Andre Brink

DRUGI
IVOTI
Roman u tri dijela

Other voices: A novel in three parts 2008

2
PLAVA VRATA

OGLEDALO

APPASSIONATA

3
 PLAVA VRATA

Mora biti!...
Moglo je biti i drukije.

Milan Kundera

1.

Prije svega, pojavio se san. To je trebala biti opomena ukoliko nisam od onih na koje
snovi ne ostavljaju dojam. Meutim, na neki udan nain, taj me je san uznemirio i zadrao se
u meni cijeli tjedan kao melodija koja se ne da izbiti iz glave. Sve do tog sudbonosnog
trenutka u rano predveerje kad je moj ivot, kao i Kafkina Gregora Samse, postavljen
naglavce. Ali ovo nije bila fikcija. Ovo se dogodilo. Meni se dogodilo.
Taj san nije ba imao izravnog utjecaja na ono to se zbilo te veeri. Ali danas, kad na to
pomislim, zaista je u podsvijesti postojala neka veza koju nisam mogao prepoznati. Nisam ni
pokuavao, moram priznati. Drim da snovi pripadaju noi u kojoj su se pojavili i da bi bolje
bilo da se ne prelijevaju u dan. Ovaj put bilo je drukije.
U tom snu upravo kreem sa svojom obitelji na dugo putovanje. Selimo se. Moja ena
Lydija je tu, ali i troje djece, tri djevojice, sasvim plave kose i sasvim plavih oiju. To me
zbunjuje. Mi, zapravo, nemamo djece i nakon devet godina braka to jo uvijek boli iako se
oboje vjeto pretvaramo da to nije vano, nije vie vano. Lydija se smjestila u prednjem djelu
kamiona pokraj vozaa.
Djevojice su ve straga, kao majmunii visoko su zasjele na gomilu namjetaja.
Pridruio sam im se i kreemo sasvim polako s teretom koji se opasno zanjihao. Dan je sparan
i djeca se obilno znoje. Pramenovi plave kose prilijepili im se za obraz i elo. ini se da imaju
potekoa s disanjem.
Prije nego to smo stigli do prvog zavoja, zakljuili da ovako neemo daleko stii.
Potrebna nam je voda da bi djeca preivjela ovo putovanje. Poeo sam lupati rukama po
kabini kamiona. Voza je zaustavio kamion i pogledao me mrzovoljnim izrazom na debelom
licu koje ve poprima zlokobnu ljubiastu boju.
Moram otii po vodu zbog djece, objanjavam. Ostavio sam tri boce na sudoperu u
kuhinji.
Nemamo vremena, proguna voza.
Neu zadugo, uporan sam. Na ovoj ezi, nee preivjeti bez vode.
Njegov odgovor koji je promrsio, sreom, ne ujem i ja iskoih iz kamiona.
Produite, samo polako, pokuavam ga smiriti. Brzo u vas sustii.
Djevojice briznu u pla, ali ja mahnem rukom da ih umirim i otrim u vreli, sparni dan.
Tek kad sam stigao do kuhinjskih vrata, otkrijem da nisam ponio kljueve. Okrenem se,
opet mahnem djeci i urno potrim iza kue da pronaem neki ulaz. S naporom sam napravio
tri kruga i tek tada primijetili napola odkrinut prozor. U daljini kamion se poeo gubiti u
oblaku praine.
Uspio sam se popeti u kuu i dohvatiti boce s vodom. Osjetio sam na prsima da su hladne
kao led. Ali prozor kroz koji sam uao sad je pokriven reetkama i ja gubim dragocjeno
vrijeme trei naokolo po kui. Naizgled, sve je zakljuano. Postao sam svjestan panike koja
se raa u meni.
A onda, konano, na neki neobjanjivi nain, to je tipino za snove, opet se naoh van
pritiskajui boce jo uvijek na prsima. Kamiona nigdje na vidiku. U daljini tek oblak praine

4
veliine ljudske ake.
Poeo sam trati. Na toj vruini noge su teke kao olovo. Ne odustajem. Moram ustrajati
inae e se moja obitelj izgubiti; ne znaju kamo idemo, jedino ja poznajem adresu. Nastavio
sam trati.
Povremeno nakratko ugledam kamion koji postaje sve manji. Trim i trim. Moram.
Jednostavno, moram.
Sve slabije ujem udaljene glasove djece koja zapomau. Jednom mi se uinilo da ujem
Lydiju kako zove: Davide, pouri, Davide!
Onda se i taj glas izgubi.
Pod okrutnim sjajem dnevne svjetlosti udvostruih napor. Konano sam prisiljen priznati
da je sve uzalud. Nikad neu uhvatiti kamion. Nikad vie neu vidjeti Lydiju ni djecu.
San se prekinuo na tom mjestu.

2.

itavog dana su me proganjali ivi ostatci sna i neki osjeaj gubitka. Gorka najava
smrtnosti. Zapravo, to je neprimjereno, tek su mi etrdeset i etiri godine. Trebao bih biti u
najboljim godinama ivota. Nel mezzo del camino di nostra vita. (Na polovici naeg ivotnog
puta.) Openito gledajui, imam uspjelu karijeru, sretan brak i odravam dobre odnose s
prijateljima. Nekolicini generacija kolske djece prenio sam osnovno znanje iz jezika i
povijesti. Vikendom i blagdanima udovoljujem svojoj strasti za slikarstvom, a sudjelovao sam
i na nekoliko skupnih izlobi. Da bih udovoljio elji za bijegom i potrebi za privatnou, uzeo
sam u zakup vlastiti atelijer, ladanjsku kuicu koja se nalazila u vrtu koji je pripadao tronoj
staroj kui na Green Pointu, dovoljno daleko od naeg velikog, udobnog stana u Claremontu.
Prije nego to sam prvi put odluio sudjelovati na nekoj izlobi, godinama sam matao
kako u jednog dana napustiti nastavniki rad i u potpunosti se posvetiti slikanju; meutim,
neka uroena opreznost - nesumnjivo potkrijepljena vjerovanjem moje obitelji da oenjeni
ovjek treba imati pristojan posao - uvijek bi me od toga odvratila. Nakon to sam krajem
godine na izlobi u Observatoryju postigao neoekivani uspjeh, nekoliko prijatelja me je
savjetovalo da je sigurno dolo vrijeme za promjenu. Ovog puta bili su uporniji nego prije.
Nema djece kojima bi to smetalo, rekao je moj prijatelj Rudy kojeg poznajem jo iz
kolskih dana sa sveuilita u Cape Townu. Supruga ti je arhitektica i dovoljno zarauje da
moete ivjeti. Koliko mi je poznato, nema velikih dugova koje treba namiriti, nikakvih
financijskih obveza prema obitelji ili znancima, ne planira ui u riskantna ulaganja, ti i
Lydija pucate od zdravlja, vjeba u sportskoj dvorani tri puta tjedno, nemate nasljednih
bolesti u obitelji; prema tomu, dovraga, zato se ne bi odluio?
Zaista, dovraga, zato ne?
Zbog uspomene na oca? Moda. Mudar ovjek, ovjek na svom mjestu, ovjek koji bi
uvijek donio procjenu nakon dobrog promiljanja, koji je itav svoj vijek proveo bjeei od
uspomene na Veliku krizu koja je upropastila i dovela njegovu obitelj na negostoljubive ulice
Johannesburga. ovjek koji je navikao brojiti svaki novi, koji se nikad nije upustio u
nepotreban rizik, koji nikad nije bio jamac ni ovjeku ni ivotinji, nikad od nekoga posudio i
nita kupio a da nije mogao platiti gotovinom. Najvee batine u ivotu dobio sam od njega
kao devetogodinji djeak kad sam jedne srijede poslije podne, umjesto spremanja lekcije iz
matematike, kriomice izaao iz kue, otiao u lunapark i ondje potroio dvadeset centi
vlastitog deparca da bih se vrtio na velikom toku. Nikad me nije odvraao od pokuaja da
crtam ili slikam - u biti, ak bi ponekad objesio moje slike u svom sivom funkcionalnom
uredu za osiguranje - sve dok ne gubim iz vida da udovoljivanje ispraznim strastima ne ide na
tetu pristojnog posla koji osigurava normalan ivot. Pristojan posao nije samo osiguravao
stalan prihod, ve je bio od koristi i mojim sunarodnjacima, Afrikanerima.
Moja ideja da uzmem atelijer u zakup zasigurno mu se ne bi svidjela. To bi drao
poniavajuim i bezazlenim pokuajem amatera koji zalazi u umjetnike vode da bi se
prepustio osobnim porocima. Naravno, nije saznao za atelijer. I malo tko drugi. Tajio sam to u
poetku i od Lydije dok krajem jednog mjeseca, pregledavajui reijske trokove naeg

5
kuanstva - to je bio njezin obiaj - nije naletjela na uplatnicu za zakup atelijera i zatraila
moje objanjenje. Bila je to jedna od najveih svaa u naem braku. Osobito me je ogorila
optuba da u tajnosti pokuavam stvoriti ljubavno gnijezdo. Osjeao sam se kao da me je
netko javno skinuo do gola. Tako sam se osjeao i onog dana, imao sam trinaest ili etrnaest
godina, kad me je majka istukla remenom jer mi je ispod kreveta pronala limenku
kondenziranog mlijeka koju sam uzeo u smonici. (Tek godinama kasnije sam shvatio da joj
je jedino ta sklonost k tjelesnom kanjavanju davala mogunost da se hrabro suoi s
nedvojbenim autoritetom koji je imao moj otac.) Kao da sam in batinanja nije bio dostatan,
zahtijevala je da se kazna za tako ozbiljan prijestup izvri po goloj stranjici u nazonosti
moja tri mlaa brata i dviju starijih sestara. Nikad neu zaboraviti taj dan. Eto, sada ga je
Lydija oivjela svojim nesnosnim poniavanjem. Kraa kondenziranog mlijeka, kao takva,
nije bila upitna. Sam prekraj zasluio je kaznu (dodue, ne tako pretjeranu). Meutim, nisam
mogao oprostiti upad u svoju privatnost i izlaganje ispred drugih. itavog sam ivota nosio u
sebi tu elju za prostorom koji samo meni pripada i koji nitko ne smije oskvrnuti ili okupirati.
Na alost, i u braku s Lydijom osjeao sam jaku potrebu da zadrim neto za sebe to neu
nikad s njom podijeliti. Nisam je time pokuavao ili poelio prevariti, uplesti u neto
neprimjereno kao to je tajna strasna veza ili sumnjiva financijska transakcija. Ali osjeao sam
potrebu za prostorom, fizikim ili emotivnim, koji samo meni pripada i u koji nitko nema
pristupa. Moda je to samo posljedica odrastanja u brojnoj obitelji gdje se privatnost inila
kao neki luksuz. Sjeam se koliko sam puta vrsto zaspao drei pokriva sve do vrata jer sam
bio uvjeren da e se netko im zaspim - brat, sestra, roditelji, neznanac - uuljati u sobu i
otkriti me gladnim oima.
Nakon Lydijina otkria dugo je trebalo da se situacija smiri. Zapravo, nekoliko mjeseci
potpuno sam prestao odlaziti onamo. Taj prostor vie nije bio moj. S vremenom je potreba za
crtanjem i slikanjem - ili samo taj nagon da ponovno osjetim miris lanenog ulja, platna i kista
- postala toliko snana da sam se ipak vratio. Zadovoljstvo je nakon toga donekle splasnulo
budui da je Lydia uzela naviku svraati bez najave, i to uvijek kad se nala u blizini, da bi
zajedno popili kavicu ili voni sok, podijelili neki kolai ili komadi okolade uz au crnog
vina. Nai odnosi su bili stabilni i dovoljno vrsti da podnesu takvu tenziju. Njezin posjet
esto bi se pretvorio u duge, nesuvisle razgovore - o prolim ili nadolazeim praznicima, o
prijateljima ili znancima, djeci drugih ljudi, o silovanju i ubojstvima ili politikim skandalima
tog dana - ili, pak, povremeno, u neoekivane, ali sasvim zadovoljavajue pokuaje voenja
ljubavi, na podu ili glomaznom kauu koji je bio pokriven izblijedjelom zelenom tkaninom
umrljanom od boje, a jednom i na dugom stolu ispred prozora na kojem sam obino drao
pribor za slikanje. Poslije takvog posjeta redovito je trebalo uvelike pospremati - Lydija je
uvijek bila pravi majstor za stavljanje stvari na pravo mjesto, uporno bi htjela pomoi iako
sam potajice vie volio uraditi sam, kad to meni odgovara. Sve bi se pretvorilo u proljetno
ienje i ja bih se osjetio ostavljenim na mjestu koje je neoekivano postalo strano, kao
brodolomac na pustom otoku. Kad bih naposljetku skupio dovoljno snage da se primim kista i
ponem slikati na novom platnu, svaki pokuaj bi bio, kao to Eliot ree, potpuno novi
poetak i druga vrsta neuspjeha. Dolo je do toga da sam ozbiljno odluio pronai novi atelijer
u drugom, udaljenom, dijelu Capea, u Nordhoeku ili Durbanvillu, nebitno, samo da mi nitko,
a najmanje Lydija, ne moe ui u trag. Nisam mogao podnijeti pomisao da riskiram jo jedno
otkrie, jo jedan sukob s Lydijom.
Ostao sam i dalje na istom mjestu iako sam ba te jeseni sve rjee dolazio. Moda je to
bilo samo zbog hladnoe koja mi je poela smetati. U kuici nije bilo centralnog grijanja,
samo kamin u dnevnom boravku gdje sam najee slikao; meutim, nije mi se svialo to
sam morao istiti reetku u kaminu kad se vatra ugasi.
Stvorila se neka atmosfera, danas mi se tako ini, kao da neto nedostaje, da se neto gubi.
Uskoro bih se morao pokupiti odatle. Moda vratiti malom spremitu u mojoj koli koje sam
koristio kao atelijer prije nego to sam preao u ovu kuicu. To bi znailo odustajanje. Neto
nalik umiranju prije smrti, pomislio sam melodramatski. Zasigurno sam se tako osjeao kad
sam se probudio iz onog sna.
Najvei dio tog dana proveo sam pokuavajui raditi, ali bez uspjeha. Zapoeo sam dvije,

6
tri slike, a onda izbrisao ono to sam naslikao ili samo odloio platna uza zid. Uzrok mog
neraspoloenja lei i u tome to sam znao da u krajem popodneva ionako morati prekinuti s
radom. Te veeri imali smo goste - arhitekta Stevea i njegovu lijepu suprugu Carlu - i Lydija
je oekivala da se na vrijeme vratim s namirnicama list kojih je pripremila tog jutra. To to
sam unaprijed znao da e moj rad biti skraen prije nego to krene svojim prirodnim tijekom,
dovoljno je bilo da me uznemiri i poremeti moju koncentraciju. Osim toga, sjeanje na teak
san jo uvijek nije izbijalo iz moje glave.

3.

Sredinom poslijepodneva pokupio sam sve to sam namjeravao ponijeti sa sobom - konu
jaknu, nekoliko pisama, manji broj sastava koje sam se nadao pregledati tog dana, blok za
skiciranje, tri stara crtea koje sam elio pogledati uveer u nadi da u doi do ideje za buduu
sliku, pozlaeni okvir - i odloio na stoliu od palisandrovine pokraj ulaznih vrata. Od tog
trenutka u sjeanju mi je ostala ucrtana svaka pojedinost onog to se dogodilo, svaki korak
koji sam napravio, kao da je sve snimljeno kontrolnom kamerom.
Auto sam parkirao podalje, blizu High Level Roada, jer sam elio ii pjeice. Nije bilo
daleko, trebalo je sii strmom pokrajnjom ulicom do Main Roada, a onda lijevo do
Giovannijeva duana delikatesa. Posljednjih nekoliko godina, otkad sam poeo dolaziti u
kuicu, iao sam ti pravcem bezbroj puta, ali tog dana sve mi se inilo neobino. Zgrade kao
da nisu bile stvarne, vie nalik kulisama na pozornici u dvjema dimenzijama, slabane
konstrukcije kao od ljepenke. Reklo bi se, niega nema iza fasada: stara kua iz Edwardova
doba sa zelenim ulaznim vratima koja vise na jednoj arci, stambena zgrada u lanom
Jugendstilu s opranim rubljem objeenim po balkonima kao na platnima Seurata i Moneta,
zdesna tri kue novijeg doba skrivene iza visoke eljezne ograde iznad koje su postavljeni
alarmni ureaji, mala zgrada nalik na kutiju s prozorima zakovanim daskama i ploama koje
oglauju skoro ruenje, niz garaa na prilazu Main Roada s vratima iste prljavosmee boje,
nekoliko obnovljenih zgrada s kontrolnim kamerama na fasadi i zabatom u imitaciji
kolonijalnog stila Cape Dutcha te besmislenim dimnjacima u toskanskom stilu. Ulice i
prolaznici izgledali su stvarnije od zgrada. Dvije punane crne dadilje gurale su kolica s
bijelom djecom, jedna modra, druga smea. Nekoliko skitnica motala je dointe i ispijala
jeftini alkohol iz boca skrivenih u novinskom papiru. Dvoje mladih u majici i trapericama
teko su se kretali uzbrdo, zastajali svako nekoliko metara, ljubili se i grlili, bosonogi
mukarac dugih, crnih, izgrizenih noktiju i upave rasta frizure i djevojka obnaena trbuha i s
otiskom smee ruke na lijevoj sisi. Jedan stariji par gegao se niz ulicu, ena sa strukom
tratinica i ve uvelih plavih delfinija. Dvije djevojice penjale su se ulicom poskakujui, lica
umazanih od sladoleda ruiaste boje u velikim kornetima. Ulice su bile prilino prljave,
prepune limenki od piva, praznih kutija brze hrane, zguvanog masnog papira, tragova pseeg
izmeta i galebova koji krie oko uginule ribe.
Doao sam do Main Roada i uputio se prema duanu.
Posluila m je ena ravne, masne kose, ruku na kojima su prsti bili nalik mahunama
graka i noktiju izgrizenih do krvi.
Hvala, dragi, ree ne pogledavi me.
Uzeo sam dvije plastine vreice i otiao jo vie utuen.
Uputih se uzbrdo, zatim skrenuh ulijevo prema zelenoj vratima na ulazu, zaobioh staru
kuu i produih prema svojoj kuici u vrtu.
Ba kad sam se spremio otkljuati plava vrata, ona se naglo otvore i vitka mlada ena
pojavi se na uskom pragu. Imala je tamnu boju koe, dugu kovravu kosu i crne oi kakve
dosad nisam vidio. Bila je u bijeloj majici i trapericama, a noge su joj bile bose.
Davide! uzvikne, zagrli me oko vrata i poljubi vlanim punanim usnama.
Ustuknuo sam. elio sam neto rei, ali glas me izdao. Jedino sam bio siguran da je nikad
prije nisam vidio. Iza nje dvoje djeice, djevojica, negdje oko pet, i deko, ne vie od tri
godine, oboje tamne puti i crnih oiju, kao i majka, dotrae do mene veselo uzvikujui.
Tatice! Tatice! pocikivala su djeca prodornim glasom, jako uzbuena.

7
 4.

Unutranjost kuice nimalo nije bila nalik onoj kad sam je napustio sat ranije. Stol od
palisandrovine nalazio se jo uvijek na istom mjestu, ali stvari koje sam na njemu ostavio -
kona jakna, pisma, neocijenjeni kolski sastavi, blok za skiciranje, crtei, napukli pozlaeni
okvir - vie nije bilo. Sve ostalo bilo je nepoznato. Namjetaj, tepisi, zavjese, slike na
zidovima i ostalo. Koliko sam mogao dokuiti, ak se i raspored u kui izmijenio. Jedno je
bilo sigurno, bilo je daleko vie prostora. Od ulaza se protezao iroki hodnik s vratima na
objema stranama. Vrata su vodila u sobe koje nisam prepoznao. Strop je izgledao vii. S vrata
u hodniku vidio se prostrani dnevni boravak, donekle u neredu. U njemu se nalazio veliki
kamin s kiastim okvirom iz viktorijanskog doba koji nikad ranije nisam primijetio.
Nesvjesno koraknuh unatrag da bi jo jednom izvana pogledao ulazna vrata. To su zaista
plava vrata koja sam obojio prilikom useljenja prije est godina. Na vratima sam prepoznao
jedno mjesto u obliku kornjae, s kojeg je otpala boja, i dvije usporedne ogrebotine malo nie
od kljuanice.
to ti je? upita mlada ena. Promatrala me je osmjehujui se, ali isto tako zbunjeno.
Ponaa se kao da si pogrijeio ulaz ili tako nekako."
elio sam upitati: Tko ste vi? to radite ovdje? No, nisam bio u stanju izustiti ni rijei.
U meuvremenu djeak i djevojica mi prioe i zgrabie svatko za jednu nogu buno
zahtijevajui da ih podignem uvis.
Da bih se izvukao iz neprilike u kojoj sam se naao, bacih na pod plastine vreice,
sagnuh se i podigoh djeicu, jedno zatim drugo, prvo djevojicu, a potom djeaka. Moje lice
prekriju vlanim poljupcima. Spustih ih na pod malo prebrzo.
Tad zauh kako me ona zove iznutra: Davide! Gdje si?
Oprostite, ponem zamuckivati, ja, stvarno...
Aha, prekine me ona, drago mi je da si se sjetio donijeti ove stvari. Oslobodi me
vreica, okrene se i ue u kuu. Lako se kretala na bosim nogama (dok je gazila po podnim
ploicama, do mene je jedino, skoro neujno, dopirao senzualni um njezinih tabana), a djeca
su me nastavila potezati za noge. Pokuavao sam se pomaknuti, ali s djecom objeenom o
noge nije bilo lako.
U hodniku preko puta ulaznih vrata prolazio sam pokraj okruglog stola s gomilom pisama
i primijetio svoje ime, zastah nehotice i na brzinu pregledah pisma: tri su se odnosila na
bankovno stanje mojih rauna, u jednom se nalazila pozivnica za likovnu izlobu s nazivom
galerije na poleini, drugo je tipkanim slovima bilo naslovljeno na gospodina i gospou D. Le
Roux. U jednoj poveoj omotnici, veliine A4, vjerojatno se nalazio neki katalog. Kad sam je
uzeo u ruke, jo jedno pismo palo je na pod. Sagnuo sam se da ga podignem i odmah
prepoznao rukopis. To je pismo mog najmlaeg brata. Imao je obiaj, koliko pohvalan toliko i
iritantan, da svakog tjedna svima u obitelji poalje fotokopiju pisma pokuavajui na taj nain
ouvati na okupu cijelu obitelj. Ovo pismo je bilo naslovljeno na Davida i Saru Le Roux.
Dok sam zurio u adresu, ena me ponovno zovne iz drugog dijela kue:
Davide? Gdje si?
Proistih grlo. Moj pogled i dalje je prikovan za kovertu, ali odjednom se odluih i
zovnuh bez razmiljanja: Sarah...?
U kuhinji sam.
Ali gdje...?
Krenem, a onda odustanem pokuavajui pronai put do mjesta odakle je dopirao njezin
glas.
Kuhinja je prostrana i puna dnevne svjetlosti. Izgleda da je nedavno obnovljena iako ve
pokazuje tragove destrukcije i ruevnosti kojoj su obino uzrok mala djeca: napukle ploice,
blatnjavi tragovi stopala na podu, napukla crvena plastina zdjela, posvud komadii iskidanih
novina, poetniki crtei prstima koji nesigurno vise na vratima hladnjaka, maje leglo i
ostatci hrane blizu stranjih vrata kuhinje.
Sarah, ako se tako zvala neznanka, vadila je iz vreica ono to je bilo kupljeno i odlagala
to na stari stol koji se nalazio nasred kuhinje. Oboje djece pone vikati: Hou vidjeti, hou

8
vidjeti, i ja ih podignem na stol da bi uutjeli. Bilo je djelotvorno utoliko to su se smanjili
decibeli, ali, ako se mogu posluiti frazom politiara, dolo je do neeljenih posljedica, i to
kad je djeak uspio otvoriti paketi eera koji se poeo rasipati po podu. Tommie! povie
majka, uhvati paketi i u posljednjem trenutku spasi kutiju jaja koja se opasno pribliila rubu
stola. Davide, ponovno vikne, za Boga miloga, to si se ukipio? Pomogni mi!
Prolo je neko vrijeme dok sve nismo izvadili na stol i sklonili djecu, koja su se bunila, na
kredenc, izvan dosega pei.
Napokon, izusti ona na kraju. Nekoliko pramenova crne kose zadralo se zamamno na
njezinu elu, a jedan, u obliku slova s, na malenu nosu. Crne oi bile su nasmijane.
Napokon si se svega sjetio, to je vjerojatno prvi put. Dodao si samo okoladu.
Drala ju je u ruci s pogledom koji optuuje. Nije se nalazila na mojoj listi.
Kriv sam, priznao sam.
oki, oki! povie djeak.
I meni, molim te, pridrui se djevojica s izrazom anelia na licu. Tatice, bili smo
dobri, a obeao si...
Poslije veere, rekla je majka njeno, ali bez poputanja. Iznenaen sam s kojom
lakoom se nosi s djecom i domainstvom. Dojmile su me se njezine crne oi, neposluna
kosa i vitko tijelo. Vjerojatno je bila u kasnim tridesetim, ali tijelo joj je bilo gipko kao u
osobe mlae od trideset godina. Posebno moram naglasiti njezina mala stopala. Sinulo mi je
da je ba tip ene u koju bih se mogao zaljubiti. Da sam slobodan. Naravno, to je bio problem.
Slobodan nisam. Ukoliko ve u ovako udnoj situaciji koja me dovodi u zabunu, sve treba
ponovno definirati.
Negdje je zacijelo pogreka. Treba se odavde skloniti prije negoli stanje postane
bezizlazno.
Moram ti se ispriati, kaem uurbano. Nisam ba siguran to se ovdje dogaa, ali
zaista trebam ii.
Kamo? upita Sarah, oito u udu. Tek si doao kui.
Pa... zaboravio sam zakljuati auto.
Moemo li s tobom, tatice? zamoli djevojica.
Ne, Emily, ostaje ovdje, rekne joj majka. Pomoi e mi napraviti umak za kokicu.
Kad se tata vrati, moe te okupati.
Vrisak zadovoljstva.
Napustio sam kuhinju zbunjeno i vratio se ulaznim vratima. Iskoristio sam priliku da
razgledam oko sebe. Osjetio sam kako mi se stee grlo. Neto ovdje zaista nije bilo u redu.
Moda je lako objasniti cijelu tajnu, ali mi to izmie u ovom trenutku.
Kad sam otvorio ulazna vrata, jak udar vjetra prisili me na uzmak. Posegnuh nesvjesno za
stoliem na kojem sam odloio jaknu, ali, naravno, jakne vie nije bilo na tom mjestu. Ljutito
ostavih otvorena vrata i vratih se u hodnik. Kad sam doao blizu kuhinje, poviknuh: Sarah,
gdje je moja konata jakna? Pojavila se na vratima kuhinje.
to trai?
Konatu jaknu.
elo joj se nabora izmeu crnih oiju.
Konatu jaknu?
Da. Ostavio sam je kraj ulaznih vrata prije nego to sam izaao.
Ali, Davide, ti nema jaknu od koe, kae ona.
Ali, ja..., odmahnem glavom.
Ona mi prie.
Dragi, siguran si da ti je dobro?
Naravno, dobro mi je. Jedino..., uzdahnem. Nije vano. Sredit u to nekako. Ali kako,
to mi nije padalo na pamet.
Okrenuh se u predvorju, ona je jo uvijek stajala na kuhinjskim vratima, zablenula se u
mene zbunjenim i zabrinutim pogledom na licu, dok je prstima jedne ruke pritiskala nemirnu
kosu. Spopala me je elja da joj priem, da je umirim, moda - smijene li ideje! - da je
uzmem u naruje i utjeim. Ali, kako? Nikad u ivotu nisam vidio ovu osobu.

9
 Iza nje primijetili djecu i njihova nemirna majuna lica. Tommie se nagnuo naprijed kao
da se sprema napraviti stoj. Emily je ispruila ruku prema meni rairenih prstiju nalik na
krakove zvijezda. Reklo bi se da su zamrznuti u tom poloaju.
Izaoh van u susret vjetru i za sobom zatvorih plava vrata.
Moj auto je jo uvijek na parkiralitu gdje sam ga ostavio rano popodne u pokrajnjoj ulici,
kad se krene High Level Roadom. Bez razmiljanja sam se spustio na vozaevo sjedite,
zatvorio vrata i krenuo kui.

5.

Golema stambena zgrada u Claremontu izronila je ispred mene u rano predveerje. Nikad
je ranije nisam primijetio, ali mi danas pada u oi koliko slii Brueghelovoj Babilonskoj kuli
iako ova ni malo nije u ruevnom stanju. Golema i masivna zgradurina. Moderna do
arogancije, uzdizala se u slojevima, s ulazima od stakla i kroma koji su zjapili na sva etiri
ugla. Budui da su brojni automobili ekali na red za parkiranje, pronaoh mjesto u maloj
pokrajnjoj ulici, stotinjak metara dalje.
Brzo sam stigao do ulaza na sjeverozapadnoj strani i priao dizalu. Unutranjost zgrade
izgledala je nekako mranija nego inae, to moe i objasniti injenicu da sam se naao u
dizalu koje nisam prepoznao. Na metalnoj ploi prikazani su samo katovi s parnim brojem.
udno je to to ranije nisam primjeivao. Ali nisam se s tim zamarao. Umjesto da se penjem
ravno do trinaestog kata, odluio sam ii do dvanaestog odakle se lako mogu popeti stubitem,
osim ako iz nekog razloga vie nije tamo gdje se inae nalazilo. Stube su na tom mjestu vodile
prema dolje. Nije bilo nikakvih stuba koje bi vodile prema gornjim katovima.
Trenutak ranije, prilino ljutit, odluih se vratiti u dizalo i popeti na etrnaesti kat, odakle
u se vjerojatno moi spustiti. Meutim, ovo dizalo nije ilo dalje od dvanaestog kata.
Po svemu sudei, nije bilo drugog izbora nego spustiti se do prizemlja i pronai drugo
dizalo. Ali ispalo je da se dizalo u koje sam uao zaustavlja na katovima s neparnim brojem, a
ne na prizemlju, i tako sam se spustio sve do podruma. Svladao sam bijes koji me sve vie
obuzimao i izaao potraiti drugo dizalo. No, u podrumu kao da su sva svjetla pregorjela i
nita nisam uspio pronai. Pokuao sam se vratiti natrag do dizala, ali, pipajui u mraku,
nisam naao put i morao sam se drati zida u nadi da u negdje pronai izlaz.
Proao je barem jedan sat prije nego to sam pred sobom otkrio otvor u pomrini. Neto
nalik stubinom zrcalu, ali bez stuba, ni prema gore ni prema dolje. Koliko sam mogao
razabrati - ali kako biti siguran u toj pomrini kao u grobu? - to je bio samo prazan otvor.
Mogao je voditi sve do zemljine utrobe. Stalno pipajui, nastavih se kretati centimetar po
centimetar. Bez sumnje, ako ovako produim, tako da mi zid ostane s lijeve strane, negdje u
morati stii.
Odjednom sam se spotaknuo o neto nalik na veliku kutiju i skoro sam pao ravno na lice.
Doavola!promrmljah ispod glasa.
Na trenutak ostadoh uati. Nije bilo razloga gubiti ivce. Za sve postoji razumno
objanjenje. Na kraju krajeva, ovo je najsuvremenija zgrada, mora postojati logika u njezinoj
konstrukciji. Nema potrebe za gubljenjem kontrole. Iznad svega, ne smijem se pretjerano
znojiti, emu je moje tijelo podlono. Duboko dii, broji do deset, pokuaj ponovno.
Proao je jo jedan sat. Ovog puta sjetio sam se provjeriti vrijeme na svjetleem
brojaniku svog sata. Onda se neoekivano spotakoh o neki predmet koji se naao na putu.
Veliku kutiju.
Nije li to ona od prije? Ukoliko je tako, znai da sam napravio cijeli krug a da nisam
naiao na neki otvor ili udubljenje u zidu, a pogotovu stube ili dizalo.
Sada mi je strah ve poeo stezati grlo. elo mi je bilo mokro od znoja.
Da sam barem ponio mobitel. Ali to je dio moderne tehnologije koji me je mimoiao.
(Koliko li me je samo Lydija grdila zbog toga.)
Sad samo mirno. Polako razmotri situaciju. Broji do sto.
A onda mi na neobjanjiv nain noge napipae stubite koje je vodilo prema gore. Dva
puta sam tu prolazio, kako sam ga uspio promaiti? Nije bitno. Sad sam tu i uskoro u izai i

10
popeti se do Lydije koja e se svemu tomu nasmijati. Posljednjih mjeseci me je zadirkivala da
bre starim od nje.
Penjao sam se beskonano dugo. Zar ovo nije vie od jednog kata? Poinjem brojiti stube.
Zaustavljam se na sto i pedesetoj. Ovo je ve vie nego smijeno. to sad? Ponovno sii? Ne
dolazi u obzir.
Nastavio sam se penjati. Jo sto stuba.
A onda se iza jednog ugla pojavio traak svjetlosti. Postajao je sve jai i jai. Diem teko
kao da sam bolestan i gori mi u grlu.
Svjetlost je sve jaa. Nakon to sam posrtao itavu vjenost, naoh se u prizemlju, u
predvorju koje tako dobro poznajem. Sve to se dogodilo, jamano je bio ruan san.
Uvjeravam sebe: moda si neko vrijeme ostao bez svijesti i usput propustio neke kljune
trenutke. Ne bi bilo loe sutra otii na pregled kod lijenika, ukoliko ve nije proao dananji
dan. Pogledah na sat. Zaustavio se.
Barem mi je predvorje povratilo samopouzdanje. Na desnoj strani su dizala, jedno za
drugim u nizu. etiri dizala.
Ulazim u prvo i ostavljam otvorena vrata dok ne provjerim katove gdje se zaustavlja. 2-4-
6-8-10-12... i tako dalje do 20.
Nisam namjeravao opet pogrijeiti.
Odem do drugog dizala. Ovog puta to su neparni brojevi, ali zaustavljaju se na 9, a zatim
skau na 19.
Tree dizalo opet ukazuje na parne brojeve. Na etvrtom stoji napisano rukom: NE RADI.
Koje uzeti?
Naravno, uvijek mogu koristiti stube. Ali pomisao da se penjem do trinaestog kata nije mi
se svidjela. Pogotovu nakon iskustva koje sam doivio pokuavajui pronai izlaz iz podruma.
Samo se priberi. Razmisli, Davide. Misli. Cogito ergo sum, ili takvo to.
Poslije nekog vremena padne mi na pamet da sam jednostavno izabrao pogrean ulaz.
Ovo je moda jugoistona strana, a ne sjeverozapadna. Nikad dosada nisam pogrijeio, ali za
sve postoji prvi put.
Nije li tako? Zar ne?
Izaao sam van. Rani veernji povjetarac hladio je moje lice koje je gorjelo kao u
groznici.
Pogledah uvis. Iz ovog kuta zgrada je izgledala zaista potpuno drukije od ulaza koji sam
inae koristio.
S golemim olakanjem (ali jo uvijek uz zrno sumnje koja tinja negdje u mojoj glavi)
nastavih hodati du zida vanjskom stranom ovog golemog kompleksa dok nisam stigao do
sljedeeg kuta na kojem je pisalo SJEVEROZAPAD. Tu sam se naao u dobro osvijetljenom
predvorju.
Odmah sam se osjetio kao kod kue. Tako je, naravno, ovdje je odmah trebalo ui.
Izgubio sam previe vremena. udno, ali moja prva pomisao nije na Lydiju koja je do sad
vjerojatno poludjela od brige. (Ja sam savjestan mu koji se uvijek dri tonosti i koji nee
uiniti neto nepredvidivo. Izuzetak je ona nagla odluka kad sam odbio Embethinu ponudu da
napustim zemlju. Nikad nisam uinio neto nepromiljeno ili bez raunice.) Osoba koja mi je
sad u mislima je Sarah, crnoputa mlada neznanka iza plavih vrata. Zasigurno se brine zbog
mene. O djeci da i ne govorim. O Tommiju koji loe izgovara glas s i Emily s dugim
pletenicama i ozbiljnim smijekom na licu. Pourili prema dizalima. Ovog sam puta bez
oklijevanja otvorio prvo dizalo koje uvijek koristim.
Prepoznao sam ono to pie na ploi: 1-2-3-4-5-6-7-8-910-11-12-13...
Uoh unutra i pritisnuh 13. kat.
Dizalo se podignulo i krenulo vrtoglavom brzinom. Uhvatio sam se desnom rukom za
preku sa strane da ne izgubim ravnoteu. U zrcalu, iaranom poput mramora, ugledah svoje
lice, blijedu toku u polutami dizala. Izgledalo je nestvarno. Da pravo kaem, nisam se mogao
prepoznati.
Tek za nekoliko sekundi postajem svjestan da neto nije u redu. Kao da je dizalo otilo
predaleko. Provjeravam na ploi. Otkad sam uao u dizalo, brojevi katova su se promijenili:

11
red katova je potpuno poremeen: 3-7-8-11-15-19-20. Dizalo se naglo zaustavilo na
dvadesetom katu, ali vrata se nisu otvorila.
Pritisnuh prizemlje, ali nita se nije dogodilo. Kad sam pritisnuo 15. kat, dizalo se
nije pokrenulo, ali prolo je kat koji sam traio i zaustavilo se tek na kraju, na prizemlju. Vrata
su ostala zatvorena.
Dvadeseti kat? Jo jednom dizalo krene prema vrhu, ondje se zaustavi, ali vrata se nisu
otvorila. Ponovno krene prema dolje. Ovog puta zaustavilo se na petnaestom katu i vrata su se
otvorila.
S uzdahom olakanja brzo sam se spustio dva kata nie. No, iako je ovaj kat jasno bio
oznaen kao 15., a naredni kao 14. pokazalo se da ne postoji broj 13. Taj kat je oznaen
brojem 9.
Na moje iznenaenje - sad sam bio spreman na sve - katovi su se redali normalnim redom
i na kraju sam stigao do prizemlja.
Vrijedi li pokuati drugim od etiriju dizala? Nee koditi ako pokuam. Meutim, iako
je na ploi bilo mnogo puceta, niti jedno nije bilo oznaeno brojem. Nikakvih oznaka.
Preao sam na tree dizalo. U ovome je svako puce oznaeno brojem 20.
Kao i u predvorju prvog ulaza, na etvrtom dizalu pisalo je: NE RADI.
Odluan ii do kraja, izaao sam iz ove monstruozne zgrade i krenuo prema treem ulazu.
JUGOISTOK.
Jo jednom nisam uspio pronai niti jedan lift s ispravno oznaenim brojevima.
Na jugozapadnom ulazu naletim na nekog starca poodmaklih godina, elave glave i brade
u obliku koa na jarbolu. Primijetio sam da ga neobino interesira to radim. To me je prilino
uznemirilo i oprezno ga zapitah: Ispriavam se, otiao bih do trinaestog kata. Kako da
stignem ondje?
Uzmite dizalo, promrmlja nerazgovijetno. Unutra pritisnite puce za trinaesti kat.
Priao sam prvom dizalu, ali zastah kad su se vrata otvorila. Ploa je opet neispravna, niti
jedno puce nije oznaeno brojevima, ve slovima abecede.
Malo sam oklijevao, a onda se vratih starom mornaru.
Je li vano koje u dizalo uzeti? upitah ga.
to se mene tie, nije, proguna.
Bolje je priekati?
Kako vam drago, odgovori pomalo podrugljivo.
Ali moram se popeti na trinaesti kat, bio sam uporan.
Zbog ega?!
Tamo stanujem.
Ba sada?
Sluajte me, kaem pokuavajui ostati miran, ali svjestan da mi se eljust stee, a slani
znoj pee oi. Neto se tu udno dogaa, a ja samo elim stii kui.
Tko to ne eli? upita stari Metuzalem.
Za ime Boga!
Suzdravam se velikim naporom.
Molim vas, moete li mi rei kako doi do trinaestog kata?
Budite strpljivi. Saekajte kao i mi ostali.
Koliko dugo? upitah.
Slegnuo je koatim ramenima. Otkad sam doao, lice mu je u meuvremenu zamjetno
usahnulo.
Ja ovdje ekam od svoje osme godine. Narednog travnja bit e tristo i dvije godine,
uzdahne pomiren sa sudbinom. No, moda ete vi biti bolje sree.
Nisam bio raspoloen za njegove ale. Teka srca i umornih nogu napustio sam zgradu.
Zaustavili se vani i bacih pogled na beskonani niz prozora. Mogao sam bez ikakva problema
pronai nae prozore. Ove veeri nisam u to bio siguran. Negdje gore Lydija sigurno eka. Ili
moda ona...?
Obuzme me bolan osjeaj da sam je ostavio na cjedilu. Da se radi o izdaji koju sam prije
poinio samo jednom. Ovog puta bilo je drukije. No, zar se to opet ne svodi na isti

12
kukaviluk?
Koliko sam se dugo zadrao na ovom mjestu? Kazaljke na satu jo uvijek su, optuujui,
pokazivale deset do sedam. No, bio sam uvjeren da je prola pono. to se u meuvremenu
moglo dogoditi u kui s plavim vratima? ekaju li me jo uvijek djeca da ih okupam ili je
Sarah preuzela moju dunost? Zato me pomisao na to tjera da se osjeam krivim kao da sam
ih iznevjerio? Nemam ja nikakve veze s njima, zar nije tako?
A to s mladom enom, Sarom?
Zato me uznemirava pomisao na nju? Pa ja ni ne znam tko je ona iako se ini da ona
mene savreno dobro poznaje. Pretpostavimo da me ona, na neki nain - to ne mogu dokuiti
- zaista dri svojim muem? Sjeam se kako su njezine sone, vlane usne dodirnule moje,
njezinih crnih oiju, pokreta njezina tijela i vrste stranjice dok se kretala hodnikom, a
stopala proizvodila usisni um na ploicama. Usprkos sebi, primijetio sam kako moje umorne
noge brzaju prema mjestu gdje sam ostavio auto. Ako je jo uvijek ondje. Ako sam i ja ovdje.

6.

U trenutku kad su se otvorila plava vrata i ja zakoraio u kuu, zatekao sam ih na istom
mjestu, u istom poloaju u kojem sam ih ostavio: Sarah prstima jedne ruke dri kosu, Tommie
je bio nagnut naprijed spreman da dubi na glavi, mala Emily s rukom ispruenom prema
meni. Kao da vrijeme nije teklo od trenutka kad sam zatvorio vrata za sobom. Vrlo neugodan
osjeaj, ali, po svemu sudei, jedino je meni to izgledalo udno.
Ako ih ti ide okupati, ree Sarah, ja u nastaviti pripremati jelo. Njihove pidame su
ve u kupaonici.
U redu, kazah posluno, ponovno zbunjen nepoznatim mjestom, osobama, situacijom.
Meutim, budui da sad nisam mogao doi do svog stana, drugog izbora nisam imao. Smiruje
me i to to su me prihvatili bez postavljanja pitanja. Moda niega udnog nema u ovom
mjestu, pomislio sam, nego u meni samom. Moda sam trenutano izgubio tlo pod nogama.
Tko zna, moda e sve ubrzo doi na svoje mjesto. Bolje da ne primijete moju zbunjenost.
Hajde da vidimo tko e stii prvi, predloih i, prije nego to sam krenuo, prepustih
djecu koja su veselo kriala. U kupaonici, koja se nalazila iza ugla u sporednom hodniku,
kada, s velikim mekanim bijelim runicima na stalku pokraj zahoda je ve bila spremna, a
djeca su se ve dopola bila skinula. U tren oka ve su bila u vodi, a njihova tjeleca blistala su
kao kod tuljanove bebe. Dva puta su poprskali jedno drugo i ve je pola kupaonice bilo pod
vodom.
Pripazite malo! upozorio sam ih uznemireno.
Tatice, pridrui nam se, pozove Emily.
Brzo, brzo, pouruje me Tommie.
Prije nego to sam se poeo svlaiti, za svaki sluaj zatvorih vrata. Svlaio sam se
nespretno zbog nelagode, ali djeca kao da nisu nita neobino primijetila i ubrzo se i ja naoh
u kadi. Na sreu, bila je ispunjena svim moguim igrakama tako da nije bilo teko prikriti se.
No, budui sam se urio izai i obui prije pojavljivanja njihove majke, oprah se na brzinu, a
onda prihvatih posla i ubrzo okupah i djecu, to nije bilo lako jer su se stalno bukala i
migoljila kao jegulje.
ak i kad sam izaao iz kade i obukao se, djeca su nastojala i dalje galamom privui moju
pozornost. Tommie se pretvarao pokazujui rane i posjekline na koljenu i nonim prstima, a ja
sam ih gladio i poljubio da bi me ostavio na miru. Emily je uspjela smoiti svoju dugu kosu i
zahtijevala da je pogladim i osuim prije nego to se opet nije zaigrala utom patkicom i
Barbikom koja nije imala ni noge ni ruke.
Mnogo moljenja i nemoguih obeavanja bilo je potrebno da bih djecu izvukao iz kade.
Tommie je uvelike bio zaokupljen skupljanjem brodica, ribica i autia i morao sam uloiti
golemu energiju da bih ga obrisao i navukao mu pidamu jarkih boja. Bez mnogo
zadravanja pobjegao je iz kupaonice. Onda je doao red na Emily.
Ti se moe sama obrisati, rekao sam kad sam je izvukao iz kade i spustio na jedino
suho mjesto na podu.

13
 Ona snano odmahne glavom.
Ne, ne mogu, ree, ti me obrii.
Onda mirno stoj.
Mora me podignuti na stoli.
Uzdahnem i dignem je na stoli gdje su se nalazili runici. Nakon to sam je kratkim
potezima protrljao i obrisao, traila je da je poloim na lea.
Nisi obrisao mog leptiria, ree i posprdno rairi noge s izrazom sree na majunom
licu.
Dovoljno si velika da to sama uradi.
Ali ti to uvijek uradi.
Tek nakon to sam udovoljio njezinoj elji i obrisao draesnog leptiria, ona pristane da je
obuem odupirui se neprestano.
Poto sam zakopao sva puceta tek iz dva pokuaja, osuih novim runikom njezinu dugu
crnu kosu. Kad je konano zablistala i zamirisala, uhvati me za ruku i povede prema djejoj
sobi u koju se ulazilo iz glavnog hodnika. Tommie je ve uao u plavom krevetiu buno se
igrajui autiima i vlakiima.
A sad je na redu pria, ree Emily i uvue se u svoj crveni kreveti.
Kakva pria?
Zna ti dobro. O trojici patuljaka.
Gdje je knjiga?
Nema je u knjigama, budalice, nasmija se ona. To je tvoja pria.
Na trenutak sam ostao bez rijei, a onda se pokuah izvui: Zna to, veeras e ti
ispriati priu o trojici patuljaka. Ti i Tommie ete priati pa emo vidjeti tko bolje zna.
Slaete li se?
Prihvatili su nakon nekog vremena.
Emily je zapoela:
Nekada davno postojala je dugaka i uska bijela kua u kojoj su ivjela trojica patuljaka.
Crveni, plavi i uti patuljak...
Zahvatio me udan osjeaj, kao da ujem jeku iz daleke prolosti. Odrastao sam s tom
priom koju mi je priao otac. Ali godinama je nisam uo i nisam bio ba siguran koliko me
sjeanje slui. Ipak, elio sam da nastavi priati i osjetih kako me pria uvlai u svoj svijet,
kao da sam se naao na nekom mjestu koje sam davno zaboravio i tek dijelom otkrio da
pripada meni.
Crveni patuljak spavao je u crvenom krevetiu, nastavi Emily.
U plavom krevetiu, ispravlja je Tommie.
U crvenom.
Nije nego plavom.
U crvenom, glupane.
Tommie, ja mislim da e se u prii tek kasnije zamijeniti, pokuavam se umijeati.
To je bio plavi kreveti! uzvikne on i uspravi se. Ba kao i moj.
Crveni.
Plavi.
Hajde da vidimo to e se dogoditi ako je crveni, predloih.
Ne, tatice, plavi.
U tom trenutku Sarah ue u sobu. Lice joj je bilo nasmijano, ali umorno.
Dokle ste doli? upita s vrata.
Veeras je na red ispriati priu, kaza Emily. Ali Tommie stalno neto mijenja jer je
glup.
Ti si glupa.
Emily, pustimo neka Tommie pokua, ree Sarah. Vidjet emo to e se dogoditi u
njegovoj prii.
Ali sve e ispasti pogrjeno! ne poputa djevojica, crvena u licu od gnjeva.
Prie ne moraju uvijek biti iste, ree Sarah. Lijepo je kad nisi siguran to e se
dogoditi.

14
 Ali ja elim znati to e se dogoditi.
Neka ujemo Tommija kako e ispriati, onda e ti biti na redu, a tata e je opet
ispriati na svoj nain.
Nasmijei se vragolasto. Onda emo glasovati koja nam se pria najvie svia.
to je to glasovati? pita Tommie.
To ti je neto crveno sa utim pjegama, ree Emily. To te proguta ako nisi dobar.
Ma..ma! ali se Tommie.
Dobro, ispriaj nam to o krevetima, brzo predloi Sarah. Prije nego to ga je Emily
mogla prekinuti, on pone verglati nestanom drskou:
Crveni patuljak je spavao u crvenom krevetiu, uti patuljak u utom, a plavi u plavom.
Na tom mjestu nastavi Emily i, dok se pria odvijala, meni se polako vraala iz
djetinjstva, o tomu kako su patuljci izgradili brod, otisnuli se na more, a onda im je priao
dupin i odveo ih na drugu stranu gdje su posjetili patuljaste ene, naranaste, zelene i
ljubiaste boje, koje su ivjele u okrugloj crnoj kuici. Nakon toga dupin ih je vratio kui, ali
umorni nakon dugog dana oni se u mraku zavuku u pogrjene krevete i nisu mogli zaspati.
Crveni patuljak legao je u uti krevet, uti u plavi, a plavi u crveni krevet. Tad se netko sjeti i
upali svjetlo. Otkriju da su pogrijeili, svaki patuljak legne u svoj krevet i tako nastave slatko
spavati sve do zore.
Dobro, ree Sarah, brzo ustane, dobro pokrije djecu i oboje poljubi. A sad vi spavajte u
vaim krevetiima, ree veselo, a poslije veere tatica i ja emo spavati u naem krevetu i
svi emo zauvijek sretno ivjeti.

7.

Kad bi to bilo tako jednostavno, razmiljao sam dok smo naputali usnulu djecu i ili
prema blagovaonici. Osjeaj straha me obuzeo. Kako emo ovo rijeiti? Kad samo pomislim
da u spavati s ovom prelijepom mladom enom, promu me trnci. Kako to uiniti? Imam li
izbora? Nije me samo uznemirila pomisao da u prevariti Lydiju, ve u i Saru iskoristiti.
Jednom u ivotu bio sam bezoan, kad sam Embethi okrenuo lea. Ako budem spavao sa
Sarom, nisam siguran da neu jo jednom strano pogrijeiti.
S druge strane, ako me dri svojim zakonskim suprugom i ocem svoje djece, kako bih je
onda mogao iskoristiti? Nisam ja taj koji obmanjuje nju. Moda sam ja obmanut. Moda sebe
obmanjujem ili sam rtva neke halucinacije, moda se sve ovo dogaa u nekom snu. Njezina
djeca mogu biti isto tako nestvarna kao i plavokose djevojice na zaelju kamiona, kad sam se
vraao kui da im donesem vode.
Sarah je pripremila, ba kako volim, ukusno jelo od kokice s dosta enjaka i mnogo
zelene salate s orasima.
Ovo divno izgleda, kazah. Nisi se trebala toliko truditi.
Znala sam da si imao teak dan, odgovori i sjedne. Pomislila sam da si zaista zasluio
da se potrudim.
Jesi li za vino?
Drage volje.
Crno ili bijelo?
Smijeno pitanje? Dobro zna da nikad ne pijem bijelo vino.
Nikad se ne zna. Uvijek nae naina da me iznenadi.
Ti si taj koji si pun iznenaenja. Nasmijala se. Na primjer, one svijee u spavaoj sobi
prole noi.
Trudim se sauvati hladnokrvnost.
Ne bih to uinio da nisi zasluila. I dodam kao da elim osjetiti njezino ime na vrhu
jezika: Sarah.
Zato tako udno izgovara moje ime? upita.
Kako to udno?
Ne znam. Kao da se nisi naviknuo izgovarati moje ime.
Ne vjerujem da e to ikad postati navika.

15
 Davide.
Dok sam otvarao bocu vina koja se nalazila na bifeu iza stola, podigoh oi.
to je?
Nema valjda ljubavnicu?
Ljubavnicu?!
Skoro mi ispadne vadiep iz ruke.
Naravno da nemam. Ni u snu. Odakle takvo grozno pitanje?
Nekako si mi - udan. Pogleda me pravo u oi. Otkad si se vratio kui ovo popodne,
kao da se ne usuuje pogledati me u oi.
To je zato to sam se danas muio oko jedne slike, a nisam naao rjeenje.
Juer si rekao da ti dobro ide i da si naao ono to si oekivao.
To je bilo juer.
Uvijek ima odgovor na sve.
Kuaj ovo vino, rekoh bez okolianja i pruih joj au koju sam upravo napunio.
Ona malo uzdahne, okusi vino i nasmijei se. No, njezine oi i dalje su zasjenjivale tuga,
optuba, razoaranje. Nisu vie zraile mladou kao prije.
Molim te, nemoj me tako gledati, kaem.
Dodaj mi tanjur, ree tiho. Trenutak kasnije nastavi: I ja sam imala teak dan.
Zbog ega?
Uglavnom zbog djece.
Vrati mi tanjur, a sebe poslui krilom kokice.
Djeca su tako draga! prosvjedujem.
Znam. U tome i je problem. Oboavam ih, Davide. Ali istodobno me sprjeavaju da
radim ono to zaista volim. Bar bi ti trebao razumjeti. Imao si hrabrosti napustiti nastavniki
rad i potpuno se posvetiti slikarstvu. A ja...
Pa ja i ne znam ime se ona bavi, rekoh u sebi. Ne usuujem se ni pitati. Prestala je
govoriti i pogleda u svoj tanjur. Onda jednim brzim trzajem podigne glavu; uvojci crne kose
oslobode joj lice.
Sjea li se snova koje smo nekad imali? Jesmo li ekali ovo - sve te godine?
Nije nam bilo ba tako loe? Samo nekoliko godina ranije ne bismo se mogli ni vjenati.
Svrili bismo u zatvoru. Sad bar moemo zajedno normalno ivjeti.
ini mi se da sve zavisi od toga to podrazumijevamo pod normalno.
Tad mi na pamet padne sasvim perverzna misao. Ako se sad posvaamo i odemo na
spavanje puni gorine i bijesa to ga se nismo rijeili, onda s njom neu morati voditi ljubav.
No, elim li to?
U meni se odjednom neto pobuni. Kako to razmiljam? Zar se odbacuje ovakva prilika?
( Jednom si to ve uinio, ruga se glas u meni.)
A to s Lydijom?
Sarah, pokuajmo se urazumiti, rekoh polako.
Gospode Boe, to samo tebi dolikuje! provali iz nje pravi bijes. Uvijek si pun
razumijevanja. Moda u ivotu ne treba biti razuman. ivot treba ivjeti, a ne razglabati o
njemu, ne umovati. Kad smo se prvi put sreli, toliko toga nije imalo veze s razumom. Bilo je
ljubavi. Bilo je radosti. Bilo je ludosti.
Sledio sam se kad se sjetih rijei koje su strano sliile rijeima izreenim s isto toliko
strasti, ali drugim glasom. Zar je samo esnaest godina prolo od tog dana? U drugom svijetu,
u drugom ivotu. (Ali to se dogodilo u drugoj zemlji, osim toga ta cura nije vie iva.)
Sad imamo djecu, pokuavam. Imamo odgovornosti. Sada smo stariji.
Ali jo nismo stari. Za ime Boga, Davide, tebi je etrdeset i etiri godine. Meni je
trideset i devet. ivot je jo pred nama. Dugi, pomalo drhtavi uzdah.
Moe li to shvatiti?
Ispruio sam ruku preko stola.
Naravno da mogu.
Onda e mi pomoi?
Hou.

