Anda di halaman 1dari 93

Aleksandar Kostjuk

Zanos eksplicitna uma

Obrada: www.balkandownload.org
Prolog

Taksi-koija je pronalazila svoj put kroz maglu koja se prostirala niz Ulicu indiskretnih
velikana. Topot kopita je ispunjavao no, a trzaji umornih konja su naznaili da je koija
stigla na svoje odredite uz osrednji postotak vjerojatnosti.

Gospodin Viler je zapoeo svoj izlazak iz koije na najgospodskiji mogui nain koji je
propisivala drutvena etiketa: zakoraio je lijevom nogom prema ploniku (desna noga
je takoer vrlo prihvatljiva alternativa), zapeo s drugom nogom na jednoj od stuba
koije, ispustio umjereno enskasti krik, sletio lijevim koljenom na plonik (na to se
prirodno nadovezalo slijetanje desnog koljena na plonik), ispustio umjereno muki jauk
i pripremio se za viemjesene molitve da ga nitko nije vidio jer bi inae njegov ugled
bio trajno naruen, a tada bi ga mogao ponovo obnoviti samo novom skandaloznom
aferom koja bi ponovo morala ukljuiti jadnu jednonogu gospoicu Ilar i njezine pse.

Gospoa Vilar je istupila iz koije odmah nakon svoga mua ne uzdajui se pri tome u
njegove vjetine izlaenja iz koija i drugih pokretnih i nepokretnih vozila i nevozila ili
pomaganja drugima u istim ili slinim aktivnostima. Naime, gospoa Vilar je bila prava
dama to je odmah demonstrirala svojom gospodskom gestom. Poklonila je
blagonakloni smijeak svome muu ime je sugerirala neto kao: "Mrzim te, ali nema
veze" i udarila ga nogom u jedno od njegovih ozlijeenih koljena, pri tom dobro pamtei
koje je koljeno udarila tako da se moe posvetiti onom drugom kasnije naveer ako e
njezin mu pokuati ui u njihov zajedniki krevet.

Gospodin Viler se osvrnuo na njihovo prijevozno sredstvo, izlazei ususret traginoj


sudbini plaanja njihovog prijevoza do profesorove kue. Bila je to najobinija koija
kakvu moete vidjeti posvuda u gradu, ako se izuzme posvemanja odsutnost koijaa.
Tu je pojedinost gospodin Viler primijetio ve pri polasku, no njegov drutveni status
mu nije doputao da razmilja o takvim stvarima. Ili o bilo emu drugome.
Naravno, on je pozdravljao nedostatak koijaa jer je to znailo da mu ne mora nita
platiti. To je bilo osobito znaajno jer je gospodin Viler izrazito krt. Gotovo jednako krt
kao stanoviti gospodin Mirahz. krtost gospodina Mirahza dola je na vidjelo kada se
saznalo da se voli kupati. Dakako, veza izmeu krtosti i kupanja nije bila posve jasna,
no nju je objasnio poznati novinar von Hoffmann u dnevnom listu Dnevni list, prvom
dnevnom listu na svijetu bez sredine. No gospodin Hoffmann nije bio toliko poznat po
svome pisanju (nije znao ni itati ni pisati, i smrdio je) koliko po svome specifinom
nainu hodanja: uvijek je stavljao lijevu nogu ispred desne pa desnu ispred lijeve, ali bi
takoer uvijek protresao desnu nogu kad bi pred nju stavljao lijevu. I bio je debeo, a to je
bio atribut koji se svima sviao. Osim ljudima koji su ga poznavali.
Pred profesorovom kuom je bila dugaka eljezna ograda koju je drala jedino njezina
vlastita hra. Ne zna se kako to tono funkcionira, ali bi to sigurno mogao objasniti
gospodin Tizl koji je oito sudjelovao u odravanju stabilnosti ograde. Jednom svojom
rukom je vrsto drao jedan iljak ograde, drei vrlo ukoen stav, zurei, prema svemu
sudei, u mjesto prekriveno maglom i tamom u neznatno udaljenom dijelu ulice.
Gospodin Viler i njegova supruga prili su gospodinu Tizlu, ali iskljuivo iz razloga to
je iljak koji je drao pripadao vratima ograde.
"Zato ne uete, gospodine Tizl? Ako se ne varam, mi ve kasnimo," obrati mu se
gospodin Viler nakon ega je uslijedila dugaka tiina koja je uinkovito ispunjavala
vrijeme za njegovu sporu reakciju.
"Kako da uem kada su zatvorena vrata," odgovori gospodin Tizl odrjeito sumornim
glasom.
"Pa zato ih ne otvorite?" upita Viler.
"MOLIM?!" Ovoga puta su Tizlove oi zasjale kada je davao ovaj zapanjujue normalni
odgovor.
Gospodinu Vileru je nakon toga, na njegovo iznenaenje, proao kroz glavu broj sedam.
"elite li da vam ja otvorim vrata?" predloi strpljivo gospodin Viler s misterioznom
sedmicom na umu, a gospodin Tizl na to: "MOLIM?" Sada je sedmicu zamijenila
etvorka, pa osmica, pa dva peciva.
Nakon peciva nije bilo vie niega.
Gospodin Viler je preusmjerio svoju snagu na odvajanje nepoeljnih ruku s toliko
spornih vrata. Tizl je jasno pokazao da ne namjerava tu nimalo pomoi. Viler je
naposljetku ipak uspio i otvorio vrata uz obilje kripanja, pucketanja i jedan grozomoran
vrisak iz daljine, no bio je napola uvjeren da potonji nije imao veze s njim. Dao je
prednost gospodinu Tizlu koju taj nije imao nikakvu namjeru iskoristiti nego nastaviti
stajati s rukom udruenom s novim iljkom ograde.
Koliko je gospodinu Vileru bilo poznato, Tizl je bio znanstvenik. Geolog, kemiar ili
neto, ali svakako lan grupe za profesorov najnoviji poduhvat. Da je gospodin Viler bio
puanin, sigurno bi kontemplirao nad stanjem gospodina Tizla i nad bliskom
budunou obiljeenu profesorom Vangardom kojeg nikad nije upoznao, elio
upoznati ili raditi bilo to s njim, a s kojim ima dugu zajedniku prolost, no on je, kako
je i priliilo ovjeku njegova statusa, razmiljao o razmjerima eksplozije koja je
omoguila njegovu pobjedu na nedavnom teniskom turniru.
Kako je prilazio ulazu u kuu, njegovo oko je primijetilo ispod krova smjetenu kamenu
vodorigu u poluraspadnutom stanju, koje se osobito manifestiralo u slabom zamahu
njezina jedinog krila i stalnom mirkanju njenog lijevog oka.
U biti, cijela kua je bila u loem stanju, nimalo karakteristino za ovu ulicu. Poto su sve
kue bile spojene, izgled jedne kue utjecao je i na izgled okolnih kua. Sve su bile
graene u baroknom stilu, a profesorova kua, koja je meu najstarijima u ulici, bila bi
najljepa od svih da nije tako zaputena.
Na ulazu su bila ak dvoja vrata. Jedna su bila tek naslonjena na zid, a o njihovom
porijeklu bi se moglo nagaati da na njima nije napisano jasno upozorenje koje to strogo
zabranjuje. Druga vrata su bila, po svoj logici stvari, ulazna vrata pa su nakon kratkog
razmiljanja, suprunici Viler i Vilar odabrali upravo ta vrata za svoj ulazak.

Prvi dio
Vrelo beskonanosti

Soba je bila prepuna antikviteta koji su prekrivali gotovo svaki centimetar zida. Kada su bolje
pogledalo neke od njih, shvatilo se da to nisu sve antikviteti nego predmeti novijega datuma, ali
nepoznate namjene, iz neke nepoznate kulture. Jedno od njih je bila maska, odnosno, neto to je
na prvi pogled izgledalo kao maska. Bilo je od metala, a udubine i otvori gotovo da su ocrtavali
ljudsko lice. No na lijevoj strani je nedostajao dio "lica," a izvirivao je dio diska koji je bio
napravljen od nekoliko slojeva, a iz svakog sloja strio nekakav maleni iljak ili zubac. S desne
strane se nalazilo neto kao drak, iako to nije najbolji opis. Bio je to tanak dio koji se polako
irio iz "lica" u eliptini obru koji je bio namjerno prekinut u jednom malom dijelu. Iako je cijeli
predmet bio dosta tanak, na mjestu gdje je provirivao disk moglo se vidjeti da je upalj. I zaista,
ostavljalo je dojam mehanikog ureaja.

Naprava za muenje. To je mislio Ivan Entioh dok je gledao u tu spravu. Naravno, gospodin
Entioh je bio autoritet po pitanjima muenja. Uvijek se morao nasmijati kad se prisjeao svojih
dana u vojsci kada su za vrijeme rata muili ljude na najuasnije naine. Mogao se jasno sjeati
krikova koje su proizvodile njegove rtve kada su ga pitale zato im to radi. Naime, u vojsci u
kojoj je on sluio tehnike muenja su bile toliko usavrene da su svi zarobljenici vrlo brzo sve
priznali. To nije bilo nimalo praktino pa su muili i ljude koji nisu imali to za priznati,
uglavnom vlastite vojnike. Istina je bila i ta da su tehnike muenja bile jedino to su usavrili.
Nikad nisu ulovili niti jednog neprijatelja iz kojeg bi mogli izvui bilo kakve informacije. Jedini
neprijatelji koji su im pali pod ruke su bili oni koji su se dobrovoljno predali s namjerom da
podjele svoje informacije.

E da, to su bili dani, mislio je gospodin Entioh. Barem je mislio da su to bili dani, sve do kraja
svog lijeenja u psihijatrijskoj ustanovi. Tada je shvatio da je on bio taj kojeg su muili, a poslije
je u glavi preokrenuo uloge. Unato tome, uvijek se morao nasmijati kada se prisjeao svojih
dana u vojsci kada su za vrijeme rata muili ljude na najuasnije naine.

Iako je kiselkastog smrada koji je ispunjavao sobu bio vrlo svjestan cijele veeri, gospodinu
Entiohu se inilo da je do punog izraaja doao tek kada je gospodin Viler u pratnji svoje
supruge uao i obznanio svoje prisustvo onima kojima je ono moda promaknulo. "Dobra veer,
dobri ljudi! Tko e uzeti moj ogrta i cilindar?" No nastup je proao bez ikakve reakcije, iako se u
kasnijim priama i nagaanjima koja su opisivala ovaj susret esto tvrdilo da je u tom trenutku,
na tono tisuu kilometara udaljenosti, sova proletjela pokraj kue jedne obitelji visokog
drutvenog statusa, koja je to shvatila kao nedvojbeni znak da srue svoju kuu i ponovo ju
sagrade tono dva i pol centimetra sjeverozapadno od mjesta gdje je tada bila te da svoju
prehranu svedu iskljuivo na pohane vjeverice. Ono to se pouzdano zna jest da gospodin Viler
dva dana prije toga nije pio aj, ali je to svakako elio.
No nije smrad dolazio od gospodina Vilera, kako je primijetio gospodin Entioh, nego iz
ambijenta. Svata bi se moglo rei o dekoru sobe u kojoj su se svi okupljali, ali vjerojatno ne bi
trebalo. Na prvi pogled tradicionalno ureen interijer uz naglaenu primjesu zanemarivanja i
propadanja. Ali ako se bolje pogledalo, uoili bi se neki intrigantni detalji. Na primjer, grimizne
zavjese koje su prekrivale sve prozore, ali i dobar dio zidova, umjesto od platna, svile ili ipke,
bile su izraene od neega to je neodoljivo podsjealo na kou. Izguljenu, masnu, ostarjelu
kou. ak se i iz daljine moglo vidjeti da su zavjese otvrdnule pod gadnim zadahom vremena.
Sag se doimao kao kora od drvea prekrivena mahovinom koja je zbog odsustva svjetla izgubila
svoje zelenilo, ali nikako svoju mekou i vlanost.

Kamin oito nije bio dugo koriten jer su cjepanice u njemu srasle s njime i inile jedinstven
umjetniki doivljaj koji gospodina Enioha ipak nije mogao odvratiti od injenice da u ovoj
naizgled toploj prostoriji moe vidjeti svoj dah.

Strop, inae prepun pukotina i elegantnih mjehura, imao je po sebi i velike rupe u obliku
kvadrata. Nije bilo nekakvog pravilnog ponavljanja tih rupa niti je bilo dvije iste veliine. No
svaka je bila pravilni kvadrat i svaka je pruala pogled iskljuivo u potpunu tamu. ivotinjski,
procijenio je gospodin Entioh nesretno okruje u kojem se nalazio. Smrdljivo, vlano, gotovo
kao da die. Mirno, ali nekako prijetee. Jednostavno ivotinjski.

Takvo okruje oito nije smetalo ovjeku koji je stajao kraj kamina. Tamnokos, pomalo zdepast i
vrlo discipliniranog dranja. Brada uzdignuta, ruke iza lea, prsa van, trbuh unutra. Gotovo
vojniki, pomisli gospodin Entioh. Gotovo.

Kao vojnik, znao je prepoznati vojnika po dranju, a u ovome gospodinu nije prepoznao takvo
to.

Postojala je, naime, posebna izobrazba za vojniki stav u vojsci. Tono se sjeao gospodin Entioh
uputa u vojnikom priruniku, u poglavlju koje je objanjavalo kakvo dranje vojnik uvijek
mora imati: "Vano je napomenuti da voda mora uvijek biti vrua kada brojite do tri u
prisutnosti psa. Ako su u pitanju dva ili pet pasa, stol morate okrenuti od sebe kako ne bi dolo
do strukturalnih naprezanja unutar metala prilikom kuhanja vode, to bi moglo dovesti do
otvaranja Stjepanovih rana." Da, da, to su bili dani, lebdio je gospodin Entioh.

Inae, on je odmah prepoznao gospodina koji mu je zapeo u oko. Bio je to Hiro Imogawa. Po
podrijetlu Skandinavac, po zanimanju Australac, a po reputaciji Skandinavac. Bio je on stari
suradnik profesora Vangarda. Vrlo su tijesno suraivali, a glavna zadaa mu je bila da
opskrbljuje profesora praznim kutijama koje je profesor koristio kad god bi mu za to bila volja.

Odjednom je odnekud iz unutranjosti kue poela dopirati glazba. Iako je bila prilino
priguena, bila je dovoljno glasna da izazove osjeaj nelagode u svakome tko bi ju sluao.
Glazba je bila neto izmeu limene i klasine glazbe, ali u biti nije bila slina ni jednom ni
drugom. Stalno je ponavljala istu temu s prenaglaenim dubokim tonovima koje je proizvodio
nepoznati puhai instrument. Cirkuska glazba? Posmrtni mar? Nemogue je rei. Tijek misli je
bio bezobzirno ometan tom monstruoznom kompozicijom.

Na nekoliko metara (najvie tri) od gospodina Imogawe stajao je u zavodnikom poloaju Erik
Skowesky i armirao prelijepu antropologinju Anju Horvat, koja se, sudei prema neobuzdanim
izljevima hihotanja, tome uope nije odupirala. tovie, bilo je manje-vie poznato da je
zaljubljena u Erika, no da li je i obratan sluaj bilo je manje poznato.

Glazba je i dalje svirala.

Erik Skowesky je bio ono to bi veina ljudi nazvala pustolovom po zanimanju. Gospodin
Entioh se s time ne bi sloio. A i znao je da bi se gospodin Viler s time jo manje sloio.

Nije da je gospodin Viler poznavao Erika Skoweskog. I nikako se ne bi moglo rei da je


gospodin Viler posuivao novac od Erika Skoweskog. Ipak, to nikako nije bilo dovoljno da
gospodin Viler ne doe u situaciju da mora dokazivati da nije posudio novac od Erika
Skoweskog.

I tako je prije nekoliko mjeseci gospodin Viler pozvan na sud pod optubom da je posudio
novac od gospodina Skoweskog. Gospodinu Vileru nije bilo jasno kako bi to moglo biti krivino
djelo, ak i da je to istina, s obzirom da Erik Skowesky nije znao nita o tom sudskom postupku.
Prema rijeima suca, bilo je potrebno priloiti nekakav dokaz o neposuivanju novca kako bi
utvrdilo injenino stanje glede objekta, a ne subjekta posuivanja, odnosno neposuivanja
novca, pa prema tome, uloga Erika Skoweskog u svemu tome, kako je tvrdio sudac, bila je manje
bitna.

Gospodin Viler je u svojoj obrani istaknuo kako ne poznaje dotinog gospodina od kojeg je
navodno posudio novac, pa nikako nije mogao od njega posuivati novac. Uz sve to, dodao je
da kada bi bila istina da je posudio novac od gospodina Skoweskog, da bi tada gotovo sigurno
bilo sprijeeno nepodizanje optunice od strane gospodina Skoweskog, kao to bi bio sprijeen i
nedolazak istoga gospodina na roite. Za kraj je jo predloio da se ispitaju njegovi prijatelji i
suradnici koji bi potvrdili netroenje nepoznate sume navodno posuenog novca od strane
njega samoga.

Sudac Maxo, koji je sudio u tom sluaju, bio poznat po potenju, racionalnom razmiljanju,
staloenosti i pronicljivosti. Zbog toga je zakljuio da je argumentacija optuenika, gospodina
Vilera, prelogina da bi bila valjana pa ga je osudio na mjesec dana drutveno-korisnog rada.

U trenutku te presude sudac Maxo je osjetio ogromno zadovoljstvo kako mu putuje niz
kraljenicu i pria se da je taj osjeaj zadovoljstva na misteriozan nain prenio na svoju stariju
sestru Irmu koja je na drugom kraju grada, sasvim legalno, uz policijsku pratnju i mirne due
utapala majmune.

Glazba je na trenutak postala glasnija, a zatim se stiala.

Kroz prozore se moglo vidjeti da magla postaje sve gua tako da je i sama tmina noi, zlosutna i
uznemirujua, bila skrivena od oiju skupine ljudi koja se okupila u domu profesora Vangarda.
No je njegova uzdanica, mislio je uvijek gospodin Entioh, ali u tom trenutku osjeao je kao da
njime vlada neki iracionalni strah koji je bivao konstantno pojaavan pogledom u prazninu
kojeg je omoguavao prozor koji, kako je u tek u tom trenutku primijetio, nije imao nikakve
ruke ni brave. Samo staklo s tankom patinom obrubljeno zlatnim ornamentom.

