Beleka

o piscu

Ante Tomi roen je 1970, diplomirao je filozofiju i sociologiju u Zadru,
radi kao novinar u Jutarnjem listu, ivi u Splitu.

Alenka ima dvanaest godina, ivi u Zagrebu i svako leto provodi kod
babe i dede u B, rodnom mestu njene majke. U romanu Punoglavci (ranije
poznatom pod nazivom Vegeta Blues), zajedno sa njom proivljavamo leto
1975, koje je bilo veoma vano za njeno odrastanje i tokom kojeg su se desile
neke veoma uzbudljive stvari. Sa Alenkom sluamo prie njenog dede,
zakletog antikomuniste, ponavljamo nastavke za prezent pod dirigentskom
palicom njene bake, penzionisane nastavnice hrvatskog, brinemo kad joj u
Moskvi uhapse tatu i ljutimo se na mamu kad pomislimo da se zaljubila u
drugog. Provodimo dane sa Denijem, simpatijom, i Irfanom, moguom
simpatijom.
Alenkina pria je naizgled sasvim obina pria iz ivota jedne
dvanaestogodinje devojice, ali im uete u njen svet, postane vam jasno da
nije tako. Jer to je svet koji je stvorio Ante Tomi, majstor za pretvaranje
obinog u neobino, pisac iji vam se likovi oblikuju pred oima kao da su
ivi, tako da ih jasno vidite kako se smeju i plau, raduju se i tuguju, svaaju i
mire i rade sve ono to rade i svi drugi na svetu.

Poglavlje prvo

gdje se govori o postanku svemira, o propasti trgovakih dinastija i crtanju
krava. Apaki izvia vreba iz grmlja, a drug Lenjin uvrijeeno ustane od stola

Mogu se do najsitnije pojedinosti sjetiti tog ljeta 1975...
Na sebi imam svijetloplavu haljinu s modrim cvjetiima, bijele arape i
plitke modre tenisice. Dvije plave ukosnice koje mi iznad sljepoonica dre
kosu podijeljenu po sredini tjemena slau mi se s haljinom. Znam da sam se
morala presvui, ali naranasti poni bicikl s kojim su me djed i baka doekali,
njihov dar za odlian uspjeh na kraju estog razreda, tako je lijep da upravo
nisam mogla doekati da se provozam na njemu. Tek to smo doli u B, jo
dok su mama i tata nosili nae torbe u kuu, djed i ja smo se uputili na rijeku.
I ve vidim, doi u kui znojna i blatnjava, a mama e dobiti slom ivaca.
Kada se jako uprljam, ona me ve u predsoblju skine do gaica, bijesno potee
odjeu s mene, dlanom me udari po guzici nekoliko puta i alje ravno u
kupaonicu.
Jelena, boga ti, pusti dijete, kae tada djed.
Tata, molim te, prekine ga mama, ja sam mislila da si ti pametan.
Mama uvijek govori djedu kako je mislila da je on pametan. Toliko se
puta razoarala u njegovu pamet da je iz toga, ako mene pitate, ve odavno
trebala neto zakljuiti.
Djedov bicikl je star, rasklimani mu blatobran klepee i strue o kota
dok se vozimo uz drvored jablanova, poljskom cestom razlokanom od
proljetnih kia.
Zna, ljubice, kae djed, on me uvijek zove ljubice, otkrili su da je itav
svemir, sve to postoji, nebo i zemlja, sunce, mjesec i zvijezde, sve je nekad
bilo ovako maleno.
Digne ruku s volana i naini krui izmeu palca i kaiprsta.
Glupost, kaem ja.
Ozbiljno, uporan je djed. Zovu to Big Bang. Veliki prasak. itav svemir
se rairio, eksplodirao u jednom trenutku iz jedne malene toke neizmjerne
gustoe.
To si izmislio.
itao sam u Galaksiji.
I ti vjeruje svemu to proita?
Molim, lecne se djed, Galaksija je ozbiljan nauni asopis.
Umorna mlaka rijeka lei u ravnici. Rojevi muica uznemireno pleu nad
zelenom vodom. Djed i ja silazimo s bicikala i ostavljamo ih naslonjene na

vrbu. On skida tipaljke s nogavica pa ih sprema u dep, zavre hlae, izuva

cipele i skida arape skakuui sad na jednoj, sad na drugoj nozi. Zakorai
zatim u mutni pliak tjerajui punoglavce i uzdie od ugode dok mu se itki
mulj zavlai izmeu prstiju.
Ahhh! uzdahne. Nema nita bolje od ovoga. ta ti eka ?
Hvala, drugi put, kaem ja zajedljivo.
Narasla si, ree djed.
On pripaljuje cigaretu, a ja se osvrem gdje bih sjela da se ne zaprljam.
Premda je teta ve uinjena. Nezadovoljno primjeujem blatnjavu mrlju na
haljini i pokuavam je oistiti.
Pusti da se osui. Kad se osui, samo je treba lagano ietkati.
Na sredini rijeke je niski sprud koji izviri ljeti kad je vodostaj nizak. Taj
komadi ljunanog kopna omiljeno je mjesto za igru sve djece iz B, a zovu ga
Teksas. Pretpostavljam da je ime odavna, jer ga ak i moj djed zna. Nekolicina
djeaka u kupaim gaama, iarani blatom kao Indijanci, na Teksasu su
podigli ator od starih deka, zapalili vatru od naplavljenog drva i peku pile na
ranju. Vidim, meu njima je i na susjed Deni. Htjela bih se javiti Deniju, ve
dignem ruku i gotovo mu poviem, a onda ipak odustanem. Neka se prvo on
javi meni, pomislim. Red je, naposljetku, baka mi je jednom rekla, da
mukarac prvi pozdravi.
Djed se sagne i hitrim pokretom uhvati neto u rijeci. Okree se pa mi
pokazuje punoglavca kako se koprca u malo vode u njegovu dlanu. Siunoj
su crnoj ivotinji otraga izvirile dvije ablje noice i ve za koji dan zavrit e
njezin preobraaj.
Podsjea me na tebe, ree djed.
Ha, ha, nasmijem se ja usiljeno.
ta ja znam odakle! zadere se netko na nekoga tamo na Teksasu. Kupi
u duanu, ukradi iz kue, ba me briga kako e je nabaviti. Ti si trebao
donijeti vegetu i izvoli je donijeti. Nema kako ni zato, peeno pile ne ide bez
vegete!
Djeak koji je zaboravio neizostavni zain prskajui otri kroz pliak na
suprotnu obalu, a djed se, zaklanjajui dlanom oi od sunca, zagleda prema
Teksasu.
Ma, je li ono Denis? ree.
Ne znam, slaem.
Denis! Juhu, Denis! vikne djed, a ja bih najradije u zemlju propala.
Gdjekad mi se uini da djed jednostavno uiva da me osramoti.
Deni, dola ti cura Purgerica, ujem kako je netko tamo rekao Deniju.
A bi li da ti ja malo zube razbijem, kae mu Deni ljutito, upadljivo se
trudei da ne pogleda u naem smjeru.

Kreten.
Samo jednom se ljubi, sve je ostalo varka..., zapjeva na Teksasu netko
podrugljivo, a Deni skoi na njega. Dvojica se djeaka rvu na tlu. ljunak kripi
pod njima i prti okolo.
Idemo odavde, govorim ja djedu.
Glupi Deni, kad bi samo znao kako sam ga eljela vidjeti. itavim putem
do kue borim se sa suzama, a djed uti, pravi se da nita ne primjeuje.
Doemo kui, ja sva blatnjava i s poderanom arapom, ali mama mi nita
ne kae. Premda bih ja voljela da je rekla. Da sva poplavim od batina, meni bi,
mislim, bilo drae od ledene tiine koja nas je doekala. Vidim, mama i tata su
se opet svaali. Za stolom pod orahom u dvoritu bulje svatko na svoju
stranu.
Alenka, sunce, doi k meni, zove me mama jadnim glasom i ja doem,
premda mrzim te situacije.
Uvijek kada se posvaa s tatom, ona me grevito stisne uza se, mazi po
kosi, zove me suncem i tiho rida. To je njezina uobiajena samosaaljiva
predstava, u kojoj je ona toboe ostavljena da se s djetetom sama probija
kroz ivot. Nadurena na tatu, dirljivim izljevom prema keri htjela bi pokazati
kako je ona defakto samohrana majka, jer je njezin mu, a moj otac, takva
propalica da bi se upravo moglo kazati da ga i nema. Moja blatnjava haljina i
poderana arapa, zbog kojih sam strepila od vike i batina, sada su ne samo
nevani, nego su tovie, vrlo prikladan kostim za ulogu siroeta koju mi je
mama namijenila.
I tako mi sjedimo bez rijei, sve dok baka ne zovne mamu u kuhinju.
Ostanem sama s tatom u dvoritu. Kopka me oko ega su se sada posvaali,
ali nita ne pitam.
Izbjegavajui njegov pogled, gledam nau staru kuu. Jo je vie propala,
primjeujem. Krov je u jednom kutu malo ulegnut i visi, limeni su oluci truli,
velike plohe buke otpale su i otkrile crvenu opeku, kao da je koa otpala s
crvenog mesa, a s prozora se ljuti boja. Prozori i vrata odavno vie ne brtve,
to najbolje znam kada za zimske praznike doem u B. Kroz uske pukotine
izmeu rasuenog drva stalno piri pa nam je kua puna vjetra, koji nadima
zavjese od tila i lagano zvidi. Stara kua u tim je trenucima kao neka drvena
frula, sjeverac svira tune melodije na njoj, a djed rogai oi i ape mi...
Duhovi!
Bako, viknem ja uzrujano, djed me plai!
Karlo, sram te bilo, kae baka prijekorno.
Zimi je kuu teko zagrijati, pa mi baka Ljerka stavlja vrelu ciglu
umotanu u krpe u postelju. A ako je kia, ona ide po sobama sa starim,

otuenim loncima i stavlja ih na pod ispod mjesta gdje prokinjava. Obino je

s baterijskom lampom ili aavom petrolejkom u ruci, jer u nas, kada je
nevrijeme, esto nema struje. Iz svih soba tada isto zvone udarci kinih kapi
o metalna dna, a ja leim sklupana na postelji, gledam crne udovine gole
grane stabala nakratko osvijetljene munjama i trpim, jer mi se piki, a ne da
mi se izvlaiti ispod perine i odlaziti u zahod u prizemlju. Ali zvonjava kapi u
loncima je neumoljiva, taj zvuk tako mami na mokrenje da mi pritisak uskoro
postane neizdriv pa ipak ustanem i nesigurno tapkam kroz kuu, vjetar mi
struji oko bosih nogu, svjetlo iz baterijske svjetiljke baca duge sjene po
zidovima, a stari podovi i stubite kripe. Stresem se od uasa kada
stranjicom dotaknem glatku ledenu dasku zahodske koljke.
Alenka, jesi li to ti? vikne baka iz sobe, jer se ona panino boji
provalnika i na svaki um se budi. Spava kao Indijanac, ali se djed, s jednim
okom uvijek otvorenim. Njega, kae, atomska bomba ne bi probudila, a njezin
strah mu je smijean. Kao da bi nama ita mogli ukrasti? to su uzeli, uzeli su
davno, istie djed.
Naa stara kua zapravo je ljetnikovac koji je u hrastovom gaju, na brdu
izvan grada, prije etrdeset godina, malo prije Drugog svjetskog rata,
sagradio moj pradjed Vinko. On je inae stanovao dolje u centru, na Trgu. Na
utom proelju kue u centru jo se i danas mogu vidjeti velika izblijedjela
slova Trgovina Mergl i sinovi. S tim i sinovi zanimljiva je pria kako je pradjed
natpis dao staviti malo nakon to se rodio moj djed Karlo i bio je, valjda od
sree zbog roenja djeteta, poneto brzoplet jer je djed ostao jedinac, i k
tomu se nije dao u trgovce...
Pradjed je Vinko u mislima sebe vidio kao osnivaa slavne trgovake
dinastije, ali je za sina dobio sanjara i boema, kojega je poslao u Zagreb da ui
na trgovakoj akademiji, a on po gostionicama zgubidanio s pjesnicima i
slikarima, na stolnjacima sastavljao umjetnike manifeste i povremeno, ako
bi pijane svae o naravi lijepoga i uzvienog postale unije nego je
uobiajeno, noio na andarmeriji. Pio je tako s Ujeviem, jeo s Ljubom
Babiem, oteo ensku Krklecu, jednom na ulici zaustavio da neto priupita
Krleu i ostao kao gromom oinut kada je upoznao Krstu Hegeduia. Sasvim
je izgubio glavu za Hegeduievim angairanim idejama, s nejasnim
osnovama proglasio se seljakom slikarom i uzeo slikati podravske motive. S
beznaajnim uspjehom nekoliko je godina mazao prizore iz seoskog ivota,
upropastio nepoznat broj platana i napokon, obeshrabren bijednim odjekom
svojega stvaralatva, odustao i upisao veterinu. Nije umio slikati krave, ali se
valjda slikajui zaljubio u njih i sve donedavno, kada je otiao u penziju,
uspjeno ih je osjemenjavao i pomogao da na svijet doe nebrojeno njihove
zdrave i naoite teladi. O svojoj umjetnikoj prolosti rijetko govori, a slike,

ako ih jo uope ima, ne pokazuje. Iz toga vremena ostalo je samo desetak

anegdota o slavnima, koje smo nebrojeno puta uli, i jedna skica njegovog
portreta koju je u nekoj gostionici ovla nainio Vladimir Beci, a koja danas
visi na poasnom mjestu u salonu.
Mnogo godina kasnije, kada je netko kupio konzervu Podravkinog
goveeg gulaa, moj pradjed Vinko ironino se naalio sa svojim sinom. To
znam samo po prii, jer je pradjed umro prije nego sam se ja rodila.
Gle, Podravka, rekao je pradjed sa ivom znatieljom gledajui
konzervu. Odakle mi je to poznato? nastavio je i zastao da toboe razmisli.
Pa da, lupio se po elu, mi ovdje imamo jednog umjetnika iz Podravine."
Djed Karlo je utio i pravio se kao da se njega to ne tie.
Pogledaj, buzdovane, kazao je pradjed pokazujui na sliku goveda na
limenci. Ovako se crta krava, a ne one tvoje gluposti, ne zna je li krava ili
arplaninac.
Moja se baka Ljerka i danas do suza smije kada se sjeti te zgode, a djeda
ponekad, kada ga hoe izazivati, zove umjetnikom iz Podravine. On se na to
mrti. Srami se svojih mladenakih zabluda, i umjetnikih i politikih. Ovih
drugih moda ak i vie nego prvih, jer su mu prisjele napredne ideje kada su
komunisti nakon Drugog svjetskog rata naoj obitelji oduzeli utu dvokatnicu
dolje u centru. Kao mladi se oduevljavao Hegeduievom avangardnom
estetikom, tvrdio da umjetnost pripada narodu, ali se naao silno pogoenim
kada je narod prisvojio duan i kamion njegova tate. Svi su se oko njega tih
poratnih godina klasno osvjeivali, a djed Karlo, nekadanji simpatizer
ljevice i pomaga partizanskog pokreta, otiao je u ideoloki rikverc i ovdje s
naeg brijega, iz ljetnikovca u hrastovu umarku, koji je jedini ostao od
nekadanjeg sjaja Trgovine Mergl i sinovi, gunao na narodnu vlast.
uti, Karlo, mogao bi te tkogod uti, opomenula bi ga baka.
Neka me uju, rekao bi on tvrdoglavo.
Nemoj pred djetetom.
Hou, neka dijete uje.
Srea, naa je kua malo na osami, jer da je tko biljeio sve njegove
verbalne delikte, skupilo bi se robije da bi djed do smrti pleo koare u Staroj
Gradiki. Svaki put kada doemo u B. on i tata se barem jednom dohvate oko
politike da ih baka i mama moraju smirivati. Moj tata je dijete palog borca,
predratnog komunista i istaknutog istarskog partizana, a bio je i primjeran
omladinac i delegat na Sedmom kongresu Saveza socijalistike omladine
Jugoslavije, brigadir udarnik i zamjenik komandanta na radnoj akciji Sava,
zatim uzoran vojnik u tenkovskoj jedinici, a sada je u drugom mandatu
predsjednik Osnovne organizacije Saveza komunista u svome poduzeu. Djed
ga nekad zove drug Lenjin.

Alenka, doi malo ovamo, zovne me uto djed s kuhinjskog prozora, a ja

ostavim tatu da sjedi ispod oraha i uem u kuu.
Evo, gledaj, ovako je bilo, kae on pokazujui mi na tednjaku lonac
kipue vode u kojemu se rastvara kocka instantne pilee juhe.
ta? upitam ja zbunjeno.
Vidi, sve to postoji, iz jedne toke neizmjerne gustoe, ree on
nasmijeeno.
Gledam ga sekundu ili dvije ne znajui o emu on pria.
Big Bang. Veliki prasak, nastavi djed.
Meni sine.
Ti misli da je itavi svemir nastao kao juha iz kocke ?
Pa da. Zato ne?
Pogledam baku, a ona u neprilici podigne obrve.
A dobro, reem ja djedu, samo ti vjeruj u to.
Mama je u meuvremenu negdje nestala. U sobi je valjda, vadi nae
stvari iz torbi. Ili moda lei na krevetu i zuri u jednu toku. Ona esto izvodi
takve razmaene toke, ponekad e cijeli dan preleati u mraku, iza
navuenih zavjesa. Jo se i zakljua pa tata ili ja moramo kroz vrata
razgovarati s njom. Nemilosrdna je ak i ako je on moli da mu otvori samo da
iz komode uzme iste arape. Obino uope ne odgovara, nego se samo
povremeno iz sobe zauje otegnuti jecaj slian mijauku. Tati se tada lice zgri
od bola, a ja shvatim kako je on voli, kako ga probode u srce svaki njezin jecaj
i isprekidani uzdah i bude me gotovo sram kako ga ona slomi takvim
trikovima. Moj tata je, ao mi je to to moram kazati, budala.
Baka mi prui tanjure i zamoli da joj pomognem postaviti stol. Izlazei iz
kue tiho je upitam zbog ega su se mama i tata posvaali.
On se mora sutra vratiti u Zagreb, apne mi baka. Iz poduzea su zvali,
zbog nekih turbina koje prodaju Rusima. Izgleda da je dolo do nekih
problema s montaom pa mora u Moskvu.
Tata esto putuje poslom, nekoliko je puta bio i u Moskvi, odakle je
mami donio bundu od astrahana, a meni babuke. Ona je bila oduevljena, ja
ba i ne.
Ovo ljeto mislili smo ostati tjedan ovdje u B, a nakon toga jo dva tjedna
provesti na moru, ali sada je to, kako se ini, promijenjeno. Ne znam koga bih
mogla upitati koji je novi plan, a ni tata ni mama ne nalaze potrebnim da mi
to kau. Imam dvanaest godina, po zakonu bih se mogla voziti na prednjem
sicu, a njih dvoje me jo uvijek doivljavaju kao da sam beba, ne shvaaju da
sam neke stvari prerasla. Nekada, na primjer, nisam mogla doekati da
doem u B, ali sada mi je ovdje ve malo dosadno. Nedostaju mi prijateljice,

nedostaje mi Zagreb. U B. je, recimo, samo jedno kino, vlana dvorana s

drvenim stolicama, u kojoj obino igraju filmovi koje sam ve gledala,
izgrebeni od prikazivanja u velikim gradovima. Ponekad vrpca i pukne pa se
u kinu upali svjedo, a deki zvide. Prije me je to zabavljalo, a sada mi je
prostaki.
Pa ni rijeka mi nije onako privlana kako je nekada bila. Ne vue me da
odem dolje. Sada mi izgledaju blesave sve one igre prijanjih godina, bacanje
s konopca objeenog za vrbovu granu iznad vode, lov na abe, vrebanje ribe u
pliaku kopljem, ili kada bismo se podijelili u dvije grupe koje su naizmjence
maevima branile i osvajale Teksas. Ja sam obino bila bolniarka, previjala
ranjene u borbi, a Deni bi svako malo doteturao i s krikom se sruio pokraj
mene.
Boe, kako je to bilo djetinjasto.
Ruamo u dvoritu. Pjege suneva svjetla koje se probilo kroz orahovo
lie trepere na plastinom stolnjaku s naslikanim trenjama. eljugari
pjevaju u gaju. uje se vika, udarci ekia i mijealice za beton s gradilita
malo nie. Kada je prije etrdeset godina moj pradjed Vinko sagradio
ljetnikovac, ovdje nije bilo nita osim ume, a sada smo gotovo na gradskoj
periferiji. Prve kue su tu, pedesetak metara od nas, a sada jo nedaleko
zidaju dvije etverokatnice s nekoliko desetaka stanova. itav e nam kvart,
na djedov uas, napraviti u susjedstvu.
Mijenjamo krov, objavi djed iznenada za stolom.
Otkud to? zaudi se mama, koja je ipak sila na objed.
Uparali smo malo, malo smo se stisnuli, kae baka. I eto.
Naao sam Bosance, doda djed, nisu skupi. Rade kat tu dolje u Rogia i
im zavre, poinju u nas. Materijal e ve sutra dovesti iz skladita!
Ako treba, mogli bismo mi dati dio para, ponudi tata. Zete, ni ut,
odluna je baka. Vi ste, djeco, u kreditu, imate i svojih briga, mi emo ovo od
nae dvije penzije.
Juha je svemirska, ree djed gledajui u me.
Ja mu se nasmijeim.
Gledaj, ree pokazujui mi okruglicu u lici, zar ne izgleda kao
Jupiter?
Ne znam, nikad nisam bila na Jupiteru.
Mmm! zamumlja on zadovoljno, a onda se povjerljivo nagne prema
meni i apne: A jesi li primijetila da nas apaki izvia gleda iz grmlja?
Gdje?
Iza tebe je. Ne okrei se.
Deni? upitam ja tiho.
Djed lagano klimne.

O kome to priate ? upita baka.