16
 Uhvati me za ruku.
Obeava?
Obeavam.
Toliko malo treba, pomislih. Ali kako odrati obeanje? Upravo sam se obvezao eni koju
nikad nisam vidio prije dananjeg dana. Predivnoj, strastvenoj eni koja me u ovom trenutku
dri za ruku i koju, kad se ujutro probudim, moda vie nikad neu vidjeti.
U meuvremenu pred nama je ova no koja e moda postati nona mora.
Ili nee...?
Umorna sam, kae ona apatom. Idem u krevet. Hoe li pospremiti stol?
Naravno.
Odmaknula je stolicu da bi ustala.
Nemoj se zadravati, ree glasom u kojem su se nazirale sjenke duboke kao no, sagne
se i poljubi me u obraz.
Neu, pomislih uvjeravajui sebe.

8.

Kad sam uao u sobu, ve je leala u krevetu na svojoj strani s knjigom u ruci, leima
okrenutim prema meni, obrise njezina tijela skladno je ocrtavala plahta, tek jedno smee rame
bilo je izloeno pogledu.
No prije nego to sam otiao do sobe, morao sam se suoiti s nizom prepreka. Prva je bila
kupaonica. Automatski sam. otiao ondje gdje sam okupao djecu, ali odmah mi bi jasno da je
kupaonica bila namijenjena djeci, a moda i gostima. Kao u igri slijepog mia, morao sam
pronai put drei se zida u glavnom hodniku gdje je svjetlo ve bilo ugaeno, proi pokraj
sobe gdje su djeca udobno spavala i potom produiti prema traku svjetla koje se naziralo
malo ulijevo. S vrata koja izlaze na hodnik ugledao sam druga vrata koja su se nalazila u
spavaoj sobi na desnoj strani preko puta kreveta. Laknulo mi je kad sam ustanovio da je to
kupaonica koju traim. Ali to jo nije bio kraj mojih problema. Prvo sam odluio ostati
nekoliko minuta pod tuem premda sam se ve bio okupao s djecom, dodue na brzinu, osim
toga trebalo mi je malo vremena da razmislim o izazovu koji me oekuje. Koja od dvije
etkice je moja, plava ili crvena? Koji runik? Nakon toga, hou li u sobu ui gol, s runikom
oko pojasa ili u pidami? (Gdje li se samo nalazi?) Na kraju sam odluio ne pogoravati
situaciju stalno se pitajui to moda oekuje od mene, nego slijediti svoj instinkt i uiniti ono
to se podrazumijeva.
Tako sam u sobu uao gol, kradom se uvukao u krevet iza njezinih lea pokuavajui
prikriti rezultat svog oekivanja.
Ona pogleda preko ramena, izusti oh, to je moglo znaiti bilo to.
Sreom, na nonom ormariu, koji valjda pripada meni, ugledah nekoliko naslaganih
knjiga, dohvatih jednu i ponem listati. Nije li to Sofijin svijet Josteina Gaardera? Ve dugo
vremena sam se spremao proitati je, ali me uvijek neto sprijeilo. Moda je ovo prilika, kao
svaka druga, da se toga prihvatim. No, ubrzo spustih knjigu jer sam postao svjestan kako se
pokraj mene lagano pomie ensko tijelo. Teko odolijevam elji da je dotaknem. Zadrala
me je neizvjesnost onog to se moe dogoditi ako to uinim. Uz to, kakve li radosti za moje
oi kad sam je samo pogledao. Neko vrijeme nita nisam elio ve je gledati i gledati. (Kako
bih je volio nacrtati ovakvu kakva lei u ovom trenutku, na dohvatu ruke, tako stvarna.)
Neto kasnije sam zakljuio, zbog naina kako je leala, skoro nepomino, ne trudei se
okrenuti stranicu, da ni ona ne ita. Oekuje li da ja napravim prvi pokret?
Moja ruka joj se priblii, ali jo uvijek je nije dodirnula.
Primijetio sam da joj se tijelo lagano gri. Moda je to ipak bila samo mata. Od najvee
vanosti je biti siguran prije nego to joj se usudim prii. U suprotnom...
to ita? upitah. Glas mi je bio toliko napet da sam morao proistiti grlo i ponoviti
pitanje.
Harukija Marukamija, ree, okrene se malo na lea i pokae mi knjigu. Sputnjikova
draga.

17
 Kakva je?
udna knjiga, ree ne pogledavi me. Ne ba uvjerljiva, ali me zbunjuje. Sad se
okrene sasvim na lea i pogleda me. U kljunoj epizodi prie mlada Japanka - kako se ono
zove? Lista nekoliko stranica. A, evo, Miu. Usred noi ostaje blokirana na vrhu kotaa na
nekom sajmu. Kad se osvrnula oko sebe, ustanovi da moe vidjeti to se dogaa u
unutranjosti njezina stana koji se nalazi malo podalje. U stanu ugleda ovjeka koji ju je
nedavno nagovarao da spava s njim. I dok ga Miu gleda, primijeti pokraj njega ensku osobu.
Ta osoba je ona sama, Miu. Doivi takav ok da je njezina crna kosa trenutano posijedila.
Sarine crne oi me pogledaju netremice. Moe li zamisliti da se takve stvari dogaaju?
Vidjeti sebe u drugoj dimenziji, zamijeniti mjesto sam sa sobom...?
To se dogaa svakodnevno, kaem ozbiljno.
Kako to misli?
Kad vodi ljubav. Zar na taj nain ne mijenja mjesto sa sobom? Svijet postaje drugo
mjesto. Vie nisi ista osoba.
Jo uvijek si nepopravljivi romantiar.
Nisam bio siguran je li to kritika, cinizam ili odobravanje.
Hoemo li pokuati? upitah tiho. Ovog puta ispruih ruku i pokrih luk njezina golog
ramena.
Trenutak pun napetosti. Sve zavisi od ovog, pomislio sam. Ba sve. Nije u pitanju bio
samo izbor izmeu da ili ne, treba li voditi ljubav ili okrenuti lea, ve je bilo potrebno nai
odgovor na pitanja tko smo, gdje smo i to e biti s nama.
Nije pokuala okrenuti lea, i to je ve neto. Malo potom, uz mali uzdah, zatvori oi.
Uzeh joj knjigu iz ruke i stavih je na stranu. Onda poljubih njezino rame.
Davide, izgovori kao da se ne radi o mojem imenu nego o uvodu u neto due i mnogo
zamrenije: monolog, razgovor sa sobom, pjesmu, sjeanje, uspomenu, proroanstvo. Ili sve
zajedno. to god je trebalo slijediti, ostalo je neizgovoreno.
Digao sam se na lakat i povukao plahtu s nje. Na sebi je imala spavaicu od laganog
pamuka, dugu, ali podignutu do bedara. Sagnem se i poljubim joj koljena. Lagano uzdahne i
uzdigne bokove da lake podignem spavaicu do venerina brijega, malog, bujnog i mekog kao
last od sobolove dlake. Dodirnuo sam ga vrhom jezika.
Izgovorih njezino ime kao to je ona izgovorila moje. Ali ne znam to to znai. Sarah,
nisam ni prepoznao svoj glas.
Naa tijela su se pokrenula neizgovorenim, neizrecivim tekstom, drala su se ritma i
kadence, lutala izmeu mogunosti teei k nekom cilju koji nam je stalno izmicao, sve vie
se udaljivao, bio skoro nadohvat ruke dok smo se grili, dahtali, jeali i zapomagali, ali ipak
ostao odvie daleko od naeg domaaja.
Iscrpljen, obliven znojem, isuena grla, ukoenih prstiju, ostao sam leati na njoj kao
mrtvo tijelo lica uronjena u njezinu mirisnu kosu.
Ti si moja ena, mislim u sebi. Ti si mi ena. Ali, tko si ti? Tko sam ja?
Izgleda da sam tako zaspao i vratio se svijesti tek kad se pokrenula ispod mene i
odgurnula me u stranu.
Odve si teak, proapta.
Ispriavam se.
Nema zato.
Provukla je prste kroz moju kosu.
Nije mi jasno to se dogodilo, izustihjo uvijek omamljen. Neto ba nije...
Sad uti, kaza ona. Bilo je u redu. Ne mora se uvijek zemlja tresti. Bar ti to zna.
Treba nam samo malo vremena da se priviknemo jedno na drugo, pokuavam je umiriti
ne razmiljajui to govorim. Sarah se trgne, podigne gornji dio tijela i pogleda me.
O emu ti to govori? zapita. Za Boga miloga, ta mi smo u braku ve devet godina.
U meni kao da neto potonu, ali napravih napor: Na neki nain, svaki put je kao prvi
put, kaem. Slae li se?
Gledala me je neko vrijeme pravo u oi, a onda se polako vrati u prvobitni poloaj. Na
trenutak nismo progovorili ni rijei. Odjednom se njezina glava nae blizu moje. Bilo je

18
dobro, ponovi mi na uho. Zar nije tako?
Tako je. Naravno da je bilo.
Hoe li sad spavati? zapita.
Hou, a ti?
Ja, isto tako. Malo kasnije: Hoe li me drati za ruku?
Dugo smo leali budni. Osjeao sam to po njezinom disanju, po mekanom tijelu
ljepljivom od znoja ija napetost nije poputala.
Pomislih u sebi, ujutro u joj se vratiti. Neu uriti. Ispitat u od ega se sastoje njezine
oi, usta, ui, njezina kosa. Njezina ramena i ake, njezine ruke i svaki pojedini prst. Njezine
bradavice. Ispitat u sve do prstiju na nogama. Svaki dio. Sve. Moram saznati tko je ona.
Moram pronai to to znai kad se izgovori ime: Sarah.

9.

San mi nije dolazio na oi. Moje misli su i dalje bile zaokupljene onim to se dogodilo ili
nije dogodilo. Onim to se jo moe dogoditi.
Znam da vei dio onog to je polo po krivu - ne, nije to, nita nije polo po krivu,
jednostavno nije bilo kako treba - nema veze s nama, ovdje u ovom krevetu, ve dolazi iz
daleke prolosti. Uspomene za koje sam mislio i nadao se da su davno zakopane. Naravno,
povezano je s Lydijom. Isto tako i s Embeth. Moda prije svega s Embeth.
Sreli smo se sasvim sluajno (ali to to znai sluajnost?). U poetku nisam ni bio izabran
meu umjetnike pozvane da sudjeluju na Junoafrikoj izlobi koja se trebala odrati tog
mjeseca u novoj galeriji na gornjem dijelu Hout Streeta, ali netko je otpao i mene su kao
zamjenu ubacili u posljednjem trenutku. Mojeg imena nije ni bilo u katalogu. Prihvatili su
dvije moje slike. Na prvoj je bila prikazana mlada ena, lijeva polovica njezina tijela bila je
obnaena, a druga odjevena sasvim formalno. Na drugoj su se nalazile dvije ene, jedna
prikazana s lea, druga s prednje strane, jedna bijele puti, druga crne puti. Nisu slikane u
erotskoj pozi; vie je to bila studija kontrasta boja (iako sam koristio isti model za oba lika).
Moj stil je u poetku bio pod jakim utjecajem Nabisa i, to je manje oito, njemakih
ekspresionista, posebno Otta Muellera, jo uvijek jednog od mojih omiljenih slikara, premda
sam ve tada poeo pronalaziti vlastiti izriaj. Zapravo, ta dva platna oznaivala su novi
poetak.
O tvaranje izlobe za mene je bilo bitna prekretnica jer sam prvi put izlagao s manje-vie
profesionalnim slikarima. Na samom otvaranju tog kinog popodneva, u gomili koja se u
znoju kretala i muvala naokolo pohlepno ispijajui ae vina, naao se i prilian broj
posjetitelja s ulice privuenih besplatnim piem.
To iskustvo bilo je puno uzbuenja. Uspio sam ak prodati jedno platno, ono s dvjema
enama, koje sam nazvao Sestre. Prvi put sam se usudio pomisliti na neto to mi je veim
dijelom ivota tinjalo u glavi: moda rad u nastavi ne mora biti jedini izbor koji mi se nudi u
karijeri.
Prila mi je negdje sredinom popodneva. Mlada ena tamnosivih oiju, dugih trepavica,
provokativnih usta, odjevena u traperice koje su izgubile boju i bijelu koulju dugih rukava
koja je veim dijelom bila otkopana. Njezina glatka koa bila je tamnosmee boje, osim
tamo gdje se nazirala ispod zavrnute koulje. Ve prije sam je primijetio u gomili - bilo ju je
nemogue ne primijetiti - ali iz neposredne blizine njezina ljepota bila je frapantna.
Vi ste ovo uradili? upitala me je bez okolianja pokazujui moju sliku pokretom glave.
Na alost, jesam.
Zato, na alost?
To je samo nain izraavanja.
Tipino za bijelca.
Zato ba bijelca?
Na to se nije osvrnula, kao da nije dostojno odgovoriti na jedno takvo pitanje. Trenutak
kasnije zapita:
U biti, one nisu sestre, je li tako?

19
 Postoji vie naina da budu.
Nisu iste boje koe.
Zar vi nemate bijelu sestru? provocirao sam je. Odjednom se nasmija, iskreno od srca,
velikodunije nego to sam mogao oekivati. Ali ni ovog puta se nije udostojila odgovoriti.
Onda upita:
to elite time rei?
Ponovno je pokazala na sliku. Bilo je neeg opojnog u njezinoj pojavi, otvorenog izazova
u ponaanju, prirodne enstvenosti u njezinoj neposrednosti.
To je slika, a ne teza.
Izbjegavate odgovoriti.
Nije mi to bila namjera.
Tako sam shvatila.
Osmjehnula se neoekivano - te brze promjene raspoloenja moda su jedno od glavnih
obiljeja njezina karaktera - a onda je rekla suzivi oi: Vraki dobra slika. Skoro bi se reklo
ista djevojka.
Dobro ste zamijetili. Koristio sam isti model.
Hm. Na trenutak se pozorno zagleda u platno. Onda, koja je stvarna, a koja lana?
Obje su stvarne.
Ali to je s modelom. Glas joj je postao malo razdraljiv. Crna ili bijela ena?
Zar je to bitno?
Za mene je bitno.
Oklijevao sam.
Ako ba elite znati, model je bila bijela ena.
To sam i mislila, ton je bio podrugljiv.
Zato?
Gospodine moj, sa enom crne puti ne biste izali na kraj.
Iznenada mi je izletjelo bez razmiljanja:
Biste li vi prihvatili biti moj model?
Odgovorila je bez i malo oklijevanja:
Ne bih, naravno.
Sada se vi bojite?
Ne bojim se. Jednostavno, nisam zainteresirana.
teta.
Za vas ili mene?
Tko zna. Moda za oboje.
Nastala je stanka. Onda se sa smijekom okrenu i udalji. Nije mi bilo jasno jesam li dobio
rundu ili jadno izgubio. Meutim, vratila se nakon kratkog vremena.
Recite mi, ree tiho promuklim glasom, evite li vae modele?
Pogledi su nam se sreli.
U pravilu, ne, rekao sam. Dogaalo se, teko je bilo ne skrenuti pogled, ali radije ne
ulazim u vezu.
A kad bih ja pozirala za vas?
Valjda ne bih.
Zbog toga to se bojite ili to sam tamne puti?
Zato to to ne bi bilo profesionalno.
Vi ste prepametni.
Samo pokuavam biti razuman.
Nemojte, molim vas!
Na trenutak kao da je sve polo naopako. Tada sam, pokuavajui na najbolji nain
sauvati prisebnost, rekao: Onda, gdje vas mogu nai?
Ostavite to meni, rekla je kuckajui noktom po katalogu. Njezin smijeak nita nije
odavao. Okrenula se i otila.
Krenuo sam za njom, odjednom u panici. Nije trebala otii ba sada!
Recite mi barem vae ime! izustio sam.

20
 Pogledala je preko ramena.
Rei u vam ako se javim.
I tako je otila. Ja sam taj koji je propustio priliku, pomislio sam tupo.
Netko me posesivno uhvati za ruku.
Tko je ta gospoica? upita Nelia najslaim glasom.

10.

Dok tako leim pokraj Sare, s rukom poloenom preko njezina glatkog tamnoputog
ramena, preputam se uspomenama da me polako preplave. Ponovno mi izlaze pred oi kao u
nekom starom filmu koji odavno nisam gledao.
Sjeam se Nelinih rijei, njezina veselog glasa, ali i tona priguene sumnje.
Samo jedna oboavateljica, ujem sebe kako odgovaram na njezino pitanje i skreem
razgovor na aljivo zadirkivanje. Morat e se naviknuti da ti je vjerenik postao slavni
umjetnik. Zapravo, prodao sam jednu sliku.
Prodavao si slike i ranije, podsjetila me je.
Samo prijateljima ili prijateljima prijatelja, rekao sam. Nikad na nekoj izlobi. Od
danas sam u glavnoj ligi, ljubavi. Pogledom je pratila siluetu koja se gubila u gomili.
Ne vjerujem da e se to svidjeti mojim roditeljima, rekla je. Oblaci su prekrili njezine
vedre plave oi. Nee ni tvojima.
Pobogu, Nelia! skoio sam. Tu enu sam tek upoznao. To ne znai da u s njom
spavati.
Ona je samo buljila u mene, lice joj je odavalo bol i nerazumijevanje. Dakako, sad kad mi
se to vraa u mislima, tu je nastala prekretnica. Prekretnica za nas oboje, koja je odjednom
stavila pod znak pitanja sve to smo do tada uzimali zdravo za gotovo, sve to je bilo sigurno i
predvidivo.
Nelia i ja doslovno smo odrasli zajedno. Moj otac je volio podsjetiti, naroito u
nazonosti gostiju, kako su nas navikli da zajedno sjedimo svatko na svojoj plastinoj tuti,
plave i ruiaste boje. Sjedili bismo u dnevnoj sobi, jedno nasuprot drugom, na dva kraja
nedavno kupljena utog tepiha, crveni u licu od napora da proizvedemo neto to e opravdati
obiteljski ponos. Nai roditelji su zajedno pohaali sveuilite u Pretoriji. Svakog tjedna nai
oevi redovito su usporeivali biljeke razvoja svojih odnosa s djevojkama, a obojica su se
oenili u razmaku od samo nekoliko mjeseci. Dok smo tako sjedili na utom tepihu,
dogovarali bi se u ali da emo se zajedno i oeniti i tim inom zapeatiti njihovo
prijateljstvo. Imali su mnogo toga zajednikog - premda je Nelijin otac, lijenik, na socijalnoj
ljestvici stajao za stupanj vie jer je moj bio samo nastavnik kao i ja (poslije je postao
ravnatelj, a potom kolski inspektor). U politikom ivotu, crkvenom vijeu, gradskim
organima, pa i teniskom klubu, nai oevi su bili na istoj razini, a estoki rivali u dobroinstvu
- kao i nae majke u enskom vijeu za pomo, u dobrotvornim akcijama pod okriljem crkve,
u kuhanju, pripremi kolaa, ivanju, pletenju i araniranju cvijea.
A onda je s Embethinim pojavljivanjem sve propalo.
Deset dana je prolo od otvaranja izlobe, a ni znaka od nje. Iako sam odlazio u galeriju
barem dvaput dnevno, napustio sam svaku nadu da u je vidjeti. (Treeg dana, ba kad se
neoekivano u Cape Timesu pojavila sjajna kritika, prodano je i drugo platno. Iste veeri dvije
obitelji su to zajedno proslavile iako su itavo vrijeme bile prilino rezervirane glede moje
sklonosti prema slikanju enskog akta). Tog dana nazvala je telefonom. Taj glas prepoznao
bih bilo gdje, ali dogodilo se tako neoekivano da nisam mogao vjerovati, a ime mi nita nije
govorilo. Je li to David le Roux?
Da, ja sam. A vi ste ...?
Embeth Arendse.
Embeth? upitao sam. Na alost...
Nemojte opet da alite?
elite rei ...
Sjeate se, pitali ste me hou li pozirati za vas? Ili vas toliko ena opsjeda da ne moete

21
svakoj ui u trag?
Znai, tako se zovete? upitao sam glupavo.
Roditelji su me nazvali Emma Elizabeth, ali kad mi je bilo tri godine, promijenila sam to
u Embeth i ako bi netko pokuao da me drukije zove, ne bih se odazvala.
Prerano sazrelo dijete.
Jo uvijek ste zainteresirani za modele?
Ne bilo koji. Za vas jesam.
Kratka stanka.
Obeavate da me neete poeviti?
Mogu samo obeati da u se pokuati pristojno ponaati.
to, naravno, moe znaiti bilo to.
Ba tako.
Trenutak zatim ree: Vidim, prodali ste i drugu sliku. Znai, niste ba tako loi.
Bio je to dokaz da je ipak navratila u galeriju. Zakljuio sam da ga je mudro preutjeti.
Kad moete doi? upitao sam pokuavajui da to zvui nezainteresirano.
Moda ovog vikenda.
Na trenutak sam osjetio kako teko kontroliram disanje. Onda sam rekao: Zato ne?
Spustila je slualicu.
Dola je u nedjelju poslijepodne. Dan je bio sparan. U mom stanu, koji se nalazio u
oronuloj zgradi jedne bezline uliice u Gardensu, bilo je kao u penici iako sam ventilator
ukljuio jo rano izjutra.
Boe! uzviknula je kad sam otvorio vrata. Vi zaista sve inite da nitko ne zadri
odjeu na sebi, zar ne?
Jedva je prela prag, ve je skinula ono malo odjee to je imala na sebi: gornji dio bez
rukava, boje fuksije, kratke bijele hlae, majune gaice naranaste boje i sandale od remena.
Budui da sam bio slikar, naravno da mi nago ensko tijelo nije bilo strano, ali ovo je za
mene bilo iznenaenje. Ne zbog toga to se obnaila tako naglo, tako leerno i prozaino, ve
to je Embeth imala zaista prekrasno tijelo. Mala i krhka bez odjee, sliila je nekom
vilinskom stvorenju kratko oiane kose i neobino gracioznih ruku i stopala.
Leao sam pokraj Sare i dok je njezina stranjica bila priljubljena uz moj donji trbuh i
bedra, a ruke mi instinktivno obujmile njezina ramena, a potom i grudi, pokuavao sam
zatvorenih oiju doarati Embethinu sliku. Dva tako razliita tijela - jedno njeno kao u ptice,
drugo dugo i gipko - koja se, unato tomu, neobjanjivo jedno s drugim stapaju kao voda, kao
dvije siluete u snu.
Prve nedjelje Embeth je pozirala neto vie od tri sata. Prije nego to sam bio odluio da
je to dovoljno, izradio sam dvanaest do petnaest skica i nacrtao grube konture na dvama
platnima.
Onda? upitala je kad sam zatvorio blok za skiciranje i odloio ugljenu olovku . Zadovoljni?
Bili ste savreni, rekao sam. Sada, na kraju seanse, s nelagodom sam gledao u nju.
Hoemo li neto popiti?
inilo se kao da e neto rei, ali onda se predomisli. Kad sam se vratio iz kuhinje, ve je
odjenula ono malo odjee, ali i dalje je ostala bosa. Samo je jedna sandala visjela na nonom
palcu dok je sjedila u slamnatoj stolici, za nju prevelikoj.
Iduih nekoliko mjeseci esto sam je viao, ali ne bih mogao rei da sam neto vie uspio
saznati o njoj. Svoj ivot je zadrala za sebe i nije drala za potrebnim dijeliti svoje tajne sa
mnom. Nisam saznao ni gdje ivi. Kad na to pomislim sada, to me najvie i privlailo kod nje.
Budunost mog urednog ivota prvi put se nije mogla predvidjeti. Bila je potpuno nepoznati
imbenik. Tko bi znao, moda se u njoj pritajila opasnost koju nisam mogao dokuiti. Osjetio
sam potrebu da posjedujem osobu koja se tako udno ponaa. Evo, konano, nekoga, neega
to izuzetno i iskljuivo pripada meni.
Bilo je pomalo nepromiljeno, ak i bestidno, kad sam u jednom trenutku izustio:
Embeth, ja sam zaljubljen u tebe!
Njezin odgovor je bio krajnje prozaian:
Onda se poevimo.

22
 To smo i uinili.
Dok ovdje leim s rukama na grudima neznanke koja je uvjerena da sam njezin suprug,
jo uvijek se toga sjeam do bolnih pojedinosti jer toga se dana na ivot promijenio. Kao u
pravoj melodrami, iznenada se pojavila Nelia. Jo uvijek mi je pred oima njezino lice kad je
s ulaznih vrata bacila pogled na nas dvoje na podu. Nismo vie bili u nezgodnom poloaju, ali
jo uvijek kao od majke roeni.
Proaptala je nekako smijeno u falsetu:
Davide...?
Embeth je ustala, ne ishitreno niti kradomice, ve mirno, skoro ponosno, pokupila
razbacanu odjeu i bez urbe se odjenula. Kad je prola skoro vjenost, i dalje bez rijei,
krenula je prema ulaznim vratima s okvirom od nebruena stakla nosei u desnoj ruci crvene
sandale. (Slika crvenih sandala zauvijek mi je ostala u sjeanju.) Nelia je vrisnula:
I to s crnom djevojurom, Davide, s crnom djevojurom? Idueg dana, nakon to se na
svijet uruio, Embeth je izvanredno dobro uspjela imitirati Neliju: I to s crnom djevojurom,
Davide, s crnom djevojurom? Situacija je postala bezizlazna. Nelia je do tada ve sve
prenijela svojim roditeljima, a ovi mojim roditeljima i slijedio je groteskni sastanak svih
upoznatih s ovim dogaajem.
Uvjeravao sam Embeth:
Zato dopustiti da naim ivotom upravlja nerazumna razboritost moje obitelji? Ako se
mi volimo...
Po tebi, to treba poduzeti? upita otrim, optuujuim glasom. "Pretvarati se kao da je
sve u redu, kao da se nita nije dogodilo?
Moemo nastaviti kao i prije, bio sam uporan.
Hoe li pobjei sa mnom?
Kamo?
U London. Bilo gdje. Samo da se sklonimo s ovog mjesta.
Embeth, nema potrebe ii u krajnost.
to ako sam trudna?
Jesi li?
Davide, tek si me juer uzeo!
to onda eli rei?
eli li imati djecu sa mnom? eli li ih pokazati oupi (djedu) i oumi (baki)?
Embeth, molim te! Razgovarajmo kao odrasle osobe.
Vraga.
Ponovno podrugljivo izusti pitavim glasom:
I to s crnom djevojurom, Davide, s crnom djevojurom?
Tebe je strah. To sam ti rekla prvog dana, tebe je strah.
ega?
Donoenja odluke, da jednom za svagda ti izabere raditi ono to eli, a ne tvoja jebena
obitelj.
Zbog ega tolika urba? Imamo vremena.
Ne vidim zato bismo to razvlaili.
Daj da prvo vidimo to e se dogoditi.
Ne dolazi u obzir. Odlui se. Sada.
Nije poteno.
Onda se jebi.
I otila je. Ovog puta crvene sandale bile su joj na nogama, ne u ruci.
Sve ove godine sjeanje na Embeth sklonio sam na sigurnu distancu. Ali se veeras ta
uspomena vraa, preplavljuje moju svijest i savjest. Ona se, kao i ja, uuljala kroz plava vrata
koja sam neko dobro poznavao.

11.

U ranu zoru, kad je prvo svjetlo prodrlo u spavau sobu, poeo sam milovati Sarino tijelo

23
koje je jo uvijek bilo sklupano uz mene. Leao sam tik do nje i istraivao njezine obline.
Moja ruka krenula je od jedrih butina, prela na prsni ko i zastala ispitujui luk jedne dojke
sve dok pod svojim dodirom nije osjetila bradavicu kako se budi i polako ukruuje. Sve me
boli od udnje. Vei dio noi lebdio sam ispod ili iznad povrine sna, nisam je elio probuditi,
jedva sam uspijevao potisnuti nagon da nastavim ondje gdje sam stao prole noi. ak i prije
nego to sam joj na licu proitao ono to sam ve vidio, ali sad s jo vie intenziteta, s vie
sigurnosti, s jaim osjeajem dominacije, pred oi mi se ukazala slika poluzatvorenih tamnih
oiju i tankog sluzavog traga pljuvake koja se slijevala iz kuta irokih usta kao i njezinih
obrva nabranih poradi koncentracije.
Pomaknula se napola budna. Prvo je izgledalo kao da e se okrenuti na drugu stranu, ali
onda je ostala leati na leima da bi joj lake mogao prii. Jednu nogu je privukla k sebi.
Kratak uzdah. Trag smijeka dobrodolice.
Davide..? pro mrmljala je.
Tu sam, apnuo sam.
Prijeem rukom preko grubog krzna breuljka, na ulazu njezina spolovila, pipkajui
dvama prstima, traim majuni klizavi nabor klitorisa. Odgurnula je plahtu do koljena.
Odjednom se zauo mukli bat nogu i dvoje djece uz radosne povike uletjee kroz vrata,
bace se na krevet i smjeste izmeu nas. Instinktivno se odmaknusmo da bismo im ustupili
mjesto i na brzinu se pokrismo. Dok su se koprcali, migoljili i skakali preko nas, po svemu
sudei, nisu primijetili naa gola tijela. Izluivali su nas izjavama ljubavi, a iz mokrih ustaca
curile su pljuvaka i slina prekrivi naa lica. Osobito nas je zabrinulo Tommijevo hripanje i
mrkanje.
Prehladio si se, srce? upita Sarah, zagrli ga i privue k sebi. Njegov nos ostavio joj je
sluzav trag na licu.
Tommie potvrdi snanim klimanjem glave, a lice mu se rairi u osmijeh. Ali, znate to? I
vjetar se prehladio. uo sam kako mre cijelu no.
Veeras emo mu vani ostaviti veliku maramicu da ispue nos. Slae se?
I pokriva, predloi Tommie, da se opet ne prehladi.
Vjetru nije potreban pokriva, ludice, nasmije se Emily i nos joj se nabra. On ima
oblake.
Kad sam bio veliki, kae Tommie, i ja sam spavao pod oblacima.
Ne smijemo zakasniti u kolu, ree Sarah i prui noge van kreveta. Moje oi poivaju
na blagom luku njezina zatiljka.
Idemo. Tatica e pomoi Emily da se odjene, a ja tebi.
Mogu sam, kae Tommie, ja sam veliki.
Ni cipele ne zna svezati, naruga mu se Emily.
Znam.
Ne zna.
Znam!
Da vidimo tko e prvi.
Za tren oka mala vila skine spavaicu i potri niz hodnik.
Idui sat protekao je u vrtlogu kretanja po kui, trkaranja i skakanja, zadirkivanja i
bockanja, smijeha i suza, ganjanja i bjeanja, skrivanja i traenja, cijelo vrijeme uz potpunu
predanost i energiju koja me je ostavila bez daha. Svi smo se konano okupali i nahranili i
Sarah je bila spremna odvesti djecu u kolu i vrti.
eli li da poem s vama?postavio sam pitanje na kuhinjskim vratima. Pomislio sam da
u se, ukoliko ja odvedem djecu, upoznati s jutarnjom rutinom i saznati gdje se nalazi kola.
Meutim, Sarah odmahne glavom. Kratko me poljubi u obraz i ree, dok je prilazila maloj
crvenoj Corsi koja je bila parkirana u upi blizu kuhinje. Kasnije u popiti aj s Brendom.
Znam da ima dovoljno posla oko pripreme za izlobu.
Kakvu izlobu? pitao sam se.
Mahnuo sam s kuhinjskih vrata i spontano dobacio:
Dovienja. Volim te.
Neoekivano je zastala i okrenula se.

24
 I ja volim tebe, Davide! odgovori.
Potom otkljua vrata i djeca, gurkajui se, buno ulete u auto.
Na vlastito iznenaenje, upitah: Zato me voli?
Sarah se vratila nekoliko koraka prema meni. Isprui ruke i stavi ih na moja ramena.
Odjednom se uozbilji i tiho izusti:
Zato to me ini moguom.
Vrati se kolima. Promatrao sam kako odlaze.
Dolazi mi da zapomaem: Vrati se, molim te! Ali nisam izgovorio ni rijei. Skoro
sablasna tiina spustila se na kuu.
Odakle poeti? itav jedan svijet ekao je da bude otkriven, istraen i pripremljen za
buduu uporabu. Ostao sam sad sam i ovo mjesto je postalo opasno, prijeti mi sa svih strana.
Hoe li se iznenada uruiti ispod mene? Hoe li se otvoriti nova vrata koja vode bogzna kojim
neoekivanim prostorima, novim neznancima koji e mi ugroziti ivot ili, pak, zaeljeti mi
dobrodolicu?
Opreza radi vratili se ulaznim vratima gdje je juer sve zapoelo. Moja ruka zastane na
kvaki. Konano je pritisnuh. Osjetih pritisak u prsima. Vrata se otvaraju. S vanjske strane ista
tamnoplava boja kojom sam ih prvi put obojio, svih ovih godina nije se promijenila.
Najednom mjestu boja se oljutila, a blizu kljuanice nazirale su se dvije ogrebotine. Sjetih se
s kojim veseljem sam ih bojio. Moja deklaracija nezavisnosti. Moja vrata. Prostor koji meni
pripada. Meni i samo meni. Prostor u kojem sam mogao raditi to poelim a da nitko drugi -
ak ni moja ena - nije mogao znati gdje sam ni to radini. Sjetih se kako sam se latio bojenja
(vrata su bila obine, beivotne smee boje koja se u ono vrijeme koristila na zgradama pod
gradskom upravom) prekrivajui povrinu snanim potezima etke u svim pravcima. Sjetih se
i kako sam zamiljao udna lica, oblike, ivotinje, ljude koji se izdiu iz tajanstvenih morskih
dubina, pojavljuju i nestaju, mijenjaju, mutiraju. Sve je to meni pripadalo. Tako je bilo prije
nego to mi je Lydija ula u trag i okupirala moj prostor. Vratih se u kuu. Paljivo za sobom
zatvorih vrata. Prvo krenuh prema glavnoj spavaoj sobi. Odjea svuda razbacana po podu,
vrata ormara otvorena, krevet izguvan. Kleknuh uz njega, sklonih pokriva i zagnjurih lice u
plahte. Iz njih je dopirao lagani miris naih tijela, seksa, nas. Osim ako ja to sve ne zamiljam,
osim ako ja to nisam zamislio u svojoj glavi.
Zadrih se na mjestu - moda zbog straha na to sve mogu naii u ostalom dijelu kuu?
Barem je ova soba prostor koji sam sad upoznao. Zatvaram oi i ponovno mi se ukazuje slika
neznanke, lijepe mlade ene koja vjeruje da sam joj suprug i otac njezine djece. elei uivati
u tom trenutku, zadravam se u sobi i pospremam krevet. Prilazim plakarima i sustavno
rasporeujem svu odjeu koja je visjela ili ostala na policama. Veliki dio prostora zauzima
muka odjea koja je valjda moja. Sve u svemu, po mom je ukusu iako ima nekoliko starih
traperica i koulja koje vie nisu za noenje. Prevrui po odjei naioh na koulju koju sam
prepoznao. Uhvati me udan osjeaj vlasnitva iako mi nije jasno kako je tu dospjela. Onda
nailazim na jo nekoliko koulja. Dva para hlaa. Nekoliko gaica koje treba zakrpati ili
baciti. Vjerojatno su moje. Slegoh ramenima oklijevajui izmeu olakanja i straha.
Nakon toga razgledavam ensku odjeu koja mi je uglavnom po ukusu. Savren smisao za
stil, osobito kad su u pitanju haljine za svakidanju uporabu i donje rublje s tendencijom za
mlae osobe: mini suknje, seksi sandale, japanke i tange. U jednoj ladici nalazim kolekciju
kiaste, jeftine i bljetave biuterije. Zaista mi je draga ova osoba. S njom bih mogao ivjeti.
Pa, ja i ivim s njom.
Iz spavae sobe prelazim u susjednu kupaonicu koja je bila u neredu. Sarah ju je
vjerojatno ostavila u takvom stanju nakon to se okupala poslije mene. Ali, postajem
nestrpljiv. eka me ostali dio kue. Sam Bog zna to jo vreba iza drugih vrata.
U hodniku su visjele slike. Nekoliko mojih platna; nisam ih prepoznao pojedinano, ali
sam prepoznao stil. Dugo je trebalo da stignem do te toke. U poetku je moj rad bio
eklektian, moda ak preputen sluaju. U jednoj fazi preao sam na apstrakciju. Bilo je
zabavno, ali na kraju je postalo depresivno; osjetio sam se ugroenim i pod pritiskom
neograniene slobode koja mi se nudila, tiranijom slobode. Imao sam potrebu za disciplinom,
nekoj vrsti okvira - ako ni zbog ega, onda zbog izazova kako izai iz njega. Tada su mi

25
Nabisova platna pokazala put. Barem su mi pruila osjeaj sigurnosti. Nikad se nisam mogao
odrei potrebe za mirnom lukom koju poznajem, premda sam zadrao osjeaj nagona za
potpunim oslobaanjem, preuzimanjem rizika i izlaganjem svoje sigurnosti opasnostima.
Bilo je i drugih slika u hodniku. Neke su nesumnjivo djeje. Isto tako bilo je nekoliko
fotografija u velikom okviru. Crnobijelih. Jedna je bila portret neke ene s glavom
pokrivenom tamnom tkaninom koja joj je padala preko jednog ramena. Drugo rame je bilo
otkriveno, a bradavica jedne sise nazirala se u donjem lijevom uglu. Lice, koje privlai
pozornost, velikim dijelom u sjenci. Trebalo mi je vremena da ga prepoznam. To je Sarah.
Ljubomora je bila moja prva reakcija, sumnja, tko je snimio fotografiju? Nikakva naina za
otkrivanje identiteta, osim to mi je osjeaj govorio da se radi o mukarcu. Samo je mukarac
mogao inzistirati na erotizmu te bradavice.
Druga spavaa soba pripadala je djeci. Tu nema skrivenih iznenaenja. Zadrao sam se
jo jednom, pospremio krevete i vratio stvari na svoje mjesto.
Postojala je i trea spavaa soba. Na zidovima jo nekoliko mojih slika, dvije fotografije,
krajnje stilizirane, opet u crnobijeloj boji. Bez potpisa, bez nekog navoda, ali mi se inilo, i u
to ne sumnjam, djelo istog fotografa. Na trenutak uhvatih sebe kako se pitam ne radi li se o
Sarinu suprugu - a onda mi sine, ja sam taj suprug. Barem me takvim dre.
Dnevni boravak. Blagovaonica. Kuhinja. Druga kupaonica u kojoj sam sino okupao
djecu. Jo jedan hodnik, neto krai, koji se odvaja od glavnog hodnika. Ono to mi je odmah
upalo u oi je niz fotografija na zidu, deset do dvanaest, jedna do druge, sve u bijeloj i crnoj
boji, na svima vrata, neka otvorena, veina zatvorena. Snimci divne teksture, na papiru debele
granulacije, bez pripadajuih zgrada. Samo vrata i opet vrata. Ukupni efekt je porazan. Stjee
se dojam tajnovitosti, skrivanja, vrata ne samo prema nepoznatom, ve prema neemu to se
ne moe spoznati, njihov misterij zauvijek je nedokuiv. Ne mogu sebi objasniti jesu li
zlokobna, puna prijetnje, ili samo bezizraajna pa njihova obinost pobuuje nemir.
Prisiljavaju me da se osvrnem prema smjeru odakle sam doao oekujui da za petama
ugledam nekog neznanca, mukarca ili izvanzemaljca, ili ak samu domaicu kue, enu, po
imenu Sarah, koja mi je otvorila plava vrata i pozvala me u svoje tajanstveno sklonite za koje
se otkrilo da je tek kuica. Njezina kuica. A trebala bi biti i moja. Kua u kojoj stanujem. U
kojoj sam moda, ne znajui, godinama ivio.
Poslije niza fotografija nailazim na dvoja vrata sa strane hodnika. Jedna su otvorena,
druga zatvorena. Jedna vrata su od prirodnog tamnog drveta - ne od perploe, ve punog,
masivnog, odbojno masivnog drveta.
Trebam li riskirati? Kako izbjei? Dugo vremena sam stajao pred zatvorenim vratima.
Obina vrata, sasvim obina vrata.Toliko obina da mi se koa najeila.
Nemam elju ui unutra. Koje su ono rijei kojih se ljudi jo uvijek plae nakon esto
godina? Napustite svaku nadu, vi koji ulazite.
Krajnje smijeno.
Ovo je moja kua. U njoj ne smije biti tajne za mene.
Gurnuo sam vrata.
Otvorena vrata prikazuju prostoriju u velikom neredu. Prilino veliku, vjerojatno est
metara puta sedam ili otprilike toliko. Radi se o atelijeru. Fotografskom atelijeru. Dvije
kamere velikog formata na tronocu. Jo nekoliko od 33 mm, razasute na dva stola na
stalcima kao da je snimanje prekinuto u najuzbudljivijem trenutku. Na suprotnom zidu
objeene na gredi visjele su crne role papira irine tri metra. Razliiti komadi namjetaja:
fotelje, ljuljaka objeena o plafon. Komadi odjee objeeni posvuda: marame i alovi, suknje,
gornji dijelovi odjee, arape, gaice, grudnjaci.
Na zidovima posvuda fotografije. Bez okvira, samo nasumice nabodene na velike panele
od poliestera. Na oba stola gomile drugih fotografija, neke samo to ne padnu na pod. Nakon
to sam, sav zbunjen, proetao po sobi, odluih ispitati atelijer tako da poem od vrata i
nastavim u smjeru suprotnom od kazaljke na satu.
Iznenauje raznolikost fotografija koje prikazuju gradske prizore, drvee, grupice ljudi,
make i portrete. Ne treba mnogo da bi se zakljuilo kako je to rad istog fotografa. Vei dio se
odnosi na studije ena, zamraena lica i tijela koje sjenka oblikuje na dramatian nain. Jo

26
uvijek me zbunjuje fotografova anonimnost, poinjem traiti klju te zagonetke.
Nisam napravio ni pola kruga po sobi, a ve sam pronaao odgovor. Hrpa intimnih
snimaka, jedan dio bez odjee, drugi dio u donjem rublju prilikom odijevanja ili skidanja.
Neki snimci pokazuju samo dijelove tijela: lakat, rame, torzo iz tri etvrtine profila, prsni ko,
dojke, trbuh s urezom na pupku koji zuri kao prazno oko. Sve je oito snimljeno u ogledalu
koje je ukljueno u kompoziciju. Ponekad dva ogledala ili ak tri, tako da je uspostavljen
beskonani dijalog izmeu odraza. Niz se zavrava s nekoliko snimaka samog fotografa u
prvom planu, iskrivljenih ogledalima, dijelova tijela, malo izvan fokusa, snimaka ispod lica ili
koji prikazuje samo lice i snimka refleksnog objektiva koji kao golemo oko pilji u gledatelja.
Ipak, fotograf nije mukarac. To je svaki put Sarah. Nema nikakve sumnje.
Poto sam se suoio sa serijom snimaka koji su u mene unijeli nemir, vie od toga nisam
mogao podnijeti. Preostale sam pregledao samo povrno. Naposljetku, ovdje se uvijek mogu
vratiti.
Dok sam iao prema posljednjim vratima u hodniku, moje uzbuenje je splasnulo. Ve
predosjeam kamo me vodi. Ispostavlja se da sam imao pravo: sve upuuje da se radi o
mojem atelijeru. Koliko se sjeam atelijer je zauzimao vei dio ladanjske kuice s plavim
vratima koju sam uzeo u zakup. Ali, iznenaenja nisu jo prestala: veliki dio slika bile su one
za koje sam bio siguran da sam ih davno odnio kui. Nekoliko njih, vrlo dobro se sjeam, sam
prodao. Najvie sam se ohladio kad sam ugledao dvije slike koje su bile izloene na mojoj
prvoj izlobi, kad sam upoznao Embeth. Prva, s djevojkom podijeljenom na dvije polovice, od
kojih je jedna polovica besprijekorno odjevena, a druga bez odjee. Druga slika je prikazivala
bijelu i tamnoputu djevojku, jedna je dolazila, druga odlazila. Zatvaram oi na trenutak. Sad
ne smijem izgubiti glavu.
Budui da vie nisam mogao podnijeti suoivanje s kljunim trenutkom svoje prolosti,
vraam se u glavni hodnik i kreem prema kuhinji. Vrijeme je za aj, treba mi nekoliko
minuta za odmor i da bih sabrao misli i isplanirao dan. Ali neki osjeaj mi govori da ovom
jutru nije doao kraj. Neto mi i dalje ne daje mira.
Vraam se iz kuhinje u pokrajnji hodnik i idem prema vratima dvaju atelijera. Ne moe ih
se izbjei, pogotovo prva koja su zatvorena. Moram bolje pogledati Sarine radove, moram se
pribliiti rjeenju zagonetke koju je ugradila u svoj rad - to moe biti putokaz odgonetanja
njezine vlastite enigme.
Kad sam ponovno otvorio vrata njezina atelijera, prvo to mi je palo u oi je to da se
redoslijed i razmjetaj fotografija naoko izmijenio. Nekoliko ih zaista prepoznajem, ali sad su
se nale na razliitim mjestima - naravno, ukoliko me sjeanje ne vara i ukoliko se mogu
pouzdati u svoje sjeanje. Jasno mi je da sam se mogao prevariti jedino ukoliko prvi put
nisam dovoljno pozorno razgledao kolekciju autoportreta i aktova. Potiskujui nemir koji je u
meni rastao, opet poeh hodati du zidova. Ovog puta moje prve - i najgore - sumnje se
ostvaruju: premda se ne mogu sjetiti tono svakog detalja, zaista nije mogue da toliki broj
fotografija sad izgleda sasvim drukije. Nemir se zadrao.
Postaje jo vei kad sam shvatio da mi se ini kako svaki put primijetim neto novo nakon
to napravim novi krug du zidova - ne samo drugi razmjetaj fotografija, nego i onog to
prikazuju. Osobito se sjeam kako sam prouavao portret ene s mantiljom koja pokriva pola
njezina lica i s umjetnim madeom na vidljivoj strani obraza. Ta fotografija je visjela pokraj
prilino okantne fotografije djevojke koja izvodi zvijezdu. Kad sam ponovo napravio krug,
fotografije su promijenile mjesto: ena s umjetnim madeom se nalazila malo podalje, dok
djevojke sa zvijezdom vie nije bilo.
Osjetih kako mi jeza silazi niz lea. Ne elim se na tom mjestu vie zadravati.
Ipak, da bih se u potpunosti uvjerio, morao sam napraviti posljednji krug. Idem polako,
korak po korak, pokuavajui to bolje zapamtiti svaku fotografiju.
Ovoga puta nema vie nikakve sumnje. Doao sam do otkria kad sam jo jednom stigao
do mjesta gdje sam prvi put ugledao djevojku sa zvijezdom. Jo uvijek je nije bilo. Na
njezinu mjestu ugledah portret lica koje itekako dobro poznajem.
Embeth.
Kako zaboraviti crte lica, one tune i zloslutne oi, poluotvorena usta, kako sam je

27
doivio izbliza u ljubavnom gru?
Moram otii. Ovdje se dalje ne smijem zadravati.
Dok prilazim vratima, ruku sam ispruio prema kvaki, spreman zatvoriti vrata netom
izaem, jo jedna fotografija, odmah lijevo do vrata, natjera me da zastanem.
Lydija.
Njezine oi - ak i u crno-bijeloj boji prepoznajem im sjaj - pilje pravo u mene kao da me
optuuju. Mogu uti njezin glas kad je juer, dok sam se spremao poi u atelijer, rekla:
Molim te, ne zaboravi kupiti one stvari u trgovini. Zapamti, nedjeljom ranije zatvaraju.
Gdje ti je lista?
U depu od traperica.
Tad sam krenuo. Poto sam obavio dnevni dio posla, svratio sam u trgovinu. Na povratku
sam se naao ovdje, pred plavim vratima ove kue. Kasnije, kad sam se pokuao vratiti u na
stan, nisam naao ulaz.
Bojim se ostati u ovoj sobi okruen fotografijama, ali ne uspijevam se pomaknuti, ne
mogu se otrgnuti. Ne mogu otii prije nego to posljednji pogled bacim na ovu sobu.
Lica, toliko ogoljelih lica, bez maske, zure u mene. Ostale fotografije, one koje prikazuju
gradske prizore, figure i grupice ljudi, make - sve su nestale. Samo su portreti ostali. Lica
koja zure, koja imaju oi, usta, elo, oi i jo, oi. Sva ih poznajem. Na ovaj ili onaj nain sva
su odigrala neku ulogu u mom ivotu.
Moram otii. Prije svega, moram se vratiti Lydiji. Ovdje ne mogu ostati. Nikad u ivotu
nisam bio tako ugroen, nikad u takvoj opasnosti.

12.

Ima neeg neizbjenog u ovom povratku Lydiji. Grad koji me okruuje kao da se
povukao, kao da se udaljio u oekivanju nekog dogaaja ne elei ni na kakav nain utjecati
ili mijeati se. Vozim se Eastern Boulevardom, more i luka su dolje, s lijeve strane. Negdje na
sredini, kao smea toka u plavetnoj, kobaltnoj, tirkiznoj, modroj boji oceana, lei otok
Robben. Sada skoro bez vanosti, obiljeen povijeu, nije vie mjesto koje se ne smije
zaobii osim ako to sam eli. to je prolo, prolo je. Ili moda nije? Zar povratak Lydiji, na
neki nain, nije povratak izgubljenoj prolosti?
Lydija. Ali i Embeth prije nje. Onaj dan kad je otila s crvenim sandalama u ruci. Onaj
dan kad ih je obula. Krajnja konanost kad je rekla zbogom. ak i u snu bila je izbrisana,
zatoena iza vrata koja nitko i nita vie ne moe otvoriti.
Ipak, ni povratak u krilo obitelji nije bio potpun: u meusobnom kontaktu vie se nismo
osjeali ugodno. Oprostili su mi zastranjivanje - ali i sama injenica to su drali da mi
moraju oprostiti, meu nama je stvorila nevidljivu pregradu.
Dugo vremena mi je trebalo da se priviknem na novu fazu ivota. Isto tako udno je to
sam osjetio neku vrstu olakanja kad sam shvatio da Embeth ne moe biti dio mog ivota.
Duboko u meni neto se zauvijek zatvorilo. Bilo dobro ili loe. Zauvijek e neto ostati
nedovreno, neispunjeno, nezamiljeno. Istodobno sam bio slobodan. Krenuti dalje. Bez
obzira to me eka.
Moda - ne moda, ve bez ikakve sumnje - bio je to jedan od razloga zbog kojeg sam bio
spreman na susret s Lydijom kad se pojavila u mom ivotu nekoliko godina nakon to je
Embeth izala iz njega.
Sjeam se odlaska u trgovinu koja se nalazila u jednoj donekle neuglednoj ulici u koju se
stizalo iz Landsowne Roada. Trebao sam nabaviti nekoliko kistova od devine dlake i tuba s
tamnosmeom, svijetlocrvenom i kao kadmij utom bojom. Godinama sam poznavao trgovca
i njegovu enu, Laubascherove, otkad su se jo preselili iz stare radnje u Long Streetu. Tog
jutra prvi put sam sreo njihovu ker Lydiju koja je upravo diplomirala arhitekturu na
sveuilitu u Cape Townu i koja je za vrijeme praznika pomagala roditeljima.
Bio je to prilian buran susret u blaenom neredu male radnje koja je u prolosti bila
mirno utoite (poznato po svjee mljevenoj kavi koja se posluivala starim muterijama).
Ovaj put dolo je do velike galame i prepiranja izmeu stare muterije neuredne upave kose i

28
velikih, bojom zaprljanih ruku i Lydije koju nikad prije nisam sreo, omanje, delikatne
djevojke koja je stajala iza banka, dok joj je crvena kosa plamtjela u snopu jutarnjeg sunca
koje se naziralo kroz pokrajnji prozor.
Nemojte vi meni govoriti koju zelenu trebam uzeti!vikala je muterija. Hou antiku
zelenu, a ne ovu glupu kobaltnu.
to niste provjerili tubu prije odlaska? Osim toga, rekli ste da slikate drvo eukaliptusa, a
antika zelena je previe svijetla.
Pokvarili ste mi sliku i morao sam proi cijeli grad da se ovdje vratim. Postupa li se tako
s jednim umjetnikom?
Onaj koji koristi antiku zelenu za crtanje eukaliptusa je upak, a ne umjetnik, posprdno
e mlada ena. Trebali ste maljati po zidovima, a ne crtati na platnu.
Odmah sam primijetio da su ba njezine oi intenzivno zelene, kao kobalt, uz primjesu
ute boje.
Eto to se dogaa kad postavite enu iza banka u jednoj radnji za umjetnike! zagrmi
krupni ovjek. Hou novu tubu zelene boje.
A ja vam je neu zamijeniti jer ste ve potroili pola tube.
Tek sam je malo istisnuo, i to je sve, odgovori on bijesno.
Tek ste je malo istisnuli. Pogledajte!
Zgrabila mu je tubu iz ruke, odvila ep vjetim pokretom ruke i pritisnula.
Nitko nije oekivao to e se dogoditi: dugi, ljigavi crv boje izletio je iz tube i pogodio
muteriju pravo u lice.
Nespretna budalo!riknuo je i pruio ruku da je zgrabi iza banka.
Ja nisam ba krupan ovjek, sigurno ne kao ta zvijer koja rie, i obino izbjegavam sve
to na javnom mjestu imalo slii na kavgu ili verbalni sukob. Meutim, ovo je bilo
nepredvieno, njih dvoje su bili u toliko velikom nerazmjeru da nisam imao izbora. Otraga
sam zgrabio ruku krupnog ovjeka i odvukao ga od banka. Izgubio je ravnoteu i zbog
neoekivana trzaja posrtao je sve do vrata. U tom trenutku u radnju je ula nova muterija s
djevojinim ocem. Situacija se smirila. Nova muterija nala se izmeu banka i napadaa.
Unato prosvjedu mlade ene njezin otac je dao novu tubu boje (kobalt zelene) bradatom
ovjeku koji je uz gestikuliranje odluio otii otirui zamrljano lice prljavom maramicom i
proklinjui ispod glasa.
Nekoliko alica vrlo jake kave bilo je potrebno da se smire duhovi, ali gospodin
Laubscher i njegova ki ubrzo su se smijali ovom incidentu. Oboje su imali divan osjeaj za
alu, humor i plemenitost. S vremenom smo Lydija i ja nalazili sve vie razloga da zajedno
provodimo vrijeme. U tom periodu njezina ivota imala je mnogo posla, sudjelovala je u
nekoliko gradskih projekata, jer su joj dobro koristile vjetina arhitekta i jak osjeaj graanske
odgovornosti, tako da nikad nije ostajalo dovoljno vremena za nas same. Privukla su me
njezina toplina, spontanost i elja da se uradi neto nakon velikih promjena koje su se
dogodile u zemlji. Mislim da me je uspjela uvjeriti da i ja uz njezinu pomo mogu donekle
nadoknaditi to to sam Embeth ostavio na cjedilu.
Neto vie od godinu dana nakon susreta u radnji, mi smo stupili u brak. Za nju je to
znailo da je pronala vrsto uporite na kojem e graditi ono to zaista eli. Za mene je to
znaio povratak u normalan ivot - ne u normalan ivot, ve prije mogunost normalna ivota
koji je Embethinim odlaskom bio doveden u pitanje.
Tako je ispalo da nijedno od nas nee pratiti srea do kraja ivota. Jedino bih u rijetkoj -
openito nebitnoj - prigodi primijetio naznake divnog i toplog temperamenta, neobuzdane
strasti; brak ju je sputavao i krotio njezinu prirodnu radost u oekivanju majinstva. Dok,
ja...? Ja sam se samo prilagodio branoj rutini. Stari san da prekinem rad u nastavi i jedino se
posvetim slikarstvu, stalno sam odlagao - ne vie zato to se to dralo nedostojnim i
romantinim, kao to je bilo miljenje Nelije i njezinih roditelja, ve to sam osjetio potrebu
hraniti obitelj, a ne bjeati od stvarnosti. Osim toga nikad se vie ne bih osjetio slobodnim.
Pokuao sam, ali nisam iao dovoljno daleko. Nikad nisam stigao s one strane, to god to
znailo. ivjeti izmeu elje i stvarnosti bilo je jedino emu sam se mogao nadati. Bolje i to
nego nita. Zar nije tako?

