1

Filozofski fakultet u Rijeci

Odsjek za kroatistiku










Seminarski rad:
PROZA IRENE VRKLJAN















kolegij: Monografski pristup temama suvremene hrvatske knjievnosti
prof. dr.sc. Milorad Stojevi
studentica: Luana Starc


2

Izjava o akademskoj estitosti

Ja, LuanaStarc, studentica na Odsjeku za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Rijeci,
izjavljujem da je ovaj rad rezultat iskljuivo mojega vlastitog rada, da se temelji na mojim
istraivanjima, te da se oslanja na objavljenu literaturu kao to to pokazuju koritene biljeke i
bibliografija. Izjavljujem da niti jedan dio ovoga rada nije napisan na nedoputen nain,
odnosno da je prepisan iz kojeg necitiranog rada, te da ikoji dio rada kri bilo ija autorska
prava. Izjavljujem, takoer, da nijedan dio rada nije iskoriten za koji drugi rad pri bilo kojoj
drugoj visokokolskoj, znanstvenoj ili radnoj ustanovi, ili u radu namijenjenu nekom drugom
predmetu na odsjecima Filozofskog fakulteta Sveuilita u Rijeci.




Student(ica)
U , Rijeci 8.9.2013.
LuanaStarc
















3


1. UVOD

Irena Vrkljan, pjesnikinja i prozna spisateljica, roena je 1930. u Beogradu. Objavila je
deset zbirki pjesama i sedam proznim djela. Irena Vrkljan autorica je nekoliko, kako se
mnogi kritiari slau, autobiografskih djela. Irena uspijeva ispriati priu o vlastitom
ivotu, a pritom se ne spotaknuti o kamen banalnosti. No, imaju li njena autobiografska
djela i ostalih elemenata osim autobiografskih? U ovom u radu pokuati pronai
elemente putopisa, eseja i ispovijedne proze kroz njena djela: Svila, kare, Marina, ili
o biografiji, Berlinski rukopis, Dora, ove jeseni i Pred crvenim zidom. Kroz sva
njena spomenuta djela, proteu se i ponavljaju, isti motivi: motivi vlaka, kuhinje i sobe pa
u ih njih pokuati pronai i usustaviti. Na kraju, prozu Irene Vrkljan moemo sagledati,
osim u autobiografskom, i u kontekstu enskog pisma, pa u pokuati navesti elemente i
znaajke koji su vezani uz tu produkciju.













4


2. AUTOBIOGRAFSKA PROZA IRENE VRKLJAN

Autobiografska proza podrazumijeva narativan tekst u kojemu se prati nain diskurzivnog
oblikovanja osobnog ivota i proizvodnje osobnog identiteta. Autobiografskim se diskursom
nastoji projicirati slika stvarnoga. Teme su najee vezane uz autorov osobni ivot, bilo da je
rije o jednom njegovom segmentu kao to je djetinjstvo, odrastanje, bolest ili o promjeni u
njemu uvjetovanoj izvanjskim dogaajima. Ukoliko u tekstu postoji od itatelja ovjerena
identinost izmeu pripovijedaa, lika i autora, ispotovani su osnovni uvjeti za Lejeuneov
autobiografski sporazum. (Sabli Tomi, 2002 : 33) Autobiografski sporazum (pakt) zasniva
se na idealnom odnosu izmeu pisca/govornika i njegova adresata. Autor je osoba koja pie i
stoji iza niza objavljenih tekstova.To je prostor objedinjenja, on prekorauje tekst i izvantekst.
On je proizvoa diskursa i stvarna osoba s odreenim poloajem u drutvu. Slualac ili
italac dobiva odgovor na svoje pitanje zahvaljujui ugovoru o identitetu. On je zapeaen
institucijom vlastitog imena, a referencijska veza izmeu osobnog imena je nepobitna.Ugovor
o identitetu otklanja razloge sumnje u identitet subjekta i definira autobiografiju kao anr
(Veli, 1991 : 60).
U prozi Irene Vrkljan ispovijedni subjekt trai svoje autobiografsko ja. Piui o svojem
djetinjstvu u kraljevini, nekim drugim vremenima, kretanju u svijet, ona neprekidno trai
izvore svog bia.
U prvoj izdanoj knjizi Svila, kare, autobiografski podaci su kronoloki najsreenije ispriani.
Sjeanja su to na predmete i prostore koji su obiljeili djetinjstvo, mladost i prve zrele godine
autobiografskog subjekta. To djelo na neki nain postaje prototekst ostalima, koja su nastajala
kasnije i intertekstualno su s njim povezane. Ta su djela osebujnije fikcionalizirana i ne ovise
vie o kronolokim konstantama autobiografskog slijeda: djetinjstvo, mladost, zrelost.
Vremenski su prijelazi u njima intuitivni i usmjeravani mislima i osjeajima koji bude ili
stvaraju ljudi i predmeti u uskomeanoj svijesti ispovijednog subjekta. Bit se postojanja
ostvaruje pisanjem (Kolo 11(2001), 2 : 469).
Ve na poetku knjige Svila, kare, autobiografski subjekt pokuava opisati situaciju koja je
bitno utjecala na njegovo oblikovanje: Izabrana kao partnerica kuanice, gledala sam u iste
izloge. Usprkos tomu i zapravo nelogino, sve ee biram stranu neurotinog oca. On je
5

