Antun Branko imi

Izvor: Wikipedija
Skoi na: orijentacija, trai

Antun Branko imi

Antun Branko imi (Drinovci kod Gruda, 18. studenog 1898. - Zagreb, 2. svibnja 1925.),
hrvatski pjesnik i esejist.
imi bijae pjesnikom izrazite tenje da zgusnutim, krtim stihom intenzivira doivljaj
svijeta. Takav je bio i kao esejist i kritik: volio je strogi red, uvao se razlivenosti i praznine.
Roen u Hercegovini (Drinovci), zapoeo je pjesmama koje oponaaju A. G. Matoa, ali je
naglo izveo dramatski zaokret, napustio sedmi razred zagrebake gimnazije, pokrenuo
asopis, primio ekavski izgovor (u emu e ga ubrzo kratkotrajno slijediti i mnogi drugi
hrvatski pisci) i nastupio kao novi pjesnik i kritiar, nadahnut bekim ekspresionistikim
asopisom "Der Sturm", pa je slijedio i njegov program s uporitem u posvemanjem
negiranju tradicije i osporavanju bilo kakve sveze izmedu knjievnosti i stvarnosti u kojoj ona
nastaje. Prvim svojim asopisom ("Vijavica", 1917.), a zatim i drugim ("Juri", 1919.), saeto
je oznaavao svoj knjievni smjer sadran u (ekspresionistikom) uvjerenju, da je umjetnost
najintenzivniji doivljaj svijeta i da zato ne smije, pa i ne moe biti angairana u slubi bilo
koje tendencije. Ako to u ono doba i nisu vie bile nove misli, jer su ih ve zagovarali i
hrvatski modernisti, one su sada bile izgovarane nainom koji do tada u nas nije bio poznat.
Donadini je uzvikivao "dolje estetike i dolje ukus", a imi, kao da nastavlja na te uzvike,
zahtijeva da pisci odbace svu dekorativnost i otmjenost, da skinu, kako on kae, i odijelo sa
sebe, i "kragne, manete, kravate, alove i sve ono drugo, da bacimo iz sebe sve trope, figure,
metonimije, aliteracije, asonance, klimakse, sve ono to je ukus, to je retorika i 'lepota', to e
rei sve ono to je suvino - i da govorimo istinu". Iako je polemiki intoniranom, matoevski
britkom i neumoljivom kritikom znatno utjecao na knjievna zbivanja i uope na razmiljanja
o knjievnosti, najdublji trag ostavio je kao pjesnik. Prvi je u nas, poslije kratkotrajnog
poetnitva, naelno otklonio vezani stih i rimu pa progovorio pregnantnim, esto i grafiki
simetrinim slobodnim stihom, te stvorio uzor poezije kreirane "iznutra", kao najintenzivnijeg
doivljaja svijeta. Pjesnik tijela, grada i siromaha, nije svoje teme vidio u socijalnom nego
iskljuivo u individualno-psiholokom znaenju. Pjesnik ljubavi i smrti, osjeao je trajnu
tjeskobu i duhovni nemir, ali i svijest da je pred kljunim pitanjima ivota i svemira nemoan
kao ovjek, a kao pjesnik moe ga samo spoznavati. Reskou svoga stiha prodirao je kao
otricom noa u dubine ljudskoga bia, u njegovu egzistencijalnu samou. Zato njegove

pjesme, naoko tako hladne i esto svedene na gole konstatacije u izravnom iskazu, blistaju
dalekim astralnim sjajem.
U tako kratko vrijeme, koje ne ispunjava ni puno desetljee, preavi put od matoevskowiesnerovskog impresionizma do osloboenog a formalno stijenjenog ekspresionizma,
postao je virtuoz koji s malo rijei otvara bezdane prostore misli i ivotnog smisla. Znao je
graditi pjesmu, zgunjavati stih, birati pravu rije: esto jednostavnoj i obinoj, znao je
udahnuti punu izraajnost. Bolujui od rane mladosti, nosio je u sebi smrt i bio svjestan da
ona u njemu raste te da e ga jednoga skorog dana posve ispuniti - i prerasti. Moda je i zato
naglo sazrijevao, to dokazuje i trei njegov asopis "Knjievnik" (1923-1925). Objavio je tek
jednu knjigu pjesama, Preobraenja (1920), ali ona je postala legendarna: kamen temeljac
modernog hrvatskog pjesnitva. A.B.imiu u ast pokrenuta je, u vrijeme Hrvatskoga
proljea, kulturna manifestacija imievi susreti, prvi put odrana 30. i 31. svibnja 1970., u
Grudama i Drinovcima. Matica hrvatska u Mostaru postavila je spomenik Antunu Branku
imiu ispred svoje zgrade 2005. godine. Autor spomenika je hrvatski kipar Josip Ivanovi.

MENU

Antun Branko imi

Home
domai pjesnici
Abdulah Sidran
Aleksa anti
Antun Branko imi
Antun G. Mato
Antun oljan
Arsen Dedi
Augustin Tin Ujevi
Boko Tomaevi
Branislav Petrovi
Branko Miljkovi
Branko Radievi
Desanka
Maksimovi
Dobria Cesari
Dragutin Tadijanovi
Duko Trifunovi
ura Jaki
Enes Kievi
Franc Preern

ANTUN BRANKO IMI

Gustav Krklec
Hamza Humo
Irena Vrkljan
Ivan Goran Kovai
Ivan Slamnig
Ivo Andri
Izet Sarajli
Janko Poli Kamov
Jovan Dui
Juraj Katelan
Kosta Racin
Laza Kosti
Luko Paljetak
Mak Dizdar
Matija Bekovi
Mea Selimovi
Milan Raki
Mile Stoji
Milo Crnjanski
Miroslav Anti
Miroslav Krlea
Oskar Davio
Oton upani
Pero Zubac
Petar Preradovi
Rade Drainac
Rade erbedija
Rastko Petrovi
Skender Kulenovi
Stanislav Vinaver
Stevan Raikovi
Strahimir Silvije

(1898-1925)

imi bijae pjesnikom izrazite tenje da zgusnutim, krtim stihom inte

kao esejist i kritik: volio je strogi red, uvao se razlivenosti i praznine
zapoeo je pjesmama koje oponaaju A. G. Matoa, ali je naglo izveo
razred zagrebake gimnazije, pokrenuo asopis, primio ekavski izgovo
slijediti i mnogi drugi hrvatski pisci) i nastupio kao novi pjesnik i krit
ekspresionistikim asopisom "Der Sturm", pa je slijedio i njegov pro
negiranju tradicije i osporavanju bilo kakve sveze izmedu knjievnost
svojim asopisom ("Vijavica", 1917.), a zatim i drugim ("Juri", 1919
smjer sadran u (ekspresionistikom) uvjerenju, da je umjetnost najin
smije, pa i ne moe biti angairana u slubi bilo koje tendencije. Ako t
jer su ih ve zagovarali i hrvatski modernisti, one su sada bile izgova
bio poznat.U tako kratko vrijeme, koje ne ispunjava ni puno desetljee
wiesnerovskog impresionizma do osloboenog a formalno stijenjeno
s malo rijei otvara bezdane prostore misli i ivotnog smisla. Znao je
pravu rije: esto jednostavnoj i obinoj, znao je udahnuti punu izra
je u sebi smrt i bio svjestan da ona u njemu raste te da e ga jednoga
Moda je i zato naglo sazrijevao, to dokazuje i trei njegov asopis "
tek jednu knjigu pjesama, Preobraenja (1920), ali ona je postala leg
hrvatskog pjesnitva. A.B.imiu u ast pokrenuta je, u vrijeme Hrvat
imievi susreti, prvi put odrana 30. i 31. svibnja 1970., u Grudama

Kranjevi
Vasko Popa
Vesna Parun
Vladislav P. Dis
Vladimir Vidri
Vojislav Ili
Zvonimir Golob
strani pjesnici
Aleksandar Pukin
Anna Akhmatova
Antonio Machado
Artur Rimbaud
Bertold Brecht
Boris Paternak
Carl Sandburg
eslav Milo
Charles Baudelaire
Charles Bukowski
Dante Alighieri
Edgar Allan Poe
Evgenij Evtuenko
Ezra Pound
Fernando Pessoa
Fjodor Ivanovi
Tjuev
Lorca

Frederico Garcia
Fridrich Nietsche

Ah,evo me opet
Bakterije
Bolesnik
Bolesnica
Bilo je neko
Grad
Himnos
Hercegovina
Jedanput
Ljubomora
3

Georg Trakl
Gerhard de Nerval
Guillaume
Apollinare

Buonarroti

Hafiz
Heinrich Heine
Herman Hesse
Ingeborg Bachmann
Jacques Prevert
Jim Morrison
Jorge Luis Borges
Konstantin Simonov
Li Tai-Po
Lodovico Ariosto
Lope de Vega
Lord Byron
Luis Aragon
Martin Heidegger
Michelangelo
Mihail Ljermonov
Pablo Neruda
Paul Celan
Paul Verlaine
Pedro Salinas
Percy Bysshe

Shelley
Petrarca
Publije Vergilije
Maro

Rabidranath Tagore
Rainer Maria Rilke
Rudyard Kipling
Sandor Petefi
Sergej Jasenjin
Stephane Mallarme
Vladimir Majakovski
Walt Whitman
Wiliam Shakespeare
strani umjetnici
Albrecht Drer
Paul Cezzane

Ljubav
Mi smo se sreli
Moja preobraenja
Mjesear
Muenik
Mati
Mladi
Molitva na putu
Moja draga, prijatelj i ja
Naeni Bog
Opomena
Oaj
Odmor zu pjevanje mladog vina
Pjesnici
Povratak
Pjesma jednom brijegu
Prva no samoe
Post scriptum
Rastanak s tobom
Smrt i ja
Smrt
Tijelo i mi
Traenje zene
Teak zrak
Utjeha oiju
Veernja pjesma o oblacima i zelenim jezerima
Vjetrovi
Vampir
Vee
Zavodnik
Zavedena
ene, mladii, ljeto
ivot
uta sjenka

Salvador Dali
Leonardo da Vinci
El Greco
Eugene Delacroix
ars poetica
poezija
proza

Ah,evo me opet

portreti
Nedeljko
Vukovi
Zvonko
Dimitrijevi
Hasudin
Hodi Ha
kolumne

Ah, evo opet dooh u na kraj,

U nae mile, bregovite strane,
Gdje arko sunce jae sipi je sjaj
Na njive, vode i usjeve rane.
Gdje dom moj stoji uz iroki drum
4

desna
strana apsurda
bankrot
kulturnog identiteta
tetra pack
nacionalisti
stazama
bosanskih volova
tirolske
orgije
prezervativ
arhitektura
zla
bestsellerov
kod

I pred njim stara murva to je davno

Sluala bijesnih turskih konja um
I zveket maa u sumraje tavno ...
Dooh... i moja smirila se dua
to plakala je u jesenji dan,
Kad svuda bjee - vjetar, kia - tmua...
to snivo sam ga jedne noi zlate.
A sada? ... Ljupki pogledi me prate
I ini mi se ovo sve ko san.

dnevne
paranoje
isplaen
jezik
bogohulnici

Bakterije

i moralisti
skice za
ludilo
insajder,
potiljak i video trake
fundamenti
netolerancije
nulta
vrijednost ega
interaktiv
Guestbook
Gallery
Forum

Ars Poetica

Mene jedu bakterije

Trune trune jadno meso
Boe, zar ti nije ao?
Ja sam dijete. Boe! Dijete!
Neke noi neka vina
neko cvijee ruke oi mrane oi
Sada: propast mesa bolest
bakterije
Nita
Boe!
Vjerenice ta e Tebi
meso koje sane,
oi ko dva mrtva crna cvijeta,
jedno dijete koje gori u propast?
Gasnu vatre snovi zvijezde
Vjerenice Tvoje moje vatre snovi zvijezde
Mrtve oi u no postaju
Meso prska u neke atome
Vjerenice Tvoje moje meso
Svijetla, sakrij svoje crne svete oi
Sluaj: um je zvuk je: dolazi
uas asa:
duboko u noi moja dua mre
I iz noi jedna Ruka dolazi
neosjetao k mojoj dui preko stvari

Ars poertica od etvrtog

mjeseca poinje sa radom
na osamdesetominutnim
poetskom performansu,
multimedijalnom

Bolesnik

projektu koji treba

objedinti snagu poetske
rijei, slike, i zvuka
bosanskih, hrvatskih i
srpskih pjesnika, slikara i
muzikih stvaralaca, to
e, svakao, biti njen
naizazovniji pokuaj na
polju umjetnosti i
kulturne ponude od
njenog osnutka.

Moje je tijelo bolesno

i udi tihu jednu bolnicu
Bolnica bez uma i bez grada
u praznom blijedom danu
Blijedi dan je odsjev blijeda neba
U mrtvom vrtu zimsko sunce seta
Mi tihi samostanci bez boga
u naim bijelim pustim sobama
zaboravljamo ivot
snivamo
duge tune blijede prazne nae dane
O okna naa udare pokadto
krik ples i radost ivota iz grada
- O grad!
O nemir nemo naih srca!
O mi smo davno izili iz ivota
i mi smo samo svoji spomeni!
U smrt se samo vrata nae kue otvaraju Za rub se zemlje nebo srui

Bilo je neko

Bilo je neto lijepo pa prolo

- Il tek je sanja to bila Ljepe od zvijezda, ljepe od rua
I smijeka planinskih vila.
Bile su noi mjesene, lijepe
I pune radosti vrele.
Bile su bae mirisa pune,
I rue cvale su bijele.
Bilo je smijeha, pogleda dugih
to sve no izrei znaju,
Bilo je sree, uzdaha sjetnih,
I himna arobnom maju.
Bila je dua prepuna sunaca
I plamne eznje, to sine
Kadkad ko nebom krijesnica sjajna
Pa onda umre i zgine.
Bilo je neko. Mrak je sad svuda
I bol to pali i pee.
Bila je sanja, bila je pria
6

U jedno najljepe vee.

