Anda di halaman 1dari 35

Rođen u Banja Luci 27. IV 1947. godine gdje je završio osnovnu školu i Gimnaziju.

Filozofski
fakultet (Komparativna književnost i Jugoslavenski jezici i književnosti) diplomirao u Zagrebu.
Bio je urednik Studentskog lista Pitanja i Putevi. Bio je odgovorni urednik u izdavačkoj
djelatnosti Novog glasa u Banja Luci. Živi u Sarajevu. Urednik je u igranom programu RTV
Federacije BiH i glavni urednik časopisa Život. Dramski tekstovi su mu izvođeni na radiju (Šesta
smrt Benjamina Talhe, Zadovoljština, Kuburović, Posuđena rečenica), u teatrima (Ružičasta
učiteljica, Soba, Pehlivan Arif Tamburija, Šeremet, Proba, Tri Sabahudina) i na televiziji
(Šeremet). Neki od tih tekstova su prevedeni i igrani u Švedskoj i Poljskoj. Jedna adaptacija
knjige Talhe pod nazivom Priče iz Šedrvanskog vrta postavljena je u Rimu.

Bibliografija

1. Šesta smrt Benjamina Talhe. Drama za glasove. Radio–Zagreb 1968.


2. Zvečajsko blago. Pjesme. Glas, Banja Luka 1969.
3. Ružičasta učiteljica. Dramolet. Narodno sveučilište "Božidar Maslarić", Osijek 1970.
4. Talhe ili šedrvanski vrt. Proze. BC, Zagreb 1972; – 2. prošireno izdanje, Svjetlost, Sarajevo
1991; 3. izdanje Sarajevo Publishing, Sarajevo 1997. I na esperantu: Savez za esperanto BiH,
Sarajevo – Banja Luka 1991.
5. Soba. Groteska. Prolog. Zagreb 1970; – 2. izd. Zajednica profesionalnih pozorišta, Sarajevo
1977.
6. Tanka katanka. Farsa za djecu. Dječije pozorište Banja Luka 1971.
7. Zadovoljština. Drama za glasove. Radio–Zagreb 1972.
8. Salon gluhonijemih krojačica. Pripovijetke. Svjetlost, Sarajevo 1979.
9. Testament iz mladosti. Poezija. Glas, Banja Luka 1980.
10. Šeremet. Drama. Zajednica profesionalnih pozorišta BiH, Sarajevo 1985.
11. Karta vremena. Priče/roman. "Veselin Masleša", Sarajevo 1983.
12. Noćne ceremonije. Izabrane priče. Svjetlost, Sarajevo 1984/1985.
13. Vauvan. Roman za djecu. Klub "Ivan Goran Kovačić", Bihać 1986; – 2. izd. "Veselin
Maleša", Svjetlost, Sarajevo 1990; – 3. izd. Bosanska riječ, Wuppertal 1995; – 4. izd. Targa,
Zagreb 1995; – 5. izd. Bosanska riječ, Wuppertal–Amsterdam–Sarajevo 2000.
14. Rea. Kratki roman. "Veselin Masleša", Sarajevo 1987.
15. Mađioničar iz prijestolnice domina. Pripovijest za djecu. Glas, Banja Luka 1988; – 2. izd.
1990; – 3. izd. Targa, Zagreb 1995: – 4. Izd. Bosanska riječ, Wuppertal–Amsterdam–Sarajevo
2000 (zajedno s Vauvanom).
16. Kalfa. Roman. Svjetlost, Sarajevo 1988.
17. Iluzionistov grob i lebdeća žena. Priče. Prosveta, Beograd 1991.
18. Posuđena rečenica. Drama za glasove. Radio–Sarajevo 1991.
19. Prognani grad. Priče. Antibarbarus, Zagreb 1994.
20. Bosanski Palimpsest. Priče. Durieux, Zagreb 1995.
21. Sličan čovjek. Roman. Bosanska knjiga, Sarajevo 1995.
22. Oblak čija lica prepoznajemo. Izabrane priče. Bosanska riječ, Wuppertal–Sarajevo 1997. –
drugo, promijenjeno izdanje, kod istog izdavača 1999.
23. Knjiga mrtvog pjesnika. Poezija. Horus, Zagreb 1997. – drugo, prošireno izdanje, Bosanska
knjiga–Šahinpašić, Sarajevo 1999.
24. Inspektor vrtnih Patuljaka. Roman za djecu. Bosanska riječ, Wuppertal–Sarajevo–
Amsterdam 1998.
25. Proba. Dramolet. Kamerni teatar 55. Sarajevo 1998.
26. Berlinski nepoznati prolaznik. Roman. Ljiljan, Sarajevo 1998.
27. Prodavnica noževa. Izabrane priče. Damad. Novi Pazar 1999.
28. Izabrane pripovjetke. Sejtarija, Sarajevo 2000.
29. Filmofil. Roman. Sejtarija, Sarajevo 2000.
30. Imotski kadija. Roman. Ogledalo, Sarajevo 2000.
31. Tri Sabahudina. Tragična komedija. Praizvedba u Kamernom teatru 55 u Sarajevu # 12.
2001.
32. Izabrane Igre. Drame. Svjetlost, Sarajevo 2000.
33. Buduće svršeno vrijeme. Poezija. DES, Sarajevo 2001.

NAGRADE

Nagrada 7 sekretara SKOJ-a 1972.


Nagrada Grada Banja Luke za kjnizevnost 1980.
Nagrada za najbolju knjigu za djecu, KPZ i Oktobarska pjesnicka drugovanja Tuzla 1986.
Nagrada Drustva knjizevnika BiH 1988
Nagrada "Mesa Selimovic" 2004
DODJELA NAGRADE MEŠA SELIMOVIĆ 2004.

Dobra večer!

Kao i lani, ja moram i večeras reći da, sada još sa jednim dodatnim razlogom, da je Tuzla,
izgleda stvarno, postala za književnost jedno izuzetno važno mjesto na cijelom ovom prostoru
koji, inače po svojim propozicijama, pokriva nagrada "Meša Selimović". To je bilo jasno već i
lani, ali danas, večeras, to je, čini mi se, jedna velika činjenica. I zahvaljujući toj energiji koja je
sadržana u samoj koncepciji nagrade "Meša Selimović", mi smo imali ove godine priliku kao žiri
1 da radimo izuzetno lijep, radostan i književno uzbudljiv posao.

To se još, na neki dodatni način, uljepšalo time što smo, kao što ste vidjeli i čuli, prišli toj jednoj
maloj inovaciji, pa smo nekih 20-ak dana prije ove večeri, prije samog dodjeljivanja nagrade
izabrali i taj, takozvani, "uži izbor" 2 od ova 4 romana koji su vam malo prije, upravo bili
predstavljeni, na jedan vrlo kulturan način, moram dodati. I tako se dogodilo da je, zapravo, i
prije ove večeri, skoro da kažem, nagrada bila dodijeljena. Moglo bi se reći da je bila
preliminarno dodijeljena četirima autorima i četirima romanima. A to se onda potvrdilo i u našoj
"višefaznoj" diskusiji unutar naših sastanaka, prvo virtualnih, a onda i stvarnih. Potvrdilo se,
naime, na jedan vrlo lijep način: cijela diskusija o ovim romanima se kretala u znaku potpuno
prijateljskog srdačnog neslaganja. Onako kako su ovi romani među sobom različiti. A zaista su
potpuno različiti kao 4 mala svijeta, kao 4 virtualna mikrokozmosa. Tako smo, naravno, i mi u
žiriju između sebe različiti sa svojim potpuno zasebnim književnim preferencijama, ukusima, itd.

A ono što je lijepo u cijeloj ovoj priči oko nagrade "Meša Selimović", i to dugujemo njenom
osnivaču koji je to tako unaprijed osmislio, lijepo je što ona ne nosi sobom ama baš nikakav
diktat izvan same književnosti. Znate ono kako su nekad znale nagrade nositi sobom neke
nevidljive prešutne, ali ipak, vanknjiževne dikatate: političke, ideološke, ovakve - onakve... U
ovom slučaju, u slučaju ove tuzlanske nagrade toga, stvarno, nema. Tako da smo mi kao žiri
radili jedan, kažem, vrlo ležeran, a, istovremeno, jedan vrlo ozbiljan posao.

