ARHIPELAG HEDONIZMA

Nermin Sarajli

Od apologije
Kada minu iskuenja revolta i kad stare kosti zapucketaju, zakripe
letargine dijalektike mudrosti, onda to izgleda onako kako se tomu
narugao Leszek Kolakowski, iznova filozofski literarizirajui mit o
Orfeju, starom lakrdijau, kroz aavo-ozbiljni pjesmuljak u Razgovoru
s avolom, u nesumnjivo oduvijek obostrano poticajnom dijalogu:
Mjesec se posvadio s jajetom.
Tko od njih tie utjeti zna.
Bio sam u paklu slavan svira,
I zato sioh s uma ja.
to zaradih u paklu,
Izgubih prije toga u raju.
Pjevat u sve to ljepe,
O mjesecu i jaju.
Nije bez vraga, nikako, to to se oznaava zatvoreni krug potreba
i zadovoljenja kao ironija samog ivljenja ili njegov paradoks. Na toj
ironiji, aptom razvikanoj, poiva i uzdie se sva cinino-kozerska
reputacija. Jaspers je to razoarenje uhvatio sentenciozno: Praznini u
injenju to smjera odgovara praznina po dovrenju. Kapital-udes samo je
to prepoznao i savreno nalegao i nakalemio profitabilni lavirint gdje
su podudarni ulaz koji predstavlja potreba i izlaz koji ini zadovoljenje,
124

Zenike sveske

dok sav smisao i ar potrage za njim razdraujue prebiva u toj

zagonetnoj mrei bezizlaznog. Valja drati potrebe konstantno
svrbljivim, a njihova ispunjenja ekati naprasito ispraznim sadrajem.
Sve ono izmeu, stanje nalik onom alergijskom ninizmu kog se ne da
otresti, ouvano u izrazu: ni gladan ni sit, e pa to pseudopustolovno
putovanje ini neizbjeno lano spasonosnu Arijadninu nit, jer vraa
na ponavljanje ne ba u dlaku istog unedogled. Ironija koja se gnijezdi
posred elje, razlomljene na dva pola, potrebu i uitak plastino se
ogleda u unutarnjim grimasama, a nama neka za njihovo naziranje
poslui klasik nijemog filma Harry Langdon, jedan od etiri briljantna
komiara zlatnog doba, iz Frank Caprina Strong Man-a.
Posrijedi je scena u autobusu kad se na junak poskakujui
pokuava rijeiti prehlade, grebuckanja u prsima, kakljanja u
grlu i nosu, ali i lanih uzbuna kihanja pred pljusak te pribjegava
gorko prijekim izbavljenjima, farmaceutskom zaveljaju kojetarija,
izmeu ostalog, sirupu. Komini efekt je strogo odlagan, mimikom
kontroliran, tikovi su kao alpinistiki klinovi, uspinju se postepeno
narastajui. Poput predigre prije kliznua u orgazam, stropotanja u
lakanovsko manje od nita, orsokak neizbjenog (iek). Naravno
da postoji i preica dotle. Saoptava to odurni vic koji tek to upita
eeraa kako jebe, ovaj ne oklijevajui istrese odgovor: na tren! I
potrebe se tako, uglavnom, rasteu, ire, plave, nastojei produljiti
deltoidno ulijevanje u lijevak iekivanja, upaljen od nestrpljivosti.
Mada nerijetko umiju munjevitom isporukom zgromiti znati/elju.
enja, iako tako izgleda, nije s onu stranu klupka boli i uitka,
samo je zamrenija prostodunoj svijesti, ba kao kjerkegorovski
precijenjeno zagovarano i izvedeno radikaliziranje mogunosti
koja ostaje neostvarena, teko odriva i izdriva, vjeno slavno
neispunjena kategorija.
Nije li zbog toga upravo naglaeni muki visoko diferencirani
doivljaj snoaja, jednokratni doskok na brisani prostor zadovoljstva,
enama prepustio privilegij kuluenja u prostituciji i pornoindustriji? Nijedan klijent ne ostaje suha k. Svjedoe to, krunski
pokunjeno, objeene surle. A kudikamo upeatljivije enama
125

asopis za drutvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

podmetnuto tobonje perverzno likovanje u ponienju.1 Obratno,

muko naslaivanje, bez farmako-intervencija, je nezamislivo. Usput,
pohotno, potaman kako dolikuje hinjenom drskom zauzeu, enama je
natovarena, onako bogaljski poput Larrya Flinta, pripisujui im, a jo
vie raunajui na nju: nezasitost.
S ljupkom dvosmislenou, to jami ivotu ar, kako se pouzdaje
Kolakowski u filozofskim pripovijestima blagonaklono infiltrirajui
narativnog sveznadara u zamiljenu ispovjed Helioze, pa doznajmo
i cijenu odanosti i predanosti zadovoljstvu, a koju ena naivno zove
ljubavlju i koju galantnim stoicizmom valja podmiriti, isto savjesno,
i pred Bogom pored inih nestrpljivih povjerilaca:
Kako da vjerujem da si stvorio svijet, ako se u njemu ljubav
povezala nerazmrsivim vorom s grijehom?
Zbog grene ljubavi protjerana iz Tvog stada, idem za glasom
ljubavi, to me svaki tren sve vie udaljava od Tvoje lukeTi me
ne zove, moj glas pada u bunar Tvoje mudrosti i vraa se praznom
jekom. Ledena pustinja Tvoje istine nikuda ne vodi, jer se nita ne
vidi na horizontu. S druge strane je topao vrt, koji nazivaju varkom.
Neka bude i varka. Bolja je varljiva toplina nego nevarljiva studen.
Pusto je na Tvojim stazama.
Moja srea je kratka i dobra, i grena.
1

O pornografiji kao iscrpljivanju elje lucidno progovara francuska spisateljica Michaela
Marzano pod lupu stavljajui dva pisma, Catherine Millet i Nelly Arcan. Od prve autorice
analizira Skesualni ivot Catherine Millet, a od druge njenu ispovjed Putain. Dopustimo da za nas
probere ulomke koji zorno razastiru ono to George Steiner nalazi da krasi nau epohu, a to
je masovno razaranje intimnosti, u kome zaludu nastojimo da iznenadimo jeku onoga to
nam uistinu pripada. Evo sad te dvije valencije razuzdane opustoenosti ljudskog bia. Prvo
Millet: U najveim grupnjacima u kojima sam sudjelovala znalo je biti i do sto pedeset osoba;
otprilike sam s etvrtinom ili petinom njih imala odnose, i njihovim sam se udovima koristila
na sve mogue naine Odgovaralo mi je da jednoga mukarca predstavi drugi mukarac.
Pouzdavala sam se u njihove odnose radije nego da ispitujem samu sebe o vlastitim eljama
i nainima da ih zadovoljim. Potom Nelly Arcan: Oni jebu itavu vojsku ena kad se jebu
sa mnom, ja se gubim u tom nizu ena, ja u tom nizu ena pronalazim svoje mjesto, mjesto
izgubljene ene.