29
 Lydijina predanost projektima iji je bila sudionik - kola u Crossroadsu, djeji vrti u
Khavelitshi, veliki stambeni projekt u Delftu, centar za rekreaciju u Lavender Hillu -
oteavala nam je voenje mirnog ivota, ali ono to je postigla u svom radu vrijedilo je truda.
Bio sam sretan to je u tom mogu poduprijeti, dok sam istodobno ostavljao otvorena mala
vrata vlastitoj ambiciji. Naravno, djeca su bila ono to je nedostajalo u naem braku. Nai
roditelji su stalno pravili pritisak da dobiju unuke. Zbog vie razloga - o mnogima nismo ni
uspjeli razgovarati - i mi smo eljeli potomke. Ali stvari nisu ile u tom pravcu. Ne da nismo
pokuavali! Jednostavno, nije se dogodilo. U jednom trenutku predloio sam da odemo na
pregled, ali Lydija, to je bilo udno, to je odbila. Za nju to nije bilo ispravno. Naviknuli
smo se na to stanje, ali izmeu nas se stvorila bolna praznina koja se nije smanjivala, ve sve
vie poveavala. Mogao sam primijetiti razliku na Lydiji, kako njezine oi polako gube sjaj;
oboje smo poeli ispunjivati tu prazninu drugim aktivnostima, drutvenim obvezama,
novcem. Prihvatio sam se slikanja po narudbi. Lydija je prihvaala ugovore koji su sve
manje bili vezani za zajednicu, a sve vie s ciljem da postane ugledna arhitektica.
Drao sam da nam to mnogo ne smeta. Moda je ba to bilo najgore? Lagodan ivot,
uspjeli brak. Ukratko, sigurnost.
Sve dok se juer, ako je to bilo ba juer, nisu zatvorila plava vrata izmeu nas. Sad sam
shvatio koliko je vano da razgovaramo. O svemu i koliko treba.
Sjeam se kako mi je jednom rekla koliko se voljela njihati kad je bila mala. Uvijek je
voljela letjeti sve vie i vie, a onda bi iznenada dozvala oca da joj pritri, uhvati je i opet
pusti. Bio je to neobuzdani i ludi in bez ikakve odgovornosti jer je imala neogranieno
povjerenje u oca da e stii u posljednji as, uhvatiti je u letu i stisnuti uz sebe. Kad bi uz
smijeh pali zajedno na zemlju, osjetila bi miris zelene trave i shvatila u tom trenutku da je
svijet mjesto na kojem je lijepo ivjeti. U sljedeim godinama ta scena postala joj je nona
mora. Sanjala je da je otac ne stie uhvatiti na vrijeme. Osjetila je kako prijanje povjerenje i
pouzdanje poinju slabjeti i raspadati se. Otad joj i sve vea potreba za pronalaenjem drugog
oblika sigurnosti. U svom radu, u prijateljima. Poeo ju je proganjati strah od nepredvidivog.
Ludorije, sloboda, ekstaza iz prethodnih godina, koje su ivot inile lijepim, postale su joj
odbojne.
Nije mi poznato zbog ega mi se sve ovo vraa ba sada, ovog vedrog ljetnog jutra. Ono
to doista znam jest to da joj se moram vratiti, pridobiti je i vrsto zagrliti da osjeti sigurnost.
Moram se vratiti u tu golemu zgradu koja me je sino tako nenadano ostavila na cjedilu. Jo
uvijek ne mogu sebi objasniti to se dogodilo. Moda je to bila neka vrsta opsjene. Ali znao
sam da e danas, ovog ugodnog sunanog dana, biti drukije. Ona e biti ondje. Mora biti.
Nestat e ovaj udan san koji me progoni od jueranjeg dana, od trenutka kad sam uao kroz
plava vrata.
(Gdje e onda biti Sarah? Sarah, graciozno oblikovanih smeih bedara, s praznim okom
pupka koje viri na bijelom trbuhu, savreno zaobljenih dojki, tamnog promuklog glasa? A
dvoje krasne djece, Emily i Tommie, naa djeca? A fotografije? Sva ona lica koja unose
nemir, one sjene i sjajni potezi kista?)
Skrenuo sam s Edinburgh Drivea, zaao u male ulice i uputio prema divovskoj zgradurini
koju tako dobro poznajem i koja je promijenila izgled itavog predgraa kad je bila podignuta.
Ali zgrade nije bilo ondje.
Nemogue da sam pogrijeio.
Parkirah se na zabranjenom mjestu i krenuh pjeice. Dva puta provjeravam imena ulica
iako ih znam napamet. Sve je tono i kako treba biti. Ali, zgrada nedostaje. Kao da je
predgrae ponovno postalo to je bilo nekad, davno prije nego to su doli urbanisti, graditelji,
poduzetnici i arhitekti (meu njima i Lydija). Claremont Towers vie nije ondje. Odista nije.
Sve sam vie padao u oaj i nakon pola sata traenja prioh grupici beskunika na
ploniku. Nekolicina njih pije iz boca umotanih u novinski papir, a dvojica-trojica ve lee
bez svijesti.
Ispriavam se, kaem oprezno, traim jednu stambenu zgradu. Zove se Claremont
Towers. Moe li netko od vas deki, kazati kako da doem do nje?
Na trenutak prestanu piti, zure u mene, a onda ponu gorljivo vijeati. Zakljuak je

30
negativan.
Nikad uli za tu zgradu, izjavi glasnogovornik.
Zaista ste sigurni? pitam.
Gospodine, ovdje godinama dolazimo. Kad smo prvi put doli ovdje, Mandela je jo bio
u zatvoru. Sigurni ste da se ne nalazi u Newlandsu ili negdje drugdje?
Potpuno siguran. Malo sam oklijevao jer mi je bilo neugodno, a onda izjavih: Ja
stanujem u toj zgradi.
Dogovaranje se nastavilo.
ao nam je, gospodaru, glasnogovornik me je oslovio na starinski nain da bi podvukao
ono to kae, ali gospodar se malo prevario. Takve zgrade nema u ovom dijelu grada.
Pooh dalje prije nego to doivim jo vee ponienje. Zaustavih se ispred dvije-tri kue
gdje vrtlari u plavom radnikom odijelu ili gospoe sa slamnatim eirima irokog oboda
prkaju po gredicama s cvijeem i ponovih svoje pitanje. Nije bilo sree.
S jo veom upornou koraam prema ulicama gdje se nalaze trgovine u ovom dijelu
grada: kopirnice, cvjearnice, radnje sa kuanskim aparatima, starinarnice, i jo dalje do
Cavendish Squarea, samog sredita predgraa.
Nitko nita nije znao o toj zgradi. A ja stanujem u njoj! (Zar ne stanujem?) Tamo sam bio
prole noi. Istina, nisam pronaao ulaz u zgradu, ali bio sam ondje. Za Boga miloga!
Vratih se kolima. Ceduljica ruiaste boje leprala je ispod brisaa na strani sjedita
vozaa. Istrgnuh je ne gledajui, zguvah u lopticu i bacih.
Moja zgrada vie ne postoji. Moj stan broj 1313 na trinaestom katu nestao je kao brod u
magli. Lydija vie nije ondje.
Nemam vie kamo ii, nikamo. Osim povratka u Green Point odakle sam upravo doao.
Natrag plavim vratima koja sam ja obojio.

13.

Vraam se Boulevardom, penjem Strand Streetom prema High Level Roadu, a onda
skrenuh nie desno gdje se obino parkiram kad doem raditi u atelje. Sad e to mjesto postati
moj dom. Hvata me osjeaj rezignacije, moda ak i utuenosti. To je to. Tako mora biti. Ali
u svemu tome ima i malo radosti koju ne mogu objasniti. Konano se imam neemu vratiti,
kao da sam nakon dugogodinjeg oklijevanja i ivota u neizvjesnosti donio neto nalik vrstoj
odluci. Sada elim biti ondje gdje se nalazim.
udna pomisao: arogancija prisutnosti, prisutnosti koja se usudila potvrditi, biti ono to je
a da nije vezana ili odreena prolou ili budunou. Nema garancije trajnosti. Ubudue to
je iskljueno. Biti ovdje, ve mnogo znai.
Odjednom osjetih umor, vjerojatno kao i patuljci iz djeje prie kad su se vraali svojoj
dugakoj bijeloj kuici nakon to ih je dupin vratio s one strane mora.
Sjetih se ene i djece koje sam izgubio u snu. Danas sam ovdje pronaao novu obitelj. U
svemu tomu ipak postoji neki smisao.
Izaoh iz automobila i zakljuah vrata. Otvaram ulazna vrata imanja, prelazim preko
dvorita, zaobilazim glavnu zgradu i idem prema vratima svoje kuice. Barem znam to me
ondje eka. Iza plavih vrata.
Meutim, ovog puta vrata nisu plave boje. Kad sam izvadio klju i bio spreman ugurati ga
u kljuanicu, primijetih da su vrata, u to nema sumnje, tamnozelene boje kadmija.
Konano, s tugom duboko uzdahnuvi, gurnuh klju do kraja u kljuanicu i svom se
teinom naslonih da bih otvorio vrata.

31
 OGLEDALO

Pomisli, ovo bi mogla biti glavna tema njegove prie: buenje svijesti kad se um ponaa
kao i ostarjelo lice u ogledalu za brijanje.

Nadine Gordimer

Dogaaj nastaje njegovim tumaenjem.

Marshall Sahlins

1.

Do dananjeg dana nikad nisam primijetio neto neobino u tom ogledalu. Ubrzo nakon
naeg vjenanja, prije dvanaest godina, Carla ga je nabavila za kupaonicu. Da pravo kaem,
nije mi se ba dopalo. Iako je est godina mlaa od mene, ukus joj je stariji od mog. Ja bih
vjerojatno radije izabrao neto svrsishodnije, neto u ravnim linijama (premda je zaobljeni
oblik svakako ekonominiji), ali njoj se uvijek vie dopadao stil art nouveau.
Steve je arhitekt, znala bi rei prijateljima ili je samo traila opravdanje. Njemu se
sviaju ravne linije koje ne pobuuju dvojbu. Ja vie volim zaobljene linije. Zato se i bavim
lonarstvom.
To bi mi pruilo priliku da joj upadnem u rije nainom koji se mogao lako shvatiti:
Nita nemam protiv zaobljenih linija. Ti dobro zna da im nikad nisam mogao odoljeti.
ak i nakon dvanaest godina braka i dvije keri koje smo dobili za to vrijeme (Francesca,
10 godina, i Leonie, 7 godina) jo uvijek sam opinjen njezinim oblinama.
Prilika ba i nije bilo unedogled da bih utaio udnju koju ona izaziva u meni. Kad ima
dvoje djece koja kao vjeverice svuda zabadaju svoj nos, mora pristupati s oprezom.
Skoro svakog jutra Carla mora otii do urednitva enskog asopisa gdje radi kao urednik
za beletristiku (lonarstvo joj je sad samo hobi). Meutim, djevojice vikendom esto
prespavaju kod svojih prijatelja, a posljednjih nekoliko mjeseci, tijekom tjedna, kod nas
boravi Silke iz Stuttgarta, djevojka koju je Carla zaposlila da pazi na djecu i nas oslobodi
brige. (Naslutio sam kako Silke, sva plava i njena poput svile, na to i ukazuje njezino ime,
posjeduje i druge vrline, koje se mogu zamisliti ako se ovjek prepusti slasnim porocima, ali
to je ve teren na koji si nisam dopustio pristup). Uspijevao sam ee nego prije nagovoriti
Carlu da se jutrom zadri u krevetu. Inventivnost, koja me je od samog poetka privukla Carli,
ni u najmanjoj mjeri me nije napustila. Ako se ita promijenilo, samo je unijela vie
dosjetljivosti i mate, jo vie slasne slobode.
Tako je bilo i ovog jutra. Kad se sagnula da me poljubi prije odlaska, mojim tijelom su
proli trnci i jedva sam se suzdrao da ne zgrabim njezine duge prste i privuem je nazad u
krevet. Meutim, nestano je i graciozno izbjegla moj zahvat, krenula prema vratima i
mahnula rukom.
Ne izleavaj se predugo, dobacila mi je uz osmijeh. Na licu su joj se jo zadrali tragovi
rumenila od tuiranja nakon seksa.
Neu. U deset sati imam sastanak s poduzetnikom i voditeljem projekta.
Radi li se o novom trgovakom centru?
Tako je, na alost.
Vrijeme je da se prihvati neeg drugog. Steve, oni te iskoritavaju.
Samo sat u se zadrati, obeao sam. Juer sam im dao na znanje. elim nastaviti rad

32
na planu stambenog naselja u Khayelitshi.
Na kojem surauje s Lydijom?
Da. Nema tu nekog novca.
Novac nam nije potreban. Treba se ee ukljuivati u takve projekte.
Zato to su namijenjeni narodu?
Steve, ne mora zbog toga biti cinian.
Nisam cinian, draga. Vjeruj mi. Ovoj zemlji vie nije potrebna milostinja. Potrebno je
mnogo rada, vie predanosti i osjeaja odgovornosti.
Tako je, gospodine ministre.
Kad bi samo ministri ee tako govorili. Zaista tako mislim.
Polako se vratila, nagnula nada mnom i posljednji put me poljubila. Pokuao sam ruku
zavui izmeu njezinih bedara. Nasmijala se, strgnula posteljinu s mene, bacila je na pod i
udaljila se treim korakom. Nekoliko minuta potom uh da auto izlazi garae. Pratio sam je u
mislima kako vozi gornjim ulicama Fresnaya, zatim se sputa prema Beach Roadu, vjeto
klizi iznad mora u bljesku ranog jutra, obilazi Lions Rump i nestaje u mrei gradskih ulica.
Isti smireni pokreti ruku koje sam esto opinjen promatrao kad bi velikom brzinom okretala
vr na kotau u savrenu skladu slobodnog kretanja i maksimalne kontrole ili kad bi ga
postupno oblikovala od spirala gline koja se presijavala.
On vie voli ravne linije koje ne pobuuju dvojbu. Meni vie odgovaraju zaobljene linije.
Mogu razumjeti zbog ega ju je privuklo to ogledalo. Kao to inae izgledaju predmeti
izraeni u stilu art nouveau, ovaj je bio jedinstven, oblikovan kao harfa koju dri senzualna
naga djevojka duge kose koja joj se sputa niz lice, ruku oblika labudovih krila koja se
postupno izduuju u ruke s njenim prstima navodei matu na senzualne zagrljaje. U biti,
ogledalo je bilo odvie lijepo za jednu kupaonicu. Ali od samog poetka tuio sam se na staro
napuknuto ogledalo iznad umivaonika koje smo zatekli u tronoj kui viktorijanskog stila, u
Kenilworthu, u kojoj smo zapoeli brani ivot. (Tu staru kuu kupili smo na njezino uporno
zahtijevanje. Nekoliko godina kasnije, ovaj teren, koji se nalazio visoko na padini planine
iznad mora, postao je slobodan i ja sam smjesta iskoristio prigodu. Bila je to povoljna
investicija koja se nije smjela propustiti, a osim toga pruila je mogunost za ostvarenje mog
sna: da sam projektiram kuu po svom ukusu.)
Sad se svakog jutra moe brijati u stilu", uvjeravala me je.
Ti dobro zna da se brijem svakog drugog dana, upozorio sam je.
Lice joj se razvuklo u podrugljiv osmijeh.
Jadni moj muu kojem je sve uskraeno, sve mi se ini da Afrika ipak nije bila za tebe,
zar nije tako?
Ni tebi ba ne odgovara ljetno doba, sunce i daskanje, narugah se. Draga moja, s tom
crvenom kosom, tim pjegama i koom bijelom kao mlijeko nikad se neemo prilagoditi. Mi
smo malo, izgubljeno, afriko, bijelo pleme. I na to smo ponosni.
U naciji duginih boja trebalo bi biti mjesta za sve nas, podsjetila me je Carla.
Ukoliko se to ne dogodi, uvijek mogu obojiti kosu.
Da se nisi usudila!
Odmah me je privukla njezina kosa: tamnocrvene boje s primjesom hre - boje Cabernet-
Sauvignona - gusta, bujna i dugaka, raskono se sputala sve do samih bokova; nedvojbeni
znak plemenitosti i strasti.
Pokuat emo zajedno preivjeti, izjavio sam podrugljivim glasom, sveano kao da
nazdravljam. Ako sve propadne, bar e nam uvijek na zidu ostati jedinstveno ogledalo.
Oh, uspjet e ti, Steve, u to ne sumnjam, rekla je Carla ozbiljna lica.
Zato si to rekla?
Zato to poznaje pravila igre. Svakoga pobijedi.
Je li to bio kompliment ili sarkastina primjedba?
Ipak, u tome vjerojatno ima istine. Ima li jo uvijek? Od samog poetka esto mi se inilo
da sam u nepovoljnijem poloaju spram drugih studenata kojima su oevi ve utrli put s
onoliko novca koliko je trebalo ili s pomou politike. Moja majka, kojoj je obitelj stalno
predbacivala to se udala ispod svoje razine, sve ee se jadala i s godinama postajala sve

33
zlobnija. Zapoela je karijeru kao daktilografkinja i dogurala do poloaja tajnice Okrunog
vijea. Moj otac je radio kao eljezniki kondukter na liniji Trans-Karoo. Ono to je za mene
u ranom djetinjstvu bio simbol neeg nedostinog, polako se svelo na neto ega sam se
sramio. S druge strane, ispalo je dobro jer sam uvijek morao raditi dvaput vie od mojih
prijatelja, a to je privuklo pozornost. Na siromatvo se moglo gledati kao na znak vrline, iako
donekle samo s izvjesne visine. Sve u svemu, nikad nismo bili zaista siromani u onom
najgorem smislu. Barem smo pripadali onoj masi manje privilegiranih koje je pastor
redovito spominjao u pretposljednjoj reenici nedjeljne molitve pravovremeno upozoravajui
mlae vjernike da se prestanu vrpoljiti i pripreme za pobjedonosne tonove arpeggia
jedinstvenog uda Boje milosti, Tvoje vjene milosti, amen.
Za vrijeme tih sumornih godina, dok sam se jo uvijek pripremao za ulazak u svijet
arhitekture, radilo se o potonuti ili nauiti plivati. Konano se neoekivano ispostavilo da je
plivanje lako nauiti. Vano je bilo nikad ne izazvati nevolju bez potrebe, ne biti previe
uoljiv, a isto tako biti dovoljno dobar u svemu to se odlui uraditi da bi privukao
pozornost, zainteresirao ljude i natjerao ih da te trae. Otkad je apartheid postao uglaeniji
(bez obzira na to to se sirovi temeljni principi nisu promijenili), za ljude u sivim cipelama,
koji su bili na vlasti, postalo je vano da te uoe kao osobu upuenu u tehnologiju, drutveno
planiranje, ekonomski razvoj, u strategiju budunosti, jednom rijeju, u sve ono u emu je
arhitektura imala ili mogla imati neku ulogu. Pogledaj samo to su arhitekti kao Albert Speer
postigli pod monstrumom Hitlerom, na kontroverzne radove Niemeyera, Franka Lloyda
Wrighta ili Avara Malta koje manje osuuju. Pogledaj to je u Parizu ostvario Haussman ili u
novije vrijeme Renzo Piano, dok je na vlasti bio Pompidou, ili ljudi poput Johana Otta von
Spreckelsena u Mitterandovo doba. Nemojmo zaboraviti Tokyo, Sidney ili Berlin.
Prije svega, moram biti politiki i moralno potpuno transparentan, ovjek bez vrijednosti
koji ne skree ni lijevo ni desno. Shvatio sam kako to nije teko u politici. Ne radi se o
proraunatosti. Jednostavno, nisam bio zainteresiran. Znam, ideolozi bi rekli, pogotovu kad je
u pitanju zemlja kao to je Juna Afrika, da je to ve samo od sebe politiki izbor. Meutim,
ja zaista nisam bio tog miljenja. Nisam se time optereivao. Naravno, imao sam osjeaj za
pravdu ili nepravdu, ali besmisleno je bilo ak i pomisliti da poduzmem neto glede toga'.
Vjerovao sam da je to izvan domaaja pojedinca. Stoga sam radije ostao izvan toga. Jednom
kad sam tako odluio, morao sam se potruditi da nekako ostavim dojam, bilo u svom radu,
bilo u portu ili nekoj drugoj djelatnosti izvan kue. Uvijek sam volio port (kriket, tenis,
donekle ragbi), ali se nisam ba isticao. Prema tomu, to nije dolazilo u obzir. U glazbi,
dramskoj umjetnosti ili slikarstvu bio sam netko tko pokazuje talent, ali u to vrijeme u ovoj
zemlji nitko se zbog toga nije uzbuivao. Nitko na visokom poloaju nije mario o tome to se
zbiva na polju kulture, bilo na ovaj .ili onaj nain.
Tako mi je preostao samo studij. Potpuno mirno zacrtao sam sebi cilj i vrlo metodino
planirao svaki korak. Uostalom, o tomu je zavisio, vie-manje, ostatak mog ivota. Na koncu,
ipak moram priznati, bila je to stvar koliko velike sree toliko i raunice.
Na pretposljednjoj godini studija priloio sam portfelj s crteima i projektima toliko
smionim i novatorskim da je proelnik odjela u prisutnosti dvaju vanjskih ispitivaa bio
primoran odobriti audiciju. Prilikom mog izlaganja povremeno bi se razvila duga i burna
diskusija. Ali, ja sam se za to pripremio. Izbjegavao sam svaki povod za provokaciju ili
konfrontaciju. Ostao sam uljudan, ali nikako servilan, spreman razgovarati, ali ne i prepirati
se. Trudio sam sebe prikazati kao inteligentnu i originalnu osobu koja nije arogantna i
umiljena. elio sam nauiti od njih, ali i od svojih pogrjeaka, nikako im ne dijeliti lekcije.
To im se svidjelo. Ne, nisam dobio sve bodove, ni blizu tomu. Meutim, natjerao sam ih da
ponovno razmisle o svom poloaju. To se prenijelo i na posljednju godinu studija. Nakon
zavrnih ispita i dodjele diploma pristigle su ponude od barem dviju najveih tvrtki u gradu;
mogao sam birati. I tako je sve zapoelo.
Pomogla je neoekivano i srea. Moj najbolji prijatelj na sveuilitu, Martin Coetzer,
postao je odvjetnik, ali spajao nas je interes za glazbu, osobito operu. Jednog dana na zavrnoj
godini, dok sam iao na predavanje o urbanom planiranju, neka glupa budala nije potovala
znak stop i skoro je potpuno unitila malo auto koje sam upravo kupio.Taj ovjek je imao

34
toliko smjelosti da mene okrivi za nesreu. Kad je Martin to saznao, uspio me je nagovoriti da
svladam nesklonost prema parnienju i tako, umjesto da sam platim trokove popravka,
obratio sam se sudu. Neslubeno me je vodio kroz sudski postupak koji je zavrio tako da je
izgrednik sve platio. Otprilike u isto vrijeme, na jednom od mnogih vikenda kod Martina u
njegovu domu, povela se diskusija o renoviranju kue koje su planirali njegovi roditelji.
Sudjelovao sam u razgovoru, ponudio nekoliko ideja koje sam obrazloio nizom crtea i, na
moje veliko iznenaenje, dobio posao za izradbu projekta (vjerojatno vie zbog toga to sam
bio Martinov prijatelj nego zbog neeg drugog). Martinov otac, prijazan ovjek
dostojanstvena izgleda, irokogrudan prema prijateljima i obitelji, ali s reputacijom
nemilosrdna ovjeka, bio je istaknuti lan u Nacionalnoj stranci. Bio sam svjestan koliko bi za
projekt znaila njegova svesrdna potpora.
Ispalo je bolje nego to sam se nadao. Po svemu sudei, neto od onog ara koji me je
nadahnuo za izradbu krajnje modernih projekata u onom portfelju zadralo se i u novom
projektu. Bio je temeljit i uvjerljiv, ali, ako to mogu kazati, izraen neoekivanim darom.
itava je obitelj bila oduevljena, jedva je ekala pohvaliti se svojim prijateljima. Nakon toga
i nekolicina drugih ljudi je zatraila da im izradim projekte, ne samo za renoviranje ili
dogradnju postojeih kua, ve i za potpuno nove kue. To se odnosilo i na uredske prostorije,
ali i za crkvu jedne vjerske zajednice u Johannesburgu koja je trebala nadmaiti crkvu
najbliih joj susjeda. Kao lag na tortu, da iskoristim ovaj izraz, bio je projekt nove zgrade
poznatog osiguravajueg drutva koje je u tom trenutku osjetilo potrebu za promjenom svog
imida. Veina njihovih zgrada bile su razbacane po cijeloj zemlji, djelovale su bezlino,
odavale su pouzdanje, ali su isto tako bile bez mate kao to su i kruta lica elnika stranke i
crkve, dviju strana istog novia. Drutvo je htjelo biti predvodnik u stvaranju originalnog
razmiljanja u okviru Stranke, i nadalje punog pouzdanja i nepokolebljivosti.
Prvi korak prema uspjehu, kojim se jo uvijek ponosim, bio je Claremont Heights,
kontroverzni stambeni objekt koji su neki s prezirom nazvali modernom verzijom
Brueghelova Babilonskog tornja, a drugi hvalili (upueniji, rekao bih) i usporeivali sa
zgradom Chrysler u New Yorku ili jednim od suvremenijih objekata du Temze, ili u
Leipzigu, ak i Dubaiju (premda je moj objekt bio na skromnijoj razini). Uspio sam potpisati
ugovor s jednim od vrhunskih konzorcija koji je osnovan pod okriljem Black Empowermenta.
Sve sam to postigao, ponosan sam rei, a da nikoga ne povrijedim i u skladu sa svim
promjenama i potresima na politikoj i drutvenoj sceni u zemlji. U godinama apartheida,
izbjegavajui javne politike ispade, s oprezom sam poeo suraivati s crnim arhitektima,
inenjerima i drutvenim djelatnicima to je, vrsto vjerujem, ponukalo vladu da se i ona
mijenja s novim vremenom i da radi na samoj granici rizika. Kad je kretanje k
demokraciji uhvatilo zamah, bio sam spreman pokazati svoju pravu prirodu i pridruiti se
pokretaima i drmatorima novog reima, kako ih je nazvao narod.
Dok sam jutros leao rairenih nogu i ruku u irokom zguvanom krevetu, jo uvijek
oznojen nakon voenja ljubavi, nisam mogao zatomiti osjeaj duboka zadovoljstva. U
etrdeset i drugoj godini ivota nisam proao ba loe, zar ne? Kua na tri razine na kosini
Fresnaya, sva u staklu i poliranom eliku, sa solarnim elijama i podnim grijanjem. Svaki i
najmanji dio sam ja projektirao. Iz kue se prua pogled na iroku modru puinu Atlantika.
Partner sam u jednom od najmodernijih arhitektonskih biroa u gradu s imenom iza kojeg stoje
vlastiti rezultati. (U mom uredu na srednjem katu kue nalazi se nekoliko diploma i nagrada
koje sam dobio tijekom godina.) Imam enu na kojoj mi zavide prijatelji i svi klijenti koji su
imali sreu upoznati je. Tu su i dvoje vesele i prekrasne djece s puno talenta. Prolog prosinca
mala Leonie plesala je balet u Artscapeu; dvije godine prije, kad joj je bilo osam godina,
Franceskina slika odabrana je za Sanlamov kalendar djece umjetnika. (Bit u sasvim poten i
rei da bih volio imati barem jednog sina, ali, naravno, jo nije prekasno.) U prostranoj garai,
rjenikom trgovca nekretnina, moete vidjeti srebrni Volvo koji koristim za obiteljske izlete,
Ranger 4x4 za odlazak vikendom na farmu blizu Paternostera, mali Carlin Mercedes (po
njezinu izboru; iako je vie voljela izlupani stari Volkswagen, uspio sam je odvratiti), rezervni
rabljeni Renault - stari Carlin auto kojim se Silke koristi - i, naravno, neto posebno, mali
crveni Porsche da udovoljim svom hiru.

35
 Unutarnja dekoracija kue uglavnom je djelo mog punca. Toliko dugo ve radimo zajedno
da u potpunosti poznaje moj ukus. Sa svoje strane Carla je pomogla izborom slika iako sam i
ja u tome pomogao, osobito kod dviju slika Irme Sterns, zatim Maggie Laubser i, nedavno,
Gerarda Sekotoa, ali i nekoliko novijih djela mladih slikara koji nadolaze. Moram rei da
ovdje ne istiem materijalne vrijednosti niti elju za zgrtanjem ili posjedovanjem. Zaista
vjerujem u duhovne vrijednosti (posjedujem cijelu kolekciju knjiga Paola Coelha koje sam
stavio u koni omot, jednu s autorovom posvetom: Budi ratnik svjetlosti). Kad bih pokuao
dati neko objanjenje, rekao bih da se radi o mojoj elji da ivim punim ivotom. Kakve li
sree to smo Carla i ja jo mladi i dovoljno snani za odravanje svega toga. Zbog obveza u
njezinu asopisu, ona nema ba toliko slobodnog vremena, ak ni uz pomo koju prua Silke,
a i ja pokuavam otii do teretane tri puta tjedno. Ni manje ni vie. ovjek mora paziti na
svoje tijelo, ak mu i ugaati. Kad se prilikom brijanja pogledam u ogledalu koje mi je Carla
nabavila, moram rei da sam esto zadovoljan onim to ono odraava. Usuujem se rei da,
ak i ono malo sijedih vlasi na sljepoonicama poveava taj dojam. Kao i veina ljudi s
kojima suraujem, vjerujem da ne bih imao veih potekoa kad bih se upustio u poneku
avanturu. Prilike ne manjkaju.
Bilo je zaista trenutaka kad bi mi se neka mlada ena nabacivala. Sa zadovoljstvom mogu
rei da, otkad sam se oenio Carlom, nikad nisam popustio nagonu da zastranim. vrsto
vjerujem u neke starinske vrijednosti kao to je monogamija. Kad sam to ve rekao, onda
moram priznati da sam osjetio kako me privlai mlada seksipilna Silke. Uhvatio sam sebe
kako se pitam kakve su joj dojke ili stidne dlake, to je jo besramnije. Jesu li dolje isto tako
plave boje kao i sjajna svilena kosa na glavi? Moda ih brije? Sjeam se djevojke koja je
radila u naoj firmi ba kad sam se zaposlio, prije moje enidbe. Stephanie. Kad se prvi put
svukla, uinila je to jednostavno bez ikakva srama. Pred mojim oima ukazao se uski otvor
vulve s jako izraenim usminama.
Malo poslije, kad sam upoznao Carlu, predloio sam da i ona obrije dlaice, to je ona
odbila bez uzrujavanja, ali odlunim tonom. Nisam to vie traio. Bilo bi ionako glupo.
Dovoljno je bila lijepa, kao i sada, i nije bilo potrebno ita dodavati ili oduzimati. Dok sam se
i dalje izleavao u krevetu, nisam morao zatvoriti oi da bih doarao tamni uperak jarko
crvenih dlaica, neobino svilenkastih i dugih, koje su pokrivale brijeg tako oskudno da je
izdaleka bio nalik na tek neznatan slikarov pokuaj kistom koji otkriva koliko i skriva. (Isti
rezultat sam primijetio na slikama umjetnika Davida le Rouxa; jednu sam od njega ak i
otkupio. S obzirom na sadanje stanje na tritu, uskoro e vrijediti mnogo novca.) Doe ti da
je gleda, omirie, okusi.
Moda je prevelik raskorak izmeu Carlina spolovila i njezine keramike, ali veza je
neposredna i intimne prirode. Ne mogu zamisliti da s njom vodim ljubav, a da ne vidim
njezine ruke. Te duge, tanke, senzibilne i njene prste iji vrh je iznenaujue ravan. Ti prsti
kretali su se, jedino tako to mogu opisati, nekom eznutljivom snagom po glatkoj i ravnoj
povrini posude na kojoj je radila. Pokreti su joj vjeti i potpuno sigurni kao da uvijek tono
zna to i zbog ega to radi iako je sve istodobno, u to me je uvjeravala, bio samo pokuaj da
dodirom doslovno pronae put do krajnjeg proizvoda (rije koju nikad ne bi upotrijebila).
Njezine radove sam prvi put ugledao u galeriji Yellow Door u Gardens Centru. Pripadale
su plavom periodu kad je imala obiaj u kaastu glinu i glazuru umijeati znatnu dozu
kobalta. Posude su uglavnom bile okrugle s debelim dnom, iji se oblik postupno suavao u
tanko grlo, ili vitkog oblika koji bi na dnu kao gljiva nabujao u okruglu cjelinu. Senzualni
oblici proeti seksom. Smjesta sam otkupio sve to je bilo izloeno i zatraio adresu
umjetnika, to su u galeriji odbili. Predloili su da umjesto toga ostavim svoju adresu i njoj
prepustim odluku ako eli sa mnom kontaktirati.
Postupili su sasvim korektno, to je mene izbacilo iz takta. Jo vie sam se naljutio kad je
tek nakon tri tjedna na brzinu narkala kratku poruku s brojem telefona. Tad sam ve bio
toliko bijesan da sam je namjerno ostavio ekati jo mjesec dana.
Nakon toga sve se odvijalo znatno bre. Ve od prvog susreta (u galeriji Yellow Door u
Garden Centru, koju nismo mogli izbjei) zapoeli smo razgovor za koji moemo rei da jo
uvijek traje. Glavni zamah razgovoru nije bio njezin rad, to je moda prilino udno, ve rad

36
njezina oca. Ispostavilo se da je on strunjak za unutarnju dekoraciju i da ve skoro godinu
dana suraujemo na nekoliko mojih projekata. Nikad je nije spomenuo u naim razgovorima.
Odnosi su nam od samog poetka bili samo poslovni iako je nekoliko puta dolazio kod mene
kui izmijeniti ideje o planovima na kojima smo radili. Spomenuo mi je da je od nje traio
izradbu nekoliko velikih upova za kuu u Llandudnou na kojoj smo suraivali, a koja je bila
namijenjena nekom pripadniku viih krugova. Carla je to, meutim, odbila uz obrazloenje da
ne eli raditi za takvu vrstu ljudi i da se ja i moj klijent moemo slobodno nositi u neku stvar
(njezin nain izraavanja nije nikad bio profinjen i jo uvijek se ponekad iznenadim kad
ujem da takve rijei izgovora ena naoko otmjene ljepote). Prilikom naeg drugog susreta,
kad je svratila kod mene na aicu likera, poslije veere, usred intenzivna i vrlo ozbiljna
razgovora o izlobi koju smo posjetili ranije tog dana, odjednom mi je postavila pitanje:
to tako piljite u mene?
Ne piljim, nego sluam to govorite.
Vraga, odgovorila je, prije bih rekla da me elite eviti.
Poeo sam mucati kao nedorasli mladi:
Carla! Kako moete rei takvo to? Uvjeravam vas...
Nasmijala se pomalo neprirodno, traak zloe virio je iz aneoskih oiju smaragdne boje.
Rekla je:
Ajde, Steve, uini to. Poslije e se mnogo bolje osjeati. Nakratko je zasvjetlucao
izazov u njezinim oima: Ja, takoer.
I dalje je oklijevala prihvatiti posao na projektu Llandudno jer se nije htjela obvezati prije
nego to bude spremna za takvo to. Popustila je malo prije primopredaje kue.
U redu. Razmislila sam, potreban mi je novac. Pokuat u. Ali ne vie od pet upova.
Carla, mi smo zapravo planirali barem dvanaest. Sama zna, itava kua mora biti...
Onda naite drugu kurvu za ostale.
Kako moe vrijeati jednog umjetnika?
Zato to smo, na kraju krajeva, svi isti. Na licu joj ve poznati osmijeh koji osuuje.
Barem neki od nas rade zato to to vole.
Dok sam se jo izleavao u zguvanom krevetu preputen lijepim uspomenama, zauh
kako dolje dolazi auto, zatim korake Silke koja se vratila iz kole gdje je ostavila djecu.
Vrijeme je da se i ja ukljuim u ovaj dan.
Odgurnuh plahtu sa sebe koja je jo neugodno mirisala, prebacih noge preko ruba kreveta
i u tom poloaju ostadoh sjediti jo nekoliko trenutaka. Prije nego to sam se uputio preko
debelog ilima prema kupaonici na drugoj strani sobe, bacih pogled kroz iroki prozor na
prostrani zaljev koji se pruao unedogled. Lokvice vode jo su se zadrale na bijelim
ploicama kupaonice, a Carlin tamnozeleni runik zguvan je leao nasred poda. Sagnuo sam
da ga podignem i stavim preko kromirana draa, zatim uzeo svoj runik, spustio na debelu
bijelu hasuru ispred tu-kabine, stupio unutra i pripremio se da me zalije iroki mlaz vrue
vode.
Nisam se urio. Morao sam ispuniti svakidanju rutinu koje sam se drao prilikom
tuiranja. Nasapunao sam, oprao i zatim isprao kosu, preao sapunom preko ruku, zatim ispod
pazuha i nastavio preko prsiju, trbuha, sa osjeajem zadovoljstva zadrao se na genitalijama,
potom na stranjici i konano preao na noge silazei sve do stopala. Prao sam se zatvorenih
oiju da bih se zatitio od pjene. Posljednjih nekoliko minuta isprao sam tijelo bistrom
hladnom vodom, zadrao dah, zadrhtao od oka i primitivna zadovoljstva, zatim izaao iz
kabine, uzeo runik i snano istrljao tijelo sve dok nije zablistalo ispunjeno novom ivotnom
energijom.
Tog dana trebao sam se obrijati. Izvadio sam brija iz izlizane kutije koja se nalazila blizu
dvostrukog umivaonika elegantna oblika, pustio toplu vodu da tee, provjerio temperaturu, a
onda obilato nasapunao lice i pripremio se za brijanje.
Onda sam zastao.
Zurio sam u to ogledalo modernog stila, u staklo u obliku harfe koju je gracioznim
rukama drala gola kositrena djevojka duge leprave kose.
Zurio sam zbunjeno, skamenjen drhtui od hladnoe koju sam iznenada osjetio.

37
 Pribliio sam lice dok nisam elom dodirnuo parom zamagljeno ogledalo.
Gledam kako mi se oi ire od strahote, a potom sve vie suzuju.
Mokrom rukom preeni preko ogledala pokuavajui obrisati povrinu.
Gola kositrena djevojka zurila je u mene. Nije li to grimasa na njezinu licu koju ranije
nisam primijetio?
Odloih brija, sagnuh se, isprah pjenu s lica i onda ponovno ispravili.
Jo jednom se zapiljih u ogledalo. Gledam u lice koje nikad dotad nisam vidio. Nesvjesno
prinosim ruku obrazu. Odraz u ogledalu uini isto.
Osjetih kako mi prsti s uenjem dodiruju lice. Trebao bih to biti ja.
Pa opet, to nije mogue. Nije mogue da sam to ja.
Lice koje u mene bulji iz ogledala crne je boje. Isto tako i ruka koja ga dodiruje.
Kad sam se odmaknuo od ogledala i bacio pogled po sebi, na prsa, trbuh, goli penis, jo
uvijek malo nadut zbog vrueg mlaza vode, moje noge sve do stopala, cijelo tijelo bilo je
nedvojbeno potpuno sjajne tamnosmee boje.

2.

Ima neeg iskonskog u tom prizoru. Pomislih na Adama i Evu kako, iznenaeni, u
rajskom vrtu liem skrivaju svoju golotinju. Nikad u ivotu nisam se osjetio tako izloenim.
Svjestan zvukova kretanja u kui: Silke, koja se ve vjerojatno vrti naokolo po svoj prilici
bosonoga, s plavom kosom skupljenom na svojoj glavici u konjski rep, i Alide, krupne
domaice koja se uzvrtjela u irokoj haljini, zadrah se u kupaonici i zgurih panino
pokrivajui rukama spolne organe.
(Steve, to ste to uinili?) Ne mogu zauvijek ostati na ovom mjestu. Moram izai van.
Moram negdje otii. Kamo mogu otii? Ovo je moja kua, moja kupaonica, moja spavaa
soba. Za Boga miloga, ovaj prostor bi trebao biti najvea svetinja mog ivota. Ukoliko ovdje
netko provali, sve e biti nemilosrdno izloeno javnosti i to za sva vremena. Ja sam razgoljen.
Ja sam crn. Gdje se skriti? Ne smiju me vidjeti u ovakvom stanju.
Bez obzira tko to bio.
Kua je ispunjena zvukovima. Bijesom takoer. Progonit e me do krajnjih granica
zemlje, ulovit e me i pretui do smrti, pretvoriti u bezlinu masu.
Prestani sad s melodramom, kaem sebi. Nita se jo nije dogodilo. Jo sam ovdje.
Kontroliram situaciju.
Ipak, ja sam crn i razgoljen!
Treba biti praktian. Uini neto. Za poetak u zatvoriti vrata sobe i staviti neto na sebe.
Duboko udahnem, priem vratima s unutarnje strane, zatvorim ih i zakljuam. Ovako u
bar dobiti na vremenu.
Vratih se u kupaonicu. U iskuenju sam izbjegavati ogledalo, ignorirati i zapoeti dan bez
pokuaja da utvrdim ono to ve znam. Meutim, shvatio sam da se toga neu tek tako
osloboditi. Vidio sam sebe. Moram ovo ispitati, provjeriti, ocijeniti i do temelja istraiti. Kao i
prije, ponovno se nagnuh prema ogledalu i jo jednom poeh pomno promatrati to nepoznato
lice iza glatke i spokojne povrine. Oi tamnosmee boje, nos i usta s posve bijelim zubima.
Ramena, nisu li sad ira? Ne, to vjerojatno umiljam; otvorene ake s blijedim dlanovima
pritisnutim na staklo, ravni, kratko odrezani nokti. Na prsima neto dlaica i kovra. Spustih
pogled prema trbuhu i gustom uperku grubih dlaica, na penis i muda skupljena u skrotumu.
Ovo mi posebno privue pozornost, kao u prvim danima puberteta. Smirih se jer se oblik i
veliina nisu promijenili, ali boja je drastino drukija nego prije. Za razliku od ostalog dijela
tijela kojeg jo uvijek mogu prepoznati, iako u drukijoj, tamnijoj boji, ovaj dio tijela kao da
ne pripada meni. Povukoh koicu i pregledah glavi jarkoljubiaste boje. Kao i prije, monje
se skupljaju i ire ali sasvim su crne boje. Ispitujem dijelove koje bolje poznajem: noge,
koljena, lanke, stopala. Tabani daju na ruiastu i ukastu boju. Pregledavam tragove bivih
ozljeda na koi kojih se opet sjeam iz prolih dana, nekih iz djetinjstva kao to je ova
brazgotina preko nonog palca, pa ova ozljeda iznad pete - posljedica eravice koja mi je
upala u cipelu, ili ovaj rez na koi srednjeg nonog prsta. Sve ih prepoznajem. Sve me to

38
dokazuje. A opet, nisam ona ista osoba za koju sam vjerovao da je poznajem.
Vraam se na lice, razvlaim ga u sve vrste grimasa, smijem se i rugam sebi. To sam ja.
To nisam ja.
Ipak, na ovom mjestu ne mogu ostati cijeli dan. Nemam nita vie otkriti na svom tijelu.
Ako je ovo i privremeno stanje, moram se s tim pomiriti. Za sada nemam drugog izbora.
Izustih pomalo oamuen:
Za Boga miloga, ovo nije mogue!
Napokon uspijevam odvratiti pogled.
U prostoru za oblaenje, koji se nalazio tik do kupaonice, otvorih vrata ormara. Donekle
sam iznenaen jer sva moja odjea i dalje je na svom mjestu. Sve prepoznajem. Moda je ipak
sve u redu.
Meutim, kad sam se okrenuo i ugledao sebe u velikom ogledalu koje se nalazilo preko
puta ormara, stranac je jo uvijek vrebao kao nezvani gost, kao lopov ili budui ubojica.
Nesvjesno se sagnuh i tek nakon nekoliko trenutaka polako ispruih do pune visine.
Kontroliram disanje kao ena koja se poraa (bio sam na poroaju obiju keri) i ekam da se
stiaju neumjereni otkucaji srca nalik lepetu divlje ptice u kavezu kojoj instinkt kae da e je
prije ili poslije pronai ovjek s orujem. Onda sustavno poeh vriti inspekciju svoje odjee.
Nije bilo teko, uvijek sam bio uredna osoba. Jo jednom osjetih olakanje kad sam zatekao
sve stvari tono onamo gdje trebaju biti, kako sam ih sam razmjestio, objesio ili sloio na
njihovo mjesto.
Tu su traperice bijele boje i plava koulja na pruge. Zatim svijetlocrvene gaice (uvijek
sam imao tu icu za neto neuobiajeno, ak neprimjereno, pod uvjetom da je dobro skriveno,
da se izvana ne vidi). Evo tu su arape i dogerice. Kravata mi ne treba. Ne radi se o vanom
sastanku, ve o susretu na gradilitu s Geraldom i Derekom. Obojica dobro poznaju moj ugled
i godine u slubi. (ak ni poduzetnik Gerald nije u poloaju da se pravi vaan; njemu je ovaj
projekt potrebniji nego meni, a ja sam bio taj koji je stupio u vezu s ministrom zbog nastavka
radova kad je u neko vrijeme dolo do zastoja radi izmjene urbanog plana). Ako netko moe
povui veze, to sam ja.
Moj novi izgled teoretski bi mogao biti ak nekakva prednost. Ovo je nova Juna Afrika.
Boja koe (jo jednom) je bitna ak i u izmijenjenom primjeru.
Meutim, ovdje se ne radi o teoriji. Ovo to se meni dogodilo - to je potvrdio jo jedan
kratki pogled na ogledalo - sasvim je realno i praktino. I ozbiljne prirode.
Treba li radnju staviti u prolo vrijeme? Kad je zapoet ovaj projekt, bio sam bijelac. Sad
to vie nisam.
Poeh se oblaiti pokuavajui namjerno odugovlaiti to je vie mogue i povremeno
provjeravajui da bih uvjerio sebe. Oba ogledala, ono u prostoru za oblaenje i drugo u
kupaonici, nemilosrdno su pokazivala ono to sam ve znao.
Odvratio sam pogled od sebe u ogledalu, ako sam to ja, i moje oi ponovno prepoznaju
krevet. urno se vratih, sklonih plahte u kojima smo vodili ljubav, smotah ih i bacih u
metalnu korpu za rublje koja se nalazila u kupaonici. Obino se na to ne bih obazirao, ali mi je
danas bilo neugodno ostaviti iza sebe tragove nae ranojutarnje ljubavne igre.
Iako sam svjestan da je ova zemlja postala drukija od one u kojoj sam odrastao, jo
uvijek razumijem kako se netko mora osjeati pred dokazom izloenim oima javnosti. Za
vrijeme studentskih dana moj prijatelj Martin imao je kratku i tajnu vezu s jednom
mjeankom. Studirali su zajedno pravo i bila je jedna od najboljih studenata. Neobino lijepa.
Policija im je namjestila klopku. est krnih momaka upalo je u sobicu u kojoj su njih dvoje
dogovarali tajne sastanke. To se dogodilo tjedan dana prije zavrnih ispita. Sjeam se da je
priao kako su uletjeli u sobicu, strgnuli s njih plahte i onda je jedan policajac stavio dlan na
vlanu mrlju na donjoj plahti. Drugi policajac naloio je Martinu da ustane da bi ga snimio s
polunabreklim penisom. Jo mi je rekao da djevojka, inae profinjena, utljiva i inteligentna
osoba, nije mogla zaustaviti neobuzdani pla kad su joj rairili ruke i noge, ugurali stranji dio
svjetiljke u vaginu i zasuli je uvrjedama.
Sluajno, ipak se sve dobro zavrilo. Martinov otac, inae jaka osoba u stranci na vlasti,
izmijenio je par rijei s ministrom (ako imate dobre veze, nema toga to se ne moe srediti)

39
i sluaj nikad nije doao do suda. Oboje, i Martin i djevojka - Valerie, koliko se sjeam
njezina imena - poloili su zavrni ispit s odlinim uspjehom. Meutim, tu je bio i kraj njihove
veze. ak je odbila s njim i razgovarati. Prije poetka ljetnih praznika neprimjetno je napustila
zemlju i prikljuila se odvjetnikoj firmi u Dublinu gdje joj je prijatelj prijatelja njezina oca
naao mjesto.
To je bio svijet iz kojeg je, na moju sreu, do nas godinama dopirala samo uznemirujua
jeka i tek bljesak neke nesree. Svi smo na neki nain s tim odrasli i bili zaplaeni. ak i onda
kad bi u svemu tome povremeno bilo crnog humora. Eto, sjetih se mlade ene Nelije iji mi
je otac, ugledni kardiolog, meu prvima ponudio vei posao netom sam se zaposlio u prvoj
tvrtci. Trebao sam napraviti projekt kue za Neliju i njezina supruga (nezanimljiv mladi
ovjek vrsto pod njezinim lijepim palcem). Vrlo tijesno smo suraivali budui da je ona
vodila cijeli projekt. Razmaeno, ali vrlo privlano derite. Bila je toga itekako svjesna, kao i
svog tijela, posebno za ljetnih mjeseci. Ne sjeam se kako je na razgovor skrenuo na bol i
patnju, ali poela je priati to je sve pretrpjela dok je bila mlaa. Posebno kad je u prethodnoj
vezi naletjela na svog tadanjeg zarunika i uhvatila ga u flagrantnom odnosu s djevojkom
crne puti. To je gotovo unitilo njezin ivot. (S crnom djevojurom, Steve!jo uvijek ujem
kako vriti. Moete li vjerovati? S crnom djevojurom!) Mjesecima nakon toga, uvjeravala
me je, morala se kupati i do tri puta dnevno samo da bi se oistila od te uspomene. to se
mene tie, u kratkoj pojavi umiljate Nelije u mom ivotu najgore je bilo kad me je na raun
svoje patnje pokuala uvui u krevet, to sam izbjegao najboljom taktikom koju sam imao pri
ruci. Kako bi se danas ponaala da se sretnem i suoim s njom? (Sa mnom, Nelija? S
crnugom?) Sve ove godine uvijek je iza svega postojala svijest o njima i nama. A danas,
odjednom, postao sam jedan od njih.
U kovitlacu misli koje su mi se motale po glavi, jedna se nametnula ispred ostalih, a
odnosila se na potrebu razgovora s Carlom. Moram s njom porazgovarati, uti joj glas, stisnuti
se uz nju da me smiri. Posegnuo sam za mobitelom na staklenom nonom ormariu i
nesvjesno nazvao njezin broj u redakciji. Ona je na sastanku, rekla mi je uljudno djevojka na
centrali, melodinim glasom. Hoete li ostaviti poruku? Na trenutak sam razmiljao, a onda
odustao. Na neki nain i ovo je donekle olakanje. to bih joj rekao da sam je dobio? to bih
rekao a da ne bude neumjesno?
Unato svemu, taj neuspio jutarnji poziv natjerao me je da razmislim to uiniti. Ovdje se
ne mogu skrivati, premda nemam ideju kako postupiti.
Ostavio sam iza sebe sigurnu luku sjeanja na moje i Carline vlane tragove i izaao u
hodnik. Uhvatio me je udan osjeaj da naputam jedan prostor i ulazim u neto sasvim
drugo. Tu radikalnu promjenu mogue je poistovjetiti sa snom, kao da prolazimo kroz
ogledalo. Grevito se drim svega to mi je dobro poznato: kue na tri nivoa sa svim
prekidima koje sam pomno isplanirao, strateki rasporeene razine s vodom, malog travnjaka
pod visokim staklenim krovom, mozaika, ploica iz Meksika, nekoliko velikih Carlinih urni
plave boje, slinih grkim amforama.
Zaustavio sam se blizu prizemlja da provjerim gdje se nalaze ene. Alida je u kuhinji (u to
nema sumnje, buno uz zveket lonaca radosno je davala na znanje gdje se nalazi u svakom
trenutku). A Slike? Ona se zna pritajiti, a kad je u pokretu, uje se samo um njezinih stopala.
Nekoliko trenutaka potom zaista zauh taj senzualni zvuk golih tabana u dnevnoj sobi.
Vjerojatno se uputila okupati se u bazenu. (Pitam se kupa li se gola kad nismo kod kue?)
Odolio sam nagonu da provjerim. Ne mogu si dopustiti da me otkriju u ovakvom stanju.
Zamisli da naleti na nepoznatog crnca u kui? Bi li smjesta aktivirala alarmni ureaj kako smo
je nauili? Moda pozvala policiju ili zatitare?
Nisam se vie drao ograde i brzo se kradom spustih niz zadnje stube. Na zadnjoj ugledah
sebe u ogledalima postavljenima na suprotnom zidu u potpuno ravnoj liniji. Izmeu ogledala
ostavljeni su otvori u zidu kroz koje se moe baciti pogled na druge prostorije i dijelove vrta
straga, to je ponekad oteavalo orijentaciju. Pitam se jesam li u kui ili vani? Ovdje ili ondje?
Moe se izgubiti kao u Escherovu crteu, to je mnogo sloenije nego starinski trompe loeil
(slika koja ima za cilj stvoriti iluziju predmeta u perspektivi).
Izbjegavam kuhinju, urim se prema pokrajnjim vratima s desne strane i ulazim pravo u

40
prostranu garau, otvaram vrata svijetlocrvenog Porschea i. skliznem na sjedite. Kad se
muklo, umirujue rezanje motora oglasilo, pritisnuh puce, pod se okrene oko svoje osi, auto se
nae pred vratima garae, koja se istodobno otvaraju, i izaoh van. Malo dalje skrenuh lijevo,
mirno iza sebe ostavih pokrajnju ulicu i ukljuih se u promet na aveniji koja vodi dolje prema
moru. Odatle nastavih voziti skoro automatski, ali danas primjeujem kako sam maksimalno
koncentriran na svakoj krivini, na svakom semaforu, svakom prijelazu u drugi trak - na sve
to bi me sprijeilo razmiljati o onom to se dogodilo i to e se jo dogoditi za vrijeme
sastanka na gradilitu. To moe biti kraj moje karijere.
Sasvim je mogue da me Gerald i Derek uope ne prepoznaju. Jo gore e biti ako me
prepoznaju.
eludac mi se grio kao da sam progutao hladnu kau. Moda bi bolje bilo vratiti se
natrag, nazvati Carlu ili svog pomonika u tvrtci na Dunkley Squaru i zamoliti da otkae sve
sastanke do daljnjega, dok ne promislim to mi moe pomoi oko ponovnog suoivanja sa
svijetom. Svijet se nepovratno izmijenio jer vie nisam to sam bio.
Ali tko zna to sam sad i to sam bio? Moda se moja memorija sruila kao na tvrdom
diska u raunalu, i to u najgorem trenutku.
Kako inae objasniti, ovdje i ba sad, tko sam i to sam bio? Jesam li bijelac u crnoj koi?
Ili crnac? ime se razlikuje crnac? U biti, ima li razlike? Zavisi li to o tomu tko zaista jesi
ili o tomu kako te drugi vide? Jesam li odreen svojom vanjtinom (mojim odrazom u
ogledalu) ili sam unutra i sam sebi crn? Ili je ovo tek dio halucinacije vremena i zemlje u
kojoj ivimo?
Skrenuo sam s Main Roada u sporednu ulicu, odmah iza talijanske delikatesne radnje
Giovanni. Jedan moj prijatelj u toj ulici ima atelijer. David le Roux. Slikar. Mogao bih svratiti
na alicu aja. Zato ne na viski? Moda mi pomogne u traenju izlaza iz moje dileme ili bar
predloi objanjenje za Geralda i Dereka. On je umjetnik. Siguran sam da e razumjeti.
Ali kako biti siguran? Tko je taj meu milijunima ljudi ove lude zemlje tko zaista moe
razumjeti to mi se dogodilo i to se u ovom trenutku dogaa?
Pronaao sam mjesto za parkiranje i ugasio motor. Sjedio sam nekoliko minuta a da se
nisam pomaknuo. To nije za preporuku u ovom gradu. Na stupu uline svjetiljke, nedaleko od
auta, pie na naslovnoj stranici novina:
MINISTAR ZA SIGURNOST IZJAVIO: BIJELCI KOJI SE JADAJU TREBAJU
NAPUSTITI ZEMLJU
Sjetio sam se fotografije ovjeka koji nedavno na novinskoj naslovnici pokazuje, uz
osmijeh, svoje neravne zube svijetu koji oito ne razumije. Tupi pogled, neuredni uperci
brade nalik kukuruznom polju u pokrajini Free State u vrijeme velike sue.
Netko pokuca na prozor mog auta. Neki pijanac opasno se naslonio na auto jako maui
rukama da privue pozornost. Zateen na trenutak, pomislio sam na lice s naslovnice. Ali ovo
je lice bijelog ovjeka. Podbuhlo, iskrivljeno i oronulo, nedvojbeno bijele boje, podliveno
krvlju, sa svijetlim plavim oima. Boje bie. S naporom se pribrah i promrmljah: Bjei!
Nastavio je mlatarati rukama. Uhvatio se kvake na vratima auta.
Odjebi! povikah i bijesno upalih motor.
Izgubio je ravnoteu i posrnuo pokuavajui se skloniti s puta. Budui da se vie nije
naslanjao na auto, teko se odrao na nogama.
Vi jebeni ljudi, mislite da moete voziti fina kola i uzeti ovu zemlju pod svoje! jedva je
uspio riknuti od bijesa. A onda, nakon to je jo jednom dreknuo iz sve snage, iznenada se
presavio i povratio okrenut prema meni. Sivkastoljubiasta masa zapljusne vrata. Uz kripu
kotaa odjurih izvan njegova dometa. Uspio sam jo vidjeti kako posre unazad nekoliko
koraka i stropotava se na ulicu. Uz bijesno oglaivanje sirene jedno auto u prolazu jedva ga
mimoilo. Drui od bijesa, nastavili voziti do sljedee ulice, skrenuh lijevo i ponovno
produih nizbrdo. Nemam izbora. Moram se suoiti s onim to dolazi.