I imali smo zadatak da samo međusobno razmjenjujemo, dubimo razno - razne književne i
vlastite dojmove, ukuse, književne kriterije, itd. Elem, dogodilo se da su od ove 4, ponavljam,
potpuno jednako vrijedne knjige, da su kroz to naše razgovaranje, dogodilo se da smo došli,
naravno, do onoga koji će večeras ponijeti taj vijenac po drugi put dodijeljene negrade "Meša
Selimović". Došli smo, mogu i to reći, sasvim transparentno i otvoreno, takav je i dogovor u
žiriju bio, došli smo do toga ne-jednoglasno. I to smatram, zapravo, kvalitetom više. Jer
jednoglasnost uvijek, nekako, podrazumijeva nekakvo nasilno ujednačavanje. Sad bih trebao reći
ko je... (smijeh)

Dakle, na taj način smo došli do jednoga vrlo sigurnoga izbora, potpuno sigurnoga,
provjerenoga. A kažem nejednoglasnoga u tom smislu što je dobitnik izabran većinom glasova,
na taj način što je mao 2 prva mjesta i 2 druga mjesta u našem glasanju, u svim tim
pretresanjima.

I to je, ja moram reći i sasvim osobno - na moje veliko zadovoljstvo: Irfan Horozović (pljesak)...
Dakle, Irfan Horozović i njegov roman "William Shakespeare u Dar es Salaamu"!

1Žiri nagrade "Meša Selimović" Tuzla 2003. radio je u sastavu: Branko Čegec (Hrvatska), Ivan
Lovrenović (BiH, predsjednik žirija), Nedžad Ibrahimović (BiH), Marko Vešović (BiH), Svein
Monnesland (Norway);

2U uži izbor nagrade "Meša Selimović" Tuzla 2003. nominovana su četiri romana: Asmir
Kujović, "Ko je zgazio gospođu Mjesec", Vrijeme, Zenica 2002, Davor Slamnig, "Topli zrak",
Sysprint, Zagreb 2002, Irfan Horozović, "William Shakespeare u Dar es Salaamu", Mozaik
knjiga, Zagreb 2002. i Balša Brković, "Privatna galerija", Durieux - BuyBook - OKF Cetinje,
Zagreb 2002; (Ivan Lovrenovic, DIWWAN)
Hadzem Hajdarevic: DERVISI I SMRTNICI

Od Talhi pa do Shakespearea u Dar es Salamu protekle su decenije Horozoviceva knjizevnog


rada... Nagrada "Mesa Selimovic" moze se doimati i kao nagrada za Horozovicevo zivotno
koliko i nagrada za konkretno romaneskno ostvarenje...

Netom su zavrseni i ovogodisnji tuzlanski knjizevni susreti: Cum Grano Salis. Dobitnik vecma
prestizne bosanskohercegovacke knjizevne nagrade "Mesa Selimovic" za najbolji roman
objavljen u prosloj godini na prostoru bosanskoga, crnogorskoga, hrvatskoga i srpskoga jezickog
izraza je banjolucko-sarajevski knjizevnik Irfan Horozovic za roman William Shakespeare u Dar
es Salamu ("Mozaik knjiga", Zagreb, 2002.). U najuzem izboru za "Selimovica" bili su i Balsa
Brkovic (Crna Gora), Asmir Kujovic i Davor Slamnig (Hrvatska)... O cijeloj ovoj kulturnoj
smotri uredno su izvijestili svi domaci mediji. Cak i oni u nesporednom i daljem nasem
okruzenju. Slovenci su poslali i televizijske novinare. Ocito da je preduzimljivi nacelnik
tuzlanske opcine Jasmin Imamovic, koji, uza sve druge politicke, pravnicke, organizacijske itd.
poslove, uspjesno ustrajava da bude i pisac, jako dobro uvidio da su u svakom programu,
projektu, akciji najvazniji mediji. Mediji na Balkanu vedre i oblace. Oni su istodobna i so i rana
drustva u kojemu zivimo. Ko je u zavadi sa medijima, taj je u zavadi s vlastitim zivotom... U
ovoj kolumni necu pisati ni o domacinskoj dobrostivosti Tuzlaka, ni o prijatnim druzenjima sa
piscima iz Sarajeva, Zagreba ili Podgorice, o novim poznanstvima, projektima, autorsko-
izdavackim dogovorima, ni o povremenim, pojedinacnim piscevsko-profesorskim
"promocijama" vlastitoga ega, jer se to valjda sve i podrazumijeva u ovakvim prilikama; zelio
bih pisati o neposrednom osjecanju koje sam imao nakon dolaska iz Tuzle u Sarajevo.

Uz to, moram priznati da Horozovicev posljednji roman nisam, nazalost, citao, jer su ga i ja i
gotovo svi drugi koji su od 30. juna do 3. jula boravili u Tuzli, izuzev clanova Zirija, dakako,
mogli vidjeti tek za vrijeme susreta – roman se nije uopce pojavio u knjizarama ni u Sarajevu ni
u drugim bh. gradovima – pa nisam u mogucnosti govoriti o samom romanu, njegovoj
ocekujucoj uspjelosti i autorovu pomicanju postignutih istrazivackopripovjedackih granica, ali
mogu od srca cestitati Irfanu Horozovicu na ovoj uglednoj nagradi i vjerovati da je autor i u ovoj
prozi ostao na onoj knjizevnostvaralackoj razini koja ga je svih ovih godina uvrstavala medju
prve, medju najpriljeznije, najrasnije, najtankocutnije "vrtlare" u nasemu jeziku. Dovoljno je
podsjetiti se da su od Talhi pa do Imotskoga kadije i, evo, do Shakespearea u Dar es Salamu
protekle cijele tri decenije, i vise, Horozoviceva briznog i stvaralacki odgovornog knjizevnog
oblikovanja. Iz tih se razloga Nagrada "Mesa Selimovic" moze jednako doimati i kao nagrada za
zivotno Horozovicevo djelo koliko i nagrada za konkretno romaneskno ostvarenje.

Bosna je zemlja oskudna i u nagradama i u nagradjivanju. Pogotovo je oskudna u knjizevnim


nagradama. Pa i kada dodje do nekog javnoga priznanja, onda je ono, gotovo obavezno,
prefiltrirano kroz razlicitie ideoloske laboratorije, kroz lobijske, lokalne iliti koje druge interese...
Tuzlanska Nagrada "Mesa Selimovic" najneposrednije govori o trajnoj, da ne kazem
samouvjetovanoj, otvorenosti ovoga drustva prema susjednim knjizevnim i opcenito kulturnim
tradicijama bez obzira da li su i koliko su te druge tradicije otvorene prema
bosanskohercegovackom kulturnom zivotu i njegovim promotivnim interesima.
Irfan Horozovic dobitnik ovogodisnje medjunarodne knjizevne nagrade "Mesa Selimovic"

Dobitnik ovogodisnje medjunarodne knjizevne nagrade "Mesa Selimovic" je Irfan Horozovic .


Laureat je nagradu primio u srijedu 2. srpnja u Selimovicevoj rodnoj Tuzli, a za roman William
Shakespeare u Dar Es Salaamu. Ima u ovoj laudaciji neke dublje simbolike: priznanje s imenom
autora Dervisa i smrti otislo je u ruke onoga koji se takodjer cijeli zivot odupirao izgonu iz
vlastitog zavicaja. Rodjen 1947. u Banjoj Luci, visoke skole svrsio u Zagrebu, Horozovic je
dozivio sudbinu da u svojim zrelim godinama bude izgnan iz vlastitog grada i jezika. Sjajni
romansijer i prvi nas "borhesovac" prihvatio je poziv i izazov da bude kronicar propasti Banje
Luke. Iz grada koji danas obilazi papa protjeran je Irfan koji ga je u ljubavi i umijecu
ovjekovjecio.

