ALAIN BADIOU: MANIFEST ZA FILOZOFIJU, Jesenski i Turk, Zagreb, 2001.

Nasuprot onih koji izjavljuju da je doao kraj filozofije, Badiou pokuava obnoviti filozofsku misao na potpuni prostor istina koji je
uvjetuju
Stimultano i temeljito istie ulogu filozofije i nudi drugu mogunost osim kraja filozofije: novi i razliiti korak
Njegov projekt ponovno je utemeljiti sistematiku filozofiju kao platonizam od mnogih, artikuliranu preko 4 uvjeta diskursa: znanosti
(pogotovo matematika set-teorija), politike (post-marksistiki nain), umjetnosti (poezija od Holderlina do Celana) i ljubavi (ko to je
koncipirao Lacan)
Najznaajniji izazov antifilozofije u zadnje vrijeme: Badiou-ova misao obeava ili prjemjestiti njenu trenutno dominantnu formu ili
produbiti i proistiti njihovo samorazumijevanje
a) Tehnika, nihilizam, kapital: Marx umjesto Heideggera
Premijerni hrvatski prijevod djela francuskoga filozofa Alaina Badioua dobrodola je prilika za poblie upoznavanje autora koji je,
vehementno se suprotstavljajui konzekvencama proizalima iz pokuaja naputanja modernoga, kod Descartesa zapoetoga tipa
filozofiranja, u posljednjih 15-ak godina stvorio jedan od intrigantnijih opusa suvremene tzv. kontinentalne filozofske scene.
Badiou je roen 1937. u Rabatu (Maroko). U Parizu se kolovao kao matematiar i filozof, da bi potom preko trideset godina predavao
filozofiju na parikim sveuilitima (trenutno je naelnik Odsjeka za filozofiju na cole normale suprioure). Autor je vie romana i
kazalinih komada (ak i jednoga opernoga libreta), politiki iznimno aktivan jo od svibanjskih zbivanja u Parizu 1968., nakon kojih je
bio voa i/ili lan nekoliko ljeviarskih organizacija.
Njegov filozofijski razvoj zapoeo je ranih ezdesetih pod utjecajem J. P. Sartrea i, izrazitije, L. Althussera (1) . Marksistika filozofija
potom postupno ustupa mjesto naporima izgradnje nove, samosvojnije pozicije, to rezultira prezentacijom vlastitoga sistema u
najznaajnijem Badouievu djelu do sada L'Etre et l'evenement (Bitak i dogaaj) 1988., nezaobilaznom referentu svih, uglavnom
kraih, naslova napisanih kasnije (Manifeste pour la philosophie, potom L'Ethique, kao njegovo zasigurno najpristupanije djelo, Gilles
Deleuze, pokuaj dijaloga s najistaknutijim Badouiovim suvremenikom-oponentom, etc.).
Kako je rije o slabo prevoenom filozofu, ovaj je opus izvan Francuske jo nedovoljno poznat. (Nota bene, Manifeste pour la
philosophie na njemaki je jezik preveden tek pred etiri, a na engleski prije tri godine, to dodatno ukazuje na znaaj hrvatskoga
prijevoda). Veina komentatora i prouavatelja Badiouova djela slae se u zakljuku da su uzroci prevoditeljske nezainteresiranosti u
specifinosti njegove pozicije, platonizma mnotva, koja se suprotstavlja veini dominantnih strujanja na dananjoj filozofskoj sceni
od predstavnika anglosaksonske analitike filozofije, koje Badiou, zbog pozitivistikom im tradicijom namirenoga odnosa spram
znanosti, pomalo prezrivo ignorira, preko onih koji, pozivajui se na Wittgensteina, zastupaju tezu jezikoga obrata, pa do brojnih
proglasitelja kraja filozofije, ija tradicija see unatrag do Heideggera.
Upravo protiv potonjih pie Badiou svoj Manifest, smatrajui kako mogunost filozofije postoji i danas, te pledirajui za njezinu
sistemsku rekonstrukciju, takvu kakva e ju odrijeiti politikih, znanstvenih, umjetnikih i inih nefilozofijskih spona i time stvoriti,
strogoj omeenosti zahvaljujui, slobodno polje za filozofiranje; drugim rijeima, zadatak je filozofa danas razluiti pitanja i tematiku
filozofiji pripadnu od one koja joj je strana, dekontaminirati filozofiju od quasifilozofske problematike modernih sofista i vratiti joj
dostojanstvo koje je imala u svojim najslavnijim danima. Put moderne filozofske misli, odreen introdukcijom kategorije Subjekta, onaj
je kojega pritom treba nastaviti dakako, uz ponovno promiljanje i odreenje njegovih osnovnih pojmova: Istine, Subjekta i Bitka u
kontekstu suvremenosti.
Preludij sistematskoj rekonstrukciji filozofije pritom je kritika stavova Martina Heideggera na tradiranju kojih Badiouovi protivnici
grade teorijske pozicije to podrazumijevaju kraj filozofije, a kako bi se te pozicije pokazalo neutemeljenim. Otrica je kritike usmjerena
na Heideggerovo shvaanje pojma tehnike, jednoga od znaajnijih u njegovu djelu. Ona je tu shvaena kao bit naega vremena zakrivanje istine bitka njegovim ispostavljanjem iskljuivo u dimenziji puke sirovine volje za proizvodnjom i volje za razaranjem, a koje
je ispostavljanje omogueno nihilizmom kao oblikom suvremene (ne)misli, zapoete jo u Platonovu djelu, usmjerene iskljuivo na
bivstvovanje bia, a slijepe za miljenje bitka samoga. Ona je krajnja konzekvenca novovjeke emergencije kategorije Subjekta, koja
svijet svodi na puki objekt, raspoloivi predmet. Istinska misao u razdoblju nihilizma skrila se u pjesnitvo, odakle je, u pjesmama
Rilkea, Trakla i, iznad svih, Hlderlina, uspjela opstati ako ne kao miljenje bitka, a ono kao njegovo pitanje, omoguivi tako
Heideggeru interpretaciju cjelokupne postplatonovske filozofije kao zaborava bitka.
Badiou, meutim, nudi potpuno drugaiji uvid u ovu problematiku. Vrijedi u cijelosti citirati odlomak u kojemu se obruava na
shvaanje tehnike kao temeljne odrednice (ili, barem, jedne od temeljnih) naega doba: Ako bih neto trebao rei o tehnici, iji je odnos
prema suvremenim zahtjevima filozofije prilino tanak, uglavnom bih sa aljenjem utvrdio da je ona jo tako osrednja, tako plaljiva.