Bolesnica

Jesenje popodne rie po duvaru

Sobe tanke sjenke plodova i granja.
Sve je tako tio, da nam ljepe sanja
Bolesnica lijepa na krevetu staru.
Crven refleks neki te s visoka slazi
Odnekle iz vrta, licem joj se mazi,
ukasta se boja zasvijetli i plane
Naas, pa se gasi... il to ivot sane?
Sve je uto, o uto: soba i sjaj dana
I svela na prozor oslonjena grana;
I ut vonj da bude, zato su u loncu
Dva nevena uta blizu svomu koncu.
Pa da netko esto u sobu ne bane,
Tu bi stara jesen tanke mree plela
Pokriv prahom utnje i skutom tanka vela
Bolesnicu i njene sve noi i dane.

Grad

Gospodinu Aleksandru Odiu

Vjeno neki Grad
kroz moj ivot
vjeno tramvaj koji pjeva
mjesto eva
vjeno umor jednog kamenoga tijela

ivot Grada!
I moj ivot atom Gradova ivota!
Pad tamnih asova povrh Grada!
Nad glavom mu prolaze oluje
pune mrtvih stvari
i krikova mrano pomorene djece
kroz ulice noi pune zloinaca!
Uasnute
moje oi bjee
pune odbljesaka oluje to bjesni
Opet
uho uje iza sebe Grad ko ubicu
On je za mnom
sa mnom
vjeno
I u moje misli pada
crn i velik kao Smrt
Himnos

Mirie groe i smilje

Tamo u naemu selu ...
Posvuda prolazi jesen
U ruhu utu i bijelu;
Plodove raznosi, daje,
Dariva polja i gaje.
... Tihano dola sam evo
Iz jednih neznanih strana,
U plastu klasove nosim
I ipke s tananih grana...
Pjevuca tihano, - tie
I granom smokovom njie.
Na nebu modrom eno
Sjajna se preliva duga
I svirka flauta bruji
Sred malog zelenog luga ...
To himnos jeseni ori I ipak i groe zori.

Hercegovina

Pod zvijezdama su legla brda i poljem niske razbacane kue

Iz plave tame stabla stre
Na cesti vie nikog nema
Cesta stala
sa zaronjenom glavom u mrak bezglasne doline
U noi stabla maknuti se nee
Tek nebom sporo i bez uma koraanje zvijezda

Jedanput

eno
to iz bijede naeg svagdanjeg ivota
oajale i krotke oi die k meni
Sav ovaj ivot... oh, sav ovaj ivot
eno
jedanput ja odsvirat u na harfi
i kad poslije harfe
progovore utke nae due
znas li to e govoriti?
Kako bjesmo sreni. Kako bjesmo sreni.

Ljubomora

Od mene bjee niz ulice kue

i stabla
enska vela nose vjetrovi
Na crnom nebu mrtvi oblaci
vise kao razderane prnje
Vjetrovi nose oblake i vela
Veeras meni sve su razmrskali
9

Preda mnom lei smrskan

moj svijet ko djeje razbijene igrakeVeeras padaju na me
krpe mrtvih oblaka

Ljubav

Zgasnuli smo utu lampu

Plavi plat je pao oko tvoga tijela
Vani ume oblaci i stabla
Vani lete bijela teka krila
Moje tijelo isprueno podno tvojih nogu
Moje ruke svijaju se ude mole
Draga, neka tvoje teke kose
kroz noc zavijore, zavijore
Kroz no,
kose moje drage duboko umore
kao more

Mi smo se sreli

Mi smo se sreli na zvijezdi to se zove Zemlja. Na put kroz vrijeme u

nama dalek, gotovo beskrajan, da smo ve zaboravili na poetak oda
pogled u pogledu. Kroz nae ruke, i kroz nae poglede zagrlile su se n
poemo na nae tamne putove kroz beskraj, na kojoj emo se opet sre
opet nae due zadrhtati u tamnom sjeanju da bijasmo nekada ljudi k
zove Zemlja?
Moja preobraenja

Ja pjevam sebe kad iz crne bezdane i mune noi

iznesem blijedo meko lice u kristalno jutro
i pogledima plivam preko livada i voda.
Ja pjevam sebe koji umrem na dan
bezbroj puta
i bezbroj puta uskrsnem.
O, Boe, daj me umorna od mijena
preobrazi u tvoju svijetlu nepromjenjivu i vjenu zvijezdu
to s dalekog e neba nou sjati

10

u crne muke nonih oajnika.

Mjesear

Bog noi
mjesec
sade s neba
i dokoraa lagano do moje kue
Polako on se uspne na moj prozor
i spusti pogled na me
On mami mene u no
Ja ustajem... i moje lice bijelo... smijei se
Koraam sanen rubovima krova
i etam kroz no u visini
- Mene dre meke ruke mjeseca O tako lak sam... nezemaljski... lebdim
i mogu stati na list stabla
Ne zovite me: glas sa zemlje
smrt je moga nebeskoga bia
Visoko iznad zemlje lebdim lagan kroza sfere

Mati

Ja uem u samou svoje majke:

nijemi goli hram
U hramu gori besprekidno crveno i tiho srce ljubavi
Njenom oku stoji ispred mog ivota
neprozirna zavjesa od mraka
U moju prolost njezin pogled ne ulazi dublje
od njene noge kojom prvi korak stupi
u tamu none ume
Za pjesmu moje ljubavi ona nema uho
Na odmetnutom sinu samo lee
dva pogleda tekog prijekora
Ja gledam njeno nijemo ladno bezutjeno lice:
Davna, vjena pramajka
iskrsnula iz dubljina vremena

Mladi

11

Ja poznam bol mladia

koji pobjedniki pjev iz svoga izmuenog srca
u jutro pjeva
sa eljom da sva srca s njegovim zatrepte
i da se oslukujui glave prignu
u utanje i slatki zaborav
Al pjev mladia neuven od ljudi
padne natrag
u njegovu utijivu samou
Ja poznam oaj blijed i bolesno zelenkast
s pogledom u prazna lica ljudi u sivomu zraku
i sa strahom ispred crnog bezdana u dui
Ja poznam ponos mrk i tvrd
sa smjelim uspravijenim korakom to gazi
i s uhom koje iznutra
glas svoga boga slua
Muenik

Iz gomile istupih
sam
i pozvah vas u zemlju:
Novi ivot
Smijeh ruga samo jeknu
iz gomile
k mojem uhu
Pooh sam
Al za mnom ravno uputiste Smrt
Umrijeh
Iz moga srca izniknue
dva modra cvijeta ljubavi
u svijet
Molitva na putu

Boe
koji si me do ovoga asa doveo nevidljiv
vodi me i dalje koncu mojih elja
Ne ostavi me
umorna i sama nasred puta
Obrazi su moji blijedi
12

i moje misli nemono ko moje ruke vise

Boe
daj da novo plavo jutro
iz umora digne moje misli
da kroz blijede ruke proe mlaz crvene svjee krvi
Budi
nad mojom glavom moja pratilica zvijezda.
Moja draga, prijatelj i ja

Na tijelu moje moje drage

tvoj pogled
stoji
sklize se i pada
kao crna mrtva tica
Oko tijela moje drage
laju, laju tvoje poude
Tvoj pogled i moj pogled.
Sudar mrnje
kripi
prati
boli, boli
Kroz prostor
crven mlaz
moje krvi
prska
Srce jede gladna Smrt

Naeni Bog

Ne trai boga milju; u praznini

u kojoj se miso, tamna sjenka, gubi
Uza te bog je, uvijek u blizini
U stvarima oko tebe, u zvuku i muku
Bog ti je uvijek najblii od svega
Dira ga rukom, gleda ga u boji neba
Bog ti se smijei iz jednog dragog lica
i plai te iz svake stvari: nema tajne
Ne pruaj miso u praznu daljinu
Uza te bog je. Otvori sva ula:
na tebe svjetlost s ljetnog neba pljuti
Bog oko tebe sja treperi mirie i uti

13

Opomena

ovjee pazi
da ne ide malen
ispod zvijezda!
Pusti
da cijelog tebe proe
blaga svjetlost zvijezda!
Da ni za im ne ali
kad se bude zadnjim pogledima
rastajo od zvijezda!
Na svom koncu
mjesto u prah
prijei sav u zvijezde!

Oaj

Pogasili smo svjetiljke i zvijezde

Nama sjaju kose ena
Nama sjaju uta vina
Stabla (nae ive nijeme sjenke)
svruju u noi i u beskraju
Rasplinuto tijelo noi
uti oko naih dua
Nae due u no ulaze
Na poljima crnim sada su oluje
Kroz oluje bijele ruke vijore:
Nae majke mladost nau trae
Majke, polja odnose oluje
Mi se naas zagledamo jedno u drugo
ko u crnu propast
U gradu se kue razile
Prazan prostor plai zabludjele tie
Vie nigdje nema niega
Naa pjana srca pleu posljednja
um oluje raste ponad naih glava
Pokriven sivim utim prnjama
posrem preko razmrskanog svijeta
Vjeno iza nje nekoliko metara
trim
i postajkujem pokadto
ko kakav slomljen i izgubljen pas

14

Na svakom uglu stoji jedna Smrt.

Odmor zu pjevanje mladog vina

U selu vee. Dan je usnuo na vrsima.

Pred kuom ovjek mirno sjedi i pije
Dah mlada groa to na dugim trsima
Ko crno cvijee pender kiti i zrije.
Pred kuom ovjek sjedi; sanen slua,
Gdje mlado vino pjeva u starome badnju.
I gleda: dijete smokve prenese na pladnju,
Pa zamae kraj kua, pojata i sua.
I tako sve polako niz cestu se ulja
Sat za satom i sporo nestaje u tami.
Pred kuom ovjeka u sladak sanak ljulja
Pjev mlada vina to sve k sebi mami.

Pjesnici

Pjesnici su uenje u svijetu

Oni idu zemljom i njihove oi
Velike i nijeme rastu pored stvari
Naslonivi uho
na utanje to ih okruuje i mui
pjesnici su vjeno treptanje u svijetu

Povratak

Ti i ne sluti
moj povratak i moju blizinu
U noi kad umi u tvom uhu tiha mjeseina
znaj:
ne koraa mjeseina oko tvoje kue
Ja lutam plavim stazama u tvojem vrtu
Kad koraajui cestom kroz mrtvo svijetlo podne
stane
preplaena krikom udne tice
znaj:
to krik je moga srca s blizih obala
15

I kad kroz suton vidi crnu sjenku to se mie

s onu strane mrke mirne vode
znaj:
ja koraam uspravan i svean
kao pored tebe

Pjesma jednom brijegu

Taj brijeg na kojem esto miruje moj pogled

dok sjedim sam u sobi! Pust je: tu ne raste nita
Tek kamenje se golo plavi.
Mi gledamo se nijemo. Brijeg i ovjek.
Ja nikad neu znati gdje se
sastaje na razliiti smisao
Pod brijegom voda tee. I ljudi se mue radom.
Brijeg stoji, plav i visok, susjed neba.
U noi ga ne vidim. Svi smo duboko u noi
Al znadem: on je tu! Ko utanje je teak.
Mi rastat emo se tui jedan drugom.
Ja umrijet u. Brijeg se nee mai,
ta plava skamenjena vjenost.

Prva no samoe

Crveni cvjetovi ljubavi

gore u noi
Prva no kroz koju idem sam
Sluam:
visoki plavi vodoskoci eznu
zvijezde koje nikad dosegnuti nee
i u meni crno teko srce
tue tue ...

