Drutvena struktura suradnje

Robert Axelrod

Otpornost recipronosti
Evolucioni pristup istraivanju nekog fenomena temelji se na
jednostavnom naelu: ono to je uspjeno u budunosti e se pojavljivati
ee. Mehanizam moe varirati. U klasinoj darvinovskoj evoluciji,
mehanizam je prirodna selekcija do koje dolazi borbom za opstanak i
reprodukcijom. U politikom svijetu, mehanizam je uveana ansa
ponovnog izbora za one lanove koji su bili uinkoviti titei zakonitost i
sluei interesima svog izbornog tijela. U businessu, mehanizam se
sastoji u izbjegavanju bankrota i postizanju profita. Ali, evolucioni
mehanizam ne mora biti samo pitanje ivota i smrti. S inteligentnim
igraima, uspjena strategija se moe pojaviti ee u budunosti
naprosto zbog toga to je drugi igrai poinju prihvaati i primjenjivati.
To prihvaanje moe biti jednostavna imitacija uspjenih igraa, ali moe
biti i vie ili manje svjestan proces uenja.
Evolucioni proces je vie od diferenciranog rasta broja igraa koji
igraju sluei se uspjenim strategijama. Da bi bila dalekosena,
evolucija mora biti utemeljena i na raznovrsnosti - ona mora neprestance
iskuavati nove varijante. U genetikoj biologiji, ova se raznovrsnost
postie mutacijama i kombinatorikom gena u svakoj novoj generaciji. U
drutvenim procesima, raznovrsnost se moe postii iskuavanjem, ili
metodom pokuaja i pogreke. Ova vrsta uenja moe, ali i ne mora,
odraavati inteligenciju. Novi uzorak ponaanja moe se postii
nasuminim variranjem starog uzorka ponaanja, ili nova strategija moe
biti namjerno konstruirana na temelju prethodnog iskustva i teorije o
tome to bi moglo postii najbolji rezultat u budunosti.
Glavni rezultati moje teorije suradnje su ohrabrujui. Oni pokazuju da
suradnja moe otpoeti i u maloj skupini pojedinaca koji su spremni da
na suradnju uzvrate suradnjom, ak i u svijetu gdje nitko drugi ne eli
suraivati. Analiza takoer pokazuje da su dvije osnovne pretpostavke za
trajniju suradnju: recipronost, i sjenka budunosti koja je dovoljno duga
da bi tu recipronost uinila stabilnom. Jednom kada se suradnja
zasnovana na recipronosti ustali u populaciji, ona se moe braniti od
napada nekooperativnih strategija.
Ohrabrujue je vidjeti da suradnja negdje moe otpoeti, da moe
opstati u neprijateljskom okoliu i da se moe braniti jednom kada se
ustali. Ali, jo je zanimljivije to koliko se malo treba znati o jedinkama ili
drutvenim okolnostima da bi se takvi rezultati mogli postii. Jedinke ne
moraju biti racionalne: evolucioni proces doputa opstanak uspjenih
strategija, premda igrai ne znaju zato i kako do toga dolazi. Igrai ne
moraju meusobnom razmjenjivati poruke ili komentare: nisu im
potrebne rijei, jer djela govore za sebe. Isto tako, nije potrebno
pretpostavljati povjerenje koje vlada meu igraima: sama recipronost
je dostatna da ukae da je varanje neproduktivno. Altruizam takoer nije
potreban: uspjene strategije mogu navesti na suradnju ak i egoista.
Naposljetku, nije nuno niti postojanje sredinjeg autoriteta: suradnja
utemeljena na recipronosti upravlja sama sobom.

Pojava, rast i odravanje suradnje ipak iziskuju neke pretpostavke o

pojedincima i drutvenim okolnostima. Potrebno je da pojedinci budu u
stanju prepoznavati druge igrae s kojima su prije suraivali. Isto tako,
potrebno je pamenje o prethodnim interakcijama, tako da igra moe
odgovarati pozitivno u novim interakcijama. Ovi zahtjevi za
prepoznavanjem i prisjeanjem zapravo nisu tako veliki kao to se to
moe initi na prvi pogled. ak i bakterija ispunjava te zahtjeve kada je u
kontaktu s drugim organizmom i kada koristi strategiju koja odgovara
samo na nedavno ponaanje drugog organizma. A ako su bakterije u
stanju igrati igre, onda su to u stanju i ljudi i narodi.
Da bi suradnja bila stabilna, budunost mora imati dovoljno dugaku
sjenu. To znai da je vanost novog susreta izmeu istih pojedinaca
dovoljno velika da prijevaru uini neprofitabilnom strategijom, sve dok
drugi igra moe reagirati na nju. To zahtijeva da igrai imaju dovoljno
velike anse da se ponovno sretnu i da previe ne potcjenjuju znaenje
svojeg narednog susreta. Npr, to je omoguilo suradnju u rovovskom
ratovanju za vrijeme Prvog svjetskog rata, budui da su iste male
jedinice s obiju strana bojinice bile dugo u kontaktu. Kada bi jedna
strana prekinula implicitno razumijevanje, druga strana bi se osveivala
ba njima.
Naposljetku, evolucija suradnje iziskuje opstanak uspjenih
strategija, kao i izvor varijabilnosti strategija koje su u opticaju.
Mehanizmi kojima se to postie mogu biti klasini darvinovski opstanak
najsposobnijih, mutacija,
imitacija uspjenih uzoraka ponaanja ili
inteligentno proizvoenje novih stratekih ideja.
Da bi suradnja otpoela potrebno je da bude zadovoljen jo jedan uvjet.
Problem je u tome da u svijetu u kome svi varaju, pojedinac koji nudi
suradnju ne moe prosperirati ako oko njega nema onih koji e mu
uzvratiti suradnjom. S druge strane, suradnja se moe pojaviti u maloj
skupini pojedinaca, ak i ako oni rijetko stupaju u interakciju. Dakle,
mora doi do okupljanja pojedinaca koji koriste strategije s ove dvije
osobine: strategije koje u prvom krugu surauju i koje su u stanju
odgovoriti onima koji surauju i onima koji ne surauju.
Uvjeti za evoluciju suradnje govore nam to je nuno za suradnju, ali
nam sami po sebi ne kazuju koje e strategije biti najuspjenije. Kao
odgovor na to pitanje, kompjutorsko natjecanje koje sam organizirao
dalo je nedvosmislene dokaze u prilog otpornosti i uspjenosti strategije
milo za drago. Ta je strategija istovremeno bila i najjednostavnija.
Suraujui u prvom potezu, a onda inei isto ono to ini i drugi igra,
strategija milo za drago izlazila je uspjeno na kraj sa nizom vie ili
manje sofisticiranih strategija i njihovim pravilima. Ne samo da je
pobjedila u prvoj rundi kompjutorskog natjecanja, suoena sa
strategijama iji su tvorci bili profesionalni teoretiari igara, nego je
pobjedila i u drugoj rundi, kada se natjecalo ezdeset suparnikih
strategija, stvorenih uz znanje o rezultatima prve runde. Pobijedila je u
pet od est glavnih varijanti druge runde, a bila je na drugom mjestu u
estoj varijanti.
Uspjenost strategije milo za drago poiva na tome to je ta strategija
prijateljska, jednostavna i nedvosmislena, to je u stanju opratati i to
uvijek pazi na poteze suigraa. To da je prijateljska znai da nikada ne
vara prva, i ta je osobina prijei da zapadne u nepotrebne nevolje.
Jednostavnost i nedvosmislenost joj omoguuju da je suigrai lako
prepoznaju, a jednom kad je prepoznaju lako e ustanoviti da je najbolji
nain ophoenja s njom suradnja. Opratanje pomae da se uspostavi
ponovna suradnja, a budnost obeshrabruje drugu stranu da ustraje na
varanju.

