1

Fritjof Capra

LEONARDOVA ZNANOST

Uvid u velianstveni um
najveeg genija renesanse

Zagreb, 2009.

Prije nego nastavim, izvest u nekoliko pokusa, jer mi je namjera najprije

navesti pojavu, a potom umovanjem pokazati zato odreena pojava djeluje
na odreeni nain. A to je istinsko pravilo koje moraju primijeniti oni koji
razmiljaju o djelovanju prirode.

Leonardo da Vinci, oko 1513.

Zahvale
Kada sam zapoeo s istraivanjem za ovu knjigu, zaao sam u podruje
koje mi je bilo potpuno nepoznato. Zahvalan sam mnogim prijateljima i
kolegama koji su mi pomogli da se snaem u svijetu Leonardove uenosti.
Posebno sam zahvalan

svojoj supruzi Elizabeth Hawk, to mi je pomogla pronai vodee

moderne znanstvenike, istraivake ustanove i posebne knjinice

Claire Farago to mi je protumaila mnoga osnovna pitanja glede

Leonardova jezika te znanstvenih izdanja njegovih Biljenica, a poglavito
sam joj zahvalan to me odvela u knjinicu Elmer Belt Sveuilita u
Californiji, u Los Angelesu

Carlu Pedrettiju na vrijednim razgovorima i dopisivanju o

povijesti i odreivanju datuma Leonardovih crtea i tekstova

Domenicu Laurenzi na ohrabrenju i potpori, na prosvjetljujuim

raspravama i dopisivanju o razliitim znaajkama Leonardove znanosti te
na vrijednoj pomoi pri prevoenju pojedinih odlomaka iz izvornih
rukopisa

Lindi Warren, glavnoj knjiniarki knjinice Elmer Belt, i Monici

Taddei, glavnoj knjiniarki knjinice Leonardiana u Vinciju, to su mi
omoguile neogranien pristup svojim zbirkama cjelovitih izdanja
faksimila Leonardovih rukopisa te na njihovoj velikodunoj pomoi pri
istraivanju bibliografije
Eduardu Kickhofelu na vrijednoj pomoi pri istraivanju u knjinici
Leonardiana i na mnogim zanimljivim raspravama o Leonardovoj znanosti
Francu Bullettiju iz Giunti Editore u Firenci, na oaravajuim
raspravama o nastanku njihovih izdanja faksimila Leonardovih rukopisa
Clari Vitulo, kustosici knjinice Reale u Torinu na tome to je
organizirala posebno razgledavanje Leonardova autoportreta, Kodeksa o
letu ptica i drugih izvornih crtea iz knjinike zbirke
Rowanu Watsonu, voditelju odjela dokumentarnih materijala Victoria
and Albert Museuma, na tome to mi je pokazao Kodeks Forster iz zbirke
National Art Library te na zanimljivim raspravama o njihovoj povijesti
i Francoise Viatte, ravnateljici odjela grafike umjetnosti u Louvreu,
na njezinoj potpori i korisnoj raspravi te dopisivanju o Leonardovim
djelima koja se uvaju u zbirci u Louvreu.
Tijekom svojeg istraivanja i pisanja raspravljao sam s kolegama i
prijateljima o razliitim podrujima moderne znanosti i tehnologije te o

njihovoj vezi s Leonardovim radom. Osobito su me zaduili:

Pier Luigi Luisi nadahnjujuim razgovorima u poetnim stadijima ovog

projekta, te svojim gostoprimstvom iskazanom u Zrichu i Rimu;

Ugo Pimelli brojnim prosvjetljujuim raspravama o Leonardovoj
dinamici fluida;
Ann Pizzorusso informativnim dopisivanjem o povijesti geologije;
Brian Goodwinu rasvjetljujuim raspravama o morfogenezi u botanici;
Ralph Abraham kritikim pregledom poglavlja o Leonardovoj
matematici;
George Lakoff mnogim nadahnjujuim razgovorima o suvremenoj
kognitivnoj znanosti
te Magdalen Corvin, Amory Lovins i Oscara Motomuri poticajnim
raspravama o prirodi dizajna.
Takoer sam vrlo zahvalan Satish Kumar na prilici da pouavam kolegij
Leonardova znanost o kvaliteti na koledu Schumacher u Engleskoj u
proljee 2006., te polaznicima na mnogim kritikim pitanjima i prijedlozima
koji su mi bili od pomoi.
elim zahvaliti svojim agentima Johnu Brockmanu i Katinki Matson na
njihovoj potpori i vrijednim savjetima.
Duboko sam zahvalan svome bratu Berntu Capri na tome to je proitao
cijeli rukopis, oduevljeno mi pruio potporu i dao mnoge vrijedne
prijedloge. Takoer sam vrlo zahvalan Ernestu Callenbachu, Ameliji Barili,
Simoni Huber i svojoj keri Juliette Capra to su proitali dijelove rukopisa i
ponudili brojne kritike osvrte.
Svojom me je paljivom i istananom pripremom prve inaice teksta za
tisak zaduila moja pomonica Trena Cleland, kao i time to je mojim
kunim uredom upravljala sigurnom rukom dok sam ja bio usredotoen na
pisanje.
Zahvalan sam svome uredniku Rogeru Schoolu iz Doubledaya na
njegovoj potpori i savjetima, kao i na vrhunskom urednitvu teksta.
I na kraju, ali ne i najmanje vano, elio bih izraziti duboku zahvalnost
svojoj supruzi Elizabeth na bezbrojnim raspravama o renesansnoj
umjetnosti, na tome to mi je pomogla odabrati ilustracije za knjigu te na
njezinu strpljenju i ushienoj potpori tijekom mnogih mjeseci naporna rada.

Zahvale za fotografije
Kraljevska zbirka 2007., Njezino Velianstvo Kraljica Elizabeta II (sl. 11, 2-1, 3-1,4-1,4-2,4-5, 5-1,6-1,6-2,6-3,6-4,7-2,7-3,7-7, 8-2, 9-1, E-1)
Runion des Muses Nationaux/Art Resource, NY, Bibliotheque de 1Institut
de France, Pari, France (sl. 2-5,6-6,6-7,7-1,7-4, 8-5, 8-6, 8-7,9-2)
Reunion des Musees Nationaux/Art Resource, NY, Louvre, Pari, France
(sl.1-2,2-4,4-3)
Biblioteca Ambrosiana, Milano (sl. 2-3, 8-1, 8-3)
Biblioteca Reale, Torino, uz odobrenje Ministera per i Beni e le Ativita
culturali (sl. P-l, 4-4, E-2)
Laboratorio Fotografico, Biblioteca Nacional de Espana, Madrid (sl. 6-5
lijevo, 7-6)
Polo Mauseale Fiorentino (sl. 1-1, 3-2)
V&A Images, Muzej Viktorije i Alberta, London (sl. 7-5)
Britanski knjiniki odbor (sl. 8-4)
Klassik Stiftung Weimar (sl. 9-3)
Archivio Fotografico IMSS Firenze, Fotografia de Eurofoto (sl. 6-5 desno)
Archivio Fotografico IMSS Firenze, Fotografia di Simon Hazelgrove (sl. 6-8)
Museo dArte Antica, Castello Sforzesco, Milano (sl. 2-6)

Predgovor
Leonardo da Vinci, moda najvei majstor slikar i veleum renesanse,
predmet je stotina znanstvenih i znanstveno-popularnih knjiga. Njegov
ogromni oeuvre, za koji se smatra da sadri vie od sto tisua crtea i vie od
est tisua stranica biljeki, kao i krajnja raznolikost njegovih interesa,
privukli su bezbrojne znanstvenike iz razliitih akademskih i umjetnikih
podruja.
Meutim, postoji iznenaujue mali broj knjiga o Leonardovoj znanosti,
premda je iza sebe ostavio debele biljenice pune detaljnih opisa svojih
pokusa, sjajnih crtea i opirnih analiza svojih otkria. Osim toga, veina
autora koja raspravlja o Leonardovu znanstvenom radu gleda na taj rad
njutnovskim oima, a ja vjerujem da ih je to esto sprjeavalo da sagledaju
njegovu pravu prirodu.
Leonardo je namjeravao, naposljetku, predstaviti rezultate svojeg
znanstvenog istraivanja u obliku suvisle, jedinstvene cjeline znanja. Svoj
naum nije nikad priveo kraju zato to je cijeloga ivota osjeao snaniji poriv
da proiri, usavri i zabiljei svoja istraivanja nego da ih sustavno
organizira. Zbog toga su znanstvenici koji su prouavali njegove glasovite
Biljenice u stoljeima nakon njegove smrti bili skloni tome da ih vide kao
neorganizirane i kaotine. U Leonardovu umu, naprotiv, njegova znanost
nije nimalo bila neorganizirana. Davala mu je suvislu, zdruenu sliku
prirodnih pojava, sliku koja je, meutim, bila korjenito razliita od
Galilejove, Descartesove i Newtonove.
Tek sada, pet stoljea kasnije, kada ogranienja njutnovske znanosti
postaju vie nego oita i kada mehanicistiki, kartezijanski pogled na svijet
posustaje pred holistikim i ekolokim pogledom, koji je slian Leonardovu,
moemo poeti cijeniti punu snagu Leonardove znanosti i njezinu
primjenjivost na nae moderno doba.
Namjera mi je iznijeti suvisli prikaz znanstvene metode i postignua toga
veleuma renesanse te ih vrednovati s gledita dananje znanstvene misli.
Prouavati Leonarda s tog stajalita nee nam samo omoguiti da
prepoznamo njegovu znanost kao vrsto graenu cjelinu znanja nego e
nam ujedno objasniti zato njegovu znanost ne moemo razumjeti odvojeno
od njegove umjetnosti, ni njegovu umjetnost odvojeno od njegove znanosti.
Kao znanstvenik i pisac u ovoj se knjizi odvajam od svojeg uobiajenog
naina rada. U isto vrijeme, meutim, pisanje ove knjige predstavljalo mi je
veliko zadovoljstvo s obzirom na to da me Leonardov znanstveni rad oarava
ve vie od tri desetljea. Kada sam zapoeo svoju karijeru kao pisac,
poetkom 1970-ih, planirao sam napisati znanstveno-popularnu knjigu o
fizici elementarnih estica. Napisao sam prva tri poglavlja rukopisa, a potom
napustio projekt kako bih napisao Tao fizike, u koju sam uvrstio veinu

materijala iz ranijeg rukopisa. Moj je izvorni rukopis poinjao kratkom

povijeu moderne zapadne znanosti, a na samom poetku nalazila se
predivna izjava Leonarda da Vincija o znanosti temeljenoj na iskustvu koja
je moto u ovoj knjizi.
Otkako sam iskazao priznanje Leonardu kao prvom modernom
znanstveniku (puno prije Galilea, Bacona i Newtona) u svojem prvom
rukopisu, ostao sam i dalje oaran njegovim znanstvenim radom te sam se
tijekom godina u svojim djelima vie puta na njega pozivao, premda nisam
bio podrobno prouio njegove opsene Biljenice. Snaan poriv da to uinim
pojavio se sredinom 1990-ih, kada sam otiao na veliku izlobu Leonardovih
crtea u The Queens Gallery u palai Buckingham u Londonu. Dok sam s
divljenjem promatrao te velianstvene crtee, koji su prikazivali jedno do
drugoga, esto i na istoj stranici, arhitekturu i ljudsku anatomiju,
uskovitlanu vodu i uskovitlani zrak, vodene virove, gibanje ljudske kose i
obrasce rasta trave, shvatio sam da je Leonardovo sustavno prouavanje
ivotnih i beivotnih oblika zapravo znanost o kvaliteti i cjelovitosti koja se
bitno razlikuje od Galileove i Newtonove mehanicistike znanosti.
U samoj se sri njegovih istraivanja, inilo mi se, nalazilo uporno
prouavanje obrazaca, meusobno povezanih pojava iz najrazliitijih
podruja.
S obzirom na to da sam u nekoliko svojih prethodnih knjiga istraio
suvremene paralele Leonardovu pristupu, koje su danas poznate kao teorija
sloenosti i teorija sustava, osjeao sam kako je vrijeme da ozbiljno prouim
Leonardove Biljenice te da ocijenim njegovu znanstvenu misao sa stajalita
najnovijih postignua moderne znanosti.
Premda nam je Leonardo ostavio, prema rijeima znamenitog strunjaka
za renesansu Kennetha Clarka, neke od najopsenijih i najpotpunijih
zapisa jednoga uma na djelu koje smo batinili, njegove nam Biljenice ne
otkrivaju gotovo nita o karakteru i osobnosti svojega tvorca. ini se da je
Leonardo, kako u svojim slikama tako i u ivotu, njegovao odreeni osjeaj
za tajnovitost. Zbog tog ozraja tajnovitosti, kao i zbog njegovih izvanrednih
darova, postao je legendarnim likom jo za ivota, a legenda o njemu je
rasla, u razliitim inaicama, stoljeima nakon njegove smrti.
Tijekom povijesti bio je simbolom renesansnoga doba, no svako je
pojedino doba Leonarda prikazivalo u duhu svog vremena. Citirat u
Kennetha Clarka: Leonardo je Hamlet povijesti umjetnosti kojeg svatko od
nas mora tumaiti za sebe. Stoga je bilo neophodno da i ja nanovo tumaim
Leonarda na iduim stranicama. Lik koji izvire iz mojeg prikaza je, govorei
rjenikom moderne znanosti, lik Leonarda kao sustavna mislioca, ekologa,
teoretiara sloenosti, znanstvenika i umjetnika koji duboko potuje svaki
ivot i ovjeka koji ima snanu elju raditi za dobrobit ovjeanstva.
Snana intuicija koja me je preplavila za posjeta izlobi u Londonu, a
koja mi je govorila da je Leonardo kojeg gore opisujem uistinu Leonardo

naeg vremena potvrdila su moja idua istraivanja i prouavanja

Biljenica. Kao to je povjesniar umjetnosti Martin Kemp napisao u
katalogu jedne ranije izlobe Leonardovih crtea odrane u galeriji Hayward
u Londonu:
ini mi se da postoji sr u [Leonardovim] postignuima, koliko god
nesavreno prenesena i koliko su je god nesavreno prihvatili razliiti
narataji, koja ostaje dostupna na intuitivan nain. Ono to se nasluuje
jest injenica da su njegova umjetnika djela vie od same umjetnosti, da su
dio predodbe koja podrazumijeva duboki osjeaj za meusobnu povezanost
stvari. Sva sloenost ivota na svijetu nekako je neizravno izraena kada on
prikazuje obiljeja bio kojeg njegova dijela... Vjerujem da nam se njegovo
shvaanje ukupnosti svijeta kao jedinstvena organizma danas uistinu
obraa s posebnom primjenjivou, sada kada je naa tehnoloka mo toliko
golema.
Portret Leonarda iz gornjeg odlomka, kojeg je tako dobro ocrtao Kemp
prilikom navedene izlobe, slika je i prilika portreta kakav sam i ja izradio.
Upravo e takav portret izroniti iz mojih tumaenja Leonardove jedinstvene
sinteze znanosti i umjetnosti.
Berkeley, svibanj 2006. Fritjof Capra

10

Leonardova
znanost

UVOD

Tuma prirode
Renesansa, razdoblje koje se protee od poetka petnaestog do kraja
esnaestog stoljea, u intelektualnoj povijesti Zapada oznaava prijelazno
razdoblje izmeu srednjeg vijeka i modernog svijeta. Svjetonazor njegovih
suvremenika bio je jo uvijek upleten u srednjovjekovni nain razmiljanja
kada je mladi Leonardo da Vinci u Firenci naukovao da bi postao slikar,
kipar i inenjer 1460-ih godina. Znanost u modernom smislu, kao sustavna,
praktina metoda spoznavanja o prirodnome svijetu, nije postojala. Znanje o
prirodnim pojavama, to tono, to netono, preuzeto je od Aristotela i
drugih antikih filozofa te su ga skolastiki teolozi stopili s kranskom
doktrinom i predstavljali ga kao slubeno doputeno vjerovanje. Vlasti su na
znanstvene pokuse gledale kao na neto to potkopava njihovu mo te su
svaki napad na Aristotela tumaile kao napad na Crkvu.
Leonardo da Vinci razvrgnuo je s takvom tradicijom. Stotinu godina prije
Galilea i Bacona, on je sam samcat razvio nov praktini pristup znanosti koji
je ukljuivao sustavno promatranje prirode, logiko razmiljanje i neto
matematikih formula, odnosno sadravao glavne odlike onoga to danas
zovemo znanstvenom metodom. U potpunosti je bio svjestan toga da prodire
u novo podruje. Sebe je skromno nazivao omo sanza lettere (neukim
ovjekom), no uz poneto ironije i ponosa na svoju novu metodu, gledao je
na sebe kao na tumaa izmeu prirode i ljudi. Kamo god bi se okrenuo,
ekala su ga nova otkria, a njegova je znanstvena kreativnost, koja je
spajala strastvenu intelektualnu znatielju s golemim strpljenjem i
eksperimentalnom domiljatou, bila glavna pokretaka snaga tijekom
cijeloga njegova ivota.
etrdeset je godina Leonardo sakupljao svoje misli i zapaanja u svojim
slavnim Biljenicama, kao i opise stotina pokusa, nacrte pisama,
arhitektonske i tehnoloke crtee te podsjetnike samome sebi o buduim
istraivanjima i pisanju. Gotovo je svaka stranica tih Biljenica pretrpana
tekstom i velianstvenim crteima. Vjeruje se da je cijela zbirka sadravala
trinaest tisua stranica kada je Leonardo umro te da ih nije posloio kao to
mu je bila namjera. Tijekom idua dva stoljea nestala je gotovo polovina
izvorne zbirke, meutim sauvano je i prevedeno s izvornoga talijanskog
jezika vie od est tisua stranica. Ovi su rukopisi ratrkani u brojnim
knjinicama, muzejima i privatnim zbirkama; neki u obliku velikih
kompilacija poznatih kao kodeksi, drugi kao istrgane stranice i pojedinane
knjige velikog formata, a tek nekoliko jo uvijek kao biljenice u svojem
izvornom uvezanom obliku.

ZNANOST O SLIKARSTVU
Leonardo je posjedovao dar izvanredne moi zapaanja i vizualnog
pamenja. Bio je u stanju nacrtati sloene vrtloge uzburkane vode ili brze
pokrete ptice tono poput serijske fotografije koja e se tek kasnije pojaviti.
Bio je sasvim svjestan svojeg izvanrednog dara. Ustvari, smatrao je oko
svojim glavnim instrumentom i u slikarstvu i u znanosti. Oko, za koje se
kae da je prozor due, zapisao je, glavno je sredstvo pomou kojeg
osjetilna svjesnost moe na najobilniji i najvelianstveniji nain promiljati o
neogranienim djelima prirode.
Leonardov je pristup znanosti bio vizualan. Bio je to pristup slikara.
Slikanje, izjavio je, objedinjuje u sebi sve oblike prirode. Ova je njegova
izjava, ustvari, klju razumijevanja njegove znanosti.
On opetovano ustvruje, posebno u svojim ranim rukopisima, kako
slikanje ukljuuje prouavanje prirodnih oblika te naglaava blisku vezu
izmeu umjetnikog prikaza tih oblika i intelektualnog razumijevanja
njihove sutinske prirode i temeljnih naela. Na primjer, u zbirci njegovih
biljeki o slikarstvu, poznatoj kao Trattato della pittura (Traktat o slikarstvu),
zapisao je:
Znanost o slikarstvu protee se na sve boje povrina tijela te na
oblike tijela sadrane u tim povrinama... [Slikarstvo] filozofskim i
istananim umovanjem razmatra sva svojstva oblika... To je uistinu
znanost, zakonita ki prirode, jer je priroda rodila slikarstvo.
Za Leonarda slikarstvo je i umjetnost i znanost; znanost o prirodnim
oblicima i o svojstvima, prilino razliita od mehanicistike znanosti koja e
se pojaviti dvije stotine godina kasnije. Leonardovi oblici ivotni su oblici koji
se neprestano uobliuju i mijenjaju. Cijeloga ivota prouavao je, crtao i
slikao stijene i slojeve Zemlje oblikovane vodom, rast biljaka oblikovanih
vlastitim metabolizmom, kao i anatomiju ivotinja (i ljudi) u pokretu.
PRIRODA IVOTA
Prema Leonardovu miljenju priroda je u svojoj cijelosti bila iva. Gledao
je na obrasce i procese u mikrokozmu kao na sline onima u makrokozmu.
esto je uoavao slinosti izmeu ljudske anatomije i strukture Zemlje, kao
to je to sluaj i s ovim predivnim odlomkom iz Kodeksa Leicester:
Moemo rei kako Zemlja ima vitalnu snagu rasta, i da je njezino
tijelo zemlja, njezine su kosti uzastupni slojevi stijena koji tvore
planine, njezina je hrskavica porozna stijena, njezina krv vodene su

vene. Jezero krvi koje lei oko srca je ocean. Njezino disanje poveanje
je i smanjenje krvi u bilima, isto kao to su na Zemlji plima i oseka
mora.
Dok paralela izmeu mikrokozma i makrokozma potjee od Platona i bila
je dobro poznata u srednjem vijeku i renesansi, Leonardo ju je ieprkao iz
njezina izvornoga mitskog okruja i odnosio se prema njoj samo kao prema
znanstvenoj teoriji. Danas znamo da neke od slinosti navedenih u gornjem
odlomku imaju nedostatke, a neke od njih je Leonardo sam ispravio kasnije
u ivotu. Meutim, moemo lako prepoznati njegov prikaz kao preteu
dananje teorije Geje, znanstvene teorije o Zemlji kao o ivome sustavu koji
se sam organizira i upravlja sobom.
Na temeljnoj razini, Leonardo je uvijek teio shvaanju prirode ivota. To
je esto izmicalo ranijim piscima zato to su donedavno biolozi poblie
opisivali prirodu ivota samo putem stanica i molekula, kojima Leonardo,
koji je ivio dva stoljea prije izuma mikroskopa, nije imao pristupa.
Meutim, danas se novo sustavno poimanje ivota, u smislu metabolikih
procesa i njihovih strukturalnih obrazaca, pojavljuje na najistaknutijem
mjestu u znanosti. Upravo su to pojave koje je Leonardo cijeli ivot
prouavao.
SUSTAVNI MISLILAC
Leonardo da Vinci bio je ono to bismo, u dananjem znanstvenom
argonu, nazvali sustavnim misliocem. Za njega je razumjeti neku pojavu
znailo povezati tu pojavu s drugima na temelju slinosti obrazaca. Kada je
prouavao omjere ljudskoga tijela, usporeivao ih je s omjerima graevina
renesansne arhitekture. Njegova istraivanja miia i kostiju navela su ga da
prouava i crta zupanike i poluge te da tako povezuje ivotinjsku fiziologiju
i strojarstvo. Obrasci gibanja u vodi naveli su ga da promatra sline obrasce
u gibanju zraka, a to ga je pak navelo da prouava prirodu zvuka, teoriju
glazbe i oblikovanje glazbala.
Ta izvanredna sposobnost meusobnog povezivanja opaanja i ideja iz
razliitih podruja nalazi se u samom sreditu Leonardova pristupa uenju i
istraivanju. To je istodobno razlog zbog kojeg bi se on esto zanio i proirio
svoja istraivanja daleko izvan njihove prvotne namjene poblieg odreenja
znanosti slikanja te bi se bavio prouavanjem gotovo cijeloga spektra
prirodnih pojava poznatih u njegovo vrijeme, kao i mnogih drugih dotad
nepoznatih pojava.
Leonardov znanstveni rad ostao je praktiki nepoznat za njegova ivota te
je ostao skriven vie od dva stoljea nakon njegove smrti 1519. godine.
Njegova predvodnika otkria i ideje nisu imale neposredna utjecaja na
znanstvenike koji su doli nakon njega, premda je tijekom iduih etiri

stotine i pedeset godina njegova znanost o ivotnim oblicima povremeno

izranjala. U tom vremenu, kako su znanstvenici napredovali u svom
razumijevanju strukture materije, zakona kemije i elektromagnetizma,
stanine i molekularne biologije, genetike i presudne uloge evolucije u
stvaranju oblika ivoga svijeta, problemi s kojima se Leonardo borio ponovo
su prouavani na sve istananije naine.
Danas, s prednou gledanja iz perspektive znanosti dvadeset i prvoga
stoljea, moemo prepoznati Leonarda da Vincija kao ranu preteu niza
znanstvenika i filozofa kojima je u sreditu pozornosti priroda organskog
ivota. Meu te znanstvenike ubrajaju se Immanuel Kant, Alexander von
Humboldt i Johann Wolfgang von Goethe iz osamnaestog stoljea; Georges
Cuvier, Charles Darwin i DArcy Thompson iz devetnaestog stoljea;
Alexander Bogdanov, Ludwig von Bertalanfiy i Vladimir Vernadsky iz prve
polovice dvadesetog stoljea; Gregory Bateson, Ilya Prigogine i Humberto
Maturana iz druge polovice dvadesetog stoljea te suvremeni morfolozi i
teoretiari teorije sloenosti kao to su Brian Goodwin, Ian Stewart i Ricard
Sole.
Leonardovo organsko poimanje ivota nastavilo je ivjeti stoljeima kao
jedna od nevidljivih struja u biologiji te bi tijekom kratkih razdoblja izbijala
na povrinu i dominirala znanstvenom misli.
Meutim, nijedan od navedenih znanstvenika nije bio svjestan toga da je
veleum renesanse ve prokrio puteve mnogim zamislima kojima su se
bavili. Dok su Leonardovi rukopisi skupljali prainu po drevnim europskim
knjinicama, Galileo Galilei bio je slavljen kao otac moderne znanosti. Ne
mogu a da ne ustvrdim kako je pravi utemeljitelj moderne znanosti upravo
Leonardo da Vinci i ne mogu a da se ne pitam kojim bi se smjerom bila
razvijala zapadnjaka znanstvena misao da su njegove Biljenice bile
poznate i da se naveliko krenulo s njihovim prouavanjem odmah nakon
njegove smrti.
SINTEZA UMJETNOSTI I ZNANOSTI
Da bismo matematiki opisali organske oblike u prirodi, ne moemo
uporabiti Euklidovu geometriju ni klasine jednadbe njutnovske fizike potrebna nam je nova vrsta kvalitativne matematike. Danas se takva
matematika raa unutar okvira teorije sloenosti, pod tehnikim nazivom
nelinearna dinamika. Ona ukljuuje sloene nelinearne jednadbe i
raunalno stvorene modele, u kojima se zaobljeni oblici prouavaju i
klasificiraju pomou topologije, geometrije oblika u pokretu. Naravno,
Leonardu nita od navedenog nije bilo dostupno. No zaudo, on je izvodio
pokuse s rudimentarnom inaicom topologije u svojim matematikim
prouavanjima kontinuiranih kvantiteta i transmutacija davno prije nego
to je tu vanu granu moderne matematike razvio Henri Poincare poetkom

dvadesetog stoljea.
Leonardovo osnovno sredstvo za prikazivanje i analizu prirodnih oblika
bila je njegova izvanredna sposobnost crtanja, koja je bila gotovo ravna
otrini njegova pogleda. Promatranje i biljeenje bili su stopljeni u isti in.
Rabio je svoj umjetniki dar kako bi izradio crtee zadivljujue ljepote koji
su ujedno sluili kao geometrijski dijagrami. Leonardu je crtanje bilo
savreno sredstvo za formulaciju njegovih pojmovnih modela, savrena
matematika za vlastitu znanost o organskim oblicima.
Dvojaka uloga njegovih crtea, kao umjetnikih djela i kao sredstava
znanstvene analize, ukazuje nam na to da ne moemo razumjeti njegovu
znanost odvojeno od njegove umjetnosti, niti moemo razumjeti njegovu
umjetnost odvojeno od njegove znanosti. Njegova tvrdnja kako slikarstvo u
sebi sadri sve prirodne oblike obuhvaa oba podruja. Kako bi se bavio
svojom umjetnou, imao je potrebu znanstveno razumjeti prirodne oblike, a
da bi analizirao prirodne oblike, imao je potrebu za svojim umjetnikim
sposobnostima kako bi ih mogao nacrtati.
Osim to je posjedovao otroumnost i mo zapaanja, eksperimentalnu
domiljatost i velik umjetniki dar, imao je i naglaeni prirodni smisao za
praktinost. Dok se bavio istraivanjima prirodnih oblika, promatrajui ih
okom znanstvenika i slikara, na umu mu je uvijek bila i uporabna vrijednost
vlastitih otkria. Vei dio ivota proveo je osmiljavajui strojeve svih vrsta,
izumljujui brojne mehanike i optike sprave te projektirajui zgrade,
vrtove i gradove.
Kada je prouavao vodu, nije na nju gledao samo kao na medij ivota i
pokretaku snagu prirode nego i kao na izvor pokretake snage
industrijskih sustava, dajui joj ulogu slinu onoj koju e para, jo jedno
stanje vode, odigrati u industrijskoj revoluciji tri stoljea kasnije. Njegova
opirna istraivanja gibanja zraka i vjetra te leta ptica dovela su ga do izuma
razliitih strojeva za letenje, od kojih su mnogi bili temeljeni na vaeim
naelima aerodinamike. Doista, postignua koja je Leonardo ostvario kao
dizajner i strojar idu ruku pod ruku s onima koja je ostvario kao umjetnik i
znanstvenik.
OKO I POJAVNOST OBLIKA
U svojem Traktatu o slikarstvu, Leonardo jasno daje do znanja da je
slikarstvo sjedinjujue stajalite i povezujua nit koja se provlai kroz sva
podruja njegovih istraivanja. Iz toga njegova djela izvire suvisla pojmovna
struktura, koju je moda htio primijeniti za mogue objavljivanje svojih
Biljenica.
Kao i svi pravi znanstvenici, Leonardo je svoju znanost zasnivao na
sustavnom promatranju. Zbog toga je ljudsko oko njegova poetna toka.
Njegova paljiva istraivanja anatomije oka i izvora vida bila su bez premca

u njegovo vrijeme. Osobitu je pozornost poklanjao vezi izmeu oka i mozga,

to je prikazao u nizu predivnih crtea ljudske lubanje. Rabei briljantna
anatomska seciranja, Leonardo je bio prvi koji je prikazao cjelokupni put
vida kroz zjenicu i lee do optikog ivca i dalje sve do odreene upljine u
mozgu, koju danas neurolozi znaju kao treu modanu komoru.
Ondje je on pronaao sjedite due, gdje se susreu svi osjetilni
dojmovi. Njegovo poimanje due vrlo je slino onome to danas kognitivni
znanstvenici zovu spoznajom, nainom na koji dolazimo do znanja.13
Njegova teorija o tome kako podraaji putuju ivcima iz osjetilnih organa
prema mozgu toliko je domiljata da sumnjam kako bi dananji znanstvenici
iz podruja neurologije mogli doi do bolje spoznaje kada bi morali raditi s
ogranienjima kao to su potpuno nepoznavanje elektromagnetizma,
biokemije i mikrobiologije.
Leonardo je na svoja otkria iz podruja optike i fiziologije vida gledao
kao na temelje svoje znanosti o slikarstvu, koja poinje sa znanou o
perspektivi, izvanrednom inovacijom renesansne umjetnosti. Slikarstvo se
zasniva na perspektivi, objanjava Leonardo, a perspektiva nije nita drugo
do temeljito znanje o radu oka. Nakon perspektive, nastavio je s
prouavanjem geometrije svjetlosnih zraka, koja je danas poznata pod
imenom geometrijska optika; prouavao je uinak svjetla koje pada na kugle
i valjke, prirodu sjene i kontrasta te poredak boja.
Ova sustavna prouavanja, ilustrirana dugim slijedom zamrenih crtea,
bila su znanstvena osnova Leonardove izvanredne umjetnike sposobnosti
razumijevanja i izraavanja najfinijih vidnih sloenosti. Najglasovitija njegova
novina, kojom je jako dobro vladao, bila je posebna umjetnost sjenanja,
stapanja sjena, poznatija kao sfumato, kojom se lagano razmazuju obrisi
tijela. Prema rijeima povjesniara umjetnosti Daniela Arassea:
Kao uzvieni izraz znanosti o slikarstvu i njezina boanskog
karaktera, Leonardov sfumato snaga je koja stoji iza poetike njegovih
slika i tajnovitosti koja kao da iz njih izvire.
U konanici, sloena istraivanja uinka svjetla i sjene navela su
Leonarda da podrobno istrai samu prirodu svjetla. Oboruan tek
najosnovnijim instrumentima, rabio je svoju izvanrednu mo promatranja,
svoju sposobnost uoavanja slinosti obrazaca i snano intuitivno
razumijevanje svjetla koje je stekao kao slikar kako bi uobliio pojmove
dijametralno suprotne zamislima svojih suvremenika, ali, s druge strane,
gotovo istovjetne onima koje e Christian Huygens predloiti dva stoljea
kasnije u svojoj glasovitoj valnoj teoriji prirode svjetlosti.

IVOTNI OBLICI PRIRODE

Leonardovo prouavanje ivotnih oblika zapoelo bi njihovom pojavom
u njegovu slikarskom oku, a zatim bi se nastavilo podrobnim istraivanjima
njihove sutinske prirode. Na razini makrokozma, glavne teme njegove
znanosti bile su gibanje vode i zraka, geoloki oblici i preobrazbe Zemlje, kao
i botanika raznolikost i obrasci rasta biljaka. Na razini mikrokozma, bio je
usredotoen na ljudsko tijelo, na njegovu ljepotu i proporcije, mehaniku
pokreta tijela te pronalaenje slinosti s drugim ivotinjskim tijelima u
pokretu, poglavito s ptijim letom.
Za Leonarda je znanost o ivotnim oblicima ustvari znanost o
pokretima i transformacijama, bilo da se radi o prouavanju planina, rijeka,
biljaka ili ljudskog tijela. Razumjeti ljudski oblik ivota znai razumjeti tijelo
u pokretu. Leonardo je u brojnim detaljnim i predivnim crteima prikazao
zajedniki rad ivaca, miia, tetiva, kostiju i zglobova koji pokreu udove i
nain na koji udovi i miii lica izvode geste i kretnje.
Kao i uvijek, Leonardo je slikajui koristio uvid koji je stekao takvim
podrobnim istraivanjima. Prema rijeima Daniela Arassea:

Od ranih Bogorodica, preko portreta, pa sve do Svetog Ivana

Krstitelja, Leonardo je prikazivao likove u pokretu. Izravan i
izvanredan dojam koji ostavlja Posljednja veera uvelike se zasniva na
tome to je Leonardo zamijenio tradicionalnu kompoziciju ritmikom
kompozicijom koja je znatno izmijenila samu ideju prikazanog
subjekta.
Kao slikar, Leonardo je osjeao da treba rabiti geste kako bi oslikao
stanje duha i osjeaje koji su izazvali te geste. Tvrdio je da je pri slikanju
ljudskog lika najvaniji zadatak izraziti u pokretu strast njegove due.
tovie, Leonardo je smatrao da je umjetnikova najvea tenja prikazati
tjelesni izraz ljudskoga duha. A u ostvarenju te tenje on je bio nenadmaan,
kako nam potvruju slike iz njegova zrelog razdoblja. Kao to nam
objanjava Irma Richter, povjesniarka umjetnosti, u uvodnim komentarima
svojih izbora klasika iz Biljenica, za Leonarda ljudsko je tijelo bilo vanjski i
vidljivi izraz due, tijelo je oblikovao njegov duh. Vidjet emo kako se takav
pogled na duu i duh, nenagren rascjepom izmeu uma i tijela koji e Rene
Descartes uvesti u sedamnaestom stoljeu, savreno slae s pojmom
utjelovljenog uma koji pripada dananjoj kognitivnoj znanosti.
Za razliku od Descartesa, Leonardo nikada nije gledao na ljudsko tijelo
kao na stroj, premda je bio briljantan inenjer koji je osmislio velik broj
strojeva i mehanikih naprava. On je jasno prepoznao i zabiljeio u svojim
sjajnim prikazima da anatomije ivotinja i ljudi ukljuuju mehaniki rad

(vidi sl. 1-1). Priroda ne moe dati pokret ivotinjama bez; mehanikih
instrumenata, objasnio je.21 Meutim, to za njega nije podrazumijevalo da
su ivui organizmi strojevi, ve jedino da je neophodno prouiti naela
mehanike kako bi razumio pokrete ivotinja, to je na detaljan i sustavan
nain godinama i inio. Jasno je shvaao da je nain pokretanja tijela
mehaniki, ali je za njega izvor pokreta bila dua, ija priroda nije
mehanika, ve duhovna.

Mehanizam ruke, oko 1510.,

Anatomske studije, folio 135v

LEONARDOVA OSTAVTINA
Leonardo se nije bavio znanou i strojarstvom da bi zavladao
prirodom, to e Francis Bacon zagovarati stotinu godina kasnije. On je
duboko potovao ivot, imao je poseban osjeaj suuti prema ivotinjama,
kao i osjeaj dubokog potovanja i oboavanja sloenosti i obilja u prirodi.
Premda je bio sjajan izumitelj i dizajner, uvijek je smatrao da je
inventivnost prirode daleko nadmonija od ljudskih zamisli. Vjerovao je
kako je mudro da ovjek potuje prirodu i ui od nje. To je stav koji je
danas ponovno izronio u praksi ekolokog dizajna.
Leonardova sinteza umjetnosti i znanosti proeta je visokom ekolokom
svjesnou i sustavnim razmiljanjem. Ne iznenauje to je s velikim
prezirom govorio o takozvanim kratiteljima, redukcionistima svoga
vremena.
Kratitelji djela oteuju znanje i ljubav... Koju vrijednost ima
onaj koji, da bi skratio dijelove onoga o emu tvrdi da e iznijeti
cjelovito znanje, izostavlja vei dio toga od ega se cjelina sastoji.
... O, ljudska gluposti! ... Ne vidi da upada u istu onu zamku u
kojoj se nalazi onaj koji je ogolio drvo i liio ga njegova ukrasa grana
punih lia izmijeanih s mirisnim cvijeem ili voem, kako bi
dokazao da je drvo dobro za izradu dasaka.
Ova je izjava znakovit dokaz Leonardova naina razmiljanja, ali je i
zloslutno proroanska. Svesti ljepotu ivota na mehanike dijelove i cijeniti
drva jedino kao drvnu grau sablasno je tona karakterizacija stanja uma
koje prevladava u naem dananjem svijetu. Mislim da je upravo zbog toga
Leonardova ostavtina jo vanija za doba u kojem ivimo.
Nae znanosti i tehnologije postale su silno uske i nismo u stanju
sagledati vieslojne probleme s interdisciplinarnog gledita. Hitno nam je
potrebna znanost koja priznaje i potuje jedinstvo ukupnog ivota, koja
prepoznaje osnovnu meupovezanost svih prirodnih pojava i koja nas
ponovo povezuje sa ivuom Zemljom. Ono to nam danas treba jest
upravo onakav nain razmiljanja i onakva znanost kojima je Leonardo da
Vinci pretea i ije je okvire ocrtao prije pet stotina godina, na vrhuncu
renesanse i u praskozorje modernoga znanstvenog doba.

PRVI DIO

Leonardo,ovjek

PRVO POGLAVLJE

Neizmjerna uglaenost
Najraniji knjievni portret Leonarda da Vincija, a meni i najdirljiviji, je onaj
toskanskog slikara i arhitekta Giorgia Vasarija, iznesen u njegovu djelu ivoti
umjetnika, objavljenom 1550. Vasariju je bilo tek osam godina kada je
Leonardo umro, a podatke o majstoru prikupio je od mnogih umjetnika koji su
ga poznavali i dobro ga se sjeali, od kojih osobito Leonardov bliski prijatelj i
uenik Francesco Melzi. Jedan je Leonardov poznanik, kirurg i sakuplja
umjetnina, Paolo Giovio, napisao kratki hvalospjev, ali ga nikada nije dovrio,
a i dug je tek jednu stranicu. Stoga je Vasarijevo poglavlje naslovljeno ivot
Leonarda da Vincija najblie suvremenom prikazu tog velianstvenog uma
renesanse do kojeg moemo doi.
Osim to je bio vrstan slikar i arhitekt, Vasari je bio i strastveni
sakuplja crtea slavnih majstora i pria o njima. Prijedlog da napie knjigu
o povijesti talijanske umjetnosti od trinaestog do esnaestog stoljea dao mu
je Giovio na jednoj veernjoj zabavi u Rimu. Knjiga je nakon objavljivanja
postala uspjenicom, a jo je stoljeima bila vrlo popularna zahvaljujui
ivotnim i arenim portretima koje je iznio njezin autor, a koji obiluju
armantnim anegdotama. U nizu simpatinih pria o ivotima najveih
umjetnika Vasarijevi ivoti donose revolucionarnu prirodu talijanske
renesansne umjetnosti. Usprkos mnogim netonostima i sklonosti
legendama i idoliziranju, Vasarijevo djelo ostaje sredinji pisani izvor za sve
one koje zanima to razdoblje europske umjetnosti i kulture.
IZVRSNOST I IZGLED
Poetni odlomci Vasarijeva poglavlja o Leonardu predstavljaju
nedvosmislen opis majstorovih izvanrednih vrednota i vanjtine:
Prirodno je da se mnogi mukarci i ene raaju s razliitim
osobitim sposobnostima i darovima, ali katkad, na nain koji nadilazi
prirodu, raa se pojedinac kojega je nebo udesno obdarilo ljepotom,
gracioznou i talentom u takvu obilju da za njim svi ostali ljudi
zaostaju, a svaki njegov postupak ini se nadahnut, tovie, jasno je
da je sve to on ini prije Boje djelo nego djelo ljudske umjetnosti.
Svi se slau da je to sluaj s Leonardom da Vincijem, umjetnikom
izvanredne tjelesne ljepote, koji je izraavao neizmjernu gracioznost u
svemu to je radio i koji je njegovao svoje veleumlje na tako odlian

nain da je s lakoom rjeavao sve probleme koje je prouavao.

Posjedovao je veliku snagu i spretnost, bio je to ovjek kraljevskog
duha i goleme irine uma, a njegovo je ime postalo tako slavno da, ne
samo to je uivao potovanje tijekom svojeg ivota nego je njegova
slava opstala i postala ak i vea nakon njegove smrti.
Vasarijev nesuzdran portret Leonarda moe se initi pretjeranim,
meutim, slino je i s mnogim suvremenim opisima i osvrtima u kojima
Leonarda esto usporeuju s klasinim antikim veleumovima i mudracima
kao to su Arhimed, Pitagora i, najee, Platon. tovie, kad je Raffaello, jo
jedan veliki majstor talijanske renesanse, slikao svoju fresku Atenska kola
u Vatikanu, Platonu je dao Leonardov izgled, odjenuo ga je u togu roza boje
(boja koja je Leonardu bila najdraa), s podignutim kaiprstom u
karakteristinoj gesti dobro poznatoj s Leonardovih slika.
Leonardova je tjelesna ljepota u mladosti i srednjim godinama
vjerojatno bila izvanredna, kao to spominju svi njegovi suvremenici,
premda to nije bio obiaj u to vrijeme. Anonimni je pisac, poznat kao
Anonimo Gaddiano, uzviknuo: On je bio toliko neobian i viestran, pa
izgleda da je priroda s njime uinila udo, ne samo kad je u pitanju ljepota
njegove osobe nego i kad su u pitanju mnogi darovi kojima ga je nadarila i
kojima je on u potpunosti ovladao. Drugi su se divili jedinstvenom spoju
tjelesne snage i gracioznosti koju se inilo da utjelovljuje. Mnogi autori,
ukljuujui Vasarija, nazivali su ga vrhunskim pridjevkom - il divino.
Dok je bio mladi, Leonardo se volio kieno odijevati: Nosio je plat
roza/ruiaste boje, kazuje nam Anonimo Gaddiano, koji mu je sezao
samo do koljena, premda se u to vrijeme nosila duga odjea. Brada mu je
sezala do sredine prsa, a bila je dobro oeljana i nakovrana.
Kako je stario, Leonardo se oito poeo odijevati na konvencionalniji
nain, ali njegova je pojava i dalje bila elegantna i profinjena. Paolo Giovio
opisao ga je kao arbitra po svim pitanjima koja se tiu ljepote i elegancije, a
posebno kad je u pitanju ceremonijal, I sam Leonardov opis priroene
uglaenosti svojstvene svakom slikaru otkriva nam puno toga:
Slikar vrlo oputeno sjedi pred svojim djelom, dobro odjeven,
rukujui vrlo laganim kistom i njenim bojama. Kiti se odjeom koja
mu se svia, njegov je dom ist i ispunjen ugodnim slikama, a esto
ga prate glazba ili oni koji itaju razliita predivna djela.
Ne postoji potvreni portret Leonarda kao mladog ovjeka, ali postoje
legende o tome da je posluio kao model za nekoliko anela i drugih likova
mladih ljudi koje su slikali renesansni umjetnici. Najvjerojatniji od svih je
ljupki, mladenaki David, kojeg je isklesao Andrea del Verrocchio dok je
Leonardo bio njegov naunik (vidi sl. 1-1). Vitka figura, kovrava kosa i vrlo

zgodno lice jamano odgovaraju suvremenim opisima mladog Leonarda.

Andrea del Verrocchio,David,

Museo Nazionale,Firenca

Osim toga, povjesniari umjetnosti ukazali su na to da kip u nekim

crtama lica nagovjeuje poznate portrete starog majstora.
Postoji prilian broj portreta Leonarda kao starijeg ovjeka, a veina njih
idealizira ga kao uvaena mudraca. Najvjerodostojniji od svih je onaj portret
koji se smatra umjetnikovim jedinim postojeim autoportretom. Rije je o
oaravajuem, vrlo detaljnom crteu crvenom kredom, koji je Leonardo
nacrtao kada mu je bilo otprilike ezdeset godina, premda se na njemu
doima starijim nego to je bio (vidi sl. P-l). Crte se uva u Biblioteci Reale u
Torinu, a poznat je kao torinski autoportret. Na nesreu, teko je oteen jer
je stoljeima bio izloen zraku i svjetlu. Danas je papir prekriven
hravosmeim mrljama (koje su nastale zbog prevelike vlage, a potom i
nakupljanja eljeznih soli), a crte je rijetko izoen javnosti.
Usprkos svojem loem stanju, torinski autoportret, ije se brojne preslike
mogu nai kao posteri ili ilustracije u knjigama, ostavlja snaan dojam na
gledatelja. To je utoliko istinitije ukoliko imate priliku nai se pred
izvornikom i provesti neko vrijeme gledajui ga iz raznih kutova i s raznih
udaljenosti, razotkrivajui sloene i suptilne izraze portreta. Leonardo je taj
portret nacrtao kad je bio profesionalno nesiguran i nezadovoljan. Bio je jako
dobro svjestan toga da je veina ivota za njim, vid mu je bio oslabio i
zdravlje ga je naputalo. U to je vrijeme ivio u Rimu, gdje su ga oboavali.
Meutim, ve je poeo izlaziti iz mode kao umjetnik; zasjenili su ga mlai
suparnici kao to su Raffaello i Michelangelo, koji su bili na svojem vrhuncu
i miljenici papinskog dvora.
U Leonardovu autoportretu, to se nesretno vrijeme oituje u crti oko
usana koja otkriva razoaranje ili moda prezir. Meutim, ispod gustih obrva
i dostojanstvena ela, njegove oi, prozori due, sauvale su tihu
prodornost njegova pogleda, kao i duboki mir. Izraz njegova lica ja
doivljavam kao izraz snana kritikog uma koji posjeduje mudrost i
suosjeanje.
Kako je vrijeme prolazilo, torinski je autoportret postao ne samo ikonski
prikaz Leonarda nego i predloak arhetipskog portreta starog mudraca i u
stoljeima nakon Leonardove smrti. To naborano lice, kao velika planina,
napisao je povjesniar umjetnosti Kenneth Clark, s tim plemenitim elom,
duboko usaenim oima i valovitom bradom kao podnojem planine isto je
kao i lica svih velikih ljudi devetnaestog stoljea, onakvima kakvima ih je
fotografski aparat za nas ouvao, Darwina, Tolstoja, Walta Whitmana.
Jedna od Leonardovih vrlina koja nije zamjetna u njegovu autoportretu,
ali koju spominju svi njegovi suvremenici, jest njegova dobra i njena ud.
Prema rijeima vojvotkinje Isabelle dEste, to ozraje draesti i blagosti koje
mu je tako svojstveno. Leonardova narav bila je tako ljupka da je plijenila
privrenost svih, napisao je Vasari. Bio je tako velikoduan da je pruao
smjetaj i hranu svim svojim prijateljima, bili oni bogati ili siromani.

Takoer je bio rjeit i armantan sugovornik. Ustvari, Vasari je tvrdio kako

je bio toliko uvjerljiv da je mogao podvrgnuti druge ljude svojoj volji.
Leonardova je njena i armantna narav bila udruena s velikom
tjelesnom snagom. U svojim je mlaim danima oito bio pravi atlet, vrlo
vjet u dizanju utega, kao to nam je to Anonimo Gaddiano prenio, a bio je
i odlian jaha. Prema Vasariju, on je bio tjelesno toliko jak da je mogao
odoljeti bilo kakvu nasilju, svojom je desnom rukom mogao saviti eljezni
obru kucala na vratima, ili potkovu ako je bila izraena od olova. Moda je
Vasari i pretjerao u pogledu Leonardove snage (usto znamo i to da je
Leonardo bio ljevak), meutim, izgleda da su njegove tjelesne moi bile
dobro poznate.
Tijekom svog boravka u Milanu zabavljao je dvor priama, pjesmom i
armantnim razgovorima. Predivno je pjevao pratei se na liri na veselje
cijeloga dvora, kae nam Paolo Giovio. Meutim, bavio se i svojim
znanstvenim istraivanjima na koja je bio duboko usredotoen te je esto
imao potrebu pobjei i provesti duga razdoblja u osami. Slikar ili crta
mora biti samotan, napisao je u Traktatu o slikarstvu, a ponajvie onda
kada je usredotoen na ona umovanja i razmatranja koja, javljajui mu se
stalno pred oima, daju razloga pamenju da ih dobro uskladiti, Ta esta
povlaenja u razdoblja osame, koja je provodio u kontemplaciji i stalnom
promatranju prirode, vjerojatno su pridonijela ozraju tajanstvenosti koje ga
je okruivalo.
KARAKTERNE OSOBINE
Tijekom cijeloga ivota Leonardo je odavao dojam spokojnog
samopouzdanja, koje mu je pomoglo da na staloen nain prebrodi
privremene profesionalne neuspjehe i razoaranja te mu omoguilo da se na
miru bavi svojim istraivanjima ak i u politiki vrlo nemirnim vremenima.
Bio je vrlo svjestan svojeg jedinstvena genija i svojih vjetina, no time se
nikada nije hvalio. U njegovim Biljenicama nema ni traga hvalisanja zbog
izvornosti njegovih izuma ili otkria; nije se razmetao nadmonou svojih
zamisli ak ni onda kada je objanjavao u emu se one razlikuju od
tradicionalnih vjerovanja. Taj nedostatak oholosti i ega inio ga je uistinu
izvanrednim.
Jo jedna od Leonardovih osobitih vrlina bila je i ljubav prema ivotu i
svim ivim biima. Duboko se posveivao prouavanju ivotnih oblika, ne
samo intelektualno nego i osjeajno. Osjeao je veliko strahopotovanje
prema kreativnosti prirode koju je oboavao, kao i posebno suosjeanje
prema ivotinjama. Ljubav koju je gajio prema konjima bila je dobro poznata
njegovim suvremenicima, a oituje se i u njegovim crteima u kojima je
rabio svoju otroumnu mo zapaanja kako bi vrlo detaljno prikazao pokrete
tih ivotinja i njihove plemenite proporcije. Vasari tvrdi da je Leonardo

uvijek drao konje. Jednako je toliko dirljiva i Vasarijeva poznata pria o

tome kako je Leonardo kupio ptice na trnici kako bi ih mogao osloboditi:
Kada bi prolazio pokraj mjesta na kojima su prodavali ptice, esto
bi platio cijenu koju su za njih traili, a potom bi ih izvadio iz kaveza i
pustio da odlete u zrak, vraajui im njihovu izgubljenu slobodu.
Leonardova ljubav prema ivotinjama bila je i razlog zbog kojeg je on
postao vegetarijancem, to je bilo nevieno u renesansnoj Italiji, stoga i vrlo
zamjetljivo. Leonardovo objanjenje izbora vegetarijanstva odraava spoj
njegova vrstog moralnog stajalita i plodova otroumna znanstvenog
promatranja. Smatrao je da ivotinje, za razliku od biljaka, osjeaju bol jer
imaju sposobnost kretanja, pa im nije elio nanijeti bol i patnju ubijajui ih
radi hrane:
Priroda je odredila da iva bia koja imaju mo pokreta moraju
doivjeti bol kako bi sauvala one svoje dijelove koje bi pokret mogao
oslabiti ili unititi. ivi organizmi koji ne posjeduju mo pokreta ne
moraju udarati o prepreke, pa tako bol nije neophodna biljkama, stoga
one, kada ih se slomi, ne osjeaju bol kao ivotinje.
Drugim rijeima, u Leonardovu umu ivotinje razvijaju osjeaj boli zato
to im to daje selektivnu prednost pri izbjegavanju ozljeda dok se kreu.
Po svemu sudei, Leonardo je bio neuobiajeno njean ovjek. Silno je
suosjeao s patnjama ljudi i ivotinja. Bio je snaan protivnik rata koji je
nazivao pazzia bestialissima (najzvjerskija ludost). Imajui to u vidu, ini se
protuslovnim to to je svoje usluge vojnog inenjera nudio razliitim
vladarima svojega vremena.
Dio odgovora na takvo protuslovlje sigurno se krije u Leonardovu
pragmatinom stavu kada se radi o priskrbljivanju stabilnog dohotka koji bi
mu omoguio da se bavi svojim znanstvenim istraivanjima. S obzirom na to
da je posjedovao izvanredan dar za smiljanje strojeva svih vrsta te uzevi u
obzir neprekidna politika suparnitva i sukobe na talijanskom poluotoku,
Leonardo je promuurno shvatio da je posao savjetodavnog vojnog inenjera
i arhitekta jedan od najboljih naina da osigura novanu neovisnost.
No, iz njegovih Biljenica takoer je jasno da je bio oaran razornim
ratnim strojevima, moda ak u istoj mjeri kao to su ga oaravale prirodne
kataklizme i katastrofe. Proveo je mnogo vremena smiljajui i crtajui
razarajue strojeve kao to su minobacai, eksplozivne topovske kugle,
katapulti, divovski samostreli i slino, premda se i dalje nepokolebljivo
protivio ratu i nasilju.
Kao to nam na to ukazuje ivotopisac Serge Bramly, usprkos injenici
da je Leonardo niz godina pruao usluge vojnog inenjera, nikada nije

sudjelovao ni u kakvoj vrsti nasilna djelovanja. Veina njegova

savjetodavnog rada sastojala se u smiljanju tvorevina radi zatite manjih i
veih gradova. Tijekom sukoba izmeu Firence i Pise predloio je izmjenu
toka rijeke Arno kako bi se izbjegla krvava bitka. Ne samo to, nadodao je
kako bi nakon toga trebalo sagraditi plovni put koji bi pomirio zaraene
strane i od kojeg bi oba graa imala koristi.
Leonardovu najjasniju osudu rata nalazimo u njegovu dugakom i
detaljnom opisu o tome kako naslikati bitku, koji je napisao u svojim
kasnim tridesetim godinama. ak i samo nekoliko izvadaka iz tog teksta,
napisanog na vie stranica, otkriva na koliko je ivopisan nain umjetnik
htio oslikati uase rata.
Najprije e naslikati topniki dim, u zraku pomijean s prainom
koju je podiglo komeanje konja i boraca... Neka u zraku budu strijele
svih vrsta, od kojih neke u svom uzlazu, neke u padu, a neke u
ravnom letu. Meci iz vatrenog oruja ostavljat e dimni trag iza sebe...
Ako prikae ovjeka koji je pao na tlo, naslikaj tragove klizanja u
praini, koja se pretvorila u okrvavljeno blato... Naslikaj konja koji za
sobom povlai mrtvo tijelo svojeg gospodara te za sobom ostavlja trag
tijela u praini i blatu. Pobijeene i potuene naslikaj blijedima s
podignutim i namrtenim obrvama, a kou iznad obrva izbrazdanu
bolom... Oslikaj neke kako vrite irom otvorenih usta i bjee..., neke
kako stiu zube i izvru oi u smrtnoj agoniji, sa akama vrsto
stisnutima uz tijelo i zgrenim nogama.
Desetak godina nakon to je to napisao, Leonardo, koji je tada imao vie
od pedeset godina i bio na vrhuncu svoje slave, dobio je narudbu za golemu
zidnu sliku koja mu je omoguila da svoje rijei pretvori u djelo. Signoria,
vlada grada Firence, odluila je u ast svoje vojne slave ukrasiti novu
vijenicu s dvije velike freske koje bi prikazivale pobjedu u dvjema
povijesnim bitkama: protiv Milana kod Anghiarija i protiv Pise kod Cascine.
Prvu je fresku Signoria naruila od Leonarda, a drugu od njegova mladog
suparnika Michelangela.
Bitka kod Anghiarija bila je najvanija javna narudba koju je Leonardo
ikada dobio. Dovrio je golemi nacrt (ili skicu) u godinu dana, kao to je bilo
odreeno ugovorom, a potom je proveo vie od pola godine slikajui sredinji
prizor freske: skupinu konjanika koji se bore za stijeg. Zbog tehnikih
problema koji su uzrokovali brzo propadanje zidne slike nikada nije dovrio
ovo golemo djelo. (Michelangelo je napustio Firencu kako bi otiao u Rim i
slikao freske na stropu Sikstinske kapele, ni ne zapoevi svoju Bitku kod
Cascine.) Sredinji dio Leonardove kompozicije, poznat pod nazivom Borba
za stijeg, ostao je na zidu vijenice u zdanju Palazzo Vecchio gotovo ezdeset
godina prije no to je Signoria uklonila i posljednje njegove ostatke. Tijekom

tih desetljea opinjavala je posjetitelje, a preslikalo ju je i nekoliko drugih

renesansnih majstora.
Leonardo je iza sebe ostavio mnoge pripremne crtee za Bitku kod
Anghiarija, iz kojih su povjesniari umjetnosti rekonstruirali osnovnu
kompoziciju djela. Premda mu je namjera bila prikazati tijek bitke uz veliku
jasnou i povijesnu tonost, Leonardo je sredinji dio tog dogaaja
upotrijebio kao simboliki iskaz koji razotkriva estinu i zvjersku ludost
rata.
Izvanredna preslika Borbe za stijeg koju je izradio Peter-Paul Rubens (sl.
1-2), a koja se danas nalazi u Louvreu, prikazuje Leonardovu nevjerojatno
gustu kompoziciju zbrkanog okraja, u kojoj su, kako Vasari kae, bijes,
mrnja i gnjev isto toliko vidljivi u ljudi kao i u konja. Osim toga, Leonardo
je borce naslikao u nerealnim kazalinim kostimima, umjesto u ratnikim
oklopima, ime je

Slika 1-2: Peter-Paul Rubens prema Leonardu,

Borba za stijeg, oko 1600-08., Musee du Louvre, Pariz
naglasio simboliku narav prizora, podcrtavajui tako umjetniki iskaz
gnuanja nad nasiljem. Da je zavrio fresku i da je ona sauvana, mogla bi
stajati uz Picassovu Guernicu kao najjaa osuda ludosti rata koju je iskazao
umjetniki svijet.

TAJNOVITOSTI PROTUSLOVLJA
ivotopisci su esto u oaju zbog nemogue zadae da prikau jasnu
sliku Leonarda kao ovjeka. Bio je ovjek od krvi i mesa, rjeit i armantan,
ali i samotnjak koji je provodio duga razdoblja uronjen u duboku
koncentraciju. Posjedovao je vrstan praktini um, ali je i pronalazio uitak u
izmiljenim priama, alegorijama i matanjima. Odavao je tjelesnu snagu i
muevnu energiju, kao i uglaenu eleganciju i enstvenu gracioznost. Kao
to Serge Bramly komentira: ini se da u Leonarda sve ima dvije strane.
Ne samo da je Leonardo utjelovio dinamiku napetost izmeu
protuslovnih paradoksa vlastite linosti nego je i sam, cijeloga ivota, bio
oaran suprotnostima. U isto vrijeme dok je tragao za kanonom idealnih
ljudskih proporcija, na udan su ga nain privlaile groteskne pojave.
Toliko je volio bizarne fizionomije, s bradama i kosom poput divljaka,
potanko e Vasari, da bi cijeli dan pratio nekoga tko je privukao njegovu
pozornost. Zapamtio bi izgled te osobe toliko dobro da je nakon povratka
kui bio u stanju nacrtati je kao da mu stoji pred oima.
Leonardo je izraivao crtee tih grotesknih likova koji su uivali veliku
popularnost u njegovo vrijeme te su bili pretee slavnih karikatura iz
osamnaestog i devetnaestog stoljea. Moda je najtipinija od svih
Leonardovih karikatura ona koja prikazuje elava, odluna starijeg ovjeka,
strahovito namrtena, nosa nalik na krckaljku za orahe, koji se esto
prikazuje na istom listu papira uz predivna mladia mekanih, enstvenih
crta lica. Starost i mladost, muevnost i gracioznost primjeri su
meusobnog djelovanja suprotnosti, yina i yanga u kineskoj filozofiji, koji
su toliko upadljivi u Leonarda kao osobe, koliko i u njegovoj umjetnosti.
Ta oaranost grotesknim oblicima navela je umjetnika da osmisli
najneobuzdanije, esto i poprilino sablasne, ale koje su uveseljavale
dvorane u Milanu i Rimu. Vasari nam kazuje kako je Leonardo, na
papinskom dvoru u Rimu, nabavio velikog gutera, kojemu je nalijepio
krila pomou ivine mjeavine, izraena od ljusaka koje je skinuo s drugih
gutera, a koja su drhturila kako je ivotinja hodala. Potom, nakon to mu
je dao oi, rogove i bradu, pripitomio je ivotinju i drao je u kutiji te bi je
pokazivao prijateljima nasmrt ih plaivi. Jednom je drugom prilikom,
prema Vasarijevu kazivanju, Leonardo oistio i ostrugao volovska crijeva i
toliko ih dobro uredio da si ih mogao zbiti tako da stanu na dlan jedne
ruke. Onda bi jedan njihov kraj spojio s mijehom koji se nalazio u drugoj
prostoriji, a kad bi se napuhala, crijeva bi ispunila onu prostoriju u kojoj su
se nalazila tako da bi sve prisutne stjerala. Navodno je uinio stotine
takvih ludosti.
Prikazati dosljedan portret Leonarda da Vincija izazov je koji komplicira i

njegova velika tajanstvenost kada je rije o osobnome miljenju i osjeajima.

Na tisuama stranica sauvanih rukopisa jedva da postoji trag o njegovu
emotivnom ivotu. Ima jako malo osjeajnih osvrta na bilo koga, bilo da se
radi o lanovima obitelji ili prijateljima, te gotovo nikakvih tragova njegovih
osjeaja prema ljudima i dogaajima iz njegova vremena. Premda je bio
majstor u iskazivanju istananih osjeaja na svojim slikama, ini se da je
svoje najdublje osjeaje drao za sebe.
Ta tajanstvenost obuhvaa i njegovu seksualnost. Ope je miljenje da je
Leonardo bio homoseksualac, meutim ne postoji vrst dokaz za to.
Povjesniari umjetnosti naznaili su razliita svojstva njegovih crtea i
njegova pisanja koja bi mogla ukazivati na to da su ga privlaili mukarci, a
esto se spominje i to da u njegovu ivotu nema traga nikakvoj eni, a
takoer je dobro poznato da je uvijek bio okruen upadljivo lijepim mladim
mukarcima. Premda su mnogi uspjeni renesansni firentinski umjetnici
otvoreno iskazivali svoju homoseksualnost, Leonardo je bio isto toliko
tajanstven glede vlastite seksualnosti koliko je bio tajanstven glede drugih
vidova svojeg privatnog ivota.
Jednako je bio tajanstven u pogledu svog znanstvenog rada. Premda mu
je namjera bila da u konanici objavi rezultate svojih istraivanja, cijeloga
ivota ih je krio, po svemu sudei zato to se bojao da bi mu mogli ukrasti
zamisli. Svoj je studio u Milanu osmislio tako da se platforma na kojoj se
nalazio njegov rad mogla spustiti kroz pod na kat ispod, pomou sustava
koloturnika i protutea, kako bi ga mogao skriti od znatieljnih pogleda kad
god nije radio.
U tom kontekstu, esto se spominjalo kako je Leonardo, koji je bio
ljevak, sve svoje biljeke napisao zrcalno, zdesna nalijevo. Zapravo, mogao je
pisati objema rukama u oba smjera. Meutim, kao i mnogim ljevacima,
vjerojatno mu je bilo lake pisati zdesna nalijevo dok bi vodio svoje biljeke.
S druge strane, kao to istie Bramly, taj izvanredni rukopis takoer je
dobro pristajao njegovoj tajanstvenosti.
Glavni razlog zbog kojeg Leonardo nije podijelio svoje znanstvene
spoznaje s drugima, premda je svoje znanje o slikarstvu podijelio sa svojim
kolegama umjetnicima i uenicima, bio je taj to je na njih gledao kao na
svoj umni kapital, osnove svojih vjetina iz strojarstva i scenografije, koji
su mu bili osnovni izvori redovitih prihoda. Jamano se pribojavao da bi,
kada bi podijelio to svoje znanje, smanjio vlastite anse za stalno
zaposlenje.
Osim toga, na znanost nije gledao kao na kolektivni pothvat, kao to na
to mi danas gledamo. Prema rijeima povjesniara umjetnosti i klasicista
Charlesa Hopea: On nije imao ... stvarni uvid u to na koji je nain rast
znanja kumulativni i suradniki postupak, kao to je to tako oito bio
sluaj sa znaajnim intelektualnim pothvatom njegova vremena, odnosno s
pronalaenjem batine klasine antike. Leonardo nije imao formalnu

naobrazbu i nije bio u stanju itati znanstvene knjige svojeg vremena na

latinskom, ali je prouavao talijanske prijevode kad god je do njih mogao
doi. Traio je znanstvenike iz razliitih podruja kako bi od njih posudio
knjige i dobio podatke, ali vlastita otkria nije s njima dijelio ni u razgovoru,
koliko nam je poznato, ni u pismima ili publikacijama.
Leonardo nije bio znanstvenik u modernom smislu te rijei samo u
pogledu tajanstvenosti oko vlastitoga znanstvenog rada. Da je podijelio
svoja otkria i raspravljao o njima s intelektualcima svojeg vremena, njegov
je utjecaj na kasniji razvoj zapadne znanosti mogao biti isto toliko
dalekosean kao to je bio njegov utjecaj na povijest umjetnosti. No imao je
jako malo utjecaja na znanstvenike koji su se pojavili nakon njega zato to
je njegov znanstveni rad bio skriven za njegova ivota, te je ostao zakljuan
u Biljenicama jo dugo nakon njegove smrti. Citirat u uglednog
strunjaka za Leonarda, Kennetha Keelea: Intelektualna samoa
umjetnika-znanstvenika Leonarda nije trajala samo za njegova ivota nego
stoljeima.
POKAZATELJI GENIJALNOSTI
S obzirom na to da se Leonarda da Vincija smatra genijem, zanimljivo je
zapitati se to ustvari podrazumijevamo pod tim pojmom. Na osnovu ega
imamo pravo tako zvati Leonarda i u kakvu je on odnosu s drugim
umjetnicima i znanstvenicima koji su poznati kao geniji ili veleumovi?
Za Leonardova vremena rije genij nije imala dananje znaenje osobe
obdarene izvanrednim intelektualnim i kreativnim moima. Rije genius
svoje podrijetlo vue iz rimske religije, gdje je oznaavala duh gensa, obitelji.
Podrazumijevala je anela uvara, najprije pojedine osobe, a onda i naroda i
mjesta. Izvanredna postignua umjetnika i znanstvenika pripisivala su se
njihovim genijima, ili prateim duhovima. Ovakvo znaenje rijei genij
prevladavalo je u srednjem vijeku i renesansi. U osamnaestom stoljeu
znaenje ove rijei promijenilo se u ono nama poznato koje oznaava samu
osobu, primjerice u reenici Newton je bio genij.
Bez obzira na to koju rije upotrijebili, stoljeima je poznato da odreene
osobe posjeduju izvanredne i neobjanjive kreativne moi koje obini
smrtnici nemaju. esto su je povezivali s boanskim nadahnuem, osobito
kad su u pitanju pjesnici. Na primjer, u dvanaestom je stoljeu Njemica
Hildegard von Bingen, nadstojnica enskog samostana i mistikinja, bila
poznata u cijeloj Europi kao prirodoslovkinja, skladateljica, vizualna
umjetnica, pjesnikinja i dramatiarka. Meutim, osobno nije nikada
pripisala sebi u zaslugu nevjerojatan opseg i dubinu vlastitih darova, ve je
jednostavno govorila da je ona pero na bojem dahu.
Tijekom talijanske renesanse povezivanje izvanrednih kreativnih
sposobnosti s boanskim nadahnuem izraavalo se na vrlo izravan nain,

tako da su osobama nadijevali pridjevak divino. Od renesansnih majstora,

Leonardo i njegovi mlai suvremenici Raffaello i Michelangelo nosili su naziv
boanski.
Otkako su se razvile moderna psihologija, neurologija i genetsko
istraivanje, vode se ive rasprave o podrijetlu, umnim znaajkama i
genetskoj grai genija. Meutim, brojna prouavanja dobro poznatih
povijesnih linosti pokazala su toliku raznolikost u nasljednim, psiholokim
i kulturolokim imbenicima da nije bilo mogue ustanoviti jedan
jedinstveni obrazac. Dok je Mozart bio slavno udo od djeteta, Einstein je
procvjetao u kasnijim godinama; Newton je pohaao ugledno sveuilite, a
Leonardo je bio samouk; Goetheovi su roditelji bili visokokolovani i imali
ugledan drutveni status, a ini se da se Shakespeareovi roditelji ni po emu
nisu posebno isticali, a taj se popis nastavlja i dalje...
Usprkos ovakvu irokom rasponu okolnosti, psiholozi su uspjeli
prepoznati skup umnih znaajki, pored izvanredne darovitosti za odreeno
podruje, koje su, izgleda, razlikovni znakovi genijalnosti ili veleumlja. Sve je
te znaajke Leonardo posjedovao i to u velikoj mjeri.
Prva od njih je snana znatielja i osjeaj ushita prema otkriima i
razumijevanju. Ta je znaajka uistinu bila Leonardovo istaknuto obiljeje,
Kenneth Clark je Leonarda nazvao najnepopustljivije znatieljnim ovjekom
u povijesti. Jo jedan upadljiv znak genijalnosti je i izvanredna sposobnost
duboke usredotoenosti koja traje kroz duga razdoblja. ini se da je Isaac
Newton bio u stanju drati neki matematiki problem tjednima u glavi prije
nego bi ga prepustio svojim umnim sposobnostima. Kada su ga upitali kako
je doao do svojih izvanrednih otkria, Newton je navodno odgovorio: Stalno
drim predmet pred sobom i ekam da se prva svitanja malo-pomalo
pretvore u dan. Izgleda da je Leonardo radio na vrlo slian nain i to esto
ne na jednom, ve na vie problema istodobno.
Matteo Bandello, Leonardov suvremenik, pruio nam je ivopisno
svjedoanstvo o Leonardovim izvanrednim moima koncentracije. Opisao je
kako je kao djeak promatrao umjetnika dok je slikao Posljednju veeru.
Bandello pripovijeda kako bi rano ujutro ugledao majstora kako stie, penje
se na skele i istoga trena zapoinje s radom.
Katkad bi ondje radio od zore do sumraka a da ne bi odloio kist,
zaboravljajui na jelo i pie, slikajui bez stanke. Katkad ne bi dva, tri
ili etiri dana uope dotaknuo kist, premda bi provodio dane stojei
pred svojim djelom, prekrienih ruku, prouavajui i kritizirajui
likove sam za sebe. Isto sam ga tako vidio kako, ponesen nekakvim
iznenadnim nagonom, u podne, kada je sunce bilo na svom vrhuncu,
naputa Corte Vecchiju, gdje je radio na svojem divnom glinenom
konju, i odlazi ravno u crkvu Santa Maria delle Grazie, ne traei
sjenu, i penje se na skele, podie kist, napravi dva ili tri poteza te

onda opet odlazi.

ini se da je u uskoj vezi sa snagom duboke koncentracije koja je
svojstvena veleumovima, i njihova sposobnost da zapamte velik broj
podataka u obliku suvisle cjeline, jedinstvenog gestalta. Newton je u glavi
mjesecima uvao matematike dokaze do kojih je doao, prije nego bi ih
konano zapisao i objavio. Navodno je Goethe uveseljavao svoje suputnike
na dugim putovanjima u koiji recitirajui im svoje romane, rije po rije,
prije nego bi ih napisao na papir. Postoji i ona slavna pria o Mozartu, koji je
kao dijete ispisao do u notu toan zapis djela Gregorija Allegrija - Miserere,
sloenog crkvenog napjeva za petodijelni pjevaki zbor, nakon to ga je samo
jednom uo.
Leonardo bi satima slijedio ljude s dojmljivim crtama lica, zapamtio bi
njihov izgled i nakon povratka u svoj atelje navodno bi ih potpuno vjerno
nacrtao. Milanski slikar i pisac Giovanni Paolo Lomazzo govori nam kako je
jednom Leonardo poelio naslikati nasmijane seljake:
Odabrao je odreene ljude za koje je smatrao da odgovaraju svrsi,
pa je, nakon to bi se s njima upoznao, za njih priredio gozbu
pozvavi i neke od prijatelja. Sjedei blizu njih, priao im je najlue i
najsmjenije mogue prie, te je tako inio da se grohotom smiju,
nesvjesni njegovih namjera. Nato bi vrlo paljivo promatrao sve
njihove geste, grimase i pokrete, kao i sve one gluposti koje su inili,
urezao bi ih u pamenje, pa bi se nakon njihova odlaska povukao u
svoju sobu i ondje izradio savren crte, koji bi tjerao na smijeh one
koji bi ga vidjeli, kao da su i sami uli prie koje je Leonardo priao za
vrijeme gozbe.
U iduim u poglavljima potanko iznijeti kronologiju Leonardova ivota,
slijedei njegov put od seoceta Vinci do Firence, cvatueg sredita
renesansne umjetnosti, preko dvora Sforze u Milanu, papinskog dvora u
Rimu, pa sve do njegova posljednjeg doma u dolini Loire, u palai
francuskog kralja. Meutim, dokumentacija o ovom bogatom i neobino
zanimljivu ivotu ne sadri gotovo nikakve naznake o izvorima Leonardova
genija. Doista, Penelope Murray u uvodu svoje antologije Genij: Povijest
jedne misli pie:
Postoji neto u osnovi neobjanjivo kod prirode tako udotvornih
moi. Pripisujemo izvanredna svojstva, na primjer Shakespeareove
poezije, Mozartove glazbe i Leonardovih slika, geniju njihova tvorca
zato to prepoznajemo da takva djela nisu jednostavno proizvod
uenja, tehnike ili iste predanosti radu. Naravno, moemo iznai
izvore i utjecaje... ali nikakva analiza jo nije bila u stanju objasniti

sposobnosti rijetkih i talentiranih osoba koje su u stanju proizvesti

kreativna djela trajne kakvoe i vrijednosti.
U svjetlu injenice da znanstvenici nisu uspjeni kada se radi o
rasvjetljavanju izvorita genijalnosti, ini se da je, nakon svega, Vasarijevo
objanjenje najbolje: Katkad, na nain koji nadilazi prirodu, raa se
pojedinac kojeg je nebo udesno obdarilo ljepotom, gracioznou i talentom
u takvu obilju da za njim svi ostali ljudi zaostaju, a svaki njegov postupak
ini se nadahnut, tovie, jasno je da je sve to on ini prije Boje djelo
nego djelo ljudske umjetnosti.