Denis, kae djed. Mali Rogiev.
Ja se brzo okrenem, a Denijeva glava zamakne iza grane lijeske.
Vidjela sam te! viknem mu pobjedonosno.
Denis? ree moja baka Ljerka nezadovoljno. to mu nisu dali neko
nae, katoliko ime?
Za tvoju informaciju, kae djed, Denis je ime katolikog sveca, koji u
Parizu ak ima katedralu.
U Parizu, naglasi baka odnosei duboke tanjure. Denis, hajde ruati s
nama! vikne djed.
Hvala, ne bih, jeo sam, odgovori mu apaki izvia uljudno.
Doi vidi Alenkinu novu ponicu.
Djede! psiknem ja tiho.
Deni, sreom, ne pokazuje elje da vidi moju ponicu.
Kako onda ide i kad se vraa ? upita baka tatu sputajui pleh s
peenjem i krumpirima na sredinu stola.
Preksutra ujutro, Aeroflotovim avionom..pone tata.
Ni mrtav ja ne bih uao u tu kantu, javi se djed.
A za povratak jo ne znam, kae tata ne obazirui se na djedovu
primjedbu.
to se mene tie, ne mora se ni vraati, ree mama.
Jelena, molim te, upozori je baka, ja za svojim stolom ne moram
sluati vae svae.
Ni na godinji ne moemo otii kao ljudi, nastavi mama.
Jelena, jebem mu sve, pa zna da je ovo vano, brani se tata.
Kako da ne, propast e poduzee ako ti sutra ne ode u Moskvu.
Ako ve nije propalo, umijea se djed.
Karlo! kae baka.
Meni se tada komad telee peenke otme ispod noa i klizne s tanjura
ravno na svijetloplavu haljinu s modrim cvjetiima. I tada dobijem porciju
vike koja me zaobila kada sam dola s rijeke.
Evo, sad i ona! vikne mama ogoreno. Gdje gleda, glupao?!
Nita, dobro je. Oprat e se, pokua baka spasiti situaciju.
Ma vraga je dobro. Ova mala mi je upropastila ivot, kae mama i
brine u suze.
Jelena, ne govori takve stvari, kae baka.
A mama ustane od stola i ode u kuu. Ostanemo jesti u tiini. Teko mi
je.
Drue Lenjine, moete li mi, molim vas, dodati salatu? obrati se djed
tati, a onda i tata demonstrativno po digne ubrus s krila, baci ga na stol i ode.

Praznici nam nisu mogli ljepe poeti ove godine.

Poglavlje drugo

u kojemu brat Mirko kuha na televiziji, velemajstor Todorovi jedva izvue
remi, jedan djeak odlui nestati i povede se iva diskusija o jednakosti spolova

Tata je rano otiao u Zagreb, pamtim da je jutros uao u moju sobu i
poljubio me u polusnu. Kasnije me je probudila tiina. Ona me svaki put
zaudi kada doem kod bake i djeda. Naveer kada legnem nita se ne uje,
nema buke prometa, cvilea automobilskih guma, tramvajskog tropota,
sirena, brujanja tvornica, itanja iz kotlovnica, nema onoga postojanog
uma grada u kojemu ivot nikada ne prestaje. Samo se neki uk s vremena
na vrijeme javi s grane i dolje daleko na rijeci pjevaju abe. Mogu s drugog
kraja kue jasno uti signal Geofizikog zavoda i svaku rije pononih
radijskih vijesti, koje moj djed slua prije spavanja.
Sunce mi tue u prozor, a ja se proteem u postelji, jo mi se ne ustaje.
Gledam smekaste mrlje od vlage na plafonu. Kroz polustisnute oi u njima
prvo naem vjeticu sa iljatim eirom i dugim, krivim nosem. Zatim
balerinu bez jedne noge. Pa jelena koji pase na proplanku. Ruku s pitoljem.
Jedna mrlja izgleda tono kao kiobran koji je nekome odletio. Uto ujem
neko auto dolje u dvoritu, neki moan dvotaktni zvuk, a onda glas djeda...
Ajde sad puni desni... Dobro je... Sad ravno... Moe, moes...
Izaem na prozor i gledam ga kako u dvorite maui rukama usmjerava
kamion s ciglama za na novi krov.
Karlo, pazi da mi jorgovan ne slome! vikne baka, a on ljutito odmahne
rukom, kao da sad nema vanijeg posla nego paziti na njezin jorgovan.
Odjenem se i spustim u kuhinju, gdje mama i baka piju kavu iz velikih
bijelih alica s naslikanim srcima. Baka je sakupila tih alica od vegete da bi ih
za dva djevojaka miraza dostajalo. U jednu i meni natoi bijelu kavu i
namae mi patetu na kruh.
Ima i okolina, ree.
Bako, molim te, kaem joj ja, zgranuta kako joj je uope moglo pasti na
pamet da bi netko mojih godina jo jeo kaastu djeju hranu.
Premda je taj okolino zacijelo pripadao nekome jo mnogo starijem od
mene. Neka je naeta kutija ostala iza moje prabake Ane, nema od koga
drugoga biti, koja je umrla ovog proljea, a koja je zadnjih desetak godina jela
samo tekuu hranu, jer nikako nije htjela da joj naine zubnu protezu.
Radije bih da me zakopate, nego u zubara, govorila je sirota baka Ana,
jo dok je neto shvaala.
Prabaka Ana je potkraj ivota imala memoriju vinske muice, kako je to

djed jednom slikovito opisao, i po nekoliko puta dnevno se upoznavala sa

svim ukuanima. Praznog pogleda veinu je vremena sjedila na rubu kaua, a
onda bi se najednom prenula, pogledala sina ili nevjestu i upitala...
A ta vi radite u mojoj kui?
Drugi put opet ne bi prepoznala ni kuu, nego je plaui molila da je vode
majci. Za djeda Vinka je mislila da je neki upnik iz njezina sela otprije
sedamdeset godina, a baku Ljerku je uvrijedila kada ju je zamijenila za
stanovitu sluavku Ruu. Ja sam joj bila sestrica koja je umrla od panjolske
gripe. No, to su bili samo kratki bljeskovi prepoznavanja, nesigurne slike koji
su se u njezinom gotovo ugaslom umu mijeale s drugim slikama, sasvim
izglobljenim iz prostornog i vremenskog kontinuiteta. Djed je samo jednom
bio upnik, baka sluavka, a ja pokojna sestra. Jedini koji je pouzdano ostao
uz nju do kraja, trajan u njezinom pamenju, za kojega je nepogreivo znala
tko je, bio je brat Mirko.
Brat Mirko u stvarnosti se, dodue, zvao Oliver Mlakar.
etvrtak je bio, ljetno predveerje, tono pamtim taj trenutak prije tri
godine. Baka je svekrvi dala juhu, obrisala je oko usta i ostavila odsutnu pred
televizorom. Nismo mnogo obraali panju na nju, sve dok ona nije iznenada
zajecala...
Mirko moj, zlato moje...
Djed, baka i ja zaueno smo se prvo meusobno pogledali, a onda
okrenuli starici koja je upirala suhi kaiprst u ekran.
Mirko, braco, ponovila je pokazujui Mlakara, koji je u televizijskoj
kuhinju stajao kraj Steve Karapande, efa kuhinje hotela Esplanade.
Potovani gledatelji, dobra veer i dobro doli u jo jedne Male tajne
velikih majstora kuhinje, rekao je Mlakar, a baka Ana je se ozarila i apnula...
Mar, mangupe!
Vedro se smijeila i u nevjerici vrtjela glavom za itavog trajanja emisije,
kao da sebi ne moe doi kakve se ludosti domislio njezin mlai brat. Kuhati
na televiziji, pa to vragu ne bi palo na pamet. Okrenula se jednom ili dvaput
nama troma kao da eli s nekim podijeliti otkrie, a onda se predomislila,
shvaajui valjda kako je besmisleno nepoznatim ljudima objanjavati tko je i
kakav je njezin Mirko.
I nije to bio usamljen sluaj. Svakog etvrtka u devetnaest i petnaest, u
terminu u kojemu je drugih dana inae bio crtani film, ukljuili bi joj televizor
i ona je priala s bratom roenim, dobacivala mu reenice poput...
E, Mirko, sad si ga pretjerao, ovu ti ne bi pas s maslom pojeo. Ako je i od
tebe, brate, puno je.
Brat Mirko, zanimljivo, pojavljivao se samo u Malim tajnama velikih
majstora kuhinje i nigdje drugo. Jednom je Oliver Mlakar vodio Jadranske

susrete, a djed je rekao... Eno ti, mama, brata Mirka.

A baka Ana ga je prijekorno pogledala i kazala...
Vi, gospodine, moda mislite da sam ja luda?
O bratu Mirku, najmlaem bratu moje prabake, djed i baka ne ele mi
nita rei. Prislukujui jednom njihov apat saznala sam samo da je on mlad
nestao negdje u ratnom vihoru.
Mama u kuhinji baki mjeri tlak, to je neizostavno svaki put kada
doemo ovdje. Jednom se baka ali da joj je tlak visok, drugi put da je nizak, a
mama je svaki put razoara. ..
Sto dvadeset sa sedamdeset.
To je donji malo nii, ree baka s nadom u glasu.
Nebitno.
Eh, tebi je sve nebitno.
Dobro, tko je ovdje lijenik, ti ili ja?
Vrti mi se kad naglo ustanem.
Pa vrti se i meni, kae mama jednostavno. Svima se vrti... Osim toga,
ta vie ima naglo ustajat? Bogati, eno, u penziji si. Umiri se malo.
A da izbije poar u kui? umijeam se ja.
ta da izbije poar?
Da izbije poar, morala bi naglo ustat.
Boe, na koga li je ova mala ovako pametna, ree mama zajedljivo.
Poeljam se i izaem u dvorite s breskvom u jednoj i knjigom u drugoj
ruci, pa se izvalim u platneni stolac, dok mukarci malo dalje istovaruju grede
i crepove s kamiona. itam Avanturiste Harolda Robbinsa. To je vrsta
literature koju moj tata ne odobrava, ali ja mislim da je vrlo ivotna i
uvjerljiva. Stvari koje opisuje Robbins svakodnevno se dogaaju ljudima i ja
ne vidim smisao u tome da se one skrivaju.
Ti moda misli da ja ne znam to je snoaj, rekla sam jednom
prepirui se s tatom.
Dobro, neemo sad o tome, kazao je on zacrvenivi se. Tipino za
njega, uvijek bjei od problema.
Preko knjige gledam kako mukarci slau materijal uza zid upe. Doli su
i Deni, njegov tata, brat Slaven i jo neka nepoznata dvojica s djeakom moje
dobi ili moda koju godinu starijim. Njih est, plus djed, stali su u vrstu
dodajui iz ruke u ruku jedan drugome crepove i uas zavravaju posao.
Kamion odlazi, a djed zove ljude da neto uinaju. Ovi odbijaju jelo, ure se,
kau, eka ih posao.

Ajde, onda, barem neto popijte... Ne, ne, ja inzistiram, kae djed pa se
izdere: Ljerka! Ljerka, daj donesi ljudima popit... Za ta ste, ima piva, vina...?
okrene se ponovno mukarcima.
Ako ima neki sok, srameljivo e stariji od ove dvojice koje ne
poznajem. Na glavi ima smijenu kapicu od rupia s voriem na sva etiri
ugla.
uj, sok? zaudi se djed.
Nas tri ne pijemo, pokae mukarac na svog druga i djeaka koji je s
njima.
Potujem, ree djed.
Sjedaju za stol malo dalje, a mama im donosi pie. Pita jesu li za kavu, oni
odbijaju. Deni, izbjegavajui me pogledati, glumi kao da pokuava izvaditi
jelovu treicu to mu se zabila u dlan. Denijev tata, ika Boris, nagne pivo iz
boce, a Slaven zapali cigaretu. On je napunio esnaest i vie ne mora skrivati
da pui.
Mukarci neko vrijeme razgovaraju o koarci, o pobjedi reprezentacije
Jugoslavije, koja je prije nekoliko dana na Europskom prvenstvu u Beogradu,
s devedeset prema osamdeset etiri, u finalu svladala veliki Sovjetski Savez.
Zbornaja komanda, ree djed podsmjeljivo. E, neka smo ih. Da je
tkogod drugi, moda mi ne bi bilo toliko stalo, ali za njih mi je ba drago. Digli
nos, bogati, kao da je cijeli svijet njihov.
Delibai je udo, kae onaj s rupiem na glavi.
A Kianovi? kae ika Boris.
Ma i Kianovi, i Delibai, i osi, i Plea, svi su bili odlini, zakljui
moj djed. Neka su Ruse dobili, pa sad mogu i umrijeti. Prva zemlja
socijalizma. Pu, mater im njihovu!
Nekoliko trenutaka neugodne tiine spusti se meu njih.
Odakle ste, ljudi? upita djed.
Od Tenja.
O, znam ja Teanj, ree djed. Bio ja u Tenju... A to ti je sin? upita
pokazujui na djeaka.
Jest, vala, kae mukarac s rupiem.
Velika momina.
Osmi razred zavrio. Od vrha do dna, sve petice, pohvali se otac.
Ajde! zaudi se djed. A kako ti je ime, sine? obrati se sada djeaku.
Irfan, protisne djeak stidljivo.
Lijepo ime, kae djed.
Da vidite kako ah igra, nastavi Irfanov tata. Za Dan opine
velemajstor Todorovi, republiki ampion Bosne i Hercegovine, doao u nas
igrati simultanku u domu kulture i jedino s njim remizirao. Vie od pet sati

trajala partija. ampion odavno ve sa svima zavrio, jedino jo on i Irfan

ostali u sali. istaice svako malo ulazile da e pomest, a predsjednik opine
ih zaustavlja. Drugarsko vee kasnilo zbog njih dvojice. Velemajstor
neplanirano ostao noit u Tenju.
Ma, nemoj!
A predsjednik opine ko na iglama. U jednu mu ruku drago zbog Irfana, a
u drugu, opet, nezgodno je, boji se da to ne ispadne politiki. Senade, apne
on meni, ako mali pobijedi, iz Sarajeva e mi jebat majku. Srea, ampion na
kraju izvukao remi. Irfan mu pustio. A, sine, jesi li pustio Todoroviu?
Ma, nisam, ta ti je, ree Irfan jednostavno. Skromno dijete, zakljui
otac.
Senad, sin mu Irfan i roak Emir imaju jo etiri, uvrh glave pet dana
posla u Rogia, a onda e u nas stavljati novi krov. Trebat e jo dvojicu ljudi,
zakljuuje Senad odmjeravajui kuu. On bi mogao nai, ako se gazda slae.
Gazda, to jest moj djed, slae se. Kriom gledam ahovskog genijalca, njegovo
mravo lice i blijedoplave, gotovo sive oi koje se ne pomiu s ae soka koju
laganim, odsutnim pokretima vrti na stolu. Primjetno mu je nelagodno.
Nikada jo nisam vidjela nekoga njegove dobi da negdje radi posao odraslih,
a Irfanu je ovo ve drugo ljeto kako pomae ocu. Lani su negdje kod Zadra
zidali vikendicu nekom funkcioneru, budovanu. Vikendica na dva kata, kae
Senad, ima ovjek para.
Komunisti, kae djed gorko. Na ranu bi ih privio kad uje to govore,
a iz oiju e ti ukrasti.
Na djedovo opaanje o moralnim vrijednostima narodne vlasti u drutvu
opet naas zavlada ledena tiina.
Eto ga, ljudi, ree napokon Senad. Mi se ovdje zapriali, a posao eka.
Ustaju i odlaze, a Deni jo uvijek kao zamiljeno prka po dlanu. Sve da
mu se deblo zabilo pod kou, mogao ga je dosad izvui. Tek kada mukarci
zamaknu iza prvih stabala, uskom preicom to kroz paprat vodi do kue
Rogievih, on mi se odvai obratiti.
Ej, kako si? kae kao da me je tek sada primijetio.
S tobom ne razgovaram, odgovorim mu ne podiui pogled s knjige.
Hoe da odemo na kupanje?
ekaj da zavrim ovo poglavlje.
Deni na klupi njie pranjave noge u japankama. Ima majicu sa
Sandokanom. Sandokana vjerojatno ne bih prepoznala da ispranu crvenu
majicu ne pamtim od prolog ljeta.
Jesi li itala Jahae rumene kadulje od Zane Greya? upita on iznenada.
Pogledam ga glumei zauenost.
Jahae rumene kadulje?

E.
Pa kako jau na kadulji?
Eh, jesi i ti jedna pametnjakovika, kae Deni nezadovoljno.
Sajla je na jednome kraju zakaena za granu koja se na desetak metara
nadvija iznad rijeke, a na drugome je vezana obla motka. Drei se za motku
zategne metalno ue i pusti se s obale kao na ljuljaki, da bi se s druge
strane, u najvioj toki klatna, s krikom bacio u zelenu vodu. Skaem ne
obazirui se na stil, ne kontrolirajui ruke ni noge, postrance, na lea ili na
glavu, uivajui u trenutku bespomonosti tijela u zraku, a Deni se zajogunio
da naini sloenu figuru, poznatu kao smrtonosni skok. Ve ga je izveo
nekoliko puta, kune mi se, ali danas to niim ne potkrepljuje. Smrtonosni je
kada ispusti sajlu, napravi salto unatrag i zagrljenih koljena, kao bomba
pljusne u vodu, a sve to Deniju uspijeva je da negdje na pola salta rairenih
ruku prsimice bubne o povrinu. Poslije etvrtog debakla izlazi na obalu
grudi, trbuha i bedara gotovo ljubiastih od udaraca i ja ve strahujem da bi
smrtonosni u njegovu sluaju napokon mogao opravdati svoje strano ime.
Ne znam ta mi je danas, kae.
Nije tvoj dan, tjeim ga.
Kao da je netko skratio sajlu, ree on sumnjiavo gledajui uvis.
Da, sloim se, bit e da je to.
Ispruili smo se na runicima na travnjaku ispod vrbe. Deni mokrim
prstima paljivo izvadi cigaretu iz kutije i pripali. Od mene se,
pretpostavljam, oekuje da budem zadivljena njegovim muevnim porokom.
Oe dim? upita on.
Ne bih, hvala. Ne puim.
To je dobro, nemoj ni poinjati, kae Deni ozbiljno.
Tek to je poeo, a ve se razoarao u puenje i sa aljenjem shvaa da
mu sada nema natrag, ali jo stigne upozoriti mlae narataje na pogubnost
duhana. Deni je, da ne bude zabune, manje od deset mjeseci stariji od mene,
upravo je zavrio sedmi.
Cemsekuej kamon bejbi majki grin get lej, zapjeva iznenada polutiho i
kao za sebe.
Po melodiji, rekla bih da je posrijedi pjesma Yesterday od Beatlesa.
Tra la la la la la la...
Sreom, zaboravio je dio teksta.
Onda, ta ima novo u Zagrebu? upita Deni s nehajnim prezirom koji ne
oekuje odgovora, pa mu ja ni ne odgovorim.
Zato mi se juer nisi javio? upitam ga umjesto toga.
On uti.

Kakav si mi ti to prijatelj?
Nije to tako jednostavno, ree.
ta nije jednostavno? Boji se da e ti se rugati zbog mene?
On hitne opuak u rijeku.
Kukavico.
Bicikl ti je odlian, ree on gledajui moju ponicu baenu na travu malo
dalje.
Skree s teme.
Daj, Alenka...
ta, daj, Alenka? Zato mi se nisi javio?
Pa zna... Oprosti, glup sam.
Dobro, nije vano.
Otplivamo do sredine rijeke. Deni me, kao nehotice, stalno dodiruje.
Zaroni pa me hvata za noge i povlai dolje, a ja ciim od straha. Izaemo
zatim i oboje se namaemo blatom od glave do pete pa glumimo kipove.
Prolaze dvojica sa tapovima za pecanje, a mi stojimo ukoeni, sklopljenih
oiju, Deni kao baca diska, ja kao balerina.
Ovo su iz muzeja donijeli, kae jedan ribi, prihvaajui nau igru i
glumei kako ne shvaa da smo ivi.
Izloba na otvorenom, doda drugi, a mi ekamo da zamaknu iza zavoja
i prasnemo u kikot. Speremo onda blato sa sebe i odemo brati kupine. Deni
me naui bacati kupinu u zrak i hvatati je u usta, a ja mu crnim plodom
nacrtam srce na prsima i sebi cvijet oko pupka. Naposljetku se popnemo na
vrbu, u malenu osmatranicu od dasaka na vrhu kronje.
Sluaj, ree Deni u jednom trenutku, ovo u tebi jedinoj kazati, ali pod
uvjetom da nikome drugome ne govori. Je li to okej?
Vai.
Zakuni se.
Majke mi.
Deni pouti nekoliko trenutaka gledajui u daljinu, a onda tihim glasom
ree...
Ako ovih dana nestanem, ako me budu traili, ti se ne brini.
ta ako nestane, ne razumijem.
Ako nestanem, ako me nitko ne bude mogao nai, to ne znai da mi se
neto dogodilo, nego sam ja sam odluio nestati.
Odluio si nestati? Kao elina kanda?!
Deni se nadmono osmjehne.
elina kanda? Ne ba...
Pogleda me potom ozbiljno i ree...
Moda odem u Legiju stranaca.

Ti nisi normalan! zgranem se.

On se zadovoljno naceri.
Legija stranaca!?
Deni klimne.
To je u Francuskoj, obavijestim ga.
Znam gdje je.
Pa kako e doi do tamo?
To moda bude problem, sloi se on, ali mislim da znam kako u ga
rijeit. Teretni vlak, doda znaajno me gledajui. Uhvati se odozdo za
vagon.
Deni, nemoj se zezati s tim.
Ne boj se, znam kako se to radi.
Deni...
Sve e biti okej, vjeruj mi.
Molim te, nemoj nigdje ii. Molim te, Deni.
Deni zapali cigaretu i kroz polustisnute oi zamiljeno zuri preko rijeke,
dok ja premirem od uasa zamiljajui ga kako visei ispod teretnog vagona
putuje preko Italije.
Ne mogu vie ovdje, apne on napokon. Nije ovo ivot za mene.
Mama i baka u dvoritu iste graak, sjajne zelene bisere trijebe iz
mahuna, a djed se s novinama ispod ruke vratio iz grada, shvatio da jo dobar
sat nee biti ruka i naljutio se na njih dvije.
Pa nije ovo sedamnaesto stoljee, vie on patetino. Mogli ste na
brzinu podgrijati neto iz konzerve.
E, da, kae baka, samo emo konzerve jesti.
Pa ta fali konzervama? To je isto napravljeno da se pojede. Ljudi
napravili za ljude. Skuhali u tvornici isto kao i ti kod kue. Ali, ne. Ona,
primitivka, uvijek misli da je netko hoe prevariti. Samo zbog nje u tvornici
pakiraju zmije i takore u limenke.
Fuj, tata! kae mama zgaeno.
Karlo, ne budali, ree baka mirnim glasom, Da se tebe pita, u ovoj kui
se nikad ne bi kuhalo. Ti bi sve trc mrc, na brzinu. Red je da mi neto, kao
familija, ponekad i domae pojedemo.
I ta, sad ja zbog toga obiaja moram gladan sjediti ovdje?
Uzmi, dok eka, kruha i salame za prvu pomo.
Neu ja kruha i salame, nego hou ruak. Neto sa licom i viljukom. I
ajte kvragu i ti i tvoja domaa kuhinja. Zbog domae kuhinje ja trideset i pet
godina trpim tvoj teror. Uvijek isto. Sjedi i ekaj. uti i trpi. Kuhanje su, kad
bolje pogleda, ene izmislile da bi mukarce drale u pokornosti.

Mama se na ovo vedro zacereka i to samo jo vie razjari djeda.

