SVEUILITE U ZAGREBU

UITELJSKI FAKULTET
ODSJEK ZA ODGOJITELJSKI STUDIJ

SUZANA MATEJA
DIPLOMSKI RAD

AGRESIVNOST KOD DJECE

PREDKOLSKE DOBI

Zagreb, prosinac 2015.

SVEUILITE U ZAGREBU
UITELJSKI FAKULTET
ODSJEK ZA ODGOJITELJSKI STUDIJ
Zagreb

PREDMET: PROBLEMI U PONAANJU DJECE

DIPLOMSKI RAD

Ime i prezime pristupnice: Suzana Mateja

TEMA DIPLOMSKOG RADA:
Agresivnost kod djece predkolske dobi
MENTOR: izv. prof. dr. sc. Sinia Opi

Zagreb, prosinac 2015.

SADRAJ
SAETAK...............................................................................................................

ZUSAMMENFASSUNG........................................................................................

1. UVOD.................................................................................................................

2. POREMEAJI U PONAANJU DJECE...........................................................

2.1. Poremeaji nedovoljno kontroliranog ponaanja.................................

2.1.1. Deficit panje, hiperaktivni poremeaj..................................

2.1.2. Poremeaji ophoenja...........................................................

2.2. Poremeaji pretjerano kontroliranog ponaanja...................................

2.2.1. Strahovi u djetinjstvu............................................................. 10

2.2.2. Socijalna povuenost.............................................................

10

2.2.3. Depresivnost..........................................................................

10

3. TEORIJE AGRESIVNOSTI............................................................................... 11
3.1. Podtipovi agresivnosti..........................................................................

12

3.1.1. Otvoreni oblici agresivnosti..................................................

12

3.1.2. Prikriveni oblici agresivnosti................................................. 12

3.1.3. Reaktivna agresivnost............................................................ 13
3.1.4. Proaktivna agresivnost........................................................... 13
3.1.5. Relacijska agresivnost...........................................................

14

3.1.6. Instrumentalna i neprijateljska agresivnost...........................

14

3.1.7. Ostale podjele........................................................................

15

3.2. Normalna i abnormalna agresivnost..................................................... 16

4. ETIOLOGIJA AGRESIVNOSTI........................................................................ 16
5. IDENTIFIKACIJA AGRESIVNOG PONAANJA..........................................

17

6. AGRESIVNO PONAANJE U DJETETOVU RAZVOJU............................... 18

7. OBITELJ I AGRESIVNO DIJETE....................................................................

21

8. AGRESIVNOST U SKLOPU TEORIJE PRIVRENOSTI..............................

22

9. MEDIJI I NASILJE............................................................................................. 25
9.1. Vremenska izloenost djeteta medijima............................................... 26
9.2. Pasivna izloenost medijskom nasilju.................................................. 26
9.3. Aktivna ukljuenost u nasilne sadraje................................................

28

9.4. Ublaavanje nepoeljnih medijskih utjecaja........................................

28

10. PREVENCIJA I SMANJIVANJE AGRESIJE KOD DJECE

PREDKOLSKE DOBI.................................................................................... 29
10.1. Aktivnosti u odgojnoj skupini............................................................

31

11. AGRESIVNOST U JASLICAMA.................................................................... 33

11.1 Zbog ega kod djece rane dobi dolazi do konflikata?.........................

33

11.2. Intervencija u sluaju konflikta..........................................................

35

11.3. Prepoznavanje emocionalnog stanja djeteta....................................... 37

11.4. Posljedica bez kanjavanja................................................................. 37
12. SURADNJA ODGOJITELJA I RODITELJA.................................................. 38
13. ZAKLJUAK...................................................................................................

41

14. LITERATURA.................................................................................................. 44
Kratka biografska biljeka....................................................................................... 47

SAETAK
U ovom radu naglasak je na teoretskoj konstrukciji pojma agresivnosti kod
djece rane i predkolske dobi, obiteljskoj pozadini i uzrocima takvog ponaanja.
Pokuavaju se dati konkretni odgovori na pitanja, kako kao odgojitelj prevenirati
takva ponaanja u odgojnoj skupini te kako reagirati ako ipak doe do agresivnih
ispada.
U osnovi je agresivnost nagon koji se, ako je odgojem oplemenjen, pretvara u
borbenost i hrabrost, a ako nije dovodi do nasilja prema osobama, imovini i sl.
Frustracija odnosno situacija koja onemoguuje realizaciju neke potrebe, rezultira
agresijom kojom se eli ukloniti prepreka. Agresija moe biti posljedica odgojnih
nedostataka ili bolesnih stanja. O agresivnosti djeteta predkolske dobi govorimo
onda kada je dijete barem djelomino sposobno ocijeniti doseg svoga postupka, kada
namjerno ini zlo, raduje se uinjenoj teti i uiva u tuoj boli.

Kljune rijei: agresivnost, dijete, ponaanje, obitelj, prevencija.

ZUSAMMENFASSUNG
In dieser Arbeit wird die theoretische Konstruktion des Begriffes Aggression
bei Kindern des frhkindlichen Alters und Vorschulalters betont, zusammen mit dem
familire Hintergrund und den Ursachen solchen Benehmens. Man versucht
konkrete Antworten zu geben auf einige Fragen. Wie kann man als Erzieher ein
solches Benehmen in einer Erziehungsgruppe prvenieren und wie sollte man
reagieren wenn es dennoch zu aggressiven Ausfllen kommt?
Im Grunde ist die Aggression ein Trieb der sich, falls er durch Erziehung veredelt
wird, in Kampfgeist und Tapferkeit umwandelt. Falls nicht, dann kommt es zur
Gewalt gegenber Personen, Sachen u. . Die Frustration, beziehungsweise eine
Situation, in der die Realisation eines Bedrfnisses nicht mglich ist, resultiert mit
einer Aggression durch die man ein Hindernis beseitigen will. die Aggression kann
die Folge von Erziehungsmngeln oder Erkrankungszustnden sein. ber die
Aggression von Kindern im Vorschulalter sprechen wir dann, wenn das Kind
mindestens teilweise fhig ist die Reichweite seines Vorgangs abzuschtzen, wenn
es absichtlich Bses tut, wenn es sich ber den ausgerichteten Schaden freut und
Freude am fremden Schmerz hat.

Schlsselbegriffe: die Aggression, das Kind, das Benehmen, die Familie, die
Prvention.

1. UVOD
Predkolsko razdoblje je vrlo dinamino razdoblje u kojem se zbiva niz
promjena, pod utjecajem nasljea i sredine, pa i djetetove samoaktivnosti. Ovakav
brz i buran razvoj esto moe imati i nepovoljan tijek. Kako je to razdoblje u kojemu
razvoj djeteta jo nije dovren, treba biti oprezan u procjenjivanju stanja i ponaanja
za koja se smatra da mogu imati nepovoljnu prognozu.
Odgojitelji i uitelji, izabravi svoju profesiju, svjesno su odabrali i sudjelovati u
procesu odgoja i obrazovanja djece. U taj proces su ukljuena i djeca koja iziskuju i
vie truda, panje, kreativnost, domiljatosti i drugih profesionalnih kompetencija
kako bi odgojno i obrazovno napredovala, ali i bila prihvaena od svojih vrnjaka.
Prouavajui hrvatsku literaturu, uoila sam da je u drugoj polovici 20. stoljea i
poetkom 21. stoljea provedeno dosta istraivanja vezanih uz eksternalizirane
probleme djece, od kojih se najee navode agresivnost ili delikventno ponaanje.
Ipak, manji broj istraivanja obuhvaa ranu i predkolsku dob, dok se vei broj
istraivanja odnosi na osnovno kolsko i srednje kolsko obrazovanje.
U istraivanju zagrebakoga Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta iz 1988. godine,
na populaciji predkolske djece ukljuene u predkolske ustanove, uoeno je da je
sindrom poremeaja u ponaanju djece mlae od sedam godina uglavnom
karakteristino agresivno ponaanje, uz koje se esto veu hiperaktivnost, napadi
bijesa, noni strah, smetnje sna, te neka emocionalna stanja, npr. depresija.
Posve je normalno da se dijete mlae od dvije godine baca, udara ili gura kada
izgubi kontrolu nad situacijom. Ono tako reagira jer je to jedini nain koji poznaje za
rjeavanje situacije koja mu je teka. Vano je da odrasli zadre kontrolu kada se to
dogodi, jer e u suprotnom, vraajui mu udarac ili viui, prestraiti dijete ili
osnaiti njegovo neadekvatno ponaanje.
Kvaliteta obitelji i odnosa meu lanovima obitelji najvaniji su zatitni imbenik od
poremeaja u ponaanju. Obitelj djetetu osigurava i prua sigurnost, toplinu i zatitu
te ono unutar obitelji stjee svoja prva iskustva o svijetu. Tako odnosi u obitelji, a
posebice odnos lanova obitelji prema djetetu, postaju temeljem svih kasnijih odnosa
koje e dijete u budunosti ostvarivati. Takoer se prema roditeljskom ponaanju i
ponaanju ostalih lanova obitelji stvaraju pravila po kojima e se dijete kasnije u

ivotu ponaati. Dobra komunikacija u obitelji takoer je jedan od vanih imbenika

prevencije poremeaja u ponaanju.. Ako roditelji prema djeci imaju vrst, ali topao
odnos (tzv. autoritativni odgojni stil), pozitivna je interakcija meu njima te se jedni
prema drugima odnose na emocionalno topao i empatian nain (Bili, Buljan
Flander, Hrpka, 2012). U takvim je obiteljima mala vjerojatnost za razvijanjem
djeje agresivnosti. Meutim, u nekim obiteljima prevladava autoritarni odgojni stil
koji je vrst, ali bez topline i ljubavi prema djetetu ili pak popustljivi odgojni stil ili
zanemarujui odgojni stil. U takvim je obiteljima povean rizik od poremeaja u
ponaanju djeteta.

2. POREMEAJI U PONAANJU DJECE

Lebedina Manzoni (2006) navodi da poremeaji u ponaanju djeteta mogu
biti rezultat nepovoljnog djelovanja okoline ili posljedica nepovoljnog emocionalnog
razvoja linosti.
Emocionalne poremeaje i poremeaje ponaanja u djetinjstvu Davison i Neale
(1999); prema Lebedina Manzoni (2006) klasificirali su kao:
- poremeaje nedovoljno kontroliranog ponaanja ili eksternalizirajue
- poremeaje pretjerano kontroliranog ponaanja ili internalizirajue
U sluaju poremeaja nedovoljno kontroliranog ponaanja djeje reakcije tete
drugima, dok u drugom sluaju reakcije tete samom djetetu.

2.1. Poremeaji nedovoljno kontroliranog ponaanja

Djeca koja manifestiraju poremeaje nedovoljno kontroliranog ponaanja
okarakterizirana su kao agresivna, negativistika, neprijateljska i impulzivna. U
adolescentskoj fazi esto dolaze i u sukob sa zakonom pa ih se naziva
maloljetnikim delikventima.

2.1.1. Deficit panje, hiperaktivni poremeaj

U posljednje vrijeme je esto spominjani termin ADHD (kratica engleskog
naziva attention deficit, hiperactivity disorder) koji ukljuuje oba poremeaja: deficit
panje, hiperaktivni poremeaj. Do poremeaja dolazi zbog nedovoljno razvijene
sposobnosti inhibicije ponaanja.
Njihovo ponaanje esto druge uznemiruje i vrijea jer imaju problem s ophoenjem
i suprotstavljajue se ponaaju, zbog vrlo esto krive interpretacije realnosti.