3.

ekali su ispred zgrade koja se posvuda rairila, poduprta skelama, nalik kosturu nekog

41
dinosaurusa ija je rekonstrukcija izloena u muzeju. Obojica su imali na glavi ute zatitne
kacige. Duboko uzdahnuvi, otvorih vrata i izaoh iz auta spreman suoiti se s njima na
estokoj sunanoj svjetlosti. Gerald, poduzetnik, jo uvijek se drao hlada ispod zakrljala
stabla syringe koje su buldoeri prilikom pripreme zasad ostavili na miru. Izvadio je iz usta
napola popuenu cigaretu, ugasio je zgnjeivi je nogom, ispravio cvjetnu leptir-kravatu koju
obino nosi sa utirkanom bijelom kouljom i izvadio maramicu da obrie elo na kojem su
kapljice znoja upijale svjetlo na njegovoj tamnoj koi. Derek, direktor projekta, prie velikim
koracima, sav nabrekao u safari odijelu, nalik ueniku koji je pretjerano narastao za svoje
godine. Kao i uvijek, veselo isprui ruku dok je jo bio udaljen desetak metara. Koliko znam
iz dosadanjeg iskustva, bit e to vrst stisak ruke kojim eli iskazati reputaciju uspjela
lokalnog ovjeka, na razini slave koju je imao prije petnaest godina na portskim stranicama.
Zdravo, prijatelju, rikne po obiaju ivahno. A onda, zgrabivi moju ruku velikom
preplanulom apom prekrivenom plavim dlaicama, odjednom zastane kao gromom pogoen.
Koji ti se to kurac dogodio? upita.
Tu smo, pomislih. Pokuah, to sam mogao mirnije, izdrati njegov pogled pun
zgroenosti.
Tek tada sam shvatio da on ne bulji u mene, ve u uprljano staklo crvenog Porschea.
Netko je zamijenio tvoje auto za zahodsku koljku!
Neka smrdljiva pijanica, promucao sam, jo uvijek u oku.
Drao me je i dalje za ruku - bojao sam se da e se potpuno ukoiti i da u osjeati samo
mravce - okrenuo se i preko irokog ramena pozvao jednog poslovou:
Bennie! Neka jedan od mladia oisti ovaj jebeni auto!
Nema potrebe, promrmljah i namjeteno se osmjehnuh. Na moju sreu, otraga prie
Gerald i prikljui nam se. Nije li se u jednom trenutku lecnuo na Derekov rjenik? Vjerojatno,
u ovakvoj prilici ima i previe iskustva da bi reagirao, za razliku od mene poetnika. Nakon
to je obrisao lice, poprimio je, kao i uvijek, izgled dotjerana i uspjela ovjeka. Dobro jutro,
gospodine, ree i uhvati moju ispruenu ruku. Drago mi je to vas vidim. Kako se ini,
imamo neto interesantno za vas.
Ide li sve kako treba? upitao sam, jo uvijek s naporom.
Mislim da se pribliavamo roku, rekao je. Derek mi kae da ih novi poslovoa gadno
tjera.
Ni rijei o mom izgledu. Kao da se nita neobino nije dogodilo. Unato tomu, moja je
ruka, kao to sam na tren mogao provjeriti, iste boje kao i njegova. Isto tako crna, kao to bi
rekli u Junoj Africi, kao to je Derekova bijela.
Nije mi jasno to se dogaa; jesam li za njih uvijek bio crn? Ili jo uvijek u meni vide
bijelca? Ili se samo iz pristojnosti pretvaraju? Ili jo uvijek obmanjujem sebe? Kako bilo da
bilo, u tom trenutku meni je to odgovaralo. Ali, to jo uvijek ne rjeava tajnu. U najmanju
ruku doprinosi mojoj zbunjenosti.
Posebno sam svjestan nekog udnog osjeaja koji me cijelo jutro ispunja neim sasvim
novim. ini mi se kao da promatram ne samo dvojicu pratitelja, ve i sebe samog, kao da
glumim u komadu iji sam istodobno i redatelj. Svjestan sam - ne mehaniki i pasivno, ve
kao kritiar - svakog pokreta to ga napravim, svake rijei koju izgovorim. Reklo bi se da
svakom rijeju, svakim pokretom riskiram odati sebe. Na sveuilitu smo Martin i ja bili
predani lanovi kazaline sekcije. Kao studenti sudjelovali smo nekoliko godina zajedno u
kazalinim turnejama, sve dok na studij nije postao previe zahtjevan. ak sam se
zainteresirao da piem za kazalite i napravio nekoliko pokuaja. Jedan komad, koji nikad
nisam napisao, dugo me je proganjao. Radilo se o skupini prijatelja koji su bili pozvani na
neku zabavu. Kad su stigli u kuu svog domaina, svatko iz skupine trebao je izvui iz eira
ime jednog od gostiju. Cijela ideja svodila se na to da je tijekom veeri svatko od prisutnih
duan odglumiti osobu ije je ime izvukao iz eira. Bila je to prilika ili izazov da se kroz alu
pokae koliko dobro poznajemo tu osobu, to o njoj ili njemu mislimo ili kakva je u dubini
due, pa ak i da budemo prema njoj satirini ili pakosni. S pravim izazovom, koji je izazvao
neku vrstu egzistencijalne tjeskobe, suoio se jedan sudionik na zabavi kad je izvukao svoje
ime i tako bio prisiljen odglumiti samog sebe. Ba pred takvim iskustvom naao sam se na

42
ovom gradilitu. Neminovno, nisam vie onaj Steve koji sam cijeloga ivota bio bez ikakva
napora. Sad sam osoba koja se treba pretvarati da glumi Stevea. Moram pokuati doarati sve
ega se sjeam o toj osobi, sve to mi doe na um, zatim prikazati kako sam ga shvatio i tako
komunicirati s dvama poslovnim drugovima koji niega nisu svjesni. Moram ih uvjeriti da
sam Steve. Moram uvjeriti sebe da sam Steve. Ne ide to ba samo od sebe jer u svakoj prilici
otkrivam kako zapravo ne poznajem tu osobu tako dobro kako sam mislio, svakako
nedovoljno da uvjerljivo odglumim njegov ivot, ponaanje, razmiljanja, njegovo postojanje.
Moram na tome uporno raditi. to im vie izgledam uvjerljiv - to vie izgledaju uvjereni i
sebi izgledam uvjerljiviji, a to je posljedica njihove reakcije na moju glumu - to vie postajem
svjestan koliko treba uloiti napora u pokuavanju da uvjerim sebe da ih uspijevam uvjeriti
tko sam, odnosno da sam ono to nisam. to mi uvjerljivije pokazuju da mi zaista vjeruju, sa
sve vie malodunosti dvojim oko tog uvjerenja, jer moda oni samo uvjerljivo glume
pokuavajui me uvjeriti da nisu prozreli moju prijevaru. Moda se svojom glumom isto tako
dobro pretvaraju kao i ja. Ili bolje od mene.
Neki radnik donio mi. je utu kacigu, kakvu i oni nose na glavi, a onda je s vjedrom vode
u ruci produio prema mom autu i dao se na pranje uprljanog prozora. Krenuo sam u
inspekciju zajedno s Geraldom i Derekom. Dok obilazimo gradilite, daju mi informacije da
bi me upoznali sa stanjem. Postavljam pitanja i dajem primjedbe. Na svoje olakanje barem,
otkrivam da sam, iako po izgledu nisam ista osoba, jo uvijek arhitekt koji sam bio. (Zato bih
trebao pretpostaviti da sam promjenom boje postao druga osoba?) Tu i tamo zaustavljamo se
radi usporedbe planova i pravljenja biljeaka. Jednom ili dvaput dolo je do stanke kad sam
ustanovio odstupanje od moje specifikacije, zatraio sam objanjenje, dao primjedbu, izrazio
nezadovoljstvo ili iznenaenje, pokazao zabrinutost ili bojazan. to smo dalje ili, sve ee
su se ponavljale stanke. Nestala je ona oputenost naih prethodnih susreta kojih se sjeam.
Moda smo svi postali jo vie razdraljivi nego inae. Razlozi mogu biti razliite prirode:
zbog toga to je ponedjeljak ujutro ili zato to je nakon vikenda teak povratak rutini, a moda
i zbog borbe s ostatcima mamurluka. Osim ovih injenica - ipak se na kraju sastajemo svakog
ponedjeljka ujutro - danas je u jednadbi bilo i drugih varijabli.
Vrlo su istanane, u poetku skoro nezamjetljive, tako da nisam siguran koliko su
vjerodostojne ili tek postoje u mojoj mati. Meutim, dok nastavljamo s obilaskom, kao da
postaju vee i sve tee, iritantnije. Dok postajem svjestan da su moje misli sve vie
zaokupljene njima - ili moja percepcija o njima postaje sve otrija, a kroz njih i percepcija
samog sebe - one ostavljaju sve vei trag u mojoj glavi. Primjerice, uvijek sam se dobro
slagao s Derekom zato to krupni ljudi nalik medvjedu, pogotovu ako su slavni kao vrhunski
igrai ragbija, obino kod mene izazivaju osjeaj dobrodunosti i drugarstva. Doe mi da ih
lupnem po leima ili miiima, makar samo metaforiki. Skoro uvijek imaju kod mene puno i
neposredno povjerenje. Meutim, kao da sam danas malo vie rezerviran prema Dereku, kao
da gubim strpljenje. Ovaj put njegovi izrazi oduevljenja nemaju kod mene dobar prijam.
Umjesto toga poinjem sumnjati da svojim razmetanjem vjerojatno pokuava zatakati
povrno uraen posao. ini se da nisam spreman, kao u prolosti, ulizivati se zbog dobrih
odnosa. Zato to sam danas crnac. (Zar nisam?) Ne mogu dopustiti da se sa mnom ponaa kao
gazda, da koristi bijelu boju svoje koe kao ispriku, iskazuje superiornost koja se sama po sebi
podrazumijeva ili dri moju crnu put znakom podreenosti. Stoga postavljam pitanja, mnogo
detaljnije nego inae (kako bih bio siguran), zbog ega je uinio neke stvari - odnosno
promijenio, iako samo neznatno, odnos pijeska i cementa u buci, uklonio potporanj za skelu
nekoliko sati ranije nego to je doputeno - a nakon njegove ljutite reakcije smjesta sam
postavio zahtjev da se neki radovi ponove od samog poetka. Ako je netko odgovoran za
kontrolu, onda sam to ja.
S Geraldom sam uvijek ima korektne odnose budui da sam ga potovao kao poduzetnika,
ali nisam mu doputao odstupanje od specifikacije radi smanjenja trokova ili lakeg naina
izvoenja. Meutim, danas sam skloniji raspravljati o njegovim odlukama (iako sam i sebe
iznenadio svojim ponaanjem). U jednom trenutku - prvi put otkad suraujemo - planule su
rijei. Podignuvi glas, dao mi je na znanje da je on odgovoran za cijeli projekt. Na kraju
krajeva, radi se o njegovu novcu i konana odluka e biti njegova. To me je razbjesnilo. Mene

43
je izabrao za arhitekta, odgovorio sam, i ne moe se sad prepirati oko mojih instrukcija. To ne
mijenja injenicu da je ovo njegov projekt, bio je uporan. U tom sluaju, rekao sam mirno ali
odluno, neka bude po njegovu, ali izgubit e na vremenu i novcu. Bio sam spreman smjesta
napustiti projekt i na imenovanje novog arhitekta, pod uvjetom da mi se isplati cijeli honorar s
penalima prema klauzuli 73.2(c).
Dok je rasprava trajala, u meni je tinjao neki osjeaj kao da je sve ovo gluma, kao da sa
strane promatram kretnje ove dvojice i - to me jo vie zbunjivalo - vlastite kretnje.
Nedvojbeno, stekao sam nelagodan dojam da je, iako glumci dobro glume, sam komad lo.
Netko bi ga trebao ponovo napisati.
Ukoliko, bez obzira na buku i bijes, u svemu ovome nije ba gluma najvanija.
Kad sam konano otiao - mnogo kasnije nego to sam planirao - bio sam svjestan jedino
duboka nezadovoljstva. Ako su moje poetne sumnje potpuno neutemeljene, na kraju krajeva,
zar nisam preivio prvu kunju? Nita posebno nisam postigao niti dokazao. Sjebao sam dobre
odnose koje sam imao s voditeljima projekta. Rastali smo se, samo na prvi pogled, ako ne kao
prijatelji, onda barem kao dobri kolege. Ipak, neto se izmeu nas promijenilo, izgubilo, nae
uzajamno povjerenje pretrpjelo je udarac.
Uhvatio sam kvaku na vratima automobila - isprljani prozor bio je oien, iako su se
zadrali neki tragovi - zaustavio se i krenuo (stani, broji do dva, okreni se, ne zaboravi povui
lijevu nogu unazad ili e sve ispasti nespretno). Jo uvijek su stajali, kako sam ih i ostavio, na
glavnom ulazu izduene sive zgrade okruene skelom. S kacigama na glavi bili su slini
ljudima od lego kocaka. Podignuo sam ruku u znak pozdrava. Nisu reagirali. Jebite se onda,
pomislio sam ulazei u auto.
Barem sam svladao prvu prepreku. Mogu se suoiti sa ostalima.
Znao sam itekako dobro da me oekuje, ono najtee. Moram se jo uvijek nai oi u oi s
obitelji. Moram se suoiti s onim to sam jutros doivio u ogledalu.

4.

Ostao sam neko vrijeme sjediti u autu. Prvo mi je palo na pamet nazvati Carlu. Da bih
mogao preivjeti ovaj strani dan, njezina potpora mi je sad bila vanija nego prije. Pritisnuh
njezin broj na mobitelu. Prije nego to sam ga aktivirao, ruka mi zastane. Je li pametno u
ovom trenutku izlagati se opasnosti razgovarajui s njom? Kako joj objasniti to se dogaa
kad ni sam nisam na istu?
Pokuavam se sabrati, ali nita pametno mi nije dolazilo na um.
Sjeam se svoje prve reakcije pred ogledalom. Bio je to sram. Zbog ega? Nikako zbog
toga to sam crn, ve to se nisam prepoznao u ogledalu. U ogledalu nije bilo niega s ime
sam se mogao identificirati, ak ni prepoznati. Takoer i zbog otkria da to vie nisam ja. Da,
o tome se radi. Nisam u sebi nita naao na to bih se mogao osloniti. Ako se vie ne mogu
prepoznati, onda na ovom svijetu ne mogu oekivati da ita znam. Upravo sam poeo traiti
potvrdu tog otkria.
Ne mogu se jo vratiti kui, barem ne odmah. Carla najvjerojatnije nije ondje jer
ponedjeljkom u redakciji uvijek Ima mnogo posla. Ne oekujem je prije pet popodne, ili tu
negdje, ali ne mogu riskirati. Barem ne prije ruka, kad Alida odlazi. Djevojice se nee
vratiti prije etiri sata jer obino ostaju u koli dok ne zavre domae zadatke pod kolskim
nadzorom, a nakon toga imaju lekciju iz glazbe. Na Silke ne treba obraati pozornost, ona se
kree nekim svojim tajnim putovima i obino me izbjegava. I, uz to, u ovom trenutku kua je
mjesto gdje vreba opasnost.
Ako nemam povjerenja u samoga sebe, moram ga potraiti vani, izvan sebe. Odmah sam
znao kamo treba ii.
Ponitio sam poziv Carli i upalio motor. Skoro mehaniki okreem kola prema Waal
Drivu da napustim grad, obilazim planinu i vozim dalje prema predgraima s june strane
grada. Nakon toga nastavljam prema Paradise Roadu i dalje prema Claremontu. Iz blizine ta
velianstvena zgrada ak i planinu baca u sjenu. Bez ikakve sumnje, Claremont Heights dosad
je moje najvee djelo. Svaki put u posljednje tri godine, kad god sam imao briga, bio

44
uznemiren ili sumnjao u neto, kad je mom samopouzdanju bio potreban poticaj, dolazio sam
na ovo mjesto. Ima neega skoro biblijskog u nainu kojim me ova zgrada proima, iri svoja
orlovska krila nada mnom, doekuje me s dobrodolicom, nudi mi utjehu. Ona je puna
dostojanstva, odaje strahopotovanje, velikoduna je i neobuzdana, ona je uitak. Po mom
miljenju, ni u kom sluaju nije babilonska kula, kao to su je nazvali neki kritiari, ni Fort
Knox ili Gormenghast, niti je u rodu s Guggenheimovim muzejom u Bilbau, uskrslim
hramom Maja ili Angkor Watom, niti je dekor iz filma Pljakai izgubljenog kovega ili Rata
svjetova. Vie od bilo koga drugog, inspiraciju sam dobio od Eschera. Svaki put kad ovdje
doem, ispuni me nadahnuem. Osjeam se kao dijete koje je upravo uspjelo sastaviti svoj
prvi Legoland. Ona me tjera na smijeh. Ona me tjei, smiruje, sokoli.
Parkirao sam nedaleko, u stranjoj ulici, jer vie volim prii pjeice nego kolima (iako je i
kolima isto tako pravo zadovoljstvo).
Stotinjak metara od sjeverozapadnog ulaza, gdje obino dolazim, grupica beskunika
stisnula se na ploniku, bacaju kocku, piju jeftin alkohol iz boca umotanih u novinu, pue
marihuanu, svaaju se, smiju, psuju na sav glas. Znai, vratili su se. Nisam ih viao neko
vrijeme. Vjerovao sam da sam ih konano uspio rastjerati. Posluio sam se pouzdanim trikom
kojemu me je jednom nauio neki kolega. Jednog popodneva, doveden do oaja time to su se
smjestili tako blizu moje ulice, zbog njihove galame, smea koje su ostavljali za sobom,
pijanevanja na ploniku, pianja i sranja na javnom mjestu, priao sam im blie, malo se
motao naokolo, a onda unuo na plonik kraj njih, ponudio ih ipsom iz velike vreice i
zapoeo razgovor ne gledajui nikoga posebno, kao da razgovaram sam sa sobom. U poetku
se razgovor odvijao s prekidima, dok boca konjaka nije konano svima razvezala jezik.
Drugari, stanujete li u blizini?
Poeli su se gurkati, podbadati i udarati po slabinama, a onda se jedan javi oklijevajui i
potvrdi da stanuju u blizini.
Dugo ste ovdje? nastavili dalje.
Tako nekako, moe se rei.
A zato pitate?zarea jedan mladi gledajui u mene bijesno i sumnjiavo krvavim,
poutjelim i usahlim oima.
Zanima me povijest ovog kraja.
Kakva povijest?
Nepovjerenje se moglo razaznati u njegovim rijeima koje je izgovarao s tekoom.
Vidite, elim neto saznati o starim vremenima.
Zbog ega?
Ovog puta pitanje je postavila jedna ena. Imala je klasino trokutasto lice pripadnika
naroda Khoi, s puno modrica i natueno kao isueni avokado, naborano vie od alkohola nego
od godina. Iako joj je bilo tridesetak, izgledala je kao da ima devedeset godina. Bila je bez
ijednog zuba. Njezina haljina, ili, bolje rei, ono to je ostalo od haljine, otkrivala je pogledu
jednu sisu naboranu i zguvanu kao smea papirnata vrea, dok je oljutena, tamnoljubiasta
bradavica bila nalik glavi nekog gutera.
uo sam da je u staro vrijeme, ba ovdje gdje se sada nalazi ova zgrada, postojalo
groblje. Kau da je tu bilo na stotine grobova.
Nestali su prije nego to sam zavrio postavljati pitanja. Prije nekoliko trenutaka svi su
bili na tom mjestu, zurili u bocu konjaka i vreicu ipsa, a malo potom, svi su isparili. Bez
rijei, bez glasa. Otada ih nitko iz te zgrade nije vie vidio. Tek su nedavno opet primijeena
nekolicina iz tog plemena, vjerojatno novopridolice koji nita nisu znali o prolosti.
Prava ironija lei u tome to moja pria uope nije bila lana, za razliku od iskustva mog
kolege. Na samom kraju iskopa zemlje za duboke temelje otkrili smo na gradilitu nekoliko
grobova koji nisu bili oznaeni. Kad mi je to poslovoa javio mobitelom, stegnulo mi se srce.
Jedva dvije godine prije toga isto se dogodilo nekom poduzetniku u Green Pointu kad je
iskopom izaao na vidjelo izvjestan broj grobova robija iz prvih godina kolonije. Grupice
povjesniara, arheologa i konzervatora iskoristili su priliku i smjesta su svi radovi bili
privremeno obustavljeni sve dok nisu obavljena opsena ispitivanja. Trajalo je pretjerano
dugo. Prepao sam se da se isto ne dogodi mom projektu u Claremontu.

45
 To ne znai da podcjenjujem vrijednosti povijesnog istraivanja. Kao i bilo tko drugi,
imam istinsko razumijevanje za kulturnu batinu, ili kako to ve ele nazvati. Meutim, bili
smo u kripcu s rokom. Zima je bila neuobiajeno hladna i kiovita to je uzrokovalo este
prekide radova. Prisilna obustava zbog iskopavanja i ovjeravanje autentinosti starih grobova
ispod mog objekta mogli su nam zadati smrtni udarac. Izgubio bih ne samo nekoliko milijuna
od investitora, ve i sam projekt.
Preostalo je samo jedno rjeenje: svaki dokaz o grobovima trebao je nestati, doslovno,
preko noi. Poslovoa se s time potpuno sloio. Zbog otkria koje je dolo u zao as, izgubio
bih znatnu dobit. Do trenutka kad me je nazvao, samo su dva groba bila iskopana i tek
nekoliko radnika je to znalo. Vijeali smo duboko u no. Onda smo doveli buldoere.
Iskopavanje je zavreno s prvim tracima sunca. Nekoliko vrea ispunjenih ljudskim kostima
koje smo pronali, bile su ponovno zatrpane u na brzinu iskopani grob na samom rubu
zemljita koje je pripadalo zgradi. Ljudi koji su bili uvueni u ovu akciju bijahu bogato
nagraeni, ne zbog uklanjanja dokaza, ve stoga to su cijele noi bili voljni raditi da se posao
zavri u planiranom roku. Osim nas nekoliko, koji smo bili upueni u tajnu, nitko nije bio
nimalo pametniji. Mnogo poslije ule su se neke glasine i ja sam se ponudio ispitati stvar do
kraja. Dva groba na rubu zemljita bila su iskopana u tajnosti, nekoliko kostiju je dostavljeno
arheolozima iz UCT-a i prilikom male dirljive ceremonije dobili smo pohvalu zbog
potovanja prolosti nae zemlje. Zakljueno je da su ostatci nekoliko ljudskih kostura iz
neoznaenih grobova vjerojatno pripadali robovima koji su se nalazili u postaji za odmor, koja
se nekad zvala Papenboom, gdje su se zbog odmora i okrjepe zaustavljali putnici iz Cape
Towna na putu za Constantiju i okolicu. Na zidu u predvorju jedne zgrade postavljena je jedna
metalna ploica i to je bilo sve.
Ovaj dogaaj dobio je uzbudljivi nastavak. Tijekom prve godine nakon otvaranja objekta
poele su kruiti glasine o duhu koji se pojavljuje u suterenu i prizemlju jugozapadnog ulaza.
Bio je nalik na ostarjelo eljade raupane kose i zaputene brade, odjeveno na starinski nain.
Duh je nou lutao teturajui, jecajui, nariui uz mrmljanje, navodno u potrazi za
izgubljenim domom, prilazio je svima koje bi sreo i pokazivao put prema mjestu koje nisu
traili. U nekoliko navrata neki samaritanci traili su da ih odvede na to mjesto, a on bi ih
namamio da uu u lift koji je vodio do krova gdje bi ih pokuao nagovoriti da skoe s
dvadesetog kata u bezdan. Naravno, ove glasine nisu se mogle dokazati. Sad je to postala
jedna od gradskih legendi koja se esto spominje u provinciji Cape i znakovito doprinosi
reputaciji (a i financijskoj vrijednosti) mog stambenog objekta.
Kad sam danas ponovno ugledao beskunike, koji su se vratili nakon moda pet godina
odsutnosti, pala mi je na pamet ideja da pokrenem priu o starom groblju. Meutim, zbog
neega u njihovu dranju nisam se na to odluio. Nije vie bilo veselog i zluradog dobacivanja
kojeg se sjeam iz prolosti. Sjedili su mrzovoljno i zurili u mene s neskrivenim
neprijateljstvom. Kad sam promrmljao dobro jutro, pogledali su me mrko bez odzdrava.
Kad bih im priao s bocom konjaka, siguran sam da bi je odbili uzeti. Danas nisam bio
dobroudni bijelac koji im se pokuava ulagivati. Danas sam crnac; uspjelo sam se probio s
dna do vrha nae drutvene ljestvice, preskoio njih koji su nekad bili na sredini, a sad su
degradirani ispod mjesta gdje su nekad bili. (Kakva stara banalna istina: Juer smo bili
previe crni za bijelce, danas smo previe bijeli za crnce.)
Budui da mi beskunici nisu davali povod za ostanak, malo je bilo razloga za
zadravanje kod golemog stambenog bloka. Meutim, dosjetio sam se da imam jo malo
vremena za posjet kolegici Lydiji la Roux koja me je uvukla u drutveni projekt za
Khavelitshi. Od samog poetka stanovala je s muem, uiteljem i umjetnikom u ovoj zgradi
na trinaestom katu. Zajedno s Carlom izlazili smo uetvoro, uveer ili vikendom. Zapravo,
trebali smo doi kod njih ba te veeri. Nadam se da nee biti nezgodno svratiti, premda
sumnjam da e biti kod kue. Lydija je prepuna energije, ako se neto moe rei za nju. Mogu
dopuniti da je prilino zgodna i riokosa iako je po svojoj ljepoti njezina kosa manje upadljiva
i dojmljiva od Carline.
udnim sluajem (to smo otkrili kasnije) bio sam prisutan kad su se Lydija i David sreli
prvi put u maloj radnji specijaliziranoj za slikarski pribor.

46
 Poznavao sam Laubscherove, Lydijine roditelje u vrijeme kad se njihova radnja nalazila u
Long Streetu, prije nego to su se preselili u jednu uliicu nedaleko od Lansdowne Roada.
Njihova ki studirala je arhitekturu na Sveuilitu u Cape Townu. Bila je par godina iza mene,
ali smo se upoznali na sveanoj sjednici naeg odjela krajem godine i malo zatim poeli
izlaziti. Od samog poetka privuklo me je njezino ponaanje - nije trpjela niije gluposti.
Kruile su prie da je ak i svojim profesorima zagoravala ivot.
Drao sam je privlanom zbog portskog izgleda njezina tijela, podrugljiva izraza koji joj
se esto mogao primijetiti na licu, naina kako je nosila kosu zaeljanu u pletenice. Pa ipak,
to je odbijalo svakog mukarca koji bi pokazao imalo interesa za romantiku.
Kad sam joj prvi put predloio izlazak, nakon to smo mnogo puta zajedno ruali u
studenskoj kantini ili samo popili kavu uz sendvie na stubama Centlivres Buildinga,bez
uvijanja je upitala:
Zato?
Volio bih da pristojno ruamo. Izgleda nikad nemamo dovoljno vremena za razgovor.
Siguran si da eli samo razgovor?
Apsolutno.
U redu. Onda smo se dogovorili.
Bio je to prvi od mnogih zajednikih obroka. Uvijek je bila uporna u plaanju svog dijela
rauna, to sam u poetku drao uvrjedom, ali bilo je tako ili nema izlaska. Zaista je vrijedilo
s njom razgovarati. Nije pokazivala interes samo za arhitekturu. Pronicavo i izazovno sva bi
se unijela u razgovor o slikarstvu, kiparstvu i glazbi, a isto tako i o drutvenim temama,
apartheidu i njegovim posljedicama (po njezinu miljenju stvari su se odvijale presporo), ali i
pogoranju amerike politike, o burnoj tranziciji u Centralnoj Europi, lukavim Blairovim
zatakavanjima i bezbrojnim prilikama kad su Afriku iznevjerili Zapad i vlastiti lideri.
Veernji provod s Lydijom moda je bio iscrpljujui, ali uvijek vrijedan truda. Jedino kad bi
se razgovor poveo o ludiranju, kako je ona to nazvala, nije bilo napretka. Tek poneki dodir
usnama, ako sam je uhvatio na brzinu u trenutku nepanje, inae su nai izlasci uvijek
zavravali vrstim stiskom ruke (s nedokuivim izrazom njezinih oiju).
Sve se promijenilo jedne veeri, a da to nismo mogli ni naslutiti, dok smo oboje bili u
odsjeku. esto se tu nalazilo nekoliko studenata koji su ostajali raditi na svojim projektima i
pripremi materijala, ali te blaene veeri bili smo sami. Radio sam na jednom veem projektu.
Lvdija je dola praviti mi drutvo, to je bilo plemenito i stimulativno, ali isto tako i smetnja.
Sve to sam radio, pratila je s komentarom, ne samo zajedljivo, ve s otvorenim prezirom.
Neko vrijeme pokuao sam se suzdrati. Na kraju krajeva, ipak je bila mnogo mlaa od mene,
i, uz to, inilo se da me namjerava unititi do kraja.
To je trajalo sve dok nisam mogao vie trpjeti i dok joj nisam odrjeito rekao da zatvori
usta.
Pogledala me je zaprepateno.
Kae mi da zatvorim usta?
Tako je, rekao sam.
A mogu li pitati zato?
Zato to mi cijele veeri smeta i prekida me u poslu, a ja to vie ne mogu podnijeti.
Ne eli uti istinu?
Ne elim vie da mi dijeli savjete o stvarima koje uope ne poznaje.
Ispriavam se, rekla je Lydija ljutito. Kad vidim to veeras radi, imam dojam da si ti
taj koji nema pojma.
Lydija, pokuao sam se svladati ti si na treoj godini. Ako me namjerava stalno
ispravljati i vrijeati, to je zaista bezobrazno.
Steve, ja mislim da si ti prepun sebe, rekla je hladnokrvno. Netko te treba spustiti na
zemlju, inae e uprskati taj projekt.
A ti misli da si ti ta osoba?
Tako je. Po svemu sudei, nitko ti nema hrabrosti rei istinu. Pa ni sami profesori.
Dakle, tako. Ti zna to treba raditi, ti zna kako, jedino ti.
Nije tako. Ali, stalo mi je.

47
 Molim?
Nije mi drago vidjeti te kako neto upropatava, a moe biti znatno bolje.
Vie bih volio kad bi student tree godine zadrao miljenje za sebe.
Ti si, Steve, razmaeno derite. Neu ti dopustiti da se tek tako izvue.
Tko ti, dovraga, daje pravo da se dri genijem u arhitekturi?
Nisi ti ovdje jedini genij. Iako misli da jesi.
Daj, Lydija, prestani zujati! iznenada sam viknuo jer vie nisam mogao trpjeti njezin
bezobrazluk.
Ba to u i uiniti.
Lupnula je nogom o pod.
Zurio sam u nju bez rijei.
Spremala se odjuriti kroz mranu zgradu pravo u no. Meutim, na izlazu u hodnik
polako se okrenula. Vidio sam da je i sama izvan sebe od bijesa.
Steve, strano sam se u tebe razoarala, bilo je sve to je izjavila nakon due stanke.
Jo uvijek sam bio odvie bijesan da ita izustim.
Nikad ne bih mogla pomisliti da si toliko bez samopouzdanja da nee biti u stanju
podnijeti moju kritiku.
Po emu misli da si posebna?
Rekla sam ti, Lydija e mirno, stalo mi je do tebe.
to si to rekla? oito je prije nisam razumio.
Nije to poziv, odvratila je ljutito.
to onda eli?
Ne elim te uvrijediti ili podcjenjivati. Ali ako mi da priliku, barem ti mogu pokazati to
bih uinila da sam na tvom mjestu.
Zurio sam u nju stisnutih oiju. Onda sam stao u stranu.
U redu, pokai mi.
Slobodno daj primjedbe, rekla je ozbiljno i sjela na visoku stolicu ispred table za
crtanje.
Nije bilo savreno. U njezinoj skici bilo je nedostataka (to su nedostaci koji se mogu
oekivati od studenata tree godine, pomislio sam). Meutim, sama ideja bila je sjajna, mnogo
bolja od moje.
Kad je bila gotova, ostao sam dugo stajati iza nje, bez rijei.
Onda? upitala je na kraju i okrenula glavu prema meni.
To je..., bio sam spreman ocrniti je. Neto me je zaustavilo. Bistrina njezinih oiju.
Vraki si dobra, Lydija, rekao sam skromno.
Stavio sam ruke na njezina ramena. Onda ih, malo zatim, spustio na njezine dojke.
Bradavice su se pokrenule. Nije nosila prsluk ispod pamune bluze.
Stavila je ruke na moje ake.
Ne, rekla je tiho.
Da, rekao sam.
Bila je to vrsta i dobra veza koja je trajala dvije godine, dok se nije pretvorila u kratki
period olujnih sukoba koji su doveli do naglog kraja. Lydija je ostala trudna. Trebali smo to
predvidjeti; nimalo nismo pazili jer nismo mogli ni pomisliti da nae ljubavne igre ograniimo
neim to je prozaino. Oboje smo mrzili kondome. Istodobno, jedno dijete bi tada unitilo
nae ivote. Njezini roditelji, topli, plemeniti i dragi ljudi, bili su starinskog kova. Oni bi
inzistirali na braku. U najgoru ruku, to bije prisililo na prekid studija, ako ne i da se oprosti s
njim. Proveli smo bezbroj noi raspravljajui o tome. elio sam zadrati dijete. Obeao sam
da je neu ostaviti na cjedilu. Zajedno emo pronai neki izlaz. Morala je diplomirati. Takav
talent, energija i entuzijazam nisu smjeli ostati neiskoriteni. Meutim, Lydija je bila
neumoljiva.
Steve, ne mogu studirati i imati dijete. Nikako u ovom trenutku. Moda za nekoliko
godina, ali ne sada.
I to onda?
Ti to zna.

48
 Ne smijemo to uiniti.
Nemamo drugog izbora.
Neu ti dopustiti!
Steve, nisi ti taj koji odluuje.
Oboje smo bili u tome. Odgovornost je na nama.
Ali na meni je izbor.
Lydija, ne moe mi to uiniti!
Mora mi vjerovati.
Raspravljanju nikad kraja. Izgledalo je da e na kraju popustiti. Zatraila je vremena da
dobro o svemu sama razmisli. Pristao sam preko volje. Tri tjedna poslije skoro je izgubila
glavu. Ipak se odluila za abortus. Sama je odluila otii nekoj starici u Retreatu. Lydija je
poznavala nekoliko drugih studentica koje su ondje odlazile. Jedna ili dvije nisu dobro prole.
Ostale jesu. Ona nije imala tu sreu. Neto nije ispalo kako treba, krenulo je po zlu. Morala je
hitno otii na operaciju u bolnicu Groote Schuur. Tek poslije sam to saznao.
Jo uvijek mi nije jasno kako je to uspjela sakriti od roditelja. To to su oni u to vrijeme
otputovali u Europu, to su godinama planirali, ilo joj je, naravno, na ruku. Ipak sam se udio
to im nita nije rekla kad su se vratili, to se nikad nije pokolebala u svojoj odluci i to je sve
bilo mogue prikriti kao loe izvedenu operaciju slijepog crijeva.
Prolo je vie mjeseci prije nego to smo pokuali obnoviti nae druenje. Nismo vie
mogli biti ljubavnici. U trenutku slabosti, jedinom kojeg se sjeam iz tog mranog perioda,
izjavila je kako vie nee moi imati djecu. To je bila trajna posljedica muke kroz koju je
prola.
Na neki nain moda je to i dobro, nasmijala se prkosno, ali s grem lica. Sad se mogu
usredotoiti na svoj rad.
Meutim, ja se nisam mogao nositi s tim novim, tvrdim stavom i ostatcima gorine koja
se zadrala u njoj. Ipak smo postupno uspjeli uspostaviti neku vrstu oputena druenja. Bili
smo vie dobri kolege nego prijatelji koji zajedno neto dijele. Bio je to stvarno jedan od
najveih gubitaka u mom ivotu. Ako to ne zvui odvie melodramski, mogao bih zakljuiti
da se u meni smanjila sposobnost da se ljubavi predam bezuvjetno i estoko i da idem do
krajnjih granica kao s Lydijom. Dakako, vrijeme sve lijei. Slijedi proces zarastanja. Rane
postaju oiljci iju bol ipak osjeti za kinih dana. ivot ide dalje, kao to obino kaemo.
Nastavili smo svaki svojim putom. Kad je Carla ula u moj ivot, izmeu Lydije i. mene nije
ostalo otvorenih rana. Nikad Carli nisam priao to se dogodilo prije nje. Ponekad imam
dojam da sumnja, onako kako to ene naslute, da je bilo neega izmeu Lydije i mene prije
nego to se ona pojavila u mom ivotu. Ali, kako za nju nije bilo opasnosti, s vremenom je ta
sumnja nestala. Nije bilo potrebe prizivati ono to je mirno otilo u nepovrat. Tako smo
Lydija i ja mogli zajedno raditi ijedan drugom kritizirati rad bez udaraca. Uzajamno smo se
potovali. Carli nije bilo teko biti prijatelj s nas oboje. Najbolji od moguih svjetova, kao to
kau.
Onda je Lydija upoznala Davida. Od samog poetka pomislio sam da je toj vezi sueno
da pukne. Pa ipak, jo uvijek su zajedno. Sretni, kako se ini. Moda i zato to je to bio brak
bez djece. Moraju u sebi kopati da pronau dovoljno toga to se moe podijeliti.
Onog dana kad su se upoznali, otiao sam u Lansdawne Road da s njom popijem kavu.
Otac joj je uvijek kuhao dobru kavu. Bila je to mjeavina moke s Jave, Blue Mountainsa i jo
nekih vrsta koje je uvao za sebe. Vjerojatno je u mjeavini bilo i drugih sastojaka koji nisu
uobiajeni. Moda malo cimeta ili malice kore od narane? Ali, Barend Laubscher je odbio
bilo to odati.
Tog jutra sreo sam Barenda u ulici nedaleko od radnje i zapoeli smo razgovor. Tek kad
smo stigli pred ulazna vrata koja su bila irom otvorena - bio je bljetav, topli ljetni dan -
zauli smo unutra neko komeanje i prili blie da provjerimo o emu se radi. Ugledali smo
Lydiju iza banka kako estoko raspravlja s bunim, krupnim klijentom koji joj je, crven od
bijesa, prilazio ispruenih ruku kao da je namjerava napasti i zadaviti. Jedan drugi kupac,
bljedoliki tip intelektualca, spremao se umijeati neuspjelo pokuavajui pokretima bez
kontrole zgrabiti debeljukastog ovjeka iza lea, ali odvie srameljivo da bi bio od pomoi.

49
Barend i ja smo hitro uskoili izmeu Lydije i nasilnika. Oito zateen promjenom situacije,
ovaj se poeo povlaiti - mravi mladi jo uvijek je kradomice izvodio neke kretnje prema
njemu, kao netko tko pokuava odagnati pelu, ali se boji uboda - i to je bio kraj prie. Ako se
dobro sjeam, do problema je dolo zbog zamjene boja. Na svoj veseli i neposredni nain
Barend je smirio agresora. ak ga je pozvao na kavu s nama, ali on je to odbio i napustio
radnju jo uvijek mumljajui i zujei kao pela zateena u boci.
Budui da vie nisam bio raspoloen za kavu, ispriao sam se i takoer otiao ostavljajui
oca, ker i stranca koji je doao u radnju - oito je to bio dobronamjeran, ali slabaan mladi
ovjek - da popiju kavu zajedno. Moda nakon tjedan ili dva Lydija mi je rekla, zaudo
nevoljko i pocrvenjela lica, da se radi o slikaru, nekom Davidu la Roimi, i da njih dvoje...
dalje znate.
Tek kad smo oboje stupili u brak, Lydija s Davidom, a ja s Carlom, sve se smirilo u lako
isplaniran odnos etvero ljudi koji danas imamo. I tako, sad joj se vraam ovog vrueg i
vrelog dana u kojem sve izgleda ogoljelo i nedvojbeno jasno. Ne zbog poslovnog savjeta, to
nas je obino dovodilo u vezu, nego zbog alice aja u ugodnom drutvu. Naravno, danas
nisam ovjek koji sam nekad bio, ovjek kojeg je nekad poznavala, bez obzira kad je to bilo.
to bi se dogodilo te davne veeri u Centlivres Buildingu da sam bio crnac? Bih li se
usudio...? Bi li ona...? Kako li je sve moglo ispasti drukije. Moda sam danas doao u
Claremont Towers da to saznam. Zbog nekog uvjerenja da bih se smirio. S tog mjesta moda
mogu krenuti u potragu za sobom. A moda je i Lydija u stanju pomoi.
Istodobno sam bio svjestan da, ako i bude kod kue i moemo razgovarati, nitko osim
mene ne moe dati odgovor ili donijeti odluku. Sve je u meni i oko mene pokrenulo trajnost i
jasnou. Negdje moram otii. Ali kako? Kamo?
U ovoj zemlji biti ovjek crne koe danas nije isto kao to je bilo prije. U mnogo emu
(donekle) moda je drukije nego to je nekad bilo. Moda je to u moju korist? Ali i sama
pomisao mi zadaje brige. Nije to to moram otkriti. S tim nita nemaju ni korist ni teta. elim
saznati to znai biti ovjek crne koe. elim saznati to znai biti ja. U ovom trenutku barem
postoji mogunost - ili tek nada - da mi Lydija moe pomoi.
Zaustavio sam se ispred stana 1313, podignuo ruku i pritisnuo zvonce.

5.

Nita se nije dogodilo. Lydija nije bila kod kue. teta, ali trebao sam to odmah zakljuiti
jer je teko vjerovati da e sredinom dana biti kod kue.
Moram priekati do veeri. elio sam razgovarati samo o projektu. Zajedno smo ga
zamislili. Ne mogu se ak ni sjetiti kome je prvo ideja pala na pamet. Od samog poetka bio je
to zajedniki pothvat. U toj turobnoj zgradi Upper Campusa ve od prve veeri zajedno smo
poeli kovati projekte. Ponekad uz mnogo buke i prepiranja. Ali uvijek sa odreenim
potovanjem.
U osnovi plan je bio jednostavan. Pokuati ubrzati zaostale projekte stambene izgradnje
za crnako stanovnitvo poradi oite nesposobnosti vladinih organa da urade neto brzo i
djelotvorno.
Doli smo do zakljuka da nije mogue pokrenuti novi stambeni projekt tek tako (novcem
iz Skandinavije, Kine, Kanade ili neke druge zemlje), podignuti tisue kuica slinih kutijama
nakon to su pola novca posisali voditelji projekta, njihove ene s pajdaima, ministri sa
svojim enama i pajdaima, vritelji slubi sa enama i pajdaima, njihovi posrednici sa
enama i pajdaima, konzultanti sa enama i pajdaima. Naim prijedlogom ukazali smo na
potrebu izgradnje jednog zida. Dugog zida, vrstog zida s ugraenim elektrinim
instalacijama koje omoguuju napajanje strujom odreenog broja utinica. Isto tako potrebno
je bilo ugraditi cijevi za vodu i kanalizaciju za odreeni broj kuanstava. Tako se stvorila
mogunost da se na poziv dosele raseljene osobe iz divljih naselja i naspram tog zida izgrade
svoje kuice uz pomo naeg konzorcija, to nije bio poklon siromanima, ve oblik zajma po
uzoru na Yunusa Muhamada u Bangladeu. Isti model mogue je bilo ponoviti deset, dvadeset
ili stotinu puta u istom naselju ili na drugom mjestu.

50
 Te veeri, kad smo konano iznjedrili taj plan, poto smo popuili bezbroj cigareta i popili
mnogo viskija i drugog pia, ponovila se prigoda, kao i one davne veeri na kampusu, koja je
mogla zavriti najprije s ne, a potom s da i strastvenim voenjem ljubavi. Meutim, sada
smo ve postali zreliji i, nadajmo se, pametniji. Oboje smo u braku. Lydija s Davidom, ja s
Carlom. Osim toga, nitko nije bio sklon ili spreman zastraniti u braku. Danas je to jo
vanije. Ako sam ono to poinjem vjerovati da jesam, to me jo vie obvezuje nego prije. Na
kraju krajeva, razlog mora biti i moj narod iako nemam pojma tko su moji ljudi. Upravo
zato to ni sam ne znam tko sam.
Prestadoh zvoniti i okrenuh lea vratima. Uputih se irokim hodnikom prema dizalu. Stie
beumno. Na ovom mjestu sve radi besprijekorno.
Sputam se na prizemlje. Na trenutak mi doe da skrenem prema sjeverozapadnom ulazu.
Tko zna, moda naletim na starog Metuzalema koji se tu obino mota. No, danas mi je ve
dosta duhova s kojima se borim u sebi.
Vani su beskunici jo razbacani naokolo, kao rublje na ploniku, oko dvojih kolica
trgovakog centra do vrha ispunjenih stvarima koje su vjerojatno sve to posjeduju. Jedna
ena, s masnicom na oku kao prezrela ljiva, ui pokraj zida Claremont Heightsa, suknje
podignute do butina, i obilato mokri. Nastane neugodna tiina. Da bi je prekinuo, pokuavam
ih toplo pozdraviti: Momci, jo ste tu?
Oni samo bulje u mene. Dok prolazim pokraj njih, jedan iz gomile iznenada uzvikne:
Jou ma se swart poes! (Pika ti crna materina!)
Da se to dogodilo nekog drugog dana, vjerojatno bih jedva obratio pozornost. U
najboljem sluaju moda bi to samo izazvalo osmijeh na mom licu. Meutim danas, bez
nekog upozorenja, osjetih se potpuno razgolien. Danas je to ipak previe, mnogo vie od
dobacivanja koje se prakticira na ulicama Cape Towna jo od pradavnih vremena. Izgledalo je
ba upueno meni. Kao da tono zna kako me najvie moe povrijediti ili ojaditi. Ni to nije
bilo dovoljno. Upravo kad sam skretao iza ugla na putu prema kolima, zauh glas iz gomile
oronulih, smrdljivih tijela kako nekom glasno dobacuje:
ujte, ove crnuge danas se vladaju kao da im sve pripada!
Osjetio sam bubnjanje u uima. Nisam se mogao suzdrati. Kad sam se okrenuo prema toj
gomilici bijednih ljudskih stvorenja, pourie se ustati i, zauzimajui prijetei stav, ponu
podrugljivo dobacivati promuklim glasovima. Krenuh natrag prema njima. Nisam razmiljao
to u uiniti kad doem do njih, ali, lud od bijesa, bio sam spreman na sve. Poznavajui sebe,
u stanju sam baciti se na njih iz neposredne blizine i udariti bilo koga, bilo to. Jo od kolskih
dana nisam se fiziki razraunavao. Premda sam u nekoliko prilika bio sasvim blizu,
prevladao je razum, ili kukaviluk. Ovog puta inilo se neizbjenim i na to sam bio spreman.
Dok sam prilazio, podrugljivi i zajedljivi uzvici postajali su sve neskladniji. S druge
strane ulice prolaznici su se skupljali da vide to se dogaa. Nekolicina se pridruila sveopoj
dernjavi, ali u mom slijepom bijesu nisam mogao razaznati na ijoj su strani. Beskunici su
jo uvijek vjerovali da blefiram. Meutim, kad sam stigao do prvoga, koji je upravo
pokuavao ustati s ruba plonika, shvatili su da mislim ozbiljno. Njihovo podrugljivo
dobacivanje rasprilo se kao razbijeno ogledalo u mnotvo pojedinanih zvukova. Uhvatio
sam ovjeka, koji je bio najblii, za dronjavi kraj koulje i povukao ga prema sebi. Pao je na
zemlju cmizdrei od straha, dok su se drugi navratnanos povukli na sigurnu udaljenost kraj
oblinje zgrade.
Ag, molim te, ovjee, zajecao je jadnik leei u kanalu pokraj plonika. Molim te,
ovjee, nisam mislio nita runo, ovjee, nemoj uiniti neto nepromiljeno, molim te,
ovjee, jebi ga, ovjee.
Zakoraio sam unatrag kao da sam, igrajui ragbi za vrijeme studentskih dana, bio
spreman utnuti loptu meu vratnice.
Ostale skitnice uskoro su utihnule, a njihova galama pretvorila se u skoro neujnu
mjeavinu stenjanja i jaukanja.
Zaustavih se u posljednjem trenutku jer me je odjednom svladalo gnuanje. Prema ovom
klaunu ispred mene. Jo vie prema samom sebi.
Duboko sam uzdahnuo i okrenuo od nazovi-rtve koja je leala kao klupko jada,

51
skupljenih koljena, titei rukama glavu.
utni ga! utni ga! utni ga! uzvikivali su promatrai.
Iz pozadine su se pridruili i drugi glasove: Sramota! Foeitog! Prokleta crnuga! Poalji
ga k vragu, ja!
Ostavio sam iza sebe zgradu koja je bila ponos moje karijere i, ne okreui se, odjurio
prema uglu te se vratio svojim kolima.
Iza mene tajac. Kad sam skrenuo iza ugla, zauo sam divlje povike koji su se opet
prolomili - iako sam bio uvjeren da bi se, kad bih se okrenuo prema njima, ponovno sve
pretvorilo u jadno mumljanje.
Pritisnuo sam daljinski upravlja prema kolima. Kratki dvostruki zvuk sasvim me je
smirio. Ne ekajui, sjeo sam za volan i odjurio.
Samo ulicu ili dvije naprijed opet sam se zaustavio, ugasio motor i ostao sjediti pogrbljen
na mjestu vozaa, glave naslonjene na volan.
Uhvatila me je jaka glavobolja od gnjeva, zgraanja i bijesa.
A najvie od svega, od gnuanja. Osjetio sam krajnju sramotu. Koji me je vrag spopao?
to sam uinio? to bi Carla rekla da sazna za ovo?
Vei dio ivota proveo sam u Cape Townu. Poznajem beskunike, njihova zadirkivanja,
dobacivanja, neobuzdano po drugivanje i razuzdanost. Zbog ega sam onda danas puknuo?
Osjeao sam se prljavo. elio sam negdje se sakriti. Pobogu, samo elim otii odavde.
Zauvijek.
Ne tjei me to sam se uspio suzdrati u posljednjem trenutku. U biti nita nisam uinio.
Tog ovjeka sam samo dobro zastraio, nita vie. Itekako je to zasluio. Ipak, znao sam, ne
moe biti utjeha to to sam se uspio zaustaviti prije negoli je sve izmaknulo kontroli. U svemu
tome nije bila vana akcija, ili manjak akcije. okirala me je moja neoekivana spremnost na
nasilje. Taj viak nasilja koji sam naas bio spreman pokazati, odakle dolazi?
Pika ti crna materina! Svakodnevno se to moe uti na svakom uglu ulice. S dodatkom
crna ili bez njega (ili je ba ta rije vana?)
Ove crnuge misle da sve njima pripada. Pobogu, i to ba ispred moje zgrade. Zar ba to
nije najsmjenije? Smijeno do boli. Nita ne moe uzrokovati toliki osjeaj ponienja i
srama.
Podigoh glavu. Niz lice mi curi znoj, ruke se tresu na volanu kao da imam vruicu.
Ali taj ovjek, prokleto malo govno od ovjeka!
Ne, ne i ne. Ako je u tome bilo ponienja, jedino sam ja tomu kriv. Nitko drugi nije za to
odgovoran. I sve zbog onoga to sam jutros ugledao u ogledalu? to god mi se danas
dogodilo, nita me nije ostavilo bez rijei kao otkrie crne boje koe.
Ne mogu vie sebe ovako uvjeravati. Ovo ne mogu objasniti. Najmanje sebi. Za sada mi
ne preostaje nita drugo nego da se naviknem ivjeti s time.
Ba sam se s tim najmanje spreman pomiriti.
Ono to je sigurno, ja sam premoren. Posramljen. Prljav. Moram se odmoriti kod kue.
Moram neto pojesti. Nita nisam pojeo ni popio od jutarnjeg aja. Moram se okupati,
ohladiti, doslovno.
Moram se vratiti kui.

6.