Nedostaje toliko korisnih instrumenata, ili postoje samo teke i neprikladne njihove inaice! () Da, treba rei: Gospodo tehniari, jo
jedan napor ako doista elite planetarnu vladavinu tehnike!. Nema dovoljno tehnologije, tehnologija je odve zastarjela, to je stvarno
stanje stvari: vladavina kapitala zauzdaje i pojednostavljuje tehnologiju, ije su virtualne sposobnosti beskonane. (str.34.)
Nalije heideggerovske fascinacije tehnikom puka je reakcionarna nostalgija za vremenima koja su poznavala posveenost i dubinu
bitnih odnosa izmeu pojedinaca, izmeu ovjeka i prirode etc. Meutim, jo je Marx prikazao nestanak posveenih odnosa kao nunu
posljedicu vladavine kapitala, ija je funkcija, openitije, slom tradicionalne figure veze, odnosno, kako Badiou objanjava: ne
postoji nita to bi dubinski bilo povezano s neim drugim, jer se jedan i drugi kraj te pretpostavljene temeljne veze neovisno projiciraju
na neutralnu povrinu rauna. (str.36). Teorijsko detektiranje fenomena modernoga nihilizma, uzrokovanoga ovim slomom, kapitulacija
je filozofije pred njezinim glavnim suvremenim izazovom, zaustavljanje upravo na onom mjestu koje za misao naega vremena krije
najvei potencijal. Desakralizirajua funkcija kapitala prua uvid jedini koji je Badiou spreman prihvatiti od velike sofistike u
mnotvenost svega to jest, a postojanje nekoga Jednoga kao privid. Kako nema Jednoga, nema ni transcendencije, te suvremena
filozofija mora biti filozofija imanencije.(imanentan - koji je sadran u biti neke pojave, a ne potjee od nekog djelovanja izvana, koji
proistjee iz same naravi koga ili ega; uroen koji je sadran u nekoj pojavi, koji ne prelazi tu pojavu i ostaje njome ogranien, opr.
transcendentan)
b) Istina kao uvjet filozofije

 Pristup Badiouovu prijedlogu konstrukcije filozofije na tragu moderne misli u razdoblju obesveenosti mogu je tek nakon prikaza
odnosa kljunoga za njegov sistem onoga izmeu filozofije i istine, kao osnovne preokupacije svakog platonizma, pa i platonizma
mnotva. Filozofija je kroz cijelu svoju povijest imala, na razliite naine, posla s istinom njezina uloga nije, meutim, dri Badiou,
ponuditi neku teoriju istine ili istinu proizvoditi, jer je istina ono to filozofiju na specifian nain uvjetuje. Da bi se ova tvrdnja
pojasnila, potrebno je prethodno ukazati na osnovne karakteristike njegova koncepta istine:
porijeklo istine u iznenadnom je i nepredvidivom dogaaju koji se javlja unutar odreene situacije kao nekoga stanja stvari ruei
pritom njezin status quo (postojee (trenutno) stanje). Iz perspektive situacije dogaaj je neizmenjiv, u odnosu na nju on je
suplementarnoga (dopunjujueg) karaktera; dogaaji su raznoliki: inovativna umjetnika djela, poput Schnbergova ili
Beckettova, politike revolucije, pojedine znanstvene teorije,etc
istina je generika procedura pojam Badiou preuzima od matematiara P. Cohena, a podrazumijeva nerazaberivost istine.
Pojam nerazaberivosti uveden je da bi izvijestio o uincima, nutarnjima nekoj situaciji-mnotvu, o dogaaju koji je nadopunjuje.
On odreuje poloaj nekih mnotvenosti koje se usporedno upisuju u situaciju i tamo umreuju trajnu potku sluaju koji neumitno
izmie svakom imenovanju. Taj meuprostor - mnotvo postojanosti kojim upravlja neka situacija i dogaajna neizvjesnost koja
ga nadopunjuje upravo je mjesto istine situacije. Ta istina proizlazi iz beskonane procedure, a sve to se za nju moe rei jest da
je u odnosu na pretpostavljeni dovretak procedure ona generika ili nerazaberiva.(str.89.-90) Pitanje istine nije pitanje jezika,
niti istina moe biti predmetom znanja
Badiou razlikuje etiri vida istine, etiri generike procedure koje su ujedno uvjeti filozofije: matematiku, odnosno znanstvenu istinu
(matem kao uvjet filozofije), pjesniku istinu (poem), politiku istinu (politika invencija) i istinu ljubavi, jer je dogaaj kao novina
mogu iskljuivo u matematici (i ire: znanosti), pjesnitvu, politici i ljubavi. Tek kada su prisutna sva etiri uvjeta, mogua je filozofija
(historijski gledano, ovo se prvi put dogodilo kod Platona, ije djelo je Heidegger prokazao kao prvi korak zaborava bitka).
Pojedina razdoblja povijesti filozofije, meutim, obiljeena su utjecajem jednoga (ili vie) uvjeta i njegovim (ili njihovim)
prevladavanjem nad preostalima. Filozofija tada dospijeva u stanje odgode, budui podreena jednome od svojih uvjeta, avom (pojam
koji Badiou posuuje od Lacana) privezana za njega. Tu vrstu situacije naziva uavljivanjem. Filozofija je u stanju odgode svaki put
kad se predstavlja kao avom priivena na jedan od svojih uvjeta, i samim si time zabranjuje slobodno uspostavljanje prostora sui
generis (svoje vrste/roda), u kojemu se dogaajna imenovanja koja naznaavaju novinu etiriju uvjeta upisuju i potvruju u naporu misli
koja se ne zamjenjuje ni s jednim izmeu njih, koji su naporedni, i koja, prema tome, predstavlja stanovito stanje u kojemu je mogue
uobliiti istine vremena.(str.41.-42.) Tako se, primjerice, nakon Hegela filozofija nala u situaciji dvostruke uavljenosti: na znanstveni
(pozitivizam) i politiki (marksizam) av. Povlaenje misli u pjesniku rije, koje je Heidegger prepoznao u djelu Hlderlina, Rilkea i
Trakla, a Badiou, pored njih, i kod Mallarmea, Rimbauda, Pessoe, Mandeljtama i, kao posljednjega predstavnika doba pjesnika, Paula
Celana, reakcija je na takvo uavljivanje, a rezultira protutenjom k uavljivanju filozofije na av poema, prisutnom od Nietzschea
naovamo (3).
