AVARSKA DRAVA I SLAVENIZACIJA

ISTONE EUROPE
Pisano dana u kategoriji Avari i Slaveni, Dogaaji

Linija razgranienja avarske imperije prema ostalom dijelu kontinenta protezala se krajem 6. stoljea
od Jadranskog do Baltikog mora. (Dodatne podatke o karti vidi u lanku.)
Avari, ratnostepski narod iz Azije, osnovali su svoju dravu na tlu Europe. U svojoj najveoj
moi, na prelazu 6. u 7. stoljee, zauzimala je avarska drava prostranstva od rijeke Dnjepar i
poluotoka Krim na istoku, pa na zapadu do rijeke Soe i tvrave Aguntum na Dravi u Alpama i
rijeke Saale u Njemakoj, te od luke Patras na poluotoku Peloponez na jugu Grke pa do
pononog sunca na sjeveru Europe. Glavni upravni centar ili okrug Avarske drave nalazio se
na rijeci Tisi, blizu dananjeg grada Szolnok u Maarskoj.
Pie Hamza Hamzabegovi
Sadraj

Hamza Hamzabegovi
1 Walter Pohl i njegov nauni rad o Avarima
1.1 Struktura Avarskog kaganata
2 Justinijan I. Veliki
2.1 Krvarenje imperije Bizant
2.2 Justinijanov kodeks
3 Praslaveni (Slaveni prije dolaska Avara)
3.1 Prva pojava Slavena
3.2 Praslaveni i Jordanesov okvir
3.3 Anti su Protoslaveni?
4 Dolazak Avara
4.1 Poetak avarske drave
4.2 Prvi napad Avara na kraljevstvo Franaka
5 Bajan I. i decenija u kojoj je trajno podijeljena Europa
5.1 Avari izbijaju na Dunav
5.2 Justin II.
6 Bajan I. i Sigibert I. dijele europski kontinent
1 Poetak kolonizacije i slavenizacije Avarskog kaganata
7 Bajan I. postaje vlasnik Panonske nizije
7.1 U posjedu istone Panonije
7.2 Bajan I. dobija i zapadnu Panoniju
8 Avarski kaganat, velesila srednjovjekovne Europe
 8.1. Gdje se nalazio upravni centar Avara?
9 Avarsko zauzimanje Balkana
9.1 Bajan (II.) i oluja preko Balkana
9.2 Dr eljko Fajfri o avarskoslavenskoj invaziji Balkana
9.3 Walter Pohl o avarskoslavenskoj invaziji Balkana
10 Borbe za pogranini grad Aguntum u Alpama
11 Avarska opsada Konstantingrada 626. godine
11.1 Pomor Slavena u Zlatnom rogu
11.2 Mirno razdoblje Avara
12 Unitenje avarske drave
12.1 Franaki kralj/car Karlo Veliki
12.2 Avarski ustanci
12.3 Bugarski kan Krum zauzima glavni avarski okrug
12.4 Franaki kroniar Einhard o nasilnom kraju avarske drave

Walter Pohl i njegov nauni rad o Avarima

Moda najvaniji rad o avarskoj dravi u ranom srednjem vijeku uradio je austrijski naunik, historiar
i profesor na bekom univerzitetu Walter Pohl u svom djelu: Die Awaren. Ein Steppenvolk in
Mitteleuropa 567822 n. Chr. Beck, Mnchen 1988 (prvo izdanje). Time je ovaj naunik ponovo otkrio
avarsko razdoblje kao izuzetno vaan dio europske povijesti. Poslije toga je ta tema postala zanimljiva,
te sad ima vie radova o Avarima, njihovoj nesalomivoj konjici, dravi i povijesti.

Dr. Walter Pohl

Walter Pohl (roen 1953. godine) uvrstio je svoja izlaganja o Avarskoj dravi, koju on naziva
Khaganat (Kaganat), dokazima iz autentinih ljetopisa. Ti srednjovjekovni zapisi nastajali su jo dok je
postojao Avarski kaganat ili avarska drava, Avarija. Ta svjedoanstva se nalaze u tadanjim
kronikama Carstva Bizant (Grka), Franakog kraljevstva (Franaka ili Francija), te kraljevine
Langobarda (Lombardija). Ove navedene drave vie ne postoje, kao i mnoge druge iz srednjeg vijeka.
Kako Walter Pohl naglaava, povijesni fenomeni Avarske drave su: SIMBIOZA Avara i Slavena, te
SLAVENIZACIJA istone Eurpe.
Vrhovni zapovjednik Avara i gospodar Avarske drave obnaao je titulu KAGAN, to se obino prevodi
knez, kralj ili car. Poto je avarski kagan agirao manje ili vie kao samovladar i zpovjednik vojske i
naroda, to bi moglo odgovarai i tituli despot, a prema tome Kaganat bi se moglo razumjeti i kao
despotovina.

Struktura Avarskog kaganata

Walter Pohl sugerie mnoge zakljuke u vezi Avara i Slavena i njihove svojedobno ogromne
avarskoslavenske imperije. Drutveno ureenje Avarskog kaganata imalo je vie stalea ili drutvenih
klasa slinih kastama, ali to ipak nisu bile kaste: prvi ratni i upravni stale inila je avarska ratna
konjica, dakle u tom sloju su bili samo Avari; drugi sloj je inila ratna pjeadija, uglavnom Slaveni,
razdijeljena na odrede ratnika, radnih odjeljenja, te intendantskih vodova pri konjici; trei sloj je inilo
pokoreno stanovnitvo, uglavnom zemljoradnici; etvrti sloj su inili zarobljenici i dovedeno roblje.
Klasinih robova u Kaganatu nije bilo, dakle niko nikog nije mogao prodati, bar se tako tvrdi.
Avari su bili brojano mali stale ratnika konjanika, ali su inili upravni i zapovjedniki sloj u
Avarskom kaganatu. Prvih pedesetak godina postojanja svoje drave Avari su se uglavnom izdravali
profesionalnim ratovanjem i pljakanjem, te iznudama i ucjenom svojih susjeda, a naroito Bizantskog
carstva.
Slaveni su bili kljuni faktor pri kolonizaciji prostranstva kojeg je uspjeno osvajala nesalomiva
avarska konjica, te uvari javnog reda i mira. Oni su bili kolonizaciona masa ljudstva, a bili su i ti koji
su sprovodili strano zarobljeno stanovnitvo do odredita po nareenju kagana.
Trei i etvrti stale ili sloj u Avarskom kaganatu sainjavalo je pokoreno stanovnitvo i dovedeno
roblje. Ni potinjeno stanovnito niti dovedeno roblje nije imalo nikakvih prava.
Iz tog treeg i etvrtog sloja svako je mogao postati Slaven, te punopravno ii u rat i pljaku, kad
se ratnim plijenom mogao brzo obogatiti, ali i poginuti.
Kroz tu fluidnost iz bespravnog nieg stalea u prividno vii stale pjeadijskih ratnika Slavena vrila
se skoro sama od sebe takozvana SLAVENIZACIJA avarske drave, a ne avarizacija. Taj proces tihe i
nevidljive revolucije Walter Pohl, naunik od europskog pa i svjetskog znaaja, naziva teko
shvatljivim fenomenom.
Tako su se otprilike, kroz fenomen slavenizacije, stvorile te velike mase slaveniziranog ljudstva po
istonom dijelu Europe, to je dalo trajnu geopolitiku sliku kontinenta, na istoku Avari i njihovi
Slaveni, na zapadu ostali.
Avarska osvajanja i kolonizacija istone Europe i slavenizacija avarske drave teke su i zahtjevne
teme pa zato iziskuju vei prostor, ipak e se u narednom tekstu traiti neki odgovri i iznijeti izvjesna
objanjenja. Mada Walter Pohl u svom radu prvenstveno obrauje povijest Avara, meutim, zbog
postojee simbioze Avara i Slavena, on prouava i Slavene jer tok njihove povijesti skoro da i nije
mogue razdvojiti.
Kad je propala avarska drava, njihov glavni okrug zauzimaju Bugari 802. ili 803, avarskim
Slavenima je ostalo prostranstvo istone Europe u naslijee, gdje oni manji ili vie i danas ive.

Justinijan I. Veliki
Krvarenje imperije Bizant
Bizantski car Justinijan I. Veliki (527 565), car Istonog rimskog carstva ili Bizanta sa sjeditem u
Konstantingradu, nastojao je svim silama da restaurira Imperium Romanum.
Uz to je Justinijan I. Veliki kao fanatini vjernik i radikalni pristalica striktnog monoteizma vrio
krvave istke spaavajui narod vjere od onih koji su, prema njegovom shvatanju, na pogrean nain
izraavali pobonost. Tako su neumoljive horde uvara vjere uz svesrdnu podrku careve uniforme
otkrivale i unitavale gnijezda hereze, gdje se navodno vjerovalo u lanog Boga.
Na taj nain su Justinijanovi uvari monoteizma ispravljali Boije greke, te su ubijali sve one kojima
je Svevinji dozvolio da ive i hodaju po zemlji bez careve saglasnosti. Iz preventivnih razloga
unitavan je svaki vid politike i vjerske opozicije. Demoralizirano stanovnitvo je ivjelo u
nestabilnom i bezperspektivnom drutvu plaei se drave kao demonske institucije. Mnoge osobe iz
javnog i politikog ivota, u koje bi se eventualno posumnjalo da nisu carevi tvrdolinijai, progutala bi
no. Ni obian ovjek nikad nije mogao bio siguran kad zanoi da e iv osvanuti.
A poslije bizantskih pobjeda na ratitima, zarad takvih vjerskopolitikih ubjeenja, ne samo da je
slijdilo ubijanje do zadnjeg dumanskog eljadeta ve je to bila sadistika likvidacija bezbonika, to se
vjerski tumailo kao potpuno zatiranje sotonskog soja. Zbog tih beskompromisnih tenji za
restauriranjem carstva i za uspostavljanjem totalnog vjerskopolitikog jednoumlja kao da
krvoproliima nije bilo kraja. Tako e za vrijeme duge vladavine Justinijana I. Velikog Bizantska
drava doslovno iskrvariti. Time je car bio gori neprijatelj svoje drave od vanjskih naprijatelja,
takozvanih barbara, koji su pak itekako bili opasni. Zaista je veliko udo kako je Bizant preivio
vladavinu Justinijana I. i navalu barbara.
Ve carevi istovremenici, pa i drugi antiki pisci, istiu nemilosrdnost careve monoteistike
strahovlade. Posebno je kroniar, povjesniar i pisac Procopius Caesariensis, ili Prokopije iz Cezareje,
ili jednostavno Prokopije ili Prokop (500 562/565) traio nain, uprkos stvarne opasnosti po ivot, da
izrazi svoje nezadovoljstvo zbog besmislenog prolijevanja krvi, svejedno da li svojih ili neprijateljskih
ljudi. Prokop se kao sekretar nalazio u slubi Justinijanovog znaajnog magister milituma (general)
Belizara (505 565) i zato stalno prisutan u njegovim vojnim misijama, bio je dakle u ii dogaaja.
Prokop se u svojoj takozvanoj Tajnoj historiji okomio na radikalnog monoteistikog vladara. Pun je
mrnje prema njemu, a ne tedi ni generale. Justinijan I. Veliki je za Prokopa simbol izopaenog
duhovnog zla monoteizma.
Iz Prokopove Tajne historije:
A da on nije ljudsko bie, ve da je, kako se nasluivalo, bio otjelovljenje demona u
ljudskom liku, moe se ustanoviti i kad se odvaga teina njegovih nedjela koja je nanio
ovjeanstvu. Jer prema mjerilima koja istiu vanost neijih djela, otkriva se i mo onoga
ko ih je uinio. E, sad, odrediti taan broj onih koji su stradali od njega mislim da nije
mogue ni ovjeku ni Bogu. ak bi se lake izbrojala sva zrna pijeska, bar tako mislim,
nego utvrdio beskonaan broj onih to ih je ovaj car unitio. (Prokopius, Geheimgeschichte
18,1.) (H. Hamzabegovi: Razvoj kalendara, str. 303).

Jedan od ljutih kritiara Justinijana I. Velikog je i povjesniar Ioannes Ephesius, ili Jovan od Efesa ili
Jovan Efeski (507 588), koji pie o carevom bezdunom preiavanju vjere od hereze. Za
Jovana od Efesa su oito monoteizam i teki kriminal dva nerazdvojiva pojma. Prema njegovom
izlaganju injenica, uvari vjerskog jednoumlja samo su bezone sotone.

