Anda di halaman 1dari 12

lanci / Articles

Argument slinosti i prijepori


oko mimesisa

NIVES DELIJA
Sveuilite u Zadru Odjel za filozofiju,
Obala kralja Petra Kreimira IV, 2, HR-23000 Zadar
nives_delija@hotmail.com
Izvorni znanstveni lanak
Primljeno: 200204 Prihvaeno: 120504

SAETAK: Naspram ustaljene interpretacije platonike umjetnosti, kako je ona


ontoloki i spoznajno irelevantna jer je bitno odreena mimetikim konceptom
kao pukom kopijom materijalne stvarnosti, te je stoga izgnana iz Drave, ovdje
podastiremo neke interpretacije koje tumae sasvim suprotno. Naime, mogue
je pokazati da mimetiki princip nije razlog Platonove osude umjetnosti, te da
je zapravo pojam umjetnikog mimesisa utemeljen u metafizikom pojmu mi-
mesisa kao aproksimacije ili postupnog nalikovanja paradigmi. U tom sluaju
umjetniki mimesis postie viu ontoloku vjerodostojnost i oponaa idealno
posredstvom osjetilnoga. Argument slinosti u Parmenidu moe predstavljati
ozbiljnu prepreku u prihvaanju, s jedne strane, teze o odnosu slinosti (ho-
moiotes) izmeu ideja i pojedinanosti, tj. izmeu paradigme i njene slike, te s
druge strane moe uiniti upitnom i tezu o aproksimaciji gdje mimetiki kon-
cept ima metafiziko utemeljenje. Meutim, ideja shvaena kao sintetiko
objedinjavanje mnonog (hen epi pollon) predstavlja ispravno stajalite za ob-
janjenje fenomena, a postaje upitna kada se stavi u istu razinu sa svojim eg-
zemplarima. Ukoliko je odnos slinosti izmeu paradigme i njene slike odre-
en dinamikom, a ne simetrinom slinou u kojoj oba relata imaju isti
stupanj ontoloke autentinosti, tada teza o filozofskom mimesisu kao aproksi-
maciji na kojemu poiva i umjetniki mimetiki koncept ima svoj legitimitet.
KLJUNE RIJEI: Platon, umjetnost, mimesis, slinost, aproksimacija, Par-
menid.

P oimanje ideje kao uzora ili paradigme koju pojedinane stvari opona-
aju (mimeomai), te njihov odnos slinosti (homoiotes) moe doi u pi-
4 Prolegomena 3 (1/2004)

tanje zbog tzv. argumenta slinosti iz Parmenida. Isto tako nesigurna moe
postati i teza koju najeksplicitnije zastupa W. J. Verdenius, o utemeljenosti
umjetnikog pojma mimesis u filozofskom, metafizikom pojmu mimesisa
kao aproksimacije, tj. postupnog pribliavanja ili nalikovanja paradigmi. U
takvom tumaenju umjetniki se mimesis ne zaustavlja na konanosti svojih
empirijskih objekata ve oponaa idealno posredstvom materijalnog, vidlji-
vog svijeta. Pitanje je mogu li se ove tvrdnje pokazati plauzibilnima i pored
Parmenidova prigovora i moe li umjetniki mimesis uivati vii ontoloki
rang od puke kopije osjetilnoga?
Valja postaviti pitanje koje je zapravo znaenje pojma mimesis u Pla-
tonovu ontolokom sustavu i kakvu ulogu ima mimesis pri eksplikaciji od-
nosa izmeu ideja i pojedinanosti, te znai li mimesis u Platonovoj teoriji
umjetnosti samo puko kopiranje stvari iz osjetilnog svijeta ili se njime po-
stie neto vie, u smislu nalikovanja i pribliavanja idealnom principu? Do
pretpostavke o umjetnikom mimesisu kao oponaanju idealnoga, a ne samo
konanih objekata, dolazimo temeljem iskaza u 5. i 6. knjizi Drave gdje se
eksplicitno govori o slikaru kao onome koji oponaa idealni bitak (472d-e;
484b-d; 487e-488a; 500c-e; 501b-c). No ono to nam takoer ostavlja pros-
tora za ovakvo tumaenje je sama bt pojma mimesis u Platonovoj ontologiji
kada on odreuje odnos izmeu slike i originala, tj. izmeu slinosti i para-
digme. Naime, mimesis je, posebno u kasnijim dijalozima, jedan od kljunih
filozofema kojim se odreuje odnos slinosti, tj. svojevrsnog aproksimativ-
nog pribliavanja zamjetljivih stvari prema njihovim idejama. Razmotri li se
priroda mimesisa u kontekstu termina kao to su paradeigmata i s druge
strane eikasthenai, oregetai i proseoikenai koji se, mislei na zadnja dva,
koriste, primjerice u Fedonu, za izricanje postupnog pribliavanja eidetskom
idealu, tada je evidentno da i mimesis jednako tako ima karakter aproksima-
tivnog procesa postajanja slinim u kojem pojedinanosti tee postati to
slinije idejama.
Je li Platonov koncept umjetnikog mimesisa predstavljao samo puku
kopiju, pitamo se jer je iz 10. knjige Drave ipak razvidno da nije imao nita
protiv umjetnikog mimesisa kao takvog, niti je umjetnost bila izgnana zbog
mimetikog koncepta i svoje oponaateljske naravi. Uza sav trud da se u 10.
knjizi pokae ontoloka i epistemoloka irelevantnost mimetike umjetnosti
na primjeru slikarstva, slikarstvo kao paradigma oponaanja ostaje prihva-
eno u dravi. Epistemoloki argumenti protiv mimesisa na primjeru slikar-
stva u 10. knjizi ili su zapravo u smjeru kritike poezije. Platon je, ini se,
htio uiniti upitnim posvemanji odgojni i obrazovni autoritet koji je ne-
opravdano uivala mitologija, i u tom pogledu dati prednost filozofskom
znanstvenom diskursu. Iza rigorozne kritike umjetnikog mimesisa stoji za-
pravo namjera proiavanja tradicionalnih formi znanja koje su poivale na
vjerovanjima u paradigmatske istine grkih pjesnika, dok s druge strane mi-
toloka alegorija ostaje ukljuena u sustav dijalektikog promiljanja. Mi-
metiki koncept kao takav, dakle nije najprijepornija toka platonike um-
N. DELIJA: Argument slinosti i prijepori oko mimesisa 5

