PITANJA I ODGOVORI ZA HISTORIJU JEZIKA II

1. Koje su razlike srednjovjekovne bosanske irilice u odnosu na srpsku?

Srpska irilica na fonetskom planu izvedeno je ujednaavanje oba poluglasa, od ranih
vremena pie se samo jedan to je u skladu s narodnim govorom. U XIII stoljeu poluglas
u jakom poloaju daje a. U kasnijim epohama dolazi do uopavanja (u Resavskoj koli),
poluglas se zamjenjuje vokalom a u opem smislu, osim na apsolutnom kraju rijeei (otc
otac, ps pas). Strani utjecaj proizveo je sa se u irilinoj redakciji sekvenca v pie u
obliku va umjesto govornog u: vaistinu, vaskrs. Za pisanje sekvence JA se koristi ligatura
, a A je kao . U bosanskoj je izostavljaju ligatura , a vokal e se na poetku sloga ita
je (MOEMU). Umjesto Dva poluglasa pie se samo jedan. Nazali se zamjenjuju vokalima
e i u. (ovo je mnogo kompleksniji odgovor i njegovu sutinu moemo nai u Hrestomatiji
I od 151. strane do 173.)
2. Navesti jezike osobine i od ega se sastoji Hvalov zbornik.
Hvalov zbornik je vjerski zbornik krstjanina Hvala sainjen za hercega Hrvoja Vukia
Hrvatinia 1404. godine. Hvalov zbornik pisan je bosanskom irilicom, u paleografskom
smislu vrlo slinom irilici srpskih spomenika, ali sa nekim posebnostima koje su vrlo
karakteristine za bosanske rukopise XV vijeka. Sastoji se od 359 bogato ukraenih
listova pergamenta. Pisan je u jendom stupcu formata 11x7. Oblijuje mnotvom inicijala,
iluminacija, minijatura i zastavica pod izrazitim utjecajem gorikog stila. Sadri biblijske
tekstove, odnosno itav Novi zavjet (etiri evanelja, Apokalipsa, Djela apostolska,
Poslanice), te etiri nebiblijska apokrifna teksta. Danas se nalazi u Boolonji. Herta Kuna
je pokuala odrediti glavne jezike karakteristike Hvalovog zbornika. Pisan je bosanskom
irilicom, u paleografskom smislu vrslo slinom irilici srpskih spomenika, ali s izrazitim
osobinama karakteristinim za bosanske rukopise XV stoljea. Pismo je poluustav,
poneto kvadratian, arhainiji od srpsko pisma. U inicijalnom i postvokalskom poloaju
sekvenca /ja/ se obiljeava jatom, a sekvenca /je/ sa , mada se u Hvalovom zborniku
javlja i ligatura u 3. l. Sg. c. Od prejotiranih vokala inae e u upotrebi samo /ju/ i
to iza vokala. Vrlo izrazita osobina i upotreba grafema L i N s vrijednou /l/ i /n/ a
podjednako i sa vokaliziranim /l/ i /n/ kao i upotreba erva za // i //, za // u
ogranienom broju primjera. Od grkih grafema pristutna je omega. Najizrazitija osobina
je nedvojbena ikavska zamjena jata to se u pismu odraava kao izjednaavanje fonoloke

vrijednosti jata, jerija i /i/. Zamjena poluglasa sa /a/: kratak. uvanje starolsavenskog
kao vrijednost /t/. Feekventna upotreba tokavizama. Upotreba koji koja koje umjesto ie
jee jae.
2a. Navesti najvanije odlike bosanske redakcije staroslavensog jezika.
Bosanska redakcija stls. nije pripadala ni irilskoj ni glagoljskoj jer se nalazila izmeu te
dvije pa se razvijala na temeljima Crkve bosanske. Oblikovala se u periodu od XI do XV
stoljea. Do danas je sauvano malo glagoljskih spomenika jer se vrilo njihovo unitavanje.
Glagoljski rukopisi koji su sauvani u odlomcima su: Grikoviev, Mihaniev, Splitski
odlomak, jedna glagoljska stranica u irilinom ajnikom evanelju. Ovi tekstovi svjedoe
glagoljicu prijelaznog tipa izmeu oble i uglate glagoljice. Znaajni su zbornici: Hvalov,
Radosavljev, Mletaki koji imaju i biblijske ali i apokrifne tekstove. Prepoznatljiva je
bosanska epigrafika, svojevrsna lapidarna tradicija (natpisi na stecima, Humaka ploa,
Kulinva ploa), pa razliiti administrativno-pravni spisi (Povelja Kulina bana). U ranom
srednje vijeku, XI i XII stoljee, uoljive su promjene stsl.jezika. Glas jat se izgovara u svojoj
punoj vrijendosti. U specijalnim pozicijama na poetku rijei i iza vokala javlja se kao
grafijska oznaka za /ja/. U bosanskoj redakciji izostavlja se staroslavenska ligatura , vokal E
se na poetku rijei ita kao je. Sonanti lj i nj se ne obiljeavaju (povelov, krstitel). Umjesto
jora i jera pie se smao jer. U XV stoljeu se i on u slabom poloaju izostavlja a u jakoj
poziciji vokalizira. (vijenac rema starijem ). U tekstovima sa podruja zapadnog
djela bosanske redakcije prosutna je zamjena praslavenskog palatalnog d' (iz starog
jotovanja) glasom j (hojahu hoahu). Nazali se zamjenjuju vokalima e i u. Vokal
/u/ je zamijenio staroslavenski prijedlog v
3. Koje je jedino evanelje koje se uva u Bosni, navesti njegove karakteristike?
ajniko jevanelje, XIV-XV v. Na pergamentu; 19,5 x 15; 167 ff.; jednostupan; noviji
povez od drveta i mrke koe; bosanska irilica, poluustav, te jedna strana deformirane
glagoljice; slabije iluminiran. Sadraj: etverojevanelje, jevanelja po Matiji, po Marku, po
Luki i po Jovanu). Marginalni zapisi nalaze se na 83', 115 V , 116 r , 125 V , 144 , 145 r ,
najznaajniji na 115 V i 116 r , koji predstavljaju jedan zapis, koji glasi: asnomu i
velemudromu priateju, momu Jubimomu i veledragomu dobromu i plemenitomu vlastelinu
knezu i mnogo potenomu i svake asti i potene dostoinomu knezu Pavlu neka zna kako ja
piu i bog te u (a)sti drei, - Zapisi su pisani bosanskom brzopisnom irilicom. Glagoljski
zapis sadri tekst jevanelja po Jovanu (XV, 17-20), pisao ga je u kasnijem vremenu ekavac,