126

Zenike sveske

O kakvom svijetu govorimo kad u njemu veina ljudi odvajkada

ne stigne nikad ni u kom omjeru upoznati ono to Pascal Bruckner
sumnjii kao bijedu blagoslovljenog stanja, uenog stanja u
kome se srea i uitak prelijevaju jedno u drugo? Nesumnjivo
posrijedi je svijet falusomorfnog boga. Zato i ne udi to
Kolakowski, ne bez otkupljujue prosvjetiteljske nakane, u glavu
Heliozi stavlja zvonke filozofske nedoumice: ili je Bog slijep, ili
gluh, ili nijem. Neka nesretna kombinacija tih mogunosti ak.
Vjerojatno je i njen mistik od ljubavnika Pierre Abelard kumovao toj
zebnji. Uglavnom ili ene ne uje, ili ih previdi, ili su boje poruke
za njih neujne. A tu lei i tu se krije obeavajui kladioniarski
troznak po njihove molitve i oekivanja. Zacijelo je neto od toga
znao, kao i mi, povlateno danas, dijalektikim trijadama vian
teolog i tvorac autobiografskih Pria o nesreama.
Objeenjako dramatiziranje ruleta sree i patnje, boli i uitka,
ee no to snatri, iskorauje iz sigurne pozicioniranosti galgen
humora i doslovno se zatekne na ulici pretvorenoj u stratite, barem
kao nimalo sluajni svjedok uasa. Ernst Bloch je to, otro ili tupo,
svejedno prodorno, sjeivo koje duboko zasjeca u gotovo sva gola
tkiva etinosti u posljednjem dijelu Tbingenskog uvoda u filozofiju
naslovljenom Zagonetka smisla samog (prijevod Davor Rodin)
neuvijeno iznio: Naroito oigledno onda kad nas ive ljude treba
zagrijati za neto to e doi aprs nous, a to u budunosti ne donosi
nita drugo osim uivanja koje se mora rtvovati u sadanjosti...
Tako je neki Sanjin u istoimenom Arcibaevljevom romanu koji
je izaao nakon neuspjele ruske revolucije iz 1905. postavio teko
vulgarnomaterijalistiko pitanje: Zato da se dam objesiti da radnici u
32. stoljeu ne oskudjevaju u hrani i spolnim uicima? Sanjin je to rekao
poto su mu njegovi drugovi predbacili nezainteresiranost i njegovu
odluku da ugodno ivi. Ta je odluka bez sumnje pogrena, no ona
se nipoto ne moe lako pobiti ukoliko budunost ne donosi nita
drugo osim hrane i spolnih uitaka za sve, ili pak naroito uzvieni
ivot poslije smrti No mnogima se ini da krajnji cilj nee biti
dohvaen ni u 32. stoljeu, nego na sveto nigdarjevo.
127

asopis za drutvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

to zapravo nasljeujemo i emu teimo? I kako umai

nasrtljivom izboru ivota u kome ivjeti naprosto znai akceptirati
svu trule i svu sramotu svijeta kao sopstvenu, izboru kojeg je,
meu mnogim drugim, tako elokventno zagovarao Kolakowski:
bezrezervno dokopati se statusa dvorske lude naspram sumorne
uloge propovjednika! Uistinu, mada povijest nemilice doznauje
listom neprobirljivo svakom sve same hipoteke, nikom ili malo kom
e to omesti ili tek zamutiti cinini pogled na orgazam ili suzbiti i
pokvariti apetit elodcu razrivanom kakti porta, raspertom kak
crikvena korta. Ba kao to veinu, opet za ivota, ne tjei, a jo
manje privlai, mogunost da revnim slubovanjem svjetionicima
roda posred guste tame nitavila asketskim odricanjem zarade
uzvieni pomen post mortem.
Slijedei, vie budno no odano, filozofe, ovdje Kolakowskog, koji
prati Pascala, naroito Misli i Opkladu unutar njih, ubrzo zamorno
postaje othrvati se dojmu da se lutanje po teoloko-egzistencijalnom
lavirintu isplatilo. Nije postao manje tejskoban u tako ozbiljnim
stvarima nijednoj zantieljnoj konanosti. Dodue nije se preobratio
ni u neto kodljivo. Legendarni i agonalni 21 gram koji po izdisaju
naputa mrtvo tijelo, a najblie je eterinom sastojku zvanom dua,
olako se pobrka s njegovim otputenim mirisom. Nosnice nijednog
pratitelja nisu iznenaene, moda uznemirene. Pogotovo po tom
tipajuem i oporom iskustvu ne prakticiraju, ne prizivaju niti
njemu asocijativno vode: antiprosvjetiteljskom prosuivanju vrlo
traumatine zavodljivosti, kamo veli Kolakowski da je, izbavljujue
upravljen, Pascalov napad, jer zapravo radi se o prevoenju na
filozofski jezik skrivenog straha (razliito, ali pogreno, nazivanog
racionalnou, naukom, napretkom, etc.), koji nosimo u dubini naih
srca, kada se suoimo sa svijetom koji smo liili smisla. Uzalud se
pravimo bezbrinima.
Interpretacija goni mak na konac. Ukoliko su u jednom ivotu
svakog ovjeka sasvim stopljena dva njegova temeljna aspekta
- veliina i bijeda - i da bi se izbjeglo njihovim krajnostima
oholosti i oajanju - valja se prepustiti Bojoj milosti uz odluno
128