jetnosti. Ono to se podvlai u 10. knjizi kao razlog neprimanja pjesnika u


dravu je mogunost djelovanja osjeajne i ganutljive umjetnosti na razum-
nost onih najboljih koji trebaju vladati, a to su filozofi, te moraju biti lieni
naslade i uitka u korist razboritosti i dobrih zakona (606a-607e).
U svojoj knjizi Virtues of Authenticity A. Nehamas kae da Platon ne
izopuje umjetnike u cijelosti iz drave, te da se ta odluka ne odnosi ak ni na
slikare koji u svom djelu utjelovljuju mimesis. injenica da Platon iskljuuje
samo neke oblike poezije, iako je slikarstvo ono koje je jednako oponaanju,
sugerira nam da biti imitativan nije po sebi dovoljan razlog za osudu.1 Tome
moemo dodati i injenicu koja proizlazi iz 2. i 3. knjige Drave kako umjet-
niki mimesis moe biti jako koristan u odgoju i obrazovanju ako oponaa
prave vrijednosti (378d-e; 396c-d; 399e-400a; 401c-e). Problem zapravo lei
u objektu oponaanja. Pojavljuje se razlika izmeu poeljnih i nepoeljnih
objekata oponaanja iz ega su neki autori2 doli do teze da je oponaanje
dobrih etikih vrlina, to Platon pozdravlja u 3. knjizi, ustvari svojevrsno
oponaanje tih idealnih vrijednosti, a njihovo uprizorenje odvija se posred-
stvom vidljivog svijeta, tj. dramskih karaktera i dramske radnje. Imitirajui
moralne karaktere i radnje, umjetnik mora na neki nain evocirati ideju kao
njihov temeljni princip. Tako se namjera pjesnika moe shvatiti kao prikazi-
vanje temeljnih vrijednosti kroz vidljivi medij ljudskog ivota.3
Znaajno je i tumaenje koje po mnogima4 najeksplicitnije zastupa J.
Tate, tvrdei da postoji dobar i lo mimesis s obzirom na objekt oponaanja.
Oponaajui uzorne karaktere i moralna djela, poezija moe pokazati neto
od idealne vrijednosti to treba biti uzor graanima. Nehamas istie da po-
stoji grupa autora, meu kojima je i Tate, koji tvrde da u Platonovu po-
imanju umjetnosti, umjetnik ne mora biti samo onaj koji oponaa osjetilne
objekte, ve on moe na stanovit nain direktno oponaati ideju. Ti autori
smatraju da Platon ne kritizira umjetnost openito, nego samo aktualnu um-
jetnost svoga vremena za koju je drao da je prerealistina i iluzionistika.5
Meu ovakve interprete svakako spada i J. Verdenius koji podastire neko-
liko znaajnih argumenata u korist tvrdnji da za Platona mimesis ne znai
tek puko kopiranje osjetnina ve oponaanje idealnoga po principu slike i
paradigme, budui da je umjetniki pojam mimesisa utemeljen u metafizi-
kom pojmu mimesisa koji predstavlja aproksimativno pribliavanje, tj. ap-
roksimativnu slinost.

1
Usp. Alexander Nehamas, Virtues of Authenticity, Princeton University Press, New Jer-
sey 1998, str. 251252.
2
Usp. W. J. Verdenius, Platos Doctrine of Artistic Imitation, u: Gregory Vlastos (ed.),
Plato: A Collection of Critical Essays (Ethics, Politics and Philosophy of Art and Religion), Univer-
sity of Notre Dame Press, Notre Dame 1978, str. 266; usp. takoer Nehamas, str. 260.
3
Usp. Verdenius, str. 266.
4
Usp. Christopher Janaway, Images of Excellence: Platos Critique of the Arts, Clarendon
Press, Oxford 1995, str. 116; usp. takoer Nehamas, str. 260, b. 59.
5
Usp. Nehamas, str. 260.
6 Prolegomena 3 (1/2004)

Verdenius, naime, smatra da platonika umjetnost ima dvostruki aspekt.