znaio onaj drugi, smisaoni ivot napolju, znanje, knjige, razgovore. Mrzim oponaanje
majinstva, ne uim kuhati za lutke. Pa ipak sam tektoan odraz onih sposobnosti koje je moja
majka posjedovala, ili nije posjedovala. Ni ona nije mnogo kuhala, njezin sam otisak, kopija,
njezino umanjenje. Autobiografski subjekt nabrajajui niz nevanih detalja nastoji
rekonstruirati vrijeme i moral drutva u kojem je odrastao i koje ga je oblikovalo (Kolo
11(2001), 2 : 469). To su nabrajanja nedjela koje je kao djevojica inila kako bi se oduprijela
osjeaju da ivi u zatvoru: tipala je maku, razbila ajnik i nije to priznala, krala kekse,
lagala...
Druga cjelina zauzima kljuno mjesto u knjizi i nazvana je Druga vremena. Dani su
djetinjstva proli i zato autobiografsko ja koristi brojne jake metafore, a sve u nadi da e
potaknuti pisanje u potragu za izgubljenim smislom. Kultno mjesto malograanskog naina
ivljenja dvije su prostorije u kui, to su i esti motivi kojima se autobiografsko ja uestalo
vraa u svojim knjigama i oko njih plete priu svoga ivota. Radi se o kuhinji i salonu.
Svakodnevica ene zbiva se u kuhinjama, a mjesto slavlja i licemjernog okupljanja su saloni
(Kolo 11(2001), 2 : 471). Sjeanja su to na kuhinju u kojoj je odrastala s majkom, kuhinju
kod prijatelja slikara u Berlinu gdje su se umjetnici esto okupljali i na kuhinju u stanu svoje
majke u kojoj je majka ostala kao zarobljena. Sve su te kuhinje izazivale razliite osjeaje.
Vraanje autobiografskog ja uvijek istim motivima je jedna od karakteristika
autobiografskog anra. injenica je da autobiografija tei svoenju vremena na prostor, ali ne
da bi vrijeme iskljuila, ve da bi ga oblikovala u skladu s potrebama prie (Veli, 1991 :
82). Autobiografsko ja se ne eli zaustaviti u zagrebakoj kuhinji i postati blaga ena, ena-
biljka, ve kree na put. Putuje neumorno izmeu dvije zemlje, dva jezika, trai sebe i
ostvaruje se u jeziku. Zanimljivo je spomenuti da su autobiografije nadahnute istim onim
poticajem koji se ne da razluiti od poticaja to rezultira fikcionalnom knjievnou, stoga se
i u autobiografskim zapisima Irene Vrkljan otkriva ta istovjetna fikcionalizacija
autobiografskog i autobiografizacija fikcionalnog.
Autobiografije zapravo nisu tek pripovijesti u prvom licu i o zbiljskim dogaajimaiz ivota
autora, ve prostori druenja tekstova razliitih kvaliteta, i teorija i fikcije i svakodnevne
pismene i usmene prakse. To su prostori koji logikom meusobnog presijecanja tekstova i
takvom svojom unutranjom dinamikom neprekidno istrauju mogunosti i granice svojih
dijaloga, pa stoga oni nisu tekstovi, ve meutekstovni prostori. (Veli, 1991 : 9)
6