Da, da, kae on, samo se ti smij, ali je tako. Ni ja to dugo nisam
shvaao. Kada se pojavila gotova hrana u duanima, konzerve, juhe iz vreice,
ukiseljeno povre, industrijske marmelade, najprije sam mislio da je to
bogomdano da izbavi ene iz ropstva svakodnevnog kuhanja. Tvornika
hrana je, mislio sam, veliko pojaanje u borbi za enska prava. ena vie ne
mora guliti krumpire, moe se posvetiti karijeri. Ali, drek! ene zapravo ne
ele svoja prava, jednakost s mukarcima. Njima se vie svia kuhati, pariti
se kraj lonaca i glumiti muenice, jer je to sredstvo ucjene mukraca. Budi
dobar, inae nema ruka.
Boe, to sve nee izmisliti, samo zato to je gladan, ree baka. Nema
mu ruka kad je on zamislio, i odmah postane borac za jednakost spolova.
Ne, oprosti, ja sam oduvijek bio za jednakost spolova, ispravi je djed.
Eto, reci, kada sam ja tebe i u emu koio?
Nisi nikad, sloi se baka. Uvijek si me u svemu podravao.
Molim lijepo.
Govorio si kako sam ja isto to i ti.
Drago mi je da to prizna.
Toliko si bio uza me, zavri baka, da si mislio dati otkaz, a da te ja
hranim. Sjea se kad je to bilo? okrene se ona mami. Ti si mogla imati
moda desetak godina. Njemu palo na pamet da bi mi mogli ivjeti samo od
moje plae. Gospodinu se vie nije dalo ii na posao.
Bio sam depresivan, kae djed.
Ma vraga si bio depresivan. Bio si lijen, kao to si cijeli ivot lijen. Iz
lijenosti si se poeo i za enska prava zalagati, jer si imao fiks-ideju da e te
ena hraniti. Poserem ti se ja na takvu jednakost spolova.
Ljerka, nemoj tako pred djetetom, upozori je djed.
Pusti ti dijete, kae baka. Zna ona vie nego to ti misli da zna.
Tono, potvrdim ja.
Evo, sad si i ti protiv mene, kae djed i namigne mi.

Poglavlje tree

pripovijeda o ulozi marmelade u tjelesnom razvoju mlaih narataja, a
kasnije se jedu evapi i mama prestrai jedne stare prikaze s dubrovakih zidina

Svaki put kada doem za praznike ovdje, moja baka, biva nastavnica
hrvatskog, odlui da ja moram s njom sat vremena dnevno vjebati gradivo
minule kolske godine. Premda ja od prvog razreda imam peticu iz hrvatskog,
svih ovih godina ona je sa mnom ponovno uila, redom, pisanje, velika i mala
slova, vrste rijei i vrste reenica, glagolska vremena... Mama pere sue, djed
u svojoj sobi hre s novinama preko lica, dok nas dvije u dvoritu pjevamo
nastavke za prezent...
Am, a, a, amo, ate, aju. Em, e, e, emo, ete, u. Im, i, i, imo, ite, e.
Odlino, kae baka. Ajmo sad aorist.
Aorist... aorist... aorist...
Oh..., pomogne mi baka.
Oh, e, e, osmo, oste, oe.
Godinama sam bio odlazio kod njih u goste. U kojem je vremenu ta
reenica?
Pluskvamperfekt.
Ta je reenica u pluskvamperfektu, ispravi me baka. Kako se tvori
pluskvamperfekt?
Pluskvamperfekt se tvori od glagolskog pridjeva radnog kojemu
prethodi perfekt pomonog glagola biti.
To je moja cura, kae baka zadovoljno.
Ks! Ks! zaujem sasvim tiho iz grmlja iza bakinih lea i mislim kako je
to baki promaklo, a ona, stari prosvjetni kobac koji je ulovio nebrojeno
akih alabahtera, samo spusti naoale na pola nosa i ne okreui se ree:
ta je bilo, Denise?
Teta Ljerka, moe li se Alenka malo igrati s nama?
Alenka mora jo pola sata uiti, tvrdo e baka.
Bakooo! zavapim ja moleivo.
Ona nemono zavrti glavom i ja ve trim umskom stazom kroz paprat
do Denijeve kue. Kua je raskrivena i na zidovima prizemlja die se novi, jo
neobukan kat od crvenih opeka. Uokolo po dvoritu razbacan je graevinski
materijal i alat, piramide pijeska i lopate, mistrije, razderane vree cementa i
vapna, mijealica, jelove daske pokrivene skorenim betonom... Za
improviziranim stolom u dvoritu Denijev je tata, ika Boris, mijeanom
marmeladom namazao valjda deset kriki kruha i jo uvijek mae.

Ne mislite valjda da u ja bacati marmeladu, kae vrhom noa

zahvaajui u kanticu s naslikanim djeakom umazanih usta. Ajmo, ako
trebate kanticu, sve se ovo prije treba pojesti.
Denijev brat Slaven sjedi malo dalje na kruni starog bunara s dvije krike
u rukama i grize naizmjence od jedne pa od druge, a Irfan je ugurao kao aka
velik komad u usta i odmah hvata drugi ispred ika Borisa. Uzimamo i Deni i
ja.
Zato ovo radimo ? upitam.
Vidjet e, kae Deni.
Ajmo, ajmo, jo malo pa nestalo, sokoli nas ika Boris.
Slaven svlada one svoje dvije krike, akom se udari u prsa i prodorno
podrigne.
Prasac jedan! ree ika Boris s neskrivenim ponosom.
Slaven izvadi cigaretu i zapali.
Pusti sad puenje, Slavene, treba ovo pojesti... Kume, uzmi i ti, obrati se
ika Boris Senadu, koji s roakom Emirom sjedi na niskom zidiu i sa
zanimanjem promatra nau borbu s hranom.
Prije bih ti ja, prijatelju, umro od gladi, nego to stavio u usta, otkloni
Senad ljubazno njegovu ponudu. Marmelada mi se za itav ivot zamjerila.
Ajde? zaudi se Denijev tata. Pa kako?
U vojsci, objasni Senad. Na Pokljuki ja sluio, u Sloveniji, i jednom u
januaru takav snijeg napadao da mjesec dana nisu mogli do nas. A jedino to
nam je u neko doba ostalo - marmelada! Deset dana i za doruak, i za ruak, i
za veeru, nita drugo nego marmelada. Na nos nam vie izlazila. E, tu sam se
sebi zarekao, ako nas ikad iskopaju, nee mi, majci, vie u usta.
Slaven je ponovno uzeo dvije krike i halapljivo ih grize. Irfan je kao malo
usporio.
Ma, zato jedemo marmeladu? upitam ponovno.
Pravimo uteg, kae Deni, i treba nam kantica, a tata je ne da dok je ne
ispraznimo.
Kakav uteg?
Za vjebanje. Body building.
Ja nikada prije nisam ula za body building, ali ne pitam to je to. Muim
se s drugom krikom, jer sam maloas ruala i nije mi do jela.
Slavene, vidio sam te! vikne u to ika Boris.
ta?! upita Slaven toboe zbunjeno.
Bacio si komad u bunar.
Nisam.
Jesi, nemoj lagat. Ovaj put u ti oprostiti, ali ako jo jednom to napravi,
slijedi diskvalifikacija... Ajmo, ajmo, jo jedan, dva, tri... Jo samo est

komada.
Ja ne mogu vie, uzdahne Irfan ahist.
Ih! Ne moe, ree ika Boris prezirno. Koji to djeak ne moe pojesti
dva kila kruha i marmelade.
Emir se veselo nasmije.
Napokon, dvadesetak minuta kasnije, nakon to se Deni umalo
pobljuvao koliko je pojeo, od mijeane marmelade ostane samo uspomena i
Slaven ode oprati kanticu. Odnekud se stvori jo jedna, a Irfan i njegov tata
Senad za to vrijeme runo zamijeaju cement i pijesak, jer za koliinu betona
koja im je potrebna ne ele ukljuivati mijealicu. Gledam ih zadivljeno kako
su lopatama spretno zamijeali dvije hrpice cementa i pijeska. Prvo sav
pijesak prebace na cement, a onda od te zajednike hrpe zahvaaju odozdo
lopatama i sa strane prave novu. Pa opet. Premeu lijevo i desno nekoliko
puta sve dok se oba sastojka ne izmijeaju u jednolinu svijetlosivu prainu.
Usred hrpe zatim lopatama razmaknu udolinicu u koju uliju vodu i ponovno
okretno mijeaju smjesu s jedne na drugu stranu, sve dok ne naine itki sivi
mulj betona.
Dvije limene kantice Podravkine mijeane marmelade od tri kilograma
stoje malo dalje spremne. Tu je i elina vodovodna cijev od pola cola duga
otprilike metar i po. Jo uvijek ne uoavam smisao ovoga posla pa mi Deni
pokazuje raskupusan svezak Lunova magnus stripa, koji na stranjim
koricama ima tampan oglas s narudbenicom za nekakve proteine. Na
oglasu je fotografija atlete u kupaim gaama. Kesi se bijelim zubima kao da
rei pokazujui nauljene miie s nabreklim arama vena.
Gledaj, kae Deni. Petar elik!
Kao da ga je netko oderao, primijetim.
Irfan je sjeo do nas. Zaljubljeno ga gledajui, vrcima prstiju pobono
dotakne mukarca na fotografiji.
ta misli, koliko treba trenirati za ovo?
Svakodnevnom vjebom, ita Deni, za est do devet mjeseci i vi
moete postii ovakvu razvijenost mus... musk...
Muskulature, pomognem mu.
ta mu je to? upita Irfan.
Muskulatura. Miii, objasnim.
Senad i Slaven betonom su napunili kantice i nabili ih na vodovodnu
cijev, jednu s jedne, drugu s druge strane, a meni sine to oni zapravo rade.
Evo ga, omladinci, ree Senad. Samo jo par dana da se osui, a onda
deri.
Baka uzdiui po milijunti put ita enoino Zlatarevo zlato, ja

Robbinsove Avanturiste, a mama pedijatrijski asopis u kojemu je izaao

njezin lanak.
Cure, idemo na evape! vikne djed ulazei.
Ma, koje evape, Karlo, puna je kua hrane, pobuni se baka.
E, neu, nepokorno e on, da mi ti sad podgrijava to je ostalo od
ruka. Ja sam se uelio evapa. Diite se i oblaite, smotra je za pet minuta.
Tiranin, ree kratko baka mami.
Po prilici pola sata kasnije hodamo sreditem grada. Djed i ja se drimo
za ruke, a desetak metara iza nas baka i mama neto apuu. Mrak se lagano
sputa, na stupovima su uto zasvijetlile sijalice na razlupanim emajliranim
tanjurima ulinih lampi. Mirie mokra zemlja iz vrtova u kojima ljudi
zalijevaju paradajz i paprike. Djed u prolazu dostojanstveno klima
poznanicima, a onda se zaustavlja ispred izloga nekadanje Trgovine Mergl i
sinovi, u kojoj je sada smjetena eljezarija. Nezadovoljno gleda sjajne
pocinane oluke, tednjake na drva s ploom od sirova eljeza, avle,
lepezasto sloene od najveeg prema najmanjemu, lopate, motike, klijeta...
Neki je napredni zaposlenik elikprogesa u izlogu dosjetljivo prekriio srp i
eki.
Vidi, ljubice, ree djed pokazujui mi natpis na staklu. Lanci i okovi.
To ti je socijalizam. Lanci i okovi.
Smjestimo se za stolom na rubu terase restorana nad rijekom. uju se
abe, zrikavci, dovikivanje i lupa posua u kuhinji. Oliver Dragojevi s
razglasa pjeva a e mi Copacabana. Terasa je u polumraku jer svjetiljke
ponegdje zasjenjuje gusta odrina od divlje loze. Doe oznojeni konobar pa
nam prevrne bijeli stolnjak.
E, s druge strane je istiji, kae moja baka zajedljivo.
Meni velike s lukom, narui djed s vedrom nestrpljivou.
Nakodit e ti luk, upozori ga baka.
Neka nakodi.
Ja veeras ne spavam s njim, okrene se baka mami.
Treba li dugo ekati? upita djed.
Petnaestak minuta, maloprije smo stavili.
Dobro, samo nemoj da petnaest minuta bude pola sata.
Preko deset hiljada najuvenijih ena svijeta, zauje se tada s radija,
okupilo se danas u glavnom gradu Meksika na konferenciji koja je pod
pokroviteljstvom Ujedinjenih naroda organizirana u okviru proslave
Meunarodne godine ena. Glavna tema te najvee enske konferencije u
povijesti bit e unapreenje prava ena i postizanje ravnopravnosti s
mukarcima u buduem ekonomskom razvoju svijeta i uvrenju mira...
Eno, kae baka djedu, trebao si biti u Meksiku.

Molim? prene se djed jer nije sluao radio.

U Meksiku razgovaraju o pravima ena. udim se da tebe, kao jednog
poznatog borca za ensku ravnopravnost, nisu pozvali.
Sastanku su trebale da prisustvuju predsjednica Argentine Isabela
Peron i premijerka Indije Indira Gandhi, ali je njihov dolazak otkazan u
posljednji trenutak zbog nestabilnih politikih prilika u tim zemljama. Ipak, u
Meksiko je stigla jedna ena ef drave, premijerka Sri Lanke Sirimavo
Bandaranaike...
Moe bit da bi mu Sirimavo Bandaranaike napravila juhu iz vreice,
naali se mama.
E, neka je ona naslijedila tvoj smisao za humor, ree djed baki
pokazujui na mamu.
Leptirice uznemireno oblijeu vrtne lampe, a komarci nas grizu po
nogama. Dou evapi i mi tako zduno prionemo jelu da na nekoliko minuta
nitko ne prozbori ni rijei. Neki je pas doao do naeg stola pa nas gleda
preklinjuim oima. Djed mu baci jedan evap, ja pola, a baka ga tjera.
Ima ti svoga gazdu pa neka te on hrani, kae ona okrutno.
A pas je, naravno, ne razumije. Zuri svejednako vlanim oima u nju malo
nakrivivi glavu.
Da, da, nastavi baka, sada malo podiui glas, kao da je problem da
ivotinja slabije uje, svome gazdi ajde. Onome to mu uva kuu. to si
meni doao?
Daj mu malo mesa i nee imati boljeg prijatelja, predloi djed.
Eh, i to mi je neko prijateljstvo, kae baka, ali se svejedno smiluje i baci
komadi psu, a ovaj ga jo u letu zgrabi u usta i pohlepno proguta.
vai! vai, glupane, nakodit e ti, ree pouno nekadanja
nastavnica hrvatskog jezika.
Primijetim tada kako mama zuri u grupicu ljudi to je upravo ula na
terasu. Dvojica mukaraca, djeak i ena s malenom djevojicom u naruju
pogledom trae slobodan stol, a moja mama ne skida oka s njih i na licu joj je
kao neki nesiguran, sjetan izraz. I kao da se malo smela.
ta je bilo? upita baka, kojoj takoer nije promaklo mamino udno
ponaanje.
Nita. Neto mi se uinilo, ree mama neuvjerljivo.
Djed podigne glavu i pogleda ulaz na terasu.
Ma, je li ono Matko?! Ej, Matko! zavie djed.
Vii od one dvojice tada nas primijeti i lice mu se razvue u osmijeh.
Prilazi naem stolu, poeli nam dobru veer i dobar tek, a ja kriom gledam
mamine reakcije, jer im je djed kazao Matko, meni se odmah ukljuio alarm.
Dobra veer, pozdravi mama otirui ubrusom mrljicu od ajvara s ruba

usana. Kao da se zacrvenila, ali to je teko kazati u polumraku terase.

Kakvi su evapi? upita Matko.
Nisu kao na Baariji, kae djed, ali moe, ne alimo se. ta je u tebe?
Evo, ja, sestra i zet izveli malo djecu.
Ono tvoja cura?
Jest.
Koliko je ono njoj sad?
Na jesen e biti tri godine.
Pa dobro je narasla za tri godine, primijeti baka.
Velika djevojica, ree Matko ponosno. A vi, nastavi gledajui sada
mamu i mene, doli za ferije malo u stari kraj?
Pobjegli od skupoe u Zagrebu, moj Matko, kae djed veselo.
Ma, ba, pobuni se mama. Ne bih se najela da ne doem u vas.
Djed namigne Matku, a ja ga tada bolje pogledam. Ima malo kriv nos,
ugodan osmijeh i upave zulufe. Crna mu je, malo valovita kosa podiana
ispod uiju kako je sada moderno. Mrav i uspravan, u uskoj bijeloj majici i
bijelim hlaama koje se trapezasto ire nadolje, izgleda kao jedan nogometa,
ne mogu mu se sada sjetiti imena.
Kako si? upita on mamu.
Ide nekako. Ti?
Onako. Borim se.
Mama kimne i nasmijei mu se. Kao da bi jo neto jo rekla, ali se ne
moe sjetiti to. Ni njemu nekako ne ide neobavezna konverzacija. Gledaju se
ljubazno sekundu ili dvije, a onda on podigne ruku i pozdravi nas.
Ljudi, vidimo se.
ivio, Matko, kae djed.
Gledamo ga kako odlazi i, tek to je odmakao dva stola dalje, da nas vie
ne moe uti, baka tuno zavrti glavom i apne.
Velika tragedija!
Kakva tragedija, bako?
Baka odmahne rukom.
Ajde, sad joj reci, ljutne se djed. Ako nisi htjela nita govorit, nisi ni
trebala otvarati usta.
ena mu je pobjegla, ree mi baka tiho. Ostavila njega i dijete i
pobjegla s jednim iz Sombora.
Drolja! izleti meni.
Alenka! prekori me mama. Gdje si to ula?!
A da ta je drugo nego drolja, zatiti me djed.
Tata, molim te, nemoj sad i ti.
Djed pojede jedan evap i otpije malo piva, a onda zamiljeno ree...

Ah, jadni Matko, ba nema sree sa enama.

Baka ga lagano bone laktom da zauti, a mama se pravi da nita nije
vidjela.
Oprostite, koji je ovo ajvar? upita baka strogim glasom konobara u
prolazu.
Podravkin. Zato? upita konobar prestraeno. Nita, dobar je.
Sat na crkvenom tornju tue jedanaest puta. Djed je popio tri piva i jedva
primjetno se ljulja, baka straljivica se trza na svaki um i pita ta je ono bilo,
a onaj pas iz restorana klipe nekoliko metara za nama.
Kui ajde! vie mu baka. uje ta ti govorim!
Pas izgleda stvarno ne uje.
Karlo, otjeraj ga!
Molim, ja nikoga neu tjerati. Ja sam humanist, ree djed malo zapliui
jezikom.
To si ti kriv. Ti si ga hranio, jadikuje baka. Mogao bi nam kakvu bolest
donijet. Bjesnou emo od njega dobiti.
Gospoo, to se bjesnoe tie, kae penzionirani veterinar
autoritativno, vi je ve imate.
Sram te bilo!
Doemo kui. Poljubim baku i djeda, poelim im laku no, operem zube,
odem u sobu, skidam se i odijevam pidamu, gasim svjetlo, a onda sjedim u
mraku na postelji ekajui da se koraci u kui utiaju. Napokon, uju se jo
sasvim tiho ponone vijesti s djedova tranzistora...
Predsjednik Republike Josip Broz Tito primio je na Brdu kod Kranja
Andrea Fontena, glavnog i odgovornog urednika francuskog lista Le Monde, i
odgovorio mu na niz pitanja iz oblasti meunarodnih odnosa i unutranjeg
razvitka Jugoslavije. Pobjeda vijetnamskog naroda ima historijski znaaj, kao
potvrda da nikakvo nametanje tue volje ne moe uroditi plodom ako se
tome suprotstavi cijeli narod, kazao je drug Tito odgovarajui na pitanje...
Upalim malu baterijsku lampu i oduljam se preko sobe. Povuem ladicu
stare komode, a ona runo zacvili. Zastanem na trenutak oslukujui je li to
netko uo, a onda krenem prebirati izmeu starih fotoalbuma, pisama,
novogodinjih estitki, rauna, krtenica, vjenanih listova, deklaracija za
ureaje koji odavno ve ne rade... Mala zelena biljenica korica od tvrdog
kartona, koju sam nala na samom dnu ladice, na drugoj stranici ima
zalijepljenu sasuenu ljubiicu, a ispod su stihovi...
Vene, vene lala,
Ljubiica plava.
Vene, vene sve,
Ali drugarstvo ne.

Negdje potkraj biljenice, nestrpljivo listajui i ne dajui da mi panju

odvuku aljivi stihovi i crtei gimnazijskih kolegica moje mame, naem ono
to sam traila, nju i Matka, na fotografiji s ekskurzije iz svibnja 1957.
Zagrljeni na dubrovakim zidinama sretno se osmjehuju u objektiv, a pjesma
kae...
Nemoj se zaljubiti,
Ljubav nema lijeka.
Nee te izlijeiti
Ni cijela apoteka.

Poglavlje etvrto

u kojemu se pria o stravinim probavnim tegobama gimnazijalaca i u igri
istine otkrivaju mnoge sramotne tajne, a Petar elik ode u pizdu materinu

Deni baca sjekiricu u stablo i ne uspijeva je ba nijednom zabiti, ali na
deblu svejedno ostaju rune bijele oguljotine.
Deni, molim te, govorim mu, stablo to boli. Ono je ivo bie ba kao i ti
i ja.
Daj, treberice, uti, kae on prezrivo.
Baci jo jednom sjekiricu i prodorno krikne kada ona udari, a onda,
glupavo se smjekajui, toboe zaueno upita...
ta je ono bilo? Kao da je stablo kriknulo? Ljudi, stablo krii!
Moleivo pogledam Irfana koji se zavukao u na logor, ali on se zadubio u
strip o Komandantu Marku i izgleda da ne uje moju i Denijevu prepirku.
ivcira me kako Deni promijeni ponaanje svaki put kada smo u drutvu,
osobito mukom. Ljubazan je i drag kada smo sami, gotovo bih mogla kazati
da me slua, no im je neki djeak s nama, on glumi frajera i gleda kako e me
poniziti. Nije karakter, rekla bi moja baka.
Dobro, ba me briga, radi to hoe, reem mu nezadovoljno i sjednem
na deku do Irfana.
Irfan, primijetila sam, kada je zamiljen, upka unu resicu. On je
potpuno drugaiji tip, ne govori mnogo, ne krevelji se i ne hvalisa kao Deni.
Premda je novi u drutvu, nema potrebu nita nam dokazivati. Pa opet, ovaj
logor u umici nedaleko od naih kua skoro sam je napravio. Vjerojatno je to
iskustvo to ga je stekao radei s ocem. Okretno je posjekao dugake kolce,
zaotrio ih i zabio u zemlju, povezao konopcima, nainio stabilnu
konstrukciju na koju je poloio okvir krova, a onda sve pokrio tankim
razlistalim ljeskovim granama.
E, da sam znao, ne bih ga itao, kae Ifran iznenada zlovoljno bacajui
strip.
Ne svia ti se?
Ma nije, nego nema kraj. Nastavak u iduem broju. Je li ostalo deita?
Ima jo malo, ali je topao.
Nema veze, daj.
Napije se gaziranog napitka i namrti.
Uli su mi mjehurii u nos.
Ja to volim kad mi se dogodi.
Nego, kako ti se zove ovaj pas? upita Irfan pokazujui na ivotinju koja

se otprije neku veer, kada smo je sreli u restoranu, ne odvaja od nas.