Gospodin Imogawa je jo uvijek disciplinirano stajao, gospodin Skowesky je jo uvijek armirao


gospoicu Horvat, gospoica Horvat je jo uvijek gutala svaku rije gospodina Skoweskog,
gospodin Viler je jo uvijek gospodski koraao sobom s aom koja se od nikuda pojavila u
njegovoj ruci, gospoa Vilar je jo uvijek mrzila gospodina Vilera, gospodin Entioh je jo uvijek
stajao kraj prozora. Ali ne zadugo.

U jednom trenutku se inilo kao da se u kompoziciji promijenila tema. Ali nije. Glazba se
nastavila.

Gospodin Entioh je napravio jedan korak kako bi se odmaknuo od prozora. Tada jo jedan. I jo
jedan. I jo jedan. Te jo jedan.

Iznenada se pred njime pojavio gospodin Viler s aom u ruci. "Dva svijenjaka. Dva," obratio se
gospodinu Entiohu. "Vrata su se zaista otvorila, ali to nije bila moja krivnja. Moja ena... e, da,
ona tamo, nije rekla istinu. Kada sam doao, na sagu su bili tragovi, ali me to nije diralo. Pa to
sam ja mogao znati?! Moji prijatelji u klubu mi takoer ne vjeruju. Kau da je to zbog loeg
grijanja, ali ja znam da je s mojim hlaama sve u redu. Dva svijenjaka. DVA!!" Dernuo se i, kao
da se nita nije dogodilo, nastavio etati svoju au po sobi, a gospodin Entioh se morao pomiriti
s tunom injenicom da gospodin Viler nije pijan.

Uz zid nasuprot prozorima, vrlo blizu mjesta gdje su stajali Erik Skowesky i Anja Horvat, stajao
je jedan stari naslonja. Izdaleka bi se nekome uinilo da je nainjen od neke plemenite tkanine,
no izbliza se moglo vidjeti da se radi o istom materijalu od kojih su nainjene i zavjese. Jedino
to je koa na naslonjau bila osobito izguljena zbog oito prekomjerne upotrebe pa je na
mjestima gdje se sjedilo poprimila, umjesto grimiznog, svjetloruiasti ton.

Inae, ta koa, koja je tako rasprostranjena u profesorovoj kui, izraena je u selu jedne daleke
zemlje, a ovjek koji je vladao tim zanatom se zvao Martaquile El Inque. On nije bio itelj te
zemlje iz jednostavnoga razloga to nije ivio u njoj niti ju je ikada posjetio. Grimiznu kou je
izraivao mlaenjem jedne vrlo rijetke vrste runolista. Bila je to svojevrsna revolucija kada je
Martaquile obznanio kako je usavrio metodu izrade toga osebujnoga materijala. Naime,
njegova metoda je bila revolucionarna i iznimno kontraverzna po tome to se runolist mlatio
popreno. Tada je to bilo neto nezamislivo jer se runolist uvijek mlatio uzduno. I to uz
prisutnost magarca. Ili ak dva magarca. Kod Martaquilea nije bilo ni jednog magarca.

Sve je to bilo prerevolucionarno pa je jadan Martaquile bio osuen na spaljivanje na lomai. Ne


zbog svoga zanata, nego zbog nestaice vode. I zbog svog zanata. Sreom, nekoliko sekundi
prije nego to su uspjeli potpaliti lomau dojahao je glasnik s kraljevskim dokumentom u kojem
je pisalo da je Martaquile El Inque slubeno pomilovan.

I to na smrt. Kraljevski dokument je spaljen zajedno s Martaquileom.

Upravo je na taj naslonja svojim pogledom bio fiksiran gospodin Imogawa. Priao mu je vrlo
oprezno, polaganim korakom, pazei da ne privue previe pozornosti. Naravno, svi su pogledi
bili upereni prema njemu, a ako se negdje vodio kakav razgovor, za sada je bio prekinut.
Gospodin Imogawa je vrsto primio naslone za ruke i povukao naslonja prema sebi. Vukao ga
je nekih tri-etiri metara da bi onda stao gotovo na sredini sobe i sjeo se u njega. I to je bio kraj
pozornosti za gospodina Imogawu.

Sjedei u tom odurnom naslonjau koji je, to je bilo neizbjeno za primijetiti, stravino smrdio
po trulei, gospodin Imogawa je poeo govoriti. "Pa, prolo je ve dosta godina, ali se jo uvijek
dobro sjeam."

Gospodin Imogawa je poeo priati priu o dogaaju koji mu se od svih stvari koje je doivio
najvie urezao u pamenje. Glazba je i dalje svirala.

"Hodali smo ravnom livadom. Zelena je trava sezala koliko i na pogled. Nebo je bilo plavo, s
pokojim bijelim oblakom koji bi tu i tamo zalutao. Mogli smo vidjeti, ali i osjetiti po
intenzivnom mirisu, kako je trava svjee pokoena. To nam je bilo vrlo neobino s obzirom na to
da smo se nalazili usred oceana. Ve smo satima bili hodali u svojoj tekoj vojnikoj opremi, pa
smo poeli osjeati umor. Neprijatelj je mogao biti na svakom koraku. I bio je.

Sreom, s neprijateljima smo bili u vrlo prijateljskim odnosima. Neprijateljima su nam postali
samo zbog jedne vrlo nezgodne geste admirala Entirakkatonora.

Bila je no, i admiral je odluio proetati svoga psa. Nesrea je htjela da admiral nikad nije imao
psa pa je zato proglasio rat. I to prijateljskoj dravi. Sreom, ona je to shvatila kao izrazito
prijateljski in. To je, s druge strane, admiral shvatio kao izrazito neprijateljski in pa je zato
kupio psa. Pas je pobjegao pa je proglaeno primirje. I rat se nastavio.

Neprijateljstva su se odvijala u umjereno prijateljskom kontekstu, ali se nikada nije dogaalo da


prijateljstvo ugrozi neprijateljske odnose, koliko god oni bili prijateljski, ili da se prijateljstvo
sluajno manifestira kao neprijateljstvo, to bi dodue bila vrlo prijateljska gesta, ali takva koja bi
nakodila neprijateljskim odnosima dviju zemalja, a da ne spominjemo one prijateljske. Jer
napokon, prijatelj je prijatelj, odnosno neprijatelj.

Sa mnom u grupi su bili satnik Mankica, zastavnik Roko i dva vojnika, Magrip Roko i Emilio
Waldbrenner. Zastavnik Roko i vojnik Roko nisu bili u krvnom srodstvu iako je vojnik Roko
vrlo dobro baratao avlima. To je bilo vrlo indikativno jer je njegov otac majstor u popravljanju
cipela. Njegova tajna je bila u obilju avli. Geslo mu je bilo da to vie avli zabije u cipelu, to e
bolja ona biti. Ne dovodei u pitanje njegov genij, bio je sudski progonjen zbog obilatog
krvarenja svoje klijentele.

avlima su dobro baratali svi u obitelji, o da! Ujak vojnika Rokoja je takoer obilato koristio
avle u svojoj profesiji, uzgoju rua. Detalji o tome su nepoznati.

Njegov praujak je isto tako vjeto koristio avle. Taj ih je, naime, gutao. Meu prijateljima i
znancima je bio poznat kao Guta vode. To nije imalo veze s avlima, nego s vrlo dobro
dokumentiranim sluajevima u kojima je njegov praujak vien kako hoda pokraj znaajnih
koliina vode. Istina je i da je samo jednom progutao avle, a prilino je sigurno da je
neposredno poslije toga umro. Veza izmeu ta dva dogaaja nikad nije potvrena. Istina je
takoer i da postoji osnovana sumnja da taj ovjek nije praujak vojnika Rokoja jer je njegova
misteriozna smrt nastupila nekih 300 godina prije vojnikovog roenja. Roko je tvrdio da to nije
tako, da se dobro sjea kako im je praujak dolazio u posjete, a njemu bi svaki put donio vlane
papire s crteima avli. Jadan momak!

Obiteljska vjetina baratanja avlima je iznimno fascinirala mladog znanstvenika Menssinga


Toka, koji je napisao cijelu knjigu o tome. Knjiga se zvala Osnove i principi termodinamike u drugoj
polovici 12. stoljea. Naalost, u knjizi je zaboravio spomenuti avle, ali je to nadoknadio
ubaenim predgovorom u kojem je na stotinjak stranica u detalje opisao kako ne voli pisati
predgovore.

A u naoj satniji je fascinacija avlima toliko narasla da je potpuno zasjenila pitanje srodstva
vojnika i zastavnika Rokoja.

Oh, oh, ali ja sam potpuno izgubio nit. Uglavnom, kako smo hodali poljanom, kao pravi vojnici
smo svi oekivali da onaj drugi pazi kuda idemo. Nakon nekog vremena smo poeli sumnjati da
smo se izgubili. to nije bilo ni u kakvoj vezi s injenicom da nismo znali gdje smo.

I odjednom smo zastali zurei u nevjerojatan prizor.

Pred nama je stajala ena. Bila je potpuno gola osim to je na sebi imala izme iroke barem pola
metra, haljinu debelu barem metar, nesimetrinu kacigu koja se s jedne strane pruala dva-tri
centimetara, a s druge strane metar i pol. E, da, i imala je privjesak na ramenu. Tri metra visok.

Kad bolje razmislim, moda to uope nije bila ena. Niti ovjek. Mislim da je to bio medvjed. Ili
ljunak. Nije bitno! ena nije ni bila ono to nas je zaprepastilo, nego koveg koji je stajao kraj
nje. Bio je relativno mali, od koe, smei. Iz njega je iskoio relativno nemali zapovjednik nae
jedinice, pukovnik Ven. Mi smo naravno odmah stali u pozor mirno.

Pukovnik je inspicirao nae izme, kritizirao nae ui (Emilia je to jako pogodilo jer je imao samo
dva uha), popljuvao nae odore (doslovce) i naredio nam da se prijavimo u bazu za strijeljanje.
Svoje.

Pukovnik je bio toliko ljubazan da nam objasni razloge nae neminovne i bespotrebne smrti.
Naime, njegova je supruga u njegovome rodnom gradu uhiena zbog pokuaja preprodaje
sapuna bijesnim psima. To je bilo ilegalno i strogo kanjivo jer je u to ratno doba sav sapun bio
rezerviran za tavane utoita za hijene ovisnih o opijumu.

Da bi osigurao slobodu svojoj predragoj enici, morao je pribaviti tri tone visokokvalitetnog
betona kojim bi podmitio suca Zoffa Ismasnainaharesa, koji je vodio njen sluaj. Bila je javna
tajna da sudac Ismasnainahares ima perverznu sklonost prema betonu koja, dodue, nije bila u
bilo kakvoj vezi s njegovom perverznom sklonou prema vapnu. Detalje ni o jednom ni o
drugom nitko nije elio znati, ali oni, naalost, nikome nisu ostali uskraeni zahvaljujui suevoj
autoriziranoj biografiji pod nazivom Naao sam jo jedan grm, ali ne marim. Svatko tko ne bi
proitao knjigu, bio bi osuen na deset godina prisilnog rada.

Da bi pribavio te tri tone betona, pukovnik je morao prodati svu svoju najvrjedniju imovinu. A
to je morao uiniti brzo pa se obratio Oniu Targgu, najveem distributeru utopljenih konja
sjeverno od Arktika i najopasnijem sakupljau leptira juno od Arktika. No Targg je postavio
uvjet brzoj transakciji. Pukovnik je morao ubiti njegova biveg poslovnog partnera, Diega
Muccu, s kojim je raskinuo sve veze jer se nije htio sam ubiti. Targg mu je napomenuo da je
Mucca ve tri godine mrtav, ali i da je to pukovnikov problem. Naavi se u kripcu, pukovnik
je ubio Targga i njegova psa i ukrao mu sav novac. Psu, ne Targgu.

Time je doao do novca, ali jo uvijek nije imao beton. Zato se nakon toga obratio novom
partneru Diega Mucce, Einingu Marru kojeg uope nije smetalo to je Mucca mrtav due nego
to ga poznaje. E, to je pukovnik bio naivan. Mislio je da e mu biti lake poslovati s Marrom. E,
kako se prevario."
Glazba je na desetak sekundi prestala svirati, a tada ponovo nastavila neto glasnije nego prije.

"Marr," nastavio je Imogawa, "nije traio novac za beton. Ne, on je traio divovski okrugli
akvarij, tri metra irok, etiri metra visok, ispunjen slanom vodom, s patkama na povrini i s
pukovnikovom suprugom na dnu.

Znate, dok netko zatrai neto tako monstruozno od vas, u vama se jednostavno mora
razbuktati pakleni, ubilaki bijes. Sreom, pukovnik je u miru upucao Marra i njegova psa prije
nego to je moglo doi do te reakcije. Uzeo im je sav novac i krenuo u svoj rodni grad.

Pukovniku je nakon tih burnih dana sinulo da nikada nije imao bilo kakvih inhibicija glede
ubijanja, a kako se tih zadnjih dana pokazalo, niti glede pljakanja. Stoga je otiao sucu
Ismasnainaharesu i ustrijelio ga kao psa. Ukrao mu je srebrninu (njegovu zalihu betona nije ni
taknuo) i stavio kraj njega tijela Onia Targga i Eininga Marra kako bi zbunio istraitelje i
usmrdio mu kuu. Nakon toga se uputio policajcu koji je uhitio njegovu suprugu, tresnuo ga po
glavi, upucao mu psa, opljakao mu enu i zapalio mu kuu.

Sljedei dan je doekao enu na izlasku iz pritvora, slobodnu kao pticu, otputenu zbog manjka
dokaza i vika mrtvih. Kada se vratio u bazu, sretan kakav je bio, odluio je postrijeljati nekoliko
svojih vojnika.

Srea je odluivala tko e biti strijeljan. Pukovnik je izvlaio imena iz eira vojnika kojeg je
strijeljao pod nekim drugim okolnostima.

Imena koja je izvukao mu se nisu svidjela pa je zato odabrao nas.

Nije nas odmah strijeljao. Dane smo provodili u zatvoru, poskakujui na svaki zvuk mislei da
to dolaze ljudi koji e nas izvesti pred zid. Nisu nam htjeli rei kada e nas smaknuti, samo bi
nam govorili: "Uskoro, uskoro." To bi uvijek bilo popraeno gromoglasnim smijehom. Njima je
to oito bilo iznimno zabavno. Nama to nije bilo uope zabavno. Osim Magripu Rokoju. On se
tome neprestano smijao. Tome, i hri na reetkama.

Dosadno nije bilo. To nikako. Emilio Waldbrenner i zastavnik Roko su vodili ustre rasprave o
avlima dok je Magrip Roko smiljao nain bijega iz zatvora pomou crvene kinice. to je
crvena kinica nikada nisam saznao.

Najvie je obeavao satnik Mankica. Prije nego to su nas zatvorili uspio je potajno zgrabiti otar
kamen s tla pa sam pomislio da je smislio nain da nas izbavi iz neprilike u koju smo upali. Ne
moete zamisliti moje razoaranje kad sam vidio da kamen koristi za bjesomuno nabijanje po
vlastitim prstima. Tupim dijelom, sva srea. Nisam dobio od njega razloge za to, osim da je to za
njega bila neka vrsta razonode.

A ja... Ja nisam imao to raditi kako bi mi prolo vrijeme.

Jednog poslijepodneva je pred vratima elije stajao ovjek. Imao je kratku, tamnu, nauljenu kosu
i podli smijeak, a na uniformi su mu se isticali inovi porunika. Neto je govorio, ali ga nisam
mogao uti.

im sam mu priao dovoljno blizu da ga ujem, rekao je da je njegovo ime August. Poeo mi je
priati o svome ujaku.
Roditelji su mu umrli dok je jo bio djeak, pa se o njemu i njegovu bratu brinuo njihov ujak.
Ujak mu je bio luki radnik, no vremena su bila teka pa je stalno morao mijenjati posao. I
prebivalite. Stalno su selili iz grada u grad, traei posao po lukama i brodogradilitima.
Spavali bi po svakakvim svratitima i hostelima, hranili se ostacima koje su djeaci uspjeli
ugrabiti u restoranima gdje su pomagali.

Ipak, kako god bilo teko, njihov ujak je uspio utedjeti neto novaca kojim je kupio komadi
zemlje od kojeg su mogli ivjeti. Posjed se nalazio vrlo blizu jednog velikog jezera. Zvalo se
Umsko jezero.

Kada su doli tamo, otkrili su da je jezero vie movara nego jezero. No to nije bilo bitno.
Njihova zemlja je bila plodna i svi su sa zadovoljstvom prionuli poslu.

Nakon godinu dana njihov je ujak umro.

Bio je to teak udarac za Augusta i njegova brata. Teka srca su nastavili odravati posjed bez
svoga strica. Urod je bio dobar i obilan, ali s prazninom u njihovim duama, njegov okus je bio
gorak. Ali nastavili su.

Nedugo nakon toga se njegov brat utopio u jezeru.

Nakon to je pokopao brata, u Augustu su se ispreplitali tuga, bol i gnjev. Nije vie htio ostati na
ujakovoj zemlji. Bila je ukleta. Morao je otii, ali nije imao snage za to. Nije imao kamo ii. Nije
ga bilo briga. Nije vie uope htio razmiljati. Dani su neprimjetno prolazili pokraj njega.

Jednog dana se spustio u podrum kako bi prebirao po uspomenama. Nije naao puno.

Naao je staro posue, klimave, pranjave stolce, slomljene grede, zahrale grablje, pauine i
trulo drvo. I ormar kojeg je njegov brat izradio. Iako je bio prekriven prainom, moglo se jo
uvijek vidjeti da je lijep. Njegov brat je sa svih strana urezao ornamentalni uzorak. Nije se
mogao sjetiti zato ga nikad nisu iskoristili nego ostavili da trune u podrumu.