U svojoj vizualnoj ili osjetilnoj manifestaciji, ona je stvar od najnie vrijed-
nosti, tj. sjena. No s druge strane, ona ujedno ima direktnu relaciju spram
esencijalne prirode stvari. Intenzitet te relacije ovisi o stupnju do kojega
umjetnik uspijeva u rasvjetljavanju ili zahvaanju idealnog aspekta vidljive
zbilje ili posredne razine. Stoga oponaanje sagledano u svjetlu hijerarhijske
koncepcije zbilje moe znaiti pomirenje pukog realizma i idealizma u um-
jetnosti.6 Verdenius dolazi do ovakve teze iz nekoliko razloga. Jo je u Ionu
(534a-c) bilo reeno kako pjesnik biva obuzet od muza koje mu prenose
boansku poruku. Isto je jasno reeno u Ionu, kao i u Dravi (382e), da muza
ne grijei i ne vara, pa stoga njezina poruka moe biti samo istinita. Pjesnik
dok oponaa, voen je nadahnuem boanskog porijekla. Vodstvo od strane
muza moe omoguiti pjesniku da iskae neto vie od jednostavnih inje-
nica svakodnevnog ivota. Kako poezija nastoji prevesti boansku poruku u
ljudski jezik, slino se tako i slikarstvo odnosi prema idealnom uzoru i ma-
terijalnoj slici.7
Nadalje, sam duh grke umjetnosti dobro ilustrira tezu o umjetnosti
kao posrednom oponaanju idealnog svijeta preko materijalnih slika. Grki
umjetnik u svojim djelima prikazuje realistine oblike, ali im daje idealisti-
an karakter. On slijedi prirodu, ali ne ostaje na njezinom obinom, materi-
jalnom aspektu, nego radije nastoji otkriti uzvienije znaenje. Grki su
umjetnici bili svjesni da esencijalna narav stvari nije identina s njihovom
osjetilnom pojavnou, ali su isto tako smatrali da ona treba biti prikazana u
materijalnoj prirodnoj formi. Sugeriranje idealnog aspekta nisu postizali
deformiranjem prirodnih oblika, nego suprotno, kroz preciziranje i usavra-
vanje njihove temeljne strukture.8
Da umjetniki mimesis nije puka kopija prirode Verdenius objanjava i
analizom samog pojma mimesis i njegova znaenja u kontekstu Platonove fi-
lozofije i teorije umjetnosti. Naime, po njegovu miljenju, umjetniki mime-
sis ima svoje korijene u sveukupnom duhu Platonove filozofije. Da mime-
tiki koncept ima metafiziko utemeljenje vidljivo je, izmeu ostalog, i na
primjerima iz Timeja (28a-29a, 37c) gdje je svijet nazvan boanstvenim
umjetnikim djelom i kao takav je on slika ili imitacija savrenog uzora.
Klju pravilnog razumijevanja Platonove filozofije po njegovu miljenju lei
u koncepciji hijerarhijske strukture zbilje. Postoje ontoloki razliite razine
bia i svaka od njih nastoji, uz svoja ogranienja, pribliiti se nadreenoj
vrijednosti. Konzekventno tome, stupanj zbiljnosti nekog entiteta ovisi o
stupnju aproksimacije prema idealnom bitku. Empirijski svijet ne predstav-
lja idealnu zbilju, nego aproksimativno pribliavanje k njoj. Pojavni svijet je
neto to slii idealnom bitku, ali nije on sam (Drava 597a). On tei biti kao

6
Usp. Verdenius, str. 270.
7
Ibid., str. 259269.
8
Ibid., str. 270271.
N. DELIJA: Argument slinosti i prijepori oko mimesisa 7

idealni uzor, ija je zapravo slika (Fedar 250b). Upravo pojam slike ili odraza
pokazuje da je Platonova koncepcija umjetnikog mimesisa tijesno vezana sa
stupnjevitom strukturom zbilje gdje imitacija znai aproksimativno postaja-
nje slinim idealnoj paradigmi.9 Po ovoj argumentaciji, platonika imitacija
u umjetnosti, utemeljena je u ideji aproksimacije pa stoga ne moe znaiti
puko kopiranje prirode, ve u odreenoj mjeri nalikovanje idealnoj para-
digmi. Utoliko su srodni filozofski i umjetniki pojam mimesisa.
Hans-Georg Gadamer u svome lanku O istini rijei tvrdi da je pojam
mimesisa potisnut od svoga izvornog znaenja u trenutku kada je Platon
okularnim pojmom eidosa interpretirao postojei svijet kao oponaanje, a
poeziju kao njegovo oponaanje. Mimesis kao temeljni estetiki pojam koji
je vladao dva tisuljea izvorno je bio usko povezan s tranzitornim umjet-
nostima, plesom, glazbom, poezijom, a ponajprije je naao primjenu u
teatarskoj umjetnosti. Meutim, ve Platon kao ilustraciju uvodi vizualne
umjetnosti kao to su skulptura i slikarstvo, a slino je uinio i Aristotel.10
to se tie mimesisa kao jednog od temeljnih pojmova u Platonovu sveukup-
nom ontolokom sustavu kojim se odreuje odnos izmeu ideja i fenomena,
Gadamer takoer upozorava da je Platon, prema Aristotelovim izvjeima,
zapravo bio pitagorovac, te je za rije mimesis samo uveo rije methexis kao
jedan izraz umjesto drugoga za istu stvar. Gadamer upozorava da bi za mi-
mesis ispravnije vrijedila rije prikaz negoli oponaanje, jer po Goethe-
ovim stihovima koji opisuju pitagorovsku harmoniju sfera, putanje zvijea
slijede brojne odnose po kojima su ureena, pa tako zvijea ustvari pred-
stavljaju brojeve i utoliko pojave ispunjavaju idealnost brojeva. Brojevi
su ono to su stvari u osnovi. Pitagorovski nauk izvrava neku vrstu identi-
fikacije po bitku, bitka i broja.11 Ovdje se upozorenje odnosi na injenicu da
ono to se pojavljuje i sudjeluje u ideji ba i nije isto kao kada zvijea
oponaaju ili prikazuju brojeve, a to znai da se ne radi samo o pukoj zam-
jeni terminologije. Iako je Aristotel htio izjednaiti Platonov nauk o broje-
vima s pitagorovskim, kako bi izgubio na uvjerljivosti, ipak se u promjeni
izraza, kako kae Gadamer, izraava posve novo tlo na kojemu Platon
iznosi svoje odstupanje od pitagorovskog pogleda na svijet, a to je so-
kratovsko-platonovska dijalektika i bijeg u logos. Tu mimesis zapravo vrijedi
kao pribliavanje istinskom bitku.12 Mimesis i u Gadamerovoj interpretaciji
ima aproksimativni karakter jer se radi o pribliavanju ili nalikovanju po-
jedinanosti idealnoj paradigmi. To je odnos slike i uzora.
Ako emo krenuti od Gadamerove, odnosno Aristotelove pretpostavke
da mimesis ima svoje izvorite u koncepciji identifikacije bitka i broja, tj.
bitka i stvari, gdje stvar izravno prikazuje bitak ili ga potpuno oponaa, to bi