Dijagnostika hiperaktivnosti se temelji na ponaanju djeteta koje se manifestira u tri

razliite situacije, na primjer u vrtiu ili koli, kod kue i u socijalnom kontekstu.
ADHD prate simptomi koji se manifestiraju kroz motoriki nemir, besciljno
ponaanje, nemogunost pridravanja pravila igre ili aktivnosti i deficit panje.
esto mijenjaju jednu nedovrenu aktivnost drugom.
Terapijske

tehnike

usmjerene

su

na

modifikaciju

ponaanja,

poboljanje

samoregulacije, trening uenja te individualnu i obiteljsku psihoterapiju. Ovisno o

teini klinike slike, moe se uvesti i medikamentna terapija, no ona ne iskljuuje i
prije navedene terapijske tehnike.
Lebedina Manzoni (2006) navodi da upravo njihova kombinirana primjena daje
najbolje rezultate.

2.1.2. Poremeaji ophoenja

Pod

poremeajima

ophoenja

podrazumijevaju

se

raznoliki

oblici

eksternaliziranih ponaanja kao to su agresivnost prema ljudima i ivotinjama,

unitavanje imovine, prijevare ili krae i ozbiljno naruavanje pravila.
Odreeni model ponaanja prisutan je u razliitim sredinama kao to su kola, kua,
vrti ili ira zajednica. Poremeaji ophoenja su vie od svih drugih poremeaja u
djetinjstvu definirani uinkom ponaanja djeteta na okolinu i druge osobe. O
agresivnosti kao temi ovog rada e biti vie govora u posebnim poglavljima.

2.2. Poremeaji pretjerano kontroliranog ponaanja

Pretjerano kontrolirana ponaanja vie tete samom djetetu nego osobama u
njegovoj blizini. Takva djeca su pretjerano srameljiva, bojaljiva, napeta i
anksiozna. Bore se s osjeajem nevoljenosti, inferiornosti i tuge.

Najei problemi pretjerano kontroliranog ponaanja kod djece su :

- strahovi
- socijalna povuenost
- depresivnost

2.2.1. Strahovi u djetinjstvu

Strahovi i anksioznost dio su djetetova odrastanja, no ukoliko oni remete
djetetovo svakodnevno funkcioniranje smatramo ih problemom.
Djeca u dobi od osam mjeseci do dvije godine boje se odvajanja od skrbnika, izmeu
druge i etvrte godine pojavljuje se strah od mraka i ivotinja, a izmeu etvrte i
este godine djeca u mati zamiljaju slike udovita i duhova. Nakon este godine
djeca se poinju bojati ranjavanja, smrti, prirodnih katastrofa, ali i neuspjeha.

2.2.2. Socijalna povuenost

Socijalno povueno dijete opisuje se kao srameljivo, tiho, povueno,
izbjegava kontakte s vrnjacima i svim nepoznatim osobama bez obzira na dob.
Kod strahova i socijalne povuenosti takoer se koriste razliite terapijske tehnike.
Kod strahova je najpoznatija metoda postupnog izlaganja djece objektu straha, pri
emu se nastoji inhibirati njihova anksioznost. Uenje po modelu je proces koji se
koristi u tretmanu strahova i socijalne povuenosti.

2.2.3. Depresivnost
Depresija se u suvremenoj literaturi jo naziva epidemijom modernog naina
ivota. Karakterizira je u veini sluajeva neraspoloenje, tuga, umor, utuenost,
10

dosada, gubitak interesa i agresivnost. Do kraja prolog stoljea depresivnost se

pripisivala samo odraslima, no zatim se biljei sve vea pojava depresivnosti djece i
mladih. esto se mirnu i tihu djecu s depresijom ne primjeuje i ignorira sve dok
sam poremeaj ne poprimi alarmantne razmjere.

3. TEORIJE AGRESIVNOSTI
U literaturi se navodi niz definicija agresivnosti. Essau i Conrad (2004) istiu
da je agresivnost ponaanje u ijoj je pozadini namjera da se drugoj osobi nanese
teta ili uniti neki objekt. Agresivna ponaanja sadre neprijateljsku namjeru da se
drugome nanese teta, te oni ne moraju biti samo tjelesno oteivanje ve i duevno
odnosno emocionalno. Ona mogu biti usmjerena protiv ovjeka, ivotinje ili objekta.
Agresivno ponaanje ograniava takvu osobu, njegov odnos s drugima, ali i drutvo
u cjelini. Za drutvo su takva ponaanja optereujua u socijalnom i financijskom
pogledu (Essau, 2003; prema Essau i Conrad, 2004).
Agresivnost kao osobina linosti predstavlja ponavljanu, sistematiziranu agresiju,
izvjestan stereotip ponaanja.
Djeca agresivnog ponaanja uzrokuju trokove jer im je potrebna potpora razliitih
sustava, od ustanova za psihosocijalnu pomo do sudova za maloljetnike. Socijalni
trokovi obuhvaaju oteeno i nesigurno ozraje uenja za djecu. Kvaliteta ivota
rtava agresivnih i antisocijalnih djela, kao i kvaliteta ivota ljudi koji ive u
rizinim podrujima stanovanja, jako je smanjena (Essau i Conrad, 2004).
Iz psihijatrijske perspektive, agresivno i antisocijalno ponaanje esto se odnosi na
poremeaj ophoenja i poremeaj s prkoenjem i suprotstavljanjem.
Psiholoki se agresivnost ubraja u eksternalizirajui sindrom ponaanja kojega
karakteriziraju nekontrolirana ponaanja. Agresivno ponaanje obuhvaa tjelesne
obraune, destruktivnost, neposluh, prkosno ponaanje, prijetnje drugima i ometanje
nastave u koli.
Zakonski gledano, problemi ponaanja esto se opisuju terminima antisocijalno
ponaanje, delikvencija i kriminalitet. Antisocijalno ponaanje je in kojim se kre

11

pravila i zakoni drutva te se pojedince koji ispoljavaju takva ponaanja moe

kazneno teretiti. Pojam delikventnost koristi se za opis ponaanja djece koja su
poinila prekraj protiv zakona (Kazdin, 1995; prema Essau i Conrad, 2004).

3.1. Podtipovi agresivnosti

Agresivno ponaanje obuhvaa irok raspon specifinih ponaanja kojima je
zajedniko obiljeje mogue nanoenje tete ili ozljede drugim osobama ili stvarima
te namjera da se nanese teta. Velik broj ponaanja koja udovoljavaju opoj definiciji
agresivnosti moe se prema razliitim kriterijima svrstati u manji broj kategorija ili
vrsta agresivnosti.

3.1.1. Otvoreni oblici agresivnosti

Otvorena agresivnost je otvoreni in sukobljavanja povezan s fizikim
nasiljem. Djeca otvorenog antisocijalnog ponaanja sklona su reagirati na
neprijateljsku situaciju razdraljivije, negativnije i osjetljivije od djece koja pokazuju
prikriveno agresivno ponaanje. Djeaci se bore ee od djevojica, no i djevojice
u osnovnoj koli mogu biti sklone takvom obliku ponaanja. Uestalost fizikih
obrauna smanjuje se s nastupanjem mladenake dobi, a u kasnijoj mladenakoj
dobi, djeaci i djevojice su podjednako agresivni (Loeber/Stouthamer-Loeber,
1998; prema Essau i Conrad, 2004).

3.1.2. Prikriveni oblici agresivnosti

Prikrivenu agresivnost karakteriziraju prikriveni agresivni postupci koji se
dogaaju potajno, na primjer krae, podmetanje poara, bjeanje od kue ili bjeanje

12

s nastave. Djeca koja kradu i ponaaju se agresivno imaju vei rizik da e kasnije biti
u sukobu sa zakonom.

3.1.3. Reaktivna agresivnost

Reaktivna agresivnost je oblik agresivnog ponaanja koji predstavlja odgovor
na neki vanjski podraaj, provokaciju, frustraciju, dogaaj ili ponaanje. Takav
podraaj moe biti stvaran ili ga dijete moe takvim percipirati. U takvim
situacijama dolazi do velike koliine bijesa i impulzivnosti. To dovodi do slabe
sposobnosti usmjeravanja ponaanja, savladavanja i neprimjerene obrade socijalnih
informacija. Osoba najee oekuje negativan ishod, pokazuje fizioloku
uzbuenost i reagira agresivno. Reaktivno agresivne osobe pokazuju neprijateljsku
agresiju s velikim udjelom osvete (Essau i Conrad, 2004). Takva djeca su
nepovjerljiva i oprezna prema drugima i esto ih doivljavaju kao borbene protivnike
koji zasluuju nasilje (Crick i Dodge, 1996; prema Essau i Conrad, 2004). Nisu
omiljeni, njihova socijalna kompetencija je manja, ale se na vrnjako odbacivanje,
imaju potekoe s koncentracijom i obuzdavanjem impulzivnosti.
Reaktivna agresivnost esto je povezana s grubim mjerama discipliniranja koje
provode roditelji, tjelesnim zlostavljanjem, socijalnim problemima, nestabilnom
obitelji i iskustvima nasilja (Schwarz i suradnici, 1998; prema Essau i Conrad,
2004).

3.1.4. Proaktivna agresivnost

Proaktivnu agresivnost dijete koristi da bi postiglo neki cilj ili dominiralo nad
nekim djetetom. Djeca koje koriste taj oblik agresivnog ponaanja esto su mirna i
samouvjerena i oekuju da e ishod njihova ponaanja biti pozitivan (Dodge, 1991;
prema Essau i Conrad, 2004). Stoga su takva djeca uvjerena da se agresija isplati
zbog prednosti koje donosi. Smatraju da jaaju vlastitu vrijednost tako da nadvladaju

13

drugu djecu, koja im se u pravilu pokoravaju prije nego to dolazi do ozbiljne

povrede.

3.1.5. Relacijska agresivnost

Relacijska agresivnost je agresivno ponaanje koje teti drugima zbog
unitavanja veza, prijateljstava, pripadnosti skupini ili osjeaja prihvaenosti ili se
prijeti unitenjem veza (Crick, 1996; prema Essau i Conrad, 2004). Dijete agresor e
prijetiti ili e se pobrinuti da njegova rtva bude iskljuena iz drutva prijatelja.
Relacijska agresivnost je ea kod djevojica nego kod djeaka, kada izmeu osme
i etrnaeste godine mogu promijeniti oblik izraavanja agresije pa otvorenu
agresivnost mijenjaju relacijskom. Takva agresivnost u djevojica nanosi vie tete
jer je uz taj oblik agresivnog ponaanja teko odrati bliska prijateljstva koja su
djevojicama vrlo znaajna. Relacijski agresivne djevojice manje su omiljene i
usamljenije su od djevojica koje ne pokazuju takvu agresivnost.

3.1.6. Instrumentalna i neprijateljska agresivnost

Instrumentalna agresivnost je oblik agresivnog ponaanja koji agresoru prua
nagrade ili prednosti povezane s neugodom rtve (Freshbach, 1970; prema Essau i
Conrad, 2004). Primarni cilj instrumentalnog agresivnog ponaanja nije nekoga
povrijediti, ve ostvarivanje nekog cilja, a agresija ja samo instrument.
Glavni cilj neprijateljske agresije je nanijeti rtvi bol ili tetu, uestalija je kod
djeaka te je paralelno s dobi u porastu.
Strunjaci napominju da je problem kod tih dviju agresija, to se one mogu
preklapati, a mnoge agresivne epizode sadre elemente obiju sastavnica.