DRUGO POGLAVLJE

Univerzalni ovjek
Na intelektualnu klimu renesanse presudno je djelovao humanizam,
filozofski i knjievni pokret u ijem su sreditu pozornosti bile sposobnosti
pojedinaca. To je bio kljuni pomak od srednjovjekovne dogme
razumijevanja ljudske prirode zasnovane na religiji. Renesansa je nudila
svjetovniji svjetonazor, uz veliku usredotoenost na pojedinani ljudski um.
Novi se duh humanizma oitovao kroz jaki naglasak na prouavanje klasika,
to je znanstvenike i umjetnike izloilo velikoj raznovrsnosti grkih i rimskih
filozofskih zamisli koje su poticale pojedinano kritiko miljenje i tako
stvarale uvjete za postupnu pojavu razboritog, znanstvenog ozraja.
U Firenci, kolijevci renesanse, humanisti su oduevljeno prihvatili
zamisao otkria i uenja te tako stvorili novi ideal o ovjeku. Pojavljuje se
luomo universale, neizmjerno svestrani univerzalni ovjek, uen u svim
granama znanja i sposoban stvoriti inovacije u mnogima od tih grana. Taj je
ideal toliko vrsto povezan s renesansom da su ga kasniji povjesniari
openito nazivali idealom renesansnog ovjeka. U firentinskom drutvu
petnaestog stoljea nisu se samo umjetnici i filozofi trudili postati
univerzalnima nego i trgovci i dravnici. Poznavali su latinski i grki jezik,
bili upueni u Aristotelova djela te dobro upoznati s klasinim traktatima iz
prirodoslovlja, zemljopisa, arhitekture i strojarstva.
Firentinske su humaniste nadahnjivale odreene osobe meu njima, a za
koje se inilo da utjelovljuju ideal uomo universale. Jedan od prvih i
najpopularnijih bio je Leon Battista Alberti, roen pola stoljea prije
Leonarda i koji je, ini se, bio savrena pretea Leonarda. Za Albertija se,
kao i za Leonarda, govorilo da je bio obdaren izvanrednom ljepotom i
golemom tjelesnom snagom, a bio je i vrstan jaha i talentiran glazbenik.
Osim toga, bio je glasovit arhitekt, uspjean slikar, pisao je predivnu prozu
na latinskom jeziku, prouavao je graansko i kanonsko pravo, kao i fiziku i
matematiku, a bio je i autor nekoliko predvodnikih traktata o likovnoj
umjetnosti. Mladi je Leonardo bio oaran Albertijem; pohlepno je itao
njegova djela, komentirao njegovo pisanje i povodio se za njime u vlastitom
ivotu i radu.
U svojim kasnijim godinama, Leonardo je, naravno, nadrastao Albertija i
irinom i dubinom svojega rada. Razlika izmeu Leonarda i ostalih
univerzalnih ljudi talijanske renesanse nije bila samo u tome da je on u
svojim istragama iao mnogo dalje od bilo koga drugoga, postavljajui
pitanja koja dotad nitko nije postavio, ve i u tome da je prelazio granice
znanstvenih disciplina svojega vremena. To je inio prepoznavajui obrasce
koji su meusobno povezivali razliite vrste i procese iz razliitih podruja te

povezujui svoja otkria u jedinstvenu predodbu svijeta.

ini se da je upravo na takav nain sam Leonardo poimao znaenje rijei
universale. Njegova slavna reenica Facile cosa e farsi universale, odnosno
lako je postati univerzalan, esto je tumaena kao da je neizmjernu
svestranost lako usvojiti. Meutim, kada na njegovu izjavu gledamo u okviru
ozraja u kojem je nastala, pojavljuje se potpuno drugaije znaenje.
Raspravljajui o tjelesnim proporcijama, Leonardo je u svom Traktatu o
slikarstvu napisao:
Za ovjeka koji zna kako, lako je postati univerzalan, s obzirom na
to da sve ivotinje koje ive na Zemlji slie jedne na druge po
odreenim dijelovima tijela, odnosno miiima, ivcima i kostima, a
razlikuju se jedino po duini i veliini.
Drugim rijeima, biti univerzalan za Leonarda je znailo moi prepoznati
slinosti ivotnih oblika koje meusobno povezuju razliite vidove prirode, u
gornjem sluaju, anatomsku grau razliitih ivotinja. Prepoznavanje
injenice da ivotni oblici u prirodi pokazuju takve osnovne obrasce bio je
kljuan uvid kole romantike biologije u osamnaestom stoljeu. Te su
obrasce u Njemakoj nazvali Urtypen (arhetipovi), a u Engleskoj je Charles
Darwin potvrdio da je takav pristup odigrao sredinju ulogu u njegovoj ranoj
predodbi o evoluciji. U dvadesetom stoljeu antropolog i kibernetiar
Gregory Bateson izrazio je jezgrovito istu ideju kao obrazac koji povezuje.
Leonardo da Vinci bio je prvi u nizu znanstvenika koji su se bavili
obrascima koji meusobno povezuju osnovne strukture i procese ivuih
sustava. Danas se taj pristup znanosti naziva sustavni nain razmiljanja.
To je, u mojim oima, bit onoga to je Leonardo podrazumijevao pod farsi
universale. Slobodno prevodei njegovu izjavu na moderan znanstveni jezik,
ja bih je ovako parafrazirao: Onome tko moe uoiti meupovezujue
obrasce lako je biti sustavnim misliocem.
LEONARDOVA SINTEZA
Leonardova sinteza umjetnosti i znanosti postaje jasnija kada shvatimo
da u njegovo vrijeme ovi termini nisu imali isto znaenje koje imaju danas.
Njegovim je suvremenicima arte znaila umijee (u onom smislu u kojem mi
danas rabimo tu rije kada govorimo o lijenikom umijeu ili umijeu
upravljanja), dok je scientia oznaavala znanje ili teoriju. Leonardo je
opetovano ustrajao u tome da arte, ili umijee slikanja mora biti podrano
slikarevom scientia, ili temeljitim znanjem o ivotnim oblicima, njegovim
umnim razumijevanjem njihove sutinske prirode i temeljnih naela.
Leonardo je takoer naglaavao kako je takvo razumijevanje neprekidan
misaoni postupak, discorso mentale, te da, prema tome, i samo slikanje

zasluuje da se na njega gleda kao na misaoni napor. Znanstvena i prava

naela slikanja, napisao je u Trattatu, um razumije sam po sebi, bez rada
ruku. To je teorija slikanja koja stoluje u umu koji je zamilja. Takvo
poimanje slikarstva odvaja Leonarda od drugih renesansnih teoretiara.
Smatrao je da je njegovo poslanje izdignuti svoju umjetnost iz redova pukog
obrta na razinu umne struke, izjednaenu sa sedam tradicionalnih
drutvenih znanosti. (U srednjem vijeku sedam grana znanja, poznatih kao
drutvene znanosti, bilo je trivium gramatike, logike i retorike, studiranje
kojih je vodilo do naslova bakalaureata u umjetnosti, prvog akademskog
stupnja, plus quadrivium aritmetike, geometrije, astronomije i glazbe,
studiranje kojih je vodilo do naslova idueg akademskog stupnja, magistra
umjetnosti.)
Trei element Leonardove sinteze, pored arte (umijea) i scientiae
(znanja), jest fantasia, umjetnikova kreativna mata. U doba renesanse
povjerenje u sposobnosti pojedinca postalo je toliko vrsto da se pojavilo
novo poimanje umjetnika kao stvaratelja. tovie, talijanski su humanisti
bili toliko smioni da su usporeivali umjetniko stvaranje s Bojim
stvaranjem. Ta se usporedba najprije odnosila na pjesnike, da bi je nakon
toga proirili, poglavito je to bio sluaj s Leonardom, na slikareve kreativne
moi:
Ako slikar eli vidjeti ljepote koje u njemu izazivaju osjeaj ljubavi,
on je gospodar koji ih moe stvoriti, i eli li vidjeti udovine stvari
koje izazivaju strah, ili smijene stvari koje ga mogu nasmijati, ili
neto to pobuuje istinsko suosjeanje, on je njihov gospodar i
Bog... Ustvari, to god da postoji u svemiru, bilo po svojoj biti,
prisustvu ili umiljeno, on to ima najprije u svome umu, a onda i u
rukama.
Za Leonarda je umjetnika mata uvijek blisko povezana s njegovim
umnim razumijevanjem prirode. Pronalasci njegove fantasije objanjava
Martin Kemp, nisu nikada u neskladu s umno poimanom univerzalnom
dinamikom, oni su bajkoviti, ali ne i neuvjerljivi, svaki element njihova
sastava proizlazi iz uzroka i posljedica prirodnoga svijeta. U isto vrijeme
Leonardo je ustrajao na tome da je slikareva kreativnost boansko
svojstvo.Bogolika priroda znanosti o slikarstvu, izjavio je, pretvara slikarev
um u um slian boanskome.
Leonardo je shvatio da fantasia nije svojstvena samo umjetnicima nego
je prije ope svojstvo ljudskoga uma. On je sva ljudska djela, podjednako i
rukotvorine i umjetnika djela, nazivao izumima te je primjeivao
zanimljivu razliku izmeu ljudskih izuma i ivotnih oblika koje je stvorila
priroda. Priroda obuhvaa jedino stvaranje jednostavnih stvari, zakljuivao
je, ali ovjek iz tih jednostavnih stvari stvara beskonaan broj spojeva.

Gledajui iz modernog, znanstvenog kuta, ovakva razlika vie nema

uporita zato to znamo da u procesu evolucije i priroda stvara ivotne
oblike neogranienim brojem novih spojeva stanica i molekula. Meutim,
gledajui u irem smislu, Leonardova razlika je jo uvijek vaea kao razlika
izmeu tvorevina koje nastaju evolucijom i ljudskih tvorevina. U
suvremenome znanstvenom jeziku Leonardov izraz jednostavne stvari bio
bi zamijenjen izrazom nove tvorevine, a njegov pojam spojevi bio bi
zamijenjen pojmom dizajnirane strukture.
Leonardo je sebe nazivao izumiteljem. Prema njegovu miljenju, izumitelj
je netko tko stvara neku tvorevinu ili umjetniko djelo sastavljajui razliite
elemente u novi sklop koji se ne javlja u prirodi. Ta je definicija vrlo bliska
naem poimanju dizajnera, koji nije postojao u renesansi. (Leonardov izraz
disegnatore, katkad pogreno tumaen kao dizajner uvijek znai crta
njegov izraz compositore bolje odgovara rijei dizajner) Pojam dizajna, kao
samostalne profesije, pojavio se tek u dvadesetom stoljeu kao posljedica
masovne proizvodnje i industrijskog kapitalizma. U razdoblju prije
industrijalizacije dizajn je uvijek bio sastavni dio ireg postupka koji je pak
ukljuivao rjeavanje problema, inovaciju, oblikovanje, ukraavanje i izradu.
Taj se postupak tradicionalno odvijao u okviru polja strojarstva, arhitekture,
obrta i likovnih umjetnosti.
Prema tome, Leonardo nije odvajao postupak osmiljavanja, apstraktni
razmjetaj viestrukih elemenata, od postupka materijalne izrade. Meutim,
izgleda da ga je uvijek vie zanimao sam postupak osmiljavanja nego
njegova fizika izrada. Treba napomenuti kako veina strojeva i mehanikih
naprava koje je izumio, osmislio i prikazao u svojim izvanrednim, crteima
nije nikada sagraena. Veina njegovih vojnih izuma i zamisli iz podruja
arhitekture nije nikada ostvarena. Premda je bio slavni arhitekt, njegovo ime
nije povezano ni s jednom poznatom graevinom. Izgleda da ga je, ak i kao
slikara, esto vie zanimalo rjeenje problema kompozicije - discorso
mentale - nego stvarno dovrenje djela.
Iz svega navedenog, ini mi se da je opsean djelokrug rada i opsena
dostignua Leonarda da Vincija, arhetipskog uomo universale, najbolje
prouiti unutar slijedee tri kategorije, naime, umjetnosti, dizajna i
znanosti. Prema Leonardovoj vlastitoj sintezi, rad izumitelja, ili dizajnera,
kao i onaj umjetnika, neraskidivo je povezan s njegovom scientiae, znanjem
o prirodnim naelima. U jednom od svojih najupeatljivijih iskaza, Leonardo
je sebe opisao kao izumitelja i tumaa izmeu prirode i ljudi.
VELIANSTVENA LJEVICA
Leonardova izvanredna sposobnost crtanja bila je ono to je zapravo
stvaralo vezu izmeu tri polja, umjetnosti, dizajna i znanosti, kao to je i
sam toga bio svjestan.

Crtanje [temelj slikarstva] ui arhitekta kako da njegovo zdanje

bude oku ugodno; istome ui i lonare, zlatare, tkalce i vesce.
Ono je pronalo znakove kojima se izraavaju razliiti jezici; ono je
aritmetiarima dalo njihove znamenke, ono je dalo oblike geometriji;
ono pouava strunjake za perspektivu, astronome, graditelje strojeva
i strojare.

Slika 2-1: Bogorodica s djetetom i druge studije, oko. 1478.-80.,

Crtei i nesvrstani radovi, sv. IIII, folio 162r

Zahvaljujui svojoj otroumnoj moi zapaanja i velianstvenoj ljevici

(kako ju je nazvao njegov prijatelj, matematiar Luca Pacioli), Leonardo je
bio u stanju do u najsitnije detalje nacrtati cvijee, ptice u letu, vrtloge,
miie i kosti, kao i izraze ljudskih lica s tonou bez premca (vidi sl. 2-1).
Kenneth Clark je piui o Leonardovim pripremama za stvaranje njegovih
ranih Bogorodica rekao: One pokazuju njegovu jedinstvenu otrinu vida,
koja mu je omoguila da prikae svaki pokret ili gestu uz tonost i
nesvjesnu gracioznost velikog plesaa koji izvodi dobro poznati korak.
Leonardo je svoje anatomske crtee osmislio na toliko korjenito razliite
naine da im nije bilo premca sve do kraja osamnaestog stoljea, gotovo tri
stotine godina kasnije. tovie, smatraju se poecima modernih anatomskih
crtea. Kako bi prikazao znanje koje je stekao svojim opsenim anatomskim
seciranjima, Leonardo je uveo mnoge novosti; crtao je strukture viene iz
razliitih perspektiva, presjeke i rasklopljene shematske prikaze; prikazao
je odstranjivanje miia u uzastopnim slojevima kako bi razotkrio
unutranjost nekog organa ili anatomskog svojstva. Nitko prije njega, ni u
njegovo vrijeme, nije mu se uspio pribliiti glede anatomskih detalja i
tonosti.
Leonardovi rukopisi iz podruja anatomije sigurno su izgledali udesno
onoj nekolicini njegovih suvremenika koji su imali povlasticu da ih vide.
Kada je aragonski kardinal 1517. posjetio staroga majstora u Francuskoj,
njegov je tajnik Antonio de Beatis zapisao u svojem dnevniku: Taj je
gospodin napisao traktat o anatomiji, prikazavi udove, miie, ivce, vene,
zglobove, crijeva i sve to se moe objasniti na tijelu mukaraca i ena na
nain na koji to prije njega nitko nije napravio. Leonardo je svoje
anatomske crtae nazivao demonstracijama, usvojivi terminologiju koju
su tipino rabili matematiari govorei o svojim dijagramima, ponosno
izjavljujui kako oni daju istinsko znanje o (razliitim) oblicima, to je
nedostino kako drevnim tako i modernim piscima... bez silnog, dosadnog i
zbrkanog pisanja i bez puno potroenog vremena. Uistinu pregledavajui
Anatomske studije, jasno je kako je Leonardo naglasak stavio na crtee.
Popratni tekst nalazi se u drugom planu, a katkad ga uope nema. Ovi
rukopisi, na neki nain, podsjeaju na moderne znanstvene radove u kojima
su matematike jednadbe glavni navodi, uz pokoji red objanjenja meu
njima (vidi sl. 2-2).

Slika 2-2: Miii ruke i ramenih kutova, oko 1500.,

Anatomske studije, folio 141v

Slika 2-3: Dvokotano dizalo, Kodeks Atlanticus, folio 30v

Leonardo je iste nove tehnike crtanja, koje je usavrio crtajui
anatomske crtee, rabio i u svojoj golemoj zbirci tehnikih crtea raznih
mehanizama i strojeva. Mnotvo mehanikih elemenata u razliitim
kombinacijama prikazano je u presjeku ili u rasklopljenim shematskim
prikazima, vieni s vie strana, uz vrhunsku primjenu vizualne perspektive i
uz istanan prikaz svjetla i sjene (vidi sl. 2-3). I drugi su renesansni inenjeri
iza sebe ostavili crtee koji prikazuju sline strojeve. Meutim, povjesniar
umjetnosti Daniel Arasse kae da njihovi crtei imaju tek mo objanjenja,
dok Leonardovi posjeduju mo uvjeravanja onih koji ih gledaju u odrivost i
opravdanost autorovih zamisli:
Njegovi radni crtei ne samo da posjeduju rijetku eleganciju nego
su vizualno postavljeni u okruje i imaju konkretan izgled realnih
predmeta; crtani su iz jednog ili vie kutova; fine sjene i obrada same
pozadine na kojoj su nacrtani daje im izvanredno uvjeravajui...
uinak.
Kao umjetnik, Leonardo je uveo novost u praksu izrade pripremnih
crtea, novost koja ini vrlo zanimljiv kontrapunkt tonosti njegovih

znanstvenih i tehnikih crtea. U mnogim pripremama za svoje slike on bi

opetovano prelazio preko obrisa lika skicirajui nekoliko moguih crta i
izmjena poloaja lika, sve dok ne bi pronaao idealan poloaj. Te pripremne
skice posjeduju izvanrednu dinamiku kvalitetu. Gotovo da moemo osjetiti
ritam Leonardove velianstvene ljevice dok iskuava razliite mogunosti,
prevodei njegov discorso mentale u zamuene crte. U Leonardovo vrijeme ta
je tehnika bila bez presedana. Citirat u Martina Kempa:
Nikada prije nijedan umjetnik nije radio na svojim kompozicijama
sluei se takvom velikom zbrkom naizmjeninih crta. Tehnike
crtanja iz knjige obrazaca etrnaestog i petnaestog stoljea, od kojih je
Verrocchio donekle odstupio, ovdje je pregazilo dinamiko skiciranje
itave struje ideja. Takva elastinost pripremnih crtea postala je
standardnom za kasnija stoljea, a uveo ju je Leonardo.
Ponekad, kao to je to, na primjer, sluaj s pripremama za njegovo
poznato djelo Bogorodica i dijete sa sv. Anom, Leonardo bi svoju tehniku
dinamikog skiciranja dogurao do krajnosti, stvarajui ono to Arasse
opisuje kao nejasna mrlja. Nita se vie u tom kaosu ne moe razaznati, ali
njegovo je oko zamijetilo u pokretu njegove ruke skriven, zakopan, neizraen
oblik koji se napree kako bi postao lik, Leonardo bi ga oznaio stilusom i,
okrenuvi papir na drugu stranu, jasno vidljivom crtom otkrio lik.
Ovo je, po mojem miljenju, oaravajui vizualni prikaz postupka koji
teoretiari sloenosti poznaju pod nazivom pojavljivanje - spontano
pojavljivanje novih oblika reda iz kaosa i zbrke. Prema teoriji sloenosti,
kreativnost, odnosno stvaranje neeg novog, kljuno je svojstvo svega ivog,
a ukljuuje upravo onaj postupak koji je Leonardo otkrio u svojim
prekrasnim pripremnim crteima. Usudio bih se zakljuiti kako se naa
najkreativnija pronicavost pojavljuje iz takvih stanja nesigurnosti i zbrke.
DUA SLIKARSTVA
Premda je svoje znanstvene misli drao za sebe, Leonardo je otvoreno
dijelio svoje poglede na slikarstvo sa svojim studentima i kolegama
umjetnicima. Nakon smrti ostavio je preko est stotina stranica detaljnih
uputa za slikare, pokrivajui sve vidove svoje slikarske znanosti i
umjetnosti. Iz te je obilne zbirke, ratrkane u osamnaest Biljenica (od kojih
je, kako sam ve prije rekao, vie od polovine izgubljeno), Leonardov je
prijatelj i uenik Francesco Melzi sastavio slavnu antologiju poznatu pod
nazivom Trattato della pittura (Traktat o slikarstvu). Djelo je prvi put
objavljeno 1651, i ubrzo prevedeno u cijeloj Europi, a tri je stoljea bio
standardni tekst za studente umjetnosti.
Prvi dio Trattata, poznat kao Paragone (Usporedba), duga je polemika

rasprava u kojoj je slikarstvo usporeeno s pjesnitvom, glazbom i

kiparstvom. Ovakva je vrsta polemike bila u modi u petnaestom stoljeu, a
Leonardovi vrlo domiljati razlozi koji govore u prilog slikarstvu toliko su ivi
i puni duha da ga lako moemo zamisliti kako ih iznosi u stvarnoj raspravi.
Slikarstvo ima plemenitiji smisao od pjesnitva tvrdi Leonardo, i
iskazuje pojave koje stvara priroda na istinitiji nain od pjesnika Dalje
nastavlja lakim tonom: Uzmite, na primjer, pjesnika koji opisuje ljepote
neke dame njezinu ljubavniku, a onda uzmite slikara koji je prikae, pa ete
vidjeti na koju e stranu priroda okrenuti zaljubljenog suca Glazbu bismo
trebali zvati mlaom sestrom slikarstva predlae Leonardo, zato to stvara
harmoniju spajajui je od njezinih proporcionalnih dijelova... Pa ipak
slikarstvo nadmauje i vlada nad glazbom zato to ne umire odmah nakon
svog djela, kao to je to sluaj s nesretnom glazbom. A to je sa
skulpturom? Sigurno je da nijedna slika ne traje koliko mramor ili bronca.
Istina je, priznaje on, skultpura najbolje odolijeva vremenu. No bez obzira
na sve, slikarstvo je i tu nadmonije zato to skulptura nee proizvesti
prepoznatljiva i prozrana tijela kao to je to lik pokriven velom koji
pokazuje solo tijelo ispod vela kojim je prekriveno. Nee proizvesti malene
kamenie razliitih boja koji se nalaze ispod povrine prozirnih voda.
Kipari, nastavlja Leonardo, ne mogu prikazati ... zrcala i sline sjajne
predmete, ni magle, ni loe vrijeme, ni nebrojene druge stvari koje ne moram
spominjati zato to bi to bilo previe dosadno.
Dublji cilj Leonardove ive polemike bio je iznijeti uvjerljive razloge zbog
kojih bi se slikanje uzelo u obzir kao umna djelatnost i znanost, daleko
iznad ranga pukog obrta. Poetkom renesanse slikarstvo je bilo klasificirano
kao mehanika umjetnost, zajedno s obrtima kao to su to rad sa zlatom i
metalima, draguljarstvo, izrada tapiserija i vez. Nijedna se od ovih
mehanikih umjetnosti nije isticala kao ugledna, a oni koji su se njima
bavili ostajali su relativno anonimni. U narudbama se tipino navodila
kakvoa sirovinskih materijala (listii zlata, lazur itd.), to je kupcu bilo
vanije od umjetnikova imena.
Kada je u etrnaestom stoljeu Firenca postala glavnim umjetnikim
sreditem, firentinski slikari poeli su meusobno dijeliti svoje znanje i
iskustvo te su zajedno razvili mnoge tehnike novosti. Usavrili su tehniku
freske (umjetnost slikanja alfresco, tj. na svjee razvuenoj vlanoj buci),
uveli su tafelajno slikarstvo, a stoljee kasnije i slikanje u perspektivi i
slikanje uljem. Firentinski slikari i kipari takoer su osmislili sloeni sustav
naukovanja koji je ukljuivao strogi nadzor kakvoe pod budnim okom
profesionalnih cehova, koji su svi redom poveali svoj ugled i postupno
izdignuli svoje profesije iznad anonimna svijeta obrtnika.
Leonardo se posvetio promicanju tog procesa emancipacije i uvjeravanju
drutva kako na slikarstvo treba gledati kao na umni pothvat, kao na pravu
humanistiku znanost. Kako bi slikarstvo izdvojio iz fizikog rada, Alberti je,

u svome djelu De Pictura (O slikarstvu) iz 1435., ve raspravljao o vanosti

matematike, jedne od tadanjih drutvenih znanosti, kao osnove za
perspektivu i geometriju sjena, a neizravno i kao umnu jezgru cijelog
slikarstva. Leonardo je iao Albertijevim stopama, ali je otiao i dalje
promiui slikarstvo kao umnu struku koja se zasniva ne samo na
matematici nego i na teoretskom znanju svih svojstava oblika.
Kao slikar, Leonardo se poglavito isticao u slikanju finih gradacija svjetla
i tame, odnosno u uporabi tehnike koja je povjesniarima umjetnosti
poznata kao chiaroscuro. Uveo je pravi preokret u slikarstvu potpuno
pojmovno mijenjajui tradicionalne tehnike. Svojom uporabom svjetla i
sjene Leonardo je bio pretea sveg kasnijeg slikarstva u Europi, napisao je
Kenneth Clark.
Sr Leonardove inovacije lei u njegovoj uporabi sjena kao objedinjujueg
elementa, kao teme koja dovodi do izraaja razliita svojstva tona i boje. Kao
to nam to Martin Kemp objanjava u svojoj tankoutnoj analizi Leonardove
Bogorodice na stijenama:
Boje izranjaju iz mekana donjeg sloja barunaste sjene, a otkriva ,
ih jedino prisustvo svjetla... Unutar tog jedinstva sjene uinjen je
beskrajan slijed prilagodbi kako bi se smjestili priroeni tonovi
razliitih boja, od najsvjetlije ute do najtamnije plave.
U firentinskoj tradiciji, jedan od znakova prepoznatljivosti majstora
slikara bila je sposobnost prikazivanja trodimenzionalnosti likova. Prvi je
zadatak slikara, napisao je Leonardo, ravnu povrinu prikazati kao da je
tijelo u reljefu koje izranja iz te povrine, a onaj koji je u toj vjetini bolji od
drugih zasluuje najvie hvale. Kao to Kenneth Clark objanjava, Leonardo
se nije zadovoljavao time da postigne takav uinak spretnim spojem crtanja
i modeliranja povrine koju su slikari quattrocenta [petnaesto stoljee] doveli
do savrenstva, ve je elio postii izgled reljefa znanstvenom primjenom
svjetla i sjene Leonardo je smatrao da je takvo postignue dua slikarstva.
Leonardova tehnika uporabe svjetla i sjene, koju je primjenjivao kako bi
svojim likovima dao veliku snagu i reljefnost, prema Vasariju, dostigla je
svoj vrhunac kada je Leonardo stvorio svoj slavni sfumato, fino stapanje
sjena koje je na koncu postalo ujedinjujue naelo njegovih slika.
Leonardov sfumato snaga je koja stoji iza poetike njegovih slika, tvrdi
Arasse,i tajnovitost koja kao da iz njih izvire.
Iz Leonardovih rukopisa koji govore o uporabi svjetla i sjene jasno je da
je svoje znanje stekao zahvaljujui nizu sustavnih pokusa sa svjetiljkama
koje su bacale svjetlo na razliita vrsta geometrijska tijela. Nacrtao je
brojne sloene dijagrame koji prikazuju stvaranje, projekciju, presjek i
gradacije sjena u bezbrojnim kombinacijama. Kao to navodim dalje u
knjizi, njegova detaljna istraivanja na podruju optike, prirode svjetla i

sjene te pojavnosti oblika, bila su put do njegove znanosti o slikarstvu.

Najranije Leonardove biljeke o sjenama i svjetlu datiraju otprilike iz
1490., ali je jasno iz njegova djela Bogorodica na stijenama (1483. - 1486.)
da je osnovnim pojmovima u potpunosti ovladao nekoliko godina ranije.
Njegova mo opaanja, udruena s intuitivnim razumijevanjem svjetla,
omoguila mu je da nenadmanim majstorstvom prikae ne samo najfinije
gradacije chiaroscura nego i sloene popratne uinke svjetla, kao to su
refleksija sjaja, podruja difuznog svjetla, istanano arenje i slino. Citirat
u Kempa: Sve do devetnaestog stoljea nitko nije uspio postii takvu
razinu intenziteta u prikazivanju neuhvatljivih sloenosti optikih pojava.
DISCORSO MENTALE
Leonardo ne bi bio mogao razviti svoj chiaroscuro, ni svoj tipian sfumato
stil, da u renesansnom slikarstvu nije dolo do glavnog napretka - uporabe
uljanih boja. One su omoguile da se nanose slojevi boje jedni iznad drugih,
a da se pritom ne razmazuju (svaki se sloj mora osuiti prije nanoenja
novog), zbog ega je slikar mogao raditi na svojem djelu i vraati mu se
koliko puta to eli te mijeati boje s lakoom. To je jako pomoglo Leonardu
da postigne posebne uinke reljefa i sfumata.
Govori se da je slikanje uljanim bojama izmislio flamanski majstor Jan
van Eyck, Prema Vasariju, ta je tehnika u Italiji uvedena najprije u Napulju,
Urbinu i Veneciji, prije nego to je konano dola u Firencu, gdje je izazvala
senzaciju. Dok je Leonardo bio naunik u Verrocchijevoj radionici, toskanski
slikari jo nisu bili u potpunosti ovladali tehnikom slikanja uljanim bojama.
Leonardo je, zajedno sa svojim kolegom naunikom Peruginom, koji je
njihove tajne prenio Raffaellu, najzasluniji za usavravanje uporabe uljanih
boja.
Tijekom godina Leonardo je na velianstven nain ovladao tehnikom
nanoenja finih slojeva boje kako bi postigao blistave tonove koji njegovim
djelima daju posebnu ar. Citirat u Sergea Bramlyja: Svjetlo prolazi kroz
njegove slike kao kroz areno staklo, izravno do osnovne podloge, koja ga
reflektira stvarajui tako dojam da svjetlo zrai iz samih likova na slici.
Spor i brian postupak slikanja kakav zahtijevaju uljane boje bio je
idealan za Leonardov pristup slikanju. Mogao je provesti tjedne izmeu
slojeva boje te godinama popravljati i usavravati svoje slike, promiljajui
ponovno svaki detalj njihova stvaranja, uputajui se u misaonu raspravu
za koju je smatrao da je sama bit njegove umjetnosti i znanosti. Taj discorso
mentole, intelektualni postupak slikanja, Leonardu je esto bio vaniji od
samog dovretka djela. Zbog toga je ukupan broj njegovih slikarskih djela
relativno mali, no bez obzira na to ostavio je duboki trag na kasniju povijest
europske umjetnosti.

Slika 2-4: Bogorodica na stijenama, oko 1483. - 1486.,

Musee du Louvre, Pariz

S druge strane, Leonardova gotova majstorska djela uvijek su znaila

korjenite inovacije na vie razina: umjetnikoj, filozofskoj i znanstvenoj. Na
primjer, Bogorodica na stijenama (sl. 2-4) nije bila revolucionarno djelo samo
po izvedbi svjetla i tame nego i zato to prikazuje sloeno i kontroverzno
razmatranje Kristove sudbine koja je prikazana gestama i odnosnim
poloajima etvero protagonista, kao i zamrenom simbolikom okolnih
stijena i biljnoga pokrova.
Same stijene prikazane su sa zaprepaujuom geolokom tonou.
Leonardo je naslikao sloenu geoloku formaciju na kojoj se vidi mekani,
vremenom istroeni pjeenjak koji razrezuje sloj vreg kamena, a geolozi
ga nazivaju dolerit. Brojni fini detalji teksture stijena i tragova djelovanja
vremena pokazuju umjetnikovo duboko poznavanje, bez premca u njegovo
vrijeme, takvih geolokih formacija. I, konano, postoji i dramatiki otklon
od naina na koji su biljke rabljene kao ukras u quattrocentu; biljke koje
rastu u okolini slikovite spilje prikazane su ne samo sa savrenim
botanikim pojedinostima nego i u vlastitom stanitu uz potpunu ekoloku
tonost i tonost godinjeg doba.
Sline inovacije mogu se zapaziti i kod Posljednje veere, Mona Lise ili
Bogorodice i djeteta sa sv. Anom. Stoga ne udi da su ta majstorska djela
izazvala veliko komeanje meu Leonardovim suvremenicima, da su dovela
do ushienih rasprava i brojnih preslika, to je proirilo majstorov discorso
mentale po svim europskim umjetnikim i intelektualnim krugovima.
IL CAVALLO
U Paragoneu Leonardo navodi jedan od svojih poduih argumenata o
nadmonosti slikarstva u usporedbi s kiparstvom ovim samouvjerenim
rijeima:
S obzirom na to da se skulpturom ne bavim nita manje nego
slikarstvom te ih oboje jednako primjenjujem, ini mi se da mogu
suditi, a da me se pritom ne optui za nepravednost, koje od dvoje je
inventivnije, tee i savrenije.
U slinom duhu, u naslovu svoje biografije Vasari naziva Leonarda
firentinskim slikarom i kiparom. Pa ipak, ne znamo ni za jednu skulpturu
koju je Leonardo izradio svojom rukom. Njegova slava kao kipara poiva na
jednom jedinom djelu: monumentalnom bronanom konju kojim se
intenzivno bavio vie od deset godina, a koji nikada nije izliven.
U svojim kasnim tridesetima, dok je bio slikar i inenjer na dvoru
Ludovica Sforze u Milanu, Leonardo je primio narudbu za izradu kipa na
konju u ast vojvodina oca. U ono je doba Milano bio vrlo bogat grad, plodno
tlo za velianstvene projekte, pa je u tom duhu Ludovico elio da kip na

konju bude grandissimo, moda ak i tri-etiri puta vei od prirodne

veliine. Nikada prije nitko nije pokuao izraditi bronanu skulpturu takve
veliine. Izazovi tog projekta, koji su bili bez presedana, oarali su Leonarda,
pa je iako openito nije bio ljubitelj skulpture, rado prihvatio narudbu. Bio
je to projekt koji se nadovezivao na njegovo zanimanje za anatomiju,
proporcije i ivotinjsko tijelo u pokretu, kao i na njegovo inenjersko umijee
i umjetniki dar. Ta je epizoda iz Leonardova ivota, kako je to predivno
opisao Serge Bramly u biografiji naslovljenoj Otkrivanje ivota Leonarda da
Vincija (Leonardo: Discovering the Life of Leonardo da Vinci), bila usko
povezana s promjenjivom sreom dinastije Sforza.
Na poetku je Leonardo zamiljao konja koji se propinje nad pobijeenim
neprijateljem. Privlaila ga je snana ivotnost takve slike, meutim ini se
da su strukturalni problemi bili odbojni ak i geniju poput Leonarda. Kako
izraditi konja koji tei nekoliko tona, a koji bi mogao stajati na dvije noge?
ak i kad bi, kao dodatnu potporu, konja jednom od prednjih nogu oslonio
na poraena neprijatelja, kako izliti i uravnoteiti cijelu tu strukturu? Nakon
dugog i paljivog razmatranja takvih golemih tehnikih problema, odustao je
od svoje ideje propetog konja i na koncu odluio primijeniti klasian poloaj
antikog kipa na konju, poznatog pod imenom Regisole, koji se nalazio u
Paviji, a kojem se jako divio. Ono to ga se posebno dojmilo bila je prirodna
gracioznost tog djela. Iskazani pokret zavrjeuje vie hvale od bilo ega
drugoga, zapisao je u svoju Biljenicu. Njegov kas gotovo da odraava kas
slobodnoga konja.
Dok se tako intenzivno bavio razmiljanjima o pozi bronanog konja i o
vezanim inenjerskim problemima, kao da je potpuno zaboravio na njegova
jahaa. Kip vojvode Francesca u oklopu bio bi izliven zasebno i dodan
kasnije, meutim tijekom godina Leonardo je postao toliko zaokupljen
tjelesnom ljepotom, proporcijama i pokretima konja da je to djelo
jednostavno nazivao il cavallo.
Nakon to je odluio u kakvoj e pozi biti konj, Leonardo je esto
posjeivao Ludovicove konjunice, kao i one drugih bogatih milanskih
plemia, u potrazi za modelima za svojeg cavalla. Uoio je nekoliko krasnih
primjeraka istokrvnih konja, paljivo ih izmjerio kako bi odredio njihove
proporcije i nacrtao ih, gledajui u raznim poloajima. Na njemu svojstven
nain, zanijele su ga umne strane tog pothvata; proirio mu je granice i
pretvorio ga u vaan istraivaki projekt te je na koncu napisao cijeli traktat
o anatomiji konja. Osim toga, izradio je cijelo bogatstvo umjetnikih studija
o konjima, koje su danas sakupljene u posebnom svesku kraljevske zbirke u
dvorcu Windsor, Prema miljenju umjetnikog kritiara Martina Kempa:
Nitko nikada nije tako vjerno uspio prikazati ivahnu ljepotu vrhunski
uzgojena i njegovana konja.
Napokon, nakon etiri godine pripremnih istraivanja, Leonardo je
izradio glinenu maketu skulpture u punom razmjeru. Bila je visoka neto

vie od sedam metara i nadvisivala je najpoznatije kipove na konju toga

vremena, onaj Marka Aurelija na Kapitolu u Rimu, Donatellovu Gattamelatu
u Padovi i Verrocchijev Colleoni u Veneciji. Kao to se moglo i oekivati,
divovska je maketa izazvala veliko uzbuenje kada su je izloili ispred
dvorca obitelji Sforza povodom udaje Ludovicove neakinje Biance Marie za
cara Maximiliana. Silovit, iv u pokretu, taj konj, koji kao da dahe, je
nevjerojatan, napisao je Paolo Giovio, nita manje nevjerojatno je i kiparevo
umijee i njegovo savreno poznavanje prirode. Vasari je tvrdio da su oni
koji su vidjeli glinenu maketu osjeali da nisu nikada vidjeli velianstvenije
djelo. Dvorski su pjesnici napisali epigrame na latinskom jeziku uzdiui
gran cavalla, a Leonardova se slava kao kipara ubrzo proirila diljem Italije.
Dok je radio na maketi, Leonardo je vrlo ozbiljno razmiljao o strahovitu
izazovu koji je predstavljalo lijevanje takva golema djela. Svoje je biljeke na
tu temu sakupio u knjigu od sedamnaest folija (koji se danas nalaze uvezani
na kraju Kodeksa Madrida II), koja poinje rijeima: Ovdje e biti zapisane
biljeke o svemu to se tie bronanog konja koji je trenutano u izradi
Prema tradicionalnoj metodi lijevanja, djelo se razdjeljivalo u nekoliko
manjih komada koji bi onda bili zasebno lijevani, meutim Leonardo je
zakljuio kako ne bi bilo mogue izraditi sve dijelove iste debljine. To je
znailo da ne bi bio u stanju procijeniti njihovu teinu : unaprijed odrediti
sveukupnu ravnoteu kipa. Nakon to je paljivo : detaljno prouio problem,
odluio je konja izliti u jednom komadu, to dotad nitko nije pokuao
izvesti. Njegove opsene biljeke omoguile su povjesniarima umjetnosti da
detaljno rekonstruiraju njegovu metodu. Trebalo je iskopati golemu rupu u
koju bi se naopake mogao zakopati kalup, to bi istopljenom metalu
omoguilo da utjee kroz trbuh ivotinje, dok bi zrak u uzgonu izlazio kroz
noge.
Leonardo je ostavio vrlo detaljne i prekrasne crtee eljeznog okvira koji
je projektirao za konjsku glavu i vrat, a koji je domiljata garnitura kuka i
ica trebala drati na mjestu. Drugi crtei prikazuju drveni okvir koji je
namjeravao izraditi kako bi mogli prevoziti golemi kalup, kao i sloeno
strojevlje za upravljanje kalupom. Njegovi opisi pokrivaju svaki mogui vid
postupka lijevanja, od recepata za legure, naina nadziranja temperature u
peima, do glavnih pokusa s manjim modelima.
Poetkom 1494. godine sve je bilo spremno za izradu kipa. Materijali su
bili nabavljeni, a vjerojatno je zapoelo i iskopavanje rupe te izrada posebno
smiljenih pei oko nje. No tada su poele politike promjene. Tijekom
prethodne dvije godine nekoliko talijanskih politikih voa je umrlo,
promijenila su se europska saveznitva, a Charles VIII, novi francuski kralj,
spremao se napasti Milano. Pred tom prijeteom opasnou, Ludovico je
odluio uporabiti Leonardove dragocjene sedamdeset i dvije tone bronce
kako bi izradio novi top, umjesto gran cavalla. Leonardo je zadrao svoj
optimizam zbog injenice da e na kraju ipak uspjeti dovriti svoje djelo te je

nastavio raditi na projektu. Meutim, Ludovico je ostao bez novca. Postalo

je jasno da velianstveni spomenik nikada nee biti izliven. Otprilike godinu
dana kasnije Leonardo je, uz pismo koje je napisao vojvodi, dodao i
jednostavnu poruku; O konju neu nita rei zato to znam kakva su
vremena.
Leonardovi kalupi nisu nikada uporabljeni, a njegova se golema glinena
maketa s vremenom smrvila i propala. Meutim, njegova je kiparska slava
nastavila ivjeti, kao i nova metoda lijevanja. Dvije stotine godina kasnije,
iskuana je u Francuskoj za izlijevanje velikog kipa Louisa XIV na konju,
koji je bio gotovo iste visine kao Leonardov gran cavallo. ak je i dranje
tijela konja bilo isto, ukazuje nam Bramly, a izvanredna je sluajnost da je
ista zla sudbina zadesila i taj kip, unitenje tijekom Revolucije, tako da ga
ne moemo vidjeti. No to to je uope izraen dokazuje da je [Leonardova]
metoda bila valjana.
LEONARDO DIZAJNER
Razmiljajui o velikoj raznolikosti Leonardovih interesa i zanimanja,
praktiki sve ono na to ne moemo strogo gledati kao na umjetnost ili
znanost moe se staviti pod iru kategoriju dizajna. Pojam dizajna kao
samostalnog zanimanja pojavio se tek u dvadesetom stoljeu. Shodno tome,
gledati na Leonarda kao na dizajnera znai primijeniti modernu kategoriju
koja u njegovo vrijeme nije postojala. No pak, zanimljivo je prouiti njegovo
toliko iroko podruje djelovanja iz naeg suvremenog kuta gledanja.
Dizajn je, onda i danas, uvijek bio sastavni dio ireg postupka
uobliavanja predmeta. Na poetku je postupak dizajna bio isto pojmovni
postupak koji ukljuuje vizualizaciju slika, razmjetaj elemenata u obrasce
kao odgovor na odreene potrebe, te crtanje niza skica koje predstavljaju
zamisli dizajnera. Sve su te aktivnosti oaravale Leonarda i u njima je bio
nenadmaan.
Kako se postupak dizajniranja razvija i pribliava svojoj fazi ostvarenja
tako se poveava i njegova ovisnost o drugim podrujima djelovanja. Zato
razliite vrste dizajna klasificiramo ve prema podrujima u kojima djeluju.
Dananje vrste dizajna imaju veze s graevinarstvom, vojnim i strojarskim
inenjerstvom. Postoji dizajn u arhitekturi, dizajniranje krajobraza i vrtova,
urbani dizajn, modni dizajn, scenski i kazalini dizajn, kao i grafiki dizajn.
Leonardo da Vinci bavio se svim tim dizajnerskim disciplinama cijeloga
ivota.
Dobri dizajneri imaju sposobnost sustavnog miljenja i sinteze. Istiu se
sposobnou vizualizacije, sjajni su u organiziranju poznatih elemenata u
novi razmjetaj i u stvaranju novih odnosa; vjeto uobliavaju te misaone
postupke u crtee gotovo istom brzinom kako i nastaju. Leonardo je,
naravno, u velikoj mjeri imao sve te sposobnosti. Osim toga, imao je i

nevjerojatan dar za primjeivanje i rjeavanje tehnikih problema, to je jo

jedna od osobina dobrog dizajnera, ustvari u tolikoj mjeri da mu je to bila
kao druga narav.
Mnogi strojevi i mehanike naprave koje je nacrtao nisu bili novi.
Meutim, kada bi ih preuzeo iz skica ranijih izumitelja, uvijek bi ih mijenjao
i popravljao njihov dizajn, esto i do neprepoznatljivosti. Dok je radio na
velikom nacrtu Bitke kod Anghtarija, izradio je domiljate skele koje je,
prema Vasariju, mogao podizati ili sputati skupljajui ili irei ih. Dok je
duge sate provodio u konjunicama obitelji Sforza crtajui istokrvne konje,
dizajnirao je i skicirao model konjunice s automatskim dovodom hrane i
vode, kao i odvodom tekueg gnojiva, to je posluilo kao osnova za
izgradnju staja obitelji Medici dvadeset i pet godina kasnije. to god da je
radio, uvijekje razmiljao o tehnikim inovacijama.
OD STROJARSTVA DO ZNANOSTI
Leonardova je tehnika inventivnost doivjela svoj potpuni procvat dok je
bio slikar i inenjer na dvoru obitelji Sforza. Obveze umjetnika na
renesansnom dvoru, osim slikanja portreta i osmiljavanja sveanosti i
zabava, ukljuivale su i raznolike male inenjerske poslove koji su zahtijevali
neobinu domiljatost i umijee u baratanju materijalima. S obzirom na
njegove mnoge talente, savreno mu je pristajao takav posao. Izumio je
mnogobrojne zaprepaujue naprave, kojima se uvelike proslavio kao
inenjer-maioniar.
Mnogi od tih izuma bili su izvanredni za ono vrijeme. Tu se ubrajaju i
vrata koja su se automatski otvarala i zatvarala pomou protutea, stolna
svjetiljka s podesivim intenzitetom svjetla, sklopivi namjetaj, oktagonalno
zrcalo koje je stvaralo beskonaan broj mnogostrukih odraza, kao i
domiljat raanj, na kojem e se peenje okretati sporo ili brzo, ovisno o
tome je li vatra umjerena ili jaka. Drugi izumi, blii industrijskoj
proizvodnji, ukljuuju preu za proizvodnju maslinova ulja i razne tekstilne
strojeve za predenje, tkanje, pletenje konoplje, obrubljivanje filca i izradu
igala. Leonardo se oduevljeno bavio izumima cijeloga ivota - pripisuje mu
se njih oko tri stotine.
No takav spoj umjetnika i inenjera nije bio neobian u renesansi. Na
primjer, Leonardov uitelj Verrocchio bio je glasoviti zlatar, kipar i slikar, te
ugledni inenjer. Veliki renesansni arhitekt Brunelleschi bio je obuen za
zlatara, a najprije se prouo u Firenci kao kipar. Kasnije, kada je ve bio
slavni arhitekt, bio je poznat i po svojoj genijalnoj domiljatosti na podruju
graevinarstva, kako civilnog tako i vojnog. Brunelleschi je umro est
godina prije Leonardova roenja. Mladi mu se Leonardo jako divio i
pokazao koliko duguje znamenitome arhitektu tako to je nacrtao nekoliko
Brunelleschijevih arhitektonskih planova i nekoliko njegovih slavnih

naprava za podizanje.
Meutim, Leonardo je bio jedinstven dizajner i inenjer po tome to su
mnogi novi projekti koje je predstavio u svojim Biljenicama predstavljali
tehnoloki napredak do kojeg je dolo tek nekoliko stoljea kasnije. Osim
toga, bio je jedini slavni renesansni inenjer koji je povezao strojarstvo i
znanost. Kao i slikarstvo, strojarstvo je Leonardu postalo misaona
rasprava. Nije mu bilo dovoljno znati kako neto radi, ve je, imao potrebu
znati i zato. Tako je pokrenut neizbjean postupak koji ga je od tehnologije i
strojarstva odveo u istu znanost. Kao to je to zamijetio povjesniar
umjetnosti Kenneth Clark, taj postupak na djelu moemo vidjeti u
Leonardovim rukopisima:
Kao prvo, postoje pitanja o izradi odreenih strojeva, potom ...
pitanja o temeljnim naelima dinamike, i konano, pitanja koja
nikada nisu bila postavljena o vjetrovima, oblacima, starosti Zemlje,
stvaranju, ljudskome srcu. Puka znatielja postala je temeljito
znanstveno istraivanje, neovisno o tehnikim interesima koji su mu
prethodili.
DIZAJN U ARHITEKTURI
Leonardo se cijeloga ivota aktivno bavio arhitekturom, meutim
njegovo ime nije povezano ni s jednom crkvom ili kakvom drugom
graevinom, niti ga se spominje i u jednom arhitektonskom ugovoru. Unato
tome, njegovi su ga suvremenici hvalili kao izvrsnog arhitekta, a
povjesniari umjetnosti Ludwig Heydenreich i Carlo Pedretti smatraju da je
takav ugled i zasluio.
Na podruju arhitekture, kao i u mnogim drugim podrujima,
Leonarda je najvie zanimao dizajn. Njegove Biljenice pune su
arhitektonskih crtea; osmislio je brojne vile, palae i katedrale, a esto su
od njega traili savjete jer je slovio kao strunjak za arhitektonske probleme.
Meutim, njegovi crtei nisu onakvi kakve bi naruitelj mogao oekivati od
profesionalnog arhitekta. To nikada nisu tono odreeni prijedlozi ili detaljni
planovi, te su, citirat u Daniela Arassea, nevjerojatno lieni bilo kakva
razmatranja detalja vezanih uz arhitektonski rjenik (stupovi, kapiteli,
kostur graevine, zidni vijenac, zidni reljef i tako dalje). Ono to Leonarda
zanima jest sintaksa, logiko promiljanje i uzajamna organizacija djelova
zgrade.
Drugim rijeima, problemi kojima se Leonardo bavi teoretski su problemi
arhitektonskog dizajna. Pitanja koja postavlja ista su ona kojima se bavi u
svojoj znanosti o organskim oblicima; pitanja o obrascima, prostornoj
organizaciji, ritmu i gibanju. Na biljeke kojima su popraeni njegovi crtei
(napisane njegovim uobiajenim zrcalnim pismom, stoga i namijenjene samo

njemu) moemo gledati kao na dijelove traktata o arhitekturi koji je

Leonardo, prema miljenju Heydenreicha, moda namjeravao napisati.

Slika 2-5: Nacrt centraliziranog Hrama, oko 1488

Rukopis Ashburton I, folio 5v

Zbog njegova jedinstvena sustavnog pristupa arhitekturi, njegovu

arhitektonskom dizajnu svojstvena je izvanredna ravnodunost prema
klasinim oblicima te visok stupanj izvornosti. Rjeenja koja on zamilja,
napisao je Arasse, bez iznimke su (sjajno) nekonvencionalna, odnosno
nisu klasina s obzirom na to da su na jedan nain gotika, a na drugi ve

maniristika.
Leonardova izvornost oituje se u njegovu naizgled lako izvedenom spoju
arhitekture i sloene geometrije. Poglavito se to jasno vidi u mnogim
nacrtima centraliziranih, radijalno simetrinih crkava i hramova (vidi sl. 25). Premda su crkve s takvim nacrtom bile omiljene Albertiju, Brunelleschiju
i drugim renesansnim arhitekatima, razigrane skupine geometrijskih
obrazaca, koje gotovo podsjeaju na fraktale moderne teorije sloenosti,
svojstvene su jedino Leonardu. Matematiki spoj dijelova, navodi Martin
Kemp, nekako daje vrlo snaan osjeaj organskog jedinstva vanjskoj
perspektivi graevine, na nain koji je samo njemu svojstven. Isto toliko
dojmljiv i njemu svojtven je i pogled iz ptije perspektive koji mu omoguuje
da prikae svoj nacrt trodimenzionalno, kao da je rije o skulpturi, a ne o
spoju tlocrta i bokocrta.
Imajui u vidu da je u sreditu Leonardova zanimanja bilo razumijevanje
prirodnih oblika, kako u makrokozmu tako i u mikrokozmu, nije udno to
je naglaavao slinosti izmeu arhitektonskih struktura i struktura u
prirodi, poglavito ljudske anatomije. Ustvari, to povezivanje arhitekture i
anatomije pronalazimo jo u antici i bilo je uobiajeno za renesansne
arhitekte koji su vidjeli slinost izmeu dobrog arhitekta i dobrog lijenika.
Kao to je objasnio Leonardo:
Lijenici, uitelji i oni koji njeguju bolesne trebali bi razumjeti to
je ovjek, to je ivot, to je zdravlje i na koji nain ga jednakost i
sklad elemenata odrava, dok ga nesklad tih elemenata oteuje i
unitava... Isto je potrebno i bolesnoj katedrali, odnosno potreban joj
je lijenik-arhitekt koji dobro razumije to je graevina i iz kojih
pravila proizlazi pravilan nain gradnje.
Meutim, Leonardo je otiao dalje od obinih slinosti, na primjer
usporeujui kupolu crkve s ljudskom lubanjom ili lukove njezina svoda s
prsnim koem. Kao to su ga ivo zanimali metaboliki procesi u tijelu,
udisanje i izdisanje, prenoenje hranjivih i otpadnih tvari krvotokom, tako je
posebnu pozornost posveivao metabolizmu graevine, prouavajui kako
stube i vrata olakavaju kretanje kroz graevinu. Na jednom od listova koji
se nalazi u zbirci Windsor prikazan je dijagram krvnih ila odmah do serije
skica stuba, iz ega proizlazi da je Leonardo svjesno primjenjivao metaforu
metabolikih procesa u svom arhitektonskom dizajnu.
Posebna pozornost koju je Leonardo posveivao kretanju kroz graevine
nije se ograniavala na unutranjost, ve je ukljuivala i okolni teren: vee,
loe i balkone. Ustvari, u veini svojih nacrta vila i palaa na vrt je gledao
kao na sastavni dio graevine. Ti nacrti odraavaju njegovu stalnu tenju
zdruavanju arhitekture i prirode. Pojavom i razvojem renesansnog vrta, kao
i Leonardovim osebujnim doprinosom dizajnu krajobraza i vrta, detaljno se

pozabavio botaniar William Emboden u svojem prekrasnom djelu Leonardo

da Vinci o biljkama i vrtovima.
Leonardov organski pogled na graevine i njegova posebna
usredotoenost na njihov metabolizam vidljivi su u njegovu
predvodnikom doprinosu urbanom dizajnu. Kako je bio svjedok pojave
kuge u Milanu, odmah nakon svog dolaska u taj grad 1482., shvatio je da
su razorne posljedice koje su nastale u velikoj mjeri rezultat stranih
sanitarnih prilika u gradu. Na sebi svojstven nain, na to je odgovorio
predlaui da se grad obnovi tako da moe pruiti primjerene stambene
uvjete za ljude i sklonita za ivotinje te da se ulice redovito iste mlazovima
vode. Potrebna je rijeka koja brzo tee kako bi se izbjegao pokvareni zrak
nastao stagniranjem, razmiljao je Leonardo, a to e takoer biti korisno
za redovito ienje grada otvaranjem brana.
Leonardov nacrt idealnog grada bio je korjenit za doba u kojem je ivio.
Predloio je da se stanovnitvo podijeli u deset opina du rijeke, s otprilike
po trideset tisua stanovnika svaka. Na takav nain, napisao je, rasprit
ete tako stranu gomilu ljudi, stisnutih kao stado koza, jedni drugima na
leima, koji svaki kut ispunjuju svojim odvratnim smradom i siju sjeme
kuge i smrti
U svakoj bi opini postojale dvije razine, gornja za pjeake i donja za
vozila, sa stubitima koja bi ih povezivala. Na gornjoj bi razini bile
nadsvoene staze i predivne kue s terasastim vrtovima, a na donjoj bi bile
trgovine i skladini prostori za robu, kao i ceste i kanali za dostavu robe
kolima i brodovima. Osim toga, Leonardov je plan ukljuivao podzemne
kanale koji bi odvodili kanalizaciju i smrdljive tvari.
Iz Leonardovih biljeki jasno je da je na grad gledao kao na neku vrstu
ivog organizma, u kojem se ljudi, materijalna dobra, hrana, voda i otpad
moraju kretati i protjecati s lakoom kako bi grad ostao zdrav. Na alost,
Ludovico nije primijenio nijednu od Leonardovih zamisli. Da je to uinio,
povijest europskih gradova moda bi bila posve drugaija. Kao to nam
fiziar Sherwin Nuland ukazuje: Leonardo je zamislio grad zasnovan na
naelima provoenja zdravstvenih mjera i javnog zdravlja koja e biti
cijenjena tek stoljeima kasnije.
Dvije godine prije svoje smrti, Leonardo je dobio jo jednu priliku da
promilja urbani dizajn. Naime, francuski kralj zatraio je da mu napravi
planove za novi glavni grad i kraljevsku rezidenciju. Leonardo je, jo jednom,
napravio nacrt grada ispresijecana kanalima ija je namjena bila ne samo
da opskrbljuju vodom velianstvene fontane nego i da budu rabljeni za
navodnjavanje, prijevoz, kao i za ienje grada i odvoz smea. Leonardo je
opet bio ustrajao na vanosti kruenja vode za zdravlje urbanog organizma.
Ovaj su put radovi na golemom projektu uistinu i zapoeli, meutim
prekinuti su nekoliko godina kasnije kada je epidemija desetkovala radnu
snagu.

Leonardova zamisao o urbanom zdravlju, zasnovana na poimanju grada

kao ivog sustava, nedavno je ponovno dobila na znaenju kada je 1980-ih
Svjetska zdravstvena organizacija pokrenula Projekt zdravih gradova u
Europi. Danas, pokret Healthy Cities (zdravi gradovi, prim. prev.) djeluje u
vie od tisuu gradova irom svijeta, a da njegovi pokretai i ne znaju da su
naela na kojima poiva stara vie od pet stoljea i da su djelo Leonarda da
Vincija.
UMJETNIK-MAIONIAR
Jedna od osnovnih obveza renesansnog dvorskog umjetnika bila je
osmiljavanje zabava - sveanosti i kazalinih nastupa sa svim potrebnim
dekoracijama, kostimima i privremenom arhitekturom. Na takvim
priredbama umjetnik je stvarao sliku velianstvenog bogatog i monog
dvora, kakvu je vladar dvora htio prikazati. Dvor obitelji Sforza u Milanu bio
je poznat po razmetljivom bogatstvu svojih sveanosti koje su se odravale
svake godine za crkvenih slavlja, kao i prilikom cijelog niza spektakularnih
kraljevskih vjenanja. Leonardo je bio potpuno svjestan vanosti svoje uloge
pri osmiljavanju sjajnih predstava za takve dogaaje. Tim je obvezama
posveivao znatnu koliinu vremena i energije, a i na tom je podruju bio
jednako nenadmaan kao i u drugim umjetnikim podrujima kojima se
bavio. tovie, kao to nam na to ukazuje Arasse, za ivota Leonardo je
[dugovao] dobar dio svoje slave svojim nenadmanim darom umjetnikazabavljaa. Poglavito su kazaline predstave bile idealan teren na kojem je
Leonardo mogao pokazati svoju dizajnersku raznolikost i izvrsnost. U
mnogim je dvorskim predstavama bio i redatelj, scenograf, kostimograf,
umjetnik minke, kao i izumitelj scenskih ureaja. Paljivo je prouavao
kazalinu umjetnost i osmislio mnoge novine. Na primjer, izumio je prvu
okretnu pozornicu u povijesti kazalita, a i prvi je predlagao podizanje
zastora umjesto da ga se pusti da padne, to je dotad bilo uobiajeno.
Pri sloenijim izvedbama, Leonardo se istodobno sluio svojim umijeem
slikanja, dizajniranja kostima, skladanja glazbe i strojarstva kako bi stvorio
potpunu predstavu s pokretnom scenografijom : posebnim efektima koje je
postizao scenskim ureajima. Te su priredbe, koje su graniile s magijom,
njegove suvremenike ispunjavale strahopotovanjem. Na primjer, reirajui
Danaju Baldassarea Tacconea, Leonardo je stvorio sjajne iluzije Zeusova
pretvaranja u zlatnu kiu i Danajine metamorfoze u zvijezdu. Tijekom
izvedbe ovog posljednjeg, gledateljstvo je moglo vidjeti zvijezdu koja se
polako die prema nebu, uz toliko mone zvukove da je izgledalo kao da e
se palaa sruiti. Kada je na scenu postavljao Orfeja Angela Poliziana,
izumio je sustav kotaa-zupanika i protutea kako bi stvorio brdo koje se
iznenada otvaralo, razotkrivajui Plutona na njegovom prijestolju koji se
izdizao iz dubina podzemnog svijeta popraen zastraujuim zvukovima i

osvijetljen paklenim svjetlom. Te su spektakularne izvedbe vrsto ustoliile

Leonardovu slavu sjajnog inenjera i nenadmanog maioniara pozornice.
ISPREPLETENE NITI
Vezene tapiserije i drugi ukrasni elementi osmiljeni za dvorske
sveanosti i dramske predstave maske obino su prikazivali sloene
ambleme i alegorije bogatog simbolinog znaenja i igara rijei, a sve da bi
se izrazila slava vodeih monika, Leonardo je izradio mnoge takve
alegorijske crtee sa sloenim simbolikim porukama, od kojih mnoge
moderni znanstvenici nisu mogli protumaiti. Oarala ga je i jedna vrsta
apstraktnijeg amblema koji je rabio sa zapletenim krivuljama u obliku
vorova i svitaka. Ti su uzorci vorova jako popularni krajem petnaestog
stoljea bili poznati kao fantasie dei vinci, prema trstici (vinci) koja se
rabila u izradi koara. Zahvaljujui toj sluajnoj vezi sa svojim imenom,
Leonardo je rabio takve isprepletene vinci motive kao svoj potpisni uzorak
na mnogim skicama.
Tijekom posljednjih dviju godina koje je proveo na dvoru obitelji Sforza,
Leonardo je stvorio konani amblem za princa Ludovica, opsenu i sloenu
fantasiju dei vinci koja je prekrivala zidove i svod cijele jedne prostorije.
Poznata kao Sala delle Asse (Soba drvenih dasaka), to je velika etverokutna
prostorija koja se nalazi u sjevernom tornju dvorca obitelji Sforza, u kojoj
etiri lunette na svakom zidu zajedniki stvaraju sloenu konstrukciju
svoda. Leonardov vrlo domiljat ukras prikazuje nasad stabala duda
ukorijenjenih u kamenom podsloju zemlje, ija se debla izdiu sve do stropa
kao stupovi koji podravaju stvarni svod, a njihove se grane kriaju po
svodu u gotikoj rebrastoj tvorevini elegantno isprepletenih krivulja. Manje
grane i lie stvaraju bujni, zapleteni labirint zelenila koje se iri po
zidovima i stropu. Cijelu kompoziciju povezuje jedna jedina beskrajna vrpca
koja vijuga ispod i iznad grana stvarajui sloene arabeske od
tradicionalnih uzoraka vorova.
Slika u Sali delle Asse izvanredna je iz vie razloga. Zahvaljujui
svojem opsenom poznavanju biljaka, Leonardo je granama i liu podario
iznenaujue vjeran izgled velike bujnosti i te je prirodne strukture rasta
graciozno i predivno zdruio s postojeom arhitektonskom strukturom te s
geometrijom formalnog ukraavanja (vidi sl. 2-6). Osim toga, u svoj je lisnati
labirint upleo vieznanost koja je nadilazila obvezno velianje princa. Oito
je da je soba bila posveena Ludovicovoj velianstvenosti. Natpisi na etiri
ploice postavljene na istaknuta mjesta hvale njegovu politiku, a tit na
kojem su zdrueni grbovi Ludovica i njegove supruge Beatrice dEste
ukraava sredite svoda. Isprepletene grane slave uspomenu na njihov brak.

Slika 2-6: Detalj iz Sale delle Asse, 1498. - 1499.,

Castello Sforzesco, Milano
Meutim, Leonardovo djelo sadri i istananije znaenje. Ve je i samo
dudovo stablo bogato simbolikom. Stilizirano stablo s liem i korijenjem bilo

je jedan od amblema obitelji Sforza. Dud aludira i na prinev dobro poznat

nadimak il Moro (Maur), to isto tako znai i dud. Za dud se takoer
smatralo da je mudro i oprezno drvo s obzirom na to da cvjeta polako, a plod
sazrijeva brzo, pa je bio simbol mudrog vladanja. Osim toga, bio je povezan i
s proizvodnjom svile, a to je bila glavna industrijska grana u Milanu koju je
Ludovico snano poticao. Ta je veza s industrijom podcrtana uporabom
zlatne vrpce, koja ne samo da evocira eleganciju dvorca obitelji Sforza, nego
je i podsjetnik na izradu zlatne niti, jo jednog od milanskih posebnosti.
Na jo dubljoj razini, Leonardova dekoracija na simboliki nain izraava
njegovo uvjerenje kako bi se ljudska proizvodnja trebala skladno zdruiti sa
ivotnim oblicima u prirodi. tovie, moda nije pretjerano tumaiti
dekoraciju vinci iz Sale delle Asse kao simbol Leonardove znanosti. Pojedina
debla, ili stupovi, na kojima poiva, mogu se tumaiti kao traktati koje je
namjeravao napisati na razliite teme, ukorijenjeni u tlo tradicionalnog
znanja, ali ija je namjera probiti se kroz stijene aristotelskog pogleda na
svijet i uzdignuti ljudsko znanje do novih visina. Sadraji svakog od traktata,
izlazei na vidjelo, povezali bi se meusobno stvarajui jedinstveni sklad.
Slinosti u obrascima i postupcima koji meusobno povezuju razliite vidove
prirode pruaju zlatnu nit koja objedinjuje razliite grane Leonardove
znanosti u ujedinjenu sliku svijeta.
Stotinu godina nakon Leonarda, francuski filozof Rene Descartes
usporedio je znanost (ili filozofiju prirode kako se tada zvala) sa stablom.
Korijenje je metafizika napisao je, deblo je fizika, a grane su sve ostale
znanosti. Prema Descartesovoj metafori, fizika, koja se temelji na metafizici,
jedinstveni je temelj svih drugih znanosti i predmet koji daje temeljni opis
stvarnosti. Nasuprot tome, Leonardova znanost ne moe se svesti na jednu
jedinu osnovu, kao to smo imali prilike vidjeti. Njezina snaga ne proizlazi iz
jednog debla, ve iz sloene povezanosti grana vie stabala. Prepoznati
brojne obrasce odnosa u prirodi za Leonarda je bio zatitni znak univerzalne
znanosti. I mi danas osjeamo veu potrebu za takvim univerzalnim ili
sustavnim znanjem, to je jedan od razloga zbog kojih je Leonardov
sveobuhvatni pogled na svijet toliko povezan s naim vremenom.
U iduim u poglavljima pratiti Leonardovu zlatnu vrpcu uzdu razliitih
grana njegove znanosti o ivotnim oblicima. No prije nego krenemo na to
putovanje, vano je znati neto vie o tome kada su i gdje te grane rasle i
listale u Leonardovu ivotu.