pravoslavac. Pretpostavlja se da je ajniko jevanelje pisano u kancelariji Pavla

Radenovia, u istonoj Bosni, svakako u njegovo vrijeme. Pisalo ga je vie pisara, a danas se
nalazi u ajniu u pravoslavnoj crkvi, prepravljano je kasnije za liturgijsku upotrebu. U
pogledu veza sa srpskom redakcijom vrlo je karakteristian spomenik "ajniko evanelje",
koje u nekim svojim dijelovima potvruje intenzivne veze s resavskom kolom (Jerkovi
1971:597-601), dok je u drugim dobro tradirani bosanski tekst. Ukoliko je nastalo na terenu
na kojem se danas nalazi vrlo je vjerovatno da su uticaji iz Srbije mogli biti direktni, a
ikavizam ovog evanelja, koji i nije tako izrazit kao u nekim drugim kodeksima (Jerkovi
1971:163-171), mogao bi biti i oznaka tradiranosti jednog njegovog predloka. Glagoljski i u
ajnikome evanelju s kraja 14. ili poetka 15. st.
4. Kakav je refleks praslavenskog jotovanja glasa d u Kulinovoj povelji?
Da su, u to vrijeme, asimilaciono-disimilacioni procesi, uslovljeni gubljenjem poluglasnika iz
slabog poloaja, bili vrlo ivi, govori i primjer: od rostva. Takav oblik, sa skupinom d<d
preuzet je iz crkvenih spomenika, iz crkvenog jezika, nije, dakle, narodni oblik, ne pripada,
uz to, fonetici tokavskih govora. U to-govorima, kao to se zna, prema prasl. skupini *dj
imamo d'> (up. roditi-roen, tako i mea i sl.). U obliku koji nalazimo u Povelji, kao to
vidimo, dolo je do uproavanja skupine d: rodstva > rostva. I to govori da je
poluglasnik nestao sa kraja sloga rodstva. Poslije toga skupina d dola je u neposredni
kontakt sa skupinom stv i tu je, sada, dolo do uproavanja, do gubljenja ploziva d/t ispred
skupine st. Sr(d)cem, zledi zlobe. ma jo jedan oblik u Povelji koji upuuje na zakljuak
da je sekv. dc/tc uproena, da se ve bio izgubio ploziv d/t ispred afrikate c. To je oblik
srdcem. U Povelji, i kod Ljub. Stojanovia, i u tzv. originalu, imamo titlu iznad ovako
napisanog oblika instrumentala singulara imenice srce. A tu, kao to vidimo, nema nikakvog
uproavanja. Tu se nalazi poluglasnik izmeu d i c, znai, formalno, tu ne postoje uslovi za
bilo kakvu redukciju.
5. Koje su jezike razlike bosanskih povelja u odnosu na srpske?
Bosna se razlikuje od Srbije i u tome, da bosanske povelje stoje pod zapadnjakim
utjecajem: u njima nema gotovo nikada tzv. indikcije, dok je ona sasvim obina u Srbiji.
Na dravnim poveljama u Srbiji nema svjedoka, kao to ih nema ni na bizantskim, dok u
Bosni (i osobito na Primorju) ima sva sila svjedoka, i to ve od XIII. stoljea (Ninoslav).
Za to bolje poznajemo bosansko i hercegovako plemstvo nego li srpsko. U bosanskim
poveljama nije ovlaten da podjeljuje prava samo pojedinac, ve kralj sa zborom plemia.

U Bosni u poetku nema potpisa (Ninoslav, Kulin), kao ni kod glagoljaa, ve potpisuje
pisar (a pie po zapovidi kralja Hrvatin dijak), dok se kod Srba potpisuje kralj (Stefan se
pod slavenskim tekstom potpisuje ak grki). Pisarev se potpis trai jo vie na Primorju.
Bugarske i srpske povelje datiraju se po bizantskom uzoru od stvorenja svijeta
(5508. g.), a u Bosni po zapadnom kranskom nainu od roenja Kristova. U Srbiji se
navodi mjesto, gdje je povelja pisana, a u Bosni u XIII. vijeku nikada. U Bosni povelje
imaju svjetovni karakter, te tu nema ni jedne s Atosa, dok je u Srbiji sasvim obratno.
Vladari imaju i latinsku kancelariju; najstarija povelja potjee od Kulina bana (1189.),
pisana narodnim i latinskim jezikom; od Dabie imamo latinsku povelju.
Specifina bosanska formula je: a se lei na zemlji plemenitoj (u Hrvatskoj:
plemenina), koja see sve do Drine. Na kraju se kae npr. ovako: a se lei Ivan u svojoj
zemlji, bratjo, alite me, ja sam bil jako vi, a vi ete biti jako ja. U Bosni su ornamenti:
biljke, oruje, grbovi, konjanici, dakle vlada svjetovni duh, a u Srbiji je sve crkveno. Kao
to je bosanska Hrvatska kulturno i dijelom vjerski (kasnije bosansko krstjanstvo)
posebna jedinica, tako se ona i pismom odvaja od srpske i hrvatske drave, ali kako je
bosanica svojim razvitkom zapadnjaka, njom se slue i drugi Hrvati izvan bosanskog
kraljevstva (Bra, Split, Poljica, Keglevii itd.). Bosna je nekako samostalna, esto
vezana s onom staroslavenskom emancipacijom, koja se ogleda u glagoljskom pismu, pa
kad ve prihvaa irilicu, koja je koncesija grko-istonom duhu, ona se naslanja i na
glagoljicu, udaljuje se od irilice i stvara posebno pismo: odbacuje staroslavenska slova,
koja nisu potrebna hrvatskom jeziku, uvodi nove znakove za svoj narodni jezik, razvija
nove oblike (, v, z), organski se razvija nezavisno od staroslavenske, bugarske i srpske
irilice, prihvaa zapadnjake ligature, podrava prelomljena slova gotice i beneventane i
prima elemente talijanskog pisanja. U bosanskom se pismu ogleda samostalnost pri
fiksiranju znakova za posebne hrvatske glasove, vidi se odreena volja, vidi se originalan
duk tus; ono je pozajmljeno, kao to su pozajmljeni svi alfabeti, ali ono je novo pismo,
kao to su Ulfilino, irilovo i ostala pisma u svijetu.
6. Osnovne jezike i paleografske osobine Kulinove povelje su:
Da je Kulin elio uiniti ivot svojih sugraana boljim i bogatijim, govori i njegov
ugovor sa Dubrovanima o trgovini, a taj ugovor, ta povelja, napisan je 29. avgusta 1189.
godine. Osobine:

a) nazal , bez izuzetka, dao je u: , , , , , ,

, , , . Uz ove oblike, Povelja nam nudi jo i potvrde za
prelaz > u > v, u krajnjoj poziciji rijei: , , , .
b) nazal bez izuzetka je zamijenjen vokalom prednjega reda e: , , ,
, .
c) visoki vokal srednjega reda preao je u visoki vokal prednjega reda i samo iza
zadnjonepanih suglasnika k, g (h): , (up. u staroslov. , , o);
449 ; ali: , , , , . O oblicima: ,
isp. nie.
d) je jo uvijek na svome mjestu: , , , , , ,
, , , , , . Istina, u Povelji se naao i primjer:
, prema kome imamo danas u ijekavskim govorima oblike sa refleksom :
ozlijediti, ozljeda i sl. Tu se pretpostavlja sekundarno , prema 450 .
e) Oba poluglasnika su se svela na jedan, onaj prednjega reda //: , ,
, , , , , , , , ali i: ,
prema starijem: o. Uz to i: , (up. u savremenom jeziku: osam, sa
sekundarnim poluglasnikom).
f) Povelja potvruje i neke izmjene unutar jedne rijei koje imaju asimilacionodisimilacioni karakter: , / , .
g) glasovna skupina v na poetku rijei > u : ; ali: , , , .
Od morfolokih osobina ukazujemo na ove:
a) u genitivu singulara im..r. na -a imamo obliki zavretak -e: ,
;
b) u instrumentalu singulara im..r. na -a imamo obliki zavretak -ov:
, ,
Denazalizacija vokala izvrena je bez izuzetka. Tekst Povelje upuuje na zakljuak da se ta
promjena izvrila dosta rano. Na takav zakljuak upuuju oblici instrumentala singulara na
ov pravov vrov, svoev voov, povelov baov. Mjesto nazala

imamo vokal

prednjega reda -e: ime, knee. To je slika i savremenih to-govora. O bilo kakvim
supstitucijama vokala tu jo ne moe biti ni govora. Zato u Povelji "imamo sauvan ovaj
stari vokal u svim pozicijama u rijei: teb, vru, mseca i sl.
7. Objasnite ta je Berlinska Aleksandrida i navedite jezike karakteristike?
Kao bosanski svjetovni spomenik moe se tretirati tzv. Berlinska Aleksandrida, koju je
objavio Van den Berk u bosanskom irilskom, kurzivnom pismu, ali bez transliteracije i

prijevoda. Aleksandrida je vrlo popularan srednjovjekovni roman o Aleksandru Velikom, iji