Dr eljko Fajfri:
U Siriji e biti najgore, tu je bilo velikih obrauna. Sirija je bila skoro sva monofizitska, a to je bilo
osueno od Konstantinopoljske crkve:
U mnogim delovima Antiohije, u celoj Arabiji i Palestini, u mnogim junim i severnim
gradovima, ak do granica Perzije i u drugim gradovima Istoka, stanovnitvo je
proterano iz njihovih naselja i rasejano; oni koji su bili uhvaeni bacani su u okove,
zatvarani u tamnice i podvrgavani svakojakim kaznama i muenjima. Mnogi su nakon
oduzimanja imovine umirali pod nemilosrdnim udarcima sudbine, na druge su kidisali
vojni odredi i raznovrsni muitelji koji su ih gonili sa jednog mesta na drugo i zlostavljali.
A one vernike, koji bi se saalili nad izgnanicima i primali ih u svoja naselja i domove,
pljakali su, batinali i muili. Strana bura progona surovo i nezadrivo je besnela nad
svim zemljama, nad svim gradovima i nad svim selima. (Jovan Efeski) (Dr eljko Fajfri:
Vizantijski carevi, str. 62. f.)

(Car Justinijan I. Veliki bio je pristalica monoteistikog trinitarijanstva, to je shvatanje da je Sveto

Trojstvo lat. trinitas jedinstven Bog kojeg ine tri nerazdvojive biti: Otac, Sin i Sveti Duh. Samo u
takvu predstavu Boga treba vjerovati.
Pristalice monofizitstva, dakle monofiziti smatrali su da su se Bog i ovjek Isus Kirst sjedinili u jedan
pojam i poslije inkarnacije ine jedinstvenu Svetu Bit u koju treba vjerovati.
Slino ovome, ali suprotnog stava bilo je nestorijanstvo, to je shvatanje da su boija i ljudska bit u
Isusu Kristu dvije razliito bazirane esencije koje se ne mogu mijeati, te iz tog razloga egzistiraju
naporedo u to treba vjerovati.)
Justinijanov kodeks
Ipak dananji povjesniari daju daleko ljepu sliku cara Justinijana I. Velikog istiui uglavnom
njegova zaista epohalna ostvarenja. Caru Justinijanu I. Velikom pripisuje se izuzetni znaaj to je 528.
osnovao komisiju sa zadatkom da sakupi sve dotada donesene zakone i zakonike rimskih vladara, te da
protumai prava koja proizilaze iz njih otkako Imperium Romanum postoji. Bio je to nezamislivo
opsean posao. Ovo obimno i epohalno djelo poznato je pod nazivom Corpus Iuris Civilis to je
Zbirka rimskog graanskog/civilnog prava ili samo Codex Iustinianus Justinijanov kodeks
Justinijanov zbornik Justinijanova kodifikacija. Taj Justinijanov zakonski kodeks, djelo od oko 76
knjiga, objavljen je u periodu izmeu 529. i 534. godine. Kako se objanjava, Justinijanov zbornik je
podloga svim civilnim zakonima u Europi, pa i u svijetu.
A u predgovoru svog pripremljenog Codex Iustinianus 534. godine car sebe titulira: Imperator Caesar
Flavius Justinianus, pobjednik Alamanna, Gota, Franaka, Germana, Anta, Alana, Vandala i
Afrikanaca, poboni, sretni, slavni, trijumfator, zanavijek augustus. Za nas je posebno vana injenica
iz te 534. godine da se u Justinijanovoj tituli navodi narod Anti, dok Slavena nema. To se pak za
povijesne analitiare ispostavilo kao podatak od izuzetnog znaaja za rekonstukciju povijesti iz tog
razdoblja.

Praslaveni (Slaveni prije dolaska Avara)

Prva pojava Slavena
U Europi tog vremena sjevernije od linije koje otprilike daju rijeke Sava i Dunav preko Balkana, te
sjevernije od Crnog mora ivjeli su razni gentilni narodi. Jedan gentilni narod ima geografski prostor
svog ivljenja, ali nema dravne strukture niti jasnih granica. Mada ti ljudi nisu nikome plaali bilo
kakvog poreza, ipak to nisu bila plemena. Dodue, sjverno od donjeg toga Dunava nalazila se
kraljevina Gepida, a sjvernije od itavog toka Save leala je kraljevina Langobarda (Dugobradi).
Grci su sav taj prostor podrugljivo nazivali barbarikum, prostor bez urbane civilizacije. Zavisno od
epohe, Bizant je manje ili vie drao priobalne dijelove Crnog mora. Iz pravca Azije, te iz prostora
sjevernije i zapadnije od Crnog mora, kao i iz prostora sjevernije od donjeg toka Dunava upadale su
pljakake horde na balkanski prostor Bizantskog carstva.
Poto je Balkan ostao bez adekvatne vojne zatite, upadi pljakakih hordi bili su sve ei, ei i
dugotrajniji, a za Justinijanov dvor sve bolniji. Zato konstantinopolska diplomatija uz odreenu
nadoknadu sklapa takozvane federatne ugovore s tim gentilnim narodima i kraljevinama. Federati su se
obavezivali da nee napadati Bizant niti e proputati pljakake horde preko svojih oblasti. Trebali su
biti tamponzona. Oko 545. godine postali su i Anti bizantski federat.
Anti su ivjeli u bezdravnom prostoru i bezdravnom stanju na ogromnim prostranstvima sjevernije
od Crnog mora. Njihova postojbina je otprilike leala na slivu rijeke Don na istoku, zatim na srednjem i
donjem toku rijeke Dnjepar s izlazom na Crno more, te do rijeke Dnjestar na zapadu. A u istonoj
Panoniji, dakle istono od Dunava i sjevernije od njegovog donjeg toka pa prema Crnom moru nalazila
se kraljevina Gepida. Zapadnije od Dunava u Panonskoj niziji i sjevernije od itavog toka rijeke Save
do duboko u Alpe leala je prostorno velika kraljevina Langobarda.
Meutim, svi ovi bizantski federati bili su nepouzdani. Naroito su Gepidi za odreenu nadoknadu
proputali horde barbara preko svoje teritorije u njihovim pljakakim pohodima na Bizant. Cilj ovih
divljih eta bile su provincije Mezija, Trakija, Dalmacija, pa ak i Tesalija u Grkoj.
O prvim pojavama pljakakih Slavena/ Slovena u bizantskim kronikama pie Dr eljko Fajfri u svom
dejlu Vizantijski carevi:
U vreme Justinijana na severozapadnoj granici Carstva (na Dunavu) poinju da se
pojavljuju sve vee skupine Slovena. Veoma su aktivni, 545. godine oni na kratko upadaju
u Trakiju:

da je jedna velika grupa Slovena nedavno prela reku Dunav, pljakala tamonje krajeve
i zarobila vrlo mnogo Romeja (Prokopije),

a od 547/8. godine oni vre sve ee i masovnije napade. Te godine (548.) dolaze do
Draa:

U to vreme vojska Slovena, preavi reku Dunav, poini strana zlodela nad svim Ilirima
sve do stanovnika Draa, ubijajui i zarobljavajui sve odrasle ljude na koje bi naili i
pljakajui blago. Poe im ak za rukom da osvoje i mnoge tamonje tvrave koje su dotle
smatrane kao sigurne, budui da ih niko nije branio, i kretali su se tamo-amo pretraujui
sve po miloj volji (Prokopije). (Dr eljko Fajfri: Vizantijski carevi, str. 61.)

U stvarnosti, kako bizantske kronike govore, Bizantsko carstvo su tih godina zadesile teke navale
barbara jer je imperija oslabila i nije se mogla opirarati tim hordama. Upadi tih razliitih zloglasnih
eta dolazili su sa istonih dijelova euroazijske stepe. Osim Slavena, na bizantskoj teritoriji su se tog
vremena, zajedno s njima ili zasebno, pojavljivali jo opasniji vojni odredi Protobugara Kutriguri i
Utiguri. Svako je pljakao za svoj raun. Slaveni su se toliko odvaili da su 550/551. godine prezimili
na Balkanskom poluotoku.

Praslaveni i Jordanesov okvir

Slaveni su za vrijeme Justinijana I. Velikog od grkih kroniara dobili naziv Sclaveni ili Sklavini, a
kasnije su od toga nastale razliite izvedenice. Zasad nema prihvatljivog objanjenja za njihov takav
naziv. Prvi i najvaniji lokalitet Praslavena, dakle Slavena prije dolaska Avara, dao je Jordanes oko
551/552. godine, poslije njihovog stranog upada na balkanski prostor 550/551. godine.
Jordanes je bizantski povjesniar gotskog porijekla iz Mezije, dananja sjeverna Bugarska i dio Srbije,
koji je radio kao notarius biljenik, to jeste sekretar kod vojnog zapovjednika u Trakiji. On je
sastavio povijest Gota, vjerovatno veinu toga prepisao, u svom djelu Getica, koje je objavio 551/552.,
a koje je za razliku od (italijanskog) originala i sauvano. Zadnji dio njegovog rukopisa datiran je u
552. godinu, poslije tog datuma nema vie nikakvih vijesti o njegovoj linosti. Ono to se zbilo za
vrijeme njegovog ivota, a on zabiljeio, uzima se kao pouzdana injenica. Recimo, on pominje
Slavene i Ante, Kutrigure i Utigure, te jo druge narode i plemena, koja su upadala na teritoriju
bizantskog Balkana, ali ne poznaje Avare, koji su se oito pojavili poslije njegovog zapisivanja.
esto citirano lokaliziranje Sklavena, koje on isto kao i Ante ubraja u Venethi-je, nudi Jordanes. Oni
posjeduju, tako on pie: zemlju od grada Noviodunum i takozvanog Lacus Mursianus do Danastera
(Dnjestr), pa na sjeveru do Vistule (Weichsel). (Walter Pohl: Die Awaren, str. 97).
Koliko Anti i Slaveni, a i drugi gentilni narodi u srednjoj i sjevernoj Europi tog vremena, vode
porijeklo od takozvanih Venetha (moda Veneti, od kojih potjee naziv Venecija) zasad nema dovoljno
objanjenja. Meutim, sad se uglavnom polazi od toga da su Slaveni dio Anta, koji su se prilino
osamostalili. I jedni i drugi su ivjeli od ratarstva, stoarstva, lova i ribolova, ali je Slavenima sve ee
glavni izvor prihoda bila pljaka bizantske teritorije. Kao posebna ratna sposobnost Slavena uzima se
njihova veslaka vjetina da relativno brzo plove po rijekama na takozvanim monoksilima, to su amci
izdubljeni iz jednog debla. Iznenadni prepadi, podmukle zasjede, otimanje zrele ljetine s njiva ili kraa
stoke s panjaka bile su neke od njihovih specijalnosti.
Stie se dojam da ve Jordanes posmatra Sklavene ili Sclavine kao samostalan narod koji ima svoju
oblast. On je uokvirio njemu poznatu postojbinu Slavena u prvoj polovini 6. stoljea sa etiri take.
Time bi Jordanesov okvir mogle sainjavati navedene etiri take: a) grad Noviodunum; b) takozvani
Lacus Mursianus; c) Danaster; d) pa na sjeveru do Vistule.

1. a) Dakle, Noviodunum ad Istrum bi bila ruina pored gradia Isaccea, okrug Tula, na poetku
delte Dunava u rumunskoj Dobrudi. Nedaleko odatle, sa sjevera se na suprotnoj strani ulijeva
rijeka Prut u Dunav i daje mu konani zaokret prema Crnom moru. U tom predjelu je Dunav
Istrum Istros razuen i relativno plitak. Tu je postojao gaz koji je spajao Bizantsko carstvo s
barbarikumom, to jeste beskrajnim stepama i praumama sjeverne Europe gdje su se nalazili
razni gentilni narodi barbara.
2. b) Ako za drugu navedenu taku Lacus Mursianus uzmemo da znai korito (rijeke) Mure, onda
bi to bila rijeka Mure u Transilvaniji (Erdly, Siebenbrgen), centralna Rumunija, koja se na
maarskoj teritoriji ulijeva u Tisu kao Maro.
3. c) Trea navedena taka bi bila Danaster, to se odnosi na rijeku Dnjestar. Osrednje velika
rijeka Dnjestar se ulijeva u Crno more izmeu ua Dunava i Dnjepra. (Mada zbog slinosti u
pisanju i izgovoru moe doi do zabune, ipak su Dnjestar i Dnjepar dvije razliite rijeke.) Stie
se dojam da bi tok rijeke Dnjestar mogao biti istona granica prostora kojeg je Jordanes
dodijelio Slavenima, a uz to i neka vrsta razgranienja prema Antima.
4. d) pa na sjeveru do Vistule, odnosno do rijeke Visle, vjerovatno samo njen gornji tok.

Tako Jordanes zaokruuje prostor Slavena u njegovom dobu. A on je pak jedini od autentinih autora,
iji su tekstovi razjanjeni, koji je dao Slavenima oko 550/552. godine bilo kakav lokalitet, izuzimajui
ustaljene tvrdnje da su pljakaki Slaveni dolazili s one strane Istrosa Dunava. Iz tog pravca su
dolazili i mnogi drugi pljakai i grabljivci.
I arheoloke iskopine koje se pripisuju Slavenima prije Jordanesove pribiljeke svjedoe o njihovoj
postojbini na tom prostoru, ali dosta skuenijoj.
Jedino je jasno da se u 5. stoljeu sjevernije od Karpata prvi put pojavljuju pouzdani obrisi
ranoslavenske kulture. U gornjem toku Dnjestra i Pruta pronaene su karakteristine keramike Prag-
Korak-tipa, koje se pripisuju starim Slavenima (Walter Pohl: Die Awaren, str. 95.). I ova
keramika teritorija se uglavnom nalazi u Jordanesovom okviru.