Zenike sveske

i nepokolebljivo odbacivanje valjanja u i po grijehu. Nema sumnje

da se ovom prvom - milosti, niko razuman ni ne otima prepoznajui
je uglavnom u ovom drugom i to kao uestalu priliku da bude
nezateen u prestupu. Bog treba da muri na oba oka, inae, ako
kilji, sumnja se da je snajperista, jedino oni bandoglaviji doivljavaju
to kao odobravajue namigivanje.
U lancu ishrane lako se izlazi na kraj s rogom surogata, meutim,
oduvijek duhovne potrebe izazivaju trvenja i nesporazume. Levinas
uz pomoo Valery-eve Kantate naseljenika, odnosno njegova
nadahnua Platonom tumai elju bez nedostataka ili neuslovljeno,
isto zadovoljstvo, koje premjeta u tenju i kretanje ka drugom biu.
elji za Drugim kao svrhom, niim pomuenim ispunjenjem izvorne
drutvenosti, za razliku od potrebe koja je zatoena prisvajanjem ili
otimanjem svijeta pri namirivanju nezasitog ega. Nita se ne kae o
momentima nakon tog uzvienog levitiranja kad se nanovo strovali
u ambis oito nezalijeive mizerije puke potrebe. Najzad niko se
zbog toga dobrovoljno ne umiva jutrom niti pak pred poinak ni u
jednoj rijeci podzemnog svijeta, posebno ne u Aherontu matici boli,
izuzev, pa i to nevoljko, tu i tamo priutene okrijepe u Kokitu rijeci
jadikovanja i kajanja. I sam Levinas e neubjedljivim razrjeenjem
ostaviti tu nedoumicu je li elja apetit ili velikodunost poseui
za primjerom iz Zloina i kazne. Tamo je u oajnika Raskoljnikova,
antijunaka Dostojevskog, uprt pogled nezajaljivog saaljenja Sonje
Marmeladove, pogled koji treba da svjedoi kako se ta, u najmanju
ruku udna glad hrani s onu stranu svake zasienosti istovremeno
uveavajui se do u beskonanost. Nije to nesretan primjer, vie je od
toga kad demon analogije apue i ono neoekivano i neeljeno.
Trag drugog koji tu prebiva u elji odista nalikuje nieanski
prezrenom saosjeanju i saaljenju neprevladanog ovjeka
resentimana. Nita bolje ne stoji ni s drugim ispoljavanjima i
upljuvanim nastojanjima. ista elja, koja ne pati od nesavrenosti
i utopijski vrhuni u isto tako istom zadovoljstvu, poneto je ipak
predebela da bi se provukla kroz reetke ego-kaveza. Izmeu ta
dva pola, elje i zadovoljstva, zgodnije su se progurali barthesovski
129

asopis za drutvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

revolt i rezignacija zbog navade da se elji prui puni legitimitet, a

Zadovoljstvo ostavi na cjedilu i natjera na odmetnitvo.
preko skandala
Kao da su uici pretjeranim boravkom u svijetu zabranjenog
povukli neto vlage od poronosti i sebinosti. Kao da su nitavni,
troni, kvarni i zaprljani, konano crvljvi jer su prirodni, i obratno.2
Tako se i Potreba i elja trude da nalikuju Orfeju koji se odvano
samouvjereno spustio u Had i sigurnim korakom hodi van, uvjeren
da se nee osvrnuti i da za njim neujno zahvalno ide Zadovoljstvo,
izbavljeno ve samim inom to se dolo po njega. Ima toj ukletosti
lijeka. Evo kako prostodunik rezonira, nostalgino oplakuje i snatri
edensku blaenost. Prostije ne moe: na fotosintezi je, bezbrino
kisne, maljav od glave do pete - iva tapiserija, vjetar mu raznosi
perut. Skinuo bi s vrata zasvagda uavce i wc-koljke, rijeio se
tijesnih gaa, uljeva i kurjih oiju dok s prstom u uhu pancira
nepreglednom arkadijom. U lice mu je utisnut trajni orgazam iju
stupidnu odsutnost nema ko ismijavati. Kamo puste sree da se
jabuka nije zagrizla. Ovako se sve zakompliciralo.
Na dugom maru samotraenja kroz povijest ka demokraciji i
uobraenom samoosvajanju ovjek se fino usosio, dospio dotle da
ta uena srea i sudbina u vlastitim rukama sve vie lii onome
stadiju demokracije kako ga je nemilosrdno pribio Roberto Callasso.
Naime, zaraza demokracije je, veli, u sljedeem: proiriti na svakoga
povlasticu pristupa stvarima koje vie ne postoje. Uitak je jedna od
njih, sasvim izvjesno. Ili je pak totalno hipertrofirao. Po Lipovetskyom, u meuvremenu - etapi konformistikog eshatona, kad se
2

Grka mitologija nudi leitmotiv Barthesu apropo zagonetnog odnosa knjievnosti i
zbilje, gdje je prva Orfej, a druga Euridika, koju upa iz infernalne neizrecivosti, ali im se
okrene onome to bezgranino voli nalazi samo puko imenovano, mrtvi smisao i mrtvo
znaenje. Nama neka poslui za drugaije osvjetljenje strasne afere elje i zadovoljstva,
s pokriem, leitmotivski takoer, jer se stalno iznova ponavlja, a jo ee s rezigniranim
ishodom gubitka usljed nestrpljivosti, tim goreg jer je na samom pragu uspjeha. Nikako
da ga prekorai pa, djelomice, otud i potjee antiko posveenje nezadovoljstva.