August je samo odjednom zgrabio ormar i poeo ga vui. Povukao ga je po stubama do


prizemlja. Povukao ga je u dvorite. Povukao ga je preko livade i umarka. Povukao ga je sve do
obale jezera i gurnuo u vodu. Ormar je pao uz divovski pljusak, ali je tek neto vie od polovice
zavrilo pod vodom.

Kako su dani prolazili, svako malo bi proetao pokraj jezera gdje bi spazio ormar kojeg je bacio.
Drvo je ve poelo bubriti i trunuti, a liajevi su ga iz dana u dan sve vie prekrivali. Ormar se
svejedno drao na mjestu.

I tako je jedno predveerje etao prema jezeru kad je odjednom u vodi, vrlo blizu ormara kojeg je
potopio, vidio neto to bi mogla biti ena. S udaljenosti na kojoj je stajao nije mogao jasno
vidjeti pa je krenuo prema njoj. Kako se pribliavao, bio je siguran da se zaista radilo o eni. Bila
je do struka u vodi. Tada je pomislio da je moda u nekakvoj opasnosti makar je stajala potpuno
mirno. Zbog toga je ubrzao korak.

A tada je stao.
ena je bila odjevena u dronjke. Iako je bilo ve dosta mrano, mogao je vidjeti da joj je koa
bijela, vlano se sjajei. Ali tama je upravo istaknula ono zbog ega se ukoio na mjestu.

Njezin ar oiju bi svakome ulio strah u kosti. Oi su jasno isijavale crvenkasto svjetlo. A one su
gledale u prazno.

ena... ili to je ve bila, samo je stajala mirno u vodi, bez ijednog pomaka, sputena pogleda
prema mranoj vodi u kojoj se mogao nazrijeti odraz njezinih oiju.

August se nadao da ga nije vidjela, iako nije bilo nikakvih prepreka izmeu njih. Sreom, nije
bila okrenuta prema njemu. Ona bi ga u trenutku spazila kad bi pogledala u njegovom smjeru.
Iako je bio ukoen, prisilio se pomaknuti. Polako se kretao kako ne bi proizveo neki zvuk koji bi
ga odao. Malo-pomalo se dovukao iza jednog grma gdje je poskriveki promatrao sablasnu
enu.

Dugo je gledao. Mislio je kako je vjerojatno najbolje pobjei, ali nije mogao skinuti pogled sa nje.
No je pala. Nije vie ni znao koliko je dugo promatrao kad se ena odjednom trgnula. Bio je to
neprirodan pokret, kao nekakav gr. Trzaj je promekoljio vodu oko nje. Od zvuka valia mu je
zastao dah.

Tada se ponovo trgnula. I onda jo jednom. I jo jednom. A onda je jednim silovitim pokretom
nestala u vodi diui ogromni stup vode iznad mjesta gdje je bila. I odmah potom je veoma
polako izronila dvadesetak metara dalje.

Opet je samo stajala u vodi, zurei u prazno. I opet je bila do struka u vodi iako se sada nalazila
na puno dubljem dijelu.

Poela se kretati. Nije plivala, a sigurno nije ni koraala. Kretala se kao da ju neko vozilo pod
vodom nosi. Nije bilo nekakvog pravila u njenom tihom kretanju kroz vodu. as bi ila naprijed
jedan metar, a tada zastala. Onda bi prevalila dulji put pa onda dulje vrijeme ostala na mjestu.
Kretala se lijevo pa desno, naprijed pa natrag. No u tom grotesknom plesu, kako je primijetio,
sve se vie udaljavala od njega i sve vie uranjala u tamu drvea koje je nadvijalo nad jezerom.
Ilo je to polako, gotovo cijelu vjenost, ali ena je nestala u daljini.

August je jo neko vrijeme gledao, smrznut na mjestu, nesposoban da se pomakne. No tada je


udahnuo, uspravio se i potrao koliko god su ga noge nosile prema svojoj kui.

Te noi nije mogao zaspati.

Ujutro je smogao hrabrosti da se vrati do jezera. Ormar je bio na svom mjestu, ali nije bilo
nikakve ene.

ekao je no. Sjeo bi ispred sata na svom oronulom nonom stoliu i gledao kako kazaljka
odbrojava sekunde, minute i sate. I napokon je poelo zalaziti sunce. Krenuo je na svoj put.

Hodao je polako. Jezero mu je bilo sve blie i blie. Jo nije vidio nikoga na jezeru. Hodao je
dalje. Lagani vjetar je njihao grane drvea, stvarajui njene umove sa svih strana.
Kretao se naprijed polako, polako, polako. I tada ju je ugledao. Ustvari je bio jo predaleko da ju
vidi, ali njezine oi su je jasno odavale. Pribliio se jo malo sve dok nije bio na tridesetak metara
udaljenosti. Priuljao se i sakrio iza onog istog grma kao i prethodne noi.

Opet je samo mirno stajala do struka u vodi, sputena pogleda, ne odavajui ikakve naznake
ivota. A njezine su oi bez prekida sjajile. Crveno. Krvavo crveno.

Prolo je mnogo vremena kada je na naglo poela pokretati svoju ruku. Nije mogao vidjeti da li
uzburkava vodu ili radi nekakve geste. Vjerojatno bi vidio bolje da joj se pribliio, ali se nije
usudio.

Nije izvela svoj ples kao no prije. Samo je jednom naglo zaronila i isplivala na drugom mjestu.
Nakon nekog vremena August je na trenutak skrenuo pogled, a kad su mu oi potraile enu,
nje nije bilo. Nestala. Pribojavao se da ga je moda vidjela pa mu se priuljava kako bi ga napala.
Pogledom je preao po prirodi oko sebe, ali nije vidio nita prijetee. Ali nije ni ostao da mu
netko ili neto dokae suprotno. Opet je potrao prema kui i zakranuao sva vrata i prozore za
sobom.

Ni te noi nije spavao.

Neispavanost je ve uzimala svoj danak. Svako malo bi mu se maglilo pred oima, a svaki
pokret je iziskivao sve vie snage koje on nije imao. Imao je osjeaj opijenosti. Nije mogao
spavati. Jednostavno nije. Gledanje na sat na nonom ormariu je bilo jedino to je mogao.
Jedino to je htio. Taj dan su minute prolazile sporije nego dan prije. Ali on je ekao.

No je ve skoro pala, a on je krenuo prema jezeru. Nije bilo vjetra, nije bilo nikakvih zvukova
prirode. Nije bilo niega. Znao je da e je nai tamo.

I bio je pravu. Kada ju je naao, polako se kretala jezerom uz povremene stanke. Kleknuo je iza
svoga grma i stao promatrati. ena crvenih oiju na mahove je prelazila male udaljenosti. Nije se
ni pribliavala ni udaljavala. Manje-vie se vrtjela u krug. Oi su joj sjale jednakim arom kao i
prije.

A tada je stala. Dugo se nije micala, a tada mu je bila blie nego ikada prije. Mogao joj je jasno
promatrati lice iako ju je mogao vidjeti samo iz profila. Nije uoio nita novo. Lice joj je jo uvijek
zrailo mrtvakim bljedilom, a oi crvenom svjetlou. Kosa joj je izgledala kao u straila. Bila je
svijetle boje, koliko je mogao razaznati u mraku, slamnata, slijepljena vodom i travama iz jezera.
Na sebi je imala iste dronjke koji se nisu previe razlikovali od njene kose.

Poela je raditi neto to jo nikad nije. Okretala je glavu. Okretala ju iznimno polagano sve dok
ju nije okrenula prema Augustu. Dah mu je stao, a marci su protutnjali njegovim tijelom.
Njezine oi su bile uperene u njega. Zar ga je spazila? Nikad prije nije. Samo je sluajno gledala
prema njemu. Nije ga mogla vidjeti iz grma. Razmiljao je o bijegu, ali tada bi ga sigurno vidjela,
ako ve nije.

Na sve njegove dvojbe i strahove odgovorila je ona.

Krik koji je ispustila nije bio ivotinjski, ali ni ljudski, a zidove vode koje je stvarala jurei prema
kopnu bi moglo stvoriti samo jo krdo bizona. To je bilo zadnje to je vidio. Okrenuo se i potrao
bre nego ikada u svom ivotu. Dok je trao prema kui, nije se osvrtao, ali je znao da mu je za
petama. Njeni pakleni krikovi su je odavali.

Kada je napokon stigao do kue, jedva da je mogao uhvatiti dah. Srce mu je lupalo tako jako i
takvom brzinom da je mislio kako e mu prsa eksplodirati. Uao je na vrata i brzo ih zalupio za
sobom. Zakljuao ih je i stavio lanac s lokotom. Sreom je sva ostala vrata i prozore zatvorio
prije nego to je izaao, pa se nije morao brinuti i za to. No nekako se nije osjeao sigurnim. Zato
se spustio u podrum i stavio lokot na vrata. I jo se uvijek nije osjeao sigurno. Palo mu je na
pamet da bi moda bilo bolje da je nastavio trati dalje, moda prema susjednom posjedu.
Ovako se naao u slijepoj ulici. Nije vie imao kamo bjeati.

A tada je poelo razaranje. Mogao je uti lomljenje drva, razbijanje posua, trganje, grebanje,
struganje, udaranje, padanje cigli i pokustva. Prava grmljavina mu je ispunila ui. Grmljavina i
njezini zvjerski zvuci. Bio je siguran da se nad njegovom glavom kua njegova ujaka pretvara u
kr. Od onih najsnanijih udaraca mu se tlo zatreslo pod nogama. Da nije znao bolje, bio bi
siguran da se nad njim vodi ratna bitka. To bi mu u tome trenutku bilo i drae.

Bio je siguran da e doi po njega. Pokuao je potraiti neto to bi mu moglo posluiti kao
oruje, ali to nije bilo nimalo lako s obzirom na to da se nalazio u potpunom mraku, a nije imao
nikakvu svjetiljku sa sobom. U svojoj paninoj potrazi neto teko mu je palo na glavu i sruilo
ga na pod. Preplavljen oajem i strahom, dopuzao je do zida i sklupao se s pulsirajuom boli u
glavi, ekajui da mora zavri. Lome se stiavao, no to ga nije ohrabrivalo. Ba suprotno. Bio je
siguran da je nala vrata podruma i da se sprema probiti se unutra. Prema onome to je uo, to
joj ne bi bilo previe teko.

Ali to se nije dogodilo. Nastupila je tiina. Duga, duga tiina. August je ostao sklupan bez
ikakve namjere da se pokrene. No osjeaj sigurnosti je sve vie rastao pa se naposljetku uspio
uspraviti i oprezno krenuti prema vratima.

Bio je dan kada je izaao. Jutro ve davno prolo. Sunce je sjalo bez ijednog oblaka na nebu, a
vjetar je uzburkavao kronje oblinjeg drvea. A pola sjevernog zida ujakove kue je bilo
urueno.

Nita nije ostalo cijelo. Posue smrvljeno, pokustvo raereeno, drvene grede pretvorene u
tree. Na zidovima su se jasno mogli vidjeti tragovi grebanja kao od neke divlje zvijeri i
udubine od snanih udaraca. A i pokoja rupa.

Naao je posvuda razbacanu odjeu. Pokupio je ono to je bilo upotrebljivo, nekako svezao
zajedno i otiao. Nije se osvrtao i nikad nije vratio.

Odmah po zavretku svoje prie, August je otiao i nikada ga vie nisam sreo. Ali netom nakon
njegova odlaska smo obavijeteni da ipak neemo biti streljani.

Na ljubljeni pukovnik koji je naloio nae strijeljanje je umro. Uzrok smrti je bio ubod pele.
Pukovnik nije bio osobito alergian na ubod pele, ali vjerojatno nije pomogao ni rafal metaka
koji je u njega ispucao vojnik neposredno prije toga. Bio je to jedan od naih vojnika, ne
neprijateljskih. Neprijatelj ne bi nikada bio tako nasilan. To nikako. Ni govora!

Kako sam uo, taj vojnik je u nekom starijem izdanju novina zvanih Dnevni list proitao kako
enjak omoguava bre prebolijevanje gripe. Gripu nije imao, ali ju je htio preboljeti prije nego
to ju dobije. No nije mogao nai ni trunku enjaka pa je umjesto toga ispalio nekoliko hitaca iz
mitraljeza u naeg pukovnika kojeg smo svi toliko voljeli. To je ujedno bio i jedan od glavnih
argumenata obrane na njegovu suenju. I na kraju je zaista osloboen. Dan nakon to je
strijeljan."

Ako je netko od prisutnih u sobi u tome trenutku poelio zadaviti gospodina Imogawu, onda je
to prilino dobro sakrivao.

Glazba je odjednom postala zagluujue glasna da bi ve u sljedeem trenutku u potpunosti


prestala. Svi su se ukoili nakon toga "buenja." Na njihovim licima se vidjelo da iekuju
nastavak glazbe.

ekali su. Nita.

Sljedee to su uli bio je zvuk zvonca za poslugu. Dolazio je iza jednog od dvoje vrata koja su si
stajala prilino blizu. to god je zvuk zvonca trebao potaknuti, nije. Posjetitelji su samo zbunjeno
gledali jedni druge.

Nakon nekoliko trenutaka zvonce se ponovo oglasilo. Opet nita.

Otvaranje vrata je bilo daleko od njenog. Zamah prema zidu je bio tako glasan da nije bilo
sumnje da su se otetila. Ali nisu. Na vratima je stajao profesor Vangard. Bio je odjeven u neto
to je vjerojatno nekad bila bijela lijenika kuta, koliko se moglo nazrijeti kroz velike povrine
ai i praine na njoj. Imao je i prilino nearolike karirane hlae i crnu svilenu koulju. Bio je
proelav iako je kosa koja mu je rasla na potiljku bila prilino duga. Lice mu je bilo prilino
naborano, no ne onoliko naborano koliko bi se oekivalo kod osobe njegove dobi. Koja god ona
bila. Oi mu se nisu mogle vidjeti jer je kiljio i nosio prilino debele naoale. Ljutnja je bila na
njegovu licu.

"to tu stojite? Zar Manning nije doao po vas?" Profesor je vikao iziritiranim glasom.

Erik Skowesky se prvi oglasio. "Ne, ona glazba je iznenada postala jako glasna, a onda se
prekinula. Zatim smo dva puta uli zvonce za..."

Profesor ga prekine: "to?! to vi to blebeete? Ne zanima me va ivotopis. Jeste li vi normalni?


Gdje je Manning? Tko je tresnuo vratima?" Profesorov ton glasa je prelazio iz nervoznog u
zbunjeno.

Gospodin Viler burno upadne: "Ne, nitko nije doao po nas, a vratima ste lupili vi! Moete li nas
sada odvesti kamo ste nas ve namjeravali odvesti pa da onda moemo kui? Znate li koliko ve
ekamo ovdje? Nisam naviknut na ovakav postupak!"

"Dobro, dobro, ne derite se, nisam gluh. Ovim putem." Profesor se okrenuo natrag prema
kratkom hodniku. Njegovi gosti su krenuli za njim.

im su stupili u hodnik, mogli su osjetiti vrlo reski zadah. "to je to, nekakva kemikalija?" upita
Imogawa profesora.
"Naravno da je kua moja, majmune. ija bi bila?" Profesorov odgovor je zatomio sva daljnja
Imogawina pitanja.

"Manning, to si ti to doputa? Zar ja moram obavljati tvoj posao? Onda e jo traiti


boinicu. To si moe prekriiti. Srezat u ti plau. Tako je, to u uiniti. Kad ti dam naredbu, ti
je ima izvriti!" Profesor je govorio tako glasno da je njegova pratnja pretpostavila da se
Manning nalazi u susjednoj sobi. U svakom sluaju, u sobi u koju su uli nije bilo nikoga.

Soba je bila vrlo slina onoj iz koje su upravo doli, samo to se u ovoj nalazilo neto kao podij s
govornicom. Ispred podija je bilo posloeno sedam stolica, a u jednoj od njih je, na ope uenje,
ve sjedio gospodin Tizl.

Muha je prozujala sobom, ali nitko nije na to obraao panju.

"Sjednite, sjednite. Trebate li stolice ili ete stajati? Manning," drekne se profesor, "donesi stolice!
To si ve trebao prije. Sjednite ve jednom," vrati se on svojim gostima. "Da vam Manning
donese stolice? Manning!" Profesor se polako kretao prema svome podiju.

Drutvo se posjelo u svoje stolice. Gospodin Viler je sjeo kraj svoje supruge, ali pritom gledajui
Anju Horvat koja se, naravno, sjela kraj Erika gledajui oarano prema njemu. Trebala si biti moja.
to ti taj neandertalac moe pruiti? Ja bih te obasipao draguljima i svilom. Ljubio bih ti tlo pod nogama.
Svi moji prijatelji bi te gledali kao kraljicu, a meni bi zavidjeli kao ovjeku koji ima tvoju vjenu i
bezuvjetnu ljubav. Ona moja kravetina jest problem, ali kad bih je se... Pogledi koji su svi uputili
gospodinu Vileru potaknuli su ga na razmatranje malo vjerojatne mogunosti da je posljednje
misli izrekao na glas. Ba kad je tu mogunost bio spreman s od djetinjstva njegovanom i u
mnogim nepotrebnim prilikama upotrebljavanom gospodskom nonalantnou odbaciti,
potvrdila ju je ljupka gospa Vilar monstruozno bolnim zbliavanjem svoga lakta s njegovim
rebrima.

Pogledi su ponovo bili usmjereni prema profesoru.

Profesor je stao za govornicu gdje su oigledno bili nekakvi papiri kroz koje je poeo nespretno
prebirati. "Ne morate biti gladni dok mi ovdje provodimo pripreme. Manning je spremio kolae.
Nisu nita posebno, ali jestivi su," ree profesor pokazujui desnom rukom ili prema praznome
zidu ili prema loe zabukanoj pukotini na stropu, ovisno iz koje ste stolice gledali.

"Da, da," mrmljao je profesor zurei u svoje papire, "mislim da je to to. Bez ovog broja... da, da.
Manning," digne pogled ulijevo, "donesi mi alicu aja. Grlo me grebe. Em, kamilicu. Da. I
pouri! Dosta mi je tvoga zabuavanja."