Heideggerovo kombiniranje filozofske kritike objektivizacije s emfatizacijom poezije kojoj je dezobjektivacija jedna od temeljnih
znaajki ne moe zadovoljiti Badiouovu filozofiju; nasuprot tomu ona se zalae, prihvaajui istinu koju nosi dogaaj te poezije, za
miljenje subjekta bez objekta kao bitne zadae suvremenosti, teei spasiti kategoriju subjekta teorijom subjektivacije kao obvezivanja
procesu istine (4).
Sada smo ve u mogunosti odrediti strogo ogranieni prostor kojeg je filozofiji kao zadau namijenio Badiou: to je stvaranje
pojmovnog polja koje omoguuje artikulaciju implikacija i konzekvenci generikih procedura istine. Viestruka uavljenost dananje
filozofije to joj onemoguuje, dovodei je u stanje odgode koje mnogi pogreno prepoznaju kao kraj filozofije. Uvjeti njenog razavljivanja su sljedei: u poretku matema teorijski put prijeen od Cantora do Cohena, u poretku poema pjesme Celana, u politikome
poretku cijeli niz zbivanja, kao jo uvijek neimenovani dogaaj, koji se odvijao aproksimativno od 1965. do 1980. (Svibanj '68., Kineska
kulturna revolucija, Solidarnost-radniki i nacionalni pokret Poljske etc.), a u poretku ljubavi psihoanalitika teorija Lacana. Badiouov
nacrt sistema moderne filozofije danas pridodaje atribut filozofske iskljuivo onoj suvremenoj misli koja se obvezuje istinama ovih
dogaaja.
1. MOGUNOST
Dns je malo filozofa, a veina tvrdi da je doao kraj filozofiji jer se s neime nala u slijepoj ulici (ne moe misliti o nekim stvarima,
konkretnije: o nacizmu), ali to nije istina jer, ako filozofija o neemu ne moe misliti, to znai da nije njen zadatak misliti o tome, nije u
njenoj moi misliti o tome
Mnogi argumentiraju kraj filozofije argumentom poslije Auschwitza
Meu mnogim disciplinama, samo je filozofija na sebe preuzela odgovornost za nacizam i holokaust.
Tato je gledite koje kae da je filozofija princip zarobljavanja duha vremena koje je proizvelo nacizam. No, to ako nacizam nije
primjeren oblik filozofske misli? Svi se slau da filozofija ne moe misliti nacizam. No, znai li to da je filozofija pri kraju ili moda
znai da to nije njena dunost, niti je to u njenoj moi? to ako se nacizam moe misliti politiki i povijesno, ali ne i filozofski? U
suprotnom bi to znailo da dajemo Hitleru pobjedu nad filozofijom (doputamo Hitleru da ubije filozofiju). To bi bilo kao drugo
ubojstvo idova koji su se predstavili tako upadljivo u filozofiji i revolucionarnoj politici. Umjesto da nacistima prepustimo pobjedu,
trebamo nastaviti s nastojanjima koja su napravila od idova mete nacista.
Nijedno filozofsko pitanje nikad nije bilo samo filozofsko pitanje
Filozofija je danas mogua i mogunost te filozofije nema oblik pribliavanja nekom kraju
2. UVJETI
Uvjeti filozofije su popreni. To su istinite procedure: znanost, politika, umjetnost i ljubav. Ali nemaju sva drutva sve ove uvjete
istovremeno, kao to su to imali Grci.
Filozofija treba razmiljati o komposibilnosti (mogunosti koegzistencije) istinitosnih uvjeta za svoje vrijeme
Prvi koji je to uinio bio je Platon, koji je utemeljio matematiku kao preduvjet filozofske studije, koji je pomou matematike mjerio
pjesnike naspram sloma mita, koji je studirao ljubav u Simpoziju i koji je postavio politiku kao uvjet misli u republici

 Generiki (opi, rodni) uvjeti filozofije, za razliku od same filozofije, rezultiraju istinom. Istine imaju porijekla u dogaajima. Dogaaju
su nadopune situacija, oni su ucrtani jednoimenim imenovanjem, dodatni oznaitelji. Uinak tog imenovanja na situaciju obustavlja
istinitost situacije (moemo se zabavljati i nazvati to istinitou)
Ono to filozofija ini je to da predlae ujedinjene konceptualne prostore u kojima imenovanje dogaaja zauzima mjesto; zajedno
sakuplja sva dodatna imena. Misli o epohalni rasporedu generikih procedura: matematika, poezija, politika invencija, ljubav. To nije
potpuna enciklopedija znanja (jer se vladanje raina kao jedno u situaciji, nego je to misliva konjunkcija istine koja bui rupe u znanju)
To znai da filozofija funkcionira na granicama situacija/znanja, u krizama, revolucijama, itd. i pri uspostavama socijalnog poretka.
Drugim rijeima, filozofija sastavlja probleme vie nego to ih rastavlja i prema tome konstruira prostore misli odreenog vremena
(misao nije znanje, ve slijeenje istinitih procedura(postupaka) do onoga to je mogao biti dogaaj)
paradoks istine: ona je u isti mah novina, neto rijetko jer zahtijeva propitivanje, ali i ono u ontolokom smislu najtrajnije i najblie
"prvobitnom stanju stvari"
porijeklo istine pripada redu DOGAAJA (v. "Bitak i dogaaj", usp. M. Heidegger "Bitak i vrijeme") i jer pripada redu dogaaja ona se
bitno razlikuje od istog gomilanja znanja
kako se takva istina unosi u iskaz? ona se u iskaz(e) unosi posebnim imenovanjem, uprizorenjem jednog oznaitelja vie, nje same
u situaciji koju ne nadopunjuje nikakav dogaaj istine nema, samo vjerodostojnost
uloga filozofije: ona ne uspostavlja nikakvu posebnu istinu, nego utanuje mjesto istina, ona je "naelo sabiranja i obuhvaanja duha
vremena" (Heidegger: "izvorna zadaa filozofije jest da usloi, optereti tubitak koji tada postaje povijesni"), a istina je njezin bitni uvjet
(Descartes, uvjeti filozofije: bitak, istina, subjekt); istina je jedino pitanje filozofije jer samo filozofija nudi nain pristupa
jedinstvenosti jednog trenutka istina, ona ne izraava istinu ve mislivi uvjet istine
3. MODERNOST
Platon je postavio pitanje: kako su matematika i politika ontoloki komposibilne (sumogue)? Odgovor je bio Forme, a te su mu
Forme omoguile da takoer razmilja o poeziji i ljubavi. Dakle, razdoblje filozofije je ono u kojem ustraje odreena
konfiguracija uobiajenih prostora miljenja u etiri istinite procedure.