Unato uspjehu, strategija milo za drago se ne moe nazvati

idealnom strategijom u proirenoj zatvorenikovoj dilemi. Da bi bila
uinkovita mora biti zadovoljen jo jedan uvjet: sjena budunosti mora
biti dovoljno velika. Ali, ak i u tom sluaju ona nije neovisna o
strategijama koje koriste drugi igrai. Zapravo nema idealne strategije
koja bi bila potpuno neovisna o drugima. U nekim ekstremnim
sluajevima, ak i milo za drago moe dati slabe rezultate. Npr, u
sluaju da nema dovoljno drugih igraa koji ele uzvratiti na njen
inicijalni pozitivni potez suradnjom. A milo za drago ima i svoje
strateke slabosti. Npr, ako drugi igra jednom prevari, ona e obavezno
uzvratiti prijevarom, pa ako drugi igra uzvrati istim, rezultat e biti
beskonani eho naizmjeninih prijevara. U tom smislu, strategija milo za
drago ne oprata dovoljno. Ali, drugi je problem to to milo za drago
previe oprata onim igraima koji su totalno autistini, npr. oni koji
igraju nasumino. Moe se rei da milo za drago najbolje funkcionira s
onim strategijama - kojih ima mnogo - koje su vie ili manje sofisticirane
i sraunate na to da postiu dobre rezultate.
Jednom kada se utvrdi u populaciji, uspjena strategija se iri.
Prosjena koliina suradnje se poveava a ne smanjuje. Drugim rijeima
mehanizam evolucije suradnje nalikuje sustavu zupanika koji se
meusobno zahvaaju i pokreu.
Djelovanje takvog sustava zupanika moemo vidjeti na primjeru razvoja
suradnje u Kongresu SAD. injenica je da je u prvim danima Republike
bilo poznato da lanovi Kongresa varaju i dovode u zablude. Bili su
prilino beskrupulozni i esto su si meusobno lagali. Ali, s godinama,
suradnja se uspostavila i postala stabilnom. Ovaj uzorak je bio utemeljen
na naelu recipronosti.
Mnoge druge institucije razvile su stabilne uzorke suradnje na slinim
naelima. Trite dijamantima poznato je po tome to njegovi lanovi
razmjenjuju robu vrijednu milijune dolara na temelju verbalnog dogovora
i stiska ruke. Kljuni faktor je to to trgovci znaju da e meusobno
morati suraivati i u budunosti. Pokuaj da se netko okoristi situacijom
naprosto se ne isplati.
Obine poslovne transakcije isto se zasnivaju na ideji da trajni odnos
omoguuje razvoj suradnje i bez postojanja sredinjeg regulativnog
autoriteta. Premda postoje trgovaki sudovi koji posreduju u sporovima,
strane u interakciji ih izbjegavaju. Uobiajeno shvaanje trgovca izraeno
je u tvrdnji da ukoliko neto nije u redu, treba nazvati partnera i srediti
problem. Ukoliko s njim ikada elite nastaviti suradnju, nemojte mu itati
odredbe ugovora. To ponaanje je toliko rasprostranjeno da je neki veliki
proizvoa ambalae, provjeravajui svoju dokumentaciju, pronaao da
dvije treine narudbi nije uope popraeno zakonski obvezujuim
ugovorima. Potenje u transakcijama ne jami se prijetnjom sudovima,
nego anticipacijom meusobno uspjenih transakcija do kojih bi trebalo
doi u budunosti. Tek kad ta anticipacija buduih interakcija nestane,
priziva se izvanjski autoritet. Najei sluajevi na trgovakom sudu jesu
sluajevi jednokratnih transakcija, ili transakcija koje su posljednje u
nizu.
U drugim kontekstima, meusobno uspjeni odnosi postaju tako
uobiajeni da se odvojeni identiteti sudionika spajaju u jedan. Npr,
osiguravajua kua Lloyd s iz Londona poela je kao mala skupina
neovisnih osiguravatelja. Budui da je osiguranje broda i njegova tereta
bilo velik poduhvat za jednog osiguravatelja, nekoliko njih se udruivalo
da bi umanjilo rizik. Frekventnost njihovih interakcija bila je tako velika
da se razvila udruga sa vlastitom strukturom i posebnim identitetom.