TREE POGLAVLJE

Firentinac
S obzirom na veliku slavu koju je Leonardo uivao za ivota i na
opsene biljeke koje je ostavio, zaprepauje to to je vrlo malo pouzdanih
biografskih podataka o njegovu ivotu. U svojim Biljenicama rijetko je
komentirao dogaaje i upisivao datume pokraj svojih biljeki ili crtea, a u
slubenim dokumentima i pismima iz njegova vremena jako je mali broj
tonih podataka o pojedinim dogaajima u njegovu ivotu.
Zbog toga nije udno da su se idui narataji biografa i komentatora u
izvjesnoj mjeri oslanjali na legende i mitove o ovome geniju renesanse. Tek
krajem devetnaestog stoljea, kada su njegove Biljenice konano
transkribirane i objavljene, poeo je izranjati njegov um u svojoj punoj
veliini, a tek su u dvadesetom stoljeu biografi i povjesniari umjetnosti
konano mogli, uz znakovitu koliinu detektivskog rada, razluiti injenice
od izmiljotina i sastaviti precizne biografije.
Iz tih detaljnih djela jasno je da je Leonardova pokretaka ivotna snaga
proizlazila iz njegove silne znanstvene znatielje. Uvijek je radije traio
stabilne okolnosti i stalne prihode koji bi mu dopustili da se bavi svojim
umnim poslovima relativno u miru nego da ovisi o nestalnim narudbama za
svoja umjetnika djela. U svojim je nastojanjima bio vrlo uspjean i veinu je
ivota proivio dosta lagodno. Razni vladari iz Milana, Rima i Francuske
zapoljavali su ga kao dvorskog umjetnika i inenjera, a on se nije libio
preusmjeriti svoju privrenost kada bi se promijenila politika srea njegova
pokrovitelja, naravno, ako bi mu novi vladar ponudio stalne prihode i
dovoljno slobode da moe nastaniti svoja znanstvena istraivanja.
Leonardova elja za stabilnim okolnostima, u kojima se u miru mogao
baviti svojom umjetnou i znanou kao i izvravati mnoge abveze koje su
se od njega oekivale na dvoru, bila je u velikoj suprotnosti s nemirnim
vremenima u kojima je ivio. Italija je u petnaestom stoljeu bila
kaleidoskop sastavljen od vie desetaka nezavisnih drava koje su uvijek
mijenjale svoja saveznitva u stalnoj borbi za ekonomikom i politikom moi
koja je uvijek bila na rubu ratnog sukoba.
U to su doba najmoniji bili vojvodstvo Milana i obitelji Savoya te
Mletaka Republika na sjeveru, firentinska republika i papinski teritoriji u
sreditu poluotoka, napuljsko kraljevstvo i sicilijansko kraljevstvo NA jugu.
Pored toga, postojao je itav niz manjih drava kao to su bile Genova,
Mantova, Ferrara i Siena.
Leonardo se esto morao seliti pred prijetnjom rata, stranih osvajaa i
drugih promjena na razini politike vlasti. Tako ga je ivot vodio iz Firence u
Milano, iz Milana u Veneciju, pa natrag u Firencu, potom ponovo u Milano,

pa u Rim i napokon u Amboise u Francuskoj. Osim toga, bilo je i mnogo

manjih putovanja po Italiji, ukljuujui i nekoliko putovanja iz Firence u
Rim i u razliita mjesta u Toskani i Romagni, pa iz Milana u Paviju, na
jezero Como i u Genovu, O svim tim iznenadnim promjenama i prisilnim
selidbama koje je doivio, u njegovim Biljekama gotovo da nema ni
spomena. Ukoliko uzmemo u obzir da su u ono vrijeme putovanja konjima
ili mazgama dosta dugo trajala - jasno je da je Leonardo dobar dio svog
ivota proveo na putu utoliko je i dojmljivije njegovo opseno znanstveno i
umjetniko stvaralatvo.
Unato svim tim putovanjima, Leonardova umjetnost i kultura ostale su
ukorijenjene u Firenci. Govorio je osebujnim, rjeitim toskanskim
narjejem, koje je bilo jako cijenjeno na dvoru obitelji Sforza u Milanu, a
cijeloga je ivota bio poznat kao Leonardo da Vinci, Firentinac. Meutim,
prije nego to je usvojio firentinsku kulturu, nekoliko vanih godina svog
djetinjstva proveo je na selu u okolici Firence, to je ostavilo dubok trag na
njegovu narav i um.
DJETINJSTVO U VINCIJU
Leonaido je roen 15. travnja 1452. u Vinciju, armantnom toskanskom
selu na obroncima Montalbana, udaljenom tridesetak kilometara zapadno
od Firence, Njegov otac, ser Piero da Vinci, bio je mlad i ambiciozan javni
biljenik, a njegova je majka bila mlada seoska djevojka imenom Caterina.
Leonardo je bio izvanbrano dijete, to je bio snaan ograniavajui
imbenik u kasnijem odabiru karijere. Ubrzo nakon njegova roenja, majka
se udala za mjesnog seljaka i otila, dok se njegov otac oenio mladom
enom iz redova firentinske buroazije, vjerojatno kako bi dalje napredovao
u svojoj karijeri u Firenci, gdje je s vremenom sebi stvorio klijentelu.
Djeaka su odgojili ve postariji djed i baka te stric Francesco, koji je vodio
obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo u Vinciju.
Francesco da Vinci, koji je bio samo esnaest godina stariji od Leonarda,
jako je volio svojeg neaka i uskoro djeaku postao oinskim likom. Bio je to
ovjek blage naravi sklon kontemplaciji, koji je volio prirodu i dobro je
poznavao. Sigurno je provodio puno vremena s djeakom, etajui
vinogradima i maslinicima koji su okruivali Vinci (kao to je to i danas),
promatrajui ptice, gutere, kukce i druga sitna stvorenja koja su
nastanjivala okolnu prirodu, pouavajui djeaka imenima i svojstvima
cvijea i ljekovitog bilja koje je raslo na tom podruju.
Nesumnjivo je upravo Francesco u mladog Leonarda usadio osjeaj
dubokog potovanja prema ivotu, bezgraninu znatielju i strpljenje
neophodno za prisno promatranje prirode. Leonardo je poeo crtati ve u
ranom djetinjstvu. U svojim je Biljenicama meu djelima koja je napravio u
mladosti, naveo mnogobrojno cvijee prikazano iz prirode, a njegov

najraniji sauvani crte, koji je napravio kad mu je bila dvadeset i jedna

godina, prikaz je toskanskog krajobraza njegova djetinjstva, obraenih polja
omeenih obroncima i stijenama Montalbana.
Dojmljivo je kako je Leonardo ve u ovom svojem ranom crteu, kao i u
onom na kojem je prikazana gudura i ptice movarice (sl. 3-1), a koji je
izradio nekoliko godina kasnije, prikazao dramatine geoloke tvorevine
koje e postati dijelom pozadine veine njegovih slika. ini se da je njegova
ivotna opinjenost vrhovima stijena, koje je oblikovala voda i koje su na
koncu postajale ljunak i plodno tlo, proizala njegova djeakog iskustva s
planinskim rijekama i krevitim naslagama koje su svojstvene krajobrazu u
okolici Vincija.
Leonardo je kao djeak istraivao te misteriozne oblike stijena, slapova i
peina. Kako su godine prolazile, sjeanje na njih sigurno je postajalo ivlje
s obzirom na to da je usvojio drevnu analogiju mikrokozma i makrokozma
te je poeo gledati na stijene, tlo i vodu kao na kosti, meso i krv ivue
Zemlje. Tako su oblici stijena koje je vidio u djetinjstvu postali njegov
osobni mitski jezik koji ce se zauvijek pojavljivati na njegovim slikama.
U Vinciju je Leonardo pohaao jednu od uobiajenih scuola dabaco
(kola abakusa) u kojima se djecu pouavalo itanju, pisanju i osnovnim
znanjima iz aritmetike prilagoenima potrebama trgovaca. Uenici koji su
se pripremali za odlazak na sveuilite, nakon toga su pohaali scuolu di
lettere gdje su ih pouavali humanistikim znanostima, a sve zasnovano na
prouavanju velikih latinskih autora. Takvo je obrazovanje ukljuivalo
govornistvo, pjesnistvo, povijest i etiku.
Budui da je bio izvanbrano dijete, bilo mu je zabranjeno pohaati
sveuilite, stoga ga nisu poslali u scuolu di lettere. Umjesto toga, svoje je
naukovanje zapoeo u umjetnosti. To je jako utjecalo na njegovo daljnje
obrazovanje i intelektualni razvoj. Leonardo je bio neuk, to je znailo da
gotovo uope nije poznavao latinski, stoga nije mogao itati znanstvene
knjige svojeg vremena, osim pokoji tekst preveden na puki jezik. To je
takoer znailo da nije poznavao retorika pravila koja su vrijedila za
filozofske rasprave.
Kasnije u ivotu, Leonardo se stalno trudio svladati tu prepreku uei
brojne predmete, traei savjete znanstvenika kada god je mogao : stvarajui
poveu vlastitu knjinicu. S druge strane, bio je svjestan da je to to nije bio
ogranien pravilima klasine retorike ujedno i prednost jer je tako lake
mogao uiti izravno od prirode, poglavito kada su njegova opaanja bila u
suprotnosti s konvencionalnim zamislima. Potpuno sam svjestan da, zato
to nisam uen ovjek, odreene uobraene osobe mogu pomisliti da me
mogu s razlogom diskreditirati, napisao je u vlastitu obranu bliei se
etrdesetoj godini ivota. Smijeni ljudi!... Oni ne znaju da ono ime se ja
bavim vrijedi vie jer proizlazi iz iskustva, a ne iz rijei drugih ljudi, a
iskustvo je uiteljica onih koji su dobro pisali.

Slika 3-1: Gudura i ptice movarice, oko 1483.,

zbirka Windsor, Studije krajobraza, biljaka i voda, folio 3r
Leonardo je u ranom djetinjstvu pokazao da posjeduje izvanredan
umjetniki dar, a isto tako se rano javlja nagovjetaj njegove sinteze
umjetnosti i znanosti. Vasari je iznio priu u kojoj je to vrlo ivo opisano.
Kada je neki seljak zamolio Piera da Vincija da mu u Firenci da oslikati
mali, okrugli drveni tit, Piero da Vinci nije ga odnio nekom firentinskom
umjetniku, ve je zamolio svojeg sina da neto na njemu naslika. Leonardo
je odluio naslikati zastraujue udovite.
Kako bi mogao uiniti ono to je elio, pie Vasari, Leonardo je u svoju
sobu, u koju nitko osim njega nikada nije ulazio, unio brojne gutere,

zrikavce, zmije, leptire, skakavce, imie i razna druga udna stvorenja

sline prirode. Od svih njih uzeo je dijelove kako bi stvorio strahovito i
grozno udovite... Naslikao je to bie kao da izlazi iz tamne raspukline u
stijeni, rigajui otrov iz otvorenog drijela, vatru iz oiju i dim iz nosnica
tako gnjevno da je sveukupni dojam bio udovian i zastraujui. Leonardo
je toliko dugo radio na svom djelu da je odvratan smrad mrtvih ivotinja u
njegovoj sobi postao nepodnoljiv, premda on to sam nije primijetio zbog
velike ljubavi prema slikanju.
Kada je ser Piero doao vidjeti dovrenu sliku, Leonardo se vratio u
sobu, postavio tit na slikarski stalak pod svjetlom i zastro prozor.
Zatim je pozvao Piera da ue i vidi tit. Kada mu je pogled pao na tit,
Piero je bio u potpunosti iznenaen i naglo se trgnuo ne shvaajui da gleda
u tit i da je lik koji je vidio na njemu naslikan. Dok je uzmicao, Leonardo ga
je zaustavio i rekao: Ovo djelo uistinu slui svojoj svrsi. Izazvalo je ispravnu
reakciju, pa ga sada moe odnijeti.
Ova pria pokazuje nekoliko Leonardovih osobina koje su postale
osnovnim elementima njegova genija. Slika je izraz djeakove fantasije, ali je
zasnovana na njegovu paljivom promatranju prirodnih bia. Kao rezultat
toga nastala je slika koja je u isto vrijeme izmiljena i izvanredno stvarna, a
taj je uinak uvelike pojaao umjetnik svojim darom za teatralnost kada je
predstavio svoje djelo. Osim toga, Vasarijev opis mladia koji satima radi i
kojeg ne ometa odvratan smrad tijela koja trunu, sablasno predvia
anatomska seciranja koja je Leonardo ivo opisao etrdesetak godina
kasnije.
NAUKOVANJE U FIRENCI
Kada je Leonardo imao dvanaest godina, njegov se ivot promijenio na
dramatian nain. Umro mu je djed, a njegov se stric Francesco oenio. Zbog
toga je napustio Vinci i otiao ivjeti sa svojim ocem u Firencu. Nekoliko
godina nakon toga zapoeo je s naukovanjem kod glasovitog umjetnika i
obrtnika Verrocchia. Ser Piero se, u meuvremenu, ponovo oenio nakon to
mu je prva ena umrla pri poroaju. Nije siguran toan redosljed dogaaja u
Leonardovu ivotu u to vrijeme. Moda je bio ostao na selu s bakom jo
nekoliko godina, ili je moda u dvanaestoj godini bio primljen u
Verrocchijevu radionicu. Veina povjesniara vjeruje da je s naukovanjem
zapoeo negdje u petnaestoj godini.
Firenca 1460-ih godina nije imala vie od stotinu pedeset tisua
stanovnika, ali je po svojoj gospodarskoj moi i kulturnoj vanosti ila rame
uz rame s najveim europskim glavnim gradovima. Firentinske trgovake
ispostave nalazile su se u svim vanijim podrujima poznatoga svijeta, a
svojim je bogatstvom privlaila mnotvo umjetnika i intelektualaca zbog
kojih je postala aritem humanistikog pokreta koji se pomaljao, Firentinci

su bili ponosni na vanost svojega grada, njegovu slobodu i republikansku

vladu, ljepotu njegovih spomenika, a poglavito na to to je Firenca iza sebe
ostavila svoju kaotinu srednjovjekovnu prolost kako bi utjelovila duh
novoga doba.
Tijekom etrnaestog stoljea, Firenca je bila popritem brojnih
smrtonosnih zavada; izmjenjivale su se razne frakcije koje su se otvoreno
sukobljavale na ulicama; bogate su obitelji svoje kue gradile u obliku
tvrava, esto dodatno utvrenima golemim tornjevima. Kada je Leonardo
stigao u grad, veine tih prijeteih utvrda vie nije bilo. Uske i vijugave
srednjovjekovne ulice bile su proirene i izravnane, najbolesniji dijelovi
grada bili su poieni, a bogata je firentinska buroazija bila zaokupljena
izgradnjom velianstvenih palazza, rabei lokalni pjeenjak poznat kao
pietra serena i strogu simetriju nove renesansne arhitekture kako bi svojem
gradu podarili ozraje jednoobrazne plemenite elegancije.
Mladome Leonardu, koji je u grad doao sa seoskog imanja i iz seoceta
od nekoliko desetaka kua, ovaj je ivahan, poduzetan i prelijep grad
sigurno izgledao kao da je iz bajke. Brunelleschijeva velianstvena kupola,
koja je krunila uglaani mramor firentinske katedrale Santa Maria del Fiore
bila je tek dovrena, a ve je bila poznata kao udo modernog svijeta. etiri
su mosta premoivala rijeku Arno. U samome sreditu grada, Leonardo je
esto prolazio kraj uznosite i otmjene palae obitelji Medici. Panju mu je
sigurno plijenio i Ponte Vecchio, jedan od najljepih gradskih mostova, a
pored njega i Palazzo Rucellai, pun istanana sklada, jer obje su graevine
sagraene neto prije njegova roenja. S druge strane rijeke Arno, bila je
zapoela gradnja zadivljujueg zdanja Palazzo Pitti. Jo nekih dvadesetak
drugih palaa izgraeno je u iduih esnaest godina koje je Leonardo proveo
u Firenci. Za uljepavanje grada u tako velikoj mjeri bile su zaslune brojne
radionice u kojima su umjetnici i obrtnici proizvodili potrebne materijale,
umjetnika djela i velianstvene ukrase. Tijekom Leonardova naukovanja,
Firenca se mogla pohvaliti s pedeset i etiri radionice za obradu mramora,
etrdeset zlatara i osamdeset i etiri stolarske radionice, uz dodatne
osamdeset i tri radionice za svilu te dvjesto sedamdeset za vunu.
Leonardovo naukovanje bilo je rezultat veza njegova oca. Kada se preselio
k ser Pieru, sa sobom je ponio crtee koje je bio izradio u Vinciju. Jednoga
dana, pripovijeda Vasari, Piero je neke od Leonardovih crtea odnio Andrei
del Verrocchiju (koji mu je bio blizak prijatelj) i usrdno ga zamolio da mu
kae bi li za djeaka bilo korisno da ui crtanje. Andrea je bio vrlo iznenaen
kada je vidio koliko su izvanredni prvi radovi koje je Leonardo bio izradio i
toplo je preporuio Pieru da mu omogui kolovanje u tom predmetu. Tako
je Piero dogovorio da Leonardo bude primljen u Andreovu radionicu. Ser
Piero nije bio pokazao previe brige oko najranijeg kolovanja svojeg sina, ali
se iskupio odabravi Verrocchija. Od svih radionica u Firenci, Verrocchijeva
je bila najuglednija, s najboljim vezama i idealno mjesto na kojem je

Leonardo mogao njegovati svoj talent.

Andrea del Verrocchio, koji je bio otprilike istih godina kao i Leonardov
stric Francesco, bio je odlian uitelj. Po svojem prvotnom zvanju bio je
zlatar, ali i vjet umjetniki obrtnik, vrstan slikar i poznat kipar. Osim toga,
bio je i prilino vjet inenjer. Bio je ugledan i imao odline veze s obitelji
Medici, stoga je primao i stalne narudbe. U Firenci je bilo dobro poznato da
njegova radionica moe odraditi bilo kakav zahtjev.
Verrocchijeva radionica, kao i radionice mnogih drugih firentinskih
umjetnika i obrtnika, uvelike se razlikovala od slikarskih ateljea u kasnijim
stoljeima. Leonardova biografija Sergea Bramlyja sadri ivotan opis
Verrocchijeve radionice.
Bila je to bottega, odnosno duan - istovjetan stolarskom,
mesarskom ili krojakom duanu - niz prizemnih prostorija otvorenih
prema ulici... povlaile bi se platnene strehe koje su sluile kao vrata
ili kapci. Stambene prostorije nalazile bi se ili iza ili na katu. Na zidu
bi visio umjetnicima potreban pribor, pored skica, planova ili maketa
djela ija je izrada bila u tijeku, dok bi po prostoriji bile poredane
zbirke kiparskih stolova koji su se mogli okretati, radnih klupa i
slikarskih stalaka, brusni je kamen mogue stajao kraj opekarske
pei. Nekoliko bi osoba, ukljuujui i mlade naunike i pomonike
(koji su obino ivjeli pod istim krovom sa svojim majstorom i jeli s
njim za istim stolom) radilo na razliitim zadacima.
Bottega jednog majstora kao to je to bio Verrocchio nije izraivala samo
slike i skulpture nego i mnogo drugih razliitih stvari: dijelove oklopa,
crkvena zvona, svijenjake, ukraene drvene krinje, grbove, makete za
graevinske projekte, zastave za sveanosti, kao i rekvizite : Kulise za
kazaline predstave. Djela koja su naputala bottegu (ak i ona najizvrsnija)
rijetko su bila potpisana, a autor je obino bio sam majstor uz pomo svojeg
tima.
Leonardo je iduih dvanaest godina proveo u tom kreativnom okruenju i
marljivo pratio strogi tijek tradicionalnog naukovanja. Pretpostavlja se da je
crtao na drvenim ploicama i da se upoznao s umjetnikim materijalima
koje nije bilo mogue kupiti gotove, ve su se pripremali u radionici. Svaki
dan trebalo je samljeti i izmijeati svjee rigmente; uenje je ukljuivalo
izradu kistova, pripremu glazura, stavljanje zlata na pozadine te konano,
nakon nekoliko godina, i slikanje. Osim toga, Leonardo je vjerojatno bio u
mogunosti usvojiti znatna tehnika znanja promatrajui majstora na djelu
pri raznim projektima. Tijekom godina, izotravajui vlastito umijee tako
to su promatrali starije, on i ostali naunici sve su ee sudjelovali u
aktivnostima bottege sve dok konano ne bi postali majstori obrtnici i bili
primljeni u pripadajuu obrtniku udrugu ili ceh.

U Verrocchijevoj radionici Leonardo je imao priliku upoznati se ne samo

s mnotvom raznolikih umjetnikih i tehnikih vjetina nego i s brojnim
uzbudljivim novim zamislima. Bottega je bilo mjesto na kojem su se
svakodnevno vodile ive rasprave o najnovijim dogaajima. Naveer je svirala
glazba; majstorovi prijatelji i kolege umjetnici dolazili bi razmijeniti planove,
skice i tehnike inovacije; putujui pisci i filozofi dolazili bi u posjet na svom
proputovanju kroz grad. Verrocchijeva bottega privlaila je mnoge vodee
renesansne umjetnike. Botticelli, Perugino i Ghirlandaio proveli su ondje
neko vrijeme kao ve vrsni majstori kako bi nauili nove tehnike i
raspravljali o novim zamislima.
Firentinska bottega petnaestog stoljea njegovala je jedinstvenu sintezu
umjetnosti, tehnologije i znanosti, iji se vrhunac oituje u Leonardovim
zrelim djelima. Povjesniar znanosti Domenico Laurenza tvrdi da je ta
sinteza trajala samo stotinu godina i da se do kraja esnaestog stoljea
rasplinula. Godine koje je Leonardo proveo u Verrocchijevoj radionici
odrazile su se na njegov umjetniki i umni razvoj. Dugotrajna uronjenost u
kulturu te radionice snano je oblikovala njegov nain rada i cijeli njegov
pristup umjetnosti i znanosti.
Znaajan je utjecaj na budue Leonardove radne navike imao libro di
bottega (dnevnik rada), koji su svi naunici morali voditi. U nj su upisivali
tehnike upute i procedure, osobna miljenja, rjeenja problema te crtee i
dijagrame vlastitih zamisli. Libro di bottega bio je stalno auriran, upisivani
su komentari i ispravke, pa je kao takav pruao uvid u svakodnevne
aktivnosti radionice. Ta je knjiga obino sadravala neureene nakupljene
biljeke i crtee to je svojstveno i mnogim stranicama Leonardovih
Biljenica.
Ubrzo nakon to je Leonardo zapoeo sa svojim naukovanjem, Verrochio
je zaprimio narudbu za svoj najvei i najspektakularniji inenjerski projekt
dotad: izradu pozlaene bakrene kugle, promjera dva i pol metra, ili oko
sedam stopa, koja se, zajedno s kriem, trebala nai na vrhu mramornog
tornjia Brunelleschijeve kupole. Slavni je arhitekt umro prije nego to je
dovrio svoje majstorsko djelo, ali je za sobom ostavio detaljne planove za
tornji i bakrenu kuglu koje je Verrocchio trebao izvesti. Projekt je trajao tri
godine, a mladi je Leonardo imao priliku promatrati svaku njegovu fazu, te
je vjerojatno i sam u njemu sudjelovao.
Bio je to sloeni projekt koji je ukljuivao postavljanje tornjia tako da
moe odoljeti jakim vjetrovima, precizno izlijevanje, savijanje i zavarivanje
mnogobrojnih dijelova bakrene kugle. Na kraju je teku kuglu s kriem
trebalo i podignuti na vrh tornjia posebnim napravama za podizanje ije je
nacrte izradio sam Brunelleschi. Samo varenje predstavljalo je velik pothvat
znanosti i inenjerstva, jer u petnaestom stoljeu nije postojao aparat za
autogeno zavarivanje. Manje zavarke bilo je mogue napraviti u kovanici,
meutim bakrena je kugla bila toliko velika da je jedini nain na koji je

mogla biti varena na tono odreenim mjestima bila uporaba konkavnih

zrcala da se izgori zavarak (tehnika koja je bila poznata jo od antike).
Izrada potrebnih konkavnih zrcala zahtijevala je dosta znanja iz podruja
geometrijske optike, kao i vrlo preciznu opremu za mljevenje. To objanjava
esta razmatranja geometrije vatrenih zrcala, kako ih je Leonardo zvao,
prisutna na njegovim ranim crteima. Ta su ga razmatranja kasnije dovela
do sloenih teorija optike i perspektive.
Projekt je napokon dovren 1471. godine. Kroniari onoga doba zabiljeili
su da se 27. oujka iste godine velika gomila ljudi okupila ispred Duoma,
kako bi prisustvovali podizanju velike pozlaene kugle, savreno glatke i
sjajne, na vrh mramornog tornjia, gdje je, nakon objave fanfara, bila
privrena uz zvukove Te Deuma, Bio je to spektakl koji Leonardo nije
nikada zaboravio. etrdeset i pet godina kasnije, kada je Leonardo preao
ezdesetu i u Rimu izraivao nacrt velikog parabolinog zrcala, sebi je kao
podsjetnik napisao u Biljenicu: Sjeti se kako smo zavarili kuglu crkve
Santa Maria del Fiore!
Kad je Leonardo ve bio pri kraju svojeg naukovanja, Verrocchio je radio
na slici pod nazivom Krtenje Kristovo (sl. 3-2). S obzirom na to da je mladi
puno obeavao, majstor mu je dopustio da oslika dijelove pozadine i jednog
od dva anela. Ti su dijelovi slike najraniji Leonardovi slikarski uratci koje
poznajemo. U njima se ve pojavljuju znaajke njegova osebujna stila. U
pozadini slike moemo vidjeti iroke, romantine brjegove, krevite litice i
vodu koja iz mlake u dalekoj pozadini tee do prvog plana, gdje stvara
malene valove, namrekane oko Isusovih nogu. Pomnjivijim pregledom
vodenog toka na izvornoj slici, koja se danas nalazi u galeriji Uffizi, moe se
uoiti nekoliko malih slapova i uzburkanost vode, pojave koje su Leonarda
oaravale cijeloga ivota.
Jednako je dojmljiva izvornost Leonardova anela. Njegova gracioznost i
ljepota nadilaze onu Verrocchijeva anela, to majstor nije mogao ne
zamijetiti. To je bio razlog, pie Vasari, zbog kojeg Andrea vie nikada nije
dotaknuo boje, toliko je bio posramljen injenicom da je djeak bolje
razumio njihovu uporabu od njega. Uistinu, ini se da se odonda
Verrocchio posvetio skulpturi i izradu slika prepustio svojim viim
suradnicima.
MLADI MAJSTOR, SLIKAR I IZUMITELJ
Kada mu je bilo dvadeset godina, Leonardo je postao majstor slikar, a
1472. godine primljen je u ceh slikara poznat pod imenom Compagnia San
Luca (Drutvo San Luca). Zanimljivo je da je Drutvo spadalo u ceh lijenika
i ljekarnika, ije se sjedite nalazilo u bolnici Santa Maria Nuova. Za
Leonarda to je znaio i poetak dugogodinje veze s bolnicama. Godinama je
koristio ceh kao banku u koju je pohranjivao svoju uteevinu, a Santa

Maria Nuova bila je mjesto na kojem je ugrabio svoju prvu priliku da se bavi
anatomskim seciranjem.

Slika 3-2: Andrea del Verrocchio i Leonardo da Vinci, Krtenje

Kristovo, oko 1476., galerija Ujfizi, Firenca
Mladome Leonardu seciranje miia ve je bilo poznato. U blizini
Verrocchijeve radionice nalazila se bottega brae Pollaiolo, ije su slike bile
poznate po ivopisnom prikazu miiavih tijela. Svoje znanje o miiima
stekli su estim seciranjem, koje je Leonardo jamano promatrao dok je bio
naunik. Nekoliko godina kasnije, uporabio je svoje pronicavo znanje o
miiima vrata i ramena kako bi liku asketskog sv. Jeronima dao moan
izraz boli i tuge.
Nakon to je bio primljen u ceh slikara, Leonardo je ostao u
Verrocchijevoj radionici iduih pet godina, ali je bio zaposlen kao majstorov
suradnik, a ne pomonik. Takvo to nije bilo neobino, velik broj narudbi
koje su pristizale Verrocchiju motivirale su njegove naunike da nastave
raditi s njim i nakon to bi i sami postali majstori.

Vjerojatno je postojao i jo jedan dobar razlog zato je Leonardo ostao.

Tijekom svog naukovanja upoznao se s funkcioniranjem brojnih razliitih
mehanikih i optikih naprava, a sada je pojaano izvodio pokuse traei
poboljanja za postojee strojeve i izmiljajui nove. Njegov je znatieljan i
kreativan um u bottegi zasigurno nailazio na bezbrojne izazove, kako su
pristizale nove narudbe. Takoer je na raspolaganju imao potrebne
instrumente, opremu i sirovinske materijale koji su mu bili potrebni za
pokuse. Verrocchijeva je bottega i dalje ostala savreno radno okruje za
Leonarda koji je zapoeo svoju dvojnu karijeru slikara i izumitelja.
Osim to je dizajnirao konkavna zrcala, meu Leonardove rane optike
izume ubrajaju se i novi naini upravljanja svjetlom, vjerojatno u vezi sa
scenskim dizajnom. Kako dobiti divno svjetlo, napisao je pored skice
svjetla koje prolazi kroz konveksne lee; na drugom mjestu crta svjetiljku
koja stvara predivno sjajno svjetlo (svijea u kutiji opremljenoj leama). Na
listu papira iz tog razdoblja, a koji je dio Kodeksa Atlanticusa, postoji skica
stroja za stvaranje jakog glasa, a na drugim su listovima razliite svjetiljke,
a pokraj jedne od njih je biljeka stavi iznad zvijezda - oito su sve bile
namijenjene kazalitu.
Neki od njegovih drugih izuma iz tog razdoblja rabe vatru i vru zrak.
Osim samoregulirajueg rotilja koji sam ve spomenuo, Leonardo je izumio
i metodu stvaranja vakuuma kako bi podigao vodu vatrom koja izgara u
zatvorenoj kutiji, a sve je to zasnovano na zapaanju da vatra guta zrak.
Tijekom tih ranih godina takoer je razvio svoju prvu inaicu naprave za
ronjenje. Za jednog posjeta Vinciju izradio je nacrt pree za ulje ija je
poluga bila puno uinkovitija od poluga postojeih prea. Dok je bio zauzet
tim viestrukim projektima izuma, dizajna i strojarstva, Leonardo je takoer
naslikao i svoja djela Blagovijest, dvije Bogorodice i portret Ginevre de' Benci.
Leonardo je 1477. godine napustio Verrocchijevu radionicu kako bi
postao samostalni umjetnik. Meutim, on kao da sam nije ulagao previe
energije u taj svoj pothvat. Nekoliko mjeseci kasnije, moda zahvaljujui
utjecaju svog oca, primio je uglednu narudbu za izradu slike na oltaru u
kapeli San Bernardo u Palazzo Vecchiju. Po toj mu je narudbi unaprijed
plaena pozamana svota, ali nikada nije predao gotovu sliku. Negdje u tom
razdoblju zapisao je u svoju Biljenicu: Zapoeo sam raditi na dvije Djevice
Marije, bez ikakvih daljnjih objanjenja.
Ustvari, malo se zna o tome to je Leonardo radio izmeu 1477. i 1481.
godine. Neki povjesniari smatraju da se, nakon to je niz godina ivio pod
vrstom stegom u bottegi, Leonardo, koji je tada bio dvadesetpetogodinji
mladi ovjek atletske grae i pun energije, jednostavno pridruio raskonu
nainu ivota dobrostojee firentinske mladei. Vjerojatno je Leonardo,
napisao je povjesniar umjetnosti i kritiar Kenneth Clark, kao i drugi
talentirani mladi ljudi, proveo velik dio svoje mladosti ... pazei na svoj
izgled, krotei konje, uei svirati na lutnji i uivajui u hors doeuvres

ivotu.
Meutim, ako je to uistinu i bilo tako, ipak to razdoblje nije bilo lieno
frustracija. Iz neznanih razloga, obitelj Medici, moni pokrovitelji umjetnosti,
Leonarda nisu uzeli u obzir. Premda je Verrocchio bio s njima u odlinim
odnosima i uivao njihovu potporu te zasigurno nije propustio Leonarda
preporuiti Lorenzu deMediciju, Lorenzo Leonardu nije povjerio nijedan
pravi posao.
Obitelj Medici bila je obitelj bankara i trgovaca te je dva stoljea
neosporno vladala Firencom, premda njezini lanovi nisu nikada obavili
javne dunosti. Svojim golemim bogatstvom i strastvenim podupiranjem
umjetnosti, knjievnosti i uenja, Medici su utjecali na sve rodove javnog
ivota i kulture u Toskani. Osim toga, obitelj Medici dala je nekoliko
kardinala, trojicu papa i dvije francuske kraljice. Citirat u Sergea Bramlyja:
Medici su se sve manje ponaali kao poslovni ljudi a sve vie kao prinevi,
postavi priznati gospodari grada, koji je bio republika samo po svojem
imenu.
Lorenzo deMedici, poznat i kao il Magnifico, postao je vladar Firence,
idui stopama svoga oca, sa samo dvadeset godina. Bio je tek tri godine
stariji od Leonarda i dijelio s njim mnogo zajednikih stvari, ukljuujui i
ljubav prema konjima, glazbi i uenju. S druge strane, u njihovim naravima
i ukusima bilo je puno toga to ih je razdvajalo. Lorenzo nije bio zgodan
mukarac i namjerno se jednostavno odijevao. Za razliku od njega, Leonardo
je bio upadljivo lijep i razmetljiv u svojim gestama i ponaanju. Lorenzo je
proao klasino kolovanje i istinski volio formalnu naobrazbu te se okruio
piscima. Suprotno njemu, Leonardo je bio samouk, odnosno nije poznavao
ni latinski ni grki, te je prezirao ono to je vjerojatno doivljavao kao
svojatanje pismenosti na dvoru obitelji Medici. Po svemu sudei, njihove su
razlike bile toliko izraajne da su stajale na putu bile kakve meusobne
simpatije. No bez obzira na sve bilo je iznenaujue to to Lorenzo nije imao
dobro miljenje o Leonardu kao umjetniku.
Lorenzo de Medici bio je oprezan i prepreden, a mogao je biti brutalan
koliko i velikoduan. Kada je doao na vlast, uvrstio je svoj nadzor nad
vladom, restrukturirao obiteljske banke i trgovake kue, stvorio nova
saveznitva i razvrgnuo stara. Prireivao je raskone sveanosti i priredbe za
graane kako bi si osigurao popularnost.
Bez obzira na sve, Lorenzovi politiki manevri neizbjeno su stvorili
suprotstavljanje. Uao je u saveznitvo s gradom-dravom Venecijom protiv
Rima i Napulja, na to je papa Siksto IV oduzeo obitelji Medici upravljanje
financijama Vatikana i povjerio ga njima suparnikoj obitelji Pazzi. Lorenzo
je hitro uzvratio udarac optuivi lana obitelji Pazzi za izdaju davi ga
uhititi. Zauzvrat je obitelj Pazzi isplanirala odmazdu uz Papinu potporu i u
travnju 1478., napali su Lorenza i njegova brata Giuliana dok su ova dvojica
bila na misi u katedrali. Giuliano je poginuo, a Lorenzo je, premda ozbiljno

ranjen, uspio umaknuti. Meutim, urota obitelji Pazzi nije uspjela potaknuti
ustanak protiv obitelji Medici, kao to je to Papa elio. Zahvaljujui
Lorenzovoj popularnosti, graani Firence ubrzo su uhvatili zloince, a meu
njima i jednog lana obitelji Pazzi te jednog nadbiskupa i nekoliko sveenika.
Svi su zavrili na vjealima samo nekoliko sati od poetka pokuaja
ustanka.
Nemirno razdoblje tijekom kojeg su se odvijali dogaaji vezani uz urotu
obitelji Pazzi naglo je prekinulo raskone gradske sveanosti, a to je moda
pomoglo Leonardu da se ponovo usredotoi na svoj rad. Njegovi najraniji
crtei strojeva u Kodeksu Atlanticusu su iz 1478. godine. Veina njih
prikazuje naprave koje je izumio Brunelleschi, a koje su bile namijenjene
gradnji kupole katedrale Santa Maria del Fiore. Mogue je da je urota obitelji
Pazzi navela Leonarda da razmilja i o znanosti i strojarstvu primijenjenima
u vojne svrhe. Iduih godina vodio je biljeke o brojnim vojnim izumima,
ukljuujui viecjevne topove, mostove za napad na zidine i mehanizme za
odgurivanje opsadnih ljestava. Mnogi od tih izuma bili su radovi prijanjih
izumitelja, premda ih je Leonardo sve, bez iznimke, izmijenio i znatno
poboljao.
Kada je postalo jasno da je Vatikan podrao urotu obitelji Pazzi, Firenca
je Papi objavila rat. Meutim, Lorenzo je odvanim pothvatom razrijeio
krizu. Otputovao je u Napulj i dogovorio mirovni sporazum s kraljem
Ferranteom te je na taj nain liio Papu njegova najjaeg saveznika. Nedugo
nakon toga Firenca se pomirila i s Rimom, a 1481. godine, tri godine nakon
to ga je pokuao ubiti, papa Siksto IV zamolio je Lorenza da mu posudi
svoje najbolje slikare da oslikaju Sikstinsku kapelu, koju je tek bio izgradio i
koja je po njemu dobila i svoje ime. Budui da je to bila velika prilika za
firentinske slikare, i Leonardo je sigurno imao jaku elju sudjelovati.
Meutim, Lorenzo je jo jednom na vrlo oigledan nain ignorirao Leonarda
te je u Rim poslao nekoliko Leonardovih bivih kolega, meu kojima
Botticellija, Ghirlandaija i Perugina.
Mogue je da je ponienje koje je time Leonardo doivio bio najgori
trenutak u njegovoj cijeloj karijeri. Godinama je obitelj Medici na Leonarda
gledala svisoka i zaobilazila ga u korist manje talentiranih umjetnika. Ovaj
put je bio lien mogunosti da slavu potrai u Rimu, to je bila prilika koju
je svakako zasluio. Meutim, Leonardo je zanemario svoje razoaranje i
oaj, te je svu svoju mo koncentracije usmjerio na slikanje svojeg prvog
remek-djela.
U oujku 1481. godine redovnici augustinskog samostana San Donato
(ije je pravne poslove vodio ser Piero) naruili su od Leonarda izradu velike
oltarne slike pod naslovom Poklonstvo kraljeva. Umjetnik je izradio brojne
pripremne crtee i intenzivno radio na tom projektu vie od godinu dana.
Njegov prvotni pristup djelu odraava vrlo vjetu uporabu linearne
perspektive. Prikazao je dvorite s dva stubita i razraenim arkadama. U

ovo pomno odmjereno dvorite, napisao je Kenneth Clark, nahrupila je

nevjerojatna svita duhova, divlji se konji propinju i trzaju glavama,
uznemireni likovi jure uza stube i meu arkadama, a jedna deva, koja se
prvi i posljednji put pojavljuje u nekom Leonardovu djelu, dodaje svoju
egzotinu masu snolikoj zbrci likova.
Pri izradi zavrne slike, Leonardo je napustio uporabu perspektive dajui
prednost dinaminoj konfiguraciji koju je stvorio oslikavi vrlo emotivne
pokrete uznemirena mnotva likova koji okruuju Bogorodicu i dijete. U
pozadini slike, skupina sukobljenih konjanika predstavlja moralnu sljepou
nasilja koje je suprotstavljeno velianstvenoj poruci mira na Zemlji koju
nose Tri kralja, nagovjeujui Leonardovu snanu osudu rata koju e
iskazati u Bitci kod Anghiarija dva desetljea kasnije. tovie, cijela je slika
puna vizualnih tema koje e se pojavljivati u Leonardovim kasnijim djelima.
Povjesniarka umjetnosti Jane Roberts opisuje Leonardovo Poklonstvo kao
prvo zrelo i nezavisno oitovanje njegova veleumlja. Istodobno to djelo
predstavlja korjenit otklon od tradicionalnog naina predstavljanja te teme
kao mirnog ceremonijalnog okupljanja. Daniel Arasse pojanjava: Kako bi
naslikao trenutak u kojem je postojanje Sina Bojeg bilo javno prepoznato
kao takvo, [Leonardo] je naslikao gungulu sveope smetenosti, odraavajui
tako znaenje koje su sv. Augustin i lanovi njegova reda (koji su sliku i
naruili) davali Bogojavljenju.
Poetkom idue godine, dok je Leonardo jo uvijek radio na svojem
Poklonstvu kraljeva, Lorenzo de Medici odluio je uiniti diplomatsku gestu
aljui poklon Ludovicu Sforzi, svojem najjaem savezniku. Prema rijeima
Anonima Gaddiana: Govori se da ga je, kad je Leonardu bilo trideset
godina, Magnifico poslao da ode i odnese liru vojvodi od Milana zajedno s
izvjesnim Atalanteom Migliorottijem, s obzirom na to da je izvanredno svirao
to glazbalo. Poslati Leonarda na dvor obitelji Sforza u ulozi glazbenika, a ne
slikara moglo je izgledati kao jo jedno ponienje. Meutim, Leonardo nije
dvojio. Sigurno je osjeao kako je vrijeme za novi poetak, jer su mogunosti
da Leonardo u Firenci dobije nove narudbe bez Lorenzove potpore bile
ograniene. I tako je Leonardo odloio svoje kistove, spakirao stvari i,
ostavivi svoje majstorsko djelo nedovrenim, napustio grad u kojem je
izgradio svoju umjetnost.
MILANO
Milano je 1480-ih godina bio vrlo ivo trgovako sredite; bio je to
strahovito bogat grad koji je izvozio oruje, vunu i svilu. Po svojoj veliini bio
je slian Firenci, ali se od nje dosta razlikovao po svojoj arhitekturi i kulturi.
Njegovo latinsko ime, Mediolanum, najvjerojatnije proizlazi iz toga to je
smjeten usred lombardske ravnice (in medio plano). Bio je to uistinu
sjevernjaki grad. Veina gradskih palaa i crkava bila je izgraena u

romanskome ili gotikome graevinskom stilu. Za razliku od Firence, plan

Milana nije bio elegantan. Srednjovjekovne gradske kue bile su nagomilane
jedna na drugu stvarajui cijeli labirint uskih, prometnih ulica.
Milanskim vojvodstvom od 1450, godine vladala je obitelj Sforza. Ba kao
i Medici, Sforze su bili lukavi i nemilosrdni, samo to su vie naginjali tome
da budu ratnici nego bankari, Ludovico Sforza, koji je bio samo nekoliko
mjeseci stariji od Leonarda, bio je jedan od najmonijih renesansnih
prineva. Zbog svoje tamne boje kose i koe dobio je nadimak Il Moro (Maur).
Kao diplomat bio je vrlo otrouman, a njegovo je saveznitvo s francuskim
kraljem bio moan sastojak u nepostojanoj smjesi talijanske politike. Sa
svojom suprugom Beatrice dEste Ludovico je vodio elegantan dvor i troio
silne koliine novca kako bi unaprijedio umjetnost i znanost.
Kada je Leonardo stigao u Milano, grad nije imao nijednog glasovitog
slikara ili kipara, premda je dvor obitelji Sforza bio pun lijenika,
matematiara i strojara. Kultura toga grada bila je povezana s onom velikih
sveuilita sjeverne Italije, koja su bila vie usmjerena izuavanju
materijalnog svijeta nego etike, koja se, recimo, vie izuavala u Firenci. Dok
su Medici provodili svoje vrijeme piui stihove na toskanskom ili latinskom,
Ludovico je organizirao znanstvene debate meu uenim profesorima. U
takvu poticajnom intelektualnom okruenju, Leonardo je ubrzo prerastao
svoju kulturu usvojenu u firentinskoj radionici te je njegov pristup
razumijevanju prirode postao vie analitian i teoretski.
S obzirom na to da je na dvor obitelji Sforza stigao u ulozi glazbenika,
najvjerojatnije su on i Atalante (koga je, prema Anonimu Gaddianu,
Leonardo pouavao sviranju na liri) esto svirkom zabavljali dvorane.
Meutim, Leonardo nije imao nikakvu namjeru ostvariti glazbeniku
karijeru. Shvativi da mo koju imaju Sforze proizlazi iz njihove vojne moi,
te da vodei poloaj Milana na podruju trgovine zahtijeva dobru gradsku
infrastrukturu, napisao je Mauru pomno sastavljeno pismo u kojem mu je
ponudio svoje usluge kao vojni inenjer i graevinar, spominjui takoer
kako je umjean i kao arhitekt, kipar i slikar. Leonardo je svoje pismo
zapoeo dojmljivo aludirajui na svoje tajne, razotkrivajui svoj smisao za
tajnovito koji je s vremenom postao znaajka njegove osobnosti.
Najuzvieniji gospodaru, napisao je Leonardo, s obzirom na to da sam
dovoljno vidio i razmatrao djela svih onih koji tvrde da su majstori i tvorci
naprava za ratovanje... Pokuat u, bez predrasuda prema bilo kome, svoje
tajne otkriti Vaoj Ekscelenciji, te zatim ponuditi da ispostavim, na Vae
zadovoljstvo i u odgovarajue vrijeme, sve predmete koji su ukratko nie
spomenuti.
Potom je nastavio navodei, pod devet naslova, razliite ratne naprave
koje je osmislio i koje je bio spreman izraditi: Imam modele jakih i vrlo
laganih mostova koje je nevjerojatno lako nositi... beskonaan niz ovnova za
probijanje i opsadnih ljestava... metode za unitenje bilo koje gradske utvrde

ili tvrave koja nije sagraena od kamena... minobacae koji su vrlo

praktini i lako prenosivi, koji mogu bacati kiu malog kamenja i iji e dim
izazvati golem strah u neprijatelja... tajne, zavijajue, podzemne prolaze,
iskopane bez buke... zatvorena kola, sigurna i neosvojiva, koja e razbiti
neprijateljske redove svojim topnitvom... bombardere, minobacae i lako
topnitvo lijepih i praktinih oblika... strojeve za bacanje velikih kamenova,
katapulte koji bacaju vatru te ostale neobine naprave udesne
uinkovitosti. Ukratko, zakljuio je svoj popis, o kakvoj god situaciji se
radilo, da mogu izumiti neogranien broj razliitih strojeva, kako za napad
tako i za obranu. Zatim je dodao, gotovo kao da mu je to tek kasnije palo
na pamet: U doba mira, smatram da mogu savreno zadovoljiti i biti
jednako dobar kao i bilo tko drugi, u arhitekturi, u dizajniranju javnih i
privatnih graevina, kao i u provoenju vode s jednog mjesta na drugo.
Osim toga, mogu izraditi skulpture od mramora, bronce ili gline; tako i u
slikarstvu mogu izraditi bilo kakvo djelo jednako dobro kao i bilo tko
drugi... Naposljetku, pismo je zakljuio izloivi jednu zamamnu
mogunost: Osim toga, mogao bi biti izraen bronani konj u ast
besmrtne slave i vjena tovanja blaenog sjeanja na Vaeg gospodina oca,
kao i na slavnu obitelj Sforza.
Ovo izvanredno pismo, u kojem Leonardo sebe naziva umjetnikom jedino
u est od trideset i etiri retka, pokazuje koliko je brzo bio sposoban usvojiti
duh ovog sjevernjakog grada, predoujui svoje mnogobrojne darove onim
redoslijedom kojim je smatrao da bi ih Ludovico mogao najvie cijeniti.
Pismo moe zvuati hvalisavo, meutim sve su Leonardove ponude bile
ozbiljne i vrlo promiljene. Nesumnjivo je bio prouio rad vodeih vojnih
inenjera svojeg vremena, kao to je u pismu i naveo. Zbirka Kodeks
Atlanticus sadri nekih dvadeset i pet crtea vojnih strojeva iz razdoblja dok
je ivio u Firenci, te jo neto vie od etrdeset crtea koji odraavaju njegov
neto kasniji stil. Strunjak za Leonarda, Kenneth Keele, dokazao je
valjanost svake od tvrdnji koju je Leonardo naveo potanko usporeujui
pismo s postojeim crteima. Leonardo je doista kasnije bio zaposlen u svim
svojstvima koje je naveo u pismu upuenom Il Moru.
Leonardo nije odmah od dvora dobio odgovor na svoje pismo, a kamoli
ponudu za posao. Stoga se jo jednom okrenuo slikanju, zvanju u kojem je
bio vrstan i priznat majstor. Zapoeo je suradnju s braom Ambrogiom i
Evangelistom Predis; prvi je bio uspjean slikar-portretist, a drugi drvorezac.
Bilo je jasno da su braa Predis slabiji umjetnici od Leonarda, ali su u
Milanu imali dobre veze i rado su primili Leonarda u svoju bottegu. I doista,
Ambrogio je ubrzo doao u priliku ugovoriti unosan ugovor za njih trojicu.
U travnju 1483., Bratovtina bezgrenog zaea povjerila je Leonardu i
brai Predis da naslikaju i ukrase veliku oltarnu sliku u crkvi San Francesco
Grande, a sredinje polje treba oslikati majstor Leonardo, Firentinac. U
ugovoru ne samo da je bila navedena veliina i kompozicija slike (Djevica

Marija uz koju su dva proroka te Bog Otac koji se pojavljuje iznad njihovih
glava, okruen anelima) nego i tradicionalne boje: zlatna, plava i zelena,
zlatne aureole anela i tako dalje.
Leonardo je otprilike tri godine radio na slici. Tako je nastalo njegovo
drugo majstorsko djelo, Bogorodica na stijenama, koje se danas nalazi u
Louvreu (vidi sl. 2-4.). Gotovo je djelo imalo vrlo malo slinosti s izvornom
narudbom Bratovtine. Ustvari, nadstojnici su se toliko uzrujali da su
podigli tubu pred vojvodom, koja se vukla dvadeset godina. Leonardo je, na
koncu, naslikao drugu inaicu slike koja se danas nalazi u National Gallery
u Londonu. Ni ova se slika nije mogla jako svidjeti nadstojnicima s obzirom
na to da je Leonardo napravio samo neke manje izmjene u kompoziciji slike.
Povjesniari umjetnosti vjeruju da je Leonardo moda dopustio da
Ambrogio Predis naslika znaajni dio londonske inaice. To izgleda
potvruju i najnovije analize stijena i biljaka u pozadini slike. Znanstvenici
su zamijetili da su geoloki i botaniki detalji na londonskoj inaici znatno
slabije kakvoe od onih na slici u Louvreu. Malo je vjerojatno da ih je
naslikao Leonardo.
Bratovtina je moda imala i dobre razloge da bude nezadovoljna
Bogorodicom na stijenama, meutim meu bottegama i u milanskim
intelektualnim krugovima Leonardovo je majstorsko djelo privuklo veliku
pozornost. Umjetnikovi tamni tonovi maslinastozelene i sive boje bili su u
snanom kontrastu sa svijetlim bojama quattrocenta, osim toga Milanezi
nisu mogli a da ne zamijete istanane nijanse svjetla i sjene, kao i snaan
uinak slikovite spilje koja okruuje likove. Da citiram Kennetha Clarka:
Kao duboki tonovi koji prate ozbiljnu glazbenu temu, stijene u pozadini
podravaju kompoziciju i ine je zvunom poput katedrale.
SUSTAVNA ISTRAIVANJA
Godine 1484., dok je Leonardo radio na Bogorodici na stijenama, u
Milanu je izbila kuga. Epidemija kuge bjesnjela je itave dvije godine,
uzimajui kao danak gotovo treinu stanovnitva. Leonardo, koji je uoio da
su presudnu ulogu u irenju bolesti imali loi higijenski uvjeti, na situaciju
je odgovorio predloivi novi nacrt grada, koji je bio daleko ispred svojeg
vremena, kao to sam naveo ranije. Meutim, obitelj Sforza nije ga uzela u
obzir. Ni ovaj put Leonardo nije uspio u svojoj nakani da svojim idejama
privue pozornost dvora. To ga je natjeralo da se suoi s velikim propustom
u svojem odgoju: nedostatkom formalne naobrazbe. Pokuavao je biti
prihvaen kao intelektualac u kulturi koja je bila usko povezana s vodeim
sveuilitima; kulturi u kojoj je vladala pisana rije i u kojoj se gotovo
iskljuivo upotrebljavao latinski jezik. Budui da je bio neuk ovjek, ne
samo da nije znao latinski nego je i njegov rodni toskanski bio lien
apstraktnih pojmova, to ga je prijeilo u tome da tono i elegantno iznese

svoje teorije.
Leonardo se tim naizgled nerjeivim problemom pozabavio na sebi
svojstven nain: metodiki, ustrajno i nepopustljivo. U svojim srednjim
tridesetim godinama i doslovno bez ikakva znanja latinskog jezika, napisao
je povjesniar znanosti Domenico Laurenza, on je zapoeo naporan i na
odreen nain opsesivan program samopouavanja. Razdoblje od 1483. do
1489. godine u najveoj je mjeri posvetio svojem tvrdoglavom pokuaju
kulturne emancipacije.
Leonardo je svoj opseni program samopouavanja zapoeo sustavnim
pokuajem da proiri svoj rjenik. U to se vrijeme talijanski kao knjievni
jezik tek pomaljao iz firentinskog toskanskog narjeja. Dante, Petrarca i
Boccaccio pisali su na toskanskom, meutim jo uvijek nije postojao
slubeni pravopis niti su bile objavljene gramatike i rjenici. Novi puki
govor tek je poeo zamjenjivati latinski kao pisani jezik, poglavito u
tekstovima o umjetnosti i tehnologiji, a tijekom tog postupka obogatio je svoj
rjenik opsenim usvajanjem latinskih rijei. Leonardo je bio upuen u
postojanje zbirki tih vocabola latina (novih talijanskih rijei koje su dolazile
iz latinskog), te ih je marljivo prepisivao u svoje Biljenice. Stranice i
stranice njegova najranijeg rukopisa, Kodeksa Trivulzianusa, ispunjene su
popisima takvih rijei. Ustvari, Leonardo je tu Biljenicu zvao moja knjiga
rijei.
Kako se okrenuo pisanoj rijei tako je poeo izgraivati i svoju osobnu
knjinicu. Dok je ivio u Firenci, bio je proitao pokoje knjievno i poetsko
djelo, ali nije prouavao znanstvene tekstove. Bio je stekao rudimentarna
znanja iz raznih podruja znanosti prouavajui crtee arhitekata i inenjera
te raspravama s raznim strunjacima koje su se odvijale u bottegi. Kada je
odlazio iz Firence, sastavio je popis stvari koje je elio ponijeti u Milano. Na
tom popisu nije bilo nijedne knjige. Nekoliko mjeseci nakon dolaska u
Milano, Leonardo je posjedovao pet knjiga, do 1490. godine posjedovao je
dodatnih trideset i pet naslova. Otad je njegova knjinica neprekidno rasla,
da bi na svojem vrhuncu, 1505. godine, brojila stotinu i esnaest knjiga.
Osim onih koje je posjedovao, Leonardo je redovito i posuivao knjige, tako
da je u svojoj osobnoj knjinici mogao imati i kojih dvije stotine knjiga, to je
bila pozamana knjinica ak i za jednog renesansnog znanstvenika.
Te su knjige obraivale razne teme. Vie od polovine njih obraivalo je
znanstvenu i filozofsku problematiku. Meu njima su bile knjige o
matematici, astronomiji, anatomiji, medicini, prirodoslovlju, zemljopisu i
geologiji, zatim o arhitekturi i vojnoj znanosti. Ostalih tridesetak ili
etrdesetak knjiga bila su knjievna djela. Nekih desetak knjiga sadravalo
je vjerske prie kojima se Leonardo sluio kada je slikao vjerske teme.
Ove knjige pruaju pregrt dokaza da je Leonardo u posljednja dva
desetljea petnaestog stoljea ne samo izotrio svoje jezine vjetine nego i
bio dobro upuen u vanija podruja znanja svojeg vremena. Kao i kod svega

ega se prihvaao, istodobno se bavio s nekoliko podruja, te je usto radio i

na razliitim umjetnikim projektima. Uvijek je traio obrasce koji su bili
zajedniki zapaanjima iz razliitih podruja; ini se da je njegov um najbolje
radio kada je bio zauzet mnogostrukim projektima.
Nije udno to se prvi zapisi u Leonardovim Biljenicama podudaraju s
poetkom njegovnih sustavnih istraivanja, s kojima je zapoeo 1484.
godine. Jednom kad je zapoeo sa svojim programom istraivanja koji je
ukljuivao vie podruja, redovito je zapisivao sve nove zamisli i zapaanja.
U etvrtom desetljeu ivota dolo je vrijeme da proiri svoja teoretska
istraivanja izvan granica svojih potreba kao umjetnika i izumitelja. Na
primjer, kada je prouavao prirodu svjetla i sjene, na poetku je to inio
kako bi razvio svoju teoriju o slikarstvu. Meutim, na kraju je otiao puno
dalje od toga. Prema rijeima Kennetha Clarka:
Nacrtao je dugaak niz dijagrama koji prikazuju uinak svjetla koje
pada na kugle i valjke, koje se kria, odraava, presijeca se na
bezbrojne naine... Izrauni su toliko sloeni i zakuasti da iz toga
moemo naslutiti, moda prvi put, kako Leonardo naginje baviti se
nekim istraivanjem istraivanja radi, a ne traei pripomo svojoj
umjetnosti.
Dok se bavio istraivanjem svjetla koje pada na vrste predmete,
Leonarda je zaintrigirala i fiziologija vida, to ga je navelo da prouava i
druga osjetila. Njegovi najraniji anatomski crtei, koji se temelje na
seciranjima iz 1480-ih godina, predivni su crtei ljudske lubanje, a na svima
se vidi optiki ivac i put vida. To vie nisu crtei koji samo slue kao pomo
slikaru, to su, to je moda jo i vanije, prvi znanstveni dijagrami
Leonardova prouavanja anatomije.
I njegovi crtei strojeva iz tog razdoblja odraavaju nedvojbeni pomak
prema dubljim teoretskim problemima. (Kao to nam na to ukazuje
Domenico Laurenza, ini se da je Leonardo oko 1490. godine revidirao svoje
ranije tehnike crtee i dodao im razliite teoretske komentare.) Ono to je
vidljivo iz svih tih primjera, poevi od optike, preko anatomije do
inenjerstva, jest razvoj Leonarda kao znanstvenika.

POSTUPNI ULAZAK NA DVOR

Kada je zavrilo razdoblje haranja kuge, stanovnici Milana osjetili su novi
optimizam i dozu uzbuenja koje je aristokracija poticala raskonim
troenjem novanih sredstava. U veem dijelu grada obnovljene su kue,
sagraeni su novi trgovi i avenije, a 1487. godine odran je i natjeaj za
dizajniranje tiburija goleme gotike katedrale (sredinji toranj iznad krianja
poprenih laa katedrale), koji je privukao arhitekte iz svih krajeva Italije.

Tih je godina Leonarda, ponesena opim zanosom, jako privukla

arhitektura, pa je sudjelovao u natjeaju za tiburio, zajedno s Donatom
Bramanteom, Francescom di Giorgiom i drugim poznatim arhitektima.
Projekt je bio poprilino zahtjevan s obzirom na to da je visoki gotiki
toranj trebalo uravnoteiti na etiri tanka stupa, a ve su i postojei dijelovi
katedrale imali strukturalne probleme. Leonardo je pomno prouio
katedralu i izradio skice razliitih rjeenja prije nego to se odluio za
zavrni nacrt i izradio drvenu maketu. Uza svoj je nacrt ovlatenima predao
i uvodno pismo koje je zapoeo usporeujui katedralu s bolesnim
organizmom, a sebe, arhitekta, s iskusnim lijenikom.
lanovi natjeajnog suda dugo su vijeali prije no to su 1490. godine
dodijelili ugovor dvojici lombardskih arhitekata, uz upute da moraju izraditi
maketu koja bi bila najskladniji spoj svih predanih prijedloga. Takav je ishod
natjeaja ispao sretan za Leonarda. To mu je omoguilo da raspravi svoje
ideje o tiburiju, kao i svoje ope vienje arhitekture, s ostalim natjecateljima,
a poglavito s Bramanteom i Francescom di Giorgiom, dvojicom najslavnijih
arhitekata iz te skupine. Na kraju e obojica postati Leonardovi bliski
prijatelji, razmijenit e s njim brojne zamisli i imati jako pozitivan uinak na
razvoj njegove karijere u godinama u kojima je poeo razvijati svoje teorije.
Prijateljstvo s Bramanteom Leonardu je bilo jako korisno. Bramante je
bio rodom iz Urbina, u Milanu je tada ivio tek nekoliko godina, a kada je
sreo Leonarda, ve je uivao potovanje obitelji Sforza. Dvojica su umjetnika
imala puno toga zajednikog: bili su vrsni slikari, zanimala ih je matematika
i strojarstvo, voljeli su svirati improvizirajui na lutnji i cijenili su slavnog
arhitekta Albertija. Obojica su bila iz sredinje Italije i trudili su se nai svoje
mjesto u tom sjevernjakom gradu. Bramante, koji e kasnije osmisliti
baziliku svetog Petra u Rimu, slovio je za ovjeka potpuno liena
profesionalne ljubomore, te je vrlo vjerojatno novome prijatelju otvorio
mnoga vrata na dvoru. Povjesniari umjetnosti takoer vjeruju da je
Leonardo svojim dubokim razumijevanjem naela oblikovanja u arhitekturi i
te kako utjecao na Bramanteov rad.
Godine 1488., est godina nakon njegova dolaska u Milano, Leonardo je
napokon ostvario svoj prodor na dvor obitelji Sforza. Nakon ugleda koji je
stekao s Bogorodicom na stijenama te moda zahvaljujui i Bramanteovim
preporukama, Ludovico je od Leonarda zatraio da naslika portret njegove
ljubavnice, mlade i ljupke Cecilije Gallerani. Leonardo ju je naslikao kako
dri hermelina, koji je bio simbol istoe i umjerenosti, a koji je zbog svog
grkog imena gale takoer pruao prikrivenu aluziju na njezino prezime,
Gallerani. Dama s hermelinom naziv je tog djela koje je kao portret bilo vrlo
izvorno i kod kojeg je Leonardo izumio novu pozu u kojoj slikarev model
gleda preko ramena odajui stanovito iznenaenje i potisnuto veselje, moda
zbog neoekivana dolaska njezina ljubavnika. Njezin je pokret graciozan i
elegantan, a odraava se i u pokretu okretanja ivotinje.

Ludovico je bio vrlo zadovoljan portretom. Nedugo nakon dovretka

portreta zatraio je od Leonarda da osmisli masku, dramsku predstavu za
velianstvenu sveanost, la festa del paradiso, u ast enidbe vojvodina
neaka Giana Galeazza za Izabelu Napuljsku. U isto je vrijeme Maur
omoguio Leonardu da ostvari jedan od svojih najveih snova naruivi U
cavalla, ogroman kip na konju u ast Ludovicova oca.
Leonardova Maska planeta predstavljala je vrhunac kazaline izvedbe
koja se odrala na velianstvenoj gozbi u sijenju 1490. godine. Na golemoj
okretnoj pozornici mogli su se vidjeti simboli zodijaka, osvijetljeni bakljama,
iza obojena stakla, a sedam planeta, koje su predstavljali kostimirani
glumci, kruilo je nebom uz pratnju divne glazbe i njenih, skladnih
pjesama, Leonardova je Maska ponjela velik uspjeh i proslavila ga diljem
Italije, ak i vie od njegovih slika. Od tog trenutka bio je vrlo traen na
dvoru obitelji Sforza kao odlian maioniar pozornice, a u slubenim se
dokumentima spominje kao slikar i vojvodski inenjer. U svojoj trideset i
osmoj godini, napokon je postigao ono to je elio kada je, godinama prije
toga, Mauru bio napisao svoje znamenito pismo.

ETVRTO POGLAVLJE

Dobro iskoriten ivot

Od 1490. godine u cijeloj je Italiji zavladao mir i politika stabilnost koja
je trajala nekoliko godina tijekom kojih su talijanski gradovi-drave
nagomilali veliko bogatstvo. U Milanu su obnovljene palae, poploane ulice
i ureeni vrtovi. U novom kazalitu, koje je Ludovico darovao gradu, odvijale
su se sveanosti, turniri u kostimima te cijeli niz predstava.
Leonardo je postao Maurov najdrai dvorski umjetnik. Dobio je golemi
prostor za svoju radionicu i stanovanje u staroj vojvodskoj palai Corte
Vecchia, koja se nalazila pokraj katedrale i u kojoj je Ludovico smjetao
vane goste. Izgleda da je Leonardo na raspolaganju imao itavo jedno krilo
palae gdje je osmiljavao scenografiju i kostime za sveanosti, izmiljao
mehanike naprave, izvodio znanstvene pokuse, pripremao kalupe za gran
cavalla koji je stvarao i iskuavao svoje prve strojeve za letenje. Kako bi
ispunio stalne narudbe koje su stizale s dvora, zaposlio je nekoliko
naunika, pomonika i ugovornih radnika, a usto je uzdravao i malo
kuanstvo posluge. Bottega di Leonardo bila je mjesto prebogato
aktivnostima.
to se pak samog Leonarda tie, 1490-e godine bile su vrlo intenzivno
kreativno razdoblje. S dva velika projekta u tijeku, kipom na konju i
Posljednjom veerom, njegova je karijera bila na vrhuncu, a neprestano su
od njega, kao strunjaka za oblikovanje u arhitekturi, traili savjete. Usto se
bavio opsenim i sustavnim istraivanjima na podruju matematike, optike,
mehanike i teorije leta ljudi.
MATEMATIKA - NOVO ARITE LEONARDOVA ZANIMANJA
Ovo razdoblje intenzivna istraivanja bilo je potaknuto Leonardovim
upoznavanjem s knjinicom u Paviji u ljeto 1490. godine. Ludovico ga je bio
poslao u Paviju, koja je pripadala Milanskom vojvodstvu, kako bi, zajedno s
arhitektom Francescom di Giorgiom, obavio nadzor nad izgradnjom gradske
katedrale. To je putovanje za Leonarda bilo intelektualno poticajno i korisno
iz vie razloga. Tijekom tih tjedana koje su proveli zajedno, Leonardo i
Francesco postali su bliski prijatelji. Francesco je bio vrlo cijenjen kao
arhitekt i inenjer, a njegov traktat o graevinarstvu i vojnom inenjerstvu u
iduim e godinama ostaviti dubok trag na Leonarda.
Meutim, od jo vee vanosti za Leonarda bilo je otkrie sjajne knjinice
smjetene u gradskom dvorcu Visconti. Pavia je bila sjedite najstarijeg
europskog sveuilita, a bila je postala i jednim od najvanijih umjetnikih i
intelektualnih sredita. Velika dvorana gradske knjinice, iji su zidovi bili
obloeni policama s rukopisima, bila je na glasu meu znanstvenicima iz
cijele Italije. Leonardo je ostao bez daha kada je ugledao to golemo

intelektualno blago. tovie, nije se s Francescom vratio u Milano nakon

zavretka njihova posla, ve je ostao u Paviji jo iduih est mjeseci kako bi
mogao pretraivati knjinicu.
Dok je tako bio zadubljen u svoje pretraivanje, sreo je Fazia Cordana,
profesora matematike sa Sveuilita u Paviji i strunjaka za znanost o
perspektivi, koja je u doba renesanse ukljuivala geometriju i geometrijsku
optiku. Leonardovi razgovori s Cardanom, kao i uenje u knjinici, iznjedrili
su strast za matematikom, poglavito geometrijom, te potaknuli njegova
sljedea istraivanja. Odmah nakon povratka u Milano, poeo je pisati svoje
nove Biljenice, danas poznate kao Rukopisi A i C, u kojima je svoje
novosteeno znanje iz geometrije primijenio na sustavno izuavanje
perspektive i optike, kao i na osnovne probleme koji su ukljuivali utege,
silu i gibanje, grane mehanike koje danas nazivamo statikom, dinamikom i
kinematikom.
Leonardovo prouavanje statike i dinamike nije bilo usredotoeno samo
na rad strojeva nego i na razumijevanje ljudskoga tijela i njegovih pokreta,
to je jo znaajnije. Na primjer, Leonardo je ispitivao sposobnost tijela da
stvori razliitu koliinu snage u razliitim poloajima. Jedan od njegovih
glavnih ciljeva bio je rijeiti problem: kako da pilot stvori dovoljno snage da
moe podignuti letei stroj sa zemlje maui mehanikim krilima strojeva. U
svojim razmatranjima strojeva u to vrijeme Leonardo je poeo izdvajati
pojedine mehanizme, primjerice poluge, zupanike, leaje osovina, spojke i
tako dalje, iz strojeva u kojima su se nalazili. Takvo pojmovno odvajanje u
inenjerstvu nije ponovljeno sve do osamnaestog stoljea. Ustvari,
namjeravao je napisati (a moda je i napisao) traktat Elementi strojeva,
moda pod utjecajem svojih razgovora iz Pavije s Faziom Cardanom o
Euklidovu slavnome djelu Elementi u geometriji.
Nevjerojatno je da je Leonardo, tijekom tih godina intenzivna istraivanja,
dok je njegova radionica punom parom odraivala narudbe koje su se
slijevale s dvora obitelji Sforza, nastavio svoju knjievnu samonaobrazbu.
Godine 1493. zapoeo je s uenjem latinskog. U jednoj zasebnoj maloj
Biljenici, Rukopisu H, prepisivao je poglavlja iz popularne latinske
gramatike knjige, kao i latinske rijei iz suvremenog rjenika. Vrlo je dirljivo
vidjeti dijelove rukopisa u kojima Leonardo, koji je tada imao preko etrdeset
godina i bio na vrhuncu svoje moi i slave, ispisuje iste one osnovne sprege:
amo, amas, amat... koje djeca u koli moraju nauiti napamet u dobi od
trinaest godina.
PRIJATELJSTVO I IZDAJA
Dok je Leonardo obavljao svoja prouavanja i pokuse, te zavrne
pripreme za izlijevanje golema bronanog konja, Ludovico je od njega
naruio da naslika Posljednju veeru, majstorsko djelo za koje mnogi tvrde

da predstavlja vrhunac njegove slikarske karijere. Djelo je trebalo biti

izraeno u obliku velike freske u zajednikoj blagovaonici dominikanskog
samostana Santa Maria delle Grazie u Milanu. Taj je samostan bio omiljeno
Maurovo mjesto za molitvu, a posljednji obrok koji je Isus podijelio sa svojim
uenicima bila je tradicionalna tema za ukraavanje samostanskih
blagovaonica.
Kao i uvijek, Leonardo je temu paljivo razmotrio uzevi u obzir njezino
vjersko, umjetniko i arhitektonsko okruje. Izradio je brojne pripremne
skice te zgotovio sliku za dvije ili tri godine to je razmjerno kratko razdoblje
uzevi u obzir to to je svoje vrijeme morao podijeliti izmeu slikanja u
dominikanskom samostanu i rada na cavallu u Corte Vecchiji.
Leonardova Posljednja veera (sl. 4-1), koja se openito smatra prvom
slikom razvijene renesanse (razdoblja u talijanskoj umjetnosti od otprilike
1495. godine do 1520. godine), dramatino se razlikuje od ranijih prikaza te
teme. Doista, njegova je slika postala slavna u cijeloj Europi odmah nakon
svog nastanka, te je nebrojeno puta kopirana. Prva vrlo inventivna znaajka
koja upada u oi jest nain na koji je Leonardo uklopio fresku u arhitekturu
same blagovaonice. Pokazujui svoje vladanje geometrijom, osmislio je niz
optikih paradoksa kako bi stvorio razraenu iluziju, sloenu perspektivu
tako da je prostorija Posljednje veere izgledala kao produetak same
blagovaonice u kojoj su redovnici jeli svoje obroke.
Jedna od posljedica tako sloene perspektive jest da slika uvlai
gledatelja u svoju narativnu dramu jednako snano s koje god toke u
prostoriji da se gleda. A slika je uistinu dramatina. Dok je na tradicionalan
nain Posljednja veera bila prikazivana kao trenutak zajednitva, trenutak
mira i osobne meditacije svakog od apostola, Leonardo je odabrao prikazati
onaj zloslutan trenutak kada Isus kae: Jedan od vas e me izdati.

Slika 4-1: Posljednja veera, 1495-8., Santa

Maria delle Grazie, Milano

Kristove su rijei uznemirile dostojanstvenu druinu, uzburkavi snane

osjeaje. Meutim, uinak je daleko od zbrkanog. Apostoli su jasno
organizirani u skupine od po tri lika, a Juda je u skupini s Petrom i Ivanom.
To je jo jedna izvanredna novost u kompoziciji. U tradicionalnom prikazu
Juda sjedi na drugom kraju stola, licem okrenut apostolima, a leima
prema gledateljima. Leonardo nije imao potrebu ukazati na izdajnika na
takav nain. Dajui apostolima pomno odabrane izraajne pokrete, koji
pokazuju irok spektar osjeaja, umjetnik se osigurao da emo isti tren
prepoznati Judu, koji se povlai unazad u tamu Ivanove sjene, nervozno
steui svoju vreicu srebrnih novia. Prikaz apostola koji utjelovljuju
pojedina emotivna stanja te ukljuivanje Jude u pripovjednu dramatinost
bili su toliko revolucionarni da se nakon Leonarda nijedan umjetnik koji je
imalo drao do sebe nije mogao vratiti prethodnom statikom razmjetaju
likova.
Tijekom svoje slikarske karijere Leonardo je bio poznat po svojoj
sposobnosti da na slici ulovi osjeajne nijanse, pokrete due, u izrazima
lica i rjeitim pokretima, te da ih utka u sloene prie unutar kompozicije.
Ta se njegova izvanredna sposobnost ve bila oitovala u njegovim ranim
prikazima Bogorodice, a svoj je vrhunac dostigla u Posljednjoj veeri i
njegovim drugim zrelim djelima.
Dramski pisac i pjesnik Giovanni Battista Giraldi, iji je otac poznavao
Leonarda, iznio je neobino zanimljivu crticu iz Leonardova ivota koja nam
daje uvid u njegove metode postizanja takva jedinstvenog majstorstva. Kada
je Leonardo elio naslikati neki lik, napisao je Giraldi, on je najprije
razmiljao o tome kakav e drutveni stav i kakvu prirodu lik odraavati;
hoe li lik biti iz redova plemstva ili iz naroda; hoe li biti veseo ili ozbiljan,
zabrinut ili bezbrian, star ili mlad, srdit ili tih, dobar ili zao; a nakon to bi
odluio, otiao bi na mjesta na kojima je znao da se takvi ljudi okupljaju i
promatrao njihova lica, njihovo ponaanje, odjeu i pokrete; a nakon to bi
pronaao ono to mu je trebalo, zapisao bi to u knjiicu koju je uvijek nosio
za pojasom. Nakon to bi taj postupak vie puta ponovio i bio zadovoljan s
materijalom koji je tako prikupio za lik koji je elio naslikati, krenuo bi ga
uobliiti.
Tijekom razdoblja u kojem je Leonardo slikao Posljednju veeru i bio
duboko zamiljen nad prirodom ljudske krhkosti i izdajstva, sreo je osobu
koja e mu postati trajnim prijateljem i time obogatiti njegov osobni ivot.
Godine 1496. franjevaki redovnik i poznati matematiar Luca Pacioli doao
je pouavati u Milano. Fra Luca je svoj ugled kao matematiar stekao svojim
opsenim traktatom, nekom vrstom prirunika iz matematike, pod naslovom
Summa de aritmetica geometrica proportioni et proportionalita (Kratak pregled
aritmetike, geometrije proporcija i proporcionalnosti). To je djelo napisano
na talijanskom, a ne na uobiajenom uenom latinskom, a sadravalo je
sinopsise radova mnogih velikih matematiara, prijanjih i tadanjih.