Postoji li moderno razdoblje filozofije? filozofiju danas karakterizira iscrpljenost operatora (posebice kategorije subjekta,
ali uvelike istine i bitka) i to zbog bitno pogrenog pristupa mnotvenosti - povijest filozofije: promjene paradigmi uvjeta
Koja je konfiguracija modernog perioda? Zapravo postoji niz dominantnih konfiguracija: a)matematika (Descartes do Leibniz);
b) politika revolucija (Rousseau do Hegel); c) poezija (od Nietzschea do Heideggera)
ak uz ovu trenutnu promjenu moemo vidjeti da je kategorija subjekta invarijantna kao to se vidi u njenom ciljanju na kritiku
za sve post-moderniste. Zato: jesmo li jo uvijek moderni?
kritine nedoumice: 1) treba li uz preinake zadrati ili posve odbaciti kategoriju subjekta?; dekonstrukcija subjekta zadnji
je udarac metafizici, tu razum postaje neprijatelj filozofije 2) misli li se jo vrijeme? (alt. ili nastupa kraj povijesti)
4. HEIDEGGER VIEN KAO OPE MJESTO
Heideggerove zasluge:
1. Dovrenje subjekta. Prepoznaje univerzalnu objektivizaciju svijeta. Vladavina tehnike. Kraj metafizike.
2. Tehnika preuzima ulogu metafizike. Ono to je metafizika (filozofija) pridravala i znaila u svezi s moi bitka, danas se ostvaruje
kao razorna volja Zemlje. Tehnika poima bitak kao sirovu grau, to vodi unitenju Zemlje.
3. Tehniko ispunjenje metafizike: a) av matema: moderna znanost, b) av pol. invencije: totalitarna drava; misao kao
NIHILIZAM
4. Pjesnitvo - temelj sabiranja Otvorenoga, nasuprot beskonanoj i zatvorenoj raspoloivosti bivstvovanja kojim upravlja tehnika pjesnici nisu ouvali bitak (njegova se sudbina dovrava u "nesrei" naeg vremena), ve pitanje bitka, oni su stoga u punom smislu
pastiri bitka; Hlderlin, Rilke, Trakl.
5. Platon kao prva etapa zaborava bitka jer je tumaio bitak i istinu kao ideju tj. ponitenje poema u ime profita - matema; povratak
predplatonicima koji su uvali Otvorenost bitka
6. Trostruki pokret misli: a) ovladanje uvjetom poema b) interpretacija Platona kao imperativa metafizike c) tumaenje
predsokratovske misli
5. NIHILIZAM
Heidegger: reakcionarna romantina seljaina (?) zbog nostalginog diskursa o tehnologiji
to nihilizam nije (nasuprot Heideggeru)?
o Nema dovoljno tehnologije da tehnika zavlada, vladavina je KAPITALA zauzdava i pojednostavljuje (op. iako
Heidegger kapital vidi u horizontu slijepe volje za voljom tehnike)
o Heidegger nekritiki izjednauje znanost i tehnologiju, znanost koja je sutinski beskorisna (kao npr. teoremi moderne
matematike), te nauku i tehniku koji su njeni usputni proizvodi
Drugo, to se tie nihilizma: da, istina je da je svetost veze (po kojoj funkcionira socijalni poredak) postala blaa pod utjecajem
kapitala. Ono je to se mora nauiti to da su sve veze privremeni rezultati funkcioniranja koje zajedno povezuju elemente na
neutralnoj povrini raunice. Ono to je zajedno vezano da bi se proizvela veza nije po sebi vezano, a bez iznimki, vladati
brojnijim je nedokuiva dubina onog to je prikazano
Citat iz komunistikog manifesta: icy waters of egotistical calculation. [Theres a lot to thinkabout here regarding capital as an
objective social / historical condition for the thought of themultiple. See Hallward, 9-10; 237.] The key is that desacralization
neednt entail nihilism; it is in fact aliberating condition, enabling the truth procedures revealing being as multiple: capital
exposes thepure multiple as the foundation of presentation; it denounces every effect of the One as a simple,precarious
configuration (56)

Naa epoha nije ni tehnika niti mehanika. Nai problemi povezani su s izazovima pjesnika za podizanje lokalne enklave
(podruje okrueno nekim drugim, ali sasvim drugaijim podrujem) svetih i s negativnim slikama ili protupostupcima
(protuprocedurama) prema ostalim trima postupcima (procedurama), koje odbijaju istinitost brojnosi bia: arhaistika reakcija
fundamentalista, mesijska politika (ukljuujui marksizam), okultna znanost (umjesto prave znanosti) i sentimentalne
pseudoveze (umjesto ljubavi)
Prema tome, filozofija jo nije dovoljno uzdignuta do izazova miljenja na nivou pojmova s kapitalom. Nije iskoristila priliku da
misli kako je ovjek neopozivo postao gospodarom i posjednikom prirode [moramo razmisliti o tome kako Badiou kakrakterizira
prirodnu situaciju]. Umjesto toga, filozofija se dri resorsa lingvistikog skretanja kao apriorne strukture iskustva ili kao kue
bivanja.
to nihilizam jest?
o RAZDVAJANJE (RAZ-AVLJENJE), slom tradicionalne figure veze (usp. Marx: graanstvo osvaja vlast i ostavlja
jedino vezu hladnog interesa) Bitak je bitno mnotven (odgovor do kojeg smo doli "potaknuti kapitalom"); mogu
izlaz - miljenje Dvoga (av ljubavi)
o DESAKRALIZACIJA: nuni uvjet da bi se pristup bitku i istini otvorio misli. Ona ponitava simboline predodbe
u kojima je veza imala privid bitka. - nae doba nije tehnoloko (ono je to samo u osrednjoj mjeri), ni nihilistiko (zbog
desakralizacije) --> ZAGONETKA DOBA lei u lokalnom zadravanju posveenog; filozofija sve do najnovijeg
doba nije bila misaono na visini kapitala, te se gubila u patosu vlastita dovravanja (Hegel) --> novo poglavlje
"nauavanja" ISTINE: mnotvo-bez-jednoga

6. AVOVI
filozofija upada u nevolju kad blokira slobodnu igru misli koja je potrebna za miljenje komposibilnoszti istinitosnih procedura i umjesto
toga povjeri svoju funkciju jednom uvjetu koji definira misao kroz traenje istine u znanosti, politici, poeziji ili ljubavi to je av
(uavljivanje) filozofije prema jednom od svojih uvjeta (poanta je u tome da se filozofija mora slobodno povezati sa svojim uvijetima:
mora priznati da sama ne proizvodi istinu, ali da moe postati sluga jednoj od istinitih procedura usporedba: slukinja znanosti). Tako
je, primjerice, pozitivizam (19. st) razdoblje kad filozofija predaje znanosti posao proizvoenja potpunih sustava istina tog vremena.