Koliko je gospodin Entioh mogao razaznati sjedei u svome umjereno udobnome stolcu,
Manning je bio segment zraka metar-dva od profesora udaljen, i to ne posebno zainteresiran za
profesorove prohtjeve i naredbe. Nepostojea posluga nije bilo nita novo u dananja vremena,
znao je gospodin Entioh, ali upravo zbog toga nije mogao ne pomisliti na gospou u koju se
skoro zaletio ba danas. Nosila je crni krzneni kaput, na glavi je imala tamnoplavi, iroki i vrlo
elegantan eir, a oko vrata skupocjenu bisernu ogrlicu. Vidjelo se da je starija gospoa, ali joj je
lice ipak bilo mladoliko i zrailo plemenitou. Nije ju poznavao niti ju ikada prije vidio, ali bio
je siguran da kada bi ju poznavao, ona bi ga sigurno pozvala k sebi da joj pomogne svezati
ljubiasti, barunasti al oko stabla u svome dvoritu kojeg je njen praujak posadio prije trideset
godina kada je saznao da nema druge svrhe u ivotu nego prikupljati sudske tube svoje
rodbine protiv sebe zbog saenja drvea u njihovim dvoritima unato injenici da bi ga veoma
ljubazno zamolili da to ne ini, a ponekad i zaprijetili ili vrlo nesmrtonosnom pukom ili, ako je
sluajno ne bi imali, vrlo realistinim crteima otrovnih strelica koje lete prema ivotinji koju
nitko normalan ne bi pokuao ubiti jer bi nakon toga saznao da se ne radi o ivotinji nego o
kamenu koji samo slii ivotinji i koji pripada vrlo posesivnoj, vrlo agresivnoj i vrlo stvarnoj
ivotinji od koje se nikako ne bi mogao obraniti jer je strelice trenutak prije slomio u vrlo
glupom pokuaju ubojstva kamena. I sasvim prirodno je pretpostaviti da bi za vrijeme njegova
pomaganja pri vezanju ala gospoin plemeniti suprug tjerao poslugu da iskae kroz prozor
najvieg kata kue viui rije "elongacija" tri puta za redom to bi bre mogli. A tada je
gospodin Entioh pomislio da bi Manning moda htio raditi za njega. Ma ne, ne s mojim prihodima.

"Moram prvo rei da sam jako zadovoljan vaim odazivom, iako sam, moram priznati, oekivao
da e se svih sedmero odazvati mome pozivu," ree profesor sedmero svojih gostiju i nastavi
petljati i arati po svojim papirima. A onda opet: "Molim lijepo, pripreme su vrlo vane i
zahtijevaju vau potpunu koncentraciju, pa bih vas molio, milostiva Horvat," Anja se naglo
trgne iz oblaka opinjenosti Erikom Skoweskym, "da ispijete svoju alicu aja pa da moemo
nastaviti." Da je Anja u tome trenutku imala alicu aja, bez sumnje bi ju posluno ispila.

Na trenutak se ponovo ulo zujanje muhe.

Profesor je nastavio svoj posao s papirima, premeui ih jednog za drugim u nepreglednom


poretku, gledajui zabrinuto u njih, vrtei ih kao da se nada nai neto to bi mu okonalo
potragu, stalno neto arajui po njima svojim nalivperom.

Profesorovo nalivpero nije samo zanimljivo zbog svoje jedinstvene ljepote koju ini njen zlatno-
bronani sjaj s duboko crnim ornamentom. Ne, zanimljivo je i po tome to postoji jo jedno isto
takvo. Jo zanimljivije je da se u jednom od ta dva nalivpera nalazi eksplozivni mehanizam.
Eksplozivni mehanizam koji e detonirati upravo ove noi u tono jedanaest sati.

Tri minute do jedanaest.

ovjek koji je izradio ta dva nalivpera se zvao Moris Intocabile, vrlo relativno ugledni novinar
koji se u slobodno vrijeme bavio izradom iznimno malenih kreveta od blata. No to mu je s
vremenom dozlogrdilo pa se okuao u izradi nalivpera. Ne od blata.

Nalivpera u pitanju je izradio po narudbi za seljaka Nufa. Seljak Nuf je naime imao veliki
problem. Netko je krao njegove krave. Zato je otiao agro-savjetniku, ovjeku kojeg je lokalna
zajednica postavila da savjetuje poljoprivrednike i pomae im pri financijskim i inim
problemima. Kad mu je Nuf izloio svoj gorui problem, agro-savjetnik mu je, iz razloga
poznatih samo njemu, pucao u nogu. I sljedeih nekoliko mjeseci je Nuf morao provesti
uglavnom u krevetu, a za to vrijeme su mu lopovi nastavili krasti krave jednu po jednu.

Kad se oporavio, krenuo je novom agro-savjetniku. Stari je dao otkaz zbog loeg vremena. Kad
je Nuf doao k njemu i rekao mu svoje probleme, ovaj mu je takoer pucao u nogu, ali mu je
prije toga rekao da e svoj problem rijeiti ako na jednu od svojih krava privee nalivpero s
eksplozivnim mehanizmom koji mora biti namjeten da eksplodira nakon tono est godina,
poevi od jedanaest sati naveer toga dana. Razorni radijus je morao biti barem deset metara.

Nuf je razmiljao tko se najbolje razumije u unitavanje pa onda sjetio novinara. Ali nije
poznavao nijednog novinara. Vjetina izrada nalivpera Morisa Intocabilea je bila poznata koliko
i njegov novinarski opus. Drugim rijeima, nije bila uope poznata. Ali je zato jedna od sestara
koja je njegovala Nufa bila jedna od bivih Morisovih ljubavnica. Bila je isto tako i jedna od
osmero ljudi koji su u gostima imali Waldera Schmidta, ovjeka koji je upoznao Johanna
Schmidta, ali to je druga pria. Ona je sluajno spomenula Morisa u Nufovoj prisutnosti i tako je
on saznao za njega. Moris ga je posjetio u bolnici i sasluao njegove probleme da bi na kraju
pristao izraditi eksplozivno nalivpero u zamjenu za dvadeset kilograma goveih odrezaka.

Tada se Moris suoio s izazovom izrade eksplozivne naprave dovoljno male da stane u
nalivpero, a svejedno iznimno razorne. To je bio problem jer Moris nije znao nita o
eksplozivima. Ali je zato znao mnogo o blatu. to je bilo potpuno beskorisno.

Ipak je na kraju uspio. Kad je Nufu prezentirao plod svoga rada, ovaj je bio tako oduevljen
nalivperom da ga je zamolio da izradi jo jedno, samo bez eksploziva. Moris je to i uinio i za to
dobio jo trideset kilograma goveih odrezaka.

Sada je Nuf imao dva potpuno identina nalivpera, barem to se tie izgleda. To je svojevrstan
bio problem jer ih je Nuf vrlo brzo ispremijeao i vie nije znao koje je eksplozivno, a koje je
obino. Nakon mnogo razmiljanja Nuf je za jedno od nalivpera odluio da je nesumnjivo pravo
i privrstio ga za ogrlicu jedne od krava. Vjerojatno bi trebalo napomenuti da u Nufovom
sluaju mnogo razmiljanja znai da se napio nekoliko litara domae rakije, onesvijestio se u
lokvi vode nekoliko centimetara od ulaza u svoju kuu, ostao tamo dva dana, a kada se
probudio nije uope znao to je radio posljednjih tjedan-dva.

Nekoliko noi za redom nije se nita dogaalo. Osim uobiajenih otmica krava. Ali krava s
nalivperom je ostala gdje jest. Sve do te sudbonosne noi.

Nufovo imanje su istodobno preplavili ogromna vodena bujica i krdo slonova. Slonovi su
razorili tale i rastjerali sve krave, zajedno s onom s nalivperom dok je bujica izbrisala s lica
zemlje Nufuvu kuu zajedno s njegovim nalivperom. Nufovo nalivpero je zavrilo u Crnoj rijeci,
maloj rijeici koja je tekla nedaleko od kue jedne druge Morisove bive ljubavnice, a koja je bila
pritok vee Plave rijeke na ijem dnu, prema staroj legendi, lei kamen kojeg je u rijeku bacio
jedan veliki lokalni junak kako bi tadanjim mjetanima dokazao da bacanje kamenja u vodu
nije jeftina alternativa kanibalizmu, nakon ega su ga ti isti mjetani spalili na lomai. Krava s
nalivperom se otputila prema brdima. Tamo je nekoliko dana u idilinom okruju pasla travu i
pila vodu iz oblinjih potoia. Sve dok nije naila na dvojicu trgovakih putnika koji su
osmislili genijalni poslovni plan koji bi im trebao donijeti milijune, a koji se zasnivao na
jednostavnoj ideji da se ovjeku koji ee nenaseljenim bespuima s trostruko savijenim
komadom novinskog papira u depu i pukom u ruci, pucajui u sve to se mie ili ima naznake
da bi se negdje u budunosti moglo micati, jednostavno ne moe ne dogoditi da mu s neba
padaju zamotuljci s visokokaratnim zlatom i izbruenim dijamantima i sve to svezano ukrasnom
trakom. Zlata i dragulja nisu dobili, ali su se barem poteno najeli govedine. Jedan od trgovakih
putnika je naao nalivpero. Zvao se Engling Ring. Kada je naao to nalivpero, znao je da moe
uiniti samo jedno glede toga. Poteno udariti svog partnera po glavi, svezati ga kao unku,
otputovati u Kairo, prodati nalivpero, kupiti gostionicu, prodati gostionicu, utnuti psa,
otputovati u Italiju, zavriti u zatvoru zbog napada na ljude svjeim voem, pobjei iz zatvora,
plesati s prelijepom enom, utnuti jo jednog psa, promijeniti deset koulja u jednom danu,
pojesti sendvi sa svinjetinom i vratiti se svom poslovnom partneru kako bi nastavili zgrtati
bogatstvo.

To je i uinio.

U meuvremenu je Moris Intocabile osuen na dvadeset godina teke robije zbog serije vrlo
radikalnih lanaka u kojima je otvoreno iznosio svoje vienje svojih susreta s upraviteljem
tiskare njegovih novina koji mu je stalno prigovarao i psovao ga to mora troiti tiskarsku boju
na njegove idiotske lanke.

Trgovac koji je kupio nalivpero od Englinga Ringa u Kairu je prodao to isto nalivpero po
trostrukoj cijeni jednom plemiu koji je bio u turistikom obilasku zemlje. Kada se vratio kui,
izgubio ga je u jednoj vrlo loe odigranoj partiji pokera. Time je prelo u ruke jednog vlasnika
kupalita. Taj ga je u svome kupalitu koristio u svrhe koje nitko s trunkom pristojnosti ne bi
izgovorio na glas. Bilo kako bilo, nalivpero je zavrilo u kanalizaciji. U jednom kanaliu ga je
naao siromani djeak i odnio ga upraviteljici sirotita u kojem je ivio. Ona je odmah zakljuila
da ga je ukrao i zbog toga ga iamarala i poslala u krevet bez veere. Nalivpero je prodala u
zalagaonici kako bi sakupila to vie novca kojeg nee potroiti na djecu.

Vlasnik zalagaonice je primijetio da je nalivpero koje je kupio vrlo slino jo jednom nalivperu
koje je otkupio od jednog ribia otprilike godinu dana prije. Kada je provjerio, otkrio je da nisu
samo slini, nego potpuno identini. To ga je ispunilo umjerenom koliinom zadovoljstva te je
stavio oba nalivpera na prodaju. Jednog dana je doao ovjek i primijetio u vitrini krasno
nalivpero koje je jednostavno morao imati. Vlasnik zalagaonice je primijetio dobru poslovnu
priliku i ponudio ovjeku kupnju oba nalivpera s popustom na to se ovjek uasno uvrijedio i
prijavio vlasnika zalagaonice policiji. Policija je tu prijavu shvatila vrlo ozbiljno pa je prvo
premlatila vlasnika, a tada podignula optunicu protiv njega. U njegovu sluaju je sudio
stanoviti sudac Maxo. On ga je osudio na trostruko vjeanje. Po jedno za svako nalivpero i jo
jedno zato to je sudac toga dana prilino gadno pokisnuo. Osuda je bila sasvim opravdana s
obzirom na to da toga dana uope nije kiilo. Policija je brutalno porazbijala zalagaonicu, a svu
robu je sasula u gradsku rijeku. U rijeci je etui s oba nalivpera naao bivi trgovac robljem koji se
preorijentirao na, koje li sree, trgovinu nalivperima. Jednog dana je pokucao na vrata profesora
Vangarda i ponudio mu povoljno kupnju nalivpera. Profesor je kupio jedno, a dok mu je trgovac
pokuao uvaliti i drugo, profesor mu je pucao u nogu. Trgovca je nedugo nakon toga poela
progoniti policija zbog nekih nerijeenih dugova iz njegovih starih dana poslovanja pa je zato
napustio grad. I tu mu se gubi trag.

Minuta do jedanaest.

Profesor je svoje nalivpero zataknuo za depi svoje kute, a svoje je papire sve zajedno sakupio
u ruci i lupnuo nekoliko puta o govornicu kako bi se hrpa izravnala. Njegovoj je publici koja se
sjedila u stolcima ispred njega to bio oiti znak da e im se profesor obratiti i uputiti ih u svoje
planove. ak se Imogawa probudio iz svoga drijemea. "Moram prvo rei da sam jako
zadovoljan vaim odazivom, iako sam, moram priznati, oekivao da e se svih sedmero odazvati
mome pozivu," ree profesor.
I ode.

Njegovi izbezumljeni gosti su iz svojih stolaca promatrali kako se profesor kree prema vratima,
i to ne onim kroz koja su oni uli. I iza ovih vrata se nalazio mrani hodnik u kojem je profesor
Vangard nestao. I iako to nitko od njih nije ni najmanje elio, oni su krenuli za profesorom.

Kroz zidove se, negdje iz kue, mogla uti zvonjava zidnog sata. Iako nije bilo nikakvog sata ni u
toj ni u prethodnoj sobi, zvuk je bio dovoljno glasan da se uje kako sat otkucava jedanaest sati.

Nita se nije dogodilo.

No u stotinama kilometara udaljenom mjestacu, u jednoj kui izraenoj od drva i kamena, s


relativno velikim dvoritem u kojem je rastao hrast, na mjestu gdje je trenutak prije sjedio
stanoviti Mago Timbus za svojim radnim stolom, sada se nalazila poprilina koliina dima i
praine koji su lebdjeli iznad jednog poprilinog kratera. Mago Timbus je u lokalnim mjestima
uivao prilino visoki ugled. Zbog svoga novca. No unato svome ugledu nije bio previe
voljen. Zbog svoga novca. Iako to nitko nije mogao dokazati, bilo je manje-vie svima poznato
da je Timbus svoje bogatstvo stekao raznim kriminalnim aktivnostima, prije svega kraom
stoke.

Kada su doli do kraja hodnika, nali su se pred stubitem koje je vodilo prema dolje. Sreom,
iznad stubita se nalazila svjetiljka koja je zraila neim to bi se velikoduno moglo nazvati
svjetlou. Druina se polako kretala kako ne bi u tom skuenom i polumranom okruenju
dolo do kakve nesree. Gospodinu Vileru je bilo posebno stalo do toga jer je do sada imao ve
dovoljno nesrea pod ime je raunao i sam dolazak u ovu kuu. Kako su se sputali, mogao je
sve vie osjetiti kako raste pljesnivi zadah te kako postaje sve zaguljivije. Oito nije bilo nekog
znaajnog dotoka zraka ovdje dolje. No najgore je to se opet naao licem u lice s Tizlom. Ovaj je
hodao ispred njega, no glava mu je cijelo vrijeme bila okrenuta prema njemu. Zapravo je bilo
zapanjujue kako moe se moe sputati po stubama ne gledajui naprijed, a da nijednom krivo
ne zakorai. Gospodin Viler nije bio ni priblino toliko vjet pa je s mukom morao paziti kamo
stavlja nogu, a neprekidno Tizlovo buljenje u njega nije nimalo pomagalo.

Stepenite je imalo ak etiri skretanja. Svima je bilo jasno da se sputaju iznimno duboko pod
zemlju, puno dublje nego to je to bilo normalno za neki standardni podrum. Moda je ovo
ekspedicija u pakao, mislio je gospodin Viler.

Posljednji niz stepenica nije imao ba nikakvo osvjetljenje, no sreom se na njegovu kraju
naziralo slabo svjetlo koje je padalo na ravno tlo. Po zvuku se moglo uti da je Erik, koje je
predvodio kolonu, krivo stao i poeo padati, ali se i brzo zaustavio. Anja na to jaukne: "Oh, jeste
li dobro?"

"Treba neto vie od stepenica da se mene srui," hvalio se Erik.

"O, gospodine Skowesky, vi ste pravi junak!"

Jaka stvar, znam se i ja koprcati po stepenicama, rogoborio je u sebi je gospodin Viler. Glupaa.
Ovoga puta je dobro pazio da to ne izree na glas.
Konano je sa sputanjem bilo gotovo. Nalazili su se u maloj sobici. Pod je bio betonski, a to su
vjerojatno bili i zidovi iako su bili prekriveni drvenim daskama. Daske su bile i na stropu s kojeg
je visjela prljava arulja slaba sjaja, a koja je visjela sa ice koja se protezala iz rupice u zidu
ispred njih, tono iznad zatvorenih eljeznih vrata. S lijeva se nalazila udubina u zidu iste irine
kao i soba, a dubine oko tri metra. U njoj su se nalazili veliki drveni sanduci koji su nekako
nespretno sa svih strana bili obavijeni bakrenom icom.

"udno. Ovo je valjda nekakvo predsoblje. Profesor je valjda ve uao. Hoemo li?" Erik nije bio
ba oduevljen nastavkom puta, ali on je bio hrabri meu njima pa...

Imogawa se zagledao u sanduke. "Ovo su sigurno kutije koje sam nabavio za profesora. Pa da,
prepoznajem ih."

Gospodin Viler se umijeao: "Kakve kutije? To su sanduci. Zar ne znate kako izgledaju kutije, i
to vae vlastite?"

"Da, da, kutije. Znate, neto se nevjerojatno dogodilo kad sam ih dostavljao profesoru. Ustvari je
to vrlo smijena pria..."