Ove je injenice lako utvrditi u knjigama Irene Vrkljan. Dok je u prvoj knjizi Svila, kare,
dominantna potraga autobiografskog ja za samim sobom i to kroz vrijeme i prostor (potraga
se u tekstu ostvaruje kao tenja autobiografskog ja da priom zaustavi vrijeme, te isto tako
regulira to proteklo vrijeme), u ostalim knjigama prisutnije je dijalogiziranje s drugim
tekstovima. U knjizi Marina, ili o biografiji autobiografsko ja pokuava pronai sebe
otkrivanjem mentalne srodnosti izmeu sebe i nesretne ruske pjesnikinje Marine Cvetajeve
(Kolo 11(2001), 2 : 472). Naime, Marina Cvetajeva morala je kuhati i nije stizala pisati
pjesme. Na prvom je mjestu bila briga za obitelj, a poezija je ekala u pregai. To je stvaran
konflikt jer ena ima djecu i naravno da joj je problem kako da se podijeli izmeu tih dunosti
koje su joj dane. Od te podijeljenosti i potjee razlomljenost u enskom pismu. I knjievno
djelo Marine Cvetajeve proeto je autobiografskim reminiscencijama. Prouavatelji njezinog
opusa uoavaju da Marina Cvetajeva demonstrativno ne eli priznati drutvenim
konvencijama zadanu povelju izmeu privatnog i javnog, te se kategorije za nju preklapaju,
pa je i njezino djelo proeto demonstrativnom autobografinou. (Sabli Tomi, 2005 : 32)
Budui da je pripadala avangardistikom krugu ruskih knjievnika (koje u svojoj knjizi
spominje i Irena Vrkljan) u ijim se estetikim koncepcijama zahtjevalo i svojevrsno stapanje
umjetnosti i ivota, Marina Cvetajeva postala je zanimljiv izvor injenica koje su podlone
fikcionalizaciji u autobiografskom tivu Irene Vrkljan. Srodnost biografija, ali i slina
sklonost k diskurzivnom, odnosno anrovskom oblikovanju teksta, nagnali su autobiografsko
ja Irene Vrkljan da predmetom svoje druge autobiografske knjige uini pjesnikinju Marinu, i
sama zauzme pripovijedaki zamah cvetajevskih opirnosti o sebi.
Irena Vrkljan, stoga, u toj knjizi podatke na nie usustavljenim redosljedom, ve asocijativno.
Autobiografsko ja otkrivajui slinosti u svojoj i Marininoj biografiji, trai svoje mjesto u
javnoj povijesti koja je ve stvorila svoju cijenu na ekonomskom tristu vrijednosti.
Autobiografsko ja koristi sve moderne, odnosno stvaralake postupke afirmirane za ruske
avangarde gdje je knjievnost injenica ponovno visoko svrstavala dokumentarne anrove.
Kako bi itateljstvu kao zanimljivo tivo isprialo svoj ivot uz pomo uspjenih
pripovijedakih postupaka , smjestilo se u javnu povijest (Kolo 11(2001), 2 : 473)
Ispovijedni se subjekt u svim knjigama opetovano prisjea nekih za njega kljunih postaja
vlastite biografije, ali i kae: Da li zemljopis stvarno mjenja sjeanje? Moja knjiga u
kovegu Svila, kare, pisana u Berlinu , mjenja se u Zagrebu i postaje porozna. Neko se
drugo sjeanje uvlai meu slova. Istina, tonost, tuina. I to jo? Da li postoje mjesta za
rasko i mjesta za oskudicu? Da li pored mjesta, i prolost koja lei na doivljenom odreuje
7

izbor i uspomene? Slike izdaleka, slika majke, slika Z-a. A kad sam u Zagrebu vidim ih
stvarno i udaljenost prema pamenju smanjuje se brzinom svjetlosnih godina. iva slika budi
i druga sjeanja. Fotografija iz djetinjstva, pisma, obiteljske uspomene pljute na moju glavu.
Da sam knjigu pisala u Zagrebu, bila bi to drugaija knjiga. Ta me spoznaja iritira i
istovremeno budi: biografija kao neto to se razvije znai istovremeno i osloboenje.
Osloboenje pred onim stranim: to je tako bilo (Kolo 11(2001), 2 : 473).
Autobiografsko ja nastupa kao pripovijeda spreman razgovarati sa subjektima koji su
sainili njegovu biografiju. Daje im rije, ulazi u njih, imitira tip diskursa u kojem su oni
stvarali svoja djela. Tako nastaje autobiografski spis koji zvoni tuim glasovima,
pounutarnjenim, putenim kroz proistiva rijei, u tkivo vlastita ivota. U tekstu Marine, ili
o biografiji uju se i Marina Cvetajeva, Boris Pasternak, Reiner Maria Rilke, Franz Kafka,
Andrej Beli, Frantiek Halas, Natalija Gonarova, i mnogi drugi. Ireninim rukopisima
neprekidno se provlai postmodernistika svijest o falsifikatima, podvajanju mjesta i
vremena, o tome da originala nema. Jasno je izreena u prvoj reenici knjige Dora, ove
jeseni, i samoj citiranoj: Svijet je naime pun dvostrukih bia, i dvostrukih mjesta.
U knjizi Dora, ove jeseni mnogo je lica koja se oblikuju, a ako ih ogolimo samo na naslove
poglavlja, opet dolazimo do autobiografskog ja, koje se poistovjeuje s predmetom svojeg
pripovijedakog postupka. Postupak je u tom tekstu primjenjen na odnos autobiografskog ja
i glumice Dore Novak, koja je stalna suputnica autobiografskog ja u svim knjigama.
Recimo u Marini, ili o biografiji Doru spominje uzgred, ali ipak je oblikuje kao drugo ja:
A Dora? Najprije je previe puila, zatim je dnevno pila po nekoliko aa vina, zatim je
legla u veliki krevet i ni sa kim nije vie htjela razgovarati. Dora Novak, ta talentirana
glumica. I kako se vrijeme pod njezinom rukom pretvorilo u neto nepostojee. itav
pripovijedaki postupak u knjizi Dora, ove jeseni podvrgnut je spoznavanju Dorine
osobnosti kako bi autobiografsko ja shvatilo ivot. Dora je prijateljica, i njezinu gubitak,
njezin odlazak u svijet slike, ne bivanja, autobiografsko ja pogaa. Autobiografsko ja
razgovarajui s Dorom, pripovijedakim postupkom ulazi u Dorinu unutranjost, uzima njezin
glas. Razobliavajui sebe, autobiografsko ja Irene Vrkljan osjea, otkriva svoje najdublje
strahove. Strah iskazuje ipak i kao vjeru u bolje, kao tenju da ispravi runo. Autobiografsko
ja trai smisao priajui o ivotu, razgovarajui sa sudionicima svog ivota, otkrivajui ih u
sebi (Kolo 11(2001), 2 : 476).
8