Vanost buduih interakcija dobar je vodi za one koji ele stvoriti neku
instituciju. Da bi se potaknula suradnja meu lanovima organizacije,
odnosi moraju biti tako strukturirani da su esti i trajni. Korporacije i
birokratske ustanove esto su upravo tako napravljene.
Ponekad je potrebno pretjeranu suradnju obeshrabrivati. Primjer za to je
spreavanje mita, korupcije i tajnih dogovora, to se moe postii
izbjegavanjem onih uvjeta koji pospjeuju suradnju. Naalost, lakoa s
kojom se suradnja uspostavlja ak i meu egoistima navjeta nam da
spreavanje korupcije nije laka zadaa. Suradnja sasvim sigurno ne
iziskuje formalne dogovore i osobne pregovore. injenica da se suradnja
koja nastaje na temelju recipronosti lako pojavljuje i stabilizira ukazuje
onima koji se bore protiv korupcije da vie panje posvete uvjetima koji
posjeuju suradnju, negoli traganju za tajnim sastancima ministara sa
predstavnicima tvrtki, i tome slino.
(...)

Od Triversovih pionirskih objanjenja (1971), biolozi su suradnji obraali

relativno malu panju; ali je zato teorijski bila razraena srodna tema,
naime ogranienje u konfliktnim situacijama. S njom u vezi bio je
formalno izveden novi pojam - pojam evoluciono stabilne strategije.
Suradnja u obinom smislu ostala je zamagljena odreenim
potekoama, posebno onima koji su se ticali poetne suradnje iz
poetno asocijalnog stanja, i problemima odravanja njezine stabilnosti
kada se ona ustanovila. Formalna teorija suradnje sve nam vie treba.
Ponovno isticanje individualizma usredotoilo na to koliko se esto i s
lakoom moe varati. Uz tako zamiljen pojam prevare, stabilnost ak i
obostrano korisnih simbioza postaje problematinija nego li je bila u
staroj koncepciji o adaptaciji za korist vrste. Istovremeno, drugi sluajevi,
koji su se vrsto pojavljivali u teoriji srodstva, sada poinju otkrivati da
igrai i nisu tako bliski i srodni da bismo smjeli oekivati toliko altruizma
utemeljena na srodstvu. Tu je rije recimo o parenju ptica, odnosno
openito o suradnikim postupcima veine skupina primata. Stoga nas
pojave suradnje ili zavaravaju, naime ako je rije o sluajevima koji se
dijelom mogu objasniti srodnikim altruizmom a dijelom uz pomo pojma
prevare, ili pak vei dio ponaanja moramo pripisati stabilnoj
recipronosti. Prethodna objanjenja koja su se koristila recipronou
podcjenjivala su obaveznost recipronosti kao njezin uvjet.
U ovome poglavlju doprinos teorije suradnje za biologiju vidim u tri nove
toke:
1. U biolokom kontekstu, model koji predlaem je nov po tome to
probabilistiki tretira mogunost da dvije jedinke ponovno stupe u
interakciju. To e nam omoguiti da objasnimo odreene specifino
bioloke procese kao to su starenje i teritorijalnost.
2. Analiza evolucije suradnje ne razmatra samo konanu stabilnost neke
strategije, ve i njezinu inicijalnu pogodnost u okolini kojom dominiraju
pojedinci koji ne surauju, kao i njezinu grubost u arolikoj okolini
sastavljenoj od jedinki koje koriste raznolike, vie ili manje sofisticirane
strategije. Na e pristup omoguiti bogatije razumijevanje cijele
kronologije evolucije suradnje, negoli to je to bilo mogue ikada prije.

3. Aplikacije ukljuuju interakciju ponaanja i na razini mikroba. To e nas

dovesti do nekih spekulativnih prijedloga o postojanju razloga koji bi
mogli objasniti kronine i akutne faze mnogih bolesti, kao i izvjesne
genetske poremeaje poput Downova sindroma.
Mnoge pogodnosti kojima iva bia tee mogu se veinom ostvariti u
suradnikim skupinama. Premda postoje vrlo vane razlike u tomu to se
misli pod pogodnostima i tenjama, ova tvrdnja, budui da je istinita,
predstavlja temelj svekolikog drutvenog ivota. Problem se sastoji u
sljedeemu: premda jedinka moe profitirati od uzajamne suradnje, ona
moe postii jo bolje rezultate ako eksploatira suradnike napore drugih
jedinki. Iste jedinke u veem vremenskom razdoblju mogu ponovno
stupiti u interakciju, i tada nastaju sloeni obrasci stratekih interakcija.
Kako su pokazala prethodna poglavlja zatvorenikova dilema omoguuje
formalizaciju stratekih mogunosti koje postoje u takvim situacijama.
Prevara u pojedinanom susretu rjeenje je ne samo u teoriji igara, ve i
u biolokoj evoluciji. Zbog mutacija i prirodne selekcije, ona je rezultat
neizbjenih evolutivnih trendova: ako se isplativost mjeri evolucionom
prilagodbom, i ako su interakcije parova jedinki sluajne i neponovljive,
tada se sve populacije koje se koriste mjeavinom nasljednih strategija
razvijaju prema stanju u kojemu sve jedinke varaju. Kada populacija
koristi takvu strategiju, tada ni jedna promjenljiva strategija ne moe
postii bolje rezultate od neke druge. Ako se igrai vie nee sresti,
strategija prevare je jedina stabilna strategija.
Ali u mnogim biolokim okolinama, iste jedinke mogu se sresti vie od
jednom. Ako jedinka moe prepoznati biveg suigraa i sjetiti se nekih
aspekata prethodnog rezultata, dolazi do strateke situacije s puno
bogatijim skupom mogunosti; tada je rije o takozvanoj ponovljenoj
zatvorenikovoj dilemi. Tada suigra moe koristiti povijest dosadanjih
interakcija kako bi odredio vjerojatnost suradnje ili prevare u sadanjem
potezu. Ali, kao to smo upravo rekli, ako postoji poznati broj interakcija
meu parovima jedinki, stalna e prevara jo uvijek biti evoluciono
najstabilnija strategija, i u stvari jedina koja postoji. To je zbog toga to je
prevara u prethodnoj interakciji bila optimalna za obje strane, stoga je i
prevara u pretposljednjem potezu bila optimalna, i tako dalje unatrag,
sve do prve interakcije.
Model koji smo razradili u prvome poglavlju utemeljen je na realistinijoj
pretpostavci da broj interakcija nije unaprijed zadan. Umjesto toga,
postoji neka vjerojatnost da e se nakon sadanje interakcije dvije
jedinke ponovno sresti. Bioloki faktori koji utjeu na razmjer
vjerojatnosti ponovnog susreta ukljuuju duinu ivota, relativnu
mobilnost i zdravlje jedinki. Za svaku vrijednost te vjerojatnosti,
strategija bezuvjetne prevare je uvijek stabilna; ako se svi koriste tom
strategijom, nijedna se suparnika strategija ne moe uspjeno razviti u
toj populaciji.
To moemo izrei i na formalan nain: strategija je evoluciono stabilna
ako populacija jedinki koja koristi strategiju prevare ne moe biti
ugroena nekim rijetkim mutantom koji bi koristio drukiju strategiju.
Potencijalno moe postojati mnogo evoluciono stabilnih strategija. U
stvari tvrdnja jedan iz prvog poglavlja pokazala je da kada je vjerojatnost
dovoljno velika, ne postoji najbolja strategija, bez obzira na ponaanje
drugih jedinki u populaciji. Ali premda ne postoji najbolja strategija, iz