Jordanesov okvir Praslavena

Jordanesov okvir oko 550. godine sa etiri take i mogua postojbina Praslavena prije dolaska
Avara, svjetlije crte; otprilike je zaokruen i takozvani keramiki prostor, tamnije crte. (Slika: H.
Hamzabegovi, Razvoj kalendara.) (Geografska karta: Atlas svijeta, Sejtarija, Sarajevo 1998.; karte se
koriste uz ljubaznu saglasnost izdavakog preduzea Sejtarija Sarajevo.) Slika karte slobodna je za
svrsishodno koritenje.

Anti su Protoslaveni?
Poto se sve vie nudi tekstova iz bizantskih autentinih kronika i drugih zapisa, namee se zakljuak
da su Slaveni dio daleko brojnijih Anta.
Walter Pohl je napisao o toj slinosti ili ak identinosti Anta i Slavena:
Uskoro poslije 500. godine Slaveni se prvi put jasno pojavljuju u pisanim izvorima. Ve od tridesetih
godina govori se o skoro redovnim upadima Slavena s donjeg toka Dunava. Prokop zna esto
izvjetavati prije svega o neugodnim detaljima muenja, to su ga navodno na razliite naine vrili
novi neprijatelji nad rimskim zarobljenicima. Ipak, povodom neke udne afere, kada se jedan Ant po
imenu Chilbudios pravio da je rimski general istog imena, ispriao je on neto vie o Sklavenima i
njihovim antskim susjedima:
Ratrkani daleko jedni od drugih, stanuju po ubogim kolibama i svi esto mijenjaju
mjesto prebivalita. Ako krenu u borbu, veinom idu kao pjeadija, pri tome nose samo
titove i kratka koplja, oklopnih oprema nemaju. Neki ak ne posjeduju ni koulju ili
ogrta, nego jedino navuku zatitne nogavice do prepona i tako navale na protivnika.Oba
plemena priaju samo jednim i to ba sasvim barbasrkim govorom, a ni po vanjskom
izgledu se inae ne razlikuju jedni od drugih Njihov nain ivota im je surov i primitivan
kao i kod Mesageta, kao i oni tako su i ovi stalno okorjeli u svojoj prljavtini. Ipak, nisu oni
ni u kom sluaju loi ili zloudni ljudi, ve samo u svojoj jednostavnosti oponaaju Hune u
 njihovoj naravi. (Prokop, BG 3, 14). (Walter Pohl: Die Awaren, str. 96.

(Masageti ime prastarog skitskog plemena, mada je ovdje upotrijebljeno kao sinonim za Hune.)
Ovaj zapis, kojeg je pribiljeio Prokop, jedan je od kljunih izvora koji potvruje tezu da su Anti u biti
Protoslaveni. Dakle, djelovanjem razliitih okolnosti Anti su tokom povijesti izgubili svoje ime, te su
postali Slaveni. A ovaj zauujui proces, fenomen slavenizacije daleko veeg gentilnog naroda Anta,
provlai se kao crvena nit kroz djelo Waltera Pohla: Die Awaren
Dolazak Avara
Oito je bizantski car Justinijan I. Veliki smatrao da e najjeftinije proi ako angaira neko jako
barbarsko pleme i naseli ga tamo odakle uas najee dolazi, na sjeverozapadnu obalu Crnog mora, da
ga ugnijezdi u arite najgoreg zla. To pleme bi prema uputama konstantinopolskog dvora pokorilo
barbare i tako ih sprjeavalo da vre upade na bizantsku teritoriju. Diplomatija Justinijana I. Velikog
imala je uspjeha i ve je delegacija Avara pod vostvom diplomate Kandiha dola u Konstantingrad.
Walter Pohl o pojavi Avara: Prvo to je Grcima kod Avara bilo posebno upadljivo jesu njihove duge
prljave pletenice u koje je upletena kosa U metropoli Konstantinopol, gdje stranci iz raznih zemalja
stalno dolaze i odlaze, prouzrokova prva pojava avarskog izaslanstva veliku znatielju graana:
itav grad je nagrnuo da ih samo osmotri poto takvog naroda dosad jo niko nije vidio.
Nosili su pozadi sasvim dugu kosu, uvezanu vrpcama i upletenu, a ostala nonja bila im je
slina onoj kod drugih Huna, izvjetava Theophanes. To se otprilike dogodilo u januaru
558. (Walter Pohl: Die Awaren, str. 18.)

(Theophanes Confessor ili samo Teofan ivio je od oko 760. do 830. godine. On je bizantski kroniar
koji je dosta toga preuzeo i preuredio od svojih prethodnika, a da stvarne autore nije ni spomenuo,
dakle, neka vrsta plagijata. Piui u stilu jueranjih dogaaja, mnogo toga je on na matovit nain
doarao svojim itaocima. Teofan je ovaj dolazak avarske delegacije mogao opisati ili odnekud
prepisati tek oko 250 godina kasnije.)
Avarski izaslanik Kandih je na poetku 558. godine govorio pred Justinijanovom ratnom komisijom u
ime nepobjedivog plemena koje posjeduje nesalomivu konjicu. Poto je komisija bila zadovoljna tim
izlaganjem, zato je Justinijan I. Veliki pristao na plaanje jednokratnog godinjeg obroka ili poklona
u zlatu i jo dodatnih darova. Oito se svjesno izbjegavao izraz plaanje nadoknade za vojne usluge kao
kod klasino unajmljenih soldateski.
Poetak avarske drave
Avari su boravili u nekoj od ravnica Zakavkazja, prostor izmeu Kaspijskog jezera (mora) i Crnog
mora. Ovo klasino pleme iz doba seobe naroda bilo je tih godina u velikoj zavadi s imperijom Gok-
Turaka (Turkmeni) u centralnoj Aziji i praktino su se tu sklonili od mogueg progona. A tajni
sporazum s Bizantom kao da im je dobrodoao. Neki izvori govore da je ovo klasino pleme imalo oko
20.000 naoruanih ratnika na konjima, tog vremenena zaista supersila. Iz ove injenice proizilaze
proizvoljne procjene da bi tadanje avarsko pleme moglo imati oko 100.000 ljudstva, zbilja veliko
pleme (podaci: Walter Pohl: Die Awaren, str. 37 f.).
Nakon to su primili odgovarajuu nadoknadu, a vjerovatno i sva obeanja koja su htjeli uti, pa i
lokalitet za naseljavanje, Avari su zaobili Crno more sjevernom rutom krei sebi put borbenim
aktivnostima. Njihovo prvo novo naseljavanje zabiljeeno je oko ua rijeke Daneper (Dnjepar), koji se
sa sjevera ulijeva u zapadni dio Crnog mora, oblast dananje Ukrajine i podruje Krima, upravo tamo
gdje je izlazila teritorija Anta na Crno more. Tu se danas nalazi luka Harson.
Odatle su Avari 558/559. godine, da li po uputama bizantskog dvora ili po svojoj volji, ili silom prilika
nakon to su uli na tuu teritoriju, zapoeli svoja ratovanja i osvajaka irenja koja e preusmjeriti tok
(europske) povijesti. Prvi narod kojeg su Avari ve 559. godine pobijedili i potinili bili su daleko
brojniji Anti, nastanjeni na irokom prostoru sjevernije od tog avarskog dijela.
Kako se prenosi, skoro neshvatljivu mo avarskoj ratnoj konjici davala je inovativna konstrukcija sedla
po uzoru na kinesko. Revolucionarno u toj konstrukciji sedla bile su uzengije ili stremeni koji su visili
iz sedla. Jaha se mogao stopalima osloniti na uzengije, podii se od sedla i u galopu objema rukama
odapinjati strijele. Taj genijalni izum, to sitno orue bilo je najefikasnija inovacija kod ratne konjice.
Europski konjanik, ije e sedlo jo nekoliko narednih stoljea biti bez uzengija, mada prikovan za
sedlo, bio je ipak nestabilan na konju, a njegova itava ratna konjica veoma statina. On nije mogao
jednostavno osloboditi ruke da bi strijelom i lukom pucao na neprijatelja.
Avarska konjica je mogla stii i utei. Da bi izbjegla gubitke, avarska konjica je esto blefirala napade
na postavljene postrojbe europske vojske s teko pokretnom oklopnom konjicom ili sporom
pjeadijom, pa bi onda u galopu poput vihora zaobilazila neprijateljske kontingente i na brzinu porobila
njihove zalihe hrane, a ostatak unitila i spalila, te se isto tako brzo izmakla na sigurno odstojanje. To je
europske zapovjednike na bojnom polju dovodilo do oaja pa su esto pristajali na plaanje otkupnine i
raznih ucjena, samo da bi spasili ivu glavu i ivote svojih ljudi.
Negdje istonije od nove avarske nastambe bili su Kutriguri, za koje se kae da su bili Protobugari,
dakle prvobitni Bugari. Oni su naseljavali oblast oko ua rijeke Don u Azovsko more, pa prostor
prema rijeci Volgi. Pod zapovjednitvom svoga kneza Zabergana i u pratnji Slavena harali su oni
balkanskim podrujem 559. godine. Kutriguri su sa Slavenima stigli ak do pod konstantinopolske
zidove. Car Justinijan I. plaa potedu grada, te se ove horde povlae, ali je car podmitio Utigure,
kutrigurske srodnike i susjede, da ih napadnu, to oni i ine.
Na svom putu u domovinu, oba zavaena plemena su morala proi preko novonastale teritorije Avara.
Poto su bez saglasnosti nastupili na njegovu teritoriju, zapovjednik Avara, kagan, nareuje da se te
povorke presretnu i zarobe, najprije Kutriguri pa onda i Utiguri. Kutriguri se otkupljuju i nastavljaju
put, ali ipak ostaju u dobrim odnosima s Avarima, dok su utigurske horde manje ili vie prikljuene
avarskim trupama, moda oko dvanaest hiljada. Saradnja Avara i Kutrigura se proiruje tako da su
poneki Kutriguri imali ulogu lokalnih vodia, prevoditelja ili savjetnika avarskog ratnog taba.
Poslije tekog poraza, Anti
alju svog najuglednijeg zastupnika, koji je imao slavensko ime Mezamir, kod kagana. I umjesto,
kako je ve predvieno, da pregovara o otkupu zarobljenika, on se grekom uputa u drsku svau poput
oholih Avara Kagan je imao za vodia i savjetnika jednog lokalnog Kutrigura, koji nikako nije
podnosio Ante, te mu je on objasnio da je taj uobraeni izaslanik najznaajniji monik svog naroda pa
bi ga trebalo ubiti. Uklanjanje ovog otmenog cvijeta nije dodue odgovaralo diplomatskim pravilima,
ali je dalo rezultata, antski otpor je sam od sebe propao. Avarima nisu bili Anti mnogo zanimljivi osim
to su ih opljakali i neke od njih pretvorili u roblje (Walter Pohl: Die Awaren, str. 40.)
Prvi napad Avara na kraljevstvo Franaka
iji je barbarikum na sjevernom dijelu Europe, to jeste od Dnjepra pa do Rajne i od Kraljevine
Gepida i Kraljevine Langobarda, koje su meusobno dijelile Panonsku niziju, pa do ledenog sjevera?
Taj prostor bio je slabo naseljen, pogotovo to su ga Goti prethodnih stoljea neprekidno naputali. Na
tom podneblju tog doba nisu postojali gradovi niti izgraena neka druga infrastruktura kao na
prostorima Bizantske imperije, pa ni takve kakva je u Langobardiji ili Gepidiji u Panonskoj niziji.
Merovinki Franci posjedovali su prostranstva dananje Belgije, Holandije i sjeveroistone Francuske,
te su prelazili Rajnu prema istoku s imeprijalistikim ciljevima. Kod Franaka je ve odavno u tradiciji
kad umre kralj da njegovi sinovi dijele dravu kao da je ona poljoprivredno imanje. Ipak to u biti nisu
bile samostalne drave, ve samo upravne oblasti. Tako se desilo i kad je umro kralj ujedinjene
Franake kraljevine Chlothar I. ili Klotar I. Merowing (558 561). Poslije toga je jedan od etiri kralja
nasljednika bio Sigibert I. (561 575) sa sjeditem u Reimsu, u dananjoj Francuskoj. On je dobio
franake istone oblasti, to su se zvale Austrazija Istona zemlja, koje su prelazile rijeku Rajnu pa su
obuhvatale i dio barbarikuma, manje ili vie prostor tada bezvrijednih prauma i movara.
Meutim, dio drave Sigiberta I. bio je prostorno mnogo vei od ostalih nasljednih dijelova. To je pak
kod njegove brae izazivalo opaku zavist, pa je zato odmah dolo do svaa i napete situacije kao pred
graanski rat. U svakom sluaju, prilikom bilo kakvih ratnih aktivnosti, nije postojala nikakva saradnja
ili uzajamna pomoa izmeu tih nasljednih kraljevina. Kad je to razabrao tadanji avarski kagan, kan
svih kanova, kojem mi ne znamo ime, takve prlike su mu nudile naizgled lagan plijen. Krenuo je na
Franaku, dakle na dio kraljevine Sigiberta I., sa svojom konjicom i pomonim pjeadijskim trupama,
koje su uglavnom inili Anti. Zbog pokazane nemilosrdnosti, vojna saradnja izmeu Anta i kagana i
njegovih Avara, nije bila dobra.
Starim putem kuda su inae i upadali stepski narodi ilo se rutom sjevernije od Karpata na
dravu Franaka. Kratko poslije smrti Chlothara I. (5. decembar 561.) pobijedi njegov sin
Sigibert in Thuringia iuxta Albium fluvium (Gregor od Toursa) kaganove vojne
snage. (Walter Pohl: Die Awaren, str. 45.)