9
Ibid., str. 268269.
10
Hans-Georg Gadamer, O istini rijei, u: isti, itanka, ur. J. Grondin, s njemakog
preveo S. Bosto, Matica hrvatska, Zagreb 2002, str. 151152.
11
Gadamer, Platon kao portretist, u: isti, itanka, str. 253.
12
Usp. ibid., str. 253254.
8 Prolegomena 3 (1/2004)

naravno ukinulo ontoloku razliku, te se zatim taj pojam posredstvom Pla-


tonove dijalektike transformira u pribliavanje ili aproksimaciju prema
istinskom bitku kao paradigmi, tada emo upravo u tome Platonovu pojmu
uvidjeti visoki stupanj bliskosti slike i obrasca, iako je zagarantirana njihova
ontoloka razlika jer se radi o tenji pojedinanosti da postane to slinija
paradigmi. Dodue, taj aspekt ideja u kojemu se one pojavljuju kao para-
digme, standardi ili granice, otvara mogunost za interpretaciju njihove
transcendentnosti. Meutim, upravo ideja ljepote igra znaajnu ulogu u
prevladavanju horismosa, jer se ona kao noetska danost dobrano pojavljuje
u osjetilnom svijetu i kroz njega prosijava, to je uvjet njezine spoznatlji-
vosti. to se tie mimesisa, ukoliko ga po Gadamerovu savjetu shvatimo kao
prikaz, onda je mimesis uvijek orijentiran na ono to sebi pribliavamo
ako to prikazujemo.13
Kao to smo vidjeli, Verdenius je pokazao da je umjetniki pojam imi-
tacije zapravo utemeljen u pojmu filozofskog mimesisa kao aproksimacije.
On smatra da koncept imitacije ima svoje metafiziko utemeljenje koje se
oituje u stupnjevitoj strukturi zbilje. Stupanj zbiljnosti nekog entiteta ovisi
o stupnju aproksimacije idealnom bitku. Osjetilni svijet tei biti to sliniji
paradigmi i zapravo je njezina slika. Taj odnos slike i uzora ponavlja se i u
sluaju umjetnosti, pa je umjetnost oponaanje ideje kao idealne paradigme
posredstvom materijalnog svijeta. Mogue je na brojnim primjerima poka-
zati kako pojam mimesisa predstavlja sredite Platonove filozofije: rijei i
argumenti oponaaju istinsku zbilju (Timej 47b-c), rijei oponaaju stvari
(Kratil 423e-424b), zvukovi oponaaju boansku harmoniju (Timej 80b), vri-
jeme oponaa vjenost (Timej 38a), zakoni oponaaju istinu (Drava 300c),
vidljivi oblici slie idealnima (Timej 50c). Oponaanje je, dakle, istovjetno s
aproksimacijom, a budui da je umjetniki mimesis utemeljen u metafizi-
kom, tada i on znai postupno pribliavanje, a ne vjernu kopiju.14
Prihvatimo li Gadamerovu interpretaciju mimesisa kao aproksimacije,
tj. pribliavanja onome zapravo bivstvujuem, i Verdeniusovo argumenti-
ranje koje takoer pokazuje da je mimesis u Platonovoj filozofiji aproksima-
cija, a umjetniki je mimesis baziran na filozofskom, pa i on predstavlja od-
nos uzora i slike na nain da takoer predstavlja postupno nalikovanje, tj.
aproksimaciju prema idealnom bitku preko osjetilnog svijeta, tada se kao
jedini problem namee aporija u argumentu slinosti iz Parmenida. U
argumentu slinosti sadran je naime prigovor to ga Platon iznosi protiv
stajalita da je ideja uzor kojega pojedinane stvari oponaaju, jer stvar
moe sliiti ideji samo na temelju zajednike ideje slinosti.
Pitanje odnosa fenomena naspram njihove odgovarajue ideje pred-
stavlja jedan od sredinjih problema prvog dijela Parmenida. Znakovito je
da Platon ovdje ne rjeava aporije izvedene iz odnosa jedne ideje (hen) i