toga ne slijedi nemogunost analize. Upravo suprotno, u poglavljima 2 i

3 pokazali smo da osim stabilnosti neke strategije moemo analizirati i
njezinu grubost i poetnu sposobnost za opstanak.
Iznenauje nas koliko je iroko podruje bioloke stvarnosti koju
obuhvaa takav pristup teorije igara. Prvo treba rei da organizam ne
treba imati mozak kako bi koristio neku strategiju. Bakterije, primjerice,
imaju osnovnu sposobnost za igranje igara prvo po tomu to su bakterije
vrlo osjetljive na izabrane aspekte svoje okoline, posebno prema
njezinim kemijskim svojstvima; drugo, to pretpostavlja da one mogu
razliito reagirati prema ponaanju drugih organizama u okolini; tree,
da se uvjetovane strategije ponaanja svakako mogu naslijediti, i
etvrto, da ponaanje bakterije moe utjecati na prilagodljivost drugih
organizama u okolini, kao to i ponaanje drugih organizama moe
utjecati na prilagodljivost bakterije. Nedavna istraivanja pokazala su da
ak i virus moe koristiti uvjetovane strategije.
Premda strategije lako mogu uzeti u obzir razliite reakcije i osjetljivost
prema nedavnim promjenama u okolini, kao i kumulativne prosjeke iz
veeg vremenskog razdoblja, razmjer osjetljivosti i sposobnosti reakcije
ogranien je drugim faktorima. Bakterija ne moe protumaiti ili se
sjeati sloene sekvence prolih promjena; ona vjerojatno takoer ne
moe razlikovati razliito podrijetlo povoljnih ili nepovoljnih promjena.
Neke bakterije primjerice stvaraju vlastite antibiotike zvane bakteriocini.
Oni su za istovrsne bakterije bezopasni, ali su za druge destruktivni.
Bakterija moe prilagoditi koliinu stvaranja vlastitog bakteriocina prema
tome uoava li prisutnost slinih neprijateljskih proizvoda u svojoj okolini,
ali ona ne moe htjeti usmjeriti toksin prema napadau.
Kako se penjemo evolucionom ljestvicom neuralne sloenosti, igra
ponaanja postaje bogatija. Inteligencija primata, ukljuujui i ljude, na
niz naina poboljava odgovore: to je sloenije pamenje, to je sloenije
procesiranje informacija kojim e se prema dosadanjoj interakciji
odrediti sljedei potez, to je bolja procjena vjerojatnosti budue
interakcije s istom jedinkom, to je bolja sposobnost razlikovanja razliitih
jedinki. Razlikovanje drugih jedinki jedna je od najvanijih sposobnosti jer
omoguuje stvaranje interakcija s mnogim jedinkama a da ih se ne
tretira kao jednake, ime se omoguuje stvaranje razliitih strategija:
nagrada za suradnju jedne jedinke i kanjavanje druge za prevaru.
Model ponovljene zatvorenikove dileme manje je ogranien negoli se ini
na prvi pogled. Ne samo da vrijedi za interakciju dvije bakterije ili dva
primata, on vrijedi i za interakciju izmeu kolonije bakterija i recimo
primata koji slui kao domain. Nije nam potrebna pretpostavka prema
kojoj su isplate dviju strana usporedive. Rezultati e se moi primijeniti i
ako isplata svake strane zadovolji nejednakosti kojima se definira
zatvorenikova dilema, kako smo rekli u poglavlju 1.
Model meutim pretpostavlja da se izbori vre simultano u diskretnim
vremenskim intervalima. U mnogim aspektima analize, to je
ekvivalaentno trajnoj interakciji u vremenu, pri emu duina vremena
izmeu poteza odgovara minimumu vremena proteklog izmeu
ponaanja na jednoj strani i odgovora na drugoj. Budui da model tretira
izbore kao simultane, ak i kada bismo ih tretirali kao sekvencijske, ne bi
bilo do bitne razlike.