(Gregor od Toursa, francuski: Grgoire de Tours 538/539 594 bio je franaki sveenik i historiar. On
je dakle ivio za vrijeme avarske navale, mada je to samo sporadino spominjao u svojim djelima.)
Ova bitka koja je poela dijeliti europski kontinent na avarski istok i franaki zapad dogodila se dakle
na rijeci Albium Elbe Laba, u oblasti Tiringije, na poetku 562. godine, a mjesto sukoba se
lokalizira kao podruje dananjeg grada Magdeburg. Tada je Sigibert I. uspjeno odbio Avare.
Bajan I. i decenija u kojoj je trajno podijeljena Europa
Poslije tog navodno neuspjeha Avara u pohodu na Franke, na elo avarske konjice dolazi Bajan I. (562
582/583). Ovo je drugi po redu avarski vladar na europskom tlu i jedini njihov vladar ije je ime
poznato.
Svejedno kako se injenice redale, lukavi i prefrigani Bajan I. je najvei osvaja Avarskog kaganata i
jedan je od izuzetno vanih dravnika u povijesti Europe. Za njega se moe pouzdano rei da je uvao
ivote i svojih i neprijateljskih vojnika. Bio je genijalni strateg u pravom smislu tog pojma. Nikad on
nije u cilju propagande izlagao vojnike junakoj smrti, ni svoje ni tue, ve je traio optimalno
rjeenje. Znao je napustiti bojno polje, ako po njegovoj procjeni data situacija nije obeavala uspjeh. A
to se pripisuje njegovoj taktikoj mudrosti.
Avari izbijaju na Dunav
Ubrzo je dolo do estoke svae izmeu kagana Bajana I. i dvorskih diplomata cara Justinijana I.
Velikog. Razlog za ozbiljnu prepirku postojao je, a i da nije, prepredeni Bajan I. bi ga najvjerovatnije
izmislio. Naime, prije nego to su Avari prethodne godine krenuli na Franke, oni su kupili veliku
koliinu oruja od Romeja u Konstantingradu za pare koje su ponovo dobili kao federati. (Romeji,
izraz koji se upotrebljava za stanovnike Bizanta kao Rimljane.) Dok su Avari putovali prema svojoj
domovini, bizantska vojska ih je presrela i oduzela im svo oruje. Sad je Bajan I. traio ili pare ili
oruje, a i nastavak plaanja obaveza za federatni ugovor. Odgovor je otprilike glasio da od toga nema
nita poto se Avari u svojoj oholosti ne pridravaju sporazuma. Naime, oni osvojene teritorije
jednostavno uzurpiraju i tako stvaraju sebi svoju dravu, a to nikakvim dogovorom nije bilo
predvieno.
Ta uvreda je toliko razljutila Bajana I. da je on uz veliku halabuku krenuo sa svim raspoloivim
snagama na Bizant. Stigavi do Dunava, podigao je on veliki vojni logor tako da su ga romejske strae
mogle jasno vidjeti. Do sukoba nije dolo, ali je Bajan I. tim taktikim manevrom 563. godine izbio na
Dunav. A sve to je avarska konjica pregazila od Dnjepra i Krima na istoku pa do Elbe/Laba na zapadu
i do rijeke Dunava na jugu smatrao je Bajan I. svojim posjedom. Ta prostranstva sigurno nisu bila mala.
A preko ije teritorije je preao lukavi Bajan I. kad je krenuo na Bizant? Pouzdanog odgovora nema.
Sve ukazuje na to da je poslije toga nestalo samostalne slavenske teritorije, ali se zato nalazilo mnogo
kontigenata slavenske pjeadije u avarskoj armiji kao pomonih trupa. U tom vojnom pohodu Avara na
Bizant uz angaman velikog borja za pljaku raspoloenih Slavena, da bi stigli do Dunava, morali su
prei preko gepidske teritorije. A i ta oblast, na kojoj je kagan Bajan I. podigao logor, vjerovatno kod
ue rijeke Olte u Dunav, pripadala je Gepidima. Kako izgleda, Bajan I. je blefirao napad na Bizant
kako bi doao do Dunava, a prije svega da pridobije i u svoju vojsku mobilizira veliki broj ratobornih
Slavene. Izuzetno lukav potez koji e mu se kasnije dobro isplatiti.
Odnosi Avara i Gepida nisu nam jasni. Kakav je pak sporazum bio izmeu avarskog voe Bajana I. i
pjeadijskih ratnika Slavena, koji su bili iskusni u svakoj vrsti pljakakih pothvata, a posebno na
teritoriji Bizanta, isto nije razjanjen. Meutim, od tog povijesnog trenutka zapoinje taj fenomen
SIMBIOZE Avara i Slavena. Sudbine su im tako povezane i isprepletene, kako u dobrim tako i u loim
vremenima, da se njihova povijest u tom razdoblju ne moe razdvojiti. A poto Avare stvarno niko nije
napao da ih odatle otjera, oni su se (563.) uvrstili na Dunavu bez ikakvih borbi.
Justin II.
U Konstantingradu 565. na vlast uredno dolazi Justin II. (565 578). Justin II. je neprijateljski
raspoloen prema Avarima.
A zahtjev avarske delegacije, koju je predvodio diplomata Targitios i koja se ubrzo pojavila na
bizantskom dvoru, da im se isplate izostale obaveze kao federatima potpuno je izbacio novog cara iz
takta. Justni II. je podigao viku i galamu i prijetei da e svakom Avaru, koji god se pojavi pred njim s
takvim zahtjevom, odmah osjei njegove pletenice kose. Naime, davanja njegovog prethodnika bila su
samo jednokratni pokloni, objanjavao je on, a nikakvo plaanje tributnih ili federatnih obaveza. Na
kraju je, poto se nije mogao simriti, Justin II. naredio da se zbog tekog vrijeanja carevog
dostojanstva svi Avari odmah strpaju u zatvor, i diplomati i njihova pratnja od oko 300 mukaraca
(Walter Pohl: Die Awaren, str. 49. ff.), gdje su proveli blizu est narednih mjeseci.
Svejedno to je Bajan I. bio prilino siguran da u skorije vrijeme nee biti nikakve intervencije protiv
njega od strane Konstantingrada, a ni od Gepida, izostanak tributnih obaveza bacio ga je u teke
brige. Zalihe hrane bile su na izmaku. Zato je lukavi Bajan I. otro razmiljao o tome gdje bi se mogao
doepati bogatog plijena bez veeg rizika.
Bajan I. i Sigibert I. dijele europski kontinent
Drugi napad Avara na franakog kralja Sigiberta I. predvodio je Bajan I. Ovo je posebna prekretnica u
povijesti Europe i veoma znaajan povijesni dogaaj, koji daje mogue razjanjenje kako je kontinent
podijeljen na avarskoslavenski europski istok i na franaki europski zapad, dodue, u poetku samo na
interesne sfere.
Lukavom Bajanu I., koji je na neki nain bio o svemu dobro upuen, nudila se povoljna prilika da
napadne Franke. Naime, tamo je i dalje vladala potpuna nesloga meu braom, ratni sukobi svako
protiv svakog oko nepravedno raspodijeljenih teritorija sve su ei. Vanjske granice su oito
zanemarene. To je davalo Bajanu I. pouzdanu nadu u bogat pljakaki uspjeh, ili na eventualnu naplatu
neke ucjene, ime bi se bar do daljnjeg izvukao iz finansijskog kripca.
Bajan I. je u ovom vojnom pohodu na Franke imao u svojoj vojski znaajne kontigente iskusnih
pljakakih Slavena kao svoje pomone trupe pjeadije. Oprobani u mnogim razbojnikim upadima na
bizantsku teritoriju, bili su i oni u svim vodama preprani i puni svakakvih trikova, ratnih smicalica, a
posebno vjeti u prepadima iz zasjede, dok su njihovi tereni djelovanja bile ume i ivice, vode i
movare.
*
Walter Pohl o drugom napadu Avara na Franke:
Bilo je to u godini poslije onog kad je novi car Justin osornim rijeima odbio Targitiosu
plaanje bilo kakvog tributa. Kod ovog pohoda u 566. godini pretrpjele su franake vojne
 snage teak poraz. Avari su bili, kako je kroniar pribiljeio, u savezu sa maginim
snagama koje su raznim arolijama paralizirale franaki otpor. Pri tome je ak i kralj
Sigibert lino pao u avarsko zarobljenitvo. Ipak se on brzo oslobaa iz ove neugodne
situacije: Ono to nije mogao ostvariti na bojnom polju, ostvario je vjetinom darivanja
(Gregor od Toursa, 4, 29)

U novom i iznenadnom obrtu situacije sklopio je kagan savez s kraljem Franaka

obeavajui da e se u roku od tri dana povui ukoliko mu njegova naizgled loe
obezbijeena vojska bude opskrbljena. Ugovor zauuje: emu taj tako zamaan pohod na
Franako carstvo, ako e se poslije sjajne pobjede zadovoljiti samo s branom, mahunama,
ovcama i govedima (Menander, EL 454)? Drugi pak smatraju da je Sigibert ovim
ugovorom ustupio Avarima germanski Istok i u tome vide poetak naseljavanja Slavena
na Labi i Odri (Walter Pohl: Die Awaren, str. 46.)

(Menander Protektor, bizantski visoki slubenik i povjesniar iz Konstantinopola, vjerovatno je umro

poslije 582. godine, i to je jedini poznati datum u vezi sa njegovom linou. Walter Pohl ga esto
citira.)
*
Iako nema najboljih objanjenja kako se ovaj sukob odvio, ve samo njegovi rezultati i dijelom
posljedice, poneto se moe zakljuiti iz kasnijih slinih dogaaja i dogovora. Praume nisu bile
povoljan poligon za djelovanje bilo kakve konjice, ali je kagan Bajan imao uza se vjetu pjeadiju
Slavena. Osim toga, stepske ratnonomadske vojske su pred sam sukob dizale uasnu ratnu buku
bubnjevima, trubama i drugim specijalnim instrumentima, to je veoma esto znalo uznemiriti
neprijateljske konje; a esto su i iz taktikih razloga blefirali bijeg s bojnog polja.
Pretpostavlja se da su Slaveni najvjerovatnije iz zasjede na neki nain uplaili i konje i konjanike.
Uglavnom se zakljuuje da se franaka konjica rasprila, a kad je iznenaeni kralj Sigibert I. htio
bjeati, bio je uhvaen i potom priveden kaganu. Izvorni tekstovi ne govore nita o rtvama na bilo
kojoj strani, a moda ih nije ni bilo.
Ve je pomenuto da kaganu nije bilo stalo ni do kakvog junakog prolijevanja krvi, ve u prvom redu
do materijalnog i politikog profita. A kad je pred njega doveden zarobljeni franaki kralj, bilo mu je to
kao nebeski poklon. Bolja prilika da od protivnika iznudi sve to mu srce eli nije mu se ni mogla
pruiti. U ovom trenutku povijesti, kad je zaista na nesvakidanji nain dolo do znamenitog susreta
dvojce tadanjih vrhunskih dravnika, preusmjeren je tok povijesti i u grubim crtama skicirana
geopolitika slika Europe do danas.
Mada je Bajan I. nastupio s pozicije jaeg, ipak se u prvom redu pokazao kao sraunat politiar,
razborit vojskovoa, uspjean imperator, pa je ak izigravao i dobrotvora. Kagan postavlja kralju takve
uvjete da ih je on bez tekoa mogao ispuniti. Prije svega, kagan nee ii dalje i povui e se nazad,
ukoliko mu on, kralj, obezbijedi opskrbu za vojsku. Za ispunjavanje ovog uvjeta bilo je sasvim
dovoljno da Frank drage volje prepusti Avaru postojeu zalihu hrane u logoru svoje razbjeale vojske.
A kagan je svakako bio u mogunosti da to zaplijeni i bez kraljeve saglasnosti. Materijalna obaveza
Franka bila je jo da narednih mjeseci isporui i jednokratni tribut u odreenim naturalijama.
Zatim dolazi do neke vrste kljunih meudravnih bilateralnih sporazuma. Radilo se o dugotrajnom
povlaenju granica izmeu Avarskog kaganata i Franakog kraljevstva Austrazije. Mnogo toga ukazuje
da se ovaj sukob dogodio na rijeci Saale ili Zala zapadnije od najzapadnije take granice dananje
eke republike prema Njemakoj. Novopovuena linija razgranienja izmeu Franaka i Avara bi
mogla biti smjernica sjever jug kojeg daje rijeka Saale, proizvoljno reeno, od rijeke Dunava pa do
Baltikog mora na sjeveru.
Ovdje su oba vladara bila na velikom dobitku, naime tu se radilo o podjeli interesnih sfera. A u
stvarnosti ni prostor kralja Sigiberta I. niti prostranstva Bajana I. nisu sezala do ove njihove fiktivne
granice preko niijeg ili svaijeg barbarikuma. U biti, ova dva vladara su poklonili jedan drugom
tue teritorije uz dozvolu da ih smiju bez ikakvih smetnji zauzeti. A kako e to koji izvesti i da li e u
tome uspjeti, to je njegova stvar.
Za Bajana I. je pak najvanije bilo uzajamno politiko priznavanje suvereniteta drava, zatim i dogovor
o nemijeanju u unutranje poslove dotine drave, moda ak i neka vrsta pakta o nenapadanju. Stie
se dojam da

Franaki kralj Sigibert I.

je Sigibert I. u datoj situaciji pristao na sve, samo da bi spasio ivot. Meutim, ipak je mogue da su se
ova dva vladara razili stvarno u prijateljskoj atmosferi, a kako povijest govori, za svog ivota se oni
vie nikada nisu sukobili ni iz kakvog razloga.
Na slici je Sigibert I., fotografska reprodukcija umjetnikog djela. (Slika: Wikipedia.org:
Sigibert/Sigebert I. Sigebert Ier Bibliothque Nationale de France Category: French monarchs. Slika
je javno vlasnitvo.