Jo uvijek to vidimo u snanom naturalizmu u analitinoj filozofiji. Takoer, vidimo politiku i misli o politici, koje su se svele na
liberalno-parlamentarno upravljanje kapitalistikog drutva. Poezija postaje kulturna nadopuna, a ljubav je zasjenjena u korist seksa i
sentimentalnosti.
Marksizam je takoer bio av, to je filozofiju smjestio pod politike uvjete, kao i ostale tri istinitosne procedure.
Blesavost socijalistikog realizma i Staljinova kritika umjetnosti jo ive u nekim neokonzervatistikim krugovima. Syriana nije mogao
biti dobar film zbog svoje poruke, dok je film Juno je napumpao trudnicu dobar film jer je znak moralne obnove
Sada su naravno marksizam i znanost komplicirani, ali ako se znanost svede na svoje tehniko-povijesne uvijete, i dalje je na koncu
politizirana. (politicized). Ironino, politika po sebi ne moe biti miljena marksistikom strankom kao uvarica znanosti o povijesti,
emu svjedoi tuan spektakl francuske komunistike partije PCF tijekom Maya 1968. Taj May je mogao biti dogaaj: svakako je
prekoraio socijalno-znanstveni proraun svojih uvjeta. Siguran znak uavljivanja trvenje je kraja semantike filozofije. Naravno,
sustav enciklopedije znanja podran od vrhovnih oznaitelja (Aristotelov i Hegelov pokuaj u takvoj ontoteologiji) nemogu je u
modernom dobu desakralizacije (oduzimanje svetosti). [B as a thinking of the multiple is atheist.]
Ali ako itate sistematino razmatrajui komposibilnost svih etiriju uvjeta, tada naravno, Badiou eli biti sistematian. On postavlja 2
uvjeta za sistematinu filozofiju u dananje vrijeme: 1) mora postaviti evental imenovanje svojih uvjeta i dati konceptualno ujedinjenu
raunicu svih 4-iju uvjeta 2) prostor miljenja mora biti izloen iznutra
Drugim rijeima, filozofija mora moi rei to ini; mora biti potpuno oita (self-transparent) u svojoj racionalnosti
Ono to dns vidiomo u filozofiji uavljuje se prema poeziji, zato je to idue poglavlje
UAVLJIVANJE: prijenos uloge filozofije na neki od njenih uvjeta, na jednu generiku proceduru - svako uavljivanje
preutno pretpostavlja dokidanje filozofije (npr. "marksizam" zbog sudjelovanja u kojem se Badiou kaje, pretpostavlja uavljenje u
av politike, te av znanosti, koje uavljenje Staljin totalizira u totalni politiki sistem)
UZROK NEIZVJESNOSTI "ULOGE" FILOZOFIJE OD HEGELA: uhvatila se u mreu avova svojih uvjeta, napose
znanstvenih i politikih, te je izgubila mogunost uoblienja openite komposibilnosti
novi sistematski aksiom: "nemogunost sistematike"; Lyotard: filozofija kao diskurs u potrazi za vlastitim pravilima, dakle onaj
diskurs koji se bavi iskljuivo samim sobom
kritika Lyotarda: njegova definicija filozofije negira barem dva univerzalna propisa: 1) filozofija mora raspolagati dogaajnim
imenovanjima svojih uvjeta (tzv.preduvjet komposibilnosti) 2) filozofija mora biti sistematina na svoju ruku (u protivnom
obznana nemogunosti sistema izruuje je jednom od uvjeta) - Nietzsche --> Heidegger: "poemska reakcija", izlaz u umjetnosti
(takoer, na neki nain, "protivnici" filozofije)

7. DOBA PJESNIKA
odsutstvo SLOBODNE IGRE (meu generikim procedurama) u filozofiji bacilo je njezinu ulogu na pjesnitvo, koje je najee nije
bilo svjesno
Dok je filozofija bila uavljena prema znanosti i/ili politici, poezija je preuzela filozofsku funkciju razmiljanja o bivanju i
vremenu, razmiljanja o uobiajenom prostoru istinitih procedura
Filozofija ne postaje aktivno uavljena prema poeziji sve do Heideggera.
DOBA PJESNIKA (Hlderlin --> Celan): pjesnitvo kao najotvoreniji pristup pitanju bitka gdje je prostor komposibilnosti najmanje
zahvaen okrutnim uavljenjima; POEM (i) razara fetiizam objekta, (ii) dezobjektivizacijom istie suprotnost izmeu istine i znanja, te
(iii) ukazuje na temelju dezorijentiranost naeg doba

 Poezija je u doba pjesnika bila sposobna misliti inkonzistentno i dezorijentirano, moderno stanje.
7 historijski bitnih pjesnika doba: Hlderlin, Rimbaud, Mallarme, Trakl, Pessoa, Mandeljtan i Celan
pjesnike zasluge, osobitosti doba pjesnika:
1. SVRGNUE KATEGORIJE OBJEKTA (omoguuje odmak od filozofijskih uavljenja) - Rimbaud, Mallarme - iskaz pjesme ne
proizlazi iz odnosa subjekt-objekt - bitak je nestalan ("na nestalnosti naslonjen" Celan) --------- Poezija misli i izvodi oskudicu
kategorije objekta (bolje reeno, liava objekta i objektivnosti kao forme prikazivanja pa subjekt vie nije aktivni partner objekta
pri predvianju potrebnih forma i objektivnosti[as in Kant]. Stoga, ako je bivanje oduzeto od subjektno-objektne relacije i pratee
dosljednosti iskustva [ponovno Kant], onda poezija misli inkonzistentno o bivanju)
2. HEIDEGGER: PREKLAPA STROGO FILOZOFIJSKU KRITIKU OBJEKTIVNOSTI S NJEZINIM PJESNIKIM
UKIDANJEM
a) nakon Kanta, svojom "fundamentalnom ontologijom" ukida kategoriju objekta, granicu i nit vodilju kantovske kritike
b) ne zapada, kao Husserl, u subjektivizam, nego dekonstruira subjekt, posljednji avatar metafizike (tzv. "hermenutika tubitka")
c) strogo razlikuje ZNANJE i ISTINU, SPOZNAJU i MISAO, koja je razlika latentni temelj pjesnikog pothvata
d) dospijeva do toke izruenja filozofije poeziji
Heideggerov pokret u uavljivanju filozofije ka poezije bio je radi svrstavanja znanosti/ subjekt-objekt/ znanost vs. poezija/
liavanje/ istina. Ali sad, ako je doba pjesnika koje je zavreno, radije nego filozofija, onda moramo odaviti filozofiju od poezije.