Ne znam, nije moj.
Pa kako kad je stalno s tobom? Ako ga nitko ne pita, onda je tvoj.
Vjerojatno ima neko ime.
imi, predloi Deni.
Nije imi.
uo, kaem ja.
Joj, nje! uo?!
Riki, pokua Deni ponovno.
Ma, ne valja ni Riki.
Pa dobro kako bi ga ti nazvao ? odustanem ja.
Fier.
Fier?
Ili Spaski.
Pa kakvo ti je to ime?
To je jedan Rus.
Nemoj da je Rus, djedu se ne bi svidjelo.
Onda Fier, zakljui Irfan. Fier! vikne on psu lupnuvi se dvaput po
butini. Fier, doi!
Pas zaueno podigne glavu.
Fier, ovdje!
I Fier stvarno doe i stavi mu glavu u krilo. Ako je prije imao neko ime,
sada je pokorno prihvatio drugo. Nije ni on, izgleda, neki karakter.
Dobar cuko, kae mu Irfan ekajui ga izmeu uiju.
Je li te strah gimnazije? upitam Irfana.
Nije, to e me biti strah.
ula sam da je gimnazija strava.
Ja sam jednom bjeao od bande gimnazijalaca, kae Deni, ovjee,
ovolike palice su imali. Sa iljcima!
Ma, nisam na to mislila. Nego, nastavnici, gradivo i to. Znam za jednu
to je cijelo prvo polugodite prvog razreda imala proljev.
Irfan se osmjehne.
Usrala se od kole, dobaci Deni veselo, a onda se i ja, protiv volje,
nasmijem.
Lako se vama smijati, ali za nju je to bio takav ok.
Je li pelene nosila? upita Irfan i na to svi troje prasnemo u neobuzdan
cerek. Razgovor o prosvjetnim uasima se raspadne na komadie.
E, ajmo igrat igru istine, predloim.
ta vam je to? upita Irfan.
Objasnimo mu kratko pravila, a onda sve troje sjednemo jedno nasuprot

drugome na staru kariranu deku pod krovom od ljeskova lia, s praznom

zelenom bocom deita izmeu nas. Irfan zavrti bocu, zaustavi se s grliem
okrenutim meni.
Reci nam... reci nam, pone Deni zloesto me gledajui, jesu li ti poele
rasti sise?
To je glupo. Neu odgovarati na takva pitanja!
Ajde, to si takva. Svatko pita to ga je volja.
Pogledam Irfana, a on slegne ramenima.
Jesu, Deni. Poele su mi rasti, kaem ja naposljetku nevoljko. Ali, to si i
sam primijetio, koliko bulji u njih.
Ja buljim?!
Misli da te nisam vidjela?
Deni u nevjerici zavrti glavom. A zacrvenio se kao rak.
Veu glupost u ivotu nisam uo, kae.
Okrenem se sada Irfanu. On me zamiljeno gleda.
Sve mogu pitat?
Takva je igra.
Ajde, onda... Jesi li zaljubljena u njega? upita Irfan pokazujui glavom
Denija.
Apsolutno ne, kaem ja brzo.
Uh! uzdahne Deni. Sad mi je pao kamen sa srca.
Ajde, idemo dalje, govorim ja prihvaajui bocu, osjeajui pomalo
krivicu to sam lagala i nadajui se da njih dvojica to nisu primijetila. Zavrtim
deit, zaustavi se na Irfanu.
Jesi li se ikad ljubio s curom? upita ga Deni.
Nisam, odgovori Irfan kratko i bez izmotavanja.
Irfan pogleda mene.
ega se najvie srami?
ega se sramim?
Neto runo to si napravio, a ega ti bude neugodno kad se sjeti?
Irfan pouti nekoliko trenutaka zurei ispred sebe, a onda pone.
U petom razredu dobio sam meningitis i leao sam u bolnici u Sarajevu.
Na zaraznom odjelu. Tamo nema posjeta da ne bi prenio bolest, nego ti dou
pod prozor. Onda i ti izae na prozor i priate. Meni je svaki dan dolazio tata,
jer je njegovo poduzee tada gradilo neku sportsku dvoranu u Sarajevu.
Dolazio je obino ravno s gradilita, u prljavim hlaama, s blatnjavim
cipelama. A mene je bilo sram da on takav dolazi, nisam elio da ljudi vide da
mi je on doao u posjetu... Jedno sam se popodne ak pravio da ne ujem kako
me zove. Nisam mu htio izai na prozor.
I toga se u ivotu najvie srami. to ti je tata dolazio prljav u bolnicu?

Ne, ne, nije to. Nego... To mi je kasnije dolo... Sram me je to sam se ja

njega sramio. On je moj tata, volim ga najvie na svijetu. I on mene puno voli,
svaki dan mi je dolazio. .. Irfanu glas ovdje malo zadrhti. A ja ga nisam elio
vidjeti... To je bilo runo. Nikad to sebi neu oprostiti.
Potpuno sam zaprepatena Irfanovom priom. Zadivljeno ga gledam.
Sad mi se nekako ini da ono maloprije moda i nisam lagala.
Gledaj! Gledaj! povie u tom asu Deni pokazujui Fiera. Gledaj ta
radi!
Fier se izvalio na bok, zavukao glavu dolje i lie se po... ne znam kako
bih rekla.
O, boe, povratit u! viknem ja zgaeno.
Ignorirajui upozorenje o zabranjenom pristupu, provuemo se kroz
ogradu gradilita novog stambenog naselja pa lutamo praznim betonskim
zgradama. Fier je u jednom trenutku odlutao. Zovemo ga i zovemo, a od
njega ni traga. Deni pretpostavlja da se jo nije navikao na novo ime, ali Irfan
misli da nije to u pitanju. Psa naposljetku naemo kako se sklupao na
kartonu u kutu sobe na drugom katu jedne zgrade. Tu je oito netko spavao,
vide se i tragovi vatre.
Pepeo je hladan, kae indijanski izvia Deni struno.
Naemo i praznu bocu vinjaka, zguvanu kutiju cigareta, pljesnivu, kao
kamen tvrdu trucu kruha i jedan prljavi crveni pulover. Irfan ima teoriju koja
mi se ini dosta uvjerljiva, da je Fier bio vlasnitvo nekog beskunika koji je
tu noio.
I samo tako je ostavio psa? Koja stoka! kaem ja.
A moda je jo uvijek tu? proape Deni uasnuto.
Nije, pogledaj kruh, kae Irfan. Ima mu najmanje deset dana. Tko zna
gdje je taj sada.
Doi mali. Fier, doi ovamo, zovnem ga ja slatkim glasom.
ivotinja tuno zacvili.
Fier! vikne Irfan odrjeitije i lupne se po nozi.
Fier ustaje i dolazi.
Dobar mali.
Igramo se zatim skrivaa u praznoj zgradi. Irfan u jednoj igri nikako nije
mogao nai Denija i naposljetku se predao i zovnuo ga, a ovaj je,
pobjedonosno se osmjehujui, izmilio iz okruglog otvora mijealice za
cement. Potpisujemo se zatim komadima opeke na zidovima. Traimo
prostoriju u kojoj je najbolja jeka i naposljetku naemo daskama ograen
bunar budueg dizala.
Jimi Hendrix! zaurla Deni u tamni ponor.

To je omiljeni pjeva njegova brata Slavena.

Bobby Fischer! zadere se Irfan.
To je ime svjetskog prvaka u ahu.
A ja razmiljam, ne pada mi nita na pamet.
Sirimavo Bandaranaike! viknem naposljetku.
to ti je to?
Predsjednica ri Lanke, kaem ponosno.
A, svega ti, gdje si nju nala?
Teta Mladenka, Denijeva mama, postavlja stol i nudi mi da ruam s
njima, a ja se ispriavam da me ekaju s objedom kod kue. ika Boris, Senad
i Emir za to vrijeme u dvoritu uglas broje Slavenu koji, gol do pasa, vjeba s
utezima od marmelade.
Sedamnaest!... Osamnaest!... Devetnaest! viu oni, dok Slaven
uspuhano die uteg od tla sve do iznad glave.
Slavene, dosta je! vie ika Boris. Spusti uteg, kilu e dobiti.
Dobro je, bolan ne bio, vikne i Senad.
No, Slaven se ne da, premda se vidi kako se mui. Zajapurio se, izbile mu
ile na vratu. Bolno krikne diui dvadeset peti put i tek onda ostavi uteg na
tlu. Sjedne na zidi i duboko die, brie se runikom, a Irfan odmah skoi do
utega.
Evo, naao se novi delija, podrugljivo e Senad.
Jedan!... Dva!... Tri!... etiri!... Pet!... est!... viu sada mukarci Irfanu.
Deset! Dobro je! kae ika Boris.
Nije dosta, pobuni se Irfanov tata. Ako ne napravi petnaest, ja ga se
odriem preko novina.
I Irfan stvarno, ak se previe ni ne muei, petnaest puta podigne uteg.
Ba me je iznenadio koliko je jak, nikad to ne bih rekla po njemu.
Napokon, utegu prie Deni. Udahne duboko i poletno ga podigne iznad
tjemena.
Ajmo, Denis! sokoli ga njegov tata.
Dva!... Tri!... etiri!... Pet!...
Deni pomalo sustaje. Na osam se ve vidi kako ga izdaje snaga. Deseti
put jedva podigne.
Za sedmae je norma deset komada! vikne Senad da se Deni ne
osramoti.
Ali, Deni se ne predaje. Spusti uteg i pokua jo jedan put. Lijepo
moemo vidjeti kako mu se ruke od napora tresu. Podigne ga ipak, stiskajui
zube, do iznad glave, a onda zatetura od teine u rukama. Naini prvo jedan
korak unatrag, pa dva naprijed da povrati ravnoteu, a onda nekontrolirano

zaplee s visoko podignutim betonskim utezima, dok se mi panino

izmiemo pred njim.
Mali, bog te mazo, baci uteg! vikne Senad uplaeno.
Baci ga, sine! vikne i ika Boris.
I Denis ga posluno baci ustranu, daleko od sebe. Uteg padne ravno u
bunar u dvoritu. Da je ciljao, Deni ga tako precizno ne bi ubacio posred
srijede krune od zidanog kamena. Zauje se kako je beton pljusnuo duboko
dolje. Na nekoliko sekundi svi smo zamukli od zaprepatenja, a onda Senad
napokon ree:
Ode Petar elik u pizdu materinu.
Dvoritem se prolomi grohotan smijeh odraslih. Slaven, jarostan zbog
gubitka utega, skoi prema mlaem bratu, a ovaj, koliko god je iscrpljen
maloprijanjim vjebanjem, hitro utekne u umicu.
Slavene, nije namjerno, majke mi!... Slavene, braco, sluajno je bilo!
ujemo kako se Deni prestravljeno dere iz gaja, a onda uskoro i krikove,
nedvojben znak da ga se stariji brat doepao. Aaaa!... Boli! Boli! Boli! Boli!...
Nemoj po glavi! Nemoj, buraz, po glavi, molim te!...
Ah, djeca, ree ika Boris Senadu sjetno.
Tata se brzojavom javio da je iv i zdrav stigao u Moskvu, jer mi ovdje u
B. nemamo telefon. U poti kau da im je daleko rastegnuti kabel do nas, a i
ne isplati se samo za jedno kuanstvo. Moj je djed, meutim, miljenja da to
njemu komunisti namjerno rade. Htjeli bi, kae, svoje neprijatelje ostaviti u
tehnolokom mraku.
A moda se boje da ti ne bi telefonom odavao nae vojne tajne
Amerikancima? primijeti zajedljivo baka sputajui zdjelu s odrescima na
stol.
Moe i to biti, sloi se djed. Zna kakvi su oni paranoici... Gdje je
salata?
Evo ti kisele paprike.
ta e mi kisele, kad ima svjeih?
Ostala jo jedna staklenka od zimnice. Valja je pojesti da se ne baci.
Opet ona..., kae djed bespomono sputajui no i viljuku. Pa ta
mene briga tvoja zimnica? ta uope pravi zimnicu? Svake godine natrpa
pajzu kiselim povrem i demovima, kao da itavu zimu neemo izlaziti iz
kue. Skuplja hranu prije mraza kao peinski ovjek.
E, ja ovo ne moram trpjeti, kae baka pa ustane, baci ubrus i ode u
kuu.
Evo, ta sam sad rekao? obrati se djed mami.
Nemoj, bio si nepristojan.

Ja? Ja nepristojan?! Zato? Zato to bih je htio osloboditi besmislenog

posla. to e mi u kui dvadeset staklenki kiselih paprika i jo dvadeset
dema od ljiva. Gomilamo hranu kao da e nas snijeg do proljea odsjei od
civilizacije. A svaki dan idemo u duan. Ako se uelim dema od ljiva, kupit
u ga tamo. A ne ovako. Ona se izmui, a ja trebam osjeati krivicu zbog
njezina truda i na plus trideset jesti kisele paprike.
Ove su domae.
Kisele paprike ko kisele paprike, nema veze odakle su.
Ima veze.
Ma, nema, vjeruj mi, to je zabluda. Ni sa im se ja u ivotu nisam opekao
kao s neim to je bilo domae. Doe seljaku, poasti te vinom. Moje,
domae, kae on ponosno. A sutradan ovakva glava. Naree ti seljak
kobasice. Opet, 'njegova, domaa. Sedam dana ne moe ivjeti od proljeva.
Ljudi se truju smeem koje su sami napravili, a nee to priznati, jer su divlji i
ne vjeruju ni u ta ta je neki sistem napravio. Pojedinac je uvijek bolji od
sistema. Domae je uvijek bolje od industrijskog. Domai dem, domae
kobasice, domae vino, domae kisele paprike... Samo ekam da netko u upi
sastavi domai avion i krene me uvjeravati da je bolji od Boeingova
Ajde se ispriat mami.
Idem, ree djed i ustane.

Poglavlje peto

gdje glavna junakinja iznenada mora odluiti voli li vie mamu ili tatu, a
bubamara ne zna to bi joj savjetovala. Zatim se isti tavan i jedan Mio gubi
bogatstvo na kocki

Kasno popodne kradom od bake odlazim u grad. Da me je vidjela,
vjerojatno bi se sjetila da dva dana nismo ponavljali veznike. Sama sam,
jedino Fier trkara za mnom, jer su Deni i Irfan ostali pomoi raistiti
gradilite i skupiti i oprati alat. Kod njih je posao gotov, Irfan, njegov tata i
roak Emir sutra poinju raditi u nas.
U gradu u ovo doba nema puno ljudi. U dvoritima piju gustu i vrelu
tursku kavu jo nerasanjeni od podnevnog poinka, ili se slade lubenicama
ohlaenim u bunarima. U B. jo je mnogo neasfaltiranih ulica. Proe li
automobil, digne se prhka bijela praina, koja ti ulazi u oi i hvata za lice i
odjeu pa bude kao da si iz mlina izaao.
Gdjeto se na ulicama moe vidjeti osueni konjski izmet, jer seljaci iz
okolice dolaze zaprenim kolima u grad. Baka oboava priu kako me je kada
sam imala dvije i po godine vodila u posjet kod svoje sestre, i kako me
okupala i oeljala, obukla u bijelu ipkanu haljinicu i bijele cipelice, a ja joj se
putem u jednom trenu otela iz ruke i utrala ravno u svjeu, jo pueu hrpu
zelene balege.
Trg s lipama je kao okamenjen u popodnevnoj jari, ni list da zadrhti. uje
se samo pljuskanje vode u fontani i negdje daleko glas s radija...
Tono u pono danas e se roditi nova, etrdeset trea nezavisna
drava Afrike. Poslije pet stoljea portugalski kolonijalni stijeg ustupit e
mjesto zastavi za osloboenje Mozambika.
Od crnomanjastog albanskog djeaka u slastiarnici kupujem sladoled
od limuna, koji jedva liznem jer me slomi Fierov moleivi pogled. On razjapi
eljust i stane dahtati im vidi da netko neto jede. Umrijet e gladan, kae
baka.
Zaustavljam se kraj sanduka s filmskim plakatima. U Udarniku najavljuju
Kapetana Mikulu malog, kojega zbog bronhitisa nisam gledala kada je jesenas
itava kola organizirano ila u kino. Danima kasnije svi su jo prepriavali
prizore iz filma i ponovno ih oivljavali u dvoritima, a ja jedina nisam mogla
pohvatati tko je tko je i o emu se tu radi.
Hotel u B. nosi nesocijalistiko ime Imperial, ali ga svi jednostavno zovu
Hotel, jer je jedini u gradu, ba kao to i za Udarnik, iz istog razloga, kau
Kino. U hotelu se doekuju Nove godine i ene slave Osmi mart, organiziraju

se drugarske veeri radnih kolektiva i lovake zabave Lovakog sportskog

drutva Fazan, a skoro svake subote je neija svadba. Smatra se, osim toga,
osobito otmjenim otii u hotel na kavu, jer je to jedino mjesto u kojemu slue
espresso. Prizemlje te zgrade, u tamnom drvu, mjedi i ogledalima, s
foteljama, filadendronima i tapiserijama s tradicijskim arama, ukratko
reeno, igra veliku ulogu u ivotu ire drutvene zajednice, ali stepenicama
se u sobe na prvom i drugom katu, razumljivo, malo tko popeo. Jedini, to se
zna, od lokalnog svijeta da je spavao u hotelu, i to je bio veliki skandal u B,
jeste predsjednik Opinskog suda, kada ga je ena potjerala od kue jer se
spetljao s nekom pripravnicom.
U ovaj mrtvi ljetni popodnevni sat nema mnogo gostiju na hotelskoj
terasi. Samo jedan par u kutu, zaljubljeno se dre za ruke preko stola.
Pogledam ih bolje i sakrijem se brzo iza stabla, a srce mi se uznemireno
uzlupa. Ona ena tamo. ovjee, to je moja mama! Moja mama se dri za ruku
s nekim frajerom. Uzdahnem duboko nekoliko puta, a onda plaljivo virnem.
Mama je pustila ruku mukarca pa podigla glavu i osvre se kao da je neto
vidjela. Je li me mogla vidjeti? Tada spazim Fiera kako je bezazleno odetao
do njezina stola. Pasiji skot, on me je odao.
Alenka! vikne mama ogledavajui se po malenom parku ispred hotela.
Alenka!
Umirim se koliko mogu, namjestim osmijeh i iskoraim iza stabla pa,
glumei iznenaenost, srdano mahnem.
Ej!
Mislila sam da si ila na kupanje, kae mama. Ajde, doi k nama.
Zna Matka? kae ona pokazujui mi mukarca, onoga istog to smo ga
sreli prije neku veer u restoranu. Onoga s dubrovakih zidina 1957. Uljudno
pruim ruku i pozdravim. Ruka mi se lagano trese, ali ni mama ni Matko,
sreom, nita ne primjeuju. On mi se slabano osmjehne. Oi su mu crvene,
uoim, kao da je nedavno plakao.
Meni je uasno neugodno, ali mama, prasica, ini se da nema nimalo
srama.
Sjedni, to stoji, kae.
I ja sjednem.
Matko je iao u kolu sa mnom, znamo se sto godina.
Ma nemoj, pomislim ja.
Bili smo dobri.
Ja klimnem zurei u karirani stolnjak. I ne primijetim kad je doao
konobar.
Limunadu jednu, molim vas, narui mama umjesto mene.
Vidim kako Matko pod rukom dri otrcane kartonske korice i nagaam

to je u njima, stara pisma, fotografije... ?

Matko isto ima djevojicu'*, nastavlja mama.
Ali, sasvim malu, naglasi on. Dosadnu balavicu. Ne bi se htjela igrati s
njom.
To je valjda kazao da mi se umili. Idiot. Misli da ja padam na takve
toseve.
Boe, padne mi tada na pamet, on e moda biti moj novi otac?! Moda
u morati ivjeti s njim i njegovim deritem? Ima u mom razredu jedan to su
mu roditelji rastavljeni, on ivi s mamom. Djeca nakon rastave obino
pripadnu majci. Ma, nema teorije. Ja idem s tatom. Ovu nevjernu kravu u
ivotu vie ne elim vidjeti. Ona je za mene prekriena.
Je li dobra limunada ? pita mukarac.
Onako... Nije loa.
Mama mi od neke iznenadne dragosti zakutra kosu, a ja se jedva
obuzdam da joj ne izmaknem glavu. Mukarac se slatko osmjehne i upita...
Kai, a koga vie voli, mamu ili tatu?
Smrznem se od zaprepatenja. Pa nije valjda? Ve sad hoe znati to u
odluiti?!
Joj, nemoj je to pitati, umijea se mama. To je glupo.
No, ja drsko dignem glavu, pogledam mamina deka i odrjeito izjavim...
Tatu.
A je li?, zaudi se mama. Pa kako to?
Eto tako, kaem ja i vrsto joj se zagledam u oi. Ona mi se smijei pa
se osmjehnem i ja njoj.
Ma, vidi ti gospoice, ree mama toboe uvrijeeno. Morat emo jo
o tome razgovarati.
Tatina cura, kae Matko. Imam i ja jednu takvu.
Matko, moram ti ii, ree tada mama iznenada. Ali, tu sam, vidimo se.
I ponovno stavi ruku preko njegove ruke. Ja oima ne mogu vjerovati to
ta ena radi.
Ne brini se, tu sam, ree mama bestidno. Sve e biti u redu.
A on iskrivi lice kao da e opet zaplakati. Sreom, nije.
Idemo kui, kae mama meni.
Ja bih jo malo proetala.
Kako hoe, kae ona kao da se nita nije dogodilo. Samo doi do
veere.
Jo potresena onim to sam vidjela, odem do naeg logora u gaju,
zavuem se pod krov od ljeskova lia i sjednem na deku zagrlivi koljena.
Jedna bubamara mili na vunenoj tkanini. Uzmem je u ruku. Lagano me kaklje

plazei mi sitnim noicama po dlanu. Dvoumi se naas, a onda zaputi preko

korijena palca. Okreem ruku gledajui je sada na zapeu. ivotinjica
napokon rairi svoja obla krilca i odleti put sunca, a ja gledam za njom
pitajui se bi li mi ona mogla, kao u onoj igri, pokazati koji je moj put.
Tko zna to me eka? Temelji mog svijeta odjednom su se zatresli, u
jednoj sekundi nestao je spokoj i srea u kojima sam rasla. Moja mama voli
drugoga. Vjerojatno ga nikada nije ni preboljela. Uvijek je bio u njezinom srcu
i samo sluaj zapravo odvojio ju je od njega. A sluaj sam ja. Tata i mama
vjenali su se kad je ona ostala trudna sa mnom. On je upravo diplomirao
strojarstvo, a ona je jo bila apsolventica medicine. Zavrila je fakultet samo
tjedan prije nego e me roditi. Moje roenje okrenulo je njezin ivot u
neeljenom smjeru.
Ova mala mi je upropastila ivot, sjetim se kako je rekla za rukom
prije neki dan i alost me stane guiti u grlu.
Bu! ree iznenada Deni i prepadne me.
Irfan i on ulaze u logor i sjedaju mi jedan s jedne, drugi s druge strane,
svaki sa po dva komada kruha i marmelade.
Pravimo nove utege, objasni Deni. Tata je rekao da ako pojedemo
jednu kanticu u dva dana, on nam poklanja drugu.
Hoe ti malo? nudi mi Irfan.
Oprosti, ali sada imam drugih problema od vaih glupih utega,
odbrusim mu ljutito pa ustanem i odem.
Jo zorom bude me lupanje i struganje, zveket alata i glasovi radnika koji
danas poinju stavljati novi krov na nau kuu. Ustajem i na stubama se
mimoilazim s njima, dok iznose stvari s tavana.
Dobro jutro, drugarice Alenka, ree mi nasmijeeno Senad, s metalnom
kasom iz duana mog pradjeda u naruju.
Dobro jutro, drue Senade.
Paljivo! Gledajte gdje hodate, ujem kako gore djed upozorava
Bosance. Ugazite li na koju trulu dasku, neete se prije prizemlja zaustaviti!
Hljeba ti, odakle ovoliko ptijih govana?
Od golubova. Tamo je u oku bio golubarnik... Lagano s krinjom, tu je
staklarija.
ta se ti pauine boji?
Ma, ne bojim se, nego nije mi drago.
A ta je ovo?
tafelaj.
E, sad si mi sve rekao.
Za slikanje. Stalak. Tu se stavi platno i slika.