16

Post scriptum

"U siromatvo gledah

i htjedoh da ga otpjevam
Al kad se dublje zagledah unutra
zanijemih
vidjeh:
Bezdana je bijeda!
to posta mojom pjesmom?
jedan pogled, uzdah
Sve ostalo mi osta izvan pjesme
neopjevano
To mogu samo utati. "
PJESMA
"Svako vee kad se vraam
iz runih mjesta
mislim
u vjenost ode dio mene
Pri svakom koraku, ja se
neto silno bojim strah me
ujem kako u svom umu iza sebe
ja ostavljam sebe"

Pjesma

Kroz moje noi idu mrani usamljeni nemiri

Kroz moje noi idu bijele ruke bludnica
ladne kose oi prueni pogledi
Kroz moje noi idu sjenke prazni vjetrovi
jad i mir i tiina umornih asa
I povrh bludnica ulica muzike runih lokala
prolaze moji snovi ko svijetle teke tie
I ja s anatemom mesa (meso moje ve sane)
visoko sklanjam nemonu glavu u beskrajnost U beskrajhosti tonem i moje se misli u nju rue

17

kao u bijelu vodu mirne crljene zvijezde

Rastanak s tobom

Mi stojimo na rubu svijeta

i gledamo u zapadanje zadnjih zvijezda u dubine noi
Sa zvijezdama i mi zapadamo
Mi stojimo ve na krajnjem rubu sebe
Tko ispod nas zemlju nevidljivo maknu
da je ve daleko vidimo ko zvijezdu?
Zamakle su zvijezde
Tko od nas jos moe naslutiti sebe?
Ruimo se vjeno
Nas je put bez dna i padanje bez glasa

Smrt i ja

Smrt nije izvan mene. Ona je u meni

od najprvog poetka: sa mnom raste
u svakom asu
Jednog dana
ja zastanem
a ona raste dalje
u meni dok me cijelog ne proraste
i stigne na rub mene. Moj svretak
njen je pravi poetak:
kad kraljuje dalje sama

Smrt

I smrt ce biti sasma neto ljudsko

Na leaju se tijelo s neim nevidljivim hrve
i hropti
i smalaksava i stenje
i onda stane.
Ko kad maina stane. I stoji. Ni makac.
I ljudi u to to se zbilo gledaju ko u neki
svren poso
i podiu se kao kad se podiu od stola
i slukinje se uprav tad najvie uzrade
Mati ce ivinski kriknuti
18

otac zautati
i buljiti nijemo cijelog dana.
Tijelo i mi

Kroz moje ile tee otrov to ga popih

u nasladama, u noima pjanim.
I otrov truje. Tijelo trune. Ja ivim u leu.
I tijelo mi se gadi. Moze li se kako
odijeliti od tijela, biti ist od tijela?
Tijelo je teret, tuin, trulost.
Ja bih ga rado ostavio negdje
I utekao od njeg, odletio zauvijek u slobodu.
Ovako ivim s njim, u njemu. Nerazdjeljiv.
O tko me spoji s ovim tuinom u jedno?
Tijelo: teina dri me za zemlju
i odvui e me u nju svega, bez ostatka.
Uz krevet mi se mlada ena smije.
Kako bih doo do nje sam, bez tijela?
Ne mogu iz njeg. Ne smijem je da taknem.
Moj dodir, kao dodir smrti, sije svud rasulo.
U snu se razdvojimo. Ipak sam otkinuo, lebdim
i hou da poletim, da prhnem i probudim se: leim u svom leu.
Traenje ene

Dan stoji visok na snijegu (i meni)

Snijeg se plavi
i zima otri ocrte stabala i kua.
A kroz dan
kroz grad moji koraci
crtaju i poteu i vuku
duge pravce
kvadrate
elipse.
Sad sam stao
sluam u sebi
mukli lom koraka svojih bezbrojnih
bolno zvoni zadnji jedan zvuk
Moj lik zemlji nagnut
eka,

19

kut mu dre na tlu tup i crn i oduljen

Oko mene
prostor, plav i prazan, uti
uti
Daleko se negdje neke sfere rue
Gdje si!?

Teak zrak

"O kuda da se danas poe?

U sobu ue moja majka
sjedne
i gleda u me nijemim pogledom
Ja pustam knjigu, izlazim iz kue
Na rubu polja izme crnih stabla
crveno mrtvo objeeno sunce
Ja stanem nasred ceste
i kriknem iz svih snaga"
Utjeha oiju

Draga, ovaj grad to ut i sivkast tutnji

Pije svakog dana krv iz moga tijela,
I ja sahnem, sahnem, u zloj nekoj slutnji
Da se blii starost krezuba i bijela.
Draga, ovdje mene esto udnja svlada
Za veselim mirom livada i voda,
Za umama punim sjenaka i hlada
I za tromim letom oblaka i roda.
Onda traim tvojih oiju dubljine
to ko plav i zelen bezdan mirno sjaju:
U njima su nebo, rijeke i nizine,
Vrtovi i kue, ko u junskom kraju.
U njima je hlad i svjeina vrbika;
Pod granama sjenke poivaju, duge;
Kroz granje se vere satir, moga lika,
20

Malko sulud i pun zagonetne tuge.

Povrh ita to se suncem zapaljena
ute i crljene, lete ptice neke;
Lete, ko odrazi drugog svijeta snena,
Na obale neke svijetle i daleke.
Draga, sve to jedna vizija mi biva,
Iz oiju svet i udan predjel sijeva.
Onda tonu stvari, jedan svijet se skriva.
Mirno u dnu junsko vee dogorijeva
Veernja pjesma o oblacima i zelenim jezerima

Poljem se smiruju ita Ne teku u nebo vie.

Gnijezda, u itu skrita,
Umukla; sve je tie.
Oblaci lete sada,
Visoki, brzi i smjeli,
I kako lete, pada
Sa brda zvonik bijeli.
I plove oblaci, mrki,
Niz plave svoje drame
I prostru se na crne hume
Poput nejasne ume.
Poslije dok oblaci lee,
Sve je bez glasa i kretnje;
Samo imii bjee,
Plahi i puni smetnje:
Jer dolje u no bezglasnu i kasnu
Zelena jezera tonu i gasnu.

Vjetrovi

Kroz no muklo laju crni vjetrovi

Hoe moju duu da raznesu;
Kroz no muklo laju crni vjetrovi
Kud su pole ove ute ulice?
Ja bih htio da su k jednoj eni
Kud su pole ove ute ulice?
21

Sada kakva ena sniva o meni

U snu njenom gore moje oi
Sada kakva ena sniva o meni
Kroz no muklo crni vjetri zalaju
Onda tiho (ko krik nonih stvari)
Kroz no muklo crni vjetri zalaju
Ja bih htio da me noas ute ulice
odvedu daleko od svih stvari
Ja bih htio da me noas vode ulice
k jednoj eni, ili k jednom bogu

Vampir

On vodi mene u no
Ruka mu je mala topla mekana
On vodi mene u no
Oi mame prazne plave vodene
On prua meni iz noi
otrov vina rijei osmijeha
On.
Taman.
Svirep.
Nepoznat.
Ja skrivam svoju duu od njega
On grli moje tijelo
i pije pije moje usne
i plee pada pijan moje krvi
I eka
as da se moje tijelo mrtvo srui isprui
i on da zgrabi moju bijelu duu
i s njome jurne sjekne kroz no brz i crn ko vrisak

Vee

- O vee noi nae djevojke!

Tko ljubi sada nae djevojke? Mi potonemo u crn ponor snova
i snivamo da svi smo davno pomrli
Ve bezbroj ljeta leimo
i, Preko nas
u trku idu neba oblaci
Preko nas

22

u vjenost se bez konca dani noi rue

Zavedena

Ne, njega nema vie..Pobjego je. Vrata

na kui dolje glasno zalupila
ko zadnji put
Da letim za njim niza stepenice?
Ukoila se, stojim
Na podu zgaen cvijet
Kroz prozor
crvene se zvijezde glasno smiju
Ja zovnem u no iz svih snaga
Na prozoru staklo se zatrese
i smiri
U noi
kamenito srce grada uti
Moje golo tijelo dre
obliveno ladnim svjetlom zvijezda

Zavodnik

I poslije toga
na koljenima izmeu razbacanih jastuka
misli
na smrt.
O, dijete!
Ja neu da te novim poljupcima smirim
u zaborav.
Putam da ti blijedim licem suze teku.

ene, mladii, ljeto

O podne se na etalite slete mnoge ene

- O odakle sve dou? ko jata tica
to ispod plavog neba k nama na zemlju se spuste
ene ume
23

kroz ljetni zrak i due sanjarskih mladia

i laki koraci im nose laka tijela
Ne, ene nisu s ove zemlje!
Ve to su izdna nebrojenih plavih noi nae mladosti
bijele enje izrasle u tijela
O ene
za vas
rastvorili smo dvore nae mladosti!
Al korak ena zvoni tu i dalek
Sve ene opet odu
ko jata tica
to ieznu za plavim zavjesama ljeta
Na koncu naih pogleda
red stabala visok sam koraa

ivot

Ja nemam ene
Ja sam sam Svako vee padnem nadno svoga sna
San je kao plavo more.
Leim spaen nadno mora.
Vrtovi se svijetle od zvijezda i cvijea.
Kroz vrtove doe ko zvuk harfe
tijelo moje drage.
Ja se s njime dugo sjedinim
u me
u San
u beskrajnost.
Ujutro se moje svijetle noi rasprsnu
ko kristalne plave ae
Moji snovi padnu prijeu nestanu
u zvuk prvog gradskog tramvaja.

uta sjenka

Mojoj majci

24

uto lice: umiranje jeseni.

Ruke mole pred mojom sudbinom.
Oi mene gledaju,
zagonetku svojom krvi hranjenu.
U oima dugog bola odbljesci
mene svrate s mojih cesta
k njoj.
Ja sam opet dijete
utom licu kosi oima.

Veeri to idu mirno kroza ula!

Sni duboki ko jezera!
Jutra i blizina njena pored mene!
Ona doe k meni tiha kao stvar.
Budi tamnu umu mojih snova.
Ja se smijeim:
ponad njene glave stoji i sja meni
jedno veliko crveno sunce.

Mahnung

Mensch gib acht

da du nicht winzig
unter den Sternen wandelst!
La
dich ganz durchdringen
vom milden Licht der Sterne!

Da du nichts bereuen mut

wenn du dich mit einem letzten Bl
von den Sternen trennen wirst!
An deinem Ende
Geh Staub
Ganz in Sterne ber!

25

Opomena, A.B.imi

"Svi oni koji ele usreiti ovjeanstvo obino su u neemu n

Objavljeno: etvrta

[ Nazad ]

Home | Site News | Conditions | Contact Us | Back to top

Nikola op
Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, trai
Nikola op, bosansko-hercegovaki pjesnik hrvatske nacionalnosti, roen u Jajcu, Bosna i
Hercegovina, 19. augusta 1904, umro u Zagrebu, Hrvatska, 2. januara 1982.
Njegovo djelo iluminira ponajprije samotniki interijer, posveeni krug "svijetle samoe", u
kojem ivi svoj imaginirani poetski svijet, vise nego i sama religioznost, koja spontano zrai
iz njihovih pjesama kao prirodno stanje duha i svijesti. op je moderni kranin koji
ljudskou prevladava dogme; naivnom dobrodusnou, poput fra Marka Krnete iz Andrieve
novele, op upuuje svoje stihove Isusu bez bogobojaznosti, toplom ljudskom neposrednou,
kao prisne poruke prijatelju koji mu je jednak, koji s njim dijeli dobro i zlo. opov Krist je
potpuni ovjek, koji se odrie boanske moi da bi omekao, oplemenio ljudska srca vlastitom
poniznou i dobrotom. opove pjesnike zbirke "Pjesme siromasnog sina" (1926), "Isus i
moja sjena" (1934), "Od ranih do kasnih pijetlova" (1939) i "Za kasnim stolom" (1943), a
nita manje i udesna, bajkovita pjesnika proza "Tajanstvena prela" (1943), unutarnjom
profinjenou religioznog uvstva, uzdiu se prema svemirskim visinama, koje e nadahnuti
26

njegove zbirke "Kuice u svemiru" (1957) i "Astralije" (1961). U opovoj poeziji religioznost
je dosegnula kozmiku dimenziju i otkrila svoju estetsku vrijednost. Pjesnik pun iznenaenja i
proturjeja, op daje svojim djelom takvu klavijaturu koja doputa najrazliitije varijacije. I
plahi sugovornik i smioni sekundant kozmonautima i slavitelj malenih i strpljivi spektator
ljudskih tatina, i zagovornik bukolike vedrine i opinjeni stanovnik velegrada. Ozbiljnost i
radoznalost moderna ovjeka, prevodilac Pannoniusa i autor knjige o Horaciju, odvjetnik
nekog umanjenog intimnog "depnog kranstva" i zadivljeni registrator balistikih
komunikacija sa svemirom. Magnetizira ga ritam modernih kretanja a moli prije rata da
tvornice sporije rade, raduje se bezazleno svakom preobraaju a tuguje to romantiku svijea
smjenjuje prozainost elektrike. Mirno podnosi starenje a ali za regionima djetinjstva,
idealizira kolu i sumnja u sveznadarstvo uitelja. Ne podnosi hijerarhiju, neskromnost,
pompu i svijet je napuio prolaznicima bez ambicija. Bog mu je vie djed i glava velike
obitelji nego strogi sudac i sveprisutni nadzornik. Na krivudavu putu mogao se liiti svega
osim uenja, ozlovoljiti je mogao uenjake, sistematiare, dogmatiare, skeptike i cinike, ali
nikada itaoca privrena lirici, nikada iskrena tovatelja pjesme. Astralan i prizeman, bezazlen
i bremenit iskustvima, misaon i osjeajan, poganski vedar i filantropski sentimentalan, op je
proao vie faza, odabirao raznolike simbole varirajui uvijek jednako autentian motiv
moderna prognanika. Stoji nepomaknuto meu najzanimljivijim hrvatskim pjesnicima u
razdoblju izmeu dva rata, a poslijeratnim ciklusima daje tribut sve uzbudljivijim susretima s
fenomenom sveprostornog.
Prema: Saa Vere, predgovor "Izabranim djelima" u 5. vijeku hrvatske knjievnosti.
118

SVE/MIRENJE PARALELNIH SVJETOVA NIKOLE OPA

Petar Opai, Zadar
UDK: 821.163.42-05 op, N.
1 op, N.
Izvorni znanstveni rad
Primljeno 10/2006.