Berlinski rukopis je ponajvie putopis, i to mentalni putopis. Autobiografsko ja putuje od
Zagreba do Berlina, iz vremena djetinjstva u vrijeme zrelosti, u Mommsenovoj ulici:
Putovanje se blii kraju, zaobljuje doivljeno kao neka sve sporija i sporija vonja vlakom.
Nadina glava lei na ruci i ljubiaste je boje njena kosa na veernjem suncu. Vera, moja
druga sestra, alje mi dnevnik svog putovanja po Rusiji. Vlakovi stoje, vlakovi kasne. Slike,
knjige, tekstovi lee po stolovima naih raznih obitavalita. Grad, ovaj drugi, nije samo grad,
samo kue. On je sve to ujedinio i njegove su ulice bune i glasne od bivih koraka (Kolo
11(2001), 2 : 475). Berlin je druga strana Irenine biografije, grad u kojem je, kao svojevrsni
apartid, otkrila strance, rubne egzistencije, alternativne, one izvan glavne struje, izbjeglice, i
ne na kraju, ene. (Zlatar, 1998 : 131)
Rukopis Pred crvenim zidom posljednje je vraanje autobiografskog ja Irene Vrkljan na
ivotne postaje koje je pohaalo posljednjih desetak godina u svojem stvaralakom opusu.
Metatekstualno se spominju mjesta trenutno ostvarene sree, magliasta u strukturi sjeanja.
Rukopis se naao pred metaforiki nazvanim crvenim zidom rata, krvi, smrti i patnje. Sve to
utialo je njegove kreativne napore i odvelo ga u maniristiko istraivanje simbola koji su
obiljeili itavu mu autobiografiju: kuhinja, straha, nade, putovanja, i pisanja. (Kolo
11(2001), 2 : 475)
Pisai stol me u meuvremenu postao pustinja gubitaka, ugaslog vremena. On poput kugle
lebdi nad jednim svijetom koji umire tamo na rubu nekadanje vojne granice, tamo gdje rat
pali i protjeruje. On razara i sve drage uspomene jedne biografije, razara kao krv
zgruanu sliku proteklog vremena. (Vrkljan, 1993 : 13)
U svim se rukopisima Irene Vrkljan autobiografsko ja vraa na gotovo iste postaje svoje
ivotne prie. U jeziku ih oblikuje na istovjetan nain, no svoj ivot ne nastoji prikazati kao
cjelovitu i dovrenu cjelinu, ve sebe doivljava tek kao onog koji se samo u jeziku, i to
jezinoj i stilistikoj igri, moe ostvariti. Neki su od njenih rukopisa putopisi, drugi su romani
ili lirizirane proze, no sve ih povezuje autobiografski pakt. Knjigu Svila, kare moemo
promatrati kao neku vrstu bildungsromana, romana o odrastanju autobiografskog ja u kojem
on kree u potragu za vlastitom spoznajom. Putopisne su oznake osobito prisutne u
Berlinskom rukopisu gdje autorica promatra ivot u rascjepu dvaju jezika, gradova ili
zemalja. U Dori, ove jeseni najnaglaeniji je esejistiki pristup s liriziranim umetcima,
punim optimizma i vjere u ivot. A Pred crvenim zidom sinteza je, ali maniristiki razorena,
9

svih prethodnih zapisa. Sad se vie autobiografsko ja ne ogleda samo u zrcalu sjeanja, ve
i u zrcalu samih rukopisa.