A! vikne netko uplaeno. ta je ono tamo? Je li ono lisica!?!

Ma, punjena je, bog s tobom, umiruje ga djed.
U dvoritu pomalo raste hrpa pranjave krame s tavana. Tu su stolica
bez jedne noge, pisai stol razjeden crvotoinom, svjetiljka poderanog sjenila,
razbijeno ogledalo, pokvarena muzika kutija, krinja puna rasparenih
servisa za kavu, sanduk posivjele posteljine, uvezana godita 'Veterinarskog
glasnika, otkrhnuti porculanski lavor s vrem, zahrala sablja, dva goblena,
metalna kasa, bicikl bez jednog kola, tafelaj sa zamrljanom paletom i
kanticom skorenih kistova, jahae izme, rasut kristalni luster skupljen u
zaveljaj od stare plahte, snopovi poutjelih novina, egrtaljka, ipkani
suncobrani, preparirana lisica, gramofon s trubom, obezglavljeni drveni
konji za ljuljanje, polomljena fotelja od prua, veslo, krojaka lutka, otrcan
kartonski koveg s raunima i mjenicama, drveno korito i daska za pranje
rublja, nekoliko rola zidnih tapeta s naslikanim visibabama, aavi kotao,
sedlo, vrea lipovog aja, trokraki svijenjak, krletka za ptice, dvogled,
kandija, termofor, otuena nona posuda, dugaak bambusov tap za
pecanje s umjetnom muicom, sedam knjiga Grike vjetice, Schwabove
Najljepe prie klasine starine i Brehmov ivot ivotinja, Byronov Hadiluk
Cajlda Harolda, tamburica s dvije ice, trgovaka vaga s utezima, kona
pernica s osuenim nalivperima, aluminijska vojnika porcija, rasparan
vuneni madrac, svenjevi razglednica, koara gumenog voa, glaalo na
eravu, probuen globus, gipsana Bogorodica bez ruke, izduena nogometna
lopta, sat s kukavicom bez kukavice, teniski reket bez ica i litra ajerkonjaka.
Trebat e mi dva dana da sve ovo razaberem, kae baka.
Kakvo razabiranje, ree djed. Nosi na smetlite pa neka Cigani
razabira.
E, da, ti bi sve bacio. A vidi, lifer za jorgan od persone i po kao iz
duana.
Rastegne je jednom, dvaput, a izjedena i trula tkanina se s praskom
raspara.
Ajnc a kvaliteta, podrugljivo e djed otvarajui ajerkonjak. Primakne
nos grliu i zgaeno se trgne.
Nema Rusije, kae Irfan razoarano, okreui oteeni globus.
Kao da su mene pitali.
Vidi, neka lijenika potvrda pradjeda Vinka, viknem ja pretraujui
pisai stol, a onda uzmem sricati latinski tekst: Gonorrhoea...
Daj to ovamo, skoi baka i istrgne mi papir iz ruke.
U boj, u boj, ma iz toka brao, zapjeva moj djed Karlo gromko, visoko
podiui tupu hravu sablju.
Da koga udari s njom, jedino za to bi taj uistinu trebao strahovati je da

ne bi tjedan dana kasnije umro od tetanusa.

Tik uz kuu parkirao se kamion iznad ije su prikolice radnici namjestili
irok limeni lijeb. Gornji su kraj lijeba uvrstili pod krovom. Crepovi uskoro
poee tropotom klizati niz taj improvizirani tobogan i lomiti se od udarca o
prikolicu.
Ljudi, hoemo skoro uinati?! vikne moj djed Karlo put krova.
Ajmo za pola sata, da odvezemo prvu turu, predloi Senad odozgo.
Pod orahom postavljam stol za est osoba, dok baka u kuhinji kuha
makarone i grije veliko pakiranje Podravkina goveeg gulaa.
Pitam ih to e jesti, apne baka djedu, a oni da nee nita drugo nego
govei gula. Boe oprosti, neu im valjda deset dana samo to spremati.
Uini kako su ti rekli. Vidi da paze na hranu.
Pa znam i ja skuhati. Nee se otrovati ako pojedu neto domae.
Ljerka, ne razumije, oni su muslimani. Vidi da ni pivo ne piju.
ta su oni? umijeam se u razgovor.
Muslimani, ljubice, objasni mi djed. Vjera im brani da jedu svinjetinu i
piju alkohol.
Uime Oca i Sina..., prekrii se baka zaprepateno.
ta se snebiva? Pa ni ti petkom ne jede meso.
To je drugo.
Nije. To je isto.
Dobro, kako god hoe. Ali, daj razgovaraj s njima. Glupo mi je da samo
podgrijavam konzerve. Skuhat u im neto bez svinjetine, kvragu i
svinjetina.
Razgovarat u, klimne djed. Nego, gdje je Jelena?
Ne znam, kae baka. Jutros je izala iz kue da mora neto obaviti u
gradu i poslije je nisam vidjela.
Mene na ovo ispuni zebnja.
Je li rekla gdje ide? upitam trudei se kao da onako, ovla pitam, jer ne
elim njih dvoje staraca uznemiriti stranom tajnom koju sam juer otkrila.
Baka i djed preuju moje pitanje, a ja se ne usudim ponoviti ga, da im
moja sumnjiavost ne bi upala u oi.
Djed i ja kasnije sjednemo pod orah s radnicima koji uinaju. Ova trojica
koje je Senad naao piju pivo, a Senad, Irfan i roak im Emir sok. Kradom
gledam Irfana. to je to drugaije u njega, to ja nemam? Po emu se moe
vidjeti da je netko musliman? Moda bi trebao nositi turban, kao to sam u
jednom filmu vidjela da muslimani nose? Pokuavam ga zamisliti s
turbanom...
Drugarice Alenka, zato vi ne jedete?

Nisam gladna, drue Senade.

Ih, nije gladna!? Djevojica u razvoju, a nije gladna. Ajde, donesi tanjur i
prihvati se s nama.
Uzmi, odlino je, nutka me i Irfan.
I ja uzmem gustog tamnocrvenog umaka s komadiima govedine i
makaronima. Stvarno je odlino.
Nakon objeda sjedimo neko vrijeme obamrli od hrane. Mukarci pue.
Uto jedan od radnika, Stojan se zove, a rodom je negdje oko Knina, uzme s
hrpe stvari s tavana onu tamburicu s dvije ice i stane okretno prebirati na
njima.
Bogati, kae djed zadivljeno, kako bi svirao da ima sve ice?!
Pusti, ree Senad. Da ima sve, samo bi ga zbunilo.
Jesam li ja vama, ljudi, priao kako je moj stari izgubio bogatstvo na
kocki? javi se u to Stojan ne prekidajui muziciranje.
Pa kad si to nama mogao priati, juer smo se upoznali, kae djed.
Moj otac Milisav, Mio, nikad u ivotu nije ni pio, ni puio, ni kartao se,
ni tukao. Nita. Takav je to dosadan ovjek bio, pone Stojan sputajui
tamburu na koljena. Samo jednom se osmjelio i izgubio itavo bogatstvo. A
nizata. Na kocki...
Veernja je ura bila, malo prije zatvaranja seoskog duana. Mukarci su
se vratili iz polja pa svratili na pivo ili vinjak to ga je trgovac toio u malim
aicama. Netko je sjedio na gajbama, netko na vreama umjetnog gnojiva iza
vrata, a netko se samo rukom naslonio na pult. Moda su s radija zabrinuto
sluali izvjetaj s Brijunskog plenuma, jer to je po prilici to vrijeme moglo biti,
kada se jedan Mirko, koji je imao krau desnu nogu i vukao golemu crnu
cipelu, potapao po trbuhu i rekao...
Eh, jesam se najeo za ruak. Dva tanjura juhe u kocki sam smazao.
Seoski mukarci nagnuti oko radija, muei se da izmeu slojeva
nerazumljivih partijskih fraza shvate to se tono dogodilo na Brijunima,
preuli su, meutim, ovo hvalisanje. Svi osim Milisava.
to si to ruao? upitao je Mio sumnjiavo.
Juhu u kocki.
Heh, nasmijeio se Stojanov tata nadmono. Pa ta ti je to?
Juha, ovjee. Podravka je pravi. Ima pilea, ima kokoja. Kocka
ovolicna, nema je to za vidjeti, a juha za prste polizati.
Ajde, bogati, nemoj da te tkogod uje. Kako juha moe biti u kocki ?
Zdravlja mi moga, zakleo se Mirko.
uj, zdravlja ti, rekao je Milisav posprdno gledajui onu njegovu krau
nogu. A krvi ti, prokleo je, to sve budala nee izmisliti.

Ljudi, obratio se tada invalid okupljenima, evo Mio ne vjeruje da ima

juha u kocki.
Samo malo, samo malo..., kazao je jedan nervozan to ga se prekida u
sluanju radijskog prijenosa.
Nemoj mi rei, obratio se ponovno Mirko Milisavu, da ti nikad nisi uo
za juhu u kocki?
Milisav se u tom asu ozbiljno naljutio, osjetio kao da se epava seoska
luda ruga s njm, izmilja najprije neto to ne postoji, a onda i njega hoe
proglasiti budalom jer ne vjeruje u njegove izmiljotine.
Toga, brate, nema, ponovio je tvrdo.
Hoe se okladit da ima?
U to?
U to god hoe.
U hiljadu dinara, rekao je Milisav, a to su u to vrijeme bile ozbiljne pare.
Ajmo u deset hiljada, kazao je Mirko izazivaki.
Ajmo u dvadeset, ponudio je Milisav drsko.
Ajmo!
Pruio je ruku, a Mio je vrsto prihvatio.
Tale, presjeci?
U to ste se kladili? upitao je trgovac Tale diui glavu od radija.
Samo ti presjeci, rekao je Milisav samouvjereno i Tale je presjekao.
Mirko se pobjedniki nasmijeio.
Tale, rekao je vrsto gledajui u Stojanova oca Milisava, ima li ti juhe
u kocki?
Kako da ne, hoe li pileu ili goveu?
Milisav je ublijedio i ostao bez zraka, umalo se nije onesvijestio. Za
dvadeset hiljada mogla se kupiti pristojna krava s teletom. Mio je itavo
bogatstvo izgubio na juhi u kocki i kada je trgovac na pult stavio dva
pakiranja, i govee i pilee, ve je uo kako mu se itavo nae selo smije zbog
te neoprezne budalatine. Da ba ne ispadne glup do kraja, uzeo je jednu
kocku, razmotao je, odgrizao polovicu, zamiljeno je vakao neko vrijeme, a
onda progutao i rekao...
Ajde, pa nije tako loa.

Poglavlje esto

pria kako je novi teksaki ampion u abicama pljunuo na staro
prijateljstvo. Nakon toga igra se ah i razgovara o budunosti umjetne
inteligencije

Pranjavom cestom kraj drvoreda jablanova vozim se na rijeku. Japanke
sam objesila na volan jer mi zapinju za pedale. Zvonim stadu krava da me
propuste, ali krave ne mare za prometne propise pa naposljetku moram sii s
bicikla i obii ih kroz kukuruze. Fier ih je obiao u malo irem luku.
Primjeujem kako je diplomatski suzdran s veim ivotinjama.
Imam novi crveni dvodijelni kupai kostim s ruiastim srcima. Moga
tatu zbog neega jo uvijek nasmijava da ja nosim i gornji dio. On zaboravlja
da ja vie nemam pet godina. Sjetivi se tate, stegne mi se srce. On jadan u
znoju lica svoga sada radi u Moskvi, a mama ovdje otvoreno ara sa svojom
gimnazijskom ljubavi.
Oprezno ugazim u vodu i zadrhtim od studeni, a onda se ipak bacim na
glavu, jer me tamo s Teksasa mogu vidjeti, a neu da mi se rugaju da sam
kukavica. Plivam enski, prsno. Nijedan djeak u B. ne bi tako plivao, ak ni
ako njihov kraul nije nita drugo nego bezumno lupanje po povrini. Nakon
prvotnog oka, voda je sada ugodna, gotovo mlaka. Fier pokraj mene hitro
vesla prednjim nogama podiui njukicu iznad povrine. ini se nekako
gospodski s dignutim nosem, kao da je zgaen kako voda smrdi.
Izaem na Teksasu i sjednem na al kraj Denija, gladei kosu na zatiljak i
cijedei krajeve.
Gdje je Irfan?
Ostao je pomoi tati.
Ovaj Deni, dobaci netko ironino, drui se samo s Purgerima i
Bosanerosima.
Na moram se okrenuti da bih znala tko je to rekao. Kovaevi, zovu ga
Kova, tata mu je mesar. Ide s Denijem u razred, premda je dvije godine stariji.
Sada je ve trebao biti u gimnaziji, ali ga nastavnici, poalila se jednom
njegova mama mojoj baki, s nejasnim povodom mrze vie nego ijedno drugo
dijete koje je ikada ilo u kolu u B. Njegova mama dola je baki prije dvije
godine, dok je baka jo radila, da joj pomogne umilostiviti matematiko
udovite kod kojega je njezin Stipica otpoetka godine vukao jedinicu. Baka
ju je lijepo primila, ponudila kavom i keksima, a onda gotovo izbacila kada je
shvatila to ova trai.
E, dobro je nisam oamarila, priala je baka kasnije, kad je rekla da e

se ona i mu znati oduiti

Pusti majmuna, neka pria to hoe, apnem Deniju ohrabrujue.
On jedva primjetno klimne, ali, vidim, teko mu je pala Kovaevieva
primjedba.
Deni, kak si kaj? vikne prostak ponovno izazivaki.
Nekolicina se njih na Teksasu obijesno nasmije. Naroito je glasna jedna
debela Iris, koja se godinama, bez uoljiva napretka, upucava Kovi. Deni
nehajno, frajerski hitne opuak u vodu, ali to, rekla bih, znatnije ne popravlja
njegov poljuljani ugled.
Ajde, idemo odavde, predloim u pola glasa.
Ali, on se pravi da me ne uje. Ustane pa uzme pljosnati kamen i ljutito ga
baci otro uz rijeku, a okrugla ploica odleti odbijajui se od povrine,
jednom... dvaput... triput... etiri puta... pet... est, nee valjda... sedam... Isuse,
osam... ovjee, devet! Devet puta mu je abica poskoila prije nego je deseti
put pljusnula u vodu. Na niskom rijenom sprudu svi su zanijemili od uda.
Nikome to nije promaklo. Kovaevievom zaslugom, Deni je u tome trenutku
bio u sreditu pozornosti i sva djeca, njih desetak na sprudu, lijepo su vidjeli
njegovih devet abica. Novi rekord Teksasa!
On sam ne moe vjerovati to mu je uspjelo. Njemu, koji je bio jedva
prosjean u abicama, lo na fliperu i jo gori u stolnom nogometu. Ta
ozloglaena eprtlja, koja sama sebe do krvi izudara nunakama i koja e
valjda prije slomiti kimu nego izvesti smrtonosni skok, u trenutku bijesa,
sasvim sluajno, nehotice je napravila neto to nijedan djeak prije njega
nije napravio. Okree se i gleda nas sekundu ili dvije razrogaenih oiju, a
onda stane urlati i ipati.
Devet komada! Ljudi moji, je li to mogue?! ampionskih devet abica
mladog Denisa Rogia! Teko je povjerovati da e taj rezultat ikada biti
nadmaen. Na starom Teksasu zastava vijori i ona govori - Deni je najbolji,
zapjeva on rairenih ruku, a onda izazivaki pogleda Kovaevia. Kova,
devet komada! Kak si kaj, Kova? Devet komada, deko!
Kovaevi ga bijesno gleda grizui donju usnu.
Imao sam neki predosjeaj, pria mi Deni, dok kiljei u sunce jedno
kraj drugoga rairenih ruku i nogu leimo na povrini rijeke. Je li mi vjeruje
da sam tih devet komada nekako imao u ruci?
Ne vjerujem.
Majke mi, kao da mi je glas rekao: Deni, ti to moe.
Deni, pria gluposti. Bilo je sluajno... Sto godina da pokuava, ti to ne
bi mogao ponoviti.
On zastane da razmisli.

Mogao bih, zakljui naposljetku kratko. Kad se sjetim. Devet, moda i

deset puta. Mislim da sam shvatio u emu je stvar. Neu ti sad objanjavati o
emu se radi, ali otkrio sam tehniku. Mora ii sasvim nisko, a opet... Ne znam
kako bih ti rekao...
Spusti malo glavu pod povrinu da se napije, a onda pljucne mlaz u zrak
kao neki lijeni samozadovoljni kit. Takav je on. Uasan kad gubi, nepodnoljiv
kada pobjeuje.
Deni, prijatelju, pokuam razumno s njim, koliko si najvie abica
napravio prije ovoga danas?
Do sad? etiri, protisne on srameljivo, jedva ujnim aptom, nakon
nekoliko asaka.
E, sad sluaj. Te etiri abice su ono to ti realno moe. Nakon dugog
treniranja moda bi jednom napravio pet. A ovo danas je bila ista srea. Bog
ti je dao jedan put i nemoj to sada pokvariti.
Ti si ljubomorna.
Zato bih bila ljubomorna? naljutim se. Pa ja se nikada nisam
takmiila u tome. Glup si kao no. Briga mene i za abice i za smrtonosne
skokove i sve vae seoske budalatine. Ovo ti govorim za tvoje dobro. Za tvoje
dobro, idiote, nemoj vie bacati abice. Nikad vie. Samo e zeznuti ono to
si danas napravio.
On uti, osjeam kako mu nije pravo ono to sam rekla. Pokvarila sam
njegovo pobjedniko veselje. Ali, to je tako. Istina ga boli. Podignem uto glavu
i osvrnem se.
Je li ti vidi gdje smo mi?
Rijena struja, dok smo leali, neosjetno nas je odvukla sigurno dvjesto
metara od Teksasa.
Ti misli da su to seoske budalatine, ree mi Deni.
Molim? upitam diui pogled s ispucanog crvenog laka na nonim
prstima.
Rekla si da te nije briga za abice i nae seoske budalatine. Ako nisi
primijetila, B. je grad.
Ma, da. Grad s jednim kinom.
Nama dosta.
Promijenio bi miljenje da ivi u gradu koji ima dvadeset.
Ne bih se ja promijenio. Ja sam uvijek isti... Nisam ja kao neki.
Oprosti, o emu ti pria?
Hou rei da ja nisam kao neki to dou ovdje i glume da su nam
prijatelji, kae Deni uvrijeeno zurei preko rijeke, a itavo vrijeme zapravo
misle da su bolji i pametniji od nas.