Saetak
U ovom radu autor prati razvojni put pjesnika Nikole
opa, njegova teoloka, kozmoloka, ontoloka, eshatoloka i
egzistencijalna promiljanja koja se kreu u okviru pjesnikovog
mikro i makro kozmosa s posebnim naglaskom na pjesnikovu
tzv. astralnu fazu u kojoj pjesnik pokuava nai odgovor na ve
navedena pitanja. Pjesnikova nutarnja dinamika paralelnih svjetova
dolazi do krajnjeg ruba svemira kad se poinje uruavati u svojemu
irenju i vraa se natrag u svoj mikro kozmos, poetnu geometriju
koja u obliku metaforike kocke i kugle predstavlja odgovor na
njegova pitanja, a koja se mogu svesti na mirenje sa samim sobom
i svemirom transcendirajui u Bogu.
Kljune rijei: mikro i makro kozmos, paralelni svjetovi, kontrakcija
svemira, traganje za smislom, pomirba, transcendencija, Bog.
Pjesnitvo Nikole opa1 ini se da tek u najnovije doba
pobuuje zanimanje, kako kod ljubitelja poezije (iako se njegov
Nikola op roen je u Jajcu 19. kolovoza 1904. godine. Kako je vrlo rano ostao
bez roditelja, bio je prisiljen obavljati i najtee poslove u graanskim obiteljima
da bi se mogao kolovati, to e se i ogledati u njegovim djelima iz predratne faze
iz minulog stoljea (i milenija) kroz jaki socijalni naboj, koji e se u pjesnikovim
djelima, na ovaj ili onaj nain, zadrati tijekom cijeloga njegovog ivota i rada.
ini se da je nesretna (ili moda ipak sretno) neuzvraena platonska ljubav
prema kolskoj prijateljici (sjetimo se samo Dantea, Petrarke ili pak tragine
Abelardove ljubavi prema Heloisi) odredila na neki nain pjesnikovu privrenost
duhovnosti i filozofiji. Jamano da je susret s beogradskim pjesnikim krugom
(Momilom Nastasijeviem koji mu je bio profesorom francuskog jezika, Isidorom
Sekuliem, Jovanom Duiem i Milanom Rakiem) jer se pjesnik preselio i ondje
maturirao i diplomirao (1931.) na Filolokom fakultetu (latinski i komparativnu
knjievnost), te obranio doktorsku disertaciju o Horaciju (koju je i objavio 1935.
1

27

kao Knjigu o Horaciju ne zaboravimo da je u to vrijeme op prevodio Vergilija,

Ovidija, Tacita, Marcijala, Svetonija i bio pod jakim utjecajem Platona i Plotina)
imalo stanovitog utjecaja u opovu formiranju kao ovjeka i pjesnika. No ini

119

trag dade pratiti i meu pjesnicima koji su mu bili gotovo izravni

suvremenici, danas ve u poodmakloj dobi, npr. Mate Ganza,
Mladen Machiedo ili pak pokojni T. P. Marovi, a njima bi se moglo
pridodati i autora ovoga teksta2), tako i u znanstvenim krugovima.
ini sa da najvie zasluga pri tom otkrivanju Nikole opa
zasluuje pjesnik Zvonimir Mrkonji, koji je opa poznavao in
propria persona (kako ree Dean Slavi3) i koji je priredio nekoliko
pjesnikovih djela za tisak ili ih pak popratio esejima na radiju i u
knjievnim asopisima pa i u svojoj, sada ve nezaobilaznoj, knjizi
eseja Izum beskraja. Tu su potom Vinja Machiedo i Mladen
Machiedo, koji je o opu drao predavanja u Udinama, o emu nam
svjedoi i Fedora FerlugaPetronio 4, a koji je ponajprije zasluan
za prijevode opovih pjesnikih djela na talijanski jezik i znaajan
je primjerice, njegov rad kao urednika knjige In cima alla sfera5
iji je jedan primjerak dobio u ruke jedan od najveih talijanskih
pjesnika, Bartolo Cataffie. Njegova se pjesma Mata (Fantasia), iz
zbirke Mart i njegove ide, iz 1977., doimlje kao replika na opa, a
u prijevodu Mladena Machieda glasi:6
MATA
(Fantasia)
Sve se ve uobliilo
povrine su se srele
napele savile smotale
u svoj kugli mogueg
se da je ipak 1941. godina radikalno promijenila pjesnikov ivot. Naime, te e
godine njemake postrojbe bombardirati Beograd, a op, kako bi spasio ivot,
skae s drugoga kata svojega stana pri emu se ozlijedio. Ispostavilo se da nije
rije o tek bezazlenoj ozljedi jer e ga ona, nakon naglog pogoranja, vezati uz
postelju, tako da e pjesnik posljednje dane svojega ivota (nakon preseljenja
u Zagreb 1943., sa svojom suprugom Antonijon, koja je i sama bila pjesnikinja
u dva je navrata objelodanila svoje pjesme u splitskom asopisu Mogunosti, te
posinkom Antonom Kotrom) ostati doslovce nepokretan sve do smrti 2. sijenja
1982. godine.
2 Vidi: Petar Opai, Salonae, akavski sabor, Split, 1978., Salonae II, Vidik,
Split, 1980., Salonae III, Mogunosti, Split, 1985., Anastazija, Knjievni krug,
Split, 1988. i Astrolab, Knjievni krug, Split, 1997.
3 Dean Slavi, Mit i Nikola op, HFD, Rijeka, 1998. str. 75.
4 Fedora FerlugaPetronio, Kozmiki svijet Nikole opa, HFD, Rijeka, 2005. str. 7.
5 M. Machiedo, In cima alla sfera, Rim, 1975.
6 Vidi: Mladen Machiedo, Antologija talijanske poezije XX. stoljea, Svjetlost,
Sarajevo, 1982., str. 245.
Crkva u svijetu, 42 (2007), br. 1, 118-137

120

mata je izvui iz konteksta

najplosniji oblik
ekati da malo-pomalo podigne krestu.
(1972. 1973.)
Ma koliko da je rije o koincidenciji, kakve se esto znadu
dogoditi, ini se da je ipak rije o razgovoru dvojice pjesnika, to u
krajnjem sluaju samo potvruje koliko je op nazoan i u drugim
knjievnostima. Istu bismo vezu mogli pronai i kod opa kad je
rije o francuskom pjesniku Francisu Jammesu (1868.-1938.), to
je knjievna kritika ve davno zamijetila. Sretna je okolnost kad se
tako dva plemenita duha proimlju, jer je tada na dobitku samo
poezija. Istina je da je Jammes jednom prilikom svojoj prijateljici
Divni Denkovi, koja je stanovala u ibeniku, poslao dva pisma,
koja su znaajna za taj odnos i upravo stoga prenosimo jedno od
njih u cijelosti.7
Hasparen, 28. maja 1934.
Draga prijateljice,

28

Zaista sam ve primio svesku draesne spoljanosti, od Nikole

opa. Ali, ako me je posveta napisana pesnikovom rukom i tronula
beskrajno, a takoe i ime poiljateljke, ostao sam ipak sasvim licem
u lice prema toj uzvienoj zagonetki, za koju nisam imao kljua.
Ali, najzad sam primio eljene prevode i iz njih mi se ukazuju
prava dela, koja me uzbuuju do dna due. Nije ba tako da je
Nikola op moj uenik pre e biti da je ba svojstveno istinskom
duhu da odaje poasti i hvalu uiteljima, koji su najblii Vaem srcu
nego op radi zajedno sa onim primitivcima, koji se izraavaju
neposredno. Koliko bi mi on pomogao da je bio Francuz.
Sam op ima velikog dara i bilo bi vanredno kad biste njegovu
knjigu mogli celu prevesti, bilo Vi, bilo gospoa Ibrovac. Moda bi
Fransoa Lakost, moj kum, mogao tu da Vam to pomogne.
U svakom sluaju znajte, da, iako su retke one, koje stavljam
kraj Vas u red svojih duhovnih simpatija ja Vam namenjujem
jedan lovorov venac vie, za tu ljubaznu uslugu, to ste uinili da
upoznam opa.
Hvala i hvala i izrazite mu moje bezgranino divljenje
Fransis am
Vidi u: XX. vek, br. 2. Beograd, 1939.
Petar Opai, Sve/mirenje paralelnih svjetova Nikole opa
7

121

Da bismo potkrijepili ovu slinost, odabrali smo dvije pjesme

iz kojih se mogu prepoznati utjecaji Jammesa na opa.
Francis Jammes8
MOLITVA DA S MAGARCIMA ODEM U RAJ
Kad budem morao k tebi, o moj Boe, daj
da to bude na blagdan, kada pranjavi sjaj
ovije selo, jer elim, ko to ivjeh ovdje
da put svoj izaberem i da njime odem
gore, prema raju, gdje zvijezde danju sjaju.
Svoj u uzeti tap i poi na dug put
i magarcima dragim rei u, kad me vide:
Ja sam Francis Jammes i evo u raj idem,
jer ne postoji pakao u zemlji dobroga Boga.
Rei u: vi prijatelji neba plavetnoga,
Doite, drage ivotinje, koje zamahom uha
oslobaate se pela i dosadnih muha.
Da k tebi doem, Boe, s tim ivotinjama
koje od srca volim, jer su blagost sama
kad milo spuste glavu, a kad naglo stanu,
tako skupe noge da nas u duu ganu.
Meu bezbroj uesa ja u doi s njima
to korpe noahu na svojim bokovima,
s njima koji su vukli kola pelivana,
il kola od bijelog lima, perjem nakrcana,
s njima to na sebi nose kante u muku,
s magaricama breim to se jedva vuku,
s onima to im znaju stavit hlae stare
zbog pomodrjelih rana to stalno krvare,
jer ih jata muha napadaju i more.
S tim magarcima, Boe, daj da doem gore.
I nek nas u miru anel ruke bijele
povedu k potocima gdje drhte trenje zrele,
glatke poput pti djevojake vedre.
U boravitu du, na svetim jezerima,
daj da budem posve jednak magarcima,
koji e sliku svoje ubogosti smjerne
ogledat u jasnoi ljubavi bezmjerne.
8

Vidi: A. oljan, Antologija moderne poezije zapadnog kruga, K-Zagreb, 1980.,

29

str. 109.
Crkva u svijetu, 42 (2007), br. 1, 118-137

122

Nikola op9
SAN MAGARADI
Isuse, u ovom kasnom asu sad
u sve staje emo ui.
Od njenosti ti e svu magarad
blago za uho povui.
I kada ode, u doba to gluho,
meu njima e rijei da krue:
Tko je taj koga si za uho
drao najdue?
I svaki e usnuti opet,
sa najljepim snom u dui:
da tvoja meka ruka jo miluje
ba njegove ui.
ini se da bismo se mogli upustiti u pjesniku avanturu
Nikole opa rijeima koje se odnose na ovo malo stvarnosti (A.
Breton), koja ima svoj pandan u rijeima svetog Pavla, iz Prve
poslanice Korinanima per speculum in aenigmate ili sad vidimo u
ogledalu nejasno, ne priguujui nimalo njegove transcendentalne
tenje koje se kod opa mogu pratiti na nekoliko ravni kako bi se
potvrdio njegov paralelizam koji poinje iz osobnog mikrokozmosa
to ubrzo prerasta svoj bukoliko-pastoralno-idilini krajobraz
koji transcendira u Molitvi u kojoj se moli za sve, za dobre i zle,
bez razlike, a koja e u drugoj verziji, u zbirci Pjesme siromanog
sina proiriti paradigmu iz zbirke Isus i moja sjena u pjesmu
Molitva za sve. No, odmah se dade uoiti da op nije vezan uz
modernitet pedesetih (iz poratnog razdoblja minulog stoljea),
kada se opstojnost lirskog subjekta/kazivaa nala pred uopenim
kanonima ideologijske svijesti ve se na svoj osoben/osobenjaki
nain, ne prihvaajui svijest o granicama, trai nadilaenje
tjeskobe koja je proizvod isto egzistencijalnog projekta na planu
ope pjesnike produkcije, ve trai neku intimnost izmeu rijei i
stvari (M. Foucault). No vjera u Gospodina ide s njime, a nai emo
je i poslije kad zaokrui svoj balistiko/astralni uzlet (o kojemu
e biti rijei), opet u bukolikoj intimnosti razigrane geometrije,
svojevrsne kvadrature kruga nakon proputovanog, matovnog
uzleta do ruba svemira i nakon osluhnua s one druge strane vrata,
kad upravo on bude ta ista Vrata koja su ve pokuali otvoriti W.
Nikola op, Boanski cirkus, Nakladni zavod MH, Zagreb, 1980., str. 57.
Petar Opai, Sve/mirenje paralelnih svjetova Nikole opa
9

123

Blake, E. A. Poe pa i A. Huxley sa svojim vratima percepcije ili

proirene svijesti; a i kod Rilkea emo pronai tajanstveni poklopac
u njegovim Zapiscima Maltea Lauridsa Briggea kad se po rijeima
M. Foucaulta nalazimo pred novim izborom: bilo da kod ivih
stvorova prepostavljamo ivu spontanost mijenjanja oblika (ili bar
dobijanje, tokom generacija, osobine koja je neto drukija od one
koju su imali u poetku, i koja se najzad nee moi prepoznati)
ili da im pripiemo traenje neke zavrne vrste koja bi sadravala
osobine svih onih to su joj prethodile, ali na viem stepenu
kompleksnosti ili savrenstva.10
Ugoajem franjevake poniznosti tipine za Pjesmu stvorenja
op je ve najavio svoje metafizike sklonosti u razgovoru s
tajanstvenim prolaznikom, ime se potvruje navedeni paralelizam
poezije Nikole opa, jer od tajanstvenoga prolaznika pjesnik e
zatraiti savjet o pravcu koji bi trebao izabrati i molei ga da ga
ne napusti u samoi.11 Taj duhovni sugovornik ostat e do kraja
pjesnikovanja Nikole opa nazoan u njegovim pjesmama, te e se