Ako je Horozoviceva prijeratna knjizevnost bila ustremljena duhu savrsenstva, ratna i


poslijeratna nisu iznevjerile to stremljenje, nego su mu pridodale i tesku ulogu svjedocenja.
Autor Kalfe koji cezne o tom da upozna duh Majstora, postaje pjesnik Prognanog grada, jedne
od najljepsih knjiga kratkih prica ikad napisanih na jeziku bosanskome. Na pitanje je li ikad bilo
goreg vremena u Banjoj Luci od vremena cetnickog divljanja pocetkom devedesetih, jedan
njegov lik odgovara: "Jeste. Kad je bilo isto ovako samo mi nismo znali da je ovako." Nakon
ratnog potucanja, Horozovic je svoj kofer odlozio u Sarajevu, gdje je njegova kreativna radionica
dobila novi zamah. Romani kakvi su Berlinski nepoznati prolaznik, Filmofil, te Imotski kadija
djela su pune autorske zrelosti, u kojima on ponovo tematizira i propituje motive bosanske
biblijske tragedije, dovodeci ih do opceljudskih figura i znacenja. U tom smislu on jest nastavljac
Mesine zaduzbine, pokazatelj da moderna literatura nije tek ezotericna igra, vec "medij" u
kojemu se kriju cvorista svih nasih zivotnih pitanja. Ne znam treba li podsjecati da je Horozovic
jedan od najvecih erudita u nasoj suvremenoj knjizevnosti, covjek koji pokazuje da je literatura
biblioteke ono sto mi mozemo imati, ona malarmeovska knjiga koja se cita da bi bila napisana.
Njegovo ime Irfan (ar.) upravo to i znaci: poznavatelj, znalac. (DANI)
Muharem Bazdulj: VRATA ZA DUSU PISCA

Objavljena prvi put prije trideset i dvije godine, knjiga Talhe ili sedrvanski vrt najavila je ulazak
jednog znacajnog imena u ovdasnju knjizevnost. Prvo prozno djelo Irfana Horozovica i danas
predstavlja vrata u cjelokupno njegovo pismo. Ovaj neobicni tekst kao da predskazuje sva
kasnija Horozoviceva djela. Tri su grada narocito obiljezila dosadasnje knjizevno stvaralastvo
Irfana Horozovica. Prvi i neprikosnoveno najvazniji je Banja Luka. Tamo je Horozovic rodjen
1947. godine, tamo je proveo najveci dio dosadasnjeg zivota, taj je grad privilegirani toponim u
njegovoj prozi, srediste literarnog svijeta Horozovicevog. Zagreb je mjesto Horozoviceva
studiranja, ucenja knjizevnosti, tamo Horozovic postaje knjizevni kalfa i umjetnicki se formira,
tamo stasava citava jedna knjizevna generacija ciji je Horozovic vazan dio, generacija koja je
imala svojevrstan zajednicki nenapisani manifest i koja se kasnije poeticki razisla, no njezini
predstavnici su i danas medju najvaznijim suvremenim knjizevnim imenima ovdasnjim. Zagreb
je takodjer pocetkom devedesetih bio i mjesto Horozoviceva egzila, a i dan danas je to grad u
kojem se objavljuju Horozoviceve knjige, grad u kojem njegova djela imaju znacajnu i
blagonaklonu recepciju. Tamo je objavljeno i prvo izdanje romana William Shakespeare u Daar
es Salaamu, romana prosle godine ovjencanog Nagradom Mesa Selimovic za najbolji roman
objavljen u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj te Srbiji i Crnoj Gori.
Što je Shakespeare radio u logoru

Irfan Horozović: "William Shakespeare u Dar es Salaamu",


Mozaik knjiga, Zagreb, 2002.

Od prvih kratkih priča s ratnom tematikom, dobrim dijelom tiskanih najprije na stranicama
"Večernjeg lista" a potom sabranih u knjigama "Prognani grad" i "Bosanski palimpsest", pa sve
do upravo objavljenog romana "William Shakespeare u Dar es Salaamu" Irfan Horozović
(Banjaluka, 1947) izbjegavao je reportažnu doslovnost ili izravno "preslikavanje" ratnih
okrutnosti. Isključivo mimetički pristup bio bi, prije svega, neprimjeren njegovu spisateljskom
nervu, a drugo, držao je to umjetnički nedovoljno efikasnim. Uspio je dakle, u trenucima kad je
kao čovjek i sam bio pogođen (morao je s obitelji bježati iz Banjaluke), sačuvati svoju stvaralaču
ravnotežu i napisati neke od književno najuvjerljivijih stranica suvremene bošnjačke i hrvatske
ratne proze.

Njegov kratki roman "William Shakespeare u Dar es Salaamu" potvrđuje, na još radikalniji
način, put kojim ide posljednjih deset godina. Sada se naime pisac, u duhu postmoderne proze,
odlučuje na višestruko, višeznačno povezivanje svoga teksta s jednim svjetskim klasikom
(Shakespeareom) i njegovim najslavnijim djelom ("Hamletom"). Struktura Horozovićeva
romana, koliko god on bio kratak (oko 160 str.), vrlo je složena. Priča o protagonistu Ejubu,
Bošnjaku koji se nakon logorske torture našao u Danskoj, ekvilibrira između zbilje i privida,
između konkretne sadašnjosti i nejasnih sjećanja, između života i literature; kao da se glavni
junak "u istom trenutku nalazi u dvije stvarnosti", komentira pripovjedač. Autor vodi radnju vrlo
umješno, polazeći uglavnom iz protagonistove pozicije, te podaci stoga pristižu dozirano: Ejuba
najprije susrećemo u nekom danskom gradiću na obali Sjevernoga mora kako se bori s utvarama
očito traumatične prošlosti, bez prave svijesti o svom identitetu. Pod liječničkim je nadzorom, a
pokazat će se da je i pod policijskim jer je zaštićeni svjedok međunarodnog suda u vezi sa
zločinima počinjenim u logoru u kojem je uspio preživjeti mučenja. Tek će na kraju čitatelj
doznati i ključni podatak - zašto je Ejub šekspirofob: njegov je bivši logorski stražar nosio
nadimak Shakespeare, a dobio ga je "zbog zanosa i teatarskog patosa kojim je obavljao svoj
morbidni posao". Nije nevažno reći da Horozović svoj roman ne završava pesimistički, nego
dapače jednom vrstom hepienda, dvostruko potcrtanog: prvo, logorski je "Shakespeare", koji je
krenuo likvidirati Ejuba, posljednjeg živog svjedoka svojih zločina, uhvaćen, a drugo, glavni je
junak odlučio sagraditi "zamak" u kojem će (valjda sretno) živjeti sa svojom Dankinjom
Gerdom.

Horozović je svoju priču, kako smo već rekli, naslonio na "Hamleta". Nije mogao pogriješiti u
izboru, jer kako reče A. France "Vi pripadate svim vremenima i svim zemljama... Živimo
zajedno, prinče Hamlete, vi ste ono što smo i mi, čovjek u sredini općeg zla". Premda to
naslanjanje ne naliježe najbolje na pojedinim mjestima (tamo gdje se pomalo nasilno traže
sličnosti), intertekstualne su veze vrlo efikasno uspostavljene na različitim razinama - od
izravnih i neizravnih citata, preko paralelizma likova (čak i imena) i situacija, pa do sugestivne
asocijativnosti. Budući da je ta asocijativnost ovisna o općoj kulturi, obaviještenosti, načitanosti,
senzibilitetu pojedinca, da se dakle realizira individualno, ostavit ćemo to otkrivalačko
zadovoljstvo čitateljima. Samo ćemo jednu činjenicu spomenuti, onu najvažniju, od koje je pisac
krenuo i na kojoj je cijelu svoju romanesknu zgradu sagradio, a ona nikako nije bila fikcija nego
crni život: logorske "Shakespeare" kao egzekutore omogućili su među ostalima i doktori
književnosti, šekspirolozi. Sjećate li se jednog takvog oksfordskog doktora koji se zvao Nikola
Koljević?
(...)
Irfanu Horozoviću je na nagradi prvi čestitao prošlogodišnji laureat Marinko Koščec. Autor je
kazao kako je u njegovu romanu William Shakespeare ime broda koji plovi od Casablanke do
Dar es Salaama i koji se pojavljuje u autorovim snoviđenjima. - Suštinski dio priče govori o
psihološkom iscjeljenju jednog teško ozlijedjenog čovjeka koji nosi sa sobom sve ono što se
događalo u Bosni tijekom minulog rata. Knjiga je napisana za one čitatelje koji žele razgovarati i
s likovima, ali i sa samima sobom, pa i s piscem. Onim piscem koji poštuje svoje čitatelje i
otvara im prostor u kojem oni mogu naći odgovore na sva tražena pitanja - kazao je okupljenim
novinarima Irfan Horozović. Dodao je još kako autora u romanu gotovo i nema, osim što je
nekima od likova iz romana "William Shakespeare u Dar es Salaamu" posudio neke svoje misli.
(vecernji list)
Filmofil

Irfan Horozović, Sejtarija, Sarajevo 2000.