14

3.1.7. Ostale podjele

Razliiti autori navode vie podjela i vrsta agresivnosti s obzirom na uzroke
agresivnog ponaanja, naine njegova izraavanja, ciljeve i ishode itd. U literaturi se
esto nailazi na podjelu agresivnosti na: fiziku, verbalnu i socijalnu.
Fizika agresivnost ukljuuje fiziki napad, npr. udaranje, guranje, upanje,
grienje, razbijanje i sl. esto vlada uvjerenje da je ona najei oblik agresivnosti,
jer izaziva napetost, strah da sukob ne eskalira i proiri se takoer na promatrae.
Verbalna agresivnost je daleko uestalija od fizike agresivnosti i po nekim
istraivanjima na nju otpada vie od polovine agresivnih ponaanja. Ona ukljuuje
vikanje, tuakanje, psovanje, vrijeanje, uvredljiva zapovijedanja, prijetnje,
okrivljavanje, albe, zabrane, ucjene i sl.
Fizika i verbalna agresivnost izravni su oblici agresivnosti jer je rije o ponaanjima
kojima agresor ozljeuje rtvu ili joj nanosi tetu u izravnom kontaktu.
Socijalna ili neizravna agresivnost se rjee primjeuje ili se ne smatra
agresivnou, ali ona moe biti jednako neugodna kao i prethodne dvije. U ovom
sluaju teta se rtvi nanosi posredno, najee ugroavanjem njezinih socijalnih
odnosa, nastojanjem da se ti odnosi ugroze ili prijetnjom takvim ugroavanjem.
Zbog toga se takva agresivnost naziva i odnosnom agresijom, a obuhvaa ponaanja
poput iskljuivanja iz skupine vrnjaka, prekidanja prijateljstva, naruavanja tueg
ugleda ili irenja glasina. Dijete koje koristi takvu vrstu agresivnosti ne eli
odgovarati, ne eli sudjelovati u razgovoru, igri, ignorira druge i slino, a to u
drugom djetetu izaziva povredu, razoaranost ili neku drugu vrstu neugode.
Osim heteroagresivnosti koja je usmjerena prema drugima, razlikujemo i
autoagresivnost koja je usmjerena prema sebi. Samopovrijeivanje je do etvrte
godine veinom bezazleno. Ukljuuje grienje, upkanje, bockanje. Kod starije djece
se pojavljuje rjee, ali postaje ozbiljnije.

15

3.2. Normalna i abnormalna agresivnost

Normalna agresivnost je suprotstavljanje koje nema neprijateljsko znaenje te
je donekle oekivana. Pojavljuje se tijekom djejeg razvoja, istiui se u nekim
ivotnim razdobljima, no ona vodi dijete ka samostalnosti i prodornosti u drutvu.
Osobito u dobi od 12 do 18 mjeseci ivota polovinu socijalnih interakcija moemo
smatrati konfliktima.
Abnormalno agresivno ponaanje kvalitativno odstupa od "normalnih" oblika
agresivnosti. Na primjer kod djece predkolske dobi fiziki obrauni su relativno
esti, ali podmetanje vatre ili muenje ivotinja kvalitativno odstupaju od normalnih
agresivnih postupaka. Takoer se razlikuje i kvantitativno i to u pogledu uestalosti,
intenziteta ili duljine trajanja. Kod djece predkolske dobi "normalno" je
pojavljivanje odreenog broja ispada bijesa, to kod desetogodinjaka ve moe biti
"abnormalno". Takvo ponaanje uvelike ometa razliite aspekte djejeg razvoja, npr.
kolski uspjeh i meuljudske odnose.

4. ETIOLOGIJA AGRESIVNOSTI
Uzroci agresivnog ponaanja su vrlo sloeni, a kao najei faktori su:
- genski faktori
- obiteljske prilike
- spolne razlike
- dob
- drutvene okolnosti
- suvremeni stil ivota
Psihiki poremeaj roditelja moe predisponirati dijete na agresivno, impulzivno i
antisocijalno ponaanje i to ne samo na osnovi socijalnih imbenika ili iskustva,
nego i na osnovi genetskih imbenika (Essau i Conradt, 2004).

16

Strunjaci kao najei uzrok agresivnosti kod djece navode loe odgojno postupanje
njihovih roditelja. Istraivanja su pokazala da agresivni roditelji imaju u pravilu
agresivno dijete.
Agresivnost se dijelom nasljeuje, a dijelom ui. To je vrlo postojana i stabilna
osobina koja se uvruje u predkolskoj dobi. Agresivnost se uglavnom prenosi
preko dva temeljna oblika uenja. To je uenje potkrepljenjem i uenje po modelu.
Agresivno ponaanje esto je motivirano ljutnjom, bijesom kojeg u predkolskoj
dobi najee izazivaju frustracije u odnosima hranjenja, spavanja i primanja panje,
prisila u procesima navikavanja, ometanje inicijative, potreba dijeljenja predmeta s
drugom djecom i sl.
Djeca kolske dobi posebno su osjetljiva na laganje, prijevare, zadirkivanje i
zapovijedanje odraslih ili druge djece, na dranje prodika, nepravedno kanjavanje,
zanemarivanje, onemoguavanje elje za neovisnou te ignoriranje koje ini odrasla
osoba zbog vlastite nemoi da uinkovitim odgojnim metodama utjee na ponaanje
djeteta.

5. IDENTIFIKACIJA AGRESIVNOG PONAANJA

Razvojno gledajui, agresivno i nasilno ponaanje moe se identificirati ve
kod djece u vrtiu. Napadaji bijesa, napadaji agresije, impulzivna i neustraiva
ponaanja, odbijanje pravila i sluanje odraslih, nepovezanost s roditeljima te
uivanje u gledanju nasilja na televiziji znakovi su mogueg razvoja nasilnikog
ponaanja kod djece vrtike dobi (Buljan Flander i Karlovi, 2004). Takvi oblici
ponaanja postaju dugoroni obrasci te agresivno ponaanje u djetinjstvu moe biti
znaajan prediktor agresivnog ponaanja u kasnijoj dobi.
U priruniku Poliklinike za zatitu djece grada Zagreba "Nasilje meu
djecom" iz 2010. godine navode se znakovi prepoznavanja nasilnog ponaanja kod
djece rane i predkolske dobi:
- napadaji bijesa koji traju dulje od 15 minuta i ne moe ih nitko
smiriti (roditelji, lanovi obitelji...) pa im na kraju popuste

17

- ispadi agresije esto bez razloga

- impulzivni su, neustraivi i energini
- konstanto odbijaju pravila i poslunost odraslima
- nisu vezani uz roditelje, na nepoznatom mjestu, ne trae roditelje i
ne odlaze do njih
- esto gledaju nasilje na televiziji, uivaju u nasilnim temama
Autorice Prekop i Schweizer (2008) istiu da se danas sve vie agresivnosti
identificira u djejoj igri. Nekada su u djejoj igri prevladavale borbe dobra protiv
zla, no danas ju tu prisutna besmislena agresivnost, usmjerena protiv ljudi, ivotinja i
predmeta.

6. AGRESIVNO PONAANJE U DJETETOVU RAZVOJU

Smatralo se dugo vremena da je doba ranog djetinjstva lieno agresivnosti, ali
dokazano je da se agresivnost kod djece uoava jo u najmlaoj dobi.
Piaget (1952) promatrajui svoju djecu dolazi do zakljuka da se agresivno
ponaanje uoava ve u dobi od 7 mjeseci.
U ranim meuljudskim konfliktima mala djeca razvijaju i ue uinkovite socijalne
strategije pomou kojih se mogu izboriti za svoja prava. Oni pritom ue vane
lekcije koje im pomau da se kasnije aktivno kreu u socijalnom okruju. Odreena
koliina agresivnosti olakava razvoj tih vjetina i potie suparniko ponaanje
tijekom igranja te dovodi do uspjenijeg svladavanja zahtjeva svakodnevice.
Za prepoznavanje poremeaja u ponaanju vano je poznavati normalan tijek razvoja
djeteta kao i uvaavanje individualnih razlika u sazrijevanju svakog pojedinca.
Oblici i uzroci agresivnosti mijenjaju se tijekom razvoja djeteta. Prvi oblici
agresivnog ponaanja pojavljuju se ve prije navrene prve godine ivota. Budui da
mala djeca nisu u stanju kognitivno nekome namjerno nanijeti tetu, teoretski oni jo
ne mogu oitovati agresivnost. Izmeu drugog i sedmog mjeseca pojavljuju se

18

reakcije bijesa, koje najee izazivaju tjelesna neugoda, elja za panjom ili
rutinske aktivnosti poput vrenja nude, hranjenja ili odlaska na spavanje.
Za pojavu agresivnog ponaanja potreban je izvjestan minimum motorne,
emocionalne i kognitivne zrelosti kojom dijete raspolae ve u prvoj godini ivota.
Agresivno ponaanje poinje se pokazivati krajem prve godine ivota. Prve
agresivnosti iskazuje u obliku psihomotornih rastereenja sa heteroagresivnim
obiljejima (lupanje nogama, udaranje osoba oko sebe, bacanje predmeta) i
autoagresivnim obiljejima (upanje, grienje, tipanje, lupanje glavom). Kod djece
u prvoj godini ivota agresivno reagiranje najee je povezano s nezadovoljavanjem
fiziolokih potreba (potreba za jelom, piem, snom, da bude isto, da mu bude toplo
itd.). Malo dijete, meutim, nema samo fizioloke potrebe, ve ima i potrebu za
privrenou jednoj stalnoj osobi, te s njim izmjenjuje njenosti. Kroz blizak odnos
ta e osoba, a najee je to majka, moi prepoznati koja je aktualna djetetova
potreba i kako je na pravi nain zadovoljiti.
Agresivno ponaanje koje se pojavljuje tijekom druge godine ivota openito je
vezano uz igrake (Caplan i sur., 1991; prema Essau i Conradt, 2004). Pojavljuje se
kao instrumentalna agresivnost ija je posljedica oduzimanje igraaka drugoj djeci.
Napadaji bijesa doseu vrhunac u dobi od tri i pol godine, a od tree godine na dalje
raste tendencija reagiranja na napad ili frustraciju uz napadaje bijesa i uzvraanjem.
Neka djeca nastoje sve drati pod kontrolom i postaju ljuta kada se eli uiniti neto
bez njihova doputenja, a druga su opet impulzivna ili neorganizirana. Rastom
njihovih sposobnosti raste i samouvjerenost, te se preputaju vie organiziranom i
asertivnom ponaanju, ali i promiljenoj agresivnosti. To se najbolje manifestira u
igri.
Greenspan i Wieder (2004) istiu da je agresivno ponaanje u organiziranom obliku
prirodno, a njegovo pojavljivanje u simbolikoj igri znai da se ne pojavljuje u
svakodnevnom ponaanju.
U ranijim fazama djeca esto udaraju, guraju se ili tuku onda, kada su ljuta,
preplaena ili se ele braniti. Slue se tijelom jer nisu u stanju drukije izraziti svoje
osjeaje. Kada vide reakciju drugih na takvo njihovo ponaanje, ponekad ustraju u
njemu potaknuti svojim utjecajem koji su prouzroili, a ne zato da nekoga stvarno

19

ozlijede. Postupno usvajaju da su agresivne radnje neprihvatljive, ue obuzdavati

svoje nakane, ekati, dijeliti te postaju empatini.
Izmeu tree i pete godine smanjuje se fizika agresivnost, to je moda uzrokovano
moralnim razvojem djeteta, djeca razvijaju veu sposobnost samoregulacije.
Govorni razvoj takoer omoguuje djetetu verbalno izraavanje agresivnosti i
usvajanje socijalnih normi. Iako se i starija djeca svaaju oko predmeta, ipak sve
vei broj agresivnih ispada poprima oblik neprijateljskog ponaanja, iji je cilj
nanoenje tete drugome. Porast neprijateljskog ponaanja zasniva se na injenici da
su starija djeca sposobnija razlikovati tetu koja je nanesena namjerno od one
prouzroene sluajno. Tijekom odrastanja, agresivnost se sve vie izraava verbalno,
simboliki i relacijski (socijalno izoliranje, traevi).