Vozim prema kui, na najmanji pokret kola se pokoravaju mojoj volji, posluno reagiraju
i malo pomalo mi se vraa mir u dui. Jo uvijek sam gospodar situacije. Ovo je bilo tek
trenutano skretanje s puta, neugodno, ali skoro nevano podsjeanje na svijet koji je zauvijek
nestao. (Je li zaista tako?)
Vozim kao automat, bez razmiljanja, auto, klizei, zaobilazi planinu, sputa se prema
moru i ponovno penje prema simetriji i estetici mog orlovskog gnijezda.
Carlina auta jo nema u garai. U ovo vrijeme i Alida je ve otila kui.
Osjetio sam olakanje iako mi je jasno da je to samo privremeno. Barem u se malo
odmoriti. Osim ako je jo netko u kui i otkrije nepozvana gosta s kriminalnim namjerama u

52
vlastitoj kui!
Nakratko prestadoh razmiljati i uoh u kuu kroz garau. Na irokom ulazu u predvorje
nailazim na naeg maka Sebastiana, to je kratica od Johann Sebastian. Radi se o maku
kojeg smo nazvali po Bachu na iji roendan (21. oujka) nam se pridruio. Imali smo jo
jednog maka - Vivaldija, ali doivio je nasilnu smrt pod autom u prolazu. I tako Sebastian
mora podnositi este izljeve ljubavi cijelog kuanstva. Posebno od strane enskog svijeta.
Uvijek je spreman poigravati se, a kad odlui sudjelovati u igri, bez obzira na okolnosti,
nita ga u tome nee sprijeiti, U sjeanju mi se zadrala zgoda kad se Sebastian pridruio
Carli i meni u ljubavnoj igri. Nakon duge predigre, u trenutku kad sam bio spreman ui u nju
kleei izmeu njezinih rairenih nogu, odjednom sam postao svjestan nazonosti nezvana
gosta izmeu mojih nogu. Kad sam pogledao dolje, blizu mog nabreklog uda, ukazalo se malo
vragoljasto lice koje se guralo pokraj mojih testisa i puzalo potrbuke prema donjem dijelu
Carlina trbuha glasno predui. Oboje smo umrli od smijeha i tako se zavrila ta neobina igra
utroje.
To ne znai da je uvijek spreman biti sudionik u zabavi. Kao i ostale make, zna se smiriti
kad mu je dosta. Tad se sklanja od naeg udnog prozainog ponaanja i povlai u vie sfere
postojanja. Po svemu sudei, danas se ve povukao na mjesto gdje nema pristupa nama
smrtnicima. To je vie od arogancije. Postaje nedodirljiv i nedostupan. Kad sam unuo da ga
pozdravim, Sebastian je izvio svoja vitka, kao ugljen crna lea i frknuo na mene. To zaista
nikad ranije nije uinio. Bio sam povrijeen, zaprepaten, uvrijeen.
Sebastiane..! rekao sam njeno.
Ovog puta maak puhne na mene kao da sam nepozvan uao u vlastitu kuu, kao da sam
neznanac, prijetnja ili neprijatelj.
Pokuao sam ga imitirati predenjem, ali sam od sebe samo napravio budalu. Sebastian se
okrenu izvijenih lea i uzdignuta repa, a zatim se udalji ukoeno, elegantno, otmjeno i
dostojanstveno kao pijanac koji se pretvara da je trijezan.
Smijeno je koliko me je to pogodilo. Zaista sam se osjetio neprihvaenim, ak
odbaenim, i to na nain za koji sam vjerovao da nije mogu. Pa ti si moja maka, htio sam
rei, ovo je moja kua i sve ovo ovdje meni pripada. Tako se ne moe ponaati prema meni.
Sebastian je to ipak uradio.
Tko sam ja u biti?
Iako sam znao da e me to izjedati neko vrijeme, mogao sam se pretvarati da to nita ne
znai. Znao sam da bi u tome moja praznovjerna majka vidjela neki znak. Osjeao sam se
odista neugodno u svjetlu svega to se dogodilo tog nemirnog dana. Pun sam bijesa.
Je li Sebastian osjetio ono to su propustili Gerald i Derek? Ili su se oni samo pretvarali?
Jedino Johanna Sebastiana Bacha ne moe nadmudriti. Ako njegova reakcija - koja je bila
jasna da ne moe biti jasnija - znai da mi je ogledalo jutros pokazalo pravu istinu, kako u se
onda s time nositi? Nije li ovo neka komedija i kako u sve to izdrati? Ili je to stvarnost,
moja vlastita, nova stvarnost? to je to uinila od mene? Tko je to uinio?
Kad i kako u saznati tko sam ? Tko sam bio? Tko jo mogu postati?
U jednom trenutku poelio sam krenuti za makom. Moram neto izvui iz njega, bilo
potvrdu ili negiranje. Bilo to. Neto. Meutim, on je otiao i nee se vratiti osim ako se sam
ne odlui.
Moram se popeti do radne sobe. U gornjoj desnoj ladici irokog radnog stola modernog
dizajna, pokrivena staklenom ploom, nai u svoju osobnu kartu. Oito, to je vrlo glupo.
Meutim, barem e me uputiti na neki trag. Na fotografiju koja e mi pokazati kakav sam bio.
U mom novom poremeenom svijetu treba mi potvrda, neki dokaz. U ovom trenutku, nakon
makove reakcije, sve bi bilo bolje od konfuzije u kojoj sam se naao. Kad sam stigao do
drugog balkona i produio prema katu na kojem se nalazi spavaa soba, zauh iza sebe jedva
ujan um. Zaustavih se i okrenuh.
Bila je to Silke. Vraala se s bazena. Njezina plava kosa prekrivala je u neredu glatka,
preplanula ramena. Bila je gola, za sobom je vukla runik za plau jarkih boja. Boje su
napadne i temeljne: crvena, uta, plava. Prva mi je reakcija bila potraiti neki zaklon. Na
trenutak sam zaboravio na mogunost da se nalazi u kui. Oito, ni ona mene nije oekivala.

53
Vjerojatno zaslijepljena bljetavim svjetlom, nije se zaustavila niti oklijevala, ve je nastavila
hodati pravo prema meni. Pjevuila je neku melodiju.
Zaustavila se tek kad je stala nogom na prvu stubu.
Da, sad me je ugledala.
Na moje iznenaenje i zadovoljstvo, koje me je odjednom obuzelo, nije zauzela svoj
uobiajeno obrambeni stav.
Nije ak ni pomislila podignuti areni runik da bi se pokrila.
Pogledala me je sa smijekom na licu i izustila neto napola kao ispriavam se ili
zdravo, ili je samo nastavila pjevuiti svoju pjesmicu.
Stao sam u stranu da je propustim.
Osjetih njezin miris dok je polako prolazila pokraj mene. Nije to bilo od ulja za sunanje,
ampona ili neeg drugog ime je namazala tijelo ili stavila u kosu, ve od sunca i njezine
enstvenosti. Bio je to miris svjetlosti.
Zaustavila se. Osjetio sam kako duboko i snano udiem zrak, ne da bih zadrao taj miris
u pluima, ve da bih udahnuo nju.
Vrlo si lijepa, rekao sam. Iznenadio sam se koliko mi je glas bio miran.
Osmijeh se vratio na njezine izazovne punake usne. Moda nije ni nestao. Iz blizine
izgledaju malo nabrekle kao kod glumica za koje se sumnja da ele pojaati prirodni oblik
usana na umjetni nain. Ali kod Silke nema nieg neprirodnog. Ona je prava slika prirodnosti,
mladosti i enstvenosti.
Hvala vam, rekla je skoro formalno.
Na trenutak sam oekivao - ona je Njemica - da e se pokloniti uz sagibanje koljena.
Umjesto toga ispustila je runik. Moda namjerno, a moda ne.
Instinktivno se sagnuh i podigoh ga. Ali umjesto da ga vratim, ja njime pokrijem svoja
ramena. Sve se to dogaalo usporeno. Dok sam je slijedio uz stube, jo jednom postah
svjestan kako promatram nas dvoje iz vanjskog kuta, malo iznad, s visine.
Njezine oi - neobino plave boje, primjeujem - pozorno ispituju moje lice.
Samo na trenutak uhvati me panika. Ona me gleda. Ona me vidi kakav sam sad, kakav
jesam.
Na njezinu licu ne primjeuju se ni ok ni negodovanje.
Podignuh ruku. Ona je prihvati svojim rukama.
Oaran gledam kako se sklapaju. Ruke su joj tanke i malene, ali miiave, jake i bijele.
Ono malo preplanule boje se ne rauna. Ona je bijela. M ruka je crna.
Pogledali smo se u oi. Podigoh njezine prste prema ustima da ih poljubim i osjetim im
miris.
U tom trenutku ona ree:
Vaa koa. Svia mi se kad je dodirnem i kako izgleda.
Odjednom kao da se u meni neto uruilo. Takvo to ne elim uti. To nije trebala rei.
Pustih joj ruku. Svjestan sam kako ubrzano diem i krenuh za njom gurajui ju ispred
sebe uza stube. Izustila je neto, moda je htjela neto pitati ili prosvjedovati. Ali ja ne
odustajem. Skoro divljaki pritiem njezina kria, ba iznad oble bjeline stranjice. Guram je
pred sobom.
Slijedim je do njezine prozrane sobice na kraju hodnika koji vodi od glavne spavae
sobe s pogledom na more koji se prua unedogled. Njezina sobica gleda na gorski lanac koji
se nastavlja dalje nego to oko moe dosegnuti, do Cape Pointa, najjunije toke kontinenta, i
jo dalje preko arobnog modrila Atlantskog oceana, sve do Antarktika, do hladnog, bijelog
svijeta apsolutne istoe.
Pojam apsolutnog sve odreuje.
Podignuo sam ruke i poeo otkopavati prvo dugme na koulji, a zatim drugo.
Nemojte, ree i skloni mi ruke, pustite mene.
Odgurnuh njezine ruke i prijetei progunah neto kroz grlo. Ako to trai, to e i dobiti.
Jebena bijela kukice.
Bitte, ujem joj glas koji zastane u grlu kao jecaj.
Strgoh odjeu sa sebe. Koulju sam doslovno razderao. Bacim sve na pod.

54
 Prvi put osjetih to se u meni dogaa. Nije to strast, pouda, ni ekstaza, ve bijes. Strani i
razorni bijes. Jedine rijei koje mi jure kroz glavu i neprestano vrte u krug kao vrtuljak su:
Prokleti crni pastue.
Uski krevet koji pokriva bijela deka s resama izgleda nekako radosno i nevino. Hrpice
asopisa i knjiga nalaze se na nonom ormariu blizu kreveta. udno je to u trenutku pravog
bijesa ovjek moe uoiti iako odsutan duhom. Na vrhu je Hesseov Steppenwolf. (Kakva
umiljenost. to ona misli o sebi? to misli o meni?)
Nakratko se okrene i skloni s kreveta bijelu deku s germanskom preciznou, bradom
pritisne jedan kraj i brzo i tono ga presavije u pravokutnik, zatim mi okrene lea, sagne se -
otkrivajui nakratko otvor meu butinama - i paljivo je poloi na tepih crvene boje usirene
krvi.
Nisam vie u stanju obuzdati svoj bijes. Svaki njezin pokret bio je odmjeren i suzdran
kao da me eli izbaciti iz ravnotee. Dok je jo bila u sagnutom poloaju, zgrabih je otpozadi i
bacih na krevet.
Glava mi je puna nepovezanih slika: pijanca koji se ispovraao na prozor mog auta,
Geralda i Dereka sa zatitnim kacigama, beskunika. Njihovi kretavi glasovi jo uvijek
odjekuju i bruje u mojoj glavi.Jou ma se swart poes. Lice mi ponovno gori od srama. Ove
crnuge misle da sve njima pripada.
Vodimo ljubav na uzanom krevetu. Vidim i pomno promatram svoje crno i njezino bijelo
tijelo, svaki ud, svaki ugao, oblinu, udubinu, svaku kretnju, neke su usklaene, druge u
grevima koji postaju sve uestaliji, tuem je, nabijam, udaram, bijesno razvaljujem estinom
za koju nisam znao da postoji u meni, nasrem na nju, juriam, silom izmamljujem
bespomone krikove iz njezinih usta koje se lijepe za moja, osjeam njezine rastvorene usne
kako se gnjee uz moje zube i ne uspijevam se zaustaviti od divljeg zanosa koji me opsjeda,
kojim smo oboje opsjednuti. Osjeam da sam iz nje izbio sve to je divlje, osjeam kako
postaje bespomona, kako poputa i poinje stenjati. Dok se to dogaa, osjeam i vidim
promjene na njoj, promjene na njezinu tijelu. U poetku je uivala, prihvaala sve s
oduevljenjem, opirala se i izazivala - tako, tako, tako, jebi me, molim te jebi me, ja,ja, fick
mich, fick mich - a onda se sve pretvorilo u bol i dok joj se na licu ukazuje strah, to pothranjuje
moj bijes i pobuuje jo veu krajnost. Na istom bijelom jastuku glava joj se okree, as
lijevo, as desno, nalik glavi lutke krpare iz koje je izvaena ispuna i dok osjeam sve veu
snagu, bijes i mahnitost, ja gradim i lomim, unitavam i razaram bez poetka i kraja, i sve sam
to ja, ja, koji rie i bijesni, svemogui, koji uzima ovu enu kao nijednu dosad, u svim
moguim i nemoguim pozama, u svaki tjelesni otvor koji mi se nudi nenamjerno ili
neobuzdano, cmizdrei i ridajui, stenjui i slinei sa strau u kojoj se ne raspoznaje ni bijes
ni agonija, vritei kao stvorenje bez nade ili iskupljenja. Osjeam blizu uha njezino dahtanje i
stenjanje. Dok sve ide prema klimaksu, ona se drukije oglauje. Poinje, a onda dugo
ponavlja na njemakom jeziku: Fick mich, mich, mich, mein Gott, mein lieber schrecklicher Gott,
du bist... du bist, a zatim mijenja u neto drugo, u prodoran vrisak iskrivljen od bijesa: jebi se,
jebi se, o-odjebi..! Ruimo se kao iznemoglo klupko, ranjeni i opljakani, mokri od sline,
znoja i fluida to su ga ispustila naa tijela u konanom mucanju, drhtanju i tihom stenjanju,
izbaeni nakon brodoloma kao dvoje beivotnih utopljenika na daleku, pustu plau, poslije
apokalipse, na kraju svijeta, iza svih mea i granica, dok nam nad glavom glasno vrite
prokleti galebovi. Malo potom uspjela se nekako iupati iz kreveta s rukama punim runika
svijetlih boja, s plahtom i komadima odjee, a zatim izletjela iz sobe ostavljajui me u gluhoj
tiini. (I u tom trenutku do mene odnekud dopire glas koji vriti: Joti ma se swart poes!)
Puno poslije toga pooh u kupaonicu u koju se ulazi iz spavae sobe preplavljene
popodnevnim svjetlom koje prodire kroz iroki prozor. Trgnuh se kad ugledah svoj odraz u
stiliziranom ogledalu. Opet isti ok, ponovno potvrda koja se urezala u moje misli.
Zakoraih pod tu i otvorih mlaz vode do kraja. Dodir vode za moju izmrcvarenu kou
bio je skoro bolan, ali mi je prijao. Osjeam radost koja bi vjerojatno preplavila monaha kad
biuje samog sebe. Kad bi me samo ovaj snani mlaz vode oistio i sprao s mene sve to u biti
nisam ja.
Slike i sjeanja poinju se opet polako i naizmjenino probijati da moje svijesti. to se

55
dogodilo? to smo uradili? to sam uradio?
Za Boga miloga, zato?
Vaa koa, rekla mi je. Svia me se kad je dodirnem. Svia mi se kako izgleda. Sve je
poelo od tog trenutka.
Voda me zapljuskuje i tee po meni kao slap. Operi me, bit u bjelji od snijega.
Postupno, dok toplina iz mene izvlai ono jo malo preostale snage, postajem svjestan
umora. Previe toga se dogodilo ovog dana. Ne zato to sam postao crnac, ve stoga to ja
nisam vie ja. Zato to sam netko drugi. Ako ovako ostane, kako u se s tim nositi ubudue?
Kakva e to biti budunost?
to se s njom dogodilo? Gdje je sada?
Ne mogu ostati pod tuem dok ona...
Uurbano i skoro bez daha poinjem se suiti runikom. Onda se sjurih u hodnik
ostavljajui za sobom na tepihu jo uvijek mokre tragove.
Nema je ni u njezinoj spavaoj sobi ni u kupaonici. Nastojim je zvati, ali ostajem bez
glasa. Na trenutak sam joj ak zaboravio ime.
Sioh u prizemlje, povirih u svaki kut kue i vrta, ali nigdje je nema. Njezin mali Renault
jo uvijek stoji u garai pokraj Porschea, kao neki siromani roak. Barem nije otila.
Osim moda pjeice?
Jo jednom pregledavam cijelu kuu, ali ni znaka od nje. Samo sam umoran, umoran,
iscrpljen i s jakom glavoboljom. Moda se Carla ubrzo vrati kui.
Moram se izvui iz ove situacije. Barem se mogu odmoriti.
Upravo sam se spremao ispruiti na naem velikom krevetu na koji je Alida poslije
jutarnje gimnastike postavila besprijekorno nove plahte (je li to bilo jutros ili prije nekoliko
sati?), kad mi neto pade na pamet i krenuh hodnikom prema radnoj sobi koja se nalazi na
donjem katu.
Sve je u istom stanju kao i prole noi kad sam otiao na spavanje. Alidi ovdje nije
doputen pristup. Ni Carla se ne usuuje istiti ovaj prostor. Ako neto treba, onda to uradim
sam. Rijetko se dogodi, ali sam to uradim. Taj prostor pripada meni. Posljednje je to mjesto
gdje ja mogu biti ja.
Tko sam ja?
Zato sam i doao ovdje. Nakon svega to se dogodilo, potrebna mi je neka potvrda.
Pourih do velikog stola. Koa, nehrajui elik, staklo debelo centimetar.
Otvorih gornju ladicu na desnoj strani i tek onda se sjetih. Pa ja sam podnio zahtjev za
novu osobnu iskaznicu. Bilo je to prije mjesec dana, nakon provale u kuu. Sam Bog zna kako
je netko uspio ui u ovu utvrdu. Vjerojatno uz pomo nekoga iz kue (kuepazitelj i vrtlar,
koji su godinama bili kod nas, dobili su otkaz, ali nikad nisi sasvim siguran).
Barem jo mjesec dana proi e prije nego to dobijem novu iskaznicu. Odjel unutarnjih
poslova nije na glasu po brzini. Zlovoljna raspoloenja zatvorim ladicu. Mogu potraiti
putovnicu koja se sigurno tu negdje nalazi. Meutim, ona je na drugom mjestu, pod kljuem.
Svi nai dokumenti i mjeseni rauni nalaze se u donjem dijelu kue, u Carlinoj lonarskoj
radionici, a to je njezin prostor.
Uostalom, osjeam se previe umornim da bih se sada time bavio. (Previe umornim da
saznam istinu?)
Vratih se u glavnu spavau sobu.
Ba kad sam trebao ui u sobu, neki um me natjera da se okrenem. Ugledah Silke kako
izlazi iz svoje sobe na kraju dugog, irokog hodnika i sprema se sii dolje. Obula je bijele
japanke, odjenula sasvim kratke hlae i bijelu majicu na pruge. Plava kosa nije bila skupljena
u konjski rep. Kao da se nita nije dogodilo. (Naas pomislih, bez veze: Moda se i nije nita
dogodilo. Moda je to bio dio ludila ovog dana.)
Jo uvijek sam gol. U nedoumici potraili zaklon iza jedne velike Carline vaze. Moda me
Silke jo nije primijetila. Moda joj nije ni stalo.
U tom trenutku ona povikne:
Zdravo!
Nije to bio veseo pozdrav, vie u jednolinom tonu. Neutralan. Bolje i to od muka.

56
Prekasno.
Provirih iza vaze.
Silke-? pokuam neto izustiti, ali glas mi zakripi u grlu.
Idem po djevojice koje su na satu glazbe.
Brzo se sjuri niz stube.
Priekah dok nisu zalupila vrata i dok nije krenuo njezin mali auto.
Uoh u spavau sobu, zatvorih vrata za sobom - djeca odavno znaju to to znai - i bacih
se na brani krevet.

7.

Trgoh se iz sna ne znajui gdje se nalazim u tom trenutku i zbog ega sam u krevetu.
Jedino sam svjestan da se neto dogodilo, neto naglo i silovito. Tad shvatim da je maak
(Sebastian) skoio na moja koljena, ne da mi se pridrui, ve da me otjera iz kreveta. Prvo
sam primijetio kako me gleda netremice. Oi su mu zraile neprijateljstvom. Ni najmanje ga
nije briga to je surovo prekinuo moj san.
Kao kroz neku maglu zapuhnu me odlomci sna, bestjelesni, nepovezani, neuhvatljivi.
elim ih zadrati, odjednom mi to mnogo znai. Ako ne uspijem, gubim bitni klju. Sve dok
se Sebastian ne odlui ostaviti me s nedovrenim uspomenama, pod njegovim divljim
pogledom nita se suvislo ili odreeno nije dogodilo i samo mi preostaje osjeaj nelagode i
nezadovoljstva s primjesom tuge ili melankolije zbog neega to mi je kliznulo iz ruke i nikad
se vie nee sastaviti u jednu cjelinu.
Znam da sam vodio ljubav s nekom enom. Bilo je u tome neeg predivnog, ali i jezivog.
Sve vie sam se pribliavao otkriu, rasvjetljenju koje je moglo promijeniti moj ivot ili svijet.
O emu je bila rije? ena, da, sjetio sam se, bila je Silke. Ili se samo sjeam to se
dogodilo upravo pred san? Gdje je tono zapoeo san. Pripada li Silke stvarnosti prije sna ili
je bila dio sna?
Napreem se, tapkam naslijepo, a kad sam bio na dohvatu, pokuavam razdvojiti neke
mogunosti iz sjeanja i sna. Silke je ostala samo u sjeanju. Da, toga se sjeam. Moje tijelo
se nje itekako sjea. Ali, ona je bila i dio sna. Jasno se sad toga sjeam. Vodili smo ljubav u
ovom krevetu. Duboko u njoj moj prst cijelom duinom istrauje unutranjost njezina
rektuma. A onda - upravo tako - pogledah dolje i shvatih - to ipak nije Slike. To je Lydija.
Ona Lydija iz prijanjih godina, kad smo bili mladi i neodgovorni i ona... da, tako je. Onda, to
vie nije Lydija. Podigoh se na ruke, pogledah dolje, to nije ena ve maka. Velika maka
koja se podrugljivo osmjehuje kao maka u Alisi u zemlji udesa. Onda to vie nije maka,
ve Carla. Ne vodim s njom ljubav, nego masturbiram, a ona me bezizraajno promatra.
Moda pokazuje samilost ili gleda upitno. Moda me osuuje.
ujem sebe kako kaem:
Nisam to ja, nisam to ja, kunem ti. se, nisam to ja.
U odrazu Carlinih oiju u ogledalu, ugledah sebe i shvatih - zaista to nisam bio ja. Netko
drugi je vodio ljubav, ja sam bio samo promatra, zasigurno, ne dio toga. Onda sam izgubio
niti i nita vie nisam mogao povezati.
Negdje izvan sobe - na stubitu? u hodniku? - zauh um koraka, glasove koji se
dovikuju, smijeh u arpeggiu, a onda zapovijed uutkavanja: ps, .
Djeca su se vratila kui. ujem ih kako se pribliavaju mojim vratima.
Misli da je tata kod kue? upita jedna djevojica, vjerojatno Leonie.
Ne ulazi unutra, uutkava je Francesca. Ako je mama s njim, moda vode ljubav. Zna
da to obino rade kad su zatvorena vrata. Tada ne vole da ih se prekida.
to bi bilo ako bismo ih prekinule?
Mogli bi se strano razboljeti, na primjer od side, i umrijeti.
Leonie glasno uzdahne:
Onda ih je bolje ostaviti na miru. A tako bih im rado priala o lekciji iz glazbe.
Prilino je kasno, sigurno nee imati nita protiv.
Ali, rekla si da ih ne smijemo prekidati.

57
 Samo nedjeljom. U svakom sluaju, ljubav se ne vodi sredinom dana, ree Francesca
oponaajui glas uiteljice. To se radi nou, kad nitko ne vidi."
Nije to ba zabavno, prosvjedovala je Leonie puna iskustva svojih sedam godina.
Ne radi se to iz zabave, otro je ispravlja Francesca. To se radi da bi se dobile bebe.
Tako su i nas dobili. Ti to zna, glupao.
Hoe rei da su mama i tata to radili dva puta? upita zapanjeno Leonie, glasom nekoga
tko ne vjeruje. To je odurno.
Preplavi me osjeaj topline prema djevojicama i elja da ih zagrlim i pomilujem. Ali sad
se ne mogu s njima suoiti, nikako u ovakvom stanju. Nisam bio spreman vidjeti ok na
njihovu licu. Prije svega, gol sam. Osim toga, crne sam puti. Golotinja ne bi smjela biti neki
problem, naviknuli smo hodati po kui bez odjee. Ponekad, usred igre, nali bismo se svi
etvero u kadi ili pod tuem. Meutim, danas sam se osjeao sputanim. Nakon onog to se
dogodilo, bojim se da na mom tijelu ne pronau tragove Silke, njezin miris, unato temeljnom
tuiranju. Ipak, bez veeg napora i to se moe popraviti, i dok se ispred vrata jo uvijek
odvijao razgovor, pourih se odjenuti ne birajui previe dijelove odjee koji se slau, to mi
je inae bio obiaj.
Ali, kako izai na kraj s crnom bojom svoje koe? Dobro znam da djeca nita ne isputaju
iz vida, posebno moja djeca. Pogotovu kad je u pitanju neto konkretno kao to je to boja
koe. Skoro suoivanje s Carlom bit e dovoljno teko, ali s malo takta s njom mogu izai na
kraj. Drukije je s ovim slatkim divljakuama. Koliko su nas samo puta dovele u nepriliku.
Tata, zato onaj ovjek nije zatvorio raspor na hlaama? Tata, slae li se da ona ena ima
umjetne zube? Sama boja, koja moe privui njihovu pozornost, nije u pitanju jer uvijek smo
imali posjetitelje razliitih vjera i boje koe. Kako oekivati da ne kau to misle kad se suoe
s ocem koji je preko noi promijenio boju koe? Ovo nije samo kunja kao s Geraldom i
Derekom ovog jutra, ovo je krajnji pokus lakmusovim papirom.
Odjeven, ali jo uvijek bos, stajao sam iza vrata s rukom na elegantnoj okrugloj kvaki.
Sad ili nikad. Osjetio sam kako mi srce tue kao u zaklana pileta.
to misli, da pokucamo?upita Leonie s druge strane vrata.
Zatvorih oi, duboko udahnuh i otvorih vrata.
Na trenutak zavlada tajac. Onda se bacie u moje naruje, Leonie se potpuno prepustila,
dok se Francesca malo vie ustruavala. (Njoj je deset godina, ide u vii razred i tako se i
ponaa).
Tata, vratio si se! Rekla sam joj da moemo ui u sobu! povie Leonie i zaroni lice u
moj trbuh s takvim oduevljenjem da sam skoro ostao bez daha.
Nadam se da te nismo probudili? upita Francesca.
Pokuah se osloboditi mrsei njihovu kosu, crvenu i crnu. (Zato tako izgledaju? Ova dva
draga stvorenja. Zato boja moje koe nije prela na njih? Osim ako ovo nije opsjena. Ali, ako
je tako..?)
Naravno, niste me probudili, kazah progutavi knedlu u grlu. Jo uvijek ne vjerujem da
me prihvaaju bez ikakve rezerve. (Ali, to to znai? Kako to protumaiti?) Sjeo sam na
krevet nasuprot njima. Dobro, zato ste tako ushiene?
Sudjelovat emo na koncertu! najavi Leonie.
Obadvije, razjasni Francesca. Ja u svirati Fr Elise"
A ja u svirati uspavanku od..., okrene se prema sestri, kako se zove onaj ovjek?
Brahms, ree strpljivo Francesca, u pojednostavnjenoj verziji.
to ti to znai pojednostavnjena verzija? upita Leonie.
Posebno napisana za malu djecu kao to si ti.
Ja nisam malo dijete. Tata! Reci Francesci, nisam ja vie malo dijete. Svirat emo u
Artscopeu. Zar tamo ne sviraju odrasli ljudi? Sam gospodin Hugo je ondje svirao. Vie puta,
ako se ne varam.
Derek Hugo, razjanjava Francesca, na nastavnik. Vrlo je dobar. Je li tako, tata?
Jedan od najboljih klavirista u zemlji, potvrdih. Zato vas i aljemo kod njega.
Kad narastem jednog dana, objavi Leonie, udat u se za gospodina Huga.
Oh, sigurno te je ve zaprosio, zajedljivo e obeshrabrena Francesca.

58
 Samo ekamo pravo vrijeme, odvrati Leonie. Po mom miljenju, jo sam previe
mlada. Ali brzo rastem, je li tako, tata?
Prebrzo, sloih se.
Ne moe se udati za Dereka Huga, podrugljivo e Francesca, on ve ima djevojku.
Nema.
Ima.
Nema.
Ima, itekako.
On se samo zabavlja ekajui da porastem, zajedljivo e Leonie.
A tko je ta djevojka? upitah.
Zove se Nina Rousseau, ree Francesca. Ona je sopran, slavni sopran.
Znai, ta Nina Rousseau? upitah.
Ti je onda poznaje?
Cijeli svijet je poznaje, rekoh. Ili su uli za nju. Izgleda da nije samo izvanredni
sopran, ve i vrlo lijepa ena.
Kad odrastem, brzo se umijea Leonie, neu samo svirati klavir, bit u isto tako
prekrasan sopran. Do tada e ova druga ostarjeti i porunjeti, on e je ubiti i oeniti mene.
Francesca prezirno dobaci bez imalo dostojanstva:
A to ako ona prvo ubije njega?
Neu joj dopustiti, povie Leonie. Rekla sam, ja u se udati za njega!
Pokuajmo to srediti bez nepotrebna nasilja, upletoh se. Znate to, kad doe to
vrijeme, porazgovarat u s Derekom Hugom i Ninom Rousseau i sve e biti rijeeno na miran
nain.
U daljini se zaulo kako netko s treskom zatvara vrata automobila.
To je mama! povie Leonie. Svi planovi za udaju su zaboravljeni. Vratila se kui!
Potrala je van i skoro pala preko Sebastiana koji se arogantno zadrao na vratima,
namjerno okrenutih lea.
Francesca se isto tako okrenula da poe, a onda me bespomono pogleda i opet se vrati.
Njezine velike zelene oi bile su ispunjene suzama.
to je, srce? upitah i privukoh je k sebi.
Poela je govoriti, ali zbog prevelika uzbuenja nije u stanju izgovoriti ni rije. Konano
zaplae i sva u suzama nasloni se na mene.
Molim te, tatice, nemoj nikome rei, ali i ja se elim udati za gospodina Dereka Huga.
Nemoj dopustiti da mi Leonie to uini.
Obeavam, svi emo zajedno sjesti i pronai rjeenje koje svakome odgovara.
Kakvo rjeenje?
Mogle biste se izmjenjivati, rekao sam nasumce.
Pogleda me ozbiljno, a onda upita polako s nevjericom:
Zar se to moe?
Mnogi to ine, ljubavi. Samo, zadri to za sebe.
Nisam ba sigurna. rekla je. Onda me pogleda. Ali, ti e neto smisliti?
Hou, naravno.
Obeava?
Obeavam.
Poljubi me i razmae suze po mom licu. Ipak deset godina nije daleko od sedam. Onda
uurbano potri za Leonie.
Ja sam ostao suoen sa svojom sudbinom.

8.

Dok su se pribliavale, uo sam njihove glasove iz prizemlja. Mali vrtlog glasova.

Glasovi djevojica bez prestanka ubore; istodobno zahtijevaju da se uju obje verzije prie o
glazbenim lekcijama koje su imale tog popodneva. Povremeno bi nastao tajac zbog Carlina
komentara ili neke primjedbe. Kad su stigle na pola puta, djeca su se, po svoj prilici, odvojila

59
od Carle i vjerojatno otila na kupanje. Zamiljam kako njihova blistava tjeleca poput vidre
kliu i poskakuju u bistroj vodi. (Nakon nekog vremena ujem kako buno uz vrisak trae
runike jer su vjerojatno skoile u vodu ne trudei se odjenuti kupae kostime.) U tom
trenutku zaelio sam biti s njima ili na nekom drugom mjestu, samo ne ovdje, u spavaoj sobi
u iekivanju Carlina dolaska.
to e rei kad me vidi? to u ja rei?
Trenutano sam se vie pitao to u ja rei. Nitko nije imao primjedbu na moj
promijenjeni izgled: ni Gerald, ni Derek, pa ak ni djeca. Osim Silke, na neki nain. (Vaa
koa. Svia mi se njezin izgled.) To ne kazuje kako ju je ranije vidjela. Koliko je drukije
reagirala od ljubaznih i korektnih djevojaka koje su se prije brinule za nau djecu. Zbog toga
sam u tom trenutku bio uznemiren i ustraen. Je li mogue zamisliti kako e izgledati nae
zajedniko popodne kad me uskoro ugleda? Ne mogu biti onakav kakav sam bio. Nije me
uznemirio sam in izdaje, ve injenica da se u meni neto promijenilo. Nisam vie osjeao
dodir s onakvom osobom kakva sam bio. Nisam vie bio siguran kako reagirati, opaati,
misliti. Nije u pitanju samo boja koe. U pitanju sam ja. Sama jezgra mog bia. Na kraju
krajeva, zar nije uzrok moje zbunjenosti to to sam ostao bez jezgre, neega to me odreuje,
to odreuje tko sam?
Moda, a zbog toga je moj nemir jo vei, moda nikad nisam imao ono to se naziva
jezgra, to se zove ja. To je bilo tek ustaljeno pravilo, nain razmiljanja, to je bilo u skladu
s mojim ivotnim okolnostima. Od jednog do drugog ivotnog trenutka moda sam uvijek bio
neto fluidno, u pokretu, izmeu ovdje i ondje, nikad na jednom mjestu, nikad netko koji za
sebe moe rei - ja.
Kako li sam samo brino i pomno za vrijeme studentskih dana planirao to u biti,
odnosno to bih mogao biti jednog dana, bez elje da koga povrijedim, sklon ugoditi svakom
tko mi jednom moe koristiti ili uiniti uslugu. Puzao sam od koljke do koljke, poput raka
samca, od osobe do osobe, poput kameleona. Nakon toga, kad bih jednom pronaao svoj
kutak u solidnoj i uglednoj tvrtci, i dalje bih puzao od klijenta do klijenta pretvarajui se u
ostvarenje njihovih oekivanja, elja, naloga i zahtjeva. Vjerovao sam da trebam biti ovjek
koji se kree po ravnoj crti, arhitekt neega to se moe predvidjeti, o emu nema dvojbe.
Meutim, duboko u sebi, tko sam bio, tko sam, dovraga, ja?
Sjeam se jedne rasprave s Carlom. U biti, to se dogodilo netom mi je poklonila ogledalo
u stilu art nouveau u obliku djevojke leprave kose koja dri harfu. Vjerojatno kad sam radio
na projektu Claremont Heightsa. Kakvo udo od zgrade (ako mogu sam zakljuiti) kod koje
se sva etiri ulaza otvaraju u novi prostor, novu vrstu prostora, u prostor koji se bez prestanka
mijenja kao u snu.
to pokuava stvoriti? upitala je Carla. to pokuava rei?
Moda ne elim nita rei, odgovorio sam u ali. Samo priam prie pomou svojih
zgrada.
Jesu li to prie koje klijenti ele uti? Ili su ono to ti u sebi zamilja?
Ima li neke razlike? upitao sam jo uvijek spreman na alu i zadirkivanje.
Rado bih eljela saznati tko si, rekla je odjednom ozbiljno, tonom upornijim nego to
joj je prilika davala za pravo. Htjela bih znati s kime sam u krevetu kad vodimo ljubav.
Ja sam mnogo ljudi, rekao sam.
Nimalo originalno, odgovorila je ljutito.
Naravno da je originalno. Upravo sam to izmislio.
Ne, nisi. To je napisao Walta Witman prije vie od sto godina.
Nikad nisam itao Walt Witmana.
Morao si, prosvjedovala je, ovakvo to ne pada s neba.
Tko zna? ustrajao sam. Zar sve prie tako ne nastaju?
Nipoto! bila je uporna. Prie nastaju iz drugih pria.
Onda nigdje nema originalnosti.
Zar je to vano? Moda je naa ideja originalnosti precijenjena. I nimalo originalna.
Zar ovo nije originalno? Ove oi, ova usta, ovaj dah koji udie, ova divna ria kosa.
Imam bakine oi, oeva usta, zrak koji udiem udisale su ve stotine i tisue ljudi,

60
stabala i cvjetova. Moja kosa je kosa moje majke.
Doi me poljubiti, rekao sam i primio je u zagrljaj. Pokuala se oduprijeti, ali je
popustila pod mojim poljupcima i voenje ljubavi, koje je slijedilo, kao da je potvrdilo sve to
je dobro na ovom svijetu.
Meutim, poslije, dok smo zajedno leali, a moje lice bilo zaronjeno u rie stidne dlake,
odjednom se nalaktila, zamiljeno prelazei prstom preko mog lica, mojih ruku, prsiju, trbuha,
mlohava penisa, i upitala me s estinom koja me je zatekla:
Steve, tko si ti? Znam, ljubavnik si mi, suprug si mi i sve to je za mene najvanije u
ivotu. Ali, u biti, tko si ti? Molim te, reci mi!
Vrtlog misli nastoji se probiti iz moje glave. Ne uspijevam ih obuzdati. Radi se o potrebi
za razumijevanjem. Ne samo sebe samog, ve i svega to sam bio i svega to ih povezuje.
Kontinuitet mi nedostaje. Bez toga sam izgubljen.
Preplavljen uspomenama priao sam irokom prozoru s pogledom na more. Nema nieg
materijalnog: nema vodene povrine, nema plae, nema manjih ni veih skupina stabala, nema
kua, sve se svodi na boju, istu boju, linije i plohe, oblike, na scenu kojom nije mogue
upravljati.
Steve, zauh iza sebe njezin glas.
Premda sam taj trenutak ekao cijelog tog dugog i nemirnog dana, kao prizvuk svim
mojim mislima i sjeanjima, zvuk njezina glasa bio je ok za mene. Nakon svih dvojbi,
izbjegavanja i straha, konano sam se morao suoiti s jednostavnom injenicom da se nalazi
tu, sa mnom, nasuprot mene.
Ljubavi, rekao sam pitajui se odsutno, kao da se opet nalazim podalje od sebe, zbog
ega mi glas zvui maloduno.
Jesam li mnogo zakasnila? upitala je prilazei blie.
Nipoto, da budem iskren, zaspao sam i izgubio pojam o vremenu.
Dobro. Onda se ne duri niti ljuti.
Zar sam ikad bio ljut na tebe?
ee nego to misli.
Nasmijala se. Osjetio sam njezin miris. (Moe li ona osjetiti moj miris?) Prila je jo
blie, sasvim uz mene, i upiljila se u moje lice.
Zato, zato me tako gleda? usudio sam se upitati, ali tek nakon nekog vremena, kad je
utnja ve mogla postati nepodnoljiva. (Sad e mi rei.)
Zna, kad te ponekad pogledam, uhvati me udan osjeaj, kao da te nikad prije nisam
vidjela, kao da te vidim prvi put.
to danas vidi na meni?
ovjeka koji te je iznevjerio? Supruga koji je pod tvojim krovom vodio ljubav s drugom
enom? Potpunog neznanca? Crnca?
Volim te, Steve, rekla je.
Reci mi neto, upitao sam u naglom nastupu ara, barem neto.
to?
to vidi ovdje? Ispruio sam ruku i pritisnuo njezina prsa.
Carla je bacila pogled na moju ruku, na moje lice i ponovno na ruku. Naravno, tvoju
ruku, rekla je.
Kakva ti se ini?
Snana ruka, lijepa oblika. Ruka kojoj vjerujem. Ruka koja mi godinama ini lijepe
stvari.
Je li to sve?
Zar to nije dovoljno?
Poljubila mi je ruku, primila je u svoje ruke i priljubila na svoja prsa.
Nemoj se mnogo nadati. Podsjeam te, nemamo ba mnogo vremena. Veeras izlazimo,
jesi li zaboravio? Jo se moram tuirati i pripremiti.
Mogu ekati, rekao sam pokuavajui se osmjehnuti s olakanjem, kao da sam se
oslobodio nepodnoljiva tereta.
Sad nije bilo mogue voditi ljubav. Ne, nakon ovog popodneva. Ne znam kako u ovo

61
prebroditi, ali pokuat u, samo da od mene ne oekuje da se veeras dokazujem sebi ili njoj.
Istodobno nisam mogao odustati. Sad smo se u to uvalili i moramo preivjeti, ma gdje nas to
odvelo.
Jo uvijek smo se drali. Gledao sam je pravo u oi, te tamnozelene oi u savrenom
kontrastu s njezinom kosom.
Reci mi, rekao sam njeno, jesi li ikad poalila to si se vjenala za mene?
Mnogo puta, rekla je nestano. Svaki put kad mi se neki mukarac nabacuje, pomislim
kakva sam prokleta budala. Ali sad je kasno za promjenu, slae se?
Carla, ozbiljno te pitam, bio sam uporan. Kad si se udavala za mene, je li ti ikad palo
na pamet da je moglo ispasti ovako?
Kako misli ovako? upitala je. Imamo dvoje prekrasne djece, dobro ivimo. to nam
vie treba?
Je li sa mnom.. pokuao sam pronai rijei, ali nije bilo lako, je li ti sa mnom onako
kako si oekivala. Jesam li te ikad razoarao?
Razoaranje je sastavni dio dobrog braka, rekla je. Vano je kako e to kasnije
nadoknaditi.
Zaista ne eli odgovoriti?
Bio sam svjestan da preklinjem, ali nisam to mogao otvoreno priznati.
Steve, nisam ba sigurna to od mene trai.
ivimo u zemlji gdje je uvijek bila vana boja koe, rekao sam i odvratio pogled, to je
uvijek bilo presudno. U svemu i na svaki nain.
Jesmo li sad preli na politiku?
Razgovaramo kao dvoje ljudi. Mi se volimo. Moram znati.
Ali, to to eli znati?
Rekao sam ti: boja.
Ovo je sad nova zemlja. Nita vie nije isto.
Je li ba tako? Jesmo li sigurni? Jesi li ti sigurna?
Toliko smo puta o tome razgovarali, uzdahnula je.
Jesmo li? Jesmo li zaista?
Steve, obujmila je moje lice rukama, divnim, njenim bijelim rukama prekrivenim
sitnim pjegama, i natjerala me da joj pogledam u oi, pobogu, to te danas mui?
Bijela i crna boja, rekoh joj u lice, o tome se pitam.
Steve, svijet u kojem ivimo je siv ili aren. Izaberi to ti odgovora. Na kraju to je ono
to je vano. Oko toga se slaemo. Je li tako?
Ne govorim o svijetu oko nas. Govorim o nama. O tebi i meni.
Ja isto tako. Vjerujem da smo se sloili oko toga. Mi smo ono to jesmo. Ne elimo biti
drukiji. Ovako smo sretni. Uvijek smo se pokuavali prilagoditi drugima i svakome dati
prostora. Nee nas slomiti nikakva krivnja, stvarna ili izmiljena. Spremni smo preuzeti
odgovornost, a ne snositi krivnju.
Nastala je duga stanka. Oi joj nisu ni trepnule. Naposljetku je progovorila:
Ovo nam je uvijek bilo dovoljno. Neka tako i ostane.
Carla je podigla glavu i poljubila me.
Idemo.
Sjeo sam na rub kreveta pokuavajui uzaludno odijeliti ono to smo rekli od onoga to
nismo rekli. Promatrao sam kako ide prema drugom kraju sobe, kako se okree na pola puta i
otkopava bluzu. Spustila ju je na stolicu koja se nalazila pokraj stiliziranog toaletnog stolia,
stavila ruke iza lea i vjeto otkopala grudnjak, potom se sagnula prema naprijed da oslobodi
dojke. Stegnulo mi se grlo od njihove neokaljane, ranjive bjeline. Ona je to osjetila: primijetio
sam kako joj se bradavice ukruuju. Onda je otvorila patent uskih crnih hlaa i oslobodila ih
se jednim udarcem noge. Podignula je jednu nogu, zatim drugu i crvene gaice su skliznule na
pod. Njezina odjea leala je razbacana nasred sobe.
Stala je ispred mene s rukama na bokovima i bacila pogled na mene.
Promatra, rekla je.
Nije to bila optuba niti pitanje, tek obina primjedba.

62
 Da, promatram.
(Usporeujem li ja, moda i nesvjesno, Carlino tijelo, kako ga sad vidim, sa Silkinim koje
sam vidio ovog popodneva?)
Na trenutak kao da je bila u nedoumici. Napola se okrenula, a onda vratila natrag.
Otvoren, jasan pogled obasjao joj je lice.
Samo izvoli, rekla je. Sve je tvoje ako si spreman priekati.
Otila je u kupaonicu i sljedei trenutak zauo sam kako snaan mlaz vode zapljuskuje
njezino tijelo.
Nakon toga vrijeme nas je odvelo na drugu stranu. Oboje smo se pripremili za veernji
izlazak. Djevojice smo sreli u blagovaonici gdje im je Silke posluila veeru. (Povukla se u
svoju sobu netom smo uli da je zamijenimo.) Kad su djevojice legle u krevet, proitao sam
im jednu priu. Bilo je i grljenja, hihotanja, tranja po sobi, skakanja po krevetu. I na kraju se
potres u naem domainstvu smirio.
Telefon je zazvonio upravo kad smo se Carla i ja spremali izai.
Ti se javi, rekla je Carla.
Bila je to Lydija. Prilino smuena.
Steve, ispriavam se, rekla je. Svjesna sam da to nije nimalo lijepo, ali moete li nam
oprostiti ako otkaemo veeru?
Naravno, nema problema, umirio sam je pokuavajui dokuiti to je uzrok tome. Ali
zbog ega, neto se dogodilo?
Nije, nita, nije nita, rekla je, barem tako vjerujem. Nadam se da nije nita. David se
jo nije vratio kui i ne mogu ga pronai. Trebao se vratiti iz radnje s namirnicama, ali jo se
nije pojavio. ekala sam koliko sam mogla, a sad je ve kasno.
Jesi li ga pokuala dobiti mobitelom?
Nema mobitel. Godinama ga nagovaram, ali on odbija. Kae da mu smeta kod slikanja.
Uvijek ga moe iskljuiti, zar ne?
Naravno, ali ne voli da ga smetaju.
Hoe li da ga potraim?
Ne, nije potrebno, sigurna sam da je sve u redu, zastala je. Ve sam javila policiji -
zna koliki je danas kriminal, nigdje vie nisi siguran - ali nisu mi mogli pomoi. U biti,
prema meni su se vladali - nakon to su me pustili ekati preko deset minuta - kao da sam
gnjavatorica.
Mogu li ja ikako pomoi?
Stvarno ne.
Osjetio sam kako se trudi.
Znam da e sve biti u redu. Vjerojatno ga je zadralo slikanje. Ti zna kakav je kad se
zanese. Vratit e se. Na alost, kasno je za veeru. Zato - moda neke druge veeri. Mnogo mi
je ao zbog ovoga.
Ne brini. Naravno, i nama je ao. Ali moemo to odgoditi.
Svakako. Steve, hvala ti.
Zastao sam na trenutak. Onda sam upitao:
Lydija, jesi li zaista dobro?
Naravno. Molim te, nemoj vie misliti na to, davna, skoro zaboravljena toplina osjetila
se na tren u njezinu glasu: Dovienja, Steve.
Dovienja, Lydija.
Carla je iz daljine sluala razgovor. Znai, David je nestao bez traga?
Ona misli da se zadrao u atelijeru.
Moda je naao novog modela, naalila se.
David nije taj tip ovjeka.
Bojim se da nije, pogledala me je. to emo sad? Spremili smo se, a nemamo kamo
ii.
Slegnuo sam ramenima.
Prila mi je, nakratko se stisnula uz mene.
Imam nekoliko prijedloga.

63
 Mnoge noi prije - i to vrlo esto - smjesta bih reagirao. Meutim, ove veeri uhvatio me
strah na tu pomisao. (Otkrit e, ne smijem to dopustiti. Nikako veeras.)
Onda, to emo? upitala me promuklim glasom.

9.

Bila je to mala obiteljska restauracija u Oranjezichtu. Carlin prvi izbor bio je Blues u
Camps Bay u, zatim The Restaurant u Green Pointu ili Pet muica dolje u gradu. Meutim, ja
sam se najeio i od same pomisli na sve to mirie na guvu ili to je previe napadno. Nisam
joj mogao najbolje objasniti pravi razlog, ali prihvatila je moje donekle pretjerano
obrazloenje o iscrpljenosti nakon posebno grozniava dana (to je, ruku na srce, bilo istina).
Tad se ona sjeti restauracije Chez Alice, u vlasnitvu jedne vicarske obitelji, gdje je nedavno
imala intervju za svoj asopis.
Dok smo se vozili u srebrnom Volvou, Carla je prebirala po radiju. Nieg posebnog, osim
nekoliko postaja s glazbom koja bi odvratila od sluanja svakoga preko trinaest godina. U
jednom pregledu vijesti predsjednik Mbeki podizao je glas protiv svih onih koji svojom
izjavom da se kriminal oteo nadzoru naruavaju ugled svoje zemlje. On je tvrdio da je
situacija potpuno pod kontrolom.
Dobro je to znati, rekla je kratko i ugasila radio.
Nakon to smo napustili Somerset Road, u Buitengrachtu smo skrenuli prema planini, a
onda ponovno produili nizbrdo i skrenuli prema De Waal Roadu. Malo poslije parkirali smo
auto i pjeice krenuli prema ulazu s priguenim svjetlom. Restauracija Chez Alice smjetena je
u predvorju jedne stare crkve.
Uli smo kroz prolaz neobina izgleda u futuristikom ili art nouveau stilu koji je
odudarao od ostatka objekta. inilo nam se da prolazimo kroz kieni okvir ukraen
sugestivnim visokim i vitkim oblicima koji podsjeaju na razgoljene vile ili figure iz Kama
Sutre, ili glazbene instrumente. Kao da smo uli u drugu dimenziju, drugi svijet. Nakostruio
sam se.
Pitam se koji je arhitekt ovo sprkao, promrmljao sam.
Obeaj mi da nee ponovno napadati druge arhitekte u gradu, procijedila je kroz zube.
Slegnuo sam ramenima. Uhvatio sam je za lakat i pomirljivo se nasmijeio. Barem nema
opasnosti da ovdje sretnemo nekog poznatog, rekao sam.
Meutim, ispostavilo se da smo tu zatekli nastavnika klavira nae djece, Dereka Hugoa,
sa sopranisticom koja je bila opasnost za Leoniene brane izglede, Ninu Rousseau. Morao
sam priznati da je izvanredno lijepa. Vrlo visoka ena, neobino visoka za pjevaicu, duge,
zapanjujue plave kose koja se sputala do sredine razgoljenih lea, izraajnih ruku (uvijek
sam bio slab prema senzitivnim enskim rukama, one su mi prizivale lascivne i tajne zagrljaje,
a te veeri, naravno, nisam mogao ne sjetiti se Silke). Na sebi je imala dugu modru haljinu s
dubokim izrezom oko vrata iju je ljepotu naglaivao akvamarin na predivnoj tankoj ogrlici
od zlata. Hugo nas je pozvao rukom, upoznao sa svojom pratiljom - nakon nekoliko
izgovorenih rijei mogao sam zakljuiti da zaista ima predivan glas - i ponudio da sjednemo
za njihov stol. Primijetio sam da je Carla bila voljna pristati. Meutim, nisam bio raspoloen
za drutvo, a i stekao sam dojam da bi njih dvoje glazbenika vie voljeli ostati sami.
Ovo nije dobro, izjavila je Carla kad smo sjeli za na stol, sasvim straga.
O emu govori?
O toj eni s Derekom Hugom.
eni koja je upravo zadala smrtni udarac Leonie?
U nekoliko rijei upoznao sam je sa situacijom, ali ispalo je da je ve upoznata.
Pustimo Leonie na stranu, rekla je Carla, osjeam da ova ena ne donosi nita dobro.
zbog ega? Drim je vrlo lijepom, ak prelijepom.
Ne vidim u njoj nita posebnog.
Carlin odgovor mi je zvuao nepotrebno jetkim.
Zato si onda bila spremna prihvatiti Derekov poziv da im se pridruimo?
Zbog radoznalosti, rekla je s iskrenou koja mi je bila simpatina. Onda je to odbacila

64
pokretom riokose glave. Moda sam htjela ispitati zbog ega se pali na nju.
Samo sam rekao kako izgleda.
Otkad je izgled kriterij za talentiranost?
Koliko sam uo, ona je jedna od najboljih soprana u zemlji.
U zemlji slijepih.
Carla, zaista mi se ini da pretjeruje, ja mislim da je Nina Rousseau lijepa i talentirana.
Ti si mukarac.
Neugodna stanka.
Ponovno sam pokuao:
Ima neega u njezinim oima..
to je to u oima? upitala je ratoborno.
To su oi pune tajne, egzotine, u njima tinja vatra. A tek taj sanjarski pogled.
Kao u psa koji kenja, nasmijala se podrugljivo. Ako mene pita, oi su joj kao u
vjetice. U njima se nazire jedna luda ica.
Carla, sad ve postaje smijena. Ili si moda ljubomorna?
Samo sam radoznala.
Iz veernje torbice, koju uvijek nosi sa sobom, izvukla je malu biljenicu.
Trebala bih s njom napraviti intervju za na asopis.
Neto je zapisala.
Jesi li znao da naokolo kolaju neke mrane prie iz njezine prolosti?
Kakve prie?
Nisam ba sigurna. Pokuat u sutra saznati. Ali zaista se radi o stranim stvarima.
Carla, hajde molim te. To su prie iz tra-rubrike. Vjerovao sam da se bavi stvarima
koje zahtijevaju vei izazov.
Raspitat u se, rekla je i otvorila veliki jelovnik koji je konobar stavio ispred nje.
Naruimo. ula sam da je ovdje vichyssoise (juha od krumpira i poriluka) da umre.
Onda umrimo zajedno. Nakon toga proslavit emo uskrsnue.
Kako smo mogli oekivati da e za nekoliko sati sve ispasti drukije?
Veer je tekla poput irokog mirnog potoka koji je u jednom trenutku skrenuo, a potom
stvorio mali vrtlog. Osjeao sam kako mi pritisak poputa. Sjeanje na dogaaje tog dana
polako se udaljivalo, gubilo na otrini - ak ni Silke nije vie izgledala stvarna; vjerojatno se
povukla u podruje snova, enje i neostvarenih elja iz kojeg se pojavila - i nije vie smetalo
ravnomjernom tijeku nae veere i oputenom razgovoru. Pojavilo se nekoliko novih gostiju
koji su sjeli na oznaena mjesta. Gosti za drugim stolovima, koji su prije doli, zavrili su s
jelom, zatraili raun i napustili restoran. Na trenutak se na njima zadralo svjetlo iza
smijenog okvira ulaznih vrata, a onda su nestali u mraku poput crtea koji je netko iznenada
izbrisao.
Kad bih povremeno bacio pogled na svoje ruke gledajui kako rukuju priborom za jelo ili
miruju na stolnjaku, tek tada bih se sjetio svog lika u ogledalu koji me je tog jutra prestravio u
kupaonici. Taj dogaaj nije izgubio na otrini, ni sa im se nije mogao stopiti niti utonuti u
san. Proi e jo neko vrijeme prije negoli se na to priviknem. Ako se uope priviknem.
Kradomice sam bacio pogled oko sebe i napravio inventar ljudi koji su sjedili za ostalim
stolovima. Svi su bili bijelci. Neobino za Cape Town. Vjerojatno sam u restauraciji bio jedini
ovjek crne puti. Da, ukoliko sam crnac. Jo uvijek sam zbog neega bio zabrinut, ne samo
zbog injenice to sam crne boje, ve zbog nedoumice radi li se o nekoj obmani. Zbog toga je
moje sjeanje na to jutro jo uvijek zadralo takvu svjeinu.
vrsto sam stisnuo zube. Radim na tome. (To kau i strunjaci elektrane Koeberg kad
nestane struje. Uvijek rade na tome, a nikad ne rijee problem.) Morao sam na trenutak
odvratiti pogled od svojih ruku. Bit e mi lake ako stalno ne mislim na to. Moram i hou. Bio
sam uvjeren da mi je ve lake nego prije. Moda sam konano stvorio vrstu - odvie vrstu?
- odluku da se poinjem nositi s tim.
Veer je postajala potvrda ne samo tog naeg dana - koji smo proveli zajedno ili odvojeno
- ve ivota koji smo zajedno dijelili, zbog stapanja naih odvojenih ivotnih pria, naina na
koji smo se nauili zajedno ivjeti, zajedno proivjeti. Ostali smo bez starih prijatelja, bivih

65
ljubavi; neki su emigrirali, drugi se postupno izgubili ili, posljednjih godina, iznenada nestali
zbog neke vrste nasilja. (Sjeam se to je Derek nedavno izjavio na jednom sastanku:
Prijatelju moj, ova zemlja nije za slabie.) Zatvorili smo se kao morske vlasulje da bismo
zatitili ono to dijelimo, da bismo se posvetili svojoj djeci.
Carla je u jednom trenutku ustala i otila prema zahodu. Ja sam u dva navrata izaao van
provjeriti jesu li kola na mjestu. Ovih dana nikad se ne zna.
Popili smo espresso i posljednje pie, Carla vino iz Constance, ja porto.
Primijetio sam kako se Derek Hugo i njegova plavokosa pratilja, sjedili su za malim
stolom blizu ulaza, spremaju poi. U malom prirunom ogledalu provjeravala je minku na
usnama, dok je on pipao dep na jakni, vjerojatno da provjeri je li mu lisnica na mjestu.
Pomislio sam, da je to bio znak i za nas i odgurnuh stolicu.
Dobro, idemo li?
Popijmo jo jedno pie?predloi Carla na svoj impulzivni nain.
Moemo ga popiti kod kue prije spavanja.
Dobro, ree, a oi joj zloesto zaiskre. Goli, u krevetu? Svakako.
U tom trenutku sve se promijenilo.
Skupina ljudi, koja je upala kroz prednja vrata i jurnula unutra uz veliku galamu, vratila
nas je stvarnosti. Malo zatim pet ljudi se razdvojilo i rairilo po restauraciji. Na glavi su nosili
ukastosmee navlake preko oiju, zatim dizajnerske traperice, majice s kratkim rukavima ili
dempere i tenisice marke Nike. Nije se radilo o ljudima bez posla ili novca koje tjera nuda.
Ovo je nova Juna Afrika. To su razbojnici koji miriu na skupi losion poslije brijanja.
Posvuda je nastao kaos. Neki gosti poeli su skakati, prevrtati stolice, posrtati preko
stolova. ene su kriale. Sve se odvijalo usporeno kao na filmu. Film je bio lo. Nije bio za
preporuku. Samo se uo vrisak i galama pridolica i gostiju.
Odjednom u toj gunguli odjeknu dva-tri pucnja. Tek tad smo shvatili da su sva petorica
bila naoruana. Osim jedne poluautomatske puke, uglavnom su to bili pitolji. Za jedan tren
nastade potpuna tiina. Jedino su neka ena srednje dobi, odvie naminkana lica i grozne
frizure, nastavila hihotati i cmizdriti kriavim monotonim glasom kao komarac:
Boemojboemojboemoj.
Jedan iz bande, s navlakom na glavi, povukao se prema ulazu koji se nalazio preko puta
naeg stola. Napravio je pokret prema vratima. Hitro kao make dvojica prooe blizu njega i
uz tresak zatvorie vrata.
ovjek s pukom, vjerojatno glavni meu njima, podigne oruje u zrak jednom rukom.
Bila je to naizgled AK-47.
Svi zajedno...! vikne. Hej, svi zajedno..
Nitko se nije pomaknuo. Uperio je puku prema dolje.
Na pod! vikne. Svi zajedno na pod. Na spavanje. Nastane komeanje, svi smo polegli
po podu. Kao klinci kad se igraju na nekoj zabavi. Svi pokuavamo biti prvi koji e se
ispruiti po podu. (Vidi kako sam posluan deko!)
Sve misli kao da su se skamenile. Nisam bio u stanju ni registrirati to se dogaa. U glavi
mi se neprestano ponavljala glupa reenica: To je to. To je to.
Na trenutak se nita nije dogodilo. Petorica su se tiho dogovarala. Nesumnjivo, sudbina
nam se krojila njihovim doaptavanjem u toj tiini. Jedino smo uli nalog koji je stalno
odjekivao iznad naih glava: Spavajte! Spavajte! I dalje su se doaptavali. Odakle ova
neusklaenost? Zar nisu ranije sve detaljno isplanirali? U ovakvoj situaciji ne smije se
nikako oslanjati na improvizaciju. Jedino ako su sve prepustili odluci na licu mjesta? Odakle
im onda oruje?
Dogovaranje se zavrilo.
Sad se svi probudite! vikne kolovoa. Buenje! Svi se probudite!
urno ustadosmo.
Dok sam se okretao i spremao ustati, jedna misao mi sine kroz glavu. Zavukoh ruku u
dep jakne, pronaoh mobitel i nagurah ga u arapu sve do cipele.
Ti, probudi se!
Vjerojatno sam bio posljednji koji jo nije bio ustao.