To je mogue jer sad moemo koncipirati dizorjentaciju, koju je poezija mogla samo izvoditi tijekom svojeg doba
3. HEIDEGGEROVE GREKE - izlae modernu znanost u kategoriji objektivizacije svijeta i subjekta kao ponitavajue volje izlae antinomiju matem/poem na nain da se ona poklapa sa suprotnou izmeu znanja i istine ili para subjekt/objekt i Bitka;
PJESNICI TO NE MISLE: Pessoa i Lauteramont naglaavaju estetsku istovjetnost matema i poema jer su oni, bolje od samih
matematiara, znali da ne postoji objekt matematike
Heideggerova faksifikacija bila je suprotstavljanje poezije i matema(tike). A zapravo i pjesnici i matematiari misle prazno mnotvo
(empty multiplicity). Poezija slijepo opaa da matem(atika) takoer preispituje objektivnost.
4. SVAKI PJESNIK POSJEDUJE VLASTITU "METODU DEZOBJEKTIVACIJE" - dva izvora: stanja manjka i vika.
a) MANJAK: ponitenje, samodokinue objekta, njegovo odsustvo (Mallarme, Trakl, simbolisti)
b) VIAK: objekt rastjeran iz polja svog pojavljivanja, rainjen samotnim izdvajanjem postajui tako zamjenjiv sa svakim drugim,
umnaanje objekta do njegova ieznua (Rimbaud, Pessoini heteronimi, nadrealisti)
Svaki veliki pjesnik ima svoju vlastitu metodu dizobjektivizacije (disobjectivation): manjak ili viak. A subjekt je svren time to je
bivao odsutnim ili aktualnim umnoavanjem. ("actual pluralization")
5. Celan je zavretak doba pjesnika. (and hence of Heidegger)
8. DOGAAJI
cilj: iznova sastaviti nit modernog razbora, uiniti jo jedan korak u slijedu "kartezijanske meditacije"
dogaaji koji omoguuju "povratak filozofije" (racionalizam/subjektivnost):
1. MATEM
generika mnotvenost istine: Cantor, Gdel, Paul Cohen
Paul Cohen:
o artikulira sredinji paradoks teorije o mnotvu otkrivi da se racionalna misao o bitku-kao-takvome ne podreuje vladavini
jezika (uzimanje u obzir postojanja bilo kakvih neimenljivih "generikih mnotvenosti").
o Ako istina nije prisutna u znanju, nego postoji samo kao proizvodnja istina, bez znanja o istini, znai da je istina miljena
matematiki u svom bitku, dakle kao ista mnotvenost - generika, liena svakog jasnog odreenja.
o Primjetan koncept neprimjetnog kao neimenovanog
o Generiko mnotvo razgranieno nemoi jezika
o Prema tome, istina pravi rupu u znanju: ne postoji nain za kvantificiranje relacija beskonanog seta i seta moi
(karakteristika je neovisnost ZF aksioma (the CH is independent of the ZF axioms) )
U ovom trenutku uspostavljena su tri tipa misli:
a) NOMINALISTIKA MISAO - priznaje samo imenljive mnotvenosti, imenovane setove/objekte; ona je konzervativna.
b) TRANSCENDIRAJUA MISAO - podnosi nerazaberivo, ali samo kao prijelaznu posljedicu neprepoznavanja nekog
"vrhunskog" mnotva; ne proglaava opstojnost vika za zakon bitka, nego se nada potpunome jeziku; ona je proroanska.
c) GENERIKA MISAO - nerazaberivo kao vrsta bitka svekolike istine, opstojnost vika je "stvarnost bitka"; svaka je istina
beskonani proizvod koji ovisi o dogaaju, nesvodiv na uspostavljena znanja, i jedino odreen aktivnou zagovornika tog
dogaaja; ta je misao borbena. (jer su sada istine procedure oduzete od znanja i zadrane samo vjernou subjekta).
Ime matemskog dogaaja je nerazaberivo orgenerino mnotvo, prema tome i bivanje u istom mnotvu, te istina bivanja kao
bivanja
2. LJUBAV - Freud, Lacan; Je li psihoanaliza generika procedura? Ne, poto je tek dispozitiv miljenja koji se oslanja na
institucionalne prakse - Lacan (anti-filozof): "povratak Descartesu" - dispozitiv koji je Husserl nazvao "kartezijanskom meditacijom";
nauavanje o Platonovom "Symposiumu" s kojim Lacan neumorno dijalogizira (ontoloko odreenje: "U susretu s bitkom kao takvim
na djelu je ljubav.") - ljubav je ono od ega se poinje misliti Dvoje, ona je proizvoenje, u odanosti spram dogaaja-susreta, istine o
Dvome
Lacan i Dva osloboeni su od poniznosti prema jednom od stapanja. Lacan je sposoban zadrati misap subjekta, tako da povratak prema
filozofiji mora ii preko njega (biti komposibilan s njime). Lacan misli Dvoje jer misli nemogunost seksualne veze, prema tome
gererino mnotvo oduzeto je od znanja.
3. POLITIKA INVENCIJA - nepredvidljivi dogaaji: Maj '68, Kineska kulturna revolucija, Iranska revolucija, radniki i nacionalni
pokret Poljske "Solidarnost"... - dogaaji o kojima je rije jo nisu imenovani, tj. rad na njihovu imenovanju (intervencija u dogaaj)
jo nije dovren; filozofijaomoguuje da politiki iz-miljena imenovanja budu komposibilna s onime to simultano (u naem dobu)

prodire u poredak matema, poema i ljubavi; filozofija ne donosi zakone politici, ve promilja o suvremenom ponovnom otvaranju
mogunosti politike
Mrani dogaaji 1967-1980: Kineska kulturalna revolucija, May 1968, Solidarnost, Iranska Revolicija. Jo nismo dali imena tim
dogaajima i u tome se vidi kako je dogaaj statistika naim danim jezicima, naem ponovnom prikazivanju (ti dogaaji su protiv stanja
situacije); politika je sposobnost za vjerno stabiliziranje imenovanja ovih dogaaja. Filozofija je uvjetiovana (ali ne uavljena) politikom
u tome to mora misliti kako su politiari smislili imena mranih dogaaja tako da su komposibilna s ostalim dogaajima u matematici,
ljubavi i poeziji. Drugim rijeima, kako su mrani dogaaji imenovani kao svjedoanstva uvianosti neeg neuvianog/generikog
mnotva u dimenziji kolektivne ljuskosti?