"Snijeg je padao kao u djetinjstvu", recenica je kojom pocinje sedamnaesta glava romana
Filmofil izuzetno plodnog bosanskohercegovackog pisca Irfana Horozovica. Ovom recenicom
gotovo da se moze odrediti o cemu je zapravo rijec u knjizi ciji je i naslov takodjer vrlo znakovit,
ali i taj naslov sa svojim znacenjem je tek bitan element cjeline koju bi ova recenica mogla
definisati. A i recenica "Snijeg je padao kao u djetinjstvu", ako i moze biti naslov, vise prilici
kakvoj pateticnoj zbirci poezije nego romanu. Filmofil, cija poetika, mada uslovljena piscevom
prognanicko-egzilskom pozicijom sto za posljedicu ima ratni okvir romana, jos uvijek u sebi nosi
dovoljno elemenata koji se opiru zanrovskom definiranju pod "ratni". Knjizevna kritika obiman
Horozovicev opus od dvadeset knjiga svrstava u tri grupe, knjizevnostvaralacke faze. Prva je
"borhesovska", druga "banjalucka", a treci, posljednji period, od 1992. godine do danas, naziva
"prognanickom" fazom. U toj posljednjoj fazi su nastale knjige: Prognani grad, Bosanski
palimpsest, Slican covjek, Knjiga mrtvog pjesnika, Berlinski nepoznati prolaznik, Sarajevo,
1998, Imotski kadija i Filmofil. I sam pisac sa takvim novim, stradalnickim iskustvom kaze:
"(...)Pisao sam mnogo, u pravu ste. Pokusao sam zapravo na svoj nacin svjedociti. Niz projekata
kojima sam se bavio prije rata, ozbiljno i sa velikim iscekivanjima, odgurnuo sam ustranu i
poceo sam pisati male ljudske price o strahu, o tragedijama, o zlocinima, o ljubavima u
nevremenu, o djeci, o ljudima koji pokusavaju zivjeti u svijetu o kojem su dotad samo slusali ili
ga vidjeli na filmu." I upravo je film najjaci faktor opiranja utjerivanja Filmofila u ratnu suru. S
pravom. I zasto bi, uostalom, svoje neupitno filmofilsko iskustvo pripovjedac podredio bilo
kome drugom ma koliko to drugo, novo, u ovom slucaju prognanicko-stradalnicko, bilo toliko
mocno, odredjujuce da jednostavno ne trpi rivalitet. Jesam stradalnik, ali sam i filmofil. Ili je
mozda tacnije: jesam filmofil, ali sam i stradalnik, jer filmsko iskustvo je ipak starije. Upravo ta
dva iskustva (a autor ih prezentira pravo bogatstvo) u posljednjoj Horozovicevoj knjizi
ravnopravno ukrstaju maceve. Kakav god da je ishod, pisac podjednako dobro na citaoca
uspijeva prenijeti kako svu radost djetinjstva koje je takvim ucinio i ulazak filma u taj svijet, tako
i sav uzas rata koji nemilosrdno razara sve pa i svijest o sretnom djetinjstvu. Jedan za drugim se
vjesto smjenjuju mikroeseji o filmu, dijalozi zrtve i katila, vrijeme proslo i vrijeme sadasnje.
Citalac koji sa piscem ili junacima romana dijeli isto iskustvo moze reci da je ovaj roman vec
vidio, sto mu, svakako, nece uskratiti radost citanja jer se ipak radi o hrabroj knjizi u kojoj pisac
stvari postavlja na svoje mjesto i naziva svojim imenom pod cijenu da Filmofila koliko sutra
proglase bosnjackim Filmofilom. Ono sa cime citalac, mozda jos uvijek, nije u stanju rascistiti,
Horozovic to smjelo radi. Jesmo, rasli smo zajedno, gledali iste filmove, kartali, pili, guzili, ali u
ratu se pokazalo ko je ko i sta je ko. Rat je definitivno kraj iluzija. A iluzije su srusili negativci.
Oni ce svakako jednoga dana dojahati u Den Haag. Rekao bi Irfan Horozovic. (N. Dzanko, BH
Dani, Sarajevo)
TALHE

Talhe ili Sedrvanski vrt roman kronika ili galerija likova imaginarnog rodoslova obitelji Talha
djelo je sto citaoca u prvi mah ostavlja zbunjenog. Narativni postupci se mijesaju i ostavljaju
dojam da se ima namjera prikazati kronika uspona i pada jedne obitelji. Prica pocinje tamo gdje
bi obicno trebala biti zavrsena, a fabulacija je tek u sluzbi psiholoskih pasaza, koji mjestimice
prelaze u snazne introspekcijske dionice. Napustajuci, prividno, klasicni beletristicki stil, pisac se
u krajnjem ishodu predstavlja kao beletristicki majstor. Ovaj paradoks najbolje otkriva samu bit
pripovjedackog postupka: ”knjizevni” jezik je desakraliziran, ”analitican”, jer pisanje nije vise
plod egzaltacije, vec kontemplacije. Jezik postaje kriziste svih idioma pripovijedanja, on u sebi
objedinjuje sve oblike izrazavanja. Dakle, i jezik povijesne kronike, i jezik znanosti, jezik
dokumenta i jezik lirike ulaze u alkemicarski melange, koji zorno predocava sam puki zivot, a
nikako njegov odslik, odraz, mimesis. Narativni postupak gradjen je na svojevrsnom
enciklopedistickom uzorku, tako da on ujedinjuje povijesno, lirsko, filozofsko, religijsko,
psiholosko... Sedrvanski vrt je neka vrst ekvivalenta borhesovskom vrtu sa stazama sto se
racvaju: “Putovanje je bilo dugo i zavrsilo se u vrtu. Prozor, polusakriven razbludnom vinovom
lozom, poluotvoren, pod blagim osvjetljenjem zute svjetiljke i jedna prozracna ruka, nemarno
oslonjena na dasku prozora, ruka koja se nicim nije odavala na kamenom zidu, medju otezalim
grozdovima, necija ruka sto proviruje iza zavjese, vezene kao arabeska... “Staze tog vrta i u
Horozovica su tajanstvene, neizvjesne. Ali njegov zov nije zato manje uzbudljiv, njegova
neizvjesnost je jedno cudesno ishodiste. Vrtne staze vode daleko u podrume pamcenja, u sjetu
djetinjstva, u jesenji dan, u ljubav i slutnju smrti. Gledajuci formalno, svaki tekst iz Talhi je prica
za sebe, ali sve te price ujedinjuje ne samo globalna tematska odrednica, vec i izvjestan tragizam
koji ih prozima. Iako dijakronijski disperzivne, ove price se sastaju u jednom zajednickom
sredistu, koje pisac u proslovu opisno imenuje ”mjestom gdje vrijeme staje”. To mjesto je upravo
u onom famoznom “danu kad je umrla Beatriz Viterbo”, danu kada se covjeku ukaze istina u
svoj svojoj okrutnosti: ”Gledao sam bitke i opsade, sumrake civilizacija, mozda bih docekao i
svoj kraj (mozda) da me ne prenu iznenadni strah. Zasto sve ovo pisem, cemu uopce rijec?”
Suocavajuci se od svog pocetka sa teskocom izricanja, Horozovic ce u svakom svom tekstu
insistirati na njoj, od sumnje u svrhovitost pricanja (Kalem i tinta) pa sve do njenog toboznjeg
poricanja (Prorocica). Stavljajuci se, prividno, iznad stvari, u ulogu pukog kronicara koji samo
registrira dogadjaj, pisac nas uvodi u proces ”dokumentiranja”, gdje njegovi ”racionalni”
komentari samo doprinose uvjerljivosti i upecatljivosti samog ”tijela” teksta. Ono sto je lako i
neobicno cesto vodi najdalje, veli Ernest Bloch u svojim kratkim zapisima, dajuci nehotice
karakterizaciju i dobrog dijela pripovjedackog umijeca. Talhe su, primarno, nastale kao
rekonstrukcija jednog svijeta zatrpanog u dubinama pamcenja. Sve ono sto biljeze kronike, ono o
cemu svjedoci povijest, ucvrscuje se na stetu porodice. Ili, kao sto veli Julija Kristeva,
privilegiranje koherentnosti sistema i drustvenosti, uvijek je naustrb procesa ludila, religije i
poezije. Uranjajuci, dakle, u ”podrum uspomena” Horozovic upravo otkriva ta zaboravljena
cvorista, cije pulsacije tek muklo osjeca na svojoj koki, u tamnim naplavinama sveopce
prolaznosti: ”Ne znam koja je to fantazmagoricna noc uspjela izbrisati moju prisutnost u gradu
koji sam vec zaboravio i dovela me u ovu knjiznicu gdje, cini mi se, vec stoljecima kao i
sekundama, slovima boje zgusnutog neba ili boje mraka ispisujem svoju obavezu, svoj rodoslov
smrti, povijest jedne nepoznate, bivse i buduce porodice, nejasno kao i sama ova zuta hartija na
kojoj izvijam slova koja su me u pocetku podsjecala na ljupke tamno-modre kafeze u kojima sam
pokusavao uloviti sudbine Talhinih sinova, a sad se ta slova preobrazavaju u mojoj svijesti, ili na
mom papiru, nalikujuci sve vise vjestalima”. (Mile Stojic)
BERLINSKI NEPOZNATI PROLAZNIK