Leonarda, kojeg je matematika jako zanimala otkako se bio predao uenju u

knjinici u Paviji, oarao je Paciolijev traktat i odmah ga je privukao i njegov
autor.
Fra Luca bio je nekoliko godina stariji od Leonarda i takoer Toskanac,
to im je moda pomoglo da uspostave oputen odnos koji se uskoro
pretvorio u prijateljstvo. To je prijateljstvo Leonardu pruilo jedinstvenu
priliku da produbi svoje znanje iz matematike. Ne samo da mu je Pacioli
pomogao razumjeti razliite dijelove vlastitog traktata nego ga je vodio i kroz
prouavanje latinskog izdanja Euklidovih Elemenata. Uz prijateljevu pomo,
Leonardo je na sustavan nain prouio svih trinaest svezaka Euklidova
temeljnog izlaganja i ispunio dvije Biljenice biljekama iz matematike.
Ubrzo nakon to su zapoeli sa svojim studijskim susretima, Leonardo i
fra Luca odluili su suraivati u izradi knjige pod naslovom De divina
proportione (O boanskoj proporciji), koju je trebao napisati Pacioli, a oslikati
Leonardo. Ta knjiga, koja je Ludovicu predoena u obliku raskona rukopisa
i na koncu objavljena u Veneciji, sadri opiran pregled uloge proporcija u
arhitekturi i anatomiji, a poglavito uloge zlatnog reza, ili boanske
proporcije kao i detaljnu raspravu o pet pravilnih poliedara poznatih kao
pravilna geometrijska tijela. U knjizi je vie od ezdeset Leonardovih
ilustracija, ukljuujui i krasne crtee pravilnih geometrijskih tijela i to
prikazanih i kao puna i kao prozirna tijela, to je dokaz njegove izvanredne
sposobnosti prikazivanja apstraktnih geometrijskih oblika. Ovo je djelo
izvanredno jer je jedina zbirka Leonardovih crtea koja je objavljena za
njegova ivota.
Dok je crtao ilustracije za Paciolijevu knjigu, Leonardo je nastavio raditi i
na Posljednjoj veeri. Djelo je napredovalo, ali sporo, jer je na njemu radio na
svoj tipino promiljen i meditativan nain. Znatnu je koliinu vremena
troio obilazei milanske ulice u potrazi za slikarskim modelima prikladnim
za lica apostola. Do 1497. godine, jedino to je jo nedostajalo bila je Judina
glava. Tada je nadstojnik samostana postao toliko nestrpljiv zbog
Leonardove sporosti da se poalio vojvodi koji je Leonarda pozvao da uje
njegove razloge za otezanje. Prema Vasariju, Leonardo je Mauru objasnio da
je na Posljednjoj veeri radio barem dva sata na dan, ali da se veina posla
odvijala u njegovoj glavi. Nastavio je, vragolastom izjavom, da e, ako ne
nae pogodan model za lik Jude, hulji dati izgled razdraljiva nadstojnika.
Ludovica je toliko zabavio Leonardov odgovor da je nadstojniku rekao neka
bude strpljiv i pusti Leonarda da u miru dovri svoje djelo.
Nekoliko mjeseci kasnije Posljednja veera bila je dovrena. Naalost,
ubrzo je poela propadati. Djelo nije bila freska, u strogom smislu rijei, nije
bila naslikana al fresco vodenim pigmentima na vlanoj, svjeoj buci.
Tehnika freske davala je dugovjene zidne slike, ali je zahtijevala brzu
izvedbu, to nije bilo u skladu s Leonardovim nainom slikanja. Umjesto
toga, Leonardo je izvodio pokuse sa smjesom jajane tempere i ulja. Budui

da je zid bio vlaan, djelo je uskoro poelo propadati. Tragino je to to su

svi pokuaji da se zaustavi ili poniti njegovo propadanje bili bezuspjeni.
Tijekom stoljea izvedene su brojne restauracije Posljednje veere uz
uporabu upitnih tehnika i esto bez biljeenja tonih promjena. Kao to je
Kenneth Clark napisao 1939. godine: Teko je oduprijeti se zakljuku da je
ono to danas moemo vidjeti na zidu Grazie u veoj mjeri rad restauratora.
Posljednji pokuaj da se restaurira Leonardovo remek-djelo, projekt koji
je vodila Pinin Brambilla Barcilon i koji je dovren 2000. godine, bio je
daleko najopseniji i najsloeniji, a trajao je vie od dvadeset godina.
Restauratorica i njezini ljudi odstranili su gotovo sve tragove prijanjih
restauracija kako bi izloili Leonardovu izvornu boju, koliko su je mogli nai.
Umjesto da prikriju tetu, oni su rekonstruirali izvorne linije i ispunili
prazna mjesta izmeu postojeih dijelova vodenom bojom iste ope nijanse.
Ono to gledatelj sada vidi iz blizine jasna je razlika izmeu izvorne slike i
dijelova koji nedostaju, dok se gledajui iz daljine ta razlika ne zamjeuje, te
se tako dobiva dojam izblijedjele inaice izvorne slike.
Iako je malo toga ostalo od Leonardova izvornog remek-djela,
restaurirano djelo ipak pokazuje rjeitost i snagu pokreta likova, ak se
nasluuje i svjetlost koja je toliko osebujna za Leonardove slike. Jo uvijek
naziremo nadljudske oblike izvornika, napisao je Kenneth Clark, a iz
drame njihova meusobnog djelovanja moemo zamijetiti neka od onih
svojstava zbog kojih je Posljednja veera kamen temeljac europske
umjetnosti.
POLITIKA PREVIRANJA
Kada je Leonardo 1498. godine dovrio Posljednju veeru, nije ni slutio
da e dvije godine kasnije naglo doi do prekida njegove karijere na dvoru
obitelji Sforza, kao i do kraja njegova boravka u Milanu. Njegova izuavanja i
istraivaki program tekli su nesmetano dalje. Nastavio je izuavati
matematiku uz pomo fra Luce, radio je na teoriji ljudskog leta i izvodio
pokuse s razliitim napravama za letenje. Osim toga, naslikao je i portret
Ludovicove nove ljubavnice, Lucrezie Crivelli, a nakon tragine smrti
vojvodine supruge Beatrice Ludovico je Leonardu povjerio da oslika Salu
delle Asse njoj u spomen.
Tijekom te posljednje dvije godine koje je proveo na dvoru obitelji Sforza,
Leonardo je takoer bio na nekoliko putovanja po sjevernoj Italiji. Godine
1498. pratio je Maura u posjet Genovi, a jednom je drugom prilikom posjetio
Alpe. Ondje se popeo na drugu po visini europsku planinu, Monte Rosu. Taj
se golemi planinski masiv pokriven ledom nalazi na granici izmeu
vicarske i Italije te ima deset veih vrhova, od kojih je veina via od etiri
tisue metara. ak je i u dananje vrijeme uspon na bilo koji od tih
vrhunaca vrlo naporan, premda ne i tehniki zahtjevan, a ukljuuje pet do

deset sati svladavanja strmog uspona i duge komade puta prekrivene ledom.
Osoba koja kree na takav uspon mora biti u dobroj fizikoj spremi i
naviknuta na visine. U Leonardovo vrijeme takvo to sigurno je bio
izvanredan pothvat.
Nekoliko Leonardovih suvremenika opisuje ga kao vrlo atletski graena
mlada ovjeka; oito je jo uvijek imao dovoljno snage za penjanje po
planinama. U svojim biljekama opisuje tamnoplavu boju neba, gotovo
iznad oblaka, kao i srebrne niti rijeka u dolinama. Sigurno je pogled s takve
visine nekoliko stotina godina prije doba industrijskog oneienja bio
uistinu spektakularan. Leonardo je mogao vidjeti etiri rijeke koje
navodnjavaju Europu: Rajnu, Rhonu, Dunav i Pad.
Dok je Leonardo na Monte Rosi uivao u jasnom pogledu na doline i
rijeke, gomilali su se politiki oblaci koji su prijetili miru. Godine 1494.
francuski kralj Charles VIII preao je Alpe na elu velike vojske. Ludovico je
rtvovao broncu namijenjenu Leonardovu gran cavallu kako bi obranio
Milano. Iduih godina Francuzi su nezaustavljivo napredovali Italijom.
Godine 1498., nakon to je Charles VIII poginuo u nesrei, novi francuski
kralj, Louis XII, proglasio se vojvodom od Milana i pripremio se za osvajanje
grada.
U ljeto 1499. godine Louis je sklopio tajno saveznitvo s Venecijom i
nahrupio u Lombardiju da bi napao njezin glavni grad Milano, dok su
Venecijanci napadali s istoka. Ludovico je zajedno s obitelji panino
pobjegao u Innsbruck, kako bi potraio zatitu od svog roaka, cara
Maximiliana. U rujnu je Milano kapitulirao a da nije ispaljen nijedan hitac.
Leonardo je, po svemu sudei, potpuno nesvjestan politikih previranja koja
su se oko njega dogaala, u svojim Biljenicama mirno zabiljeio neka nova
zapaanja o gibanju i teini.
U listopadu je Louis XII pobjedonosno uao u Milano. Izgleda da je
Leonardu ponudio posao vojnog inenjera. Louis je bio toliko oaran
Posljednjom veerom da se raspitivao o mogunostima da se djelo skine sa
zida Grazie i odnese u Francusku. Meutim, Leonardo je odbio kraljevu
ponudu, moda zato to je svjedoio sveopem pljakanju i ubijanjima koje
su provodile francuske trupe. Kada je jedan odred strijelaca uporabio
njegovu glinenu maketu cavalla kako bi vjebali gaanje u metu, shvatio je
da je vrijeme da napusti grad. Uredio je svoje poslove, poslao svoju
uteevinu u svoju banku Santa Maria Nuova u Firenci te je sa svojim
prijateljem fra Lucom napustio grad do kraja godine.
POVRATAK U FIRENCU
Luca Pacioli otputovao je izravno u Firencu, dok je Leonardo krenuo
dugim zaobilaznim putem preko Mantove i Venecije, te se prijatelju pridruio
nekoliko mjeseci kasnije. Kada se vratio u Firencu, gdje e provesti iduih

est godina, Leonardo, koji je imao etrdeset i osam godina, bio je na

poetku onoga to se tada smatralo starou. Meutim, njegova umjetnika i
znanstvena kreativnost nije slabjela. Tijekom iduih petnaest godina
naslikat e jo nekoliko remek-djela i odraditi svoj najvaniji znanstveni rad.
U tom je trenutku u cijeloj Italiji slovio za slavnog umjetnika i inenjera.
Njegovi suvremenici takoer su znali da je puno vremena posveivao
prouavanju znanosti i matematike. Budui da gotovo nitko nije znao o
kakvim se tono prouavanjima radi, predodba o njemu kao o tajanstvenom
geniju bila je sve snanija.
Leonardo je bio vrlo traen kao savjetnik u arhitekturi i vojnom
inenjerstvu, a stizale su mu i unosne narudbe za slike. S obzirom na to da
ga je Ludovico velikoduno plaao prijanjih deset godina, bio je dovoljno
novano osiguran da se nije morao ulizivati monicima i bogataima,
premda je vie volio imati stalno i unosno zaposlenje. Meutim, Leonardo se
i dalje klonio politike ne pokazujui previe privrenosti nijednoj dravi ili
politikom vladaru.
Mnogi od poslova koje je Leonardo obavljao kao savjetnik, poglavito ona
iz podruja vojnog inenjerstva, zahtijevala su da putuje u sjeverno
talijanske gradove, te je drugi dio njegova boravka u Firenci obiljeen estim
putovanjima. No ta putovanja kao da su ga nadahnjivala na jo naporniji
rad. Osim to je prouavao vojne utvrde i izraivao brojne crtee s
prijedlozima za poboljanje, prouavao je i floru i geoloke formacije predjela
koje je posjeivao; crtao je prekrasne, detaljne mape koje prikazuju
razdaljine i visinske razlike te je posjeivao poznate knjinice kako bi
nastavio svoje teoretsko obrazovanje.
Leonardove mape iz tog razdoblja pokazuju zemljopisne detalje sa
stupnjem tonosti koji daleko nadilazi sve ono to su pokua vali izraditi
kartografi njegova vremena. Rabio je vodene boje razliite jaine kako bi
pratio obrise planinskih lanaca, razliite sjene predstavljaju razliite visine,
a prikazao je rijeke, doline i naselja na toliko realistian nain da promatra
ima sablastan osjeaj da gleda iz zrakoplov: (vidi sl. 7-7). Kod veine svojih
mapa Leonardo je bio posebne usredotoen na mreu rijeka i jezera. Kod
nekih od prikaza dijelova rijeke Arno (sl. 4-2), Leonardo je uporabio plavu
vodenu boju razliitih nijansi kako bi postigao naglaenu slinost izmeu toka
rijeke i toka krvi u venama (sl. 4-3), a to je iznimno lijep i ganutljiv dokaz da
je Leonardo na vodu gledao kao na Zemljine vene. Nastavio je slikati i velika
umjetnika djela (ukljuujui i Bogorodicu i dijete s vretenom, razliite skice
za Bogorodicu i dijete sa sv. Anom, te dvije razliite kompozicije za Ledu i
labuda), od kojih su mnoga znaajno utjecala na rad ondanjih suvremenih
slikara, ukljuujui Raffaella i Michelangela. Da citiram Martina Kempa:
Zaudo, to razdoblje oznaava zaprepaujue bogata umjetnika aktivnost
te je zapoeto vie od dvanaest znaajnih kompozicija koje, ili Leonardo
osobno ili njegovi pomonici, dovode do razliitih faza dovrenosti.

Slika 4-2: Zemljine vene, rijeka Arno, oko 1504.,

Crtei i nesvrstani radovi, sv. IV.folio 444r

Slika 4-3: Vene lijeve ruke, oko 1507. - 1508.,

Anatomske studije, folio 69r
U veljai 1500., odmah nakon to je napustio Milano, Leonardo je
nekoliko tjedana proveo u Mantovi prihvaajui poziv Isabelle dEste, starije
sestre pokojne Ludovicove supruge Beatrice. Isabella je bila lijepa i
profinjena te na glasu kao sakupljaica umjetnina i velikoduna
pokroviteljica umjetnosti, premda temperamentna i tiranski nastrojena.
Poglavito su je zanimale slike koje su uzdizale njezine vrline i esto je
odreivala njihovu kompoziciju, ak i boje. Bilo je poznato kako je zadala
jade Giovanniju Belliniju, tuei ga sudu kako bi dobila upravo onakvu sliku
kakvu je eljela, te kako je napisala nita manje nego pedeset i tri
naredbodavna pisma Peruginu, vrei na njega pritisak da dovri alegoriju
koju je ona osmislila.
Isabella je esto sretala Leonarda na dvoru obitelji Sforza i uvijek ga
preklinjala da izradi njezin portret. inilo se da ju je Leonardo u Mantovi
posluao. Nacrtao ju je iz profila crnom i crvenom kredom i vjerojatno joj
takoer ponudio i presliku crtea, dajui naslutiti da e zadrati izvornik

kako bi ga kasnije prenio na sliku. Meutim, usprkos mnogim usrdnim

molbama Isabellinih posrednika, Leonardo nikada nije naslikao njezin
portret. Po svemu sudei, nije imao ni najmanju elju izloiti se Isabellinim
hirovima. Ispod svoje profinjene uljudnosti i arma, Leonardo je uvijek
vrsto drao do svoje neovisnosti kada je u pitanju bio njegov umjetniki
integritet.
Iz Mantove je otputovao u Veneciju, gdje je Senatu hitno bio potreban
vojni inenjer njegova kalibra. Venecija je netom bila pretrpjela poraz u
pomorskoj bitci protiv Turaka. Usto je otomanska vojska bila ulogorena na
obali rijeke Isonzo u furlanskoj regiji, prijetei tako da e prodrijeti u
Republiku s njezine sjevernoistone granice. Leonardo je otiao u Furlaniju,
prouio topografiju podruja, vratio se u Senat i predloio da se izgradi
pokretna brana na rijeci Isonzo. Uporabom takve brane mogla bi se nakupiti
golema koliina vode, koju bi otpustili da potope tursku vojsku nakon to
ova prijee rijeku. Premda je to bio vrlo dosjetljiv plan, venecijanski ga je
Senat odbacio.
Veneciju je, osim toga, zabrinjavao mogui napad turske mornarice. Na
taj je izazov Leonardo odgovorio osmislivi napravu za ronjenje, nevidljivu s
povrine vode, namijenjenu pomorskom ratovanju; male podmornice koje se
mogu odaslati da potope flotu brodova; ronioce opremljene spremnicima sa
zrakom, maskama i posebnim napravama za buenje rupa u drvenim
trupovima brodova; ljude-abe s perajama i slino. Iz dananje perspektive,
takve su zamisli upravo izvanredne. Leonardo je bio savreno svjestan
sukoba izmeu njegova zvanja vojnog inenjera i vlastite pacifistike prirode.
Ne opisujem svoju metodu ostajanja pod vodom sve dok mogu izdrati bez
hrane, napisao je u Kodeksu Leicesteru. To ne objavljujem i ne irim zbog
zle prirode ljudi koji bi se mogli baviti umorstvima na dnu mora lomei
brodove na njihovim najniim dijelovima i potapajui ih zajedno s posadom
koja se na njima nalazi.

Slika 4-4: Bogorodica i dijete sa Sv. Anom, oko

1508. Musee du Louvre, Pariz
Leonarda su takoer zamolili da proui sustav venecijanskih kanala ne
bi li predloio kakvo poboljanje. Bavei se tim pitanjem, izumio je vrata
kanalske brane s kosom plohom, koja su odigrala ulogu u evoluciji nacrta
kanala. S obzirom na sve te zanimljive projekte graevinarstva i vojnog
inenjerstva, zauuje to nije ostao u Veneciji vie od nekoliko tjedana.
Unato svemu, do travnja 1500. godine vratio se u rodnu Toskanu.
Najvjerojatnije objanjenje za njegov brz povratak u Firencu je to to je, u
meuvremenu, Luci Pacioliju dodijeljena katedra iz matematike na
Sveuilitu u Firenci. Sigurno je Leonardo na to gledao kao na priliku za

nastavak uenja kod fra Luce te mu se pruala mogunost da se sretne s

vodeim firentinskim intelektualcima. Osim toga, vjerojatno je jedva ekao
da ga uvae kao umjetnika u gradu koji je njegovao njegov genij u godinama
odrastanja i sazrijevanja.
Leonardo je oekivao toplu dobrodolicu u Firenci, a to mu se i te kako
ostvarilo. Ubrzo nakon dolaska u grad, ponudili su mu da naslika oltarnu
sliku za servitski samostan Santissime Annunziate. Kako bi mu ponueni
posao uinili to primamljivim, redovnici su Leonardu i njegovu
domainstvu stavili na raspolaganje prostrane gostinske odaje u samostanu.
Leonardo je rado prihvatio tu narudbu i nastanio se u Annunziati, premda
je dopustio da redovnici dugo ekaju da se prihvati posla. Umjesto da slika,
on se mirno s Paciolijem nastavio baviti matematikom te je izvodio pokuse u
vezi s teinom, silom i gibanjem.
Napokon je, napisao je Vasari, izradio skicu koja je prikazivala Nau
Gospu u drutvu svete Ane i Krista djeteta. To djelo ne samo da je izazvalo
zaprepateno divljenje svih umjetnika nego je, kad je bilo dovreno, u
prostoriju u kojoj se nalazilo dva dana privlailo gomilu mukaraca i ena,
mladih i starih, koji su se ondje okupljali kao da se nalaze na nekoj
sveanosti kako bi zaueno zurili u udesno djelo koje je stvorio. Leonardo
nije mogao poeljeti ushieniju dobrodolicu koju mu je priredio grad u koji
se napokon vratio.
Naslikavi djelo Bogorodica i dijete sa sv. Anom, kako se danas slika
zove, Leonardo je opet zaao u novo podruje, kako glede kompozicije slike,
tako i glede teolokog tumaenja tradicionalne vjerske teme.' Umjesto da
prikae Mariju i njezinu majku, svetu Anu, u statikoj konfiguraciji, kako
sjede jedna do druge dok Marija dri Isusa na rukama izmeu njih, ili da
sveta Ana sjedi na viem poloaju u dostojanstvenoj hijerarhijskoj
kompoziciji, Leonardo je uzdrmao tradiciju dodajui janje kao etvrti lik.
Isus, koji je skliznuo na tlo, posee za janjetom, dok ga Marija pokuava
obuzdati, a sveta Ana kao da je zadrava.
Teoloka poruka koju utjelovljuje Leonardova vrlo izvorna kompozicija,
moe se tumaiti kao nastavak njegova dugotrajnog promiljanja o Isusovoj
sudbini, koje je zapoeo s Bogorodicom na stijenama. Marija uznemirenim
pokretom pokuava svojega sina odvui od janjeta, koje je simbol strasti,
dok sveta Ana, koja predstavlja majku Crkvu, zna kako je Marijin pokuaj
uzaludan: strast je Isusova sudbina i ne moe je izbjei.
Da bi dovrio sliku, Leonardu je trebalo vie od deset godina, tijekom
kojih je izradio i brojne crtee s inaicama kompozicije i teoloke teme.
Nakon prvotne skice, koja je izgubljena, napravio je jednu veu skicu koja se
danas nalazi u National Gallery u Londonu, a na kojoj Marija i sveta Ana
sjede jedna do druge, a umjesto janjeta tu se nalazi sveti Ivan Krstitelj. No
na kraju se Leonardo ipak vratio svojoj prvotnoj zamisli. Konana slika (sl.
4-4), koja se danas nalazi u Louvreu, sloena je i majstorski odraena

sinteza prethodnih inaica. Likovi gotovo da prelaze jedni u druge u

ritmikoj ravnotei, s Leonardovim snenim planinama u pozadini, koje
nagovijetaju prirodu koja se pojavljuje u Mona Lisi.
PUTOVANJA PO SREDINJOJ ITALIJI
Kad se Leonardo vratio u Firencu, zatekao je grad potpuno drugaiji od
onog iz kojeg je otiao osamnaest godina ranije. Godine 1494. francuski
kralj Charles VIII, koji je u to vrijeme jo uvijek bio u saveznitvu s
Ludovicom Sforzom, protjerao je obitelj Medici iz Firence i vratio gradu
status republike, U pomutnji koja je nakon toga nastala, grad se kao
opinjen naao pod utjecajem fanatina uenja dominikanskog redovnika
Girolama
Savanarole,
koji
je
republiku
uspio
preobraziti
u
fundamentalistiku teokraciju. Idue etiri godine Savanarola je vladao kao
pravi diktator, sve dok ga Papa nije ekskomunicirao. Savanarola je osuen
za krivovjerje i spaljen na lomai.
U meuvremenu je papa Aleksandar VI angairao svog sina, mladog
vojnog zapovjednika, Cesarea Borgiju, da mu pomogne sagraditi papinsko
carstvo u sredinjoj Italiji. Cesare je bio inteligentan, okrutan i nemilosrdno
prevrtljiv. On je za papinstvo podjarmljivao grad za gradom, od Piombina na
zapadnoj obali do Riminija na jadranskoj. Meutim, bio je vrlo svjestan da
su njegova nova osvajanja vrlo ranjiva glede napada neprijateljski
raspoloenih susjeda, ako ih ne utvrdi na sustavan nain. Kako bi ih
zatitio, Cesare se obratio vojnom inenjeru s najveim ugledom, Leonardu
da Vinciju.
Godine 1502. Cesare je zaposlio Leonarda sa zadatkom da putuje po
sredinjoj Italiji, pomno pregleda zidine, kanale i druge obrambene elemente
novoosvojenih gradova te da predloi kako ih poboljati. Kao potvrdu
Leonardova zaposlenja, Cesare mu je priskrbio putovnicu koja mu je
omoguavala potpunu slobodu kretanja. Potaknuo ga je da poduzme sve to
je prema Leonardovu miljenju bilo svrsishodno te mu omoguio da udobno
putuje sa svojom pratnjom. Leonardu se taj posao sigurno inio kao velika
prilika te ju je do kraja iskoristio, premda je vjerojatno znao da e
suprotnosti izmeu Borgijine okrutne i nasilne prirode i njegova vlastitog
suosjeanja i pacifizma na kraju postati nepodnoljive.
U iduih est do osam mjeseci Leonardo je puno putovao po Toskani i
susjednoj Romagni, proavi kroz Piombino, Sienu, Arezzo, Cesenu, Pesaro i
Rimini, izraujui prekrasne mape razliitih regija, radei na planovima za
izgradnju kanala i isuivanje movara, prouavajui kretanje valova, plima i
oseka te ispunjavajui svoje Biljenice crteima domiljatih novih
fortifikacija projektiranih da izdre udarce topovskih kugli koje su tada
postizale sve vee brzine. U tim mjesecima vodio je prilino detaljne biljeke
o svojim putovanjima i projektima u biljenici koja veliinom stane u dep, a

koja je danas poznata kao Rukopis L.

U listopadu iste godine Leonardo se pridruio Cesareu Borgiji u Imoli,
gdje se vojska utaborila preko zime. Proveo je ostatak godine osmiljavajui
nove obrambene tvorevine za gradsku utvrdu i crtajui sasvim izvornu i
prekrasnu krunu mapu grada. U Imoli se susreo i sa slavnim politiarem i
piscem Niccolom Machiavellijem, jednim od najutjecajnijih osoba renesanse.
Machiavelli je roen u Firenci, u politiku slubu republike uao je kao
diplomat, a njegova je vanost ubrzano rasla. Imao je iskustva u vanim
zadacima koje je obavio u Italiji i Francuskoj i tijekom kojih je otroumno
promatrao finese politike moi, koju je kasnije opisao i analizirao u svojem
najpoznatijem djelu Princ. Njegov idealni renesansni princ bio je nemoralni
i prepredeni tiranin, po svemu sudei stvoren po liku Cesarea Borgije.
Osim to je bio vrhunski intelektualac, Machiavelli je bio i poznati
pjesnik i dramski pisac. Leonardo je vrlo vjerojatno njime bio oaran, a njih
su dvojica godinama ostali u prijateljskim odnosima. Kad su se sreli u Imoli,
Machiavelli je bio na svom zadatku kao poslanik firentinske republike u
Romagni, vjerojatno kako bi drao na oku prevrtljivog Borgiju, u ijem je
drutvu proboravio cijelu zimu. Ne postoje zapisi o mnogim razgovorima koje
je sigurno taj izvanredni trojac, Cesare Borgia, Niccolo Macchiavelli i
Leonardo da Vinci, vodio tijekom dugih zimskih veeri u Imoli. Meutim, ini
se da su ti razgovori suoili Leonarda licem u lice s mnogobrojnim zloinima
koji su pratili Borgijin uspon na vlast.
Dotad Leonardo nikada nije putovao s vojskom te je radio uglavnom na
obrambenim sustavima, a da nikada nije vidio neku bitku. Meutim, tijekom
dugog vremena koje je proveo u Borgijinu i Machiavellijevu drutvu, sigurno
je iz prve ruke uo prie o mnogim pokoljima i ubojstvima koja je poinio
Cesare. Mogue je da mu je to bilo toliko odbojno da je osjetio kako mora
prekinuti svoje slubovanje za Borgiju. U svojim Biljenicama Leonardo ne
spominje ni kada je napustio Cesarea ni zato, ali se do veljae 1503. godine
vratio u Firencu, te je podignuo novac sa svog rauna, mogue zato to je
naprasno napustio Borgiju, a da mu ovaj nije platio.
Leonardo nije morao dugo ekati na novo namjetenje. Firenca je bila u
ratu s Pisom i drala je pod opsadom taj grad koji je imao strateku vanost
zbog svoje luke. Nakon to je opsada trajala ve nekoliko mjeseci, Pisa se jo
uvijek odbijala predati. Firentinska Signoria (gradska vlast) zatraila je od
Leonarda da nae rjeenje za situaciju. Leonardo je u lipnju posjetio to
podruje te je, kao i to je bio sluaj tri godine ranije u Furlaniji, nacrtao
detaljnu mapu topografije podruja prije nego to je osmislio strateki plan.
Nakon povratka u Firencu, predloio je da se skrene tok rijeke Arno,
ime bi Pisa ostala bez dotoka vode, a Firenca bi dobila put prema moru.
Objasnio je kako bi takva strategija vrlo brzo i bez krvoprolia okonala
opsadu. Machiavelli je oduevljeno podupirao Leonardov plan. Plan su
prihvatili i gradski oci, pa su u kolovozu poeli radovi na projetku. Meutim,

iduih mjeseci dolo je do mnogih potekoa, od nedostatka radne snage i

vojne zatite, do neoekivanih poplava. Nakon pola godine ta je zamisao
naputena.
UZLETI MATE
Leonardo je svoja prouavanja doline rijeke Arno iskoristio kako bi
obnovio svoj stari san o plovnome putu izmeu Firence i Pise. Nacrtao je
brojne krasno obojene mape u kojima je prikazao kako bi predloeni kanal
izbjegao strme brjegove zapadno od Firence prolazei u irokome luku kraj
Prata i Pistoije, te bi presjekao preko uzvisina Serravalle pa se onda spojio s
Arnom istono od Pise. Zamislio je da bi taj vodeni tok omoguio
navodnjavanje isuene zemlje te pruio pogonsku snagu za mnoge mlinove
koji bi mogli proizvoditi svilu i papir, pokretati keramiarska kola, piliti drva
i brusiti metal. Nadao se da bi mnogostruke blagodati takva industrijskog
kanala mogle donijeti mir i napredak zaraenim gradovima. Leonardov san o
miru pomou tehnologije nikada se nije ostvario, ali bi vjerojatno bio
zadovoljan da je mogao znati kako e pet stotina godina kasnije autocesta
koja povezuje Firencu, Luccu i Pisu pratiti upravo onaj put koji je on zacrtao
za svoj kanal.
Dok se bavio crtanjem mapa razvoda rijeke Arno, Leonardo je prouavao
mirno i uzburkano protjecanje rijene vode, eroziju stijena i nanose ljunka i
pijeska. Na iroj osnovi, bavio se razmiljanjima o stvaranju Zemlje iz mora i
o gibanju vodenih sokova kroz makrokozam. Prouavao je tvorbene slojeve
stijena i okamine u njima koje je prepoznao kao znakove koji govore o
dalekoj geolokoj prolosti. Na planinska jezera gledao je kao na odsjeene
dijelove prastarog mora, te je u svojim mapama i slikama prikazivao kako su
ta jezera postupno nala svoj put natrag u oceane kroz uske gudure.
U listopadu 1503. godine, dok se rat s Pisom jo uvijek razvlaio,
Leonardo je dobio vrlo uglednu narudbu za Bitku kod Anghiarija. Radilo se
o velikoj fresci koju je trebao izraditi za Signoriju u njihovoj novoj vijenici
smjetenoj u zdanju Palazzo Vecchio. Leonardo je narudbu smjesta
prihvatio. Jo jednom je svoje ime upisao u slikarski ceh San Luca, a za
sebe i svoje domainstvo na raspolaganje je dobio raskone prostorije u
samostanu Santa Maria Novella, ukljuujui i prostranu Salu del Papa
(Papinsku dvoranu), koju je koristio kao svoju radnu sobu.
Idueg ljeta Leonardo je zabiljeio da mu je umro otac u kratkom i
prilino slubenom navodu: Devetoga dana mjeseca srpnja 1504., u srijedu
u sedam sati, umro je ser Piero da Vinci, biljenik u Palazzo del Podesta, moj
otac... Imao je osamdeset godina i za sobom je ostavio deset sinova i dvije
keri. Koliko je nama poznato, Leonardo nije nikada bio blizak s ocem,
astohlepnim ovjekom kojeg je najvie zanimala vlastita karijera. Usprkos
tome, iznenauje to to navodu nije dodao nijednu biljeku osobne naravi u

svoju osobnu biljenicu. Osim hladna tona navoda, neobino je i da ga

Leonardo nije napisao svojim uobiajenim nainom pisanja u zrcalu, ve
slijeva udesno, kao da je rije o pripremi za javnu objavu.
Leonardo je na velikoj skici za fresku i na oslikavanju sredinjeg dijela
freske Borba za stijeg radio otprilike tri godine. Meutim, uasi Cesareovih
pokolja jo su mu bili svjee utisnuti u pamenje, tako da njegova Bitka kod
Anghiarija nee biti prikaz vojne slave Firence, kako su se nadali gradski oci.
Umjesto toga, ona e, neka cijeli svijet vidi, prikazivati Leonardovu jasnu
osudu te pazzie bestialissime, ludila rata.
Tijekom tih godina Leonardo je nastavio promiljati o osnovnim
obiljejima gibanja vode. Tako je shvatio da Euklidska geometrija nije
dovoljna kako bi se opisali oblici valova i virova. Negdje oko 1505. godine
zapoeo je s biljeenjem u novu Biljenicu, danas poznatu kao Kodeks
Forster I. Zapoeo je rijeima: Knjiga pod naslovom O transformacijama,
odnosno iz jednog tijela u drugo bez smanjenja ili poveanja materije. Na
etrdeset velikih listova te Biljenice Leonardo je nacrtao i raspravljao o
brojnim, raznolikim transformacijama geometrijskih oblika jednih u druge,
polukrugova u polumjesece, kocaka u piramide, kugla u kocke, itd. Ti su
listovi bili poetak njegove dugogodinje zadivljenosti novom vrstom
geometrije, geometrije oblika i transformacija, koja se danas naziva
topologijom.
Leonardo se tih godina intenzivno bavio dvama inenjerskim projektima
koji su mu golicali matu. Jedan od tih projekata bio je njegov dugo
promiljani plan o izgradnji plovnoga puta izmeu Firence i Pise, a drugi je
bio njegov rad na strojevima za letenje, kojima se opet poeo baviti
obnovljenom snagom, dok se istodobno bavio prouavanjem geometrije
transformacija i slikao svoj vojni prizor u Palazzo Vecchiju.
U Milanu, dok je radio na izradi leteih strojeva i iskuavao ih u svojoj
radionici smjetenoj u Corte Vecchiji, Leonardova glavna briga bila je otkriti
kako da ovjek-pilot s dovoljno snage mae mehanikim krilima da bi
potisnuo zrak i vinuo se uvis. Za potrebe takvih testiranja, bio je izradio
razliite vrste krila koje je izmodelirao prema krilima ptica, imia i leteih
riba. Sada je, deset godina kasnije, zapoeo s paljivim i metodikim
promatranjem leta ptica. Provodio je sate i sate u brdima oko Firence, blizu
Fiesole, promatrajui ponaanje ptica u letu, te je ispunio nekoliko
Biljenica crteima i komentarima u kojima analizira ptije manevre
okretanja, njihovu sposobnost da odre ravnoteu na vjetru, kao i detaljne
mehanizme aktivnog leta. Njegov je cilj bio osmisliti letei stroj koji bi, ba
kao i ptica, bio u stanju kretati se okretno, odravati ravnoteu na vjetru i
imati dovoljno snage da moe letjeti.
Leonardo je svoja zapaanja i analize saeo u maloj biljenici pod
nazivom Codice sul volo degli ucelli (Kodeks o letu ptica), koja je puna sjajnih
crtea ptica u letu, kao i sloenih mehanizama osmiljenih da tono

oponaaju njihove pokrete (vidi sl. 4-5). Njegova zapaanja i analize doveli su
ga do zakljuka da let ljudi pomou mehanikih krila moda i nije mogu
zbog ogranienja ljudske anatomije. Zamijetio je da ptice imaju snane prsne
miie kako bi pokretale krila snagom koju ljudi ne mogu skupiti. Meutim,
razmiljao je kako je lebdei let, ili jedrenje zrakom, moda mogue. Jo e
se jednom vratiti svojim istraivanjima mogunosti leta ljudi i to pred kraj
svojeg ivota, udruujui spoznaje o prirodnom letu s teorijom o vjetrovima i
zraku pokuavajui izloiti opsenu znanost o vjetrovima.

Slika 4-5: Kodeks o letu ptica, folio 8r, 1505.,

Biblioteca Reale, Torino

Leonardo je tijekom 1505, nastavio raditi na Bitci kod Anghiarija.

Meutim, zbog loih materijala slika je propadala (boje se nisu mogle
fiksirati i poele su curiti), a Leonardo nije bio u stanju popraviti nastalu
tetu. Istodobno je francuski kralj Louis XII, koji je bio veliki Leonardov
potovatelj, od Signorije zatraio umjetnikovu nazonost na svojem dvoru u
Milanu. Firentinci su se opirali, govorei kako su potroili goleme koliine
novca za fresku u svojoj vijenici i da im je vano da freska bude zavrena.
Uslijedilo je viemjeseno diplomatsko nadmudrivanje, a u konanici je
Signorija bila primorana popustiti. U svibnju 1506. godine, naputajui
svoju fresku, Leonardo je jo jednom otiao na produljeni boravak u Milano.
RAZDOBLJE ZRELOSTI
Kralja Louisa XII na njegovu dvoru u Milanu predstavljao je njegov
porunik Charles dAmboise, kojega je Louis imenovao svojim namjesnikom.
Charles je bio moan vladar, drutven i snano zainteresiran za promidbu
umjetnosti. On je, kao i njegov kralj, bio veliki Leonardov potovatelj.
Leonarda je toplo doekao na francuskom dvoru i postupao s njim na
kraljevski nain. Leonardo je dobio velikodunu plau koja nije bila vezana
ni uz kakvu odreenu narudbu; traili su njegove savjete glede raznih vrsta
umjetnikih i tehnikih projekata, a njegovo drutvo, kao i njegove usluge,
eljno je traila svaka vana osoba na dvoru. Leonardo je bio ushien to se
vratio u Milano, u grad u kojem je bio postigao veliku slavu petnaest godina
ranije, te je s lakoom ponovno usvojio ivotne navike dvorskog umjetnika i
inenjera koje je tako dobro poznavao iz svojih dana na dvoru obitelji Sforza.
Jo jednom je pred sobom imao obilje maski i sveanosti za koje su
traili da osmisli velianstvene kulise i kostime. Kao to je i prije inio, radio
je na poboljanju vrata i brana na nekim lombardskim kanalima, a kako bi
iskazao svoju zahvalnost Charlesu dAmboiseu, za namjesnika je izradio
nacrt vile s raskonim vrtovima. Prema sauvanim biljekama, Leonardovi
nacrti vrtova bili su izvanredni. U njima su bili mirisni nasadi naranaa i
limuna, prostrani ptinjak pokriven bakrenom mreom kako bi egzotine
ptice mogle slobodno letjeti a da ne pobjegnu, ventilator sainjen od
okreuih jedara koji stvara ugodan povjetarac za toplih ljeta, stol s tekuom
vodom za hlaenje vina, automatizirana glazbala koja pokree voda i tako
dalje.
Leonardo je u pedeset i petoj godini sigurno sliio onom arhetipskom
mudracu prikazanom na njegovu slavnom torinskom autoportretu. Premda
mu je vid bio oslabio (tada je ve nekoliko godina nosio naoale), njegova
energija, umjetnika kreativnost i snaga intelekta nisu oslabjele.
Zahvaljujui velikom razumijevanju i velikodunosti koje je Leonardu
iskazivao Charles dAmboise, imao je slobodu da svojim prouavanjima
posveti onoliko vremena koliko je elio, te da ih vodi u smjeru koji je sam

odabrao. Takva sloboda koju dotad jo nije bio iskusio u spoju sa svojim
zrelim godinama rezultirala je razdobljem irokog sustavnog promiljanja,
revizije i sinteze, to mu je omoguilo da potanko isplanira opsene traktate
o mnogim svojim omiljenim temama kao to su gibanje vode, geometrija
transformacija, pokret ljudskog tijela, rast biljaka i znanost o slikarstvu.
Tih est godina koje je Leonardo proveo na francuskom dvoru u Milanu
oznaavaju razdoblje zrelosti, kako njegove znanosti, tako i umjetnosti. Tih
je godina polako razvio i usavrio tri svoje zrele majstorske slike: Bogorodicu
i dijete sa sv. Anom, Ledu, i svoju najpoznatiju sliku, Mona Lisu. U tim je
vrhunskim djelima usavrio znaajke koja ga odjeljuju od svih ostalih
slikara, primjerice vijugave oblike koji njegovim likovima daju pokret i
gracioznost, profinjene osmijehe i pokrete koji odraavaju pokrete due i
fino stapanje sjena, ili sfumato, tehniku koja je postala ujedinjujue naelo
njegovih kompozicija. Kod svakog od tih triju djela Leonardo je primijenio
svoje opseno znanje iz geologije, botanike i ljudske anatomije radi
istraivanja tajne raalake snage ivota, kako na razini makrokozma tako i
u enskom tijelu. Dok je tako iz godine u godinu radio na tim djelima, svaku
je sliku pretvorio u meditaciju o izvoru ivota.
Godine 1507. Leonardo je upoznao mladog Francesca Melzija koji je
postao njegovim uenikom, osobnim pomonikom i nerazdvojnim pratiocem.
Melzi je bio sin jednog lombardskog aristokrata koji je posjedovao veliko
imanje u Vapriju blizu Milana. Francescu je bilo nekih petnaest godina kada
su se sreli, a prema Vasariju bio je bellissimo janciullo (prelijep djeak) koji
je bio prilino talentiran za slikarstvo. Mladi djeak i stariji umjetnik odmah
su osjetili meusobnu privlanost te je ubrzo nakon njihova susreta
Francesco objavio roditeljima da se eli pridruiti Leonardu. Jednoj
aristokratskoj obitelji takvo to je bilo neobino, ali se, zaudo, nisu
usprotivili. Moda je tome bilo tako zahvaljujui Leonardovoj slavi ili osobnoj
karizmatinosti te su oni ne samo dopustili sinu da mu se pridrui nego su
majstora i njegovu svitu pozvali da borave u njihovoj prostranoj vili, gdje su
proboravili gotovo dvije godine nakon odlaska iz Milana. Otad je Melzi uvijek
bio uz Leonarda. Brinuo se za majstorove poslove, upisivao biljeke u
njegove Biljenice koje mu je ovaj diktirao, njegovao ga kad bi bio bolestan,
te mu je, na koncu, Leonardo povjerio i svoju ostavtinu.
Krajem 1507. godine Leonardov je voljeni stric Francesco umro u Vinciju,
ostavivi sav svoj imetak svojem omiljenom neaku. Meutim, obitelj Vinci,
na elu sa ser Pierovim najmlaim sinom, osporila je oporuku, pa je
Leonardo morao otii u Firencu da sam na sudu brani svoj predmet Bio je
primoran ondje ostati nekoliko mjeseci, sve dok nije donesena presuda u
njegovu korist. Leonardo je tih mjeseci bio gost bogatog firentinskog
pokrovitelja Piera di Braccia Martellija, vrsnog matematiara, ije je
gostoprimstvo tada takoer koristio i kipar Giovan Francesco Rustici.
Prema Vasariju, Rustici, koji je s Leonardom naukovao u Verrocchijevoj

radionici, jako se sviao Leonardu. Vasari o Rusticiju kae da je bio ne samo

odlian kipar nego i zabavan udak koji je volio prireivati matovite gozbe i
zbijati obijesne ale. U svojoj je radnoj sobi drao veliku menaeriju koja je
ukljuivala orla, gavrana, brojne zmije i dikobraza odgojena kao psa, koji bi
tu i tamo, ispod stola, protrljao svoje bodlje o noge ljudi. Leonardo, koji je i
sam volio ivotinje i zbijati neslane ale, vrlo se ugodno osjeao u oputenom
i razigranom ozraju Case Martelli, te je rado sudjelovao u Rusticijevim
ivahnim zabavama. Prema Vasariju, u tom je razdoblju Leonardo kiparu
takoer pomogao oblikovati skupinu malih bronanih kipova za krstionicu.
Meutim, ono ime se Leonardo uglavnom bavio tijekom svojeg boravka
u kui Martelli, bilo je mnogo ozbiljnije prirode. Puno slobodnog vremena
koje je imao na raspolaganju koristio je kako bi unio reda u svoju opsenu
zbirku biljeki, koju je prikupio u prethodnih dvadeset godina. Predano se
bacio na taj veliki posao, sustavno pregledavajui sadraje svih svojih
Biljenica. Meutim, ubrzo je shvatio da je sreivanje cijele zbirke bio
previe ambiciozan pothvat. Stoga je odluio prihvatiti se podatnijeg posla i
sabrati nekoliko odabranih omiljenih predmeta, kao to su voda, anatomija,
slikarstvo i botanika, o kojima je namjeravao napisati opsene traktate.
Zapoeto u Firenci, u kui Piera di Braccia Martellija, 22. oujka 1508.,
zapisao je na uvodnoj stranici novog kodeksa, danas poznatog pod imenom
Kodeks Arundel. Ovo e biti zbirka bez nekog reda, sainjena od brojnih
stranica koje sam ovdje prepisao nadajui se da u ih kasnije sloiti na
njihova pripadajua mjesta, prema temama o kojima govore. Iduih je
godina strukturu svojih traktata razradio do odreenih detalja, te ih je poeo
pisati. Moda je neke od traktata i napisao, premda meu njegovim danas
postojeim Biljenicama nema gotovih traktata.
Dok je pregledavao svoje biljeke u Martelijevoj kui u Firenci, Leonardo
je odluio potanko revidirati podruje ljudske anatomije. U idue etiri
godine obavio je vie seciranja nego ikada prije, a njegovi su anatomski
crtei dostigli svoju najveu razinu tonosti. Namjeravao je objaviti traktat o
anatomiji te je izradio vrlo detaljan nacrt. Tijekom njegovog prvog razdoblja
prouavanja anatomije, dvadeset godina ranije, zanimala ga je fiziologija
vida, putevi ivaca i sjedite due, a sada je glavna tema na koju se
usredotoio bilo ljudsko tijelo u pokretu.
U svojem nacrtu traktata do u najsitnije detalje opisao je kako e u
stotinu i dvadeset knjiga prikazati udrueno djelovanje ivaca, miia,
tetiva i kostiju. Moj e sastav ljudskoga tijela biti prikazan kao da imate
stvarnog ovjeka pred sobom, objavio je, te je objasnio zato to zahtijeva
brojna seciranja.
Morate shvatiti da vas takvo znanje nee zadovoljiti zbog velike
zbrke koja nastaje kao rezultat mijeanja membrana s venama,
arterijama, ivcima, tetivama, miiima, kostima i krvlju...

Stoga je neophodno obaviti vei broj seciranja, od kojih vam je

potrebno tri kako biste stekli potpuno znanje o venama i arterijama,
krajnje marljivo unitavajui sve ostalo; te daljnjih tri kako biste stekli
znanje o membranama; i tri za tetive, miie i ligamente; tri za kosti i
hrskavice; i tri za anatomiju kostiju koje treba prepiliti kako bi se
pokazalo koje su uplje, a koje nisu...
Prema mojem planu... pred vas e biti stavljena tri ili etiri prikaza
svakog dijela iz raznih kutova tako da ete stei pravo i potpuno znanje
o onome to elite znati o ljudskome tijelu.
Ne znamo koliko je od stotinu i dvadeset poglavlja (ili knjiga) svojeg
traktata Leonardo napisao. Meutim, njegovi izvanredni crtei koji su
sauvani i koji se danas nalaze u zbirci Windsor, jasno ukazuju na to da nije
pretjerao u svojim obeanjima.
U svojim Anatomskim studijama iznio je iv opis stranih uvjeta u kojima
je morao raditi. Kako nisu postojale kemikalije za ouvanje trupla, tijela bi
se poela raspadati prije nego to bi ih on stigao prouiti kako treba i
nacrtati. Kako bi izbjegao optubu za krivovjerje, radio je nou,
osvjetljavajui prostoriju za seciranje svjetlou svijea, zbog kojih je cijelo to
iskustvo bilo jo sablasnije. Moda e te u tome prijeiti vlastiti eludac,
napisao je obraajui se zamiljenom nauniku, a ako te to ne sprijei,
moda e te sprijeiti strah proivljavanja nonih sati u drutvu tih leeva,
raetvorenih, oderane koe i stranih za gledati.
Jasno je da je Leonardo morao imati elinu volju kako bi svladao vlastiti
zazor, ali je ustrajao i radio na svojim seciranjima uz najobzirniju brigu i
panju prema detaljima, skidajui sve meso do najmanjih estica kako bi
otkrio krvne ile, miie ili kosti sve dok trupla ne bi bila u takvu stanju
propadanja da nije mogao nastaviti. Jedno tijelo ne traje dovoljno dugo,
objasnio je, stoga je bilo neophodno nastaviti korak po korak koristei
onoliko tijela koliko je bilo potrebno da se doe do potpunog znanja. Ja sam
to ponovio dva puta kako bih promatrao razlike.
Dok je jo bio u Firenci, pregledavao svoje biljeke i planirao traktate,
Leonardo je imao priliku obaviti obdukciju na jednom starcu kojeg je
sluajno bio sreo u bolnici Santa Maria Nuova, u kojoj je obavljao svoje
ranije anatomske studije, a koji je umro u njegovoj prisutnosti. To je
seciranje oznailo prekretnicu u njegovu radu na podruju anatomije i
dovelo ga do nekih od njegovih najvanijih medicinskih otkria. Sama je
pria vrlo znaajna i vrlo dirljiva. Govori nam o tome da je Leonardo bio
sposoban obaviti svoja najpedantnija seciranja i provesti znanstvene analize
a da pritom nije zaboravljao na ljudsko dostojanstvo.
A taj mi je stari ovjek, nekoliko sati prije svoje smrti, rekao da ima
preko stotinu godina i da, osim slabosti, ne osjea da neto s njegovim

tijelom ne valja. I tako ga je, dok je sjedio na krevetu u bolnici Santa

Maria Nuova u Firenci, bez ikakva pokreta ili znaka bilo kakve
nezgode, ivot napustio. A ja sam izveo razudbu na njemu kako bih
spoznao razloge takve slatke smrti.
Na osnovu te razudbe, na sjajan je nain doao do dijagnoze da je starac
umro od zadebljanja i suenja krvnih ila, stanje koje je postalo poznato kao
arteroskleroza vie od tri stotine godina nakon to ga je Leonardo otkrio.
POSLJEDNJE GODINE U MILANU
Nakon povratka u Milano, Leonardo se nastavio baviti prouavanjem
anatomije. Osim toga, poeo je slagati svoje brojne biljeke i upute o
slikarstvu u poveu zbirku, poznatu kao Libro A (koja je izgubljena). Iz te je
zbirke Francesco Melzi sastavio poznati Trattato della pittura (Traktat o
slikarstvu), nakon Leonardove smrti. Meu brojnim temama u Trattatu su
iznesena i opsena zapaanja o razliitim oblicima i izgledu biljaka i drvea.
Veina tih zapaanja, koja su postala poznata kao Leonardova botanika za
slikare nastala su u Milanu u razdoblju od 1508. do 1512. godine, kada je
znaajnu koliinu vremena posvetio razmiljanjima o botanici i botanikim
crteima. Carlo Pedretti zakljuio je da je Melzi botanika poglavlja Trattata
sigurno prepisao iz cjelovitog izgubljenog rukopisa o botanici koji je
Leonardo napisao.
Leonardo je radio na biljekama iz podruja anatomije, botanike i
slikarstva te je nastavio rad na Ledi i Mona Lisi, kada je jedan od kraljevih
glavnih generala, maral Trivulzio, naruio od Leonarda da mu osmisli
grobnicu s kipom na konju u prirodnoj veliini. I tako se Leonardo drugi put,
gotovo petnaest godina nakon to je bio napustio izradu il cavalla, prihvatio
projekta izrade bronanog kipa na konju koji je ukljuivao opsena
prouavanja i izraivanje nacrta. Na tom je projektu radio idue tri godine,
tijekom kojih je bila zapoeta gradnja kapele za Trivulzijev spomenik.
Meutim, i ovaj put planove su zamrsile vanjske okolnosti. Uskoro su
politiki nemiri ponovno progutali grad, a bronani kip nikada nije izraen.
Godine 1510. Leonardo je imao tu sreu da je sreo vrlo talentirana
mladog anatoma Marcantonija della Torrea, koji je netom bio postao profesor
medicine na Sveuilitu u Paviji. Leonardo se s Marcantonijem upustio u
opsene rasprave o anatomiji, kao to je to bio sluaj i s Lucom Paciolijem i
geometrijom petnaest godina prije toga. Upravo kao to ga je Pacioli bio
upoznao s latinskim izdanjima Euklida, grkog autoriteta u geometriji, tako
ga je Torre upoznao s latinskim izdanjima Galena, grkog autoriteta u
anatomiji i medicini.
Naalost, njihovo je druenje bilo kratka vijeka. Idue godine Della Torre
je umro od kuge u Rivi, kamo je otiao kako bi lijeio rtve epidemije. Unato

tome, njihovo je kratko druenje snano utjecalo na Leonardovo

razumijevanje anatomije. Njegova su seciranja prela na novu razinu
sloenosti te je podruje svog istraivanja proirio puno dalje od podruja
koja su ukljuivala pokrete ljudskog tijela. Secirao je i razliite ivotinje kako
bi njihovu anatomiju usporedio s ljudskom. Poeo je dalje prekapati po
ljudskom tijelu kako bi prouavao funkcije unutarnjih organa, disanja i
protoka krvi.
U tom se razdoblju politiki krajobraz Italije ponovno promijenio i dolo
je do rata. Godine 1509. Louis XII, u savezu s Vatikanom, postigao je sjajnu
pobjedu nad Venecijom. Meutim, godine 1510., papa Julije II postigao je
mir s Venecijom i pridobio nekoliko europskih vladara da osnuju Svetu ligu
kako bi protjerali barbarske Francuze iz Italije. Francuske su se trupe
drale jo neko vrijeme, ali je u prosincu 1511. godine Sveta liga, koja je za
borbu odabirala vicarske plaenike, nahrupila u Milano, izbacila Francuze i
nominalno postavila Maximiliana Sforzu, mladog Ludovicova sina, na
vojvodsko prijestolje na kojem je nekada sjedio njegov otac.
Leonardo je jo jednom osjetio da nije dobrodoao u gradu u kojem su se
prema njemu bili tako lijepo ponaali, pa se povukao na imanje obitelji Melzi
u Vapriju na rijeci Addi, nekih tridesetak kilometara udaljenom od grada.
Zahvaljujui velikodunosti obitelji Melzi, on i njegova pratnja ondje su
udobno boravili gotovo dvije godine. Dok su se politika sazvijea u Italiji i
dalje mijenjala, Leonardo je mirno nastavio svoja istraivanja, seciranja
ivotinja, prouavanja nemirnih voda rijeke Adde te izraivao niz savrenih
malih crtea okolnih regija. Osim toga, bavio se i opsenim prouavanjem
anatomije prostranih vrtova imanja i okolnih predjela. U zamjenu za
ukazano gostoprimstvo, izradio je sjajne nacrte za proirenje Ville Melzi i za
ureenje vrtova, od kojih su neki u iduim godinama i ostvareni.
RAZOARANJE U RIMU
Premda se Leonardo ugodno osjeao u Vapriju, bilo je jasno da ne moe
ondje ostati zauvijek. Prije ili kasnije morao je nai novog pokrovitelja koji bi
mu pruio novana sredstva kako bi mogao uzdravati sebe, svoje kuanstvo
i svoje neprekidno znanstveno istraivanje. Na sreu, takva mu se prilika
uskoro ukazala. U veljai 1513. godine papa Julije II umro je u Rimu, a
Giovanni de Medici, mlai sin Lorenza Velianstvenog izabran je za papu
pod imenom Lav X. Njegov brat Giuliano postao je vrhovni zapovjednik
papinske vojske. Uz njezinu pomo, obitelj Medici, nakon to je gotovo
dvadeset godina bila odsutna, mogla je ponovno postati vladarem Firence.
Ubrzo nakon to mu se brat popeo na papinsko prijestolje, Giuliano de
Medici pozvao je Leonarda na papinski dvor u Rimu. Vjerojatno je da su se
njih dvojica ve prije bili sreli na dvoru u Milanu, a Giuliano je vrlo dobro
znao koliki je ugled Leonardo uivao kao vojni inenjer. Giuliano de Medici

bio je i gorljiv uenik filozofije prirode. Leonardo se nije mogao nadati

monijem i naklonjenijem pokrovitelju te mu je bilo vie nego drago otii na
papinski dvor.
U rujnu 1513. godine, poao je na put za Rim s nekoliko svojih uenika,
ukljuujui i Francesca Melzija, te s brojnim krinjama i velikim kovezima
u kojima se nalazila njegova osobna imovina; njegov materijal za slikanje,
vjerojatno neto alata i znanstvenih instrumenata, njegove opsene
Biljenice i nekoliko slika u razliitim fazama rada, ukljuujui i Ledu, Mona
Lisu i Svetu Anu. Nakon putovanja koje je trajalo tjednima, karavana je
stigla u Rim negdje u studenome ili prosincu.
Giuliano de Medici pripremio je za njega prostrane odaje u Belvedereu,
raskonoj vili koja se nalazila u blizini papinske palae u Vatikanu.
Leonardove odaje imale su nekoliko spavaih soba, kuhinju, prostranu
radnu sobu i radionicu gdje je mogao slikati i izvoditi pokuse. Prema
Leonardu su se odnosili obzirno i s potovanjem te su mu na raspolaganje
stavili sve to mu je bilo potrebno, a dobivao je i redovitu plau bez
odreenih obveza. No, bez obzira za sve, Leonardu to razdoblje nije bilo
sretno.
U ezdeset i prvoj godini Leonardo je bio starac. Njegova duga brada
posijedjela je i vid ga je naputao. Premda je uivao veliko potovanje - ak
su mu se divili kao velikom mudracu - kao umjetnik vie nije bio u modi.
Njegov slikarski ugled zasjenili su mlai suparnici Michelangelo i Raffaello,
koji su bili na vrhuncu slave. Obojica su iza sebe imala velianstvene freske
koje su izradili u Vatikanu: Michelangelo u Sikstinskoj kapeli, a Raffaello u
takozvanim Stanzama (Sobama), privatnim odajama pape Julija II. Novi je
papa, Lav X, privlaio mnotvo mladih umjetnika u Rim te im dijelio vrlo
bogato plaene poslove, ali nijedan od tih poslova nije doao u ruke starog
majstora iz Firence. Premda je Leonardo opet vrlo udobno ivio na dvoru,
vie nije bio u sreditu pozornosti. Osjeao se usamljenim i depresivnim.
Upravo je u tom razdoblju nesigurnosti i nezadovoljstva nacrtao svoj slavni
autoportret.
Usprkos svemu, Leonardo se nastavio baviti svojim znanstvenim
prouavanjima nesmanjenom gorljivou. S obzirom na to da je prethodnih
trideset godina uvijek radio na vie projekata odjednom, takav mu je nain
rada postao prirodan. Njegove su ga godine moda i usporile, ali mu ni u
kojem sluaju nisu ograniile ili smanjile misaone sposobnosti. Nakon to se
smjestio u svoj novi dom, zapoeo je s opsenim prouavanjem botanike u
raskonim vrtovima Belvederea. Nastavio se baviti prouavanjem geometrije
transformacija te je osmislio veliko parabolino zrcalo ija je namjena bila da
uhvati sunanu energiju za kuhanje vode, to je smatrao korisnim za bojae
tkanina. Izmislio je i stroj za proizvodnju konopa, kao i valjaonicu za
proizvodnju metalnih traka za izradu kovanica.
Leonardo je takoer nastavio baviti se seciranjima, koja je najvjerojatnije

obavljao u bolnici Santo Spirito, koja se nalazila u neposrednoj blizini

Vatikana. Ta su seciranja obiljeila posljednju fazu njegova prouavanja
anatomije, u kojoj se usredotoio na postupke razmnoavanja i razvoj
zametka. Njegova su prouavanja obuhvaala i vrlo domiljata nagaanja o
izvoru spoznajnih procesa u zametku ili, prema njegovim rijeima,
zametkove due. Naalost, njegova su razmiljanja bila u suprotnosti sa
slubenom crkvenom doktrinom kad je u pitanju boanska priroda ljudske
due, stoga ih je papa Lav X smatrao krivovjernima. Slijedom toga Leonardu
je bilo zabranjeno obavljati daljnje obdukcije ili seciranja ljudi. Tako
Leonardo, osim to je kao umjetnik pao u sjenu, nije smio nastaviti ni svoja
istraivanja na podruju embriologije, svojeg najnaprednijeg rada iz
anatomije. Osim toga, mogue je da je 1514. godine bolovao od neke bolesti.
U svakom sluaju, prepustio se mranim razmiljanjima i ispunjavao svoje
Biljenice apokaliptinim priama o poplavama i drugim zastraujuim
katastrofama. Meutim, pisati o olujama i poplavama Leonardu nije bilo
dovoljno. Morao ih je nacrtati i znanstveno analizirati. To je urodilo nizom
izvanrednih crtea nacrtanih turobnom crnom kredom, poznatih kao crtei
potopa a koji se danas uvaju u kraljevskoj zbirci u dvorcu Windsor, a
popraeni su Leonardovim snanim priama u kojima je iznio svoje
apokaliptike vizije. Njegovo pisanje snano podsjea na objanjenja koja je
dao prije dvadeset godina o tome kako naslikati bitku. Rije je o nekoliko
stranica punih strave, drame i nasilja; neki od odlomaka vrlo su emotivni, a
meu njima su suzdrani analitiki odlomci s preciznim opisima slapova
vode i zranih struja te podrobne upute o tome kako naslikati optike
uinke koje stvaraju olujni oblaci i kia. Prevladavajui utisak koji ostavlja
ova Leonardova pria jest onaj oaja, nitavnosti i krhkosti ljudskih bia
pred kataklizmikim silama potopa. U jednom od odlomaka Leonardo je
napisao:
Moe se vidjeti tamni, mrani zrak koji tuku naleti razliitih i
kovitlajuih vjetrova udrueni s teinom neprekidne kie i koji amotamo raznose velik broj grana otrgnutih sa stabala, pomijeanih s
bezbrojnim jesenjim liem. Moi e se vidjeti prastara stabla koje je
bjesnoa vjetrova iupala iz korijena i raskomadala... O, kolike ete
vidjeti kako rukama pokrivaju ui kako bi utiali zagluujuu buku
koju u potamnjelom zraku stvaraju pobjenjeli vjetrovi... Drugi su si
pak s izrazom beznaa, oduzeli vlastiti ivot, u oaju ne mogavi
izdrati takvu patnju; neki su se od njih bacili s visokih stijena, drugi
su se zadavili vlastitim rukama...

Slika 4-6: Studija potopa, oko 1515.,

zbirka Windsor, Studije krajobraza, biljaka i voda, folio 59r
Crtei koji oslikavaju Leonardovu apokaliptinu priu tamni su, nasilni,
prijetei i uznemirujui. Unato svemu, ti crtei zaprepaujue tono
prikazuju uzburkanu vodu i zrak. Cijelog je ivota Leonardo paljivo
prouavao vrste valova, vrtloga, slapova, virova i zranih struja. Tu je sada,
u svojoj starosti, sakupio sve svoje znanje o stanjima uzburkanosti. Crtei
potopa, osim svoje izraajne emotivne moi, mogu se sagledati i kao sloeni
matematiki dijagrami koji prikazuju vizualni katalog uzburkanog gibanja, a
koji ne bi izgledali udno u kakvu modernom priruniku o dinamici fluida
(vidi sl. 4-6).
U Rimu je Leonardo dovrio svoja tri remek-djela koja je sa sobom bio
donio iz Milana: Svetu Anu, Mona Lisu i Ledu. Ondje je naslikao i Svetoga
Ivana Kristitelja, svoje posljednje, a moda i najzagonetnije djelo. Kao i sva
Leonardova velika slikarska djela i Sveti Ivan Krstitelj jedinstveno je djelo iz
vie razloga. Lien svih vjerskih simbola, svetac nije ni tradicionalno dijete ni
isposnik iz pustinje, ve je prikazan kao graciozan mladi ije armantno lice
i goli torzo izraavaju zavodljivu, putenu ljepotu. Stoga nije udno da je ta
slika esto bila proglaavana neprimjerenom, katkad ak i bogohulnom.
S umjetnikog gledita, slika je primjer na kojem se mogu uoiti neki od
Leonardovih izvornih doprinosa renesansnoj umjetnosti, kao to su to
dramatska uporaba chiaroscura kako bi se lik izdvojio iz upadljivo tamne
pozadine, fin i zagonetan spiralni pokret tijela te puna uporaba sfumata
kojom se postie sveprisutni dojam tajanstvenosti. Meutim, Leonardov
manifest o umjetnosti slikanja, kako je djelo nazvao David Arasse vie je

od pukog tehnikog postignua. Desetak godina ranije, Leonardo je napisao

svoj poznati odlomak Traktata o slikarstvu koji govori o umjetnikovoj moi
da gledatelja navede da se zaljubi.
Slikar... zavodi volju mukaraca kako bi se zaljubili i voljeli sliku
koja ne predstavlja ivu enu. Dogodilo mi se da sam naslikao sliku
ija je tema bila vjerska, a koju je kupio ljubavnik koji je elio sa slike
odstraniti sve boanske znaajke kako bi je mogao ljubiti lien krivnje,
no, na kraju, njegova je savjest nadvladala njegove uzdisaje i udnje, i
on je morao sliku maknuti iz svoje kue.
U djelu Sveti Ivan Kristitelj Leonardo je jo jednom pokazao svoju mo
zavoenja gledatelja. Ovaj put nije rije o eni, ve o aneoskom,
tajanstvenom i putenom mladiu. Sveev zavodljiv osmijeh i tajanstven
pokret u kojem kaiprstom upire prema nebu, emotivno privlai gledatelje
na nain koji je mnoge uznemirio, vjerojatno zbog androgene prirode lika.
Meutim, slika je takoer sasvim arobna i dirljiva. Cijeloga je ivota
Leonardo svoje seksualne osjeaje drao za sebe, ali ini mi se da se ovom
svojom posljednjom slikom konano prikazao svijetu. Sveti Ivan Krstitelj
prikazuje Leonardov osobni genij i utjelovljuje njegovu elju koja se u
potpunosti otkriva u svojoj androgenoj, nezaboravnoj ljepoti, gracioznosti i
neshvatljivosti.
POSLJEDNJA PUTOVANJA
Tijekom Leonardova boravka u Rimu, Giuliano de Medici, kao i drugi
lanovi obitelji Medici, traili su od njega savjete glede raznih projekata iz
podruja arhitekture i strojarstva. Zbog toga je Leonardo putovao u
Civitavecchiju, rimsku luku, a takoer je odlazio i na dulja putovanja u
Parmu, Piacenzu, Firencu i Milano. Nije pretjerano rei da je upravo udesno
to to je uspio toliko putovati u tako poznim godinama i u vrijeme kada su
takva putovanja bila dugaka i naporna, uz to to je i dalje radio na svojim
opirnim znanstvenim istraivanjima i slikao.
Dok je Leonardo strpljivo nanosio slojeve uljanih boja na svoje slike kako
bi usavrio udesnu svjetlost na svojim posljednjim slikama, politiki su se
dogaaji jo jednom upleli u njegov ivot, posljednji put unijevi presudne
promjene. U sijenju 1515. godine umro je francuski kralj Louis XII.
Naslijedio ga je njegov roak Franois I. Mladi kralj, koji jo nije bio navrio
dvadeset godina kada je zasjeo na prijestolje, teio je da bude plemeniti
ratnik poput vrlih francuskih vitezova. Zaneseno je iao u bitku na elu
svojih trupa. Meutim, takoer je volio i pjesnitvo, klasinu knjievnost i
filozofiju, kao i glazbu, ples i druge dvorske ugode.
Ubrzo nakon to je bio okrunjen za kralja, Franois je sa svojom vojskom

preao Alpe kako bi ponovno osvojio Lombardiju. Francuska je vojska

pomela talijanske vojnike i vicarske plaenike te je Franois I u srpnju
zarobio Maximiliana Sforzu i pobjedonosno uao u Milano. Meutim,
velikodunom gestom, nije Maximiliana bacio u zatvor, ve mu je iskazao
dobrodolicu na svojem dvoru kao da mu je roak. Papa je ispoetka uao u
saveznitvo s Milanom kako bi se borili protiv francuskih trupa. Meutim,
nakon to je Franois izvojevao pobjedu, Papa je shvatio koliko je moan
novi kralj i predloio mirovne pregovore, koji su odrani u Bologni u
listopadu.
Mogue je da je Leonardo pratio papu Lava X u Bolognu, premda ne
postoje jasni dokazi njegove prisutnosti u papinskoj pratnji. Meutim, da je
otputovao u Bolognu, bio bi sreo mladoga kralja, a uskoro e Franois
postati Leonardov posljednji i najvelikoduniji pokrovitelj. Ono to nam je
poznato iz povijesnih zapisa jest da je Giuliano de Medici zamolio Leonarda
da osmisli neobinu zabavu za taj dogaaj. Premda je Leonardo imao vrlo
malo vremena za projekt, stvorio je jedinstveno umjetniko i tehnoloko
djelo, mehanikog lava. Prema Vasarijevu opisu nakon to je uinio
nekoliko koraka, [lav] je otvorio svoje grudi i otkrio buket ljiljana.
Lav, kojeg su pokretale opruge i sustav kotaa, bio je majstorsko djelo
Leonardova kazalinog umijea, a ono to je predstavljao bilo je idealno za
mirovne pregovore koji su se vodili izmeu francuskog kralja i Pape. Lav je
aludirao na Papino ime, Leo; stilizirani ljiljan (ili fleur de lis) bio je simbol
francuske kraljevske osobe, a takoer i grada Firence, Otkrivajui ljiljan u
srcu, Leonardov je lav ponudio, na velianstveno kieni nain, snaan
simbol jedinstva izmeu Francuske i Firence, te izmeu francuskog kralja i
pape Medicija. Automat, koji je odonda nestao, ostavio je snaan dojam na
okupljene dravnike. Komentatori su ga opetovano i s velikim oduevljenjem
spominjali ak i stotinu godina kasnije.
Franois I bio je oaran i polaskan Leonardovim mehanikim lavom. Ako
je Leonardo uistinu bio prisutan, mogue je da mu je kralj osobno ponudio
posao peintre du Roy (kraljevskog slikara) na svojem dvoru u Francuskoj.
Kako god bilo, kralj je to mjesto ponudio Leonardu koji nije odmah prihvatio
tu ponudu. Meutim, kad je nekoliko mjeseci kasnije umro Giuliano de
Medici, Leonardo nije vie oklijevao. Znao je da ne moe nai velikodunijeg i
uviavnijeg pokrovitelja od mladog francuskog vladara.
Negdje pred kraj 1516. godine, Leonardo je sredio svoje poslove i
pripremio se za put preko Alpa. U svoje je velike kovege spremio sve to je
posjedovao, ukljuujui i sve Biljenice, kao i svoje tada dovrene
majstorske slike, znajui kako nije vjerojatno da e se ikada vratiti u svoj
rodni kraj. Krenuo je na dug put na konjima, sa svojim vjernim Melzijem i s
nekoliko slugu, a krinje i velike kovege nosilo je nekoliko mazgi. Karavana
je iz Rima krenula dobro znanim putem na sjever prema Firenci i Milanu,
prema gradovima u kojima je Leonardo proveo veinu svog ivota. Iz Milana

su put nastavili prema Torinu, kod Grenobla su preli Alpe i stigli u dolinu
rijeke Rhone kod Lyona. Odande su najvjerojatnije nastavili prema sjeveru
dok nisu stigli do rijeke Cher, koju su pratili do rijeke Loire, pa su zavrili u
Amboiseu blizu Toursa, na kraju putovanja koje je trajalo otprilike tri
mjeseca.
FILOZOF I KRALJ
Tijekom petnaestog i esnaestog stoljea blaga klima i prirodne ljepote
doline rijeke Loire privukli su uzastopne narataje francuske kraljevske
obitelji i plemstva, koji su ondje uz rijeku sagradili velianstvene dvorce i
elegantne palae. Chateau d'Amboise bio je dom francuskih kraljeva i
kraljica vie od sto pedeset godina. Ondje je Franois I proveo svoje
djetinjstvo i mladost te mu je to bila i slubena rezidencija.
Kralj je Leonarda doekao u Amboiseu uz bezgraninu velikodunost.
Umjetnika i njegovu pratnju smjestio je na prostrani plemiki posjed Cloux,
danas poznat pod imenom Clos-Luce, smjetenom do Chateaua. Sobe u
dvorcu bile su udobne, s visokim svodovima, a tu je bila i radna soba,
knjinica, dnevna soba i nekoliko spavaih soba. Na imanju su se nalazili
elegantni vrtovi, vinograd, livade, stabla i potok u kojem se moglo pecati.
Vrtlar i nekoliko dvorana bili su Talijani pa je Leonardo s njima mogao
govoriti materinskim jezikom.
Franois je, osim toga, svojem slavnom gostu dodijelio velikoduni
dohodak. Zauzvrat nije traio nita drugo doli da bude poaen
Leonardovim drutvom, u kojem je uivao gotovo svakoga dana. Postojao je
tajni podzemni prolaz izmeu Clouxa i kraljevskog dvorca, koji je kralju
omoguavao da lako posjeti Leonarda, kako bi s njime vodio duge razgovore
kad god je to poelio. Upravo kao to je Aleksandra Velikog koji je takoer
bio mladi kralj-ratnik, pouavao Aristotel, koji je bio veliki antiki filozof,
tako je sada Franoisa I pouavao Leonardo da Vinci, veliki renesansni
mudrac i genij. Kralj je uvijek eljno sluao Leonarda kako mu objanjava
potankosti svoje znanosti o ivotnim oblicima, odnosno kako govori o
sloenostima uzburkane vode i zraka, nastanku stijena i podrijetlu okamina,
zakuastostima ljudskog pokreta i leta ptica, prirodi svjetla i perspektive,
naelima ljepote i sklada, putovima osjeta i ivotne snage koji nas odravaju
na ivotu te o izvoru ljudske volje i snage u sjeditu due.
Kralj je jako cijenio razgovore s Leonardom, kao to nam je to izravno
poznato iz navoda firentinskog zlatara Benvenuta Cellinija, koji je na dvoru
Franoisa I radio dvadeset godina nakon Leonardove smrti. Celini je zapisao:
Ne mogu a da ne ponovim rijei koje sam uo da je kralj o njemu
izgovorio u prisutnosti kardinala Ferrare, kardinala Lorrainea i kralja
od Navarre; rekao je kako ne vjeruje da se ikada rodio ovjek koji je

znao koliko Leonardo, i to ne samo na podruju slikarstva, kiparstva i

arhitekture, ve da je on takoer veliki filozof.
Leonarda, koji je uvijek bio na glasu kao umjetnik i inenjer, francuski je
kralj visoko cijenio i njime bio oduevljen zbog njegovih umnih postignua
kao filozofa, ili kako bismo mi to danas rekli, kao znanstvenika.
Jedan od rijetkih dokumenata koji govori o Leonardovim posljednjim
godinama ivota koje je proveo u Amboiseu, putopis je Antonija de Beatisa,
tajnika aragonskog kardinala, koji je s kardinalom posjetio umjetnika u
listopadu 1517. godine. Beatis je napisao kako je Leonardo izgledao stariji
od sedamdeset godina (Leonardu je, ustvari, bilo ezdeset i pet) i da vie
nije mogao raditi s bojama, jer je bio paraliziran u desnoj ruci, ali da je jo
uvijek mogao crtati, te da mu je pomagao uenik (bez sumnje Francesco
Melzi) koji je radio s odlinim uinkom pod majstorovim nadzorom.
Povjesniari umjetnosti nagaaju kako paraliza, koja je vjerojatno bila
posljedica modanog udara, nije sprijeila Leonarda da pie i crta, to je
inio lijevom rukom. Meutim, mogla je imati uinka na njegovo slikanje u
nijansama po kojem je bio poznat, a koje je zahtijevalo slobodu pokreta obje
ruke. Takva je ogranienost pokreta, uz oslabljen vid, Leonarda sigurno jako
titila.
Beatis je naveo kako je Leonardo kardinalu pokazao tri majstorske slike,
odnosno portret izvjesne firentinske gospoe (Mona Lisa), Svetoga Ivana
Krstitelja te Bogorodicu i dijete sa sv. Anom. Kardinala i njegova tajnika vrlo
su iznenadili Leonardovi crtei iz anatomije, kao i njegovi zapisi iz drugih
podruja. Zatim je dodao: Sve te knjige, napisane na talijanskome, bit e
izvor zadovoljstva i koristi kad se budu pojavile. To ostavlja dojam da je
Leonardo s kardinalom priao o svojim planovima da objavi Biljenice.
Uistinu, Leonardo je proveo veinu svog radnog vremena u Clouxu
sustavno reorganizirajui svoje Biljenice, imajui vjerojatno u vidu da e
biti objavljene. Usprkos oslabljenu zdravlju, bavio se time sebi svojstvenim
zanosom i umnom jedrinom, planirajui barem nekoliko traktata i rasprava.
Sudei po naslovima koje je naveo u popisu, jasno je da je pregledavao cijelo
svoje ivotno djelo, odnosno svoju znanost o svojstvima oblika
pokuavajui je saeti u nekoliko reprezentativnih traktata.
Leonardo je na vrh svog popisa stavio planirani Traktat o slikarstvu,
kao i Traktat o svjetlu i sjeni. Odluio je izloiti, barem u naelu,
matematike temelje svoje znanosti, a da bi to uinio, planirao je napisati
dva matematika traktata. Prvi od njih pod nazivom Knjiga o perspektivi
bavio bi se zakonima perspektive i geometrijske optike koje je trebalo
usvojiti kako bi se razumio vid, predstavljanje vrstih predmeta i
prikazivanje svjetla i sjene. Drugi traktat pod nazivom Traktat o
kontinuiranoj veliini, zajedno s popratnim sveskom pod nazivom De Ludo
Geometrico (O geometrijskoj igri), raspravljao bi o geometriji transformacija,

za koju je Leonardo smatrao da je odgovarajua vrsta matematike kako bi se

objasnila svojstva ivotnih oblika. On se tom novom vrstom geometrije bavio
vie od deset godina, a nastavio se njome baviti i u Clouxu. to se tie
anatomije, Leonardova je nakana bila da napie Raspravu o ivcima,
miiima, tetivama, membranama i ligamentima, kao i Posebnu knjigu o
miiima i pokretima udova. Te su dvije knjige zajedno trebale biti
Leonardova konana obrada ljudskoga tijela u pokretu.
Kako povjesniari ne znaju koliko je traktata bilo meu Leonardovim
izgubljenim Biljenicama, teko je rei do koje bi mu mjere plan koji je
sastavio u Clouxu bio omoguio da zaista objavi rezultate svojih znanstvenih
istraivanja, kojima se cijeli ivot bavio, u obliku ujedinjene cjeline znanja.
Meutim, jasno je kako su traktati koje je imao namjeru napisati, zajedno s
onima koji su ve bili dobrim dijelom napisani i koji su sauvani, bili jo
daleko od krajnjeg cilja. U Leonardovu umu znanost o ivotnim oblicima
zasigurno je tvorila jedinstvenu cjelinu. Pri kraju ivota vie nije imao
pojmovnih problema, ve jednostavno ogranieno vrijeme i energiju. Kao to
je napisao nekoliko godina prije svoje smrti: Meni prepreka nisu bili
pohlepa ili nemar, ve jedino nedostatak vremena. Usprkos tome, nikada se
nije predao. U lipnju 1518. godine napisao je reenicu koja je moda i
njegova posljednja biljeka u Biljenicama: Nastavit u.
Tijekom svog boravka u Amboiseu, Leonardo je kralja takoer savjetovao
o razliitim arhitekturalnim i inenjerskim projektima, u kojima je ponovno
oivio svoje poimanje zgrada i gradova kao otvorenih sustava (da
upotrijebim moderni izraz), u kojima se ljudi, materijalna dobra, hrana, voda
i otpaci trebaju kretati i tei s lakoom kako bi sustav ostao zdrav. Napravio
je nacrte za obnovu kraljevskog Chateaua, predvidjevi i zahode u koje je
dolazila voda za ispiranje iz zidova i koji su imali ventilacijske kanale koji su
sezali sve do krova. U prosincu 1517. godine otiao je s kraljem u
Romorantin, nekih sedamdesetak kilometara udaljen od Amboisea, gdje je
Franois I namjeravao sagraditi novi glavni grad i kraljevsku rezidenciju.
Leonardo je u Romorantinu proveo nekoliko tjedana, radei na planovima za
velianstvenu palau i za idealan zdravi grad na osnovu revolucionarnih
nacrta koje je bio osmislio u Milanu vie od trideset godina ranije.
Kao to je bio sluaj s veinom renesansnih dvorova, tako su i na dvoru
Franisa I dvorani uivali u raskonim sveanostima i blistavim
predstavama, moda ak i vie nego na drugim dvorovima zahvaljujui
energinoj drutvenoj prirodi mladoga kralja, Leonardo je dao svoj doprinos
tim veselim zabavama, osmiljavajui spektakularne predstave, kreirajui
kostime i kraljevske ambleme, te razmeui se svojom kazalinom magijom.
U tu je svrhu posegnuo za bogatim repertoarom nacrta i izuma koje je bio
izradio tijekom boravka na dvoru obitelji Sforza. To je ukljuivalo i njegovo
najpoznatije djelo Masku planeta koja je, u novoj reiji, izvedena u svibnju
1518. godine u Amboiseu.