Slika 1. Model razvoja agresivnosti s gledita razvojne psihopatologije

(Cummings i sur., 2000; prema Essau i Conradt, 2004:115)
20

7. OBITELJ I AGRESIVNO DIJETE

Lebedina Manzoni (2006) istie kako je obitelj prva zajednica u kojoj dijete
formira svoj identitet, odreuje svoj odnos prema samom sebi i svijetu koji ga
okruuje.
Kod djece s nasilnim ponaanjem trebamo upoznati njihove obitelji i sredinu iz koje
dolaze kako bismo bolje razumjeli razloge njihova nasilnog ponaanja. Istraivanja
pokazuju da su i obitelji takvog djeteta esto problematine. Roditelji su esto
neprijateljski raspoloeni, odbacujui i indiferentni prema svojoj djeci. Otac je
rijetko prisutan, majke su esto izolirane i nerijetko imaju permisivne odgojne
metode, a nadzor djetetova ponaanja je minimalan ili ga uope nema (Bili, Buljan
Flander, Hrpka, 2012).
Kada su roditelji i svjesni djetetova agresivnog ponaanja, mnogi od njih se odnose
prema tome kao prema prolaznoj fazi ili smatraju da se ponaaju "onako kako se
djeaci i trebaju ponaati" (McNamara i McNamara, 1997; prema Bili, Buljan
Flander, Hrpka, 2012).
Istraivanja pokazuju kako razina agresije kod djece raste ako roditelji toleriraju
njihovo agresivno ponaanje prema vrnjacima, blinjima, odgojiteljima itd.
Disciplina je u takvim obiteljima uglavnom nekonzistentna, kazne su esto fizike ili
ispunjene ljutnjom, emocionalnim ispadima, nakon kojih slijedi dugi period
ignoriranja djeteta (Roberts, 2000; prema Bili, Buljan Flander, Hrpka, 2012).
Duke i sur. (2003) navode kako roditelji djece s nasilnim ponaanjem najee imaju
autoritaran odgojni stil, esto koriste kazne kao odgojne metode, manje su
podravajui te imaju openito slabu komunikaciju s djecom. U takvim obiteljima
nedostaje model nenasilnog ponaanja odraslih, a nerijetko su i djeca sama doivjela
neku vrstu zlostavljanja u obitelji. Stoga takva djeca koriste agresivno ponaanje
koje su usvojili kod kue kako bi postigli svoje ciljeve.
U mnogim istraivanjima ponaanja roditelja i djece, uoeno je nekoliko obiljeja
prema

kojima

razlikujemo

tzv.

funkcionalne

nefunkcionalne

obitelji.

Nefunkcionalne obitelji (Bouillet, 2010) pokazuju manje sposobnosti u rjeavanju

problema, ee rabe obrambenu komunikaciju (ukljuujui prijetea, kanjavajua,
kontrolirajua i dominirajua ponaanja), a rjee podupiruu komunikaciju (zbog

21

pomanjkanja vjetina i sposobnosti traenja i davanja informacija te empatinog

razumijevanja). Majke agresivne djece su, suprotno majkama socijalno kompetentne
djece, manje pozitivne, vie usmjerene na kritike, protivljenja i kontrolu (Bouillet,
2010).

8. AGRESIVNOST U SKLOPU TEORIJE PRIVRENOSTI

Teorija privrenosti nastaje kao rezultat znanstvenih istraivanja britanskog
psihoanalitiara Johna Bowlbya. Bowlby je pedesetih i ezdesetih godina 20. stoljea
iznio tezu da se dijete raa s bioloki programiranim sustavom ponaanja, koji mu
omoguava stvaranje emocionalne veze sa znaajnim drugima (Bowlby, 1969).
Kod djeteta se razvija odreeni oblik privrenosti, ovisno o odgovorima odraslih na
djeja privrena ponaanja. Dijete na taj nain oblikuje stavove i predodbe o sebi,
drugima i prirodi koja ga okruuje. Tako rana iskustva s primarnim skrbnicima
utjeu na kasnije odnose s drugima.
Privrena ponaanja se oituju okretanjem prema skrbniku, smijanjem, plakanjem,
privijanjem uz skrbnika, praenjem skrbnika, posezanjem ruicama, pribliavanjem
skrbniku. Svrha takvih ponaanja je uspostavljanje interakcije sa skrbnikom, jaanje
emocionalne veze, to djeci osigurava zatitu i brigu o njegovim potrebama. Budui
da dijete nije sposobno brinuti se samo za sebe, takva ponaanja djetetu osiguravaju
preivljavanje.

Takoer

prema

evolucijskoj

teoriji

odrasli

isto

imaju

komplementarna privrena ponaanja kojima odgovaraju na djetetova privrena

ponaanja. To su na primjer smijanje, dranje, dodirivanje, ljuljanje i sl. Dijete rane
dobi svoja ponaanja najee usmjerava prema jednoj osobi koja se brine o njemu, a
ta se osoba naziva primarnom figurom privrenosti. Istovremeno je, meutim,
mogue da dijete razvije privrenost i prema jednoj ili vie sekundarnih figura
privrenosti (Bili, Buljan Flander, Hrpka, 2012; prema Carlson i Sroufe, 2012).
Hazan i Shaver (1987) stvorili su popularnu tipologiju unutarnjih radnih modela i
stilova privrenosti koji iz njih proizlaze. Razlikuju sigurnu privrenost te dva tipa
nesigurne privrenosti: anksioznu i izbjegavajuu privrenost. Main i Solomon

22

(1990) govore i o etvrtoj kategoriji koju nazivaju dezorganizirani-dezorijentirani tip

privrenosti.
Dijete razvija sigurnu privrenost ukoliko figura privrenosti tijekom prvih godina
ivota adekvatno odgovara na djetetove potrebe za blizinom, sigurnou,
emocionalnom prisnou. Ono e razviti osjeaj predvidljivosti sigurnosti, dostupne
zatite, a u situacijama odvajanja od primarnog skrbnika snano pokazuje privrena
ponaanja. Plae, uznemireno je i trai skrbnika. Po povratku primarne figure
privrenosti, a najee je to majka, dijete se smiruje i ponovno neometano nastavlja
sa svojim aktivnostima. S vremenom se prema primarnoj figuri privrenosti odnosi
kao prema sigurnoj bazi, za koju vjeruje da e odgovoriti na njegove potrebe kada to
bude potrebno (Bili, Buljan Flander, Hrpka, 2012). Dijete se slobodno posveuje
istraivanju okoline i neometano razvija, a kroz adekvatne odgovore skrbnika sebe
e smatrati osobom vrijednom ljubavi i potovanja, druge e vidjeti kao pouzdane i
povjerljive, a svijet doivljavati kao sigurno mjesto.
Nesigurnu privrenost dijete razvija u sluaju kada primarna figura privrenosti
tijekom najranije dobi ivota djeteta djelomino ili uope ne reagira na njegove
potrebe za emocionalnom toplinom, bliskou i sigurnou. Dijete e se osjeati
nevoljeno, neprihvaeno, bezvrijedno i nesigurno u odnosu na skrbnika.
Nesigurnu privrenost Ainsworth i suradnici (1978) dijele u dva podtipa:
izbjegavajuu i anksioznu.
Izbjegavajuu privrenost razvijaju djeca iji primarni skrbnici tijekom ranog
djetinjstva kontinuirano ne odgovaraju na njihova privrena ponaanja. Dijete s
izbjegavajuom nesigurnom privrenou mogue je prepoznati ve u ranoj dobi.
Manifestira se tako da dijete pokazuje znakove emocionalne uznemirenosti tijekom
odvajanja od primarne figure, no njenim povratkom dijete je ignorira i odnosi se
prema njemu kao da za njega nema nikakvu vanost, usprkos doivljenoj stresnosti
separaciji i stvarnoj potrebi za objektivnom privrenou (Bili, Buljan Flander,
Hrpka, 2012). Dijete ne inicira nikakvu interakciju, ne odgovara na skrbnikove
pokuaje interakcije, ve vrlo esto skrene pogled ili se okree od skrbnika te se
ponaa prema njemu kao prema strancu. Takva reakcija je obino jo snanija kod
idue separacije, te se moe rei kako se poveava strah, a tako se poveava i
izbjegavanje. Izbjegavajue privrena djeca pokazuju vrlo malo ili nimalo opreznosti

23

pred strancem i uznemireni su samo kad ostanu sami. Ovaj tip privrenosti kod djece
moe se manifestirati i kao manjak suradnje i istraivakog ponaanja te
nedostatkom empatije i agresivnim ponaanjem. Ainsworth i suradnici (1978) takve
reakcije smatraju obrambenima i samozatiujuom adaptacijom na oekivanje
majina odbacivanja u stresnim situacijama.
Djeca s anksioznom privrenou u situaciji separacije od skrbnika pokazuju
anksioznost i ambivalentne osjeaje prema skrbniku. Nakon povratka skrbnika,
anksiozno privreno dijete e pokazivati ljutnju, plakati i htjeti da ga se podigne u
krilo, no kada to skrbnik uini dijete e ga odgurnuti od sebe i pokazivati
agresivnost. Prilikom ponovnog susreta teko se smiruju i mogu pokazivati
mjeavinu aktivnog traenja kontakta i protesta, ukoenosti, bacanja igraaka i
stalnog plakanja ili samo plakati. Ne umiruje ih skrbnikova prisutnost ili utjeha, to
je dijelom posljedica njihove anksioznosti i eksplicitne ljutnje na skrbnika i
pokuajima da se smire pomou blizine skrbnika. Takva djeca pokazuju manje
istraivakog ponaanja, oprezna su prema strancima i u novim situacijama,
naglaeno se oslanjaju na skrbnika i openito pokazuju nekompetentnost u
rjeavanju problema (Ainsworth i sur. 1978).
Dezorganizirani tip privrenosti razvija se kad dijete s jedne strane dobiva
primjerene reakcije od roditelja, ali ima i iskustva neadekvatnih odgovora koji mogu
ukljuivati i okrutno kanjavanje i zlostavljanje. Dijete tako ne zna to moe
oekivati i kako se ponaati u odnosu na skrbnika, te je u svom ponaanju postalo
dezorganizirano i dezorijentirano i nema jasnu strategiju kako se ponaati povratkom
primarne figure skrbnika. Tako se dijete moe potpuno "zalediti" ili pokazivati
agresivno ponaanje. Takva djeca u isto vrijeme aktiviraju i snaan strah i sustav
privrenog ponaanja, odnosno potreba za izbjegavanjem skrbnika i elja za
bliskou, budui da je skrbnik sluio i kao izvor straha i kao oekivani izvor utjehe,
to kod djeteta stvara snaan unutarnji konflikt.
Alexander (1992) navodi da se osobe s razliitim stilovima privrenosti ne razlikuju
samo prema emocionalnom iskustvu, ve i po psiholokoj prilagodbi. Naao je
povezanost izmeu nesigurne privrenosti i usamljenosti, osjeaja srama, ljutnje,
anksioznosti, depresije, niskog samopotovanja, straha od procjenjivanja, patolokog
narcizma, te brojnih somatskih problema. Takoer tvrdi da su nesigurno privrene
osobe u stresnim situacijama sklone potiskivati negativne emocije, posebice ljutnju,
24

budui da je u ranom djetinjstvu emocionalna ekspresija poveavala vjerojatnost

odbacivanja od strane skrbnika. Takva djeca i kasnije u osnovnokolskoj dobi ostaju
izolirana pokuavajui sama bez iije pomoi rjeavati probleme, to ponekad
rezultira i agresivnim ponaanjem.
Djeca ije primarne odnose karakterizira odbaenost, nesigurnost, agresivnost i
nasilje, nemaju sigurnu bazu emocionalne privrenosti unutar svoje obitelji, a potom
ni unutar drutva u cjelini. Ta su djeca, zbog nemogunosti da uspostave bliske
odnose s drugima, u riziku da pogreno interpretiraju ponaanja drugih kao
neprijateljska, to poveava vjerojatnost da e se i sami ponaati agresivno. Budui
da se osjeaju izoliranima, neprihvaenima i nezatienima, mogu smatrati da tite
sami sebe agresivnim i nasilnim ponaanjem.