Ma, ti si kreten.
Jesam, sloi se on. Ja sam kreten. Kreten koji puno toga dugo nije
shvaao, ali sad mi je sve jasnije.
Deni, molim te, oprosti, ali..., ponem ja, no u tom trenutku prolomi se
neko vritanje iza naih lea.
Aaa! Ajme meni majko moja mila! vrisnula je debela Iris i skoila na
noge.
Gledamo je ne shvaajui to se dogodilo.
Sendvi! vie debela, pokazujui niz sprud, gdje je moj Fier otrao s
njezinim sendviem, jo umotanim u bijelu papirnatu salvetu. Moj sendvi
od parizera. Priuljao mi se i ukrao ga.
Nasmijeim se ponosno. Pa i neki na Teksasu veselo se zasmijae
Fierovoj mangupariji. No, u tom trenutku ustaje onaj glupan Kovaevi i
mrko mi se obraa...
ta ti dovodi pse ovde?
Kome smeta moj pas?
Meni. Svima. Ti i tvoj pas nam smetate. Ovdje je zabranjeno za pse i
Purgere.
Tko to kae?, kaem ja drsko, dok mi se oi pune suzama.
Ja kaem. Gubi se odavde, glupao!
Ma, daj, Kova, ne seri, ree tada netko pomirljivo.
Ali, meni u tom trenutku nita ne znai njegova podrka. Okreem se i
gledam Denija.
Moj prijatelj Denis svejednako zuri preko rijeke kao da se nita
specijalno ne dogaa.
Ispruila sam se na poivaljci u dvoritu i itam Avanturiste. Sunce tek
to nije zalo, sve je manje svjetla, ali to mi zapravo ne smeta, jer knjigu drim
u ruci tek da me baka vie ne bi zapitkivala to mi je. ak i kad bih htjela, ne
mogu se fokusirati na tekst. Nikad vie neu ii na rijeku. Govna jedna, eto im
je. Vidjela sam ja u ivotu i ljepih mjesta za kupanje od njihova uljivog
Teksasa. I to uope vie dolazimo ovdje? U ivotu nisam imala gore ferije.
Prvo je tata otiao samo to nas je iskrcao ovdje, a onda se mama poela
ponaati kao da joj je sedamnaest godina. Ona se, uzgred kazano, danas
pojavila samo nakratko. Samo to je ruala, opet je negdje nestala. Slutim i
gdje, ali ne usudim se baki i djedu nita govoriti, da ne ispadne skandal.
Napokon, danas me je i Deni izdao, pljunuo je na nae prijateljstvo. Tako
u mu rei kada ga idui put vidim: Pljunuo si na nae prijateljstvo, Deni.
Zapravo ne, neu mu nita rei. Samo u okrenuti glavu kada ga vidim. to me
briga za njega i njegove prijatelje, propalice i ponavljae. Zabranjeno za pse i

Purgere? Jadne budale. Moj Fier je bolji ovjek od svih njih zajedno...
O takvim stvarima ja razmiljam ni ne primjeujui to se zbiva oko
mene. A da sam bolje volje, vjerojatno bih oarano gledala nau kuu, koja bez
krova izgleda kao neko sasvim drugo zdanje. Ovako, odrezana tjemena, ima
neki zbunjen, bespomoan izraz. Kao da bi upitala: to ste mi to, zaboga,
napravili? esto to radim, proelja kua zamiljam kao ljudska lica. Napokon,
kue se obino tako i crtaju, s dva simetrina prozora na katu i vratima
posred prizemlja, da podsjeaju na lice s oima i ustima...
Ma, ljudi, molim vas, nemojte to raditi, kumi baka radnike koji se,
zavrivi s poslom za danas, goli do pasa peru iz plavog gumenog crijeva u
dvoritu. Eno gore u kupaonici pun bojler tople vode pa se normalno
okupajte.
Neka, gospoo, pustite, kae Emir pridravajui crijevo Stojanu, koji se
nagnut sapuna ispod pazuha. Gdje emo vam sad ovakvi prljati kupaonicu.
Senad, s onom drugom dvojicom radnika, malo dalje, pod orahom, u
tiini gleda djedovu i Irfanovu partiju aha.
Dobar si, dobar si... uzdie djed poluglasno. Ali nisam se ni ja juer
rodio.
Nisi juer, ali kakve si pameti, kao da i jesi, dobaci baka podrugljivo.
Eh, ti mi se javi, apne djed ne miui pogleda s figura.
Koncentrirano zuri, a onda malo stisne oi kao da je ba taj as neto
interesantno primijetio, pa se najednom ozari i povue potez kulom.
Ha! usklikne zadovoljno. A gdje si sad, sinovac?
Irfanu treba po prilici etiri sekunde da razmisli. Gurne kraljicu
dijagonalno preko cijele ploe i jednostavno ree...
ah mat!
Djed se uspravi uz naslon stolice da pogleda plou izdaljega. Kao da si ga
hladnom vodom polio.
Ma... ma, gdje...? promuca zaprepateno.
Senad se zadovoljno zakikoe, dok se djed s prstima iznad figure kralja,
jo uvijek ne vjerujui, neodluno premilja gdje bi uzmakao.
O, sunce ti boje, protenje naposljetku nemono, shvaajui da su mu
svi izlazi zatvoreni.
Zavrnuo te, ree Senad.
Totalno, prizna djed. Ali nee vie. Ova mu je zadnja. Sad znam gdje ga
se treba uvati. Idemo jo jednu na brzinu. Da ga razvalim pa idem veerati.
Irfan nasmijeeno pogleda tatu, a ovaj mu zaljubljeno namigne.
Ljerka, upali vanjsko svjetlo, zapovjedi djed baki, nestrpljivo slaui
figure na ploi i trenutak kasnije zasja arulja na kabelu objeenom o granu
oraha. Sada sam i ja, privuena grajom, dola gledati njihovu partiju.

Djed ima bijele figure i za poetak odvano skoi konjem.

Irfan oprezno isturi pjeaka.
Onda i djed krene pjeakom.
Irfan izvue lovca.
Djed kraljicu.
A ja tu po prilici izgubim svako zanimanje za partiju, jer ionako nita ne
razumijem, i gledam igrae. Moj djed Karlo se raestio, pue i vrti glavom i
svaki put kada pomakne figuru, udari s njom o plou, a Irfan je tih i gotovo
nepomian. Nalaken na stol, zraei nekim mirnim autoritetom, ozbiljno i
sabrano gleda u plou i ne odgovara na provokacije.
Sicilijanska obrana, a? primjeuje djed. To ti je bila greka, momak. Tu
si se zeznuo. Ja zatvorenih oiju razbijam sicilijanku... Ho, ho, ta je ovo bilo?
Povlaimo se, je li? Uplaio sam te. Igra meka!
ak i Irfanu na ovo zatitraju rubovi usana.
Vidi ga kako se smijucka, melje veselo djed pomiui kulu s H4 na C4.
Smij se ti, smij, nee jo dugo.
Irfan makne lovca s D5 na F7.
Djed ustro krene konjem s A3 na B5.
Irfan podigne kraljicu s G3.
Nemoj se igrat s njom, izgubit e je, opomene ga djed oinski.
No, djeak se ne obazire na upozorenje, nego putuje s figurom, polako
putuje, putuje preko cijele ploe, sve do A8, pa ree...
Pa ja u se ubit, kae djed maloduno.
Radnici jo prije sunca dolaze na gradilite. Razbuujem se od njihovih
glasova, udaraca ekia i uma pile odozgo s tavana. Teka koraka, kao da
nosi neki teret, jedan se penje stubama u pola glasa pjevuei Kafu mi draga
ispeci. Otvaram oi i gledam sobu osvijetljenu hladnom, sivom svjetlou.
Predmeti pomalo izranjaju iz mraka i dobivaju svoja jasna i sigurna dnevna
oblija. Negdje daleko oglasi se jedan revni pijetao, a zatim djedov tranzistor
dolje iz dvorita...
Predsjednik Ugande Idi Amin izjavio je juer da e britanski uitelj
Dennis Hills biti strijeljan kroz deset dana, ako ministar vanjskih poslova
Velike Britanije James Callahan lino ne doe u Ugandu i s njim razgovara o
ovom problemu.
Umotam se vrsto u plahtu i ponovno sklopim oi, ali ne mogu vie
zaspati. Muim se, prevrem po krevetu. U jednom trenutku bijesno
pogledam u plafon, ali ni taj nijemi prosvjed nedune graanke kojoj su
oduzeli miran san ne urodi nikakvim plodom. Ustanem napokon, odjenem se,
umijem i poeljam pa siem u prizemlje. Jedna malena smeu kona torba

lei na podu kraj ulaznih vrata.

ija je ono torba? upitam ulazei u kuhinju.
Mama danas mora neto poslom u Zagreb. Vratit e se do naveer,
kae baka.
Ma, ba, mislim se ja u sebi. Poslom u Zagreb!?
Jo pospana, mrzovoljno se spustim se na stolicu i gledam ostatke
neega smeeg i kaastog na dnu dubokog tanjura.
Tko je okolino jeo?
Jedan radnik. Pao mu je eer pa je traio neto slatko, a ja nisam imala
nita drugo u kui.
Pa okolino? Svata!
Maco, budi dobra baki i djedu, ja moram kratko do Zagreba, kae
mama upadajui u taj as u tiklama u kuhinju. Ljubi me u tjeme i ispija
ostatke kave, ve naminkana, u novoj haljini na kose modre, bijele i smee
pruge.
Pojedi neto, kae baka.
Ne mogu, kasnim.
Neija automobilska sirena ba u taj as dvaput se kratko oglasi dolje s
ceste.
Evo ga, ovo je za mene. Zdravo, cure.
Istri iz kue, a ja nekoliko sekundi ostanem sjediti. Onda izaem za
njom. Ona mora proi stotinjak metara prilaznim putem, oko umarka koji
dijeli nau kuu od ceste, ali ja krenem ravno meu stabla i hitro se hvatam
za donje grane jednog hrasta. Okretno se penjem sve do vrha, upravo na
vrijeme da vidim Matka gdje otkljuava prtljanik zastave 101 i mamu kako
stavlja svoju smeu torbu unutra. Ulaze u automobil i odlaze, a ja gledam za
njima, sve dok zastava ne ostane samo tokica u daljini. Nisam vie zgranuta
ni razoarana, nije me ni strah. Sada sam samo ljuta.
Siem sa stabla i krenem kui, razmiljajui da odem baki i sve joj
ispriam, ali onda opet odustanem i sjednem pod orah, gdje se Irfan, s aom
soka u ruci, zadubio u jednu staru Galaksiju iz kolekcije mog djeda.
Ne radi ?
Mhm.
Kaem, ne radi ?
Ne, gore su poeli s tesarijom, kae Irfan podiui glavu s asopisa, a
ja im tu nemam to pomoi. Jedino ako zovnu da im neto donesem.
Djed i baka su se zaudili kako ste u jedan dan skinuli krov. Nisu
oekivali da ete biti tako brzi.
Ma, to je bilo lako. Pravi posao tek nas eka, ree Irfan ponovno
sputajui pogled na Galaksiju.

ta ita ?
O umjetnoj inteligenciji.
Kako, molim ?
Umjetna inteligencija. Maine koje razmiljaju.
Vemaine koje razmiljaju? naalim se ja.
Ali, njemu to nije smijeno.
Ti vjeruje da maine mogu razmiljati?
Sada jo ne mogu, ali jednog dana e vjerojatno moi.
Maine?!
Kompjuteri, pojasni Irfan.
Da, ula sam za njih, kaem ja znalaki, premda je, ruku na srce, moje
znanje o kompjuterima vie nego oskudno.
U Americi su prole godine napravili kompjuter, zove se Mycin, kae
Irfan okreui mi da vidim tekst u asopisu, koji moe otkriti koju bolest
ima i odrediti koji lijek treba piti.
I ta? Doe u bolnicu i taj Mycin te izlijei? Kompjuter je kao neki
doktor?
Tako nekako.
Kompjuter je zavrio medicinu?
Zavrili su ljudi koji su ga napravili.
Huh! uzdahnem. Ja bih isto radije pravog doktora. Ti bi pustio da te
kompjuter pregleda?
Pa jednom, ne znam... Moda kada se jo vie razvije. Ovo sad je u
eksperimentalnoj fazi. Kompjutor zapravo ne lijei jer ne znaju tko bi bio kriv
ako bi on donio pogrenu dijagnozu.
Ma, to je sve bezveze, zakljuim autoritativno. Ti kompjuteri, nema od
toga nita.
Moe biti, pomirljivo e Irfan vraajui se itanju.
utimo nekoliko trenutaka. Iz gaja se uju ptice, a gore s krova Silvana
Armenuli...
Noas mi srce pati,
Noas me dua boli,
Teko je kad se voli...
Ljudima svakakve budalatine padaju na pamet, nastavljam ja. Moj
djed, recimo, vjeruje da je itav svemir, sve ovo to postoji, nastalo kao juha u
kocki. Moe li zamisliti, da je u jednom trenutku sve eksplodiralo iz ovako
malene toke?
Big Bang, kae, ne diui pogled s Galaksije, Irfan jednostavno,
nehajnim glasom kao da je s Big Bangom ovce uvao.
Ha, tu si! Danas mi nee pobjei, gospoice, vikne uto baka

pobjedonosno se osmjehujui. Ja se smrznem od uasa jer znam to sada

slijedi. Ona sjedne do nas, prijetei tresne o stol udbenikom hrvatskog za
sedmi razred, rastvori ga nasumce i otro me pogleda.
Mjesni prilozi? upita bez okolianja.
to s njima?
Nemoj mi se praviti pametna. Na koja pitanja odgovaraju mjesni
prilozi?
Mjesni prilozi... mjesni prilozi... mjesni prilozi..., ponavljam ja toboe
zamiljeno, jer zapravo nemam blage veze to me pita.
Gdje, kamo, kuda, odakle, dokle, odkuda, dokud, ree Irfan kao za sebe.
Tako je, mladiu! usklikne baka zadovoljno pa se okrene meni,
prijekorno pokazujui sveznalicu s Galaksijom u ruci. Je li vidi? On kao iz
topa!
Pogledam ih s mrnjom, i nju i njega.

Poglavlje sedmo

u kojemu nitko ne padne s krova, ali se otkriju uasi sovjetskog
pravosudnog sustava. Saznamo da i mame ponekad znaju biti blesave, a ostane
otvoreno je li bolji gromobran ili blagoslov

Senad je popodne Irfana oslobodio obaveza, a djed dao dvije hiljadarke
za sladoled, pa smo poli u grad, ispraeni upozorenjem da gledamo preko
ceste. Fiera nitko nije posebno zvao, ali kakav bi to bio sladoled bez Fiera.
Putem sam saznala da Irfan od jela najvie voli pitu krumpiruu, za pie
je uzeo limunadu, omiljeni mu je glumac Dragan Nikoli, a od glumica je
izabrao Milenu Dravi. Najbolji mu je film Tarzan, knjiga Winnetou, a sport
nogomet. Navija za Sarajevo. Najvanija mu je povijesna linost drug Tito.
Najdrai cvijet... recimo, tulipan. O najdraoj boji se nije izjasnio. S najdraim
predmetom nije ni sekunde oklijevao - matematika. Prije dvije godine bio je
drugi na matematikom republikom natjecanju. Od drugih vjetina kojima
se istie, naglasio je da moe jezikom dotaknuti vrh nosa, to mi je i pokazao.
Prebolio je, osim toga, arlah, zaunjake i meningitis, ima starijeg brata
Mirsada, koji je u vojsci u Prilepu, i mlau sestru Esmu, koja je zavrila peti.
Potom sam ja njemu odrecitirala, po redu: naturnicla, voda, Boris
Dvornik i Duica egarac, Deveti krug, Lovac u mutnom, odbojka, drug Tito,
begonije, ljubiasta, likovni, vodene kozice, jedinica. to se posebnih vjetina
tie, pohvalila sam se da znam napraviti stoj na rukama, ali ga nisam mogla
pokazati, jer sam bila u haljini.
Ovo su mi svi rekli da je dobar film, kaem pokazujui plakat za
Kapetana Mikulu malog. Ni Irfan ga nije gledao.
Fier je divlje skakao kada smo kupili sladolede, ali je Irfan rekao da mu
nipoto ne smijemo dati, jer da pas mora izgraivati karakter. Na kraju je pas
slomio i moj i Irfanov.
Takmiili smo se u tranju natrake kada je, ve sasvim blizu kue, netko
otro zviznuo i viknuo...
Fier!
Okreemo se oko sebe, gledajui tko to vie, a Deni izlazi iz grmlja iroko
se osmjehujui, s lukom i strijelom u rukama. Brzo hvatam psa koji je ve
krenuo njemu.
to hoe ?
Pa gdje ste vi cijeli dan? pita Deni nevino.
ta te briga. S tobom ne razgovaram.
E, ako je zbog onog juer...

Ne zanimaju me objanjenja, prekidam ga. Pljunuo si na nae

prijateljstvo i ja te vie ne elim vidjeti. Juer na rijeci, okreem se da
objasnim Irfanu, jedna budala je potjerala mene i Fiera, jer da je tamo
zabranjeno za pse i Zagrepane, a Deni se pravio da me ne poznaje.
Nije ba tako bilo!
Jest, ba tako je bilo. Kad smo sami, onda si mi prijatelj, a u drutvu
okree glavu od mene.
Ti si rekla da je B. selo.
Nisam rekla da je selo, sad izvre moje rijei. Osim toga, naglaavam
pokazujui Irfana, i za Irfana si se pravio da ti nije prijatelj.
Kako lae! Kako lae! zavapi Deni pravedniki.
Ne laem. Kad je tip kazao: Ovaj Deni se drui samo s Purgerima i
Bosanerosima, tebi je bilo neugodno. Sramio si se nas dvoje.
Nisam se sramio.
Jesi, sramio si se. Pokazao si da ti nije stalo do nas. Sad ni nama nije
stalo do tebe. Ostavi nas na miru. Gubi se. Glupane jedan.
Deni tada izgubi ivce. Zajapuren i izbezumljen, podigne luk i nategne
strijelu prema meni, ali Irfan hitro skoi pa uhvati vrh strijele, istrgne mu je i
slomi. Deni ustukne dva koraka, a onda se zastidi vlastitog kukaviluka.
ta je? ree izazivaki. Hoe se tui?
Hou, kae Irfan jednostavno. Hoe ti?
Krene prema njemu, a Deni se opet prestraeno povue.
ta je? ta bjei?
Deni se osmjeli da mu malo prie, ali samo to je Irfan trznuo rukom,
okrene se i otri nekoliko metara. Irfan i ja podrugljivo se kikoemo.
Majmuni! vikne nam Deni, a onda i une i stane poskakivati, ekati se
po glavi i dahtati, ilustrirajui nam uvredu.
Sam si majmun! kae Irfan nadmono.
Bosaneros i Purgerica, to su para dva, kad se budu vjenali...
Irfan se zatri prema njemu, a on uhvati bezglavo bjeati.
Jebo ti Bosaneros mamicu, kae Irfan odustajui od potjere, a ja se
nasmijem. Ovo je prvi put da sam ga ula da je opsovao i ba mi se svidjelo.
Zamiemo iza umarka prema kui. Zadovoljni sobom, veselo
prepriavamo detalje maloprijanje pobjede nad Denijem, da bi Irfan u
trenutku zapanjeno zastao i ublijedio. U dvoritu je parkiran plavo i bijelo
obojan milicijski fio.
Netko je pao s krova! apne Irfan uasnuto i panino stane trati.
Doemo u dvorite kue zadihani, ja se prestraeno osvrui neu li
negdje na tlu ugledati neije izlomljeno tijelo, krv ili makar obris tijela ocrtan

kredom na betonu, kao to sam vidjela u jednom kriminalistikom filmu.

Nita takvo, meutim, ne primjeujemo, nema ni tijela, ni uznemirenosti, ni
suza, nita to upuuje na nesreu kakva je pad s krova. tovie, odrasli
mirno sjede za stolom i zamiljeno pue i sru vrelu kavu zabrinuto gledajui
preda se. Tu su baka, djed, Senad, ika Boris i dva milicajca. Jedan je zabacio
modru kapu na zatiljak, drugi je odloio na koljena.
ta je bilo?
Nita, duo, sve je u redu, kae baka i krene da e kao poeati nos
kaiprstom, ali ja odmah prepoznajem njezinu naivnu i prozirnu namjeru da
okupljene upozori da preda mnom nita ne govore.
Ajde, Ljerka, bogati, ta se izmotava, naljuti se djed. Treba djetetu sve
rei.
Karlo!
Daj, uti! Ljubice, doi ovamo, zovne me djed i ja sjednem do njega. On
me pomazi po kosi i oprezno pone...
Ljubice, togod se dogodilo, ti se ne treba bojati. Uvijek e imati svoju
baku i djeda i mamu...
Ma, ta se dogodilo ?
Djed pogleda milicajce, pa ika Borisa, pa Senada i baku, pa mi tiho ree...
Tatu su uhapsili u Moskvi.
Odjednom svi za stolom zure u mene, ekaju moju reakciju, a ja ne znam
to bih mislila. Ne znam to sam strano oekivala da e mi djed rei, ali to
svakako nije bilo da je...
Moj tata...
Uhapen u Moskvi, klimne djed.
Zato? Je li nekoga ubio?! bubnem.
Bog s tobom, mala! zgrane se baka. Gdje e on nekoga ubiti ?
Pa zato onda? Moj tata je dobar ovjek, nikada nije nikome nita.
Eh, ljubice, zagrli me djed suutno, to ti u Rusiji nita ne znai.
Boljevici samo dobre ljude i hapse.
Karlo! psikne ponovno baka pokazujui oima na milicajce.
Ma, dobro je, Ljerka. Ovdje smo svi nai.
Sve je u redu, nastavnice, klimne stariji milicajac, onaj s kapom na
koljenima. Po onome nastavnice, sudim da mu je baka vjerojatno predavala u
osnovnoj. I stvarno, ona ga oslovi po imenu.
Dobro, Miro, upita, jesu li vama to rekli? Zato su ga... to?
Baka se kao snebiva upotrijebiti rije uhapsili. Miro nemono slegne
ramenima.
Ako su togod i rekli, do nas nije dolo. Objasnio sam vam, iz
Sekretarijata vanjskih poslova u Beogradu su zvali najprije nae u Zagrebu,

koji su mu traili obitelj po adresi iz pasoa, a tamo su im valjda susjedi rekli

da ste vi ovdje, pa su iz Zagreba zvali nas.
Baka s razumijevanjem klimne, a meni treba nekoliko trenutaka da
shvatim kuda je sve informacija putovala.
Zna to bi to moglo biti?, javi se tada ika Boris, a mi ga svi s nadom
pogledamo. Lako bi moglo biti zbog koarke, zakljui on autoritativno
podiui prst. Rusi ne mogu podnijeti da su izgubili od nas na Evropskom
prvenstvu pa se sad osveuju svakom Jugoslavenu koji im dopadne aka. Jo
kad su nai slavili u Beogradu, ja sam znao da to nee tek tako zavrit.
Po licima odraslih rekla bih da nitko pretjerano ne vjeruje u njegovu
teoriju, ali uljudno kimnu, uvaavajui svaije miljenje i spremnost da
pomogne.
A moda su mu togod podmetnuli? javi se Senad zloslutno.
Od glagola podmetnuli, primijetim, svi su se smrzli od straha. Kao da je
bomba pala meu nas.
Pa ta su mu mogli podmetnuti? ree baka tjeskobno.
A neke materijale, ta ja znam...
Materijali su, ini se, jo jedna vrlo opasna rije.
O, muko moja! zavapi baka Ljerka.
Ako mu nisu podmetnuli, ve e mu podmetnuti, kae djed.
Daj ti uti!
ta u utit, kao da se to ne zna. Ka-ge-be tako radi, kad nema nita, a
obino nema nita, izmisli ti optunicu i spakira te u zatvor, dok se ni
okrenuo nisi. Koliko je Staljin njih tako, na pravdi boga, nizata poslao u Sibir.
Uzmi Solenjicina pa proitaj. Ljudi su masovno nestajali. I sve normalni ljudi,
kao ovaj moj zet...
E, i ja sam glupaa kad ovo sluam, ree baka ljutito pa demonstrativno
ustane i ode u kuu.
Danas si lijenik, ininjer, advokat, profesor, nastavlja djed ne
obazirui se na osipanje publike, a sutra nitko i nita u zatvorenikom
logoru u tundri. Nitko i nita, moj dragoviu! Gori si od ovoga psa ovdje.
Fier znatieljno nakrivi glavu.
Ba tako, gori od psa. Na minus etrdeset kopa smrznutu zemlju, a za
jelo ti nema nego neka rijetka orba od gnjilih krumpira. I tako dvadeset ili
trideset godina, ako te prije ne dokraji glad, bolest ili muenje. Vidio bih ja
vas, djeco moja, koliko biste vi to izdrali, zakljui djed, kao da je sve te uase
sovjetskog pravosudnog sustava on osobno proivio.
etvorica mukaraca ine se iskreno impresionirani ovim izlaganjem,
jer dugo nakon njega nitko ne prozbori ni rije.
Sumrak se lagano sputa, iz gaja zauje samotno ukanje. Irfan i ja

pogledamo se u jednom trenutku s nijemom stravom u oima. Osjeam kako

me on sada drugaije gleda, ba kao i baka, djed, Senad, ika Boris i milicajci,
ja nisam vie ona ista osoba otprije nekoliko sati. Nisam vie balavica od koje
e okrenuti glavu ako im se ne razgovara sa mnom, sada me sluaju,
odgovaraju na moja pitanja. Tatino hapenje u Moskvi uinilo me je vanom,
zrelijom i pametnijom. Vjerujem da sam se ak i malo proljepala.
A ovaj..., kae iznenada milicajac s kapom na koljenima. Taj va zet, je
li on dosad imao nekih problema...? Jeste li vidjeli neke znakove kod njega...
kako bih rekao... ?
On?! zgrane se ika Boris. ta vam je, drue? ovjek na mjestu, radio
normalno svoj posao, kao vi i ja. Nikad on nikakvih... Ma, ni govora.
Dobro, ljudi, nai smo ovdje, ree na to milicajac povjerljivo. Ne pitam
zbog ovo slube, nego onako, meu nama reeno. Nije bio politiki sumnjiv?
Bio je politiki ispravniji i od vas i od mene, zakljui djed pa nabroji
podiui palac, kaiprst i srednji prst. Pod jedan, lan Partije. Dva, dijete
palog borca. Tri, stipendist Titovog fonda. Ja mislim da sam vam sve rekao.
Ali, kako ne razumijete, kod Rusa vam to ne igra nikakvu ulogu. Nema tu
logike. Moe biti najpraviji na svijetu i zavriti na dvadeset godina u Sibiru.
A da to nije, Karlo, zbog tebe? upita ika Boris. Zbog mene?!
Mislim, ti uvijek pria... Boris plaho pogleda policajce. Svata pria,
zna i sam.
Ma, nije, nema to veze, skromno e djed isprva, no onda ipak ne odoli
pa ree: Ali, opet, tko e znati.
Jest, kako da ne! vikne baka kroz kuhinjski prozor zajedljivo. Zbog
njega je Toni nastradao. Leonid Brenjev, kad je uo iju je ker oenio, lino
je traio da ga se uhapsi. Ajde, ljudi, bog vam dao, poite kui. Nema nita od
vaeg blebetanja.
Tiho je veeras u naoj kui. Ne uje se djedov tranzistor, baka ne gleda
televiziju. Dola je maloas u moju sobu da me pita hou li veerati, ali meni
nije do jela. Ne mogu jesti dok je tata u zatvoru. Ne bi bilo lijepo da se ja
prederavam, dok on sada negdje daleko tuno gleda mjesec kroz reetke.
Jadni moj tatica.
Ne poznajem nikoga tko ima tatu u zatvoru. Ima samo jedna Tina u mom
razredu kojoj je tata umro od leukemije. S njom smo se svi, kada je dola u
kolu nakon nekoliko dana, mlitavo rukovali i kazali: Tina, moje sauee.
Razrednica nas je upozorila da budemo paljivi s njom. Vjerojatno je to
slino. Vjerojatno e tako i sa mnom druga djeca biti oprezna, paziti da ispred
mene ne spominju nita to se tie oeva i zatvora. Moda Tinu i mene
razrednica stavi da sjedimo u istu klupu.