"I morate nam ju obavezno ispriati jednoga dana." Kada umremo.

Erik je ve postao nestrpljiv. "Onda, ulazimo ili ne?"

Nitko mu nije odgovorio. Ozraje apatije i indiferentnosti je doseglo svoj klimaks. Svi su pogledi
bili uprti u njega. Znai, ovisilo je o njemu. Primio je kvaku eljeznih vrata i otvorio ih.

Prostorija u koju su uli je bila vie dvorana nego soba. Bila je cijela prekrivena betonom. I zidovi
i strop i pod. A to se tie poda, nalazio se nekih pet metara ispod njih. Svi su stajali na na maloj
eljeznoj platformi prekrivenoj hrom, a s nje su prema dolje vodile eljezne stube takoer
prekrivene hrom i natruhama neega to bi mogla biti neka vrsta liaja. Prostorija je bila barem
deset metara duga i neto vea u irinu. U njenu sreditu se nalazila ogromna cilindrina
naprava iz koje su strile cijevi i grede u svim smjerovima. Bila je itava izraena od mjedi,
barem na povrini. Djelovala je zastraujue svima koji su uli, a pogotovo Anji Horvat koja se
odmah pritisnula uz Erika koji je odmah zauzeo zatitniki poloaj stavljajui ruke na dijelove
Anjina tijela koji bi njemu inae bili dostupni samo u sluaju jo vee metalne, cilindrine
naprave ili eventualno natprosjeno velikog svisca. Uz zidove su bili nanizani metar i po visoki
stalci na ijim su vrhovima sjale arulje neto manje prljave od one u prostoriji koju su upravo
napustili, ali ne mnogo sjajnije. A uz jedan zid, napola sakriven kolosalnom napravom koja je
inila centar prostorije, stajao je veliki drveni ormar. Bio je otvoren i po njegovoj je unutranjosti
rovao sam profesor Vangard.

"Kaos je vatra koja napaja misao," govorio je profesor izvlaei veliki namotani papir iz ormara,
kreui se prema stolu koje je bio pritisnut uz divovsku napravu, ne gledajui u svoju publiku
koja mu se polako pribliavala. "Beskonanost beskonanosti se ispreplie meusobno u
zagluujuoj kakofoniji, raste, smanjuje se, istee se prema zidovima vjerojatnosti, vibrira u
svakoj dimenziji svemira i onda eksplodira u kozmikom vatrometu sijui sjemena novih
beskonanosti i tako dalje u beskonanost. Kaos ponitava ivot, kaos ponitava smrt, kaos
ponitava samog sebe. Samo je ljudska misao ono to izvlai mogunost u kontinuumu
apsolutne neizvjesnosti i nepredvidljivosti, ono to omeuje beskonanost, ne slaete li se,
milostiva Horvat?"

Anja je bila prilino zateena, ako ne i prestraena zbog iznenadne profesorove pozornosti. "Pa,
ne bih znala tono rei." Oklijevala je. "To ba i nije moje podruje."

"Nije, ha? A moda ovo jest?" Profesor je rasprostro papir po stolu.

Povrina papira je bila prekrivena plavom bojom. irom cijele povrine su bili ispisani neki
nepoznati znakovi slini klinastom pismu. Bili su tamnosmee boje i uznapredovalo blijedi.
Moglo se vidjeti po izbrisanim dijelovima kako su znakovi naneseni preko plave boje. I to nije
bio papir nego oito nekakav vrlo stari pergament, mislio je gospodin Viler. Odnosno, to bi
mislio gospodin Viler da mu za oko nije zapela mala vaza koja je stajala na stoliu preko puta.

Anja se nakon kratkog promatranja odvai. "Klinasto pismo?"

"Molim?"

"Pismo na pergamentu, to je klinasto pismo, zar ne?"

Profesor si je namjestio naoale i zadubio se u rukopis kao da ga po prvi put u ivotu vidi. To je
trajalo barem pet minuta. Za to vrijeme se u njegovim gostima stvarala jedna neobina i
jedinstvena mjeavina apatije i elje da se svim raspoloivim sredstvima, a koji bi sigurno
ukljuivali umjerene koliine vatre i iznimno neudobnih stolaca, probiju do izlaza kue, odu
doma i vrate se ili nikada ili nakon petnaest minuta. U svima osim, naravno, u gospodinu Vileru
ija fiksacija na malu vazu nije jenjavala.

Profesor je prozborio. "U posjed ovoga sam doao preko gospodina ije e ime ostati tajna radi
njegova vlastita zahtjeva za diskrecijom. Pristupio mi prije dva tjedna ili mjeseca u mojoj
vlastitoj kui, nudei mi ovaj... artefakt za pola kilograma srebra. Kao to vjerojatno
pretpostavljate, krenuo sam po svoj revolver kako bih mu pucao u noge."

Anja upadne: "Ali niste mi-"

"No tada mi je rekao," nastavi ne obazirui se na Anju, "da je za njegovu robu takoer
zainteresiran doktor Maksimilijan Verimus. Moram vam rei, dolo mi je tada da se nasmijem.
Nisam znao zato je mislio da bi meni to bilo vano jer je ope poznato da mene ni u kom
pogledu ne zanimaju znanstvena istraivanja potovanog doktora Verimusa koji je svoj doktorat
zaradio na lutriji, pri emu je takoer morao varati kao to to uobiajeno ini u svim svojim
akademskim i znanstvenim aktivnostima. Boe mili, taj se ovjek bez sumnje rodio na prjevaru.
Ne postoji drugo objanjenje za to da takva izopaena tetoina moe hodati ovim planetom, a
da se sile mraka ne stute na sve nas!!!"

Traak ogorenja koji se mogao osjetiti u profesorovu glasu je bio rezultat dugogodinjih
prepirki izmeu njega i profesora Verimusa koje su bile dobro poznate u itavoj znanstvenoj
zajednici, a koje su esto nalazile mjesto i u najuglednijim znanstvenim asopisima kao i na
redovnim znanstvenim simpozijima i izvanrednim sjednicama Filatelistikog drutva. Verimus
nikad nije prestao zamjerati Vangardu to je u potpunosti odbacio njegov znanstveni
svjetonazor iji je glavni postulat teza da je zrak s okusom vode jedino znanstveno otkrie koje
bi ikad moglo biti od ikakve koristi ovjeanstvu. A Vangard se trajno uvrijedio kad mu je
Verimus popljuvao disertaciju u kojoj iznosi kako bilo koja znanstvena hipoteza, radilo se o
prirodnim ili drutvenim znanostima, moe biti vrijedna razmatranja iskljuivo ako se u njenom
temelju nalaze tri metalne kocke, duine stranice dvadeset i sedam centimetara, od kojih su dvije
izraene od istoga kositra, a trea od legure aluminija i nikla, s time da udio nikla ne smije
prelaziti pet posto. A kad se kae popljuvao, to se misli u punom smislu rijei. Verimus je,
naime, usred bijela dana stao ispred Akademije i pred prilino zauenom svjetinom bacio
Vangardovu disertaciju na tlo i poeo pljuvati po njoj. I nastavio je tako satima. Kada je napokon
zavrio, odveden je u bolnicu gdje je proveo tjedan dana radi oporavka od kronine dehidracije.
I gonoreje.

U meuvremenu je promatranje male vaze gospodinu Vileru donosilo uitke u iznenaujue


raznovrsnim nijansama, zapljuskujui ga plimnim valovima neobuzdane ekstaze koje tovani
gospodin inae nikada do sada nije uspio dosei stajanjem odsutna duha u podrumu osobe koju
podnosi jo manje nego ju poznaje, okruen ljudima koje uspijeva trpjeti tek pomou arke elje
da ih nikada nije upoznao.

"Uglavnom, ja sam gospodinu rekao... E da, jesam li spomenuo da mi je danas stigla poiljka?"

utnja je sugerirala da nitko od prisutnih nije imao nikakvih saznanja glede profesorovih
dogodovtina toga dana, a pogotovo ne o bilo kakvim moguim poiljkama koje se mogle doi
ili opet ne.

"Ne? Dobro. Dakle, ja sam tome gospodinu Singu rekao da..."

"Oprostite," ubaci se Entioh, "niste li rekli da e njegovo ime ostati tajno?"

"Molim?"

"Rekli ste da e zbog diskrecije njegovo ime ostati tajno," ponovi Entioh.

"ije?"

"Vi ste rekli da e ime ovjeka koji vam je..." Zastao je. Udahnuo je. Izdahnuo. "Nastavite."

"Dakle, tome sam gospodinu koji e ostati neimenovan rekao da ako postoji takvo zanimanje za
taj pergament da u ga iz puke znanstvene znatielje otkupiti od njega. To nije imalo nikakve
veze s potovanim gospodinom Verimusom. A zato i bi? Mogao je rei ime bilo kojeg
znanstvenika, i moj interes bi bio posve jednak. Zato bih ja kupio nekakav pergament samo
zato to ga to nepismeno smee takoer eli? I rekao sam mu to, nemojte misliti da nisam. Jasno
sam to naglasio prije nae transakcije. Dao sam mu srebro, a on meni ovo to je pred vama."

Svi su utjeli jer su imali dojam da profesorova pria jo nije gotova.

"Kada je izlazio iz kue, pucao sam mu u noge."

I gotovo.

Erik se poeo etati i ogledavati prostorijom. Sivilo betonskih zidova je poprimalo ukasto-
zelenkasti ton pod svjetlom arulja nanizanih po cijeloj dvorani. Primijetio je ventilacijski otvor
visoko gore na zidu. Vjerojatno se zato nisu svi poguili, a nije bilo ni onih smradova koji su
osjeali u ostatku kue.
"I tako se rodila ideja o ekspediciji koja e, ako uspije, a uspjet e, budite uvjereni u to, odjeknuti
u cijelom svijetu, ne samo znanstvenom, i prisiliti ovjeanstvo da u potpunosti ili barem
djelomino u potpunosti ili tek neznatno, ali fundamentalno promjeni svoj pogled na svijet. To
nee biti jedno od onih otkria gdje se ljudska rasa moe nadati boljem ivotu. Ni govora.
Daleko od toga. To nije ni jedno od onih otkria gdje se ljudska rasa moe nadati bilo emu. Ne,
ni to. To e biti otkrie iji e zbroj svih empirikih dokaza biti protutea svim empirikim
dokazima onih znanstvenih hipoteza koje tek proizlaze iz drugih znanstvenih hipoteza, a iji su
autori zagovornici znanstvene metodologije koja se od moje razlikuje u tome to ne prihvaa
osnovno naelo kognitivnog razmiljanja, a to je da autori takvih znanstvenih hipoteza ne mogu
nikako biti mjerodavni za lucidno verificiranje empirikih dokaza iz jednostavnog razloga to su
zagovornici znanstvene metodologije iz koje proizlaze njihove hipoteze koje proizlaze iz
njihovih drugih hipoteza koje ele potvrditi empirikim dokazima koji bi trebali biti protutea
zbroju empirikih dokaza koji e rezultirati ovom grandioznom ekspedicijom, a razlog tome
razlogu je to su oni neopisivo glupi, a ja nisam. Pitanja?"

Jedna od arulja je na trenutak slabano zatreperila. Na profesorovo izlaganje nitko nije imao
bilo to za dodati.

Osim gospodina Vilera. "Oprostite, gledao sam onu iznimno lijepu vazu koja stoji tamo... da,
tamo... pa sam htio upitati zato cijelu veer nismo dobili ni jednu alicu aja. Ili barem kave."

"Ja nisam edan," izjavi Entioh.

"Molim?! Kako to mislite. To nema veze sa ei. To je neto to se oekuje u civiliziranom


drutvu. Znate, postoje odre..."

"Ja nisam edan," ponovi Entioh.

Viler se vidno razljutio. "Va oiti primitivizam vam sigurno ne doputa da barem priblino
razumijete institucionalni znaaj pijenja aja. Kada sam bio malen, moji mentori su me mlatili do
krvi kada nisam pio aj. Tako je! Kada god ne bih pio aj, gospodin Conno ili milostiva Ymiohha
bi zgrabili najbliu batinu i poeli me mlatiti po glavi. Ili po koljenima. Isto bi uinili ako
sluajno ne bih popio aj do kraja. Ili ako ne bih znao nabrojiti sve vrste aja na Zemlji. Ili ako
bih iao spavati. Isto je vrijedilo i za kavu. Gospodin Conno me tjerao da zapamtim ime svakog
ovjeka na svijetu koji je barem jednom ugledao roba na plantai kave. A ja nisam mogao
zapamtiti ni jednog!! Nema tog..."

"Pa moemo onda piti kavu. Iako ja nisam edan," dobaci Entioh.

"Kavu?!? U ovo doba? Vi ste zaista bolesna i izopaena kreatura!"

"Ali vi ste rekli da biste i kavu pili..."

"Ja nita takvo nisam rekao, bolesni stvore! I zamjeram svakome tko iznosi takve klevete na moj
raun. Nema te kave koja bi kompenzirala uitak koji stvara vrua voda koja poprima egzotine
mirise i boje, tono doziranje mlijeka i eera kako bi mjeavina poprimila optimalnu punou
okusa, leeran razgovor s gospodom iz najviih drutvenih slojeva koja su skoro sav svoj novac
izgubili investiranjem u tuberkulozu pa si ne mogu priutiti ni najesencijalnije ivotne stvari.
Kao to je aj. Ili kava. Zato ni ne pomiljajte na to da..."
Imogawa se odlui ukljuiti: "Znate, ovo me ba podsjea na kutiju koju sam proli tjedan..."

"Ma koga briga za vae kutije! Dosta nam je vaih poremeenih anegdota!" Gospodin Viler je
uno prekinuo gospodina Imogawu ne gledajui direktno u njega. Imogawa, prema svemu
sudei, nije bio jako uzrujan zbog toga. Ili uope. Ipak, izgledao je kao da je iznimno odluan da
iznese svoje misli na otvoreno.

"Zahtijevam da nam se odmah donese alica aja. Ili kave. Barem meni. Treba mi neto da se
oporavim od ovoga barbarstva kojem sam cijelu veer podvrgnut," ree odrjeito gospodin Viler.

"Znate, pijenje aja," nastavi mirno gospodin Entioh, "uistinu nije nimalo bezazlena stvar. Kao ni
njegovo nepijenje. Ako mi dopustite da objasnim, pokazao bih vam o emu govorim. Uzmimo
kao dobar primjer gospodina Malota ovdje," ree on pokazujui rukom prema Anji Horvat to je
na njeno lice dovelo izraz koji je jasno oslikavao njenu iznenaenost s manjom primjesom
dubokog saaljenja. "Ovaj gospodin cijeloga svog ivota prakticira nepijenje aja. Bez obzira na
okolnosti, on se uvijek drao svoga naela. Pogotovo kada bi obolio. Svakog puta kada bi obolio
od prehlade ili gripe, redovito ne bi pio aj to mu je sigurno pomoglo da bre preboli bolest
nego to bi to inae. Bez obzira to lijenici imali o tome rei."

"Dakle, kutija je bila neto vea od..."

"A ako vam gospodin Malot to nije sam rekao, on je vojnik, kao i ja. I htio on to priznati ili ne,
njegovo nepijenje aja je imalo kobne posljedice za mnoge njegove ratne drugove. Vidim da
gospodin uti pa u ja nastaviti umjesto njega. Vidite, za vrijeme svih bitaka u kojima je on
sudjelovao ljudi bi ginuli upravo zbog toga to on nije pio aj."

"...kutiju trebate savinuti nekoliko puta, ne samo jednom. Znate, to je smijeno, mnogi ljudi
misle..."

"Sjeam onog dana... Ja nisam, naravno, bio tamo, ali se jasno sjeam. Dotini gospodin nije pio
aj taj dan i do veeri smo imali stotinjak mrtvih vojnika, te preko dvjesto ranjenih. Sljedei ga
dan takoer nije pio i opet smo imali gubitke. I tako iz dana u dan. Veza je bila jasna svakom
vojniku u rovovima. Kada on nije pio aj, ljudi su ginuli. Ni mi nismo pili aj, ali to nije imalo
veze s nama. Mi nismo ni znali to je aj. Nitko nije."

"... a s kartonom treba biti vrlo paljiv, jer ako negdje prejako pritisnete..."

"Zato sam mu odluio pristupiti i pitati ga to kani poduzeti glede tog problema. A kada sam ga
upitao, on mi je samo rekao: 'Ne, nemam ibice.' Zamislite si to! Vidim da dotini gospodin uti
pa u ja nastaviti umjesto njega. Ja, naravno, nisam bio tamo, ali se svega sjeam."

"...kada sam ju napokon sloio, nisam bio siguran trebam li pojesti neto kruha, ili moda ak i
ribe..."

"Dolo je do toga da smo ga morali prisiliti da popije aj. Moram odmah naglasiti da je gospodin
Malot, ili bolje rei satnik Malot, bio vrlo kooperativan glede naeg nasilja spram njega. No
postojao je mali problem. Nismo imali aja kojeg bismo mu dali. Zato smo mu odluili dati da
pije mulj. Svi smo se sloili da je to jednako vrijedan nadomjestak. Samo to nismo imali mulja.
Ni kapi. Pa smo mu umjesto toga dali aj."
"... i tada sam krenuo slagati sljedeu kutiju..."

"Ja, naravno, nisam bio tamo, ali se svega sjeam. I znate li to se dogodilo kada je popio aj? Ne
moete ni zamisliti nae iznenaenje. Samo minutu nakon to je popio aj, vojnik nam je dojurio
i rekao nam da mu je umro ujak. I to jo prije njegova roenja. No to nije bio jedini efekt. Nakon
to ga je popio, nije vie poginuo nijedan vojnik u naoj pukovniji. Ne toga dana, naravno, ali
zato nakon zavretka rata. Niti jedan jedini vojnik. Moete li vjerovati? Ja, naravno, nisam bio
tamo, ali se svega sjeam."

"... ali mi je ponestalo kartona pa skoknuo do mesnice gdje su me poeli udno gledati i
insistirati da kupim meso. Zaista je teko pojmiti kakvih sve ljudi ima na ovome svijetu. Ja elim
kupiti karton, a oni meni nude meso. Zaista je teko pojmiti kakvih sve ljudi ima na ovome
svijetu. Na kraju su me izbacili, ali su prije toga bili dovoljno ljubazni da mi ukradu cipele.
Razumljivo je da sam bio zbunjen, to moete shvatiti, zar ne?