130

Zenike sveske

razmjenjuje metafora za metaforu, Narcis je zbacio s trona Dioniza,

svladao i potukao tako da mu nema oporavka. Posrijedi je ne toliko
samozaljubljeni koliko budni, mutirani i hibridni Narcis manje
zadivljen sobom, a vie zabrinut za svoj izgled. Prometeja se niko vie
i ne sjea. Decidan je Francuz: Nismo svjedoci epifanija gospodara
uitka, nego ludiko-hedonistikog uprizorenja njegova pogreba.
Izgleda da prijelaz od potreba ka uicima kad god se upetlja
aposteriorna refleksivnost trpi vrlo neprijatne turbulencije smisla
samog, a drugaiji poredak naprosto se ne da zamisliti. Kao da uivati
ne moe nikako pobjei od sjene logikog rimovanja s preivati. I kao
da i govor o tome munom otkriu spopada isti udes. Oba curea
smisla, tog kretanja od elje ka zadovoljstvu i njegova tumaenja,
sprovodi lijevak vica u rastereujui apsurdni humor. Naime,
novopeeni suprug u isti as upozorava i ali se svojoj izabranici prve
brane noi kako nema ama ba nikakva seksualna iskustva. Ona mu
otklanja brige priznanjem da je imala pouna predbrana iskustva i
da samo slijedi njena uputstva te e sve protei kako treba. im su se
osamili poteku instrukcije uradi sam: Svuci me! On je obnai. Sad
se i ti skini! On se skine. Uzmi me u naruje! On je uzme. Sad me poloi
na krevet! On je poloi. Lezi na mene! Legne. Sad mi rairi noge! On
razmakne. Sad mi stavi! On stavi. Sad mi uvuci! On uvue. Sad izvuci!
On izvue. Uvuci! Uvue. Izvuci! IzvueOdjednom on pomamljeno
skoi i razdraeno kae: Sluaj ti, jebi se polako! Uvuci-izvuci, ne zna ni
ti ta hoe! Poenta podzemnog vica suflira da su analize i zakljuci
koje je izveo Lipovetsky sudarile krivi par metafora. Nije Narcis
potukao Dioniza, nego je uprtio Sizifa. Taman to se nasitio glad se
vraa. U pauzi oduka narasta i rezignacija koje se ne uspjeva otresti.
Kao i ono obino i pijanstvo duha prati manje vie ne/podnoljiv
mamurluk. Takoer otvoreno ostaje pitanje je li potpuno nestao i
da li doista nepovratno kopni i blijedi nesputani, divlje raskalani,
karnevalski, dionizijski smijeh. I da li se uope smije tu osloniti i
pouzdati u statistike precizne varljivosti. To Lipovetsky zapitkuje,
i s krajnjom rezervom spram sociolokih nalaza Paula Yvonneta,
konstatira kako je planet smijeha neobino ili neoekivano
131

asopis za drutvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

smanjen, smijeh ne odzvanja vie tako kao prije samo pola stoljea.
No jesu li sama mjerenja ozbiljna ili smijena? Poivaju na gledanosti
kominih tv-sadraja. Navodno Francuzi se smiju tek pet minuta
dnevno, a to je zabrinjavajue etiri puta manje nego prije pedeset
godina. Kao da neko zbija ale s izvornim preobilnim smijehom
nepromiljeno ga uljuujui. Vjerojatno e prije biti da se sama
duhovitost koja sugerira pretjerivanje to je, po Rogeru Caillosu, sam
zakon svetkovanja, poprilino pounutrila i tom sugestivnom jekom
razbija i lomi sve krhke kao staklo napuhane izvjesnosti i ukrasna
uvjerenja. Smijeh i duhovitost se iscrpljuju, nema sumnje, ali nisu
iscpljeni, nipoto. I nisu bez sizifovskog iskustva i doivljaja svijeta.
Camus je bio u pravu: Sizifa nam valja zamisliti sretnim, s osmijehom.3
Nita drugo, pa ak i kad je u taj smijeak ukalkulirana prijetnja i
rizik, a redovno jesu, da nepredvidivo pree u gr, grimasu, upaljen
nervus facialis.
Drugi par rukava predstavlja to to u narcistiko-sizifovskom
ustrojstvu individuuma i njegova miljea porodice i drutva sudjelujemo i nemalo prinosimo, po harajuem pricipu hoe-nee,
okonanju razlike izmeu narcizma i voajerizma, subjekta i objekta
udnje, kako lucidno primjeuje Cristopher Lasch u Kulturi narcizma.
Magnetno privlanim, ako ne poraa ak i svojevrsni laiki teorijskokritiki perverzni mesmerizam, ini se posegnuti za Hegelovom
dijalektikom gospodara i roba, ovdje dijalektikom bez nadzora, jer
lebdi iznad bezdana mutna rascjepa unutar smosvijesti, no kome
namijeniti ulogu roba a kome gospodara kako bi se in flagranti
uhvatila drama potrebe i zadovoljstva. U zamrenom odnosu i jedno
i drugo, jedno na drugo, polau prava, as na gospodara as na roba,
kao jajaca. Tragi/komi/no kompliciranje, palimpsetski ne/itljivo
puca pred oima, pogotovo onda kad i ako je prisutna, povijesno
3

Camus naputa svog Sizifa u podnoju planine, mi, njegovi potomci i batinici, u
istoj smo kai, takoer u podnoju planine, planine od potrebe, feniks potrebe, dometnimo.
I kako kae, ne bez debela i utemeljena razloga, autor mita i pobunjenog ovjeka: Sama bitka
da se dospije do vrhunca dostatna je za ispunjenje ljudskog srca. A jedino dobar komad
budale, koja marljivo radi na tome da to i ostane, moe stalno zanovijetati i naiskavati
jamstvo kako se ljudsko srce nee prelijevati razoarenjem, tugom i bolom.

132

Zenike sveske

prezrela, uvena potreba za drugim: Gospodar stoji u vezi s robom

posredno, posredstvom samostalnog bia, jer rob je upravo na to
obavezan; samostalno bie je njegov okov, od kojeg on u borbi nije
mogao da apstrahuje, i zbog toga se pokazao kao nesamostalan, da bi
u stvarstvu posedovao svoju samostalnostNaprotiv, za gospodara
postaje putem toga posredovanja neposredan odnos kao ista
negacija te stvari, ili uivanje; ono to nije polo za rukom poudi,
polazi za rukom gospodaru da s tom stvari izae na kraj i da se
zadovolji uivanjem.4
Kao da vlada konsenzus izmirenosti s oajem da je tajna i
zagonetka drugog zauvijek provaljena i, kako zakljuuje arko Pai
u Vladavini uitka, sastoji se u sljedeem: Vladavina je uitka
poredak nadzora koji kanjava svoje podanike za neizvravanje
zapovijedi tjeskobom, samoom i naputenou od drugih. Istina je
narcizma samo u tome to su za patnju potrebni drugi, za intimnost
takoer.5 A dok god je tih oboavanih drugih koji e zaprimati
udarce i stoiki nositi hematome kao statusne simbole unutar i na
margini neoliberalne frustriranosti ne treba strepiti za protenost
hajdegerijanski ocrtanog doba mahnitosti bez utjehe. Modernarijat,
sa sijaset blagodeti i privilegija, im je zadobio demagoku krijestu
onog post, nemilice, kako mu se golim interesom prohtje i navije,
kipuje ih prvom, drugom i treem svijetu, uzoholjeno pri tom
hijerarhizirajui i diferencirajui graane na one prvog, drugog, i
onog suverenog bez reda, fino unereenog. A te rafinirane oscilacije
i razine svakako oslukuju i u stopu prate raspoloiva dobra i
podatne vrijednosti. Globalni kapitalizam duebrii o potpunom
pripitomljavanju na sve izofrenije scenarije, eksperimentalne reije
i bizarne scenografije, a uloge su odavno podijeljene. I Moloh sit i
statisti na broju.