Meutim, usred raskoi i veselja, Leonardova tjelesna snaga i dalje ga je

naputala. Usprkos tome i dalje je nastavio svoje razgovore s kraljem, a nije
ga uznemiravalo ni razmiljanje o skoroj smrti.Ba kao to i dobro proveden
dan donosi sretan san, napisao je trideset godina ranije, tako i dobro
iskoriten ivot donosi sretnu smrt. U travnju 1519. godine, nedugo nakon
svojeg ezdeset i sedmog roendana, Leonardo je posjetio javnog biljenika i
paljivo sroio svoju posljednju elju i oporuku. Izloio je do u sitne detalje
uobiajene pripreme za svoj ukop, ostavio je svojoj polubrai utedu koja je
ostala na raunu u banci Santa Maria Nuova te obavio razne oporune
zapise koji su se ticali njegovih sluga. Francescu Melziju, kojeg je imenovao
izvriteljem svoje oporuke, ostavio je svoje osobne stvari, kao i svu svoju
umjetniku i intelektualnu ostavtinu, ukljuujui slike i kompletnu zbirku
svojih Biljenica.
Nekoliko dana nakon to je sastavio oporuku, 2. svibnja 1519. godine,
Leonardo da Vinci umro je u dvorcu Cloux, prema legendi, na rukama
francuskoga kralja.
SUDBINA BILJENICA
Nakon Leonardove smrti, Francesco Melzi ostao je u Amboiseu jo
nekoliko mjeseci kako bi se pobrinuo za Leonardove poslove. Najprije je o
smrti obavijestio obitelj Da Vinci, izraavajui svoje aljenje u dirljivu pismu:
Bio mi je poput najboljeg oca, a alost koju sam osjetio kada je
umro ini mi se nemogue izraziti. Dok god bude ivota u meni,
osjeat u vjenu tugu koju je njegova smrt izazvala, i to s dobrim
razlogom jer mi je on svakoga dana pruao dokaze strastvene i gorue
ljubavi. Svatko od nas mora alovati za ovjekom kakva je priroda
nemona opet stvoriti.
Prije nego to se vratio u Milano, Melzi je kralju povjerio slike koje je
njegov majstor bio donio u Francusku. Tako su slike ostale u Francuskoj,
da bi na koncu zavrile u Louvreu. Za razliku od slika, Biljenice su zavrile
ratrkane diljem Europe. Neke od Leonardovih Biljenica rastavljene su,
proizvoljno izrezane na komade i od njih su napravljene razliite zbirke.
Tijekom stoljea tako je nestalo vie od polovine Leonardovih rukopisa.
Sudbina koju su doivjele Leonardove Biljenice zamrena je i alosna, te su
je, poput njegove biografije, znanstvenici tek nedavno dokumentirali i to uz
mnogo detektivskog rada.
Nakon to se Melzi vratio u Lombardiju, u svojoj je vili u Vapriju uredio
posebnu prostoriju u kojoj je izloio Biljenice svojeg majstora.
Tijekom godina ponosno ih je pokazivao posjetiteljima, meu kojima su
se nali i umjetnici i pisci Vasari i Lomazzo, Francesco je unajmio dvojicu

pisara kako bi mu pomogli klasificirati Leonardove biljeke i sastaviti

antologiju danas poznatu pod imenom Trattato della pittura (Traktat o
slikarstvu). To je djelo, premda nije bilo dovreno, dopalo ruku vojvode od
Urbina, a potom i Vatikana, gdje je katalogizirano pod nazivom Kodeks
Urbinas, te je na koncu 1651. godine i objavljeno.
Nakon Melzijeve smrti 1570. godine, Melzijev sin Orazio, koji nije s ocem
dijelio silno divljenje i potovanje prema velikom Leonardu, nemarno je
strpao Biljenice u nekoliko krinja u potkrovlju vile. Kada se proirila vijest
kako se serije Leonardovih prekrasnih crtea mogu lako nabaviti kod
Orazija, lovci na suvenire pojavili su se u Vapriju. Bilo im je doputeno da
uzmu to su god htjeli. Pompeo Leoni iz Arezza, koji je bio kipar na
Madridskom dvoru, pribavio je gotovo pedeset uvezanih svezaka, pored
nekih dvije tisue pojedinanih listova, koje je 1590. godine odnio u
panjolsku. Tako se, na kraju esnaestog stoljea, najvei broj Leonardovih
zapisa i crtea nalazilo u panjolskoj.
Leoni je, prema vlastitom ukusu, razvrstao i preuredio rukopise,
izrezujui dijelove, bacajui ono to je smatrao nezanimljivim, te lijepei ono
to mu se svialo na listove velikog formata (folio, prim. prev.) koje je uvezao
u dva sveska. Prvi je svezak, poznat pod imenom Kodeks Atlanticus
zahvaljujui svojim velikim listovima poput onih u atlasima, vie puta
promijenio vlasnika nakon Leonijeve smrti, te zavrio u knjinici Ambrosiani
u Milanu. Drugi je svezak od Leonijevih nasljednika kupio britanski
sakuplja umjetnina lord Arundel, koji ga je poklonio kraljevskoj zbirci u
Windsoru, gdje su stranice razdvojene i pojedinano uokvirene. Lord
Arundel takoer je u panjolskoj kupio jo jednu veliku zbirku rukopisa
koja danas nosi njegovo ime, Kodeks Arundel, a nalazi se u British
Museumu.
Leoni je, osim toga, prodao nekoliko cjelovitih Biljenica, od kojih je
dvanaest na koncu zavrilo u knjinici Ambrosiani, a ostale su nestale. Iz
nekih su biljenica istrgnute stranice koje su zavrile u razliitim europskim
knjinicama i muzejima. Jedna se zbirka, koju je pribavio princ Trivulzio
1750,, a poznata je pod imenom Kodeks Trivulzianus, danas nalazi u
knjinici Trivulziani u Milanu koja nosi ime prineve obitelji.
Do poetka osamnaestog stoljea Leonardovi rukopisi bili su vrlo traeni,
poglavito meu engleskim sakupljaima umjetnina. Lord Lytton kupio je tri
cjelovite Biljenice i kasnije ih prodao izvjesnom Johnu Forsteru, koji ih je
pak oporuno ostavio muzeju Victoria and Albert Museum. Te su tri
biljenice danas poznate pod imenom Kodeks Forster I, II i III. Jo je jedna
cjelovita biljenica pribavljena izravno od Orazia Melzija, prelazila iz ruke u
ruku mnogih talijanskih umjetnika prije no to ju je kupio grof od
Leicestera, te je tako dobila naziv Kodeks Leicester.
Kada je Napoleon Bonaparte uao u Milano 1796. godine, na vrhuncu
svoje talijanske vojne, naredio je carskom gestom da se sve Biljenice

prebace iz knjinice Ambrosiane u Pariz. Kodeks Atlanticus kasnije je vraen

u Ambrosianu, ali je dvanaest cjelovitih Biljenica ostalo u knjinici
Bibliotheque Nationale u Parizu, gdje su oznaene inicijalima od A do M
(iskljuujui J).
Sredinom devetnaestog stoljea Guglielmo Libri, profesor matematike i
povjesniar znanosti, ukrao je nekoliko folija iz Rukopisa A i B pohranjenih
u Bibliotheque Nationale. Takoer je izvadio i odnio mali Codice sul volo
degli uccelli (Kodeks o letu ptica), koji se nalazio u privitku Rukopisa B.
Nakon krae Libri je pobjegao u Englesku gdje je pojedinane folije sastavio
u dvije zbirke i prodao ih lordu Ashburnhamu. U konanici ti su dijelovi
vraeni u Pariz i ponovno uloeni u Rukopise A i B. No, bez obzira na sve,
oni su i danas poznati kao Ashburnham I i II. Libri je bio rastavio Kodeks
Sul Volo, a dijelovi kodeksa proli su kroz nekoliko ruku, ukljuujui i one
ruskoga princa Teodora Sabanikova, koji ih je poklonio kraljevskoj knjinici
u Torinu, gdje je cijeli kodeks konano ponovno i sastavljen.
Godine 1980. grofovi nasljednici prodali su Kodeks Leicester na drabi.
Kupio ga je ameriki naftni magnat i kolekcionar Armand Hammer, koji ga
je preimenovao u Kodeks Hammer. Nakon Hammerove smrti Kodeks je opet
zavrio na drabi, a kupio ga je softverski milijarder Bili Gates. Gates je
kodeksu vratio njegov izvorni naziv Kodeks Leicester, ali je potom nastavio
izrezivati Biljenicu u pojedinane dijelove u duhu Leonija i drugih bogatih
sakupljaa umjetnina.
Kodeks Leicester jedina je Biljenica koja se danas nalazi u privatnim
rukama. Ostali rukopisi, odnosno Biljenice u svojem izvornom uvezanom
obliku razliitih veliina, velike naknadno stvorene zbirke, istrgnute stranice
i pojedinani listovi nalaze se svi u knjinicama i muzejima. Vie od polovine
izvornih rukopisa nestalo je, premda neki od njih moda jo uvijek postoje i
sakupljaju prainu daleko od oiju javnosti u privatnim europskim
knjinicama. Da bi to moglo biti tako govori i podatak da su dvije cjelovite
Biljenice otkrivene u labirintu naslaganih hrpa u Nacionalnoj knjinici u
Madridu i to nedavno, 1965. godine. Te su biljenice, oznaene kao Kodeks
Madrid I i II, iznjedrile na svjetlost dana mnoge nepoznate znaajke
Leonardova rada, ukljuujui i njegov rad iz podruja matematike,
mehanike i hidraulike, optike i perspektive, kao i popise knjiga iz
Leonardove vlastite knjinice.
Za razliku od Leonardovih slika, kojima su se divili brojni ljubitelji
umjetnosti, kako tijekom Leonardova ivota tako i stoljeima nakon njegove
smrti, Leonardove Biljenice u potpunosti su izale na svjetlost dana tek
krajem devetnaestog stoljea, kada su napokon prepisane i objavljene.
Danas su biljeke ovog sjajnog pretee moderne znanosti dostupne
znanstvenicima zahvaljujui odlinim izdanjima faksimila i jasnim
prijepisima. Danas se esto izlau njegovi znanstveni i tehniki crtei,
katkad uz drvene modele strojeva koje je osmislio. Bez obzira na sve, gotovo

pet stotina godina nakon Leonardova roenja, njegova znanost jo uvijek

nije poznata irem krugu ljudi, a esto se i krivo tumai.

DRUGI DIO

Leonardo,znanstvenik

PETO POGLAVLJE

Znanost u vrijeme renesanse

Da bismo mogli cijeniti Leonardovu znanost, vano je razumjeti
kulturoloko i intelektualno okruje u kojem ju je on stvorio. Znanstvene
zamisli ne raaju se u zrakopraznom prostoru. Njih uvijek oblikuju
kulturoloke vrijednosti i pogled na svijet, kao i tehnika dostignua koja su
u tom trenutku na raspolaganju. itavo sazvijee pojmova, vrijednosti,
pogleda na svijet i iskustava, koji prema terminologiji povjesniara znanosti
Thomasa Kuhna tvore znanstvenu paradigmu pruaju ozraje koje je
znanstvenicima prijeko potrebno kako bi postavili vana pitanja, organizirali
svoje predmete izuavanja i poblie odredili pravovaljane probleme i rjeenja.
itava se znanost zasniva na takvim intelektualnim i kulturalnim temeljima.
Stoga, kada prepoznajemo odraz antikih ili srednjovjekovnih zamisli u
Leonardovim znanstvenim zapisima, to ne znai da bi trebalo umanjiti
njegovu vrijednost kao znanstvenika, kako se to katkad zagovaralo. Upravo
suprotno, kao i svaki dobar znanstvenik, Leonardo je traio podatke u
tradicionalnim tekstovima te mu je njihov pojmovni okvir sluio kao poetna
toka. Zatim bi preispitao tradicionalne zamisli u odnosu na svoja
znanstvena opaanja te se, u skladu sa znanstvenom metodom, ne bi
ustruavao promijeniti teorije ako bi one bile proturjene njegovim
pokusima.
NANOVO OTKRIVENI KLASICI
Prije nego prouimo kako je Leonardo razvijao svoju znanstvenu metodu,
moramo razumjeti osnovne zamisli antike i srednjovjekovne prirodne
znanosti, koja je stvorila intelektualno okruje u kojem je Leonardo djelovao.
Tek emo tada biti u stanju uistinu cijeniti preobraajnu prirodu njegovih
postignua.
Zamisli grke filozofije i znanosti na kojima se zasnivao renesansni
pogled na svijet drevno je znanje. Meutim, za Leonarda i njegove
suvremenike one su bile svjee i nadahnjujue jer ih je veinu stoljeima
prekrivao zaborav. Tada su tek nedavno bile ponovno otkrivene u izvornim
grkim tekstovima i prijevodima s arapskog. Kako su talijanski humanisti
prouavali iroku lepezu klasinih tekstova i njihovih arapskih inaica i
kritikih osvrta, tako je renesansa ponovno otkrila klasike, kao i pojam
kritikog razmiljanja.
Tijekom ranoga srednjeg vijeka (od estog do desetog stoljea), razdoblja
poznatog i kao mrani srednji vijek grku i rimsku knjievnost, filozofiju i
znanost u zapadnoj Europi takoer je veim dijelom prekrivao mrak. No,

antiki tekstovi bili su sauvani u Bizantskom Carstvu, kao i poznavanje

klasinoga grkog jezika. Tako su talijanski humanisti esto putovali na
Istok gdje su nabavljali na stotine klasinih rukopisa i donosili ih u Firencu.
Takoer su osnovali Katedru za grki jezik pri Studium Generale, kako se
tada zvalo firentinsko sveuilite, i pozvali ugledne grke uenjake da im
pomognu itati i tumaiti antike tekstove.
U antiko doba Rimljani su na grku umjetnost, filozofiju i znanost
gledali s velikim strahopotovanjem, a plemike su obitelji esto upoljavale
grke intelektualce kao uitelje svoje djece. No, sami Rimljani nisu dali
gotovo nikakav izvorni doprinos znanosti. Meutim, rimski arhitekti i
inenjeri napisali su mnoge vane traktate, a rimski su uenjaci saeli
znanstvenu ostavtinu Grka u obliku velikih enciklopedija koje su bile vrlo
popularne u srednjem vijeku i renesansi. Te su tekstove na latinskom jeziku
rado prouavali umjetnici i intelektualci humanizma, a neki su od njih i
prevedeni na talijanski puki jezik.
U sedmom su stoljeu mone muslimanske vojske, nadahnute novom
islamskom vjerom, estoko nagrnule s Arapskog poluotoka i uzastopnim
osvajanjima pokorile narode na Bliskom istoku, diljem sjeverne Afrike i
june Europe. Gradei svoje golemo carstvo, ne samo da su irile islamsku
vjeru i arapski jezik nego su dole u doticaj s antikim tekstovima grke
filozofije i znanosti u bizantskim knjinicama. Zadivljeni grkim naukom,
Arapi su preveli sva vana filozofska i znanstvena djela na arapski te uklopili
dobar dio antikog znanja u vlastitu kulturu.
Za razliku od Rimljana, arapski uenjaci ne samo da su prihvatili grko
znanje nego su ga i kritiki prouili, dodali vlastite osvrte i unijeli promjene.
Brojna izdanja tih tekstova nalazila su se u golemim knjinicama diljem
islamskog carstva. U maurskoj panjolskoj, velika knjinica u Cordobi
sadravala je oko 600 000 rukopisa.
Kada su se kranske vojske sukobile s islamskom u svojim kriarskim
pohodima, njihov je ratni plijen esto sadravao i djela arapskih uenjaka.
Meu blagom koje je u Toledu ostalo nakon to su se Mauri povukli, bila je i
jedna od najsjajnijih islamskih knjinica, puna dragocjenih arapskih
prijevoda grkih znanstvenih i filozofskih tekstova. Osvajake su snage
ukljuivale i kranske redovnike, koji su ubrzo poeli prevoditi antika
djela na latinski jezik. Stotinu godina kasnije, potkraj dvanaestog stoljea,
veina grkog i arapskog filozofskog i znanstvenog naslijea bila je dostupna
na latinskom Zapadu.
Islamski vjerski voe naglaavali su suosjeajnost, drutvenu pravdu i
pravednu raspodjelu bogatstva. Na teoloka umovanja gledali su kao na
neto manje vano, stoga ih nisu poticali. Posljedino, arapski su uenjaci
slobodno mogli razvijati filozofske i znanstvene teorije bez straha da e ih
vjerske vlasti cenzurirati.
Srednjovjekovni kranski filozofi nisu uivali takvu slobodu. Za razliku

od svojih arapskih kolega, njima antiki tekstovi nisu bili osnova za vlastita,
nezavisna istraivanja, ve su ih vrednovali sa stajalista kranske teologije.
tovie, veina njih bili su teolozi, a njihova praksa spajanja filozofije,
ukljuujui i filozofiju prirode iliti znanost, s teologijom postala je poznata
kao skolastika. Dok su prvi skolastici, predvoeni sv. Augustinom,
pokuavali zdruiti Platonovu filozofiju s kranskom doktrinom, vrhunac
skolastike tradicije postignut je u dvanaestom stoljeu kada su sva
Aristotelova djela bila dostupna na latinskom jeziku, najee u prijevodu s
arapskog. Osim Aristotelovih djela, prevedeni su i komentari velikih
arapskih uenjaka Avicene (Ibn Sine) i Averroesa (Ibn Ruda).
Najvanija linost u postupku utkivanja aristotelske filozofije u
kransku doktrinu bio je sv. Toma Akvinski, jedan od najveih
intelektualaca srednjeg vijeka. Prema njemu, nije mogao postojati sukob
izmeu vjere i razuma, zato to je obje knjige na kojima su se zasnivali,
naime Bibliju i knjigu o prirodi, napisao Bog. Sv. Toma Akvinski autor je
opsene zbirke jasnih, podrobnih i sustavnih filozofskih uradaka, u kojima
je ujedinio Aristotelova enciklopedijska djela sa srednjovjekovnom
kranskom teologijom u jednu velianstvenu cjelinu.
Tamna strana ovoga savrenog spoja znanosti i teologije bila je ta da bi
bilo kakvi suprotstavljeni stavovi buduih znanstvenika nuno morali biti
smatrani krivovjerjem. Na taj je nain sv. Toma Akvinski u svojim djelima
pohranio mogue sukobe izmeu znanosti i vjere, koji su se uistinu i pojavili
tri stoljea kasnije u Leonardovim anatomskim istraivanjima, a svoj
dramatini vrhunac dostigli su suenjem Galileiju i nastavili se do dana
dananjeg.
IZUM TISKA
Velike intelektualne promjene koje su se dogodile u doba renesanse i koje
su prokrile put znanstvenoj revoluciji ne bi se bile dogodile bez izuma tiska,
vanog tehnolokog napretka koji je izmijenio sliku svijeta. Taj se odluujui
napredak, koji se zbio priblino u vrijeme Leonardova roenja, zapravo
temeljio na dva izuma: izumu tipografije (tehnike tiskanja tekstova pomou
pominih slova) i graviranju (tehnike tiskanja slika). Ta su dva izuma
zajedno oznaila kljunu prijelaznu toku izmeu srednjeg vijeka i
renesanse.
Tiskanje je uvelo dvije temeljne promjene to se tie raspaavanja
tekstova: brzo raspaavanje i standardizaciju. Obje su imale golemu vanost
za irenje znanstvenih i tehnolokih ideja. Nakon to bi tipografi sastavili
stranicu, bilo je lako tiskati i podijeliti stotine ili tisue primjeraka. Uistinu,
nakon to je Johannes Gutenberg oko 1450. godine u Mainzu tiskao svoju
poznatu Bibliju u 42 retka, tiskarska se umjetnost proirila Europom kao
neobuzdani poar. Do 1480. godine Rim je imao na desetke tiskara, a do

kraja stoljea Venecija se mogla pohvaliti da ih ima oko stotinu. Tiskari su

Veneciju, grad golema bogatstva, pretvorili u najvanije tiskarsko sredite
Europe. Procijenjeno je da je u petnaestom stoljeu samo u Veneciji tiskano
oko dva milijuna svezaka.
Za uspon znanosti, proizvodnja standardiziranih tekstova bila je jednako
vana kao i njihova iroka distribucija. Zahvaljujui uporabi tiskarske pree
ne samo da je bilo mogue precizno umnoavati tekstove nego i rasporediti
ih istovjetno u svakom primjerku, tako da su se uenjaci razliitih
zemljopisnih podruja mogli pozvati na odreeni odlomak, na odreenoj
stranici, bez ikakvih nejasnoa, to nije bilo lako izvedivo ni pouzdano s
runo prepisivanim srednjovjekovnim rukopisima.

Slika 5-1: Kraljenica, oko 1510.,

Anatomske studije, folio 139v
Proizvodnja standardiziranih preslika slika koje su sluile kao ilustracije
uz tekstove moda je bila jo i vanija. Upravo je tu izum gravure postao
prijeko potrebna nadopuna tipografiji. Dok su se na slikama u starim

rukopisima esto gubile pojedinosti sa svakom novom runo izraenom

preslikom, uporaba drvoreza i bakroreza omoguila je tono preslikavanje
ilustracija bilja, anatomskih pojedinosti, mehanikih naprava, znanstvene
opreme i matematikih dijagrama. Te su slike bile dragocjeni standardizirani
primjeri na koje su se uenjaci lako mogli pozvati.
Leonardo je bio vrlo svjestan golemih prednosti tiska te se cijelog ivota
ivo zanimao za tehnike pojedinosti tiskarskog postupka, Meu njegovim
prvim crteima mehanikih naprava u Kodeksu Atlanticusu, nacrtanih
izmeu 1480. i 1482. godine, nalazi se i crte tipografske pree s
automatskim ubacivaem listova, to je bila novost koja se pojavila nekoliko
desetaka godina kasnije. Kako je irio polje svojeg znanstvenog istraivanja,
Leonardo je sve vie postajao svjestan potrebe za distribucijom tiskanih
inaica svojih traktata. Oko 1505. godine, dok je slikao Bitku kod Anghiarija
u Firenci i pisao svoj Kodeks o letu ptica, ak je izumio i novu metodu
tiskanja koja omoguuje da se istodobno tiskaju tekstovi i slike. Radi se o
nevjerojatnoj prethodnici metode koju je krajem osamnaestog stoljea uveo
romantiki pjesnik i umjetnik William Blake, koji je bio i profesionalni
rezbar.
Nekoliko godina kasnije, u jeku svojeg izuavanja anatomije u Milanu,
Leonardo je svojoj slavnoj izjavi o nadmoi crtea nad pisanom rijei dodao
tehniku biljeku o tiskanju svojih crtea. Bilo mu je jako stalo do toga da
njegovi anatomski crtei budu tiskani pomou bakrenih ploa, koje su
skuplje od drvoreza, ali i mogu uinkovitije prikazati istanane detalje
njegova djela. Molim vas, koji dolazite nakon mene, napisao je na listu na
kojem se nalazi njegov velianstveni crte kraljenice (sl. 5-1), nek vas
krtost ne navede da napravite otisak u [drvu].
SVIJET ISTRAIVANJA
Dok su istraivanja ponovno otkrivenog svijeta klasinih djela silno
pomaknula intelektualne granice talijanskih humanista, zemljopisno otkrie
slavnih portugalskih istraivaa i njihovih sljedbenika pomaknulo je njihove
fizike granice. Renesansa je bila zlatno doba zemljopisnih istraivanja. Do
1600. godine povrina poznatog svijeta se udvostruila. Otkrivena su
potpuno nova podruja, nove klime i nova lica prirode. Ta su istraivanja
potaknula veliko zanimanje za biologiju, ili prirodoslovlje kako su je tada
nazivali, a velika prekooceanska putovanja dovela su do velikog napretka u
brodogradnji, kartografiji, astronomiji te drugim znanostima i tehnologijama
u vezi s plovidbom.
Osim istraivakih pomorskih putovanja, nova podruja Zemlje otkrivena
su i u samome srcu Europe kada su se prvi planinari hrabro uputili u via
podruja Alpa. U srednjem vijeku bilo je raireno vjerovanje da su visoke
planine opasne, ne samo zbog svoje otre klime nego i zato to su ondje

obitavali demonski patuljci i vragovi. Sada su, zahvaljujui novoj

humanistikoj radoznalosti i povjerenju u ljudske sposobnosti, poele prve
alpinistike ekspedicije, a do kraja esnaestog stoljea osvojeno je gotovo
pedeset vrhova.
Leonardo je u potpunosti prihvaao humanistiku istraivaku strast,
kako u tjelesnoj tako i u umnoj domeni. Bio je jedan od prvih europskih
alpinista i esto je putovao Italijom prouavajui biljni svijet, vodene puteve i
geoloke tvorevine u podrujima koja bi posjeivao. Osim toga, uivao je
sastavljati izmiljene prie o putovanjima po planinama i pustinjama dalekih
zemalja.
Ovih samo nekoliko primjera Leonardovih mnogobrojnih interesa i
aktivnosti pokazuje nam da je bio vrlo svjestan intelektualnih, tehnolokih i
kulturnih postignua svojega vremena. Od najranijih dana svojeg
naukovanja u Verrocchijevoj radionici i tijekom svih godina koje je proveo na
razliitim europskim dvorovima, redovito je bio u doticaju s vodeim
umjetnicima, inenjerima, filozofima, povjesniarima i istraivaima te je bio
jako dobro upoznat sa irokim rasponom zamisli i djelovanja koja mi danas
povezujemo s renesansom.
ANTIKI POGLED NA SVEMIR
Temelj renesansnog pogleda na svijet bilo je poimanje svemira koje
proizlazi iz klasine grke znanosti; poimanje svijeta kao kosmosa, odnosno
kao ureene i skladne tvorevine. Od samih svojih zaetaka u estom
stoljeu, grka filozofija i znanost nisu poimale kozmiki ustroj kao ustroj
mehanikog sustava, ve kao ustroj ivog organizma. To je znailo da su svi
njegovi dijelovi posjedovali uroenu svrsishodnost okrenutu doprinosu
skladnom djelovanju cjeline i da su se predmeti kretali prema onim
mjestima u svemiru koja su im po prirodi pripadala, Takvo objanjenje
prirodnih pojava, prema kojem one imaju ciljeve ili svrhu, poznato je kao
teleologija, od grke rijei telos (svrha). Praktiki cjelokupna grka filozofija i
znanost bile su njome proete.
Poimanje svemira kao organizma u Grka je takoer podrazumijevalo da
se njegova opa svojstva zrcale u svim njegovim dijelovima. Tu je analogiju
izmeu makrokozmosa i mikrokozmosa, a poglavito izmeu Zemlje i
ljudskog tijela, najrjeitije iznio Platon u svojem djelu Timej u etvrtom
stoljeu prije Krista, ali je takoer moemo nai i u pitagorejskim uenjima,
kao i onima drugih starih kola. Tijekom vremena ta je zamisao postigla
status opeg znanja, a kao takva opstala je i u srednjem vijeku, sve do
renesanse.
Prema ranoj grkoj filozofiji, temeljna pokretaka snaga i izvor sveg
ivota bila je dua, a njezina glavna metafora bila je dah ivota. Doista,
korijensko znaenje grke rijei psyche i latinske anima jest dah. Usko

povezana s tom pokretakom snagom, dahom ivota koji naputa tijelo u

trenutku smrti, bila je i zamisao o znanju. Za rane grke filozofe dua je bila
ne samo izvor pokreta i ivota nego i ono to uvia i zna. S obzirom na
osnovnu analogiju izmeu mikrokozmosa i makrokozmosa, smatralo se da
su pojedinane due dio snage koja pokree cijeli svemir, pa se prema tome
na znanje pojedinca gledalo kao na dio sveopeg procesa spoznaje. Platon ju
je zvao anima mundi, duh svijeta.
to se pak tie sastava materije, u petom stoljeu prije Krista Empedoklo
je tvrdio kako je materijalni svijet izgraen od razliitih spojeva ovih etiriju
elemenata: zemlje, vode, zraka i vatre. Preputeni sami sebi, elementi bi se
smjestili u koncentrine sfere, sa Zemljom u sreditu okruenom
uzastopnim sferama vode, zraka i vatre. Iza toga nalazile su se sfere planeta,
a iza njih nalazila se zvjezdana sfera.
Prema teoriji o etiri osnovna elementa, velika raznolikost u svojstvima
materijalnih predmeta koju moemo uoiti rezultat je spoja etiri para
svojstava povezanih s osnovnim elementima: hladno i suho (zemlja), vrue i
suho (vatra), hladno i vlano (voda) te vrue i vlano (zrak). Pola stoljea
nakon Empedokla Demokrit je predloio alternativnu teoriju o materiji.
Prema njegovoj teoriji, svi materijalni predmeti sastoje se od atoma razliitih
oblika i veliine, a sva vidljiva svojstva proizlaze iz odreenog spoja atoma
unutar stvari. Njegova je teorija bila toliko u suprotnosti s tradicionalnim
teleolokim pogledima na materiju da je bila potisnuta, a takva je i ostala
tijekom srednjeg vijeka i renesanse. U prvom e planu biti tek u
sedamnaestom stoljeu s usponom njutnovske fizike.
ak i prihvaajui to da svojstva materijalnih stvari proizlaze iz razliitih
spojeva osnovnih svojstava koja obiljeavaju etiri osnovna elementa, grki
filozofi i dalje nisu znali objasniti kako su ti spojevi poprimali odreene
oblike koje zapaamo u prirodi. Prvi filozof koji se bavio problemom oblika
bio je Pitagora u estom stoljeu prije Krista. On je ustrojio kultnu
matematiku kolu poznatu pod nazivom pitagorejci. Pitagora i njegovi
uenici vjerovali su kako se brojevni obrasci i omjeri nalaze na izvoritu svih
oblika. S uspostavljanjem ove veze izmeu konkretnog svijeta prirode i
apstraktnog svijeta brojanih odnosa uspostavljenje i odnos izmeu znanosti
i matematike koji e u sedamnaestom stoljeu postati temeljem klasine
fizike.
Pitagorejci su podijelili svemir na dva dijela: na nebeski svod, gdje se
zvijezde kreu u nebeskim sferama u skladu sa savrenim, neizmjenjivim
matematikim zakonitostima, i na Zemlju, gdje su pojave sloene, u stalnoj
mijeni i nesavrene, Platon je ovoj slici dodao vlastiti obol. Budui da je krug
savreni geometrijski lik, tvrdio je da se planeti, ba kao i zvijezde, moraju
kretati u krugovima.

ARISTOTELOVA SINTEZA ZNANOSTI

Za znanost u doba renesanse najvaniji grki filozof bio je Aristotel. On je
bio Platonov uenik i najdarovitiji uenik Platonove Akademije. Meutim, bio
je vrlo razliit od svojeg uitelja, ali i od svih svojih prethodnika. Bio je prvi
filozof koji je pisao sustavne, strune traktate o glavnim granama uenja
svojega vremena. Sintetizirao je i organizirao svu antiku znanost u jedan
pregled koji e dvije tisue godina biti temelj zapadnjake znanosti. A kada
se ta cjelina znanja u srednjem vijeku stopila s kranskom teologijom,
postigla je status vjerske dogme.
Kako bi zdruio glavne predmete svojega vremena - biologiju, fiziku,
metafiziku, etiku i politiku - u suvislu teoretsku grau, Aristotel je stvorio
formalni sustav logike i odredio ujedinjujua naela. Izriito je dao do znanja
da je cilj njegove logike uenje umjetnosti znanstvenog istraivanja i
razmiljanja. Trebala je sluiti kao umni instrument za sav znanstveni rad.
Kao znanstvenik, Aristotel je prije svega bio biolog, a njegova zapaanja o
ivotu u moru nitko nije nadmaio sve do devetnaestog stoljea. Kao i
Pitagora, i on je uoio razliku izmeu materije i oblika, ali je kao biolog znao
da je ivi organizam vie od samog oblika, vie od statikog razmjetaja
sastavnih dijelova. Njegov vrlo domiljat pristup problemu oblika oituje se
u njegovoj pretpostavci da su materija i oblik povezane postupkom razvoja.
Za razliku od Platona, koji je vjerovao u nezavisnu domenu idealnih oblika,
Aristotel je smatrao da oblik ne postoji zasebno, ve je priroen materiji te
da ni materija ne moe postojati odvojeno od oblika. Putem oblika, bit tvari
postaje stvarna, ostvaruje se. Taj je postupak samoostvarivanja Aristotel
nazivao entelehijom (potpunom ostvarenou). Materija i oblik, prema
Aristotelu, dvije su strane ovog razvojnog postupka, koje mogu biti odvojene
samo u apstraktnom smislu.
Aristotel je povezao svoju entclehiju s tradicionalnim grkim poimanjem
due kao izvora ivota. Za njega dua nije samo izvor svih pokreta tijela nego
i nastanka tijela; to je oblik koji se samoostvaruje u promjenama i
pokretima organskog tijela. Kao to u i objasniti, Leonardo je usvojio
aristotelsko poimanje due, proirio ga i preobrazio u znanstvenu teoriju
zasnovanu na empirijskim dokazima.
Prema Aristotelu, dua je izgraena od uzastopnih razina koje
odgovaraju razinama organskog ivota. Prva je razina vegetativna dua
koja nadzire, kako bismo to danas rekli, mehanike i kemijske promjene u
metabolizmu tijela. Dua biljaka ograniena je ovom metabolikom razinom
ivotne snage. Idui, vii oblik jest animalna dua, ije je svojstvo
samostalno kretanje kroz prostor, kao i ulni osjeaj, kao to su to na
primjer osjeaji ugode i boli. Naposljetku, ljudska dua ukljuuje
vegetativnu i animalnu duu, a glavno joj je svojstvo razum.

to se tie fizike i astronomije, Aristotel je usvojio pitagorejsku antitezu

izmeu Zemlje i neba. Smatrao je da se od Zemlje do Mjeseeve sfere sve
stvari neprestano mijenjaju, stvarajui nove oblike i nanovo umirui; iznad
Mjeseca kristalne sfere planeta i zvijezda krue neprekidnim i
nepromijenjenim pokretima. Aristotel se slagao s Platonovom zamisli prema
kojoj savrenstvo nebeske domene podrazumijeva gibanje planeta i zvijezda
u savrenim krugovima, Aristotel je takoer prihvatio Platonovo miljenje da
boanske due prebivaju u nebeskim tijelima i utjeu na ivot na Zemlji.
Takvo miljenje proizlazi iz samog korijena srednjovjekovne astrologije, a ak
je i u doba renesanse bilo vrlo popularno. Leonardo ga je, meutim, jasno
odbacio.
Idui Empedoklovim stopama, Aristotel je smatrao da svi oblici na svijetu
proizlaze iz razliitih spojeva etiriju elemenata: zemlje, vode, zraka i vatre,
te je smatrao da su nesavrenost i nasumina priroda materijalnih oblika
posljedica stalnih promjena u spojevima tih osnovnih elemenata. Smatrao je
da etiri osnovna elementa ne ostaju uvijek u vlastitim domenama, ve su
neprekidno remeeni i gurani u susjedne sfere, odakle se, prirodno,
pokuavaju vratiti na vlastita mjesta. Tim je argumentom Aristotel pokuao
objasniti zato kia pada kroz zrak, dok se zrak die u vodi, a i plamenovi
vatre se uzdiu u zrak. Otro se suprotstavio Demokritovu pokuaju da
svede svojstva materije na koliinske odnose izmeu atoma. Upravo je
zahvaljujui velikom Aristotelovu autoritetu Demokritov atomizam tijekom
antike i srednjeg vijeka bio zasjenjen teleolokim objanjenjima fizikalnih
pojava.
Aristotel je smatrao da su prirodne sve radnje koje se dogaaju
spontano, da ih vode ciljevi priroeni fizikim pojavama te da je stoga
promatranje pravi nain njihova prouavanja. Pokuse koji su mijenjali
prirodne uvjete kako bi na svjetlo dana iznijeli kakva skrivena obiljeja tvari
nije smatrao prirodnima. S obzirom na to da su neprirodni, nije se moglo
oekivati da bi takvi pokusi otkrili bit odreenih pojava. Aristotel je stoga
smatrao da pokusi ne nude pravi nain prouavanja. Pokusi, kao metoda,
nisu bili vani u grkoj znanosti.
Aristotelovi traktati tvorili su osnovu renesansne filozofske i znanstvene
misli. Meutim, humanistiki su uenjaci itali i Platonova djela te druge
tekstove koji pripadaju ranijim tradicijama grke filozofije prirode, kao i
neto mlae traktate arapskih znanstvenika. Tako su uskoro nastale
razliite kole misli koje su slijedile uenje nekog od antikih filozofa. ive
rasprave nastale su poglavito izmeu platonista, kojima su jedino ideje bile
stvarnost, a svijet osjeta bio je umiljen, i aristotelovaca, prema kojima je
svijet osjeta pruao stvarnost, a zamisli su bile tek puke apstrakcije.
Za vladavine obitelji Medici, Firenca je bila sredite platonizma, a Milano,
koji je bio pod utjecajem sveuilita u Padovi i Bologni, bio je uglavnom
aristotelovski grad. Leonardo, koji je dugo godina ivio u oba grada, bio je

dobro upoznat s filozofskim raspravama izmeu tih dviju kola. tovie,

napetost izmeu platonske oaranosti matematikom tonou i
aristotelovske
posveenosti
kvalitativnim
oblicima
i
njihovim
transformacijama opetovano se javlja u Leonardovim zapisima.
Renesansnu znanost u cjelini je obiljeio prije knjievni nego empirijski
pristup. Umjesto da promatraju prirodu, talijanski humanisti vie su voljeli
itati klasine tekstove. Da citiram povjesniara umjetnosti Georgea
Sartona: Uiti geometriju znailo je uiti Euklida; zemljopisni atlas bio je
neko Ptolemejevo izdanje; lijenik nije studirao medicinu, ve je prouavao
Hipokrata ili Galena.
Klasini traktati koji su nanovo otkriveni u renesansi pokrivali su irok
raspon predmeta, poevi od umjetnosti i knjievnosti, pa sve do filozofije,
znanosti, arhitekture i inenjerstva. to se tie znanosti, ili filozofije
prirode renesansni uenjaci prouavali su grke i arapske tekstove iz triju
irokih podruja: matematike i astronomije, prirodoslovlja, te medicine i
anatomije.
MATEMATIKA I ASTRONOMIJA U LEONARDOVO DOBA
Grka teorijska matematika nastala je za Platonova ivota, u petom i
etvrtom stoljeu prije Krista. Grci su naginjali tome da geometriziraju sve
matematike probleme te da odgovore prikau geometrijskim likovima. Na
primjer, veliine su prikazivali duinama, a umnoak dviju veliina
povrinom etverokuta. Takve su im metode omoguile da se bave ak i
iracionalnim brojevima, pa su tako, na primjer, broj 2 prikazivali kao
dijagonalu kvadrata sa stranicama duine 1.
Nekoliko stoljea ranije Babilonci su bili razvili drugaiji pristup
rjeavanju matematikih problema. Taj je pristup danas poznat kao algebra;
on se od jednostavnih aritmetikih operacija razvio u apstraktnije
formulacije u kojima slova predstavljaju brojeve. Te su brojevne i algebarske
metode Grci usvojili zajedno s babilonskom astronomijom, ali su ih
preobrazili u geometrijski jezik i nastavili prouavati matematike probleme
kroz prizmu geometrije. Kau da je iznad ulaza u Platonovu Akademiju, koja
je devet stoljea bila vodea grka kola prirodne znanosti, stajao natpis
Neka ovamo ne ue nitko tko ne poznaje geometriju.
Starogrka matematika svoj je vrhunac dosegnula 300, godine prije
Krista s Euklidom, koji je u svojem glasovitom djelu Elementi, ureenim
slijedom i na sustavan nain, iznio cjelokupnu geometriju i drugu dotad
poznatu matematiku. Trinaest svezaka ovog klasinog udbenika, osim to
je bilo vrlo popularno u doba renesanse, bilo je osnova za pouavanje
geometrije sve do kraja devetnaestog stoljea. Stotinjak godina nakon
Euklida grka je matematika openito svoj vrhunac dostigla s Arhimedom,
sjajnim matematiarem koji je napisao brojne vane traktate iz podruja

koje bi se dananjim rjenikom zvalo matematika fizika. Meutim, on

nikada nije bio popularan kao Euklid. Njegov rad u podruju matematike
bio je toliko ispred svojega vremena da nije bio shvaen stoljeima. Vei je
ugled uivao kao izumitelj nego kao matematiar.
S usponom islama, od sedmog stoljea nadalje, arapski je svijet postao
sreditem matematikih prouavanja. Arapski matematiari preveli su i
sintetizirali grke tekstove te su pisali osvrte na vane utjecaje matematikih
misli Mezopotamije i Indije. Posebno je vrijedan rad Muhameda alHvarzimija iz devetog stoljea, ije je djelo Kitab al jabr bilo najutjecajnije
djelo svojega doba iz podruja algebre. Arapski aljabr (vezivati zajedno) iz
naslova djela predstavlja korijen dananje rijei algebra.
Dva stoljea kasnije Perzija je dala izvanrednog algebriara, pjesnika
Omara Hajama, svjetski poznatoga autora djela Rubaije, koji je u svoje
vrijeme bio poznat po tome to je klasificirao kubine jednadbe, a mnoge i
rijeio. Jo jedan islamski uenjak iz tog razdoblja, koji je imao velik utjecaj
za vrijeme renesanse, bio je arapski matematiar Alhacen (Ibn al Hajtam),
koji je napisao sjajan traktat o znanosti o perspektivi, a koji sadri
potanku raspravu o geometrijskoj optici te geometrijskim naelima vida i
anatomije oka.
Tako su renesansnim matematiarima bila dostupna dva razliita
pristupa rjeavanju matematikih problema: geometrija i algebra. Meutim,
do sedamnaestog stoljea geometrija je bila cjenjenija. Sva umovanja
izraena algebarskim jezikom bila bi opravdavana pomou geometrijskih
figura prema grkoj matematikoj tradiciji. U sedamnaestom je stoljeu
ovisnost algebre o geometriji preokrenuo Rene Descartes, utemeljitelj
moderne filozofije i sjajan matematiar, koji je izumio metodu za povezivanje
algebarskih jednadbi s krivuljama i povrinama. Ta metoda, danas poznata
kao analitika geometrija, ukljuuje kartezijanske koordinate, sustav koji je
izumio Descartes i koji po njemu nosi i ime. Meutim, puno prije
Descartesa, podruja geometrije i algebre bila su povezana zato to su oba
bila prijeko potrebna za razvoj precizne astronomske znanosti.
Upravo je astronomija bila glavna prirodna znanost antike. Babilonci su
uspjeno primjenjivali svoje brojevne metode pri sastavljanju astronomskih
tablica. Grci su primjenjivali svoj geometrijski pristup kako bi izgradili
sloene kozmoloke modele, koji su se temeljili na trigonometriji (koju su
grki astronomi nauili od hinduistikih matematiara) u odreivanju
udaljenosti izmeu nebeskih tijela poevi od promatranja njihovih kutnih
udaljenosti.
Nakon to su, zahvaljujui osvajanjima Aleksandra Velikog, Grcima
postala dostupna zapaanja i matematike metode babilonskih astronoma,
oni te nove spoznaje nisu mogli pomiriti s platonskom zamisli krunih
putanja planeta. Stoga je nekoliko grkih astronoma napustilo platonskoaristotelsku kozmologiju te su poeli osmiljavati sloene geocentrike

sustave krunica i epicikla kako bi objasnili kretanje Sunca, Mjeseca i

planeta. Takav razvoj situacije dosegnuo je svoj vrhunac u drugom stoljeu
poslije Krista u Ptolemejevu modelu koji prilino tono predvia kretanje
planeta.
Ptolemejeva rasprava u trinaest svezaka, He mathematike syntaxis
(Matematika rasprava) sadri veinu antikog znanja iz astronomije. To je
djelo etrnaest stoljea bilo mjerodavno za podruje astronomije. (Koliki je
utjecaj imala islamska znanost, govori i podatak da je to djelo u srednjem
vijeku i renesansi bilo poznato po svojem arapskom naslovu Almagest).
Ptolemej je objavio i svoju Geografiju, djelo koje je sadravalo podrobne
rasprave o kartografskim tehnikama, kao i detaljni zemljovid poznatoga
svijeta. Djelo je tiskano u petnaestom stoljeu pod nazivom Kozmografija te
je, nakon izuma tipografije, postalo najpopularnijom tiskanom knjigom iz
zemljopisa u doba renesanse.
PRIRODOSLOVLJE
Tijekom antike i iduih stoljea prouavanje ivoga svijeta bilo je poznato
kao prirodoslovlje, a oni koji su se njime bavili nazivali su se
prirodoslovcima. esto je to bila prije amaterska aktivnost nego struno
zvanje. Tek je u devetnaestom stoljeu naziv biologija uao u iroku
uporabu, a ak i tada biologe se nastavilo zvati prirodoslovcima.
U petnaestom su stoljeu knjige iz prirodoslovlja jo uvijek odraavale
sklonost oaranosti bajkovitim, esto izmiljenim, ivotinjama koje su
nastanjivale srednjovjekovne bestijarije. U Leonardovo je doba povratak
klasinim tekstovima te istraivanje novih biljnih i ivotinjskih vrsta na
amerikim kontinentima potaknuo ozbiljno zanimanje za prouavanje ivoga
svijeta. Zamisli uenjaka prirodne filozofije antikoga svijeta o biljkama i
ivotinjama potanko su prikazane u enciklopedijskim djelima Aristotela,
Teofrasta, Plinija Starijeg i Dioskurida.
Renesansnim je uenjacima Aristotel bio jedan od najdostupnijih
klasinih autora. Meu njegovim mnogobrojnim djelima bilo je vie rasprava
o ivotinjama, ukljuujui i djelo Historia animalium (Povijest ivotinja) i De
anima (O dui). Dok su Aristotelova zapaanja o biljkama bila manje tona
od onih o ivotinjama, njegov uenik i nasljednik Teofrast bio je otrouman
promatra u podruju botanike. Njegova je rasprava De historia plantarum
(O povijesti biljaka) bila predvodniki uradak koji je Teofrasta proslavio kao
oca botanike.
U prvom stoljeu poslije Krista, rimski prirodoslovac Plinije Stariji (Gaius
Plinius) napisao je monumentalnu enciklopediju naslovljenu Naturalis
Historia sadranu u 37 knjiga u kojima citira gotovo pet stotina grkih i
rimskih autora. U srednjem vijeku postala je omiljenom znanstvenom
enciklopedijom, ne samo zahvaljujui svojem bogatom sadraju nego i zbog

toga to je napisana neformalnim stilom. Enciklopediji je nedostajalo

znanstvene strogosti, ali ju je bilo puno lake i ugodnije itati nego uene
sveske Aristotela i drugih grkih filozofa. Za veinu renesansnih humanista,
Plinijevo ime predstavljalo je samo prirodoslovlje, a njegova je enciklopedija
bila najbolja polazna toka buduih istraivanja.
Od antikih vremena pa sve do kraja esnaestog stoljea na botaniku se
esto gledalo kao na podgranu medicine s obzirom na to da su biljke
uglavnom bile prouavane zbog njihove uporabe u iscjeljivanju. Stoljeima je
referentni tekst na tom podruju bilo djelo Materia Medica koje je napisao
grki lijenik Dioskurid, Plinijev suvremenik.
MEDICINA I ANATOMIJA
U pretpovijesnim se kulturama irom svijeta, uzrok bolesti i proces
ozdravljenja povezivalo sa silama koje pripadaju svijetu duhova. U skladu s
takvim vjerovanjima nastao je itav niz razliitih obreda i obiaja vezanih uz
lijeenje. Revolucionarna promjena u zapadnoj medicini dogodila se u
Grkoj u petom stoljeu prije Krista, kada se pojavila znanstvena
medicinska tradicija povezana s Hipokratom. Nema nikakve sumnje da je
postojao slavni lijenik toga imena koji se bavio medicinom i pouavao je na
otoku Kosu negdje oko 400. godine prije Krista. Meutim, opsena djela koja
mu se pripisuju, poznata pod nazivom Hipokratovi rukopisi (Corpus
hippocraticum), najvjerojatnije je napisalo vie autora u razliitim
vremenskim razdobljima.
U samoj sri Hipokratove medicine stajalo je uvjerenje kako bolesti ne
izazivaju nadnaravne sile, ve se radi o prirodnim pojavama koje se mogu
znanstveno prouavati i na koje se moe utjecati terapeutskim postupcima i
mudrim ivljenjem. Stoga medicina mora biti znanstvena disciplina i mora
ukljuivati sprjeavanje bolesti, kao i dijagnozu i lijeenje. Ovaj stav
predstavlja osnovu znanstvene medicine sve do dananjih dana.
Prema Hipokratovim djelima, zdravlje zahtijeva stanje ravnotee izmeu
utjecaja iz okoline, naina ivota i razliitih dijelova ljudske prirode. Jedan
od najvanijih svezaka Hipokratovih rukopisa, naslovljen O zraku, vodi i tlu,
predstavlja ono to bismo mogli nazvati traktatom o ljudskoj ekologiji. U
njemu je potanko prikazano kako na dobro stanje ovjeka utjeu imbenici
okoline: kakvoa zraka, vode, hrane, topografija tla, kao i openite ivotne
navike. U posljednja dva desetljea petnaestog stoljea nekoliko je svezaka
Hipokratovih rukopisa, ukljuujui i navedeni svezak, uenjacima bilo
dostupno na latinskom jeziku, a veina ih je potjecala iz arapskih prijevoda.
Vrhunac antikog znanja vezanog uz anatomiju dosegnut je u drugom
stoljeu prije Krista s Galenom (Claudius Galenus), grkim lijenikom koji je
uglavnom ivio u Rimu, gdje je imao mnotvo klijenata. Njegov je rad iz
podruja anatomije i fiziologije, koji se djelomino zasnivao na seciranju

ivotinja, uvelike pridonio antikom znanju o arterijama, mozgu, ivcima i

lenoj modini. Galen je napisao vie od stotinu traktata u kojima je saeo i
sustavno izloio medicinsko znanje svojega vremena u skladu s vlastitim
teorijama. Do kraja devetog stoljea sva su njegova djela bila prevedena na
arapski jezik, a zatim su, u svoje vrijeme, uslijedili i prijevodi na latinski
jezik. Premda se Galenova uenja nisu zasnivala na detaljnom poznavanju
ljudskih organa, njegov autoritet nije doveden u pitanje sve do Leonardova
vremena. Ustvari, Galenova dogmatska doktrina zakoila je napredak
medicine. Usto, Galen nije ak ni uspio povezati svoje medicinske teorije s
pripadajuim terapijama.
U jedanaestom stoljeu, lijenik i filozof Avicena (Ibn Sina) napisao je
Kanon medicine, djelo koje se u srednjem vijeku i renesansi smatralo
medicinskom biblijom. To je bila opsena enciklopedija sa sustavnim
popisom cjelokupnog grkog i arapskog medicinskog znanja. Avicenin Kanon
bio je bolje elaboriran od Galenova djela, a prednost mu je bila ta da je bio
jedno jedinstveno monumentalno izdanje, umjesto skupine mnogobrojnih
odvojenih traktata.
Pouavanje medicine na vodeim sveuilitima zasnivalo se na
Hipokratovim, Galenovim i Aviceninim klasinim tekstovima te je bilo
usredotoeno na tumaenje klasika koje se nije dovodilo u pitanje niti ih se
usporeivalo s klinikim iskustvom. S druge strane, lijenici koji su se bavili
medicinom, a od kojih mnogi nisu imali diplomu, provodili su vlastite
eklektike kombinacije terapija. Najbolji meu njima jednostavno su se
oslanjali na Hipokratovo poimanje zdravog ivota i sposobnost tijela da samo
sebe lijei.
Kako su se medicinska teorija i praksa sve vie razdvajale, tako je
ljudska anatomija postupno postala samostalnim podrujem. Leonardo da
Vinci, koji je postao najveim renesansnim anatomom, nikada se nije bavio
medicinom. Ustvari, imao je vrlo loe miljenje o lijenicima. Trudi se
sauvati svoje zdravlje, napisao je na jednom listu svojih anatomskih
crtea, u emu e biti utoliko uspjeniji ukoliko se bude klonio lijenika.
Jedan od najranijih tekstova o anatomiji bilo je djelo Anatomia Mondina
de Luzzija, koji je bio profesor u Bologni u etrnaestom stoljeu. On je bio
jedan od rijetkih srednjovjekovnih profesora koji je osobno izvodio seciranja.
Njegovo djelo, koje je uvelike bilo pod utjecajem arapskih tumaenja Galena,
davalo je skromne upute za seciranje, a da, meutim, nije potanje navodilo
toan poloaj i prirodu pojedinih organa. Bez obzira na to, zahvaljujui
svojoj jezgrovitosti i uporabivosti, Mondinova je Anatomia bila standardno
tivo u medicinskim kolama u etrnaestom i petnaestom stoljeu.
LEONARDO I KLASICI
Tijekom godina provedenih u Milanu, koje je posvetio stjecanju iroke

naobrazbe, Leonardo je prouio i glavne klasine tekstove. Ne samo da je

stvorio veliku osobnu knjinicu nego je, kad god je imao prilku, itao
klasine rukopise u privatnim knjinicama bogatih plemia i u
samostanima, ili bi ih posuivao od drugih uenjaka. Leonardove Biljenice
prepune su podsjetnika koje je pisao samome sebi o posuivanju ili itanju
odreenih knjiga. Budui da je vrlo slabo poznavao latinski jezik, prouavao
je talijanske prijevode kad god je do njih mogao doi, ili je traio uenjake
koji bi mu mogli pomoi s latinskim tekstovima.
Iz Leonardovih navoda znamo da je dobro poznavao Platonovo djelo
Timej. Takoer je posjedovao i nekoliko Aristotelovih djela, od kojih i Fiziku.
S Platonovim, Pitagorinim, Arhimedovim i Euklidovim matematikim
tekstovima bio je upoznat zahvaljujui slavnom renesansnom udbeniku
Luce Paciolija, napisanog na talijanskom jeziku. Kada su Leonardo i Pacioli
postali prijatelji, Pacioli je Leonarda proveo kroz cjelovito izdanje Euklidovih
Elemenata na latinskome jeziku i tako mu pomogao da produbi svoj uvid u
matematiku, poglavito u geometriju.
Leonardovo zanimanje za astronomiju uvelike se odnosilo na izuavanje
optikih uinaka vizualne percepcije nebeskih tijela. Meutim, bio je dobro
upoznat s Ptolemejevim modelom gibanja planeta. Posjedovao je nekoliko
knjiga o astronomiji i kartografiji, ukljuujui i Ptolemejevu glasovitu
Kozmografiju, kao i djelo arapskog astronoma Abu Masara (Albumasarisa).33
to se tie prirodoslovlja, Leonardo, kao i veina renesansnih humanista,
dobro je poznavao djela Aristotela, Plinija Starijeg i Dioskurida. Prouavao je
talijansko izdanje Plinijeva enciklopedijskog djela Naturalis Historia,
tiskanog u Veneciji 1476, godine, a itao je i Dioskuridovo popularno djelo
Materia Medica. Meutim, njegov vlastiti rad na podruju botanike zaao je
puno dalje od tih klasinih tekstova.
Mnoga su Leonardova znanstvena postignua iz podruja anatomije,
predmeta koji je najpaljivije prouavao u klasinim tekstovima. Posjedovao
je talijansko izdanje Mondinova djela Anatomia koje mu je bilo uvodni vodi
za seciranje ivanog sustava i drugih dijelova tijela. Preko Mondina
upoznao se s Galenovim i Aviceninim teorijama, a kasnije je prouio
talijansko izdanje Avicenina djela Kanon medicine. Na koncu, Leonardu je
najvjerojatnije u itanju pokojeg Galenova djela na latinskom jeziku
pomogao mladi anatom Marcantonio della Torre, kojeg je sreo tijekom svojeg
drugog razdoblja boravka u Milanu. S obzirom na to da je podrobno prouio
radove triju glavnih autoriteta iz podruja medicine svojega vremena,
Galena, Avicenu i Mondina, Leonardo je bio dobro potkovan u podruju
klasine i srednjovjekovne anatomije te je na takvoj podlozi sagradio vlastita
nevjerojatna postignua.
Leonardo da Vinci dijelio je sa svojim kolegama humanistima veliku vjeru
u sposobnosti pojedinca, strast za istraivakim putovanjima, kao i
oduevljenje ponovnim otkriem klasinih antikih djela. Meutim,

razlikovao se od veine njih po tome to je odbio slijepo prihvatiti uenja

klasinih autoriteta. On ih je paljivo prouavao, ali bi potom ispitivao
njihovu valjanost podvrgnuvi ih strogim usporedbama s vlastitim pokusima
i izravnom promatranju prirode. Moje je miljenje da je Leonardo na takav
nain sam samcat razvio nov pristup znanju, koji danas poznajemo kao
znanstvenu metodu.

ESTO POGLAVLJE

Znanost roena iz iskustva

Dananja moderna rije znanost dolazi od latinske rijei scientia, to
znai znanje, a to je znaenje imala u srednjem vijeku i renesansi.
Moderno poimanje znanosti kao organiziranog znanja do kojeg se dolazi
odreenom metodom postupno je nastalo tijekom osamnaestog i
devetnaestog stoljea. Obiljeja znanstvene metode u potpunosti su
odreena tek u dvadesetom stoljeu i jo uvijek nema potpunog
razumijevanja tih obiljeja, poglavito meu laicima.
ZNANSTVENA METODA
Znanstvena metoda predstavlja odreeni nain stjecanja znanja o
prirodnim pojavama. Ona ponajprije ukljuuje sustavno promatranje
predmetnih pojava te biljeenje navedenog promatranja kao dokaza ili
znanstvenih podataka. U nekim znanostima, kao to su fizika, kemija i
biologija, sustavno promatranje ukljuuje nadzirane pokuse; u nekim
drugim, kao to su astronomija ili paleontologija, takvo to nije mogue.
Nadalje, znanstvenici pokuavaju meusobno povezati podatke na
suvisao nain, a da pritom nema unutarnih protuslovlja. Predoeni rezultati
nazivaju se znanstvenim modelom. Pokuavamo uobliiti svoje modele u
matematiki jezik, kad god je to mogue, zbog tonosti i unutarnje
dosljednosti koja je svojstvena matematici. Meutim, u mnogim sluajevima,
a poglavito u drutvenim znanostima, takvi su se pokuaji pokazali
problematinima jer tee tome da ogranie znanstvene modele na tako usko
podruje da ovi gube velik dio svoje uporabivosti. U posljednjih nekoliko
desetljea shvatili smo da ni matematike formulacije ni kvantitativni
rezultati ne spadaju u osnovne dijelove znanstvene metode.
Naposljetku, teoretski modeli testiraju se daljnjim promatranjima i, ako
je mogue, daljnjim pokusima. Pokae li se da je neki model u skladu s
rezultatima testiranja te poglavito ako moe predvidjeti rezultate novih
pokusa, na koncu se prihvaa kao znanstvena teorija. Postupak
podvrgavanja znanstvenih zamisli i modela opetovanim testiranjima skupni
je pothvat znanstvene zajednice, a odreeni se model prihvaa kao teorija
preutnom ili izriitom suglasnou te iste zajednice.
U praksi, ovi koraci ili faze nisu jasno odvojeni i ne odvijaju se uvijek
istim redoslijedom. Na primjer, znanstvenik moe uobliiti neki uvodni
openiti zakljuak ili hipotezu, koja se zasniva na intuiciji ili poetnim

empirijskim podacima. Ako kasnija promatranja pobijaju postavljenu

hipotezu, on ili ona moe pokuati promijeniti spomenutu hipotezu, a ne u
potpunosti odustati od iste. Meutim, ako empirijski dokazi nastavljaju
pobijati hipotezu, ili znanstveni model, znanstvenik je prisiljen odustati od
iste ili istog u korist nove hipoteze ili modela koji onda prolazi nova
testiranja. ak i neka prihvaena teorija moe biti opovrgnuta ako se pojave
dokazi koji je pobijaju. Ova metoda zasnivanja svih modela i teorija na
empirijskim dokazima predstavlja samu sr znanstvenog pristupa.
Svi znanstveni modeli i teorije ogranieni su i priblini. Ta je spoznaja
postala vrlo vana za suvremeno razumijevanje znanosti. Znanost
dvadesetog stoljea opetovano je pokazala da su sve prirodne pojave u
konanici meusobno povezane i da njihova osnovna svojstva u stvari
proizlaze iz njihovih odnosa s drugim stvarima. Iz tog razloga, kako bismo
bilo koju prirodnu pojavu mogli do kraja objasniti, morali bismo razumjeti i
sve druge pojave, to je oigledno nemogue. To nas je shvaanje navelo da
napustimo kartezijansko vjerovanje u nedvojbenost znanstvene spoznaje i
da shvatimo kako znanost nikada ne moe dati potpuna i konana
objanjenja. Kad govorimo o znanosti, iskreno reeno, nikada se ne bavimo
istinom kao tonim odnosom izmeu naih opisa i opisanih pojava, ve se
uvijek bavimo ogranienim i priblinim znanjem.
Ovo moe zvuati frustrirajue, no mogunost uobliavanja priblinih
modela i teorija kako bismo opisali beskonanu mreu meusobno
povezanih pojava, te sposobnost da s vremenom sustavno poboljamo svoje
modele i priblinosti, mnogim znanstvenicima predstavlja izvor pouzdanja i
snage. Prema rijeima velikog biokemiara Louisa Pasteura: Znanost
napreduje putem provizornih odgovora na niz sve istananijih pitanja koja
seu sve dublje i dublje u bit prirodnih pojava.
LEONARDOV EMPIRIJSKI PRISTUP
Pet stotina godina prije nego to su znanstvenu metodu priznali i
slubeno opisali filozofi i znanstvenici, Leonardo da Vinci je sam samcat
razvio i primjenjivao njezina osnovna obiljeja kao to su prouavanje
dostupne literature, sustavna promatranja, izvoenje pokusa, paljiva i
opetovana mjerenja, uobliavanje teorijskih modela i sklonost matematikim
uopavanjima.
Puni domet Leonardove metode tek je nedavno izaao na vidjelo
zahvaljujui tonom datiranju njegovih biljeki, koje nam sada omoguuje
da pratimo razvoj njegovih zamisli i tehnika. Objavljeni dijelovi Leonardovih
Biljenica stoljeima su bili ureivani po temama, a esto su prikazivali
protuslovne izjave iz razliitih razdoblja Leonardova ivota. Meutim, u
posljednja tri desetljea Biljenice su konano valjano datirane.
Kritiko prouavanje i datiranje starih rukopisa, poznato kao

paleografija, izraslo je u sloenu znanost. Kada govorimo o Biljenicama,

datiranje ukljuuje ne samo procjenu stvarnih datuma, povezanost s
okolnim dogaajima i razliita upuivanja na druga mjesta u tekstu nego i
podrobnu analizu razvoja Leonardova stila pisanja i crtanja, nain uporabe
razliitih vrsta papira (koji esto imaju razlikovne vodene znakove) i razliitih
vrsta pisaljki, tinte, kao i drugog pribora za pisanje u razliitim razdobljima;
ukljuuje i usporeivanje te sastavljanje mnotva mrlja, suza, posebnih
preklopa i svih vrsta oznaka koje su tijekom stoljea dodali razliiti
sakupljai.
Zahvaljujui takvu pomnom radu, obavljenom tijekom nekoliko
desetljea pod vodstvom Carla Pedrettija, danas su svi Leonardovi rukopisi
objavljeni u obliku faksimilnih izdanja zajedno s briljivo prepisanim i
biljekama popraenim inaicama izvornih tekstova. Odlomci iz razliitih
razdoblja Leonardova ivota - katkad na istoj stranici velikog formata ili
rukopisa - precizno su datirani. Takva znanstvena izdanja omoguila su
nam da prepoznamo kako su se Leonardovi teoretski modeli razvijali te kako
je on postupno usavravao svoje metode promatranja, kao i prikaz
promatranog na stranici. Zahvaljujui prijepisu i preciznom datiranju
moemo cijeniti vidove njegova znanstvenog pristupa, to ranije nije bilo
mogue.
Jedna od revolucionarnih promjena koju je Leonardo donio filozofiji
prirode u petnaestom stoljeu bilo je nepopustljivo oslanjanje na izravno
promatranje prirode. Dok su grki filozofi i uenjaci izbjegavali izvoenje
pokusa, a veina renesansnih humanista nekritiki ponavljala ono to je
proitala u klasinim tekstovima, Leonardu nikada nije dosadilo isticati
vanost sperienze, izravnog iskustva o prirodnim pojavama. Od svojih prvih
zapisa, kada je zapoeo sa svojim znanstvenim istraivanjima, do kraja
ivota svoje je Biljenice ispunjavao izjavama o prijeko potrebnom
metodikom promatranju i izvoenju pokusa.
Sve nae znanje svoje podrijetlo ima u osjetilima, zapisao je u svojoj
prvoj Biljenici, Kodeksu Trivulzianusu.; Mudrost je ki iskustva, itamo u
Kodeksu Forsteru, a u svojem Traktatu o slikarstvu Leonardo je ustvrdio:
ini mi se da su one znanosti koje nisu roene iz iskustva, majke sve
sigurnosti, uzaludne i pune pogreaka... to jest, one koje na svojem poetku,
u svojoj sredini ili na svojem kraju ne prolaze kroz neko od pet osjetila.
Takav pristup prouavanju prirode bio je u Leonardovo doba neuven, a u
cijelosti e se ponovno pojaviti tek u sedamnaestom stoljeu, u eri
znanstvene revolucije.
Leonardo prezire afirmirane filozofe koji ne ine nita drugo nego citiraju
klasine tekstove na latinskom i grkom. epire se uokolo, napuhani i puni
sebe, podrugljivo je napisao, napirlitani i nakieni tuim, a ne svojim
perjem. Znao je da je u umjetnosti vano uiti od vjetih majstora, ali je
takoer primijetio a su takvi majstori rijetki, Sigurnije je, predloio

je,otii u prirodu i pronai predmet koji elite, to je svakako bolje nego

potraiti presliku koja je ve daleko od izvornika i preko preslike stei jadne
navike; jer onaj koji moe otii piti vode s izvora ne posee za staklenkom s
vodom.
Kada je ve preao ezdesetu i ivio u Rimu, Leonardo je jednoga dana
obraivao neke mehanike probleme, ispunjavajui stranice malene
biljenice nizom podrobnih dijagrama vaga i koloturnika. Sada u poblie
opisati prirodu sloene vage... napisao je na jednome mjestu. A potom - kao
da su mu iznenada pali na pamet budui itatelji koje je valjalo pouiti o
znanosti - prekinuo je samoga sebe kako bi upisao danas slavni manifest o
svojoj znanstvenoj metodi:
Prije nego nastavim dalje, izvest u nekoliko pokusa, jer mi je
namjera najprije navesti pojavu, a potom umovanjem pokazati zato
odreena pojava djeluje na odreeni nain. A to je istinsko pravilo koje
moraju primijeniti oni koji razmiljaju o djelovanju prirode.
U intelektualnoj povijesti Europe, Galileu Galileiju, roenom stotinu i
dvanaest godina nakon Leonarda, obino se pripisuje naslov prve osobe koja
je razvila ovakav strogi empirijski pristup, i esto ga slave kao oca moderne
znanosti. Nema sumnje da je takvu ast trebao dobiti Leonardo da Vinci, da
je kojim sluajem za ivota objavio svoje znanstvene radove ili da su njegove
Biljenice dole do javnosti i bile prouene ubrzo nakon njegove smrti.
Empirijski je pristup Leonardu doao prirodno. Posjedovao je dar
izvanredne sposobnosti promatranja i otro vizualno pamenje, a oboje je
bilo upotpunjeno njegovom velianstvenom vjetinom crtanja. Povjesniar
umjetnosti Kenneth Clark kae da je Leonardo imao neljudski otar vid
kojim je... slijedio kretnje ptica ili gibanje vala, shvaao ustroj sjemenke ili
lubanje i biljeio i najobinije pokrete i najneuhvatljivije poglede.
Ono to je Leonarda iz slikara s izvanrednim darom promatranja
preobrazilo u znanstvenika bila je njegova spoznaja da ako eli da njegova
promatranja budu znanstvena, moraju biti izvedena na organiziran i
metodian nain. Znanstveni pokusi ponavljaju se u razliitim okolnostima
kako bi se to je mogue vie iskljuili sluajni imbenici i tehnike omake.
Parametri postavki pokusa su razliiti kako bi na svjetlost dana izronila
temeljna nepromjenjiva svojstva pojave koju istraujemo. I Leonardo je
uinio upravo to. Nikada se nije umarao uporno ponavljajui svoje pokuse i
zapisujui svoja zapaanja, posveujui svu svoju pozornost i najsitnijim
potankostima, i esto je sustavno mijenjao parametre pokusa kako bi
provjerio dosljednost svojih rezultata. Moemo se samo diviti majstorovoj
nezasitnoj gladi za pojedinostima, zapisao je povjesniar umjetnosti Erich
Gombrich. Njegov raspon djelatnosti i neutaiva e za znanjem kao da se
nikada nisu sukobile s njegovom zastraujuom sposobnou usredotoenja

kojom bi prouavao neku biljku, neki mii, neki rukav ili, na kraju krajeva,
neki geometrijski problem - kao da ga se nita drugo na svijetu ne tie.
U Biljenicama je Leonardo esto ponavljao kako treba izvoditi dobre
pokuse, a osobito je naglaavao potrebu pomna ponavljanja i variranja
uvjeta izvoenja pokusa. Tako pie u Rukopisu A: Prije nego to iz ovog
sluaja izvuete ope pravilo, iskuajte ga dva ili tri puta i promatrajte hoe
li ti pokusi ostvariti isti uinak. U Rukopisu M je zapisao: Ovaj pokus
treba izvesti nekoliko puta, tako da se ne dogodi nikakva sluajnost koja bi
mogla onemoguiti ispitivanje ili nam pruiti pogrene rezultate.
Kao briljantan izumitelj i mehaniki inenjer, Leonardo je bio u stanju
osmisliti genijalne pokuse s najskromnijim sredstvima. Primjerice, zrna
prosa i granice slame, baene u tekuu vodu, pomogle su mu da vizualizira
i nacrta strujanje; posebno izraene plutae, privrene na razliitim
dubinama rijeke koja tee, omoguile su mu da izmjeri brzinu vode na
razliitim razinama i udaljenostima od obala. Izgradio je staklene komore
ija su podnoja bila prekrivena pijeskom, a stranje stijenke obojene u crno
kako bi mogao promatrati pojedinosti gibanja vode u nadziranim
laboratorijskim uvjetima.
Leonardo je morao izumiti i osmisliti veinu mjernih instrumenata. Meu
tim instrumentima bila je i naprava za mjerenje brzine vjetra, higrometar za
mjerenje vlanosti zraka i razliite vrste odometara za mjerenje prevaljenih
udaljenosti. Prilikom premjeravanja zemljita, Leonardo bi katkad o svoje
bedro objesio visak, koji je pomicao zubac na zupaniku, pa bi tako brojio
svoje korake. U drugim bi situacijama rabio kolica sa zupanikom koji bi
napravio puni krug svakih prijeenih deset braccia (oko est metara), a u
metalni sanduk kolica jedan bi oblutak buno tresnuo nakon prevaljenih
1610 metara (jedne milje). Osim toga, esto je pokuavao poboljati satne
mehanizme za mjerenje vremena, jer su oni u njegovo doba jo bili u
povojima.
U svojim znanstvenim promatranjima i pokusima, Leonardo je iskazivao
istu strpljivost i istananu pozornost usmjerenu na pojedinosti kakvu je
imao i kao slikar. To je poglavito uoljivo u njegovim prouavanjima
anatomije. Primjerice, prilikom jednog seciranja ulio je vosak u modane
upljine, poznate pod imenom cerebralne klijetke, kako bi odredio njihov
oblik. Napravite dva oduka u rogovima veih klijetka i utrcajte otopljeni
vosak pomou trcaljke, zabiljeio je u svojim Anatomskim studijama.
Potom, kada se vosak stvrdne, razreite mozak i vidjet ete toan oblik triju
klijetka. Izmislio je jednako genijalan nain seciranja oka. Kako ga opisuje
lijenik Sherwin Nuland:
Prilikom seciranja oka, koje je na glasu kao organ koji se teko sijee,
Leonardu je palo na pamet da oko umoi u bjelance, a zatim skuha sve
zajedno, kako bi stvorio koagulum (skruenu masu) prije nego to zaree
tkivo. Sline se tehnike potapanja danas uobiajeno koriste kako bi nam

omoguile rezanje krhkih tvorevina.