Uto do mene dopre jedva ujan razgovor iz kuhinje. Prepoznam mamin

glas i u trenutku me preplavi gnjev. Skaem s postelje i obuvam se.
Jesi napokon dola, kravo jedna?! govorim joj ve s vrata ljutito.
Alenka?! zaprepasti se baka, a mama, umorna, zabrinuta lica,
pogrbljena na kuhinjskom stolcu sa smeom torbom u krilu, samo me
iskolaeno pogleda.
Sram te bilo, kae baka, kako to razgovara s mamom?
Mene da bude sram?! Pitaj je gdje je bila danas? Reci im, okreem se
mami. Reci im gdje si danas ila sa svojim ljubavnikom, prasice jedna
bezobrazna?
Alenka, duo... pone mama strpljivo.
Nemoj ti meni Alenka, duo, ja sve znam. Sve sam ja vidjela. ekao te je u
autu dolje na cesti. Ti eta s ljubavnikom, dok tata..., tu me glas izda i
stanem ridati. Tata u Sibiru kopa smrznutu zemlju, jedva uspijem
protisnuti kroz jecaje.
Evo ti sad tvoj Solenjicin, ree baka djedu prijekorno.
I jede juhu od gnjilih krumpira.
Mama se slabano nasmijei.
Smije se?! Tebi je to smijeno?!
Alenka, miu..., kae ona pa ustane i krene prema meni.
Ne prilazi mi. Nevjernice! Prasice jedna nevjerna! viknem ja kroz suze
pa otrim stepenicama u sobu, zalupim vrata i naslonim se leima na njih.
Alenka, ljubavi, otvori, moli me mama s druge strane vrata.
Neu! Gubi se!
Alenka, mama je danas morala u Zagreb u bolnicu.
Lae!
Zbog jedne djevojice koja treba na operaciju.
Da, da, kako da ne!, viknem ja podrugljivo. Sve ti vjerujem.
Onaj ovjek kojega si vidjela, moj prijatelj...
Misli, ljubavnik?
Moj prijatelj, njegova djevojica je...
Bio ti je deko u gimnaziji.
Otkud ti to zna?
Nije vano, znam. Sve ja znam. Jo uvijek ga voli.
Ma, ne volim ga, duo moja mala. Volim samo tebe. I tatu. A ovjek mi je
doao jer je njegova djevojica bolesna i zamolio me da pogledam nalaze.
Ovdje u domu zdravlja su joj postavili krivu dijagnozu...
Drala si ga za ruke!
Drala sam ga za ruke jer mu je bilo teko i plakao je. I meni bi bilo teko
i plakala bih da se ti razboli.

Sad skree s teme, kaem ja, malo se pokolebavi.

A ti meni ide na ivce. Djevojica je bolesna, treba je operirati i ja sam
nazvala prijatelja kirurga, a on nas je naruio da doemo u bolnicu na
pregled. Zato sam danas ila u Zagreb, glupao mala.
Razmiljam nekoliko trenutaka o njezinim rijeima.
Alenka, jesi tu?
Pustim je u sobu, a ona me zagrli. Plaem u njezinu krilu. Ludo jedna,
kae mama mazei me po kosi, a meni se sve skupilo pa plaem, i plaem, i
plaem, i plaem.
Ajde, sve e biti dobro. Sve e biti dobro, bebice moja mala, ponavlja
mama ljubei me u tjeme.
itavim krajem s ovoga naeg brijega odjekuju udarci alata. Gore na
krovu netko dvaput mlatne ekiem, a jeka nakon pola sekunde izdaleka vrati
jedva ujno - tak! tak! Skoro e podne, mama i ja u dvoritu igramo ovjee,
ne ljuti se.
Oprosti, a otkud ti zna za Matka i mene?
Ha! Opet estica. Jedan, dva, tri, etiri...
Aleeenkaaa, zapjeva ona. Pitala sam te neto.
Nala sam tvoj spomenar, kaem ponovno bacajui. Zanimljivo...
Prka po mojim stvarima. Je li to znai da ja isto tako mogu itati tvoj
dnevnik?
Otkud ti zna da ja piem dnevnik?
Pa mislim, ne znam..., zbuni se ona, tresui kockicu u ruci. Ali, da pie,
da li bih ja to smjela proitati? Pogledam je sumnjiavo.
itala si moj dnevnik!
Ona veselo podigne obrve.
Jesam, pa ta! I ti si itala moj spomenar.
To nije isto, reem ja bacajui i pomiui figuricu za etiri polja.
Kako nije isto? Daj mi kocku...
Baci i dobije tri, upravo da srui jednog mog zelenog ovjeuljka.
Laku no, momak! ree zloesto, a onda nastavi: Zato je moj
spomenar manje vrijedan od tvog dnevnika?
Nje manje vrijedan, nego si ti odrasla. Ti bi se morala ozbiljnije
ponaati.
Ma, gledaj ti pametnjakovike. A ja ne smijem biti malo blesava?
Ne smije, ti si mama.
E, pa da te obavijestim, i mame su nekada blesave. Igraj!
Mama, to se to dogodilo s tatom? upitam je zabrinuto.
Nita, kae ona. To je sigurno neka greka.

Je li stvarno tako misli, ili to kae samo da mene utjei?

Ona me ozbiljno pogleda i prizna...
Ne znam, sunce. Ne pada mi na pamet to bi to moglo biti. Moda su ga
zamijenili s nekim? Moda je skrivio neto to nije znao da ne smije? A moda
su opet njegovi u poduzeu neto zeznuli?... Hiljadu stvari mi je sino prolo
kroz glavu. Ne znam to bih ti rekla.
Djed kae...
Pusti djeda, on lupeta.
Alenka, zovne me baka iz kuhinje, otii reci radnicima da siu
uinati.
Ljestvama se s hodnika na katu penjem do kvadratnih vrata na stropu.
Nekoliko puta u posljednja dva dana bila sam gore, ali se jo uvijek ne mogu
naviknuti da e me, kada podignem poklopac, umjesto polumranog tavana
doekati plavo nebo i oblaci. Izvirim i zapanjim se pogledom, vrhovima
kroanja, sitnim kuama u daljini i rijekom to vijuga kroz ravnicu.
Radnici su na jednom kraju poeli postavljati konstrukciju krova od
grubo tesanih borovih greda. Trojica njih i sada rade. Jedan je metrom
odmjerio komad grede, uzeo olovku iza uha i zabiljeio, a druga dvojica
predano pilaju. Zaujem uto neko tiho otegnuto pjevanje iza sebe i okrenem
se, a tamo, gotovo na samom rubu tavana, Senad, Irfan i Emir, s nekim bijelim
kapicama na glavama, klee izuveni i saginju se, sva tri kao jedan, elom
dodirujui pod. Zateena ovim prizorom, na trenutak se uope ne mogu
sjetiti zato sam dola.
Baka me je poslala da vam kaem da doete uinati, kaem naposljetku
smeteno i gotovo pobjegnem odozgo.
Drhtavih koljena spustim se niz ljestve, pa stepenicama u prizemlje,
utrim u kuhinju pa usplahirenim apatom priam djedu to sam vidjela. ak
se i spustim na kuhinjski pod da mu pokaem. Baka se uasnuto ukipila kraj
tednjaka, ali on ne nalazi ba nita udno u onome to sam mu
ispripovjedila.
Pa mole se Bogu, ljubice, ree djed jednostavno. Oni se mole na jedan,
a mi na drugi nain.
Eh, i ti..., pobuni se, meutim, baka. Tebi je sve svejedno.
A ta e mi smetati? Da se ljudi mole?
Nije ovo muslimanska kua.
U ovoj kui, Ljerka, nikad se nije pitalo tko je iji, nego se uvijek lijepo
primalo, i idove, i pravoslavce i muslimane, kao i nae. Zapamti, ljubice, to
e tebi tvoj djed kazati, zavri on sveano, okreui se meni, prijatelj je mio
ma koje vjere bio. Neka oni mole, pa neka nam i Alah uva kuu. Ja bih se, da
se mene pita, dodue, uvijek prije pouzdao u gromobran, nego u blagoslov, ali

svakomu svoje.

Poglavlje osmo

nije za one slabijih ivaca. Pone pod kiom indijanskih strijela, nastavlja
se razbijanjem meunarodne krijumarske bande i zavrava krvavom
tunjavom

Mama mi je oduzela Avanturiste, jer da mi zbog und literature
budalatine padaju na pamet. To da sam ja pomislila kako ona vara mua
krivnja je, misli, samo bolesne mate Harolda Robbinsa. Baka se na to
ponudila da e nai neku lijepu i pounu knjigu, ba za djevojice moje dobi, a
ja sam pretrnula od uasa, jer za knjigu upravo nema gore preporuke od toga
da je lijepa, pouna i ba za djevojice moje dobi. Ipak, moram priznati da sam
oekivala neto gore od Tajne krvavog mosta. Knjiga zapravo uope nije loa.
Irfan i ja itamo, svatko na svojem kraju deke, pod krovom od ljeskovog
granja. Zadubljeni u tivo, on u Galaksiju, ja u Zagorku, gotovo i ne
razgovaramo. Gdjekad ga samo kradom pogledam. Glava mu je kraj mojih
koljena, jer je legao na lea, podigao noge uvis i naslonio ih na stranji zid
logora. Neobini je poloaj, objasnio mi je, izabrao zbog bolje prokrvljenosti
mozga.
Ne kopaj nos, prekorim ga.
Ne kopam, samo sam se krenuo poeati.
Suha granica jedva ujno krene negdje u gaju.
Jesi uo? apnem.
Mhm.
Deni, znamo da si tu! viknem.
Deni, ako je to on, ne odgovori. Zvjeram izmeu stabala ne bih li ga
negdje ugledala. Desno od logora kao da se malo zanjihala paprat, ali onda
opet, zaujem sitno utanje lia na drugoj strani.
Gdje je?
Irfan stavi prst preko usta da utim pa ostavi Galaksiju, spusti noge i
osovi se u uanj pozorno oslukujui.
Deni, pazi da ti ja ne bih doao! vikne.
Strijela fijukne kroz zrak i ukoso se zabode u tlo ispred logora.
Gaa strijelama! Gaa strijelama! zaderem se panino, povlaei se u
zaklon u kutu nae nastambe.
Deni se odnekud veselo zacereka.
Napravi to jo jednom, zaprijeti Irfan, i sve u ti kosti slomiti.
Kroz umarak se prolomi grlen indijanski ratni pokli, a Irfan podigne
glavu u smjeru glasa i napokon ga otkrije. Pokae mi prstom iza jednog

hrasta.
Smrt bljedolikima! vikne Deni.
Nemoj da ti bljedoliki zube razbije.
Jo jedna strijela doleti, odbije se od stabla i padne na tlo, a Irfan iskoi iz
logora i pognut se zaleti put Denija. uje lomljenje grana i utanje suhog
lia otamo, kao da se netko valja po tlu.
Irfane, ta ti je, pa zezao sam se! Irfane, ej!
Glupane, mogao si oko nekome iskopati.
Otrim do njih i u plitkom jarku naem Denija kako se bespomono
koprca s nosom u vlanom gnjilom liu, dok mu Irfan sjedi na leima i zavre
ruku.
Aaa!
Je li boli, Indijanac?
Boli. Aaa!
Irfane, pusti ga, zamolim ja milostivo za ivot amerikog starosjedioca.
Neu, neka se preda. Glupane, je li se predaje?!
Aaa!
Irfane, pusti ga, tko ga ljivi.
Predaje li se, Indijanac?!
Deni, predaj se.
Aaa! Predajem se! popusti napokon Deni, a Irfan ustane i prezirno ga
gurne nogom. Poraeni indijanski ratnik ostane leati na tlu duboko diui.
Ugledam mu jednu suzu na zamazanom licu i bude mi ga ao u jednom
trenutku. Poznajui ga, znam da se uistinu samo zezao. Zapravo se doao
pomiriti s nama. Ali, njegov je napad, s druge strane, neoprostiv i zauvijek ga
iskljuuje iz naeg drutva. Ne znam to bi Deni trebao napraviti da prijeem
preko toga da je Irfana i mene gaao strijelama. To je tako glupo, tako... tako...
pa ne znam to bih rekla. Neuveno! To je prava rije - neuveno!
Ovo je samo opomena, kae mu Irfan surovo. Vidim li te jo jednom
ovdje... vidim li te..., zastane da razmisli, a onda ne osobito slavno zakljui:
bolje da te ne vidim.
Okrenemo se i ostavimo ga.
Nije ovo jo gotovo, glupani! Jo ovo nije gotovo! Vidjet ete vi jo
Denija! prodere se Deni junaki nakon to smo nas dvoje uzmakli na
razumnu udaljenost.
Pusti ga, apnem Irfanu.
Potar na biciklu pojavljuje se u predveerje s brzojavom za mamu. Svi u
dvoritu sa zebnjom je gledamo kako drhtavim rukama otvara omotnicu i
izvlai list. ita kratki tekst, a onda rukom na ustima zaustavi jecaj.

Ajme meni, baka e prestraeno.

Pustili su ga, kae mama kroz suze.
Pustili?! vikne djed, a mama zaklima grizui donju usnu.
Sletio je u Beogradu, nastavi malo se pribravi. Sutra dolazi ovamo.
O, hvala ti, Boe! zahvali baka grimiznim oblacima.
Ve nekoliko dana zbog radova na krovu ustajem u zoru. Jutros prvi put
nisam zaalila zbog toga.
Tata je doao malo iza pet. Pojavio se iza zavoja umorno vukui noge,
ba kad sam ja dorukovala u dvoritu. U prvi tren nisam sigurna da je to on,
sjene su mrane u ovo doba. Zagledam se bolje i pomalo prepoznajem
njegovo lice i hod, arenu koulju kratkih rukava.
Tata! zaderem se razdragano i pohitam mu u susret, a i on, kad me je
vidio, potri k meni.
Tata!
Pile moje, kae tata grevito me stiskajui.
I mama uto istri iz kue pa nas oboje zagrli. Plae i ljubi ga.
Dobro je, Jelena, umiruje je on. Sve je dobro.
Zatim se ljubi s bakom i djedom.
Neprijatelj Sovjetskog Saveza! kae djed zadivljeno. Svaka ast!
Tata izmueno odmahuje rukom pa se sputa za stol. Neobrijan je i
prljav i ini se da danima nije promijenio odjeu.
Jesi jeo togod? pita ga baka.
Jedan sendvi, sino u Beogradu na stanici.
Sad u ja, ree baka i otri u kuhinju.
Nema stvari? primijeti mama.
Pomalo, duo. Sve u ti ispriati.
I ispria nam malo kasnije, pohlepno jedui kajganu sa slaninom, pa
kulena i mladog luka, pa torte od sira i dva komada savijae s jabukama.
Putovao je, dakle, u Sovjetski Savez i jo na aerodromu Seremetjevo
preznojavao se da ga ne uhvate zbog onoga to nosi skriveno u rublju na dnu
torbe. Nisu ga uhvatili, ali danas nagaa da je lako mogue da su sovjetski
organi sigurnosti znali to je u torbi, ali da su ga pustili da se prvo sastane sa
suradnikom i onda razbiju itavu njihovu ilegalnu mreu.
Odsjeo je, kao i obino, u hotelu Rusija. Od recepcionera se diskretno
raspitao za svoju vezu. Jednog konobara, Sergej se zove. Sergej, Serjoa,
nasmijan je i okretan mlai deko, kovrave vrane kose i tamnijeg tena, koje
ima zahvaliti majci, to je podrijetlom iz Kirgike Sovjetske Socijalistike
Republike. Na recepciji je tata saznao da Serjoa ne radi. Uspaniio se kad je
to uo, pomislivi da su konobara uhapsili. Ve je pomislio da se nekako rijei

opasnog materijala koji je krio u prtljazi, meu gaama i potkouljama. No,

sve je, ustanovilo se, bilo u redu. Sergej je bio s djevojkom nekoliko dana u
eljezniarskom odmaralitu u Krimu. Sergejev tata je, naime, vlakovoa.
I tako, njih dvojica su se sreli jednom za veerom. Nisu, razumije se,
nita govorili, nego je samo tata njemu kriom gurnuo papiri u tanjur, ispod
ostataka dimljene jesetre, a Serjoa je odgovorio neto kasnije ceduljicom u
tanjuriu s krikom arlotke, tradicionalne ruske torte s pikotama i vonom
kremom. Nali su se nekoliko sati kasnije, malo iza jedan u noi, u tatinoj
sobi. Ni tu, nije potrebno upozoravati, nisu ni glasa pustili, zbog brojnih
prislunih ureaja kojima su ozvuene sve sobe u hotelu Rusija. Tata je bez
rijei upravo izvadio paket iz torbe, a Sergej je izvukao zaveljaj koji je
skrivao ispod modre konobarske jakne, kada su se vrata s treskom otvorila i
u sobu, s crnim ruskim revolverom marke Nagan u ruci, upao mlai
inspektor u civilu u pratnji dvojice uniformiranih pozornika.
Tata je naas pomislio da skoi kroz prozor, no sreom se, s onom
mrvicom razuma s kojom je u tom trenutku raspolagao, sjetio da su na
estom katu. Nije bilo izlaza. Uhvaeni su na djelu. Arkadij Renko, kako se
naime zvao mladi inspektor, ulovio je sovjetskog dravljanina upravo u
trenutku kada je ovaj sa strancem trampio kilogram najfinijeg kaspijskog
kavijara i litru gruzijskog konjaka za malu vreicu vegete.
I zato su te uhapsili?! zaprepateno e djed. Zbog vegete?
Tata tuno zaklima. Mama se obijesno zacereka, a on je prijekorno
pogleda.
Oprosti, kae mama, jedva suzdravajui kikot.
Vreica od pola kile utog industrijskog zaina, izvanredno cijenjenog na
istonoeuropskim crnim burzama, tatu je stajala trideset est sati u pritvoru,
a kako e zavriti konobar u hotelu Rusija, strah ga je i pomisliti. U pritvoru
se tata sprijateljio s jednim tetoviranim Uzbekom, to je pobio cijelu obitelj, i
jednim Cukem, kojeg su priveli zbog protuprirodnog bluda, jednim
Gruzijcem, varalicom, i jednim Tadikom, konjokradicom. Od njih je, naalost
samo teorijski, nauio nekoliko vjetina potrebnih za preivljavanje u
zarobljenitvu u Sibiru, kako naotriti licu, nainiti rakiju od otpadaka, kako
sakriti sat, prsten, zlatno nalivpero i druge osobne dragocjenosti u analni
otvor...
U eliji su svi zazirali od jednog bjeloruskog zubara to je ekao suenje
po optubi da je imperijalistiki pijun.
Na ambasador pokuao se zauzeti za tatu, ali sovjetske vlasti, u
posljednje vrijeme zbog neega neobino naotrene na vercere, bile su
neumoljive. Jugoslavenski ininjer naposljetku je ipak dobio samo doivotni
izgon iz prve zemlje socijalizma. Srdano se oprostio od Uzbeka, Cuka,

Gruzijca i Tadika i kazao im da svakako navrate ako ikada budu dolazili u

Jugoslaviju, a onda ga je milicija iz elije otpratila ravno na Seremetjevo. Nisu
mu ak ni njegove stvari dali da pokupi iz hotela.
Zbog vegete u zatvor, zakljui djed i sve nas sveano pogleda. Eto
kakva je to zemlja i kakav je to jedan neljudski reim.
Jest, sloi se tata.
Pa jesam ti ja to uvijek govorio, buzdovane jedan buzdovanski. E, neka
sam i ovo doekao, okrene se djed baki, da je ovaj na zet napokon
progledao.
ivoti su nam se vratili u svoja korita i idua dva dana nastavili tei
spokojno i lijeno kako bi i oekivao u jednom ljetnikovcu u umi. Slomljeni
stol za ping-pong radnici s krova u kratko su vremena vjeto osposobili i
svako malo silazili u dvorite da s tatom odigraju partiju ili dvije do dvadeset
jedan, a tata je u viim razredima osnovne kole i itavu gimnaziju trenirao
stolni tenis, pa ih je uvjerljivo i bez osobita napora pobjeivao, neumjereno
se hvalisajui time. Krov je, inae, unato sportskim izletima krovopokrivaa,
krasno napredovao, u jednom kutu ve se zacrvenilo nekoliko redova novih
crepova. Takav polet u gradnji dijelom smo zacijelo bili duni i baki, koja je
radnicima malo obogatila prehranu, nabavivi negdje prave bosanske
sudukice i suhu govedinu.
Deni se vie nije pojavljivao, osim to sam povremeno imala neki osjeaj
da nas odnekud gleda.
U kinu je ak i za ovih ljetnih dana ugodno svjee. Tek nas je desetak
moda u dvorani, na projekciji od est do osam. U hrpicama opuaka i
otpadaka od kotica i gdjeto sasvim nerazgovijetnoj grmljavini iz razglasa,
gledamo Kapetana Mikulu malog. Mekoljim se na rasklimanoj drvenoj stolici
iskosa pogledavajui Irfana, a on je, ini se, sasvim okupiran dogaanjima na
platnu. Domislim se naposljetku malom lukavstvu, da saekam da se dogodi
neto napeto i toboe prestraeno zgrabim Irfanovu ruku na rukohvatu.
Vrebam priliku dok mi srce ubrzano lupa i ve sam, mislim, sasvim blizu da
to uinim, a onda iznenada pukne filmska vrpca i u kinu se upali svjetlo.
Kada film ponovno pone, vie nemam hrabrosti. tovie, sama se sebi
inim smijena i drago mi je da nisam napravila neto tako prozirno i
djetinjasto.
Mein Got, das istfricsh! ponavljamo kasnije, neobuzdano se smijui,
najbolju alu iz filma. Nije mi bilo jasno kada su se svi u koli cerekali tomu,
ali danas moram priznati da je prizor njemakog oficira s govancem u ruci i

njegov zapanjeni uzvik uistinu neto najsmjenije to sam ikada vidjela.