3. OBLICI AUTOBIOGRAFSKOG PRIPOVIJEDANJA U PROZI IRENE VRKLJAN

Sintagma autobiografski roman upotrebljava se u pravilu pri oznaavanju romana koji imaju
autobiografsku formu pripovijedanja (Ja- pripovijedanje), bez obzira je li u tim tekstovima
rije o stvarnom autobiografskom sadraju. Iako se rijetko odustaje od pretpostavke o
suprotstavljenosti autobiografije i fikcije, njihov se istinosni status ostavlja po strani u korist
ispitivanja uporabe autobiografskih oblika i postupaka izlaganja u proizvodnji fikcionalne
knjievnosti. Na taj je nain otvoren prostor pojmovima fingiranja i simuliranja
autobiografije, a termin autobiografski roman koristi se kao oznaka za fikcionalan tekst
oblikovan s pomou pripovijednoga modela autobiografije (Republika 52, (1996) 3/4 : 6).
Osnovni kriterij za prepoznavanje autobiografskog romana jest pripovijedanje u prvom licu,
no dolazi do problema kako razlikovati pravu autobiografiju od (pseudo)autobiografskog
romana. Osnovni kriterij razlikovanja u nerazlueno podruje pripovijedanja u prvom licu jest
razlikovanje autobiografskog pripovijednog jastva i monolokog iskustvenog jastva, prema
nainu suodnoenja govora i dogaaja. U autobiografskoj naraciji govor uvijek slijedi radnju,
dok monoloko iskazivanje tei njihovu sljepljivanju.
Analiza tipova autobiografske proze u hrvatskoj suvremenoj knjievnosti mora se suoiti s
dva supostojea kriterija njezina identificiranja. Jedan je kriterij naratoloke prirode
jezinogramatiki oblik ja pripovijedaa, a drugi se tie recepcijskog konteksta, odnosno,
pitanja koji je tip ugovora sklopljen izmeu autora i itatelja (Zlatar, 1998 : 58)
Svila, kare, Marina, ili o biografiji, Berlinski rukopis, Dora, Pred crvenim zidom
svi nabrojeni tekstovi, nastavi u razdoblju od deset godina pripadaju istom pripovijedakom
iskustvu, iako je u slijedu tekstova uoljiv smjer jednoga samorazarajueg diskursa koji
pisanje dovodi do zastanka, do samoukinua. U anrovskom odreenju tekstova Irene Vrkljan
posegnut emo za otvorenim terminom autobiografska proza. Od romaneskne strukture
razlikovao ih je nedostatak ikakvoga fabularnog okvira i neprikriveni samoidentificirajui
glas autora-pripovijedaa-lika. Autorica je, dakle ona koja itateljima nudi autobiografski
ugovor i oni ga prihvaaju. Pripovijedanje Irene Vrkljan jest prisjeajue pripovijedanje: ono
10

ima autobiografski (moemo rei i biografski) okvir ivotne prie, ali unutar sebe gradi se od
pojedinanih u sjeanju obnovljenih scena. Trenuci prisjeanja potcrtani su kao in pisanja
dok se vrijeme dogaaja koji se priziva u sjeanje ponekad uspostavlja samostalno, a ponekad
uklapa u vrijeme pripovijedanja. Promatrajui od teksta do teksta, najtonije bi bilo rei kako
svaki od njih izabire zaseban autobiografski oblik pripovijedanja: u tekstu Svila, kare to je
autobiografija u uem smislu (retrospektivno, iako razlomljeno u fragmentima, pripovijedanje
vlastitog ivota), u Marini, ili o biografiji to je pripovijedni model biografije (pria o ivotu
druge osobe), u Berlinskom rukopisu i Dori to je kontinuirani dnevniki (i ponegdje
epistolarni) prezent teksta koji se ispunjava akronolokim slikama sjeanja. Utemeljni
prirodni raster sjeam se sebe kakva sam bila ve u Svili, karama ulazi drugaiji nain
prikazivanja sebe i drugih: ne pripovijedanje s namjerom introspekcije ve promatranje sebe
sa svrhom opisa. Likovi, a s njima i autorica-pripovijedaica sve vie i vie se izvanjtuju.
Mehanizam pripovijedanja paralelnih pria, koji je radikalno primjenjen u Marini, ili o
biografiji, pogoduje takvome ekstrospektivnom nainu prikazivanja. Sudbine likova su
usporedne i usporedbene, lica se ogledaju jedna u drugima, izvana. Biografska relacija izmeu
autora i modela njegova pripovijedanja naputa neobvezujuu lakou pisanja o drugome kao o
objektu. Pisati o drugome nuno znai pisati o sebi, ne u smislu pretenciozne identifikacije
zajednikih osobina, veina jedini mogui nain spoznavanja sebe kao prepoznavanjau
drugome. Relacija slinosti nikada nee postati relacija identiteta, ali Ireni Vrkljan ni ne treba
da svoj glas zamaskira glasom Marine, da progovori kroz nju kao lice. Irena govori kao Irena,
Marina ostaje Marina. Ali Irena postaje Marina, kao to Irena postaje Dora. Obje su ule u
njen ivot i ostaju kao prijetnja njegova samookonanja: Marina je prestala pisati 1939. Dora
je prestala govoriti 1978. Irena 1994. zavrava prozu Pred crvenim zidom reenicom koja
govori o rukopisu prekinutom usred rijei (Republika 52, (1996) 3/4 : 12-13).
Za Irenu Vrkljan pisanje je, sve do posljednje knjige, eksplicitno bilo ivot. Njezina poetika
ivljenja sastojala se u pisanju i iskaze takvoga tipa autotematizirajue, nalazili smo esto u
njezinim tekstovima, ponekad iskazane i na rubu naivnoga, do krajnosti pojednostavljenoga
poimanja o odnosu ivota i pisanja. No, preko ruba prisilne naivnosti Irena Vrkljan naginje se,
bez zatitne mree pisanja, u ponor oaja, sumnji i beznaa. Jer sjeanja vie nema, pisanje je
muka. Tamo gdje je ivjelo sjeanje, rastu ruevine (Vrkljan, 1994 : 55)