Zar ne?

Krenuo sam po karton u sljedeu mesnicu, ali su me tamo uputili stanovitome Henneloru Baxu,
neaku Izidora Baxa. Znate za njega, zar ne? On je onaj nesretnik koji je bio prvi ovjek koji se
utopio u Temzi - etajui Berlinom. Otiao sam do kue toga Hannelora Baxa. Ne moram vam
govoriti kakav je gadan prizor bila zgrada u kojoj je ivio taj ovjek. Ili moda moram? Vi ga
vjerojatno ne poznajete, je li? E pa, fasada je bila gotovo potpuno oguljena, prozori su bili
polomljeni i prljavi, a iz cigli je strilo neto... Ma ustvari nije bitno.

Uglavnom, naao sam njegov stan i stajao pred njegovim vratima dva-tri sata, kako se i spada,
da bih zatim pokucao. Otvorio mi je ovjek odjeven u purpurne dronjke koji nisu bili prani
godinama i plat izvezen zlatnim nitima. Imao je jako kratku kosu - bio je gotovo elav -
neobrijano lice i guste, tamne, upave obrve.

Razumljivo, preao sam odmah na stvar. Poeo sam mu iznositi svoj problem s kartonom u
detalje, ali prije nego sam uspio zavriti, on izvue bode i pokua mi rasjei utrobu! Ne sjeam
se sada vie detalja, no sa sigurnou mogu rei da me nije ubio."

A ja sa alou mogu potvrditi da nije, mislio je gospodin Viler.

"Tada smo nastavili svoj razgovor, ili bolje reeno, ja sam nastavio govoriti dok je on nastavio
buljiti svojim drvenim pogledom u prazan zid. Zbog tog njegovog stanja odsutnosti nisam bio
siguran da li je sluao ono to sam mu govorio o svojem hitnom problemu glede kartona.
Ustvari, bio sam siguran da nije sluao. Pa sam mu nekoliko puta ponovio prije nego to sam
mogao uoiti razumijevanje na njegovom licu. Vjerojatno bih ovdje trebao dodati da me tijekom
naeg 'razgovora' pokuao probosti jo barem pet-est puta. Nakon moga izjanjavanja, poeo
me psovati jer on, kako sam ja razumio, nije imao nikakve veze s bilo kakvim kartonima. Tada je
nastavio govoriti jo neke stvari, ali, da budem iskren, nisam ga puno razumio jer je govorio
prilino nerazumljivo. Zapravo, najvie to sam uspio pohvatati bile su psovke.

Sreom, na kraju smo se ipak nekako sporazumjeli pa mi je on izjadao svoj vlastiti problem. Kad
kaem izjadao, elim rei da je normalno govorio kao do tada... mislim, normalno... ali si je
pritom gurao pod nokte igle koje je izvlaio iz svoga zlatnoga plata. Hannelore je, naime, imao
brata. Nije mi znao rei njegovo ime, ali je bio prilino siguran da ga ima, iako, moram priznati
to odmah, postoji mogunost da je jedna od mnogobrojnih psovki koje je su izale na njegova
usta mogla biti ime njegova brata. Kao to rekoh, bilo ga je jako teko razumjeti. A ni ne moram
posebno istaknuti da me pri tome jo jednom pokuao probosti. Ili moda moram? Jeste li rekli
da ga poznajete ili ne? Ma nije bitno. Ustvari je to bila vie kretnja rezanja nego probadanja, a
ovog puta je bila usmjerena prema mome vratu. Sjeam se da ga je toga puta bilo prilino teko
odbiti jer je, ini se, dobio dodatnu motivaciju od svih onih igala koje si je zabio u prste.
Uglavnom, njegov je jadni brat bio u zatvoru. Tamo je zavrio jer je prethodnoga petka zapalio
dvjestotinjak ivih pudlica na glavnome trgu.

A to je, naravno, doputeno samo srijedom.

Insistirao je da mu pomognem osloboditi brata, ali sam rekao da ne znam kako bih mu ba ja
mogao biti od koristi. Tada je ponovo poeo sa svojim nerazumljivim mumljanjem, ovoga puta
glasnije i popraeno mahanjem noa. Doveden u neugodnu situaciju suosjeanja s nepravednom
sudbinom jadnoga gospodina Hannelorea, ali i suoen sa stiskom s kutijama, predloio sam mu
dogovor. Ponudio sam mu pomo pri oslobaanju njegova brata ako mi on pribavi toliko
potreban karton. Hannelore mi je uz obilje psovki i nekoliko neugodnih aluzija na moju prabaku
koje neu ponavljati sada, nego moda malo kasnije, zaprijetio da e me rasporiti od glave do
pete ako jo jednom spomenem 'taj prokleti karton.' Takoer je zaprijetio da e mi isto napraviti
ako mu ne pomognem osloboditi brata.

Rekao mi je da ga slijedim. Izali smo iz stana i krenuli derutnim i smrdljivim hodnikom


derutne i smrdljive zgrade u kojoj je ivio. Na zidovima je bujala plijesan, a ohari su na njemu
imali uurbanu promenadu. Na ulazu jednog od stanova je stajala ena u poznim ezdesetim
godinama, rekao bih. Nije imala nita na sebi, a stojei na desnoj nozi pokuavala si je odgristi
palac na lijevoj nozi. To joj ba i nije polazilo za rukom s obzirom da, kako sam uoio, nije
raspolagala obiljem zubi. Krenuli smo se sputati stepenicama, kada se Hannelore iznenada, uz
jauk, primio za grudi, posrnuo i strovalio se do dna stepenita pri emu je poprilino zaprljao
svoj zlatni plat.

Priao sam mu da vidim je li iv, to vjerojatno nije bio, kako sam u tome trenutku
pretpostavljao, kada su mi za oko zapele njegove cipele. To su bile moje cipele! Iste one koje su
mi ljubazni ljudi iz mesnice o kojoj sam govorio ukrali. U svom ushienju zbog svoga
pronalaska izuo sam cipele s njega, stavio ih na sebe i otiao zaboravivi na gospodina
Hannelorea Baxa.

Izaao sam iz te grozne zgrade, pozdravljajui svjei zrak koji mi je ulazio u plua i oblake na
nebu koji su stidljivo ustupali svoje mjesto Suncu.

A tada, ne znam zato, vjerojatno je to bio instinkt ili takvo neto, podigao sam pogled prema
zgradi da bih ba u tome trenutku ugledao Hannelorea Baxa kako sa svoga prozora baca strvinu
jelena na mene. Ne sjeam se detalja, ali mislim da sam se uspio izmaknuti u zadnji tren kada je
strvina glasno udarila o tlo, irei val muha i smrada oko sebe.

I da znate, to me ba..."

"Dobro, moemo li mi nastaviti s naim pripremama za ekspediciju? Ako vas time ne


inkomodiram, naravno," prekine profesor gospodina Imogawu. "To je vrlo sloen proces, imamo
mnogo stvari koje moramo proi. Sreivanje takvih detalja traje u najmanju ruku tjednima, pa
zato elim da to dovrimo do jutra. Ovo je prevana ekspedicija da bi se bilo to prepustilo
sluaju."

"Znate," ubaci se gospodin Viler koji je pio aj iz alice koja se odjednom nala u njegovim
rukama, "biste li nam moda mogli rei o emu se radi u toj ekspediciji. Jer osim to smo otkrili
da imate talenta za mrcvarenje ljudi svojim neukusnim blebetanjem, nismo od vas dobili
nikakve korisne informacije."

"Tako je, ekspedicija. Dakle, moramo se prvo pobrinuti za financiranje, a to je..."

Erik Skowesky se obrati gospodinu Vileru: "Znate, mislim da nije u redu da se tako obraate
profesoru. Nema potrebe za takvim rijeima ni za takvim ponaanjem. Mislim da biste se trebali
ispriati!"

Erikovo kuenje gospodina Vilera je oaralo gospodinu Horvat koje se sada jo vie privila uz
njega, a njeno divljenje se moglo jasno oitati u blistanju njenih oiju uperenih prema njenom
ljubljenom. A to nije promaklo gospodinu Vileru u kojem je ljutnja zbog toga jo vie narasla. "Je
li? A ja smatram da je injenica da vi mislite sama po sebi dovoljno dobra vijest da nam svima
digne raspoloenje pa nema razloga za zlovolju pa stoga ni za isprike."

Eriku se smrailo lice nakon ironinog komentara gospodina Vilera. Miii su mu se napeli, zubi
su mu se stisnuli, adrenalin mu je prokolao ilama. Erik je krenuo prema gospodinu Vileru, ali
ga je zaustavio osjeaj Anjine blizine koji je na trenutak zaboravio. Odluio se na bijesno
ignoriranje gospodina Vilera.

Viler je bio neizrecivo zadovoljan zbog reakcije koju je izazvao u Eriku Skoweskom. U tom se
trenu osjeao bolje negoli cijele veeri. I taj osjeaj zadovoljstva bi zasigurno neko vrijeme
potrajao da ga nije prekinula gospoa Vilar snanim udarcem lakta u njegov trbuh. Valovi boli
su proletjeli njegovim tijelom, oduzimajui mu svu snagu, uzmiui mu tlo pod nogama i
izbacujui ga iz ravnotee. Gospodin Viler se sklupao na podu u bolnome gru. Tek se s
velikom mukom podigao na noge kako bi spasio ostatke svoga dostojanstva.

"Dakle," nastavi profesor Vangard, "trokovi ekspedicije e biti znatni. Zato sam odluio da ete
ih u potpunosti snositi vi, gospodine Rimar," ree profesor gledajui gospodina Vilera.

"to?! to ste rekli? Ne dolazi u obzir! I ja se ne zovem-"

"No dobro, onda ete snositi polovicu trokova."

"Ni govora!"

"U redu, etvrtinu trokova."

"Neu ja nita snositi. Prestanite me-"

"Petinu."

"Ne."

"Desetinu."
"NEE!!"

"Znai, snosit ete cjelokupne trokove?"

"to je vama? Rekao sam da neu-"

"Onda biste barem mogli pokriti moje putne trokove, gospodine Rimar."

"Sluajte, ja se ne zovem Rimar. Kao prvo. Kao drugo, ne dam ni novia za neto to uope-"

"S vama je teko pregovarati, gospodine Rimar, ali nema veze. Raunao sam ja i s time pa zato
imam rezervni plan financiranja. Sigurno se svi sjeate sluaja mladoga Engleza Friedricha
Lapontierea koji je prije nekoliko godina objeen u Londonu zbog ubojstva supruge Johna
Easterbrooka, uglednog vojvode ija se obitelj obogatila na proizvodnji olovnih cijevi za
mlaenje robova."

"Ma hoete li vi mene-"

"Motiv njegova zloina bilo je obeanje gospoe Easterbrook da e mu dodijeliti komadi zemlje
na kojem bi on sagradio svoje ivotno djelo - stakleni katapult za lansiranje loe pripremljenih
prepelica. To obeanje nije ispunila to je mladom Friedrichu bio dovoljan razlog da ju na smrt
pretue smrznutom prepelicom. A ona je to obeanje dala samo zato da naljuti svoga ljubavnika,
odnosno da ga natjera da misli kako ima vezu s jo jednim mukarcem. Taj ljubavnik se zvao
Marion Allweather i s vojvotkinjom Easterbrook je imao vezu samo da bi iz nje izvukao novac.
Ne za sebe, nego za svog efa, doktora Stevena Rothchildea, potpredsjednika Londonskog
prirodoslovnog drutva koji je od toga drutva dobio jednoglasnu potporu da raznese Mjesec. U
isto znanstvene svrhe, razumije se. No problem je bio u novcu. Iako je drutvo bilo oduevljeno
njegovim projektom, za njega mu je dalo samo 38 rupija, a trebalo mu je barem dvostruko vie.

Moram iskreno rei da, iako sam i ja bio u potpunosti za taj projekt, nisam ba puno vjerovao u
njegov uspjeh. Mislim, nije problem prikupiti dovoljno eksploziva da bi se raznio Mjesec, ali
prenijeti eksploziv do samog Mjeseca... to je bio prevelik zalogaj, ak i za njega, uz duno
potovanje prema cijenjenom i nadasve nadarenom doktoru.

Uglavnom, Allweather je nakon tragine smrti vojvotkinje uspio doi u posjed zemlje koju je
obeala mladome Friedrichu, prodao ju i stavio sav novac u fond za projekt doktora
Rothchildea. Na alost, prekasno. Previe je vremena prolo i cijela stvar je obustavljena. Poetna
sredstva su potroena na lijeenje Rothchildeovog sifilisa i to vrlo brzo. Allweaterova uplaena
sredstva su bila znatna, ali nedovoljna. Trebalo je jo novaca, a potpora projektu je s vremenom
splasnula. No Allweather nije odustajao i uspio je nagovoriti doktora da se upute u Gornji dom
lobirati za svoj poduhvat.

To je bila tragina greka.

Kako je doktor Rothchilde uspio zaraziti itavi Gornji dom i okolna naselja sifilisom u samo
jednom danu, ne elim uope znati. Znam samo da veina ljudi nije preivjela zarazu i da su
doktor i njegov pomonik zbog toga osueni na smrt. I to je bilo prvi puta u engleskoj povijesti
da su se za pogubljenje istodobno koristili i vjeala i lomaa. I prvi puta da su na sajmu koji se
organizirao uz pogubljenje Englezi prodavali svoju djecu s popustom od ak pedeset posto.
E, a sada se svi vi pitate kakve to ima veze s financiranjem nae ekspedicije, zar ne?"

Gospodin Viler odgovori: "Ne, pitamo se kako da vam-"

"Dakle," nastavi profesor, "onaj fond u koji je uplatio novac sada ve pokojni Marion
Allweather... ispalo je da za njega znao jo samo jedan njegov prijatelj Danny Berryfield. On mi
je postojanje fonda razotkrio u stanju totalnoga pijanstva u koje sam ga doveo nakon to klasine
metode muenja nisu dale rezultata. Mladi gospodin je, na alost, izgubio ivot nesretnim
sluajem kada si je pukom nepanjom pri brijanju zabio dva koplja u lea. A poto bi bila jo
vea tragedija da taj novac propadne, prisvojio sam ga u ime znanosti. Novac u njemu nije bio
dovoljan za projekt doktora Rothchildea, ali je vie nego dovoljan za moj. Dakle, novac nee biti
problem. Ne znam zato ste uope morali nainjati tu temu, gospodine Rimar!"

Gospodin Viler je izgubio svaku volju za razgovorom.

U podrumu profesora Vangarda se meu prisutnima toliko energije i koncentracije troilo na


sluanje velianstvenog izlaganja genijalnog profesora i ignoriranje gospodina Imogawe da
nitko nije primijetio da gospodin Tizl vie nije prisutan.

Drugi dio
Vrelo racionalnosti

Isme Iphis je stajao u mraku uske, vlane uliice koja se spajala s velikom Ulicom indiskretnih
velikana. Ve neko vrijeme stoji na tome nimalo gostoljubivome mjestu pa su mu prsti na
nogama ve prilino promrzli. Ledena vlaga koja mu je ulazila u plua mu je bila sigurno
jamstvo da e sljedee tjedne provesti u krevetu, ako nae koji, iskaljavajui krv i proklinjui
policiju koja je ba ovu no odabrala za napadaj marljivosti.

Ve satima eka da se neuobiajeno este patrole prorijede kako bi on mogao krenuti na posao.
"Kruh ne pada s neba," znala je govoriti njegova majka. "Zato digni dupe i nai mi neto za jesti
prije nego to ti ovaj no zabijem i u drugi dlan," znala je takoer govoriti njegova majka. Bila je
prilino autoritativna i agresivna. Ponekad je znala i pokazivati njenost i toplinu. Nikada u
njegovoj prisutnosti, ali je znala. No nauila ga je mnogo o ivotu, prije svega kako varati ljude i
krasti ih na najbri mogui nain pa joj je morao priznati da bez nje ne bi bio gdje je sada.

Isme Iphis je mrzio svoju majku umjerenom estinom.

Isme se prisjeao kako mu je bilo dobro prethodni tjedan. Sjedio je u udobnoj fotelji na
trokutastoj platformi koja je plutala na puini oceana. Ispred njega se nalazio stol s obiljem hrane
i pia. Bilo je tu govedine, svinjeih noica, pileih i pureih krilaca, knedli s ueerenim
marelicama, groa i treanja, krumpira s vrhnjem, unke i sira na svjee peenom kruhu, njoka
s egzotinim povrem i okruglica od magareeg mesa. Ovo zadnje mu se ba nije svidjelo, ali sve
u svemu, bilo je to nezaboravno iskustvo.

S lijeve strane njegove fotelje je stajao medvjed. Grizli, ako je dobro procijenio. to vjerojatno
nije. Medvjed bi ga s vremena na vrijeme upitao ima li sve to treba, da li mu je udobno, da li
mu moe jo neto donijeti i slino, no njegova su kontinuirana pitanja uglavnom bila usmjerena
prema Ismeovim higijenskim i spolnim navikama.

Medvjed se zvao Aldo. Bio je najmlai od troje brae koje je napustila majka kada su jo bili jako
mladi. Razlog tome je navodno bio konj koji je ivio na farmi obitelji hemofiliara koja se
nalazila u blizini njihove jazbine. Taj konj je irio lane glasine o promiskuitetu Aldove majke,
ne tedei falsificirane, gnjusne detalje i sve to diljem cijele pokrajine u kojoj su ivjeli. Aldova
majka je to, naravno, sve izvela pred sud kako bi dobila zadovoljtinu i novanu kompenzaciju.
Obitelj hemofiliara kojima je pripadao taj konj nisu zaista bili hemofiliari nego su to izmislili u
trenutku kada je trebalo opravdati tetu na kuama oblinjeg sela, a koja je nastala njihovim
omiljenim portom - bacanjem ovaca u dalj. Uglavnom, vano je znati da su bili krti i da e
uiniti sve - ali ba sve - kako bi izbjegli plaanje... pa... bilo ega. I zato su, kako bi izbjegli
plaanje odtete zbog mogueg gubitka parnice, odrubili glavu konju zla jezika i stavili
impresionistiku sliku medvjeeg uha kraj tijela kako bi svi mislili da je Aldova majka ubojica.
Zato se ona dala u bijeg ostavivi za sobom tri bespomona medvjedia.