G. W. F. Hegel, Fenomenologija duha, Bigz Beograd 1974., str. 116, prijevod jubilarnog
izdanja iz 1921.godine dr Nikola M. Popovi
5

Europski glasnik, broj 13, Zagreb 2008., str. 200

133

asopis za drutvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

Kako god da ga krstili homo sacer, homo cosnsumans ili homo festivus,
vic uhodi tu simp/tom/atinu kreaturu s neutoljivim apetitom
da ugrabi makar sinegdohu i bude pars pro toto hiperpotroake
pustinje. I vic joj vraa kao bumerang njenu tatu sliku sree i
blagostanja, izokrenut njen lifestyle. A to bi anegdotskom njukanju
bilo zahvalnije izvri ruglu na toj postmodernoj permisivnoj spodobi
do njene umiljenosti kako je najzad definitivno osvojila toliko
najavljivane, obeavane i uene seksualne slobode. U bratskoj raspri
u osnovi stvari, kod vica o implodiranoj slobodi izbora, zbijenoj meu
ostalim, ciljanu trojku ine Francuz, Amerikanac i nezaobilazni
zain Blakanac. Prvi se razmee francuskim krevetom koji dijeli s
partnericom. Njemu kad se jebe on je kucne, pa ako hoe-hoe, ako
nee, nikom nita. Njoj isto tako. Yankee je opet uznapredovao do
odvojenih soba. Ponad uzglavlja ima zvonce, pa kad mu prispije on
pozvoni, ako je nagodna skokne do njega, ako ne, nita. Kod nje isto
tako. Balkanska mustra je otila najdalje. Veli: Ja imam kuu na brdu,
ena dole, u podnoju. Meni kad se jebe, ja zviznem i ona doleti gore. Njoj
kad se jebe doleti gore, ko bez due i pita: Da nisi zvizno?
Na djelu je, eto, karakteristina, mada nije samo rezervirana za
balkanskog avanturistu, cool-subverzivnost, sirovog tipa jebavo
ne jebavo, nee ti niko re fala. Nema ta! Niti je zabrinuta niti joj
prijeti bilo kakvo otuenje. Pogotovo ne ono u nasladi. Ne da
se kontraindikacijama i nus-pojavama ekcesnog sex-hedonizma
zaplaiti, deprivatizirati i dekomodirati. Fuka oito na njih. Cybersex, napr., ako i jest dobrodoao, nije ga bolje naao. A to je i razlog
vie da se sa svim potrebama, naroito onim sklonim petingu s
prefiksom pseudo, persira, tako snalazi, pa tako, neoeana, i prolazi.
Najopasnije je to je koraanje ka drugom/drugoj naputeno
kao beznadeno traganje. Neprisutni, niti su vidljivi, niti ujni.
Provuku li se ipak kroz gusta ulna sita kao takvi, obavezno
pretrpe cinizmom konvencionalizirana iskrivljenja i izopaenja.
U okrutno uskomeanom ego-tripu drugi/a nikad nije niti moe
biti svrha. U najboljem sluaju oplemenjuje se rangiranjem kao
zahvalno, polovino, kakvo-takvo sredstvo, ili sasvim odbacuje
134

Zenike sveske

kao neprikladno, samo da ne prekorauje dodijeljeno vrijeme na

preicama do cilja. U tome blistaju sve nitarije koje rade na sebi
odajui se nedoslovnoj onaniji. uenje razdraenosti nie onda kad
god potreba za smirajem u tom obogaljenom uitku proe isto onako
kao kad vapaj za snom nepredvieno okona komarom.
do prezira i natrag
U lavirintu svake agonalne sebinosti to to zaudara ujedno i
goni na izmueno ponavljanje. Zato tako uspjeno funkcioniraju kao
rezonantna polja ponude i potranje s jedne, i potrebe i zadovoljstva,
s druge strane. Onamo i uvijek gdje se dobrovoljno pristalo biti
zamorcem vlasitih ula. Francuski pisac Philippe Muray ruga se
toj ljigavoj osrednjosti, te poziva na Nietzscheova Zarathustru koji
proklinje i prezire tog, svim i svaim vie no dostupnim otrovanog,
posljednjeg ovjeka. Muray ga markira i imenuje dokoliarem iz mase,
sarkastinije: integralnim debilom. Pred nama se ukazuje mutirani
stvor koji vie nita ne smije propustiti u trino ukroenoj goropadi
svijeta razonode, izgubio je taj luksuz, i kako Muray rezignirano
dijagnosticira, ni u emu se vie ne dokazuje i ni u emu vie ne uspjeva
izuzev u vlastitoj ispraznosti. Okrunjen rafiniranom imbecilnou, p.
e. kad kolonizira ljubav i sreu te je nastoji krunisati svadbom sa
uenom izabranicom, onda bizarno snatri, i jo trivijalnije oekuje
od nje da vjenanicu umuti od bjelanjaka, potom u nju uvue i
bezrezervno mu se preda, na pladnju, kao snjena puslica.6
Jo je Epikur sanjao i preporuivao kao krajnji cilj zadovoljstva
okeansku tiinu due. Razmjere su, bez sumnje, ostale iste, kao i
apetiti, ali je dua potonula u nepregledni ustalasali amor trivijalnog.
6

U jednom od svojih Pisama o esteskom odgoju ovjeka Schiler je izriit kad kae
jednom za svagda i konano tek kad i tamo gdje se igra potpun je ovjek, odnosno igra se
samo tamo gdje je ovjek u punom smislu, pa stoga za nas, vie no ikad dosad, nema mjesta
suzdranom suenju: utoliko to nije, temeljitije i obuhvatnije, kad se igraju s njim, pogotovo
kad uobraava da on povlai konce. Eto nam porijekla polusvijeta s njegova dva pola,
polusvijeta kojeg pogoni novac i sticanje, i ije je krajnje zadovoljenje gomilanje te moi jer
otvara put do svega, do bilo ega.