13
Ibid., str. 254.
14
Usp. Verdenius, str. 269.
N. DELIJA: Argument slinosti i prijepori oko mimesisa 9

njenih brojnih pojedinanosti u svijetu osjetilnoga (polla), ali unato apori-


jama istie da se nikako ne moemo odrei ideja kao entiteta pomou kojih
je jedino mogue objasniti svijet fenomena. U nizu razmotrenih aporija koje
se odnose na pitanje participacije (metalambanein) posebno mjesto zauzima
tzv. argument slinosti koji se u anglo-amerikoj literaturi ee naziva
kao drugi trei ovjek.15 Rije je o argumentu koji, po Sokratovu uvjere-
nju, predstavlja najjasniju i najprihvatljiviju opciju za objanjenje odnosa
ideja i mnonoga (Parm. 132 d1).
Nakon nekoliko neuspjenih eksplikacija teorije ideja Sokrat se u ras-
pravi s Parmenidom ponovno vraa svojoj ustaljenoj koncepciji ideja kao to
je susreemo u Eutifronu (6e), Fedonu (102e), Kratilu (389b) Dravi (484
c-d), Fedru (250a-b) i drugim dijalozima o idejama, prema kojoj ideje treba
poimati kao uzore (paradeigmata) koji postoje u stvarnosti (en te physei), a
empirijske su pojedinanosti njima sline (eikasthenai) i predstavljaju samo
njihove preslike (homoiomata). Parmenid prigovara da odreena stvar moe
sliiti odgovarajuoj ideji samo na temelju njihova obostranoga participi-
ranja u jednoj zajednikoj ideji slinosti. U tom sluaju je pored postojee
ideje potrebno postulirati jo jednu novu ideju koja e povezati empirijsku
stvar i njezinu ideju, ime se otvara proces beskonanoga regresa u nizanju
ideja. Parmenid shodno tome zakljuuje da ne moemo slinost (homoiotes)
prihvatiti kao rjeenje za adekvatno objanjenje participacije (133a).
Je li ovaj argument slinosti doista samo druga verzija treega o-
vjeka, kao to tvrde platoniari G. Vlastos, R. F. Hathaway, E. N. Lee i
drugi? Vrijede li i za njega svi prigovori protiv participacije koji su izloeni u
argumentu treega ovjeka? Pitanje koje se na koncu neminovno namee
jest da li je argument slinosti doista fatalan po teoriju ideja kao to
misli David Ross?16 Budui da Platon u Timeju i dalje posve razumljivo
objanjava odnos inteligibilnoga i osjetilnoga pomou standardnih pojmova
homoiomata i paradeigmata, i na taj nain ignorira kritiku simetrine sli-
nosti ideja i njihovih pojedinanosti izloenu u Parmenidu, G. E. L. Owen je
pokuao u svome lanku The Place of the Timaeus in Platos Dialogues
datirati Timej prije tzv. kritikih dijaloga (Parmenid, Teetet). Owen smatra
da je naprosto nemogue da je Platon kasnije ignorirao sve apsurdnosti
paradigmatizma ideja nakon to ih je jednom razotkrio:
Platon zapravo ne uvodi ponovno takve paradeigmata kako bi objasnio pre-
dikaciju: u Dravniku (277d-278c) on naglaava jednu drukiju i vanu funkciju

15
Usp. Gregory Vlastos, The Third Man Argument in the Parmenides, The Philosophi-
cal Review 63 (1954), str. 31949, nav. prema G. Vlastos, Studies in Greek Philosophy, vol. II,
Princeton University Press, Princeton 1995, str. 174 sl.; usp. takoer R. F. Hathaway, The
Second Third Man, u: J. M. E. Moravcsik (ed.), Patterns in Plato s Thought, D. Reidel Pub-
lishing Company, Dordrecht 1973, str. 78100; Edward N. Lee, The second Third Man: an
Interpretation, u: Moravcsik, str. 101122.
16
David Ross, Platonova teorija ideja, s engleskog preveo Filip Grgi, KruZak, Zagreb
1998, str. 83.
10 Prolegomena 3 (1/2004)

izraza paradeigma; u Filebu (15b-17a) pak, on ili ostavlja narav methexisa kao
otvoreno pitanje ili, kao to smatram, implicira razliitu analizu. Prihvatljivo
rjeenje ove zagonetke je uzeti Timeja kao da prethodi Parmenidu te kao da iz
srednjega razdoblja nasljeuje pogreku koju je Platon kasnije izloio.17

Teza o pomicanju Timeja ipak nije prihvaena u standardnoj krono-


logiji Platonovih dijaloga, dok tvrdnja o upitnosti paradigmatizma zadobiva
sve vie pristalica. Harold Cherniss tvrdi da je Platon kritikom u Parmenidu
odustao od koncepcije paradigmatskih ideja rtvujui pri tome cjelokupnu
teoriju o relaciji uzora i slike:

Prema njemu, nijedan fiziki objekt ne bi mogao imati slinost, jer kada bi je
imao, i on i njegova slinost, bivajui slini jedno drugome, morali bi biti takvi
sudjelovanjem u jednoj te istoj stvari, koja bi sa svoje strane, bivajui slina iz-
vornome objektu i njegovoj slinosti, morala zajedno s njima sudjelovati u jo
jednoj posebnoj stvari, i tako u nedogled.18

Nasuprot tome postoji znaajan broj autora19 koji se oslanjaju na sta-


vove to ih zastupa Francis M. Cornford u svome komentaru Parmenida.
Pozivajui se na Prokla, Cornford tvrdi da Parmenidove objekcije (Parm.
132d1132a6) ne zahvaaju sr Platonove teorije o idejama:

Parmenidov je argument ovdje pogrean, kao to je i sam Platon morao znati,


jer nije odustao od govora o idejama kao obrascima u naravi stvari: u Timeju
Demiurg uzima ideje kao svoj model, a kasnije (52b) njihove se kopije smatra
slikama (eikones) koje same ideje nabacuju na ono prijemivo u kojemu se po-
javljuju. Proklo je upozorio da odnos kopije prema originalu nije puki odnos
slinosti; kopija je izvedena iz originala.20

Neobino otru kritiku uputio je zagovornicima teorije samopririca-


nja R. E. Allen tvrdnjom da stupnjevi zbilje i teorija odnosa paradigme i
slika ne impliciraju kod Platona samopriricanje:
Slike stabala nisu stabla, iako mogu nalikovati stablima po boji, obliku i tako
dalje. Moramo, dakle, razlikovati supstancijalnu slinost (da upotrijebim Aris-
totelov jezik) od akcidentalne slinosti, slinost stvar iste vrste od slinosti
stvar koje su sline tek po kvaliteti. Kada se pak to uini, argument za samo-
priricanje iz teorije preslikavanja razotkriva se kao zbrkan.21

17
G. E. L. Owen, The Place of the Timaeus in Platos Dialogues, Classical Quarterly 3
(1953), str. 7995, u: Nicholas D. Smith (ed.), Plato: Critical Assessment (London: Routledge
1998, str. 256.
18
H. Cherniss, The Relation of the Timaeus to Platos Earlier Dialogues, American
Journal of Philology 78 (1957), str. 22566; nav. prema R. E. Allen, Studies in Platos Metaphysics,
London 1965, str. 366.
19
Usp. R. E. Allen, Participation and Predication in Platos Middle Dialogues, Philo-
sophical Rewiew 69 (1960), str. 14764, nav. prema N. D. Smith, str. 57 sl.; Platon, Parmenides,
bers. und hrsg. von Hans Gnter Zekl, Hamburg 1972, str. 134.
20
F. M. Cornford, Plato and Parmenides, Routledge & Kegan Paul, London 1964, str. 93.
21
R. E. Allen, str. 61.
N. DELIJA: Argument slinosti i prijepori oko mimesisa 11

W. J. Verdenius, kao to smo vidjeli, smatra da pojam oponaanja, mi-


mesis, predstavlja sredite Platonova filozofiranja gdje empirijski svijet ne
predstavlja idealnu zbilju nego joj se aproksimativno pribliava i nalikuje joj,
a to isto po njegovu miljenju ini i umjetnost evocirajui idealno posred-
stvom osjetilnoga svijeta, ne bivajui tako tek trea od istine, to se esto
zahvaljujui desetoj knjizi Drave uzima kao Platonov sud o umjetnosti.22
Oponaanje paradigme kao orijentacijskog uzora ima svoje podrijetlo u
obrtnikoj djelatnosti i posebno je prikladno za objanjenje funkcionalne
uloge ideje na koju se usredotoujemo kao na pouzdan orijentir bilo u
spoznajnoj bilo u etikoj aktivnosti.
Edward N. Lee pokuao je uvoenjem sintagme dinamine slinosti
umjesto simetrine slinosti objasniti odnos paradigme i njezine slike. Lee
pri tome svraa pozornost na sintaktiku konstrukciju men de kojom se
izrie kontrast izmeu glagola hestanai koji se pripisuje idejama kao para-
digmama u stvarnosti (en te physei), te glagola eoikenai koji se odnosi na
empirijske fenomene:
Prema ovom tumaenju, Sokrat e nastojati rei da ideje miruju u prirodi, dok
se pojave, nasuprot njima, nalaze u pokretu njihovo se posebno kretanje
upravo sastoji u njihovu nalikovanju prema ovim standardima i bivanju njiho-
vim slinostima.23

E. N. Lee se pritom poziva na poznati odlomak u Fedonu (74e3) u ko-


jemu se ideje prvi put izriito objanjavaju, a pojam proseoikenai Platon
koristi da bi istaknuo nastojanje i tenju pojedinanosti u svijetu fenomena
da postanu kao njihovi savreni entiteti: U ovome odlomku iz Fedona, to-
vie, ova rije (proseoikenai) izraava sav krajnje visoki naboj odlomka, te-
meljni pojam aktivnosti htijenja i tenje da se bude slinim.24 Lee smatra
da je slino znaenje implicirano u rijei eoikenai u Parmenidu (132 d3),
naime aktivno nastojanje pojedinanosti da postanu to slinije standardnim
uzorima: aktivni smisao imitiranja (kao tenje da se bude slinim).25 Lee s
pravom prigovara Parmenidu da je u daljnjoj argumentaciji zamrznuo
ovaj dinamini proces oponaanja ideja i uinio ga statinim: Parmenid
proces aktivnosti nadomjeta stanjem mirovanja, zamrzava (na prilino sli-
an nain kao Zenonova strijela) dinamike aspekte situacije i zamjenjuje ih
sa stasis.26