30

ovisno o pojedinim pjesnikovim stanjima, pojavljivati na razliite

naine. Indikativno je ve i to to e taj trei ovjek nazoiti
pjesnikovim razgovorima izmeu opa i Boga, pjesnikovog ega i
alter ega, kao onaj demonski, iskuavateljski faktor; no upravo
zbog toga svodnikog sotonizma poezija Nikole opa snano odie
vedrinom. U filozofiji, religiji, umjetnosti openito ta su dionizijska
mjesta stigmatizirana ve u Aristotelovoj poetici (iako ne smijemo
gubiti iz vida injenicu da je op odlino poznavao i antiku
filozofiju). Paljivijim filozofskim istraivanjima lako bismo neke
njegove filozofske zamisli mogli pronai kod Anaksimandra, koji
u svojemu djelu O prirodi izrijekom tvrdi da ono iz ega sve stvari
nastaju jeste ono gdje one moraju i nestati, po nunosti; jer one se
u odreeno vrijeme podvrgavaju kazni i osveuju jedna drugoj za
svoju nepravednost; rije je o vjeno nepromjenljivom apeironu,
onome arhea, vjenom prapoelu iz kojega sve nastaje i u koje se
sve vraa, o emu je Heidegger napisao cijelu studiju Der Spruch
des Anaximander; zatim treba svakako spomenuti i Anaksimena,
koji e biti vrlo upeatljiv za poimanje zadnje pjesnikove zbirke,
kad op govori o nastajanju kocke, o emu navedeni filozof
kae da je opa praosnova svih stvari (arhe) zrak, koji je
beskrajan/bezgranian i u vjenom kretanju. Ta jedina beskrajna
Miel Fuko, Rijei i stvari, Nolit, Beograd, 1971., str. 210.
Fedora FerlugaPetronio, Kozmiki svijet Nikole opa, HFD, Rijeka, 2005., str.
28.
Crkva u svijetu, 42 (2007), br. 1, 118-137
10
11

124

materija prolazi u svojemu mijenjanju slijedee faze: vatra zrak

vjetar - oblaci voda zemlja kamenje i sve te faze nastaju
razrjeivanjem i zgunjavanjem, to je indikativno za opov
postanak kocke, koja nastaje zgunjavanjem prostora, te konano
i Parmenida, po kojemu postoji samo jedan bitak koji je vjean,
koji ne nastaje niti nestaje, on je uvijek jedinstven, uvijek jednak
samome sebi i zbog toga izrijekom kazuje da nas samo umna
spoznaja moe dovesti do toga da gledamo na ono ega nema pred
oima kao na ono to jest. Svi su ti elementi komplementarni
u opovu pjesnitvu (i nije ih teko prepoznati) i nastavljaju
djelovati na podruju svih umjetnosti tijekom ovih dvaju i neto
vie milenija u, nama poznatoj i dostupnoj, umjetnosti; posebice
su bili aktualni u vrijeme romantizma pa im nije mogao odoljeti
ni filozof F. W. J. Schelling, koji u svojoj Filozofiji umjetnosti
izrijekom kae: Prve pojave filozofije, iji je poetak svugdje
pojam beskonanoga, i same su se najpre pokazale u mistinim
pesmama, kakve su orfike pesme koje pominju Platon i Aristotel,
Musejeve pesme, brojne poeme vidovnjaka i filozofa Epimenida.
to se u grkom stvaralatvu vie razvijao princip beskonanoga,
to se vie nastojalo da se toj mistinoj poeziji dade vei izgled
starine i da se njeno poreklo pomeri ak iza Homerovog doba. 12
Kad je rije o opu, kod njega je pojam besteinstva, kozmikog,
nezemaljskog, obuzetost raskidanjem sa ivotinjskim, psihikim i
tjelesnim oblicima naglaeno povezan s onim kozmikim i opim,
ali ujedno i povezan s imaginarnim penjaem po kocki i kugli koji
je ipak, na kraju krajeva, ovjek. Dublja bi analiza mogla pokazati
da, iako je doao do krajnjega ruba sebe razsebljavanjem svojega
osobnog JA, toga svojega sopstva, opova sklonost ezoterinosti
uvijek nalazi pandan u onome to njegova poetika opovrgava;
dakle, bilo da je rije o ovcama ili pak pijetlovima, ili molitvama da
vie ne bude pjesnik, op se kree u svijetu antinomija koje su u
jednome trenu s ove strane vrata, ali i otvaraju put onkraj onog
empirijskog, raajui i potvrujui uvijek Boansku tajnu, i uvijek
ponire sve dublje u sebe da bi osluhnuo onu drugu stranu vrata.

31

No, da ne duljimo, svaka je pojava determinirana cijelim jednim

nizom drugih pojavnosti, cijelim jednim ulanavanjem u kojemu
se odvijaju Tajna prela, svaka stvar se prikazuje u prostoru
koji je puno iri od predodbe koja se fiksira u jednom trenutku,
obliku i prostornoj dimenziji. Upravo zbog toga je op oko svake
stvari ve od samih poetaka svojega pjesnikovanja rasipao neku
F. V. J. eling, Filozofija umetnosti, Nolit, Beograd, str. 129.
Petar Opai, Sve/mirenje paralelnih svjetova Nikole opa
12

125

blagu svjetlost svoje pjesnike aureole, traio njihovu aureolu,

svoje osobne veze i dodire s njima i njihove sjene. Moda zbog
toga on ve tada razabire religiozne simbole iako ih ne vidi sasvim
jasno razjanjenima u bilo kakvom kodeksu i moda ih zbog toga
razabire na dnevnom svjetlu kad mu se ukazuje lik Isusa i moje
sjene13 u pokuaju da Isusa privine k sebi, dok e poslije, kad bude
nepokretan teio uzgonu u kozmike prostore kako bi se privinuo
Isusu, i to kao Bojemu Sinu, iako e i sam tijekom svojega ivota
prolaziti katarzu od agnosticizma do gnosticizma, kad e mu se
u jednom trenu otvoriti beskraj kao Boje djelo u cijeloj svojoj
tajanstvenosti za koju je ve u ranoj mladosti imao klju.14 (Neto
je slino nudio kao rjeenje i A. Rimbaud u svojim Iluminacijama
u pjesmi Hortenzija i u svojim Samoglasnicima). Istodobno javlja se
kod pjesnika i putena ljubav, kao nedohodni ideal koji izmie, i koja
se ne da obuhvatiti, kao u pjesmi Tajni pohod, koja opet pokazuje
da se op kretao u paralelnim svjetovima, koji se meusobno
iskljuuju, ali su, ipak, da budemo precizniji, komplementarni.
TAJNI POHOD
Veeras ja sam kao skromni sluga
Njoj u naslonjau priao sa kljuem.
Na mome licu blijedila je tuga.
O kako sam zaelio snenu da je svuem.
Da kleknem i cipele joj skinem tako mirno.
I ostavim ih tamo, gdje su uvijek bile.
Pun straha tada bih i arape joj dirno.
Drhtale bi ruke, puzei ispod svile.
U dui mi ne bi bilo nita crno.
Gole bih joj noge svojom sjenom skrivo.
I priao stolu, svjetiljku zavrno,
Mrak da bude svuda, a oko nje sivo.
Al kako bih dugmeta napipao u tami,
Odjeu boje plave da otkopam sa nje,
Tog asa da l bismo u sobi bili sami.
I prozirno je moda koulje bijelo tkanje.
Moda je ovo razdoblje odredilo prevoenje i I. esmikog, ali ipak ne u takvoj
mjeri, jer je opova lira bila uvijek melankolina i puna blagosti.
14 Vidi: Dr. Drago imunda, Teoloki aspekti opove Kozmike poezije, u: Pjesniko
stvaralatvo Nikole opa, HKD-Napredak, Zagreb-Sarajevo, 2005., str. 124.
Crkva u svijetu, 42 (2007), br. 1, 118-137
13

126

Na licu koprena mi sve tamnije tuge.

O ne, ja ne bih smio da je svuem.
Do vrata sam domilio tiinom skromnog sluge.
I pogledao, i pogledao i izio sa kljuem.
Isti e prostor unutranje energije pjesnik zadrati i u
pjesmi Nevinost gdje Nevinost joj se kroz bijelo platno ocrtava/i
postelja bude od nje obasjana. I u toj svojoj dvodimenzionalnoj
ili komplementarnoj imaginaciji op provodi zadovoljenje svoje
imaginacije koja ve tada obuhvaa onaj trenutak kad e odlevitirati
u svemirske kuice i astralije, jer e mitoloke slike batinjene od
srednjeg vijeka naovamo poprimiti samo drukiji, recimo, kozmiki
drhtaj, koji lei zapravo u tradiciji preoblikovanoj do granica

32

prerastanja kako bi se mogle dosegnuti u neposrednom obliku,

toj jezgri, izvora osobnog pjevanja. opa zanima ono bitno, ljepote
poetni srh u nastajanju i bivanju, a time i granice toga bitnog
i granice mogunosti njegova odgonetanja, to i jest odlika svih
velikih mistika. ini se, a jamano to i jest istina, da nas je u ovoj
prvoj fazi svoga pjesnikovanja op uputio na ono to e uslijediti,
u svoj umjetniki, a time i ivotni credo:
Kada aneoske ruke pokret blag
haljine sa tijela tvoga skine.
Odlebdi ti, odlebdi stas tvoj nag
na daleke izvore svjeine.
(Mladost Razbijeni krazi)
ini se da su se ovdje elementi pjeva i slike i ideje sveli
na oslobaanje od tjelesnosti, smatrajui ih prvobitnom fazom
inicijacije u samo bie pjeva i tu se javljaju sasvim nedvosmisleno
oni elementi opove svemirske upeatljive simbolike lebdenje i
daleki izvori. Moda je jo znakovitiji primjer njegova etverodijelna
pjesma Vunena pastorala, gdje u prvome dijelu op navijeta svoj
konani odskok od svega zemnog, kad lirski subjekt, osjeajui iz
temelja neto novo, donosi konanu odluku:
I
U jednom zamahu olujnom okrenuh se od svih stvari,
i premda pokucae na vrata posjetioci,
ne rekoh slobodno.
Al oni uoe.
I tad rekoh, mene ve nema, zakasnili ste, eto.
To rekavi, zaokrenuh jo jednom oko sebe i njih.
I zaokrenuh u se,
Petar Opai, Sve/mirenje paralelnih svjetova Nikole opa

127

Njih ostavivi za mojim stolom zgranuto.

Sad priajte, do volje se zabavljajte, doviknuh im jo jednom,
i uavi u se, sobom se zatvorih.
....................................................................................

Ne trenuh, ne rekoh,
ve samo jo jednom domahnuh iz sebe i utonuh.
op je, dakle, odlevitirao, odrekao se svega zemnoga, pokuao
se preobraziti u proroka svih stvari koje e ga doekati na najviem
stupnju kozmiki samorealiziranog pjesnikog JA (koje se kao
takvo rastvorilo u samome izvoru poezije kao natura naturans koja
jo uvijek nema alibi za preobraenje u natura naturata), pjeva
ve pomalo bivajui s onu drugu stranu vrata.
Prije nego nastavimo s paralelnim svjetovima u poeziji Nikole
opa trebali bismo poblie razjasniti pojam artikulacije onostranog.
S aspekta modernog pjesnitva tu moemo naii na raznolike ideje;
svatko je imao svoju koncepciju razrjeenja ovoga problema koji se
kretao u rasponu od samodestrukcije i definitivnog razaranja jezika,
a zatim i u razaranju jezika kao bilo kakvog sustava. Svjestan da
se do onostranosti ne stie potpunim razobliavanjem jezika,
nesmislenim (zaumnim) razaranjem i automatskim pisanjem,
kako su to radili pripadnici razliitih izama tijekom prologa, a
i ovoga stoljea, op ostaje pri jedinom to je pjesniku dano i to
on moe, pri pjevu - pri jeziku, lagano i strpljivo ispitujui njegove
mogunosti. Najgora je varijanta upravo navedenih izama to
su htjeli ono nepojamno izrei besmislenim. Nai ekvivalente za
nepojamnost koja je sama-po-sebi viega smisla, trai od pjesnika
vei napon pa zbog toga prema jeziku treba biti to precizniji, a
nai emocionalne ekvivalente koji nee biti na pragu trivijalnosti
jo je tee. op je mogao, ali nije, otii u sfere konceptualizma
ili pak pukog naznaavanja problema. On je toj Tajnoj strani