Ako se sada okrenemo razvoju teorije, evolucija suradnje moe se

konceptualizirati pomou tri pitanja:
1. Snaga. Koja vrsta strategije moe uspijevati u arolikoj okolini
sastavljenoj od jedinki koje koriste razne, vie ili manje sofisticirane
strategije?
2. Stabilnost. U kojim se uvjetima neka strategija, kada se potpuno
uspostavi, moe oduprijeti mutiranim strategijama?
3. Poetna podobnost. ak i ako pretpostavimo da je strategija snana i
stabilna, postavlja se pitanje na koji se nain ona moe udomiti u okolini
u kojoj dominira nesuradnja?
Kompjutorsko natjecanje opisano u poglavlju 2 pokazalo je da je
strategija suradnje milo-za-drago, strategija utemeljena na recipronosti
vrlo jaka. Ta jednostavna strategija pobijedila je u oba kola natjecanja, i u
pet od est glavnih varijanti drugog kola. Ekoloka analiza pokazala je da
su manje uspjena pravila bila neprimjerena, a da je strategija milo-zadrago nastavljala davati dobre rezultate i u interakciji s pravilima
drukije strategije koja je poetno davala dobre rezultate. Stoga se
suradnja utemeljena na recipronosti moe udomiti u arolikoj okolini.
Kada strategiju prihvati cijela populacija, pitanje evolucione stabilnosti
pretvara se u pitanje moe li se ta strategija oduprijeti mutirajuim
strategijama. Matematiki rezultati iz poglavlja 3 pokazali su da je miloza-drago evoluciono stabilna strategija ako i samo ako postoji dovoljno
velika vjerojatnost da e se jedinke ponovno sresti.
Milo-za-drago nije jedina evoluciono stabilna strategija. Pokazalo se
ustvari da je strategija svi varaju stabilna i bez obzira na vjerojatnost
nastavka interakcije. Stoga se moramo pitati kako je evolucioni trend
suradnikog ponaanja uope mogao zapoeti.
Genetska teorija srodstva ukazuje na vrlo prihvatljivu mogunost bijega
iz stabilne i trajne ravnotee dobivene koritenjem strategije svi
varaju. Blisko srodstvo igraa doputa pravi altruizam - rtvovanje
sposobnosti jedne jedinke zbog koristi druge. Pravi altruizam moe se
razviti ako u nekoj skupini srodnih jedinki geni koji stvaraju altruizam
postiu bolje ukupne rezultate u procjeni trokova, koristi i bliskost gena.
Ne varati, u zatvorenikovoj dilemi s jednim potezom, svojevrsni je
altruizam; stoga se ta vrsta ponaanja moe razviti ako su dva igraa
dovoljno srodna. Stoga se novo izraunavanje isplativosti moe postii
tako da se kae da je jedinka imala djelomian interes u partnerovoj
dobiti (odnosno, shvaanjem isplate pomou takozvane inkluzivne
podobnosti). Takvo izraunavanje esto moe eliminirati spomenute
nejednakosti, i u tom sluaju poinje se bezuvjetno preferirati suradnja.
Stoga je mogue zamisliti da se koristi suradnje u situaciji poput
zatvorenikove dileme mogu postii u skupinama srodnih jedinki. to se
tie parova roditelj - potomak ili para roaka, rezultati bi oito bili
obeavajui, stoga su poznati mnogi primjeri suradnje ili odbijanja
egoizma kod takvih parova.
Kada se uspostave geni za suradnju, selekcija e poticati strategije koje
e temeljiti suradniko ponaanje na povoljnim naznakama u okolini.
Faktori poput promiskuitetnog oinstva i zbivanja na rubovima loe
definirane skupine, uvijek e voditi neizvjesnim odnosima meu
potencijalnim igraima. Ali shvaanje poboljanja odnosa meu

srodnicima i korist od tih naznaka za odreivanje suradnikog ponaanja,

uvijek e omoguavati napredak u prilagoavanju. Kada je odabrana
suradnja, naznaka srodnosti postat e jednostavna injenica
recipronosti suradnje. Stoga e faktori modifikacije prema sebinom
ponaanju poslije negativnog odgovora suigraa biti korisniji kada je
stupanj srodnosti mali ili upitan. Sposobnost da se ponaanje prilagodi
ponaanju druge jedinke moe dovesti takvu suradnju u uvjete u kojima
e biti sve manje i manje srodnosti. Napokon, kada je vjerojatnost da e
se dvije jedinke ponovno sresti dovoljno velika, suradnja utemeljena na
recipronosti moe se udomiti i postati evoluciono stabilna i u
populacijama bez srodstva.
(...)
Kronoloka pria koja se pojavljuje iz navedene analize je sljedea:
Strategija svi varaju je evoluciono stabilno pra-stanje. Ali suradnja
utemeljena na recipronosti moe se udomiti pomou dva razliita
mehanizma. Prvo, moe postojati srodstvo meu strategijama mutanata,
pri emu geni mutanta imaju interes u tuem uspjehu i pri emu se
isplativost interakcije mijenja kada se gleda s perspektive gena a ne iz
perspektive jedinke. Drugi mehanizam za otklanjanje trajnog varanja jest
stvaranje klastera (skupina) kojim e se stvoriti vea proporcija
interakcija za svakoga, premda taj klaster ini samo zanemariv razmjer
svih interakcija u okolini jedinki koje koriste strategiju svi varaju.
Natjecanje opisano u 3 poglavlju pokazuje da je u uvjetima raznolikih
strategija, strategija milo za drago vrlo snana. Ona je uspjena u
velikom broju uvjeta i postepeno, u ekolokim simulacijama koje sadre
veliku raznolikost vie ili manje sofisticiranih pravila odluivanja,
nadvladava sve ostale strategije. I ako je vjerojatnost da e se interakcija
meu dvjema jedinkama nastaviti dovoljno velika, tada milo-za-drago
postaje evoluciono stabilna strategija. tovie, njezina je stabilnost
posebno izvjesna jer se moe oduprijeti cijelom nizu napada klastera koji
koriste razne mutirajue strategije. Stoga suradnja utemeljena na
recipronosti moe zapoeti u dominantno nekooperativnom svijetu, ona
se moe ukorijeniti u arolikoj okolini, i braniti se od suparnikih jednom
kada se potpuno razvije.
Raznolikost biolokim primjena ovog pristupa slijedi iz dvaju zahtjeva
evolucije suradnje. Osnovna ideja sastoji se u tomu da jedinka koja vara
ne smije pobjei a da druge jedinke nemaju mogunost djelotvorne
osvete. Jedinka koja vara ne smije se izgubiti u anonimnom moru drugih
jedinki. Vii organizmi izbjegavaju taj problem svojom dobrorazvijenom
sposobnou da raspoznaju mnoge razliite jedinke vlastite vrste, ali se
zato nii organizmi moraju oslanjati na mehanizme koji drastino
ograniuju broj razliitih jedinki ili kolonija s kojima mogu svrsishodno
stupati u interakciju. Drugi vani zahtjev kojim osveta postaje
svrsishodna jest da postoji relativno velika vjerojatnost da e se iste
dvije jedinke ponovno sresti.
Kada organizam nije sposoban raspoznati jedinku s kojom je ve bio u
interakciji, mora postojati dodatni mehanizam kojim e se osigurati da
sve njegove interakcije budu s istim igraem. To se moe izvesti
odravanjem stalnog kontakta s drugim. Ta se metoda koristi u mnogim
simbiozama, u situacijama bliskih veza uzajamne koristi izmeu lanova
razliitih vrsta.
(...)