22
Verdenius, str. 268.
23
Edward N. Lee, The Second Third Man: an Interpretation, u. J. M. E. Moravcsik
(1973), str. 103. Slino stajalite zauzima i njemaki platoniar Herwig Grgemanns: Povre-
meno se takoer pojavljuje i jedan dinamian element. Pojedinane stvari streme (oregesthai) k
ideji, ali za njom zaostaju (Phd 75 B1-2); svijet postajanja je u postajanju k bitku (genesis eis
ousian; Phlb 26d8). H. Grgemanns, Platon, Winter, Heidellberg 1994, str. 99.
24
Ibid., str. 114.
25
Ibid.
26
Ibid., str. 115.
12 Prolegomena 3 (1/2004)

Pitanje koje se ovdje, nakon svega, neminovno namee jest moe li


pojam slinoga (homoion) posluiti za adekvatno objanjenje odnosa pojedi-
nanosti i njihovih ideja koji je metaforiki ilustriran pomou pojma me-
thexis? Nadalje, oznaava li se terminom eikasthenai (Parm 132d) aproksi-
mativni proces postajanja slinim u kojemu pojedinanosti tee postati kao
njihove ideje, slino kao to se u Fedonu (75b) pomou pojmova oregesthai i
proseoikenai izricalo postupno pribliavanje eidetskom idealu, istinskom bitku
kojemu je dua najslinija (homoiotaton; 80 b). Ima li se u vidu ontoloka
razlika izmeu pojedinanosti i njihovih istinskih eidetskih entiteta, koju
Platon ni u jednom trenutku ne isputa iz vida, moemo se sloiti s promi-
nentnim platoniarima da je filozofem paradigma prihvatljiv za izricanje on-
tolokog statusa ideje, a da se pojmovima eikones, homoiomata, mimemata
slikovito moe objasniti status empirijskih pojedinanosti u odnosu na nji-
hove ideje koje u dinamikom procesu nastoje postati to slinije svojim
istinskim paradigmama. Aristotelova primjedba da su paradigme zapravo
pjesnike metafore27 nije daleko od istine.
Je li uvoenjem metafora paradigme i njezinih slika Platon pri-
donio objanjenju sredinjeg problema njegove filozofije, naime odnosa ide-
ja i njihovih pojedinanosti, ili je itatelje uvukao u nove jo sloenije aporije,
ostat e predmetom intenzivne rasprave meu znanstvenicima. Unato ka-
tegorikoj tvrdnji Cornforda i njegovih istomiljenika da teorija paradigme i
njezine slike moe posluiti kao dobar model za eksplikaciju odnosa ideja i
njihovih empirijskih danosti,28 moramo biti oprezni nakon Vlastosove kri-
tike u pogledu bezrezervne upotrebe paradigmatizma u objanjenju gnoseo-
loke i ontoloke uloge ideja u Platonovoj filozofiji.
Argument slinosti jamano predstavlja ilustrativan primjer kako na-
kon ispravne koncepcije ideja Sokrat upada u Parmenidovu zamku postva-
renja ideja kao i u sluaju argumenta treega ovjeka. Ideja shvaena kao
sintetiko objedinjavanje mnonoga, tj. kao hen epi pollon, predstavlja is-
pravno stajalite za objanjenje fenomena, a postaje upitnom tek onoga asa
kada se ideja stavi u istu razinu sa stvarima kojima je ona ideja, pa se postu-
lira novu ideju kao viu instanciju koja treba iz spoznajnih ili bilo kojih dru-
gih razloga ponovno objedinjavati stvar i njezinu ideju. Ako je ideja slina
stvarima koje imaju u njoj udjela, a uee (methexis) zapravo i nije nita
drugo nego obostrana slinost, Parmenid zakljuuje da je takvu slinost mo-
gue konstatirati samo pomou nove ideje slinosti. Meutim, pojam eikas-
thenai pri tematiziranju odnosa izmeu empirijskih pojavnosti i njihovih in-

27
Aristotel, Met. A9, 991a22.
28
Odnos paradigme i njihove slike u Parmenidu (132d) dosta uvjerljivo objanjava Corn-
ford u svome komentaru: Ako sudjelovanje znai tek slinost koju kopija ima prema svom
originalu, tada emo izbjei tekoe koje povlai grubo poimanje da je ideja stvar koja u cjelini
ili u dijelovima moe biti u pojedinanim stvarima. Moe postojati bilo koji broj zrcalnih slika
istog objekta. Niti objekt niti bilo koji njegov dio nee biti u slici ili u zrcalu; no svaka slika moe
odraavati njegov cijeli karakter. Cornford, nav. dj., str. 92.
N. DELIJA: Argument slinosti i prijepori oko mimesisa 13