33

teio iskljuivo kroz svoju poeziju, kroz onaj uvijek svjei, a teko
odrivi napon samog tijeka pisanja i u oblikotvornom umijeu tog
napona.15 I tako op nastavlja svojom trasom lebdenja na putu
od Vunene pastorale preko Kuica u svemiru i Astralija predui
svoja Tajanstvena prela sve novih pitanja i uslonjavanja u
nedvosmislenoj udnji za novim spoznajama, ali uvijek s jednom
jedinom namjerom: preobraavanjem tjelesnog u netjelesno u
konanom pokuaju od oslobaanja od svega zemnoga ne bi li
se domogao pjeva o samoj prirodi lebenja u jednom novom,
svemirskom stanju stvari lienih svih antropomorfizama. Na taj
Slobodan Blagojevi, Poezija, mistika, povijest, Svjetlost, Sarajevo, l986.
Crkva u svijetu, 42 (2007), br. 1, 118-137
15

128

nain dolazi do jedne svemirske simbolike koja iskljuuje kategorije

ljudske percepcije; doao je trenutak sueljenja s rubom kako bi
ga opipao u njegovoj svevremenosti i neogranienosti, jednostavno,
nagonom silnog uzgona u svemirske prostore sama je stvar stala
u irenju svom i trebalo ju je imenovati. (Ne zaboravimo da je
Heidegger pjesniku stavljao na prvo mjesto zadau da imenuje
stvari, ono to je sveto, a filozofu, da kazuje bie.) opov bdijelac
doao je do praga kada treba da ue u odaje neviene / u odaje,
koje nisu prostor, u odaje gdje oblik stvari nestaje / smirivanjem
ruba i gdje biva sve i odmah odjednom. Rije je, astronomskim
jezikom govorei, o sueljenju sa samim izvorom svih postajanja i
postojanja, rije je o Velikom prasku, onoj nultoj toki stvaranja
svijeta i, da ponovo citiramo Heideggera, opa se bivstvo vie ne
dotie, kao neki bat zvona, iji odjek lagano ulazi u opstojanje i
postepeno ponovo iezava.
Bio je to njegov prvi susret s lijevom svjeine, koja izvire iz
stvari, lahorom i sjenom na jednom djeakom sanjitu snova,
kad je pjesnik, prvi put oarobljen, bio, prvi put, u blizini bia. Tu
blizinu op nee vie naputati ve e je samo produbljivati i kao
da su kroz njega odjeknule rijei Friedricha Hlderlina: Onaj koji
jednom izvoru doe, ne naputa ga vie. To je onaj trenutak kad
op dolazi do Uoblienja u svelik, kad rezimira poetak i prijeeni
put i konano, dolazi do krajnjeg ishodita u kojemu postaje ista
radost i gost, sam svoj uvar radosti unutar onoga to biva u
cijelome.
Za kakvog mene
uobliuju se nove stvari.
Stizati neu,
kao posjetilac znan,
ba vodoravno sve,
po tlu, pjeice ili vonjom,
nego ba tu,
odmah u biti prisutnost,
u razgovoru gozbenom
radost i gost.
(Astralije, XI)
Kao to vidimo, nastavlja se opov paralelizam, gost i
radost. ini se da je najblii pjesnikovu objanjenju iz ove faze
Slobodan Blagojevi: opov pjev kao da nije podvrgnut onom to
Petar Opai, Sve/mirenje paralelnih svjetova Nikole opa

129

bismo nazvali ljudskim iskustvom, pri emu najee znaenje

ovog ljudskog ne shvaamo kao ono duhovno, generiko, nego ga
izvremo u jednu privatnost psiholokog subjekta. op u najboljim
svojim pjesmama dosee ono najvee iskustvo neljudskog a
najvie ljudskog u smislu potpunog nadilaenja svakog sloja
i realiziranja jednog individualnog i neponovljivog Sopstva na

34

svom putu ka sveliku bitka, ka nesopstvenosti, op tu dolazi

do same granice, do ruba i brida slutnje o jednoj drukijoj vrsti
predikativnosti, novom stanju bivanja (tu spada imenovana
priroda lebdenja) koje nadilazi svaku antropomorfiziranu sliku
kozmosa i ljudsku istoriju (zapravo, jo prethistorijsko stanje u
kojemu se ovjek nalazi) sa svim njenim osobenostima). 16
Promiljajui ove misli s aspekta filozofije egzistencije, opet
emo morati posegnuti za citatom M. Heideggera to je vremenska
protenost nekog ljudskog ivota na vremenskoj putanji koja
traje milijune godina? Tek jedan pomak kazaljke koja odbrojava
sekunde, jedan daak. Unutar toga-to-biva-u-cijelome ne moe se
nai ni jedna opravdana osnova koja bi istakla to to biva, a koje se
naziva ovjekom, i u to i mi sami sluajno spadamo. 17 U sveliku
toga-to-biva-u-cijelome pjesnik polae temelje svelika bitka i
tako nadilazi partikularnost bivanja, on jednostavno transcendira
taj sloj i onda je neminovno kako iz toga proizlazi da je i on sam
gost; ali kako smo ve naglasili, opa prati taj paralelizam pod
pojmom jezika, jer postavlja se pitanje na kojemu jeziku zboriti
s onostranim, time-to-biva-u-cijelome, a to je uvijek tu. ini se
da je rjeenje u pjesnikom jeziku, jer to opovo tu jesu zapravo
bie i lik prema kojima se on okree, lieni vremena i prostora, u
vjenosti odakle i proizlazi opova natuknica iz koje e se poslije
razviti njegova razigrana geometrija jer Nedohod se ve nasluuje
u Astralijama:
Na kojim jezicima
s vama da sada zborim.
Prvo moram okrenuti se vaem liku.
Najprije moram dovinuti se njemu.
Zamahati prema vama,
samo ne znam im.
Ibid., str. 69 i 70.
M. Heidegger, Einfhrung in die Metaphysik, Frankfurt A. M., 1967.
Crkva u svijetu, 42 (2007), br. 1, 118-137
16
17

130

I ne znam prema emu,

i prema kome biu.
Il s njime moda sad ve govorim.
Jer tu je ono, svagda nedolazno,
neodlazno uvijek.
(Astralije, XIV)
Knjievna je kritika ve davno ocijenila Astralije kao najbolje
opovo ostvarenje18 i usporedila ih ak s Danteom zbog izvanredno
strukturiranog sklada koji je nalik istostraninom trokutu s ije
se osnovice prema vrhu s obiju strana (tzv. zrcalne poetike) nie
osam pjevanja, dok deveto predstavlja sam vrhunac djela. tovie,
svaka faza puta prema duhovnosti u prvoj polovici poeme odgovara
razliitim stupnjevima povratka prema tjelesnosti, opisanim u
drugoj polovici poeme.19
Slijede poeme Uzlet ivotinjstva, Kroz munje i grohot, Nova ars
amandi, Kruenje u rasap, Niz vrtloge vida i sluha i Dok svemiri
venu koje je priredio Z. Mrkonji i objelodanio pod zajednikim
naslovom Dok svemiri venu.20 Ovaj put opov se paralelizam
oituje u dijalogu izmeu uenika /ovjeka i Boga, a njihov se
dijalog odvija sa suprotnih strana vrata to izrijekom simbolizira
granice izmeu ljudskoga i boanskoga. Kad smo ve kod vrata,
ona nedvojbeno razdvajaju erotski i spiritualni svijet pa ak i jedna
pjesma nosi naslov Vrata. Kulminacija ovog paralelizma najavljuje
glavnu temu poeme Nova ars amandi tj. potpunu ovjekovu
nemogunost pronicanja u boanske tajne; koja se prepoznaje u
uzaludnosti kucanja na vrata Svemira koja u mikrokozmosu vuku

35

svoje korijene iz opovih najranijih pjesama; i dok u Astralijama

pjesnik doputa ovjeku da bar za trenutak dopre do Apsoluta, u
Novoj ars amandi ta je mogunost ovjeku potpuno nedostupna.
tovie, njegov se skepticizam pretvara u nihilizam. U dijalogu
Uitelja s Uenikom ta je kriza kod opa dola do krajnje granice kad
i sam Uitelj na nekim mjestima izravno priznaje da ne razumije ni
opovoj su afirmaciji uvelike pridonijeli M. Machiedo, Margherita Guidacci,
Fedora Ferluga-Petronio, Dubravko Puek, Vera Javarek, Branko Brusar,
Whystan Hugh, Auden Marc Alyn, Mira Kuzmi, Janine Matillon, Pierre Seghes
i drugi.
19 Fedora Ferluga-Petronio, Kozmiki svijet N. opa, HFD, Rijeka, 2005.
20 Nikola op, Dok svemiri venu, Razlog, Zagreb, 1975. (priredio za tisak Z.
Mrkonji, a poeme su prethodno objavljene u splitskom asopisu Mogunosti i
Forumu u rasponu od 1961. do 1964.).
Petar Opai, Sve/mirenje paralelnih svjetova Nikole opa
18

131

samoga sebe, a vrhunac nepovjerenja i napetosti izmeu Uenika

i Uitelja kulminira u Sedmom kucanju na vrata:
Pritajen za vratima te ekam
da ode, jer nije ti stigao ak,
nisam ti stigao ja
i samo si ti za vratima pritajeno,
da me iznenadi, vreba me,
ti s one strane, ja s ove strane
za vratima otkrinutim,
oslukuje me, da li znam,
a znam samo da utim.
Cijeli zaplet proizlazi iz otkrivanja dosad nevienog i nesanjanog
ljubavnog svijeta, a ne ulnih uitaka kojim se denotira uveno
Ovidijevo djelo, jer Uitelj uvodi u uenikuovu duu umjesto
Erosa jedan nevidljivi svijet onih djevianskih blaenstava, onih
nedostinih mjesta gdje svemira zbiva se bit. Umjesto Ovidija bit
e da nam je blii Platon sa svojim Simpozijem, posebice fiktivnim
dijalogom izmeu Sokrata i mudre Diotime. ini se da je Vinja
Machiedo odgonetnula ovu opovu tajnu jer po njoj op se
udaljava od Ovidijeve svjetovne Venere, pribliavajui se donekle
Platonovoj nebeskoj Afroditi. A i, najzad, izjalovljena inicijacija
ukazuje na problem koji e i u budue opsjedati autora, a to je
problem komunikacije i suodgovornosti. Zato se, naime, uitelj
pretvara u nespretna zabavljaa, znalac u neznalicu, a uenikov
sluh se gubi u zaludnom sluanju? Kad, zapravo, Eros - tumai
Diotima Sokratu u Simpoziju - omoguava bogovima da stupe
u vezu s ljudima i s njima razgovaraju, bilo na javi, bilo u snu.
op je, po svemu sudei, sudionik jedne obostrane nevjernosti
ili, moda, nedoraslosti ovjeka kao nedohotnosti istine. (ovjek
zaboravlja jer je sav u Trenutku pisao je Hlderlin, a Bog jer vie
nije drugo do vrijeme; i oba su nevjerna ...).21
Na tragu poeme Tremenda stiemo do poeme Nedohod koja
je slina Novoj ars amandi jer umjesto Uitelja i Uenika imamo
Zemnika i Svemirnika, koji se ponekad naziva i Nedohod, ime
op jo vie naglaava svojesvrsni paralelizam antinomija koji je
uvijek u nemogunosti onog presjecita, te toke gdje e doi do
izjednaavanja na relaciji subjekt-objekt jer bi to drugim rijeima
V. Machiedo, Unutranja protenost sluha, Delo, 1976. XXII, 5, str. 105.
Crkva u svijetu, 42 (2007), br. 1, 118-137
21

132

znailo i nedostatak alibija za daljnje propitkivanje i putovanje, ali,

upravo taj otklon k sjedinjenju omoguuje pjesniku daljnji pjev,
razmatrajui problem relativnosti vremena koji je ve uoio R.
Bokovi (koji je ak i spominjao tzv. paralelne svjetove), a time i
definitivno pomogao A. Einsteinu u razrjeenju problema. op je
jamano poznavao Einsteinovu teoriju o zakrivljenosti svemira, ali i

36

Ruerovu o paralelnim svjetovima, koja je, kad je rije o pjesnitvu

Nikole opa, daleko prihvatljivija. Dakle, Zemnik pokuava voditi
igru i tako privui Svemirnika u sferu vremenitosti, prostornosti
i besprostornosti kao granicu izmeu ljudskoga i boanskoga.
Postoji trajna, jedinstvena vizija Istine po kojoj ljudsko i boansko
nastoje odrati svoju unutarnju ravnoteu i stoga je uloga i Zemnika
i Nedohoda u njihovu razgovoru ravnopravna, barem se tako ini.
Obojica su svjesna, naime, da bi naruavanje te ravnotee znailo
nestanak jednoga od njih, odnosno poetak nekog novog ivota. Ta
ujedinjenost u svojem neprekidnom unutarnjem preobraavanju
nenamjerno odraava suvremeno znanstveno poimanje o konanoj
zakrivljenosti Svemira (ve nasluene teorije u Platonovom Timeju)
i njegovog mogueg irenja, ali i kontrakcije, uruavanja po kojemu
bi se svemir sabio u crnu rupu to bi dovelo do kraja ovjekova
postojanja, kojemu je po Tomislavu Petkoviu jednom takvome
ovjekoslovnom pitanju op posvetio itavu svoju kozmiku fazu
ivota pa dodaje:
Moe li svemir uope postojati bez ljudi?
U kojoj mjeri je ovjek (Inteligencija) odluujui za svemir? 22
No za potvrdu naoj teoriji o paralelizmu opovih svjetova,
mikro i makrosvemira u kojima dominira po rijeima dr. Drage
imunde Kristocentrinost eshatolokih vizija23 (mogli bismo
pridodati i ontoloko-fenomenolokih uzleta) i Mistika nebeskog
stola,24 najbolje e nam posvjedoiti prizor s koaricom groa
jer iako pjesnikov svemirski uzlet koji je zacrtan na apstraktnim
sadrajima ravnotee izmeu vremenskoga i bezvremenskog u kojoj
bi se i dvojica protagonista, posebno Svemirnik, mogla oznaiti
kao virtualna, ipak, paralelno ive sa Zemnikom, dakle njegovom
koaricom groa koju susreemo kod opa i u njegovoj prvoj
radiodrami Pompejanska balada, napisanoj poetkom pedesetih
T. Petkovi, Pjesniki svemir Nikole opa... vidi u: Pjesniko stvaralatvo Nikole
opa, HKD, Napredak, Sarajevo-Zagreb, 2005., str. 149.
23 Ibid., str. 130.
24 Ibid., str. 126.
Petar Opai, Sve/mirenje paralelnih svjetova Nikole opa
22