je rani prijevod sa grkog na crkvenoslavenski nastao najvjerovatnije u Srbiji, odakle se dalje
irila u Rusiju, i na zapad u Bosnu i Hrvatsku. Takvo lutanje, prihvaanje i dalje irenje je i
inae sudbina srednjovjekovnih romana, s tim to je svaka knjievnost i svaki teren pa i svaki
obraiva, dodavao neto svoga i karakterizirao spis ne samo jeziki nego i stilski, a u
izvjesnoj mjeri i tematski. To nije originalna knjievnost, ali nije ni sasvim neoriginalna. U
njoj je mogo intervencija prepisivaa i obraivaa, mada se, uz izvjestan napor, moe uvijek
pratiti grananje rukopisa. Bosanskom irilicom prepisana su, koliko se za sada zna, dva
rukopisa, ali prema jezikim osobinama kao bosanski mogla bi se primiti samo Berlinska
Aleksandrida, jer je tzv. Rudnika pisana u izrazito akavskom dijalektu i njena jezika
struktura upuuje vie na Poljica kao mogue podruje njenog postanka. Ostaje jo da se
jeziki, a i tekstoloki ispita Gajeva Aleksandrida, pisana latinicom i u znatno kasnijem
vremenu, koja je, meutim, izrazito tokavska, to naravno, jo ne znai da mora biti i
bosanska. Berlinska Aleksandrida potie, najvjerovatnije, s kraja XV v. i zasad je jedini
spomenik te vrste koji se moe vezati za Bosnu. Ova ocjena je donesena, prije svega, na
temelju jezika, manje na temelju pisma, mada u samom djelu jezik nije jedinstven. Kodeks
predstavlja mjeavinu ikavskog i ijekavskog izgovora, to pokazuje da je ve i predloak sa
kojega je rukopis prepisan mogao biti nejedinstven ili je bilo vie predloaka, od kojih je
onda sainjen jedan jedinstveni tekst. Osim toga, po jezikim osobinama glosa moe se
priblino odrediti i teren njihovog nastanka, to je najvjerovatnije srednjobosanski ijekavski
teren, gdje su zasvjedoeni i najarhainiji bosanski ijekavski govori sa dosta starinakog
stanovnitva, 64 a gdje su bili i centri stare bosanske drave, pa, svakako, i njene crkve.
8. ta su lapidarni spomenici i navedite najpoznatije?
Lapidarni spomenici predstavljaju tekstove s literarnim elementima pisane (uklesane) na
kamene ploe. Najznaajniji su natpisi na stecima (natpis iz Pojske, steak iz podrinja na
sarkofagu Radivoja Draia, natpis u Goradu, steci iz Huma, steak iz Lave kod
Travnika), Humaka ploa, Ploa velikog sudije Gradie, Kulinova ploa,
9. Navedite jezike karakteristike steaka!
Epigrafski spomenici nastali su na bosanskohercegovakom prostoru tijekom srednjega
vijeka pisani su jezinim izrazom u kojem se prepliu narodni elementi s
nanosima crkvenoslavenskog. Sadrajem najvie su zanimljivi nadgrobni spomenici nastali
od 12. do 15. st. Oni sadre dosta emotivnih i poetskih uzleta. Takoer klieizirani natpisi

govore iji je grob i tko podie spomenik. Katkad nadgropni spomenik poinje zazivom
Svetoga Trojstva, to podsjea invokacije pravnih spomenika. U uvodnoj frazi A se lei...
prepoznaje se crvenoskavenski ton. Natpis moe biti kratak, ali bogat smislom. Specifinost
kamena kao materijala na kojem je natpis uklesan esto oteava pouzdano itanje, i
tumaenje pojedinih glasova. Kasniji spomenici na kamenu, nastali od sredine 15. pa do kraja
18. stoljea, mogli su biti pisani bosanicom, srpskom irilicom, i katolikom latinicom.
- fonem j u inoviranom imperativu pisan grefemom /i/, pa ni unajranijim spomenicima iza
toga glasa nema finalnog jera. Inae, za ovaj glas nije bilo odgovoarajueg slovnog znaka.
Ligaturama i bosanski pisari nisu se sluili, ve su odravali staru ortografsku tradiciju u
kojoj ima izgovornu vrijednost /je/, ako se nalazi na poetku sloga (tj. iza vokala), a ima
izgovornu vrijednost /ja/, ako se nalazi na poetku sloga (tj. iza vokala). Imeniki
crkvenoslavenski oblici pojavljuju se unutar teksta zapisa i natpisa kao i u poetnim i
zavrnim obrascima. Najizrazitija je stara deklinacija imenice dan (npr. genitiv dne), koja se i
ne mora u svim razdobljima smatrati utjecajem crkvenoslavenskoga s obzirom na to da su
arhaine oblike zadravali i ivi tokavski govori sve do 15. st. Glagoli su najee pisani u
aoristu i imperfektu. Pomou epigrafski spomenika moemo upoznati zvanja ljudi i inove u
tom razdoblju.
Pisani su bosanskom irilicom, dok su glagoljski sasvim izuzetni. Meu najstarije natpise na
kamenu, osim ve spomenutih, spadaju Natpis kaznaca Nespine kod Visokog (XII-XIII v.),
Natpis velikog sudije Gradie iz Podbreja kod Zenice (XII-XIII v.), Ploa upana Grda u
Policama kod Trebinja (XII v.), Kulinova ploa iz Biskupia - Muhainovia kod Visokog.
10. Navedite nekoliko natpisa sa steaka i neto od njihovog sadraja.
o Natpis iz Pojske: Zato molju vas gospodo, ne nastupajte na nj. Jere ete vi biti kao
on, a on ne more biti kao vi.
o Steak iz Podgradinja u Donjem Hrasnu na kamenom sarkofagu Radivoja Draia:
Dobri junak ja bih. Molju se ja vas, ne ticajte. Vi ete biti kako ja, a ja ne mogu biti
kako vi.
o Steak iz Borca, epitaf Ozrisoda Kpijevia: Smrt ne poiskah. Navidjen od
kraljevstva bsanskoga i gospockoga srbskog za moga gospodina slubu: bodae me, i
sikoe me, i odvedoe. I tuj msrt dopadoh. I umreh na ratsvo Kristovo. A gospodin
me vojvoda okreli, ukopa, i poblii.
o Natpis iz Gorada: V ime boga se lei rab boi i knez Radosav irinik.
o Steak u kotorcu kod Sarajeva: Mlad sa ovog svijeta odoh a jedan bijah u majke.

o Hum: A ovo pisah Vsan Kosori, suanj, koji se ne raduje

Dugo na zemlji ivljah ja osamdeset i osam ljeta a nita ne ponesoh.
o Lava, Travnik: A ovdje lei Dragoja na kraju nit.
11. ta su krajinika pisma?
U nazivu krajinika pisma krajina se podrazumijeva ne u smislu dananjeg geografskog
imena koje je historijski zasnovano na pojmu sjeverne i sjeverozapadne granice bosanskog
paaluka, nego mnogo ire: kao granice ove administrativne oblasti u razdoblju turske
vladavine, kako prema banskoj Hrvatskoj, odnosno Austriji na sjeveru i sjeverozapadu, tako i
prema jugozapadu, tj. Primorju, mletakom i austrijskom, prema jugu, Dubrovniku, te prema
istoku, Crnoj Gori. Ova pisma su prvobitno imala dokumentaran znaaj te su objavljivana i
koritena prvenstveno kao izvori za prouavanje politike, socijalne i u manjoj mjeri
ekonomske historije. S tom namjerom su publicirane ne samo obimnije zbirke ove rukopisne
grae nego i pojedinani dokumenti iz ovog podruja. Uoavanjem njihovih jezinih
osobenosti i karaktera njihova pisma, istaknuta je vrijednost ovih pisama za historiju
pismenosti i kulture u Bosni i Hercegovini a imanentno i kulture i pismenosti Bonjaka.
12. Ko je pisao krajinika pisma i kome?
Krajinika pisma javila su se u periodu od 1454.godine, tj. od dana kada je vojvoda Isa.beg
Ishakovi izdao povelju Dubrovanima o slobodnoj trgovini bez ikakve zapreke, pa sve do
1847. godine, do dana kada je Ali-paa Rizvanbegovi, vezir hercegovaki, pisao jedan list
vladici crnogorskom Petru Petroviu Njegou, (tj.period od druge polovine XV do prve
polovine XIX stoljea). Sadraj bonjakih krajinikih pisama razliit je s obzirom na oblast
iz kojih ona potjeu i na lokalne okolnosti. Razliiti su i poiljaoci tih pisama, kao i njihovi
primaoci: pisma na sjeveru i sjeverozapadu upuuju se hrvatskim zapovjednicima u
austrijskoj slubi te austrijskim generalima i tiu se otkupa i razmjene suanja, pisma na
jugozapadu su upuen mletakim providurima i ispunjava ih tenja za rjeavanjem
pograninih sporova, ona na jugu upuena su Dubrovakoj republici sa naglaenom eljom za
suradnjom i dobrosusjedskim odnosima a ona prema Crnoj Gori predstavljaju izraz politike
aktivnosti izmeu hercegovakih paa i vladike Njegoa. Ipak, ima jedno obiljeje u njihovoj
sadrini zajedniko veini ovih pisama: u njima se relativno malo govori o sukobima,
provalama i bitkama o emu kazuje bonjaka narodna epika i drugi historijski izvori. Njihov
sadraj s odnosi najvie na posljedice ovih sukoba, oslobaanje zarobljenika koji su dopali u
protivnike ruke, na uvjete otkupa i razmjene; u njima se esto iznosi socijalno i porodino