Poetak kolonizacije i slavenizacije Avarskog kaganata

Kagan Bajan I. je oito bio oduevljen uinkom svojih Slavena na bojnom polju. Oni postaju njegovi
miljenici. Pored avarske konjice, Slaveni su mu bili drai od bilo kog pokorenog naroda. Od tada pa do
kraja svog ivota Bajan I. se oslanjao u svemu na Slavene i njihove kontingente pjeadije. Tako su
Slaveni tada postali ratni stale pjeadije. Dobili su neku ulogu posrednika izmeu avarskog upravnog
sloja konjanika i potinjenih naroda. Bili su uvari reda i mira, neumorni graditelji, a prije svega postali
su avarski kolonisti osvojenih teritorija, jo su sprovodili deportirano stanovnitvo na odredita. Tako
nastaje ta udna i ne ba dobro razjanjena SIMBIOZA Avara i Slavena o kojoj Walter Pohl govori u
svojim radovima.
Odmah poslije tih dogaaja Bajan I. uurbano forsira naseljavanje zadobijenih prostranstava, a naroito
pograninog prostora prema Francima. Prvi kontigenti avarskih kolonista ili deportiranog stanovnitva
sainjavali su brojni Anti. Anti su govorili kao i Slaveni, a kod Avara su samo Slaveni bili priznati, dok
ostali nisu bili ni po emu uvaavani. Tako su i deportirani Anti postajali Slaveni. Otprilike je na taj
nain otpoela SLAVENIZACIJA Avarskog kaganata, a ne avarizacija.
Ipak je svaki pokoreni avarski podanik mogao postati Slaven pod uvjetom da se uvrsti, bilo
dobrovoljno ili prisilno, u taj ratni stale pjeadije i ide u rat. Tako se vrila i slavenizacija dovedenog
roblja, takorei sama od sebe, a ne avarizacija. To se u strunoj literaturi obino naziva asimilacija
manjine u veinu. Meutim, ovakav proces slavenizacije Walter Pohl na vie mjesta istie kao povijesni
fenomen tihe revolucije. To je dovelo do toga da se poslije izvjesnog vremena u cijelom Avarskom
kaganatu govorilo iskljuivo nekim jedinstvenim slavenskim govorom (ili bolje reeno antskim), a
avarski e biti samo jo slubeni jezik. (O ovome vidi Walter Pohl: Die Awaren, str. 94. ff.)

Bajan I. postaje vlasnik Panonske nizije

U posjedu istone Panonije
Napetost izmeu Langobarda i Gepida samo to nije ponovo eskalirala u rat. Oba ova naroda bila su
germanskog porijekla. Naime, nakon stupanja na vlast langobardskog kralja Alboina (565 572)
obnovljeni su sukobi izmeu (panonske) Lombardije i Gepidije. Ve su 565. i 566. godine bili krvavi
okraji izmeu njih, kad je Alboin ubio jednog gepidskog vojvodu, upravo kraljevog brata.
Godinu dana poslije uspjenog i bogatog pohoda na Franke uestvuje i lukavi Bajan u odluujuem
ratu izmeu Langobarda i Gepida 567. godine. Langobardski kralj, u neodoljivoj elji da uniti Gepide,
poslao je delegate kod Bajana da trae avarsko saveznitvo u borbi protiv Gepidije.
Alboinovi izaslanici su uli Bajanove uvjete za uee u tom pothvatu: da mu
Langobardi odmah prepuste jednu desetinu cjelokupnog svog posjeda stoke; u sluaju
pobjede trebaju dobiti pola ratnog plijena i itavu zemlju Gepida (Menander EL 455).
Kaganova pregovaraka taktika je urodila plodom; Alboin je oito bio spreman platiti
visoku cijenu samo da bi dolo do unitenja dumanskih Gepida. (Walter Pohl: Die
Awaren, str. 50.)

Kako se prenosi, iz Menanderovog zapisa nije jasno ko u sluaju pobjede dobija cijelu zemlju Gepida,
ali se iz konteksta kasnijih dogaaja uvia da je to Avar zahtijevao za sebe.
Pojavljuju se tri velike vojske na granicama Gepidskog carstva 567. godine, langobardska, avarska i
bizantska, ova zadnja da manje ili vie prati razvoj dogaaja. Gepidski kralj Kunimund (560 567)
smatrao je da se treba najprije obraunati s nasljednim neprijateljem, kraljem Langobarda Alboinom.
Kunimund odluuje da krene protiv Langobarda; na bojnom polju izgubi on i kraljevstvo i ivot,
navodno od Alboinove ruke, (Walter Pohl: Die Awaren, str. 51.) Bitka je morala biti izuzetno teka i
veoma krvava s mnogo gubitaka na obje strane. Kralj Alboin je kasnije dao da se od Kunimundove
lobanje saini zdjela iz koje je pio vino.
Poto se Avari nisu pojavili na bojitu, Langobardi su sav ratni plijen zadrali za sebe. Dotle je avarski
kagan Bajan I. mirne due preao granicu ve biveg Gepidskog kraljevstva. Bez borbe i ikakvih
gubitaka zauzeo je tu relativno veliku, a prije svega urbanu teritoriju. Tako je kagan Bajan I. (567.)
dodao svom zaista velikom posjedu jo i itav sliv rijeke Tise, kao i sliv rijeke Olte. Avarski kaganat
ve granii s Bizantom na donjem toku Dunava prema jugu, a prema Langobardiji na Dunavu u
Panonskoj niziji na zapadu.
Mada nije zabiljeen nikakav progon niti bijeg stanovnitva, Gepida vie zvanino nee biti. Tu su
samo jo Slaveni, to se moe tumaiti kao Bajanovo sprovoenje slavenizacije odozgor. Naravno, bilo
je tu jo trzavica, ali e to lukavi Bajan I. rijeiti u svoju korist.
Bajan I. dobija i zapadnu Panoniju
Ponekim ljudima pada s neba u krilo. Dogodilo se neto udesno to povjesniari dosad nisu objasnili,
a moda se poneke stvari iz doba velike seobe naroda jednostavno ne mogu ni protumaiti. Naime,
najednom je 568. godine kralj Langobarda, Alboin, rijeio da se sa svojim narodom preseli u sjevernu
Italiju. Zasad se samo nagaa o tome koji su ga motivi naveli na tu odluku da napusti Panonski niziju.
Dodue, delegacije su putovale od Alboina do Bajana I. i obrnuto, a kroniari su jedino zabiljeili
dogaaje.
Takoer e i druga polovina Panonske nizije bez borbe pasti Avarima u ruke. Drugog aprila 568.
godine na uskrnji ponedjeljak, pod Alboinovim vostvom otisla se jo jedna putujua lavina seobe
naroda u pravcu Italije; Gepidi, Sarmati, Suebeni, Panonci, Norikanci, moda i Bugari, bilo je ak i
Saksonaca koji su se prikljuili vojsci Langobarda. Navodno se Alboin sporazumio s Avarima da e im
prepustiti Panoniju ukoliko bi njegov narod dvije stotine godina zadrao pravo na povratak. (Walter
Pohl: Die Awaren, str. 51.)
Paulus Diaconus o trenutku kad su Langobardi napustili Panoniju (2. knjiga, itav prevod 7. odlomka):
Nakon toga prepusti Alboin Panoniju svojim prijateljima Hunima pod uvjetom da svako
pojedinano smije opet doi na svoje imanje, ukloko bi Langobardi bili kadgod prinueni
da se vrate. Oni su pak etrdeset i dvije godine nastanjivali Panoniju i eto napustili su je sa
enama i djecom i svim svojim imetkom u prvoj indikciji u mjesecu aprilu, drugog dana
poslije Uskrsa. On je pak, raunato prema uskrnjem ciklusu, slavljen prvog aprila. Od
Utjelovljenja Gospoda pa do ovog dotinog uskrnjeg dana izbrojano je 568 godina. (Paul
Warnefried: Geschichte der Langobarden, str. 41.)

Huni est sinonim za Avare.

Paul Warnefried (725/730 797/799) bio je langobardski sveenik, pisac i povjesniar. Povijest ga
poznaje pod imenom Paulus Diaconus Pavle akon, a njegovo najpoznatije djelo je: Historia Gentis
Langobardorum libri VI Hstorija naroda Langobarda u 6 knjiga.
Djelo Paulusa Diaconusa uzima se kao autentini zapis koji jasno kae da su Langobardi tada
sporazumno napustili Panonsku niziju. Oni su bez ikakve borbe prepustili, to jeste poklonili su svoju
ogromnu teritoriju Avarima. Svejedno kako se objanjavala odluka njihovog kralja Alboina, ve do
kraja te godine (568.) u sjevernoj Italiji nastala je mona draava Kraljevina Langobarda ili
Lombardija.
Tako je sretni kagan Bajan I. bez ijedne odapete strijele pomjerio granice svoje imperije sa Dunava u
Panoniji do u Alpe. Svakako da je uurbano, ve po ustaljenim principima, otpoeo kolonizirati ta
iroka prostranstva svojim Slavenima, a naroito pogranine dijelove. Mada dosta toga ukazuje na to
da ranije stanovnitvo nije do zadnjeg napustilo prostor panonske Langobardije, ipak nema pribiljeki
da su se kolonisti sukobljavali sa domaim stanovnitvom. A od tada su na tom Bajanovom novom
podneblju svi podanici samo jo Slaveni.
Teritorija panonske Langobardije bila je moda od ua Save u Dunav, pa iroka prostranstva sjevernije
od cijelog toka rijeke Save, zatim sliv rijeke Drave, do u dananji Juni Tirol u Italiji, i njene pritoke
Mure, te do rijeke Enns, pritoke Dunava, otprilike u sredini dananje Austrije, kao i oblast Blatnog
jezera (Balaton) u dananjoj Maarskoj.
Poseban povijesni znaaj postigao je starorimski gradi Aguntum, danas ruina u austrijskom gradu
Lienz na Dravi u Alpama, koji je tada postao pogranini grad i tvrava avarskoslavenske imperije.

Avarski kaganat, velesila srednjovjekovne Europe

Za nauku je od posebnog znaaja:
Langobardi su sporazumno, bez ikakve ratne prisile, napustili Panonsku niziju u aprilu 568. godine
(glavni izvor Paulus Diaconus).
Avari su od Langobarda dobili na poklon zapadni dio Panonske nizije i tako su bez ikakvih ratnih
razmirica proirili granice svoje drave do u Alpe.
Razlog takvog ponaanja bi eventualno mogao biti tajni sporazum o podjeli Bizantskog carstva na
interesne sfere: Bajanu I. Balkan, a Alboinu Italija.
Najednom je gospodar Avara Bajan I. posjedovao dravu od Dnjepra i Krima na istoku, pa do rijeke
Soe koja se sa sjvera ulijeva u Jadransko more, te Aguntuma u Alpama na zapadu i od pravca kojeg
otprilike daju Sava i Dunav na jugu, te na sjeveru do neodreenog ledenog prostora. Linija
razgranienja izmeu avarskoslavenske imperije i ostalog dijela europskog kontinenta protezala se od
Jadranskog do Baltikog mora. Avarski kaganat je zbilja postao europska velesila.
Avarska drava
Proizvoljno povuena crta od Jadrana do Baltika prikazuje razgranienje Avarskog kaganata prema
ostalom dijelu kontinenta poslije odlaska Langobarda u Italiju 568. godine. Arheoloka svjedoanstva,
uglavnom iskopine keramike, koje se uvaju u zaviajnim muzejima po Njemakoj, potvrdno govore da
se tuda protezala mogua linija razgranienja. Nije toliko vano da li je ona moda mjestimino bila
50 ili 100 kilometara zapadnije ili istonije. (Slika: H. Hamzabegovi: Razvoj kalendara.) (Geografska
karta: Atlas svijeta, Sejtarija, Sarajevo 1998.; karte se koriste uz ljubaznu saglasnost izdavakog
preduzea Sejtarija Sarajevo.) Ja se odriem autorsih prava i slika se moe koristiti u svrsishodne
namjene.