133

godina, koju je posmrtno emitirao Radio-Zagreb 1983., kao Nebula

atomica.
ini se da je opov model svemira dosegnuo svoju kritinu
toku ve u spjevu Dok svemiri venu, gdje se apokaliptiki uzgon
koji je naveo opa da pomou negativnog tlaka zastraujue
svemirske prostornosti evakuira imaeriju kranske svete povijesti
postao je na stanovit nain i sam beskrajan.25 Parafrazirajui neke
stihove iz te poeme, mogli bismo rei da je taj odraz postao do te
mjere beskrajan da se izvornik u njemu posve izgubio.
Na kraju pjesniku ne preostaje nita drugo doli geometrijska
iluzija u koju e se prisilno prizemljiti, pozivajui se na svijet
ideja jer je doao do toke najveeg irenja, kad se pretvorio u
rasproroenog proroka26 koji je izgubio svoj dramski naboj te mu
je svemir postao odjednom geometrijski ist i apstraktan u svojoj
bitnoj dvoznanosti: kocki i kugli, za koje e se ispostaviti da
predstavljaju arhetipski pojam igre.
No, vratimo se opu kao eksperimentatoru iako on to
zapravo i nije bio u obinom poimanju te rijei; prije je rije o
preobraenjima kroz svojevrsno zrenje (da parafraziramo R. M.
Rilkea), koje se ne povodi za teorijskim uzorima, a jo manje
provodi ili realizira jednu svjesnu poetiku. Novalis je jednom
prigodom rekao: Sanjamo da putujemo kroz svemir, a nije li
svemir u nama. Upravo to opovo putovanje kroz najvanjskiju
vanjskost sve do izvrnutih prostora uinilo je da je op zapravo
ostao samome sebi gost ili sam samcat. Njegovi svemirski pohodi

37

nemaju tendenciju osvajanja svemira, ve usvajanja nepojamnih

zakonitosti (V. Machiedo), koje intuicijom na ravni znanstvenih
otkria op ostvaruje pukom interplanetarnom protegom zemnog
otuenja od prirode pastorale, kao da potvruje da znanost
kad dopre do posljednjih bezdana ne moe nita drugo doli se
kopernikanskim obratom sunovratiti u matu. I zbog toga op
ide obrnuto pa od mate prelazi u neku samo njemu znanu
matematiku, koja nema nikakve veze s matematikom poetikom,
prelazi u samo/ironiju. op upravo i navijeta krizu matematike
kad je ve u svojoj zbirci Od ranih do kasnih pijetlova iz 1939.,
Z. Mrkonji, vidi Pogovor u: Nikola op, Bacanje kocke, Logos, Split, 1987., str.
63.
26 Petar Opai, Ateriranje u geometriju, u: Mogunosti 3/4, Split, 1988., str. 379.
Rije je o eseju o knjizi Nikole opa Osvajanje kocke koji se ne spominje ni u
jednoj bibliografiji navedenog pisca.
Crkva u svijetu, 42 (2007), br. 1, 118-137
25

134

napisao pjesmu Matematiarev duh; zadnji stihovi te pjesme

glase:
U razredu kakvu sad tutnjavu uh / Gle, to izlazi matematiarev
duh / U fraku je i jae na trouglu / U torbi nosi mnogo raznih
sprava / U ruci mu raskliman estar / Na ploi on do zore rjeava
/ Zadatak jedan nerjeiv i star / Kreda za kredom pod rukom mu
se mrvi / hitro lepra mu fraka skut/ A kad kukurijeknu pijetli prvi
/ Na trouglu on odjae ljut.
Moemo konstatirati da matematiki okultizam nije samo
privilegij matematiara, ve i pjesnika ili, kako e to rei Northorp
Frye u Anatomiji kritike: Matematika kao i knjievnost napreduje
hipotetino iz unutranje koherencije, a ne deskriptivno iz nekog
vanjskog prianjanja uz svijet prirode. opov se Nedohod ve poeo
rastavljati na brojeve, a jamano bi zavrio i na Bokovievim
neprotenim tokama ili Leibnizovim monadama, no op se
opredjeljuje za kocku i kuglu, najpravilnija geometrijska tijela,
jer svaka ploha kocke moe biti zamijenjena drugom plohom, a
sve toke na kugli jednako su udaljene od sredita. Kroz kubizam
kocke op e postavljanjem pitanja pokuati nai odgovor o
kojemu u najmanju ruku ovisi konana sudbina svemira. Ne radi
on to kao neki drugi pjesnici poput R. Gueneaua ili L. Sinisgallije,
primjerice; kod opa je to onaj prisni pogled prema zaboravljenim
stvarima, koje e ga i vratiti njemu samome kad e mu kocka u
ruci postati igra za nepoznatu sanjanu sreu koju nije pronaao
u odskoku u svemir jer ga je ovamo doekala apsolutna praznina,
pa ak i nespoznajnost u postojanje Demijurga, jer kocka moe
samo proizvesti sluaj, tj. opu kocka postaje uspomena kao
znak zahvalnosti prema stvarima. Z. Mrkonji tono opservira da
op iznosi svojevrstan antiplatoniki stav: formule i ideje stvari
izmiljene su kao oblik elje za stvarima. Kocka je iluzija stvarnosti
ili stvarna iluzija, kao i kugla po kojoj se penje imaginarni penja
koji se po njoj moe samo sizifovski klizati, jer ona predstavlja
aspolutni prostor nemogueg dodira, a jo vie neodrivosti jedne
istine, tj. spajanja ega i alter ega - mikrokozmosa i makrokozmosa,
ali, ipak, slijedei Dantea, odolijeva sudbini i pokazatelj je vjene
postojanosti.
Kugla je savrena zaobljenost, kao sveobuhvatna svemirska
sfera ve opisana u Platonovu Timeju, u kojoj bivstvuje sama tvar
Svemira.
Petar Opai, Sve/mirenje paralelnih svjetova Nikole opa

135

ZAKLJUAK
I kocka i kugla, ipak, postaju na kraju krajeva predmeti iz
stvarnog svijeta, za igru koja iznenada moe utjecati na ovjekovu

38

sudbinu. Zbog toga dvojstva, paralelizma, antinomije, kojima je bio

izloen cijelog svoga ivota, posebice u doba kad je bio privezan uz
postelju, op na kraju prihvaa klju rjeenja i razrjeenje svojega
mikro-makro putovanja, zakljuujui svoj ivotni put djejom igrom
kockom i kuglom. I kao da kroz njega ujemo glas A. B. imia,
zakljuuje svoja osvajanja i razobruavanja rasproroavanjem
svemirskih prostora i vraa se k malim stvarima od kojih je i
krenuo u beskraj, a zapravo doao do sukladnosti svojih paralelnih
svjetova sve/mirenja sa samim sobom.
O TI OVJEE
Svaki iz svoje mirne kue,
Neka ti uz kuglu mirno prolaze dani,
Igraj se, igrajte se bezbrino
U svojoj kuglani,
U toj igri mirno valjajte svoje kugle,
Odvaljajte, dovaljajte,
I ne znaju da su kugle,
Svima stvarima kraj.
(Osvajanje kocke)
Time se ona svemirska igra Kostasa Axelosa vraa svojemu
praiskonu, u opovu sluaju (sada kad je, da parafraziramo
K. Jaspersa, ovjek u vlasti demonizma tehnike postao samo
beznaajna jedinka u tvornici) kranstvu, Novom ovjeku u
duhu i istini, dakle humanizirajuem sluenju blinjima - u nevinoj
igri.
Literatura:
op, Nikola, Pjesme siromanog sina, Grafiki institut narodna
misao, MS, Beograd, 1926.
op, Nikola, Nocturno, Umetnika biblioteka, Beograd, 1928.
op, Nikola, Isus i moja sjena, MH, Zagreb, 1934.
op, Nikola, Knjiga o Horaciju, Lua, Beograd, 1935.
op, Nikola, Od ranih do kasnih pijetlova, Savremenik SKZ, br. 33,
kolo IX, knjiga 1, Beograd, 1939.
op, Nikola, Tat i mjeseina (10 pjesama), Hrvatski ora, Zagreb,
1942.
Crkva u svijetu, 42 (2007), br. 1, 118-137

136

op, Nikola, Za kasnim stolom, HIBZ, Zagreb, 1943.

op, Nikola, Tajanstvena prela, HIBZ, Zagreb, 1943.
op, Nikola, Kuice u svemiru i Svemirski pohodi, (Rad JAZU 313.,
Zagreb, 1957.
op, Nikola, Astralije, Mladost, Zagreb, 1961.
op, Nikola, Pet stoljea hrvatske knjievnosti, knjiga 109. Zora,
Zagreb, 1966.
op, Nikola, Dok svemiri venu, Razlog, Sveuilina naklada Liber,
Zagreb, 1975.
op, Nikola, Nedohod, Naprijed, Zagreb, 1979.
op, Nikola, Boanski cirkus, NZMH, Zagreb, 1980.
op, Nikola, Propast Rubova, Svjetlost, Sarajevo, 1981.
op, Nikola, Osvajanje kocke, Logos, Split, 1987.
op, Nikola, Tremenda, OKC, Zagreb, 1988.
Blagojevi, Slobodan, Poezija, mistika, povijest, Svjetlost, Sarajevo,
1986.
Bokovi, Josip Ruer, Teorija prirodne filozofije, Sveuilina
naklada Liber, Zagreb, 1974.
Foucault, Michel, Rijei i stvari, Nolit, Beograd, 1971.
Frye, Nothrop, Anatomija kritike, Naprijed, Zagreb, 1979.
F. V. J. eling, Filozofija umetnosti, Nolit, Beograd.
F. W. J. Schelling, Filosofija mitologije, Opus, Beograd, 1988.
Heidegger, Martin, Bitak i vrijeme, Naprijed, Zagreb, 1985.

39

Kant, Immanuel, Opa povijest prirode i teorija neba, Svjetlost,

Sarajevo.
Ferluga-Petronio, Fedora, Kozmiki svijet Nikole opa, HFD, Rijeka,
2005.
Pjesniko stvaralatvo Nikole opa, priredila F. Ferluga-Petronio,
HKD, Napredak, Sarajevo-Zagreb, 2005.
Machiedo, Mladen, Antologija talijanske poezije, Svjetlost, Sarajevo,
1982.
Machiedo, Mladen, O modusima knjievnosti, Filozofska istraivanja,
91. HFD, Zagreb, 1996.
Guidacci, Margherita, Dubrovnik, br. 4, 1999.
Mrkonji: Zvonimir, Izum beskraja, MH, Zagreb, 1971.
Mrkonji, Zvonimir, Izvanredno stanje, GZH, Zagreb, 1991.
Mrkonji, Zvonimir, Suvremeno hrvatsko pjesnitvo I-II, Biblioteka
Kolo, 12-13 MH, Zagreb, 1991.
Mrkonji, Zvonimir, Pohod u nesvojinu, pogovor knjizi Pohodi, Kolo,
Zagreb, 1972.
Mrkonji, Zvonimir, Nikola op ili komedija stvari, pogovor iz izbora
Boanski cirkus, MH, Zagreb, 1980.
Petkovi, Tomislav, Pjesniki svemir Nikole opa..., vidi u: Pjesniko
stvaralatvo N. opa, HKD Napredak, Sarajevo-Zagreb, str.
139.
Slavi, Dean, Mit i Nikola op, HFD, Rijeka, 1998.
Petar Opai, Sve/mirenje paralelnih svjetova Nikole opa

137

imunda, Drago, Religiozna povjerenja i sumnje, MH, Split, 1999.

Machiedo, Vinja, Nikola op u Narcisovu zrcalu, Maruli, 4, 1994.
Machiedo, Vinja, Razigrana geometrija Nikole opa, Teka, 7,
Zagreb, 1974.
Machiedo, Vinja, Unutranja protenost sluha, Delo, 1976. XXII,
5.
Eliade, Mircea, Mit i Zbilja, MH, Zagreb, 1970.
Dielas, Hermann, Predsokratovci I-II, Naprijed, Zagreb, 1983.
THE SPACE/SOOTHING OF THE NIKOLA OPS
PARALLEL WORLDS
Summary
In this work the author invesigates the development of the
poet Nikola op, his cosmological, ontological, eschatological and
the existential reflexions which take place in the frame of the
poets micro and macro space with the special emphasis on his
so-called astral-phase in which the poet tries to find the answer to
the questions that have already been mentioned.
The poets inner dynamics of the parallel worlds comes to the
very edge of the spase when it starts to fall into its expansion and
comes back to its micro-cosmos, the starting geometry which in its
methaphorical shape of bowl and cube gives him the answer to his
questions that could be deduced from the soothing with himself
and the Universe, transcending in the God.
Key words: micro and macro space, parallel worlds, the
contraction of the Universe, in the search for the reason, soothing,
transcendency, the God.