66
 Sad nam predajte sve to imate, ree kolovoa s AK-47. (Ako je to bio AK-47).
Predajte satove, mobitele, nakit, novac, sve, jeste li uli?
Pokuao sam prepoznati njihov teki akcent. Iz nekog razloga, koji nije imao logike,
inilo mi se prihvatljivo ako su to bili Nigerijci, Kongoanci, Ruanani ili drugi Afrikanci.
Samo da nisu bili nai zemljaci.
etvorica ostalih sljedbenika poeli su s pitoljima kruiti oko stolova krenuvi s prednje
strane. Pruili su ruke i uzimali sve to smo im davali, jedan je iz dempera izvukao crnu
plastinu torbu i unutra poeo trpati sav plijen.
S morbidnom opinjenou promatram pratilju Dereka Huga kako s dugog bijelog vrata
skida lijepo izraen privjesak i odlae ga u torbu. Bila je nasmrt blijeda, a lice joj ukoeno kao
maska. Iza nje su se nazirali nejasni obrisi okvira ulaznih vrata. Skrenuo.sam pogled na drugu
stranu jer to vie nisam mogao gledati.
Neka ena, koja je sjedila za stolom na sredini prostorije, poela se buniti. Nije bila voljna
predati svoj sat. ovjek, njoj najblii, zamahne rukom u kojoj je drao pitolj i udari ju preko
lica. Ona jaukne i savije se od bola. Krv joj potee iz nosa slijevajui se niz svijetloplavu
haljinu. amor prosvjednih glasova, punih bijesa i straha, razlio se restauracijom.
Tula! krikne kolovoa. Zaepi!
ena je nastavila jaukati. Dvojica nasilnika poure izmeu stolova i obore jednu stolicu.
Jedan zgrabi enu straga za kosu, a drugi je udari koljenom u lice. Ona jo jednom vrisne, a
onda umukne i nastavi mrkati i stenjati.
Posluajte me svi! povikne kolovoa. Posljednji put. Predajte sve to imate.
Postariji, miiavi ovjeuljak, koji je stajao blizu napadnute ene, okrene se prema
kolovoi.
Sluajte, predat emo sve to traite, ali, molim vas, pustite ene na miru! ree glasno
suzdravajui gnjev. Dodao je ispod glasa: Proklete ivotinje!
To nije bila dobra zamisao. U tren oka, kao po zapovijedi, etvorica suradnika bace se na
njega, dok je kolovoa s AK-47 ostao i dalje pokraj vrata. Bilo je gadno promatrati ono to je
slijedilo. Dok je jedan zahvatom ruke drao upola zadavljena staria, ostali su ga poeli
mlatiti rukama. Pao je na koljena.
Nastavili su ga udarati nogama sa svih strana. Njegovi prosvjedi preli su u roktanje i
stenjanje, a onda u alosno zapomaganje.
Jeste li uspjeli? javi se voa s vrata. Nema razgovora. Nita ne elimo. Samo predajte
sve to imate.
etvorica napadaa na kraju su pustili starca, ostavili sklupanog na podu i nastavili
zapoeti posao. Raniji dojam koji sam imao o njihovu kaotinom ponaanju, da sve rade
nasumce i bez plana, davno je nestao. Ovo je vie bilo nalik na vojnu operaciju.
Doao sam k sebi kad sam primijetio da me Carla uporno vue za ruku i pokuava neto
rei.
Ni rijei, promrsih krajem usta.
Njezino lice pribliilo se mom uhu.
Neu im dati vjenani prsten, rekla je.
Stisnuh se uz nju.
Za Boga miloga, nemoj ih izazivati. Vidjela si to se dogodilo, odgovorih apatom.
Ljubavi, nemamo drugog izlaza.
Neu.
Molim te, Carla. Ne ini to.
Zautjela je na trenutak. Onda je rekla:
Steve, mora s njima razgovarati.
Hoe da me prebiju kao onog starca?
Disala je isprekidano.
Ti si ovdje jedini koji moe s njima razgovarati.
Kako to misli?
To me pogodi. Uhvati me muninu u trbuhu.
Osjetih pokret njezine glave kraj mog ramena.

67
 Ti si..., zastala je, ti si jedan od njih. Ako ovdje postoji netko koga e sluati, to si ti.
Molim te, Steve. Ti mora to uiniti.
Shvatih njezinu logiku. Naravno. Ipak, ono to je rekla, moda je najstranije to sam uo
u svom ivotu. Ti si jedan od njih. Vjerojatno nije tako mislila, ali kao da je naglo konano
zatvorila vrata izmeu nas.
Od samog jutra, kad sam ugledao svoje lice u njezinu ogledalu, tlo vie nije bilo sigurno
pod mojim nogama. Osjetio sam kako die i kako se giba pod mojim nogama kao na starom
filmskom snimku potresa u San Franciscu. Ipak, uspio sam donekle odrati ravnoteu. Sve do
ovo? trenutka. Sad vie nita nisam osjeao pod nogama, svuda samo mrak. Praznina. Osjeaj
propadanja, slobodnog pada kroz beskrajni prostor. Povraa mi se. Hvata me vrtoglavica.
Molim te, Steve, apnula je.
Zaepi! glas je odzvanjao u polutami restauracije u kojoj je svaka svijea treptala na
stolu izolirana u vlastitom krugu svjetlosti, bez meusobnog kontakta, svaka potpuno
osamljena, okruena tminom.
Carla me je gurkala. Znao sam da je u pravu. Sad ili nikad.
Zakaljah se da proistim grlo. Bio sam svjestan pogleda nekih gostiju. Moda razmiljaju
kao Carla. Polako istupili korak naprijed.
Ispriavam se, rekao sam glasom koji nisam prepoznao.
Ti, ne mrdaj!povikne ovjek s vrata.
Visoko podignuli ruke iznad glave. Na trenutak ostadoh nepomian.
Molim vas, porazgovarajmo, rekoh mirno.
Na svoje iznenaenje, vie nisam osjeao slabost ni strah kao maloprije. Obuzela me je
udna, neprirodna mirnoa kao da se nevidljiva ahura zatvorila oko mene i iskljuila me iz
vanjskog svijeta. Nije to junatvo. To je oajanje. Moda tek ludost. Ali, znam da Carla ima
pravo. Nitko drugi u ovoj tmurnoj tiini ne moe to uiniti. Moda jo nije sve bez nade.
Jedino ja to mogu. Od sada pa dok se neto ne dogodi.
to je bilo? ree voa na samom, rubu strpljenja. Pomaknuh se za korak blie.
Odnekud mi padne na pamet jedan stih: Budi ratnik svjetlosti. Od same pomisli zgrih se
od straha.
Molim vas, nemojte nas ubiti, rekoh hrabro, to sam mogao mirnije. Svi mi imamo
djecu kod kue. Vjerojatno i vi. Uinit emo to traite. Ali nemojte nas ubiti, rekao sam
zbog navlaka koje su nosili.
Da smo mogli vidjeti njihova lica i da smo ih mogli prepoznati, moda bismo ipak imali
povoljnu priliku. Ovako su vjerojatno mislili da te veeri imaju punu slobodu uiniti bilo to
bez ikakva oklijevanja ili premiljanja. Doslovno, mogli su sebi priutiti ubojstvo.
Tula! Osjetih kako me naputa nada.
Ali bio sam uporan, nisam se vie mogao zaustaviti.
ujte, rekoh. Znam to osjeate. Znam to mislite. Sad govorim polako i tiho: Svi
zajedno ivimo u ovoj zemlji. Svi smo u ovome zajedno. Ja sam jedan od vas. Posluajte me i
pustite nas. Molim vas!
Zvuilo je krajnje jadno. to sam drugo mogao rei? to sam drugo mogao uraditi?
Voa je zurio u mene kroz pomrinu. Primijetih kako ga ostala etvorica promatraju.
Izgledalo je kao da vijeaju. U tiini, bez rijei.
Molim vas, ponovih.
Stupio je jo korak blie, kretao se odluno, bez oklijevanja.
Awungomnye wethu, rekao je mirno vrstim glasom.
Odjednom sam shvatio da govori jezikom naroda Xhosa jer sam razumio to je rekao: Ti
nisi jedan od nas. Ne znam kako sam ga razumio, ali sam razumio. Isto tako znao sam to je
time htio rei. Bilo je to krajnje negiranje, krajnje odbijanje.
ovjek je priao jo blie. inilo se kao da svakim korakom postaje vei, sve dok se nije
izdigao iznad mene, iznad svih, golem je. On je gorostas. Njegova sjenka rairila se preko
svih zidova i plafona, preko cijelog prostora restauracije.
Pokazao je rukom naokolo na stolove.
Uhlelinabo, rekao je. Sjedi s njima. Zurio je u mene ne trepnuvi. Onda je dodao kao

68
da je povratio puna usta pokvarene hrane:
Ungomnye wabo! Ti pripada njima.
Cijelim skupom proirio se amor: nerazumijevanje kod bijelaca, potvrda uz prikrivenu
ogorenost kod etvorice pljakaa.
Nakon to me je otpustio pokretom ruke kojim je iskazao prijezir i gaenje, okrene mi
lea.
Hamba! Hamba suka. Skloni mi se s oiju.
etvorica su neumoljivo nastavila skupljati svoj plijen. Mobiteli, lisnice, satovi,
narukvice, ogrlice, broevi i prstenje svake vrste punili su torbicu. Nitko se vie nije usudio
usprotiviti. Jedino su se povremeno uli jecaji nekoliko ena, neprestano lelekanje ene koja
je prva morala predati runi sat i sporadini jauci ozlijeenog ovjeka na podu. Meutim,
napadai se nisu kretali mirno kao ranije. ak i kad nitko nije pruao otpor, plijen su
oduzimali od rtava s pretjeranom agresivnou. Posebice nije bilo milosti prema enama.
Svaka je dobila uku, bila odbaena u stranu, oborena na pod, odgurnuta laktom ili zlobno
udarena u prolazu. Bile su napadnute ak i kad su spremno - neke i urno - predavale svoje
dragocjenosti. Bilo je to nasilje radi nasilja. Dvije-tri ene su prokrvarile kad su im svom
snagom s unih resica strgnuli naunice. Nisam mogao ne primijetiti da su i mukarci slabije
konstitucije dobili porciju udaraca u lice ili trbuh, koljeno, meunoje ili nogu u lea. Jedino
su na miru pustili snanije, krupnije mukarce. (Kukavice!) Stalno sam motrio na Carlu tako
da nisam bio spreman kad mi je jedan nasilnik priao i udario me po vratu karatakim
udarcem. Prije nego to sam shvatio to mi se dogodilo, savio sam se, izgubio dah
pokuavajui povratiti. Nisam se uspio ni ispraviti kad me je drugi nasilnik udario nogom u
trbuh. Sruio sam se na stranu. Smjesta su se bacili na mene, ali sam se uspio otkotrljati ispod
stola. Dobio sam nekoliko nasuminih udaraca u moje zgrene noge i moja zgrbljena lea
prije negoli su odustali. Dok sam pokuavao ponovno stati na noge, ve su bili gotovi s
Carlom. Oslonila se objema rukama na stol, preko lica joj je pala ria kosa, pokuavala je doi
do daha, ali se suzdravala od plaa. Tanki mlaz krv curio je na kraju usta.
Ljubavi, to su ti uinili? upitao sam pokuavajui je zatiti rukama, ali ona je bijesno
sklonila glavu nastojei me odgurnuti.
Nemoj, nemoj, ponavljala je, nemoj me dirati.
Crnu torbu, ispunjenu plijenom, odnijeli su do stola to su ga postavili ispred ulaznih
vrata. Slijedilo je jo jedno ustro dogovaranje. Ovog puta bilo je jasno to namjeravaju: ele
se dokopati upravitelja restauracije. Vlasnika, postarijeg ovjeka i oito astmatiara koji se
tresao od straha i disao s tekoom, odvukli su s mjesta gdje se sklonio iza anka.
Predaj kljueve sefa, zatraio je kolovoa.
Kljueve ne drimo u restauraciji, kukao je vlasnik, kljuevi se nalaze kod zatitara.
Lae.
Voa je dao znak svojim suradnicima i oni su poeli tui bespomonog ovjeka. Mnogo
bre nego to sam oekivao, shvatili su da je to uzaludan posao i ostavili su rtvu na miru. Ali
to jo nije bio kraj.
Napadai su se skupili pred ulazom i nakon to su dobili nareenja, etiri pomonika su
pourili k stranjim vratima koja su vodila prema zahodu. Ta vrata su imala takoer izlaz na
ograeno dvorite u kojem se, po svemu sudei, nalazila neka vrsta skladita, ili upe. Jedan
napada drao je u ruci sveanj kljueva. Ne znam kako je doao do njih, moda su bili iza
anka ili za pojasom jadnog vlasnika. Otkljuao je katanac na vratima skladita.
Ugurali su nas unutra - Ulazi unutra! Unutra, unutra! - i zatim zakljuali vrata. Mali
prostor bijae ispunjen naim tijelima. U vrijeme napada bilo nas je dvanaestorica (uspio sam
izbrojiti), a osim nas trebalo je raunati na upravitelja restauracije sa suprugom (njega su
pljakai jo uvijek drali u restauraciji), etiri konobara, dvije ene i dva mukarca, i osoblje
u kuhinji. Visoko gore, kroz prozor s reetkama, mutna od praine i pauine, probijala se
svjetlost svjetiljke oblinjeg ulinog stupa tako da nije bilo potpuno mrano.
Odavde se moramo izvui, ustro e netko.
Bio je to mladi portskog izgleda, zlatne kose i pretjerano nabreklih miia koji su se
bljeskali na rukama preplanulim od sunca. Dok su pljakai bili s nama, nije bio ba uoljiv,

69
ali sada je postao razmetljiv.
Zbog ega niste ranije neto uinili? upita sredovjeni ovjek proelave glave koja se
presijavala.
Spremao sam se zaskoiti jednog koji mi je bio najblii, rekao je nabildani, meutim,
nisam smio riskirati da netko od vas ne pogine.
Zauju se posprdni glasovi, ali on se nije obazirao na negodovanje koje je izazvao.
U svakom sluaju, nastavi pretpostavljajui da je on voa, sad smo u boljem poloaju
da se oslobodimo i osvetimo.
Samo izvoli, podrugljivo e ovjek. to ne krene prvi, Rambo?
Je li ti to meni, starkeljo?
Prestanimo s glupostima i pokuajmo neto planirati, predloi jedna ena. Moda
nemamo puno vremena.
Sve mi se ini da e nas ovdje ostaviti dok ne istrunemo, jada se druga, postarija, ena
ija se kosa, obojena u plavo, jadno opustila i polegla po glavi kao pokisla koko u gnijezdu.
Bili bismo sretni, tetkice, promrsi kroz zube jedna plavua. Po mom miljenju, oni
mogu svakog asa dotrati, pobiti mukarce i silovati ene.
Sigurna sam, to jedva eka! odgovori druga ena, bezbojna kao poljski mi.
Dosta je bilo, moje dame, prekinu ih ovjek s fino njegovanim brkom kao u Clarka
Gablea. Uinimo neto. Moramo poslati poruku policiji ili nekom drugom.
A da poaljemo dimne signale? podrugljivo e Rambo. Moda ovdje pronaemo neku
limenku i montiramo djeji telefon?
Imam mobitel, javih se nakon to sam se sjetio svog opreza prilikom metea. Potpuno
sam to bio izgubio iz vida. Sagnuh se i iz cipele izvukoh mali dragocjeni instrument.
Svi zapljeskae.
Dobra ideja, odala mi je pokroviteljski priznanje sredovjena ena, nalik na udovu
plemenita roda, ali s umjetnim zubalom.
to vie ekate? zapita nestrpljivo Rambo kad je shvatio da vie nije u sreditu
pozornosti.
Svi se okupie oko mene dok sam dozivao broj 10111 drei mobitel prema mutnom,
ukastom svjetlu koje se probijalo kroz visoki prozor.
Telefon je zvonio, zvonio i zvonio.
Svuda oko mene irio se val nezadovoljstva.
Daj mi taj prokleti telefon, zatrai Rambo, kao da sam ja kriv to se nitko ne javlja.
Drim telefon izvan njegovog dosega i pokuavam biti miran dok sam i dalje ekao. (Javi
se, javi se, javi se.)
Neoekivano, glas zapucketa u moje uho:
Policija.
Za Boga miloga! povikah u slualicu. Zarobljeni smo od oruanih bandita...!
Priekajte, ree glas, u ovom trenutku ne moemo preuzeti va poziv.
Nastavljam ekati. uju se prigueni glasovi izvana, ali su nerazumljivi. Moda su do
sada ve ubili starog upravitelja.
I dalje ekam. Jo nekoliko minuta - naravno, bilo je nemogue procijeniti vrijeme jer su
nam oteli sve satove - i tada se javi neki glas, ne onaj od prije, ve neki drugi.
to ekate? ree ovjek.
Prijavljujem oruanu pljaku, kaem, vrlo je hitno.
Priekajte, gospodine.
Ponovo se ponovio cijeli postupak.
Ovog puta neki glas - opet nova osoba koja nije upoznata sa situacijom, a vjerojatno ni s
onim to radi - prekine moje prethodno objanjavanje izjavom:
Trenutak, povezat u vas s odjelom za hitne sluajeve. Prije nego to sam mogao ita
rei, linija se prekinula.
Sve ponovih. Ovog puta dalo se naslutiti da e biti vie uspjeha: barem se javlja glas s
vrpce koji mi daje na znanje: Molim vas, priekajte. Va glas nam je vaan, mi emo se
javiti.

70
 Onda Rambo zgrabi telefon iz moje ruke.
U maloj prostoriji postaje zaguljivo zbog isparavanja naih tijela i naeg disanja. Svi smo
se jako znojili. Netko predloi da razbijemo staklo na prozoru, ali nije bilo odgovora. Svi smo
i dalje ekali.
Godot nikad nee doi, izjavi jedna ena i nervozno se nasmija.
Dobro doli u novu Junu Afriku, na to e krupni gospodin rumena lica koje je odavalo
ravnodunost. Bio je nalik na bezazlena ovjeka, mekana poput spuvastog slatkia.
to ste drugo oekivali? zapita ena iljastog nosa. Ova lozinka se koristila za sve
otrcane fraze koje su se pojavile posljednjih godina. Kao da je svatko ekao da kae to misli -
naravno, te fraze su izreene stotinama puta. (Sram me je, ali i ja sam neke koristio.)
Kad se treba prihvatiti posla, oni jednostavno nemaju iskustva u upravljanju zemljom,
zar nije tako?
Sluajte, u biti, mi smo za to krivi, uzdahnu gospodin rumena lica. Predugo smo se
opirali. Nismo im dali priliku da se pripreme.
Imaju je ve deset godina, ree mrava djevojka odjevena kao da se priprema za plau.
Po mom miljenju, sve je gore i gore. Eto, moj deko i ja odluili smo napustiti zemlju i
pridruiti se ostalom dijelu obitelji u Perthu. Ova veera trebala je biti posljednja prije
odlaska. Je li tako, Kewy?
Rairila je tanke krakove preko mravog mladia koji se nalazio pokraj nje.
Mladi je bio potpuno bijel, kao lignja, ali zraio je od sree im ga je dotaknula.
inilo mi se da se nitko ne obazire na mene. Osim ako su se namjerno pretvarali da me ne
primjeuju. U tom trenutku to me je moda najvie pogodilo. Ungomnye wabo. Kad samo na
to pomislim, glava mi puca od bijesa. Ali nemoan sam. Ve sam pokazao svoju nemo,
jednako kao i ovjek nalik na lignju, kao morska vila, ovjek-spuva ili ak Rambo.
Mislite li, javi se iz pomrine neka ena, jedna iz bespomone ljudske gomile pod
mutnim ukastim svjetlom koji prodire kroz prozor, mislite li da iza svega ovoga stoji
vlast?
Kako moete izvaliti takvu glupost? upita Carla koja odjednom planu.
Zato mislite da je to glupo? pritee joj u pomo ovjek s naoalima ije su oi, koje su
virile kroz debele lee, bile nalik ribi u akvariju. Nije ni gluplje ni udnije od krae,
korupcije i profitiranja koji caruju meu naim takozvanim vladarima.
Jesmo li mi bili bolji kad smo bili na vlasti? zapita Carla.
Itekako smo bili. Barem je vladao zakon i mir.
A odredi smrti, muenja, korumpirana policija i ministri koji su provodili apartheid
evei crne dadilje njihove djece u dvorinim zahodima...
Ali ne i ljudi koji siluju dojenad od tri mjeseca ili stare ene od osamdeset godina, koji
napadaju bespomone obitelji na farmama ili kradu novac od starih penzionera, ljudi, koji ive
na visokoj nozi pri odlasku u zatvor ili skoknu do Dubaija da na na troak kupe boine
poklone...
Nisam vie mogao izdrati. Kakav zavretak ovog neobinog dana, pomislio sam
osjeajui kako me sve vie svladava jaka glavobolja. Prestanite, htio sam uzviknuti. Dovraga,
prestanite! Svi smo ovdje zajedno pritvoreni i svakog minuta moemo izgubiti glavu, a jedino
se svaamo i govorimo pizdarije. Ali, to sam tu mogao uiniti?
Rambo je predao mobitel drugome, nekoj eni. Ja sam joj ga preoteo, kao da e tako biti
bolje.
Linija je jo bila otvorena, ali bilo je smetnji. Nadao sam se da se mobitel nee isprazniti.
Samo bi nam jo i to trebalo.
Steve, uini neto! proapta mi u uho Carla skoro izvan sebe. Molim te, opet ih
pokuaj dobiti. Ovo postaje prava ludnica.
Nisam vie u igri, draga, ostajem nepopustljiv, kad sam pokuao, vidjela si to se
dogodilo.
Pokuaj opet.
Zatresoh glavom, bijedno se osjeam, pun bespomonog gnjeva.
Ba u tom trenutku opet se zauje glas s druge strane telefona.

71
 Koga ekate? zapita ovjek optuujuim tonom.
Nalazimo se usred oruane pljake, rekoh.
Vae ime i adresa..?
Sluajte, nastavih suzdravajui se da ne podignem glas, nemojte spustiti slualicu ili
prebaciti na nekog drugog, ve uinite neto da nam spasite ivote.
Odakle zovete?
Dajem mu adresu restauracije.
Za Boga miloga, pourite! govorim ne pokuavajui vie suzdravati svoj glas. Jo su
ovdje. Ako odmah doete, uhvatit ete ih na djelu.
Telefon je zamuknuo.
Sva lica, kao uvele tratinice, blijedo su zurila u mene u polumraku.
Mogao sam jedino slegnuti ramenima.
Hoe li barem poslati nekoga? upita Carla.
Ako dou, doi e. Ako ne dou, nee doi.
U neprekidnom, besciljnom kretanju tijela, koja su se komeala nabijena u malom
prostoru, Carla i ja bili smo pritisnuti uz drugo dvoje taoca, Dereka Huga i Ninu Rousseau.
Zabavljate li se dobro? upita Derek uz grimasu.
Oh, divno, kazah ba je veer kakvu smo eljno oekivali. Prava promjena svakidanje
rutine.
Vjerojatno svima nama nedostaje doza realnosti, suho odgovori i skrene pogled na sivi
plafon. Ovo samo potvruje da ne treba gojiti lane nade o budunosti.
Ne budi glup, Chrise, kae njegova pratilja, njezin divni glas imao je otar ton. Nije
vrijeme za alu.
Moda je ba ovo vrijeme za alu.
Ako jo ostanem na ovom zaguljivom mjestu, ostat u bez glasa.
Ne smijemo na ovo gledati s negativne strane, dobaci netko napreui se da bude veseo,
barem smo jo na ivotu.
Nita gluplje niste mogli rei! plane kraj Dereka lijepa Nina. Odjednom ispada da je
biti iv, to je sasvim obina i normalna stvar, postalo poseban privilegij. Za Boga miloga!
Kakva je ovo zemlja ako ovjek mora biti zahvalan za ono to je u ostalom dijelu svijeta
sasvim prirodna stvar?
Znajte, ima i gorih mjesta od ovog, javi se ovjek nalik na spuvasti slatki. Eto,
nedavno sam bio na Karibima i...
Kog vraga se tamo ne vratite i udavite u plavom moru? vikne na njega Nina. Ili
pronaite nekoga tko e vas rado isjei na komadie za gula?
Derek nekako uspijeva odvesti Ninu do kuta gdje ju pokuava smiriti, ali u ovoj guvi to
ba nije bilo lako. ujem kako ustro apuu u pomrini.
Molim te, pokuaj se smiriti, preklinje Derek.ula si to je rekao Steve. Policija je na
putu.
Oni mogu samo pogorati situaciju.
Moe li netko pozvati zatitarsku tvrtku ili koga drugog? upita zubata udova. Vi znate
da u dananje doba i policija zove zatitare da uvaju njihovu postaju.
Ima li netko njihov broj?
Netko je zaista imao.
Za desetak minuta, moda petnaest, zauje se zvuk sirene i policija i zatitari stigoe u isto
vrijeme.
Na alost, pljakai su ve bili otili.(Vjerojatno im je dosadilo ekati, bio je neiji
komentar.)
Prije svega, trebalo se pobrinuti za vlasnika restorana. Leao je raskreenih nogu blizu
ulaza i nije dobro izgledao. Nisam mogao zakljuiti jesu li ga nastavili tui ili ga je moda
pogodio infarkt ili modani udar, a meu nama nije bilo lijenik.
Ipak, ambulantna kola iz bolnice Groote Schuur stigla su iznenaujue brzo. Pojavila su
se kao antiklimaks.
Bili smo zadovoljni to smo ostali ivi.

72
 Nakon toga proveli smo tri sata u restauraciji osjeajui se sve manje udobno na stolicama
dok je policija marljivo uzimala izjave od svih prisutnih. Policajac, koji je uzimao izjave, nije
bio ba pismen i pravio je bezbroj pogrjeaka u formulaciji rijei ili ortografiji. Na kraju sve je
bilo gotovo. Izlazimo, nesigurni na nogama, na hladni noni zrak mirkajui prema okolnim
zgradama iji nam se izgled ini neobinim, ak neprijateljskim.
Veina restauracijskih gostiju osjetila je potrebu za rukovanjem. Moramo ostati u
kontaktu, nekolicina inzistira. Zato se ubudue ne bismo sastajali. Moe li se zaboraviti stari
znanac i stara pjesma. Meutim, Carla i ja uspijevamo izbjei ostale, provlaimo se pokraj
njih u mrak kroz kiena ulazna vrata neobina izgleda. Obuzima nas neki udan osjeaj, pun
nemira. Kao da smo sad jedan drugome stranci. Kao da smo uhvaeni bez odjee na javnom
mjestu.
Onda otkrismo da nam je auto ukraden.

10.

Zbog tog dogaaja kasna veer produila se za jo jedan sat. Konano smo neto prije tri
sata stupili van u mrak ispunjen tekim mirisom ozona. Mladi policajac - do krvi izgrizenih
nokata, ali neobino usluan - odvezao nas je kui. Ulice su bile skoro puste. Jedino je u
blizini Long Streeta bilo jo naznaka ivota. uli su se pretjerano buni glasovi, kao da je
svaki pojedinac koji se tu zadrao, tjeran nejasnom eljom, osjeao potrebu biti to glasniji i
time dati na znanje da su on ili ona jo uvijek ivi: pogledaj, pogledaj, evo me (ovdje sam)!
Nemoj me zaboraviti! Nakon toga, kad smo iza okuke napustili grad i krenuli prema obali,
ponovno se sve utialo. Posvuda je zavladala no kao opipljiva prisutnost, golema crna
ivotinja u duboku snu, uvijek spremna probuditi se i estoko napasti svakoga tko je uznemiri.
Vozili smo se u potpunoj tiini. Tek sam se jednom usudio prekinuti je. Nisam to uinio
namjerno. Rijei su u tom trenutku jednostavno Izale iz mojih usta:
Ondje u restauraciji, kad si rekla da sam jedan od njih, to si time mislila rei?
Jesam li to rekla?
Da, rekla si. Odista bih volio znati to si time htjela rei?
Ne sjeam se. Sve je bilo tako... Bio si ondje, trebao bi znati kako je bilo. Nisam
razmiljala kao normalna osoba.
Carla, moram znati.
Pod bljeskom svjetlosti koja je povremeno izvana osvjetljivala njezino lice, primijetio
sam kako gleda pravo ispred sebe.
Bilo je ba...
Stala je, a onda slegnula ramenima. Nije me vie pogledala. Malo potom ponovno je
pokuala:
Koliko se sjeam, vjerojatno se odnosilo na ivot u novoj Junoj Africi. Oni su dio toga.
Ti isto tako, na svoj nain. Ti nisi optereen, izgleda,. Moe raditi s kime hoe. Uvijek si
tako radio. Posluat e te ako s njima porazgovara, pomislila sam,.
Ne vjerujem ti, rekao sam posve tiho.
Vie nije ni vano, glas joj je bio bezizraajan.
Kod Sea Pointa krenuli smo uzbrdo; to smo se vie penjali, bilo je sve strmije, dok nismo
dospjeli do nae ulice, posljednje koju je zahvatio sve bri progres. Malo dalje ocrtavao se
obronak planine naspram zvijezda razbacanih po nebu bez nekog reda. Ugledao sam Oriona
kako koraa svojim putem, bezbrojne kapi Mlijene staze, Juni Kri blizu crne mrlje Coal
Sacka. Sve mi je to bilo poznato. To me je trebalo utjeiti, smiriti, jer to se ne mijenja niti e
se mijenjati stotinama, tisuama godina, ni eonima. Ali nije bilo tako. Veeras je u tome bilo
neeg zloslutnog, neeg zastraujueg u toj nepoznatoj, nedokuivoj pomrini, nalik crnoj
rupi koja vas je mogla usisati i ispljunuti negdje drugdje, u drugoj, alternativnoj dimenziji,
odakle se vie nikad neete moi vratiti svijetu kojeg poznaje.
Laku no, oprostio se mladi policajac.
Laku no.
Okrenuo se na cesti, odjurio nizbrdo i nestao u noi. Sam Bog zna s koliko se kriminalnih

73
radnji jo mora suoiti, s provalama, napadima, silovanjima, ubojstvima. A jo mu nije ni
dvadeset godina.
Zastali smo na rubu ceste kao da smo se odjednom zapitali hoemo li smoi snage uputiti
se prilazu, produiti vrtnom stazom koja vjeto vijuga izmeu skrovita grmlja i cvijea i s
jedne razine na drugu nastavlja prema kui obilazei bazen iz kojeg izbija isti miris klora.
Tog popodneva iz tog bazena izala je Silke, naga, vukui za sobom areni runik. A kad
stignemo do spavae sobe, konano emo biti prisiljeni pogledati se u oi.
Evo nas na naem katu. Dugi, iroki hodnik vodi do vrata Silkine sobe (bila su zatvorena i
tako vrsto blokirala mrak), a malo dalje i do djeje sobe.
Djevojice su spokojno spavale snivajui bezazlene, leprave snove. Moda ne spavaju?
Jedna - bila je to Leonie - tiho je hrkala, kao maka koja prede u polutami (lampa u obliku
cvijeta, ispod kojeg se sklupala vila, nou je bila upaljena). Zastenjala je u snu. Moda se
neto pojavilo i vreba iz dubine koju nikad ne moemo izmjeriti. Stenjanje je prelo u
cviljenje. Uao sam u sobu na prstima, nagnuo se nad nju, poljubio je u rumeni obraz i
pokrivaem, zaogrnuo njezina uska ramena. Na trenutak se stresla, ispruila ruke prema meni
i zagrlila me. Onda me je pustila i zaspala vrstim snom. (Ipak sam znao, onaj nemirni san
moe se vratiti.)
Uli smo u nau sobu gdje je tinjalo prigueno svjetlo dobrodolice. Nije ni prela prag
sobe, a Carla je ve skinula haljinu i nemarno je, po svom obiaju, pustila da sklizne na pod.
Otkopala je grudnjak. Promatrao sam male, okrugle sise. Nisu vie vrste kao nekad, ali
volio sam njihov ranjivi i pomalo oputeni izgled. U polumraku su bile blijede, a bradavice
izduene i tamne boje.
Priao sam drugoj strani kreveta i poeo se skidati. Na putu od restauracije i tijekom
vonje kui ni rijei nismo izgovorili.
Leali smo goli, s obje strane prostora koji nas je dijelio.
Izgleda da je veliki prozor bio otvoren. Osjetio sam povjetarac kako ulazi izvana, prolazi
kroz sobu pokraj nas i nestaje u donjem dijelu kue gdje je moda drugi prozor ostao otvoren.
Netko ga je zaboravio zatvoriti. Moram poslije sii i provjeriti. Sada ne. Odvie sam umoran.
Bio je to dug dan, skoro bez kraja.
Carla je napola ispruila ruku prema meni. Primijetio sam njezine gole prste. Ni traga od
vjenanog prstena. Bez zatite, ranjivi, izloeni pogledu, kao da su me zvali. Ali oni su se
otuili od mene, bili su mi strani, bez svoje osebujnosti i individualnosti. Ne nose vie znak
po kojem se ona prepoznaje, po kojem se mi prepoznajemo, kako smo dospjeli ovdje. Ruku je
povukla na svoju stranu.
Osjetio sam potrebu da uzvratim. Sam Bog je znao da mi je to elja. I to odmah. Ali ni
pokreta ni rijei s moje strane.
Carla.
Nisam siguran jesam lije zvao ili postavio pitanje.
Nisam mogao odgovoriti na njezinu utnju ni na njezine ogoljene prste.
Noni povjetarac jo jae je zapuhao izvana i rashladio moje nago tijelo.
Netko bi trebao zatvoriti prozor, pomislio sam, ne pridajui tomu pozornost.
Bacio sam pogled prema njoj preko praznine koja nas je razdvajala.
Danas sam spavao sa Silke, rekao sam.
Nije odgovorila.
Nije mi bila namjera, rekao sam. Zapravo, nije ilo. Ali pokuavao sam, Carla. ao mi
je.
Jo uvijek ni rijei od nje.
Na meni je bilo da pruim ruku prema njoj. ak i u polumraku primijetio sam. koliko
sam. crn. Ostao je jedino bijeli trag na mjestu gdje je bio prsten.
Zato sam joj rekao? Pojma nemam. Moja izdaja nema nikakve veze s tim to sam spavao
sa Silke.
Moram do zahoda, rekao sam odjednom zbunjen. Ja...
Naravno, rekla je.
Otiao sam u zahod. Ne moram upaliti svjetlo. Poznajem to mjesto.

74
 Povjetarac je jo ojaao. Nisam mogao objasniti. To nije bio obian vjetar, ve jak zapuh
iste, hladne kozmike snage.
Onda sam zauo zvuk. Iznenadni prasak koji me je na smrt preplaio. Razbilo se ogledalo,
moderno ogledalo koje mi je poklonila Carla u nekad sretnijim, manje sloenim vremenima.
Palo je sa zida. Jednostavno, na neobjanjiv nain, razbilo se samo od sebe na tisuu
komadia.
Carla je neujno, bosih nogu, dotrala iz spavae sobe (kao i Silke tog popodneva).
Ne ulazi, brzo sam rekao, moe se porezati.
to se dogodilo? upitala je. Steve, to se dogodilo?
Ogledalo, rekao sam ni ne pogledavi u nju.
ini se da nas eka nekoliko godina nesree.

APPASSIONATA

Akoje glazba hrana ljubavi, nastavi svirati.

Shakespeare,
Na Tri kralja ili kako vam drago.

1.

ALLEGRO ASSAI

Iako rijei nisu moj medij, jedino ako se njima koristi, moe biti siguran da ete svatko
razumjeti. Mnogo bolje se osjeam uz klavir. Jo od djetinjstva sanjam da u postati koncertni
klavirist (zamiljao sam plakate koji najavljuju: BERLINSKI FILHARMONIJSKI
ORKESTAR, DIRIGENT CLAUDIO ABBADO, ZA KLAVIROM DEREK HUGO...),
meutim, sve se svelo na to da danas pratim umjetnike koji su na veoj cijeni i koji, navodno,
imaju vie talenta. To je ivot glavnog protagonista romana Berberove Pratitelj. Kako je to
tuno. Osim toga, prisiljen sam davati instrukcije iz klavira, bez obzira na to to su u pitanju
samo daroviti uenici. Ovdje isto tako postoji klizna skala vrijednosti. Poinje se sa
studentima u klasi magistra, a onda dolazi do ustupaka, ini usluge prijateljima iz svijeta
glazbe, zatim njihovoj djeci i u konanici prijateljima prijatelja koji imaju malo veze s
glazbom, jednom je to odvjetnik, drugi put arhitekt, pogotovu ako se radi o osobi koja igra
neku ulogu u zemlji s novim ustrojem i koja ti jednog dana moe uzvratiti za uinjenu uslugu.
Dogodi se da i u najveem poslu nae vremena za ene. Naravno, lijepe ene. Zato ne?
Meutim, to znai prijei preko praga koji vodi k neemu nevidljivom i neizvjesnom.
Znam, ima ljudi koji apuu da je u tome klju mog neuspjeha. Po njihovu miljenju ene i
glazba sumnjiva su kombinacija. Treba se odluiti za jedno ili drugo. Gluposti. Eto, ja sam to
donekle prouio. Ne treba otii unazad dalje od Mozarta da bi se dokazalo suprotno. (Oni
istiu da je stari Bach bio primjer brane vjernosti, ali s dvije ene uspio je donijeti na svijet
dvadeset potomaka, to ipak na neto ukazuje.) Tu je i Beethoven koji je, prema jednom
znancu, bio stalno upleten u ljubavne avanture i ponekad imao toliko uspjeha sa enama da
bi to i za Adonisa bilo teko ili nedostino. Ili blijedi i boleljivi Chopin koji je uvijek imao
bar toliko snage da stavi u rupu tvog D dura. Pa onda Schumann koji je bio iskusan u igri

75
prstiju ispod sukanja. Ili pohotljivi Liszt koji nikad nije propustio ene koje su mu dolazile
ususret. Pa njegov zet Richard Wagner koji je svoj napuhani ego jedino mogao nahraniti
enama. Uvijek sam bio uvjeren da bi Casanova bio izvanredan kompozitor i svira na lutnji -
sjetimo se samo slavne Balthusove slike na kojoj uitelj glazbe svira na makici svoje uenice
imitirajui mandolinu. U nae doba na popisu se nalaze mnogi, poevi od strastvenog
Toscaninija, koji je bio isto tako slavan u ulozi dirigenta koliko na zlu glasu kao lo ljubavnik,
pa do Brazilca Johna Neschlinga (u bliskom srodstvu s Arnoldom Schoenbergom), koji je s
nekoliko rijei opisao svoj ivotni stil ovjeka koji juri za suknjom i nije ni za to drugo.
Naravno, iznad svih je Herbert von Karajan. (Svjestan sam da mnogi vjeruju kako se on ne
moe usporediti s Furtwnglerom, Bhmom ili Bahrenboimom, ali vrsto vjerujem da se radi
o istoj ljubomori. Za mene je Karajan uvijek bio, bar kad su u pitanju Beethoven ili Brahms,
jedan od najveih.) Naravno, ja nipoto sebe ne usporeujem s tim majstorima. Samo
pokuavam objasniti kako openita izjava o glazbenicama i enama moe zapasti u slijepu
ulicu. Iako nikad nisam postao pijanist kako sam zamiljao u poetku, to ne znai da sam
doivio neuspjeh, ak i u mnogo skromnijoj kategoriji korepetitora postoji prostor za uspjeh.
To zanimanje nije bez asti. Ovog puta sam se ba nadao to dokazati pratei Ninu Rousseau,
jer nema ih mnogo kao to je ona.
Nikad nisam bio vunderkind kao Wolfgang Amadeus. U poetku sam sluao svoju majku
dok je vjebala ili svirala. Zatim stariju sestru Alet. Isto tako i njezine prijatelje kad su dolazili
vjebati. Nakon toga i mlau sestru i njezine prijateljice. Za vrijeme lekcija mnogo sam
mogao nauiti i vidjeti. Ukoliko izabere pravi poloaj, klavir je odlino sluio toj svrsi.
Nakon to su se roditelji rastavili, majka je zapala u potekoe i bila primorana prodati klavir i
nabaviti pijanino. Ta me je situacija prisilila pronai drugo skrovite, najee iza zavjesa.
Mnogo manje sam mogao vidjeti, ali usavrio sam drugu tehniku. Nisam samo promatrao, ve
i sudjelovao na vie naina.
Vjerojatno sam bio dijete koje je prerano sazrelo. (No, dogaa li se to ikad prerano?)
Poteno mogu rei da popratni beneficiji nikad nisu bili najvanija stvar. Od najranijeg doba
zaista sam bio oaran glazbom. ak i Czernijeve vjebe s pet prstiju pruale su mi beskrajno
zadovoljstvo. Kao i strogi takt metronoma Bachova Wohltemperiert Claviera, pa i
Pendereckoga. Ipak, nita se nije moglo usporediti s Mozartom. Na samom poetku, mnogo
prije rastave, moj otac nikad nije krio svoje gnuanje prema mojoj ljubavi za glazbom.
Ponavljao je bez ustruavanja da je to karijera za mekuce i pedere. Premda mu nikad nisam
dao povoda za sumnju u jedno ili drugo (sjajno sam igrao tenis i imao uspjeha u atletici),
nikad nije prestao sumnjati. Da je samo znao!
Umjesto da je glazba - a posebno klavir - od mene napravila enstvena djeaka, pokazala
se kao prednost zbog koje su mi zavidjeli igrai ragbija i bacai diska. Glazba je sjajan nain
da se priblii djevojkama. Jednostavno je nevjerojatno koliko privlanih djevojaka moe
upoznati na koncertima, operama ili drugim muzikim izvedbama. Ve sama injenica da si
prisutan, otkriva zajedniki interes to olakava sljedei korak. ak i na ulici moe probiti
led; moda zgodne ene nemaju obiaj etati se s harfom ispod ruke ili klavirom na ramenu,
ali svaki mukarac koji poznaje glazbu ima prednost u traenju i pronalaenju pristupa eni
koja hoda plonikom s violinom ili flautom, ili se vozi autobusom ili vlakom iz predgraa.
Koliko sam samo puta nakon takva susreta upoznao neku studenticu glazbe za vrijeme studija
u inozemstvu, na Julliardu u New Yorku ili Glazbenom koledu za glazbu u Londonu? Taj
recept nije uvijek bio pouzdan. Sjeam se jednog jutra po povratku iz Londona gdje sam ivio
neko vrijeme; dok sam se vozio vlakom iz Kenilwortha prema Cape Townu, preko puta mene
sjela je ljepukasta djevojka duge plave kose, slika i prilika Jacqueline du Pre. Drala je u
naruju futrolu za violinu i istog trenutka bio sam opinjen njezinim rukama. Ve iz samog
naina dranja kutije bilo je oito kakvu ulogu igra violina u njezinu ivotu. Meutim, ovog
puta u tome je bilo neto vie od glazbe. Neto na njoj, neki nedvojbeni znak, navelo me je na
zakljuak da je upravo provela strastvenu no. Osjetio sam kako mi klecaju koljena. Po svoj
prilici, ovo je mogao biti poetak novog poglavlja u povijesti glazbe. U glavi sam ve traio
rijei kojima u zapoeti razgovor i privui njezinu pozornost prije dolaska na glavni
kolodvor. Ba kaci sam se spremao povui prvi potez, podignula je zapor i poela podizati

76
poklopac. Nisam se mogao suzdrati a da se ne nagnem naprijed. Koju violinu e izvaditi iz
kutije? Moda jednu Lupot, Urquhart, Kloz, moda Guarneri ili Testore? Nisam ni smio
pomisliti na Amati ili - tko zna? - jednu Stradivari. Trenutak je doao. Ve sam se nagnuo u
kutu od etrdeset pet stupnjeva. Jedva sam izdrao taj trenutak. Onda je podignula poklopac.
U violinskoj kutiji nalazio se veliki losos iz Capea.
Velika ljubav, noena krilima besmrtne glazbe, uguena je u zametku.
Ipak, radilo se o iznimci. S druge strane, mogu se sjetiti brojnih nezaboravnih susreta koje
mi je omoguila glazba. Uglavnom su bili povezani s odreenim kompozitorom. Davno prije
nego to sam postao ovisan o takvom zadovoljstvu, Chopin je bio taj koji mi je omoguio
pristup zgodnoj i nepokornoj Lulu, sveenikovoj keri, i njezinu vrtu zemaljskih delicija.
Neki stavci Beethovenovih kompozicija (posebno Mjeseeve sonate ili Les Adieux,
Hammerklaviera i Sonate br. 32) doslovno bi raznjeili plavuu Margie. Riokosa Karolien
nije mogla odoljeti Dvoaku. (Zanimljivo, mnogo godina nakon Karolien jo jedna riokosa
ena, samozatajna Carla, majka mojih slatkih uenica Francesce i Leonie, takoer je potvrdila
ljubav prema Dvoaku.)
Prve lekcije dobio sam od majke. Bila je dobra, u to nema sumnje. Meutim, sukobili smo
se od samog poetka. Prepirke su zapoele zato to, po njezinu miljenju, nisam dovoljno
vjebao. Meni se ini da je patila od kompleksa Leopolda Mozarta ili Johanna van
Beethovena. Meutim, nisam elio biti uvrten u kategoriju njihovih sinova. Htio sam postati
dobar pijanist, moda ak i virtouz, a ne neki udak. A onda, ironijom sudbine, godinama
nakon to nas je otac napustio, poeli smo se svaati kad je otkrila da provodim previe
vremena za klavirom.
Ni u teoriji nije bila osobito dobra, sviranje joj je bila jaka strana. S druge strane, ja sam
od rane dobi bio oaran teorijom, to je bilo pomalo neobino; nisam bio zadovoljan samo
svira njem, elio sam znati zbog ega se ovo ili ono mora uiniti na odreeni nain. Jedan
neoekivani dogaaj natjerao me je da napustim majku i naem drugog uitelja. Tad mi je
bilo petnaest godina. U gradskoj dvorani Cape Towna na programu je bio pijanistiki koncert.
Nastupao je Lamar Crowson, ako se dobro sjeam. Ta veer nije bila jedna od njegovih
najboljih. Sjeam se da sam za vrijeme pauze, kad sam se vratio iz zahoda, ugledao starijeg
gospodina koji je sjedio u kutu, leima okrenut svima, s partiturom na koljenima. Nisam
mogao tono dokuiti koja je glazba bila u pitanju, jedino sam uoio Mozartovo ime na
naslovnici. ovjek se toliko udubio u itanje da sam se morao zaustaviti i baciti pogled na
njega. A onda, dok sam u njega piljio, stavio je kaiprst na jednu frazu na sredini stranice koju
je prouavao i poeo se smijati.
U tom trenutku shvatio sam da u mojoj glazbenoj naobrazbi nedostaje jedna dimenzija.
Nisam uspio saznati zbog ega se taj ovjek smije jer nisam dovoljno poznavao glazbu.
Morao sam usavriti ne samo novi vokabular, ve i novu vrstu abecede. Ve sljedeeg dana
poeo sam raditi s majkom. Nije bilo lako. Ako sam svojeglav po prirodi, to dolazi ba od nje.
Dobio sam bitku nakon to sam tri tjedna bez prestanka molio i prijetio da u prekinuti studij
(to mi nikad nije palo na pamet).
Poslije moje majke prva uiteljica glazbe bila je mlada Njemica, Christa. Vie djevojka
nego ena, tek je bila navrila dvadeset i jednu godinu. Imala je sjajnu tehniku uz teoretsku
podlogu koja bi zadivila svakoga s kim je radila. U to vrijeme njezinu ocu, Herr Roloffu, bilo
je skoro sedamdeset godina, ali bio je nalik na devedesetogodinjaka: omanje, slabunjavo i
pognuto bie, koje je vie sliilo komarcu nego ovjeku, s pretjerano velikom bijelom grivom
- neto izmeu Toscaninija i Einsteina - koja nikad nije bila u dodira s etkom ili eljem.
(Govorilo se da je Christinina majka bila njegova trea ili etvrta ena, kod njega je poela
studirati, ali s navrenih dvadeset godina ostala je trudna.) Navodno je bio dirigent u Berlinu,
ali nakon to ga je nekoliko puta kap udarila, ostavio se glazbe, no to nije imalo utjecaja na
njegove ljubavne aktivnosti. Rekao bih da sam vie uz njegovu nego Christininu pomo otkrio
unutarnji svijet glazbe. Na mjeavini njemakog i engleskog jezika, koja se ne da imitirati,
prikovao bi moju pozornost priajui satima o koncertima kojima je pribivao ili na kojima je
dirigirao, o hirovima i. tikovima svih velikih dirigenata, o tenziji i napetosti meu lanovima
orkestra (o bubnjam koji je cijeli ivot sanjao o trenutku koji nikad nee zaboraviti i do kojeg

77
je dolo kad se, usred jednog od vedrijih i pjevanijih dijelova adagia Beethovenove 9.
simfonije, digao na noge udarajui iz sve snage po najveem bubnju etrdeset i pet sekundi
prije nego to su ga odveli s bine na koju se nikad vie nije vratio), o osebujnosti solista, o
svakoj tehnici i strategiji kojom se mora posluiti da bi iz orkestra, nekog instrumenta ili
auditorija izmamio ono to eli. Nakon nekoliko godina provedenih u njegovu drutvu, s
partiturom u ruci, nauio sam se i nasmijati, zaplakati ili zautjeti od uenja. Toliko me je
duboko uveo u glazbu da sam dobio poseban osjeaj kako vie nisam onaj koji samo prouava
odreenu kompoziciju, ve i sam sudjelujem u komponiranju, tako da nisam vie prilazio
partituri kao itatelj ili glazbenik, ve i kao kompozitor. Svaki novi stavak, odlomak ili frazu
mogao sam intuitivno osjetiti isto kao i kompozitor: na ovom mjestu skratimo postupak, ovdje
se treba suzdrati, a ovdje prepustiti, sad zaskoimo sluatelja i pruimo mu ba ono to ne
oekuje. Nakon toga glazba za mene nije vie bila ista.
Dok me je on poticao na prilaz glazbi iznutra, Christa mi je pomogla usavriti trikove
tehnike i lakou kretanja mojih deset prstiju u oblikovanju zvuka koji mi je otkrio njezin otac.
I mnogo, mnogo vie! Dok je nain izraavanja Herr Roloffa bio zabavan, posebno slikovit i
simpatian zbog estih gramatikih pogreaka i izgovora, Christin nain bio je pun arma,
zavodniki, ugodan, neodoljiv. Kad je govorila, to je bilo vie nalik pjevanju. (S druge strane,
Frau Roloff, enica mala poput mia, nikad nije bila dio ekipe; oito se nije prilagodila nainu
ivota u Junoj Africi i ubrzo se vratila u Nrnberg, grad njezina podrijetla. Koliko mi je
poznato, nekoliko puta je dolazila u posjet, nikad za dugo, a nakon toga potpuno je iseznula
iz ivota mua i keri.)
Gledajui unatrag, ishod je vjerojatno mogao predvidjeti barem netko sa strane, ali
definitivno to nisam bio ja. Kad smo prvi put vodili ljubav u majinoj sobi iza klavira (majka
je bila na podui u Glazbenom odjelu na Sveuilitu, dok su mlaa sestra i va mlaa brata
bili zauzeti na igralitu, ili na pokusu u dramskoj sekciji ili pjevanjem u zboru), uvjeren sam,
bio je to ok koliko za Christu, toliko i za mene.
Naravno, to nije bilo za pohvalu. Da se za to saznalo u koli, sigurno bismo oboje bili
kanjeni. Meutim, nitko nije saznao. Do dananjeg dana jo uvijek njegujem osjeaj duboka
potovanja prema osobi koja me je toliko nauila, ne samo o glazbi, nego i o svijetu. Nauio
sam sve to treba znati kod vjebanja prstiju, kao to je staccato, legato ili rubato, sve od
cantabile do allegro assai. Mogu se danas tjeiti da sam znanjem koje je Christa prenijela na
mene iao stopama Gounoda, Dubussyja i mnogih drugih koji su daleko vie saznali od svojih
uiteljica glazbe nego sviranjem klavira.
Nikad nisam razmiljao o prekidu veze s Roloffovima. Ako bih o tome razmiljao, onda
je to bila vjerojatnost da e se jednog dana zdravlje Herr Roloffa pogorati ili e se na kraju
zajedno s Christom vratiti u Njemaku. Uvijek je izgledalo da ivi na rubu smrti. Naposljetku
je Christa bila ta koja je umrla, i to na najgluplji nain koji se moe zamisliti. Neki kamion
zelene boje proao je kroz crveno svjetlo ba kad je prelazila ulicu nosei plastinu vreicu s
namirnicama iz Pickn . Po svemu sudei, ostala je na mjestu mrtva. To je donelde
doprinijelo mom spontanom povezivanju ljubavi s glazbom i od tog etvrtka popodne i smrt je
postala dio ravnotee. Christa, Christa. Da sve bude kako treba, nijedno od nas troje nije se
moglo razdvojiti od drugo dvoje. Struna s trima notama. U e-molu.
Poslije sam nastavio s drugim uiteljima. Prvo u Cape Townu, zatim u Johannesburgu,
neto potom u Londonu, New Yorku i Parizu. Sve je to doprinijelo mom formiranju kao
pijanista i osobe. Bez obzira na to koliko je to bilo potrebno i pametno i koliko je od mene
stvorilo virtouza, ipak je to bio samo ukras i varijacija na originalnu temu. Neto poput
Goldbergovih varijacija Bacha, Diabellijevih Beethovena ili Chopinovih improvizacija na
Mozartovu ariju La ci darem la mano. Osnovna tema bila je ve postavljena, temelj poloen.
Od tog vremena, s jedva petnaest godina, postao sam usklaen za posljednji stavak koji je
nakon mnogo godina kasnije najavila Nina Rousseau.
Ninu sam upoznao nedugo nakon tog stranog dogaaja. Taj sluaj svakomu je dao
povoda za nagaanje i spekuliranje. Pojedine novine mogle su se danima odravati
naklapanjem o tome. Mladi klavirist, Edgar Devine, utopio se u jezercu na farmi. Obdukcijom
se otkrilo da je po svoj prilici bio zadavljen prije nego to se tijelo nalo u vodi. Proirile su se

78
glasine o vezi sa sopranom svjetske reputacije.
Naravno, svatko je poznavao Ninu Rousseau. Ili su mislili, vjerovali, nagaali da je
poznaju. Ljubitelji glazbe raspravljali su o Ceciliji Bartoli, Angeli Georghiu, Rene Fleming ili
Elini Garana. Nijedna sopranistica na svjetskoj sceni, osim Anne Netrebko, nije doivjela
posljednjih godina takav meteorski uspon. Tek joj je trideset i sedam godina! Osim toga, ona
je Junoafrikanka, isticali su s ponosom. Prvo je nastupila u Metropolitan La Scali, Operi de
la Bastille, na festivalu u Salzburgu i na jo nekim mjestima. Onda odjednom nesretna veza s
karizmatinim kompozitorom Wernerom Schicksalom, njegovo tragino samoubojstvo u
Linzu (pronaen objeen o gredu u nekoj manjoj zgradi) i njezin slom ivaca. Ubrzo nakon
toga vratila se u Junu Afriku radi odmora, da bi se sklonila i ponovo stala na noge. Ba kad
je poela razmiljati o povratku na scenu, dogodio se taj zagonetni sluaj na farmi kad je
njezin pratitelj na klaviru (a pretpostavlja se i ljubavnik) umro pod sumnjivim okolnostima.