Berlinski nepoznati prolaznik je novi roman jednoga od najvecih zivih pisaca Bosne. U njemu je
aktualizirana univerzalna drama bosanskoga izgnanika, intelektualca, covjeka koji je izlozen
radostima i udesima onoga sto zna i potragom za onim sto je jos nepoznato. U takvim ljudskim,
sasvim ljudskim, kovitlacima ista ta sudbina u sebi nosi i sve ostale poznate i nepoznate svjetove
okupljene pod kapom nebeskom. Pred citaocem Berlinskoga nepoznatog prolaznika otvaraju se
siroka prostranstva otetog zavicaja u Banjoj Luci i berlinskih ulica na kojima se mijesaju proslost
i sadasnjost, sjecanje i stvarnost, pamcenje i strah od zaboravljanja. Berlinski nepoznati
prolaznik Irfana Horozovica napisan je za one koji se raduju vlastitom citateljskom
"sudjelovanju" u tekstu. Napisan je za one koji umiju citati.
FILMOFIL

Roman Filmofil je kafkijanska prica o sudbini tri generacije bosnjacke porodice, pocev od
zivotne golgote djeda Jusufa u socijalisticko-jugoslovenskoj romanticarskoj iluziji, preko
zavicajne iskorijenjenosti i odiseje sina Senke, pa do posvemasnje izgubljenosti u prognanicko-
stradalnickoj kataklizmi svoga grada, unuka Jusufa.
Tragedija i propast Horozovicevih licnosti, zapravo je tragedija njihovog grada, kao definitivno
zaokruzene fascinacije, koja ne trpi nikakvu nadgradnju i stoga je njihova kataklizma potpuna i
zavrsena. (Alija Piric)
IMOTSKI KADIJA

U knjizevnom opusu velikog pisca uvijek postoji jedna knjiga koja se obicno smatra njegovim
"glavnim" djelom, u kojoj je sublimirana suma njegovih sveukupnih umjetnickih napora i u kojoj
su njegova poeticka stremljenja i misaona pregnuca pronasla svoj najpotpuniji izraz. Ovim
djelom Irfan Horozovic se ponovo vraca borhesovskoj poetici, kojom je obiljezeno njegovo djelo
jos od izvanrednog proznog prvijenca Talhe ili Sedrvanski vrt. S obzirom na sirinu tematskog
zahvata kojim tezi da objedini gotovo cjelokupnu duhovnu i kulturnu tradiciju bosnjackog
naroda, "Imotski kadija" je do sada najambiciozniji, a, po svemu sudeci, i najbolji roman ovog,
medju nasim savremenicima iznimno plodnog i cijenjenog pisca.
Od prve do zadnje stranice ovaj "roman putovanja" vodi ziv dijalog sa cjelokupnom knjizevnom
bastinom Bosnjaka, od epskih krajiskih junaka, koji se pojavljuju kao epizodni likovi, preko
dramaticnig zapleta iz "Hasanaginice", razmisljanja nad Pruscakovim Temeljima mudrosti o
uredjenju svijeta, pa do misticnih sufijskih uznesenja iz poezije pisane na orijentalnim jezicima.
WILLIAM SHAKESPEARE U DAR ES SALAAMU

U posljednje vrijeme sve rjedje imamo srecu naici na knjizevno stivo nad cijim recenicama
zelimo zastati i iznova razmisliti o skrivenim znacenjskim nijansama. I slicnostima, dakako.
Sarajevski knjizevnik Irfan Horozovic pred svoje citatelje izlazi s pismom cija se sredisnja misao
svodi na vjecnu pricu o ponovljivosti, prepoznavanju i slicnosti, trazeci od nas da se u tekst
upisujemo vlastitim iskustvima; iskustvima zbiljskog zivota i iskustvima stecenim usvajanjem
prica o tudjim, a nasim toliko nalik, zivotima.
IZABRANE PRIPOVIJETKE

Prica o bagdadskoj ribi, kojom se otvara ova knjiga prica jest prica o vjecnim tragaocima za
vlastitim ili opcim znanjem. Aladin Talha srece u Bagdadu slijepca koji ga posmatra svojim
slijepim ocima i koji vjeruje da ce mu riba iz Tigrisa sto ju je jednom u zivotu vidio prosvijetliti
vid. U prici o Sulejmanu hodocasnikova krv postaje muzika. Dusa i tijelo razlistani su u zvuk.
Sulejman postaje mucenik i blazenik samoga sebe. Pricom Zelena deva autor pokazuje svoj
odnos prema ostalim vidovima covjekova umjetnickog izrazavanja. Nestanak Mirze Kurjaka jest
prica o vjecnom iskusavanju "mogucnosti i granica" ne vise zivota nego smrti. (...)”Evo price
koja ni samom meni nije jasna...” – pocinje jedna od ranih pripovijedaka Irfana Horozovica
(Kalem i tinta). Pocinje tako kao da pripovjedac hoce u samom startu svoga pripovjedackog
postupka izrelativizirati ono sto u svakoj prici oduvijek prepoznajemo kao dogadjaje i njihove
protagoniste/likove. Kao da ni dogadjaji ni likovi, kroz cije su zivotne sudbine dogadjaji
prelomljeni, nisu toliko bitni za pricu koliko je, kao u Seherzadinu pripovjedackom vezu kroz
Hiljadu jednu noc, bitna sama prica. Likovima i dogadjajima predodredjena je sudbina jednog od
Horozovicevih junaka, Aladina Talhe, ”koji se skrio pod Seherzadin jezik” pa ”ne bjese vise
nista do okus datule koji se topio u njenim ustima”. Tako, naime, zavrsava pripovijetka Prica o
bagdadskoj ribi iz Sedrvanskog vrta. Tom pricom pocinje i ova knjiga izabranih pripovijedaka
Irfana Horozovica. Horozovic je jedan od najlabirintnijih pripovjedaca savremene Bosne. Vec od
ranih proza (Talhe ili Sedrvanski vrt, 1972.) pa do posljednjih (Bosanski palimpsest, 1995.,
Berlinski nepoznati prolaznik, 1998., Imotski kadija, on je ustrajan u traganju za dalekim koliko i
bliskim svjetovima koji postoje samo onoliko koliko su obuhvaceni jezikom ili, pak, sjecanjem
na pricu o njima. Horozovicevu citaocu, kako najcesce primjecuju kriticari njegova djela, na
trenutke je dato da i sam postane pisac/sustvaralac onoga sto se pred njegovom imaginacijom
raskriva kao beskonacni mozaik omamljujucih vrtova u prostoru i vremenu. Ti vrtovi jednako
funkcioniraju i izvan svakog prostora i svakog vremena. Tada mit nikada nije blizi covjeku i
stvarnost nikada nije zagubljenija u magli mita. I jedno i drugo odvijaju se pred nasim ocima kao
u onoj fizikalnoj zakonitosti o spojenim posudama (vrtovima). Jedino sto nikada nismo kadri
vidjeti cjelinu tog vrtnog mozaika maste-stvarnosti-price u kojemu se zbiva magija jezika,
magija zive rijeci, magija naseg prisustva na mehkim rubovima stvarnosti i sna, nego sve te
vrtove-posude nosimo u sebi kao nesto sto nam je oduvijek bilo sasvim blisko i sto je oduvijek
bilo nase. Pa sve postaje besmisleno i apsurdno osim same price. Narator bi da se igra (sa)
svojim citaocem kad kaze da prica ni samome njemu ”nije jasna”. On bi da citaoca vodi za ruku i
pokazuje mu ono sto je kanio ukriti. Ako, medjutim, nije jasna prica, jest pricanje. Ako nije jasan
vrt-posuda odakle, kao citaoci, preuzimamo znanje/osjecanje o prici i pricanju, jest samo
citalacko trenje u koje uplicemo i vlastite citalackoreceptivne niti u rasprostrtu tkanicu
pripovijedne strukture. Prica ne prestaje tamo gdje je zavrsena. Citalac se ponekad moze vratiti
nazad kroz pricu (narator mu ponekad cak kaziprstom pokazuje pravac za povratak), bez obzira
koliko ce mu put i znaci pored puta biti poznati. Citalac moze ponijeti pric sa sobom i nastaviti je
dopricavati istom onom pripovjedackom marljivoscu kako je svoje price kazivala dovitljiva
Seherzada ili kako ih kazuju Horozovicevi ”pripovjedaci”. Jer sve su to kazivanja o ljudima koji
kao da su se nehoticno otrgli od svojih zivotnih konteksta i kontinuiteta ili mita pa sad bahuljaju
u dijelovima ili cjelinama vlastitih sudbina kroz pamcenja onih koji su ih sreli u vlastitoj prici,
uobrazilji, snu ili ludilu. Zato, bit ce da su u pravu oni kriticari koji citajuci Horozovica posezu
za komparacijama s knjizevnickom babilonijom H. J. Borgesa, odnosno tzv. borhesovstinom
koja je osamdesetih godina preplavila juznoslavenski knjizevnicki prostor, ali su jos u pravu oni
vrjednovatelji Horozoviceva djela koji kazu da je ovaj pisac svoje vrtove obradio i ponudio
citalackoj javnosti nesto ranije nego sto je na ove prostore nahrupila blagotvorna literatura
genijalnog Latinoamerikanca. (Hadzem Hajdarevic)
OBLAK CIJA LICA PREPOZNAJEMO