Sustavni pristup i velika pozornost posveena pojedinostima koju je
Leonardo iskazivao prilikom svojih promatranja i pokusa tipini su za
njegovu sveukupnu metodu znanstvenog istraivanja. Obino bi krenuo od
openito prihvaenih pojmova i objanjenja, esto saeto iznosei to je
shvatio iz klasinih tekstova prije nego to bi proslijedio potvrditi to vlastitim
promatranjem. Katkad je te saetke kratko zapisivao u obliku natuknica i
brzih skica, ak i u obliku razraenih crtea. Prije preciznog datiranja
njegovih Biljenica, ti su se crtei ee smatrali pokazateljima Leonardova
pomanjkanja znanstvenog znanja nego navodima prihvaenog miljenja,
to su doista i bili.
Primjerice, dobro poznati snoajni lik u vindzorskoj zbirci anatomskih
crtea, koja prikazuje muke spolne organe i anatomske pojedinosti koje su
uglavnom pogrene, dugo se smatrao dokazom Leonardova slabog
razumijevanja anatomije. Meutim, tek je nedavno povjesniar medicine i
prouavatelj Leonardova djela Kenneth Keele taj crte prepoznao kao
Leonardovu ilustraciju onoga to je bio proitao u Platonovu Timeju.
Leonardo je proitano upotrijebio kao poetnu toku za vlastita anatomska
istraivanja ljudskih postupaka razmnoavanja.
Nakon to bi tradicionalne zamisli viekratno iskuao pomnim
promatranjem i izvoenjem pokusa, Leonardo bi se ili drao tradicije, ako ne
bi pronaao nikakve proturjene dokaze, ili bi sroio vlastita alternativna
objanjenja. Katkad bi u potpunosti preskoio pisane osvrte, uzdajui se u
potpunosti u mo uvjeravanja vlastitih crtea.
Leonardo je openito radio na nekoliko problema istodobno i posebnu
pozornost posveivao slinostima oblika i postupaka u razliitim podrujima
istraivanja - primjerice, izmeu sila prenoenih koloturnicima i polugama
te onih prenoenih miiima, tetivama i kostima; izmeu uzoraka
uzburkanosti u vodi i zraku; izmeu toka biljnoga soka u nekoj biljci ili
stablu i krvotoka u ljudskom tijelu.
Kada bi postigao napredak u razumijevanju prirodnih pojava u jednom
podruju, uvijek je bio svjestan slinosti i meusobno povezanih uzoraka s
pojavama u drugim podrujima, i prema tome bi uskladio svoje teoretske
zamisli. Ova metoda dovela ga je do toga da se bavio mnogim problemima,
ne samo jednom nego nekoliko puta tijekom razliitih razdoblja svojega
ivota, postupno, korak po korak mijenjajui svoje teorije, kako se njegova
znanstvena misao razvijala.
Leonardova metoda opetovanog procjenjivanja vlastitih teoretskih zamisli
u razliitim podrujima znaila je da nikada nijedno od svojih objanjenja
nije vidio kao konano. Iako je vjerovao u nedvojbenost znanstvenog
znanja, kao to je vjerovala veina filozofa i znanstvenika sljedee tri stotine
godina, njegove uzastopne teoretske formulacije u mnogim poljima prilino
su sline teoretskim modelima tipinima za modernu znanost. Primjerice,

predloio je nekoliko razliitih modela za rad srca i njegovu ulogu u

odravanju krvotoka, meu kojima je bio i model na kojem je srce bilo
naslikano kao pe u kojoj gori sredinji plamen, prije nego je zakljuio da je
srce mii koji tjera krv da kola arterijama. Takoer je na primjerima
pojednostavljenih modela - ili pribline vrijednosti, kako bismo danas rekli analizirao temeljna svojstva sloenih prirodnih pojava. Primjerice, protok
vode kroz kanal s razliitim presjecima prikazao je modelom nizova ljudi koji
koraaju ulicom ija irina varira.
Poput modernih znanstvenika, Leonardo je uvijek bio spreman prepraviti
svoje modele kada je osjeao da nova promatranja ili uvidi to od njega
zahtijevaju. I u umjetnosti, kao i u znanosti, oduvijek se inilo da ga vie
zanima sam postupak istraivanja nego zavren rad ili konani rezultati.
Tako su mnoge od njegovih slika i sva njegova znanstvena djela ostala
nedovrena, u postupku izrade.
Ovo je ope svojstvo moderne znanstvene metode. Iako znanstvenici
objavljuju svoje radove u razliitim fazama dovrenosti kao radove,
monografije i udbenike, znanost kao cjelina je uvijek rad u tijeku. Stari
modeli i teorije neprestano bivaju zamijenjeni novima, koji se smatraju
boljima, iako su ipak ogranieni i priblini. Napredak znanja im je donio
takvu sudbinu.
Od znanstvene revolucije u sedamnaestom stoljeu, ovaj napredak u
znanosti bio je skupni pothvat. Znanstvenici su neprestano razmjenjivali
pisma, radove i knjige, i raspravljali o svojim teorijama na raznim
skupovima. Ta neprekinuta razmjena zamisli dobro je dokumentirana i
samim time je povjesniarima prilino lako slijediti napredak znanosti
tijekom stoljea. S Leonardom je pak situacija potpuno drukija. Radio je
sam i u tajnosti, nije objavio nijedno od svojih otkria i vrlo je rijetko datirao
svoje biljeke. Usto, esto je prepisivao izvatke iz uenjakih djela u svoje
Biljenice ne navodei pritom iji rad prepisuje, ak i ne napisavi da je rije
o navodu, pa su povjesniari dugo vjerovali da su neki od tih prepisanih
odlomaka Leonardove izvorne zamisli.
Budui da je svoju znanstvenu metodu izgraivao u samoi, znanost nije
smatrao skupnim, suradnikim pothvatom. Stoga je svaki napredak u
njegovoj znanosti bio vidljiv samo njemu samome. Dananji su se
znanstvenici morali posvetiti pedantnom detektivskom radu kako bi
rekonstruirali evoluciju njegove znanstvene misli.
BILJENICE
Leonardo je biljeio rezultate svojih promatranja i pokusa, svoje
teoretske modele i filozofska nagaanja na tisuama stranica biljeki, neke
u obliku dobro ureenih traktata u razliitim fazama dovrenosti, ali veinu
kao nepovezane zapise i crtee bez vidljiva reda, katkad navrljane na istom

listu nekoliko puta u razliito vrijeme. Iako danas na raspolaganju imamo

znanstvena izdanja s istim prijepisom svih Biljenica, i veina je stranica
paljivo datirana, Leonardovi zapisi i crtei toliko su opseni, a teme koje je
obraivao toliko raznolike da jo ima puno posla oko potpune analize
znanstvenog sadraja Biljenica i procjene njihove vrijednosti.
Izvorni je tekst teko itati ne samo zato to je ispisan zrcalno i esto
nepovezano nego i zato to su Leonardov pravopis i sintaksa bili vrlo
osebujni. ini se kao da mu se uvijek urilo zapisati svoje misli, toliko da je
u pisanju esto inio banalne pogreke te lanano ispisivao nizove rijei bez
razmaka. Interpunkcijskih znakova gotovo da i nema u njegovu rukopisu. U
nekim se rukopisima toka (jedini interpunkcijski znak koji rabi) pojavljuje
esto, a u drugima je uope nema. Osim toga, poput ljudi koji redovito i
naveliko zapisuju, on ima vlastiti nain pisanja kratica i stenografskih
natuknica.
U petnaestom stoljeu standardni talijanski pravopis jo nije postojao pa
su si pisci doputali znatna odstupanja. Sukladno tome, Leonardo nekritiki
mijenja svoj pravopis, biljei zvuk izgovorene rijei na vlastiti osebujan nain
umjesto da slijedi pisanu tradiciju.
Uzevi ih u obzir sve zajedno, te osebujnosti predstavljaju popriline
prepreke itateljima Leonardova izvornog teksta. Sreom, znanstvenici su
nas opskrbili dvjema vrstama prijepisa koje, itamo li ih jedan pokraj drugog
rjeavaju sve te potekoe istodobno slijedei to vjernije Leonardove rijei.
Takozvani diplomatski prijepis daje tiskanu inaicu teksta onako kako ju je
Leonardo napisao, sa svim kraticama, osebujnim pravopisom, pogrekama,
prekrienim rijeima, i tako dalje. Kritiki prijepis pokraj njega je
proiena inaica teksta iz kojeg su izbaene kratice i pogreke, a
Leonardov starinski i krivudavi pravopis zamijenjen je suvremenim
knjievnim talijanskim jezikom, ukljuujui i suvremenu interpunkciju, gdje
god je to bilo mogue uiniti, a da se ne utjee na izvorni firentinski izgovor.
Iz ovih kritikih prijepisa izranja tean tekst, osloboen prethodno
navedenih prepreka, koji svatko s osrednjim znanjem talijanskog jezika
moe itati bez pretjerana napora. A to je dokaz da je Leonardov jezik bio
vrlo rjeit, esto duhovit, i povremeno dirljivo lijep i pjesniki. Njegove
rukopise valja itati naglas kako bi se moglo uivati u njihovoj ljepoti, jer je
njegov medij bila izgovorena rije prije nego pomno sastavljen pisani tekst.
Kao argumente upotrebljavao je uvjerljivost svojih crtea, kao i skladni ritam
svojeg zaviajnog toskanskog narjeja.
Dopustite da se sada posvetim kljunim svojstvima znanosti o kojoj je
Leonardo raspravljao i koju je razvijao u svojim Biljenicama.

Slika 6-1: Spiralno lie betlehemske zvijezde, oko 1508., zbirka Windsor,
Studije krajobraza, biljaka i voda, folio 16r 169

ZNANOST IVIH OBLIKA

Od samog poetka zapadnjake filozofije i znanosti postoji napetost
izmeu mehanizma i holizma, izmeu prouavanja materije (ili tvari, grae,
koliine) i prouavanja oblika (ili obrasca, reda, kakvoe). Pristae
prouavanja materije bili su Demokrit, Galileo, Descartes i Newton, a
prouavanje oblika zastupali su Pitagora, Aristotel, Kant i Goethe. Leonardo
je slijedio Pitagorinu i Aristotelovu tradiciju koju je spojio sa svojom strogom
empirijskom metodom kako bi formulirao znanost ivih oblika, njihove
obrasce organizacije i njihove postupke rasta i preobrazbe. Bio je duboko
svjestan temeljne meusobne povezanosti svih pojava i meusobne ovisnosti
i meusobnog stvaranja svih dijelova organske cjeline, to je Immanuel Kant
u osamnaestom stoljeu definirao kao samoorganizaciju. U Kodeksu
Atlanticusu. Leonardo rjeito saimlje svoje duboko shvaanje temeljnih

ivotnih procesa parafrazirajui izjavu jonskog filozofa Anaksagore: Sve

dolazi iz svega i sve je sainjeno od svega, i sve se pretvara u sve, jer ono to
postoji u elementima sainjeno je od tih elemenata.
Znanstvena je revolucija zamijenila aristotelovski svjetonazor s
predodbom svijeta kao stroja. Od tada nadalje je mehanicistiki pristup prouavanje materije, koliina i sastavnica - prevladao u zapadnjakoj
znanosti. Tek su u dvadesetom stoljeu ogranienja njutnovske znanosti
postala potpuno vidljiva, a mehanicistiki kartezijanski svjetonazor poeo se
povlaiti pred holistikim i ekolokim svjetonazorom koji nije bio neslian
onom to ga je razvio Leonardo da Vinci. S usponom sustavnog naina
miljenja i njegovim naglaskom na mreama, sloenosti i uzorcima
organizacije, danas moemo potpunije cijeniti mo Leonardove znanosti i
njegovu vanost za nae moderno doba.
Leonardova znanost je prije znanost kakvoa, oblika i proporcija nego
apsolutnih koliina. Vie je volio oslikavati prirodne oblike na svojim
crteima nego opisivati njihove oblike, i vie je analizirao njihove proporcije
nego izmjerene koliine. Renesansni su umjetnici u proporcionalnosti vidjeli
sklad i ljepotu. Leonardo je mnoge stranice svojih Biljenica ispunio paljivo
izraenim dijagramima proporcija izmeu razliitih dijelova ljudskoga tijela;
nacrtao je odgovarajue dijagrame kako bi analizirao konjsko tijelo. Puno su
ga manje zanimale apsolutne mjere, koje u njegovo vrijeme, u svakom
sluaju, nisu bile ni precizne ni vane onoliko koliko su danas. Primjerice,
standardne jedinice za duinu i teinu - braccio (ruka) i funta - razlikovale
su se od grada do grada u Italiji, od Firence do Milana, od Milana do Rima, a
razliite su vrijednosti imale i u susjednim europskim zemljama.
Leonarda je oduvijek oduevljavala velika raznolikost i razliitost ivih
oblika. Priroda je toliko ljupka i u njoj vlada pravo obilje raznolikosti,
zapisao je u jednom odlomku o tome kako slikati stabla, da meu stablima
iste vrste ne moe pronai jedno koje bi bilo slino onome do sebe, i pritom
sluaj nije takav samo za cijelo stablo kao takvo, ve i meu granama,
liem i plodovima, ne moe se nai parnjak koji e sliiti drugome kao jaje
jajetu.
Leonardo je prepoznavao beskonanu raznolikost kao kljuno svojstvo
ivih oblika, ali je takoer pokuao klasificirati oblike koje je prouavao u
razliite tipove.
Nainio je popise razliitih dijelova tijela, primjerice usana i nosova, i
identificirao razliite tipove ljudskih likova, vrste biljaka, ak i razrede
vodenih vrtloga. Kad god je promatrao prirodne oblike, biljeio je njihova
temeljna svojstva na svojim crteima i dijagramima, klasificirao ih u tipove,
ako je to bilo mogue, i pokuavao shvatiti postupke i sile koje su djelovale
na njihovo oblikovanje.

Slika 6-2: Gibanje vode i gibanje ljudske kose, oko 1513.,

zbirka Windsor, Studije krajobraza, biljaka i voda, folio 48r
Osim varijacija unutar odreene vrste, Leonardo je posveivao pozornost
slinostima organskih oblika razliitih vrsta i slinostima uzoraka razliitih
prirodnih pojava. Biljenice sadre brojne crtee takvih obrazaca anatomskih slinosti izmeu ljudske i konjske noge, spiralnih vrtloga i
spiralnog lia nekih biljaka (sl. 6-1), gibanja vode i gibanja ljudske kose (sl,
6-2), i tako dalje. Na foliju anatomskih crtea zapisao je da se vene u
ljudskom tijelu ponaaju kao narane, kod kojih se kora zadebljava, a
pulpa se smanjuje to narane vie stare.
Meu njegovim studijama za Bitku kod Anghiarija, pronalazimo
usporedbu izraza bijesa na licima ovjeka, konja i lava (sl. 6-3). Te este
usporedbe oblika i obrazaca koje povjesniari umjetnosti obino opisuju kao
analogije, a koji istiu da su objanjenja u smislu analogija bila uobiajena

meu umjetnicima i filozofima u srednjem vijeku i renesansi.

To je, svakako, istina. Ali Leonardove usporedbe organskih oblika i
postupaka u razliitih vrsta predstavljaju vie od jednostavnih analogija.
Kada on istrauje slinosti izmeu kostura razliitih kraljenjaka, prouava
ono to biolozi danas zovu homologijama - strukturalnim slinostima
izmeu razliitih vrsta, zbog njihova evolucijskog razvoja od zajednikog
pretka.
Slinosti u izrazima bijesa na licima ivotinja i ljudi takoer su
homologije, izvedene iz zajednikih toaka u evoluciji miia lica. Leonardove
analogije izmeu kore ljudskih vena i kore naranaa tijekom starenja temelje
se na injenici da je on u oba sluaja promatrao ponaanje ivih tkiva. U
svim tim sluajevima, intuitivno je shvatio da ivi oblici u razliitih vrsta
iskazuju slinosti obrazaca. Danas te obrasce objanjavamo kao
mikroskopske stanine strukture i kao metabolike i razvojne procese.
Leonardo, naravno, nije imao pristupa tim razinama objanjenja, ali je
ispravno primijetio da je tijekom stvaranja (ili evolucije, kako bismo danas
rekli) mnogobrojnih raznolikih oblika, priroda uvijek iznova koristila iste
osnovne obrasce organizacije.
Leonardova je znanost potpuno dinamina. On portretira prirodne oblike
- u planinama, rijekama, biljkama i ljudskom tijelu - u neprestanom pokretu
i preobrazbi.
Za njega oblik nikada nije statian. On shvaa da se ivi oblici stalno
oblikuju i preobraavaju zahvaljujui unutarnjim procesima. On prouava
mnogostruke naine na koje uzburkani tok vode oblikuje stijene i planine, i
kako organske oblike biljaka, ivotinja i ljudskog tijela oblikuje njihov
metabolizam. Svijet koji Leonardo portretira, i u svojoj umjetnosti i u svojoj
znanosti, jest svijet u razvoju i neprestanom previranju, u kojem svi
razmjetaji i oblici predstavljaju tek faze u neprestanom postupku
preobrazbe. Ovaj osjeaj gibanja uroen svijetu, pie povjesniar
umjetnosti Daniel Arasse, apsolutno je sredite Leonardova rada, jer otkriva
temeljni vid njegova genija, ime odreuje njegovu jedinstvenost meu
vlastitim suvremenicima. U isto vrijeme, Leonardovo dinamiko shvaanje
organskih oblika otkriva brojne zadivljujue paralele s novim sustavnim
shvaanjem ivota kakvo se javilo u prvim znanstvenim redovima u proteklih
dvadeset i pet godina.

Slika 6-3: Bijes na licima ovjeka, konja i lava, oko 1503-4., zbirka
Windsor, Konji i druge ivotinje, folio 117r
U Leonardovoj znanosti ivih oblika, obrasci organizacije ivota i njegovi
temeljni procesi metabolizma i rasta bile su ujedinjujue pojmovne niti koje
su isprepletale njegovo znanje o makrokozmosu i mikrokozmosu. U
makrokozmosu, glavne teme njegove znanosti bile su gibanje vode i zraka,
geoloki oblici i preobrazbe Zemlje te raznolikost biljnog svijeta i obrasci
rasta u biljaka. U mikrokozmosu je u sreditu njegova zanimanja bilo
ljudsko tijelo - njegova ljepota i proporcije, mehanika kretanja i
usporeivanje ljudskog tijela sa ivotinjskim tijelima u pokretu, poglavito s
ptijim letom.
GIBANJE VODE
Leonardo je bio zadivljen vodom u svim njezinim pojavnim oblicima.
Prepoznao je njezinu temeljnu ulogu medija ivota i ivotne tekuine,
matrice svih organskih oblika. Ona je rasprostranjena meu svim ivim
biima i njihov je tjelesni sok, zapisao je. Bez vode nita ne zadrava svoj

izvorni oblik. Cijelog ivota nastojao je shvatiti tajanstvene procese u

pozadini stvaranja prirodnih oblika prouavajui gibanje vode kroz zemlju i
zrak.
Kao strojar, Leonardo je naveliko radio na planovima za odvodnju,
navodnjavanje, isuivanje movara i uporabu vodene snage za crpljenje,
mljevenje i piljenje. Kao i ostali glasoviti renesansni strojari, bio je dobro
upoznat s koristima, kao i s razornim uincima vodene sile. Ali bio je jedini
koji je otiao dalje od empirijskih pravila hidraulikog strojarstva i upustio
se u odrivo teoretsko prouavanje toka vode. Njegova istraivanja i
istanani crtei tokova rijeka, vrtloga, spiralnih virova i drugih obrazaca
uzburkanosti postavili su ga na elo podruja koje u njegovo doba ak jo
nije ni postojalo - discipline koju danas poznajemo pod imenom dinamika
fluida. Cijelog ivota Leonardo je promatrao tokove rijeka, plime i oseke,
crtao prelijepe i tone zemljovide itavih porjeja i istraivao struje u
jezerima i morima, prelijevanje vode preko brana i slapova, gibanje valova,
kao i tok vode kroz cijevi, preko kljunova i kroz razne otvore. Njegova
zapaanja, crtei i teoretske zamisli ispunjavaju stotine i stotine stranica
njegovih Biljenica.
Cjeloivotnim prouavanjem, Leonardo je stekao potpuno razumijevanje
osnovnih svojstava toka tekuina. Prepoznao je djelovanje dviju tekuih sila
u tekuoj vodi - sile tee i sile unutarnjeg trenja tekuine, ili viskoznost - i
ispravno je opisao mnoge pojave koje nastaju meusobnim djelovanjem tih
sila. Takoer je spoznao da se vodu ne moe stlaiti i da, iako moe imati
beskonaan broj oblika, njezina masa uvijek ostaje nepromijenjena.
U grani znanosti koja ak nije ni postojala prije njega, Leonardove
duboke uvide u prirodu toka tekuina moramo ocijeniti kao vrijedno
postignue. injenica da je mnoge uzburkane strukture pogreno nacrtao i
zamislio neke pojavnosti strujanja koje se ne javljaju u stvarnosti, ne
umanjuje veliinu njegovih postignua, osobito ako imamo na umu
injenicu da se ak i danas znanstvenici i matematiari susreu sa znatnim
potekoama u svojim pokuajima da predvide i modeliraju sloene
pojedinosti uzburkanih strujanja.
U sreditu je Leonardovih istraivanja uzburkanosti bio vodeni vir ili
vrtlog. U njegovim su Biljenicama brojni crtei virova i vrtloga svih veliina i
vrsta - u rijenim i jezerskim strujama, iza molova i lukobrana, u bazenima
podno slapova i iza predmeta razliitih oblika uronjenih u vodenu struju.
Ovi esto vrlo lijepi crtei dokaz su Leonardove beskonane zadivljenosti
temeljnom vrstom uzburkanosti koja je istodobno u stalnoj mijeni i
nepromjenjiva. Vjerujem da je ova zadivljenost rezultat duboke intuicije koja
mu je govorila da dinamika vrtloga, koja predstavlja spoj stabilnosti i
promjene, utjelovljuje temeljno svojstvo ivih oblika.
Leonardo je prvi shvatio detaljna gibanja vodenih virova, esto ih crtajui
vrlo precizno ak i u sloenim situacijama. Ispravno je razlikovao plone

krune virove u kojima se voda u biti vrti poput vrstog tijela, i spiralne
vrtloge (kakvi nastaju u kadi kada isputamo vodu kroz odvod), koji stvaraju
uplji prostor, ili lijevak, u svojem sreditu. Spiralno ili kruno gibanje
svake tekuine, zapisao je, bre je to je blie sreditu vrtnje. Ono na to
ovdje ukazujemo je vrijedno divljenja, budui da je kruno gibanje kotaa
mnogo sporije to je blie sreditu vrteeg predmeta. Takvim podrobnim
studijama vrtloga u uzburkanoj vodi nitko se nije bavio sljedeih tristo i
pedeset godina, sve dok fiziar Hermann von Helmholtz nije razvio
matematiku analizu vrtlonog gibanja sredinom devetnaestog stoljea,
Leonardo je stvorio nekoliko razraenih crtea vrlo sloenih uzoraka
uzburkanosti, a koje je proizveo stavljajui razliite prepreke u vodenu
struju. Slika 6-4, iz zbirke Windsor, pokazuje uzburkano strujanje oko
pravokutne daske uronjene u tok pod dva razliita kuta. (Dodatne varijacije
predloene su na skicama desno od glavnog crtea.) Gornji crte jasno
pokazuje par vrtloga koji se vrte u suprotnim smjerovima na vrhu struje
nasumine brazde. Glavne pojedinosti ovog sloenog obrasca uzburkanosti
su potpuno toni - to je nevjerojatan dokaz Leonardove sposobnosti
promatranja i pojmovne jasnoe.
OBLICI I PREOBRAZBE IVUE ZEMLJE
Leonardo je vodu vidio kao glavnu silu u oblikovanju Zemljine povrine.
Voda rui planine i ispunjava doline, napisao je, i kada bi mogla, eljela bi
Zemlju uobliiti kao savrenu kuglu. Ova svjesnost neprekidnom
meusobnom djelovanju vode i stijenja nagnala ga je da poduzme opsena
geoloka istraivanja, koja su mu posluila da naslika fantastine stjenovite
tvorevine koje se toliko esto pojavljuju u sjenovitim pozadinama njegovih
slika.

Slika 6-4: Uzburkana brazda iza pravokutne daske, oko 1509-11.,

zbirka Windsor, Studije krajobraza, biljaka i vode, folio 42r
Njegova su geoloka zapaanja zaprepaujua ne samo zbog velike

tonosti nego i zato to su ga navela da formulira glavna naela koja su

ponovno otkrivena stoljeima kasnije i koja geolozi dan-danas primjenjuju.
Leonardo je prepoznao vremenski niz u slojevima zemlje i stijena i
odgovarajue nizove u okaminama pohranjenima u tim slojevima te je
zabiljeio mnoge istanane detalje o eroziji tla i rijenim nanosima.
Bio je prvi koji je iznio postavku da su Zemljini oblici posljedica procesa
koji su se dogaali tijekom dugih vremenskih razdoblja koja danas zovemo
geolokim dobima. Takvim se pogledom pribliio evolucijskom gleditu vie
od tri stotine godina prije Charlesa Darwina. koji je takoer u geologiji
pronaao nadahnue za svoju evolucijsku misao. Za Leonarda, geoloko je
doba zapoelo s oblikovanjem ivue Zemlje, a na taj je proces s osjeajem
strahopotovanja i tajnovitost: aludirao na svojim slikama.
Opiite krajobraz s vjetrom i vodom, upozoravao je Leonardo svoje
kolege slikare, i u cik zore i u smiraj dana,. Bio je pravi majstor
prikazivanja tih atmosferskih uinaka. Poput svojih prethodnika i
suvremenika, esto je na svojim slikama prikazivao cvijee i biljke zbog
njihova simbolikog znaenja, ali, za razliku od veine svojih kolega slikara,
uvijek je pazio da biljke naslika u odgovarajuim ekolokim stanitima u
skladu s godinjim dobima i uz veliku botaniku tonost.
Biljenice sadre brojne crtee stabala i biljaka u cvatu tipinih za Italiju,
a mnogi od njih su remek-djela detaljnih botanikih slika. Ti su crtei
uglavnom izraeni kao studije za slike, ali neki od njih takoer sadre i
potankosti o svojstvima biljaka. Za razliku od formalnih biljnih motiva koji
su bili uobiajeni na renesansnim slikama, Leonardovo cvijee, biljke i
stabla iskazuju ivotnost i draest kakvu je mogao postii samo slikar koji
uistinu poznaje biljke i ekologiju.
I doista, Leonardov se um nije zadovoljavao tek oslikavanjem biljaka na
slikama, ve se bavio iskrenim propitivanjem njihove sutinske naravi obrascima metabolizma i rasta koji lee u osnovi njihovih organskih oblika.
Pomno je promatrao utjecaj suneve svjetlosti, vode i sile tee na rast
biljaka; prouavao je biljni sok stabala i ustanovio da se ivotna dob stabla
moe odrediti prema broju godova u presjeku debla; istraivao je uzorke
lia i grana oko njihovih stabljika, to dananji botaniari zovu
prouavanjem filotakse; i povezivao je grananje s djelovanjem ivotnih
sokova stabla, to je bio izvanredan uvid u uinke hormonalnog djelovanja
koje je postalo poznato tek u dvadesetom stoljeu. Kao u mnogim drugim
poljima, Leonardo je u svojim znanstvenim razmiljanjima otiao mnogo
dalje od svojih suvremenika, potvrdivi se kao prvi veliki teoretiar botanike.
MAKROKOZMOS I MIKROKOZMOS
Kad god je Leonardo istraivao oblike prirode u makrokozmosu, traio je
i slinosti uzoraka i postupaka u ljudskom tijelu. inei tako, otiao je dalje

od openitih analogija izmeu makrokozmosa i mikrokozmosa koje su bile

opepoznate u njegovo doba, povlaei paralele izmeu vrlo profinjenih
zapaanja u oba svijeta. Svoje je znanje o uzburkanim strujanjima vode
primijenio na gibanje krvi u srcu i aorti. Na ivotni sok biljaka gledao je
kao na njihovu osnovnu ivotnu tekuinu i primijetio da taj sok hrani biljno
tkivo, onako kako krv hrani tkiva u ljudskom tijelu. Primijetio je slinost u
grai stabljike (koju botaniari zovu funikulusom) koja povezuje sjeme biljke
s tkivima ploda i pupanom vrpcom koja povezuje ljudski fetus s
posteljicom. Ta je zapaanja uzeo kao vrste dokaze jedinstva ivota na svim
prirodnim razinama.
Leonardova sveobuhvatna i pedantna promatranja ljudskog tijela
moramo smjestiti meu njegova najvea znanstvena postignua. Kako bi
prouio organske oblike ljudskoga tijela, secirao je brojna trupla ljudi i
ivotinja i prouio njihove kosti, zglobove, miie i ivce, crtajui ih s dotad
nevienom tonou i jasnoom. Istodobno su njegovi anatomski crtei i
vrhunska umjetnika djela, zahvaljujui njegovoj jedinstvenoj sposobnosti
prikazivanja oblika i pokreta u zadivljujuim vizualnim perspektivama s
istananim stupnjevanjem svjetlosti i sjene, koje njegovim crteima daje
ivotnu kvalitetu kakva se rijetko postie u modernim anatomskim
ilustracijama.
Prelistavajui Leonardove crtee i biljeke na vie od tisuu stranica
anatomskih rukopisa, moemo razluiti nekoliko irokih tema. Prva je tema
ljepote i proporcije, kojima su renesansni umjetnici bili zadivljeni. Vidjeli su
proporciju u slikarstvu, kiparstvu i arhitekturi kao bit sklada i ljepote, i bilo
je mnogo pokuaja da se ustanovi kanon proporcija za ljudski lik, Leonardo
se na ovaj projekt bacio svojom uobiajenom ustrinom i pozornou za
pojedinostima, uzimajui mnotvo mjera kako bi ustanovio opsean sustav
korespondencija izmeu svih dijelova tijela. Istodobno je istraivao odnose
izmeu proporcija i ljepote u svojim slikama. Lijepe proporcije aneoskoga
lica na slici, napisao je, stvaraju skladnu slogu, koja stie do oka
istodobno, ba kao to [akord] u glazbi stie do uha.
Druga velika tema Leonardova anatomskog istraivanja bilo je ljudsko
tijelo u pokretu. Kao to je ranije spomenuto, Leonardova znanost ivih
oblika je znanost pokreta i preobrazbe, bez obzira na to prouava li planine,
rijeke, biljke ili ljudsko tijelo. Stoga, shvatiti ljudski oblik za njega je znailo
shvatiti tijelo u pokretu. Na bezbrojnim je podrobnim i zaprepaujue
tonim crteima pokazao kako ivci, miii, tetive i kosti rade zajedno kako
bi pokrenuli tijelo.
MEHANIKI INSTRUMENTI PRIRODE
Leonardo nikada nije na ljudsko tijelo gledao kao na stroj. Meutim, bilo
mu je sasvim jasno da se i u ljudi i u ivotinja javljaju neke mehanike

funkcije. Na svojim anatomskim crteima ponekad je miie zamjenjivao

nitima ili icama kako bi bolje prikazao smjer djelovanja sila (vidi sliku 1-1 i
sliku 9-4 ). Pokazao je kako zglobovi djeluju kao arke i primijenio je naelo
poluge kako bi objasnio gibanje udova. Priroda ne moe ivotinjama dati
pokret bez mehanikih instrumenata, izjavio je. Stoga je osjeao da, kako bi
shvatio pokrete ivotinjskoga tijela, mora istraiti zakone mehanike, I doista,
za Leonarda je to bila glavna uloga ove grane znanosti. Instrumentalna ili
mehanika znanost je vrlo plemenita i najkorisnija od svih jer zahvaljujui
njoj sva iva tijela koja se kreu obavljaju sva svoja djelovanja.
Kako bi ispitao mehaniku miia, tetiva i kostiju, Leonardo je uronio u
dugo istraivanje znanosti o teinama, koju danas nazivamo statikom, a
koja se bavi analizom tereta i sila koje djeluju na fizike sustave u statikom
ekvilibriju, kao to su ravnotee, poluge i koloturnici. U doba renesanse ovo
je znanje bilo vrlo vano arhitektima i inenjerima, kao to je vano i danas,
a srednjovjekovna znanost o teinama sastojala se od velike zbirke radova
skupljenih krajem trinaestog i u etrnaestom stoljeu.
Na svoj uobiajen nain, Leonardo je upio kljune zamisli iz najboljih i
najizvornijih tekstova, osvrnuo se na mnoge njihove postavke u svojim
Biljenicama, potvrdio ih izvodei pokuse i odbacio neke neispravne dokaze.
Osobito se esto klasini zakon poluge ponavlja u Biljenicama. U Kodeksu
Atlanticusu, primjerice, Leonardo kae: Odnos teina koje dre ruice vage
paralelno s obzorom je isti kao i odnos teina samih ruica, ali obrnut.
Leonardo je primijenio taj zakon kako bi izraunao sile i teine potrebne
za uspostavljanje ravnotea u brojnim jednostavnim i sloenim sustavima u
kojima su se javljale vage, poluge, koloturnici i grede koje vise na
konopcima. Osim toga, pomno je analizirao napetosti u razliitim odsjecima
konopaca, vjerojatno zbog procjene slinih napetosti u miiima i tetivama
ljudskih udova.
Leonardo je primjenjivao zakon poluge ne samo u situacijama gdje sile
djeluju u smjeru okomitom na ruice poluge nego i na sile koje djeluju pod
razliitim kutovima. Kodeks Arundel i Rukopis E, poglavito, sadre brojne
dijagrame razliite sloenosti s utezima koji djeluju pod razliitim kutovima
pomou konopaca i koloturnika. Prepoznao je da u takvim sluajevima,
relevantna duljina u zakonu poluge nije stvarna duljina poluge, ve okomita
udaljenost od crte sile do osi vrtnje. On je tu udaljenost zvao potencijalnom
polugom (braccio potenziale) i jasno je naznaio u mnogim dijagramima. U
modernoj statici, potencijalna ruica poluge poznata je kao poluga
momenta, a produkt poluge momenta i sile naziva se momentom, ili
zakretnim momentom. Leonardovo otkrie naela prema kojem zbroj svih
momenata na bilo kojoj toki mora biti jednak nitici da bi sustav bio u
statikoj ravnotei njegov je najizvorniji doprinos statici. To je otkrie otilo
mnogo dalje od srednjovjekovne znanosti o teinama iz njegova doba.

LEONARDOVI STROJEVI
Leonardo je svoje znanje o mehanici primijenio ne samo na svoja
ispitivanja pokreta ljudskoga tijela nego i na svoje studije o strojevima. I
doista, jedinstvenost njegova genija leala je u njegovu spoju umjetnosti,
znanosti i oblikovanja.
Za ivota bio je slavan kao umjetnik, ali i kao briljantan mehaniki
strojar koji je izumio i osmislio brojne strojeve i mehanike naprave, esto
utemeljene na inovacijama koje su bile stoljeima ispred svog vremena.55
Danas njegove tehnike nacrte esto izlau diljem svijeta, nerijetko uz
drvene makete koje zadivljujue potanko pokazuju kako je zamislio da one
rade.
Kao to je ranije navedeno, Leonardo je bio prvi koji je odvojio
pojedinane mehanizme od strojeva u koje su bili postavljeni. U tim
studijama, on je uvijek ustrajao u tome da se bilo kakvo poboljanje
postojeih naprava mora temeljiti na zdravu poznavanju naela mehanike.
Posebnu je pozornost posveivao prijenosu energije i pokreta s jedne razine
na drugu, to je predstavljalo temeljni izazov renesansnim strojarima. Na
crteu mlina pogonjenog vodom (slika 8-3), primjerice, pokret se prenosi tri
puta izmeu vodoravnih i okomitih osovina pomou kombinacije
nazupanih kotaa i punih mehanizama. Leonardo je jasno ukazao na
odgovarajui prijenos sile na malom dijagramu ispod glavnog crtea.
Meu mnogim Leonardovim mehanikim inovacijama, nekoliko njih
pretvara kruni pokret koljenaste osovine u izravni pokret naprijed-natrag,
koji se, primjerice, moe izvoditi u automatiziranim manufakturnim
postupcima. A zatim je tu i Leonardov vrlo poznat, iznimno domiljat nacrt
jarbola s dva kotaa za podizanje (slika 2-3), koji obavlja suprotnu
konverziju: pokret okomito djelujue poluge koja se njie naprijed-natrag
pretvara se u glatko podizanje tekog tereta pomou dva nazupana kotaa i
zupastog prijenosa. To je jedan od najslavnijih tehnikih crtea. On
prikazuje mehanizam i u sastavljenom i u rasklopljenom obliku s vidljivom
sloenom kombinacijom zupanika i ploa.
U doba renesanse dizalice, kranovi i drugi veliki strojevi bili su izraeni
od drva i glavni je problem predstavljalo trenje izmeu njihovih pominih
dijelova. Leonardo je izmislio brojne sloene naprave za smanjenje trenja i
habanja, ukljuujui i sustave za automatsko podmazivanje, prilagodljive
leajeve i pokretne valjkaste leajeve raznih oblika - kugla, valjaka, krnjih
stoaca i tako dalje. Slika 6-5 prikazuje elegantan primjer kuglinog leaja
koji se sastoji od osam vretena konkavnih stranica koji se vrte na vlastitim
osovinama, a izmeu vretena nalaze se kugle koje se slobodno mogu vrtjeti,
ali ih vretena sprjeavaju da se pomiu bono. Kada se na ovaj kuglini leaj
stavi platforma, trenje se toliko smanjuje da se platforma moe lako okretati
ak i kada je na njoj teak teret.

Slika 6-5: Kuglini leaj, Kodeks Madrid I, folio 20v, Model izradio Musto
Techni, Montreal, 1987.
Svi veliki renesansni strojari bili su svjesni uinaka trenja, ali Leonardo
je bio jedini koji je poduzeo sustavna empirijska istraivanja sila trenja.
Pokusom je ustanovio da, kada neki predmet klie po nekoj plohi, koliinu
trenja odreuju tri imbenika: grubost povrina, teina predmeta i nagib
nagnute plohe.
Kako bi tono znao koliinu teine potrebne da pomakne stotinu funta
preko strme ceste, ovjek mora znati prirodu dodira tereta i plohe o koju se
tare dok se giba, jer razliita tijela imaju razliita trenja...
Razliite kosine imaju razliite stupnjeve otpora na dodirnim
plohama, jer, ako neku teinu moramo pomicati ravnim tlom, i
moramo je vui, ona e nedvojbeno pruati prvi stupanj otpora, jer sve
lei na zemlji, a nita na konopcu kojim teret kanimo pomicati... Ali to
ve znate, ako biste morali povui teret ravno uvis, blago struui i
dodirujui okomiti zid, teina je gotovo u potpunosti na konopcu kojim
diete teret, a tek djeli teine pada na zid po kojem se tare.
Leonardove zakljuke u potpunosti podrava moderna mehanika. Danas
silu trenja definiramo kao umnoak koeficijenta trenja (mjerei grubost
povrina) i sile okomite na dodirnu povrinu (koja ovisi i o teini predmeta i
kosini povrine).
Leonardova istraivanja prijenosa energije navela su ga da istrai
srednjovjekovno vjerovanje da se energija moe zauzdati strojevima koji se
neprestano kreu bez ulaganja nove energije. Isprva je prihvatio ovu
zamisao. Osmislio je sloene mehanizme koji bi odravali vodu u
neprekidnom gibanju posredstvom raznih sustava povratne sprege. Ali, na
koncu je shvatio da bi svaki mehaniki sustav postupno izgubio svoju
energiju zbog trenja. Na kraju, Leonardo se izrugivao pokuajima izgradnje

perpetuum mobile. Pronaao sam meu pretjeranim i nemoguim

zabludama ljudskoga uma, zapisao je u Kodeksu Madridu, potragu za
neprekidnim gibanjem, koje neki jo zovu i kotaem koji se vjeno vrti.
Leonardo je svoje ivo zanimanje za trenje prenio i na svoje opsene
studije toka tekuina. Kodeks Madrid sadri pedantne biljeke o njegovim
istraivanjima i analizama otpora vode i zraka prema vrstim tijelima u
pokretu, kao i vode i vatre koje se kreu kroza zrak. Dobro svjestan
unutarnjeg trenja tekuina, poznatijeg kao viskoznost, Leonardo je posvetio
brojne stranice svojih Biljenica analiziranju njezinih uinaka na tok
tekuina. Voda sama po sebi ima koheziju, zapisao je u Kodeksu
Leicesteru, i ta je kohezija vra to je voda viskoznija.
Otpor zraka je posebno zanimao Leonarda, jer je igrao vanu ulogu u
jednoj od njegovih velikih strasti - letu ptica i smiljanju strojeva za letenje.
Kako bismo imali pravu znanost o gibanju ptica zrakom, izjavio je, nuno
je prvo imati znanost o vjetrovima.
SAN 0 LETENJU
San o letenju poput ptice je star koliko i ljudski rod. Ali nitko se tim
snom nije bavio gorljivije i upornije i nitko ga nije pedantnije izuavao od
Leonarda da Vincija. Njegova znanost o letu u sebi je sadravala brojne
discipline - od dinamike fluida do ljudske anatomije, mehanike, anatomije
ptica i mehanikog strojarstva. Marljivo se bavio ovim istraivanjima veim
dijelom svog ivota, od najranijih godina egrtovanja u Firenci do starosti u
Rimu.
Prvo intenzivno razdoblje istraivanja strojeva za letenje zapoelo je
poetkom 1490-ih godina, desetak godina nakon Leonardova dolaska u
Milano. U pokusima koje je izvodio tijekom ovog razdoblja kombinirao je
mehaniku s anatomijom ljudskoga tijela. Pomno je ispitivao i mjerio
sposobnost tijela da stvori razliite koliine sile kako bi ustanovio kako bi
ovjek/pilot mogao podii u zrak stroj za letenje maui mehanikim
krilima.
Leonardo je shvatio da se zrak ispod ptijega krila stlauje zamahom
nadolje. Vidite kako krila, koja udaraju zrak, odravaju tekoga orla visoko
u zraku, zapisao je u Kodeksu Atlanticusu, a zatim dodao izvanrednu
primjedbu: Koliko sile predmet primijeni prema zraku, toliko i zrak
primjenjuje prema predmetu. Leonardovu je primjedbu ponovio Isaac
Newton 200 godina kasnije i otad je poznata kao Newtonov trei zakon
gibanja.

Slika 6-6: Leonardov letei brod

Rukopis B,folio 80r
Rezultat ovih ispitivanja je Leonardov takozvani letei brod, njegov prvi
crte stroja za letenje (vidi sl. 6-6). S ljudskoga gledita, taj je crte prilino
udan. Pilot ui u sreditu letjelice i gurajui stopalima dvije pedale te
okreui rukama dvije ruice stvara silu potrebnu za letenje. Kako
naglaava povjesniar Domenico Laurenza: Nema nikakve biljeke, nigdje
se ne spominje... kako e pilot upravljati letom stroja u zraku, on postaje
gotovo automatskim pilotom: tu je samo zato da proizvede dovoljno energije
da stroj podigne u zrak.
Tijekom tih godina Leonardo je osmislio niz mnogo stvarnijih strojeva za
letenje u kojima je pilot smjeten vodoravno (vidi sl. 6-7). Ti su crtei
predviali mnogo raznolikije i domiljatije pokrete. Ljudske ruke i noge slue

za pokretanje krila. Drugim se pokretima okreu krila, naginju se prema

gore za zamah uvis i otvaraju se za zamah nadolje, onako kako ptice mau
krilima dok lete. Drugim se pokretima odrava ravnotea i mijenja smjer
letenja.
Ovi crtei (u Rukopisu B i Kodeksu Atlanticusu) predstavljaju
Leonardove najsloenije nacrte strojeva za letenje. Na temelju tih nacrta,
dananji inenjeri izradili su nekoliko modela istih. Na slici 6-8 prikazan je
jedan od tih modela, izraen od grae kakva je postojala u renesansi. Na
alost, ogranienja tih materijala - drvenih preki, konatih zglobova i
remenja te pokrova od vrstoga platna - jasno nam pokazuju zato Leonardo
nije bio u stanju izraditi uporabni model svojih strojeva za letenje, iako su
bili zasnovani na zdravim aerodinamikim naelima. Ukupna teina stroja i
pilota bila je jednostavno prevelika da bi se odigla od tla samo snagom
ljudskih miia.
Naposljetku je Leonardu postalo jasno da nee moi postii potreban
odnos snage i teine kako bi uspjeno poletio. Deset godina nakon svojih
pokusa sa strojevima za letenje u Milanu, ponovno se intenzivno posvetio
letu u Firenci, pri emu se bavio paljivim i metodinim promatranjem ptica
u letu, zapisujui potanko najistananije pojedinosti o anatomiji i
aerodinamici. U Biljenici sa zapisima o svojim promatranjima, Kodeksu o
letu ptica, Leonardo je zakljuio da ovjekov let s mehanikim krilima moda
nije mogu zbog ogranienja u grai ljudskog tijela. Ptice imaju snane
prsne miie, primijetio je, koji im omoguuju da brzo pobjegnu od
grabeljivaca, ili da nose teak ulov, ali da bi ostale u zraku i normalno
letjele, treba im tek djeli te snage.

Slika 6-7: Nacrt stroja za letenje, Rukopis B.folio 74v

Promatranja su Leonarda navela na to da nagaa da bi ljudi, iako ne bi
mogli letjeti maui mehanikim krilima, moda mogli lebdjeti ili jedriti
zrakom, jer je za to potrebno puno manje snage. Tijekom posljednjih godina

u Firenci, zapoeo je izvoditi pokuse s nacrtima strojeva za letenje s

nepominim krilima, slinima dananjim letjelicama-zmajevima. Na temelju
tih nacrta britanski su inenjeri nedavno izgradili jednu takvu letjelicuzmaja i uspjeno je iskuali u letu s krednih litica u jugoistonoj Engleskoj,
poznatijih pod imenom Sussex Downs. Ovaj prvi let Leonardova zmaja
navodno je bio uspjeniji od prvih pokuaja brae Wright 1900. godine.
Iako strojevima s pokretnim mehanikim krilima nije bilo sueno da
polete, modeli izraeni prema Leonardovim nacrtima izvanredna su
svjedoanstva njegova genija kao znanstvenika i strojara. Rijeima
povjesniara umjetnosti Martina Kempa: Koristei mehanike sustave, krila
mau valovitom i prijeteom gracioznou divovske ptice grabljivice...
[Leonardovi] nacrti zadravaju svoju konceptualnu snagu kao arhetipski
izrazi ljudske elje da oponaa ptice i svoju sposobnost izazivanja osjeaja
uenja ak i suvremenog gledateljstva, kojemu je potpuno normalna i
uobiajena stvar vidjeti tone i tone metala koje lete zrakom.

Slika 6-8: Djelatni model stroja za letenje,

Muzej povijesti znanosti, Firenca
TAJNA LJUDSKOG IVOTA
Trea je velika tema Leonardovih anatomskih istraivanja (osim tema
sklada i proporcije te tijela u pokretu) njegova uporna potraga za
razumijevanjem prirode ivota. To je lajtmotiv njegovih anatomija unutarnjih
tjelesnih organa i osobito njegovih ispitivanja srca - tjelesnog organa koji je
stoljeima sluio kao najistaknutiji simbol ljudskog postojanja i
emocionalnog ivota.
Leonardovo pomno i strpljivo istraivanje gibanja srca i krvotoka, kojima
se bavio u starosti, predstavljaju vrhunac njegova rada na anatomiji. On ne

samo da je shvatio i nacrtao srce onako kako to nije uinio nitko prije njega
nego je i zapaao takve pojedinosti u radu srca i krvotoku kakve stoljeima
nakon njega nisu primjeivali medicinski istraivai.
Budui da nije vidio tijelo kao stroj, u sreditu njegova zanimanja nije
bio mehaniki prijenos krvi, ve dvojni problemi, kako ih je on vidio: kako
rad srca odrava krv na tjelesnoj temperaturi i kako srce i krvotok proizvode
ivotnu snagu koja nas odrava na ivotu. Prihvatio je antiku zamisao da
ta ivotna snaga nastaje od mjeavine krvi i zraka - to je ustvari tono ako
tu mjeavinu prepoznamo kao kisikom zasienu krv - i razvio domiljatu
teoriju kako bi rijeio oba problema.
Kako nije posjedovao nikakva znanja o kemiji, Leonardo je upotrijebio
svoje iroko znanje o uzburkanim strujanjima vode i zraka te o ulozi trenja
kako bi pokuao objasniti podrijetlo mjeavine krvi i zraka te tjelesne
temperature. Tu je ukljuen i pedantan opis mnogih istananih svojstava
toka krvi - ukljuujui i usklaeno djelovanje sranih zalistaka - koje je
prikazao nizom sjajnih crtea. Kako pie ugledni lijenik i prouavatelj
Leonardova djela Kenneth Keele:
Leonardov uspjeh u sranoj anatomiji [je] toliko velianstven da
postoje neki vidovi njegova rada kojima se moderna anatomska
ilustracija jo nije ni pribliila... Njegova dosljedna praksa ilustriranja
srca i njegovih zalistaka, i u sistoli i u dijastoli, s usporedbom poloaja
tih dijelova, rijetko je, ako i ikad, bila izvedena i u jednom
anatomskom udbeniku.
Leonardu su promaknule neke od kljunih pojedinosti u vezi s
mehanikom optoka krvi, koje je otkrio William Harvey stotinu godina
kasnije, a bez kemije nije mogao objasniti razmjenu kisika izmeu krvi,
plunog tkiva i tjelesnih tkiva. Ali zadivljuje kako je prepoznao mnoga
istanana svojstva staninog metabolizma ne znajui nita o stanicama primjerice, da toplinska energija podrava metabolike procese, da ih kisik
(ivotna snaga) odrava, da postoji stalan protok kisika od srca do
perifernih dijelova tijela, i da se krv vraa s otpadnim tvarima iz
metabolizma tkiva. Drugim rijeima, Leonardo je razvio teoriju o radu srca i
krvotoku koja mu je omoguila da shvati neka od temeljnih obiljeja
biolokog ivota.
Tijekom posljednjeg desetljea svog ivota, dok se bavio svojim
najnaprednijim prouavanjima ljudskoga srca, Leonardo se takoer poeo
silno zanimati za jo jedan vid tajne ivota - njegovo podrijetlo u postupcima
razmnoavanja i razvoja embrija. Oduvijek je embriologiju smatrao
sastavnim dijelom svojih istraivanja ljudskog tijela, to je vidljivo i iz
velianstvena kratkog pregleda budueg (nikad sastavljenog) traktata o
gibanju tijela, napisanog dvadesetak godina ranije. Ovaj kratki pregled

zapoinje sljedeom sveobuhvatnom izjavom:

Ovaj rad trebao bi zapoeti sa zaeem ovjeka, i trebao bi opisati
prirodu maternice i kako dijete ivi u njoj, i do kojeg stupnja boravi u
njoj, i na koji nain dobiva ivot i hranu, i njegov rast, i koliki je
vremenski razmak izmeu jednog stupnja rasta i sljedeeg i to dijete
potiskuje van iz majina tijela.
Leonardovo istraivanje embriologije, zasnovano uglavnom na seciranju
krava i ovaca, obuhvaalo je veinu tema koje je bio naveo na popisu i
dovelo ga je do izvanrednih zapaanja i zakljuaka. Dok je veina autoriteta
iz njegova vremena vjerovala da sva naslijeena svojstva dolaze od oca, on je
jasno ustvrdio: Majino sjeme ima istu mo u embriju kao i oevo.
Zadivljujue je potanko opisao ivotne postupke fetusa u maternici,
ukljuujui i njegovo hranjenje putem pupane vrpce, a obavio je i niz
mjerenja ivotinjskih fetusa kako bi odredio brzinu i stupanj rasta.
Leonardovi su crtei embrija draesna i dirljiva otkria tajne koja okruuje
podrijetlo ljudskoga ivota (vidi sl. E-l). Rijeima lijenika Sherwina
Nulanda:
[Leonardov] opis petomjesenog fetusa u maternici je neto
prelijepo... To je pravo umjetniko remek-djelo i s obzirom na to da se
u to vrijeme vrlo malo znalo o embriologiji, takoer je i pravo remekdjelo znanstvenog pogleda na svijet.
Na kraju krajeva, Leonardo je vrlo dobro znao da e priroda i podrijetlo
ivota ostati tajnom, bez obzira na to koliko njegov znanstveni um bio
briljantan. Priroda je puna beskrajnih uzroka koji se nikada nisu pojavili u
iskustvu. izjavio je u svojim kasnim etrdesetima, a to je bivao starijim, to
se njegov osjeaj tajanstvenosti produbljivao. Gotovo svi likovi na njegovim
posljednjim slikama imali su na licu taj neopisiv osmijeh, esto u
kombinaciji s podignutim kaiprstom. Za Leonarda je tajna pie Kenneth
Clark, bila sjenka, osmijeh i prst uperen u tamu.

SEDMO POGLAVLJE

Geometrija izvedena s gibanjem

Leonardo je bio veoma svjestan kljune uloge matematike u formuliranju
znanstvenih zamisli i u biljeenju i vrednovanju pokusa. Ne postoji sigurnost
zapisao je u svojim Biljenicama, gdje ovjek ne moe primijeniti neku od
matematikih znanosti, ili neku od znanosti povezanih s matematikim
znanostima. U svojim je Anatomskim studijama izjavio, bjelodano odajui
poast Platonu: Neka nitko tko nije matematiar ne ita moja naela.
Leonardov pristup matematici bio je znanstveniki, a ne matematiarski.
Matematikim je jezikom elio pruiti dosljednost i strogost opisima svojih
znanstvenih zapaanja. Meutim, u njegovo vrijeme nije postojao
matematiki jezik prikladan za izraavanje znanosti kakvom se on bavio istraivanjima oblika prirode u pokretu i preobrazbi, I tako je Leonardo
upotrebljavao svoju sposobnost vizualizacije i velianstvenu intuiciju kako bi
izvodio pokuse s novim tehnikama koje su nagovijestile grane matematike
koje e se razviti tek stoljeima kasnije. Meu njima su teorija funkcija i
polja integralnog rauna i topologije, o emu u raspravljati u daljnjem
tekstu.
Leonardovi matematiki dijagrami i biljeke raspreni su po njegovim
Biljenicama. Mnoge od njih jo nisu u cijelosti vrednovane.
I dok su lijenici objavljivali knjige, u kojima su pokuali rasvijetliti
njegove anatomske studije i botaniari pisali podrobne analize njegovih
botanikih crtea, jo uvijek nijedan profesionalni matematiar nije napisao
opseno djelo o njegovim matematikim radovima. Ovdje mogu iznijeti tek
kratak saetak ove zadivljujue strane Leonardova genija.
GEOMETRIJA I ALGEBRA
U renesansi, kako smo vidjeli, matematika se sastojala od dvije glavne
grane, geometrije i algebre, pri emu je prva naslijeena od Grka, a drugu su
razvijali uglavnom arapski matematiari. Geometrija je smatrana vanijom,
osobito meu renesansnim umjetnicima, kojima je predstavljala temelj
perspektive, tj. matematiku podlogu slike. Leonardo je s njima u potpunosti
dijelio ovakvo miljenje. A kako je njegov pristup znanosti bio uglavnom
vizualan, nije udno da je njegovo cjelokupno matematiko razmiljanje bilo
geometrijsko. Nikada nije stigao jako daleko s algebrom, i doista, esto je
inio nemarne pogreke u jednostavnim aritmetikim proraunima.
Matematika koju je smatrao stvarno vanom bila je geometrija, to je vidljivo

iz njegova uzdizanja oka kao kraljevia matematike.

I teko bi se moglo rei daje u takvu razmiljanju bio usamljen. ak i za
Galilea, stotinu godina nakon Leonarda, matematiki je jezik u osnovi bio
jezik geometrije. Filozofija je zapisana u toj velebnoj knjizi koja nam je
oduvijek pred oima, napisao je Galileo u jednom esto citiranom odlomku.
Ali mi je ne moemo razumjeti ako prvo ne nauimo jezik i slova kojima je
napisana. Taj je jezik matematiki, a slova su trokuti, krugovi i drugi
geometrijski likovi.
Poput veine matematiara u njegovo doba, Leonardo je esto
upotrebljavao geometrijske likove kako bi prikazao algebarske odnose.
Jednostavan, ali vrlo domiljat primjer je njegova sveproimljua uporaba
trokuta i piramida za ilustriranje aritmetikih progresija i, openitije, onog
to danas nazivamo linearnim funkcijama. Uporaba piramida za
prikazivanje linearnih proporcija bila mu je poznata iz njegovih studija o
perspektivi, gdje je primijetio da Svi predmeti prenose oku svoju sliku
putem piramide crta. Kada kaem 'piramide crta mislim na one crte koje se,
poevi od rubova povrine svakog predmeta, pribliavaju s neke udaljenosti
i stjeu u jednoj jedinoj toki... smjetenoj u oku.
U svojim biljekama Leonardo je esto prikazivao takvu jednu piramidu,
ili stoac, u okomitom presjeku, tj, jednostavno kao trokut ija osnovica
predstavlja rub predmeta, a njegov vrh toku u oku. Leonardo je potom
upotrijebio ovaj geometrijski lik - istokrani trokut (tj. trokut s dvije jednake
stranice)-kako bi prikazao aritmetike progresije i linearne algebarske
odnose,uspostavivi time vizualnu vezu izmeu proporcija perspektive i
kvantitativnih odnosa u mnogim poljima znanosti, tj. porast brzine padanja
nekog tijela s protokom vremena, o emu se raspravlja dolje.
Iz euklidske geometrije znao je da u nizu istokranih trokuta s
osnovicama na jednakoj udaljenosti od vrha, duine samih osnovica, kao i
udaljenost od vrha do krajnjih toaka, oblikuju aritmetiku progresiju.
Takve je trokute nazivao piramidama i prema tome se prema aritmetikoj
progresiji odnosio kao prema piramidalnoj.
Leonardo neprestano oslikava ovu tehniku u svojim Biljenicama.
Primjerice, u Rukopisu M nacrtao je piramidu (istokrani trokut) s nizom
osnovica, oznaenih kruiima i brojevima od. 1 do 8 (vidi si. 7-1). Unutar
trokuta, on takoer oznauje progresivno sve dulje osnovice brojevima od
1 do 8. U popratnom tekstu, daje jasnu definiciju aritmetike progresije:
Piramidi... sa svakim stupnjem poveanja duine raste i stupanj irine, a
takav proporcionalni rast nalazimo i u aritmetikoj proporciji, jer su dijelovi
koji rastu uvijek jednaki.
Leonardo je ovim osobitim dijagramom htio ilustrirati porast brzine
padajuih tijela protjecanjem vremena. Prirodno gibanje tekih stvari,
objanjava on, pri svakom stupnju pada dobiva sve vei stupanj ubrzanja. I
iz tog razloga, takav pokret koji zahtijeva energiju, predstavljen je likom

piramide. Znamo da se fraza svakim stupnjem pada odnosi na jedinice

vremena, jer na jednoj od prethodnih stranica iste Biljenice pie: Teina
koja slobodno pada u svakom stupnju vremena dobiva... po jedan stupanj
ubrzanja. Drugim rijeima, Leonardo uspostavlja matematiki zakon koji
kae da za tijela u slobodnom padu postoji linearna veza izmeu brzine i
vremena.

Slika 7-1:Piramidalni zakon,

Rukopis M, folio 59v
Dananjim matematikim jezikom kaemo da je brzina padajueg tijela

linearna funkcija vremena, i to piemo simboliki kao v = gt, gdje g oznaava

stalno gravitacijsko ubrzanje. Ovaj jezik Leonardu nije bio na raspolaganju.
Pojam funkcije kao odnosa izmeu varijabla razvijen je tek krajem
sedamnaestog stoljea. ak je i Galileo opisivao funkcionalni odnos izmeu
brzine i vremena padajueg tijela rijeima i jezikom proporcija, kao to je
inio Leonardo stotinu i etrdeset godina prije njega.
Vei dio svog ivota Leonardo je vjerovao da je njegova piramidalna
progresija univerzalni matematiki zakon koji opisuje sve kvantitativne
odnose izmeu fizikih varijabla. Tek je kasnije u ivotu otkrio da postoje
druge vrste funkcionalnih odnosa izmeu fizikih varijabli, i da se neke od
njih, takoer, moe prikazati piramidama. Primjerice, shvatio je da se
koliina moe razlikovati kod druge varijable na kvadrat, i da je taj odnos
takoer utjelovljen u geometriji piramida. U nizu piramida s kvadratnom
osnovicom i zajednikim vrhom, podruja osnovica su proporcionalna
kvadratima njihovih udaljenosti od vrha. Kako je zapisao Kenneth Keele,
nema dvojbe da bi s vremenom Leonardo preispitao i proirio mnoge
primjene svojeg piramidalnog zakona u svjetlu svojih novih saznanja. Ali,
kako emo vidjeti, Leonardo se posljednjih godina svog ivota radije posvetio
jednoj drukijoj vrsti matematike.
CRTEI I DIJAGRAMI
Leonardo je vrlo rano shvatio da je matematika njegova vremena
neprikladna za biljeenje najvanijih rezultata njegovih znanstvenih
istraivanja - opisa prirodnih oblika ivota u svojim neprekidnim kretanjima
i transmutacijama. Umjesto matematike, esto je upotrebljavao svoju
izvanrednu crtaku vjetinu kako bi grafiki zabiljeio svoja zapaanja u
slikama koje su esto zaudno lijepe, a istodobno zamjenjuju matematike
dijagrame.
Njegov glasoviti crte Voda koja pada na vodu (sl. 7-2), primjerice, nije
realistini snimak mlaza vode koji pada u lokvu, ve razraeni dijagram
Leonardove analize nekoliko tipova uzburkanosti koje izaziva utjecaj mlaza.
Slino tome, Leonardovi anatomski crtei, koje je nazivao
demonstracijama, nisu uvijek vjerne slike onoga to bi ovjek vidio na
pravoj razudbi. esto su ti crtei dijagramski prikazi funkcijskih odnosa
izmeu razliitih dijelova tijela.
Primjerice, u nizu crtea dubinskih struktura ramena (sl. 7-3), Leonardo
kombinira razliite grafike tehnike - pojedinane dijelove prikazuje
odvojene od cjeline, miie odrezane kako bi se vidjele kosti, dijelove
oznaava nizom slova, cord diagrams koji pokazuju pravce djelovanja sila
itd. - kako bi demonstrirao prostorna pruanja i meusobne funkcijske
odnose anatomskih oblika. Ti crtei jasno iskazuju svojstva matematikih
dijagrama, upotrijebljenih u anatomiji.

Sl. 7-2: Voda koja pada na vodu stajaicu oko 1508-9.,

zbirka Windsor, Studije krajobraza, biljaka i vode,folio 42r
Leonardovi znanstveni crtei - bilo da prikazuju elemente strojeva,
anatomske strukture, geoloke tvorevine, uzburkana strujanja vode ili
botanike pojedinosti biljaka - nikada nisu bili realistini prikazi jednog
jedinog promatranja. Prije je rije o sintezi ponovljenih promatranja,
oblikovanih kao teoretski modeli. Daniel Arasse iznosi zanimljivu primjedbu:
Kad god je Leonarao crtao predmete grubim linijama, ti su crtei
predstavljali konceptualne modele, a ne realistine slike. A kad god je
proizvodio realistine slike predmeta, ublaio bi obrise svojom slavnom
tehnikom sfumata, kako bi ih prikazao onako kako ti predmeti doista
izgledaju ljudskom oku
GEOMETRIJA U POKRETU
Osim to se koristio svojom fenomenalnom crtakom vjetinom, Leonardo
je takoer imao i formalniji matematiki pristup prikazivanju prirodnih
oblika. Za matematiku se ozbiljno zainteresirao u svojim kasnim tridesetim
godinama, nakon posjeta knjinici u Paviji. Svoja je prouavanja euklidske
geometrije proirio nekoliko godina kasnije uz pomo matematiara i
prijatelja Luce Paciolija. Nekih osam godina marljivo se bavio svescima
Euklidovih Elemenata i prouio nekoliko Arhimedovih radova. Ali svojim
vlastitim crteima i biljekama otiao je puno dalje od Euklida. Kako je
primijetio Kenneth Clark: Euklidski red nije mogao dugorono zadovoljiti
Leonarda, jer je bio u sukobu s njegovim smislom ivota.

Slika 7-3: Dubinske strukture ramena, oko 1509.,

Anatomske studije, folio 136r.
Ono to je Leonardo smatrao osobito privlanim u geometriji bila je
njezina sposobnost bavljenja stalnim varijablama. Matematike znanosti...
su samo dvije zapisao je u Kodeksu Madridu, od kojih je prva aritmetika, a
druga geometrija. Jedna obuhvaa diskontinuirane veliine [tj. varijable], a
druga kontinuirane. Leonardu je bilo jasno da je matematika kontinuiranih
veliina potrebna za opisivanje neprestanih gibanja i preobrazba u prirodi. U
sedamnaestom stoljeu matematiari su upravo radi toga razvili teoriju
funkcija i diferencijalni raun. Umjesto ovih sloenih matematikih orua,
Leonardo je na raspolaganju imao samo geometriju, ali on ju je proirio i
izvodio pokuse s novim tumaenjima i novim oblicima geometrije koja je
nagovijestila kasniji razvoj.
Za razliku od Euklidove geometrije strogo statikih likova, Leonardovo
poimanje geometrijskih odnosa je samo po sebi dinamino. Ovo je vidljivo
ak i iz njegovih definicija osnovnih geometrijskih elemenata. Crta nastaje
kretanjem toke, izjavljuje on. Povrina nastaje poprenim kretanjem
crte;... tijelo nastaje protezanjem povrine. U dvadesetom stoljeu, slikar i
teoretiar umjetnosti Paul Klee upotrijebio je gotovo iste rijei da bi definirao
crtu, plohu i tijelo u odlomku kojim dan-danas pouavaju studente dizajna
primarnim elementima arhitektonskog oblikovanja:

Toka se kree... i tako nastaje crta prva dimenzija. Ako se crta

pomakne kako bi stvorila plohu, dobit emo dvodimenzionalni
element. U kretanju od plohe prema prostoru, u sudaru ploha raa se
tijelo.
Leonardo je takoer povukao analogije izmeu odsjeka crte i
vremenskog trajanja: Duina je slina duljini vremena, i kako su toke i na
poetku i na kraju duine, tako su trenuci krajnje toke bilo kojeg
vremenskog razdoblja. Dva stoljea kasnije ova je analogija postala
temeljem pojma vremena kao koordinate u Descartesovoj analitikoj
geometriji i Newtonovu raunu.
Kako istie matematiarka Matilde Macagno, u jednu ruku Leonardo na
temelju geometrije prouava putanje i razne vrste sloenih kretanja
prirodnih pojava; u drugu pak ruku on koristi gibanje kao sredstvo
demonstriranja geometrijskih pouaka. On je svoj pristup nazvao
geometrijom koja je demonstrirana gibanjem (geometria che si prova col
moto) ili izvedena gibanjem (che si ja col moto).
Leonardove Biljenice sadre velik broj crtea i rasprava o putanjama
svih vrsta, ukljuujui i letne putanje projektila, kugla koje se odbijaju od
zidina, mlazova vode koja pada kroza zrak i u stajau vodu, mlazova koji se
odbijaju od stijenki spremnika za vodu i irenje zvuka i njegovo odraavanje
u vidu odjeka. U svim tim sluajevima, Leonardo je veliku pozornost
pridavao geometrijama putanja, njihovim krivuljama, kutovima dogaanja i
odraavanja, i slinom. Od posebne su vanosti crtei skupina putanja koje
ovise o jednom jedinom parametru; primjerice, skupina vodenih mlazova
koji istjeu iz mjeine pod pritiskom, a koji su stvoreni razliitim nagibima
trcala (vidi sl. 7-4). Te crtee moemo tumaiti kao geometrijske pretee
koncepta funkcije kontinuiranih varijabla, ovisnih o parametru.
Pojmovi funkcija, varijabla i parametara postupno su razvijeni u
sedamnaestom stoljeu iz izuavanja geometrijskih krivulja koje
predstavljaju putanje, a jasno ih je formulirao veliki matematiar i filozof
Gottfried Wilhelm Leibniz tek u osamnaestom stoljeu.
Druga, vrlo izvorna grana Leonardove geometrije je geometrija
kontinuiranih transformacija pravilnih i zaobljenih oblika, kojom je bio
opsjednut posljednjih dvanaest godina svojeg ivota. Sredinja zamisao u
pozadini ovog novog tipa geometrije je Leonardov koncept gibanja i
preobrazbe kao postupka neprestane tranzicije, pri emu tijela naputaju
jedno podruje u prostoru i zauzimaju drugo. Sve to se kree, objanjava
on, zahtijeva prostor koji je jednako velik kao prostor s kojeg se pomie.