stanje tih suanja i apeluje se na razumijevanje pri odreivanju cijene njihovog oslobaanja.
U ovim pismima se takoer govori o komijskim odnosima, nerijetko o pobratimstvima iz
kojih treba ukloniti sve to ih kvari.
13. Navedite jezike karakteristike krajinikih pisama!
Krajinika pisma pisana su bosanicom, a znatno manji broj pisan je onovremenom
latinicom, kao to su pisma Hasan-pae Prodovia. Kada se govori o toj latinici mora se rei
da je ona i sloenija i zamrenija i tee itljivija od bosanice. to se tie bosanice, treba
istaknuti da je najznaajnije krajiniko pismo pisano ovim pismom ono koje je Mustaj-beg
Liki uputio Petru Smiljaniu. Krajinika pisma pisana su narodnim jezikom, u veini
ikavski, ali ih ima i ijekavskih ako su iz Hercegovine, tj. zavisno od jezine oblasti iz koje su
upuivani, i sa onom mjerom turcizama koje je ta terminologija jedne materijalne i duhovne
kulture bila u upotrebi i kod njihovih primalaca ili je bil razumljiva njima. Pored turcizama u
krajinikim pismima zastupljeni su jo i romanizmi, germanizmi, hungarizmi i dr. Pisma
bonjakih krajinika pisana su uvijek u prvom licu i sa izrazito subjektivnim i naglaeno
linim upravnim govorom i u tim pismima se skoro nikada ne spominje ime pisara.
Krajinika pisma zapoinju uvodnom formulom, koja je puna ceremonijalne utivosti te
iskazivanja uljudnosti, kako je u ono doba bilo uobiajeno, npr. Od mene...plemenitomu i
uzvienomu i svake gospodske asti i dike dostojnom gospodinu...lipi poklon i veliko drago
pozdravljenje kako junaku na toj krajini. Ima i krajinikih pisama takvog sadraja da daju
pravu uputu za lijepo ponaanje i ophoenje, savjetujui onoga kome su upuena da se dri i
upravlja prema svom poloaju, rangu i asti. Bosanska krajinika pisma esto odiu
tolerancijom i eljom da se stvari pravedno rijee, srede i urede. Bilo je i pisama u kojima se
neko na silovit i grub nain obraao nekome, kao npr. Omer-aga Begzadi koji se zamjerio
Dubrovanima u jednom od tih pisama i zbog toga je pogubljen. U krajinikim pismima
oslikani su raliiti vidovi ivota kako s jedne strane granice tako i s druge strane, tj. Bilo
osmansko-austrijske, osmansko-mletake ili osmansko-crnogorske. Mnogi izrazi u vezi sa
pisanjem pisama i njihovim slanjem zajedniki su i u ovoj epistolarnoj knjievnosti i u
narodnoj epici. U bonjakoj narodnoj epici pismo se naziva knjiga koja se obino pie,
kiti, naini a onda se sklopi i knjigonoa nae pa se alje otisne, opremi - na
ruke onome kome je napisana. I na adresi bonjakih krajinikih pisama, koja se takoer
esto nazivaju knjiga, nakon imena adresatova sa punom titulom i mjesta gdje je on, te gdje
treba pismo nositi, obino stoji: da se preda na viteke (ili junake, svitle gospodske) ruke.
Kao to je poznato krajinika pisma su pisana bosanicom, ali neka ortografska rjeenja

nasljeuje jo iz najranije faze pismenosti, iz glagoljice. Za obiljeavanje (ali i ) koristio se

erv . Bosanica nije imala znakove za lj i nj, pa u ranim pismima i imaju ambivalentnu
vrijednost kao l i n, odnosno kao lj i nj a tako je bilo i u srednjovjekovni irilikim
spomenicima i u najstarijim glagoljskim. Kasnije bosanica realizira lj i nj na taj nain to
upotrebljava staloslavensko erv, pa su se tako kombinacijom slova i biljeili glasovi
lj i nj, npr. - volja, konja; a to je rjeenje preuzeto iz latinice, za lj se koristio
grafem gl, a gn za nj, to je preuzeto iz talijanskog pisma. Koriste se kratki oblici mnoine
imenica, a pojavljuje se i stegnuta (kontrahirana) forma reklativne zamjenice ki koji, ka
koja Bilo je nedoumnica oko itanja starog slova , jer se moglo itati i kao /t/ i kao //. A
ta nedoumica je razrijeena tako da se kao koristi u svim dijelovima Dalmacije, koju su
nastanjivali Bonjaci kao i zapadnu Bosansku krajinu, a t se koristi u zoni
istonohercegovakih govora, tj od istoka Neretve obuhvatajui gradove Stolac, Trebinje,
Klobuk, Gacko i sjeverozapadnu Boku Kotorsku do Herceg Novog. Specifina upotreba
futura I, npr. Hoemo ga opet poslati, umjesto Poslat emo ga opet - zanimljiv je i red i
poredak pojedinih enklitikih oblika zamjenica, npr. Da mu su dun umjesto Da su mu duni.
- na nivou leksike kao to je prethodno navedeno zastupljen je veliki broj turcizama, zatim
hungarizama, romanizama, talijanizama, germanizama. to se tie turcizama bitno je
napomenuti da su rani turcizmi postajali arhaini, zamjenjivani su novim rijeima.
14. Kako se zove Uskufijev rjenik, kad je napisan i koji je njegov znaaj?
Potur-ahidija (tursko-bosanski rjenik) Muhameda Hevajije Uskifije iz 1631. godine jedan
od najstarijih rjenika na srpskohrvatskom jeziku. Prepisa je bilo najmanje etiri, jedan je u
Oslu. Korkut pretpostavlja, pa ak i kategoriki tvrdi, da je u Uskufijino vrijeme (17. stoljee)
u Bosni, pa i u govoru Uskufijina zaviaja (okolica Tuzle), postojao jo jedan "samoglas" koji
se "u staroslavenskom biljei sa ili " i da se on osjea i u stihovima Uskufijina rjenika.
Korkut poinje ovako: " 'Potur-ahidija ima naroitu vanost za studij preobraaja naeg
jezika, jer se iz nje jasno vidi, da je prije 300 godina u ivom narodnom govoru bar nekih
naih krajeva postojao jo jedan samoglas, koji se u staroslavenskom biljei sa ili "

15. ta je alhamijado knjievnost?