135

asopis za drutvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

Njegov fragment izriito poruuje: Ako, dakle, kao konani cilj

postavljamo zadovoljstvo, onda mi time ne mislimo na zadovoljstvo
onih koji krkaju i piju, kao ni na zadovoljstva koja se ne sastoje ni u
emu drugom sem u samom uivanju, kao to misle neki neobavjeteni
i poneki protivnici ili pak oni koji namjerno nee da razumiju, ve na
osloboenost od tjelesnog bola i od remeenja duevnog spokojstva.
Jer pijanke s ludim tumaranjima koja se na njih nadovezuju ne
sainjavaju ivot pun zadovoljstva, ni optenje s lijepim djeacima i
enama, niti pak uivanje u ribama i ostalim velianstvenostima koje
nudi raskona trpeza, ve jedino trezveno razumijevanje koje slijedi
razloge za odabiranje i izbjegavanje i raskida sa svim uobraziljama
koje su glavni uzrok remeenja duevnog mira.
U meuvremenu, povijesno preverzno stasala i veoma prostrana
mnoina onog Mi, svjedno kako bila profilirana i na emu poivala,
moe i zaprima komotno svaki tjeskobno nezasiti ego, tako da takvi
nekakvi, bilo kakvi Mi, kao neprikosnoveni batinici Grka utjeemo se
iskljuivo, kao kakvom credu, bez ustezanja, uprkos nedvosmislenoj
pouci, rimi nesnosno vulgarnog: ko ima neka krka, ko nema neka
drijema. Uzalud je to u reminiscencijama na Epikura i Fink ponavljao:
Kao to neki vrt preinaava, oovjeuje i uljepava prirodu tako i
filozofija divljinu ljudskog bia, vrevu strasti i natmurenost strahova
preobraava u vedru sceneriju, koja je umjerena, jasna, prijatna za
ula i svijetla za misli, jednom rijeju: lijepa. Plodovi iz Epikurova
vrta, u ranije pomenutom povijesnom intermezzu, kao da su genetski
modificirani da bi namirili planetarnu prodrljivost.
Pratile su to vratolomno travestirajue kretanje i ostale ulne
naslade. U najmanju ruku kao da su sugestije o samo/svladavanju
neumjerenih prohtjeva i razboritijem odnosu prema uobiajenim
uicima vodile postepenom otupljivanju i gaenju naroito tri
ula: dodira, okusa i mirisa, samoj smrti tijela ili, u blaoj varijanti,
obogaljenju tjelesnosti. Izgleda da se nimalo nije krtarilo u
posveivanju vremena i energije kako bi se oduprlo toj etikoj
prijetnji ljudskom tijelu. I bie da za sva ula vrijedi ono to je
Foucault primijetio za seks kako nam je tokom stoljea postao vaniji
136

Zenike sveske

od due, bezmalo znaajniji od samog ivota, pa nam otuda

sve zagonetke svijeta izgledaju lake u poreenju s tom tajnom,
sitnom u svakom od nas, ali ija je zgusnutost ini teom od ma
koje druge. Sa seksom, reklo bi se sa itavim fizisom, odigralo se,
po Foucaultu, neto nalik faustovskoj nagodbi. Sve mu je, odnosno
sve im je ulima podreeno i podvedeno, i to sa sofisticiranom
nepravednou, koliko istorijski nasljeivanom, toliko i razvijanom.
S punim pravom stoga, na samom kraju Istorije seksualnosti,
Foucault ljekovito rezignirano zakljuuje o drutvenoj posredovanosti
seksa ekonomiji tijela i zadovoljstva - mehanizama u ijem sreditu
i temelju jeste vlast da nas, njoj inherentnom ironijom, navodi da
povjerujemo kako je posrijedi nae osloboenje. Pogotovo se ta
kobna inherentost razjapi ili nadvije nad nama, svejedno, kad se zna
da je veina svijeta strogo izolirana od svih iskuenja dokonosti,
jo uvijek i jo zadugo osuena na potpunu askezu i strpljenje s
obiljem ulnih uitaka. Moda se sretnik i dobriina koji je otkrio
preimustva masturbacije moe smatrati neovisnim, barem dotle
dok u njemu ne zavapi Diogenov kinizam, kako se istim postupkom,
trljanjem i trenjem, drakanjem po stomaku, niti da suzbiti, niti moe
odagnati, niti utoliti glad.
Izmeu ostalog i zato, upriliimo susret dvojici palanakih eretfuturista dok u etikom vakuumu razglabaju o nadolazeoj eri
digitalne harmonije, u kojoj se vrli novi svijet klatari izmeu euforije
i depresije, i kad ne kuca na vrata, ulazi kroz prozor. Megalomanija
prorokovanja nita ne isputa iz vida. Ne previa ni luksuz oaja
ni rog obilja. A poto joj pri tom godi rastereujua okrijepa,
naspimo obojici po findan kafe. Ne bilo kakve! Zakuhajmo od one
skupocjene, ija su zrna prola kroz eludac cibetke, indonezijske
makice. Ili u tajlandskoj varijanti izvaena iz slonova izmeta. Ili
pak, mandrila, kapucina, marmozeta ili crvenog drekavca, makakija
ili avetinjaka. oljica je dodue astronomske cijene, ali neopisiva
i nezaboravna okusa. Koliko majmuna, toliko nenadmanih
degustatorskih nijansi! I mada nijedan iz dueta vizionara, prognozera
i zagovornika mamljenja i lakrdijaenja s new age obeanjima nikad
137