9. MEDIJI I NASILJE
Suvremeni mediji u ivote dananje djece donose brojne prednosti meu
kojima treba istaknuti brzu dostupnost razliitih informacija, edukativne igrice,
olakavanje usvajanja nastavnih sadraja, injenje uenja atraktivnijim i sl. Mediji su
postali vani imbenici socijalizacije koji dominiraju ivotima djece diljem svijeta te
je stoga i pozornost javnosti i znanstvenika usmjeren na utjecaj televizije, filma,
interneta, raunalnih i video igara na neprihvatljive oblike ponaanja sve veeg broja
djece.
U novije vrijeme se panja pridaje i utjecaju medija na agresivno i zlostavljajue
ponaanje kod djece. Postoje znaajni dokazi kako nasilje u filmovima,
televizijskom programu, glazbi i video igrama poveava rizik od agresivnog i
nasilnog ponaanja kod djece, i to u neposrednom, ali i dugoronom kontekstu
(Anderson i sur., 2003, Johnson i sur., 2002).
Zabrinutost je potencirana izloenou djece visokim razinama medijskog nasilja,
koje se neprestano poveavaju, a osobito se strahuje od poveanja agresivnosti.
Porast agresivnosti kod djece u stvarnom ivotu moe se objasniti razliitim
imbenicima i povezati s njihovom linosti, obiteljskim, drutvenim i drugim

25

imbenicima. esto se ipak dovodi u vezu s nasilnim medijskim sadrajima i

vremenom izloenosti njihovu utjecaju.

9.1. Vremenska izloenost djeteta medijima

U nizu istraivanja potvrena je injenica da se koliina vremena koju djeca
provode pred televizijskim i raunalnim ekranima ili u igranju igrica neprestano
poveava. Prema istraivanju Iliin i suradnika iz 2001. godine 63 posto djece u
Hrvatskoj gledalo je prosjeno 21 sat tjedno televiziju, a njih ak 33 posto i vie od
toga. U desetogodinjem razdoblju utvren je porast gledanosti te tako u istraivanju
Bili 2010. godine utvruje da je prosjena gledanost televizijskog programa 28 sati
tjedno. Kada se tome pridoda i igranje raunalnih i video igrica, dolazimo do
podatka da djeca radi zabave pred televizijskim i raunalnim ekranima provode
prosjeno 42 sata tjedno.
Roditelji djece rane i predkolske dobi sve ee televiziju koriste kao "dadilju" da
dijete bude mirno, da se ne uprlja i sl. dok oni obavljaju druge poslove i ne mogu biti
posveeni djeci.

9.2. Pasivna izloenost medijskom nasilju

Djeca su od najranije dobi izloena medijskom izmiljenom i nerealnom
nasilju preko animiranih filmova, filmova razliitih anrova, televizijskih emisija,
glazbenih spotova te prikazima nasilja koje se dogaa u stvarnosti (informativne
emisije).
Djeca razliite dobi razliito gledaju i razumijevaju televizijske sadraje, ovisno o
duini zadravanja panje, nainu procesuiranja informacija i iskustvu. Oko druge
godine djecu poinju privlaiti brzi pokreti i brza izmjena televizijskih scena,
neoekivani zvukovi i arenilo boja. Upravo animirani filmovi sadre sve te
elemente. Budui da djeca rane dobi nemaju razvijene mogunosti selekcioniranja

26

sadraja, rano poinju imitirati ono to privlai njihovu pozornost. Naalost, nasilje
je sastavni dio crtanih filmova pa stoga pitanje uinaka na agresivno ponaanje djece
zaokuplja pozornost roditelja i znanstvenika.
Kirsh (2006) upozorava na kamufliranje nasilnih poruka crtanih filmova koje upravo
zbog ambalae lake dopiru do djece i snanije utjeu na djecu.
Tako on istie da :
- komini elementi nasilne, a ponekad i zastraujue dogaaje
transformiraju u smijene, tako da se i nasilje ini prihvatljivim i
simpatinim
- da bi prepoznala nasilje, djeca moraju osjetiti osobnu ugroenost, a
kako je nasilje u crtanim filmovima daleko od njihova poznatog
okruenja, osjeaj teine i ozbiljnosti znaajno je umanjen
- kad se realno pokazuje bol i patnja rtava i djeci je teko
trivijalizirati takve sadraje, no u crtanim filmovima rtve gotovo
nikada ne pate, naprotiv, kad ih pregazi automobil, stresu prainu i
veselo odskakuu - nema posljedica ni boli
- djela nasilja prolaze nekanjeno ili su ak nagraena, to djeca
iitavaju kao pozitivnu poruku, odnosno takvo ponaanje percipiraju
kao prihvatljivo i normalno
Crtani filmovi obino prikazuju stvorenja koja ne postoje i aktivnosti koje su
nerealne, no imaju snano izraenu fantazijsku komponentu. Zbog nerazvijene
sposobnosti razlikovanja realnog i fantazije, djeca rane dobi vjeruju da je ono to
vide u filmovima stvarno i upravo je to faktor rizika za agresivno ponaanje. Rano
usvojeni repertoar agresivnih akcija lako primjenjuju u interakcijama s vrnjacima
(Bili, Buljan Flander, Hrpka, 2012). U eksperimentalnim istraivanjima utvreno je
da nakon gledanja nasilnih crtanih filmova djeca pokazuju vie razine agresivnog, a
nie razine prosocijalnog

ponaanja (Silvern i Wiliamson, 1987; prema Kirsh,

2006).
U predkolskom i ranom kolskom razdoblju utjecaj tih filmova se smanjuje jer se
sadraji vie ne percipiraju kao stvarni.

27

9.3. Aktivna ukljuenost u nasilne sadraje

U odnosu na televizijsko i filmsko nasilje u kojem su djeca u pasivnoj
poziciji, sve ee se istrauje utjecaj interneta, video i raunalnih igara zbog njihove
interaktivne prirode. Naime, u njima djeca nisu samo pasivni promatrai, ve
najee aktivno sudjeluju i sukreiraju nasilje. Djeca donose odluke koje utjeu na
ponaanje lika, odnosno lik je u potpunosti ovisan o akcijama igraa. Igrai imaju
istu vizualnu perspektivu kao oni koji nanose tetu drugima, odnosno dolazi do
personalizacije u virtualnom okruenju. Uz stalnu povratnu informaciju o
napredovanju, nasilno ponaanje se nagrauje bodovima ili verbalnim pohvalama
("Dobar pogodak!") nakon to ubiju neprijatelja, a to je uvjet za nastavak igranja
(Goldstein, 2001).
Poznato je da e djeca vie imitirati ona ponaanja za koja slijede nagrade.
Ponavljanje istih agresivnih djela poveava vjerojatnost njihova usvajanja. Vjeruje
se da ponavljanje nasilja u svijetu mate mijenja kognitivne, afektivne i bihevioralne
procese (Funk i sur., 2004).

9.4. Ublaavanje nepoeljnih medijskih utjecaja

Roditelji i odgojitelji mogu ublaiti nepoeljne medijske utjecaje kod djece
rane i predkolske dobi, ali treba imati na umu kako s odrastanjem djeteta slabi
utjecaj roditelja, a raste utjecaj vrnjaka.
Zgrablji Rotar (2005) objanjava kako na djecu ne utjee samo ono to se prima
putem medija, nego im direktno teti i pasivnost okoline u kojoj djeca odrastaju
prema sadrajima u medijima, kao i neodlunost odraslih da primjereno reagiraju na
neprimjerene sadraje kojima se djeca svakodnevno izlau.
Potrebno je raditi na jaanju kvalitete obiteljskog ivota, te jaati druge primarne
odgojne imbenike, vrtie i kole, da bi se uinkovito smanjio nepovoljni utjecaj
medija. Isto tako, nasilje u medijima nee biti uzrok svim agresivnim ponaanjima
sve djece, niti e sva djeca izloena nasilnim sadrajima postati agresivna. Neki

28

autori smatraju kako e djeca koja ve pokazuju agresivno ponaanje traiti vie
nasilnih sadraja.

10. PREVENCIJA I

SMANJIVANJE AGRESIJE KOD

DJECE PREDKOLSKE DOBI

Prevencija oznaava pokuaj spreavanja problema, prije nego to nastaju.
Prevencija se unaprijed bavi neime, to uope jo ne postoji.
Kada je mogue djetetu rane dobi objasniti da postoje bolji naini od udaranja, tada
e i promijeniti svoje konfliktno ponaanje. Potrebno je poznavati i upotrebljavati
primjerene mjere za spreavanje agresivnih ispada. Vrlo je vaan nain rjeavanja
konflikata. Rjeavamo li ih dogovorno ili pobjeuje jai?
Kod ophoenja s agresivnou jedna je stvar jasna. Ako bi prevencija trebala tititi
od agresivnih ispada tada se s njome mora poeti od najranije dobi. Vano je im
ranije preventivno djelovati. Prevencija je posebice vana jer su se agresivnosti koje
su se jednom javile pokazale relativno stabilnim.
Rane agresivne tendencije kod djece rane dobi takoer utjeu na kasnije ponaanje u
djejem vrtiu i osnovnoj koli. Opsena istraivanja potvruju da je mogue u
razdoblju od 20 godina predvidjeti agresivnost kod odraslih.
Ukoliko dijete vie ui brinuti o drugima, pomagati im, tjeiti ih, utoliko e biti
manje agresivno i neuviavno. Svako dijete moe nauiti izraavati svoju
agresivnost na prihvatljiv nain, da se brine o sebi i drugima, da razgovara i
dogovara se, te da rjeava sukobe na nenasilan nain. Organizacija svakodnevnog
ivota kao stabilnog i predvidivog, postavljanje granica i pravila prihvatljivog
ponaanja daju djetetu osjeaj sigurnosti. Treba mu primjer i poduka za prosocijalno
ponaanje da dobrovoljno pomae i dijeli s drugima, da bude velikoduno, da
prepoznaje osjeaje drugih ljudi i djece i uivljava se u njih. Izazivanje empatije
proiruje sposobnost djece da se uive u poloaj druge osobe. Iako ciljevi
predkolskog odgoja koji se provode u predkolskim institucijama obuhvaaji i
usmjereni su na razvoj svih razvojnih podruja, dosadanje spoznaje upuuju na

29

donekle slabiju zastupljenost upravo socio-emocionalnog podruja (Bai i sur.,

1998).
Ponekad dijete nee u potpunosti shvatiti da je agresija nepoeljna. Potrebno mu je
objasniti da se druga djeca nee s njime igrati, ako se bude tako ponaalo, a ako je
potrebno i primjereno ga kazniti. Primjerena posljedica je ona pri kojoj dijete
razumije da je kanjeno zbog svog postupka, a ne zbog onoga to samo jest. Ako
dijete prijekor i kazne shvati kao rezultat injenice da je ono loa osoba i da ga se ne
voli, kazna nije primjerena.
Tjelesno kanjavanje nikako nije opravdan i efikasan nain smanjenja agresivnosti
kod djeteta. Budui da stroga kazna sama po sebi obino ima oblik agresivnog
postupka, osobe koje kanjavaju zapravo modeliraju agresivno ponaanje. Iako na
prvi pogled djeluje kao uinkovit nain za postizanje cilja, agresija pokazuje upravo
nemo. Strunjaci upozoravaju da vrijeanje i poniavanje nose jednake, ako ne i
gore posljedice od tjelesnog kanjavanja.
Prijetnja strogom kaznom za poinjeni prijestup nema utjecaja na smanjenje
privlanosti prijestupa. to je stroa prijetnja roditelja, vea je vjerojatnost da e
dijete prestati izvoditi tu aktivnost dok ga se gleda. Meutim, vrlo brzo moe
ponovno zapoeti negativno ponaanje im vie ne bude u dometu pogleda roditelja.
Prijetnja blagom kaznom, ali dovoljno jakom da navede dijete da privremeno
prestane sa neeljenom aktivnou, potie dijete da pokua opravdati takvo
ogranienje te kao rezultat moe smanjiti privlanost postupka. Pod prijetnjom
stroge kazne i blage kazne dijete doivljava nesklad: svjesno je da se, na primjer, ne
tue s drugom djecom, ali i da bi se voljelo tui. Kod stroge kazne ima uvjerljiv
odgovor u obliku vanjskog opravdanja da se ne tue jer e ga roditelji kazniti. To
slui smanjenju nesklada. Kod blage kazne dijete nema dovoljno jako opravdanje
zato se ne tue. Suzdrava se od injenja neega to bi eljelo uiniti, ali nema
potpuno opravdanje da to ne ini. Stoga dijete mora pronai drugi nain opravdanja
injenice da ne pokazuje agresiju prema drugoj djeci. to je manje stroga kazna,
manje je vanjskog opravdanja i vea je potreba za unutarnjim opravdanjem. Dijete
moe umanjiti svoj nesklad uvjeravajui se da se zapravo ne eli tui. Doputanje
djeci da slobodno stvaraju vlastita unutarnja opravdanja omoguuje im razvijanje
trajnog sustava vrijednosti.