U 15. vijeku u Bosni i Hercegovini dolazi do pojave alhamijado knjievnosti, knjievnosti na
bosanskom jeziku koja je pisana arapskim pismom, arebicom. (Pojam Alhamijado dolazi od
nepravilnog koritenja arapske rijei "el ademijje", to znai strani, nearapski). Alhamijado

knjievnost je s rijetkim izuzecima, imala uglavnom pobono-didaktiki karakter. Njeni

glavni oblici cu bili: ilahije, kaside, zatim poslanice, pozivi i poruke (tzv. arzuhali), te pjesme
napisane po uzoru na narodnu poeziju. Alhamijado knjievnojeziki izraz u Bosni i
Hercegovini imao je svoju viestoljetnu tradiciju. Na njemu je stvarana knjievnost koja se
sadrinom i formom tijekom vremena nije bitno mijenjala. Pouno moralistike

didaktike poruke, uglavnom religijskog siea, ostvarivane su kasidama i spjevovima,

poslanicama i porukama, pa i proznim tekstovima.
16. ta je arebica?
Arebica - arapsko pismo prilagoeno fonetskom sistemu bosanskog jezika. Na ovom
pismu je nastala jedna neobina, bogata duhom i umjetnou, knjievnost, nazvana
alhamijado knjievnost. Najstariji bosanski tekst pisan arapskim pismom je "Poetnica" iz
doba Mehmeda II el-Fatiha (1451.-1481.). Od 17. vijeka pisci upotebljavaju arapsko
pismo za pisanje svojih djela na bosanskom jeziku. U 19. i 20. vijeku bilo je pokuaja i
nastojanja da se arapsko pismo fonetizira, tj. adaptira fonetici bosanskog jezika.
Najuspjeniji je bio Mehmed Demaludin ef. auevi. Njegov nain pisanja zvao se
matufovaa, mektebica. Naziv za arabicu mektebica doao je prema upotrebi i irokoj
zastupljenosti ovog pisma u mektebima, a matufovaa/matufovic prema peorativnom
nadimku reformatora ovog pisma D. auevia koga su protivnici prozvali matuf
(matuh) senilan.
17. Navedite jezike osobine alhamijado knjievnosti.
U drugoj polovini XIX stoljea alhamijado izraz ipak je dobio neke odlike normiranog
jezika, idioma koji slui potrebama male, izolirane grupacije: osobeno pismo (nepoznato
drugim korisnicima srpskohrvatskog jezika), donekle ureenu ortografiju, jer se sh. Jezik
kao nastavni predmet, nazivan uglavnom bosanski jezik, uvodi u muslimanske vjerske
kole. Temelji tome knjievnom jeziku (pisanom izrazu) nisu, meutim, bili vrsti: u
osnovi je ijekavska struktura (i sa takav-skim i sa akavskim osobenostma), koja
koegzistira sa ikavicom sline fizionomije. (Nijedan alhamijado pjesnik nije imao strogo
kozistentan izraz. Njihov je jezik, kako ree A. Peco, dosta verna slika fonetskomorfolofcih osobina ivog narodnog jezika kojim su govorili ti pesnici). Odreenu
civilizacijsku nadgradnju i stilizaciju ovaj je idiom dobio na impulsima novotokavskog
folklornog koinea i orijentalno-islamske civilizacije. Da postane knjievnim jezikom
nedostajalo mu je, meutim, ono najbitnije: ukljuivanje etnike grupacije u

internacionalnu civilizaciju upravo putem alhamijado izraza, te zatvorenost, ukalupljenost

i bremenitost nefunkcionalnim stranim jezikim naslagama. Tako se onda moe rei da je
alhamijado knjievnojeziki izraz samo jedan od izolovanih predstandardnih (i
substandardnih) rukavaca srpskohrvatskog jezika, idiom koji je, iako takav kakav jest, sa
novotokavskim folklornim koineom Muslimanima u Bosni i Hercegovini omoguio da
izgrade i sauvaju svoju vjersko nacionalnu samobitnost i da se relativno lako ukljue u
zajednike srpsko-hrvatske standardnojezike procese krajem XIX i prvih decenija XX
stoljea. Baeskija je iskazao veliku ljubav prema narodnom jeziku, istiui njegovu
prednost i bogatstvo nad turskim, arapskim i perzijskim posebno u leksici. Kao primjer
za to on navodi glagol otii za koji je naao etrdeset i pet izraza, dok su im po njegovom
miljenju, ekvivalentni u arapskom tri a u turskom samo jedan. Tako se Baeskija upustio
u generalizaciju vrijednosnih sudova o jeziku, to je potvrda jednoga ranog
narodnoslovlja (folk linguistics) u nas. To je istovremeno i dokaz da je Baeskija
izvanredno poznavao maternji jezik i njegove izraajne mogunosti. Ilhamijin
knjievnojeziki izraz je, meutim, nekozistentan: u osnovi je istonohercegovaki
dijalekat (e, ovi, starijeh itd.), ali sa ikavizmima (lipo, posilima) te sa mnotvom
turcizama religijske provinijencije.
18. Na koja tri pisma Fortis biljei prva etiri stiha balade o Hasanaginici?
Fortis je uvodne stihove Hasanaginice zapisao trima pismima: staroslavenskom irilicom,
glagoljicom, i ikurzivnom irilicom koju je on nazivao morlakom. U svakom od tri
navedena pisma se pridravao otrografskih uzusa. Biljeka poetnih stihova Hasanaginice
trima pismima je izuzetno znaajna za odgonetanje izvornog jezika Hasanaginice, kao i
za potvrdu miljenja da je upravo on prvi zapisao ovu baladu.
19. Koja su tamna mjesta u baladi o Hasanaginici?
Tamna mjesta balade:
u beici sinu- u bekje sinu
u boi haljine- uboke haljine
srca hojratskoga- srca argiatskoga, srca kamenoga
pulli duvak- podkljuvac, veo
mestve pozlaene- nozve ili noe pozlaene
20. Navedite jezike osobine u djelu S. Baagia?

U Baagievom jeziku ima dosta primjera ijekavskog jotovanja dentala t i d, ali nisu
rijetki ni primjeri uvanja sekvenci -tje-, -dje-. Primjetno je da je refleks ovog jotovanja
vezan za posebne korijene rijei. Osim u izvedenicama od tjerati, letjeti, djeti i vidjeti,
ijekavsko jotovanje dentala provodi se samo iznimno. Refleksi ovog jotovanja, osim kod
Baagia, pojavljuju se jo kod ikia i Mulabdia. Zamjena jata iza sekvence konsonant
+ r otkriva nedosljednosti kod veine pisaca, bez obzira da li je rije o kratkom ili o
dugom slogu (strelicom 2; grjenik 2, uvrjeda H6; grjehota M7; sprjeavalo HB1,201;
prijelazan 6, prevod 5, H1,2, predlog H9, prest 5, na prijestolu 5). Pojava
dvoslone zamjene u kratkom slogu u skupini kons. + r + ustvari je odraz tenje da se
ouva ijekavski refleks u takvoj poziciji, te na taj nain odri veza sa nizom rijei istoga
korijena sa dvoslonom zamjenom (grijenik 7, B7.2, krijepost M15, B4,53) unato
tome to bi pri izvoenju rijei trebalo doi do skraivanja osnovnog sloga. Baagi u toj
poziciji uglavnom zadrava refleks e, to odgovara ijekavskom standardu (strelica B1,44,
bregova B2,1, grehota B4,9, prozreli B5,17, pogreaka B4,67, potkrepljujui B6).
Ijekavski refleks u nastavcima pridjevsko zamjenike deklinacije bonjaki pjesnici
koriste kao poetizam. Ovakvi primjeri u poetku, npr. kod Baagia, asociraju na
narodnopoetski stil. U Baagievom jeziku ima vrlo malo primjera koji odstupaju od
standardne ijekavske zamjene, a oni su najee podrani stanjem u govoru urbanih
sredina, npr. viditi, pored vidjeti. I ikavski refleks u primjerima gori i doli mogao je
Baagi usvojiti iz sarajevskoga govora. u Baagievoj poeziji pojavljuju se stilski
obiljeene lekseme koje na granici prefiksa i korijenskog morfema imaju a kao refleks
vokaliziranoga poluglasa: [a vileni ati i paripi | svi u srebru jako sakovatu B2.76], [gdje
silna samrt svoje mree iri 1,40], [a za njima dellat vodi | Ibrahima savezata 5], [kad
pono tavna razavije mrake 3]. Glas h katkad se gubi u sufiksu -ah(a)n: [ko svehli listak
sa tanane grane 12], [udesi moga mlagjanog ivota 1,41], [tihanim umi umom
6,137], polagano HB3, HB4, HB1,236; hlaani 2, 5. Kod Baagia je h u ovom
sufiksu izgubljeno, ali kod ostalih pisaca ei su primjeri njegova uvanja nego
gubljenja: [u slagjahnoj nekoj boli ljiljanska joj dua pliva 1,21], uzahnoga H8,
mlaahni H9; slaahne snove 3. Likovi lahak i mehak javljaju se kod Baagia
paralelno sa likovima lak i mek, s tim to su prvi stilski obiljeeni i prisutni najee u
ustaljenim izrazima: [nije bio tako lahak poso B1,37], [na lahku ruku B1,134], [izdigne se
na svilene i mehke dueke B7.17]. U klasinim evropeizmima bonjaki pisci radije
uvaju glas h, a vrlo rijetko upotrebljavaju latinizirane likove sa k umjesto h. ati, kao i
Baagi, ponekad biljei ch u ovim rijeima to podrazumijeva izgovor h, kao u