asopis za drutvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

nije uo za Zamjatina, ni za Orwella ni Huxley-a, pojma nemaju ni

o Houellebecqovim mogunostima otoka, ipak, kao posprdno poboni
raelijanci, slute drai i napasti, razoarenja i oekivanja, ukratko sve
danajske darove, a koje nosi teretno doba, nacerena fatalna idila
mahnitosti bez utjehe, i kojima se efektno i efikasno preveniraju i
saniraju ostaci ljudskosti.
im ponu odgonetati svukud posijane i razbacane tehnosimptome i nagaati kakva nas budunost eka, otpuste topericu,
ali projekcije o restauraciji izgubljenog raja ne proteu se due
od dvjestotinjak godina. Dovoljno! Tako e starenje i bolesti bit
protjerane u domenu kanjavanja. Uglavnom za neposluh. Kao
i za pomanjkanje potovanja i upadan nedostatak oduevljenja.
Kazne primjerene sitnim zlodjelima, svakom prema sposobnostima,
razumije se, hemoroidi i migrena. Za tee, krupnije prestupe: bruh
i zaunjaci. Tijelo e biti samoobnovljivo. Tronost mu usporena
skoro do nepromjenljivosti. Prepuno prestinih informatikih
implantanata nano-gadgeta. Time e sasvim presuiti izvor
mitske rascijepljenosti tijela i duha. Iskorijenjeni spazmi tjeskobe
i naleti neobuzdane melanholije. San u cjelosti i detalju ispunjen:
stogodinjak e moi, bez bojazni da e mu srce otkazati, jednom
gromko, drugi put zvonko, prdnuti kao tinejder. ivotni vijek, dakle
bit e starozavjetni, a radni e trajanjem zamijeniti mjesto s godinjim
odmorom. Teleportiranje, time putovanje stvar rutine. Svako e
imati pravo na tri klona, poboljane verzije po izboru u odnosu na
original. Hrana i djeca genetski modificirana, ali programirana
derita ipak uspavana do punoljetnosti. Kako se ne bi dolo u napast
zbog tako precizne vizije budunosti, kakvu je imao Cioran, da se
novoroenad istog trena podave. No nema brige, nita nee propustiti,
znanje, umijee i odgoj dobijae intravenozno.
U neizbjeno blaenoj perspektivi stapae se najbolje od Istoka
i Zapada. Rizici i nepredvidljivosti eliminirani kako bi se izbjeglo
presipanje iz upljeg u prazno na opratanju ovjeka od animalnog.
Zvui moda anegdotalno, ali istinito: sam Bog e biti strpan u
kuni pritvor i odlazie Mu se u posjetu na partiju aha ili tenisa,
138

Zenike sveske

na terapeutsku seansu ili art-debatu. Srea se dodue nee moi

posjedovati, ali ni izgubiti, odmijenie je budno dozirana zasienost,
poput bilja i rastinja ljudi e iz okoline crpiti i upijati neophodno.
Liene bola i patnji vrtie se jedinke u lavirintu svijeta zbrisanih
tegoba i neimatine, ambijenata u kojima se osjea prizvuk edenskog
vrta, ali vidno popravljenog, obzirom da e gologuzim znatieljama
biblijske zabrane napokon biti dokinute. Zamalo! Barem ne one
najvanije, kako naziru nai nadaleko uveni bullshit detektori, braa
Tarabii, inae naoiti poput penzionisanih porno-glumaca.
Dok trepne vibrator zna pregoriti od mnotva aplikacija,
a hologram-lutkica se rasprsnuti, iiliti na oi zapuhanog i
zaprepatenog prijapa. Grimase slasti uas e se iskrenuti u grimase
razoarenja. Najpametniji odgovor bit e prosto gurmanski,
odnosno hakslijevskom psiho-tipologijom - somatotoniki: pustit
stomainu, pozdravit se sa zaivalom dole ispod, ne kae se daba,
daleko od oiju, daleko od srca, i rukovat se s njim samo pri pianju.
A ako se pak oeni, pa zajebe, obrnuto je kudikamo opasnije, ali
zaudo rasprostranjenije, onda uz jednu krvopiju dobije tri pride,
a pridodaju li se tome, u miraz, pored jednog prirodna neprijatelja,
jo tri slatke mame, ko jeevi ste najebali, i ti i tvoji klonovi. I kod
teleportacije moe doi do kurclusa! Gornja polovina ti, recimo,
zavri u Salzburgu, a donja u Maastrichtu. I dok se ti snae, prvu
sklepaju i cementiraju na postolje ko odbjeglu bistu u kakav park, a
drugu nauture kao soku za silne bicikle. Jo gore bi proao onaj ko
bi se zaputio u Kinu. Naravno, ima li se u vidu tamonji broj bicikla,
a za gornji dio trupla najizvjesnije je da bi bio nabijen na stalak kao
strailo za vrane u nepreglednu polju finog hibridnog kukuruza.
U Kini, oito, osim to jedu pse, nimalo nemaju razumijevanja za
polovine turiste.7
7

Ostae nam velom tajne obavijeno bi li se Freud onesvijestio pred lajavom
interpretacijom Johna Graya kao nekad pred svojim kapriciozno-poleminim uenikom
Jungom apropo irom otvorenih stranputica, zamuckivanja i prvih nesigurnih koraka
psihoanalize, pa ipak posluajmo to to ima filozofski ludo prosvjetljeni Englez izlajati, kad
se ve veina to ne usuuje: Freud kae da ako potisnete seks, on nee tek tako ieznuti.
On je dio nas, potisnete li ga, izbit e u nekom bizarnom, morbidnom ili ridikuloznom

139

asopis za drutvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

Predvianja inae, kad god zadobiju razorni kolorit distopijske

turobnosti, pouzdan su znak straha od smrti, kao i sve uestalijih pri/
misli o smrti, jer se redovno karakteristinim tonom izraza Sreom
neu je doekati! odsjecaju od takve budunosti, a zapravo time
uspavljuju vlastiti kompleks nepodnoljivosti konanosti.
Posrijedi je veoma bizarno senzibiliziranje za neumitno: polagano
odvikavanje od ivota ili pripitomljavanje za i na smrt. Ta nije Benjamin
zaludu u Istorijsko-filozofskim tezama, precizno devetoj, vrbovao i
nominirao Kleeovog Angelusa Novusa da bude istovremeno i aneo
povijesti i aneo budunosti.
Parafraziramo: iz izgubljenog raja pue tako snana oluja koja
mu razapinje krila i goni ga poput jedrenjaka naprijed dok se pod
njim gomilaju ruevine na ruevine minulog i nezadrivo tjeraju u
budunost kojoj je okrenut leima dok razvaline narastaju do nebesa.
Benjamin insistira: Ono to zovemo napretkom jeste ta oluja.
Aneo, okrenut prolosti, kao da je fasciniran onim od ega bjei i
uzmie, a ono to mu dolazi s lea, iz budunosti, srea je u nesrei
da ne vidi i ne moe sagledati, jer bi ga to razjapljeno dotuklo i
slomljena, usisalo, potpuno progutalo.8