Slika 7-4: Skupina vodenih mlazova koji istjeu iz mjeine pod pritiskom,
Rukopis C,folio 7r (strane su okrenute zrcalno kako bi se jasnije vidjela
slinost s modernim dijagramima geometrijskih krivulja)

Leonardo je ovo ouvanje obujma vidio kao glavno naelo koje upravlja
svim promjenama i preobrazbama prirodnih oblika, bilo da je rije o vrstim
tijelima koja se gibaju kroz prostor ili gipkim tijelima koja mijenjaju svoj
oblik. To je naelo primijenio na analizu raznih gibanja ljudskog tijela,
ukljuujui posebice stezanje miia, kao i strujanje vode i drugih tekuina.
Evo to pie o rijenom toku: Ako se ne poveava niti smanjuje razina vode
u nekoj rijeci, koja moe biti razliite krivudavosti, dubine i irine, voda e
protjecati u jednakim koliinama i jednakom vremenu cijelom duinom te
rijeke.
Spoznaja da isti obujam vode moe poprimiti beskonaan broj oblika
moda je nadahnula Leonarda da potrai novu, dinaminu geometriju
transformacija. Neobino je koliko se njegova prva istraivanja takve
geometrije u Kodeksu Forsteru podudaraju s uestalim studijama oblika
valova i vrtloga u vodi koja struji. Leonardo je oito mislio da e stvarajui
geometriju izvedenu s gibanjem, utemeljenu na ouvanju obujma, biti u
stanju s matematikom tonou opisati stalna gibanja i preobrazbe vode
kao i drugih prirodnih oblika. Metodiki se upustio u razvoj takve geometrije
i uinivi to nagovijestio je neke vane dogaaje u matematikoj misli koji e
se zbiti tek nekoliko stoljea kasnije.
O TRANSFORMACIJI
Leonardov je krajnji cilj bio da svoju geometriju transformacija primijeni
na pokrete i promjene zaobljenih oblika vode i drugih podatnih tijela. Ali
kako bi razvio svoje tehnike, zapoeo je s transformacijama pravilnih likova
gdje se ouvanje povrina i obujma moe lako dokazati pomou elementarne
euklidske geometrije. Uinivi to, postao je preteom metode koja e postati

standardnom praksom u znanosti sljedeih stoljea - razvijanja

matematikih okvira pomou pojednostavljenih nerealistinih modela prije
njihove primjene na stvarne pojave koje se prouava.
Mnogi od Leonardovih primjera pravilnih transformacija sadrani su u
prvih etrdeset folija Kodeksa Forstera I pod naslovom Knjiga pod nazivom
O transformaciji, to jest, jednoga tijela u drugo bez smanjenja ili poveanja
tvari. Ovo zvui kao ouvanje mase, ali ustvari svi Leonardovi crtei na tim
folijima bave se s ouvanjem prostora ili obujma. Kod vrstih tijela i
nestlaivih tekuina, ouvanje obujma podrazumijeva ouvanje mase, a sam
izbor rijei za njegov naslov pokazuje nam jasno kako je cilj Leonardovih
geometrijskih istraivanja bilo prouavanje takvih materijalnih tijela.
On zapoinje s transformacijama trokuta, etverokuta (koje naziva
stolnim plohama) i paralelograma. Iz euklidske geometrije on zna da dva
trokuta ili paralelograma s istom osnovicom i visinom imaju istu povrinu,
ak i kada se njihovi oblici prilino razlikuju. Potom takvo zakljuivanje iri
na transformacije u tri dimenzije, mijenjajui kocke u pravokutne prizme i
usporeujui obujme uspravnih i nagnutih piramida.
U svojem najsloenijem primjeru, Leonardo preobraava dodekahedron pravilno vrsto tijelo s dvanaest peterokutnih stranica - u kocku jednaka
obujma. On to ini u etiri jasno oslikana koraka (vidi sl. 7-5): prvo, komada
dodekahedron u dvanaest jednakih piramida s peterokutima kao
osnovicama; drugo, svaku od tih piramida komada na pet manjih piramida s
trokutastim osnovicama tako da je sada dodekahedron rastavljen na
ezdeset jednakih piramida; tree, preobraava trokutastu osnovicu svake od
piramida u pravokutnik jednake povrine, ime je ouvao obujam piramide; i
etvrto, on domiljato slae ezdeset pravokutnih piramida u kocku, koja
oito ima isti obujam kao i izvorni dodekahedron.
U posljednjem potezu, Leonardo preokree cijeli postupak naopako,
zapoevi s kockom i zavravajui s dodekahedronom istog obujma. Ne
treba ni spominjati kako ovaj niz transformacija pokazuje veliku matovitost
i znatnu sposobnost predodbe.
MAPIRANJE KRIVULJA I ZAKRIVLJENIH POVRINA
im je Leonardo stekao dovoljno samopouzdanja i spretnosti s
transformacijama pravilnih likova, okrenuo se glavnoj temi svojih
matematikih istraivanja - transformacijama zaobljenih likova. U
zanimljivu prijelaznom primjeru, on crta etverokut s ucrtanom
krunicom, potom etverokut transformira u paralelogram, ime je krunicu
pretvorio u elipsu. Na istom foliju, on transformira etverokut u
pravokutnik, ime je krunica izduena u drukiju elipsu. Leonardo
objanjava kako je odnos figure ovala (elipse) prema paralelogramu isti kao
odnos krunice prema etverokutu, i ustvruje kako se povrina elipse lako

moe ustanoviti ako se pronae prava odgovarajua krunica.

Sl.7.5. preobrazba dodekahedrona u kocku,

Kodeks Forster I.folio 7r
Tijekom svojih istraivanja krunica i etverokuta, Leonardo se bavio i
problemom kvadrature kruga, kojim su matematiari bili opsjednuti jo od
antikoga doba. U svojem klasinom obliku, izazov je u tome da treba
sastaviti etverokut ija je povrina jednaka zadanoj krunici, a to se mora
uiniti iskljuivo ravnalom i estarom. Danas znamo da to nije mogue
uiniti, ali brojni matematiari, profesionalci i amateri, pokuali su doi do
rjeenja. Leonardo se rjeavanjem tog problema bavio vie puta u razdoblju
od dvanaest godina.
Jednom je prilikom radio cijele noi uza svjetlost svijea, i pred zoru je
pomislio kako je konano pronaao rjeenje. U noi Svetoga Andrije
uzbueno je zapisao u svoju Biljenicu, doao sam do rjeenja kvadrature
kruga; i na kraju svijee koja je dogorijevala, i na kraju noi koja je
blijedjela, i na kraju papira po kojem sam pisao, rjeenje je bilo preda
mnom; u posljednjem satu. Meutim, sljedeeg je dana shvatio da je i taj
posljednji pokuaj bio uzaludan.

Iako Leonardo nije mogao rijeiti klasini problem kvadrature kruga,

ipak je smislio dva domiljata i neortodoksna rjeenja, koja nam otkrivaju
mnogo o njegovu matematikom nainu razmiljanja. Podijelio je krug u
mnotvo isjeaka, a svaki je isjeak potom podijelio na trokut i polukruni
odsjeak. Te je isjeke potom posloio tako da zajedno oblikuju priblini
pravokutnik ija je kraa stranica jednaka polumjeru kruga (r), a dua
jednaka polovici opsega krunice (C/2). Kako se ovaj postupak provodi sa
sve veim i veim brojem trokuta, taj e lik biti sve blii pravom
pravokutniku s povrinom jednakom onoj kruga. Danas bismo tu formulu
za povrinu zapisali kao A=r(C/2)=r2.
Posljednji korak u ovom postupku ukljuuje istanan koncept
pribliavanju granici beskonanog broja beskonano malenih trokuta, to je
shvaeno tek u sedamnaestom stoljeu, s razvojem raunanja. Grki
matematiari izbjegavali su beskonane brojeve i postupke, i zato nisu mogli
formulirati matematiki koncept ogranienja. Zanimljivo je, meutim, kako
je, ini se, Leonardo barem intuitivno shvaao o emu je rije. Kvadriram
krug minus najmanji njegov dio koji se umom moe zamisliti zapisao je u
rukopisima iz zbirke Windsor, to jest, najmanju zamjetljivu toku. U
Kodeksu Atlanticusu ustvrdio je: [Ja sam] ovdje dovrio razne naine
izraunavanja kvadrature kruga... i iznio pravila kojima se postupak moe
provoditi bez kraja i konca.
Leonardova druga metoda izraunavanja kvadrature kruga mnogo je
pragmatinija. I opet je podijelio krug na mnotvo manjih isjeaka, ali moda ohrabren svojim intuitivnim shvaanjem ograniavajuih postupaka
prve metode - on jednostavno polovicu opsega kruga prikazuje kao crtu i
prema njoj iscrtava pravokutnik, ija je kraa stranica jednaka polumjeru. I
pritom ponovno dolazi do ispravne formule, koju prikladno pripisuje
Arhimedu.
Leonardova druga metoda, koja se silno sviala njegovu praktinu umu,
obuhvaa ono to danas nazivamo mapiranjem krivulje u ravnu crtu. On je
to usporedio s mjerenjem udaljenosti mjernim kotaem, i takoer je taj
postupak proirio na dvije dimenzije, mapirajui razne zaobljene povrine na
plohe. Na nekoliko folija Rukopisa G opisao je postupke za valjanje valjaka,
stoaca i kugla na ravne povrine kako bi ustanovio veliinu njihovih
povrina. Shvatio je da se valjci i stoci mogu mapirati na plohu, crtu po
crtu, bez izoblienja, dok to isto nije mogue uiniti s kuglama. Ali izvodio je
pokuse s nekoliko metoda za priblino mapiranje kugle na ravninu, to
odgovara problemu s kojim se suoavaju kartografi pri pronalaenju tonih
plonih mapa Zemljine povrine.
Jedna od Leonardovih metoda sastojala se od crtanja paralelnih krunica
na komadu kugle, ime se oznaavao niz malih pruga, a potom bi se te
pruge iscrtale na papiru, tako da tvore priblian trokut na ravnini. Te su
pruge vjerojatno bile obojene svjeom bojom, tako da ostave otisak na

papiru. Kako napominje Macagno, ova tehnika nagovijeta razvoj integralnog

rauna, to je zapoelo u sedamnaestom stoljeu s raznim pokuajima
izraunavanja duine krivulje, povrine krunice i obujma kugle. I doista,
neki od tih pokuaja sastojali su se od razdvajanja zaobljenih povrina u
manje odsjeke crtanjem niza paralelnih crta, kako je Leonardo i bio uinio
dva stoljea ranije.
KURVILINEARNE TRANSFORMACIJE
Dananjim matematikim jezikom reeno, koncept mapiranja moe se
takoer primijeniti na Leonardove transformacije krunice u elipsu, pri
emu su toke jedne krivulje mapirane na toke druge krivulje zajedno s
mapiranjem svih drugih odgovarajuih toaka s etverokuta na
paralelogram. Kao alternativa, ta se operacija moe gledati kao neprestana
transformacija - postupno gibanje, ili pretakanje, jednog lika u drugi kako
je Leonardo shvaao svoju geometriju izvedenu s gibanjem. On je
primjenjivao taj pristup na razne naine kako bi pretvorio pravilne likove u
zaobljene tako da njihove povrine ili obujmi uvijek budu ouvani. Ti su
postupci oslikani i sustavno raspravljeni u Kodeksu Madridu II, ali po
njegovim Biljenicama razbacani su bezbrojni crtei koji imaju veze s tim.
Leonardo je koristio te kurvilinearne transformacije kako bi izvodio
pokuse s beskonano raznolikim oblicima, pretvarajui pravilne plone
likove i vrsta tijela - stoce, piramide, valjke itd. - u jednake zaobljene
likove i tijela. Na jednom zanimljivom foliju u Kodeksu Madridu II, on
oslikava svoje osnovne tehnike skicirajui nekoliko razliitih transformacija
na jednoj jedinoj stranici (vidi sl.7-6). U posljednjem paragrafu teksta na
tom foliju, on objanjava kako su to primjeri geometrije demonstrirane
gibanjem (geometria che si prova col moto).
Kako su primijetili Macagno i drugi, neke od tih skica, kao i neki crtei
vrlo iljastih falkata, veoma podsjeaju na uskomeane oblike tvari u
vrtlonim tekuinama (npr. okoladni sirup u promijeanome mlijeku), koje
je Leonardo opseno prouavao. Ovo je jo jedan vrst pokazatelj da je
njegov krajnji cilj bio da svojom geometrijom analizira transformaciju
postojeih fizikih oblika, poglavito u vrtlozima i drugim uzburkanim
strujanjima.
Leonardu je u nastojanjima silno pomagala njegova izvanredna
sposobnost vizualiziranja geometrijskih oblika kao fizikih modela, njihovog
oblikovanja kao glinenih kipova u vlastitoj mati te brzog i tonog skiciranja.
Koliko god geometrijski problem bio apstraktan, pie Martin Kemp, njegov
osjeaj za njegov odnos prema pravim ili moguim likovima u fizikom
svemiru nikada nije bio daleko. Ovo govori o njegovoj gotovo neodoljivoj elji
da osjena geometrijske dijagrame kao da oni predstavljaju postojee
predmete.

RANI OBLICI TOPOLOGIJE

Kada pogledamo Leonardovu geometriju s gledita dananje
matematike, a poglavito iz perspektive teorije sloenosti, vidimo da je on
udario temelje grani matematike koju danas nazivamo topologijom. Poput
Leonardove
geometrije,
topologija
je
geometrija
kontinuiranih
transformacija, ili mapiranja, u kojima odreena svojstva geometrijskih
likova ostaju ouvana. Primjerice, kugla moe biti preobraena u kocku ili
valjak, a sva ta tijela imaju sline kontinuirane povrine. Nasuprot tome,
ameriki utipak (torus) je topoloki razliit, jer ima rupu u sredini. Torus
moe biti preobraen, primjerice, u alicu za kavu gdje se rupa sada
pojavljuje kod ruke. Kako kae povjesniar matematike Morris Kline:

Slika 7-6: Leonardov katalog transformacija,

Kodeks Madrid II, folio 107r

Topologija se bavi onim svojstvima geometrijskih likova koja ostaju

nepromjenjiva kada te likove savijamo, isteemo, smanjujemo ili
izobliujemo na bilo koji nain a da pritom ne stvaramo nove ili
spajamo postojee toke. Transformacija pretpostavlja, drugim
rijeima, da postoji korespondencija jedan na jedan izmeu toaka
izvornog lika i toaka transformiranog lika, i da transformacija prenosi
susjedne toke u susjedne toke. Ovo drugo svojstvo naziva se
kontinuitet.
Leonardove geometrijske transformacije plonih likova i vrstih tijela
jasni su primjeri topolokih transformacija. Moderni topolozi likove povezane
takvim transformacijama, pri emu su ouvana vrlo opa geometrijska
svojstva, nazivaju topoloki jednakovrijednima. Ta svojstva ne ukljuuju
povrinu i obujam, jer topoloke transformacije mogu arbitrarno rastezati,
iriti ili skupljati geometrijske likove. Nasuprot tome, Leonardo se
usredotoio na radnje koje uvaju povrinu ili obujam, i transformirane
likove zvao je jednakima izvornim likovima. Iako one predstavljaju tek
malen podskup topolokih transformacija, one iskazuju mnoga tipina
svojstva topologije uope.
Povjesniari obino pripisuju prva topoloka istraivanja filozofu i
matematiaru Leibnizu koji je krajem sedamnaestog stoljea pokuao
prepoznati temeljna svojstva geometrijskih likova u studiji koju je nazvao
geometria situ (geometrija mjesta). Ali topoloki odnosi nisu bili sustavno
obraeni sve do prijelaza iz devetnaestog u dvadeseto stoljee, kada je Henri
Poincare, vodei matematiar toga vremena, objavio niz opsenih radova o
toj temi. Poincarea stoga smatraju utemeljiteljem topologije. Transformacije
Leonardove geometrije izvedene s gibanjem rani su oblici ovog vanog polja
matematike - tri stotine godina prije Leibniza i pet stotina godina prije
Poincarea.
Tema koja je zadivljivala Leonarda jo od njegovih prvih godina u Milanu
bilo je oblikovanje zapletenih labirinata vorova. Danas je ovo posebna grana
topologije. Za matematiare, vor je zapletena zatvorena oma ili staza,
slina zamrenom konopcu ija su dva slobodna kraja meusobno spletena,
a to su upravo bile strukture kakve je Leonardo prouavao i crtao. Kod
dizajniranja takvih isprepletenih motiva, on je slijedio ukrasnu tradiciju
svoga vremena. Ali je daleko nadmaio svoje suvremenike u tom anru,
odnosei se prema svojim crteima vorova kao prema predmetima
teoretskog prouavanja i crtajui bezbrojne, krajnje sloene, isprepletene
strukture.
Topoloko razmiljanje - razmiljanje o povezivosti, prostornim odnosima
i stalnim transformacijama - Leonardu je bilo gotovo uroeno. Mnoge od
njegovih arhitektonskih studija, osobito njegovi crtei radijalno simetrinih

crkava i hramova, iskazuju takva svojstva. Takoer, i mnogi od njegovih

brojnih dijagrama iskazuju takva svojstva. Leonardove topoloke tehnike
takoer se mogu pronai i na njegovim zemljopisnim kartama. Na slavnom
zemljovidu doline Chiana (sl. 7-7), koji se danas nalazi u zbirci Windsor, on
primjenjuje topoloki pristup kako bi izobliio mjerilo i pruio tonu sliku
povezivosti zemljita i njegovih zamrenih vodenih tokova.
Sredinji dio je uvean i iskazuje tone proporcije, a okolni su dijelovi
ozbiljno izoblieni kako bi se cijeli sustav vodenih tokova smjestio na zadani
format.
DE LUDO GEOMETRICO
Tijekom posljednjih dvanaest godina svoga ivota Leonardo je provodio
mnogo vremena mapirajui i istraujui transformacije svoje geometrije
izvedene s gibanjem. Nekoliko je puta pisao o svojoj nakani da predstavi
rezultate svojih studija u jednom ili vie traktata. Tijekom boravka u Rimu,
dok je saimao svoje znanje o sloenim uzburkanim strujanjima u svojim
glasovitim crteima potopa, izradio je velianstveni kompendij topolokih
transformacija, pod nazivom De Ludo Geometrico (O geometrijskoj igri), na
velikom dvostrukom foliju u Kodeksu Atlanticusu. Nacrtao je stotinu
sedamdeset i est dijagrami koji su prikazivali zadivljujuu raznolikost
geometrijskih oblika, izgraenih od meusobno presijecajuih krunica,
trokuta i etverokuta - niz za nizom polumjeseca, rozeta i drugih biljnih
uzoraka, sparenih listova, vjetrenjaa i zaobljenih zvijezda. Prije toga taj je
beskrajni niz meusobno povezanih geometrijskih motiva esto bio tumaen
kao zaigrano i rastreseno rkanje ostarjela umjetnika - obina
intelektualna razbibriga, kako se izrazio Kenneth Clark. Takve su procjene
izricane jer povjesniari umjetnosti uglavnom nisu bili svjesni matematike
vanosti Leonardove geometrije transformacija. Pomno prouavanje
dvostrukog folija pokazuje da su svi njegovi geometrijski oblici, bez obzira na
svoju sloenost i matovitost, utemeljeni na strogim topolokim naelima.
Kada je stvorio svoj dvostruki folio topolokih jednadba, Leonardo je
imao vie od ezdeset godina. Nastavio je istraivati geometriju
transformacija tijekom posljednjih godina svojeg ivota. Ali jamano je
shvatio da je jo uvijek vrlo daleko od toke na kojoj e se ona moi
upotrijebiti za analizu pravih transformacija fluida i drugih fizikih oblika.
Danas znamo da su za obavljanje takve zadae potrebniji znatno sloeniji
matematiki instrumenti od onih koji su Leonardu bili na raspolaganju. U
modernoj dinamici fluida, primjerice, koristimo vektorsku i tenzorsku
analizu umjesto geometrije, kako bismo opisali gibanje fluida pod utjecajem
sile tee i raznih vrsta pritisaka. Meutim, Leonardovo temeljno naelo
ouvanja mase, koje fiziari danas nazivaju jednadbom kontinuiteta,
kljuni je dio jednadba koje opisuju gibanja vode i zraka. to se tie vjeno

promjenjivih oblika fluida, jasno je da je Leonardova matematika intuicija

bila na pravom tragu.

Sl. 7-7: Zemljovid doline Chiana, 1504.,

zbirka Windsor, Crtei i nesvrstani radovi, sv. IV.folio 439v

NUNOST PRIRODNIH OBLIKA

Poput Galilea, Newtona i sljedeih narataja znanstvenika, Leonardo je
krenuo od temeljne pretpostavke da je materijalni svemir u svojoj biti
ureen i da razborit um moe shvatiti njegove uzrone odnose te ih iskazati
matematiki. Upotrijebio je izraz nunost kako bi izrazio neumoljivu narav
tih ureenih uzronih odnosa. Nunost je tema : izumitelj prirode,
ogranienje i pravilo, zapisao je oko 1493., nedugo nakon to je zapoeo sa
svojim prvim prouavanjima matematike.
Kako je Leonardova znanost bila znanost kakvoa, organskih oblika i
njihovih gibanja i transformacija, matematika nunost koju je vidio u
prirodi nije bila ona iskazana veliinama i brojanim odnosima, ve ona
geometrijskih oblika koji se neprestano transformiraju slijedei stroge
zakone i naela. Matematiko se za Leonarda uvijek odnosilo prije svega
na logiku, strogost i suvislost prema kojima je priroda oblikovala i
neprestano preoblikuje svoje organske oblike.
Ovo znaenje matematikog prilino se razlikuje od onoga kake su ga
shvaali znanstvenici tijekom znanstvene revolucije i u iduih tri stotine
godina. Meutim, nije neslino shvaanju nekih od vodeih matematiara
dananjice. Nedavni razvoj teorije sloenosti proizveo je novi matematiki
jezik u kojem dinamika sloenih sustava - ukljuujui i uzburkana strujanja

i uzorke rasta biljaka, koje je prouavao Leonardo - nije vie predstavljena

algebarskim odnosima, ve geometrijskim oblicima, poput raunalno
stvorenih neobinih privlaitelja ili fraktala, koji se analiziraju u smislu
topolokih koncepata.
Ova je nova matematika, prirodno, bila daleko apstraktnija i sloenija od
bilo ega to je Leonardo mogao zamisliti u etrnaestom i petnaestom
stoljeu. Ali to je upotrijebljeno u istom duhu u kojem je on razvio svoju
geometriju izvedenu gibanjem - da s matematikom strogou pokae kako
nunost fizikih sila oblikuje sloene prirodne pojave. Matematika
sloenosti dovela je do novog potovanja geometrije i do jasne spoznaje da
matematiku ne ine samo formule i jednadbe. Poput Leonarda da Vincija
prije pet stotina godina, dananji nam matematiari pokazuju da je
shvaanje obrazaca, odnosa i transformacija kljuno za razumijevanje ivog
svijeta oko nas, i da su sva pitanja obrazaca, poretka i suvislosti, na kraju
krajeva, matematika.

OSMO POGLAVLJE

Piramide svjetlosti
Leonardova je znanstvena metoda bila utemeljena ne samo na paljivu i
sustavnu promatranju prirode - njegovoj silno slavljenoj sperienzi- nego i na
potankoj i sveobuhvatnoj analizi postupaka samog promatranja. Kao umjetniku
i znanstveniku, njegov je pristup bio uglavnom vizualan i on je zapoeo sa svojim
istraivanjima znanosti o slikarstvu prouavajui perspektivu, istraujui kako
udaljenost, svjetlost i atmosferski uvjeti utjeu na pojavnost predmeta. S
perspektive je krenuo u dva suprotna smjera - naime, prema van i prema
unutra. Istraivao je geometriju svjetlosnih zraka, meudjelovanje svjetla i sjene,
te samu prirodu svjetlosti, a prouavao je i anatomiju oka, fiziologiju vida i
putove osjetilnih dojmova uzdu ivaca do sjedita due.
Modernog intelektualca, koji je navikao na razdraujue usitnjavanje
akademskih disciplina, zadivljuje kad vidi kako se Leonardo hitro prebacivao
s perspektive i uinaka svjetla i sjene na prirodu svjetlosti, staze vidnih
ivaca i djelovanje due. Neoptereen razdiobom izmeu uma i tijela, to ju
je Descartes uveo stotinu i pedeset godina kasnije. Leonardo nije razdvajao
epistemologiju (teoriju o znanju) od ontologije (teoriju o tome to postoji na
svijetu) niti je, doista, razdvajao filozofiju od znanosti i umjetnosti. Njegova
opsena istraivanja itavog postupka poimanja dovela su ga do formulacije
izvanredno izvornih zamisli o odnosu izmeu materijalne stvarnosti i
spoznajnih postupaka - djelovanja due njegovim jezikom - koje su se
ponovno pojavile tek nedavno zahvaljujui razvoju postkartezijanske
znanosti o spoznaji.
ZNANOST O PERSPEKTIVI
Leonardove najranije studije poimanja stoje na poetku njegova
znanstvenog rada. Sve nae znanje ima svoje podrijetlo u osjetilima, pie
on u svojoj prvoj Biljenici, Kodeksu Trivulzianusu, zapoetoj 1484. godine.
Tijekom sljedeih godina otpoeo je svoja prva prouavanja anatomije oka i
vidnih ivaca. U isto vrijeme, istraivao je geometrije linearne perspektive te
svjetla i sjene, i iskazao svoje duboko razumijevanje tih koncepata na svojim
prvim slikarskim remek-djelima: Poklonstvu kraljeva i Bogorodici na
stijenama.
Leonardovo zanimanje za matematiku koja je bila u pozadini perspektive
i optike poraslo je ljeta 1490. godine, kada je upoznao matematiara Fazija
Cardana na Sveuilitu u Paviji. S Cardanom je imao duge rasprave o
temema linearne perspektive i geometrijske optike, koje su zajedno bile

znane pod imenom znanosti o perspektivi. Ubrzo nakon tih rasprava,

Leonardo je ispunio dvije Biljenice kratkim traktatom o perspektivi s
brojnim dijagramima geometrijske optike. Prouavanju optike i vida vratio
se osamnaest godina kasnije, oko 1508., kada je istraivao razne potankosti
vizualnog poimanja. U to vrijeme Leonardo je iznova pregledao svoje ranije
biljeke i saeo svoja otkria o vidu u malom Rukopisu D, koji je po svojoj
kratkoi i skladnoj i jezgrovitoj grai slian Kodeksu o letu ptica,
sastavljenom otprilike u isto doba.
Linearnu perspektivu ustanovili su poetkom petnaestog stoljea
arhitekti Brunelleschi i Alberti kao matematiku metodu predstavljanja
trodimenzionalnih slika na dvodimenzionalnoj plohi. U svojem klasinom
djelu De Pictura (O slikarstvu), Alberti kae kako bi slika trebala odavati
dojam prozora kroz koji umjetnik gleda na vidljivi svijet. Svi likovi i predmeti
na slici morali su biti sustavno smanjivani to su se nalazili dalje od
promatraa, a sve su se vidne crte imale spojiti u jednoj jedinoj sredinjoj
toki (kasnije nazvanoj toka ieznua), koja je odgovarala nepromjenjivu
gleditu promatraa.
Kako istie povjesniar arhitekture James Ackerman, geometrija
perspektive koju su razvili firentinski umjetnici bila je prva znanstvena
predodba trodimenzionalnog prostora.
Kao metoda stvaranja apstraktnog prostora u kojem svako tijelo
moe biti postavljeno u matematiki odnos s bilo kojim drugim tijelom,
perspektiva tih umjetnika bila je uvodom u modernu fiziku i
astronomiju. Moda je utjecaj bio neizravno i nesvjesno prenesen, ali
ostaje injenica da su umjetnici bili prvi koji su zamislili openiti
matematiki model prostora i da je to predstavljalo kljuan korak u
evoluciji od srednjovjekovnog simbolizma do moderne slike svijeta.
Leonardu je polazite bila Albertijeva definicija linearne perspektive.
Perspektiva, kae on, nije nita drugo doli pogled na mjesto iza staklene
poloe, prilino prozirne, na povrini koje treba nacrtati likove i predmete iza
toga stakla. Nekoliko stranica dalje u istoj Biljenici, on uvodi geometrijsko
razmiljanje pomou slike piramide crta, koja je bila uobiajena u
srednjovjekovnoj optici: Perspektiva pie on, je razborit prikaz, koji
iskustvom potvruje kako sve stvari svoju sliku prenose do oka putem
piramide crta. Kada kaem 'piramida crta', mislim na one crte koje se,
krenuvi od rubova povrine svakog predmeta, proteu iz daljine i susreu u
jednoj jedinoj toki... smjeteno: u oku. Ta se prva tvrdnja o perspektivi,
takoer, nastavlja, upuujui na vizualne piramide. Te [likove], Leonardo
objanjava, moemo slijediti kroz piramide do toke u oku, a te piramide su
presjeene na staklenoj plohi.

Slika 8-1: Geometrija linearne perspektive, Kodeks Atlanticus, folio 119r

Kako bi ustanovio koliko se tono slika predmeta na staklenoj plohi
smanjuje s udaljenou tog predmeta od oka, Leonardo je obavio niz
pokusa, u kojima je metodino mijenjao tri vane varijable u svim moguim
kombinacijama - visinu predmeta, udaljenost od oka i udaljenost izmeu
oka i okomite staklene plohe. Skicirao je pokusne korake na nekoliko
dijagrama, primjerice kako je prikazano na sl. 8-1, gdje predmet stoji na
mjestu, a promatraevo oko, zajedno sa staklenom plohom ispred njega,
smjeteno je na dva razliita poloaja. Jasno su prikazane odgovarajue
piramide (istokrani trokuti) s dva razliita kuta gledanja.
Tim je pokusima Leonardo uvjerljivo ustvrdio da je visina predmeta na
staklenoj plohi obrnuto proporcionalna udaljenosti predmeta od oka, ako je
udaljenost izmeu oka i staklene plohe stalno jednaka. Iskustvo me ui,
zapisao je on u Rukopisu A, da, ako je drugi predmet udaljen od prvog isto
onoliko koliko je prvi udaljen od oka, iako su iste veliine, drugi e se
doimati dvostruko niim od prvoga. U drugom zapisu, on navodi niz
udaljenosti s odgovarajuim smanjenjem slike predmeta, a potom
zakljuuje: Ako podvostruimo udaljenost, podvostruit e se i smanjenje.
Ovi rezultati, dobiveni krajem 1480-ih godina, oznaavaju prva
Leonardova istraivanja aritmetike, ili piramidalnih progresija. Kako bi ih
ustanovio, on nije morao doslovce izvesti sve te pokuse, jer obrnuti linearni
odnos izmeu udaljenosti predmeta od oka i smanjenja njegove slike na
staklenoj plohi moe se lako izvesti pomou elementarne euklidske
geometrije. Ali proi e gotovo deset godina prije nego to Leonardo usvoji te
matematike vjetine.
Leonardo je svoje temeljito razumijevanje linearne perspektive pokazivao
ne samo u svojim umjetnikim djelima nego i na svojim znanstvenim
crteima. Dok je provodio svoje pokuse o geometriji perspektive, istraivao je
i anatomske poveznice izmeu oka i mozga.

Slika 8-2: Presjek ljudske lubanje, Anatomske studije, folio 43r

Svoja je otkria dokumentirao u nizu velianstvenih slika ljudske
lubanje, nacrtanih u izuzetno efektnoj perspektivi (vidi sl. 8-2). Leonardo je
kombinirao ovu tehniku s profinjenim prikazom svjetla i sjene kako bi
stvorio iv osjeaj prostora unutar lubanje, u kojoj je izloio anatomske
strukture koje nikada prije nisu bile viene i besprijekorno ih prikazao u tri
dimenzije. Upotrijebio je istu vjetinu vizualne perspektive i istananih
prikaza svjetla i sjene na svojim tehnikim crteima (vidi, primjerice, sl. 8-3),
opisujui sloene strojeve i mehanizme s nikad prije vienom elegancijom i
uinkovitou.
Dok je vjeto primjenjivao Albertijeva pravila perspektive kako bi proizveo
korjenite inovacije u umjetnosti znanstvene ilustracije, Leonardo je uskoro
shvatio da su za njegove slike ta pravila previe ograniavajua i prepuna
proturjeja.
Alberti je bio predlagao da geometrijski obzor slike treba biti u razini oka
naslikanih likova tako da stvori iluziju kontinuiteta izmeu zamiljenog i
promatraeva prostora. Meutim, freske i oltarne slike esto su se nalazile

prilino visoko, zbog ega je promatraima bilo nemogue promatrati ih s

gledita odakle bi iluzija djelovala. tovie, Albertijev je sustav pretpostavljao
nepomino gledite ispred toke ieznua, ali veina promatraa vjerojatno
bi se kretala uokolo i gledala na sliku iz razliitih kutova, to bi takoer
unitilo iluziju. Na Posljednjoj veeri, Leonardo je, vrlo svjestan unutarnjih
proturjeja linearne perspektive, zaobilazio Albertijeva pravila kako bi
osnaio prisutnost ljudskih likova i stvorio razraene iluzije, ali nakon toga
vie nije slikao nikakve arhitektonske motive i otiao je daleko ispred
linearne perspektive quattrocenta.

Slika 8-3: Valjaonica kovina pogonjena vodom,

Kodeks Atlanticus, folio 10r
Kako bi dotjerao teoriju perspektive, Leonardo je preispitao Albertijevu
pretjerano pojednostavljenu pretpostavku da se crte svih vizualnih piramida
susreu u jednoj jedinoj matematikoj toki unutar oka. Umjesto toga,

prouio je stvarnu fiziologiju vizualnog poimanja. Perspektiva, zapisao je,

nije nita drugo doli temeljito poznavanje funkcioniranja oka, Uzeo je u
obzir to da je prirodan vid binokularan - da ga stvaraju dva pokretna oka, a
ne jedno jedino nepomino oko Albertijeve geometrije. Paljivo je istraio
stvarne staze osjetilnih dojmova, a osim toga razmotrio je i uinke
atmosferskih uvjeta na vizualno poimanje.
Zahvaljujui svojem prouavanju anatomije oka i fiziologije vida
Leonardo je izveo teoriju perspektive koja je nadaleko nadmaila teoriju koju
su stvorili Alberti, Piero della Francesca, i drugi vodei umjetnici rane
renesanse. Postoje tri vrste perspektive, izjavio je, Prva se bavi razlogom
smanjenja stvari dok se udaljuju od oka. Druga sadri nain na koji se boje
mijenjanju udaljavajui se od oka. Trea, i posljednja, obuhvaa tvrdnju da
bi stvari trebale izgledati neodreenije, to su udaljenije. Posebno je naveo
da se prva, tradicionalna vrsta naziva linearnom perspektivom (liniale),
druga perspektivom boja (di colore), a trea perspektivom nestajanja (di
spedizione).
Kada se predmet udaljava, njegova e se slika istodobno mijenjati na ta
tri naina. Njegova e se veliina smanjiti, boje e postati bljee, a i
pojedinosti e postati nejasnijima sve dok sve tri ne nestanu u toki
ieznua. Prema Leonardu, slikar je morao ovladati svim trima vrstama
perspektive i jo je morao uzeti u obzir i etvrtu, zranu perspektivu
(aerea) koju izaziva djelovanje atmosfere na boje i druge vidove vizualnog
poimanja. Leonardo je pokazao svoju vjetinu prikaza tih istananih vidova
perspektive na mnogim svojim slikama. I doista, esto je maglovitost i
sanjiva priroda udaljenih planinskih krajolika na tim slikama upravo ono
to njegovim remek-djelima daje posebnu ar i pjesniku kakvou.
SVJETLO I SJENA
Zajedno s uincima perspektive u slikarstvu, Leonardo je istraivao i
geometriju svjetlosti, danas znanu pod imenom geometrijska optika, kao i
meusobno djelovanje svjetla i sjena pod prirodnom i umjetnom rasvjetom.
Znanost o optici u srednjem je vijeku ve bila veoma razvijena, Uivala je
velik ugled meu srednjovjekovnim filozofima, koji su svjetlo povezivali s
boanskom moi i slavom. Znali su da svjetlost putuje ravno i da njezina
staza slijedi geometrijske zakone, jer su svjetlosne zrake prolazile kroz lee i
odraavale se u zrcalima. Za srednjovjekovni um, ovo povezivanje optike s
vjenim matematikim zakonima geometrije bio je jo jedan dokaz
boanskoga podrijetla svjetlosti.
Najistaknutiji lik u srednjovjekovnoj optici bio je arapski matematiar
Alhacen, koji je napisao djelo u sedam svezaka, Kitab al-Manazir (Knjiga o
optici), objavljeno na arapskom jeziku u jedanaestom stoljeu i posvuda

dostupno u latinskom prijevodu kao Opticae Thesaurus iz trinaestog

stoljea. Alhacenov traktat sadravao je detaljne rasprave o vidu i anatomiji
oka. On je iznio zamisao da svjetlosne zrake zrae iz svjetleih predmeta u
ravnim linijama u svim smjerovima te je otkrio zakone refleksije i refrakcije.
Posebnu je pozornost posveivao problemu pronalaenja toke na
zaobljenom zrcalu, gdje e se zraka svjetlosti odraziti kako bi prola od
zadanog izvora do promatraa, to je kasnije postalo poznato kao Alhacenov
problem Alhacenova Optika nadahnula je nekoliko europskih mislilaca koji
su dodali vlastite originalne primjedbe, a meu njima je bio i poljski filozof
Witelo iz Silesije, kao i John Pecham i Roger Bacon u Engleskoj. Od ovih je
autora Leonardo prvi put uo za Alhacenov zaetniki rad.
Od najranijih godina u Verrochijevoj radionici, Leonardo je bio upoznat s
bruenjem lea i uporabom konkavnih zrcala kako bi usmjerio sunevu
svjetlost za varenje. Cijeloga ivota pokuavao je poboljati oblik ovih zrcala
za paljenje i kada se ozbiljno zainteresirao za teoriju optike, poduzeo je
nekoliko pomnih istraivanja njihove geometrije. Bio je zadivljen zamrenim
presjecima odraenih zraka, koje je istraio u nizu tonih i prelijepih
dijagrama, slijedei njihove staze od paralelnih trakova svjetlosti kroz
njihove odraze do toke (ili toaka) arita. Pokazao je da su u sferinim
zrcalima zrake svjetlosti fokusirane u podruju uzdu sredinje osovine (vidi
sl. 8-4), dok su parabolina zrcala istinska vatrena zrcala, koja sve zrake
fokusiraju na jednu jedinu toku. Takoer je nekoliko puta pokuao
razrijeiti Alhacenov problem, a kasnije u ivotu, dok je izvodio pokuse s
parabolinim zrcalima u Rimu, pronaao je domiljato rjeenje upotrijebivi
jedan instrument s motkama na arkama.
Na slici 8-4, Leonardo je konstruirao reflektirane zrake svjetlosti
nacrtavi na svakoj toki polumjer zrcala (koji je okomit na reflektirajuu
povrinu), a potom primjenjujui takozvani zakon refleksije, koji kae da je
kut upadanja jednak kutu refleksije. Ovaj je zakon ve bio poznat Alhacenu,
ali Leonardo je shvatio da se on odnosi ne samo na refleksiju svjetlosti nego i
na mehaniko odbijanje lopte baene o zid i na odjek zvuka. Crta udarca i
ona odbijanja pie on u Rukopisu A, nainit e kut na zidu... izmeu dva
jednaka kuta. A zatim dodaje: Glas je slian predmetu vienom u zrcalu.
Nekoliko godina kasnije, primijenio je isto zakljuivanje na odraz mlaza vode
od zida, primijetivi, meutim, da se izvjesna koliina vode nakon odraza
odvaja od mlaza kao vrtlog.

Slika 8-4: Studija konkavnog sferinog zrcala,

Kodeks Arundel, folio 87v
Najvei se dio Leonardovih optikih studija bavio uincima svjetlosti koja
pada na predmete i prirodom razliitih vrsta sjena. Kao slikar, bio je poznat
po svojoj istananoj uporabi svjetla i sjene, tako da nije iznenaujue to je
najdui odlomak, Peti dio, njegova Traktata o slikarstvu naslovljen O sjeni i
svjetlu. Utemeljene na njegovim ranijim biljekama iz Rukopisa C, ova
poglavlja sadre uporabne savjete slikaru o tome kako da naslika razliite
stupnjeve svjetla i sjene na krajobrazima, i na stablima, tkaninama i
ljudskim licima, kao i apstraktne rasprave o prirodi sjene, razlici izmeu
sjaja i svjetla, prirodi kontrasta, suprotstavljanju boja, te mnogim temama u
vezi s tim.
Prema Leonardu, sjena je sredinji element u znanosti o slikarstvu. Ona
omoguuje slikaru da uinkovito prikae vrsta tijela u reljefu, tako da ona
izranjaju iz pozadina oslikane povrine. Njegova pjesnika definicija sjene u
Kodeksu Atlanticusu oito je napisana s umjetnikog stajalita:
Svako neprozirno tijelo je okrueno, i cijela njegova povrina je
ovijena sjenom i svjetlom... Osim toga, sjene u sebi sadre razliite
stupnjeve tame, jer su stvorene izonou razliite koliine svjetlosnih
zraka... One odijevaju tijela na koja ih primijenimo.
Kako bi u potpunosti razumio zakuatosti meusobnog djelovanja svjetla
i sjene, Leonardo je smislio niz sloenih pokusa sa svjetiljkama kojima je
obasjavao kugle i valjke, pri emu su se njihove zrake meusobno
presijecale i reflektirale, kako bi stvorio bezbroj raznolikih sjena. Kao i u

svojim pokusima s linearnom perspektivom, sustavno je mijenjao vane

varijable - u ovom sluaju veliinu i oblik svjetiljke, veliinu obasjana
predmeta te udaljenost izmeu svjetiljke i predmeta.
Razlikovao je izvorne sjene stvorene na samom predmetu i izvedene
sjene (koje je predmet bacao na druge povrine).
Slika 8-5, primjerice, prikazuje dijagram kugle obasjane svjetlou koja
pada kroz prozor. Leonardo je pratio zrake svjetlosti koje su dopirale iz etiri
toke (oznaene sa a, b, c i d). On prikazuje etiri stupnja primarnih sjena
na kugli (oznaenih sa n, o, p i q), i odgovarajue stupnjeve izvedenih sjena,
baenih izmeu rubnih crta osam zraka svjetlosti iza kugle (oznaenih
slovima uzdu osnovice dijagrama).
U tim pokusima Leonardo upotrebljava produene izvore svjetlosti (kao
to su prozori), kao i tokaste izvore (primjerice, plamen svijee), i razmatra
kombinirane uinke izravne suneve svjetlosti i svjetlosti u prostoru univerzalnog svjetla s neba, kako ga on naziva. Takoer uvodi nekoliko
svjetiljaka, prouava kako se stupnjevi sjene mijenjaju sa svakom novom
svjetiljkom i prouava kako se sjene pomiu kada se pomiu svjetiljke i
predmet. Kako je primijetio Kenneth Clark: Izrauni su toliko sloeni i
zakuasti da u njima osjeamo, gotovo prvi put, Leonardovu sklonost da se
istraivanjem bavi radi samog istraivanja, a ne kao oblikom ispomoi svojoj
umjetnosti.
OPTIKA I ASTRONOMIJA
Leonardova optika zapaanja takoer su obuhvaala i promatranja
nebeskih tijela, osobito Sunca i Mjeseca. Bio je dobro upoznat s
ptolemejskim sustavom gibanja planeta, ali njegove vlastite astronomske
studije bavile su se gotovo iskljuivo nainom na koji ljudsko oko vidi
nebeska tijela i rasprivanjem svjetlosti jednoga tijela na drugo. Koliko nam
je poznato, Leonardo je astronomiju vidio jednostavno kao produetak optike
i znanosti o perspektivi. I doista, izjavio je: Ne postoji ni djeli astronomije
koji nije u slubi vizualnih linija i perspektive.
Leonardo je pokuao izraunati visinu Sunca iz dva razliita kuta
uzdignua te njegovu veliinu usporeujui ga sa slikom u cameri obscuri.
Ono to ga je, meutim, vie zanimalo bio je prijenos svjetlosti izmeu
nebeskih tijela. Bio je upoznat s drevnom podjelom svemira na nebesko
kraljevstvo, u kojem se savrena tijela gibaju prema tonim, nepromjenjivim
matematikim zakonima, i na zemaljsko kraljevstvo, u kojem su prirodne
pojave sloene, u stalnoj mijeni i nesavrene. Takoer je znao da je Aristotel
vjerovao da su Mjesec i planeti besprijekorne kugle, od kojih svaka ima svoju
svjetlost. Leonardo se u tome nije slagao s Aristotelom., Na temelju svojih
promatranja golim okom ispravno je zakljuio: Mjesec nema vlastitu
svjetlost, ali koliko do njega dopre Suneve svjetlosti, toliko e biti

osvijetljen. A od te svjetlosti mi vidimo onoliko koliko je okrenuto prema

nama.
Uvjerivi se da Mjesec sam po sebi ne isijava svjetlost, ve da reflektira
Sunevu svjetlost, Leonardo je ustvrdio da ne moe biti rijei o kugli bez
mrlje, jer ne izgleda kao briljantni okrugli biser poput zlatnih kugla
postavljenih na vrh visokih zgrada. Postavio je hipotezu prema kojoj je
Mjeseev neujednaen sjaj posljedica viestrukih refleksija Suneve svjetlosti
na valovima njegovih voda. Koa, ili povrina, vode Mjeseeva mora
napisao je, uvijek je namrekana, jako ili slabo, vie ili manje, i ta grubost
povrine uzrok je irenja bezbrojnih slika Sunca, koji se odraavaju na
grebenima i udubljenjima, i stranicama i prednjicama, bezbrojnih nabora.

Slika 8-5: Stupnjevanje primarnih i izvedenih sjena,

Rukopis Ashburnham II, folio 13r

Potom je zakljuio da ne moe biti valova na Mjeseevu moru ako

povrinu njegovih voda ne uznemiruje zrak, na temelju ega je zakljuio da
Mjesec, poput Zemlje, ima svoju vlastitu skupinu etiriju elemenata. I u
zavrnom zamahu ovakvih meusobno ovisnih zapaanja i zakljuaka,
Leonardo je istaknuo kako se Suneva svjetlost koja se reflektira od morskih

voda mora jamano prenosi i u suprotnom smjeru, od Zemlje prema

Mjesecu. Ovakvo razmiljanje dovelo ga je do zaprepaujueg i
proroanskog zakljuka da bi svakome tko stoji na Mjesecu... ova naa
Zemlja sa svojim elementom vode izgledala i djelovala upravo onako kako
Mjesec izgleda i djeluje nama.
Leonardove zamisli o astronomiji, iako tek djelomino tone, bile su u
svakom sluaju izvanredne, i teko je vjerovati da ga uope nije zanimala
nebeska mehanika. Znamo da je posjedovao primjerak Ptolemejeve
Kozmografije i da ga je jako cijenio. Takoer je posjedovao i jedan svezak
arapskog astronoma Albumazara, a nekoliko inih djela o astronomiji
spominje se u njegovim Biljenicama. Ali nismo doli ni do kakvih biljeki o
kretanjima planeta.
Takoer je zanimljivo da se Leonardo nije slagao s antikim vjerovanjem
da zvijezde utjeu na ivot na Zemlji. U doba renesanse astrologija je uivala
velik ugled. Zanimanja astronoma i astrologa bila su nerazdvojiva, pa je ak
i Leonardo upotrebljavao rije astrologia kada je govorio o astronomiji.
Renesansni prinevi, pa i Ludovico Sforza u Milanu, esto su za savjet u vezi
sa zdravljem i politikim odlukama pitali dvorske astrologe. Tako je
Leonardo vjerojatno svoje miljenje o astrolozima drao za sebe na dvoru, ali
u svojim je Biljenicama iskazivao silan prezir prema njima, opisujui
njihovo djelovanje kao zavaravajue miljenje posredstvom kojeg (oprostite
na izrazu) netko zarauje na budalama. Leonardove su studije bile
usmjerene na zemaljsko kraljevstvo ivih oblika u vjenoj mijeni, i vjerovao
je da na njihove postupke ne utjeu zvijezde, ve da oni slijede svoje vlastite
nunosti, koje je kanio shvatiti i objasniti razumom, na temelju izravnog
iskustva.
PRIRODA SVJETLOSNIH ZRAKA

Leonardove studije perspektive te svjetla i sjene nisu samo pronale svoj

umjetniki izraz u njegovoj vjetini prikazivanja istananih vizualnih
sloenosti, nego su i potaknule njegov znanstveni um da istrauje samu
prirodu zraka koje prenose svjetlost u piramidama od predmeta do oka.
Primjenjujui svoju empirijsku metodu sustavnog promatranja i izvodei
svoje vrlo domiljate pokuse pri kojima je rabio tek najosnovnije
instrumente, promatrao je optike pojave i formulirao koncepte o prirodi
svjetlosti koji e iznova biti otkriveni tek stoljeima kasnije.
Njegova polazina toka bilo je prihvaeno suvremeno znanje da svjetlost
pravocrtno odailju svjetlei predmeti. Kako bi iskuao svoju tvrdnju,
Leonardo je primijenio naelo camcre obscure, koja je bila poznata jo od
antike. Evo kako on opisuje svoj pokus:

Ako nasuprot proelju neke zgrade, na bilo kojem trgu ili polju,
obasjanom suncem, stoji neko drugo zdanje, i ako na proelju koje
nije obasjano suncem nainite okruglu rupicu, svi osvijetljeni predmeti
poslat e svoje slike kroz tu rupicu i pojavit e se unutar zdanja na
suprotnom zidu, koji bi trebao biti bijele boje. I tako e oni biti tamo,
upravo takvi kakvi jesu, naopako...
Ako su ta tijela raznih boja i oblika, zrake koje ine slike bit e
raznih boja i oblika, i njihovi prikazi na zidu bit e raznih boja i oblika.
Leonardo ponavlja ovaj pokus mnogo puta s raznim kombinacijama
predmeta i s nekoliko rupa u camcri obscuri, kako jasno prikazuje u foliju iz
zbirke Windsor. Obavivi niz testiranja, on potom potvruje tradicionalno
znanje: Crte koje dopiru od... Sunca, i druge sjajne zrake koje prolaze
zrakom, moraju ii pravocrtno. On takoer posebno navodi da su te crte
beskonano tanke, poput geometrijskih pravaca. On ih naziva duhovnima,
ime eli rei da su jednostavno bez materijalnog sadraja. I konano,
ustvruje da su svjetlosne zrake zrake moi - ili, kako bismo mi danas rekli,
energije - koje zrae iz sredita sjajnoga tijela, kao to je Sunce. Izvoaima
pokusa bit e jasno, pie on, da svako sjajno tijelo u sebi sadri skriveno
sredite, iz kojeg i prema kojem... stiu sve crte koje stvara sjajna povrina.
Tako ustvari Leonardo identificira tri temeljna svojstva svjetlosnih zraka:
to su zrake energije stvorene u sreditu sjajnih tijela; beskonano su tanke i
bez materijalnog sadraja; i uvijek putuju pravocrtno. Prije otkria
elektromagnetske prirode svjetlosti u devetnaestom stoljeu, nitko nije
mogao dati bolji opis od Leonardova, pa ipak su se proturjeja glede prirode
svjetlosnih valova nastavila sve dok ih nije razrijeio Albert Einstein u
dvadesetom stoljeu. S druge pak strane, pogled na svjetlosne zrake kao
ravne geometrijske pravce jo uvijek se smatra odlinim priblienjem bitnim
za razumijevanje irokog spektra optikih pojava i studenti fizike na naim
visokim kolama i sveuilitima sluaju predavanja o tome na kolegiju
geometrijske optike.
VALNA PRIRODA SVJETLOSTI

Zamisao da svjetlosne zrake izbijaju iz sjajnih predmeta pravocrtno u

svim smjerovima bila je poznata Leonardu iz Alhacenova traktata o optici
prije nego to ju je iskuao izvodei pokuse. Druga zamisao koja je bila
omiljena u srednjovjekovnoj optici, a koju je usvojio od Johna Pechama (na
kojeg je takoer utjecao Alhacen), bio je koncept piramida svjetlosti koje
ispunjavaju zrak slikama vrstih predmeta:
Zrak je pun beskonanih piramida koje se sastoje od pravocrtnih

pravaca koji se ire u svim smjerovima, a izbijaju s rubova povrina

vrstih tijela smjetenih u zraku; i to su dalje od uzroka, to su
piramide otrije, i iako se staze koje se stjeu u jednoj toki
meusobno presijecaju i isprepliu, svejedno se nikada ne stapaju, ve
se ire samostalno, ispunjavajui sav okolni zrak.
Ovim pjesnikim opisom, Leonardo je jednostavno drugim rijeima
izrekao Alhacenove izvorne postavke, ali je dodao i vrijedno zapaanje da se
piramide svjetlosti presijecaju i isprepliu ne utjeui jedne na druge. U
tom izvanrednom iskazu sustavnog naina miljenja, Leonardu je ovo
zapaanje bio kljuni argument za nagaanje o valnoj prirodi svjetlosti. Evo
kako je nastavio.
Prvo, on kombinira injenicu da se svjetlost iri jednako u svim
smjerovima, stoje opetovano iskuavao sa slikom vizualnih piramida. On
crta dijagram koji pokazuje sferino tijelo iz kojega izbijaju jednake piramide
(prikazane trokutima) u razliitim smjerovima, i primjeuje u popratnom
tekstu da su im vrhovi upisani u krunicu: Jednako udaljena obodnica
zraka piramide koje se stjeu u jednoj toki dat e njihovim predmetima
kutove jednake veliine. Drugim rijeima, ako su promatrai postavljeni na
vrhove ovih piramida oko krunice, njihovi vizualni kutovi bit e isti (vidi
sliku 8-6). Na istom dijagramu, Leonardo protee jednu piramidu kako bi
pokazao da se vizualni kut na njegovu vrhu smanjuje to piramida postaje
duljom.
Iz ovog primjera, on zakljuuje da se svjedost iri u krugovima, i odmah
ovaj kruni uzorak povezuje s koncentrinim irenjem krugova na vodi i
irenjem zvuka zrakom: Upravo onako kako i kamen baen u vodu postaje
sreditem i uzrokom raznih krugova, i zvuk stvoren u zraku iri se u
krugovima, tako se i svaki predmet stavljen na obasjan zrak raspruje u
krugovima i ispunjava okolinu beskonanim brojem slika samoga sebe.
Povezavi kruni obrazac irenja svjetlosti sa slinim irenjem krugova
na vodi, Leonardo se potom upustio u prouavanje pojedinosti pojave na
lokvi vode kako bi nauio neto o isijavanju svjetlosti. Tako je, na samom
poetku svojih znanstvenih istraivanja, primijenio tehniku koja e postati
sastavnim dijelom znanstvene metode sljedeih stoljea. Budui da zapravo
ne moe vidjeti kruno (ili, tonije, sferino) irenje svjetlosti, on slini
obrazac koji se javlja na vodi uzima kao model, nadajui se da e mu njegovo
pomno prouavanje otkriti neto o prirodi svjetlosti. I doista je taj model
prouio vrlo pomno.
U Rukopisu A, istoj onoj Biljenici koja sadri njegovu analizu
perspektive i mnoge njegove optike dijagrame, Leonardo biljei svoja
podrobna istraivanja o krunom irenju vodenih valova:

Slika 8-6: Vizualne piramide koje zrae iz sferinog tijela,

Rukopis Ashburnham II, folio 6v

Ako dva kamenia u isto vrijeme bacite na povrinu nepomine

vode, na nekoj udaljenosti jedan od drugoga, vidjet ete da se od
mjesta pada ta dva kamenia stvaraju dva odvojena niza krunica,
koji e se susresti poveavajui svoj promjer i potom se sudariti i
ispresijecati jedan drugoga, a njihova e sredita ostati uvijek na
mjestu pada kamenia.
Leonardo ovu pojavu ilustrira dijagramom (sl. 8-7), a kako bi shvatio
njezinu tonu prirodu, usredotouje se na precizno gibanje vodenih estica,
a oku ih olakava slijediti tako to baca komadie slame u lokvu i promatra
njihovo gibanje. Evo to je primijetio:
Iako se ini da postoji nekakvo gibanje, voda se ne udaljava od svog
mjesta, jer se otvori nastali udarom kamenia odmah zatvaraju. A to
gibanje, koje je izazvano iznenadnim otvaranjem i zatvaranjem vode, u njoj
izaziva izvjestan potres, koji bismo prije mogli nazvati podrhtavanjem nego
gibanjem.

Slika 8-7:Presjecanje krunih vodenih valova, Rukopis A, Folio 61r

A kako bi vam ono to govorim bilo jasnije, obratite pozornost na slamke
koje, zbog svoje lakoe, plutaju na vodi i s njihovih izvornih poloaja ne
pomie ih val koji se valja pod njima dok stiu krugovi.
Tijekom povijesti mnogo je ljudi bacalo kamenie u jezera i promatralo
krune valove koje su oni uzrokovali, ali rijetki su bili u stanju pribliiti se
tonosti i istananim pojedinostima Leonardovih zapaanja. On je prepoznao
sutinu valnog gibanja - da se vodene estice ne gibaju s valom, ve se tek
pomiu gore-dolje dok prolazi val. Valom se prenosi poremeaj koji izaziva
pojavu vala - podrhtavanje kako ga Leonardo naziva - a ne materijalne
estice. Voda, iako ostaje na mjestu, moe lako prenijeti to podrhtavanje sa
susjednih dijelova na susjedne, uvijek smanjujui njihovu jainu sve dok ne
jenja. I to je razlog, zakljuuje on ispravno, zato se kruni valovi glatko
meusobno presijecaju, ne remetei jedni druge:
Zato se - budui da je uzburkavanje vode podrhtavanje, a ne
gibanje - krunice ne mogu meusobno prekinuti prilikom susreta,
jer, kako voda ima istu kakvou u svim svojim dijelovima, iz toga
slijedi da ti dijelovi prenose podrhtavanje s jednog na drugi ne
pomiui se sa svoga mjesta.
Ovo glatko presijecanje vodenih valova kljuno je svojstvo koje je uputilo
Leonarda na to da se i svjetlost i zvuk ire u valovima. Zapisao je da se
piramide svjetlosti presijecaju i isprepliu ne utjeui jedne na druge, a
istu logiku primjenjuje i na zvuk: Iako se glasovi koji prodiru kroza zrak
ire krunim gibanjem od svojih izvora, svejedno se krunice koje se ire od
razliitih izvora susreu bez prepreka, prodiru i proimaju se, uvijek
zadravajui svoj izvor u svojem sreditu, jer u svim sluajevima gibanja,
postoji veliko suglasje izmeu vode i zraka. Drugim rijeima, ba kako
presijecajui kruni valovi u lokvi zadravaju svoje razlikovne identitete,
tako moemo vidjeti slike razliitih predmeta ili uti zvukove razliitih
glasova, a ipak iz jasno razluivati.
Iz ovih zapaanja, Leonardo izvlai vaan zakljuak da su i svjetlost i
zvuk valovi. Nekoliko godina kasnije, on proiruje svoj uvid u elastine

valove u Zemlji i zakljuuje da je valno gibanje, izazvano poetnim

vibracijama (ili podrhtavanjima), univerzalan oblik irenja fizikalnih
uinaka. Gibanje zemlje koje izaziva trenje zemlje o zemlju, i mrvi je, pie
on, pomie zahvaene dijelove tek povrno. Voda koju pogaa voda stvara
krugove oko mjesta pada vode, glas u zraku ide dalje, [a podrhtavanje] u
vatri jo i dalje.
Spoznaja da je valno gibanje univerzalna pojava kod svih etiriju
elemenata - zemlje, vode, zraka i vatre (ili svjetlosti) - bila je revolucionarna
u Leonardovo doba. Trebalo je proi jo dvije stotine godina da valnu prirodu
svjetlosti ponovno otkrije Christiaan Huygens; valnu prirodu zvuka prvi put
jasno je artikulirao Marin Marsenne tijekom prve polovice sedamnaestog
stoljea, a potrese su prvi put povezali s elastinim valovima tek u
osamnaestom stoljeu.
Usprkos Leonardovim zadivljujuim uvidima u prirodu valnoga gibanja i
njegove posvudanje pojave u prirodi, bilo bi pretjerano rei da je on razvio
teoriju svjetlosnih valova slinu onoj koju je izloio Huygens dvije stotine
godina kasnije. Kada bismo to uinili, to bi znailo da je shvaao
matematiki prikaz vala i da je znao povezati njegovu amplitudu, frekvenciju
i druga svojstva s promatranom optikom pojavom. Ti se pojmovi nisu u
znanosti koristili sve do sedamnaestog stoljea, kada je stvorena
matematika teorija funkcija.
Leonardo je dao ispravan opis poprenih valova, u kojem je smjer
prijenosa energije (irenja krugova) pod pravim kutom u odnosu na smjer
vibracija (podrhtavanja), ali nikada nije razmatrao longitudinalne valove,
kod kojih vibracije i prijenos energije idu u istom smjeru.
On poglavito nije shvatio da su zvuni valovi longitudinalni. Procijenio je
da valovi u razliitim medijima (ili elementima) putuju razliitim brzinama,
ali je pogreno vjerovao da je brzina vala razmjerna snazi udara koja ga
pokree.
Divio se velikoj brzini svjetlosti. Pogledajte svjetlost svijee i promotrite
njezinu ljepotu, zapisao je. Trepnite i ponovno je pogledajte. Ono to vidite
tamo nije se nalazilo prije, a ono to je bilo ondje prije vie nije. Ali takoer
je shvatio da, koliko god se svjetlost brzo kretala, njezina brzina nije
beskonana. Ustvrdio je da je brzina zvuka vea od brzine elastinih valova
u zemlji, i da se svjetlost kree bre od zvuka, ali da se i um kree bre od
svjetlosti. Um u sekundi skae s istoka na zapad zabiljeio je, a sve druge
nematerijalne stvari imaju daleko manju brzinu.
Iako Leonardo nije jasno i glasno izjavio da je brzina svjetlosti konana,
jasno je iz njegovih Biljenica da je imao takvo miljenje. To je prilino
neobino, jer je tradicionalno miljenje, koje je podrijetlo vuklo jo iz antike,
bilo da se svjetlost iri trenutano. ak su se i Huygens i Descartes slagali s
tim tradicionalnim miljenjem, tako da je tek krajem sedamnaestog stoljea
ustanovljena konana brzina svjetlosti.63

Leonardo je bio dobro upoznat s pojavom refrakcije (otklonom svjetlosne

zrake prilikom prelaska iz zraka u staklo, primjerice). Izveo je nekoliko
domiljatih pokusa kako bi istraio refrakciju, meutim, ne povezavi
uinak s valnom prirodom svjetlosti kako su to Descartes i ostali uinili
nekih stotinu i pedeset godina kasnije. Leonardo je ak upotrijebio
refrakciju u jednostavnoj prizmi kako bi rastavio bijelu svjetlost na njezine
sastavnice - razliite boje, kako e Isaac Newton ponovno uiniti u
glasovitom pokusu izvedenom tijekom 1660-ih godina. Ali za razliku od
Newtona, Leonardo nije otiao mnogo dalje od preciznog biljeenja tog
uinka.
S druge pak strane, Leonardo je pronaao ispravno objanjenje za pojavu
koja je stoljeima pobuivala ljudsku znatielju - modru boju neba. Tih
godina, kada se bavio svojim optikim pokusima, popeo se na jedan od
divovskih vrhova, Monte Rose, i na velikoj visini primijetio da je nebo
tamnomodre boje. Tijekom dugog uspinjanja oigledno se zadubio u
razmiljanje o tom vjekovnom pitanju Zato je nebo plavo? i zadivljujue
intuitivno doao do tonog odgovora.
Modrina koja boji atmosferu nije boja nje same, ve je uzrokuje
vlaga koja je isparila u siune i oku nevidljive atome na koje padaju
suneve zrake, zbog ega one isijavaju svjetlost prema golemoj tmini
podruja vatre koje stvara pokrov iznad njih. A to moe vidjeti svatko,
kako sam to i sam vlastitim oima vidio, tko se popne na Monte Rosu.
Moderno objanjenje ove pojave dao je etiristotinjak godina kasnije Lord
Rayleigh, a taj je uinak danas poznat pod imenom Rayleighov rasap
svjetlosti. Sunevu svjetlost raspruju molekule u atmosferi (Leonardovi
siuni i oku nevidljivi atomi) tako da se modra svjetlost upija puno vie
od drugih frekvencija, a potom se iri na sve strane cijelim nebom. Stoga,
kamo god pogledali, vidjet emo vie rasprene modre svjetlosti nego
svjetlosti ijedne druge boje. Oito je da je Leonardovo objanjenje Suneve
svjetlosti koja pada na molekule zbog ega one isijavaju svjetlost savreno
precizan kvalitativan opis tog uinka. Ovo je jamano jedno od njegovih
najveih postignua u optici.
ZVUNI VALOVI

Leonardo je takoer istraivao prirodu zvuka te je izvodei svoje pokuse

sa zvonima, bubnjevima i drugim glazbalima primijetio da je zvuk uvijek
proizveden udarcem o rezonantni predmet. Ispravno je izvukao zakljuak
da to izaziva oscilirajue gibanje u okolnom zraku, to je zvao lepezastim
gibanjem (moto ventilante), to je povezano s oscilirajuim gibanjem lepeze

koju netko dri u ruci. Ne moe biti nikakva zvuka, zakljuio je, ondje
gdje nema gibanja i udaranja zraka; ne moe biti udaranja zraka ondje gdje
nema glazbala.
Leonardo je potom iznio pretpostavku da se, kao u vodi, poetni udarac
iri u obliku krunih valova, jer se u svim sluajevima gibanja voda
znaajno podudara sa zrakom. Kao to je ranije navedeno, on nije bio
svjestan toga da zvuk putuje longitudinalnim valovima, ali je primijetio
pojavu rezonancije, pokazujui je pomou malih komadia slame, kako je
pokazao u poprenom gibanju vodenih valova:
Od udarca o jedno zvono, drugo e slino zvono odgovoriti i ak se i
malo pomaknuti, A ica lutnje, ako je trznete, proizvodi odgovor i
gibanje kod sline ice slinoga tona na drugoj lutnji.
A ovo ete osjetiti ako poloite slamicu na icu koja je slina onoj
koju ste trznuli.
Zapaanja glede rezonantnih zvona i ica lutnja Leonardu su ukazala na
opi mehanizam za irenje i poimanje zvuka - od poetnih udaraca i
posljedninih valova u zraku do rezonancije bubnjia u uhu.
Kako nije posjedovao odgovarajui matematiki jezik, Leonardo nije bio u
stanju razviti prihvatljivu valnu teoriju svjetlosti ni slinu valnu teoriju
zvuka.73 Primijetio je da glasnoa proizvedenog zvuka ovisi o snazi udarca,
ali to nije povezao s amplitudom zvunog vala niti je visinu zvuka povezao s
frekvencijom vala. Meutim, mnogo godina kasnije, kada je pregledavao
sadraj svih svojih Biljenica doao je na korak od shvaanja odnosa izmeu
visine i frekvencije zvuka, prouavajui zvuk koji proizvode muhe i drugi
kukci.
I dok je uvrijeeno vjerovanje u njegovo doba bilo da muhe zvuk
proizvode svojim ustima, Leonardo je ispravno primijetio da muha zvuk
proizvodi svojim krilima, pa je priredio jedan pametan pokus: Muhe imaju
svoj glas u krilima, zapisao je, a to ete najlake vidjeti ako... im krila
lagano ulijepite medom tako da ih ipak u potpunosti ne sprijeimo da polete.
I primijetit ete da e se zvuk koji proizvode gibanjem svojih krila.,.
promijeniti od visokog u dubok izravno razmjerno tome koliko su im krila
ulijepljena.
Jedno od Leonardovih najdojmljivijih otkria na polju akustike bilo je
njegovo zapaanje da ako lagano lupnete rukom po dasci prekrivenoj
prainom, praina e se skupiti u brdacima razliite veliine. Pojaavi
doivljaj vibracija ica lutnje stavljanjem slamica na ice, sada je ispravno
zakljuio da praina odlijee od vibrirajuih dijelova daske i slijee se na
vorovima, tj. na mjestima koja ne vibriraju. No, to jo nije bilo sve,
Leonardo je nastavio paljivo lupkati po vibrirajuoj povrini i promatrati
lagano gibanje nakupina praine. Pokraj jedne skice na kojoj je jedno takvo

brdace prikazano kao piramida, on je zapisao svoja zapaanja. Brdacima

e uvijek praina klizati s vrhova njihovih piramida prema osnovicama
zapisao je. Odatle e praina ponovno ui u piramidu odozdo, popeti se
kroza sredite i opet s vrha kliznuti dolje niza stranicu. I tako e praina
optjecati... dokle god se nastavi lupkanje.
Pozornost pridana potankostima u tim zapaanjima je doista
nevjerojatna. Pojavu vornih crta praine ili pijeska na vibrirajuim ploama
ponovno je 1787. otkrio njemaki fiziar Ernst Chladni. Danas ih uobiajeno
zovemo Chladnijevim likovima u udbenicima fizike, gdje se uglavnom ne
spominje kako ih je Leonardo da Vinci otkrio gotovo tri stotine godina ranije.
VID I OKO
Kako bi upotpunio svoju znanost o perspektivi, Leonardo je prouavao ne
samo vanjske staze svjetlosnih zraka, zajedno s raznim optikim pojavama,
nego ih je takoer slijedio ravno u oko. Doista, tijekom 1480-ih istodobno se
bavio svojim anatomskim studijama oka i fiziologije vida te istraivanjima
perspektive i meuigre svjetlosti i sjene.
U to se vrijeme meu renesansnim umjetnicima i filozofima zahuktala
rasprava o tonom smjetaju vrha vizualne piramide u oku.
Veina je umjetnika slijedila Albertija, koji nije mnogo pozornosti
pridavao stvarnoj fiziologiji vida i smjetao je vrh vizualne piramide u jednu
geometrijsku toku u sreditu zjenice. Suprotno tome veina je filozofa
zauzimala Alhacenovo stajalite, prema kojem vizualna sposobnost oka
mora biti u nekom ogranienom podruju, umjesto u beskonano maloj
toki.
Na poetku svojih istraivanja perspektive i anatomije oka, Leonardo je
usvojio Albertijev pogled, ali je tijekom 1490-ih, kada su njegova istraivanja
postala sloenija, prigrlio Alhacenov stav tvrdei da ako se sve slike koje
dolaze do oka sastaju u jednoj matematikoj toki, koja je dokazano
nedjeljiva, onda bi nam sve stvari koje vidimo u svemiru izgledale kao jedna,
i ta bi bila nedjeljiva.
U svojim kasnim optikim zapisima u Rukopisu D, konano je ustvrdio
nekoliko puta, vrlo samopouzdano, da svaki dio zjenice posjeduje
sposobnost vida (virtu visiva), a... ta sposobnost nije ograniena na jednu
toku, kako bi to htjeli perspektivisti. U ovoj Biljenici, Leonardo nudi tri
jednostavna, ali vrlo elegantna pokusa, meu kojima i maglovito poimanje
malenih predmeta koje drimo blizu oka, kao uvjerljive dokaze Alhacenova
stajalita. Od tada nadalje on je razlikovao dvije vrste perspektive. Prva,
perspektiva koju stvara umjetnost geometrijska je tehnika prikazivanja
predmeta smjetenih u trodimenzionalni prostor na ravnoj povrini, a za
drugu perspektivu koju stvara priroda potrebna je prava znanost o vidu da
bi je se shvatilo.