2.

ANDANTE CON MOTO

Te veeri kad sam upoznao Ninu u Baxteru, na programu je bio Beethovenov recital.
Svirala nas je nekolicina. U prvom dijelu violinist iz Njemake, Heinz Stockli, izveo je sonatu
Proljee (op.24), zatim smo Stockli i ja bili na redu s lokalnom elisticom, Marijom van
Damme, nakon toga studenti Angela Gobbata otpjevali su nekoliko arija iz Fidelija i na kraju
Appassionatu, moj najvei doprinos veeri. Nakon pauze, u drugom dijelu veeri, izvedena su
dva gudaka kvarteta iz kasnog perioda, ali tada vie nisam bio sasvim usredotoen na glazbu.
(U svakom sluaju, ni gudai nisu bili sasvim usklaeni.)
Do promjene je dolo za vrijeme pauze. Najprije moram rei da sam bio obvezan prema
dvama prijateljima koje sam pozvao na koncert, slikaru Davidu le Rouxu i njegovoj divnoj
supruzi, Sari, fotografkinji. esto smo odlazili zajedno na koncerte, a godinama su bili moji
najvei oboavatelji. Ja sam posebno cijenio njihov rad, na mojim zidovima vise Sarine
fotografije i Davidove slike. Njezin rad nudi izvanrednu kombinaciju dvaju kvaliteta koje se
obino uzajamno iskljuuju: suosjeajnost i nesmiljeni realizam. Njezina kamera je otporna na
la ili pretvaranje; kontrasti crne i bijele boje ukazuju na oklijevanje i neizvjesnost,
nemilosrdno otkrivaju poslunost i kompromis, a izbor likova - uglavnom ena - otkriva
razumijevanje, bolje reeno, suosjeajnost prema ljudskoj ranjivosti.
Davidova platna, posebno ona u plavoj boji, nude nam kontraste i konflikte, podvojenost,
neku vrstu bifokalnosti koja nas navodi na shvaanje da svijet nije ba onakav kakav se ini;
iza povrine uvijek postoji neto drugo to lebdi i tako drai i stavlja promatraa pred izazov.
Sreli smo se prije koncerta u predvorju gdje sam im uruio ulaznice i tad smo se
dogovorili nai za vrijeme pauze. Meutim, dogodilo se da sam se odmah nakon izvoenja
trija, dok su na programu bile arije iz Fidelija, udubio u razgovor s Marijom van Damme u
njezinoj garderobi. Mi smo se ve ranije upoznali, uostalom, zajedno smo se pripremali za
koncert, meutim nikad nismo imali prilike za razgovor. Marija je zgodna ena. Snane,
impozantne vanjtine, klasina ljepotica obuzeta skoro zastraujuom strau za glazbom.
Uvijek sam bio slab prema enama koje sviraju violonelo (nesumnjivo, zbog slike koju sam
stvorio u glavi o Jacqueline du Pre), zbog energije koju iskazuju u interakciji s instrumentom,
naina rukovanja gudalom kao orujem - rapirom, maem - prkosna dranja sa iroko
rairenim nogama. Uvijek bih se sjetio ubojita napada sir Thomasa Beechama na enu koja je
pogrijeila za vrijeme pokusa:
Gospoo! Tu sjedite s najveim poklonom izmeu nogu koji vam je Bog poklonio i
samo ga trebate poeati!
Sir Thomas zasigurno nita ne bi mogao predbaciti Mariji. Naprotiv. Dugo sam je
promatrao. Meutim, bila je udana za glazbenika koji je svirao pikolo i tu je bio problem. U
normalnim okolnostima to ne bi trebalo obeshrabriti potencijalnog udvaraa, ali suprug je bio
poznat po naravi koju nije mogao kontrolirati, kao o\jek koji ne bi oklijevao posegnuti za
orujem. U konanici je ba ta narav rijeila cijelu stvar, kad je Marija odluila da to vie nee
trpjeti. Rastavili su se samo nekoliko tjedana prije Beethovenove veeri.Tako su se te veeri

79
mogle objasniti mnoge kontradikcije njezina ponaanja u garderobi. U jednom trenutku
pokazala je ranjivost i povrijeenost, u sljedeem agresivnost. Za vrijeme razgovora postalo je
oito da imamo mnogo toga zajednikog, ak vie nego to smo mislili, ne samo u glazbi, ve
i u literaturi, ljubavi za planinama, posebnoj slabosti prema Francuskoj, pa ak i makama.
Dogovorili smo se (ne ba konano, ali barem provizorno) sresti u foajeu za vrijeme pauze,
nakon to odsviram Appassionatu, a poslije toga da neto pojedemo negdje u blizini za
vrijeme drugog dijela koncerta.
A onda, u pauzi, nakon to sam se uvjerio da su David i Sara dobili pie, pojavio se
Angelo Gobbato s namjerom da me upozna s jednom osobom. Bila je to Nina Rousseau.
Sopranistica. Ba ona. Nedavno se vratila u zemlju nakon samoubojstva Wernera Schicksala u
Beu (a, naravno, i nakon drugog udarca, smrti njezina pratitelja Edgara Devina). Prvo mi je
pala u oi duga, zaista duga plava kosa (jo jedna Jacqueline du Pre) koja se sputala preko
ramena sve do kria. Primijetio sam i vitku konturu tijela u dugoj haljini tamnoplave boje,
zatim dva oka, plava kao na slici Davida le Rouxa - ali isto tako i plave boje kobalta s
tamnomodrom primjesom. ak i da nita nisam znao o njoj, smjesta bih se zatreskao (iako bih
s pedeset i dvije godine trebao biti zreo i oprezan ovjek, nesumnjivo odvie star za nju, ipak
ljubav nikad ne vodi rauna o godinama). Angelo je poeo hvaliti Ninu na sav glas
dopunjujui ono to su novine propustile. Zavrio je kao pravi kavalir: Derek, nisi ivio
uzaludno ako uspije nagovoriti nau divu da se vrati na scenu.
Angela sam godinama poznavao, posebice njegov entuzijazam i osjeaj za dramski efekt.
Ovoga puta, to se tie Nine, bio je potpuno u pravu.
Kad je zvono dalo znak za poetak drugog dijela koncerta, pourio sam se ispriati Sari i
Davidu (sreom, nije to bio prvi put da ih ovako ostavim na cjedilu, oni su mi samo s
razumijevanjem veselo mahnuli rukom). Nakon toga nakratko sam svratio u garderobu pruiti
Mariji donekle shvatljivo objanjenje, ali ona je ve bila otila. To nije bio poetak koji
obeava budue odnose, ali u tom trenutku bilo je vanijih stvari na mom programu. Kasnije
u ve smisliti neto uvjerljivo.
Vratio sam se u foaje gdje je Nina, hvala Bogu, jo uvijek ekala. Izali smo van u blagu
no, nali straga mjesto na padini tratine i zapoeli razgovor u mraku koji nas je okruivao.
Kao to se moglo i oekivati, prvo smo se dotaknuli moje izvedbe Appassionate s kojom
se nije bezuvjetno sloila. Allegro assai na poetku i Allegro ma nono troppo na kraju bili su
joj prihvatljivi. Meutim, imala je ograde za polagani srednji stavak, andante con moto, koji
je, po njezinu sudu, bio previe sladak, previe raspjevan, previe dolce, premalo con moto.
to je bilo s mranom stranom? bila je uporna.
Sve je okrueno mrakom, usprotivio sam se. Poetak i kraj proeti su mrakom.
Meutim, srednji dio treba se odvijati u miru i tiini, okrenut je prema unutra, prema
spokojnosti.
Spokojnost nije neto sladunjavo.
Bitan je kontrast.
Slaem se. Ali kontrast jedino moe biti djelotvoran ukoliko ne vjerujemo da mir, tiina i
- kako ste ono rekli? - spokojnost mogu postojati razdvojeno. U samom sreditu mira i tiine
mora postojati neto pritajeno. Je li to mrak, opasnost, grozota, prijetnja ili neto drugo? To
mi je nedostajalo u vaem sviranju.
Moda tako razmiljate - ako se usudim rei - zbog onoga to se vama dogodilo. Svjesni
ste postojanja mraka i opasnosti, ega drugi ljudi nisu svjesni, jer znate da nevidljive sile
vrebaju sa svih strana.
Vjerojatno sam roena s kukuljicom, odgovorila je kao da namjerno pokuava baciti
svjetlo na ono to sam rekao. Druila sam se s duhovima jo kao djevojica.
Kakvim duhovima?
Duhovi su posvuda, samo mora znati kamo gledati. Jednom bismo trebali posjetiti moju
farmu s druge strane Tulbagha, u planinama Winterhoeka. Krasno je to starinsko zdanje. Na
alost, poprilino je oronulo jer roditelji veinu vremena provode u gradu, dok moj brat juri
od jednog do drugog sajma po Europi ili negdje drugdje. Meutim, mjesto je prekrasno.
Vjerujte, tamo vladaju mir i tiina. Bar tako se ini izvana. Ali, tko bi ga znao? Tamo su

80
ivjeli ljudi jo od davnih vremena. Koliko mi je poznato, na tom mjestu najprije se nalazilo
naselje plemena Khoi. Ispod hridina su crtei Bumana. Naravno, kasnije su se doselili
Holanani. Poetkom devetnaestog stoljea jedan majin predak, otresiti stari Skot, kupio je
to mjesto i nazvao ga Laammermoor. Znate, ponio je mnogo prtljage iz kotske. Ludovao je
za sir Walterom Scottom, Roberto Burnsom i svim onim velikanima.
Gdje su u svemu tome duhovi?
Oh, posvuda. U klancima, u piljama starih Bumana, u upljinama hridina, ak usred
samog posjeda, ispod podova, u potkrovlju. Stari ljudi su priali o ubojstvu koje je poinjeno
u samom poetku, upravo kad se kua gradila. O mrtvom tijelu ugraenom u jedan zid.
Trebali biste vidjeti te zidove, rairila je ruke, meutim, morate doi i sami vidjeti.
Je li to poziv?
Tko bi ga znao? Moda i jest. Ne poznajem vas jo dobro. Dajte mi malo vremena.
Zvui kao neko neobino mjesto.
Ima li duhova u vaoj obitelji? iznenada me upita.
Koliko znam, nema. Mi smo vam sorta bez mate. Ljudi koji borave u gradovima, svi do
jednog.
teta. U mojoj je obitelji koliko hoe umorstva, kaosa, preljuba i skandala. Moete li
zamisliti? Na takvom mjestu, izgubljenom u planinama, posvud zeleni panjaci i mirne vode.
Smijeak na licu. Vjerojatno sam to oekivala u vaoj Appassionati.
Naem razgovoru nije bilo kraja. Bili smo poput dvoje ljudi koji su proivjeli Namib i
pronali mlaku vode nakon vie tjedana lutanja pustinjom. Nakon dugo vremena primijetili
smo kako sluatelji naputaju zgradu i razilaze se nou svatko na svoju stranu, jedni su krenuli
nizbrdo prema autobusnoj postaji i glavnoj ulici, drugi su se penjali prema parkiralitu. Mi
smo nastavili razgovor kao da je svatko od nas u drugoj osobi prepoznao neto to opet nije
elio izgubiti.
Svjetla u kazalitu su se ugasila. Tama nam je prila blie. Visoki hrbat Devils Peaka
inio se jo mranijim i mrgodnijim nego prije.
Noni uvar zapoeo je obilazak.
Ovdje se ne smijete zadravati, upozorio nas je i lampom osvijetlio naa lica.
Ispriavam se, gospodine i gospoo, ali ovdje niste sigurni. Morate sad poi kui.
Digao sam se i pruio joj ruku.
Hoete li sa mnom? predloio sam. Imamo jo toga za razgovor, a kod mene moemo
popiti aicu prije odlaska.
Sa zadovoljstvom. Ipak, oklijevala je.
Jedino ako obeate da mi se neete udvarati, izgovorila je to onim dubokim, tamnim
mezzosopranom za koji sam poslije otkrio da moe dostii koloraturne visine.
Obeavam, rekao sam jedva ujno.
Moje misli su jo bile pod dojmom one mrane strane koju je oekivala u mom andante
con moto. Dok smo se vozili planinskom cestom du De Waal Roada prema Mili streetu, a
odatle nastavili prema Oranjezichtu, nismo prestali razgovarati, jo uvijek pod snanim
osjeajem naeg otkria, prepoznavanja i potvrivanja. Taj osjeaj nas nije napustio ni u kui,
u prostranoj dnevnoj sobi u kojoj je dominirao moj klavir Bosendorfer.
Nakon najmanje sedam aa jamisona (obino nikad ne pijem viski, uglavnom ga drim
zbog gostiju) ispruila je lijevu ruku, pogledala na sat i rekla kao da je u oku:
Boe, zna li koliko je sati?
U emu je problem?
Zar ujutro nema neki sastanak ili obvezu?
Ne sutra, nego danas. A ti?
Ja jo ne radim. Nemam hrabrosti suoiti se s novim poetkom.
Onda je krajnje vrijeme.
Jo nije.
Nina, ustao sam i stao ispred nje, elim ti pomoi da pokua.
Ni ne sluti koliko bi te to stajalo.
Spreman sam pokuati. Bilo kako, na svaki nain. Obeavam.

81
 U toj intimnoj nonoj tmini bio sam spreman obeati togod je eljela, bez obzira na
cijenu.
Ne zna to govori.
Samo mi prui priliku.
Moemo poslije o tome razgovarati. Kad se opet pojavi svjetlo. Kad se oboje
otrijeznimo.
Ona se takoer digla na noge i zastala na trenutak. Onda je odluno rekla:
Sluaj, sad je prekasno da se vratim kui. Mogu li negdje lei?
Zatim je odmah dodala, njezine od su izraavale autoritet:
Ali, jedino ako obea - zaista obea - da mi nee smetati.
Obeavam.
Potvrdili smo to vrlo formalno rukovanjem.
Odveo sam je do gostinjske sobe, stavio au vode na noni ormari pokraj kreveta, donio
iz ladice u kupaonici etkicu za zube i ostali toaletni pribor, a zatim otiao u svoju sobu u
stranjem dijelu kue.
Nakon desetak minuta zakucala je na moja vrata, jo uvijek u dugoj tamnoplavoj haljini
koju je nosila na koncertu, ali bosih nogu.
Ima li majicu u kojoj bih mogla spavati, ili neto slino?
Priekaj.
Kad sam se uvjerio da je dobila sve to treba za tu no, tiho sam se povukao u svoju sobu.
Kako se moglo oekivati, jedva sam sklopio oi te noi. Pa ipak, sljedeeg jutra bio sam
svje kao rosa. Pripremio sam doruak - uglavnom prirodni sok od narane, voe i jogurt - i
razgovor se spontano nastavio tamo gdje smo stali prole noi. Podrazumijeva se, najvie o
operi, o ulogama koje najvie voli u operama Gianni Schicchi, Traviata, ili u Mozartovim i
Donizzetijevim operama, o popijevkama Richarda Straussa, Schumanna, Schuberta i Wolfa.
Bilo je otkrie koliko nam se ukusi podudaraju. Razgovor je postupno poprimio sve osobniju
notu.
O razoaranju i ljubavima mog ivota i zato se nikad nisam enio, a isto tako i
razoaranju i ljubavima njezina ivota. Bez obzira na to to joj je svaka veza zavravala
gubitkom ili neuspjehom, oito je vjerovala da treba ivjeti punim pluima. ivi sada, plati
poslije. Vie od injenica iz njezina ivota dirnulo me je kako ih je iznijela, s kakvim
uvjerenjem, sa strau prikrivenom u glasu nalik vatri u pustari koju je teko obuzdati.
Usudio sam se postaviti joj pitanje o posljednjim gubitcima koje je pretrpjela, o
njemakom kompozitoru Werneru Scicksalu i njezinu pratitelju Edgaru Devinu. O Sckicksalu
nije mnogo govorila. Jedino je rekla da ju je mnogo volio, ali onako kako njemu odgovaralo,
pokuavao je kontrolirati cijeli njezin ivot, a pritom bio i nepodnoljivo ljubomoran. Odluila
je preutjeti samoubojstvo, a ja, naravno, nisam ni traio da ga spominje. O Devinu je
govorila neoekivanom estinom - nije oklijevala koristiti vulgarni rjenik - to me je zaista
zapanjilo s obzirom na to da je dolazilo od osobe boanstvena izgleda. Ubrzo sam otkrio da je
u dui neuminkana afrikanerska cura, jednostavna kao gruda zemlje, i to se uskoro pokazalo
kao dio njezina arma.
Edgar je u dui bio jebeni gad, Derek, rekla je. Stvarno dobar pijanist, ali obino
govno.
Bili ste ljubavnici, usudio sam se istaknuti.
Kakve to veze ima?
Zatim je bez uvijanja dodala:
Dobro, mogao je eviti kao aneo, naravno, ako aneli ita znaju o evi. Meutim, prema
meni se ponaao kao da postojim samo da bi me iskoristio. Rei u ti neto, ma koliko to
izgledalo okantno, odahnula sam onog dana kad je umro. Tad sam shvatila da moram birati
izmeu ljubavi i glazbe. Jednostavno, nema prostora za jedno i drugo. Kod mene to ne ide
zajedno.
Ali, pobogu, Nina, ne mora ii u takvu krajnost.
Zurei joj uporno u lice, osjetio sam kako mi se grlo stee na samu pomisao na to to
znai ono to je izrekla.

82
 Svaki umjetnik uspijeva pronai prostor za oboje.
Na trenutak sam zastao, a onda odluno izjavio:
Uvijek bih naao mjesta za klavir i ene.
Njezine tamnoplave oi gledali su me skoro pokroviteljski:
Jesi li ikad pomislio gdje bi bio danas da si svu energiju usmjerio na glazbu? Derek,
pozorno sam te sluala prole veeri. Mislim da si zaista izvrstan. Meutim, svoje kreativne
snage previe troi u krevetu. Koliko ujem, previe se troi.
Ostao sam bez daha.
Ne smije previe sluati ogovaranja, rekao sam zajedljivo.
Slegnula je ramenima.
Sve zavisi od tebe. To je tvoj izbor. Mene se to ne tie.
Kad bi samo znala koliko bih elio a je se tie!
Ba u tom trenutku - shvatio sam to tek naknadno, jer tada sam bio odvie smeten da bih
logino razmiljao - stvorio sam odluku: to god se dogodilo, Nina Rousseau, ti e se nai u
mom krevetu.
S iznenaujuom mirnoom potpuno se iskljuila i vratila naem razgovoru:
Derek, ja nisam kao ti. Nisam kao drugi ljudi. Ako su umjetnost i ljubav dva konja, ti ili
netko drugi moete ih upregnuti u ista kola, ja nisam takva. Ne mogu. Vie ili manje, ja sam
ono to jesam. Nekad sam pokuavala i svaki je put ispalo sranje. Odabrala sam, i to je to.
Ispruila je ruke preko stola, uhvatila moju ruku, pogledala me u oi i rekla:
Zato sam te i zamolila prole noi: Molim te, zaista te molim, nemoj mi se nikad
udvarati. Ne zbog toga to sam prividno kreposna ena. Vjerojatno je suprotno. Ukoliko
misli raditi sa mnom ili eli da postanemo prijatelji, onda sve zaboravi osim glazbe. Hoe li
mi obeati?
Nina, je li ti jasno to trai?
Jasnije nego to misli.
Drala je jo uvijek moju ruku.
Derek, ne radi se o nekom hiru. Nije u pitanju ni neka ludost. To je pitanje..., dugo nije
izustila ni rijei, a onda je rekla blagim glasom, to je pitanje ivota i smrti. Znam dobro o
emu govorim.
Vjerojatno je oekivala da neu obeati ili da u barem pokuati izbjei odgovor. Zbog
toga je ubrzo zatraila:
Sad mi mora rei. Ako nisi spreman obeati, ja u to razumjeti i prihvatiti, ali onda je
svemu zauvijek kraj. Ako si spreman obeati, to e biti jednom i zauvijek.
to sam drugo mogao? Uhvatio sam je za desnu ruku i rekao kao da se zavjetujem:
U redu. Obeavam.
Ubrzo nakon toga zajedno smo raspremili stol i zatim otili do prostorije gdje nas je ekao
Bosendorf.
Otpjevala je kao pravi aneo, ako se tako mogu izraziti, Se vuol ballare, Quanto amore,
Che gelida manina, Vissi darte, visi d'amore, La ci darem la mano.
Kad smo konano - ne samo nevoljko, ve i sa aljenjem - zavrili, rukovanjem smo
zapeatili ono to je u biti ve odlueno: definitivno se vraa na scenu. Ovog puta ja u je
pratiti.
Vijest je trenutano postala senzacija. Pojavio se interes i za nastup na meunarodnoj
sceni. S obzirom na njezinu slavu i utnju u posljednje vrijeme, pravo uzbuenje moglo se
jedino oekivati u glazbenim krugovima. Koliko je to moglo doprinijeti mom ugledu, teko je
bilo procijeniti.
Ni ona ni ja se nismo urili. To je trebao biti recital koji se nee lako zaboraviti u Capeu.
Stoga smo drali svojom dunou da do savrenstva dovedemo svaku notu, svaku pauzu,
svaki pokret.
Pripreme su trajale tri mjeseca. Uglavnom u jutarnjim satima. esto i naveer.
Poslijepodne sam morao posvetiti svakodnevnim obvezama: pouavanju nadarenih studenata i
njihovim potomcima.
Meutim, nije samo glazba bila u pitanju. Za mene, moda vie nego za Ninu, to je bila

83
prilika upoznati se bez nepoeljnog pritiska. Svakodnevno sam kod nje otkrivao neto novo
to bi me opinilo, pobudilo radoznalost i uinilo je jo vie posebnom: njezino oduevljenje i
strast, razigranost kao u lakonoge djevojice, ili krajnju ozbiljnost kad bi se pojavili tragovi
mrgoenja izmeu sjetnih oiju, posebice kod rada na novoj partituri, ili kad bi postala
vragoljasta ili podrugljiva, ili kad bi bila duhovita, neozbiljna ili do kraja luckasta. Ispod
svega toga skrivala se senzualnost koja bi me izludila od elje. Pa ipak, strogo sam se drao
dogovora; dok su joj se polako vraali samopouzdanje i udnja za ivotom, nuno je bilo da
se ni na koji nain ne osjeti ugroenom ili da se ne pojavi razlog za sumnju ili najmanju
nesigurnost.
esto smo izlazili van, ako bi nam to dopustio uurbani vremenski raspored. Uveer bi to
bili koncerti ili neki kazalini komad, moda film - voljela je ii u kino. Isto tako, bez ikakva
srama, pretvarajui se da smo turisti, odvezli bismo se do podruja s vinogradima, ili Zapadne
obale, ili pjeke odlazili na dulje izlete, obilazili planinu iznad Camps , pjeaili od
postaje uspinjae do spomenika Rhodesu zaobilazei Devils Peak, odlazili u Kirstenbosch,
vozili promenadom Sea Pointa, lutali pjeanim plaama Noordhoeka izmeu dina i mora,
razgledavali robu u radnjama i butigama Fish Hoeka, prebirali po knjigama u knjiarama.
Nina nije mogla odoljeti starudiji bilo kakve vrste. Njezina kua u Woodstocku - nepravilna
stara graevina u viktorijanskom stilu, u kojoj je jedan dio bio preureen, a drugi ostao u
ruevnom stanju - bila je prepuna knjiga i starih predmeta. Bilo ih je posvuda: na daskama,
pragovima prozora, stolovima, otomanima, u starinskim vitrinama, na policama koje su se
ugibale pod teretom, na sofama i stolicama. Bili su to lijepi i neobini, dragocjeni i
bezvrijedni suveniri s njezinih putovanja i naih izleta koji su leali na gomili, kao i lutke
svake vrste i podrijetla, arena kokoja i ugravirana nojeva jaja, bestidne netsuke iz Japana,
drvene rezbarije golemih falusa iz Afrike, Indije i Indonezije, figure i figurice od alabastera,
ebanovine ili bjelokosti, kuglice od kvarca, tigrova oka, ultramarina i ahata, limene igrake s
Tajvana, maske iz Mozambika, Meksika, Konga ili Balija, marionete iz Singapura i Tajlanda,
kamenje iz Velikog kineskog zida, Dioklecijanove palae u Splitu, hrama Maja na Jukatanu ili
razvalina Machu Picchu, predmeti od ljepenke iz Gvatemale ili Norveke. Tu je bilo krigli sa
svih strana: iz Belgije i Bavarske, Mozartovih iz Salzburga, staklenih aa iz Praga,
Helsinkija, Kopenhagena, Burana. Nemojmo zaboraviti ni sve to je donijela iz koncertnih
dvorana ili opernih kua u kojima je nastupala: liice za aj iz Scale i Metropolitena, iz Sale
Plevel, Kraljevske festivalske dvorane, Bavarske dravne opere, kazalita Marinski iz St.
Petersburga. Isto tako bilo je i kutija ibica i sapunia koje je pokupila ili uzela kriomice iz
svakog hotela u kojima je boravila.
Za svaki predmet mogla je ispriati priu, veinom smijenu, simpatinu, dirljivu ili
donekle delikatnu.
Izmilja li ti to, ima li u tome istine? esto bih zapitao.
Ja samo pomno sluam, odgovorila bi zagonetno.
Koga i to slua?
Sve to mi duhovi ele rei.
Koji duhovi?
Svaki od ovih predmeta ima malog duha u sebi. Samo se treba ukljuiti na njihov val i
saznat e to ti ele rei. Posebice nou kad izlaze van svirati.
Nina, ti si nemogua.
Ako ne eli, ne mora vjerovati. Ali, uvjeravam te, istina je, rekla je to kao uiteljica
vjeronauka.
Zatim bismo se vratili poslu. Kao to je u mojoj kui u sreditu svega bio Bosendorfer,
tako je i u njezinoj sve bilo podreeno Steinwayu koji se nalazio u prednjoj prostoriji s
izboenim prozorima s reetkama. Nakon svakog izleta i novog putovanja uvijek bismo se
vratili klaviru s bijelim i crnim tipkama. (Zasad, nikakva traga Chopinovu D-duru s
privlanom rupicom.) Svakoga dana korak naprijed, malo blie onomu to smo eljeli postii.
Ponekad sam imao dojam da nas svaki dan sve vie pribliava cilju na koji sam elio doi.
Nije vie bila u pitanju, kao na poetku, obina seksualna elja. Svaki dan koji smo zajedno
proveli, sve vie je otkrivala svoju tamnu stranu Mjeseca. Sve vie mi je nedostajala, to se

84
nije moglo definirati sentimentalnou, zbog svog muzikalnog glasa, smijeha, smisla za alu i
lascivnosti, zbog njenih ruka i draesnih stopala s dragocjenim prstenom na srednjem prstu,
zbog opscenosti i bjeanja u svijet mate, zbog pria o duhovima i vilama. Zasigurno, bila mi
je prijeko potrebna.
Moram priznati, na vlastitu sramotu, da me je do ludila dovodio nain kojim me je stalno
drala na udaljenosti izbjegavajui moju panju ak i prije nego to bih joj se pokuao istinski
pribliiti, kao i zbog naina kojim bi mi redovito pruila ruku, uvijek s tim tajanstvenim
ironinim osmijehom, nakon obilne veere ili duge seanse vjebanja i neoekivanog dodatka
jedne popijevke ili arije. Mnogo puta nakon njezina odlaska prevrtao bih se u krevetu
(ponekad bi ostala prespavati u, kako smo je oboje uskoro nazvali, njezinoj sobi) i to bi me
natjeralo da se tjeim vlastitom rukom bez pravog zadovoljstva.
esto bi ova situacija izala na povrinu, osobito kad bismo razgovor obilato zainili
vinom ili viskijem. Jednom, nakon rukovanja, usudio sam se njezinu ruku prinijeti ustima i
poljubiti na stari gospodski nain. Odgovorila je na isti nain, poljubila je moju ruku i malo
due zadrala u svojoj.
Ne smije mi to initi, Nina! prosvjedovao sam.
to si rekao? kao da joj nije bilo jasno o emu govorim.
Zar nisi svjesna to mi radi?
Ne. to je to?
Otiao sam toliko daleko da sam njezinom rukom pritisnuo moj nabrekli ud. Na moje
iznenaenje, ruku nije sklonila. ak ga je na trenutak pritisnula laganim pokretom i rekla:
Jadnie moj, morat e se posluiti vlastitom rukom.
Molim te, Nina!
Sagnula se i sestrinski poljubila moje usne.
Sjeti se to smo se dogovorili.
Zatim je dodala toplim aneoskim glasom:
Lijepo spavaj.
Ovom stalnom i sve veem nezadovoljstvu vjerojatno treba pripisati ono to se dogodilo
izmeu mene i Carle.
U poetku bio je to samo njezin glas na telefonu, melodian, ali neusporediv s Nininim
glasom. Vie puta dnevno primao bih takve pozive. Obino bi to bila neka ena koja trai
instrukcije za svoju djecu. Ovog puta radilo se o dvjema djevojicama, od deset i sedam
godina.
Na alost, gospoo, brzo sam odgovorio, ali u ovom trenutku cijelo moje vrijeme je
popunjeno.
Moda mi ipak moete pruiti priliku, gosp. Hugo.
Odista alim, ali...
Vjerujte, ne radi se o jednoj budalastoj majci koja misli da su joj djeca izvanredno
talentirana. Vjerojatno esto imate posla s razmaenom djecom. Meutim, ovo dvoje zaista
imaju talenta.
U gradu ima drugih uitelja glazbe, gospoo. Molim vas, sad me ispriajte...
Gosp. Hugo, ne traim uitelja. Vi ste klavirist izuzetna talenta. Nedavno sam vas sluala
kako svirate Beethovena na koncertu u Baxteru i ja...
Vrlo ljubazno o vas. Jednostavno, nije mogue. Zbogom.
ovjek naui kako se vladati u takvoj situaciji. Meutim, nisam predvidio njezinu
upornost.
Nakon tog razgovora, sljedeeg dana, u vrijeme pauze izmeu dva sata, tajnica naeg
odjela najavila je da me netko eli vidjeti.
Bacio sam pogled na raspored sati, namrtio se i rekao:
Lindie, nijedan sastanak nije dogovoren za ovo poslijepodne. Jeste li vi neto zapisali?
Ni ja nita ne znam. Ali...
U tom trenutku vrata uionice su se otvorila i netko je uao iza Lindie. Izvanredno lijepa
ena. Omanja, vitka stasa, tamne riokose kose kakvu davno nisam vidio. Sa irokim,
blaenim osmijehom na licu.

85
 Derek Hugo, rekla je. Nije to bilo pitanje ve izjava koja se ne moe pobiti.
Da...?rekao sam oklijevajui.
Juer sam vas nazvala.
ao mi je, ne sjeam se da smo dogovorili sastanak.
Nismo, ali...
Gospoo, gosp. Hugo je vrlo zauzet, Lindie ju je brzo prekinula.
Ovog puta znala je kako preuzeti stvari u svoje ruke. (Uz to, moram dodati, imala je
mnogo drugih talenata i nijedan nije ostao nezapaen.)
U nekoj drugoj prigodi razgovor bi se ubrzo zavrio. Meutim, ovo se dogodilo svega
nekoliko sati nakon posljednjeg pokusa s Ninom. Nikad mi nije izgledala tako neodoljiva.
Glas joj je bio nalik tekuoj vatri. Moduliranje glasa, fraziranje i ritam pjevanja jo uvijek su
odzvanjali u meni, a pred oima mi bila njezina plava kosa u kojoj bih se kao u rijeci sa
zadovoljstvom utopio. Na sebi je imala tanku ljetnu haljinu od svile koja je, prianjajui,
isticala sve obline njezina tijela. Nakon posljednje arije, Oh, smania, oh furie! iz Idomenija,
sagnula se i neko vrijeme ostala u tom poloaju, a onda se polako uspravila i proaputala:
Boe! to se to dogodilo?
Bilo je prekrasno, rekao sam.
Umorna sam.
Dola je k sebi tek malo poslije (to nimalo nisam elio). Zatim je bacila pogled na sat i
rekla:
Ostalo je jo vremena.
Vremena uvijek ima, brzo sam reagirao.
Sigurno nije propustila aluziju.
Mogu li se na brzinu okupati? upitala je. Oblio me znoj od glave do pete.
Ustao sam.
Idem napuniti kadu.
Mogu sama.
Zasluila si da ti ugodim.
Preduhitrio sam je, otiao do njezine sobe, pustio vodu u kupaonici da tee, dodao pola
boice ulja, iz ormara izvadio veliki mekani runik bijele boje.
Sve za tebe.
Hvala, Derek, nakratko me je zagrlila, brzo skliznula pored mene i izmigoljila na
uobiajeni nain, gotova sam za petnaest minuta. Zovni me.
Ostavila me je u hodniku da se ohladim od uzbuenja i nestala u kupaonici punoj pare.
Vrata su ostala otvorena.
Odonda mi se ta otvorena vrata stalno vraaju u misli. Je li to bio poziv? Tako bi
zakljuila svaka razumna osoba. Meutim, Ninu sam dotad ve dobro upoznao. Nakon to
sam se dugo muio tom milju, doao sam do zakljuka da mi je samo htjela dati na znanje
kako ima povjerenje u mene. Zbog toga su vrata ostala otvorena da bih dokazao kako sam
dostojan tog povjerenja.
Moda sam samo ispao obina budala. Nisam mogao zloupotrijebiti njezino povjerenje i
tako prokockati sve to smo prethodnih tjedana postigli.
Nekoliko minuta zatim uo sam kako pjeva u kupaonici uz pratnju umova koji su odavali
da je ustala iz kade, da se sui runikom i oblai. Zadrhtala su mi koljena od same pomisli na
njezine gole noge u oblaku pare. Ipak, sabrao sam se i otiao do klavira. Zapoeo sam svirati
srednji stavak Appassionate - Adagio con moto.
Zna, rekla je dok smo se vozili mojim kolima prema Woodstocku, ini me se da
polako poinje kuiti Appassionatu.
Glupo sam se nasmijeio. Nisam pronaao odgovor. Ruka koju je lagano poloila na moje
koljeno bila je bolji komentar od onog koji sam mogao smisliti.
Napustio sam njezinu kuu, odvezao se do Baxtera i malo dalje, do Glazbenog odjela. I
eto me sada s ovom lijepom riokosom enom koja stoji preko puta mene.
Zbog toga je nisam odbio.
Sluajte, nita ne mogu obeati. Sutra poslijepodne dovedite djecu - Lindie, pronaite

86
neko slobodno vrijeme - i tad emo napraviti pokus.
Zaista vam hvala! bila je oduevljena.
Gospoo...
Molim vas, zovite me Carla.
Jo jedno ime koje oboavam, rekao sam ozbiljno drei njezinu draesnu ruku dugih
prstiju - prsti pijanista - malo due nego je potrebno. Idueg popodneva bila je tu. S dvije
djevojice, dvoje divne djece iznimna talenta. Neto mlae nego to obino primam, ali
dogovorili smo se za probnu periodu, dvaput tjedno. Prije nego to je to vrijeme isteklo, rekao
sam joj da mogu produiti. Ponekad bi ih dovela Carla, inae bi ih poslala s njihovom
dadiljom. Plavua je, Njemica, mnogo obeava. Nije u istoj kategoriji kao Carla. Kakvo
fantastino stvorenje koje mirie na sazrelo voe.
Jednog popodneva, dok je djevojka jo uvijek bila tu s djecom, pojavila se Carla. Htjela je
sa mnom porazgovarati o napretku djece i nakon to je Njemica odvela djecu, Carla se jo
zadrala. Nakon toga, s vremena na vrijeme, to se ponavljalo.
Bilo je vie nego oito. Postoji toliko naina za prenoenje poruke koja ni u jednom
trenutku nema nikakve veze s predmetom razgovora. U svakom pogledu potvrdila je opu
sliku o riokosim enama: potisnutu seksualnost, svijest o fizikom izgledu, njenost punu
strasti i tomu slino. Dok sam nou ostajao budan, osjetio bih da nema dvojbe ili
dvosmislenosti oko moje situacije; ni trenutka ne bih oklijevao kad bi mi Nina dopustila vie
slobode od one to smo je dogovorili. U meuvremenu je Carla postala neka vrsta
gromobrana preko kojeg bih, tko bi ga znao, mogao ublaiti svoju frustriranost. U biti, nisam
oekivao neki vatromet. Ona je udata ena, sigurno zaljubljena u svog supruga, vrhunskog
arhitekta, i, koliko sam mogao zakljuiti, oboavala je svoju djecu.
S druge strane, esto sam puta otkrio da, kad je u pitanju brak, uvijek postoji i mogunost
da neto ne ide kako treba. Stari ljudi mudro kau da je brak glavni uzrok rastave. Je li to
cinizam? S mojih pedeset i dvije godine nisam postao slijepac. ak i kod Carle sam osjetio
neto od toga iako se to nije moglo osjetiti radarom. Na primjer, ona sluajna primjedba o
suprugu koji esto ima toliko posla i primoran je raditi duboko u no nakon to bi ona otila
na spavanje. Povremeno bi pokazala jedva zamjetnu razdraenost. alila se da s njom ne dijeli
ljubav prema glazbi, da vie nema dovoljno vremena posvetiti se istinskoj ljubavi prema
lonarstvu. Rekla je da prvih godina braka ovjek obino nastavlja sanjati o koncertima i
avanturama (ona se nadala jednog dana pokuati popeti do Machu Picchua, posjetiti Angkor
Wat, slijediti Gauguinov trag do Tahitija) i postupno navikava ivjeti uz kompromis,
smanjujui sve vie svoja oekivanja. Posebno joj je smetalo to je ona voljela stare predmete,
starinske kue i namjetaj, zaputene vrtove, dok je njezin suprug zahtijevao da sve bude
novo, moderno, pravilna oblika i u ispravnom stanju. Prodao je njihovu staru kuu u
viktorijanskom stilu u Kenilworthu i izgradio novog monstruma od stakla i elika bez ikakve
konzultacije s njom. U biti, upravo je pokazivao toliki prezir prema njoj da...
Jednog popodneva, nekih mjesec dana nakon to su djevojice poele dolaziti na
instrukcije, dogodio se trenutak kad je odjednom sve dovedeno u kritinu situaciju. U poetku
sve je teklo u oputenoj atmosferi. Pojavila se upravo kad su se djeca spremala otii i svi smo
se zapriali. estitao sam Carli na napretku djece. Da bih nagovorio djevojice na razgovor,
upitao sam to planiraju za budunost.
to biste voljele raditi kad odrastete? prvo sam upitao Francescu. Nadam se neto u
vezi s glazbom.
Naravno odgovorila je samouvjereno, moja elja je svirati klavir u velikim koncertnim
dvoranama. Isto tako I flautu, a moda i violinu. Voljela bih i pjevati.
Zar to nije malo previe? upitao sam oprezno.
Moda, mala vertikalna bora pojavila se na elu, jer, vidite, voljela bih igrati tenis i i
hokej, isto tako i trati sto metara na olimpijskim igrama.
Prije nego to je zavrila, mala Leonie gurnula ju je u stranu da bi dospjela u sredite
pozornosti.
Kad odrastem, objelodanila je, elim biti udovica.
Carla i ja smo se zgranuli.

87
 Poznajete li moju najbolju prijateljicu, Anitu? nastavila je Leonie spokojno. Eto, ona
ima tetku koja je udovica i strano je bogata. Nosi lijepe haljine, putuje po cijelom svijetu i
uvijek nam donosi okoladu.
Je li ti jasno kako se postaje udovica? upitao sam ozbiljno. Prije svega, tvoj suprug
mora umrijeti.
Leonie se zamislila na trenutak.
Pa, to je u redu, odluila se. Vidite, nema mnogo koristi od mukaraca. Meni se vie
svia putovati po svijetu nego stalno biti kod kue.
Ali ako on ne eli umrijeti? upitao sam.
Pa onda u ga vjerojatno ubiti.
Carla je na to ubrzano poela traiti nain kako da prekine razgovor. Meutim, tad se
pojavila mlada Njemica - slatki mali komad - i odvela kui Francescu i Leonie.
Mamice, ide li s nama? upitala je Leonie.
Doi u malo kasnije, rekla je Carla, imamo jo neto porazgovarati.
Priekao sam jo nekoliko minuta dok nisu otili, a onda sam zatvorio vrata za njima. U
toj gesti bilo je neeg konanog.
Nadam se da shvaate koliko su ove djevojice posebne, rekao sam joj, iako Leonie
definitivno ekaju vjeala.
Te rijei nije podnijela ba tako lako.
Nije sve u djeci, izjavila je skoro sveano.
Poslije sam pomislio da je moda naivna Leonina djetinjarija navukla izvjesnu sjenku na
zbivanja tog dana, kao kad neka prelijepa ena odjene crninu.
Priao sam joj. Sasvim blizu.
Carla, to se to dogaa? upitao sam.
Tad mi je ispriala gdje su prethodno stanovali i kako su se preselili u Fresnaye.
Molim vas, nemojte me krivo shvatiti, rekla je odjednom, nemam namjeru kritizirati ili
neto slino. Steve je u mnogo emu tip ovjeka koji mi odgovara. Mi se razumijemo. U
mnogim stvarima osjeamo isto.Nakratko je zastala. Na seksualni ivot je divan. Slijedila
je mnogo dua pauza. Glas joj je dobio tamniji prizvuk i malo je usporila. Ali, znate, nije to
sve u ivotu. Ponekad se nou probudim i ostanem leati buljei u tamu i onda se zapitam: Je
li to sve? Zaista sve? A sebi ne mogu ni objasniti to mi nedostaje. Moda to dolazi s
godinama.
Kako moete spominjati godine? rekao sam jetko. Za Boga miloga, Carla, jo niste
doivjeli najbolje godine. Jo sve se moe dogoditi. Cijeli svijet lei i eka na vas.
Ne znajui kako ili zato se to dogodilo, shvatio sam da je na razgovor poprimio dublju,
tamniju notu. Poeo sam joj priati to sam propustio. Naravno, Ninu nisam spominjao. Bila
bi to izdaja na koju ne bih mogao ni pomisliti. Govorio sam o prvim snovima, o plakatima s
Berlinskom filharmonijom, dirigentom Claudiom Abbadom i solistom Derekom Hugom. to
je ostalo od svega toga? Sada sam spao na davanje lekcija i praenje umjetnika koji su zaista
nadareni, kao to je ovih dana Nina Rousseau. Gdje sam ja u svemu tome? Jesam li to odista
istinski elio? Bih li se toga volio sjetiti jednog dana kad dostignem godine Wilhelma Kempfa
koga sam sluao u Parizu (kad se otkinula ica dok je svirao Liszta), ili Arthura Rubinsteina
ili Svjatislava Richtera...?
Ne mogu objasniti kako se odjednom nala pokraj mene. Gladila me je po kosi. Znao sam,
kad se prsti ene nau u mukarevoj kosi, to je prvi znak intimnosti.
Derek, ne govori tako, rekla je. Zahvaljujui ljudima kao to si ti, drugi, kao to sam
ja, mogu i dalje sanjati i vjerovati.
Bilo kako bilo, nisam odgovorio. Samo sam sjeo za klavir i poeo svirati Dvoaka.
Postoje momenti, a to znam iz dugog iskustva, kad se glazbom moe vie rei i bolje izraziti
nego rijeima.
To je bio trenutak, u to sam siguran, kad sam je mogao zagrliti. Meutim, bio sam
svjestan da me jo uvijek neto zadrava. Nisam to mogao uiniti Nini. (Premda to
razmiljanje nije imalo smisla budui da meu nama nije bilo niega zbog ega bih mogao
neto uiniti. Vie puta mi je to jasno dala na znanje. Moda je to bilo zbog straha da ne

88
iznevjerim ono to sam osjeao prema njoj i tako, na udan nain, iznevjerim i samog sebe?)
Moda je moja suzdranost imala neke veze i s ovom enom, Carlom. To to sam se suzdrao
u trenutku kad je vjerojatno bila spremna, moda e mi pomoi idui put da se lake
prepustim i da u tome imam vie zadovoljstva. Nakon odsvirane sonate neko sam vrijeme
ostao sjediti. Zatim sam ustao i okrenuo se prema njoj. Stajala je ondje i ekala. Usne su joj
bile malko otvorene. Do mene je dopirao daak mirisa koji mi je davao na znanje: evo me,
spremna sam za tebe.
U tom trenutku je zazvonio telefon.
Bila je to Nina. Znala je da u to vrijeme nemam uenike na rasporedu. Htjela je te veeri
porazgovarati o naoj glazbenoj probi.
Po zavretku razgovora vratio sam slualicu na njeno mjesto. Carla je stajala kraj vrata s
torbicom ispod ruke.
Ispriavam se, rekao sam, bila je to moja..., bila je to Nina.
Nije vano. Inae sam bila spremna otii. Uzela sam ve dovoljno vaeg vremena.
Otila je trenutak poslije.
Sljedei korak me je uhvatio nespremnog. Da sam za vrijeme besanih nonih sati morao
nagaati to e se dogoditi idueg puta, pitao bih se hoe li se Carla pojaviti s novim dobro
pripremljenim napadom i nastaviti ondje gdje smo bili primorani zaustaviti se ili se uope vie
ne vratiti. Dogodilo se da je na sljedeu lekciju dovela sa sobom svog supruga. Je li to bio
znak nekog sadistikog zadovoljstva? Moda je time htjela povratiti uzdrmano
samopouzdanje? Ili me je tim teko shvatljivim enskim postupkom htjela postaviti na svoje
mjesto? Ako sam se zbunio, ne vjerujem da sam to pokazao. Pretvarala se da je samo
iskoristila priliku upoznati me s preostalim lanom svoje obitelji.
Njezin suprug, Steve, prilino mi se dopao. Bio je malo razmetljiv, kao da je osjetio
potrebu da se dokazuje ili da moda nadoknadi ono to mu je prije bilo uskraeno. Ipak, bio je
ovjek dobre naobrazbe premda - Carla me je na vrijeme upozorila - nije bio neki ljubitelj
glazbe. Donekle me je iznenadilo da je uo za Ninu, znao njezino ime i vidio njezine
fotografije. (Stekao sam dojam da Carli to nije bilo ugodno uti.) ak je bio upoznat s iduim
koncertom. to se ostaloga tie, oboavao je svoju djecu i pokazao previe panje prema
svojoj supruzi.
Imao sam dojam da e je odvui u krevet po povratku kui i tako potvrditi svoje pravo na
nju.
Kao da je to zaista bilo potrebno. (Moda je bilo za njih.)
Nisu se dugo zadrali. Svi smo jedno drugo uvjeravali da emo se ubrzo nai zajedno na
piu ili ruku, kod njih ili kod mene. Na kraju e svakako za tri tjedna doi na koncert, oboje
ili barem Steve.
Nakon toga su otili. Zadrao sam se u prostoriji za vjebanje toliko da pokupim sve to
mi je trebalo kod kue, zatim zakljuao vrata i otiao. U pojedinim vjebaonicama studenti su
se jo zadrali. ulo se par klavira, jedan konraalto uvjebavao je arpeggia. Na dnu hodnika
ula se flauta, malo dalje violonelo. esto sam imao osjeaj da je ugaanje instrumenata
prije poetka samog koncerta najmaginiji trenutak, fluidni svijet zvuka, prazan svijet bez
oblika prije stvaranja. Na to me je podsjetio na odjel prije poetka vjebanja. Sve je jo
neodreeno, nita nije poprimilo oblik niti je konano. Sve se jo moe dogoditi.
Samo nekoliko dana potom dolo je do prekretnice. Oboje, i Nina i ja, bilo smo premoreni
nakon niza iscrpljujuih seansi koje su ispunile sva naa oekivanja. Odluili smo te veeri
prekinuti probe i izai na veeru. Osim toga, imali smo razloga proslaviti. Tog popodneva
konano smo zavrili na program. Kupio sam mali poklon da bih joj iskazao poast, zlatni
lani s privjeskom od ultramarina. Tada sam ve znao, njezina omiljena boja bila je plava.
Uz blistavu plavu kosu dojam je izvanredan. Bio je moj red da biram restauraciju. (Kako bi
sve, doslovno sve, bilo drukije da je bio red na njoj!) Sjetio sam se mjesta sasvim blizu svoje
kue u Oranjezichtu gdje sam ponekad jeo s nekim kolegama. Tu je vladala tiha atmosfera
(nekad je to bila crkvena dvorana, poslije preureena i s ukusom obnovljena), s priguenom,
nenametljivom klasinom glazbom i dobrom hranom uz svjetlost svijea. Sloili smo se da
nam je ba to trebalo. Restoran se zvao Chez Alice i sve vas je podsjealo da ulazite u prostor

89
drukijeg tipa, posebice se to odnosi na ulaz u restauraciju, sav u ogledalima.
Kako je ljetna veer bila ugodna i blaga licu, odluili smo zadnje tri ulice prije moje kue
prevaliti pjeice. Kad sad pomislim na to, nije to bila nimalo mudra odluka, ali ovaj dio grada
toliko je bio miran da su nasilje i kriminal, o kojima tisak stalno bombastino govorio, bili
poput glasina iz neke daleke zemlje. tovie, nae redovite duge etnje po planini u
Kirstenboschu ili beskrajnim plaama u Komatjieu ili Nordhoeku bile su uvijek tako oputene
da smo imali dovoljno razloga osjeati se sigurnima. Preostalo je jo samo dva tjedna do
koncerta i ba takva mirna luka bila nam je potrebna. Postariji vlasnik, omanji ovjek
dobroudna izgleda koji je volio govoriti o glazbi, a da nikad drugima nije dosaivao, ponudio
nam je mjesto blizu ulaza gdje smo jo uvijek za vrijeme jela mogli uivati u veernjem
povjetarcu.
Netom smo zauzeli naa mjesta dao sam joj kutijicu od baruna s ogrlicom. Oduevila se
kao dijete. Nakon to ju je objesila oko vrata, nagnula se preko stola i zahvalila mi poljupcem.
Toliko za sada, nasmijeila se. Obeavam, im opet budemo sami, zahvalit u ti na
pravi nain.
Na to je to mislila? Vjerojatno na neto to se ne moe predvidjeti. Pa ipak..! Kao i u
drugim prilikama, nisam mogao zatomiti osjeaj grozniava oekivanja.
Dok smo jo uvijek bili na predjelu - koktel od kozica za Ninu, avokado s tanko
narezanom dimljenom piletinom za mene - na vratima se pojave poznata lica, nitko drugi nego
Carla sa suprugom (kako li se ono zove? Ah, da, naravno, Steve, arhitekt). On me je prvi
prepoznao i priao ispruene ruke: Zdravo, prijatelju, dobro vas nali.
Carla je malo oklijevala. S razlogom, pretpostavljam. Upoznao sam ih s Ninom
pokuavajui zakljuiti trebam li ih pozvati za stol; moglo je ispasti nezgodno, a mi bismo, s
druge strane, radije ostali sami. Ipak, osjeao se elektricitet u zraku. ak sam razmiljao u tom
trenutku, bez obzira na to to se izmeu nas dogodilo ili nije, kako nije nemogue da Carla i ja
jednog dana nastavimo ondje gdje smo stali.
Steve i Carla su produili do svog stola, sreom, dosta dalje od nas, a mi smo nastavili
jesti i razgovarati u ugodnoj atmosferi uz svjetlost svijea. Premda je to trebala biti veer
oputanja i bijega od stvarnosti, nismo zaboravili na recital. O svakoj ariji, svakom stavku u
ariji, razgovarali smo odvojeno ili u odnosu na druge, kao i o Nininu miljenju o svakoj toci i
replici i to je od mene oekivala kao pratitelja.
Toliko smo se udubili u razgovor da smo jedva bili svjesni to se dogaa oko nas. Tek kad
sam pogledao na sat i otkrio koliko je kasno, shvatili smo, iznenaeni, da je vrijeme krenuti
kui. Ovu no opet e provesti kod mene. To je ve postala rutina. Pa ipak, ovog puta
postojala je mogunost da mi zahvali na poklonu kao to je obeala. Meutim, svom
uzbuenju nisam htio dati oduka. ak ako i zavri razoaranjem, kao svaki put do sada,
pokuat u to unaprijed prihvatiti.
Zatraio sam raun i spremio se platiti.
U tom trenutku na ulaznim vratima nastao je mete i skupina zamaskiranih ljudi upala je u
restauraciju vitlajui orujem u rukama. Moja prva reakcija bila je indignacija na tu
melodramu. Pomislio sam na trenutak da se radi o studentskoj ali. Ali kad sam bolje
pogledao, odmah sam se okirao od iznenaenja. Nije to bila nikakva ala. Ti ljudi bili su
krajnje ozbiljni.
Teko se sad sjetiti detalja i kako je sve prelo u kaos. Ako se dobro sjeam, naredili su
nam da ustanemo, zatim legnemo na pod, a onda ponovno da ustanemo. Traili su da predamo
sve to imamo pri sebi: novac, kreditne kartice, mobitele, satove, nakit, prstenje.
Oboje smo u istom trenutku pomislili na Ninin privjesak. Podigla je ruku prema vratu i
pritisnula privjesak uz kljunu kost.
Derek! urno je apnula. Derek, ovo mi nee uzeti.
Nema smisla izazivati vraga. togod trae od nas, moramo uiniti. Inae...
Rijei su ostale visjeti u zraku kao teak balast.
to se drugo moglo dogoditi, bolje je i ne znati. Moda je bila dobar znak sama injenica
da su svi bili pod maskom. Da su bili bez maske, mogao bi ih netko od nas prepoznati i
vjerojatno bi se odluili da nas pobiju. Kako biti siguran?