teligibilnih entiteta ne podrazumijeva simetrinu slinost u kojoj bi oba re-


lata imali isti stupanj ontoloke autentinosti po uzoru na dvije jabuke u
koari. Kako god intenzivan bio aproksimativni proces pribliavanja para-
digmi kao savrenom idealu, ostat e nepremostiva ontoloka razlika po ko-
joj distingviramo svijet noetskoga i fenomenskoga.
Ako odnos ideja i pojedinanosti, predstavljen metaforikom relacijom
izmeu slike i uzora, biva opravdano shvaen kao odnos aproksimativnog
nalikovanja, i ukoliko je odnos izmeu paradigme i njezine slike odreen
dinaminom, a ne simetrinom slinou, tada teza o filozofskom mime-
sisu kao aproksimaciji na kojemu je utemeljen i umjetniki mimesis, ima svoj
legitimitet. Paradigma ideala prema kojoj je grki umjetnik stvarao svoja
djela, ostat e stoljeima tenja umjetnike izraajnosti, iako su mnoge inter-
pretacije stale na tvrdnji kako je umjetnost trostruko udaljena od bitka te je
tako mimesis ostao sinonim za realistinu umjetnost. Nakon takvog stava,
kako kae A. C. Danto, cijelu bi povijest umjetnosti bilo mogue gledati kao
odgovor na trostruku optubu, u kojem umjetnici tee nekoj vrsti on-
tolokog unaprjeenja.29 No zahvaljujui navedenim interpretacijama
moemo barem pretpostaviti kako slika o trostrukoj udaljenosti nije Pla-
tonov presudan stav o mimesisu i umjetnosti, te se umjetniki mimesis zbilja
ne mora zaustaviti na konanosti svojih objekata, ve u stupnjevitoj zbilji
moe biti dio aproksimativnog pribliavanja ideji kroz vidljivi medij.

BIBLIOGRAFIJA

R. E. Allen, Participation and Predication in Platos Middle Dialogues, Philosophi-


cal Rewiew 69 (1960).
, Studies in Platos Metaphysics, London 1965.
H. Cherniss, The Relation of the Timaeus to Platos Earlier Dialogues, American
Journal of Philology 78 (1957).
F. M. Cornford, Plato and Parmenides, Routledge & Kegan Paul, London 1964.
C. A. Danto, Preobraaj svakidanjeg, s engleskog prevela Vanda Boievi, KruZak,
Zagreb 1997.
H.-G. Gadamer, itanka, ur. J. Grondin, s njemakog preveo Sulejman Bosto, Ma-
tica hrvatska, Zagreb 2002.
R. F. Hathaway, The Second Third Man, u: J. M. E. Moravcsik (ed.), Patterns in
Plato s Thought, D. Reidel Publishing Company, Dordrecht 1973.
C. Janaway, Images of Excellence: Platos Critique of the Arts, Clarendon Press, Ox-
ford 1995.
E. N. Lee, The second Third Man: an Interpretation, u: J. M. E. Moravcsik (ed.),
Patterns in Plato s Thought, D. Reidel Publishing Company, Dordrecht 1973.

29
Arthur C. Danto, Preobraaj svakidanjeg, s engleskog prevela Vanda Boievi, Kru-
Zak, Zagreb 1997, str. 18.
14 Prolegomena 3 (1/2004)

A. Nehamas, Virtues of Authenticity, Princeton University Press, New Jersey 1998.


E. N. Owen, The Place of the Timaeus in Platos Dialogues, Classical Quarterly 3
(1953).
N. D. Smith (ed.), Plato: Critical Assessment, Routledge, London 1998.
D. Ross, Platonova teorija ideja, s engleskog preveo Filip Grgi, KruZak, Zagreb
1998.
W. J. Verdenius, Platos Doctrine of Artistic Imitation, u: G. Vlastos (ed.), Plato:
A Collection of Critical Essays (Ethics, Politics, and Philosophy of Art and Religion),
University of Notre Dame Press, Notre Dame 1978.
G. Vlastos, The Third Man Argument in the Parmenides, The Philosophical Review
63 (1954).
, Studies in Greek Philosophy, Vol. II, Princeton University Press, Princeton 1995.

Resemblance Argument and Controversies over Mimesis


ABSTRACT: Contrary to the common interpretation of Platonic art that supports
the view that it is ontologically and gnoseologically irrelevant because it is mainly de-
fined by mimetic concept as a mere imitation of the material world, and is therefore
banished from the Republic, we will offer some different interpretations. Namely, it
is possible to show that mimetic principle is not the reason why Plato condemns art,
and that the notion of artistic mimesis in fact stems from the metaphysical notion of
mimesis as approximation or gradual resemblance to the paradigm. In this case artis-
tic mimesis achieves higher ontological authenticity and imitates the ideal by means
of the sensory. Parmenides resemblance argument may constitute a serious obsta-
cle for the acceptance of, on the one hand, the idea of the relation of resemblance
(homoiotes) between Forms and particulars, that is between the paradigm and its im-
age, and on the other hand it may question the idea of approximation in which mi-
metic principle has metaphysical foundation. However, when Form is seen as a syn-
thetic unity of many things (hen epi pollon), it then represents the right standpoint for
the explanation of the phenomena, and it becomes questionable when it is placed on
the same level with its exemplars. If the relation of resemblance between the para-
digm and its image is determined by the dynamic, and not by symmetric resem-
blance in which both parts are on the same level of ontological authenticity, then
the view of philosophical mimesis as approximation on which relies artistic mimetic
concept is legitimate.
KEY WORDS: Plato, art, mimesis, resemblance, approximation, Parmenides.