Vec od prve price, u Horozovicevim pricama, na cudesan nacin, mjesa se stvarno i nestvarno,
pretapajuci se jedno u drugo, i ne razlikujuci se medjusobno. U gotovo svakoj prici javljaju se
rijeci tajna, tajanstvo, tajanstvenost. Citanje Horozovicevih prica predstavlja, u stvari,
odgonetanje, otkrivanje njihovih tajni. Knjiga "Oblak cija lica prepoznajemo" predstavlja
citalacki izazov i za ucenike i za nastavnike. I jedni i drugi morace da se u njima snalaze onako
kako znaju i mogu. (Milan R. Markovic)
PSI OD VJETRA: PORODICNA TRILOGIJA

Horozoviceva porodicna trilogija povijest ne vidi kao zbivanje u njegovom kauzalnom lancu,
nego kao refrenicno stanje u kojem zlo transcedentira kroz svaki isjecak povijesti i kojim
upravljaju iracionalne osnove mracnih ideologija. Svete price, kaze Horozovicev hronicar, u
takvoj povijesti sluze samo kao opravdanje zlocina, pa se na toj osnovi u ovim romanima zasniva
metafizika zla. Na tom postamentu Horozovicev telegeneticki revizionizam sa nivoa intimnog i
porodicnog razorio je do kraja ideolosku interpretaciju povijesti koja je u ovdasnjem kulturnom
identitetu povijest proglasila jedinim prostorom nasih zivota, a politicki sistem vrijednosti izdigla
na metafizicku razinu. Horozovicev hronicar i likovi njegovih romana na koncu pronalaze se u
prici o identitetu zrtve, ciji iskaz proslost otkriva kao moru, tragicni niz zlocina, puki skup
ideoloski konstruiranih znakova, simbola i amblema.
VAUVAN

U jednoj obicnoj bosanskoj basti u kojoj se radja Vauvan pocinje prica o cudnim junacima koji
su svi "mimo svijet": o zimzelenom psu koji se na kraju pretvara u listic i vjetar ga odnese, o
djedu Bademu Azizu Tamovicu, vjerovatno najnevjerovatnijem profesoru na planeti, te o onome
koji je sve ovo prica i ostalim junacima. Pisac potpuno izjednacava mastu i realnost, mijesa ih
stvarajuci tako jednu novu, umjetnicku realnost, i u tom spoju citaoca cesto iznenade
neocekivane slike. (Ivica Vanja Roric)

... Rijec nikad ne umire. Rukopisi ne gore. Ponekad je mrak toliko dubok da ga samo blijesak
rijeci moze osvijetliti. Rijec se reinkarnira u covjeku. I to je korijen svega ...

…Da li su svi oni koji dobro žive, a kao puni su razumjevanja za druge i obecavaju da cemo
jednom svi dobro živjeti, ako svi zajedno dobro zapnemo, da li su oni sposobni ? Da li su oni
koji mnogo rade a slabo žive (zaraduju) nesposobni? … (KALFA)

… Ljudi cine jedno te isto, onako kako znaju, kako mogu, kako misle da je pametno. Svi su
sobom zadovoljni i svi su zapravo nesretni … (KALFA)

… Sjecanje je rezbarena samoca. Rezbarija se pomice u svijesti kao oživjeo tajanstven grad, kao
paralelni svijet, kao apsolutni svijet koji je potisnuo sve ostalo, koji je preuzeo vlast … (KALFA)
MRTVA LJUBAV

Ne budi mrtvu ljubav

Skloni prste
od pepela
skini čađ
buduće vatre

Ne diraj pepeo
ne pali novu vatru
u hladnoj peći

Ne budi mrtvu ljubav

Pusti je neka plamsa

i grije te

iz vječnosti
BALADA O MRTVIM PRIJATELJIMA

Ja koji bijah najstariji


izvukoh slamku mladosti

Izabran sam od njih


kažnjen
kao u igri karata

Između lažnih kapuljača


tražiti moram
onu koje nema

Na mračnom korzu
prepoznati djevojku

I azur pronaći
u svakoj čaši

Iz svog sna
oni gledaju
kako živim

BALADA O PEKARU

Sinoć su odveli pekara


iz našeg malog sokaka
pekar je pekao kruh svima
i brašnjav je bio sred mraka.
Kažu da je imao blaga
kuću od kruha, ženu i kći,
nahranili su njime možda
ledene zube gladne noći.

Od starog kruha i od zebnje


sokak je sad čekaonica
videć pekara u zrcalu
svako se sjeća svoga lica.

I kad si s njom i kad je prošla


uspomena je vječno strašna
a mali sokak što se ruši
zri opet u mirisu brašna.

Večeras će doći po mene


jer sam poznavao pekara
zapisivao naše snove
i sve što se dogodilo s nama.

OGLEDALO

slušajući o unutarnjoj džamiji

Sagradit ću munaru
u samome sebi
Pitat ću ponizan
Odgovor

Odgovorit ću ponizan
Pitanju

I rastočiti se u gorama oblaka

SKRITA

Svoje smo pjesme zaboravili


duboko ih u podrum zabravili.

Kad je oluja krov naš srušila


iz podruma se pjesma začula.

Prepoznali smo je - beskućnici


pronašli znak u njoj - ponornici.

Sad se po svijetu s nama vuče


kao dim iz nevidljive kuće.

DZAMIJA
Probili su njene grudi.
Usred noći. Tenkovima.
U hram ušli što ga žudi
mržnja njina vjekovima.

Mujezin se u snu našo


na munari s oblacima.
kad je bombe sat izašo
koraknuo k nebesima.

U izgnanstvo kad su pošli


iz mahale njene ljudi
kraj ruine svi su prošli,
kam stavili pokraj grudi.

Sad putuje razgrađena


u toplini mnogih ruku
kao da je tek viđena
u nebeskom svome zvuku.

I mujezin mali njezin


skriva se u dlanovima
sasma tiho uči ezan
da nikome nije zima.

Iz pamćenja ona raste.


Svjetlost njena od zvijezda
dodiruje krila laste
što putuje do gnijezda.
MRAMORNO MORE

Napustam te raspuknuta kuglo mraka


strasno zaobljenu nekad
omedjujuci neizmjerno gnijezdo
zeljnu odaju
gdje se talozi san

Opijene dotaknutim samocama


gdje se tijela uspinju u svenucu
iznenadi nas jeza
i nenadni prostori prozracnosti jutarnje
u koje uranjam sad
sam
naslucen blagom smrcu sto mi se brazdom
u potiljak utiskuje

Evo me vale
u tvojoj okruglosti siroj od moje
plovim
rascinjen bezmjerno
smrknut u zgusnutu tacku zaborava
tek oblinama potaknutog srha prepoznatu

postfestum
Zar vidjeh ista
i ko se okrece to
vjetar samo
pred cijim se dahom okamenjuje more
more nepostojecih uspomena
more mramorno
U NOCIMA KOJE SU NAILAZILE, PAUK

ili nedovrseni listovi o knjizi sto slijedi, o skupljanju podataka za rodoslov Talha, o sjecanjima
Bagrem Dzaferovim prije zatocenja u Knjiznici, s objasnjenjem kosmara, o blagom picu,
luckastim pricama, o pauku i drugim stvarima

U svemu sto sam mislio tih casova, sati, kratkih trenutaka, nepovratno se i neumitno javljala
jedna iznenadjujuca misao, neoblikovana jos, zapravo nesto sto bi se tacnije moglo nazvati
prethodnicom jeze, korijenom straha, nesto sto se svakoj pomisli, primisli, u onom trenutku kad
su se najvise mogle pribliziti svojoj biti, cinilo besmislenim i laznim, kao neka ljuska koja istog
trenutka otpada, pretace se i nestaje u cistoj prozracnosti, ostavljajuci me, samog, golog: gola
zivotinja, preplasena, prenuta nejasnim i sumnjivim sumom, potaknutim u samoj njoj, na nekom
blagom jesenjem proplanku. Strah!