11

4. PROVODNI MOTIVI U DJELIMA IRENE VRKLJAN

Soba, kuhinja, vlak motivi su koji se sustavno pojavljuju u svim djelima Irene Vrkljan. Sve
je izalo iz sobe, sve je u sobi spremljeno okrhnute stare alice, moda jedna vaza, poneka
slika na zidu, mamina budilica, kutija s nakitom ili fotografijama. Iz romana u roman, iz prie
u priu, od prve do zadnje objavljene proze, kroz dvadeset godina pripovijedanjaprovlae se
iste slike: stolica od tamnosmeeg drveta koja kripi, stol od tvrdog lakiranog drveta, tramvaji
i vagoni gradske eljeznice, veliki eiri i krzneni kaputi, ustajali miris kuhanja i
neprozraenih prostorija. Ne samo predmeti, ve i scene i osobe: obiteljski rukovi, djetinji
otpori i djevojaki smijehovi, bijele dokoljenke iz katolike kole, tatini bijegovi, mamino
nesnalaenje i depresija, nepoznanica mlaih sestara blizanki, dvije tetke, mnoge susjede i
poznanice, razliite i meusobno nepovezane, nepoznate ene koje ulaze u tekst sa svojim
sudbinama i priama. Sobe: jedaa soba (kao znak otuenosti i hladnoe, kod Irene Vrkljan
uvijek u suprotnosti s toplinom i komunikacijom kuhinje), spavaa soba (prostor proputenih
prilika i razoaranja, intime koja se potroila), prolazna soba (soba u kojoj boravi Irena na
prijelazu iz djetinjstva u djevojatvo) i sve podstanarske i privremene sobe kroz koje poslije
prolazi, Stanieva soba, Piceljev atelier. Sve je proizalo iz sobe, u doslovnom i literarnom
smislu. Godine 1966. Irena Vrkljan objavljuje svoju petu knjigu poezije, pod naslovom
Soba, taj straan vrt. Naslovna pjesma, kojom zbirka zapoinje, sredite je njezina budueg
knjievnog svijeta. Soba, koja je ujedno i kolijevka i grobnica i postelja, zacrtava tri temeljna
tematska sloja djetinjstvo, prolaznost, ljubav koje e Irena Vrkljan provoditi kroz svoje
tekstove. Mehanizam sjeanja Irene Vrkljan, ovakav je: ona zapoinje s nekom jasnom slikom
(predmeta, scene ili upamenog osjeaja), a kada se ta slika pripovijedanjem rastvara, gubi se
njezina vrstina, jasnoa oblika, i ulazimo u unutarnji svijet u kojem se doivljaji i uspomene
pretapaju, iz jednog vremena u drugo, iz tridesetih u pedesete, iz ezdesetih u etrdesete
godine dvadesetog stoljea (Zlatar, 2004 : 88-89).
Likovi i lica ena koje su ostale upisane u slubenu, javnu povijest, i onih koje to nisu. Ovih
drugih dakako da je mnogo vie. Sobe njihovih ivota, postelje njihovih smrti, kuhinje u
graanskim stanovima u kojima se nije boravilo, berlinske kuhinje kao mjesto susreta s
drugim egzilantskim sudbinama. Kuhinje u kojima ene razgovaraju o svojim ljubavima i
strahovima, bolestima i nadanjima. U njima se izvre odnos majke i keri, pripovijedaica
vie nije ki, ali niti mjesto majke na zaposjeda u potpunosti (Zlatar, 2004 : 98).
12

U Berlinskom rukopisu brojna su putovanja iz Zagreba u Berlin. U razdoblju ekanja
vlakova koji kasne ili vonje, autobiografsko ja vraa se starim putovanjima, sjeanjima.
Vlak ujedno predstavlja prelazak u drugi grad, drugi jezik, drugu zemlju, drugu ljubav, drugu
sobu. Mjesto i vrijeme u kojem se odvija promjena.