30

Najefikasniji nain izraavanja ljutnje je razgovor. On nauiti dijete da jasno izrazi

svoje stavove, zauzme se za sebe i istovremeno saslua stavove drugih. No ne moe
se svaka frustracija, nepravda ili uskraenost rijeiti razgovorom. Potrebno je poticati
dijete da frustracije koje ne zna rijeiti izrazi na posredne naine, neka ih ne dri u
sebi, nego izbaci npr. tranjem po dvoritu ili udaranjem po vrei.
Kako bi se smanjili agresivni konflikti potrebno je postaviti nekoliko
centralnih pitanja:
- Je li adekvatan nain skrbi?
- Je li dostatna veliina prostora?
- Postoji li dovoljno prostora za slobodne aktivnosti?
- Provodi li se dovoljan broj aktivnosti za sve uzraste?
- Mogu li se provoditi igre uloga?
- Je li primjerena veliina skupine?
Najvanije je prilagoditi se potrebama djece. Prevencija je ukazati djeci na to da ih
se razumije. Ukoliko odrasli ne interveniraju, tada je pasivnost dodatna potvrda za
agresora. Potrebno je pristupiti djeci i na taj nain postaviti temelj za empatiju.
Empatija nije priroena i potrebno ju je nauiti, najbolje kroz dobre primjere.

10.1. Aktivnosti u odgojnoj skupini

Vrlo je vano da odgojitelj koji u skupini ima agresivno dijete osmisli
adekvatne aktivnosti kojima potie socio-emocionalni razvoj, razvoj linosti i
spoznajni razvoj te individualnim pristupom djeluje na dotino dijete. Za
smanjivanje i prevenciju agresivnosti u skupini potrebno je poticati pozitivna
emocionalna stanja. To su aktivnosti kojima potiemo kod djeteta osjeaj pripadanja
odgojnoj skupini, osjeaj sigurnosti, privrenosti, osjeaj povjerenja, ljubavi. Svojim
pristupom, toplinom, kreativnou odgojitelj stvara i potie ugodno i oputeno
ozraje.

31

Poticanje sposobnosti prepoznavanja i izraavanja, emocija ima vanu ulogu u

razvoju djeteta. Dijete kroz igru i aktivnosti upoznaje razliita emocionalna stanja:
radost, veselje, smijeh, tugu, ljutnju, strah, ljubav itd. Jedna od takvih aktivnosti je
"Kocka emocija". Napravi se velika kocka od kartona, tekstila ili slinog materijala,
te se na nju umjesto tokica koje oznauju broj, nacrtaju lica koje pokazuju razliite
emocije. Dijete bacanjem kocke dobiva sliku odreenog lica, te govori to ga veseli,
rastuuje ili u kojim situacijama je bio ljut, bojao se i sl. Dijete takoer ui da se
emocije pokazuju gestama, govorom, grimasama, a ne agresijom. S agresivnim
djetetom potrebno je izvoditi aktivnosti i igre vezane uz kontrolu i regulaciju
emocija te uspostavljanje emocionalne stabilnosti. To mogu biti drutvene igre s
pravilima koje iziskuju usmjeravanje panje i ponaanja, odlaganje zadovoljavanja
elja, potivanje pravila igre, prihvaanje neuspjeha. Kod djeteta je potrebno
razvijati suradnitvo u skupnom radu i igri te empatiju: prepoznavanje i potovanje
osjeaja drugoga, suosjeanje, briga za druge, mlae, nemone, bolesne, za prirodu i
ivotinje (Jurii i sur.,2007).
Vaan je pojam o sebi: ime, spol, lik, obitelj, stanovanje, perceptivno, emocionalno i
misaono spoznavanje okoline i osvjetavanje govorom, npr. to znam?, to mislim?,
Zato o neemu tako razmiljam?, Kako se osjeam? Za prevenciju agresivnosti
potrebno je kod djeteta razvijati njegovu kompetenciju i stvaranje bolje slike o sebi.
Dijete e bre stvoriti bolju sliku o sebi ukoliko odgojitelj potie djetetovu
uspjenost, sposobnosti i vjetine. Vano je dijete osvijestiti u emu je dobro, a tome
se potrebno koristiti i pohvalama kao poticajem za razvoj samopouzdanja.
Odgojitelj treba osmisliti aktivnosti u kojima dijete djeluje i poeljno se ponaa u
odnosu prema sebi i drugima te kreirati poticajno okruenje za igru, radnje i
aktivnosti. Djetetu je vano nesmetano kretanje prostorom u svrhu izvravanja
zaduenja i nuno je pridravanje dogovora.
Potrebno je djetetu omoguiti donoenje samostalnih odluka, npr. samoposluivanje,
samoinicijativa, samoprocjena, samostalni izbor igre, aktivnosti, suigraa, igraaka,
prostora, vremena, materijala, sudjelovanje ili nesudjelovanje, poeljno ili
nepoeljno djelovanje itd.
Agresivno dijete najee ima naruen odnos s vrnjacima u skupini, stoga mu je
potrebna pomo odgojitelja koji e biti moderator u odnosima s ostalom djecom te

32

poticati toleranciju u skupini. Tolerancija se temelji na uoavanju i potovanju

razliitosti drugih, potovanju tuih prava, elja i potreba, kompromisu, dogovoru i
rjeavanju sukoba mirnim putem.

11. AGRESIVNOST U JASLICAMA

Odgojitelji se u jaslicama vrlo esto susreu s fizikim konfliktima (guranje,
grienje, boksanje itd.). Pojedina djeca mogu svojim nekontroliranim ponaanjem
onemoguiti svaki pedagoki rad, budui da niti potpuni angaman ne moe suzbiti
isto. Iako se to dogaa u kratkim fazama, svejedno svi zbog toga trpe. Odgojitelji si
esto postavljaju pitanja: Kako trebam reagirati na agresivno ponaanje djece u
jaslicama? Kako uspjeno rijeiti konkretan sluaj konflikta? Jesu li kazne smislene?
Treba li se "poinitelj" ispriati? Kako bi se poblie objasnilo ophoenje s
agresijama u djece rane dobi, potrebno je opisati motive konflikata djece rane dobi,
budui da se oni znaajno razlikuju od motiva starije djece i pretpostavljaju
rjeavanje na odgovarajui nain uz razumijevanje djejeg gledita. U nastavku
slijedi pravilna intervencija kod agresivnog ponaanja djece jaslike dobi.

11.1. Zbog ega kod djece rane dobi dolazi do konflikata?

Studija vicarskih znanstvenika koji istrauju razvoj djeteta (Simoni i
suradnici, 2008; prema Haug-Schnabel, 2009) bavila se konfliktnim ponaanjem kod
djece od 8 do 22 mjeseca starosti. U istraivanjima se jasno dolo do zakljuka, da
konflikti proizlaze iz sasvim drugih motiva nego to je to sluaj kod starije djece.
Gabriele Haug-Schnabel u svojoj knjizi "Aggression bei Kindern" iz 2009. godine
saela je najvanije rezultate vicarske studije.
- Kod djece u dobi od 8 mjeseci utvrena su dva glavna motiva. Prvi
motiv je prekinuta aktivnost. Djeca ele vratiti objekt s kojim su se
igrala kako bi nastavila s aktivnou kojom su se bavila. U nastavku

33

je dijete igraku samo koristilo. im bi dijete izgubilo interes za

objekt, time je dolo do prekida konflikta. Svijest o posjedovanju u toj
dobi jo ne igra nikakvu ulogu, budui da je pretpostavka za tako
neto svjesno razlikovanje izmeu sebe i drugih (samoreprezentacija),
koje se razvija tek nakon 18. mjeseca starosti. Objekt predstavlja
sredinji interes. Dijete je nauilo vidjeti odreene stvari i ciljano
posezati za njima. U toj dobi se koordinira vizualni svijet s taktilnim
svijetom.
- Drugi motivi su znatielja i eksploracijsko ponaanje. Djeca
otkrivaju stvari kod drugih koje bude njihov interes. Pokuavaju tu
stvar uzeti drugima. To ukazuje na bazinu motivaciju koja postoji od
roenja. Objekt kojega drugo dijete dri u ruci je osobito atraktivno
ukoliko je u pokretu, te ga oba djeteta ele istraiti.
- Nakon 14 mjeseca starosti pridodaju se daljnji motivi konflikta, prije
svega pobuene potrebe. eli se im prije zadovoljiti potreba, npr.
dijete vidi prijatelja da pije iz boce te eli i ono odmah piti iz te boce.
im je potreba zadovoljenja, objekt postaje nezanimljiv.
- Javlja se i elja za djelovanjem. Prepoznaju se i prvi znakovi
samoreprezentacije. Djeca vide sami sebe kao uzronika. Dijete
poinje razumjeti tko je ono zapravo i tko stoji nasuprot njemu, te
koje se interakcije sada mogu deavati. Dijete se polako poinje
zanimati za partnera u konfliktu. Prati se i istrauje reakcija drugoga
te istrauje mogunost utjecaja.
- U dobi od 22 mjeseca starosti pridruuju se daljnje konfliktne teme.
U toj dobi djeca zapoinju traiti i braniti svoj "posjed". Mnoga djeca
esto upotrebljavaju zamjenicu "moje". Prisvajaju objekte ili skupljaju
igrake iako se s njima ne ele igrati. Sada je djeci vano posjedovati
odreene stvari.
- Otprilike u istome trenutku vicarski su znanstvenici utvrdili temu
"hijerarhije" kod djece. Djeca se djelomino ogoreno bore za stvari.
ele samostalno odluivati o svojim igrakama. Ovdje zapoinje
agresivna socijalna eksploracija, jer je pravi socijalni cilj takvih

34

konflikata osigurati bolju poziciju meu vrnjacima, odnosno bolje

mjesto u vrnjakoj hijerarhiji.
- Daljnji motivi konflikta su traenje kontakata i uzbuenja.
Agresivno ponaanje ima za cilj privui panju na sebe i na taj nain
doi u kontakt s drugom djecom i odgojiteljima. Jednostavni razlozi
za to mogu biti usamljenost ili dosada. Na taj nain djeca dobe barem
nekakvu vrstu panje koja im se u nekim sluajevima ini bolja nego
nikakva reakcija.
Odgojitelj koji radi s djecom u jaslicama mora biti svjestan motiva agresivnog
ponaanja i ne smije primjenjivati nikakve kazne zbog djeje znatielje.