Drugi mehanizam izbjegavanja potrebe za raspoznavanjem jest

stvaranje garancija za jedinstvenost sparivanja igraa koritenjem
fiksiranog mjesta susreta. Razmotrimo primjerice simbioze ienja, u
kojima male ribe ili glavonoci uklanjaju ili jedu parazite iz tijela ili ak iz
usne upljine veih riba koje bi mogle biti njihov potencijalni istrebitelj.
Te vodene simbioze ienja pojavljuju se u obalnim ili stjenjastim
okolnostima u kojima ivotinje ive na fiksnom teritoriju. ini se da su
takve simbioze nepoznate u slobodnim uvjetima otvorenog mora.
I druge su simbioze karakteristine za situacije u kojima postoji
vjerojatnost trajne asocijacije. Obino one ukljuuju kvazi-trajno
sparivanje jedinki, srodniko sparivanje ili sparivanje jedinki sa zalihama.
Nasuprot tomu, uvjeti slobodnog mijeanja i tranzitornog sparivanja u
kojima je raspoznavanje nemogue daleko e vjerojatnije rezultirati
eksploatiranjem, parazitiranjem, bolestima i slino. Kolonije mrava
primjerice participiraju u mnogim simbiozama a katkada su i vrlo ovisne
o njima, dok pele koje su daleko nestalnije po mjestu boravka, za razliku
od mrava, nemaju poznatih simbioza, ali imaju mnoge parazite. Mala
slatkovodna ivotinja Chlorohydra viridissima ima stalnu stabilnu vezu sa
zelenom algom koja se gotovo prirodno nalazi u njezinim tkivima i koju je
teko ukloniti. U toj vrsti alga se prenosi na novu generaciju pomou jaja.
Hydra vulgaris i Hidra attentuata takoer se povezuju s algama ali se ne
prenose jajima. Za te se vrste kae da infekcija nastaje oslabljivanjem
ivotinja koju prate patoloki simptomi koji nesumnjivo upuuju na
parazitizam biljke. Ponovno vidimo da nestalnost asocijacije tendira k
destabilizaciji simbioze.
U vrstama s ogranienom sposobnou raspoznavanja drugih lanova
iste vrste, reciprona suradnja moe biti stabilna uz pomo mehanizma
koji smanjuje nunost razlikovanja. Teritorijalnost moe sluiti toj svrsi.
Fraza stabilni teritorij znai da postoje dvije vrlo razliite vrste
interakcije: s jedinkama susjednih teritorija u kojima je vjerojatnost
interakcije velika, i sa strancima s kojima je vjerojatnost budueg susreta
mala. U sluaju mujaka teritorijalnih ptica, zviduk se koristi kako bi se
susjedi meusobno raspoznali. U skladu s tom teorijom, mujaci
teritorijalnih ptica pokazuju puno agresivnije reakcije kada uju zviduk
nepoznatog mujaka negoli u sluaju zviduka susjeda.
Reciprona suradnja moe biti stabilna s veim brojem jedinki ako
sposobnost razlikovanja moe pokriti veliku raznolikost, odnosno kada su
dodatni mehanizmi poput lokacije nepotrebni. Kod ljudi je ta sposobnost
dobro razvijena, i uglavnom se temelji na raspoznavanju lica. Da je ta
funkcija postala posebna specijalizacija pokazuje sluaj modanog
poremeaja zvanog prosopagnosia. Normalna osoba moe imenovati
drugu osobu iskljuivo raspoznavanjem obiljeja lica, unato tome to su
se one s godinama mogle bitno promijeniti. Ljudi koji boluju od
prosopagnosije nisu sposobni stvoriti takve asocijacije i pored toga imaju
i druge neuroloke simptome osim gubitka nekog dijela vidnog podruja.
Lezije odgovorne za taj poremeaj pojavljuju se u odreenom dijelu
mozga: u doljnjem dijelu vidnih renjeva koje se proteu naprijed prema
unutranjoj povrini temporalnih renjeva. Lokalizacija tog uzroka,
specifinost njezinih posljedica, ukazuje na injenicu da je prepoznavanje
individualnih lica igrala vanu ulogu u stvaranju izvora modanih
informacija i u njegovoj posebnoj specijalizaciji.

Kao to je sposobnost prepoznavanja drugog igraa nevjerojatno vana u

proirenju stabilne suradnje, tako je i sposobnost motrenja indicija za
pojavljivanje trajne interakcije vrlo korisna indikacija za to hoe li
reciprona suradnja biti stabilna. Kada relativna vanost buduih
interakcija padne ispod odreenog praga stabilnosti, vie se nee
isplatiti reciprono uzvraati na tuu suradnju. Bolest jednog partnera
koja dovodi do smanjenja sposobnosti bit e vrlo uoljivi znak opadanja
vanosti buduih interakcija. Tada moemo oekivati da e obje ivotinje
u dosadanjem partnerstvu postati nekooperativnije. Starenje partnera
je takoer vrlo vaan faktor tog smanjenja, ono poveava inicijativu za
prevaru jer je mogunost jednokratne dobiti vea kada se vjerojatnost
budue interakcije dovoljno smanji.