5. IRENA VRKLJAN U KONTEKSTU ENSKOG PISMA

Unatrag dvadeset godina u hrvatskoj knjievnoj i kulturnoj zbilji ena konano ima vlastitu
sobu zavidne kvadrature. Prepoznata je, kritiki i recepcijski ovjerena injenica kako ene
imaju slobodu, naviku i hrabrost pisati o onome to osjeaju, one imaju pravo na javnost
svojih intimnih pria i svojih udnji. Sve glasnije su interpretacije enskog teksta koje
propituju enski identitet u zajednici, u jeziku, a enski se prostor prepoznaje kao onaj u
kojemu se isprepliu kulturna, politika, socijalna, privatna, javna i intimna iskustva. U
tekstovima enskih autorica propituju se i osvjeuju razliiti naini oblikovanja osobnoga
identiteta. Taj proces kree se unutar nekoliko tipova naratolokog prostora odreenog
pozicijom enskoga subjekta u tekstu, izvanjskim poticajima koji su inicirali pripovijedanje
te strategijama iskazivanja doivljenoga. Rije je o prostorima-tekstovima u kojima dominira
autotematizacija, samopromatranje unutar odreenog kronotopa, zatim u onima u kojima se
prikazuju iskustva rata i ivljenja u egzilu, do prikazivanja eksplicitne enske subjektivnosti
kao posljedice procesa demokratizacije udnje u drutvenom kontekstu koja se materijalizira
kroz narativni tekst. (Sabli Tomi, 2005 : 29)
Knjiga Marina, ili o biografiji intimno je traganje za detaljima iz ivota pjesnikinje Marine
Cvetajeve. Kroz tako mendriran diskurs namee se potreba Irene Vrkljan za
samoprikazivanjem, za okupljanjem krhotina svojega intimnoga identiteta. Uvijek kroz ivote
drugih pria ova autorica govori o sebi. Detalji iz ivota Marine Cvetajeve uspjeli su
razobliiti osobnost Irene Vrkljan. Upravo je prostor navedene biografije nastao proimanjem
ovih dviju pretopljenih enskih perspektiva kojim se projicira novi prostor prostor traganja
13

za potpunou. Ovo biografsko dvojnitvo dviju knjievnica projicira nova viestruka
zavoenja tekstom i navoenja na pogrene tragove, na nove tragove, na tragove drugih.
Stalna potreba biografskog subjekta upravo je traganje za drugim, za sobom, za svojim
eljama. Irena Vrkljan postavlja narativni okvir za biografiju o Marini Cvetajevoj uvodnim
citiranjem stihova pjesme Novogodinja. Nakon ove citatne relacije, prezentnom reenicom
Marina sjedi na okruglom brdu i pui, autorica se prisjea osobnih putovanja na koja obino
odlazi u trenucima privatnih trauma, a u sjeanje priziva i mladu glumicu, Doru Novak.
Dakle, odmah na poetku pisanja o drugoj, uvodi se u nariju i tea enska sudbina. Njihove
emocije, ivotne prie i odluke, srea i tuga, patnja i nostalgija, meusobno e se kroz
pripovijedanje zrcaliti i nadopunjavati. Isprepletenost likova, autorice i pripovjedaice u
prvom licu jednine razotkriva njihovu povezanost, upuujui pri tome na nemogunost
spoznavanja sebe samo kroz jedno pojedinano iskustvo. U knjizi Marina, ili o biografiji
ukazuje se kako konstrukcija enskog identiteta moe biti jedino mogua fragmentarnim
prisjeanjem na ivotopis drugoga (Marine, Dore) u kojem se prepoznaju osobna iskustva
biografa (Irene). Gotovo ista strategija uoava se i u Berlinskom rukopisu preko
korespondencije Vesne, Henriette i Irene, u kojoj svaka kod njih kroz onu drugu nastoji
prepoznati svoj glas. Pokuavati u prostoru rubne egzistencije otvorenosti pronai samu sebe,
implicitna je potreba svake od njih. Marina na rubu egzistencije, na rubu Rusije, uz rub
ljubavi, uz rub teksta; Irena putovanjima popunjava rubnost osobne egzistancijalne situacije;
Dora mimikrijskim prilagoavanjem na rubu duhovne egzistencije ne govori nita (Sabli
Tomi, 2005 : 112).
Proizvodnja identiteta u rubnim situacijama prua mogunost za ostvarenjem veeg stupnja
samosvojnosti i otvorenosti prema drugome. Iz te pozicije autorica Irena Vrkljan
metanarativnim upletanjima definira osobni odnos prema biografijama. Pisanjem biografije
oblikuju se i dijelovi osobne autobiografije. Biografija je sjeanje, tkanje sa finim uzorcima,
na osobu slinoga senzibiliteta, na osobu iji su svjetonazori oblikovali i dio osobnosti autora.
Matanarativnim komentarom naglaava se jo jedno primarno odreenje biografije. U njoj se
ipak ne eli primarno kroz ivot drugoga pronalaziti vlastiti, identificirati se s njime, ve je
biografima namjera pokuati deifrirati vlastitu osobnost preko osobnosti toga drugog. U
Berlinskom rukopisu autorica prikazuje detalje iz ivota svojih prijateljica, svoje sestre,
poznatih slikara, knjievnika. Proizvodnja osobnog identiteta u neprestanom je procesu
traganja koje se materijalizira stalnim putovanjima nastojei da se mijenjanjem mjesta
promijene sjeanja i njihova percepcija u prostoru. Marina i Irena osobe su rubnosti kojima je
14