11.2. Intervencija u sluaju konflikta

Razdoblje puzanja obiljeeno je poveanjem opsega kretanja. Dijete sada
moe samo istraivati svoju okolinu. To dovodi do toga da zbog poveane
mobilnosti i jaeg ispoljavanja snage kod djece pri kraju prve godine ivota sve
ee dolazi do agresija i nepotivanja granica.
Djeca oekuju da je odrasla osoba jaa i da vlada situacijom. Kod nesigurnosti djeca
koriste emocionalni signal odgojitelja u svrhu orijentacije za vlastito ponaanje i kao
model vlastitog ponaanja. To znai da odrasla osoba mora brzo i jasno reagirati.
Mora prekinuti konflikt na nain da stane izmeu dvoje djece, jasno i odreeno, ali i
tiho s njima razgovarati u razini njihovih oiju. Najbolje je pri tome ih drati ili
barem doticati i oslovljavati ih imenom. To signalizira da mislimo na tono to dijete.
Vano je djeci pokazati da kao odrasla osoba imamo pregled nad situacijom i da
znamo rjeenje problema.
U konfliktnim situacijama ne smijemo zaboraviti individualne potrebe pojedinog
djeteta. Nee sva djeca podnijeti dodir te bi to moglo kod njih izazvati daljnju
agresiju, ako bismo ih pokuali zadrati. Kod drugih je u takvoj situaciji potrebna
blizina odrasle osobe, ele da ih odrasla osoba primi u naruje ili barem dri za ruku.

35

Djeci je potrebno jasno postaviti granice - vlastite i one prema njihovim vrnjacima i
partnerima za interakciju. Potrebno je djeci dati prostor za istraivanje, te ne koristiti
zabrane. Djeca su tada poslunija. Razlog za to je davanje potrebnog prostora za
samostalno istraivanje. To je najbolji nain da se ciljano promijeni djetetovo
ponaanje. Poticajno okruenje prilagoeno djetetu omoguava ispunjenje potreba
male djece, bez da se svugdje postavljaju granice. Na taj nain i djeca u dobi od 10
mjeseci mogu reagirati na doputenja i zabrane.
Djeca su razliita. Razlika u godinama djece u jaslicama najvie iznosi 2 godine,
svejedno razlike jedva da mogu biti vee. Velika je razlika izmeu jednogodinjaka i
trogodinjaka. Dojene jedva da se samostalno moe pomaknuti i treba nekoga tko
e ga hraniti, uvati i uspavljivati. Dijete koje kree u djeji vrti ve pria cijele
prie, samostalno obavlja nudu i igra prve drutvene igre. im je dijete mlae, tim
kratkoronije kalkulira i ne razmilja o negativnim posljedicama (Schmidt-Lack,
2000). Neovisno o starosti, djeca se jako razlikuju jedna od drugih.
Individualna posebnost koju je ve relativno rano mogue promatrati i ostaje
relativno stabilna jest temperament. Razliiti temperamenti se na razliiti nain
ophode s konfliktima i drukije se prevladavaju.
- Povuena, srameljiva djeca pokuavaju, kada god to mogu,
izbjegavati konflikte. Rijetko kada postaju agresivna i rjee se brane.
Ovoj djeci potrebne su odrasle osobe koje e ih ohrabrivati.
- Djeca s negativnom emocionalnou ee naginju konfliktima.
Djeca ponekad pretjerano reagiraju u beznaajnim situacijama. Ova
djeca trebaju roditelja ili odgojitelja uz sebe koji e u sluaju potrebe
moi brzo intervenirati.
- Djeca s pozitivnom emocionalnou su drueljubiva. esto su
spremna na kompromise i razumna. Vrlo rijetko nastaju konflikti i
djeca rano koriste verbalne strategije rjeavanja sukoba. Odrasla
osoba ne treba odmah i uvijek intervenirati.
- Djeca s niskom sposobnou prilagodbe lako se razdrae i brzo se
rasplau. Ovdje je esto teko rijeiti konflikt. Potrebno im je puno
potpore.

36

- Daljnja znaajka temperamenta je visoka motorika aktivnost. Ovdje

ee dolazi do konflikata, upravo zbog brzih i nenamjernih
postupaka.

Zadaa

odgojitelja

je

njeno

zaustaviti

nemirnu

impulzivnu djecu.
Vano je prepoznati individualnost djece u jaslicama, za to je potrebno intenzivno
praenje u svrhu rjeavanja djejih konflikata.

11.3. Prepoznavanje emocionalnog stanja djeteta

Kvalitetan odnos izmeu djeteta i odgojitelja pridonosi rjeavanju konflikata.
Djeca koriste informacije koje im se prenose, kako bi razumjela dogaanja koja su
za njih vieznana ili koja prelaze njihove vlastite sposobnosti procjene. Kako bi
ovaj socijalni odnos funkcionirao, potrebna je dobra i sigurna povezanost s odraslom
osobom. Pretpostavka za to je senzibilna reakcija na djeje potrebe. Potrebno je
prepoznavati signale djeteta, tono ih interpretirati te brzo i primjereno na njih
reagirati.
Djeci je potrebna svjesnost kompetentne odrasle osobe koja ih u sluaju konflikta
nee ostaviti same. Za zdrav razvoj su upravo u ranome djetinjstvu potrebni blizina,
redovitost, stabilnost, kontinuiranost i uzajamnost u meuljudskim odnosima.

11.4. Posljedica bez kanjavanja

Negativne sankcije u ranoj dobi imaju smisao jedino ako se eli ostatak
skupine zatititi od jednog djeteta, ukoliko to nije drukije mogue. Trebalo bi
izbjegavati suptilne mjere poput uskraivanja panje, ljubavi ali i kritike. U praksi su
se te intervencije pokazale kontraproduktivnima. Potrebno je istaknuti da
kanjavanje agresivnog djeteta moe dovesti do ojaavanja negativnog ponaanja.
Ovo nee dovesti do djejeg razumijevanja potreba drugih u skupini, nego e kod

37

djeteta izazvati negativne reakcije poput osjeaja krivnje, prkosa, straha i

nesigurnosti. Na taj nain moe iznova nastati agresivno ponaanje.
Djeci rane starosne dobi u takvim je situacijama potrebna podrka odrasle osobe.
Stavljanje djeteta u izolaciju nakon agresivnog ispada budi u djetetu osjeaj
naputenosti. To, meutim, ne znai da loe ponaanje ne bi smjelo imati posljedice.
Iskljuivo postavljanje jasnih granica omoguava rjeavanje problema u kojima
dijete postaje sposobno donositi odluke.

12. SURADNJA ODGOJITELJA I RODITELJA

Termin "suradnja s roditeljima" podrazumijeva komunikaciju izmeu
roditelja i odgojitelja, odnosno roditeljskog doma i ustanove.
U suvremenoj odgojno-obrazovnoj praksi govori se o partnerstvu obitelji i odgojnoobrazovne ustanove.
Pod partnerstvom podrazumijevamo planirane situacije kada se roditelj aktivno
ukljuuje u rad ustanove i odgojno-obrazovni proces.
Rad s roditeljima ukljuuje sve oblike kontakta - od neformalnih do zajedniki
planiranih aktivnosti roditelja i odgojitelja (Ljubeti, 2011). To je proces
meusobnog informiranja, uenja, dogovaranja i druenja radi dijeljenja
odgovornosti za djeji razvoj. Dobrom suradnjom eli se ostvariti kontinuitet u
odgoju i obrazovanju te svakom djetetu omoguiti razvoj u sredini koja e djelovati
poticajno na razvoj svih njegovih potencijala, u kojoj e se skrbiti o njegovim
specifinostima, gdje e se dijete osjeati sigurno, voljeno, prihvaeno, zadovoljno i
sretno.
Za razvijanje i unapreivanje suradnje i boljih odnosa odgojitelja i roditelja potrebno
je i mijenjati neke navike u komunikaciji koje mogu ugroziti meuljudske odnose.
To su: okrivljavanje, aljenje, prigovaranje, prijetnje, potkupljivanje, kritiziranje,
kanjavanje.
Dobre navike u komunikaciji koje unaprjeuju meuljudske odnose su: ohrabrivanje,
vjerovanje, podravanje, potovanje, prihvaanje, pregovaranje, sluanje.
38

Kod djece koja pokazuju agresivno ponaanje, suradnja odgojitelja i njihovih

roditelja najee e sadravati i elemente savjetovanja. U tom procesu e odgojitelj
pokuati pomoi roditelju da bolje razumije djetetov razvoj, njegove reakcije i
ponaanje te da zajedniki djeluju na djetetove ali i roditeljske reakcije, razmiljanja
i osjeaje.
Savjetovanje u kontekstu odgoja i obrazovanja djece s tekoama socijalne
integracije ima funkciju stvaranja i/ili modificiranja preduvjeta koji pridonose
uspjenom odgoju djeteta. Preduvjeti su (Braja, Braja-ganec i Slunjski, 1999;
prema Bouillet, 2010):
- stvaranje objektivnog uvida u vlastito ponaanje prema djetetu
(prepoznavanje, otkrivanje, osvjeivanje ponaanja)
- dekondicioniranje ljubavi prema djetetu (kondicioniranje te ljubavi
onemoguuje kvalitetan odgojni utjecaj na dijete)
-

prevrjednovanje

(reevaluacija)

uspjenosti

odgoju

(radi

oslobaanja pretjerane i esto neopravdane frustriranosti zbog

odgojnog neuspjeha)
- prilagodba odgojnog postupka odgojitelju i djetetu (individualizacija
odgoja)
- mudro postupanje odgojitelja s djetetom (zajedniko funkcioniranje
racionalne i emocionalne inteligencije)
- kvalitetna komunikacija odgojitelja s djetetom (ja-poruke, aktivno
sluanje itd.)
- doziranje frustracija i gratifikacija (dozirano izlaganje djeteta ugodi i
neugodi)
-obnavljanje energetskog potencijala odgojitelja (radi izbjegavanja
iscrpljenosti i nezadovoljstva)
- odravanje kvalitetnog zajednitva (cilj odgoja je osamostaljivanje i
odvajanje djeteta, a ne njegovo vezivanje uz odrasle osobe i ovisnost
o njima)

39

Odgojitelji u suradnji sa strunim timom (psiholozima, socijalnim pedagozima,

socijalnim radnicima, pedagozima, rehabilitatorima itd.) sudjeluju u procesima
savjetovanja koji se provode s ciljem postizanja sljedeih promjena u ponaanju
roditelja (Bouillet , 2010):
- razumijevanje vlastite odgovornosti u nastajanju problema
- poboljanje razumijevanja problema (i u skladu s time bolje
upravljati svojim reakcijama)
- uenje novih postupaka, odnosno naina djelovanja (zamjena ranijih
postupaka uinkovitijima)
- stvaranje i odravanje otvorenih i iskrenih odnosa s drugim ljudima
Svaki pokuaj savjetovanja treba biti unaprijed isplaniran. I roditelj i savjetnik
moraju odvojiti dovoljno vremena za razgovor te oboje trebaju upotrebljavati jezik
prihvaanja i razumjeti unutarnju motiviranost ponaanja.
Vano je da se roditelj ne osjea kao da mu odgojitelj namee svoje stavove i
miljenja, jer e tada stvoriti otpor i nee biti nikakvog efekta ni napretka. Roditelj
mora stei povjerenje u odgojitelja i obrnuto te jednako tako mogu zajedniki raditi
za dobrobit djeteta, to je i krajnji cilj suradnje.
Kvaliteti suradnje e dodatno doprinijeti cjelokupna kultura ustanove, profesionalne
kompetencije odgojitelja i njegov odnos s djecom i uspjenost u obavljanju
primarnog odgojno-obrazovnog posla. Na tom se putu nunima ine cjeloivotno
obrazovanje te suradnja sa strunim suradnicima i slubama, ije je sudjelovanje u
radu s roditeljima djece s tekoama socijalne integracije neizbjeno (Bouillet,
2010).