njemakom jeziku (Alhemiar B4,125; historija 14, H14, HB1,200; herubin 23,
horizont 15, 17, H8, HB1,149, korizont M15, hrizantema 8, melanholija 5,
melankolija 3,15; kroniari H10; B1,41; chronogram 5; B4,60,112; chimera 24;
chalifa B4,177. Ijekavsko jotovanje dentala. Refleksi ovog jotovanja prisutniji su u
Baagievoj poeziji nego u prozi, to naroito vrijedi za korijen -letje-. Ijekavsko
jotovanje dentala u Baagievom jeziku ima stilsku vrijednost po tome to asocira na
narodnopoetski stil po mnijenju preeranih kritiara, nije njemu ravan zasio na stolicu
velikih vezira. Primjer konsonantske disimilacije nalazimo u poetizmu tavni, kod
Baagia. Kod Baagia glagol htjeti katkad ima oblike od arhaine osnove hot-: prano
lice crne zemlje hotio bi da cjeliva.
21. Koji su najbogatije iluminirani zbornici, iz kojeg vremena potjeu i gdje se
danas uvaju?
o Miroslavljevo evanelje XII stoljee (druga polovina), Beograd
o Manojlovo (Mostarsko) evanelje; poetak XIV stoljea. Nalazi se Arhivu SANU u
Beogradu.
o Kopitarovo (Ljubljansko) evanelje, XIV stoljee. Danas se nalazi u Univerzitetnoj
biblioteci u Ljubljani.
o Mletaki zbornik, XIV-XV stoljee. uva se u Biblioteci Sv. Marka u Veneciji, u
zbirci MSS Orientali.
o Hrvojev misal, 1403-1404. godine. Kodeks je pronaen u Carigradskom araju, gdje
se i sada nalazi.
o Hvalov zbornik (Bolonjski), 1404. godine. uva se u Bolonji, Bibliotheca
Universitaria.
o Radosavljev zbornik, pisan izmeu 1443. i 1461. uva se u Vatikanu.

22. ta su pisarske glose?

Komentari i interpretacije pisara na marginama teksta. Glose su za jeziko prouavanje od
velikog interesa, jer sa stanovita istorije literarnog jezika mogu pokazati koliki je bio stepen
usvajanja crkvenoslavenskog knjievnojezikog manira, u stvari, koji nivo usvajanja

crkvenoslavenskog kao literarnog jezika u smislu medija za jeziko izraavanje u domenu

originalnijeg knjievnog stvaralatva.
23. Navedite paleografske osobine Radosavljevog zbornika.
Radosavljev zbornik poinje Apokalipsom, koja ini i najvei dio teksta, poslije koje dolazi
Oena sa kratkom molitvom, te poetak evanelja po Jovanu, ime se rukopis i zavrava. Iza
njega dopisan je samo kolofon, te glagoljicom tekst iz Pavlove poslanice Titu. Svi ovi dodaci
Apokalipsi odvojeni su malom zastavicom od preanjeg teksta, te oznaeni posebnim veim
slovima prvog retka. Glagoljski tekst pisan je, takoe, Radosavljevom rukom, ali je jo
jednom prepisan rukom Matije Sovia, koji je i inae nainio izvjestan broj manje vanih
marginalnih

opaski.

Ovako

komponiran,

ovaj

je

tekst

jedinstven

bosanskoj

srednjovjekovnoj knjievnosti, mada se mora rei da se u samom tekstu dosad nije otkrilo
nita to bi upuivalo na heretike devijacije. Sadraj: Apokalipsa, Oena sa kratkom
molitvom, poetak evanelja po Jovanu, kolofon, oblom glagoljicom tekst Pavlove poslanice
Titu (II, 12-13), prepis istog teksta uglatom hrvatskom glagoljicom. F. 51 r i 55 V na margini
nekoliko glagoljskih slova, f. 45 V minuskuiom grki kriptografski alfabet, a na f. 46 r
normalni grki alfabet. Radosavljev zbornik (iz sredine 15. st.), gdje je brojnije nego to bi se
oekivalo za bosanski ikavski prostor zadravanje glasa /f/, pa ak i hiperkorektno
zamjenjivanje domaega i stranoga /p/ fonemom /f/, to je, istina, potvreno u jo ponekim
spomenicima s bosanskoga terena, iako je zastupljeno rjee od prve pojave koja svjedoi o
nepotpunoj integriranosti ili ak nepoznavanju stranoga glasa /f/ u veini bosanskih govora
toga doba. ini se da Radosav nije znao ni napisati, donosi ga na svega nekoliko mjesta.
Radoslav je u poetku pisao nelijepo i neitko. esto Radosavljevi prijepisi nisu imali smisla
ili su bili gramatiki netani. Smatra se da je on bio pod utjecajem koji je dolazio izvana te
da je zbog toga inio greke. Prepisujui on esto nije razlikovao slova : o : i, : u : i , to
upuuje na zakljuak da je imao pred sobom glagoljski prijedloak, jer su u glagoljici ta slova
slina.

24. Od ega se sastoji Radosavljev zbornik?

25. Sadraj: Apokalipsa, Oena sa kratkom molitvom, poetak evanelja po Jovanu,
kolofon, oblom glagoljicom tekst Pavlove poslanice Titu (II, 12-13), prepis istog
teksta uglatom hrvatskom glagoljicom.
26. Kako nastaje srednjovjekovni tekst administrativnog tipa?

?
27. Kako pisar pogrijei? Koja su tri tipa uzroka njegovim pogrekama?
Pisari prave pogreke ukoliko ne poznaju sve grafeme pisma. Postoje pisarske
pogreke nastale prilikom prepisivanja iz neposrednog predloka misala, ili su one
postojale ve u onim predlocima. Ako pisar ne poznaje dovoljno jezik, npr. gri
jezik, s kojeg prevodi i prepisuje odreeni spis. Ili ukoliko ima odreene politike
utjecaje. (nerazlikovanje pojedinih grafijskih snova, pogreke prilikom prepisivanja s
nekog drugog spisa, nemjerne pogreke) - prepisivaeva nepanja, pogreka
uvjetovana poligrafizmom prepisivaevim ili unutar pojedinih skriptorija. Radi se,
naime, o sustavnom utjecaju jednoga grafijskog sustava na drugi. Poznato je koja se
latinika, koja glagoljika i koja irilika slova zbog slinosti najlake (i najee)
zamjenjuju.
28. Karakteristina formula za kraj natpisa na steku glasi:
Nadgorbnika sentenca, tiha desperacija i pomirenost sa smru, kao to je onaj ve klasini,
na stecima mnogo varirani stih sa natpisa iz Pojske: Zato molju vas, gospodo, ne nastupajte
na nj! Jere ete vi biti kako on, a on ne more biti kako vi!, ili njegova varijanta sa natpisa u
Podgradinju u Donjem Hrasnu na kamenom sarkofagu Radivoja Draia: Dobri junak ja bih.
Molju se ja vas, ne ticajte! Vi ete biti kako ja, a ja ne mogu biti kako vi.

29. Sadraj pravnog akta moe biti: a) b) c)

a) iz zakletve onoga koji izdaje povelju da e izvriti svoju naredbu,
b) molbe da i drugi to izvre,
c) pretnje onima koji to ne budu hteli uiniti.