Posljednje Kristovo pjevanje Ovih se januarskih dana

navrava tano dvadeset godina od smrti pjesnika Nikole opa. op je roen u Jajcu
(kao i SFRJ), umro je u Zagrebu (kao i Krlea). Krleinu i opovu smrt razdvojilo je tek
nekoliko dana. Na kraju Razgovora s Krleom Predrag Matvejevi prisjea se i opovog
sprovoda: "Sprovod mu je bio posve sirotinjski, u najljepem smislu te rijei." Sic
transit gloria mundi, tako bi to, po Matvejeviu, prokomentirao Krlea, na jeziku koji je
op savreno poznavao
Crkva u svijetu, 42 (2007), br. 1, 118-137

40

"ujem glasove. udne glasove.

Imenom me nazivaju. Isus."
(Martin Scorsese: Posljednje Kristovo iskuenje)
Najljepa opova pjesma zove se Isus u posjetu kod nas. Ima ukupno pedeset i dva stiha:
tano koliko je sedmica u godini. Podijeljena je na dva dijela, oznaena rimskim brojevima.
Prvi ima dvadeset, a drugi trideset i dva stiha; prvi se sastoji od tri katrena i jedne duplo due
strofe, a drugi ima est (dakle, duplo vie) katrena i takoer jednu strofu od osam stihova.
Mogla bi se sada nainiti jedna ozbiljnija analiza pjesme, stih po stih, na nain na koji je,
recimo, Brodski tumaio Audenove pjesme, no taj tekst ovdje neete itati. opova pjesma je
nesumnjivo najljepi bosanski doprinos onome to bi William Blake prozvao Everlasting
Gospel, imaginarnom muzeju najboljih kristolokih motiva u svjetskoj umjetnosti.
Jajaki Second Coming Motiv Isusovog drugog dolaska postoji i u kranstvu i u islamu.
Veliki inkvizitor Dostojevskog takoer varira tu temu. William Butler Yeats je jednu od
svojih najpoznatijih pjesama prozvao Second Coming, a taj spoj pridjeva i imenice nije
nepoznat ni fanovima grupe Stone Roses. Nema ipak ljepe i evanelskije prie o drugom
dolasku od spomenute opove pjesme.
Jer, nije Isus ni prvi put stigao u Rim ili Jeruzalem, stigao je u mali i uspavani judejski
Betlehem. Zato bi onda Isus morao drugi put doi u Damask ili Sevillu, zato ne bi doao u
Jajce? Zato ne bi doao u bosanski mali grad/ nad kojim se nebo nisko uvijek muti/ Pod
kojim prigueno tutnji vodopad. U Jajcu e ga doekati pjesnik i njegova sestrica, provozati
ga konjskim kolima, kad bude pitao u kojoj je zemlji, odgovorit e mu: O Isuse, pa to je
Bosna, ti to zna, a onda e Isus od umora zaspati te e mu glava sneno padati naizmjenice na
rame pjesnika i njegove sestrice. Kad se glava nagne, Isusu e oreol pasti na jedno uho i
pjesnikova e ga sestrica morati vratiti na pravo mjesto.
Ovaj opov Isus savreno korespondira sa doivljajem Isusa koji spaja neke od najveih
umjetnika dvadesetog vijeka. Spomenimo najprije Halila Dubrana, Leonarda Cohena i
Martina Scorsesea. U svojoj knjizi Isus, sin ovjeiji Dubran e ispisati osebujnu isusovsku
varijaciju svog Proroka, koji je opet na izvjestan nain varijacija Nietzscheovog Zaratustre, te
tako donekle zdruiti Krista i onog koji se sam deklarirao kao Antikrist.
Cohen esto spominje Isusa, no nigdje tako lijepo kao u svojoj prvoj uglazbljenoj pjesmi gdje
kae: Jesus was a sailor/ when he walked upon the water/ and he spent a long time watching/
from his lonely wooden tower/ and when he knew for certain/ only drowning men could see
him/ he said: all men will be sailors/ then until the sea shall free them/ but he himself was
broken/ long before the sky would open/ forsaken, almost human/ he sank beneath your
wisdom like a stone.

41

Mogli bismo ak kazati da je opov Isus savrenija verzija Cohenovog; on nije almost, on je
completely human.
I napokon Scorsese, koji genijalno filmski varira ionako genijalni Kazantzakisov roman. I
najljudskiji filmski Isus: Willem Daffoe. Ima ljudi koji ne mogu itati bez da u glavi
zamiljaju likove. Ako ovog opovog Isusa treba nekako zamisliti - lik Daffoeov moe biti
dobar izbor. Ne treba ovdje zamiljati one sterilne plavooke face; Isus je ovjek i mogao bi
rei: homo sum, humani nihil a me alienum puto - ovjek sam i nita ljudsko nije mi strano.
To je Isus iz Krleine Legende, pjesnik koji je plakao na mjeseini i kojem je enska kosa
bila draa od nebeske svile, a bijela i topla enska koa vanija od
crne hladnoe bogomolja; to je Isus koji je u krmi pio sa Ilijom
Ladinom; to je divni jevrejski mladi o kojem govori Semezdin
Mehmedinovi; to je najljepi i najplemenitiji simbol koji je
ovjeanstvo stvorilo, kako kae Mea Selimovi; to je
Bulgakovljev Jeua Ha Nocri; to je Isus Williama Blakea koji gave
no lessons of chastity; to je Isus iz onih sioranovskih sanjarija sirotih
svetica; to je, jednostavno, Isus.
Sto deset maraka Nema u bosanskohercegovakoj knjievnosti pisca
koji bi bio pozvaniji od opa da naini bosanskog Isusa. Zahvaljujui
opu, neki jajaki djeak nee jednom imati pravo postaviti ono
pitanje iz famozne Stingove pjesme: Father, if Jesus exits, then how
come he never lived here?
Miljenko Jergovi napisao je nedavno da je Nikola op najmanji
pjesnik naega vijeka. Usprkos tome, op je najvei bosanski
pjesnik. Mogla bi se ovdje ustvari parafrazirati ona fraza Allana
Tatea o jednoj pjesmi Emily Dickinson: "Ako rije veliki znai ita
u poeziji, Nikola op je veliki pjesnik." On moda nije veliki ako
promatramo literaturu kao puku socioloku injenicu, no u carstvu
opov Isus savreno
literature kao autonomnog segmenta svjetskog duha, op je
korespondira sa
neizmjerno velik. Small is beautiful, veli Denis de Rougemont, no u
doivljajem Isusa koji
opovoj poeziji small je takoer i great.
spaja neke od najveih
Zanimljivo je uporediti likove sa novanica od stotinu, odnosno deset umjetnika dvadesetog
vijeka. Spomenimo
konvertibilnih maraka u federalnim inaicama: Nikolu opa i Maka
najprije Halila
Dizdara. Dizdar je u posljednje vrijeme slavljen i hvaljen kao
Dubrana,
Leonarda
svojevrstan tvorac i bard nacionalne (bonjake) knjievnosti, kao
Cohena i Martina
literarni prorok bosanske posebnosti. Nikola op je pak puno manje
Scorsesea
pogodan za sline instrumentalizacije. A, ipak, obojica su pjevali o
Bosni. No, Dizdar govori o junakoj Bosni, o gnostikoj Bosni, o krleijanskoj Bosni u
kontekstu Fricovog eseja o bogumilskim mramorovima; Dizdarova je Bosna ona Bosna iz
poznatih, toliko citiranih stihova: i posna i bosa i hladna i gladna i prkosna od sna. Dizdarova
Bosna je zemlja ratova i tekih rijei, kua bitaka. Nikola op Isusu pokazuje onu blagu
Bosnu, Bosnu iz blagovijesti, Bosnu sa kaldrmisanim arijskim drumovima. Bosnu ai i
talica, Bosnu koja je kua bitka. Dizdar se grozi stolice Petra i Pavla iz koje se kezi lik
avla; opa ne zanimaju Vatikan, Papa, Petar i Pavle, on je sa Isusom - kako se to kae - na
ti, ne trebaju mu samozvani sljednici i tumai. Neko bi ovu razliku moda i geografski
protumaio. Dizdar je pjesnik kamena na suncu, vrelih radmiljskih podneva i tekih

42

glomaznih mramorova. A op je, nasuprot njemu, pjesnik one prave starinske Bosne, onog
bazena izmeu Varcara i Visokog, Varea i Vranice.
Treba u Sarajevu sjesti u autobus, zapucati olievskom rutom starim drumom ka Ilidi, pa
preko Kobiljae, Gromiljaka, Kiseljaka, Bilalovca, Kauna, Busovae, Viteza, Travnika,
Turbeta, starim vlaikim putem otii do Jajca, a onda preko Donjeg i Gornjeg Vakufa te gore
Vranice sii do Fojnice, a putem itati opa. Treba putem gledati iste planinske rjeice i
potoke, svijetle bjelogorine ume, bijele kuice uz cestu, stare crkvice i male damije, drevna
groblja i nekropole, uzorane njivice, probeharale ljivike, ljeskanje kukuruznih polja, stada
ovaca i pastire s poslovinim frulicama, i itati opa. Tako je najbolje. A ako na tom putu
ovjek u svitanju ili u sumraku vidi negdje u daljini konjska kola s tri putnika i s pognutom
dugokosom glavom u sredini, pomislit e da vidi Isusa.
Vrijedi se na kraju podsjetiti i nekih faktografskih podataka iz opove biobibliografije. Roen
u Jajcu 1904. godine, gimnaziju pohaao u Banjoj Luci, studirao u Beogradu. Znalac
klasinih jezika dosta je prevodio sa latinskog, a napisao je i studiju Knjiga o Horaciju. Za
vrijeme njemakog bombardovanja 1941. godine skoio je s balkona i teko povrijedio kimu
te je ostatak ivota proveo vezan uz postelju. Objavio dvadeset i dvije knjige za ivota: od
Pjesama siromanog sina preko Isusa i moje sjene, Kuica u svemiru, Bosanskog Ivandana,
dramske poeme Bosna aptom pade do Na vrhu kugle.

Ova kratka notica koja bi se na internet-engleskom mogla

prozvati bio u nekakvoj interjezinoj igri moe postati i
epitaf Nikoli opu. Najkrai mogui epitaf za svakog
ovjeka: bio. Dolje se moda jo moe dodati
matvejevievsko-krleijanski: Sic transit gloria mu
Nikola op i njegove pjesme

Jo malo o Nikoli

Ljubav i pjesnik svjetle samoe

Labels

pjesma (1)

Blog Archive

2007 (2)
o January (2)
Kuda bih vodio Isusa
Kratka Biografija (Short Biography)

43

Blogger Template by Blogcrowds

Tuesday, January 02, 2007

Kuda bih vodio Isusa
Isuse blagi, u doba kasnih sati,
kad jo bdiju siromasi tvoji,
skromnom krojau odvest u te, da ti
jedno obino odijelo skroji.
I obuaru malom, koji svu no kuje
otre avle u teki potplat.
Dok tvornice cipela uno bruje.
Milion pari skuju za jedan sat.
Zatim ovjeku, koji eire pravi,
sa sputenim obodom, da skriju bol.
Jedan e da se nakrivi i na tvojoj glavi.
Prostran da u se primi i tvoj oreol.
Onda emo poi u krmu kraj grada,
koji lii na stari, nasukani brod.
Gdje braa za stolom, od silnog jada
bacaju ae i eire na pod.
Prvi krik pijetla bit e britka strijela,
od koje e ti srce da krvari.
Drugi krik pijetla bit e mrak u dnu ela.
Prepoznat nee ni ljude ni stvari.
A treim krikom kad se pijetli jave,
o Isuse, zateturat e od bola.
Tvoj eir e pasti s glave.
eir i aureola.
ndi. POZIV DRAGOM ISUSU
O Isuse kako bih volio, kada bi se
udostojo da ue u moj stan.
Gdje sasvim obine o zidu stvari vise.
Gdje se u oknima rano ugasi dan.
Priao bih ti, kako svjetiljku mutnu palim,
da kratki ovaj dan produim.
Kako ivim ivotom sasvim malim.
I pun jeda, sa braom svojom sluim.

44

Priao bih ti o ljudskoj kui.

O oknima, koja su pokatkad plava.
O vratima, kroz koja pognut mora ui.
O bravi, koja se vrsto zakljuava.
Priao bih ti uz dim obine cigare,
O svakom ovjeku i kako se koji zove.
I kako jedni uvijek nose haljine stare
O kako drugi uvijek nose haljine nove.
I kako ima sedam brinih dana.
O Isuse, i svaki je ko to je bilo jue.
I o tom, kako se, kad zaboli rana,
eir na elo duboko, duboko natue.
Priao bih ti dugo, sve dok ne zaujemo,
kako se rosa niz prozor sliva.
Onda bih ti rekao sasvim nijemo:
Isuse, umoran si, tebi se sniva.
O lezi, zaspi na postelji ovoj,
koju ovjek svaki dan otkupi.
Tuno ti elo ovit u u utjehe povoj.
Spavaj samo, a ja u na klupi.

45