90
 Sve moje misli bile su usmjerene na Ninu, na tek zavren program i na koncert za
etrnaest dana, na privjesak i rijei koje mi je apatom izrekla: Netom budemo opet sami,
obeavam ti zahvaliti napravi nain.
Bilo je vrlo teko sauvati ivce.
Zbrka u mojoj glavi postajala je sve vea. Sjeam se kad je Steve u jednom trenutku
priao napadaima. Bilo je to nepromiljeno i ludo odvano. Sjeam se i kako ih je pokuao
zastraiti na uvrjedljiv, arogantan, bahat nain. Ponaao se kao da smo ga izabrali za naeg
pregovaraa. Bio sam bijesan. Tko mu je dao pravo na takvo ponaanje koje nas sve dovodi u
opasnost. On se pravi vaan, a nai ivoti su u pitanju! Zar taj ovjek nije shvatio...?
Mislim da ga je netko odgurnuo. To ga je smirilo. Od svega toga nita. Barem se inilo da
situacija nije postala gora za nas.
Nekoliko trenutaka potom sve su nas kao ovce strpali u neko skladite straga u dvoritu.
Vrata su zakljuali. Ondje se Steve ponovno stavio na elo iako je ovog puta krenulo od
Carle. Zavukla je ruku u prsluk i izvukla mobitel. Vjerojatno ga je na tom mjestu sakrila dok
smo svi leali na podu. Odmah ga je tutnula Steveu u ruku. Nazvao je policiju. Opet sam
pobjesnio zbog naina kako se zapovjedniki postavio prema njima. Nitko nije bio iznenaen
to su ga ostavili ekati. U prostoriji je bilo sve toplije i sve vie zaguljivo. Neke ene su
postale histerine. Ni veina mukaraca nije se ponaala dojmljivo. Steveova bahatost
splasnula je im policija nije reagirala kako je oekivao. Nisam osobno obraao pozornost na
njega. I ja sam se drukije osjeao, a imao sam i pune ruke posla oko Nine.
Pretpostavljam da je neumjereno reagirala zbog svega onoga s ime se morala nositi
posljednjih nekoliko godina - samoubojstva dirigenta Wernera Schicksala i zagonetne smrti
ljubavnika koji ju je pratio na klaviru. Govorila je bez prestanka, uljivo, bezobzirno,
zajedljivo, nepovezano. Ni o emu nego o buduem koncertu. Kao da je sve ve izgubljeno.
Poela je i meni predbacivati kao da sam ja za sve bio kriv. Ja sam bio taj koji ju je doveo
ovdje, ja sam bio taj koji...
Skoro mi je laknulo kad nam je Steve priao prokrivi put kroz sav taj svijet i zapoeo
razgovor. Nije to bio neki razgovor. Par tosova, nekoliko glupih, skoro uvrjeljivih pokuaja
da bude duhovit. Unato tomu, samo odvraanje pozornosti dobro mi je dolo da ne moram
opet usmjeravati svu panju na Ninu.
Onda se, odjednom, sve zavrilo. Doli su zatitari, a odmah nakon njih i policija. Prola
je itava vjenost dok od svih nisu uzeli izjave. Naposljetku, dugo iza ponoi (vrijeme smo
samo mogli nagaati budui da smo svi ostali bez sata), uspjeli smo izai u hladnu tamnu no,
smireni, kao da se prije nita nije dogodilo. Nekoliko ulica do kue preli smo pjeice. Nina je
cipele nosila u ruci.
Kljueve su mi oduzeli, ali uvijek drim rezervne kljueve u vrtu iza bugenvilije tako da
smo bez potekoa uli u kuu.
Nina je odmah produila prema kupaonici. Oekivao sam da e se ubrzo vratiti jer je kao i
ja, sigurno zbog oka, bila potpuno budna i nije ni pomiljala na spavanje. Vratila se u sobu s
klavirom i sjela pokraj mene ogrnuta pokrivaem od glave do pete. Iako je te blage noi bilo
vie nego toplo, povremeno bi njezini zubi bez kontrole zacvokotali kao da je groznica trese.
Nalio sam dva viskija. Iako smo sada uglavnom utjeli, osjeali smo se kao i one prve
noi kad smo na povratku iz Baxtera nastavili razgovarati skoro do zore. I kad smo konano
poli na spavanje, nosila je moju majicu, a ja sam ostatak noi proveo uglavnom vrtei se u
krevetu zbog neispunjenih oekivanja. Nisam mogao a da tada ne pomislim kako se sve u
mom svijetu promijenilo. U potpunosti. S druge strane, na povrini je izgledalo kao da je sve
ostalo kao prije.
Nastavili smo piti bez rijei. Svako malo vremena opet bih napunio ae.
Tek kad se prvo svjetlo poelo probijati kroz iroki prozor, okrenula je svoje lijepe oi
prema meni i upitala:
Onda, to emo sad?
to hoe time rei?
Ne moemo nastaviti tek tako kao da se nita nije dogodilo.
Bila je to grozna no, rekao sam oprezno stisnuvi zube zbog previe pia. Ako

91
gledamo ispravno, u biti, nita se nije dogodilo. Uspjeli smo se izvui tako da nitko nije ostao
ozlijeen.
Derek, nakon ovoga nita vie nije isto.
To zavisi od nas, priao sam joj teturajui i kleknuo ispred nje. Ne moemo, ne
smijemo dopustiti da ovo poremeti na ivot. Ono to se dogodilo, bilo je zaista grozno. Ali to
je iza nas, mi moemo sada ii samo naprijed.
Kako to moe rei? To nee nikad nestati.
Jedino ako dopustimo da ostane u nama.
Zauvijek e nas progoniti.
Ti i tvoji duhovi, htio sam biti drzak, ali mi se jezik zapletao, vjerovao sam da si
odavno pronala nain kako izai na kraj sa svojim duhovima.
Nipoto na ovaj nain, Derek.
Ispila je au, kao ve toliko puta, malo se stresla, napravila grimasu i pruila prema meni
praznu au.
Jesi li sigurna? upitao sam.
Samo je potvrdila kimanjem glave. Sumnjao sam, ali nisam se usudio odbiti. Uzeo sam
skoro praznu bocu i napunio au. Ovaj put ne i sebi.
to emo s koncertom? iznenada je upitala.
Kako to emo?
Moramo otkazati.
Ne!
Nisam mogao doi k sebi od zaprepatenja.
Treba ga odrati kao to smo planirali. Moramo!
Hoe rei, ak i da ova zemlja ode k vragu, predstava se mora odrati?
Glazbe se moramo drati jer sad vie nego ikada treba pokazati da nam je glazba
potrebnija od razbojnika i nasilja.
Nee biti ba lako.
Naravno da nee. Niti malo. Moda e to biti najtee to nam je uiniti. Ali moramo.
Inae smo gubitnici. A onda e sve zauvijek biti izgubljeno.
Zavrtjela je glavom, ali nije izustila ni rijei.
Malo zatim, kad sam podignuo glavu, vrsto je spavala i lagano hrkala kroz poluotvorena
usta.
Prije nego to sam ustao, na trenutak sam razmiljao hou li je podignuti i odnijeti do
njezine sobe i staviti u krevet. to ako se probudi? Ovo je trebala zaboraviti. U isto vrijeme
nisam je elio ostaviti ovdje. to ako se iznenada probudi i primijeti da je sama? I tako,
umorno uzdahnem, pogledam naokolo i nekako se smjestim na kauu preko puta velike fotelje
u kojoj je zaspala. Nisam ni pomislio da u moi utonuti u san. Meutim, kad sam opet doao
k sebi, dan je uvelike odmaknuo i svjetlo mi je prodiralo u oi kao no nekog nasilnika.
Glavobolja je bila nepodnoljiva.
Koliko sam mogao primijetiti, Nina je jo uvijek vrsto spavala.
Meutim, kad sam se vratio iz kuhinje sa svjeim sokom od narane, jakom crnom kavom
i nekoliko komada prepeenca na posluavniku, bila je budna. Na trenutak je zbunjeno zurila
u mene, oito nije bila svjesna gdje se nalazi i tko sam ja. Pomaknula se u naslonjau,
ispruila noge, zastenjala, pritisnula akama oi i zbunjeno upitala:
to se, dovraga, dogodilo?
Prisjetila se kad sam poeo objanjavati. Jadno je izgledala. Dao sam sve od sebe da neto
pojede. Nakon toga nagovorio sam je da popije sok i kavu, nakljukao je akom tableta,
pomogao joj lei u krevet, navukao zavjese i ostavio je da spava. Nisam ni stigao do vrata, a
ona je opet vrsto zaspala.
Potraio sam neto protiv glavobolje, zatim nazvao Odjel, zatraio od Lydije da otkae
sve satove za taj dan i otiao u svoju sobu da se i sam zavuem u krevet. Probudio sam se
predveer. Malo zatim i Nina se doteturala iz svoje sobe i ja sam joj ponovno ponudio sok i
neto za jelo. ivot se dalje nastavio uz kaljanje i hripanje, kao to je nekad davno hripao
stari Ford moga djeda. O budunosti smo mogli ponovo razgovarati tek idueg dana.

92
 Nina se u poetku estoko i bezrazlono postavila protiv i same pomisli odravanja
koncerta. Tek postupno, nakon nekoliko dana, mogli smo opet zapoeti razgovor. Otkazati
koncert bilo je nezamislivo. Beskrajno mnogo strpljenja bilo mi je potrebno prije nego to
sam je uspio nagovoriti samo da pomisli na to umjesto da bez ikakvog razloga pobjesni kad
bih joj to samo spomenuo. U to doba samo se eljela odmarati i odmarati.
Tako smo odluiti otii do njezine stare kue s one strane Tulbagha i provesti nekoliko
dana u planinama, daleko od svijeta, izvan dosega svih zahtjeva, izvan oekivanja i obveza.
Ako doemo do zakljuka da jo uvijek nema snage, obeao sam, dii emo ruke od
koncerta. Pokuajmo. Ostaje vidjeti to e se dogoditi.

3.

ALLEGRO MA NON TROPPO

Slabo se sjeam putovanja prema Tulbaghu preko Worcestera. Veinu vremena Nina je
provela sjedei glavom naslonjenom na prozor i drjemuckajui. Ja sam sluao CD s ranim
Beethovenovim sonatama, preputen svakojakim mislima. Zeleni i plavi svijet promicao je
pokraj nas. Planine su nam se postupno pribliavale sve vie okruujui i suzujui na prostor.
Istinski smo osjeali da nam se udaljuje itav poznati svijet, sve to nam je blisko. Ostalo je
samo nas dvoje na tom mjestu, u tom vremenu.
Krajem tog jutra skrenuli smo sa zemljanog puta, proli kroz elektrinu ogradu i uputili
dugom alejom kvrgavih hrastova koji su izgledali kao da stoljeima uvaju prilaz dvoritu
farme. Kua se nazirala kroz drvee, oliena vapnom. Nina mi je objasnila da je najprije bila
podignuta poetkom devetnaestog stoljea, ali je poslije za potrebe obitelji obnovljena i
dodane su joj nove zgrade, nalik gnijezdu ptica pletilja. Sad je to lijep posjed, ali u neredu,
posvuda razbacan. Zdanje je to masivnih zidova s mansardom na gornjem katu do koje se
dolazi tronim stubitem s vanjske strane, sa polukrunom verandom, malim prozorima na
objema stranama kue, u obliku romba, s oknima od obojena stalda. Odmah me je podsjetila
na kuu djeda i bake u Wellingtonu. Oivjele su i druge uspomene. Nisam im na trenutak
mogao ui najjasnije u trag, ali postupno su se vratile. Bila je to skupina starih zgrada u
Caremontu gdje sam proveo ugodnih tjedan dana. Naravno, s jednom djevojkom. Roditelji su
joj bili negdje otili i mi smo morali pripaziti na make nazvane po glazbenim imenima:
Mozart, Figaro, Susanna i Papageno (meutim, kako smo bili previe zauzeti sami sobom,
nismo obraali posebnu pozornost na make). Tjedan dana, koji se ne moe zaboraviti, kad se
u glavnoj spavaoj sobi jednog popodneva sruio na pod stari baldahin na etiri stupa,
obiteljska relikvija iz davne prolosti. To je bila zaista najljepa skupina starih zgrada
preostala na tom podruju, skrivena na mirnom, skrovitom mjestu koje poduzetnici jo nisu
bili uoili pa je tako ostala netaknuta meu stambenim zgradama koje su se sve vie
pribliavale i trgovakim centrima koji su se amerikom agresivnou irili na sve strane.
Samo nekoliko mjeseci nakon naeg nezaboravnog provoda na tom prekrasnom starinskom
mjestu sve je prodano, sravnjeno sa zemljom i zamijenjeno monstruoznim stambenim
objektom Claremont Heights ije vas ime unaprijed deprimira. Jednom sam ondje iao
posjetiti prijatelje, ali sam se izgubio u tom ultramodernom labirintu tako da sam u jednom
trenutku izgubio svaku nadu da u se odatle izvui iv. Poslije, kad god bih se elio vidjeti s
tim prijateljima, uvijek bismo se nali u Cavendishu ili negdje drugdje, ne zato to sam se
bojao opet izgubiti, ve to bih se s bolom sjetio one lijepe stare kue koja je tu neko stajala i
gdje smo ja i ona djevojka - znam da je svirala violonelo, ali se nikako ne mogu sjetiti
njezina imena - proveli nezaboravnih tjedan dana.
Sad mi se inilo da sam u Nininu starom i donekle obnovljenom obiteljskom posjedu
Lammermoor prepoznao sliku i priliku onog davno izgubljenog sna. Prvo je sve zamislio,
objasnila mi je, jedan predak s majine strane koji se tu naao nakon dolaska britanskih
doseljenika i koji je htio zadrati uspomenu na svoju ljubljenu naputenu domovinu dajui
posjedu ovo ime iz romana Waltera Scotta.
Nova dogradnja na posjedu, koja je najvie upadala u oi, bile su vrste, odavno

93
provjerene debele reetke koje su titile sva vrata i prozore.
ovjek se na ovom mjestu zaista moe osjeati sigurnije, primijetio sam, spreman na
alu, sjeajui se nedavnog posjeta restoranu Chez Alice. Uvjeren sam da apsolutno nitko i
nita ne moe unutra prodrijeti.
Ni izai van, zagonetno e Nina.
Otvorila je prtljanik i izvadila svoj koveg.
Doi, pokazat u ti.
Odvela me je iza kue prema stranjim vratima. Naime, klju prednjih vrata ostao je kod
njezina brata koji ga je zaboravio ostaviti prije odlaska na sajam vina u Bordeauxu. Iza debele
metalne reetke stranja vrata bila su obojena u svijetloutu boju suncokreta. To je uinjeno
tek nedavno i svakako na brzinu, jo uvijek su bili vidljivi tragovi originalne boje koja se
probijala kroz utu. Oito se radilo o plavoj boji.
Pogledom sam pratio Ninu dok je koraala ispred mene. Promatrao sam graciozne
pokrete, duge noge u izblijedjelim trapericama s raskopanom bluzom, stopala u otvorenim
sandalama koje otkrivaju tabane dok se kree. Gledao sam njezinu dugu lepravu kosu labavo
vezanu u konjski rep koji se njihao tamo-amo ukorak se pokretom nogu. Kosa joj je ute boje
meda ili ita, a na tamnijim mjestima boje jantara. Stee mi se grlo od pomisli da u iduih
nekoliko dana i noi provesti s njom, sami ona i ja. Sve odie na mogunost, taj osjeaj je
teak kao nabubrilo ljetno groe premda sam itekako svjestan njezina ozbiljnog upozorenja:
Nije doputeno da mi se udvara. I dobro znam koliko su joj ivci napeti. Nakon traume u
restauraciji, bilo je prijeko potrebno da se u potpunosti primiri. Bezuvjetno mora imati
povjerenje u mene. Inae, itekako sam svjestan svega toga. To me ne sprjeava da sanjam, a
moda se i nadam.
Sa stranjeg trijema prua nam se otvoren pogled na cijelu irinu doline Winterhoek, sve
do gorja Witzenberg koje se nalazi na suprotnoj strani. Tu i tamo nazirala su se zelena boja
vinograda, tamnija boja vonjaka, a izmeu njih zlatna polja penice. Isto tako i bljetava boja
kua i sporednih zgrada - staja, podruma - uglavnom pod slamnatim krovovima, u okruenju
bujna zelenila. Tri orla lijeno su kruila nad dolinom, njihovo kliktanje na plavom nebu jedva
se ulo iz daljine. Osjeaj prostora otvarao se oko nas iz svih pravaca. Samo nas dvoje u ovom
beskraju, u ovom obilju zelenila i plavetnila. Ona i ja, Nina i ja, danima i noima izdvojeni na
otoku glazbe.
Otkljuala je vrata i kao vodi me povela u obilazak kue. Pomalo sam razoaran jer
unutranjost nije nalik na moju nekadanju kuu u Claremontu. Prostorije su rasporeene bez
nekog plana to podsjea na gnijezdo ptica pletilja: prostrana kuhinja s crnom sobnom pei
ugraenom u vjerojatno prvotno veliko ognjite, veliki prostor u prednjem dijelu sa stolom za
esnaest osoba - a onda, odjednom, bljetavi crni Bechstein pokraj potpornog zida. Odatle se
dugi hodnik sa irokim podnim jelovim daskama pruao sve do prednjih vrata.
Odmah preko puta blagovaonice nalazila se Ninina spavaa soba. Vrata su bila otvorena i
u prolazu sam ugledao golemi krevet na etiri stupa, koji me je trenutano podsjetio na onaj
davni tjedan dana s elisticom kojoj sam zaboravio ime - jedini dio u kui koji je mi je oivio
to rano iskustvo. Ipak, odluno sam zatomio te misli koje su se u meni pokrenule. Ni sama
Nina nije niti trenutak zastala i mi smo nastavili obilazak kue. Na objema stranama hodnika
visjele su uokvirene fotografije, mnoge u ovalnim antiknim okvirima, veinom poutjele ili
kopirane u sepiji, dok su druge bile novijeg datuma - ukljuujui i nekoliko Nininih u raznim
opernim ulogama ili s pjevaima kao to su Bruno Terfel, Rolando Villazon i Placido
Domingo.
Meu starijim fotografijama jedna me se posebno dojmila i vjerujem da je bila od osobita
znaenja. Na njoj se nalazio mladi par, on je sjedio, a ona stajala na nogama, oboje sveano
odjeveni. Vjerojatno iz vremena Burskih ratova. Bez obzira na kruto dranje, neto me se kod
mlade ene odmah dojmilo. Bila je nesumnjivo prekrasna djevojka; duga crna kosa bila joj je
uhvaena pletenicom vezanom visoko iznad glave. Dobivao se dojam da je u pitanju djevojka
spremna bosonoga lutati planinama ne vodei rauna to e ljudi rei. Mukarac je izgledao
prilino priprosto, skoro bezvezno, s visokim okovratnikom iji su krajevi bili zavrnuti prema
gore, nalik moljcu koji je pokuao uzletjeti po njegovu vratu, da na kraju odustane. Nosio je

94
sveano odijelo s depnim satom preko trbuha koji se jo nije zamjeivao, ali je oito bio
spreman da uskoro postane vidljiv. Moja baka i djed, objasnila je Nina.
Iako mi je bilo jasno da je to bilo uobiajeno u to doba, jedna stvar mi je upala u oko:
mukarac je sjedio, dok je mlada ena stajala pokraj njega.
Kako je to mogue? upitao sam. To mi je potpuno neprihvatljivo.
Nina se nasmijeila. (Prvi bezbrini osmijeh na njezinu licu u posljednja dva tjedna.)
Lako je to objasniti. U obitelji su priali da je fotografija snimljena odmah po povratku s
medenog mjeseca. U toj fazi djed nije mogao stajati, a baka nije mogla sjediti.
Vragoljasto je dodala:
Kao to vidi, mi smo ti obitelj vatrene krvi.
to se dogodilo s tvojom bakom? Pretpostavljam da je imala dvadeset i jedno dijete i
umrla kao prava kranka?
Na alost, nije tako, rekla je Nina. Imala je samo jedno dijete. Vidi, nije se uope
trebala udati za farmera. Htjela je putovati po svijetu. Htjela je pjevati. Sigurna sam da sam
naslijedila njezin glas. U to vrijeme u njezinu okruenju nije postojao nain kako se otrgnuti
od obitelji i slijediti vlastiti put. Mogla je zapjevati jedino na priesti ili u nekoj drugoj prilici.
Moe li to zamisliti?
Naglo je zastala.
Ipak vjerujem da ju je djed na neki svoj nain pokuao razumjeti. Godinu dana nakon
vjenanja - unato stranim proricanjima i upozorenjima obitelji - on joj je dopustio otii u
inozemstvo. No, jedna majina tetka morala je otii s njom kao pratnja.
Stanka.
Ostala je izvan zemlje itavu godinu dana. Nikad o tome nisu eljeli razgovarati, ali,
koliko sam mogla dokuiti, ostavila je tetku u Londonu ili nekom drugom mjestu i sama
nastavila put do Pariza, Bea i Milana. Svuda je ila na koncerte. Osobito na operu. Jedino
sam toliko mogla povezati iz raznih pria, nakon mnogo godina. Da sam ja bila na njezinu
mjestu, nikad se ne bih vratila.
Ostala je bez novca?
Pretpostavljam da je to dio istine. Ali postojao je jo jedan razlog. Kad se vratila, bila je
trudna.
Ali...
Nina je kimnula glavom.
Za njezinim stopama pojavio se jedan Talijan. Svi su nagaali pokuavajui pronai
razlog. Meutim, bilo je oito to se dogaa. Taj ovjek je ak doao posjetiti obitelj na
farmi.
I onda?
Prije nego to se vratio, umro je. Sasvim neoekivano.
Nesretnim sluajem?
Nitko nije bio ba siguran. Neto neprimjereno, govorili su ljudi. Moda je to uinio
njezin suprug, moj djed, koji vie nije mogao trpjeti. Moda njezin otac. Ili ona sama. Tko bi
ga znao? Ono to znamo jest da ju je od dana njegove smrti moj djed drao zatvorenu u ovoj
kui. Iza ovih debelih reetaka koje posvuda vidi. Rodila je dijete ba ovdje, na farmi. Ona i
moj djed poeli su spavati u odvojenim sobama. Zamisli samo, ivjela je jo trideset godina
zatoena kao ptica u kavezu ili majmun u zoolokom vrtu. Djed joj je kupio Bechsteina.
Unato svemu, vjerojatno je postojalo neto to ga je za nju vezalo. Naravno, bila je lijepa.
Nina je prstom pokazala portret.
Ta kosa. Obitelj jo govori kako je bio zaluen tom kosom. Nikad nije posijedila. Crna
kao vranino krilo sve dok nije umrla. Dosezala je do dna lea. Ali od kakve koristi? Ni klavir
nije svirala. Povremeno bi malo zapjevala, sjela za klavijaturu, ali nikad nije pritisnula tipku,
samo bi pjevala ili pjevuila zatvorenih usta. Zastala bi kad god bi se netko pojavio. Onda bi
se ponovno povukla u svoju sobu. Jadnica.
Duga stanka.
Tolika strast, a sve uzalud. To su naslijedile sve generacije u naoj obitelji.
To sigurno ne moe biti razlog da se odbija vezati za nekoga? drznuo sam se rei.

95
 Vie puta sam ti rekla, Derek. Nemam izbora. Ne mogu sebi dopustiti da s nekim dijelim
svoju koncentraciju. Zna da sam pokuavala. Nekoliko puta. Uvijek bez uspjeha. S
Wernerom. S Edgarom. Ja moram pjevati. Inae bi sve bilo uzalud. Isto se dogodilo i baki.
Kao da nosim prokletstvo.
Nisam znao to rei. Ili bolje: mnogo toga mi je bilo na umu, ali nita nisam mogao
glasno rei.
Produili smo hodnikom uz kripu podnih dasaka, cijela skala kripanja i cviljenja, od
dubokog basa do visokog C, dalje od svadbenog portreta predaka i sve dalje i dalje od Ninine
sobe s velikim krevetom na etiri stupa.
Jo vie portreta i opet portreta. Isto tako i jedno ogledalo. Ogledalo izvanredne ljepote s
okvirom art nouveau. Posve pravokutna oblika, kao da mu nije bilo mjesto meu tim
fotografijama. Okvir je sainjavala obnaena djevojka duge leprave kose ije su vitke ruke
obujmile staklo u obliku harfe.
to je ovo? upitao sam.
Nina je slegla ramenima.
Jo jedna pria, jo jedna izgubljena ljubav ili strast.
Opet fotografije lanova obitelji. Onda, neoekivano, omanje platno bez okvira, Davida le
Rouxa, koje na svoj nain uznemiruje prikazujui mladu enu u uskoj ulici izmeu visokih
zgrada bez prozora: polovica ene u vrlo dotjeranoj odjei, a druga napadno obnaena. U biti,
nieg erotinog tu nije bilo, a ipak me je to platno neobjanjivo uznemirilo. Kao da je svojim
jednostavnim, skoro temeljnim sadrajem dodirnulo neto od beskrajne kompleksnosti.
Nina je potvrdila moj dojam.
Platno je kupio moj brat, objasnila je. Nisam ba sigurna koliko mi se svia. esto sam
puta bila u iskuenju da ga skinem, ali nikad se nisam mogla odluiti. Ne znam, kao da bi me
svaki put neto zadralo. Na neki zlokobni nain ono privlai.
Poznajem umjetnika, rekao sam.
I?
Po izgledu je sasvim obian, pristojan momak. Ali, u pravu si. U njemu ima neke
skrivene dubine. Prije nekoliko godina oenio se enom obojene krvi. Izuzetno je lijepa ena.
Fotografkinja. Naravno, u to vrijeme zakon je to ve doputao, ali ipak treba imati hrabrosti i
prkositi starom drutvu. Imaju dvoje prekrasne djece. Reklama za naciju duginih boja.
Uvijek sam mislila, rekla je Nina, ako se ikad odluim udati, to ne znai da hou, ali
ukoliko budem, vie bih voljela za crnog mukarca.
Zbog ega?
Pa, vidi, bijeli mukarci su tako... reenica je ostala nedoreena.
Rekla mi je malo kasnije: No, doi. Moram ti jo pokazati tvoju sobu.
Ponovno nas je pratilo kripanje dasaka. Na samom kraju hodnika, upravo lijevo od
zakljuanih prednjih vrata koja vode na trijem, stigli smo do sobe namijenjene meni.
Ova soba je bila bakina, relda je Nina, Nee ti smetati, nadam se.
Zato bi mi smetalo?
Sve u sobi izgledalo je starinski i osebujno, bez traga strasti i frustracija iz prolosti.
Krevet za jednu osobu, stalak s umivaonikom i vrem za vodu, stara nona posuda od
porculana na donjoj polici, knjige nabacane na polici bez nekog reda, neke uspravno, druge
vodoravno, nekoliko njih naopako. Mnoge su od poznatih autora u depnom izdanju - po
bratovu ukusu? - ali tu su i Shakespeareova sabrana djela, jedna otrcana knjiga Waltera Scotta
u tamnocrvenom povezu, nekoliko Dickensovih knjiga, nepotpuni komplet Edgara Allana
Poea, Murakamijev Dragi Sputnjik, tri-etiri romana i zbirka Sestigerovih pripovijedaka (dva
Larouxa, po jedan Brink, De Vries, Adam Small, Roek en Oker od Ingrid Jonker, par
Rabiesa). Na zidovima jo nekoliko obiteljskih fotografija, jedna reprodukcija Magritteovih
tajanstvenih radova na kojoj vidljivo prkosi nevidljivom, veliki poster Lempickove izlobe u
Beu. Poster je bestidno erotski, premda njegov suzdran i kliniki stil izraava distancu koja
ga ini skoro frigidnim.
Idemo pronai neto za jelo, predloila je Nina.
Hranu smo donijeli u prenosivom friideru koji je ubrzo otvorila na kuhinjskom stolu.

96
Narezali smo nekoliko rajica, avokado, enjak, pomijeali ih s kozicama u malo salate, zalili
limunovim sokom i za nekoliko minuta bili smo spremni ruati. Kad smo zavrili, produili
smo odmah do velike prostorije u prednjem dijelu kue gdje nas je ekao klavir s otvorenom
klavijaturom i notama. Ostatak popodneva proveli smo vjebajui. U poetku je jo uvijek
pokazivala nervozu i nesigurnost, ali kad joj se vratilo samopouzdanje, a grlo i eljust se
opustili, glas joj je postao teniji. Nakon prvih pola sata glas joj se zagrijao i ozbiljnije smo se
prihvatili posla. Sada je u njezinu glasu bilo neeg novog, drukijeg. Neka vrsta bogate i
duboke emotivnosti koju je uspijevala sjajno obuzdati i drati pod kontrolom i koja me je
opinila. Svaku notu je otpjevala promiljeno i osjeajno, istraila je sve njezine mogunosti,
obeanja i granice. To ne ukljuuje samo note, nego i tempo, fraziranje, glasnou. Sredinom
popodneva morao sam priznati da je do tada nikad nisam uo tako pjevati.
Njezin izbor partitura isto tako dovodi u nepriliku. Pjesme rastanka, moglo bi se rei.
Addio alpassato, O mio bambino caro, Un bel di. Iznad svega ona zapanjujua arija iz Lucije,
arija ludila, Ardon gli incensi - Tamjan sagorijeva, svete baklje plamte - nikad ne bih
vjerovao da netko poslije Callasove moe to tako savreno otpjevati. Moda jedino
Sutherlandova ili, u posljednje vrijeme, Netrebko s kojom se nitko ne moe usporediti. Ali
nain na koji je Nina to otpjevala u ovo predveerje - jer poeo se unutra uvlaiti sumrak i
kroz otvorene prozore sagorijevale su sunane zrake kao da je itav vanjski svijet nestajao u
plamenu - uinio je da mi se krv zaledila u ilama.
Prestali smo kad, zbog iscrpljenosti, nije vie mogla pjevati, kao nebo koje je konano
iskrvavilo.
Imam osjeaj da je takav pakao, proaptao sam ushieno.
Nina je bez rijei zanijekala pokretom glave. Na moje iznenaenje, niz njezino lice
slijevale su se suze.
Unutranjost pakla je mnogo gora, rekla je ne gledajui me.
Zatim je otila napuniti kadu vodom, dok sam se ja zadrao u kuhinji. Ponio sam sve
potrebno za pripremu canard a lorange, mog omiljenog jela. Uvijek sam bio pobornik toga da
se hrana i glazba nadopunjuju i na tom principu moje kulinarske aktivnosti bile su utemeljene
jo od godina puberteta. U poetku me je na to natjerala uglavnom nepouzdanost moje majke
na tom polju, jer su priprema ili vjebanje za nastavu idueg dana toliko odvraale njezinu
pozornost da bi sasvim zaboravila na hranu. To me je nagnalo da se sam latim posla. Za
vrijeme prvih mjeseci u Londonu, dok sam jo bio u potrazi za smjetajem, prije poetka
nastave na Royal College of Music naletio sam u Stepneyu na jednu enu, izvjesnu gospou
Fernandez, koja je u ruevnoj staroj kui izdavala stan u najam.
Sam izgled te ene bio je poseban. Imala je kvrgav nos nalik slatkom krumpiru, naoale s
debelim leama koje su pridravale pribadae. Naoale je ljepljivom trakom privrstila za nos,
kosa, obojena sjajnom crvenom bojom, kao kod nekog lika iz Muppet Showa, sputala se u
rijetkim pramenovima niz glavu u svim pravcima. Kua je bila u jo veem neredu. Sebe je
drala umjetnicom (zbog toga je posebno bila zainteresirana da me primi za stanara), ali sva
njezina luda, apstraktna platna nisu visjela u kui, ve na vanjskim zidovima kue. Koliko
sam mogao utvrditi, to to nijedno nije bilo ukradeno, samo je pokazivalo koliko se cijenilo
njezino umijee. Najvie me se dojmio nain kojim je odabirala glazbu prema svakom jelu
koje je pripremala na golemom tednjaku u prostranoj kuhinji. Postojao je odreeni sklad
prema shemi koja se nikad nije mijenjala. Tako se je pripremao iskljuivo janjei gula uz
Beethovenove zvuke: Deveta simfonija ako je meso od buta, Missa solemnis ako su u pitanju
rebarca, a koncert za klavir za jelo s karijem. to se tie mesa od peradi, postojao je samo
Mozart (simfonija za puretinu, komorna glazba za piletinu, sloenac je pratio klavir kao solo
instrument, violina za jela s karijem, flauta ili klarinet za peeno jelo, rog za piletinu a la
King, opera za paetinu), Berlioz, a ponekad Wagner, slagao se s goveim mesom, Bach je
odlino odgovarao predjelu, a ostakovi ili Debussy bili su odreeni za desert. Glazbu je
uvijek putala fortissimo (iz sve snage) na klimavom gramofonu, tako da bi uzdrmala same
temelje kue. Cijelo ustrojstvo u stanu me je dovelo u iskuenje. Na kraju sam odustao jer mi
nije odgovaralo stalno ivjeti uz glazbu koja mi je nametnuta, bez mogunosti vlastitog
izbora.

97
 Kad sam joj priopio svoju odluku, osula je po meni birane kletve ispunjene paklenom
vatrom iz Starog zavjeta. Ne mogu se vie sjetiti detalja, ali spomenula je desnu ruku koja e
mi usahnuti te da nikad neu pronai enu koja e biti spremna udati se za mene, da u postati
gluh kao Beethoven i slijep kao Bach i da u umrijeti naglom smru. Dok sam se te veeri na
Nininoj farmi toga sjeao, pomislih da se od tog stranog proroanstva nije ba mnogo
obistinilo. Preivio sam do pedeset i druge godine, ni znaka od usahle ruke, unato
pretjeranom masturbiranju, vid i sluh ostali su neoteeni, a nije bilo ni izgleda da u
nenadano umrijeti u ovoj zabarikadiranoj farmerskoj kui nalik srednjovjekovnoj tvravi.
(Najblie takvom kraju naao sam se one noi u restoranu Chez Alice kad su. nam Steve i
Carla, najvjerojatnije, spasili ivot pomou mobitela.)
Sjeanje na staru vjeticu, gospou Fernandez, vratilo se dok sam pripremao jelo s
patkom i uz smijeak primijetio da sam pustio na CD-u izbor Mozartovih arija koje pjeva
Anna Netrebko. Tako sam produio nau popodnevnu seansu. Pojaao sam glazbu dovoljno
glasno da dopre do Nine u kupaonici.
Istrugao sam naraninu koru i iscijedio sok. Jednu oguljenu naranu ugurao sam u patku s
granicom rumarina. Zalio sam prsa maslinovim uljem, priekao da pe postigne izjednaenu
temperaturu, stavio patku u vatrostalnu posudu i okruio polovicama krumpira. Otvorio sam
bocu vina - neoprostivo podcijenjeni Devonet iz Clos Malverna, divni spoj Merlota i
Pinotagea - i nalio u dvije ae da se vino prilagodi sobnoj temperaturi.
Kako bi Nina reagirala da sam zakucao na vrata kupaonice i ponudio joj au vina?
Moda uz svijeu, zbog ugoaja?
To nikako, morao sam se suzdrati. Ona se mora potpuno opustiti (zaista se preplaila u
restoranu te noi, ak i vie nego to sam tada mislio), a to moe jedino ako joj pruim
mogunost da bezuvjetno u mene vjeruje.
Popio sam gutljaj i priekao da mi aroma vina ispuni sve usne upljine. Onda sam narezao
dvije narane na krike tanke kao papir, poredao ih po rubu ovalnog pladnja na kojem e
patka biti posluena, a zatim poeo pripremati umak kojim u patku preliti kad bude gotova.
Naranin sok, kora, nekoliko kapi Van der Huma (ponekad koristim Cointreau) i granica
rumarina moraju se sljubiti (ali ne previe) prije nego se dodaju patki. Poznajem ljude koji to
pripremaju prije peenja, ali, po mom iskustvu, to se moe pretvoriti u neukusnu kau, a ono
to sam veeras elio - to sam planirao posluiti Nini - bila je patka peena tako da je hrskava
s vanjske strane, a unutra potpuno mekana. Uz to e biti prilog od obine salate zainjene
medom i octom balzamikom s povrem - tikvicama, crvenom paprikom, mrkvom i repom - i
da ispadne kako treba, narezanim na trakice ili tanke krike i kratko poprenim na ulju.
Dodajmo tome jo Mozarta i vina i na kraju eto veere za sjeanje. Sjetio sam se kreveta na
etiri stupa to sam ga nakratko zamijetio u Nininoj spavaoj sobi kroz otvorena vrata.
(Nadajmo se da valjda nee propasti pod nama kao to se to dogodilo s elisticom u
Claremontu, a ako se i dogodi, nee biti kraj svijeta.)
Uskoro - za etrdeset pet do ezdeset minuta - otvorit u penicu, ukloniti foliju, provjeriti
patku, malo je preliti masnoom peenke i pustiti da se proces nastavi (povremeno u opet
zaliti peenku, ali paziti da meso ne postane gnjecavo).
Upravo sam opet sebi nalio au kad se vratila u dugoj indijskoj haljini od muslina, ili
neemu slinom, koja je slobodno pratila konture njezina tijela i leprala joj oko nogu dok se
kretala. Haljina je dala naslutiti da ispod nema niega. Dugi red tamnocrvenih puceta pruao
se od vrata do donjeg ruba haljine. Plava kosa, koju je slobodno pustila da pada preko ramena,
bila je jo uvijek vlana poslije kupanja. Nije stavila minku, lice joj je izgledalo isto, ranjivo
i obnaeno, noge bose. U stanju uzbuenosti i udnje koja me je obuzela, inila mi se
neodoljivom. Bila je nalik glazbi koja se pretvorila u putenost, u sonatu za flautu, u ariju
soprana. Ipak sam se obuzdao, i sam pogled njezinih tamnoplavih oiju dao mi je na znanje da
je svjesna mog suzdravanja i da to cijeni.
Nakon to sam prvi put zalio peenku, pomogla mi je prenijeti do trijema stol iz kuhinje,
ne onaj stari teki stol koji je stajao na sredini blagovaonice vrsto na nogama kao da je
spreman oduprijeti se svakoj agresiji, ve manji, laganiji, od utog drva koji se nalazio uz
stranji zid. Iz ladice golema kuhinjskog ormara Nina je izvadila bijeli stolnjak i stavila ga na

98
stol zajedno s priborom za jelo i dvjema visokim svijeama. Stol smo zajedno postavili.
Nakon toga donio sam dvije stolice i sjeli smo na svoja mjesta uz au boanskog crnog vina.
Svjetlost je kroz prozor dopirala iz kuhinje, ali ne toliko jako da bi uznemirila nonu tminu.
Visoko iznad nas lebdjele su zvijezde razbacane po modrom nebu kao da je netko hitnuo uvis
vodu iz lavora. Na suprotnoj strani, u daljini, ocrtavali su se nazubljeni planinski vrhovi, crni
naspram visokog horizonta. Ispod nas duga, duboka dolina, kao ugljen crna praznina u kojoj
su se tu i tamo nazirale farme kao ute mrlje. Neki pas je zalajao u daljini. Na hrastu iza kue
zaulo se glasanje none ptice. Odgovor je stigao dolje iz doline. Iz jezera pokraj farme, kraj
kojeg smo proli prije ulaza u aleju hrastova, oglasili su se ablji korovi poput neke Bachove
kan ta te ili oratorija. Blizu nas zauli su se zrikavci. Ovdje smo se sklonili daleko od grada i
jednolina zujanja prometa i sveprisutna nasilja. Posvuda savreni mir.
Tek povremeno, u duim razmacima, hladna jeza nakostrijeila bi dlake na mom vratu i
spustila se niz kraljenicu. Kao da sve nije u potpunom redu, kao da ova mirna no skriva
neke zlokobne stvari koje su opasne ba zato to ih nismo svjesni.
Nismo razgovorljivi. Nakon njezina popodnevnog pjevanja teko se posluiti neim tako
prozainim kao to su rijei. Ugodno je samo sjediti s njom, umirujue je i priinjava mi
duboko zadovoljstvo. Isto tako i promatrati kako se svjetlo svijea iri i pomie na njezinu
licu u trenutku kad napravi neki pokret, a oi zahvate svjetlost, kad se ona zadri u njezinoj
kosi plavoj kao dnevno svjetlo, ali ipak tamnijoj nego inae. Ispijam vino, ponovno nam
punim nae ae, donosim novu bocu i nastavljam oslukivati no.
Ispod sve te tiine i mira sve bolje je upoznajem, svjestan grozniave udnje koja se u
meni zadrala kao svjetlo nakon zalaska sunca.
Dolo je vrijeme da odem u kuhinju po jelo. Nakratko sam poprio povre u tavi,
podgrijao umak, prelio ga preko patke i na kraju sve poredao na velikom pladnju, iznio van i
poloio izmeu svijea koje su mirno gorjele. Introibo ad altare Dei. (Ulazim u Boji oltar.)
Ponovno sam napunio ae. Kucnuli smo se, malo otpili i poeli jesti. Iz dubine Ninina
grla dopiru zvukovi uitka. (Ponaa li se ovako kad vodi ljubav?)
Daleko od svijeta sklonili smo se od tmine u na mali krug svjetlosti. Ni dva sata od Cape
Towna, a ipak svjetlosnim godinama daleko. Misli mi lutaju u svim pravcima. Sjetih se
vremena prije povijesti, o kojem mi je Nina priala, kad su male skupine Khoija i Sana ivjele
u ovoj dolini. Iako su bili u pokretu, uvijek bi se vratili natrag. Bili su miroljubivi, a ipak su
mnogi bratoubojiki sukobi drali ove doline u napetosti punoj nelagode. Mnogo poslije su
prvi bijeli farmeri lutalice stigli su u ovu dolinu Roodezand, zemlju Waverena, nosei uporno
sa sobom uspomene na Europu i sve udaljeniji svijet i neizbjeno dolazili u sukob s
drugaijim svijetom Afrike. Dolo je do prvih eksplozija nasilja i tako se pokrenulo neto to
preko tri stoljea pulsira irom zemlje i iri se u mranim valovima. Nas dvoje smo ovdje
zateeni u vjenom, siunom svijetu glazbe - Bacha, Mozarta, Beethovena, Chopina,
Mahlera, ostakovia - okrueni tminom, zvijezdama, eksplozijama supernova i crnim
rupama kozmosa to ga jo nismo upoznali. Kozmos, ispunjen duhovima predaka,
zaboravljenim bogovima i nevidljivim biima u kojima i dalje kljua mrnja i - tko zna? - koji
moda ba u ovom trenu spremaju osvetu zbog nepravde i zla o kojem nita ne znamo i ne
elimo vie znati. Koliko je neznatna udnja koja u meni gori u usporedbi s nepojmljivim
silama oko nas? Pa opet, stvarna je, jezivo stvarna, u krvi tee mojim venama, estoko kuca u
mojim sljepoonicama, u suhoi je moga grla. Nino, o moj Boe, Nino. Ti, boanskog glasa,
duge plave kose koja u slapu pada preko tvojih glatkih ramena, ruku koje dre au u kojoj
vino podmuklo i opasno svjetluca naspram svjetlosti svijea. to nam se jo moe dogoditi
ove noi? U kakvu stanju e nas doekati novi dan, ako nas uope doeka?
Dugo nakon toga sam ustao, odnio posue u kuhinju i naslagao ga u sudoper. Ona je i
dalje ostala sjediti. Kad sam se vratio, napunila je ae vinom koje je jo ostalo. Ponovno sam
sjeo nasuprot nje. Kako su duboke te oi, mrane kao dolina ispod nas, kao nebo iznad nas.
Spustila je ruku na moju i ostavila je ondje kao odbaenu ili zaboravljenu.
Hoemo li unutra? usudio sam se izustiti kad su ae bile prazne.
Nije odgovorila, ali njezino kimanje glavom protumaio sam kao pristanak.
Ustao sam svjestan koliko mi je teko kontrolirati disanje. Zastah iza njezine stolice i

99
spustih ruke na njezina ramena. Kao dvije avolje ape na varljivoj svjetlosti one lee na
njezinoj glatkoj koi, naspram plave kose koja se skuplja i sve vie zadrava sjenke. Osjeam
njezin miris. Zavrtjelo mi se od njega u glavi. Nisam vie siguran to se dogaa, to mi se
mota u glavi, to se ne dogaa.
Hoe li doi...?
Dok smo ulazili u kuu, bila je nesigurna na nogama.
Zastali smo ispred otvorenih vrata njezine sobe. Naslonila se na mene.
Nina?
Nije odgovorila. Samo je utke mahnula glavom koju je naslonila na moja prsa.
Mogu li noas ostati s tobom?
Opet sam osjetio lagani pokret glave i kose koja je na polusvjetlu izgledala bljee nego
inae, kao a je sobom unijela malo prijanje dnevne svjetlosti.
Zar ne zna koliko udim za tobom? nisam prepoznao svoj promukli glas.
Ne spominji to, Derek. Nikad. Ne smijemo. Bio bi kao ostali.
Zaboga, pa ja te volim!
Nemoj. Sjeti se naeg dogovora. Obeao si.
Uzdahnuo sam i dugo ostao bez rijei. Osjetio sam kako mi ruke drhte dok klize s njezinih
ramena da bi se zaustavile na dojkama. Na trenutak je izgledalo da poputa, ali onda se
ponovno ukoila.
to ako..., pokuao sam biti bezbrian, ali mi je grlo bilo u gru, to ako se pojavim
usred noi?
Kratko se nasmijala. Ne zaboravi, ja u te uti. Ove stare daske strano kripe. ut u
svaki tvoj pokret.
Uzdahnuo sam.
Onda, u redu. Laku no.
Okrenula se i poljubila me. Bez upozorenja. Njezin jezik zario se duboko u moja usta.
Ostao sam bez daha. U mom tijelu pokrenulo se sve to nisam mogao obuzdati. Pritisnuo sam
je rukom uz rub vrata dok sam lijevom rukom poeo otkopavati dugi niz crvenih puceta.
Zatim se nastavila kretati niz zgreni vrat, izmeu dojki, preko trbuha, dok se nisam naao na
koljenima ispred nje. Ponovno ustadoh na noge. Moja ruka je i dalje imala posla. Ona je
rairila noge. Ispod haljine od muslina nije bilo gaica. Nevjerojatno koliko je bila vlana pod
mojim prstima. Kao da joj se cijelo tijelo pretvorilo u vlagu, kao da smo se oboje poeli topiti.
Rukama sam napipao mali nabrekli klitoris. Odjednom, kao da je netko okrenuo prekida,
istrgne se iz mog zagrljaja duboko diui. Usta su joj ostala otvorena, na usnama se pojavila
pljuvaka.
Nemoj, Derek! Mora na spavanje.
Suha grla, bez daha, ukoenih nogu, povukao sam se uz kripu i stenjanje podnih dasaka
prema svojoj sobi na kraju hodnika.
Uspio sam nekako doi do svoje sobe. Nevoljko, bez snage, zatvorio sam za sobom vrata
koja su posljednji put tuno zakripala. U glavi sam osjetio nepodnoljivu glavobolju.
Strgnuo sam odjeu sa sebe i kliznuo u krevet Njezin miris se zadrao na mojim prstima.
Od prvog susreta, svaka ena koju sam upoznao, imala je poseban okus koji je pripadao samo
njoj. Christa, iza klavira, Lulu, pastorova ki, hvalisava Maggie, nezavisna Jenny, Linda, i
tako abecednim redom do kraja i natrag. Svaka od njih, svaka pojedinano, potpuno je
jedinstvena. Moda postoji zajedniki generiki nazivnik, ali, konano, nijedan se ne moe
usporediti. Znao sam, od ove noi prepoznat u Ninin miris bilo gdje na ovom svijetu.
Pokuavajui se smiriti, vjerojatno sam satima ostao budan. Ukoeno, oima koje peku,
buljio sam kroz mutno svjetlo pranjave sijalice u stalak s lavorom, klimavu policu, crvenu
knjigu Waltera Scotta, sjenke debelih sipki ispred prozora i mrlje zgnjeenih komaraca na
zidovima. Kvrge tamnih tavaninih jelovih dasaka zurile su u mene kao oi koje optuuju.
Potom sam vjerojatno utonuo u san. Kad sam se prenuo iz sna, izgubljen u noi, to je bilo
zbog kripe dasaka. Taj zvuk, koji je dopirao iz daljine, sve vie se pribliavao, cijelim putem
od Ninine do moje sobe. Mrkli je mrak. Vjerojatno sam ugasio svjetlo iako se toga ne sjeam.
Glava mi je pucala od migrene, ali kripu dasaka sam oito uo. Nisam mogao vjerovati. To je

100
jednostavno bilo nemogue. Istodobno, nisam se mogao zabuniti. Svaki put kad je daska
zakripala, svaki um koraka, jasno sam razabrao.
Kako dobro se sjeam trenutka kad smo se opratali na vratima. Kako je dahtala i stenjala
u glazbenim tonovima dok smo stajali priljubljeni i dok sam otkopavao njezinu haljinu od
vrha do dna. A tek okus njezina jezika ili spolovila i moji navlaeni prsti.
Evo je, vraa se. Ide prema meni.
Ovdje u Winterhoeku, u mrklom mraku, daleko od susjeda ili naselja, no je apsolutni
gospodar kao u srednjem vijeku. Tek pokoji, vrlo rijetki automobil koji neujno prolazi
udaljenom cestom.
Koraci su se zaustavili pred mojim vratima. Moje je tijelo napeto kao ica. Osjetio sam
znaj na elu. Odbacio sam plahtu sa sebe.
Onda sam zauo vrata kako se otvaraju u dva tugaljiva tona.
Podigao sam se na lakat. Skoro nemogue je ita razabrati. Ipak zamiljam u mraku
njezine konture u okviru vrata. Prilazi bosih nogu. Na svom golom tijelu osjeam lagani daak
povjetarca koji su pokrenuli lagani koraci u zaguljivoj sobi.
Prilazila je uz kripu dasaka.
Zaustavila se tik do mog kreveta.
Skoro sam prestao disati. Sklonio sam se u stranu.
Doi, jedva sam uspio apnuti. Nisam prepoznao svoj glas.
Oklijevala je na trenutak. Pruio sam ruku. Ona je isto tako gola. Dodirnuo sam joj aku i
privukao je blie. Nije vie bilo oklijevanja niti ekanja, mi smo zajedno. Boe moj! Vjerovao
sam da je puna strasti, ali ne do te mjere, ne da e se do kraja potpuno prepustiti i predati.
Nisam vie znao koliko dugo smo ostali sljubljeni osim da se taj osjeaj ni sa im ne moe
usporediti. Okus i miris njezina tijela, koje sam nakratko ve osjetio u hodniku, bili su
posvuda, na mom licu, rukama, na itavom tijelu. Sve se dogaalo u mrklom mraku zbog ega
je osjeaj bio jo intenzivniji.
Tek blizu kraja, kad smo se nakratko razdvojili, zauli smo zakanjelo vozilo kako
neujno prolazi udaljenom cestom i to nas je osvijestilo. Letea kavalkada svjetlosnih ara
ocrtala se na zidu i dotaknula svih predmeta u sobi: kreveta, stalka, police i nas dvoje. Na
trenutak je prolazno svjetlo otkrilo gole udove, sjenu stidnih dlaica, tamne mrlje bradavica,
duge valove kao ugljen crne kose.
Onda se ponovno vratila crna tama.
vrsto sam zatvorio oi, kao da je bilo mogue iskljuiti tu sliku, i jo jednom pritisnuo
lice na to tamno i sudbonosno mjesto izmeu njezinih nogu.
Tek mnogo poslije postao sam svjestan kako me njezina bedra sve vie steu. Nekakvo
klupko, kao debela pletenica, savija se oko mog vrata i sve vie me gui. Kad se mrkla no
poela okretati i vrtjeti oko mene, shvatio sam da se vie neu moi osloboditi te crne ome.

Kraj

101
 Andre Brink je svjetski poznati junoafriki pisac, tri puta nominiran za Nobelovu nagradu i
isto toliko puta bio u najuem izboru za dobitnika prestine nagrade Booker.
Kao pobornik jednakih prava bijelih i crnih ljudi svoj knjievni opus obiljeio je upornom borbom
protiv aparthejda i nesmiljenom kritikom rasistikog reima. Postao je vjerodostojni kroniar
dogaanje od vremena aparthejda pa sve do dananjih dana. Njegov prvi politiki roman Pogled u
tamu, napisan na africaans jeziku, bio je zabranjen u Junoj Africi, a tek autorovim prijevodom tog
svog djela na engleski jezik Brink se pojavljuje na svjetskoj sceni i poinje nizati uspjehe.
Bio je uzor Nelsonu Mandeli koji je skoro trideset godina amio u tamnici zbog svoje borbe protiv
rasnih nejednakosti. To ipak nije sprijeilo Brinka da isto tako javno iskae svoje neslaganje s
pogrjenim postupcima novih vlasti, to se jasno moe vidjeti u romanu Drugi ivoti.

102