4. POEM - "pjesnitvo kojem se filozofija izruila" (v.7. - "Doba pjesnika") - znaajan dogaaj: susret Celana (idova) i Heideggera
(Nacista); utnja o eksterminaciji - utnja dovela do stupnja nepodnoljivosti osiromaujue i ponitavajue posljedice ava; Celan:
"Pjesma pokazuje, oigledno, sklonost da zamukne." - u svim ovim generikim procedurama nije rije o tome da se dogaanje
totalizira (metadiskurs) jer dogaaji su raznovrsni, nisu istog reda, ve valja proizvesti pojmove i pravila misli, takve da se preko njih
moe predoiti vrijeme u kojem se s milju dogodilo ono to se nikada nije dogodilo.
Celan trai putanje poezije od tereta kao onog kojem je filozofija uavljena. Klju je ovdje interpretirati Celan-Heidegger susret. Zadatak
filozofije je ne izgraditi enciklopediju znanja koja bi upotpunila dogaaje, ve producirati koncepte i pravila misli tako da moemo
prikazati nae vrijeme kao ono u kojemu je ovaj dogaaj misli zauzeo svoje mjesto
9. PITANJA
reformulacija "kartezijanske meditacije"
odgovarajue sadanjem vremenu, u svezi s modernom psihologijom, javljaju se 3 pitanja:
1. PITANJE DVOGA (paralela Kartezijevoj istini)
Kako misliti Dvoje kao nezavisno od dijalektike, posebno u politici?
Klasini marksizam uinio je suprotnosti dijelom predstavljanja proleterijata (klasne borbe), ali je organizirao ove pojmove u
zarobljivanju dravne moi. Prema tome i postavljanje svjetskog sukoba s pobunama i ratovima kao jedine naine prekidanja klasnih
borba. Ali mrani dogaaji pokazuju da je ta koncepcija izvan vremena. Na zadatak je sada misliti o Dvome kao o bilo kojoj
objektivnoj esenciji (npr. klasnoj borbi). Najbolje je vidjeti dvoje kao politiki produkciju, a ne kao objektivno-znanstvenu pretpostavku.
Dvoje je poslije-dogaajno, to ini naim najteim zadatkom i najveom dunou producirati i razmiljati o Dvome istovremeno.
dvoje se ne sjedinjuje u jedno, ve se jedno razdvaja u dvoje bez ikakve sukcesivne "dijalektike" sinteze. Ovo je vjeba o Dvome.
dvoje nije objektivna bit (princip), nego dogaajni proizvod, politiki proizvod (usp. marksizam "borba klasa", "revolucija" pokret
povijesti koji je ustrojilo neko bitno dvoje), a ne neki pretpostavljeni "znanstveni cilj"
dvoje, a ne kao neko jedno, jest ono to postaje; ono je post-dogaajno;
Jedno je dodijeljeno ovjeku kao njegova tekoa i zadaa, na nama je da istodobno proizvodimo Dvoje i misao o Dvome (generiku
misao)
2. PITANJE OBJEKTA I OBJEKTIVNOSTI (paralela Kartezijevu subjektu)
Kako misliti istinito bez objekta, i istovremeno se drati kategorije subjekta? Prema tome, pitanje je:kako misliti subjekt bez objekta? To
samo omoguuje generika procedura, inei subjekt takvim da se ini kao jednostavan konaan fragment post-dogaajne istine bez
objekta.
svekolika je istina bez objekta!
pitanje objekta povlai za sobom ukidanje subjekta (uinak vidljiv kod brojnih pjesnika iz doba pjesnika)
Heidegger odbacuje te kategorije, dok Lacan zadrava objekt samo kao "uzrok elje", a koji je zbog nepreciznosti i nepodlonosti
simbolizaciji vrlo blizak Kantovu "transcendentalnom objektu", x) - filozofije matemskog ava: "objektivne" (pozitivizmi i tzv.
realizmi)
filozofije ava pol. invencije: ili tvrde da se subjekt pomalja iz objektivnosti (prijelaz od klase-po-sebi na klasu-za-sebe, zaslugom
Partije) ili dosljedno ukidaju subjekt na raun objektivnosti (Althusser: "Graa istine proizlazi iz procesa bez subjekta"), inei tako od
subjekta pukog izvritelja graanske ideologije
subjekt bez objekta (bez "vis-a-vis-a") na loem je glasu jer priziva apsolutni idealizam (kao kod biskupa Berkeleya); pitanje nadilaska a.
idealizma - kljuno pitanje
pojam GENERIKE PROCEDURE jedini obuhvaa dezobjektivizaciju istine i onu subjekta, te se subjekt pojavljuje kao puki dovreni
fragment post-dogaajne istine bez objekta- put prema subjektu --> "kartezijanska meditacija"
3. PITANJE NERAZABERIVOG (paralela Kartezijevom bitku)
Kako misliti nerazabrano? Samo nas matem oslobaa od skretanja u lingvistiku. Umjesto razmiljanja da je nerazabrano, gdje jezik
bjei, dostupno jedino u nepodnoljivom iskustvu, imati sada ovaj koncept nerazabranosti kao generikog mnotva. Moemo razabrati
nerazabljivo kao nerazabrljivo.
vladavina je jezika danas opa dogma (i pozitivisti i "hajdegerijanci")
Lyotard: injenica da na rubovima jezika i bitka nema niega i da ILI postoji neko mogue "sabiranje bitka" u jeziku (Heidegger) ILI
pak ovo to jest nije takvo dok nije imenovano (Kant?), ILI je pak bitak kao takav podveden pod jezik, to je oduvijek imalo samo jednu
zadau - da ga se izrui drugom jeziku, bio to jezik pjesnika, nesvjesnog ili Boga (tu jedino MATEM moe biti vodi, Badiou)
STRAH OD NERAZABERIVOG (Lacan: uas od onog to se ne moe podvesti pod simbol; Wittgenstein: 7. teza Tractatusa)
Paul Cohen: dokazao nerazaberivo i opstojnost mnotvenosti koja potpada pod pojam "generike"
ONO O EMU SE NE MOE GOVORITI TREBA IMENOVATI, RAZABRATI GA KAO NERAZABERIVO - iako ono slabi
razdvajaku snagu jezika, nije stoga manje podlono pojmu koji moe opipljivo ozakoniti njegovu opstojnost
OBJEKT: beskonana procedura/nerazaberivo mnotvo

ZAVRETAK POGLAVLJA: razmilja o vezi ovih triju prioblema. To se dogaa u kompleksnom prostoru razmiljanja vezanjem
bezobjektnog subjekta, generinosti, dogaaja i istine. Forma pokreta koja misli je platonika.