Avarska drava 568.

Ova karta je amerikog porijekla i prikazuje Avare i Romeje poslije selidbe Langobarda iz Panonije
568. godine. Znaajno je i navoenje mnogih povijesnih mjesta.Historical Atlas, New York: Henry Holt
and Company, 1911. (Wikipedia.org: Landnahme der Slawen auf dem Balkan; porijeklo slike: William
R. Shepherd (1871 1934)).

Gdje se nalazio upravni centar Avara?

Osim Bizanta, tadanje drave obino nisu imale glavnog grada, nego je mobilni upravni centar bio
tamo gdje se nalazio vladar.
Avari su, pa i Slaveni, pravili takozvane utvrene okruge ili kotare. Od pobodenih stabala se napravi
neka vrsta krune dvostruke ograde koja obuhvata krug promjera od vie stotina metara, pa i nekoliko
kilometara, a prostor izmeu dvije ograde se popuni zemljom. To je u to vrijeme bilo sasvim dovoljno
da lokalno stanovnitvo i njegovu stoku sauva od naleta pljakakih hordi ili slinih opasnosti. A
opremom za razbijanje bilo kakvih utvrenja na tadanjem sjevernom dijelu Europe niko nije ni
raspolagao.
Pretpostavlja se da su itav sistem tih utvrenih okruga ili kotara razliite veliine, visine i
namjene izgradili Avari negdje na rijeci Tisi. To se zasad otprilike lokalizira sjeveroistpno od
dananjeg grada Szolnok u Maarskoj. Tu je leao neki avarski upravni centar, moda ak i glavni
grad. Poslije ratnih ekspedicija avarske konjice su se uglavnom vraale na Tisu u istonom dijelu
Panonske nizije, u te svoje okruge ili kotare.
Ovim se naglo prekidaju izvori o jednom srednjovjekovnom osvajau, genijalnom strategu, uspjenom
bleferu, te sraunatom i lukavom vojskovoi Bajanu I., politikom akteru koji je svojedobno pravio
povijest i koji je trajno skicirao geoplitiku sliku Europe.
Zauzimanje Balkana
Bajan (II.) i oluja preko Balkana
Naravno, u ovako skuenom tekstu ne moe se prenijeti bogata i sve vie dokumentirana povijest
Avara. Poslije smrti Bajana I. dravu, poput gazdinskog vlasnitva, naslijedio je najvjerovatnije njegov
sin. Vie nema svjedoanstava o imenima avarskih vladara zato se narednim kaganima proizvoljno daje
ime Bajan i uz to redni broj II., III. itd. Ovdje e se redni brojevi stavljati u zagradu jer su to ipak
pretpostavke.
Bajan (II.) (582/583 602/610) nastavio je zapoetu imperijalistiku politiku svog prethodnika prema
Bizantu na Balkanu. Ovaj vladar nije tedio ni svoje ni tue vojnike, niti civile, cilj je pravdao sredstvo.
A bizantski kroniari, okirani dogaajima i navalom barbara, kao da vie nisu mogli razlikovati ko su
Avari, ko Slaveni, a ko su neke druge plaene horde. Izgleda da je okupacija bizantskog Balkana od
strane Avara i Slavena bio uas koji je nadmaio sve dotadanje. U svakom sluaju zapoela je nova
epoha povijesti.

Dr eljko Fajfri o avarskoslavenskoj invaziji Balkana

Prema objanjenjima koja nudi Dr eljko Fajfri, ova invaziji Avara i Slavena/Slovena na Balkan
dogodila se za vrijeme cara Mavrikija/ Maurikiosa (582 602):
Sada horde Avara, uz koje idu mnogobrojna plemena podlonih im Slovena, idu dalje.
Dolaze 584. godine do Singidunuma, uzimaju ga (ali ne za stalno), a onda zauzimaju
Viminacium i Avgustu: Dok se to tako dogaalo Avari, stigavi dva puta do takozvnog
Velikog zida, osvojie i opljakae Singidunum, Anhijal, te i druge gradove i tvrave, pa i
celu Heladu unitivi i spalivi sve, poto je ogromna vojska boravila na istoku (Evagrije)

 O tome postoji i drugi opis: Jer zlo je dolo iznenada, i ljudi mu se nisu nadali. Poto zauze
Avgustu i Viminacium to su slavni gradovi koji pripadaju Iliriku odmah se zatim uputi s
vojskom i opkoli Anhijal i okolna sela opustoi (Tefilakt Simokata). To je kritian momenat,
vojna organizacija Vizantije na Balkanu je razbijena, ona ne postoji, a Avari i Sloveni se
ire po celom Balkanu

Skoro istovremeno, druge grupacije Slovena, nezavisne od Avara, dolaze do Soluna i

opsedaju ga (584. g.), ali ne uspevaju da ga osvoje

Ipak, jo uvek nije bilo sve gotovo, ponovo Sloveni, ovog puta udrueni s Avarima
ponavljaju napad (586. godine): On (hagan) pozove sebi svu neveru iz Sklavinije, divlji soj
njemu se, naime pokoravae ceo taj narod i zajedno pou u pohod protiv bogom
tienog Soluna (uda Svetog Dimitrija) i opet ne uspevaju.

No, tu sad postoji jedna druga posledica. Sloveni se poinju trajno naseljavati na Balkan to
je bilo kvalitativno neto sasvim novo za Vizantiju. Dotada svi varvari su prolazili kroz
Vizantiju, niko se nije i naseljavao, ovo su bili prvi koji su to uradili na vizantijskoj
teritoriji. Zbog toga, od tada pa nadalje, Sloveni postaju sastavni deo vizantijske istorije.
(Dr eljko Fajfri: Vizantijski carevi, str. 68 69.)

Prema tim udesnim izvjetajima o svetom Dimitriju ili Miracula Sancti Demetrii opsada je trajala od
22. do 29. septembra 586. godine. Kako se dalje navodi, u tvravi Saloniki na dan poetka opsade u
nedjelju, 22. septembra 586., pukim sluajem nije bilo careve vojske niti odgovornih politiara.
Za autora dr eljka Fajfria ovom neuspjelom opsadom luke Saloniki (586.) na Egejskom moru i
razilaenjem tog ljudstva po okolnom prostoru dovrena je avarsko-slavenska invazija Balkana, koja je
trajala od 584. do 586. godine.

Walter Pohl o avarskoslavenskoj invaziji Balkana

O zavrnici zauzimanja Balkana od strane Avara i Slavena itamo kod Waltera Pohla:
Prvu knjigu udesnih izvjetaja sastavio je nadbiskup Johannes odmah poslije 610.
godine u kojoj opisuje dogaaje iz zadnje dvije decenije 6. stoljea, a koje je i sam
doivio Tog vremena morao je svetac ponovo spaavati svoj grad od strane navale
barbara. Ono ta mi o tome saznajemo, uglavnom su prikazi avarskih i slavenskih napada
onako kako su ih doivjeli oni koji su bili ugroeni

Sa Dunava ili sa balkanskih prevoja marirale su velike armije, a na zapadu su stajale samo
regionalne milicije. Da je upravo Miracula na najbolji izvor o dogaajima na dijelu
zapadnog Balkana, nije ba ni sluajno: To stvarno nije bio ni car niti njegovi generali, ve
je grad spaen zahvaljujui prije svega svetom Demetriusu i njegovim klerikalcima. Kako
Johannes, sastavlja prve knjige, izvjetava, bio je voa Avara titulu kagan on jo ne
poznaje tako ljut na cara Maurikiosa da je zato traio nain

kako e mu nanijeti najveu moguu bol. Sazva on onda itavo neukroeno pleme Sklavena
(tada je ovaj cjelokupni narod bio njemu podloan), prikljui mu barbare ostalih plemena,
 te im svima naredi da krenu na Thessalonike. Bila je to najvea armija koja se ikad mogla
vidjeti u naem vremenu, prema procjenama vie od 100.000 vojnika A neprijatelj,
brojniji od pijeska na moru, na svom maru pretvarao je zemlju u pustinju To uzrokova u
gradu neizreciv strah, a grad prvi put ugleda neprijateljske borbene redove (Miracula
Sancti Demetrii). (Walter Pohl: Die Awaren, str. 102 -103.)

Poslije neuspjelog napada na Saloniki borbe su se opet pomjerile na grki poluotok gdje je
587/88. osvojen Patras. Biskup i mnogo stanovnitvo nije vidjelo drugog izlaza izuzev
bijega na Siciliju Ipak je velika vjerovatnoa da je izvjestan broj Slavena jo otprije ostao
na Peloponezu, i to naroito u brdovitim oblastima centralnog dijela pa dole do u Arkadiju.
U ovim slabo nastanjenim oblastima nisu nailazili na znaajnije otpore. Na kopnu su se
barem mogli jo odrati gradovi Korinth, Athen, Argos i Monemvasia. (Walter Pohl: Die
Awaren, str. 111.)

Prema Walteru Pohlu ova uspjena avarskoslavenska invazija Balkana dovrena je manje ili vie
osvajanjem grkog grada i luke Patras na Peloponezu 587/588. godine. Invazija je dakle trajala od 584
588. godine. Poslije toga je nastupila neka vrsta zatija.
*
to se tie avarskoslavenske invazije Balkana, oba citirana autora su skoro identinog miljenja.
Za dr eljka Fajfria invazija je trajala od oko 584. pa do 586. (neuspjena opsada Teslaonikija), poslije
toga nastupaju obini sukobi oko preotimanja pograninog prostora.
Za Waltera Pohla invazija je trajala od 584. pa do 588. godine (uspjeno osvajanje luke Patras). Poslije
toga su pogranini sukobi, kad Slaveni sa svojim monoksilima prodiru i do na grke priobalne otoke.
*

Avarska drava poslije 588.

Sad je Bajan (II.) mogao svojim posjedom nazivati prostor od Dnjepra i Krima na istoku, pa do
Aguntuma u Alpama i Saale u centralnoj Europi na zapadu, te od Egejskog mora na jugu, pa do
pononog sunca na sjeveru. Zbilja je Avarski kaganat bio za vrijeme Bajana (II.) vojna supersila od
koje je strepila itava Europa.
Karta amerikog porijekla prikazuje avarskoslavensku imperiju Kaganat nakon zauzimanja Balkana,
to jeste poslije kamapanje u grkom prostoru i osvajanja luke Patras na Peloponezu 588. godine.
Historical Atlas, New York: Henry Holt and Company, 1911. (Wikipedia.org: Landnahme der Slawen
auf dem Balkan; porijeklo slike: William R. Shepherd (1871 1934)).
Borbe za Aguntum u Alpama
Tek otprilike 25 godina nakon kolonizacije Aguntuma u Alpama i Pustertala u Junom Tirolu, Italija,
zapoeli su sukobi izmeu Bavaraca (kasnije dio Nijemaca) i kolonista, (Alpskih) Slavena. Paulus
Diakonus je pribiljeio vie tih sukoba. U pustertalskoj bitki na izvoritu Drave 593. godine odnio je
bavarski herceg Tassilo I. sjajnu pobjedu.
Poslije toga Slaveni se povlae do Aguntuma na Dravi, ruina ove tvrave se nalazi u Lienzu na Dravi u
Austriji. Grad Aguntum je nastao u rimskom dobu na tadanjem znajanom raskru tog geografskog
podneblja. Tako Aguntum u Alpama postaje pogranini grad avarskoslavenske imperije prema
hercegovini Bavarska. Zapisi kod Paulusa Diakonusa o uesnicima u tim pograninim sukobima vae
kao vjerodostojne injenice.
Prema turim informacijama kod Paulusa Diakonusa Bavarci i (Alpski) Slaveni sukobili su se prvi put
oko Aguntuma na Dravi 595. godine. Oito je Tassilo I. imao namjeru da zauzme kotlinu gornjeg toka
rijeke Drave, te da potisne Slavene nizvodno. Paulus Diaconus je o toj prvoj borbi za Aguntum
zabiljeio u 4. knjizi, 11. odlomak.
Prevod cijelog 11. odlomka:
Tada se cijelog mjeseca januariusa ujutro i uvee pojavljivala jedna kometa na nebu. U
tom istom mjesecu umro je Johannes, nadbiskup od Ravenne, a za njegovog nasljednika
sveno je proglaen Marianus, Rimljanin. Takoer i Evin, herceg od Trenta, napusti ovaj
svijet, pa na njegovo mjesto doe Gaidoald, hrabar mukarac i strog katolik. Ovih dana
krenue Bavarci na Slavene sa 2.000 vojnika, ali njih ubrzo napade kralj Huna kakan, te
pomlati sve Bavarce. U ono vrijeme prvi put su u Italiju dovedeni divlji konji i bivoli koje je
narod posmatrao s velikim uenjem. (Paul Warnefrieds: Geschichte der Langobarden, str.
91.)