obliku. Po meni, to je istina religije. Liberalni humanizam sada ima sve one funkcije za
optimalizaciju raspoloenja ili osmiljavanje koje je kranstvo imalo nekad. Pogotovo to
se takvo uvjerenje uvezuje sa svim moguim nedoumicama uz tehnologiju. ista kocka je,
nepredvidiv, hirovit sluaj, hoe li nas baciti u oaj ili kriom uvesti u davno izgubljeni raj.
Jer je tehnologija neto, a to je svim svojim izumima oduvijek i bila, povijest bar ne lae,
neto nezaustavljivo i istovremeno neto im se nikad nee ovladati. I samo takvo nastojanje
je budalasto naivno. Gray grmi s propovjedaonice: Ona je dogaaj koji je zapao svijet.
Odriemo li se pak tih blagodeti, zaskoie nas iznenada, nesumnjivo i u ta tri, i naim
Tarabiima, stricem Miloem i neakom Mitrom, navjetena, oblika. Meutim, bojazan
otklanja prostaka injenica, a sve pretpostavke o neugroenosti ljudske sorte su ve tu,
dakle, slijedi doba tihog, postepenog i potpunog silaska seksa sa scene. Pogasie se seksualne
potrebe, jedna po jedna. Bit e naputene kao zastarjele i zamorne. Suvine, i taka.
8

U osamnaestoj tezi i sam Benjamin poentira citatom: Ubogih pet milenija homo
sapiensa, kae jedan noviji biolog, predstavljaju, u odnosu na istoriju organskog ivota na
zemlji otprilike dvije sekunde na kraju dana od dvadesetetiri asa. A istorija civiliziranog
ovjeanstva bi po tom mjerilu ispunila petinu posljednje sekunde posljednjeg asa.

140

Zenike sveske

Pa uprkos tome, u svakom, nema sumnje, opruen lei Dioniz.

Jedan ima pune ruke posla, drugi puna usta. Ovaj zadnji zadovoljava
ga oralno, tu i tamo, dok opet onaj prvi nastoji ga ili reanimirati
ili pridaviti, kako kad. Oivljava iz oaja, gui da ga ne bi njegova
sveta bolest povukla za sobom, da bi se liio blistavih vizija koje
obeavaju esti transovi po epileptinim napadima. Broch to
doba ope izjalovljenosti u koju se orouje kvazi individualnost
naziva razdraganom apokalipsom. Prostoduni, dobro utovljeni
bestijalnom nedunou, povedeni nadripoetskim ekstazama
kokodau, bleje i trabunjaju, njau, roku i muu da obznane svijetu
to to znai sii s uma u sunan dan. Philippe Muray veli da na
scenu stupa homo festivus, defilira i parodira njome naepureno i
klaunerijski, neuveni homo festivus koji ushieno robuje jednom
jedinom kategorikom imperativu, odano tetura i hrama pod njim,
marionetski plee i igra pod njim, uistinu kategorikim imeprativom,
ali kakvim, onim, decidan je mislilac, sasvim idiotskog spektra.
Ili: Carpe diem se mora po sili stvari neim, svejedno da li
kojetarijama, popuniti. Odzvanja jednako olupinama i asketima.
Lipovetsky naglaava: to se hedonistika srea vie istie, vie
je prate strahovi i potresi: carpe diem iri se manje nego osjeaj
nesigurnosti. Zapravo, kult trenutka nije pred nama: on uzmie.
Meutim, na kakvom se dobitku ovjek zatie ako taj hip implodira
ili pak raste nadimajui ga u kratkom usponu poput mjehura do
prsnua. Odnosno, neka bude da ueni as ispunjenja i bjei, samo
njegovo proganjanje nije smanjeno, pogotovo ne uklonjeno. Pride,
k tomu jo, oltari tom kultu niu posvuda. ula su preoptereena,
spoznaje doplutale kroz i preko njih iskrivljene, do zla boga.
Obini smrtnici, ukoliko se ve ne zasipaju svakojakim nedosenim
delicijama, ine to, revnije ne moe, njihovim surogatima. Okanimo
li se trbuha, budui je neprovidan, ipak nita bolje ne stoji ni s
dvojcem bez kormilara: vidom i sluhom. Moglo bi se ak kazati kako
su ula kroz povijest evoluirala u zloupotrebi. I ako zamijenimo par
kolonizator i kolonizirani, s bogati i siromani, sa svim moguim
prateim kontekstualnim, mentalnim i ambijentalnim, varijetetima,
raskono jasno i pregledno biva to to je Sartre mislio pod pomalo
141

asopis za drutvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

ozloglaenom, vie lakomisleno naputenom zbog njene ubitanosti,

devizom: Pakao, to su Drugi!
Takoer Sartre je s pravom opominjao kako neprimjetno stvari
preuzimaju kontrolu nad ovjekom. Umjesto da mi njih posjedujemo,
poinju one nas. I toj podatnosti kao da nema lijeka. Naroito za ivota
i u ivotu onih ponienih i uvrijeenih, mnotva, jer upravo njima,
isti taj srozani, ispod praga dopustivog i oprostivog, ivot ima obiaj,
udnu naviku, da se predstavlja i parafira tetovaom na kou, u tkivo,
ni manje ni vie, kao sudbina, neumitnost, i to, gdje god i kad god mu
se prohtije. Bilo ili ne bilo za to pokria u koliini sugestivnih lai.
Ne zavitla se uzaman u Bosni i Hercegovini kao komentar
uglavnom za onog vjenog Drugog, kudikamo rjee prolazi kao
vlastito priznanje, nee guzici izai iz hatura. Mada se famozni turcizam
u poslovici nije ispravno provukao jer bi valjalo da glasi hator, hater,
hatar. No nije to bez vraga, to to se smjestio ba kamo treba u tur
od recimo akira, pa ako to nije solecizam, bog zna ta bi onda
uopte bio. I ako to sadomazohistiko kreveljenje koje kola izmeu
osvajaa i zasunjenog, gospodara i sluge, ne prikriva ili ne priguuje
veoma prepredenu dijalektiku meu njima, tim zlokobniju to se
odvajkada voluntaristiki nepogreivo legitimira kao bogomdan
odnos i, izmeu ostalog, u naizmjeninu osciliranju uitka i bola.
Kultura tu doe kao sedefasti pokrov koji je uoio Marcuse u njenom
afirmativnom karakteru kad opravdava i favorizira maticu povijesne
nepravde i licemjerno i oholo, i blazirano i bezobzirno, na muke
izoliranog individuuma odgovara opom ljudskou, na tjelesnu bijedu
ljepotom due, na vanjsko suanjstvo unutarnjom slobodom, na brutalan
egoizam bogatstvom vrline dunosti.

142