...
Mogunosti uspostavljanja suradnje i bez formalnih dogovora imaju
svoju svijetlu stranu u drugim kontekstima. Npr, to znai da suradnja na
kontroli trke u naoruanju ne mora ii u potpunosti kroz formalne
mehanizme pregovarakih dogovora. Do kontrole u naoruanju moe
doi i preutno. Svakako, injenica da SAD i Rusija znaju da e dugo
vremena imati posla jedni s druigima svakako je pomogla u stvaranju
nunih uvjeta. Voe se ne moraju meusobno simpatizirati da bi dolo do
suradnje. Nisu to inili ni vojnici u Prvom svjetskom ratu koji su nauili da
ive i puste ivjeti.
Povremeno politiki voe dou na pomisao da ne treba suraivati s
drugom zemljom, nego da je bolji plan natjerati je na bankrot. To je
krajnje riskantan potez budui da se meta takvog napada nee samo
tako povui iz normalne suradnje, nego da e biti snano motivirana da
eskalira konflikt prije nego to do kraja oslabi. Japansko oajniko
ponaanje na Pearl Harboru, npr, bio je odgovor na snane amerike
ekonomske sankcije kojima se pokualo zaustaviti japansku intervenciju
u Kini. Radije negoli da ostavi na miru ono to je smatrao svojom
vitalnom sferom, Japan je odluio napasti Ameriku prije nego li jo vie
oslabi. Japan je shvaao da je Amerika mnogo snanija ali je odluio da je
- s obzirom na kumulativni efekt sankcija - bolje napasti negoli ekati da
situacija postane jo gora.
Pokuati nekoga oboriti na koljena mijenja vremensku perspektivu
sudionika dovodei u pitanje buduu interakciju. Bez sjenke budunosti,
suradnju je nemogue odrati. Tako je uloga vremenske perspektive
kritina za odravanje suradnje. Kada je vjerojatno da e se suradnja
nastaviti dugo vremena, a igrai dostatno brinu o svojoj zajednikoj
budunosti, uvjeti su sazreli za pojavu i odravanje suradnje.
Temelj suradnje nije povjerenje nego trajnost odnosa. Kada su uvjeti
povoljni, igrai poinju suraivati uei kroz pokuaj i pogreku o
mogunostima meusobnih nagraivanja, imitacijom drugih uspjenih
igraa, ili ak slijepim procesom selekcije uspjenijih strategija pri emu
otpadaju manje uspjene. Vjeruju li si igrai meusobno manje je vano
na due staze od injenice jesu li uvjeti dovoljno sazreli da se moe
stvoriti stabilni uzorak suradnje.
Kao to je vana budunost, vana je i prolost, za nadgledanje
trenutnog ponaanja. Bitno je da su igrai u stanju opaziti i odgovoriti na
prethodne meusobne poteze. Bez te sposobnosti, varanje se ne bi
kanjavalo, a potreba za suradnjom bi nestala.
Uloga vremenske perspektive ima vane implikacije za stvaranje
ustanova. U velikim organizacijama, poput poslovnih tvrtki i birokratskih

ustanova, inovnici se esto premjetaju s jednog poloaja na drugi, u

SAD otprilike svake dvije godine. To ih snano potie da se koncentriraju
na kratkorone uspjehe i efekte, i da se ne obaziru na posljedice kakve
e njihovi postupci imati na dui rok i po cjelokupnu organizaciju. Oni
znaju da e ubrzo biti na drugoj poziciji, i da posljedice njihovog
djelovanja na sadanjem mjestu nee biti njima pripisivane, nakon to
odu. To im daje poticaj da varaju kada se rok slubovanja primie kraju.
Do sline pojave dolazi kada se za nekog politikog vou smanje
mogunosti ponovne izborne pobjede. Isto je sa ostarjelim politiarima.
Sa stajalita javnosti, politiar na kraju karijere moe biti opasan jer raste
njegovo iskuenje da poloaj iskoristi za privatne ciljeve.
Budui da je izmjena politikih voa sutina demokratske kontrole,
problem se mora rijeiti na drugi nain. U tome pomau politike stranke,
budui da ih javnost dri odgovornima za djela koja poine njihovi
izabrani lanovi. Glasai i stranke su u dugotrajnom odnosu, i to daje
strankama poticaj da izaberu kandidate koji nee iznevjeriti svoje
dunosti. Ako se otkrije da se neki politiar upustio u poslove koji nisu
moralno ili zakonski doputeni, glasai e to kazniti time to na narednim
izborima nee birati druge kandidate njegove stranke. Republikanska
stranka u SAD je tako bila kanjena nakon Watergatea. To pokazuje da
birai uistinu dre da su stranke odgovorne za zastranjivanja svojih
lanova.
Teorija suradnje ima implikacije po individualni izbor isto kao i po
ustroj ustanova. Govorei osobno, jedno od najveih iznenaenja koja
sam doivio radei na projektu o zatvorenikovoj dilemi bilo je otkrie
vrijednosti brze reakcije na provokaciju. Prije sam vjerovao da ovjek ne
smije djelovati impulzivno, da se ne smije prebrzo naljutiti. Rezultati
kompjutorskog natjecanja zatvorenikova dilema pokazuju da je
zapravo bolje brzo odgovoriti na provokaciju. Pokazalo se da ako netko
odugovlai s odgovorom na prijevaru, postoji rizik od odailjanja krivog
signala. to due prijevare ostaju nekanjene, to e prije drugi igra
izvui zakljuak da se varati isplati. A to snanije se uzorak oblikuje, to
ga je tee preinaiti. Implikacija je da je bolje pokazati da ste
isprovocirani prije negoli kasnije. Uspjeh strategije milo za drago
nedvosmisleno ukazuje na to. Odgovarajui na provokaciju istoga asa,
ta strategija daje najbri mogui povratni odgovor, poruujui da se
prijevara ne isplati.
Odgovor na mogue povrede sporazuma o kontroli naoruanja takoer
ukazuje na takav zakljuak. Sovjetski Savez je povremeno poduzimao
neke korake koji su - ini se - bili zamiljeni da ispitaju granice strpljenja
SAD. to su prije SAD odgovarale na takve provokacije, to bolje. ekati
da se provokacije nagomilaju samo znai riskirati nove nevolje.
Brzina odgovora ovisi o vremenu koje je potrebno da se otkrije kakav
je potez odigrao drugi igra. to je krae to vrijeme, to je suradnja
stabilnija. Brzo otkrivanje znai da sljedei potez u interakciji dolazi brzo,
ime se poveava sjena budunosti. Zbog toga, jedini sporazumi o
kontroli naoruanja koji e biti pouzdani jesu oni ije se povrede mogu
brzo otkriti. Kritini zahtjev jest da se povrede otkriju prije negoli ih bude
nagomilano previe, tako da rtva vie nije u stanju ne odgovoriti istom
mjerom.
Rezultati
natjecanja
koji
se
tiu
vrijednosti
provokabilnosti
komplementarni su s teoretskom analizom pitanja to je potrebno nakom
prijateljskom pravilu igre da bi bilo i kolektivno stabilno. Da bi takvo
pravilo bilo u stanju oduprijeti se nasrtajima, ono mora biti osjetljivo ve
na prvi pokuaj prijevare sa strane partnera. Teoretski, odgovor ne mora
doi istoga asa, i ne mora biti sasvim izvjestan, ali mora ostaviti dojam