rubna pozicija primarno uvjetovana rodom i odmakom od socijalnih normi. Postavljajui niz
retorikih pitanja, autorica ne pronalazi i ne trai vlastite mogue odgovore ve ih ilustrira
fragmentarnim prikazivanjima socijalnoga, privatnoga i intimnog ivota. Marinino
samooblikovanje i samorazotkrivanje uspostavlja se s Dorom koja je mogla ivjeti samo iz
nutrine svoga bia (Sabli Tomi, 2005 : 113-114).
Irena Vrkljan oblikuje specifian razlomljeni, raiveni diskurs kroz stalna razotkrivanja
razliitih glasova, razliitih ena, razliitih godina i prostora u sebi, u vlastitom tekstu iz druge
zbilje. Uz njegovu marginu otvoreno se propituju tragovi razliitih ljubavi i rubnih
komunikacija. Takav postupak obino je izrazito intimno kodiran, obino se njima propituje
smisao pisanja, ivljenja, putovanja, sjeanja. Prostor teksta tako postaje jedini prostor u
kojemu se subjekt iskazivanjai subjekt iskazamogu potpuno ostvariti. Prostor teksta je mjesto
spoznavanja zbiljei spoznavanje same sebe. U stalnom strahu pred znaenjima i
mogunostima rijei, pred razoblienjem sebe rijeima i spoznavanjem sebe u njima i u
drugima Irena i Marina ude za istim imati sebe u tekstu (Orai Toli, 2005 : 198)
Ciklinost enske sudbine bez obzira na vrijeme i prostor jo jednom je podvuena
prstenastom fabulom koja je u isto vrijeme otvorena iluzija poetka i nekoga (ne)mogueg
svretka (Sabli Tomi, 2005 : 115).










15

6. ZAKLJUAK

Prozna djela Irene Vrkljan, kao to je ve spomenuto, sadre autobiografske elemente.
Njen takav prvijenac, Svila, kare (1984.) je u potpunosti autobiografska proza.
Ispovjedni subjekt u tom djelu trai svoje autobiografsko ja. U tom su djelu
autobiografski podaci kronoloki najsreenije ispriani. Sjeanja su to na djetinjstvo,
mladost i zrelost.
Kasnija djela, poput: Marine, ili o biografiji, Dora, ove jeseni i Berlinskog
rukopisa osebujnije su fikcionalizirana i ne ovise o kronolokim konstantama. Brojni
su vremenski prijelazi uzrokovani mislim i sjeanjima. Te misli i sjeanja, a time i
prijelaze, uzrokuju predmeti kao to su kuhinja, vlak i eljeznike stanice, uspomene
na majku i sestre.
Osim to ne postoji dosljedno kronoloko nabrajanje, ostala se djela i anrovskom
odrednicom razlikuju od kare, svile. Dora, ove jeseni i Marina, ili o biografiji
moemo odrediti kao biografiji, ali i kao autobiografiju. Irena, priajui tue ivotne
prie, trai sebe. Dora i Marina stalne su suputnice autobiografskog ja, ono se
neprestano poistovjeuje s predmetom svojeg pripovijedakog postupka.
Berlinski rukopis je ponajvie putopis, ali mentalni putopis. Autobiografsko ja
putuje na relaciji Berlin Zagreb i prisjea se pojedinosti koje ga veu uz pojedini
grad: osobe, predmete, mjesta, ak i sama eljeznika postaja budi mnoga sjeanja.
Prozu Irene Vrkljan moemo sagledati i u kontekstu enskog pisma. Djela su to u
kojima ena trai sebe, svoje mjesto, svoj smisao i svoju ulogu u svojim tekstovima.
Predmet njenog pripovijedanja su ene koje su bile na rubnim situacijama, snane
ene, no nedovoljno hrabre da se odupru teini ivota.
Irena Vrkljan, uspjela je ispriati svoju ivotnu priu, i traei svoj smisao, moda
pruila nekom itatelju vlastiti smisao ili barem stazu kojom ga treba potraiti.







16

7. LITERATURA


1. Orai Toli, Dubravka: Muka moderna i enska postmoderna : roenje virtualne
kulture, Zagreb, Naklada Ljevak, 2005.
2. Sabli-Tomi, Helena: Gola u snu : o enskom knjievnom identitetu, Zagreb,
Znanje, 2005.
3. Sabli-Tomi, Helena: Intimno i javno : suvremena hrvatska autobiografska
proza, Zagreb, Naklada Ljevak, 2002.
4. Sajko, Nataa: Kutijice za sjeanje : (auto)biografski zapisi Irene Vrkljan). // Kolo
: asopis Matice hrvatske, 2, 11(2001)
5. Veli, Mirna: Otisak prie Intertekstualno prouavanje autobiografije, AC,
Zagreb, 1991.
6. Zlatar, A. Oblici autobiografskoga pripovijedanja u suvremenoj hrvatskoj
knjievnosti : (s posebnim osvrtom na prozu Irene Vrkljan i Slavenke Drakuli). //
Republika : mjesenik za knjievnost, umjetnost i drutvo, 3/4, 52 (1996)
7. Zlatar, Andrea: Tekst, tijelo, trauma : ogledi o suvremenoj enskoj knjievnosti.
Zagreb, Naklada Ljevak, 2004.











17