Kombinacija kralj Huna Cacanus ne odgovara naem shvatanju, naime Huni su esto sinonim za
Avare, dok je Cacanus titula avarskog vladara kagan, a ne lino ime. Mjesto sukoba nije navedeno, ali
se pretpostavlja da bi to moglo biti kod Aguntuma u Alpama.
Drugi sukob Bavaraca i Slavena (610.) oko grada i tvrave Aguntum zabiljeio je Paulus Diakonus u 4.
knjizi, 41. odlomak.
Prevod samo dijela 41. odlomka koji se odnosi na sukob:
U to vrijeme umrije i Tassilo, herceg Bavaraca. Njegovog sina Grimoalda pobijedie
Slaveni kod Aguntuma. Ipak Bavarci uskoro sakupie sve svoje snage, navalie na Slavene,
ugrabie velikog plijena, poubijae mnoge neprijatelje i protjerae ih van svojih granica.
(Paul Warnefried's, Geschichte der Langobarden, str. 107.)

Nasljednik bavarskog hercega Tassila I. je prema sadanjem tumaenju povijesti herceg Garibald II.
(610 630). Ovi izuzetno teki sukobi desili su se najvjerovatnije 610. godine, odnosno u prvoj godini
vladavine vojvode Garibalda II. To bi bilo zadnje pominjanje Aguntuma kao naseljenog mjesta.
Poslije ovih ozbiljnih pograninih sukoba kotlina rijeke Ennsa postaje i mnogo decenija ostaje
prirodana granica, latinski limes certus, izmeu oblasti Bavaraca i (Alpskih) Slavena.

Ruina Aguntum, istona kapija

Sve ukazuje na to da je poslije tih pograninih borbi i arki rijeka Enns, odnosno njena kotlina, postala
takozvani limes certus, to znai prirodna granica izmeu nekih oblasti, u ovom sluaju izmeu
slavenske i bavarske teritorije. (Walter Pohl: Die Awaren, str. 308). Rijeka Enns tee iz Alpa preko
otprilike sredine danaenje Austrije, te se ulijeva u Dunav kod grada Enns.
Ruina Aguntum, Lienz na Dravi, Austrija, istona kapija. Slika: lina arhiva. Slika je slobodna za
koritenja.

Avarska opsada Konstantingrada 626. godine

Otprilike 40-ak godina poslije avarskoslavenske invazije (584 586/588) i zauzimanja Balkana, a i
veine grkog prostora, te luke Patras na Peloponezu od strane Bajana (II.), odluio se 626. godine
kagan Bajan (IV. ili ve V.) da zauzme Konstantinopol i time ukine Bizantsko carstvo. On je u
diplomatskim pregovorima s perzijskim Sasanidima podijelio to carstvo: sebi je odredio europski dio,
dok bi Sasanidi dobili sve s one strane mora.
Na elu Bizantske imperije, koja je ve odavno imala isto teokratsko ureenje, nalazili su se car
Herakleios I. ili Heraklije I. (610 641) i njegov dovladar, konstantinopolski patrijarh Sergios I. ili
Sergije I. (610 638), veoma agilan i neprikosnoven sveenik. Uz ime Sergiosa I. vee se nastanak
ikona, to jeste svetih slika koje nije crtala ljudska ruka. Ovaj sveenik je svojedobno izvrio neku vrstu
vjerske revolucije pa je ukinuo vaeu zabranu slika kod striktnog monoteizma. Sergios I. je prosto
opinio ljudsvo svojim tvrdnjama da sveta snaga proizilazi iz tih uzvienih slika. Ta snaga je toliko jaka
da svojom arobnom moi titi svakog vjernika koji im se molitvama obaraa za spas. A ako bi
eventualno neko iznio sumnju u takvu mo, Sergiosovi uvari striktnog monoteizma pobrinuli bi se da
takav bezbonik brzo umukne, svejedno na koji nain.
U ljeto 626. kretale su se dvije velike vojske sa suprotnih strana svijeta na Konstantingrad. Avari su
zajedno s unajmljenim Bugarima i svojim Slavenima dolazili s europske strane preko svog Balkana
pod zapovjednitvom kagana Bajana (IV. ili V.), dok su Perzijanci stizali s druge strane, svojim dijelom
Male Azije, pod komandom generala ahrbaraza. Ne moe se predbaciti caru Herakleiosu I. da je pri
opasnosti pobjegao iz grada, ve da je dosljedno slijedio svoje provjerene principijelnosti: gdje ga
neprijatelj trai, on tu nije. S glavninom bizantske vojske car se nalazio u provinciji Jermenija.
Gradski oci alju kaganu ususret pregovaraku delegaciju s dravnocrkvenim slubenikom
Athanasiosom na elu. Kod prvog njegovog pokuaja kagan nije bio raspoloen da razgovara s njim;
drugi put, ve iza Adrianopola/Edirne, delegatima se prenosi kaganov zahtjev za bezuvjetnu
kapitulaciju grada. Kod ovog drugog pokuaja, Avar odbija primiti darove uz cinian komentar da u
Konstantinopolu vie niega nema toliko dragocjenog ime bi ga Romeji mogli odvratiti od njegove
namjere da zauzme grad.
u utorak, 29. jula, pojavljuje se kagan na elu ostalog dijela svojih trupa. Pisida je naveo
jainu napadaa od 80.000. To bi moglo zvuati kao pretjerivanje, ali broj nije isfantaziran.
Mada su prema parametrima vremena ve armije od 30.000 bile ogromne, a ako je kagan
sakupio sve divlje narode, onda bi mogao dostii navedenu brojku. (Walter Pohl: Die
Awaren, str. 249. ff.)

Jaina perzijskih Sasanida koji su opsjedali grad s azijske strane proizvoljno se procjenjuje na neto
vie od 25.000 vojnika. Ova opsada Konstantingrada od 29. jula do 8. augusta 626. godine biljei se
kao do tada najvea po broju uesnika, a inae je jedna od najveih u povijesti tog grada. U srijedu
ujutro, 30. jula 626. godine grozni srednjovjekovni alptraum postao je uasna stvarnost za graane
Konstantinopola grad je opkoljen neprijateljskom vojskom.
Prije poetka borbenih aktivnosti zapoeo je rat ivaca. Kagan je doao pred Philoxenon-kapiju (
otprilike u sredini theodosijanskih zidova) da pokae svoju mo. Na jutarnjem suncu presijavali su se
oklopi i titovi barbara, straan prizor za graane koji su se u trku okupljali na zidinama. Patrijarh se
pak trudio da podigne moral ljudima tako to je hodao po zidovima s uzdignutom udotvornom ikonom
koju navodno nije naslikala ljudska ruka. Dao je da se nacrta vei broj Marijinih slika koje su
razdijeljene po utvrenju. Boija majka je trebalauvati svoj grad, kao i sveti Demetrios
Thessalonike. (Walter Pohl: Die Awaren, str. 250.)
Genijalna konstrukcija zatitnih bedema spasila je grad, zatim slobodan pristup moru, a i komanda
grada je taktiki dobro vodila odbranu. Vie pisaca tog vremena zabiljeili su kao oevici neke detalje o
tom nemilom dogaaju.
Samo iz jedne sporedne primjedbe Thedora Synkellosa znamo da su poslije Bajana
slijedila dva njegova sina jedan iza drugog, a mlai od njih je Avare odveo 626. u
katastrofu: Otac kagana iz 626. doao je iz velike daljine traei utoite kod Rimljana, a
vladavina ovog oca prela je u nasljedstvo njegovom sinu, starijem bratu ovog dananjeg
psa. (Walter Pohl: Die Awaren, str. 176.)

Ova tvrdnja i ovakva kombinacija uvaenog sveenika Thedora Synkellosa teko bi mogla biti
prihvaena zbog relativno velikog vremenskog raspona za ljudske ivote. Meutim, on je veoma vaan
kao oevidac tih znamenitih dogaaja, a ovo pokazuje da su isto i tadanji ljudi esto posmatrali tok
povijesti kao jueranje dogaaje, dok su o svojim susjedima prilino malo znali. Napad na
Konstantingrad 626. godine vodio je Bajan IV. ili V., a moda ak i VI. Svakako da se deavalo i kod
Avara da su zapovjednici ginuli u ratu, a kroz povijest nije ni avarski okrug bio poteen od dravnih
udara.
Svejedno, oito je sveenik Theodor Synkellos kiptio od bijesa na bedemima dok je posmatrao kagana,
kojem ne pominje ni ime ni titulu, ali u njegovom izlivu mrnje taj je dobio demonske osobine iz
Apokalipse.
On kagana vidi kao:
iskvareno leglo vjeno zlog duha; samo se pojavljuje kao sin vraga, ne prema nunosti
prirode, ve prema svojim prohtjevima, i sva vraija opakost utjelovljena je u njemu. Kao
neki anti Bog koji tei da ima mo nad Zemljom i Morem, podigne glavu u nebo, a jezik
opusti do zemlje da bi unitavao boiji narod kao naputena jaja u gnijezdu. (Walter
Pohl: Die Awaren, str. 6.)