Pauce! Kuco nedvosmislena! Blagi su pipci tvoji dok uranjas u moje celo, ostrim i zlatnim
vrscima sto prodiru kao misao, kao bol. Nastanio si se tu, davno, sa svojim tkanjem, svojim
neumitnim rilcima, pokretnim, jasnim. Mogao bih napisati pricu o tebi, o sjeti koju predes.

Rijeci u ogledalu: turban na sijedoj glavi, s dijamantom na celu. Ne preobrazava li se taj dijamant
u hitrog gramzivog pauka, spremnog da raskopava put ka bijelim, mozdanim gozbama. Tren! i
vec je tu. Zatocenik! Pocinje li pisati svoj rodoslov smrti, jos nesvjestan mraka koji ga okruzuje,
nesvjestan najdubljeg ocaja pera u koji pada, nesvjestan knjige koju ispreda da bi je bacio prasini
cija je usta tako zeljno ocekuju. Nesvjestan Knjiznice! Tih dugih redova stalaza, polica s
knjigama i taloga prasine i pepela koji je ispunjavaju i u kojoj se jedva nazire, kao prahistorijski
grad, tek oslobodjen iz zemlje. Luckasti! Citajuci ove redove koji su mozda misao o pobuni,
postajes svjestan, kao i njihov pisac, postajes svjestan nemoci, jos i vise, svjestan slova i rijeci
sto se preobrazavaju u tisini, natapajuci jednako i tintu i krv. Neces mi vjerovati, naravno, kao
sto ni ja nisam vjerovao onima prije sebe. Neko se drugi potrudio da njihove rijeci nemaju onu
snagu koju bi morale imati. Ti, dakle, i dalje ostajes tu, zauvijek tu.
(Odlomak iz "Talhe ili sedrvanski vrt ")
POSTAR

Na tramvajskoj stanici, u gomili ljudi, prepoznajem jedno lice. Pristiže tramvaj, putnici ulaze,
prorjeđuju se oko njega i on najednom ostaje gotovo sam na peronu, potpuno izgubljen. Odjeven
u sivo, kao uvijek otkako ga pamtim, sivim očima gleda za tramvajem, u nedoumici. Možda je to
bio njegov tramvaj.Pogled mu prelazi preko mog. Osjetio je da ga gledam, ali, očigledno, ne
prepoznaje me. Čini se, u trenutku, kao da je poželio nešto reći, dojaviti, ali riječi se
neizgovorene vraćaju u svoju šutnju, u njegovu izgubljenost. Trznuo je pritom ramenima, kao da
namješta svoju torbu i s izrazom nenametljivog sudjelovanja pogledao ljude oko sebe. Bio je to
doista on.
(odlomak iz "Bosanski palimsest")

PTICE NA NOKTIMA

Kad ti neko zaviri u oci, on moze vidjeti i tvoju dusu. Tako su mi govorili kad sam bio sasvim
mali djecak. I zapamtio sam.
- Cuvaj se, sine, urokljivih ociju, cuvaj se da ti ne ukradu dusu. Svasta ima na ovome svijetu...
Tad nisam o tome razmisljao, ali sad me sve cesce spopada misao: kako onaj cija je dusa moze
dusu svoju vidjeti? Nema vise starice koja mi je tako govorila. Nikad je necu moci upitati sta je
mislila kad mi je tako govorila.Nema vise ni njene kcerke u cijem sam trbuhu dugo spavao, kako
su mi govorili, prije nego sto sam otvorio oci i vidio svijet.Svijet je, kazu, cudo. A prvo cudo
kojeg se ja sjecam bilo je kako udaraju i odvode jednog covjeka od mene, covjeka koji me je
pokusavao zagrliti. Omotali su mu nesto oko vrata i tako su ga vukli po nasem dvoristu. Onda su
ga podigli na visoki orah i tamo se klatio na vjetru kao jedna od onih igracaka koje prodaju na
vasaru. Tad sam ja otrcao

Željko Grahovac
Sklopljenost sudbine u montaži atrakcija
I. Horozović: Filmofil, Sejtarija, Sarajevo, 2000.

Složenost mozaične romaneskne strukture, dalekosežnost asocijacija i sveobuhvatnost