Uvjerivi se da u takvoj znanosti o vidu geometrijski vrh vizualne

piramide u oku treba biti zamijenjen mnogo sloenijim stazama osjetilnih
dojmova, Leonardo je potom slijedio te staze kroz leu i onu jabuicu do
vidnog ivca, a odatle sve do sredita mozga, gdje je, kako je vjerovao, bio
pronaao sjedite due.

DEVETO POGLAVLJE

Oko, osjetila i dua

Graa oka i osjet vida za Leonarda su bila prirodna uda koja ga nikada
nisu prestala oduevljavati. Kojim se jezikom moe izraziti ovo udo? pie
on o onoj jabuici, a potom nastavlja pisati izraavajui rijetko vjersko
strahopotovanje: Jamano nijednim. Ovdje se ljudski diskurs izravno
okree promiljanju boanskog, U Traktatu o slikarstvu, Leonardo se
oduevljava ljudskim okom:

Zar ne vidite da oko obuhvaa ljepotu cijeloga svijeta? Oko je

gospodar astronomije, ono se bavi kozmografijom, ono savjetuje i
ispravlja sve ljudske umjetnosti; ono prenosi ovjeka u razliite dijelove
svijeta. [Oko] je princ matematike; njegove su znanosti najtonije. Ono
je mjerilo visine i veliine zvijezda, ono je otkrivalo elemente i njihov
smjetaj... Ono je stvaralo arhitekturu, perspektivu i boansko
slikarstvo... [Oko] je prozor ljudskoga tijela, kroz koji [dua] promilja i
uiva u ljepoti svijeta.
Nije iznenaujue to je Leonardo proveo vie od dvadeset godina
prouavajui anatomiju i fiziologiju oka pomno secirajui onu jabuicu i na
nju vezane miie i ivce. Jedan od njegovih najranijih crtea, izraen oko
1487., prikazuje ljudsku glavu i mozak okruen s nekoliko opna, poput
slojeva luka (sl. 9-1). Ustvari, ovu analogiju s lukom uvelike su primjenjivali
vodei srednjovjekovni anatomi. Ispod slojeva koe lubanje s kosom
Leonardo prikazuje dvije opne (danas poznate kao dura mater i pia mater)
koje okruuju mozak, a potom se izduuju i oblikuju onu jabuicu, u kojoj
se nalazi okrugla lea. Zjenicu tvori prozirna praznina u opnama ispred lee,
koja naizgled lei neprivrena, po svoj prilici plutajui u nekakvoj prozirnoj
tekuini. Ovaj grubi crte je vjerna ilustracija srednjovjekovnog pogleda na
oko, koja je u potpunosti zasnovana na mati, umjesto na iskustvenoj
spoznaji.
Zahvaljujui vlastitim anatomskim seciranjima Leonardo je uskoro otiao
daleko ispred tih tradicionalnih zamisli. Ve lukom nadahnuti crte
prikazuje jedno od njegovih otkria, eoni sinus iznad one jabuice, a
sljedeih e godina on postupno dodavati mnoge fine pojedinosti anatomije
oka i staza vizualnog poimanja.
On je bio veoma svjestan kolika su novost bila njegova otkria. Oko su

do danas brojni pisci definirali na jedan nain, zapisao je u Kodeksu

Atlanticusu, ali vlastitim sam iskustvom spoznao da ono radi na drukiji
nain.
LEONARDOVA ANATOMIJA OKA

Leonardova studija vizualnog poimanja bila je izvanredan program

znanstvenog istraivanja, koja je u sebi spajala optiku, anatomiju oka i
znanost o ivcima. Ova je podruja istraivao bez ikakve zadrke,
primjenjujui na njih istu podrobnu empirijsku metodu kakvu je
primjenjivao prilikom istraivanja svega drugog u prirodi, nikada se ne
pribojavajui da neku pojavu nee biti u stanju shvatiti.
Jedna od prvih stvari koju je Leonardo primijetio potanko prouavajui
grau oka bila je sposobnost promjene veliine zjenice prema njezinoj
izloenosti svjetlosti. Prvi je put ovu pojavu primijetio slikajui jedan portret,
a potom je ispitao nizom pokusa u kojima je ljude izloio razliitim
koliinama svjetlosti. Zjenica oka, zakljuio je, mijenja svoju veliinu u
skladu sa stupnjem svjetline i tmine predmeta koji se pred okom pojave...
Priroda je oku dala vizualnu sposobnost da, kad je nadraeno prejakim
bljetavilom, saima zjenicu... i tako ovdje priroda radi kao netko tko, ako
ima previe svjetlosti u kui, napola zatvori prozor ili da ve uini kako mu
odgovara, u skladu s potrebom. A zatim je dodao: Ta se sposobnost vidi u
nonih ivotinja, kao to su make, ukovi, sove i ostale, kojima je zjenica
malena u podne, a vrlo velika nou.

Sl. 9-1: Leonardova ilustracija srednjovjekovnog pogleda na kou lubanje s

kosom, mozak i onu jabuicu, Anatomske studije, folio 32r

Kada je istraivao mehanizam tog saimanja i irenja prilikom seciranja

one jabuice, Leonardo je otkrio jedva primjetan kruni mii zjenice.
Pokusom sam otkrio, zabiljeio je, da crna, ili gotovo crna, naborana
neravna boja, koja se nalazi oko zjenice, slui, ni manje ni vie, poveanju ili
smanjenju veliine zjenice. U drugom odlomku, on je djelovanje radijalnih
nabora krunoga miia usporedio sa zatvaranjem vreice uzicom.
Leonardov podroban opis gotovo crne, naborane neravne boje zjeninih
miia nevjerojatno je toan. I doista, gotovo je jednak opisu iz modernih
medicinskih udbenika, u kojem su miii sredinjeg otvora arenice,
takozvani zjenini ovratnik, opisani kao tamnosmei, nabrani obod.
U srednjem vijeku i renesansi veina je filozofa prirode vjerovala da je vid
odailjanje vizualnih zraka iz oka, koje se potom odbijaju od vienih
predmeta. Takav pogled na vid prvi je predloio Platon, a s njim su se sloili
Euklid, Ptolemej i Galen. Jedino je veliki filozof- izvoa pokusa, Alhacen
izloio suprotno miljenje - da vid djeluje kada vizualne slike, prenesene
svjetlosnim zrakama, uu u oko.
Leonardo je naveliko raspravljao o prednostima obaju svjetonazora prije
nego se sloio s Alhacenom. Njegov glavni argument koji govori u korist
teorije prodiranja u oko temeljio se na njegovu otkriu zjenine prilagodbe
promjeni koliine svjetlosti. Osim toga, po njegovu miljenju bol u oku
izazvana iznenadnim izlaganjem sunevu bljetavilu bila je kljuni dokaz da
svjetlost ne samo da ulazi u oko nego mu moe i nanijeti bol, a u krajnjim
ga sluajevima moe ak i unititi. Dodatni argument za ulazak svjetlosti u
oko bilo je Leonardovo zapaanje naknadnih slika. Ako se zagledate u
sunce ili neko drugo svjetlee tijelo, a zatim zatvorite oi, zapisao je, jo
dugo ete ga vidjeti unutar svoga oka. To je dokaz da slike ulaze u oko.
Nakon prekida od gotovo dvadeset godina, Leonardo se vratio
prouavanju vida oko 1508. godine kako bi istraio daljnje pojedinosti
anatomije oka i njegovih vizualnih puteva. Ovaj put je takoer primijenio
svoju novu tehniku potapanja one jabuice u bjelance tijekom seciranja.12
Prepoznao je ronicu kao prozirnu opnu i primijetio njezinu istaknutu
zaobljenost, ispravno zakljuivi da je zato vidno polje ire od stotinu i
osamdeset stupnjeva: Priroda je povrinu ronice u oku uinila ispupenom
kako bi omoguila okolnim predmetima da otisnu svoje slike pod veim
kutem.
Leonardo je shvatio da je proirenje vidnoga polja zbog izboenosti
zaobljenja ronice posljedica loma svjetlosnih zraka kada prolaze iz zraka u
gui medij ronice, i paljivo je ilustrirao tu pojavu na nekoliko skica. Usto,
ispitao je lom svjetlosti pokusno izradivi kristalnu maketu ronice.
Leonardo je bio prilino dobro upoznat s leama zato to je izvodio
optike pokuse, a i zato to je nosio naoale, jo od vremena dok je
prouavao onu leu. Naravno, svoje znanje o lomu svjetlosti primijenio je i
na istraivanja ronice i lee. Meutim, uvijek je leu, koju je nazivao

kristalnim sokom predstavljao sferino i smjetao je u sredite one

jabuice, kao da pluta u bistroj tekuini, umjesto da je smjesti odmah iza
zjenice. Kenneth Keele je istaknuo kako bi Leonardova sloena tehnika
seciranja one jabuice, razvijena oko 1509. godine, jamano Leonardu
omoguila da prepozna pravi oblik i smjetaj lee, pa je Keele nagaao da
genij nije nastavio sa svojim seciranjima oka nakon tog vremena, ili su
precizniji crtei izgubljeni.
Detaljna optika svjetlosnih zraka unutar one jabuice predstavljala je
velike potekoe Leonardu, kao i svim njegovim suvremenicima. Danas
znamo da se svjetlosne zrake lome u konveksnoj lei tako da se kriaju iza
lee i tvore naopaku sliku opaenog predmeta na mrenici. Kako mozak
zatim ispravlja tu sliku okrenutu naopake i stvara normalnu sliku, jo nije
potpuno jasno.
Budui da Leonardo nije mogao znati da se druga inverzija slike izvodi u
mozgu, morao je konstruirati dvije uzastopne inverzije svjetlosnih zraka
unutar one jabuice kako bi proizveo uspravnu sliku. Na pamet mu je pala
briljantna, iako netona zamisao. Iznio je postavku da se prva inverzija
zraka dogaa izmeu zjenice i lee, a daje uzrokuje mali otvor na zjenici, koji
preokree sliku naopako poput camere obscure.
Obrnute zrake svjetlosti ulaze u leu gdje se po drugi put obru, to za
posljedicu, na kraju, ima uspravnu sliku. Leonardo je izradio jednostavnu,
no vrlo domiljatu maketu oka kako bi ispitao ovu zamisao i ilustrirao je
vrlo jasno na oaravajuem crteu u Rukopisu D (sl. 9-2). U donjem dijelu
crtea skicirao je vizualne staze prema svojoj teoriji. Svjetlosne zrake, ulazei
u oko odozdo, blago se lome na ronici (osim sredinje zrake), nastavljaju
dalje kroz maleni otvor na zjenici i, kao u cameri obscuri, proizvode naopaku
sliku na sferinoj lei. Ondje se svjetlosne zrake ponovno obru prije nego
to stvore ispravnu sliku na pozadini lee, odakle ulaze u vidni ivac.
Gornji dio crtea prikazuje Leonardovu maketu. On je prozirnu kuglu,
koja je predstavljala onu jabuicu, ispunio vodom i na njezinu prednjicu je
privrstio plou s malom rupicom u sredini (ta je ploa predstavljala
zjenicu). U sredite kugle Leonardo je objesio loptu od tankoga stakla, koja
je predstavljala leu, a zatim je stao iza te lee, namjestivi se tako da
njegovo vlastito oko bude na mjestu zamiljenog vidnog ivca. Takav
instrument, objanjava on u popratnom tekstu, poslat e slike... oku
upravo onako kako oko alje slike u sredite vida.

Slika 9-2: Model oka i dijagram vizualnih staza,

Rukopis D, folio 3v
Leonardova konstrukcija vizualnih staza u svakom je sluaju bila
domiljata, ali je takoer imala i ozbiljnih nedostataka. Uinak camere
obscure mogao bi se postii samo kada bi zjenica bila puno manja, a
udaljenost od lee vea nego to doista jest. ak i da je tomu bilo tako, na
slike predmeta na mrenici utjecalo bi skupljanje i irenje zjenice koja
reagira na razliitu izloenost svjetlosti. Leonardo je razmatrao i tu
mogunost te izvodio pokuse s alternativnim vizualnim stazama, ali nikada

nije bio u stanju razrijeiti nedosljednosti koje je njegova konstrukcija imala.

Ipak, njegova otkria mnotva potankosti o anatomiji oka doista su
izvanredna.
Leonardo je prvi razlikovao sredinji i periferni vid. Oko ima jednu
jedinu sredinju crtu, primijetio je on, i sve to stie do oka slijedei tu
crtu vidimo dobro. Oko ove sredinje crte postoji bezbroj drugih crta, koje su
manje vrijedne to se nalaze dalje od sredinje crte. Takoer je prvi
objasnio binokularni vid - nain na koji vidimo stvari stereoskopski
spajajui dvije zasebne slike vidnog polja stvorene u svakom oku. Kako bi
istraio potankosti binokularnog vida, smjetao je predmete razliitih
veliina na razliitim udaljenostima od oiju, od vrlo blizu do vrlo daleko, i
promatrao ih naizmjence desnim i lijevim okom i s oba oka. Njegov je
zakljuak bio neosporan i ispravan: Jedan te isti predmet jasno poimamo
kada ga gledamo s oba usklaena oka. Te oi sliku predmeta prenose na
jednu te istu toku unutar glave... Ali ako jedno oko pomaknete s mjesta
prstom, vidjet ete taj predmet pretvoren u dva.
OD VIDNOG IVCA DO SJEDITA DUE
Jo od svojih najranijih prouavanja osjetilnog poimanja, Leonardo nije
svoja istraivanja vida ograniavao na optiku oka, ve je slijedio staze
osjetilnih dojmova koje su ivcima vodile u mozak. I doista, ak i njegov rani
crte luka lubanjske koe s vlasitem i onom jabuicom (sl. 9-1), koji
prikazuje srednjovjekovnu predodbu oka, prikazuje kako vidni ivac ide u
sredite mozga, gdje se naziru nejasni obrisi tri upljine. Prema
aristotelovskoj i srednjovjekovnoj filozofiji, to su bila podruja u mozgu gdje
su se odvijale razliite faze poimanja. Prva upljina, koju je Aristotel nazvao
sensus communis (zdravim razumom), bila je mjesto gdje su se stjecali svi
osjeti kako bi proizveli zdrueno poimanje svijeta, to je potom bilo
tumaeno i djelomice poslano u pamenje u drugim dvjema upljinama.
Te upljine doista postoje u sredinjem dijelu mozga, ali njihov se oblik i
djelovanje prilino razlikuju od toga kako su ih zamiljali srednjovjekovni
filozofi prirode. Dananji neuroznanstvenici zovu ih modanim klijetkama;
zapravo ih ima etiri, i sve su meusobno povezane. One podravaju mozak i
slue mu kao ublaivai udara te proizvode bistru, bezbojnu tekuinu koja
cirkulira preko povrina mozga i lene modine, prenosei hormone i
uklanjajui metaboliki otpad.

Slika 9-3: Modane klijetke i staze lubanjskih ivaca,

Weimar Blatt, u Anatomskim studijama izmeu folija 54 i 55
Leonardo je prigrlio aristotelovsku zamisao o klijetkama kao sreditima
osjetilnog poimanja, proirio je i, upotrijebivi svoju vjetinu anatoma i
empirijskog znanstvenika, spojio je sa svojim zamislima o prirodi svjetlosti i
fiziologiji vida. Za poetak je ustanovio toan oblik modanih klijetka paljivo
utrcavi vosak u njih.
Svoje je rezultate zabiljeio na nekoliko crtea, kao na onom prikazanom
na slici 9-3, koji takoer prikazuje i staze nekoliko osjetilnih ivaca do
mozga. Usporedbom ovog crtea (koji je zasnovan na seciranju volovskog
mozga) s crteima u modernim medicinskim udbenicima postaje oito da je
Leonardo sa strahovitom tonou reproducirao oblike i mjesta modanih
klijetki. Dvije prednje, takozvane bone klijetke, trea (sredinja) klijetka i
etvrta (stranja) klijetka mogu se lako prepoznati.
Leonardovu neuroloku teoriju vizualnog poimanja moramo smatrati
jednim od njegovih najveih znanstvenih postignua. Kenneth Keele,
znameniti prouavatelj Leonarda i lijenik, analizirao ju je toliko podrobno
da je sam njegov trud vrijedan divljenja.
U Leonardovoj anatomiji, vidni je ivac oslikan kao da se postupno iri
ulaskom u onu jabuicu i prianja izravno na stranji dio sferine lee,
tvorei tako svojevrsnu ogranienu mrenicu. To je mjesto na kojem se
vizualne slike preobrauju u ivane impulse. On je taj postupak vidio kao

udaranje svjetlosnih zraka o vidni ivac, to pokree osjetilne impulse

(sentimenti) koji putuju ivcima u obliku valova, ba kao to se
podrhtavanja koja uzrokuju kamenii baeni u jezerce ire u obliku
vodenih valova. Meutim, Leonardo je jasno kazao da osjetilni, ili ivani,
impulsi nisu materijalni. Nazivao ih je duhovnima, i pod tim
podrazumijevao da su bestjelesni i nevidljivi. Slijedei Galena, mislio je da je
vidni ivac, kao svi ivci, upalj, izbuen sredinjom cjevicom kroz koju
valovi uoblieni osjetilnim impulsima putuju prema sreditu mozga.
Kenneth Keele zakljuuje da je Leonardova fiziologija osjetilnog poimanja
skroz-naskroz mehanicistika, jer naglaeno istie pokret i udarac. Ne
slaem se s ovakvom procjenom u svjetlu Leonardova izriita naglaska na
nematerijalnoj prirodi ivanih impulsa. Prema modernoj neuroznanosti,
ivani impulsi su elektromagnetske prirode, valovi iona koji se gibaju uzdu
ivaca - i, kako je Leonardo ustvrdio, nevidljivi golom oku. Neuroni tvore
dugaka, tanka vlakna (koja zovemo aksonima), okruena staninim
opnama, koje dobro opisuje Leonardov izraz perforirane cijevi. Unutar tih
cijevi valovi iona gibaju se u tekuini ivanih stanica. To su pojave iz
podruja mikrobiologije i biokemije, koja nisu bila dostupna Leonardu. Kao
dobar empiriar, jednostavno je zakljuio da su osjetilni impulsi nevidljivi i
nije se dalje bavio nagaanjima o njihovoj naravi. Nijedan znanstvenik ne bi
mogao uiniti vie prije razvoja mikroskopa i teorije elektromagnetizma
nekoliko stoljea kasnije.
Jo od prvih anatomskih studija, Leonardo je posebnu pozornost
pridavao stazama osjetilnih ivaca u ljudskoj lubanji, posebice vidnoga
ivca. I doista, kako istie Keele: Leonardova osobna ispitivanja anatomije
oka i vidnih ivaca... oblikovala su sredinji motiv za njegove prelijepe
prikaze grae ljudske lubanje u perspektivi. Te zaprepaujue slike
lubanje slavne su zbog njihova delikatnog prikaza svjetla i sjene i
majstorske primjene vizualne perspektive (vidi sl. 8-2). Osim toga, uvjebano
oko lijenika vidi u njima nevjerojatno tone opise lubanjskih upljina i
ivanih otvora - onih duplja, susjednih sinusa, suzovoda i otvora
(foramina) za vidne i slune ivce.
Kada je Leonardo slijedio vidne ivce iz obje one jabuice do mozga,
primijetio je da se presijecaju u podruju koje danas zovemo hijazmom
vidnog ivca (kriitem), Svoje je otkrie dokumentirao na svim svojim
crteima vidnih i lubanjskih ivaca (vidi sl 9-3). Leonardo je nagaao da
kriite vidnih ivaca slui za omoguavanje jednakog kretanja oiju u
postupku vizualnog poimanja. Bio je na pravom tragu, ali nije znao da je
postupak usklaivanja vizualnog poimanja oba oka daleko sloeniji i da
ukljuuje istananu meuigru nekoliko nizova miia i ivaca.
Do trenutka kada je Leonardo nacrtao svoj takozvani Weimar Blatt (sl. 93), oko 1508., njegovo znanje o prirodi i smjetaju lubanjskih ivaca
dosegnulo je svoj vrhunac. Jo uvijek je smatrao da se svi ivci koji prenose

osjetilne dojmove stjeu u prednjoj klijetki, ali se udaljio od Aristotela

prebacujui senso comune u sredinju modanu upljinu. U prednjoj klijetki
Leonardo je pronaao poseban organ koji nitko prije njega nije spominjao, a
koji je on nazvao prihvatnikom dojmova (impressiva). Taj je organ vidio kao
prijenosnu stanicu koja prikuplja valne obrasce osjetilnih dojmova, putem
nekakva postupka rezonancije obavlja odabir i organizira dojmove u skladne
ritmike oblike koji se zatim odailju dalje do senso comune, gdje ulaze u
svijest.
SLUH I DRUGA OSJETILA
Iako je Leonardo smatrao vid najboljim i najplemenitijim od svih
osjetila, prouavao je i druga osjetila, posebnu pozornost posveujui
stazama njihovih lubanjskih ivaca. Od svojih najranijih crtea glave
dosljedno je ocrtavao sluni i njuni ivac, kao i vidni ivac, i prikazivao
kako se svi oni stjeu prema senso comune.
Na svojim slavnim crteima lubanje u perspektivi, Leonardo je jasno
opisao sluni kanal, ali u njegovim poznatim rukopisima ne postoji nijedan
podroban opis anatomije uha. Znao je za bubnjie i shvaao da udarci
zvunih valova po njima proizvode osjetilne impulse u slunom ivcu.
Meutim, nije dokumentirao nijedan od posrednikih postupaka, uvjerivi
se, moda, da je tvorba slunih ivanih impulsa putem udaranja analogna
tvorbi impulsa u vidnom ivcu, i da obje vrste impulsa zavravaju u senso
comune.
Leonardo moda jest, a moda i nije u izgubljenim rukopisima zabiljeio
podrobnija istraivanja ljudskog poimanja zvuka, ali pouzdano znamo da je
proveo znatno vrijeme prouavajui proizvodnju zvuka ljudskim glasom. Ne
samo da je prouio anatomiju i fiziologiju cijelog govornog aparata kako bi
shvatio oblikovanje glasa nego je svoja istraivanja proirio na fonetiku,
glazbenu teoriju i djelovanje te oblikovanje glazbala.
Grkljan, ili glasovna kutija, koji sadri glasnice, na zlu je glasu kao vrlo
sloen organ, pa ne udi to Leonardo nije potpuno razumio njegovo
djelovanje. Meutim, izradio je nevjerojatno precizne crtee njegove sloene
anatomije, koji su nadmaivali sve dotad poznato, te je takoer shvatio da
su mnogi drugi dijelovi tijela ukljueni u stvaranje ljudskoga glasa. Rijeima
Kennetha Keelea, Leonardo je shvatio
da se tvorba glasa sastoji od zdruena djelovanja struktura, od
prsnoga koa, preko plua, bronhija, dunika, grkljana, drijela, nosne
i usne upljine do zuba, usana i jezika; i on razmatra sve ove
strukture, izraujui dotad najtonije crtee svih njih.
U svojim se prouavanjima ljudskoga glasa Leonardo kao modelom esto

koristio mehanizmima proizvodnje zvuka flauta i truba. Zapravo, uvijek je

upotrebljavao rije voce (glas) za zvukove koje su proizvodila ta glazbala.
Njegova istraivanja varijacija u visini zvuka puhaih glazbala prirodno su
ga dovela do prouavanja skala i razvoja elemenata glazbene teorije.
Leonardova glazbena darovitost bila je dobro poznata njegovim
suvremenicima i igrala je vanu ulogu u njegovu ranom uspjehu na dvoru
obitelji Sforza u Milanu. Posjedujemo i izvjea njegovih suvremenika o tome
da je skladao glazbena djela za kazaline predstave i druge spektakle koje je
prireivao na dvoru. Na alost, nijedno Leonardovo glazbeno djelo nije
sauvano. S druge strane, u njegovim Biljenicama pronalazimo mnotvo
crtea raznih glazbala, a veina crtea prikazuje nacrte s poboljanjima
postojeih glazbala. Na tim su nacrtima klavijature za puhaa glazbala,
ugoeni bubnjevi, glissando flaute (poput Swanee zvidaljka) te viola
organista (violinske orgulje), svojevrsne orgulje s tonom slinim tom ianom
glazbalu.
Leonardova seciranja lubanjskih ivaca i sredinjeg ivanog sustava
uvjerila su ga da je svih pet osjetila povezano posebnim ivcima koji prenose
osjetilne dojmove do mozga, gdje ih odabire i organizira prihvatnik dojmova
(impressiva) i potom prosljeuje dalje u senso comune. Ondje, u sredinjoj
modanoj klijetki, zdruene osjetilne dojmove procjenjuje intelekt, a na njih
utjeu i mata i pamenje.
Na nekoliko svojih crtea ljudske lubanje, Leonardo je naznaio poloaj
tree modane klijetke trima presijecajuim koordinatama s potpunom
prostornom tonou u tri dimenzije (vidi sl. 8-2). Ovu upljinu u sreditu
mozga on je oznaio ne samo kao mjesto gdje se nalazi senso comune nego i
kao sjedite due. ini se da dua prebiva u rasudnom dijelu, zakljuio je,
a izgleda da se rasudni dio nalazi na mjestu gdje se sastaju sva osjetila,
koje se zove senso comune... Senso comune je sjedite due, pamenje je
njegovo skladite, a prihvatnik dojmova je njegov obavjesnik. Ovom izjavom,
Leonardo povezuje svoju sloenu teoriju osjetilnog poimanja s antikom
zamisli o dui.
SPOZNAJA I DUA
U ranoj grkoj filozofiji dua je doivljavana kao temeljna pokretaka sila
i izvor sveg ivota.40 Blisko povezana s ovom pokretakom silom, koja
naputa tijelo u trenutku smrti, bila je zamisao o znanju. Od samih
poetaka grke filozofije pojam due ima spoznajnu dimenziju. Postupak
unoenja duha bio je takoer postupak spoznaje. Tako Anaksagora, u petom
stoljeu prije Krista, naziva duu nous (razum) i vidi je kao razumnu tvar
koja pokree svijet.
Tijekom razdoblja helenistiko-rimske filozofije, aleksandrijska misao
postupno je razluila dva obiljeja koja su izvorno bila zdruena u grkom

poimanju due - ono ivotne sile i ono djelatnosti svijesti. Rame uz rame s
duom, koja pokree tijelo, sada se javlja duh kao neovisno naelo koje
izraava bit pojedinca, a takoer i boanske osobnosti. Aleksandrijski filozofi
uveli su trostruku podjelu ljudskog bia na tijelo, duu i duh, ali granice
izmeu due i duha bile su nestalne. Dua je bila smjetena negdje
izmeu dvije krajnosti, tvari i duha.
Leonardo je usvojio zdrueni pogled na duu s kojim su se slagali
Aristotel i rani grki filozofi, koji su duu vidjeli i kao djelatnika poimanja i
spoznaje i kao silu koja se nalazi u pozadini tvorbe i gibanja tijela. Za
razliku od grkih filozofa, meutim, on nije tek nagaao o prirodi due, ve
je empirijski stavio na kunju antike svjetonazore. U svojim profinjenim
seciranjima mozga i ivanog sustava, slijedio je osjetilna poimanja od
poetnih dojmova na osjetilnim organima, osobito na oku, preko osjetilnih
ivaca do sredita mozga. Takoer je pratio ivane impulse voljnih pokreta
od mozga niz kraljeniku modinu, preko perifernih motorikih ivaca sve
do miia, tetiva i kostiju; i sve je te staze ilustrirao na tonim anatomskim
crteima (vidi, npr. sl. 9-4).
Na osnovi svojih temeljitih istraivanja mozga i ivanog sustava,
Leonardo je zakljuio da dua vrednuje osjetilne dojmove i prenosi ih u
pamenje, i da iz due potjeu voljni tjelesni pokreti, to je on povezao s
razumom i miljenjem.
Po Leonardovu miljenju, svi materijalni pokreti svoje izvorite imaju u
nematerijalnim i nevidljivim pokretima due. Duhovni pokret, rezonirao je
on, koji tee kroz udove osjeajnih ivotinja, iri njihove miie. Tako
proireni, njihovi miii se skrauju i povlae unatrag tetive koje su spojene
s njima. Odatle snaga u ljudskim udovima... Materijalni pokret izrasta iz
nematerijalnog S ovakvim konceptom due, Leonardo je proirio
tradicionalnu aristotelovsku zamisao u skladu sa svojim empirijskim
dokazima. I u tome je bio daleko ispred svoga vremena.
Tijekom sljedeih stoljea Leonardove Biljenice ostale su skrivene po
prastarim europskim knjinicama i mnoge su od njih izgubljene, pa je
zdrueni aristotelovski pogled na duu postupno ieznuo iz filozofije.
Zamisao da je duh obestjelovljeno boansko naelo postala je
prevladavajuom temom religijske metafizike, a na duu se, prema tome,
gledalo kao na neto neovisno o tijelu i obdareno besmrtnou. Za druge
filozofe, koncept due je postajao sinonimom za racionalni um, a u
sedamnaestom stoljeu je Rene Descartes iznio postavke temeljne podjele
stvarnosti na dva nezavisna i razdvojena carstva - carstvo uma, mislee
tvari (res cogitans) i carstvo materijalnog, protene tvari (res extensa).
Koncepcijski rascjep izmeu uma i materijalnog proganjao je
zapadnjaku znanost i filozofiju vie od tri stotine godina. Slijedei
Descartesa, znanstvenici i filozofi nastavili su razmiljati o umu kao o
neopipljivu entitetu i nisu bili u stanju zamisliti kako je ta mislea tvar

povezana s tijelom. Toan odnos izmeu uma i mozga jo uvijek predstavlja

tajnu veini psihologa i neuroznanstvenika.
Tijekom posljednja dva desedjea dvadesetog stoljea pojavila se nova
predodba o prirodi uma i svijesti u znanostima koje se bave ivotom, a koja
konano nadilazi kartezijansku podjelu izmeu uma i tijela. Odluujui
napredak ostvaren je kada je odbaen pogled na um kao na stvar; trebalo je
shvatiti da um i svijest nisu entiteti, ve postupci. U proteklih dvadeset i pet
godina prouavanje uma s ovog novog stajalita dovelo je do procvata pa se
ono razgranalo u bogato interdisciplinarno polje znano pod imenom
kognitivna znanost, koje nadilazi tradicionalne okvire biologije, psihologije i
epistemologije.
Jedan od kljunih uvida kognitivne znanosti je identificiranje spoznaje,
procesa znanja, s procesom ivljenja. Prema ovom pogledu, spoznaja je
organizirajua djelatnost ivog sustava na svim razinama ivota. Prema
tome, meusobno djelovanje ivog organizma - biljke, ivotinje ili ovjeka - i
njegova okolia shvaa se kao spoznajno meu- sobno djelovanje. Tako ivot
i spoznaja postaju nerazdvojivo povezani. Um - tonije, umna djelatnost sastavni je dio tvari na svim razinama ivota. Ovaj novi pristup predstavlja
korjenito irenje pojma spoznaje i, to se podrazumijeva, pojma uma. U tom
novom pogledu, spoznaja ukljuuje itav proces ivota - izmeu ostalog
poimanje, emocije i ponaanje - i ak joj i nisu nuno potrebni mozak i
ivani sustav.
Oito je da se identificiranje uma, ili spoznaje, s procesom ivota, iako je
to nova zamisao u znanosti, dosta pribliava Leonardovoj koncepciji due.
Poput Leonarda, moderni kognitivni znanstvenici vide spoznaju (ili duu) i
kao postupak poimanja i znanja, i kao postupak koji daje duu pokretima i
organizaciji tijela. No postoji koncepcijska razlika. Dok kognitivni
znanstvenici spoznaju jasno shvaaju kao postupak, Leonardo je duu vidio
kao entitet. Meutim, kada je o njoj pisao, uvijek bi opisivao njezine
djelatnosti.
Koliko je Leonardov pristup dui blizak suvremenom pristupu spoznaji
moe se vidjeti iz njegovih biljeki o letu ptica, u kojima usporeuje pokrete
ive ptice s onima stroja za letenje koji je smiljao. Satima pomno
promatrajui ptice u letu na breuljcima u okolici Firence, Leonardo se
temeljito upoznao s njihovom nagonskom sposobnou da lete na vjetru,
odravajui ravnoteu odgovarajui na promjenjive zrane struje tek
siunim pokretima svojih krila.

Slika 9 4: Studija prednjih miia noge, oko 1510.,

Anatomske studije, folio 15lr

U svojim je biljekama objasnio da je ova sposobnost ptica znak njihove

inteligencije - odraz djelovanja njihovih dua.45 Modernim znanstvenim
jezikom rekli bismo da su ptije meusobno djelovanje sa zranim strujama
i osjetljivi pokreti na vjetru spoznajni postupci, kako je Leonardo jasno
prepoznao i tono opisao. Takoer je shvatio da e ovi profinjeni spoznajni
postupci ptice u letu uvijek biti nadmoniji onima koje e izvesti ljudski pilot
u mehanikoj letjelici:
Moglo bi se rei da takvu stroju to ga je stvorio ovjek nedostaje
tek dua ptice, koju mora zamijeniti ljudska dua... [Meutim], ptija

e dua svakako bolje odgovoriti na potrebe svojih udova nego to e

ljudska dua, odvojena od njih, a posebice od njihovih gotovo
nevidljivih pokreta odravanja ravnotee.
Slijedei Aristotela, Leonardo je vidio da je dua ne samo izvor svih
tjelesnih pokreta nego i sila u pozadini stvaranja tijela. On ju je nazivao
skladateljicom tijela. To je potpuno dosljedno pogledima dananjih
kognitivnih znanstvenika koji spoznaju shvaaju kao postupak u koji su
ukljueni samostvaranje i samoorganiziranje ivih organizama.
Glavna je razlika izmeu Leonardova koncepta due i moderne
kognitivne znanosti, ini se, u tome to je Leonardo ljudskoj dui odredio
toan poloaj u mozgu. Danas znamo da je refleksivna svijest - posebna
vrsta spoznaje koja je karakteristina za ovjekolike majmune i ovjeka iroko rasprostranjen postupak u koji su ukljueni sloeni slojevi neuralnih
mrea. Bez pristupa modanim mikroskopskim strukturama, kemiji i
elektromagnetskim signalima, Leonardo nikako nije mogao otkriti te
produene mree neurona; a kako je on primijetio da se staze razliitih
osjetilnih ivaca naizgled stjeu u sredinjoj klijetki mozga, zakljuio je da to
mora biti sjedite due.
U doba renesanse nije postojalo openito prihvaeno miljenje o
smjetaju due. Dok su Demokrit i Platon bili prepoznali vanost mozga,
Aristotel je smatrao da je srce sjedite sensus communis. Averroes (Ibn
Rud), veliki arapski komentator Aristotelovih djela ija su uenja bila vrlo
utjecajna u Italiji tijekom renesanse, bio je izloio jo jedno gledite. On je
duu poistovjetio s oblikom itavog ivog tijela, to je znailo da dua ne
obitava na odreenome mjestu. Leonardo je, nakon to je razmotrio takva
miljenja, u svjetlu empirijskih dokaza koje je bio prikupio, samouvjereno
smjestio duu u sredinju upljinu mozga. Tijelo i dua su, po Leonardovu
miljenju, tvorili jednu nedjeljivu cjelinu. Dua udi ostati sa svojim
tijelom, objasnio je on, jer bez organskih instrumenata toga tijela, ona ne
moe ni iskazati ni osjeati ita. I opet, ovo je potpuno dosljedno s
modernom kognitivnom znanou, gdje smo shvatili odnos izmeu uma i
tijela kao odnos izmeu (kognitivnog) postupka i (ivue) strukture, to
predstavlja dva komplementarna vida pojave ivota. I doista, kako je
Leonardo pisao o dui, tako danas kognitivni znanstvenici govore o umu kao
temeljno utjelovljenom. U jednu ruku, kognitivni postupci neprekidno
oblikuju nae tjelesne oblike, a u drugu pak sama struktura razuma izrasta
iz naih tijela i mozgova.
Neobino je bilo to da je u svoje doba Leonardo opetovano tvrdio da ne
postoje bestjelesni duhovi. Duh ne moe imati ni glasa, ni oblika, ni snage,
objavio je.I ako itko eli rei da, prikupljajui i stlaujui zrak, duh uzima
tijela raznih oblija, i pomou takva instrumenta govori i giba se silovito, ja
mu odgovaram da, gdje nema ni ivaca ni kostiju, ne moe biti ni snage ni

pokreta takvih izmatanih duhova. S Leonardova stajalita, sutinsko

jedinstvo tijela i due stvara se na samom poetku ivota, i ono se raspada
nestankom i tijela i due u trenutku smrti. Na dva folija koji sadre njegove
najljepe crtee ljudskog embrija u maternici (sl. E-l), pronalazimo sljedee
nadahnute misli o odnosu izmeu majine i djetetove due:
Jedna te ista dua upravlja tim dvama tijelima; a elje, strahovi i
bolovi zajedniki su tom stvorenju kao i svim drugim ivim
dijelovima... Majina dua... u pravom trenutku budi duu koja e u
njoj prebivati. Najprije je ta dua uspavana, a uva je dua majke koja
je hrani i daje joj ivot kroz pupanu vrpcu.
Ovaj izvanredni odlomak je potpuno kompatibilan s modernom
kognitivnom znanou. Pjesnikim jezikom, umjetnik i znanstvenik opisuje
postupan razvoj embrijeva umnog i tjelesnog ivota. Na kraju ivota dogaa
se obrnuti postupak: Dok sam mislio da uim kako ivjeti, zapravo sam
uio kako umrijeti dirljivo je zapisao Leonardo u jesen svojeg ivota.
Iznenaujue se udaljivi od kranskoga uenja, Leonardo da Vinci nikada
nije izrazio vjerovanje da dua moe nadivjeti tijelo nakon smrti.
TEORIJA ZNANJA
Moja dva posljednja poglavlja u glavnim crtama opisuju ono to je u
konanici opsena teorija znanja, koja svjedoi o Leonardovu geniju kao
integrativnu, sustavnu misliocu. Pristupajui poimanju i znanju kao slikar,
prvo je istraivao kako stvari izgledaju oku, prirodu perspektive, optike
pojave i prirodu svjetlosti. Ne samo da je upotrijebio antiku metaforu oka
kao prozora due, ve je to shvatio ozbiljno i podvrgnuo je empirijskim
ispitivanjima, slijedei zrake piramida svjetlosti u oko, pratei ih kroz leu
i onu jabuicu do vidnog ivca. Opisao je kako u tom podruju, koje danas
poznajemo kao mrenicu, udarac svjetlosnih zraka stvara osjetilne impulse i
slijedio je te osjetilne impulse uzdu vidnog ivca sve do sjedita due u
sredinjoj modanoj upljini.
Leonardo je takoer razvio detaljnu teoriju o tome kako osjetilni dojmovi
ulaze u svijest. Nije jasno objasnio kako tono ivani impulsi dolaze pod
utjecaj intelekta, pamenja i mate, prikrivajui odnos izmeu svjesnog
iskustva i neurolokih postupaka. Meutim, ak ni danas nai vodei
neuroznanstvenici nisu bolji od njega.
Leonardova sposobnost da razvije sloenu i suvislu teoriju poimanja i
znanja utemeljenu na empirijskim dokazima, ali bez ikakva znanja o
stanicama, molekulama, biokemiji ili elektromagnetizmu, u svakom je
sluaju izvanredna. Mnoge strane njegovih objanjenja kasnije su postale
zasebnim znanstvenim disciplinama, meu kojima su optika, anatomija

lubanje, neurologija, fiziologija mozga i epistemologija. Tijekom posljednjeg

desetljea dvadesetog stoljea ove su se teme ponovno poele stjecati u
jednoj toki unutar interdisciplinarnog polja kognitivne znanosti, pokazujui
zaprepaujuu slinost s Leonardovom sustavnom zamisli o spoznajnom
postupku.
I opet, ne mogu a da se ne zapitam koliko bi se zapadnjaka znanost
razliito razvijala da je Leonardo bio objavio svoje traktate za ivota, kako je i
bio namjeravao. Galileo, Descartes, Bacon i Newton - divovi znanstvene
revolucije - ivjeli su i radili u intelektualnim sredinama koje su bile znatno
slinije renesansnoj nego naoj. Vjerujem da bi oni razumjeli Leonardov jezik
i nain razmiljanja mnogo bolje nego mi danas. Ti filozofi prirode, kako su
ih onda jo nazivali, suoavali su se s istim pitanjima koja su zaokupljivala i
privlaila Leonarda tijekom njegova ivota, i na koja je on esto pronalazio
izvorne odgovore. Kako bi oni svoje uvide uklopili u njegove teorije?
Avaj, na takva pitanja nema odgovora. I dok su Leonardove slike
presudno utjecale na europsku umjetnost, njegovi znanstveni traktati ostali
su stoljeima skriveni, odvojeni od razvoja moderne znanosti.
POGOVOR
itaj me, o tioe, ako u mojim
rijeima pronalazi uitak
Leonardova znanost ne moe se razumjeti unutar mehanicistike
paradigme Galilea, Descartesa i Newtona. Iako je bio genij za mehaniku i
osmislio brojne strojeve, njegova znanost nije bila mehanicistika. On je u
potpunosti prepoznavao i opirno prouavao mehaniku stranu ljudskih i
ivotinjskih tijela, ali ih je uvijek vidio kao instrumente kojima se dua
koristi za samoorganiziranje organizma. Pokuaj da shvati te postupke
samoorganizacije rast, kretnje i preobrazbu ivih oblika prirode - nalazio
se u samom sreditu Leonardove znanosti. Bila je to znanost kakvoa i
proporcija, znanost organskih oblika oblikovanih i preobraenih postupcima
u pozadini. Za Leonarda, priroda kao cjelina bila je iva i proeta ivotom,
bio je to svijet u neprestanom gibanju i razvoju, u makrokozmosu Zemlje,
kao i u mikrokozmosu ljudskoga tijela.
I dok su se njegovi suvremenici pokoravali autoritetima Aristotela i
Crkve, Leonardo je razvijao i primjenjivao empirijski pristup nezavisnom
znanju, to je postalo poznato kao znanstvena metoda mnogo stoljea nakon
njega. Ta se metoda sastojala od sustavna i pomna promatranja prirodnih
pojava, domiljatih pokusa, formulacije teoretskih modela i mnogih
pokuaja matematikih uopavanja.
Leonardo je primjenjivao svoju empirijsku metodu - zajedno sa svojim
iznimnim sposobnostima zapaanja i svojom velianstvenom lijevom

rukom - za analiziranje, crtanje i slikanje s filozofskim i otroumnim

umovanjem... svih svojstava oblika. Zapisi koje je ostavio o svojim
cjeloivotnim istraivanjima predstavljaju vrhunska svjedoenja i o njegovoj
umjetnosti i o njegovoj znanosti.
Posljednjih desetljea znanstvenici nam pruaju sveobuhvatne analize
nekih podruja Leonardove znanosti (iako se njihova gledita poneto
razlikuju od mojega), a ostala podruja ostaju uglavnom neistraena. Cijeli
Leonardov korpus anatomskih studija analiziran je do zadivljujuih
potankosti u jednoj velianstvenoj knjizi, Elementi znanosti o ovjeku
Leonarda da Vincija (Leonardo da Vincis Elements of the Science of Man),
koju je napisao povjesniar medicine i prouavatelj Leonarda Kenneth
Keele.
O Leonardovu izvornom doprinosu oblikovanju krajobraza i vrtova, kao i
o njegovim istaknutim radovima o botanici, raspravlja se potanko u
pronicavu radu botaniara Williama Embodena, Leonardo da Vinci o
biljkama i vrtovima (Leonardo da Vinci on Plants and Gardens). Na nesreu,
ne postoji usporediv rad o Leonardovim opsenim zapisima o gibanju voda,
u kojem se nalaze i njegove predvodnike studije o strujanju tekuina, kao i
mnoge njegove izvorne misli o ekolokoj dimenziji vode kao medija i hranjive
ivotne tekuine. Uz to povezana geoloka zapaanja, stoljeima ispred
svojeg vremena, takoer su i dalje uglavnom neistraena.
O Leonardovu doprinosu mehanici i strojarstvu raspravlja se opseno u
nekoliko knjiga, meu kojima je i prekrasan svezak o Renesansnim
strojarima od Brunelleschija do Leonarda da Vincija (.Renaissance Engineers
from Brunelleschi to Leonardo da Vinci), koju je napisao povjesniar znanosti
Paolo Galluzzi. Njegova tona zapaanja i analize ptijeg leta te ustrajni
pokuaji da osmisli upotrebljive letee strojeve vrednovane su u
oaravajuoj, bogato ilustriranoj monografiji povjesniara znanosti
Domenica Laurenze, Leonardo o letu (Leonardo on Flight). Meutim, dosad
jo nitko nije napisao nijedno djelo koje bi sa stajalita modernog dizajna
dalo sveobuhvatnu procjenu Leonardovih opirnih radova u arhitekturi i
strojarstvu. To bi svakako bila zadivljujua tema.
U svojim se studijama ivih oblika prirode Leonardo na poetku bavio
njihovim vanjskim izgledom, a zatim se okrenuo metodinim istraivanjima
njihove unutarnje prirode. Uzorci organizacije ivota, njegove organske
strukture, temeljni metaboliki postupci i postupci rasta zdruujue su
koncepcijske niti koje isprepliu njegovo znanje o makrokozmosu i
mikrokozmosu. Cijelog je ivota prouavao, crtao i slikao stijene i sedimente
Zemlje oblikovane vodom, rast biljaka oblikovan njihovim metabolizmom i
anatomiju ivotinjskog tijela u pokretu. Svoje je znanstveno razumijevanje
oblika prirode upotrijebio kao intelektualnu podlogu svoje umjetnosti, a
crtei i slike bili su njegovi instrumenti znanstvene analize. Tako Leonardove
studije ivih oblika predstavljaju savren spoj umjetnosti i znanosti.

U talijanskoj renesansi nije bilo neuobiajeno pronai slikare koji su

takoer bili i priznati kipari, arhitekti ili strojari. Uomo universale bio je
veliki ideal toga vremena. Pa ipak, sinteza umjetnosti i znanosti Leonarda da
Vincija te njezina briljantna primjena u mnogim poljima oblikovanja i
strojarstva bile su apsolutno jedinstvene. U sljedeim su stoljeima
Leonardovi znanstveni koncepti i zapaanja bili postupno ponovo otkrivani,
a njegova vizija znanosti organskih oblika nekoliko se puta pojavljivala u
razliitim epohama. Meutim, nikada vie u jednom jedinom ovjeku nije
bio utjelovljen takav intelektualni i umjetniki genij.
Leonardo se nikada nije hvalisao svojim jedinstvenim darovima i
vjetinama, i na tisuama stranica svojih rukopisa nikada nije pohvalio
izvornost tolikih svojih zamisli i otkria. Ali bio je i te kako svjestan svoje
iznimne veliine. U Kodeksu Madridu, usred opsenih rasprava o zakonima
mehanike, pronalazimo dva retka koja mogu stajati kao konani vlastiti
epitaf na nadgrobnoj ploi, a koji ga odlino opisuje:
itaj me, o tioe, ako u mojim rijeima pronalazi uitak,
jer teko e se u svijetu ponovno roditi netko poput mene.

Vie od etrdeset godina Leonardo se nezaustavljivo bavio svojim

znanstvenim istraivanjima, gonjen svojom neumornom i silnom
intektualnom znatieljom, ljubavlju prema prirodi i strau koju je osjeao
prema svim ivim biima. Njegovi velianstveni crtei esto odraavaju tu
strast s velikom istananou i osjetljivou. Primjerice, njegova glasovita
slika fetusa u maternici (sl. E-l) popraena je nekolicinom manjih skica koje
prikazuju maternicu i embrij u njoj kao cvijet, oslikavajui oguljene slojeve
materninih opna kao cvjetne latice. itav niz crtea ivopisno prikazuje
Leonardovu silnu brigu i potovanje prema svim oblicima ivota. Ti crtei
zrae dirljivom njenou.
Leonardova znanost je njena znanost. On se grozio nasilja i osobito je
suosjeao sa ivotinjama. Bio je vegetarijanac jer nije elio ivotinjama
nanositi bol ubijajui ih za jelo. Na trnici bi kupovao ptice u krletkama i
zatim ih oslobaao iz zatoenitva, i promatrao njihov let ne samo otrim
okom promatraa nego i s velikom empatijom. Prelistavajui njegove
Biljenice, moe se iznenada stei dojam da je neka ptica upravo uletjela na
stranicu dok je Leonardo raspravljao o neem drugom, nakon ega bi
uslijedilo itavo jato lepravih stvorenja na sljedeim folijima.
U svojim je nacrtima leteih strojeva Leonardo toliko vjerno pokuavao
oponaati let ptica da se gotovo stjee dojam da je elio postati pticom. Svoj
je letei stroj nazvao uccello (ptica), a kada je crtao njegova mehanika krila,
oponaao je anatomsku grau ptijeg krila s tolikom tonou i gotovo
opipljivom ljubavlju da je esto teko vidjeti razliku izmeu njih (vidi sl. E-

2).
Umjesto da pokuava vladati prirodom, to je bio pristup koji je
zagovarao Francis Bacon u sedamnaestom stoljeu, Leonardova je nakana
bila nauiti to je mogue vie od prirode. Osjeao je strahopotovanje prema
ljepoti koju je vidio u sloenosti prirodnih oblika, uzoraka i postupaka, i
svjestan da je domiljatost prirode daleko nadmonija od ljudske. Tako se
ovjekova domiljatost u raznim izumima koristi razliitim sredstvima za
postizanje istoga cilja, izjavio je, nikada nee otkriti izum ljepi,
jednostavniji ili ekonominiji od onog to ga je izumila priroda, jer u njezinim
izumima niega nema ni premalo ni previe.
Stav prema kojem se na prirodu gleda kao na uzor i mentora danas se
ponovno otkriva u primjeni ekolokog dizajna. Poput Leonarda da Vincija
prije pet stotina godina, ekodizajneri danas prouavaju obrasce i strujanja u
prirodnom svijetu i pokuavaju uklopiti sutinska naela u svoje postupke
dizajniranja. Kada je Leonardo dizajnirao vile i palae, posebnu je pozornost
pridavao kretanjima ljudi i dobara kroz ta zdanja, primjenjujui metaforu o
metabolikom postupku na svoje arhitektonske nacrte. Takoer je vrtove
smatrao dijelovima zgrada, uvijek nastojei zdruiti arhitekturu i prirodu.
Ista je naela primijenio i na oblikovanje gradova, gledajui na njih kao na
organizme u kojima ljudi, materijalna dobra, hrana, voda i otpad moraju tei
s lakoom kako bi ti gradovi ostali zdravi.
U svojim opsenim projektima hidraulikog strojarstva, Leonardo je
pomno prouavao strujanje rijeka kako bi blago izmijenio njihov tok,
ubacujui razmjerno male brane na pravim mjestima i pod najboljim
kutovima. elimo li skrenuti rijeku da tee drugim smjerom, trebamo to
uiniti milom, a ne silom, objasnio je.
Ovi primjeri, u kojima su prirodni postupci posluili kao modeli za
ljudsko oblikovanje i koji djeluju u skladu s prirodom umjesto da je
pokuavaju podjarmiti, jasno pokazuju da je Leonardo kao dizajner radio u
duhu koji danas zagovara ekodizajnerski pokret. U temeljima ovakva stava
koji cijeni i potuje prirodu je filozofski stav koji ljude ne vidi kao jedinke
izdvojene od ostatka ivog svijeta, ve kao jedinke usaene u same temelje
toga svijeta, koji ovise o cjelokupnoj ivotnoj zajednici u biosferi.
Danas ovakav filozofski stav promie kola miljenja i kulturni pokret
poznat kao duboka ekologija. Razlika izmeu plitke i duboke ekologije
danas je nairoko prihvaena kao korisna terminologija kada je rije o
glavnoj podjeli unutar suvremene ekoloke misli. Plitka ekologija vidi ljude
iznad ili izvan prirodnog svijeta, kao izvor svih vrijednosti, i prirodi
dodjeljuje samo instrumentalnu, ili uporabnu, vrijednost. Za razliku od
nje, duboka ekologija ne izdvaja ljude - niti bilo to drugo - iz prirodnog
okolia. Ona vidi ivi svijet kao sutinski meusobno povezan i meusobno
ovisan i prepoznaje temeljnu vrijednost svih ivih bia. Nevjerojatno je to da
Leonardove Biljenice sadre izriit iskaz takva svjetonazora:Dobra svojstva

trava, kamenja i drvea ne postoje zato to ih ljudi znaju... Trave su

plemenite same po sebi i bez pomoi ljudskih jezika ili pisama.

Slika E-1: Fetus u maternicu oko 1510-12

Anatomske studije, folio 198r

Slika E-2: Studija mehanikog krila koje oponaa ptije krilo,

Kodeks Sul Volo.folio 7r
Na kraju krajeva, duboka ekoloka svijest je duhovna ili vjerska svijest.
Kada duhovnost shvatimo kao nain postojanja koji proistjee iz dubokog
osjeaja jedinstva sa svime, osjeaja pripadnosti svemiru kao cjelini, postaje
jasno daje u svojoj najdubljoj sri ekoloka svijest duhovna. ini se da je
svjetonazor Leonarda da Vincija imao takvu vrstu duhovne dimenzije. Za
razliku od svojih suvremenika, on gotovo nikada nije govorio o Bojem
stvaranju, ve je vie volio govoriti o beskrajnim djelima i udesnim izumima
prirode. Njegove Biljenice pune su odlomaka u kojima opisuje kako je
priroda odredila da ivotinje trebaju osjeati bol, kako je stvorila stijenje,
uinila povrinu ronice konveksnom i dala ivotinjama mo kretanja te
oblikovala njihova tijela.

Slika E-3: Studija stabla, oko 1508., zbirka Windsor,

Studije krajobraza, biljaka i vode,folio 8v
U svim ovim odlomcima osjea se Leonardovo veliko potovanje prema
beskrajnom stvaralatvu i mudrosti prirode. Njegovo potovanje nije
iskazano vjerskim jezikom, ali je svejedno duboko duhovno.
U stoljeima nakon Leonardove smrti, dok su njegove Biljenice jo
uvijek bile skrivene, znanstvena i industrijska revolucija zamijenile su
organski svjetonazor srednjega vijeka i renesanse sasvim razliitom
koncepcijom svijeta kao stroja. Posljedina mehanicistika paradigma izraena znanstvenim jezikom Galilea, Descartesa, Newtona i Lockea - vodila
je glavnu rije u naoj kulturi vie od tri stotine godina, tijekom kojih je
oblikovala moderno zapadnjako drutvo i snano utjecala na ostatak
svijeta.
Ova paradigma sastoji se od velikog broja duboko ukorijenjenih zamisli i
vrijednosti, meu kojima je pogled na svemir kao na mehaniki sustav
sastavljen od elementarnih graevnih blokova, pogled na ljudsko tijelo kao
na stroj, pogled na ivot u drutvu kao na natjecateljsku borbu za
preivljavanje i vjerovanje u bezgranian materijalni napredak koji se moe
postii samo gospodarstvenim i tehnolokim rastom. Sve ove pretpostavke
sudbonosno su osporene nedavnim dogaajima i sada je na redu njihovo
korjenito preispitivanje.
Na poetku novoga stoljea postaje sve oitije da su glavni problemi
naega doba - bilo gospodarstveni, ekoloki, tehnoloki, drutveni ili
politiki - sustavni problemi koji ne mogu biti rijeeni unutar sadanjeg
izlomljenog i redukcionistikog okvira naih akademskih disciplina i
drutvenih ustanova. Potreban nam je korjenit preokret u poimanju,
razmiljanju i vrijednostima. I doista, danas se nalazimo na poetku takve

temeljite promjene svjetonazora u znanosti i drutvu.

Tijekom posljednjih nekoliko desetljea, mehanicistiki kartezijanski
pogled na svijet poeo se povlaiti pred holistikim i ekolokim
svjetonazorom koji je slian onom iskazanom u znanosti i umjetnosti
Leonarda da Vincija. Umjesto da gledaju na svemir kao na stroj koji je
sastavljen od elementarnih graevnih blokova, znanstvenici su otkrili da je
materijalni svijet, na kraju krajeva, mrea nerazdvojivih obrazaca odnosa;
da je na planet kao cjelina ivui sustav koji se sam organizira i upravlja
sobom. Pogled na ljudsko tijelo kao na stroj i pogled na um kao zasebni
entitet zamjenjuje nazor koji vidi ne samo mozak nego i imunosni sustav,
tjelesna tkiva, ak i svaku stanicu kao ivi, kognitivni sustav. Na evoluciju
se vie ne gleda kao na natjecateljsku borbu za preivljavanje, ve kao na
suradniki ples u kojem su stvaralatvo i neprestano pojavljivanje novina
pogonske sile. I s novim naglaskom na sloenosti, mreama i obrascima
organizacije polako se pojavljuje nova kvalitetna znanost.
Prirodno, ta nova znanost iskazana je rijeima jezika koji se prilino
razlikuje od Leonardova, jer u sebi sadri najnovija postignua iz podruja
biokemije, genetike, neuroznanosti i drugih naprednih znanstvenih
disciplina. Meutim, pozadinska koncepcija ivog svijeta, prema kojoj je taj
svijet sutinski meusobno povezan, iznimno sloen, kreativan i obdaren
kognitivnom inteligencijom, prilino je slina Leonardovoj viziji. Eto zato su
znanost i umjetnost ovog velikog renesansnog mudraca, svojim integrativnim
rasponom, uzvienom ljepotom i etikom koja slavi ivot, silno nadahnue u
ovom naem vremenu.
DODATAK
Leonardova geometrija transformacija
U ovom dodatku objasnit u neke od tehnikih pojedinosti Leonardove
geometrije transformacija, to bi moglo zanimati itatelje upoznate s
modernom matematikom.
Postoje tri tipa kurvilinearnih transformacija koje Leonardo opetovano
primjenjuje u razliitim kombinacijama. U prvom tipu, zadani lik s jednom
kurvilinearnom stranicom translatiran je u nov poloaj tako da se dva lika
preklapaju (vidi sl. A-l). Budui da su oba lika identina, dva dijela koji
preostaju kada se dio koji im je zajedniki (B) oduzme moraju imati jednake
povrine (A = C). Ova tehnika Leonardu omoguuje da transformira bilo koju
povrinu omeenu s dvije identine krivulje u pravokutnu povrinu, tj. da je
kvadrira.
Meutim, u skladu s njegovom znanou kakvoa, Leonarda ne zanima
izraunavanje povrina, ve samo utvrivanje proporcija.

Slika A-l:Transformiranje translacijom

Drugi tip transformacije postie se isijecanjem jednog isjeka sa zadanog
lika, recimo trokuta, a potom lijepljenjem istog isjeka na drugoj strani lika
(vidi sl. A-2). Novostvoreni kurvilinearni lik oito ima istu povrinu kao i
izvorni trokut. Kako Leonardo objanjava u popratnom tekstu: Oduzet u
komad b od trokuta ab, i vratit u ga na c... Ako povrini vratim ono to sam
joj oduzeo, povrina se vraa u prijanje stanje. On esto crta takve
kurvilinearne trokute, koje on naziva falkatama (falcates), izvodei taj izraz
od falce, talijanske rijei za kosu (za konju).

Slika A-2
Transformacija trokuta u falkatu

Leonardov trei tip transformacije sastoji se od postupnih deformacija, a

ne od pomicanja krutih likova; primjerice, od deformacije pravokutnika,
kako je prikazano na si. A-3. Jednakost dviju povrina moe se dokazati
dijeljenjem pravokutnika na tanke usporedne pruge te guranjem svake
pruge na novi poloaj, tako da su dvije okomite ravne crte pretvorene u
krivulje.
Ova operacija moe se jednostavno predoiti snopom igraih karata.
Meutim, da bismo strogo dokazali jednakost dviju povrina pruge moraju
biti beskonano tanke i morali bismo primjenjivati metode integralnog
rauna. Kako Macagno istie, ovaj primjer ponovno pokazuje da Leonardov
nain vizualiziranja ovakvih mapiranja i transformacija nagovijeta koncepte
koje povezujemo s razvojem rauna.

Slika A-3 Deformacija pravokutnika

Osim ove tri osnovne transformacije, Leonardo je dugo izvodio pokuse s

geometrijskim poukom u kojem se spominju trokut i mjesecoliki isjeak,
poznatiji kao Hipokratova lunula, prema grkom matematiaru Hipokratu
s Kiosa. Kako bismo nacrtali ovaj lik, istokrani pravokutni trokut ABC
upisan je u krunicu polumjera a, a potom je luk polumjera b nacrtan sa
sreditem u toki C od A do B (vidi sl. A-4). Lunula u pitanju je osjenana
povrina omeena dvama krunim lukovima.
Hipokrat s Kiosa (nije rije o slavnom lijeniku Hipokratu s Kosa)
dokazao je u petom stoljeu prije Krista da je povrina lunule jednaka onoj
trokuta ABC. Ova iznenaujua jednakost lako se moe provjeriti
elementarnom geometrijom, uzimajui u obzir da su polumjeri dva luka
povezani s Pitagorinim poukom, 2a2 = b2. Leonardo je za Hipokratovu
lunulu oigledno saznao iz matematikog kompendija Giorgija Valle,
objavljenom u Veneciji 1501. i esto se koristio tom jednakou u razliitim
oblicima.

Slika A-4
Hipokratova lunula
Na foliju u Kodeksu Madridu II, prikazanom na sl. 7-6, Leonardo je
skicirao niz transformacija sva tri osnovna tipa na jednoj jedinoj stranici,
kao da je elio zabiljeiti katalog svojih osnovnih transformacija. U gornje
dvije skice na desnom rubu stranice, Leonardo predoava kako se komad
piramide moe odvojiti i ponovno spojiti na suprotnoj strani kako bi se

stvorilo kurvilinearno kruto tijelo. On esto rabi izraz falkate za takve

kurvilinearne piramide i stoce, isto kao i za trokute. Ove falkate takoer se
mogu postii neprekidnim postupkom stupnjevane deformacije, ili
strujanja, to Leonardo na sljedee dvije skice predoava na primjeru
stoca.
Skica ispod stoca pokazuje svijanje valjka sa stocem upisanim u njega.
Izgleda gotovo kao radni nacrt za bravarsku radionicu, to pokazuje da je
Leonardo na umu uvijek imao prave materijalne predmete i pojave kada je
radio na svojim geometrijskim transformacijama. I doista, u Kodeksu
Atlanticusu nalazi se folio ispunjen uputama za deformiranje komada
metala u razliite oblike. Meu brojnim drugim deformacijama, ove
ukljuuju svijanje valjka, kako je ovdje prikazano.
Posljednje dvije skice na desnom rubu stranice predstavljaju primjere
takozvanog usporednog savijanja, koji su protegnuti do cirkularnog
savijanja na tri skice u sreditu stranice. U tim primjerima, rektilinearni
likovi transformiraju se u spirale, a zadravanje iste povrine daleko je od
oitog. Leonardu su oito cirkularne operacije izgledale kao legitimni
produeci njegovih linearnih deformacija. I doista, kako Macagno pokazuje
pomou elementarnog rauna, Leonardova intuicija bila je apsolutno tona.
Dvije skice ispod cirkularnog savijanja, napokon, pokazuju primjere
kvadriranja povrina omeenih dvjema usporednim krivuljama. Postoji
velika slinost izmeu tih povrina i onih na trima skicama odmah iznad,
to ukazuje na to da je Leonardo o tim dvjema tehnikama ve vjerojatno bio
razmiljao kao o alternativnim metodama kvadriranja povrina omeenih
usporednim krivuljama.
Kao to sam gore raspravljao, Leonardove geometrijske transformacije
plonih likova i vrstih tijela mogu se smatrati ranim oblicima topolokih
transformacija. Leonardo ih je ograniio na transformacije kod kojih je
povrina ili obujam sauvan, a transformirane likove nazivao je jednakima
izvornicima. Topolozi likove povezane takvom transformacijom, a kod kojih
su ouvana vrlo openita geometrijska svojstva, nazivaju topoloki
ekvivalentnima.
Moderna topologija ima dvije glavne grane koje se znatno poklapaju. U
prvoj, poznatoj kao opa topologija, geometrijski se likovi smatraju zbirkama
toaka, a topoloke transformacije smatraju se kontinuiranim mapiranjima
tih toaka. Druga grana, zvana kombinatorikom topologijom, odnosi se
prema geometrijskim likovima kao prema kombinacijama jednostavnijih
likova spojenih na uredan nain.
Leonardo je provodio pokuse s oba pristupa. Na sve operacije prikazane
na sl, 7-6 moe se gledati kao na kontinuirane deformacije ili, alternativno,
kao na kontinuirano mapiranje. S druge pak strane, njegova domiljata
transformacija dodekahedrona u kocku (sl. 7-5) je prelijep i razraen primjer
kombinatorike topologije.

Koncept
kontinuiteta,
koji
je
zajedniki
svim
topolokim
transformacijama, mora se, na kraju krajeva, baviti samim temeljnim
svojstvima prostora i vremena. Stoga se na topologiju danas gleda kao na
kamen temeljac matematike i ujedinjujui koncepcijski okvir za mnoge
njezine grane. Poetkom esnaestog stoljea, Leonardo da Vinci je na slian
nain vidio svoju geometriju kontinuiranih transformacija - kao izvorni
matematiki jezik koji e mu omoguiti da shvati sutinu oblika prirode u
stalnoj mijeni.
Dvostruki folio u Kodeksu Atlanticusu predstavlja vrhunac Leonardovih
istraivanja topolokih transformacija. Te je crtee Leonardo bio namjeravao
upotrijebiti u jednom opsenom traktatu, za koji je predloio nekoliko
naslova - Traktat o kontinuiranoj veliini, Knjiga jednadba i De Ludo
Geometrico (O geometrijskoj igri).
Dijagrami prikazani na ta dva lista pokazuju neobinu raznolikost
geometrijskih oblika izraenih od presijecajuih krunica, trokuta i
etverokuta, koji izgledaju poput razigranih varijacija biljnih uzoraka i
drugih estetski ugodnih motiva, ali zapravo je rije o strogim geometrijskim
jednadbama zasnovanima na topolokim naelima.
Dvostruki je folio pravilno podijeljen na devet vodoravnih crta na koje je
Leonardo postavio pravilan niz polukrugova (i, u posljednjem redu, nekih
krugova), ispunjenih njegovim geometrijskim crteima. Polazite svakog
dijagrama je uvijek krug s ucrtanim kvadratom. Ovisno o tome kako je krug
prepolovljen, nastaju dva ekvivalentna osnovna dijagrama (vidi sl. A-5),
jedan s pravokutnikom, a drugi s trokutom unutar polukruga.
Budui da su bijele povrine na ta dva dijagrama jednake, jer obje
prikazuju polovicu ucrtanog kvadrata, osjenane povrine moraju takoer
biti jednake. Kako Leonardo objanjava u popratnom tekstu: Ako jednake
dijelove oduzmete od jednakih likova, ostatak mora biti jednak.

Slika A-5: Dva osnovna dijagrama

iz Kodeksa Atlanticusa, folio 455, red 3
Ta su dva lika potom ispunjena osjenanim isjecima krunica, koje
naziva bisangoli (dvostruki kutovi oblikovani poput listova masline) i
falkatama (kurvilinearnim trokutima) u fantastino raznolikim crteima. Na
svim crteima, odnos izmeu osjenanih povrina (koje zovemo i praznima)
i bijelih povrina (koje zovemo i punima) uvijek je isti, jer bijele su povrine
- bez obzira na to koliko su razdijeljene - uvijek jednake onoj izvorno
upisanoj u polovici kvadrata (pravokutniku ili trokutu), a osjenane su

povrine jednake izvorno osjenanim povrinama izvan polovice kvadrata.

Te jednakosti svakako nisu oigledne, ali u tekstu ispod svakog
dijagrama objanjeno je kako dijelovi lika mogu biti uzastopno
popunjavani (tj. kako se osjenani i bijeli dijelovi mogu meusobno
zamjenjivati) sve dok se izvorna rektilinearna polovica kvadrata ne obnovi i
tako taj lik bude kvadriran. Isto naelo se uvijek ponavlja: Kako biste
kvadrirali [lik], popunite prazne dijelove.
Na sl. A-6, odabrao sam jedan poseban dijagram s dvostrukog folija kako
bih ilustrirao Leonardovu tehniku. U tekstu ispod dijagrama pie: Kako
biste kvadrirali, popunite trokut s etiri falkate izvana.

Slika A-6: Uzorak dijagrama

(broj 7 u redu 7; Kodeks Atlanticus, folio 455)
Precrtao sam dijagram na slikama A-7 a i b tako da njegova geometrija
postane jasnija. Unutar velikog polukruga polumjera R, Leonardo je stvorio
osam osjenanih isjeaka B iscrtavajui etiri manja polukruga s polovicom
polumjera, r = R/2 (vidi si. A-7 a). Falkate koje spominje su bijele povrine
oznaene slovom F.
Odredivi da etiri prazne (osjenane) povrine unutar trokuta treba
popuniti sa etiri falkate, Leonardo ukazuje na to da su povrine F i B

(a)

(b)

Slika A-7: Geometrija uzorka dijagrama

jednake. Evo kako je on moda razmiljao. Budui da je znao da je
povrina kruga razmjerna kvadratu njegova polumjera, mogao je pokazati da
je povrina velikog polukruga etverostruka povrina svakog od malih
polukrugova i da je slijedom toga povrina velikog isjeka A etverostruka
povrina malog isjeka B (vidi si. A-7 b). To znai da e ako dva mala isjeka
oduzmemo od velikog isjeka, povrina preostalog zaobljenog lika
(sastavljenog od dvije falkate) biti jednaka oduzetoj povrini, tako da je
povrina falkate F jednaka onoj malog isjeka B.
Kod drugih likova postupak kvadriranja moe biti sloeniji, ali na koncu

izvorni dijagrami uvijek budu obnovljeni. To je Leonardova geometrijska

igra. Svaki dijagram predstavlja geometrijsku - ili, bolje reeno, topoloku jednadbu, a popratna uputa opisuje kako rijeiti tu jednadbu da bismo
kvadrirali kurvilinearni lik. Zato je Leonardo predloio Knjigu jednadba
kao mogui naslov svojeg traktata. Uzastopni koraci u rjeavanju jednadba
mogu se opisati geometrijski, kako je prikazano (primjerice) na sl. A-8.

Slika A-8: Kvadriranje uzorka dijagrama

Leonardo je uivao u crtanju beskonanih varijacija takvih topolokih
jednadba, upravo onako kako su arapski matematiari prethodnih stoljea
bili oarani istraivanjem mnotva raznolikih algebarskih jednadba.
Povremeno bi ga zanio estetski uitak u skiciranju matovitih geometrijskih
likova. Ali nikada nije smetnuo s uma dublje znaenje svoje geometrijske
igre. Beskonane varijacije geometrijskih oblika u kojima su povrina ili
obujam uvijek bili ouvani trebale su zrcaliti neiscrpne transmutacije ivih
oblika prirode i nepromjenljivost koliina tvari.

O AUTORU
FRITJOF CAPRA (Be, 1939.) poznati je austrijsko-ameriki fiziar,
publicist i filozof, a 1966. godine doktorirao je teorijsku fiziku na Bekom
sveuilitu. Teorijskom fizikom i fizikom visokih energija bavio se jo na
sveuilitima u Parizu, Santa Cruzu i u laboratoriju kalifornijskog
sveuilita Lawrence Berkely. Prouavajui zakone kvantne teorije, doao
je do zakljuka da se konceptualna promjena uvelike odraava i na
drutvena zbivanja. Pod utjecajem drutvenih previranja Capra u svojim
studijama ukazuje na neizbjenu potrebu za promjenom suvremenog
pogleda na svijet u korist holistikog, ekolokog odnosa prema svijetu, koji
bi ovjeanstvo pripremio na izazove budunosti. Osniva je i direktor centra
za eko-pismenost (Center for Ecoliteracy) u Berkeleyu, u Kaliforniji. Autor je
etiri svjetska bestselera, Tao fizike (The Tao of Physics), Vrijeme preokreta
(The Turning Point), Uncommon Wisdom i Mrea ivota: novo znanstveno
razumijevanje ivih sustava (The Web of Life), Suautor je djela Green Politics,
Belonging to the Universe i EcoManagement, a suraivao je i na ureenju
knjige Steering Business Toward Sustainability.
Bio je domain vie od pedeset intervjua i dokumentarnih emisija, a

njegov su rad popratile sve ugledne novine i asopisi u svijetu. Njegov lik i
djelo predstavila je i BBC-jeva nova dokumentarna serija Beautiful Mind
(2002.).
Fritjof Capra danas ivi u Berkeleyju sa suprugom i kerkom.