Ustvari ju nitko i nije gonio jer su policija i sudstvo bili iznimno inertni i reagirali samo na
pozive obitelji s jedne druge farme koja je takoer glumila da pati od hemofilije, ali se ona htjela
rijeiti svojih derita pa je na ovaj nain dobila dobar izgovor.

Aldo je bio jako tuan bez svoje majke, ali su mu njegova braa pruila utjehu prodavi ga
lokalnom preprodavau stoke i uloivi novac u poduzee koje proizvodilo drvene imitacije
slonovskih kljova intenzivnim promatranjem stabala u nadi da e ona sama proizvesti kljove jer,
kako su vlasnici poduzea razmiljali, stablo e sigurno proizvesti drvenu kljovu jer to ima vie
smisla za njega nego, na primjer, trati maraton, izumiti parni stroj ili pisati opsene studije o
socioekonomskom ustroju britanskih kolonija.

Trgovac stokom je bio prilino dobar prema Aldu i postao mu neto poput oca. Financirao je
Aldovo kolovanje, a Aldo mu je uzvratio tako to mu je svojim znanjem unaprijedio poslovanje.
Vodio mu je knjige, utajivao poreze, ak mu je i pomagao pri klanju stoke koje su kasnije
prodavali kao ivu po oblinjim selima i gradiima.

Kada je Aldo ve odrastao, njegovog skrbnika je ugrizla krava nakon ega je teko obolio i
eksplodirao. Aldo se ponovo naao tuen i sam. No ovaj put nije oajavao nego se odvaio i
krenuo na put oko svijeta. Obilazio je sve velike svjetske gradove, pohaao njihova sveuilita i
postepeno se uzdizao u akademskoj zajednici. Postao je vrlo ugledni strunjak za ekonomsko i
medicinsko pravo, napisavi nekoliko knjiga i odravi mnoga predavanja na mnogo tema,
meu ostalim, i na temu utjecaja reproduktivnog sustava jazavaca u tranzitu kroz Arktik na
fiskalnu politiku i unutranje rezerve zemalja s visokim proraunskim deficitom, kao i na temu
parnienja na iznimno maloj livadi.

Ovaj ivotopis je Isme morao pomno sluati iako nije medvjedu nije postavio nikakvo pitanje i
iako ga tijekom cijelog izlaganja preklinjao da prestane. Nakon toga mu je medvjed rekao da
moe slobodno jesti i piti, ali da e mu za to vrijeme postavljati neka pitanja.

A kada je sve saznao o Ismeovim higijenskim i spolnim navikama, poeo je postavljati neugodna
pitanja.

"Znate," ree Aldo, "primijetio sam da nosite cipele."


"Da," odgovori Isme.

"Molim?"

"Rekao sam da."

"to da?"

"Da... nosim cipele."

"E da, to sam i ja rekao. inite li to esto?"

"to?"

"Nosite cipele."

"Pa... prilino esto. Kada sam vani uvijek ih nosim, ali kada doem kui obino ih skinem."

"Zato?"

"to zato? Zato ih nosim vani ili zato ih skidam kod kue?"

"Ne, zato idete kui?"

"Zato idete kui?!"

"Ne, zato vi idete kui?"

"Pa," procijedi Isme kroz gustu mreu nametnute mu zbunjenosti, "idem kui jer... jer tamo
ivim. To je moj dom."

"Zanimljivo," ree Aldo piui obilato u svoju knjiicu.

"A tamo," nastavi Aldo, "doma, imate li jo cipela?"

"Jo? Paa... ne. Ovo mi je jedini par. Ja sam vam prilino siromaan."

"Dakle, vi vjerujete u povezanost svojih cipela i svojega siromatva?"

Isme nije znao tono kako bi odgovorio na to. U svojoj posvemanjoj nesposobnosti da se nosi sa
situacijom, kroz glavu su mu poeli prolaziti slonovi koji na svojim leima nose trgovine
probuenim amforama koje na vratima imaju natpis "TRGOVINA NAMIRNICAMA," a uz
slonove hodaju razjareni tigrovi koji su propustili podnevnu rasprodaju jer su se predugo
zadrali jedenjem ljudi iz sela koji su bili previe ustrajni u tome da ne budu pojedeni, a da
zaista ne budu pojedeni.

"Ne razumijem pitanje."

"Hou rei, je li za vas siromatvo manifestacija kvantitete cipela ili je siromatvo - za vas -
predispozicija za odreivanje broja cipela, ili ak za posjedovanje, odnosno neposjedovanje
cipela uope?"

"Uope?"
"Da, zanima me postoji li neko univerzalno pravilo, formula, da tako kaem, koja definira
korelaciju izmeu tog, kako ste ga nazvali, siromatva i broja cipela. Rekli ste sada, na primjer,
da posjedujete par. Bi li za vas bila znaajna razlika da imate samo jednu cipelu? Ili tri? Ili etiri?
I da li je ta korelacija univerzalna ili postoji jo jedna koja neovisno o ovoj prvoj koju sam
spomenuo biva definirana kao jedna apstraktna osnova iz koje e tek proizai razliita podruja
kvantificiranja. Jer sada kada razmislim, tu osim vaih cipela mogu ui i razliite druge stvari.
Na primjer, vaa koulja."

"Koulja?"

"Tako je. Ako definiramo pravilo..."

"Dosta! Tko je bogat, ima puno. Tko je siromaan, ima malo ili nita. I kraj prie."

"Tako. A da li je to ope prihvaeno uvjerenje?"

"To nije uvjerenje, to je injenica."

"Dakle, postoji ope prihvaeno uvjerenje u istinitost te injenice?"

"Da... da... to je prilino nairoko prihvaeno. Da."

"Zanimljivo," ree Aldo piui ponovo svoja zapaanja u svoju misterioznu knjiicu. "Recite,
plaate li vi porez?"

"Molim?!"

"Porez. Plaate li ga?"

"Zato? Koga to zanima?"

"Molim? Nikoga. Uvjeravam vas da je ovo potpuno neovisno istraivanje."

"Aha. Dobro."

"Onda?"

"to?"

"Plaate li porez?"

"Paaa... ne. Ne plaam porez jer nemam nikakve stalne prihode."

"Shvaam." Aldo to detaljno pribiljei. "A kada biste imali stalne prihode, biste li tada plaali
porez?"

Isme dobro razmisli o tome iako je ve znao odgovor. "Ne. Ne, ne bih."

Aldo kimne dubokoumno svojom medvjeom glavom i napravi jo jednu biljeku. "Kada biste
se ipak odluili plaati porez, bi li va porez, po vaoj procjeni, bio sferolik?"

"Sfero... lik?"
"Da."

Isme je sumnjao da je to bio jo jedan pokuaj da ga se zbuni. Shvatio je da e biti najbolje ako
djeluje inteligentno i samouvjereno u svome odgovoru. "Em... ne." Nije uspjelo.

"Tako. Recite mi, jeste li ikada jahali konja?"

"Konja?"

"Da."

"Zapravo jesam."

"A zato?"

"Zato... sam... jahao konja?"

"Tako je."

"Zato to... sam morao... hou rei... konje sam koristio kako bih doao do odreenih mjesta bre.
Da, kao transportno sredstvo." Isme je osjeao kao da je uhvatio korak.

"Zato?"

Osjeaj je odmah nestao. "Zato... to?"

"Zato ste morali doi do odreenih mjesta? Ne bi li bilo mnogo uinkovitije ostati tamo gdje
jeste?"

"Uinkovitije?"

"Tako je."

"Pa.. ne bi... ovaj, ja... mislim... ne bi."

"Zato?"

"Zato?! Zato to neete ostati siti stajanjem na jednome mjestu, eto zato!!" odgovori srdito
Isme.

"Zanimljivo. A recite mi, idete jo uvijek do drugih mjesta?"

"Ne, ne idem. Nisam vie mlad kao neko. Mislim, nisam star, ali..."

"A kada biste bili mladi i kada biste ili na druga mjesta, biste li onda bili spremni plaati
porez?"

Isme u oaju proguta mesnu okruglicu u jednome zalogaju.

I tako je to ilo jo satima. Aldo je Ismea iscrpljivao svojim minucioznim ispitivanjem, a Isme je
svoje snage obnavljao besramnim trpanjem hrane u sebe bez pretjeranog vakanja.
Da, to je bila prava stvar, mislio je Isme stojei u mraku i hladnoi, ekajui svoj trenutak koji je
bio sve blii. Ako se izuzme medvjed, za Ismea je to bio dobar posao. Naravno, Isme nije bio
glup. Uzeo je u obzir i sasvim realnu mogunost da je to sve sanjao. Ali ak i da je, to ne bi
umanjivalo njegov uspjeh. Bio bi lud kada bi pomislio da to nije bio dobro obavljen posao, ak i
ako ga je sanjao. A on nije lud. Ubio svakoga tko bi mu rekao da je lud. ak i svoju majku.
Pogotovo svoju majku. ak i kada mu ne bi rekla da je lud.

Isme Iphis nije lud.

Izgleda da se promet znaajno smanjio. Policija je vjerojatno izgubila volju glumiti brigu za
snobove ove ugledne etvrti, njihovu snobovsku imovinu i njihove snobovske kune ljubimce
uzgojene u gospodskim tvornicama ljubimaca, u posebnim viktorijanskim ormarima poduprtih
ciglama izraenih od gline s dna Tihog oceana i krvi barbarskog plemena koje je u osmome
stoljeu haralo Europom oko mjesec dana koje se, nakon to im je to dojadilo, razilo i osnovalo
neovisne manufakture specijalizirane za proizvodnju staklenih maeva, haljina od blata, lanaca
od koprive i slinih stvari. Sada e moi slobodnije etati ulicom kao poten ovjek i u miru
provaljivati u gospodske kue.

Isme je poeo polako i nenametljivo koraati Ulicom indiskretnih velikana. Iako ga odjea koju je
Isme imao na sebi ne bi dobro uklopila u etvrt ovoga tipa, ogrta i cilindar koje je ukrao prije
nekoliko tjedana bi trebali biti dovoljno dobra kamuflaa u sluaju da se jo koji policajac nae
na putu. Usto je imao i improvizirani tap pa se izdaleka doimao kao plemi. Jo je k tome i
imitirao pogrbljeni hod starca za to je znao da je vrlo popularan nain kretanja meu
gospodstvom, ak i meu mlaima. Tako ti bogati gadovi hodaju. Kao da su iscrpljeni zbog svoga
dugogodinjeg, mukotrpnog sjedenja i zapovijedanja svojim robovima! Uz maglu koja je sve vie jaala,
Ismeov noni poduhvat je stajao na prilino sigurnim nogama.

Na trenutak se lecnuo zbog zvuka koji mu je iz magle dolazio ususret. Odahnuo je kada je
odjednom pred njegovim nogama izronila siva, tigrasta maka koja je veselo cupkala ulicom.
Vjerojatno je traila neto za jesti. Suosjeao je s njom. Tim vie to je znao da ako ju ujutro vidi
neka od finih gospoica iz ovoga finog susjedstva i elegantno vrisne zbog naruene joj
komotnosti, da e se redarstvenici kao tisuu lokomotiva obruiti na jadnu macu, prebiti ju na
smrt i vjerojatno prodati pod govedinu jadnoj sirotinji koja je od oaja i gladi spremna na sve -
ak i na to da ju oderu za ono malo to ima pokvareni policajci koji su toliko glupi da misle da
mogu crknutu maketinu prodati kao da je to najbolja junetina.

Suosjeao je s malom macom. Njena sudbina je bila jednako neizvjesna... ili izvjesna... kao
njegova. To ga je podsjetilo na sve glasnije kruljenje u njegovom predugo praznom elucu. Isme
Iphis je ubrzao korak.

Bilo se teko odluiti. Sve su kue izgledale jednako primamljivo, ili tonije reeno, jednako
neprimamljivo. U veini su svjetla bila pogaena. No Isme je znao da je to varljivo. Bilo mu je
poznato da ima latentno paranoinih bogataa koji bdiju cijele noi u mraku sa samaricom u
ruci, u strahu da bi ih, ako zaspu, mogli u snu ubiti neaci visokomotivirani da to prije ponu
troiti svoje nasljedstvo, muevi nezadovoljni nonim aktivnostima svojih ena, trgovci
namjetajem koji ele potajno podvaliti koji ormari ili stoli kako bi ih kasnije pokuali naplatiti,
pa ak i vjeverice koje se osjeaju zapostavljenima u nepravednom kastijskom sustavu koje nam
dananje okrutno drutvo namee (uz to je vano znati da vjeverice to promatraju u relacijama
jednog lijepog, sonog ira).
Ne. Treba traiti kue s upaljenim svjetlima. Amater to ne bi znao. Ali Isme je ve mnogo toga
prevalio preko lea.

Isme Iphis nije lud.

A ni glup. I na ovaj nain e biti vee anse da bude uhvaen, ali manje da bude ubijen. Iako u
nekim izoliranim sluajevima izmeu to dvoje i nema velike razlike.

Kue su sve manje-vie bile iste. Sve su bile spojene i inile dva dugaka, paralelna stambena
bloka koji se pruao dalje nego bilo koja druga ulica u gradu. Nita udno. Bila je to i najbogatija
ulica. Zato je bila tako primamljiva. I opasna. Nijedan treerazredni lopov koji barem nasluuje
da je zaista treerazredni lopov se ne bi odvaio na pljaku u ovom dijelu grada jer je bio
najbolje uvan, a kazne za one koje ovdje prekre zakon, u to se rauna i meu ostalim udno
hodanje u neprikladnom dijelu dana, srodstvo s ljudima koji zarauju za ivot te prekomjerno
gledanje ptica, bile su rigorozne, a njeni sprovoditelji neumoljivi i vrlo esto, iako ne uvijek,
umjereno ubojiti i iznimno loih manira. Zato nitko ni ne oekuje da bi netko uope pokuao
ovdje provoditi svoja nedjela. Osim noas. Noas je policija bila neuobiajeno aktivna. Isme nije
znao o emu se tu radilo. Bio je zabrinut zbog toga.

No doao je ovako daleko i ne smije sada odustati.

Razmislio je jo malo o tome.

Ne, ne smije odustati.

Znao je ve prije za spojenost ovih kua i svojevremeno je pomislio da bi to mogla biti vana
taktika prednost. Na primjer, mogao se kriomice prebacivati direktno iz jedne u drugu kuu.
No ta je nada ubrzo rasprena jer je sreo stanovitog gospodina Emmesa. Njegov brati je takoer
pokuao opljakati jednu od ovih kua i to u uvjerenju da su spojene. Pljaka je bila uspjena i on
je ostao neotkriven. U kljunom dijelu akcije je krenuo u susjednu kuu koja je tada bila prazna.
Na svoju alost je otkrio da kue dijeli debeli betonski zid. Nije ba jasno zato se umjesto da ode
onako kako je i uao, unato komplikacijama u provedbi plana, pokuao udaranjem glave o
pregradni zid probiti na drugu stranu. Pljaka je ostala nerijeena cijela tri tjedna sve dok nisu
nali tijelo bratia gospodina Emmesa na tavanu kako lei razbijene glave kraj krvavog i
neznatno ogrebenog zida. Vjerojatno ga ni ne bi nali da se ulicom nije poeo iriti smrad trulei
koji kvario apetit gospodstvu kada je pokuavalo prodirati svoje gargantuanski skupe doruke.

Isme je ustvari imao sree to je naletio na gospodina Emmesa koji je velikoduno podijelio svoje
informacije s njim. Istina, Isme se morao prilino namuiti da izvue sve te injenice iz
gospodina Emmesa jer se ovaj tijekom cijeloga razgovora pokuao udaranjem glave o zid probiti
u svoju kupaonicu iako je nekoliko centimetara od sebe imao vrlo praktina vrata. Isme je
mogao tada bolje planirati svoju pljaku.

Dok je hodao, razmiljao je i kako je mogao i bolje isplanirati ovu stvar. Ustvari, kada je bolje
razmislio, njegov plan se sastojao od standardne provali-ukradi-eventualno-ubij-bjei-ne-dijeli-
s-nikime sheme. To nije ni udo jer kada se danas probudio, nije imao nikakvu namjeru provesti
veer u ovoj ulici, ili ak u ovome dijelu grada. Naime, Isme je ve neko vrijeme namjeravao
opljakati malog prodavaa novina koji se svako jutro derao pred njegovom zgradom. Ope je
poznato da ti malci zgru ogromno bogatstvo prodajom novina. Isme je barem bio prilino
siguran da se to odnosi na njih. Ili na prosjake. A zato bi to derite imalo svu tu lovu samo za
sebe? Uz to, klinac je bio ruan. A Isme je mrzio runu djecu. Jo vie od njih je mrzio lijepu
djecu. Jo vie od njih je mrzio runu djecu. A jo vie od njih je mrzio svoju majku. I nalivpera.

Ve je u nekoliko navrata pokuao opljakati malca, ali svaki put kada bi mu se ve dovoljno
pribliio da ga iamara do nesvijesti, na nekakav misteriozan nain bi se pojavila snana bol u
odreenom dijelu njegova tijela, nerijetko glave, pogled bi mu se jo misterioznije zacrnio, i
sljedee ega bi bio svjestan jest strop prepun plijesni, ohara, liinki uvoznih kukaca i kolonija
nekih jo neotkrivenih vrsta koji je imao nesreu biti dio gradske bolnice koja je opet imala
nesreu primati ljude poput Ismea. Zanimljivo, svaki put bi se probudio u trenutku kada bi mu
iznimno dlakava sestra pokuala ubrizgati veliku dozu laudanuma u trbunu upljinu po
nalogu glavnog doktora koji je elio osloboditi krevete za ljude koji u bolnicu dou s neto vie
novaca i daleko manje smrada nego... pa... na primjer, Isme. Isme je imao razumijevanja za to.
Zato je pri zadnjem boravku u bolnici obzirno opalio sestru po glavi svojom cipelom dok mu je
noga jo bila u njoj i njenou zahvalna ovjeka proveo no kroz vrat glavnoga doktora. I od
tada je Isme u bijegu.