Kad je vojska tabor udarila, zapjeva Irfan, a ja mu se pridruim...
Sve delije odreda junaci.
Mislila sam da u se rasplakati kad je djed poginuo.
Jest, sloi se Irfan, to je bilo tuno.
Svidio mi se film.
I meni.
Onaj to prevodi Nijemcima, onaj sa eirom, ne znam da sam ikada
vidjela odvratniju njuku..., blebeem ja, a on se odjednom uozbilji i ukipi.
Vidi, vidi, tko tu eta! vikne Deni prezirno. Bosaneros i Purgerica!
Nedaleko od rijeke, u jednoj maloj pranjavoj ulici omeenoj ruevnim
prizemnicama, trulim plotovima i vonjacima, doekali su nas on i jo
petorica, estorica, itava banda naoruana dugakim letvama i nunakama.
Tko je vas pustio na na teritorij? prodere se Deni bahato.
ta nas ima tko putat? Svatko ima pravo ii gdje hoe, odgovori im
Irfan odvanim glasom, dok ja oduzeta stojim kraj njega. Vjerojatno bih
uhvatila bjeati, ali tako me strah da uope nisam sposobna razmiljati i
gotovo ne osjeam noge.
To ti misli, Bosanac! vikne tamo netko. To ti misli!
Uini mi se da je to onaj gad Kovaevi, Kova, ali mrak se pomalo sputa
i nisam sigurna.
Ti misli da moe samo tako doi ovdje i izigravati frajera. ak i tui
nae ljude. E, pa malo si se prevario, Bosanac. To u nas ne prolazi
nekanjeno.
Kovaevi je, sada jasno prepoznajem njegov glas i, prema slabanom
svjetlu sunca koje gasne iza kua u daljini, vidim siluetu njegove upave
glave.
On je izazivao. Prvi je poeo, ree Irfan.
Gaao nas je strijelama, kaem i ja, napokon doavi do glasa.
Nemoj srat, Bosanac. I ti i ta tvoja Purgerica, kae Kovaevi i prijetei
izae ispred bande. Zaepite gubice, jer ovdje nemate pravo glasa. Nemate
pravo ni biti ovdje.
Ovo je na teritorij! javi se Deni otraga.
Deni, kukavico! doviknem mu.
Kova, razbij ga! zaurla tada netko iz njihove gomile.
U-bij ga, Ko-va! prodere se netko muklo, navijaki.
Kovaevi, osokoljen njihovom podrkom, prodorno krikne, napravi
nekoliko brzih i odsjenih pokreta uprazno, a onda stane izazivaki, u
laganom unju, napola pognut, s jednom sasvim ispruenom rukom, a drugu
malo povijajui u laktu, rairenih prstiju, ba kao Bruce Lee.

Pazi se, ula sam da ima crni pojas, upozorim Irfana aptom.
Ko-va, maj-sto-re! Ko-va, maj-sto-re!
Izmaknem se, sasvim nehotice, dva koraka od Irfana unatrag, dok mu se
Kovaevi, netremice ga promatrajui, pribliava tihim, majim koracima, na
vrhovima prstiju. A moj prijatelj ahist gleda, gleda, gleda... i onda, oito
nevian profinjenijem borilakom umijeu, brzo se zaleti i irokim zamasima
ruku dvaput ga bubne akama u glavu, da ovaj zatetura nekoliko koraka
unatrag.
To, Irfane! zaciim ja bodro.
Ali, Kovaevi se brzo sabere i zaleti se na Irfana pa ga svom snagom
odgurne da ovaj gotovo padne. Na to se obojica pograbe i stanu potezati za
majice i bezumno vitlati rukama i nogama, ne gledajui gdje udaraju. U
klupku udova na trenutke ni ne raspoznajem koji je koji.
ta ekate?! ta ekate?! vikne uto Kovaevi.
Ipak, nekoliko trenutaka svi tamo jo nepomino stoje i neodluno
gledaju tunjavu, da bi napokon Deni brzo priao i letvom odalamio Irfana po
ruci. Irfan zaurla od boli i to kao da je znak na koji se itava djeaka banda
zaleti i baci na njega.
Ja ponem vritati i pozivati pomo.
Upomo, ljudi! Upomo! Ubit e ga! Ljudi!, dozivam izbezumljeno i
odnekud doista viui dotre dvojica odraslih, a razbojnici se razbjee niz
ulicu i kroz vonjake.
Ubili su ga! Ubili su ga! Ubili su ga! kriim gledajui Irfana koji je
raskrvavljene glave beivotno ostao leati u praini.

Poglavlje deveto

pripovijeda o jednom poljupcu, i kako se psu vratio izgubljeni ovjek, i kako
u selima oko Nia nitko ne govori engleski, a onda sve zavri bijesom i suzama

itam upute za umjetno disanje, s crteom mukarca koji lei zabaene
glave i drugoga koji je kleknuo do njega i nagnuo se kao da e ga poljubiti.
Prouavam znakove za uzbunjivanje u sluaju poara, poplave i zranog
napada. Savjet graanima da redovno peru ruke. O strop ekaonice, izmeu
dvije bijele plitke duguljaste plastine kutije s neonskim svjetlom, objeena je
limena ploica s crveno prekrienom cigaretom i malo dalje jo jedna s
natpisom Tiina. Tu su moj tata i djed, Senad i Emir, maloas je doao ika
Boris, a mama je ula unutra, u ambulantu, da vidi moe li to pomoi.
Oprosti, prijatelju, ne znam to se to dogodilo. Ja nisam tako odgajao
svoju djecu, ispriava se Boris Senadu. Ponovio je to valjda trei put u
posljednjih petnaest minuta. Vidjet e on svoga boga kad doe kui.
A to je kazao valjda deset puta.
Senad nervozno eta s kraja na kraj prostorije, a na Borisove isprike
prijateljski, premda malo odsutno, klima glavom. S restoranske terase, koja je
preko puta doma zdravlja, uje se Mio Kova...
Odvest u te na vjenanje ovoga ljeta
Rue e za tebe rasti
Kamen e za tebe cvasti
Tamo daleko od svijeta imat e dom...
Mama napokon izlazi, s poderanom, pranjavom i krvavom Irfanovom
odjeom u rukama, i ve s vrata umirujue se nasmijei i trepne Senadu, a mi
zabrinuto ustajemo s klupa.
Dobro je, kae, zaili smo mu ranu na glavi i to je izgleda najozbiljnije
to se dogodilo. Rendgen ne radi, ali po onome to smo mogli vidjeti, nema
lomova, nego su samo kontuzije... masnice, pojasni ona, i ogrebotine koje e
proi za nekoliko dana. Lijenik mu je dao injekciju protiv bolova pa je
zaspao. Bilo bi dobro da za svaki sluaj preko noi ostane ovdje.
Irfanov tata posluno klimne, vidljivo mu je laknulo. Mama, javim se,
mogu li ga ja kratko vidjeti.
Nemoj, ljubavi, sada, zaspao je. Sutra ete se igrati.
Molim te! Molim te, mamice, samo pet minuta.
Pustite je, kae Senad, ona je bila s njim.
Odvedi je, Jelena, podri me i tata.
Mama nas nezadovoljno pogleda, prijekorno cokne jezikom i u nevjerici

zavrti glavom, kako ve lijenici ine kada pacijenti i lanovi njihovih obitelji
ne mare za bolniku disciplinu i red, a onda ipak glavom pokae da poem za
njom. Kroz ambulantu hitne pomoi, pa kroz labirint opustjelih hodnika
odvede me do bolesnikog dijela s nekoliko soba i ostavi pred jednim
vratima.
Nemoj paliti svjetlo.
Soba je izvana plaviasto osvijetljena svjetlom uline lampe. Sam u
etverokrevetnoj sobi, na leaju do prozora, Irfan mirno spava na leima,
pokriven plahtom do prsiju. Tjeme mu je u zavojima, kao da je stavio okruglu
bijelu kapicu na glavu. Glavu je lagano okrenuo prozoru pa mu doem s te
strane i gledam nateenu modru masnicu pod okom, rasjeenu usnu, dugu
poprenu modru mrlju na ramenu. Pomazim ga njeno po obrazu, a on se ne
pomakne. Onda podignem glavu i pogledam je li me tko gleda. Pred vratima
nema nikoga. Spustim se i poljubim mu lagano rastvorene suhe usne. Vrhom
jezika ak mu sitno dodirnem gornju usnu i malo mi se zavrti od vrueg zraka
koji izdie.
To je prvi put u ivotu da sam se poljubila s nekim dekom i ne znam
jesam li razoarana ili je stoput ljepe nego to sam oekivala.
Djed je za lektiru tati donio Aleksandra Solenjicina, Odjel za rak i Jedan
dan u ivotu Ivana Denisovia, a tata gleda mamu i zakoluta oima.
Lagano tivo, apne on podrugljivo. Ba za godinji.
Mama mu se nasmijei.
Jo samo danas i sutra smo u B, a onda idemo u Tuepe na more, a ja ve
znam, nedostajat e mi ovo ovdje, vie nego ikada prijanjih godina.
Krov je skoro sasvim gotov. Svjee se crveni na vrhu kue, potpuno
neskladan s oronulim proeljem, ini se kao neka starica s raskonim
crvenim eirom.
Idemo, velemajstore, kae djed poletno nosei ah pod rukom.
Irfan je zbog avova na glavi dobio potedu od posla na krovu, ali udarac
ba nimalo nije otetio njegove malene sive elije, jer i dalje bez problema
rastura mog djeda Karla.
Popodne nam u goste dou Matko i njegova djevojica, koja se uspjeno
oporavlja od operacije i sada joj je puno bolje.
Joj, Matko, pa stvarno..., kae mama negodujui zbog cvijea i
bombonjere koje je Matko donio.
Popiju kavu u dvoritu, Matko i moj tata i moja mama, a ja znatieljno
gledam kartonske korice koje je Matko donio sa sobom, a imao ih je i onaj
dan pred hotelom, korice za koje sam mislila da sadre ljubavna pisma i slike.
Kriom virnem dok me nitko ne gleda i, naravno, unutra naem hrpu

medicinskih dokumenata.
Baka je Sandri, Matkovoj keri, darovala neku moju staru lutku koju je
tko zna kad sauvala, pa se nas dvije malo igramo u dvoritu. Simpatina
curica.
Predveer istoga dana neki stariji odrpan mukarac doe prositi hranu u
nas, a Fier, samo to ga je vidio, razdragano zalaje i potri mu u susret.
Pa gdje si ti bio, mali moj. Propalico jedna! Sram te bilo, onako me
ostaviti i otii, tepa prosjak psu mazei ga po uima i ljubei.
To je tvoj pas? upita djed.
Moj, bogme. Nego mi bio negdje odlutao.
E, moj prijatelju, prijekorno e djed, ne znam ja tko je kome tu odlutao,
ti njemu ili on tebi.
Kako se pas zove? upita mama.
Bobi, kae mukarac.
Bobi Fier, kaem ja pa pogledam Irfana. Ajde, pa nisi bio daleko.
Baka je prosjaku zamotala kobasicu i komad kruha, a djed mu dao pet
hiljadarki i on je otiao sa psom, koji je za njim udno skakao gledajui ga
kako jede.
E, neka smo ga se rijeili, ree, gledajui ih, moja baka, osvjedoena
prijateljica ivotinja.
Ma, onaj Borisov mlai, kako se ono zove..., kae odjednom djed.
Denis, podsjeti ga mama.
Sve od one veeri nema ga kod kue. Boris i Mladenka izludili od brige.
Tri dana prolo, a njega nigdje. Nema ga u rodbine, nema ga u prijatelja, nitko
iv ga nije vidio. Ve se misle da u novine daju da ga trae.
Meni tada neto padne na pamet pa skoim i stazom kroz umarak
otrim do Denijeve kue.
Teta Mladenka! viknem njegovoj mami, koja za stolom pred kuom guli
krumpire. Teta Mladenka, mislim da znam gdje je Deni. Meni je priao i
zamolio me da nikome ne kaem.
Teta Mladenka me pogleda s nadom u oima.
On vam je iao u Legiju stranaca.
Gdje je iao? javi se ika Boris izlazei iz kue.
Priao mi je kako e pobjei u Legiju stranaca. Rekao je da e ii nekim
teretnim vlakom. Odozdo e se uhvatiti vagon.
Njih dvoje se zabrinuto pogledaju. Nekako mi se ini da im ba i nisam
pomogla s ovim to sam rekla i bude mi ao to sam dola.
Okrenem glavu od njih i ugledam na tlu nove betonske utege u
kanticama od Podravkine mijeane marmelade, s naslikanim ozarenim
djeakom umazanih usta, i iznenada mi se nekako uini kako je bilo strano

davno kada smo ih ono pravili. Kao da oni pripadaju nekom drugom ivotu,
nekoj izgubljenoj, zaboravljenoj srei.
Sutra putujemo zorom, da izbjegnemo guvu na cesti i ne skuhamo se u
autu. Mama je ve spakirala gotovo sve nae stvari, branei se od bake koja
nam pokuava u prtljanik utrpati dvadeset jaja, unku, jedan okrugli sir,
vreicu paradajza, staklenku dema od vianja, bocu ljivovice i jo jednu sa
sokom od drenjina.
eno boja, pa gdje u s tim? Smijat e mi se ljudi da sam cijelu pajzu
donijela na more.
Uzmi, uzmi. Tko nosi, ne prosi.
Uzmi, Jelena, dobaci djed podrugljivo, inae ete krepati od gladi. U
Tuepima su jaja samo na televiziji vidjeli.
Ajde, ti, stari, uti, obrecne se baka.
Opa, poeli smo se i vrijeati, kae djed veselo i namigne Senadu,
kojemu je maloas platio za obavljeni posao pa sada sjede pod orahom i
zadovoljno gledaju put krova.
Irfan i ja s druge strane stola kartamo crnog Petra. On je meni napisao
svoju adresu u Tenju, a ja njemu svoju zagrebaku.
Dolje u dnu dvorita odjednom se pojavljuje ika Boris. Vodi sa sobom
Denija, sveano mu drei ruku na ramenu, a ovaj je kao malo pokunjen i
gleda dolje.
Dobar dan, ljudi, pozdravi ika Boris.
Dobar dan, Borise. to e popiti? ponudi ga djed.
Ali, ika Boris izgleda ne mari za pie, nego lagano odgurne Denija prema
Irfanu, a Irfan mahinalno ustane.
Kako smo ono rekli?, kae ika Boris.
Oprosti zbog onoga, protisne Deni Irfanu, jo uvijek postieno
gledajui u tlo. Oprosti, bio sam glup.
Ajde, sad se rukujte, zapovjedi Senad.
Djeaci prue ruke i bezvoljno se rukuju.
Ljubiti se ne trebate, dobaci djed veselo.
I ja tebi jo jednom da kaem, okrene se Boris Senadu. Oprosti. Velika
je to sramota to je bilo i za mene i za moju kuu.
Ma, dobro je, odmahne Senad rukom. Pusti. Djeca ko djeca.
Ajde, ljudi, to stojite, kae djed. Sjedite, stavit emo kavu. Ljerka!
Ljerka, evo Boris doao, stavi kavu i donesi nekog soka.
Je li mali dobro? upita ika Boris sputajui se na klupu i pokazujui na
Irfana.
Ih! ta e mu bit?! Sutra skidamo avove, a da se mene pitalo, ne bi ih ni

stavljali, ree Senad grlei sina. Tvrda je to, bosanska glava.

Pojeo bih se od muke da je bilo kakvo vee zlo.
Nego, gdje je junak krio? upita djed pokazujui Denija.
Alenka je dobro rekla, kae Boris. Pobjegao u Legiju stranaca.
Ajde! zaprepasti se djed. U Legiju stranaca?! U Francuskoj?!
Pa ne ba, gospon Karlo, odvrati Denijev tata tuno. Izgleda da momka
malo jebe geografija pa je uskoio u skroz krivi vlak.
Pa koji vlak, majke ti? upita Senad.
Za Skopje.
Iao je u Francusku vlakom za Skopje?
Ljubljana-Skopje, klimne ika Boris. Nali ga u nekom selu kraj Nia.
Zaustavio neke seljake pa ih pitao: Du ju spik ingli? a ovi se prepali, mislili da
je pijun pa zvali miliciju.
Odrasli se razdragano smiju, udarajui se dlanovima po butinama, a ja
uhvatim Denijev pogled i okrenem glavu od njega. Ako mu je Irfan oprostio, ja
nisam.
Nego, kume, upita ika Boris, a ta emo s onim utezima? Kad je
natjecanje?
E, pomalo, ree Senad, saekaj koji dan. Moj ampion pauzira zbog
ozljede.
Opratamo se s bakom i djedom i ulazimo u auto. Maem im kroz
stranje staklo, a onda, kada smo zamakli i naa kua nestala iza stabala, grlo
mi se stegne i stanem neutjeno ridati. Plaem, i plaem, i plaem, a mama na
prednjem sicu ree tati...
Ja mislim, tata, da se naa mala zaljubila.
Ma, nemoj, zaudi se tata. A u koga?
U Irfana.
Pa nisam nezadovoljan izborom.
Dajte, utite! viknem ja ljutito.
Irfan i ja razmijenili smo nekoliko pisama i zaboravili jedno na drugo.
Ipak, srela sam ga nekoliko godina kasnije, kada je doao u Zagreb studirati
elektrotehniku. Dugo je hodao s mojom prijateljicom i kasnije su se vjenali i
otili u Ameriku, jer je on dobio stipendiju za postdiplomski na Stanfordu.
Upravo na sveuilitu na kojemu je daleke 1974. napravljen pionirski
dijagnostiki kompjutorski program Mycin, Irfan je doktorirao na temi iz
podruja umjetne inteligencije. Posljednje to sam ula je da predaje negdje u
Alabami.

Denis je zavrio ekonomiju u Beogradu, vratio se u B. i zaposlio u Opini.

Bio je jedan od osnivaa ogranka Hrvatske demokratske zajednice, kasnije
dogradonaelnik i jedno kratko vrijeme gradonaelnik. ula sam da je bio
dosta nesnosan u ratu, kada se, kao ef Kriznog taba, epirio u maskirnoj
uniformi, ali je prema meni, s druge strane, uvijek bio zlatan. Susretljivo mi je
pomogao kada sam pokrenula postupak povrata imovine koju su narodne
vlasti oduzele mom pradjedu Vinku.
uta kua na sredinjem gradskom trgu ponovno je naa. Dala sam je
obojati i obnoviti slova Trgovina Mergl i sinovi, premda ona, osim meni, nita
ne znae. Prizemlje, u kojemu je nekada bila eljezarija, darovali smo za
gradski muzej.
Ljetnikovac smo poetkom devedesetih itav obnovili, samo krov nismo
dirali. Alah ga uva, krov jo uvijek dobro stoji.
Baka je umrla 1987, ali djed je doekao krah omrznutog komunistikog
reima. No, ni on mu se nije mogao radovati, jer je ve bio sasvim senilan.
Zadnjih je godina bio predani gledatelj vremenske prognoze, jer je bio
uvjeren da je Milan Sijerkovi njegov pokojni otac.
Mama i tata su odlaskom u mirovinu preselili u B. i gotovo uope ne
dolaze u Zagreb. Sade luk i paradajz i svaki put im moram lomiti ruke da mi
ga ne trpaju u gepek.
Dvaput godinje, za zimske i ljetne ferije, dovedem im unuke na nekoliko
dana.
Imam dvoje djece, deka od trinaest i djevojicu od devet godina. Njih
dvoje svaki put se vrate iz B. s nekim nevjerojatnim otkriem.
Zamisli, mama, ree mi prije neki dan moj sin, jedan je na Teksasu
napravio devet abica.
Ne znam zato, ali preutjela sam mu da sam osobno svjedoila tome
povijesnom dogaaju.
Gledam svoju djecu i sve vie shvaam kako je moj ivot nekako bio
odreen jo onda kada sam bila sitni crni punoglavac. Onog ljeta u B. moda
mi se dogodilo sve vano to mi se trebalo dogoditi. Moj pokojni djed Karlo
imao je pravo. itav svemir, sve ovo to vidite, moe nastati iz neega tako
malenog kao to je juha u kocki.

Sadraj
Beleka o piscu

Poglavlje prvo
Poglavlje drugo
Poglavlje tree
Poglavlje etvrto
Poglavlje peto
Poglavlje esto
Poglavlje sedmo
Poglavlje osmo
Poglavlje deveto

pnt