da je vrlo vjerojatno da e se pojaviti. Vana stvar je ne ostaviti

protivnika u uvjerenju da moe varati nekanjeno.
Naravno, pretjerana osjetljivost je opasna. Opasnost je u tome da
ukoliko drugi igra pokua varati, osveta dovede do nove osvete, i da
konflikt degenerira u beskonani niz meusobnih prijevara. To je sasvim
sigurno ozbiljan problem. Npr, u mnogim kulturama krvne osvete meu
klanovima nastavljaju se godinama, pa ak i generacijama.
To trajanje konflikta posljedica je halo-efekta: svaka strana odgovara na
posljednju prijevaru partnera novom prijevarom. Rjeenje tog problema
jest da se nae sredinji autoritet koji e urazumiti obje strane, nameui
vladavinu zakona. Naalost, ovo nije uvijek mogue. Pa ak i kada je
mogue, sudski trokovi za rjeavanje rutinskih problema, kao to su npr.
potivanje poslovnih ugovora, mogu biti pretjerani a da bi se isplatili.
Kada je nastup sredinjeg autoriteta nemogu ili preskup, najbolja
metoda je pouzdati se u strategiju koja je u stanju upravljati sama
sobom.
Takva strategija mora bili osjetljiva na provokacije, ali njen odgovor na
provokacije ne smije biti pretjeran tako da dovede do beskonanog
ponavljanja meusobnih prijevara. Npr, pretpostavimo da je u doba
hladnog rata Sovjetski Savez, u dogovoru s drugim lanicama
Varavskog pakta proveo djelominu mobilizaciju svojih oruanih snaga u
Istonoj Europi. Ta mobilizacija bi dala Sovjetima dodatnu prednost da je
izbio konvencionalni rat. Koristan odgovor NATO-a bio bio poveati svoje
stanje pripravnosti. Da je SSSR doveo dodatne snage iz Rusije u Istonu
Europu, NATO je trebao dovesti dodatne snage iz SAD-a. Neki teoretiari
predlau da takva vrsta odgovora na provokacije mora biti automatska,
tako da je sasvim jasno da je poveanje budnosti druge strane
standardni postupak koji slijedi nakon provokacije prve strane. Drugi
preporuaju da odgovori mora biti umjereni, tako da npr. odgovor na
mobilizaciju triju brigada bude mobilizacija jedne brigade. To pripomae
ograniavanju halo efekta. Ogranieni odgovor na provokacije je korisna
osobina strategije koja eli postii stabilnu suradnju.
Jednom kada se proiri spoznaja da recipronost koristi svima, mnogi
se poinju njome sluiti. Oekujete li od drugih da e vam na prijevaru
odvratiti prijevarom, ali i na suradnju suradnjom, poet ete izbjegavati
da prvi izazovete nepriliku. tovie, bit ete dovoljno mudri da varate
nakon to vas je netko prevari, pokazujui tako da se ne date
iskoritavati. Dakle, koristit ete strategiju koja je zasnovana na
recipronosti. Tako e initi i drugi. Na taj nain vrijednost recipronosti
poet e se cijeniti sama po sebi. Jednom kada se ljudi ponu njome
koristiti, ona jaa sve vie i vie. To je onaj efekt zupanika o kome sam
prije govorio.
Sada vidimo zbog ega je strategija milo za drago pobijedila na
natjecanju strategije koje su bile mnogo sloenije i u koje je moda bilo
uloeno vie intelektualnog truda. Stvar je u tome da milo za drago ne
postie bolje rezultate od suparnikih strategija. Ona uvijek postie
najbolji prosjeni rezultat, jer druge navodi na suradnju, a ne pobjeuje
ih. Mi smo navikli da razmiljamo o natjecanjima na kojima je samo
jedan pobjednik, natjecanjima poput aha ili koarke. Ali svijet nije takav.
U irokom spektru ivotnih situacijama meusobna suradnja bolja je od
obostranog poraza. Klju uspjeha ne lei u tome da se savlada i pobijedi
druge, nego da ih se natjera da surauju.
Danas su najvaniji problemi s kojima se ovjeanstvo suoava
problemi meunarodnih odnosa, gdje se neovisne, egoistine nacije
meusobno sukobljavaju u gotovo anarhinim uvjetima. Mnogi od tih
problema nalikuju proirenoj zatvorenikovoj dilemi. Primjeri ukljuuju

utrku u naoruanju, kontrolu nuklearnog oruja, krize raznih vrsta i

njihovo rjeavanje, ratove. Naravno, realistino shvaanje tih problema
treba uzeti u obzir i mnotvo drugih faktora koji nisu ukljueni u izvornu
zatvorenikovu dilemu (kao npr. ideologije, birokraciju, odanost
odreenim vrijednostima, stvaranje koalicija, mogunost posredovanja i
ulogu voa). Svejedno, mislim da su uvidi do kojih sam doao
prouavajui suradnju korisni i za rjeavanje spomenutih problema.
Od doba starih Grka sve do danas osnovni problem politike teorije bio je
kako da ljudski rod shvati i sebi podredi naizgled slijepe sile povijesti?
Savjet koji bih ja mogao dati voama isti je onome koji sam dao igraima
u kompjutorskom natjecanju organiziranom da bih dobio odgovor na
zatvorenikovu dilemu: ne budite zavidni, ne varajte prvi, odgovarajte
reciprono na suradnju i varanje, i nemojte se praviti previe pametni.
Sr problema kako izvui najbolje iz suradnje jest u tome to je uenje
pomou pokuaja i pogreke sporo i bolno. Uvjeti za takvo uenje su
povoljni ukoliko je vremena mnogo, ali nemamo uvijek mnogo vremena
da ekamo na to da nas spontani procesi polako dovedu do meusobno
produktivnih strategija, koje su uvijek zasnovane na recipronosti.
Potrudimo li se razumjeti i prouiti te procese, moda emo moi
iskoristiti nae spoznaje da bismo ubrzali evoluciju suradnje.
Prevela Rajka Rusan