30. ta je minuskula?
minuskula srednjovjekovno poslovno pismo, ije osnovno svojstvo ini smjetaj slova u
etverolinijskom prostoru i koje se bitno razlikuje od uncijale oblicima veine slova
(bosanica, brzopis) - (Hrestomatija). minuskula (lat.). 1. Pismo koje (za razliku od
majuskule) ima slova nejednake veliine (poluuncijala, karolina, kurzivna nacionalna

pisma). 2. Mala slova (tiskana i pisana); potjee iz starorim. kurzivnoga pisma. Vrsta malih
slova - (internet)
31. ta je to kolofon i navedite jedan od kolofona?
Kolofon (od gr. - kraj, zavretak) je dio zbornika, evanelja koji se obino nalazi
na kraju ili marginama zbornika, teksta i sl. nosi informacije o pisaru, godini, mjestu pisanja,
trenutnim vladarima, ili informacije o samom spisu. Primjer kolofon zbornika krstjanina
radosava, prema kojem je i datiran rukopis s obzirom da se u njemu pominje kralj Toma i
djed Ratko. Osim toga, naznaen je i pisar, krstjanin Radosav, kao i poruilac, krstjanin
Gojsak, prema emu se ovaj spomenik moe okarakterisati kao rukopis crkve bosanske.
Posebno je znaajan i kolofon Hvalovog zbornika: Kolofon Hvalovog zbornika: Va ime
O(t)ca i S(y)na i s(ve)toga D(u)ha. A syje se knyge napisae ot ruky Hvala krstinina na
potenie slavnomu g(ospo)d(i)nu Hrvoju, hercegu spltskomu i knezu ot Dolnih krai i
inim mnogim zemlam. Tyme molu vy, bratye, kto b(u)du proytati sie pismo, ae eso ne
umyl b(u)du svriti v siem pisanii, prostyte. A tue pominaite toga komu se pisae, a
pisara toliko koliko e vam razumyti ot toga mearstva. A pisae se i dosvrie v lto
rodstva H(rsto)va 1404. lto, v d()ny epyskupstva I nastavnika i svrytela crkvy
bosanskoi g(ospo)d(i).
32. Kakav je znaaj Kulinove povelje?
Povelja je odrazila gramatiku svoga vremena. One pojave koje su se izvrile do toga vremena
u zoni gdje je nastala Povelja, nale su primjenu u njenom tekstu. To, drugaije reeno, znai
da je Povelja koristan materijal kako za istoriju tako i za istorijsku dijalektologiju. To je prvi
poznati dokument izdan od strane jednog bosanskog vladara vladaru, tj. knezu, druge drave.
Njen znaaj ogleda se u dva podruja: historiji bosanske dravnosti i historiji bosanskog
jezika. S prvog aspekta moe se rei da je Kulinova povelja "rodni list" bosanske dravnosti.
Iz njenog sadraja jasno se moe uoiti injenica da je Bosna ve u 12. stoljeu imala
ureenu dravu i instituciju suverenog vladara, mada o tome postoje dokazi i iz 10. stoljea.
Takoer, u povelji se uoava da je Bosna ve tada imala prijateljske odnose sa Dubrovnikom,
koji su se nastavili odravati kroz idua stoljea, te da je tada bila razvijena i trgovina na
cijeloj teritoriji tadanje bosanske drave. To govori da Bosna nije bila zatvorena i da je
odravala veze i sa drugim dravama. Jo jedna vana injenica o kojoj svjedoi ova povelja
jeste postojanje pisarske kancelarije na banovom dvoru, to dokazuje dugu tradiciju

pismenosti na bosanskom tlu, a esto se kultura (a ponekad i kulturni nivo) jednog naroda
vee upravo za poetke pismenosti kod tog naroda.

33. ta je ustavno pismo?

Rije ustav oznauje pravilo, neke ustanovljene, odreene propise: kajado vet' svoj imat'
ustav stoji u Nikonovim Pandektima. U odnosu na karakter pisma ustavno pismo znai
pravilno, propisno pismo, analogno izrazima ustavnoe vremja, ustavnaja odeda, ustavno
itije prema predanju svetih otaca itd. propisno pismo u skladu s kaligrafskim grkim
uzorom. U tekstovima nalazimo termin ustavno pismo (ee knjinoe pismo), ve u XV
vijeku prema Karskom u ispravi od 1476. god., i to ba u svom iskonskom znaenju
pravilnog, propisnog pisma. U takvom smislu termin ustav, kao kraa oznaka ustavnog
pisma, bio je svagda potpuno razumljiv za svakog i sa ovog gledita potpuno je jasan i
prirodan za slavensku paleografiju - svakako je jasniji i zgodniji od termina uncijale, koji i u
zapadnoj paleografiji nije jo potpuno protumaen.

Rije ustav oznauje pravilo, neke

ustanovljene, odreene propise: kajado vet' svoj imat' ustav stoji u Nikonovim
Pandektima. U odnosu na karakter pisma ustavno pismo znai pravilno, propisno pismo,
analogno izrazima ustavnoe vremja, ustavnaja odeda, ustavno itije prema predanju svetih
otaca itd. propisno pismo u skladu s kaligrafskim grkim uzorom. U tekstovima nalazimo
termin ustavno pismo (ee knjinoe pismo), ve u XV vijeku prema Karskom u
ispravi od 1476. god., i to ba u svom iskonskom znaenju pravilnog, propisnog pisma. U
takvom smislu termin ustav, kao kraa oznaka ustavnog pisma, bio je svagda potpuno
razumljiv za svakog i sa ovog gledita potpuno je jasan i prirodan za slavensku paleografiju svakako je jasniji i zgodniji od termina uncijale, koji i u zapadnoj paleografiji nije jo
potpuno protumaen. Ustav, ustavno pismo, se odlikuje otrinom oblika, skladnim
tamparskim izgledom. To je zapravo grko uncijalno, krasnopisno pismo tj. pismo velikim
slovima.

34. Sadraj Listia iz Monteprandone-a i kakav je jezik?

Odlomci iz Monteprandona, koji predstavljaju neki homiletiki ili molitveni spis, kako se
moe zakljuiti na temelju ostataka sauvanog teksta. Listii su sauvani sasvim sluajno,
zalijepljeni na koricama jedne knjige kao bezvrijedni papirOdlomci iz Monteprandona

pokazuju jezike osobine koje ih do izvjesne mjere veu za zapadniji srpskohrvatski teren.
Listie je otkrio L. Thalloczy poetkom ovoga vijeka na koricama jedne rukopisne knjige XV
v. pod naslovom Margaritarum, a tekst je transkribirao i objavio V. Jagi u Archiv fr
slavische Philologie, XXVII, Berlin, 1905. (fotokopija na istom mjestu). Knjiga je
nesumnjivo pripadala inkvizitoru franjevcu Dominiku Gangali, koji je polovicom XV vijeka
djelovao i u Bosni. Na alost, Jagi je mogao da proita samo dio teksta jer je ostatak
pokriven konim uvezom knjige, na ijoj se unutranjoj strani sam tekst i nalazi. Oito je da
je listie donio sam Gangala iz Bosne lii graninih oblasti, moda i kao cijelu knjigu
heretikih tekstova koje je kasnije unitio, a dva pomenuta lista upotrijebio za jaanje korica,
ime se i objanjava fakat da je tekst ostao poteen sve do naih dana. Prema Jagievom
zakljuku na temelju izvrene analize Listii potiu, najvjerovatnije, iz prve polovine XV v., a
od posebnog je interesa da su to jedini sauvani propovjedniki ili molitveni tekstovi
pripadnika crkve bosanske.
35. Navedite spomenike koji se tiu glagoljske tradicije srednjovjekovne Bosne.
GRKOVIEV APOSTOL
Ovaj spomenik svakako je najstariji dosad pronaeni bosanski rukopis uope; pisan je
glagoljicom, a sastoji se od etiri listia koji predstavljaju fragment iz Djela apostolskih.
Kako pripada, najvjerovatnije, prvoj polovini XII v., ujedno je i najstariji spomenik
srpskohrvatske redakcije staroslavenskog u njezinom izrazitom vidu. Po jeziku se moe
identificirati kao tokavski, po emu se onda moe smatrati tekstom bosanske provenijencije,
bez obzira to je naen na Krku, tj. na teritoriji hrvatskog glagolizma. Grkoviev apostol,
meutim, pokazuje tekstualne slinosti i sa nekim makedonskim tekstovima, prije svega,
kako je utvrdio B. Koneski, sa Vranenikim apostolom, a, s druge strane, i sa apostolom u
sklopu Mletakog zbornika, to je svojevrsna indikacija o irini veza i njihovim pravcima u
krugu ove biblijske knjievnosti.