simboličko-metaforičkih sravnjenja-i-kondenzacija na najširem fonu kulturnohistorijske i
epohalno-civilizacijske specifike jednog podneblja i ljudi korijenski vezanih za njega kroz tri
generacije - to su temeljne odlike najnovijeg Horozovićevog romana, koji se i u motivsko-
sadržinskom, i u poetičko-stilističkom smislu nadaje izuzetno aktualnim i podsticajnim u
kontekstu tekuće bh. književne produkcije. Čitaoca se podjednako snažno doimaju odvažnost
autorova da tematizira još užarene rane najbliže prošlosti (obilježene genocidom i “opitnom
kataklizmom” na ovim prostorima), njegova vještina literarne transpozicije i sublimacije tog
tragičnog /ne/vremena i ljudi u njemu okovanih - te, napokon, bogatstvo proznih postupaka i
osebujnost književne strategije s kojima se i u kojima se produktivno prožimaju pripovjedačka i
romaneskna forma.
Riječ je o neobičnom nizu - kolopletu proznih fragmenata, kojeg na okupu ne drži posljedična
veza među događajima u jedinstvu mjesta i vremena nekakve “radnje” - već upravo potmula
simbolika i metaforika jedne fantastički obojene ratne epizode, u kojoj se sijeku silnice sudbine
predstavnika triju generacija porodice Šan i sviju njihovih, upravo usudno fiksiranih, prijatelja i
neprijatelja. Raznovrsnost i pogođenost obojenjÔ pojedinih epoha (simulakrum “samoupravnog
socijalizma”, otpor prema njemu izražen stihijskim, anarhično-avanturističkim otvaranjem prema
Zapadu te, te apatridsko-evropski “pogled iznava” novih generacija već izmještenih iz zavičaja i
difuzno-problematičnih u svom porijeklu) u artikulaciji glavnih likova i sprezanju njihovih
sudbina - sjajna je podloga za sučeljavanje, sravnjivanje i prožimanje bizarnosti-ekscentričnosti
pojedinačnog udesa, na jednoj, i zadatosti-prepoznatljivosti kolektivne nesreće, odnosno općeg
stanja duha i mentaliteta jedne socijalne sredine, na drugoj strani. Kontinuitet kobi u različitim
epohalnim kontekstima (kobi zapriječene-neizborene slobode, samoorganizovanosti i efikasnosti
u potrazi za vlastitim kulturno-povijesnim i ljudskim identitetom-integritetom) - to je ravan u
kojoj se očituje idejno-značenjsko bogatstvo ovog romana; pritom je bitno naglasiti da su upravo
do boli surove i ogoljene, tragične i katarzične eksplikacije i esencijalizacije te kobi - od
beznadežne zagušenosti represivnom ideologijom (djed Jusuf Šan), preko beskrupuloznosti-
amoralnosti socijalno dezintegrativne pojedinačne borbe za opstanak “u bijelom svijetu” kao
borbe za moć (Senko, Mirsad Zebanija, pa i Joks), sve do kulturno-civilizacijski “sofisticirane”
zabludjelosti postpovijesne (ili postmoderne) ljudske situacije, u kojoj autentičnost, subjektivitet
i izražajnost pojedinca postaju problematičnima u onom najdubljem, ontičko-metafizičkom
smislu (Jozef Vik Šan)ů
Horozović je, dakle, u svojoj literarnoj transpoziciji uspio zahvatiti i raskriti samu bit
izražajnosti, odnosno djelatne i kreativne oblikotvorne moći čovjeka u svim trima spomenutim
epohama - uplićući, pritom, glavne likove u uzbudljivu priču provokativnog sadržaja i
razrješujuće silovitosti: i sirovi materijal krvave društvene stvarnosti, i lucidna refleksija,
odnosno trans-epohalna kontekstualizacija kulturno-historijske specifike i svojevrsne ukletosti
ovog našeg podneblja okupljeni su i isprepleteni u fabulativnom tkivu oduhovljenom, oživljenom
i uobličenom po unutrašnjoj logici autorovog osjećanja i shvatanja svijetaů U tom smislu je
poraz starog lutkara Jusufa Šana nekako najosmišljeniji, najdosljedniji i najdostojanstveniji - jer
je uspio barem toliko da vlastitu smrt organizira i izvede kao sastavni dio, kao krunu svog
životnog umjetničkog djela: ekspresivnost, sugestivnost i kreativnost njegovog bića neodoljivom
snagom izbijaju na površinu - tim jače što su više i sustavnije bile potiskivane u zadatom mu
modelu organizacije života. Druga generacija (njegov sin Senko, pa zatim i Mirsad Zebanija, i
Joks) već je dobrano “načeta” kad je riječ o ontičkoj punini, o autentičnosti vlastitog bića:
njihovom socijalno-degenerativnom, vagabundsko-avanturističkom habitusu primjerena doza
infantilnosti i frivolnosti, kulturno-civilizacijskog skorojevićstva i prizemne ili bolje reći
underground - patetike jedne u pravom smislu riječi lost generation (zabludjele na “dvostruko
kontaminiranom” razmeđu Orijenta i Okcidenta) - pokazuje se, u kontekstu buđenja iz općeg
ideološkog drijemeža uslovne, privremene, virtualne, lažne društvene svijesti (“Čuvajmo
bratstvo i jedinstvo kao zjenicu oka svog!”), ta se doza pokazuje, dakle, bukvalno letalnom
(smrtonosnom)ů! Leksičko bogatstvo i simbolički naboj Horozovićevog jezika ponajviše dolaze
do izražaja upravo u “domaćoj”, žargonskoj transkripciji imena glumaca i filmskih junaka (Deri
Kufer - umjesto Gari Kuper, Brat Lanceser - umjesto Bert Lankaster, Verica Kuruz - umjesto
Vera Kruz, Pregori Špek - umjesto Gregori Pek, Krik Naglas - umjesto Kirk Daglasů) te, uopće,
u cjelokupnom diskursu, u načinu mišljenja i u senzibilitetu svih likova iz te “izgubljene
generacije” - koja je u romantičarsko-zapadnjačkoj ornamentici lakog sticanja (i olakog
rasipanja) bogatstva i moći naprosto zaturila, propustila, prokockala svoju šansu za realno
povijesno utemeljenje i /u/ozbiljenje vlastite egzistencije u - svome - i - na - svomeů
Ipak se lik Joksa izdvaja iz tog konteksta - prije svega po suptilno pogođenoj i nijansiranoj
psihologiji gubitnika i ništarije, pa (kad se za to ukaže “zgodna prilika”) i zločincaů Sva dubina
emocionalne obogaljenosti i duševne bijede “standardnog modela” ovovremenog-ovoratnog
ubice upregnutog u stravično efikasnu eksterminatorsku i genocidnu mašineriju maestralno je
umjetnički sublimirana u ovom romanu: za zaplet ključna epizoda s video-kasetom na kojoj je
snimljeno (radi prodaje na “stranom tržištu”) bezbožno-gnusno iživljavanje na djevojci koje
završava ubistvom te, nadasve, incestuozno razrješenje unutrašnjeg duševnog mraka Joksovog,
što ga on, za svaki slučaj, ako je možda i pogriješio /?!/ silujući i u kal prostitucije bacajući, ipak,
svoju (a ne Senkovu) kćerku, opet hoće i mora podmetnuti Senku, projicirati u njega (bezglavo-
bolesno žudeći za tim da Senko u svojoj posljednjoj noći spava barem - sa - možda - svojom -
kćerkom - zapravo, za tim da ga izjednači i sravni sa vlastitom ništavnošću) - te su dvije epizode
sabrale i zgusnule u sebi sami sukus Horozovićevog majstorstva u literarnoj transpoziciji i
artikulaciji “emocionalne kuge”, odnosno “unutrašnje kataklizme” onog profila primitivne
plemenske i ekskluzivističko-fašistoidne svijesti, koji sve nas na ovim prostorima, efikasnije i
pouzdanije od najrazornijeg modernog oružja, baca daleko unatrag, u bezdan prahistorijeů
Treća generacijska linija, predsrtavljena likom Jozefa Vik - Šana, unosi u Horozovićev “kratki
pregled raspadanja” planetarnu i postmetafizičku dimenziju zabludjelosti duha u modernom
svijetu - oslobođenom izravne totalitarno-ideološke represije, oslobođenom, također,
neizvjesnosti i tegobe rada kao grčevite borbe za opstanak, ali, na žalost, oslobođenom i “sile
teže” korijenske pripadnosti i utemeljenosti u bilo kakvoj metafizičkoj pretpostavci ljudskog
postojanjaů Mladi Jozef kroz svoju filmofilsku strast i kroz bavljenje snimateljskim radom traga,
zapravo, za rješenjem ključnog ontičko-estetičkog problema koji opsjeda i nagriza biće i svijest
modernog čovjeka: postoji li još, uopće, autentičnost štastva, može li se još govoriti o
jedinstvenosti, neponovljivosti i nesravnjivosti tog nečeg što pouzdano jest - ili su, ipak,
organizacija i tehnologija visokorazvijenog društva te njemu primjerena svijest već učinili
nemogućim razlikovanje između originala i kopije, između same stvari i predstave o njoj,
između tijela i njegove sjenke, između realnosti i virtualnosti životaů? Jozefovo pronicanje u
strukturu, u dramatiku i simboliku “pokretnih slika”, u njihovu somatiku i oduhovljenost
pokazuje se dominantnom sferom njegova opstanka - u odnosu na koju se tek prepoznaje,
identifikuje, samjerava, doživljava i vrednuje “sama realnost” stvarnih zbivanja, susreta, veza,
entiteta; slika stvarnosti se pokazuje, na neki način, jačom i “starijom” od stvarnosti same - tako
da se nameće pitanje granica, i u spoznajno-teorijskom i u praktično-etičkom smislu, do kojih se
može ići u preklapanju tih dviju sfera. Na makro-planu se tu kristalizira “globalno-strateška”
problematika uspostavljanja moći, kontrole i manipulacije nad ljudima putem predstava što im se
prethodno “podmeću” kao njihove vlastite - dok se na mikro-planu nameće problem povijesnog
subjektiviteta, slobode i izražajne moći pojedinačnog čovjeka, posve “izgubljenog” pred
zastrašujuće-bezličnom silom priređivanja, pa i reprodukovanja života, koja djeluje mimo Boga,
mimo Prirode i mimo njega samogů
Tek kad se sve ovo uzme u obzir kao nekakav idejno-značenjski background, - roman “Filmofil”
se otvara produktivnom iščitavanju; jedan konzistentan književnokritički pristup morao bi, čini
se, najprije zahvatiti “montažersko-kompozicionu strategiju” sklapanja romana - pa tek potom se
usredsrediti na leksičko-sintaktički aspekt Horozovićevog proznog izrazaů Ona dragocjena
“prelomljenost vizure” u kojoj se raspoređuju akcenti, u kojoj se ritmizira tekst (prvenstveno
slobodno-zaošijanim i polivalentnim “smjenjivanjem simultanizmom” pripovjedačkih subjekata,
odnosno gramatičkih lica) i u kojoj se ornamentira-razvodi osnovna linija fabuliranja - to je
najviši stepen, odnosno središnji medij literarizacije, estetizacije i, uopće, oduhovljenja romana
“Filmofil” (i, inače, većeg dijela Horozovićevih proza). Jako se malo pažnje posvećuje u
recepciji Horozovićevih djela upravo tim “montažerskim trikovima”, unutrašnjim rezonancijama,
interaktivnim “naknadno-nadgrađujućim” poentama i, generalno, dinamično-polifonoj
izražajnosti utemeljenoj upravo u organizaciji i kompoziciji cjelokupnog teksta - a baš je to ono
što, u duhovno-poetičkom i u estetskom smislu, čini njegove knjige živima i ostvarenimaů Zašto
se, na primjer, u Jusufovoj lutkarskoj predstavi iz “onih vremena” kao gologuzi mališan, jedini
bez lutke jer je sam neodoljivo podsjećao na lutku, koji uzvikuje ono tepajuće-oslobađajuće
“Caal je gool!” (“Car je go!”) pojavljuje Mirsad Zebanija - isti onaj koji će u “ovom vremenu”, u
epilogu knjige, kao odrastao, tajnovito-moćan i prijeteće-sabran, konstatovati kako “galama
samo smeta” i savjetovati svoga prijatelja Hidajeta (novinara ili pisca) da se okane zaludna posla
“demokratskog istjerivanja pravde” u svijetu gdje se sve važne stvari rješavaju “iza kulisa”, u
dubokoj sjenci gdje prebiva bezlično-bezglava aždaha Svjetske Moćiů? Koje sve bogatstvo
konotacija, kakvo plodno tlo za interpretaciju nagovještava i pruža samo taj raspon između
navedena dva očitovanja jednog istog (i upravo tog!) likaů!