(Theodor/os Synkellos Teodor Sinkel presbiter i povjerenik patrijarha Sergiosa I., poznat kao lan
delegacije koja je bezuspjeno pregovarala s kaganom 626. Njemu se pripisuje jedna sauvana homilija
propovijed poslije molitve u bogomolji koja je posveena opsadi Konstantinopola, odnosno
spasenju grada).
Pomor Slavena u Zlatnom rogu
Poto nije imao dovoljno hrane, a njegovo opsadno orue se sve vie ispostavljalo kao slabo da bi
ozbiljno ugrozilo genijalnu konstrukciju odbrambenih zidova, poeo je kagan gubiti strpljenje. A kod
Slavena je pak ovo kaganovo jurianje na bedeme, kad ga neprijatelj spremno eka, stvaralo
nezadovoljstvo. U svakom sluaju to nije bila metoda kojom su njihovi preci uspjeno zauzeli tolika
geografska prostranstva, a i tvrave i gradove u njima.
Na sjeveroistonoj strani Konstantingrada postoji zaliv zvani Zlatni rog i moda je irok koliko jedna
vea rijeka. Izmeu vode u zalivu i zidova tvrave protezao se slobodan pojas kopna irok vie desetina
metara. Na poetku zaliva nalazila se luka Neorion i imala je svoju drvenu kapiju kroz koju se ulazilo u
grad. A prostor preko zaliva se zvao Pera ili Galata (dananji Galatasaray). Tu oblast su Avari odmah po
dolasku zauzeli.
Sad je kagan sa svojim strunjacima odluio da Bugari tim uskim pojasom izmeu zida i vode prodru
do luke i zapale prilaz i kapiju. Onda bi mase Slavena veslaa sa svojim monoksilima nagrnuli sa
Galate preko vode Zlatnog roga i upali u luku i kroz razbijenu kapiju u grad.
Cijelu no, naredni dan i opet u noi sa sedmog na osmi august voene su neprekidne borbe za luku
Neorion u Zlatnom rogu. Na kraju, u toj noi vie nije bilo jasno dokle su Bugari dogurali. Odbrana
grada je na neki nain doznala ta napadai smjeraju, te su pripremili klasinu ratnu smicalicu koja je
ula u povijest. Naime, oni su u povoljnoj prilici podmetnuli vatru pa je izgledalo kao da su Bugari
zapalili luku i razbili kapiju.
Tog trenutka su se brojni odredi slavenskih veslaa otisnuli od Galate, ali su ih na drugoj strani
spremno doekale jedinice Jermena, bizantski plaenici. Tako je sa 7. na 8. august otpoeo pomor
Slavena. A odredi romejskih ratnih amaca, dvosjeda i trosjeda, munjevito su uplovili u Zlatni rog tako
da su presjekli odstupnicu Slavena. Slavenska mornarica se nala u klasinoj klopci. Otpoeo je
nemilosrdni pomor Slavena u zalivu Zlatnog roga. amci su im izvrtani, razbijani i spaljivani. Drugi
dan je voda Zlatnog roga bila prekrivena leevima slavenskih veslaa. Meu leevima se nalazilo i
enskih veslaa, to je branioce udilo. Svejedno koliko je ovom fijasku slavenskih veslaa doprinijela
vjeto izvedena varka s podmetnutom vatrom, ipak je kaganova naredba za takav napad na luku bila
njegova kardinalna greka.
Nakon toga, tako izvjetava Uskrnja kronika, kagan je naredio da se poubijaju i zadnji preivjeli iz
masakra na vodi Zlatnog roga: oajna i besmislena reakcija svemonog kagana koji je postao svjestan
toga da je neuspjeh golih Slavena ujedno i njegov. Mnogi mornari se nisu borili s velikim zalaganjem:
skakali su u vodu, krili se iza izvrnutih amaca ili su se plivanjem pokuavali spasiti. Poneki su,
dospjevi na obalu, umakli u okolne breuljke da bi se sakrili. Kagan je pratio bitku na vodi u Zlatnom
rogu na konju s jednog breuljka okruen naoruanim vojnicima. Kad je poraz bio oit, odjahao je
nazad u svoj logor, gdje je u atoru dugo vremena oajavao. (Walter Pohl: Die Awaren, str. 253. ff.)
*
U Konstantingradu se vie narednih decenija slavio 7. august kao dan spasa od avarske nemani, mada
su se sve opsadne vojske razile ujutro 8. augusta 626. godine.
Avarski div, kagan Bajan (IV. ili V.) polomio je zube na konstantinopolskim bedemima. Velika pljaka,
koja bi mu popunila oito prazne blagajne, potpuno je izostala, to e se narednih godina pretvoriti u
veliku dravnu katastrofu. A njegov vojno-politiku kiks, koji je poinio pogubivi preivjele Slavene
iz uea u napadu na luku Neorion, a kojih se domogao, vie nije mogao ni jedan vladar Avarskog
kaganata ispraviti. Mnoge indicije govore da su (balkanski) Slaveni otkazali poslunost kaganu i
njegovoj konjici.
*
Prema mnogim zakljucima balkanski ili Juni Slaveni i Avari su 627 628. godine vodili borbe oko
prevlast na Balkanu. Slaveni su uz izdanu podrku Konstantingrada potisnuli Avare preko Dunava i
Save. U svakom sluaju, ve prije 630. godine nestaju sva arheoloka svjedoanstva o prisustvu Avara
junije od smjernice koju otprilike daju rijeke Sava i Dunav preko Balkana. Isto tako, i tadanji
Zapadni Slaveni su se oslobodili Avara, a i neke druge oblasti su se osamostalile. Meutim, drava
Avarski kaganat je i dalje postojala na velikim prostranstvima Panonske nizije, pa i vie, a ni to sigurno
nije bilo malo.
Mirno razdoblje Avara
Avari su narednih 170 180 godina ivjeli u prilinoj samoizolaciji u Panonskoj niziji uglavnom od
ratarastva i stoartsva. Mada je taj njihov period jo nerazjanjen, ali se otprilike nazire da njihov
feudalni sistem nije liio onome u Franakom kraljevstvu.
Slaveni su Avare nazivali Obri. A na jednom mjestu u jednoj franakoj kroniki, gdje se pominje
zapadnoslavenski kralj Samo (623/624 658/659), dokumentirano je da su Avari Slavene nazivali
befulci. Prema objanjenjima, to bi mogla biti izvedenica od rijei bivol.
Avari, samoportret
Ova slika se interpretira kao samoportret Avara. Jasno se vide njihove pletenice kose, ije je postojanje
dokumetirano u bizantskim kronikama, te njihova nonja. Mnoge line stvari nosali su objeene na
opasau ili kaiu, kesa s novcem ili neke oznake dostojanstva, to je vidljivo kod vee figure. Ni kod
jedne figure nema oruja. Obojene figure su nacrtane na komadu od kosti. Predmet je pronaen u
Subotici (Szabadka Prs) u dananjoj Srbiji. (Slika: Bodo Anke, Lszl Rvesz, Tivadar Vida:
Reitervlker im Frhmittelalter).

Unitenje avarske drave

Franaki kralj/car Karlo Veliki
Kao i njegovi prethodnici, tako je i kralj/car Karlo Veliki (Karl der Groe, Carolus Magnus) (768
814) nastavio kontuirano proirivati Franako carstvo. On vai kao najvei franaki osvaja. Pod
njegovom kontrolom se manje ili vie nalazio cijeli zapadni dio europskog kontinenta (izuzimajui
Englesku, Skandinaviju, juni dio apanije).
On se ve okree prema istoku Europe. Napadi na Avarski kaganat su otpoeli s nekoliko provokativnih
diverzantskih pljaki dravne blagajne u avarskom glavnom okrugu. Izvjetaji o tom basnoslovno
bogatom plijenu itaju se kao da je to neka ushiena bajka. Zvanino je franako-avarski rat trajao od
791. do 796. godine. U prvoj kampanji invazije preena je granica na Ennsu i osvojena je Beka uma,
prostor dananjeg Bea. Mada nije bilo nikakvog protivnapada od strane Avara, ipak se franaka vojska
vraa. Dotle je u avarskom okrugu 795. godine dolo do dravnog udara, kad je poginuo tadanji
kagan, a potom dolazi do sukoba slinih graanskom ratu oko prijestolja.
Dokumentirano je da je vojska kralja Karla Velikog u drugoj kampanji iz 796. godine osvojila teritoriju
Avarskog kaganata do rijeke Raba, koja se ulijeva u rukavac Dunava Mooni-Dunav kod grada ur
(maarski: Gyr), dakle u dananjoj Maarskoj.
Koliko su od Avarskog kaganata Franci proglasili svojim vlasnitvom, nije ba jasno, ali to je
osvojeno do rijeke Rabe proglaeno je kao Awarenmark (Avarska krajina) i prikljueno je Franakom
kraljevstvu.
Avarski ustanci
Bilo je narednih godina vie avarskih ustanaka na teritoriji koju su Franci prisvojili. Spominju se tri
ustanka od kojih je trei bio najei i za Avare najpogubniji. U prvom ustanku 797. godine Franake
trupe se bore protiv Avara u Panoniji, dotle franaki krajinski grof Erich od Furlanije napada Slavene u
Limburniji, koji su nominalno pod upravom Konstantingrada. Kad Avari odbijaju da plaaju dravne
obaveze, opet dolazi do (drugog avarskog) ustanka u 799. godini. U tim borbama, koje se vode na
mnogim mjestima du istonog Franakog carstva i koje nisu povezana, ve su manje ili vie lokalnog
karaktera, poginuo je krajinski grof Erich od Furlanije prilikom opsade tvrave Trsat kod luke
Tarsatika/ Tersatto (dananja Rijeka).
Bugarski kan Krum zauzima glavni avarski okrug
Borbe na teritoriji Avarskog kaganata se sve vie intenziviraju. Bugari (u drutvu sa Slavenima ?) diu
ustnanak protiv Avara na krajnjem istoku Panonske nizije. Da li je zapovjednik tog bugarskog
sjevernog fronta po imenu ili nadimku Krum bio visoko vojno lice u bugarskoj armiji ili voa ustanika
zasad nije jasno. Meutim, 803. godine trae Avari pomo od Franaka protiv Bugara, ali je ne dobijaju.
Sad Avari diu (trei) ustanak protiv Franaka, a isto tako pokuavaju da nadjaaju Bugare. Avarska
seljaka vojska, razvuena na dva fronta, nije ni imala ozbiljnih izgleda na uspjeh. Vojni zapovjednik
Bugara Krum 802. ili 803. godine zauzima glavni okrug Avara na Tisi i time takorei prestaje
povijest Avarskog kaganata.
Nekoliko mjeseci poslije osvajanja avarskog glavnog okruga ovaj bugarski vojni zapovjednik vri
dravni udar u Bugarskoj. Povijest ga poznaje pod imenom kan Krum (803 814). Do 805. godine
zauzeo je kan Krum svu teritoriju Avarskog kaganata koja je leala istonije od Dunava u Panonskoj
niziji i pripojio je Bugarskoj.
Franaki kroniar Einhard o nasilnom kraju avarske drave
Kad je postojanje Avarskog kaganata polako padalo u zaborav, a akteri tadanje povijesti, franaki car
Karlo Veliki i bugarski kan Krum, bili ve odavno mrtvi, sastavlja poznati franaki znanstvenik
Einhard (Ajnhard) (770 840) uvenu biografiju franakog cara Karla Velikog pod naslovom Vita
Karoli Magni (ivot Karla Velikog). Na djelu je radio izmeu 817. i 836. godine, u kojem glorificira i
idealizira franakog cara. Mada ne odgovara povijesnim injenicama, ipak Einhard sugerie zakljuak
da je Karlo Veliki zauzeo i unitio Avarski kaganat.
O navodnom unitenju avarske drave od strane Karla Velikog i basnoslovnoj pljaki franakih
diverzanata Einhard je zapisao:
Najznaajniji rat od svih koje je on vodio, izuzimajui saksonski, kojem slijedi ovaj pohod,
bio je onaj protiv Avara ili Huna. Vodio ga je podrobnije od ostalih i s mnogo vie
naoruanosti. Lino je predvodio samo jedan jedini vojni pohod u Panoniju ovu zemlju je
u to vrijeme naime nastanjivao onaj narod izvoenje ostalih je prenio na svoga sina
Pippina, kao i na namjesnike, grofove i glasnike. Premda su ovi hrabro i neustraivo vodili
rat, dovrili su ga tek u osmoj godini. Koliko je samo bitki voeno dok je trajao i koliko je
krvi proliveno, pokazuje i to da je Panonija potpuno nenaseljena, a mjesto, gdje se prije
 nalzio kaganov kraljev dvorac, lei sad tako pusto da se na njemu vie ne moe otkriti
nikakav trag ljudske nastanjenosti. U ovom ratu je izginulo cjelokupno plemstvo Huna,
itava njihova slava je propala. Sav novac i od davnina nagomilano blago palo je u ruke
Franaka, nikakav rat, dokle god ljudsko pamenje see, ne donese im tolikog bogatstva i
moi. I mada se dotad moglo pomisliti da su skoro puka sirotinja, dotle su se u kraljevom
dvorcu nalazile mase zlata i srebra, a i u bitkama je dopao pokoji dragocjen plijen, te bi se
s pravom moglo smatrati da su Franci pravedno opljakali Hunima ono ta su oni ranije
na nepravedan nain opljakali drugim narodima.

Od franakih velikana su u ovom ratu poginula samo dva, naime herceg Erich od
Furlanije, kojeg su na prevaru ubili stanovnici kod grada Tersatto u Liburniji, i Gerold,
namjesnik Bavarske, dok je u Panoniji postrojavao vojsku za borbu protiv Huna, ne zna se
od koga, ali je poginuo samo s jo dvojicom dok je jahao tamo amo bodrei svakog
pojedinano. Uostalom, ovaj rat je za Franke proao skoro bez gubitaka i dovren je
povoljno, mada se zbog svoje vanosti zbilja otegao dugo vremena. (Rudolf Buchner:
Ausgewhlte Quellen zur Deutschen Geschichte des Mittelalters, Band V, str. 181)

Glasnik kraljev povjerenik sa zadatkom, neka vrsta agenta; grad Tersatto/ Tarsatika je dananja luka
Rijeka u Hrvatskoj; Liburnija je dio Dalmacije od Istre pa do otprilike rijeke Une u dananjoj Bosni i
od Jadranskog mora pa do Save, a glavni upravni centar pokrajine bio je Zadar (Zara, Jadera).
*
Prema dosada sakupljenim i ovako razjanjenim svjedoanstvima Avarski kaganat postojao je od
558/559. do 802/803. godine u Panonskoj niziji, dakle priblino tano 244 ili 245 godina. Svakako da
se time historija nije zaustavila, jedino su se akteri povijesti izmijenili.
Ovdje bi se moglo napomenuti da nijedna od znamenitih franakih kronika iz ranog srednjeg vijeka,
bilo ih je vie, ne poznaje dananje nazive Slavena, ni Zapadnih, ni Junih niti Istonih.

Literatura
Bodo Anke, Lszl Rvesz, Tivadar Vida: Reitervlker im Frhmittelalter: Hunnen Awaren
Ungarn, Theiss Verlag, Stuttgart 2008.
Rudolf Buchner, Franz Josef Schmale: Ausgewhlte Quellen zur deutschen Geschichte des
Mittelalters. Freiherr vom Stein-Gedchtnisausgabe, Band V, Rtten & Loening, Berlin 1956.
Dr eljko Fajfri: Vizantijski carevi, izdva Tabernakl, Sremska Mitrovica 2008.
Hamza Hamzabegovi: Razvoj kalendara u povijesti, izdava Dobra knjiga, Sarajevo 2015.
Urednik, Alexander Heine: Paulus Diakonus und die brigen Geschichtschreiber der Langobarden
Paulus Diakonus, Geschichte der Langobarden, Phaidon Verlag, Essen und Stuttgart 1986.
Lars Hermodsson: Goti narod ratnika, izdava Vrijeme, Zenica/Tuzla 2010.
Walter Pohl: Die Awaren. Ein Steppenvolk in Mitteleuropa 567-822 n. Chr., Verlag Beck, Mnchen
2002.
Paul Warnefrieds: Geschichte der Langobarden, Hamuburg 1838.