SPLITSKI ODLOMAK
Ovaj odlomak glagoljskog teksta pronaao je V. tefani u Splitu i utvrdio da sadri misni
tekst, tj. tekst crkvene slube po katolikom obredu. Meutim, u onim dijelovima Misala u
kojima su sauvani odlomci biblijskih tekstova koji se pojavljuju i u bosanskim spomenicima
upadljiva je tekstualna podudarnost s bosanskim kodeksima. V. tefani je izvrio i detaljnu

jeziku analizu teksta na temelju koje je pretpostavio da je napisan na bosanskom tlu, emu u
prilog govore naroito mnogobrojni ikavizmi, uz preteno tokavsku jeziku strukturu. Osim
toga, iako je to misni tekst, on se po tipu razlikuje od hrvatskih glagoljskih misala toga
vremena, tj., po svemu sudei, poetka XIII v. Ovaj odlomak je u tom smislu od posebnog
interesa za prouavanje kulturne istorije, a i veza i odnosa sa teritorijama graninim prema
Bosni. Meutim, teko je na temelju tako oskudnog svjedoanstva rei da li je ovakva
crkvena sluba, makar i ogranieno vrijeme, mogla postojati kod bosanskih krstjana, ili ovu,
u sutini katoliku slubu treba vezati iskljuivo za granine oblasti. Pitanje ostaje otvoreno,
kao i kad je u pitanju pojava irilskog Parimejnika.
ZBORNIK KRSTJANINA RADOSAVA
Po broju sauvanih listova ovaj je zbornik relativno malen, svega 59. Pripada knjievnom
blagu sredine XV v., prema tome je mlai od Hvalovog i Mletakog zbornika. Od njega se
sauvala samo Apokalipsa, zatim Oena sa dodatkom i poetak Ivanovog evanelja, to po
nekim miljenjima predstavlja, u stvari patarenski obrednik, jedini koji je dopro do nas.
Sauvan je i kolofon, prema kojem je i datiran rukopis s obzirom da se u njemu pominje kralj
Toma i djed Ratko. Osim toga, naznaen je i pisar, krstjanin Radosav, kao i poruilac,
krstjanin Gojsak, prema emu se ovaj spomenik moe okarakterisati kao rukopis crkve
bosanske. Pisan je na papiru, iluminacija mu je siromanija a rukopis neuredniji i runiji nego
u ostala dva zbornika, te ostavlja dojam neto primitivnijeg kodeksa, odreen nazadak prema
rukopisima s kraja XIV i poetka XV v. Specifinost ovog kodeksa je zapis pisan
glagoljicom, koja u velikoj mjeri odudara ne samo od istovremene hrvatske uglate glagoljice
nego i od starijih poznatih tipova oble glagoljice. Slian glagoljski tekst postoji i u
bosanskom ajnikom evanelju, ali u nauci je jo sporno kakav je karakter upotrebe
glagoljice u kasnijoj bosanskoj knjievnosti.
MIHANOVIEV ODLOMAK APOSTOLA
XII vijek. Glagoljski rukopisi Jugoslavenske akademije, I dio, Zagreb, 1969; Jagi V., Grada
za glagolsku paleografiju, Mihanoviev odlomak apostolara glagolskoga, Rad JAZU II,
Zagreb, 1868. Sadraj: Odlomci kratkog Apostola, tj. itanja iz apostolskih poslanica. Naen
je u koricama Ilovike krmije (iz 1262. god.), pisane u Ilovici za manastir sv. Arhanela na
Privlai Iloviku krmiju poklonio je sa svojom kolekcijom irilskih rukopisa Antun
Mihanovi Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti, gdje se i danas nalazi.
Mihanoviev odlomak je pisan, najvjerovatnije, na bosansko-humskom podruju.

36. Navedite najvanije paleografske i jezike odlike Humake ploe.

Kamena ploa sa irilikim ktitorskim natpisom na bivoj crkvi arhanela Mihajla, koju je
sazidao Krsmir, sin Bretov, i njegova ena Pavica, iz Humca kod Ljubukog. Ima umijeanih
glagoljskih slova. Sad u Franjeva- kom muzeju na Humcu. irilika Humaka ploa
ktitorski natpis na crkvi sv. Mihajla u Humcu kod Ljubukoga u zapadnoj Hercegovini, sadri
dva glagoljska slova. Humaka ploa, spiralno ispisani irilini natpisi s nekoliko glagoljskih
slova. Otkrivena je u zidu franjevakog samostana u Humcu (Hercegovina). Natpis govori o
gradnji crkve Sv. Mihovila. Prijedlozi za datiranje kreu se od X do XV st. Fui je tvrdio da
je iz XII/XIII st. Natpis glasi: U ime Oca i Sina i Svetoga duha. Ovo je crkva arhanela
Mihanovila, a zidao ju je (U)Krsmir, sin Bretov, i njegova ena Pavica.
37. Navedite primjer sadraja jednog ktitorskog natpisa.
Humaka ploa. U ime Oca i Sina i Svetoga duha. Ovo je crkva arhanela Mihanovila, a
zidao ju je (U)Krsmir, sin Bretov, i njegova ena Pavica.
o o

38. Slinosti glagoljice i irilice na osnovu grafijskog sistema.

??
39. Navedite spomenike za koje se smatra da predstavljaju herezu.

U tekstovima bosanske Apokalipse (u zbornicima krstjanina Hvala, Radosava, i u Mletakom

zboorniku), i Nikoljskom evanelju i u Divoevom evanelju.

40. Objasnite znaenje izraza u povelji bana Stjepana Kotromania iz

1322.
??
41. Navedite osnovne karakteristike pisma kojim je Divkovi tampao svoja djela.
Od poetka XVII stoljea, sa djelima Matije Divkovia, poinje u Bosni protureformacij ska
franjevaka knjievnost na narodnom jeziku, u kojoj dolazi do izraaja bosanski naziv jezika
i pisma irilice. Divkovi svoja djela prevodi "iz dijakoga" /latinskoga/ "u pravi i istiniti
jezik bosanski", ili, na drugom mjestu, "slovinski, kako se u Bosni govori", kae on. Pisac
Matija Divkovi (poetak XVII v.) rodom iz ovih krajeva bio je ist jekavac. On se rodio u
selu Jelakama, blizu Varea, 1563. godine, a ivio je i radio u Kreevu, Olovu i Sarajevu, "pa
je razumljivo da je u osnovi njegovih djela jezik ovoga kraja, tzv. tuzlansko-fojniki govor.
To je stari ijekavski teren, s neto specifinih i ujedno vrlo karakteristinih osobina u pogledu
refleksa jata, to omoguuje laku jeziku identifikaciju tekstova pisanih ovim govorom.
Meutim, u njegovim djelima postoje i takvi primjeri koji se ne mogu objasniti stanjem
njegovog maternjeg govora, a niti stanjem okolnih govora, tako da objanjenje za odreene
osobine treba traiti u drugim, upravo u literarnim izvorima Ispitiva Divkovievog jezika
orevi utvrdio je da u Divkovia, istina, pretee ijekavski refleks, ali da ipak ima i nekih
ikavskih leksema, kao i dubletnih primjera." 84) Prisutnost nekih ikavizama u djelima Matije
Divkovia, Stjepana Matijevia i ostalih bosanskih franjevaca s ijekavskog podruja Kuna
Herta objanjava u prvom redu knjievnojezikim manirom koji se formirao za franjevaku
knjievnost u Bosni ve u toku 17. stoljea. Razloge za njegov pojavu ona nalazi najprije u
literarnim i jezinim utjecajima starije knjievnosti vjersko-pounog sadraja (dalmatinske i
glagoljske), a uz to i u nastojanjima bosanskih franjevaca da se jezikom svojih djela prilagode
cjelokupnom katolikom stanovnitvu u Bosni. Otuda i pojava da se u djelima bosanskih
franjevaca iz zapadne Bosne (Ani, Posilovi) javljaju ijekavizmi, a u djelima franjevaca iz
istone i srednje Bosne ikavizmi.
41. Tekst za analizu: Humaka ploa