40

13. ZAKLJUAK
Do danas nema ope prihvaene teorije koja objanjava agresivnost u ranom i
predkolskom razdoblju djetetova ivota, iako se veliki broj istraivaa slae s time
da ovjek ima uroeni potencijal za agresivnost kao i da se najvei dio agresivnog
ponaanja stjee uenjem. U dananje vrijeme agresija raste (Gruden i Gruden,
2006).
U predkolskom razdoblju najee kod djece susreemo instrumentalnu agresiju
kada djeca ele neki predmet, privilegiju ili prostor te se guraju, viu i napadaju.
Rjea je neprijateljska agresija s namjerom povreivanja druge osobe i otvorena
agresija - fizika, koja je ea kod djeaka, te relacijska ili odnosna agresija koja
obuhvaa socijalno izoliranje i traeve, to je ee kod djevojica.
Dijete treba nauiti da na drutveno prihvatljiv nain doe do eljenog cilja, da
kontrolira svoje emocije u situacijama koje u njemu izazivaju agresivno ponaanje,
da uvaava tue potrebe i miljenja. Samokontrola djeci daje informaciju i o osobnoj
snazi, to vodi samopotovanju i razumijevanju veze izmeu osjeaja i ponaanja.
Kad shvate da je i na osjeaje i na ponaanje mogue utjecati, lake e se nositi i s
frustracijama.
Odgojitelji koji svakodnevno provode sate u neposrednom radu s djecom i djeji
vrtii kao prve odgojno obrazovne institucije u djetetovom ivotu, imaju veliku i vrlo
odgovornu ulogu u prevenciji nasilja meu djecom. Vano je da djeca imaju
povjerenje u odrasle oko sebe te da mogu podijeliti s njima svoja iskustva i strahove,
kako kod kue tako i u vrtiu.
Svjedoci smo i ubrzanog razvoja masovnih medija. Oni danas formiraju miljenja
ljudi u drutvu i zapravo su veoma vani. U vremenu u kojem ivimo mediji imaju
pozitivnu i negativnu stranu.
Djeca se danas poinju koristiti medijima sve ranije. Najvie se prouava i raspravlja
o utjecaju medijskog nasilja. Neki znanstvenici smatraju da danas nema koliinski
vie nasilja u medijima, ali se drutveni odnos prema nasilju promijenio.
Medijski je odgoj zahtjevan proces koji trai kompetentnost i ustrajnost od najranije
dobi djeteta. Potrebno je obrazovati djecu za koritenje medijima i tu roditelji imaju
najveu odgovornost, ali je i dio odgovornosti svakako na odgojiteljima i uiteljima.
41

Trebali bi zajedno s djecom pratiti njima omiljene sadraje, te priati o

razmiljanjima i emocijama koje ti sadraji potiu. Za takav pristup medijskim
sadrajima preduvjet je osmiljeno i selektivno koritenje medija, od ega bi trebali
imati korist i djeca i roditelji. Podjela zajednikog medijskog iskustva mogla bi
ujedno poveati svakodnevnu komunikaciju djece i roditelja, otvarajui dodatni
prostor za bolje meusobno poznavanje i razumijevanje. Na taj bi se nain smanjili
djeja agresivnost i drugi poremeaji u ponaanju, koji su proizali iz negativnih
modela koje primaju putem medija.
Upravo mala djeca esto su ljutita i srdita i dolaze meusobno u konflikt. Tome se
takoer nadovezuju i razvojne krize. Cilj nije onemoguiti sve konflikte i agresije.
Konflikti su neto svakidanje i normalno. Sposobnost noenja s konfliktima naui
se samo pomou prevladanih konflikata. To, meutim, ne znai da agresije smiju
prevladati tijekom svakodnevice. Ovdje je potrebno pronai pravu mjeru kroz
ukazivanje na bolja rjeenja te se istih potrebno drati, i potrebno ih je nagraditi.
Brza i primjerena intervencija je najbolja prevencija agresivnosti. Kanjavanje mi se
ne ini primjerenom mjerom za djecu predkolskog uzrasta.
Meutim, tijekom svog radnog iskustva doivjela sam da agresivna djeca mogu
naruiti dinamiku odgojne skupine. Oni ire nelagodu meu drugom djecom i
onemoguavaju oputenu meusobnu interakciju. To se esto prenosi i meu
roditelje. Stoga su neophodne adekvatne mjere, kako se toj djeci ne bi davalo previe
prostora. Ovdje, naravno, nije naglasak na kanjavanje te djece nego na zatiti
drugih.
Kada se u odgojnoj skupini nau djeca sklona agresivnom ponaanju, vano je jasno
pokazati da agresivno ponaanje nije doputeno i da se ne tolerira, te dogovoriti
jasna pravila ponaanja i dosljedno inzistirati na njihovu potovanju. Inzistiranje na
potivanju pravila ukljuuje isticanje situacija u kojima dijete potuje pravila ali i
odgovarajuu reakciju na njihovo krenje. Takva reakcija podrazumijeva postupak
koji e omoguiti popravljanje poinjene tete i kod djeteta potaknuti osjeaj
samopotovanja. U takvim sluajevima treba s djetetom dogovoriti to e uiniti
umjesto agresivnog ponaanja. Dejana Bouillet u svojoj knjizi "Izazovi integriranog
odgoja i obrazovanja" istie da inzistiranje na potivanju pravila ponaanja mora biti
lieno kanjavanja, vrijeanja, zanemarivanja i nedosljednosti u odgoju.

42

U dananjem suvremenom svijetu, dijete je od najranije dobi u doticaju sa

institucijama: na svijet dolazi u rodilitu, ubrzo kree u jaslice, nakon toga slijedi
djeji vrti, zatim osnovno kolsko i srednje kolsko razdoblje. Zbog toga je izuzetno
vana edukacija svih strunjaka koji prate djecu na tom putu. Jedna afrika poslovica
kae da je potrebno cijelo selo da se odgoji dijete.
Odgojitelji bi u praksi trebali biti dio strunog tima u praenju djejeg napretka. U
takvom timu bi osim defektologa, pedagoga, psihologa i ostalih srodnih strunjaka,
bili i drugi lanovi zajednice u svrhu podrke djetetovom razvoju.

43

14. LITERATURA

1. Bai, J., iak, A., Koller-Trbovi, N. (1998). Integralna metoda u

primjeni. Zagreb: Alinea.
2. Bili, V., Buljan Flander, G., Hrpka, H. (2012). Nasilje nad djecom i meu
djecom. Jastrebarsko: Naklada Slap.
3. Bouillet, D. (2010). Izazovi integriranog odgoja i obrazovanja. Zagreb:
kolska knjiga.
4. Bouillet, D., Uzelac, S. (2007). Osnove socijalne pedagogije. Zagreb:
kolska knjiga.
5. Braja, P. (1996). Umijee razgovora. Pula: C.A.S.H..
6. uturi, N. (1995). Zabrinjava me moje dijete. Zagreb: kolska knjiga.
7. Tankersley, D. i sur. (2012). Teorija u praksi-prirunik za profesionalni
razvoj odgajatelja. Zagreb: Puko otvoreno uilite Korak po korak.
8. Essau, C. A., Conradt, J. (2004). Aggression bei Kindern und
Jugendlichen. Mnchen: Ernst Reinhardt Verlag.
9. Field, E. M. (2004). ivjeti bez nasilja. Zagreb: Naklada Kosinj.
10. Gruden, Z. (1996). Djeja psihoterapija. Zagreb: Medicinska naklada.
11. Gruden, Z., Gruden, V. (2006). Dijete, kola, roditelj. Zagreb:
Medicinska naklada.
12. Greenspan, S. I., Wieder, S. (2004). Dijete s posebnim potrebama:
poticanje

intelektualnog i

emocionalnog

razvoja.

Lekenik:

Ostvarenje.
13. Hewstone, M., Stroebe, W. (2003). Uvod u socijalnu psihologiju.
Zagreb: Naklada Slap.
14. Haug-Schnabel, G. (2009). Aggression bei Kindern. Freiburg: Ferlag
Herder.
15. Jurii, D. i sur., (2007). Velika enciklopedija malih aktivnosti. Zagreb:
kolska knjiga.
44

16. Katz, L. G., McClellan, E. (1999). Poticanje razvoja djeje socijalne

kompetencije. Zagreb: Educa.
17. Klai, B. (1983). Rjenik stranih rijei. Zagreb: Matica hrvatska.
18. Lebedina Manzoni, M. (2007). Psiholoke osnove poremeaja u
ponaanju. Jastrebarsko: Naklada Slap.
19. Ljubeti, M. (2011). Partnerstvo obitelji, vrtia i kole. Zagreb: kolska
knjiga.
20. MacKonochie, A. (2006). Djeji ispadi bijesa i runo ponaanje. Zagreb:
Mozaik knjiga.
21. Miljkovi, D., Rijavec, M. (2002). Komuniciranje u organizaciji. Zagreb:
IEP.
22. Penik, N., Starc, B. (2010). Roditeljstvo u najboljem interesu djeteta i
podrka roditeljima najmlae djece. Zagreb: Ured UNICEF-a za
Hrvatsku.
23. Prekop, J., Schweizer, C. (2008). Pokaimo djeci pravi put. Split: Harfa.
24. Petz, B. (2003). Uvod u psihologiju: psihologija za nepsihologe.
Jastrebarsko: Naklada Slap.
25. Rijavec, M., Miljkovi, D. (2002). Kako rjeavati konflikte? Zagreb:
IEP.
26. Slunjski, E. (2013). Kako djetetu pomoi da upozna svoje emocije (i
naui njima upravljati). Zagreb: Element.
27. Vasta, R., Haith, M. M., Miller, S. A. (1998). Djeja psihologija:
moderna znanost. Jastrebarsko: Naklada Slap.
28. Schmidt-Lack, C., (2000). Aggressives und gewaltbereites Verhalten
kleiner Kinder. Gieen: Khler.
29. Schulz von Thun., F. (2001). Kako meusobno razgovaramo 1: smetnje i
razjanjenja: opa psihologija komunikacije. Zagreb: Erudita.

45

30. www.kinergartenpaedagogik.de/2192.html: Umgang mit aggressiven

Konflikten bei Kindern von null bis drei Jahren in der Krippe. Katrin
Correll (22. 10. 2015.)

46

KRATKA BIOGRAFSKA BILJEKA

Ime mi je Suzana Mateja, roena sam 26. lipnja 1981. godine u Zagrebu.
Osnovnu kolu zavrila sam u Zlataru, a srednju u Medicinskom uilitu
Bedekovina, za zvanje medicinska sestra. Nakon deset godina radnog staa u tom
zanimanju, 2009. upisujem Uiteljski fakultet Sveuilita u Zagrebu, Odsjek u
akovcu. Diplomirala sam 2012. godine te 2013. godine upisujem Diplomski
sveuilini studij Rani i predkolski odgoj i obrazovanje na Uiteljskom fakultetu
Sveuilita u Zagrebu. U meuvremenu sam poloila struni ispit za odgojiteljicu
predkolske djece.
Radim kao voditeljica programa predkole i igraonice u O Franje Horvata
Kia u Loboru i P Petrova Gora. Dopredsjednica sam Kulturno-umjetnikog
drutva Lobor i tajnica Udruge za kulturno stvaralatvo "Zagaj". Udana sam i majka
troje djece.

47