10. PLATONSKA GESTA
to je platonsko u ovoj reformi filozofije?
Platon je svojedobno: 1) zabiljeio kraj doba pjesnika (poem: odbaen) 2) okupio u vektor ontologije suvremene oblike matema
(matem: sabran) 3) mislio ljubav u njezinoj ulozi istine (ljubav: miljena) 4) upisao putanju poetka politike (politika: preudeena). On
je dakle primislio relaciju filozofije u svoja etiri uvjeta; takoer se borio protiv sofistike
"alergija na Platona":
o Staljinov rjenik, pod Platon stoji upisano "ideologija robovlasnika"
o Nietzsche, "zapad je bolestan, bolest se zove Platon"
o Nietzsche gaa Platonov pojam istine, izlijeiti od Platona znai ponajprije izlijeiti od istine, odnosno od matema (op. zar ne
iskrsava istina u komposibilnosti svih procedura?);
o Nietzsche odbacuje matem na isti nain kao svojedobno Platon poem
Filozofija e postojati samo tako dugo dok bude nudila, prema mjeri vremena, novi stupanj u povijesti kategorije istine. Istina je danas
nova misao Europe.; novost te misli rasvjetljuje posezanje za matematikom
Veliku modernu sofistiku (e.g. Wittgenstein) Badiou vidi u skretanju ka lingvistici, posebno u heterogenosti jezinih igara. Sumjanjui
pritom u znaajnost istine, retoriku blizinu umjetnosti, pragmatiku i otvorenu politiku ili demokraciju (kao liberalan paramentalizam
Badiou e imati svoju vlastitu definiciju demokracije). Nije sluajno da je prijelaz iz uavljene filozofije ka obnovi filozofije prola
kroz sofistiku; trebamo obratiti pozornost na sofistiku kao simptomatinu
11. GENERIKO
moderni filozof od velike sofistike zadrava sljedee: BITAK JE BITNO MNOTVEN
20. stoljee - bog je usitinu mrtav; stoljee osporavanja Jednoga
NOVI PUT: platonizam mnotvenoga; temeljno pitanje: ako je bitak mnotven, kako spasiti kategorije istine? (to je istina koja je
mnotvena u svome bitku i prema tome oduzeta od jezika? What is a truth that "will have been" indiscernible? Klju je generiko
mnotvo kao to je miljeno od Paula Cohena)
moderna je sofistika od kategorije istine prisiljena odustati ne mogavi nadvladati "relativizam mnotvenosti istine"
GENERIKA MNOTVENOST utemeljuje platonizam mnotva omoguujui miljenje istine u isto vrijeme kao rezultat-mnotvo neke
jednostavne procedure i kao pukotinu, ili izuzimanje, na polju imenljivoga; ona je okosnica prostora u koji se kao komposibilni mogu
okupiti 4 uvjeta filozofije koji kao naini zbiljske proizvodnje, u situacijama mnotvenosti generikih mnotava, predstavljaju istinu tih
situacija (v. "Bitak i dogaaj"...)
pojam generinosti izvjetuje o uincima nutarnjima nekoj situaciji-mnotvu, o dogaaju koji je nadopunjuje; meuprostor - mnotvo
postojanosti kojima upravlja neka situacija i dogaajna neizvjesnost koja ga nadopunjuje upravo je mjesto ISTINE SITUACIJE; ta istina
proizlazi iz BESKONANE PROCEDURE, a sve to se za nju moe rei da je ona GENERIKA ili NERAZABERIVA - istina iznosi
na svjetlo dana nestalnost koja se u krajnjem ishodu oslanja na stalnost predoavanja - misao o bitku kao takvome dovrava se u
matematici (!!), a filozofija kako bi obuhvatila i uinila komposibilnima svoje uvjete, mora odrediti "ono to nije bitak kao takav", a to
Badiou odreuje kao DOGAAJ
matematika je djelatna ontologija, beskonani upis istog mnotva, mnotva bez predikata; bezdogaajna je i bitak joj je onog generiki
nerazaberivog, bilo kojeg dijela koji, proizvodei mnotvo u anonimnosti svojih mnotvenosti, iskazuje svoj bitak (generiki je onaj koji
se rauna u efekte koje dogaaj ima na situaciju. Istina je ono to unutar situacije ini pretpostavljeno inkonzistentno mnotvo (ono koje
je uraunato) da izae na svjetlost dana)
TRI KRITERIJA ISTINE s mnotvom bitaka:
1. imanentna je mnotvu - dio poetnog mnotva, situacije o kojoj ima istine
2. iz mnotvenosti bitka "proizlazi" mnotvenost istine - ona nije ve dani ili prisutni dio-mnotvo, ve posljedica (!) posebne procedure
koja e moi zapoeti tek kao nadopuna neega to je viak u odnosu na situaciju, tj. dogaaja; svaka je istina post-dogaajna! (za
strukturalne iskaze o situaciji neemo rei da su istiniti, ve vjerodostojni jer ne proizlaze iz istine, nego iz znanja)
3. istina je generiki dio situacije
ona je bilo koji dio situacije, ona ne kazuje nita posebno o situaciji, izuzev upravo njezin bitak-mnotvo kao takav, njegovu
temeljnu nestalnost
istina je ta minimalna stalnost (dio, imanentnost bez pojma) koja u situaciji razotkriva nestalnost koja ini njezin bitak
ona uspostavlja beskonani obzor-mnotvo post-dogaajne procedure koju Badiou naziva generikom procedurom (matem,
poem, pol. invencija, ljubav - unutar kojih se "konstruira" subjekt kao dovreni trenutak generike procedure)
tek u ovom svjetlu istine moe se okupiti iznova trojstvo uvjeta moderne filozofije (Descartes): 1) bitak 2) subjekt 3) istina

The four truth procedures are generic procedures. We can thus return to the "constitutive triad of modern philosophy" (being, subject, and
truth). Being: math is ontology; truth is post-evental being of generic multipliticy; subject: the finite moment of a generic procedure. So
there are only artistic,scientific, political, or amorous subjects; outside this there is only "existence, or individuality, but nosubject."So the
events of our age are all generic; genericity is what founds the compossibility of thecontemporary conditions of philosophy. Politics since
1793 is egalitarian and anti-Statist, tracing generichumanity and assuming "a communism of singularities." Poetry explores noninstrumental language,"offered to everyone." Math seizes the pure generic multiple w/o any presentative distinction. Lovedeclares its
fidelity to the pure Two founded beyond the chance encounter of persons and "makesgeneric truth of the fact that there are men and
women."