Ne. Ne, to nije tono. Isme je u bijegu ve neko vrijeme. Godinama moda. Ne moe se tono
sjetiti zbog ega, ali je siguran da to sigurno ima veze s nesposobnou drutva da prihvati
njegov kreativni poduzetniki duh.

I jo je o neemu razmiljao dok je hodao ulicom. Ovo mjesto mu se inilo jako poznatim. Nije
znao zato.

Naiao je na jako lijepu kuu. Sve su bile sline, dakako, ali ova je bila posebno lijepa. Koliko je
mogao razabrati, a u mraku i magli nije mogao vidjeti nita, bila je obojena u duboko grimiznu
boju. Svjetla su bila upaljena, to ju je inilo prigodnim kandidatom za provalu. Isme se skoro
bio odluio upasti u ba tu kuu kad mu je za oko zapela ona odmah do nje.

Bila je grozna. Boja oguljena, fasada unitena, na svakih nekoliko metara je nedostajao komad
zida. Uz mnogo truda, rada i boje kua bi se mogla proglasiti oronulom. Zaudo, sva su svijetla
u njoj bila popaljena. Da nisu, Isme bi ju proglasio davno naputenom kuom. Ali ovako...
Ustvari, sve je upuivalo na to da se radi o vrlo nemarnom vlasniku. Ili vlasnicima. to bi njemu
moglo biti idealno. No imaju li vlasnici ovakve rugobe uope neto to vrijedi ukrasti?

Sigurno imaju. To su sigurno krci koji uvaju zlato pod krevetom u krinji okovanoj lancima
zajedno s biljenicom u kojoj vode evidenciju o ljudima koji imaju manje novaca od njih. Ismeu
se omastio brk.

Odluio je provaliti u ba tu kuu.

Odjednom mu se iz utrobe javi osjeaj snane odbojnosti prema tome mjestu. Nije razumio
zato. Istodobno mu se niz kraljenicu penjao osjeaj radosti zbog same ideje o ulasku u kuu. Ni
to nije razumio. Isme Iphis se naao u jednom zapetljanom emocionalnom stanju kakvo ga je u
ivotu zadesilo moda dva-tri puta. Kovitlac zbunjenosti se kretao njegovim mozgom traei
zidove sigurnosti o koje bi se mogao raspriti.

Nita. Isme je ukoeno stajao na mjestu i neuspjeno kontemplirao o svojim sljedeim potezima.

Tada mu kroz glavu prou dva konjanika na konjima kojima umjesto dlake raste trava.
A tada aa vode s neuobiajeno neuljudnim dimnjaarom na dnu.

Dvije sestre s tornadima umjesto kosom igraju belu i obje gube.

Patka laje na psa.

Iz tame se probije stravian krik i raspori zrak. Isme se trgne. To je bilo dovoljno. O emu sam
ono razmiljao? Nije bitno. Isme Iphis ulazi.

Priao je vratima ograde. Hru je bilo teko ne primijetiti. Nije smio riskirati otvaranjem vrata.
Bio je siguran da bi kripa bila tako glasna da bi se pokojnici na groblju na drugom kraju grada
digli iz grobova i poeli gradskim vlastima pisati otro prosvjedno pismo koje bi sigurno
sadravalo rijei poput "eklatantno," "indiskrecija" ili moda ak "lemur."

Primio je vrsto objema rukama ogradu i molei se da se ograda ne urui, ili da to barem ne
uini preglasno, odgurne se s obje noge od tla i zavitla svoje tijelo na dvorite oronule kue.

Skok je bio gotovo savren. Isme je pogledao od kuda to dolazi bol. Razderao si je nogu iznad
koljena na iljku ograde. Nita strano, Isme Iphis je ve prije imao otrovanje krvi pa nije umro.
Kao ni njegova majka. Prokletnica.

Rana je dola jako blizu njegove stare i jo uvijek bolne ozljede. Ova ozljeda ga je vratila na
trenutak u prolost. Jo se uvijek sjeao onog prokletog starkelje i njegovog prokletog pitolja.
Hladnokrvno mu je ispalio metak u nogu kao da to radi svaki dan. A samo mu je pokuao
prodati nalivpero. Dobro, dva nalivpera. Ali najvie je krivio sebe. Trgovina nalivperima! Koje li
glupe ideje. to mu je tada samo bilo? Trebao se drati trgovine robljem. Ali ni to vie nije to je
nekada bilo. Robove mora skupo platiti da bi ih onda jedva jedvice prodao i to po cijeni od koje
se gotovo nita i ne zaradi. A u meuvremenu mora drati glupe robove koji stalno jadikuju i
stalno neto ele: hranu, vodu, slobodu i sline gluposti. Ne, nisu robovi to su nekad bili.

Ogledao se oko sebe. Nikakve vidljive reakcije iz okoline. Odlino. Njegovo napredovanje nije
opaeno. Pogledao je prema dvoritu. Staza koja je vodila do onoga to nalikuje na ulazna vrata
bila je od izlizanih kamenih blokova i prekrivena liem, borovim iglicama, travom, zahralim
priborom za jelo iz vjerojatno nekih boljih vremena i raznim drugim smeem.

Ostatak dvorita nije puno otkrivao. Trava je sezala gotovo do koljena, a grmlje je sezalo u
visine. Uzeo je u obzir i mogunost da to nisu grmovi nego iznimno veliki korov. No ova
dungla je uz kombinaciju magle i neumoljive tame irila jezu na koju nije bio imun ni okorjeli
pustolov poput Ismea.

Krenuo je puteljkom prema glavnom ulazu. Nee traiti sporedni ulaz. Jo bi mu nedostajalo da
ga napadne kakva divlja zvijer koja vreba u ovoj divljini. Osim toga, samo amateri ulaze na
sporedni ulaz. I luaci.

A Isme Iphis nije lud.

Oprezno je koraao. Nije htio ispustiti ni najmanji zvuk. Naalost, i to se izjalovilo. Jer odjednom
sa svoje desne strane spazi ovjeka koji stoji meu granjem. Isme uvjerljivo vrisne. Otkriven sam!
Otkriven sam! Isme posegnu u dep za orujem. Gdje je, gdje je?
Nije trebao oruje. Vrlo je brzo shvatio da ga ovjek meu granjem ne doivljava. A to nije bilo
ono neobino na njemu. Neto je petljao po glavi svojom desnom rukom. Isme se malo
primaknuo. ovjek si je bez ikakve sumnje arao po elu votanom bojicom. Crvenom, koliko je
mogao vidjeti u mraku. Jo mu je malo priao.

Nije arao. Pisao je.

Isme je pokuao, iako mu je zdrav razum govorio da to nikako ne ini, proitati to mu to pie
na elu. Bila su to velika slova i pisalo... je... T... I... Z... L.

To mu nije nita znailo. A uostalom, to to njega briga? Nije se mogao zamarati takvim
glupostima dok radi. S druge strane, taj ga ovjek vidio. Recimo. Da odustane? Potrai neku
drugu kuu? A zato? Koliko je on znao, mogao bi u dvoritu svake kue pronai luaka koji si
pie po elu. Ili jo gore, po nekom drugom dijelu tijela. Moda je to ovdanji obiaj. Sigurno jest.
Isme je nastavio prema ulazu.

Ulazna vrata nisu bila to je oekivao. Bilo ih je ak dvoje. Trebala mu je minuta razmiljanja o
golubu koji je juer popodne napao enu s krumpirima da shvati kako su to samo jedna vrata s
jo jednim vratima nadomak prvih poloenima na zid. Vjerojatno jo jedan lokalni obiaj. Nelagoda
u Ismeu je rasla.

Priao je vratima. Zakaio je svoj tap za svoj kamuflani ogrta. Kleknuo je kako bi mogao bolje
prouiti bravu. Izgledala je kao normalna brava. Zaudio se nad tim svojim zakljukom jer
uope nije znao kako izgleda normalna brava. Brava nije samo brava. Postoje stotine stvari koje
se mogu znati o jednoj bravi. Isme nije znao nijednu. Odjednom mu na pamet padne dananji
ruak. Jeo je neto slino ribi u neemu to je unato intenzivnom poricanju vlasnika prozvano
tavernom. Prilog je takoer bila riba, ali ova je izgledala kao daleki srodnik peenog krumpira.
Uz to je imao i krag apsinta koji mu nije ba prijao, uglavnom zato to je u njemu bilo prokleto
malo apsinta, a kriminalno previe vode.

Na suprotnom kraju prostorije sjedio je ovjek obratena lica. Bio je krupan. Zaista krupan. Kao
isklesan iz one vrste stijene koja svakako ima neto protiv toga da bude isklesana. Brada mu je
bila duga, gusta i sijeda. Obrve su mu bile krznate, obilne i ugljeno crne. Pred njime na stolu je
bila pozamana, drvena zdjela preko vrha napunjena grahom. Bio je vru, mogla se jasno vidjeti
para. Jeo je lijevom rukom i iako je imao savreno upotrebljiv hravi pribor, ovaj je svoj grah
grabio ljudskom lubanjom. Ta lubanja je ostavila jak dojam na Ismea. Toliko jak da si je jasno
mogao zamisliti njenog izvornog vlasnika kao mirnog, tihog ovjeka, poljodjelca moda, koji u
kasnu veer sjedi s prijateljima i obitelji na terasi, svirajui lutnju koju je naslijedio od djeda,
pjevajui pjesme o starim narodima i palim junacima, pijuckajui vino i jedui kolae koje je
njegova ena ispekla dan ranije, zadovoljna to je naopala njima svoju djecu i poslala ih u
krevet bez potene veere. On je sigurno bio jako omiljen u iroj zajednici i moda ak uivao
svojevrstan posebni status. Svojoj djeci bi svakodnevno prenosio svoja iskustva, iznosio im svoje
poglede na svijet, ali i govorio to oekuje od njih, od ega je posebno isticao da kada umre da
nikako i ni pod koju cijenu ne dopuste da se u bliskoj ili bilo kojoj drugoj budunosti njegova
glava koristi kao jedai pribor.

Dok je Isme s velikom mukom pokuavao progutati svoj zalogaj, sada se ve iskreno pitajui da
li to to je servirano u tanjuru pred njim barem priblino spada u kategoriju hrane, primijeti da
ga divovski, dlakavi, guta graha promatra. Izgleda da ga je cijelo vrijeme promatrao, samo nije
uspio razabrati oi meu tim umskim obrvama. Zaista, nije skidao pogled s Ismea. Isme,
dodue, nije tome davao previe znaenja jer su mu misli bile uglavnom zaokupljene imitacijom
hrane koja ga je iz sekunde u sekundu sve vie odbijala, ali koju je morao pojesti, to zbog teko
opisive gladi koja mu je bolno izvrtala utrobu, to zbog vlasnika taverne koji i nije najbolje
podnosio kritike na svoje kuhanje, u kojem god obliku one dolazile, i koji je svoj nedostatak
tolerancije na kritiku znao esto izraavati kreativnim vitlanjem kuhinjske sjekire.

Div je skidao pogled s Ismea samo kad bi trpao halapljivo u svoja usta nezamislivo velike
zalogaje graha. I iako bi porcija koja je bila pred njim mogla hraniti jedno sirotite mjesec dana,
grah je vrlo brzo nestao iz njegove zdjele pa je ubrzo div mogao samo jo rukavom obrisati svoju
zaprljanu bradu.

A tada je spremio svoju lubanju u unutranjost svoga kaputa, ustao i krenuo prema Ismeu.

Kretao se elegancijom reumatinog slona, pokreui zrane mase svojom tjelesinom u svim
smjerovima svakim svojim pomakom, otpuhujui prilog s tanjura gostiju. Od svakoga su koraka
zacviljele drvene daske pod njim. Kretao se polako i nemilosrdno prema Ismeovom stolu.

Stao je. Zgrabio je stolac nasuprot Ismea i sjeo uz kripu koja bi se mogla opisati samo kao
oajniko angairanje svih snaga stolice koja nikako nije eljela izgubiti svoju konstituciju,
puknuti i zavriti na smetlitu s mnogim svojim prethodnicama s kojima nije bila u nimalo
dobrim odnosima. Isme nije ni na to reagirao jer je zalogaj kojeg je neposredno stavio u usta stao
na pola puta do njegova trbuha i kao da je oivio i poeo traiti alternativne putove kretanja koji
ne vode nuno do trbuha. Isme je to ponukalo da odmah uzme jo jedan zalogaj jer ga je, na
njegovo vlastito uenje, zanimalo to e taj uiniti.

Div prozbori: "Dobra voda, ha?"

"Molim?"

"Rekoh: Dobra voda. Ha?"

"Kakva voda?"

Div je na to samo poeo prazno zuriti u Ismea. Trajalo je to oko minutu, a onda se ponovo
oglasi: "Poznaje Marka?"

"Marka? Pa, poznajem ih vie. Na kojeg mislite? I tko ste vi uope?"

Div je oklijevao. Doimao se kao da ga je Ismeov odgovor prenapregnuo. "Poznaje Marka?"

"Kojega Marka? Koga vraga hoete od mene?!"

Div je sada bez ikakve sumnje bio zbunjen. Zbunjenost mu je zahvatila lice poput one gadne
vrste ptica koje, kada ne jedu crve i sline gadosti, vole ljudima hvatati lica. Nakon kratkoga
perioda progovori: "Dobra voda, ha?"

Isme je na toj toki razgovora dobio prilino dobru predodbu o tome s kime razgovara i
napustio svaku bojazan da bi razgovor mogao u bilo kojem trenutku poprimiti intelektualne
tonove.
I tako je div jo neko vrijeme zurio u Ismea. Tonije, punih sat vremena. Nakon toga je napokon
ustao, zgrabio jedan od susjednih stolova, pritom razbacujui hranu i ljude koji su ju u tome
trenutku jeli po cijeloj prostoriji, izaao sa stolom van na ulicu i bacio ga na prolazeu koiju.
Pogodio je konja koji je bolno zanjitao i obruio se na tlo, povlaei za sobom konja s kojim je
bio upregnut i, naravno, koiju koja se uz prasak smrvila na kamenom tlu, irei iverje od
kvalitetnog drva po cijeloj ulici, na to je oduevljenje prolaznika obilato izostalo.

Isme je neto kasnije takoer napustio tavernu pun melankolije jer je sa sigurnou utvrdio da
ono to je jeo nije hrana i da kui odlazi gladan i bez novaca.

Kada je doao kui... Aha, brava. Isme je iz svoga kaputa izvadio zamotuljak od moljcima
izgriene peruanske tkanine i rasprostro ga na tlu ispred vrata. Pred njim se ukazao pribor za
provaljivanje bez kojeg bi svaki poteni provalnik bio nula. Ili tako neto. Tako mu je barem
rekao elavac bez uha s majmunom upitne ivosti na ramenu od kojeg je kupio pribor. Odnosno,
nije ga ba doslovce kupio nego se pravio kao da ga eli kupiti da bi se onda pravio
nezainteresirano, da bi onda slijedio elavca u mranu uliicu, da bi ga onda bez imalo izgleda
za uspjeh pokuao opljakati, da bi onda ostao leati dva-tri sata na tlu uliice s bolom u trbuhu
od nekolicine velikodunih udaraca od elavca i njegova majmuna za kojeg se ispostavilo da je
prilino ivahan, da bi onda priekao da netko drugi napadne elavca s vie uspjeha, da bi mu
tada uzeo pribor dok je elavac jo bio onesposobljen i sa zadovoljstvom mu utnuo majmuna za
kojeg se ispostavilo da i nije vie jako ivahan, ali zato ima talijansko dravljanstvo.

Pribor je bio skroman. Sastojao se od etiri eljezna alata koji su oito iza sebe imali nekoliko
vlasnika i jo vie provala o ijim se uspjesima moglo maglovito nagaati samo na temelju mrlja
na alatu koje bi mogle, ali ne i morale biti krv. Prvi je bio neto poput skalpela. Drugi je takoer
bio slian skalpelu, ali se uvijao poput srpa i iz njega su strili jo nekakvi minijaturni iljci. Trei
je bio nekakva vrsta ila koje je takoer imalo siune iljke, samo to su ovdje izlazili iz drka.
Taj e alat pokuavati izbjegavati.

Isme je osjetio iznenadni nalet ponosa zbog posjedovanja ove opreme. Na tren se osjeao jako
nadmono. Nije znao zato. Sljedei trenutak je osjetio svrab u lijevom stopalu. Znao je zato, ali
nije poduzeo nita glede toga.

etvrti alat je bio oraar. Nije bio siguran emu je to sluilo.

Koji odabrati?

Isme se odluio za alat broj jedan. Uzeo je pseudoskalpel i zabio ga u kljuanicu. Zatim ga je
poeo vrtjeti u svim raspoloivim smjerovima kako bi postigao... neto. Isme nije bio siguran da
li vrludanje otrim predmetom po unutranjosti brave vodi nekakvom svrhovitom rezultatu, ali
je znao da to vrludanje mora biti vrhunsko i struno jer inae nee postii ba nikakav rezultat.
Isto tako je znao da ena na drugom katu njegove zgrade krade sapun iz zgrade Drutva za
zatitu ivotinja od vode i prisiljava noem supruga da ju gleda kako ga lascivno guta, ali se
pokuao koncentrirati na provaljivanje.

Isme se ve poeo znojiti. Provaljivanje, kako je zakljuio, nije maji kaalj. A jo nije ni uao u
kuu. Otporna brava, pomisli Isme. S provaljivanjem se zadnji puta tako muio u Singapuru.

Je li ikada bio u Singapuru? Vjerojatno nije.


Kakve to ima veze? Ni njegova majka nikada nije bila u Singapuru, a svejedno je provaljivala u
kue. ak i u dvorce. Nikada nita nije krala, dodue. Samo bi provalila. I oprala prozore.

Svrbi ga rame. Poteno ga je poeao.

Njeno pljakanje je bilo ogranieno na deparenje na sajmitima, varanje slijepaca, iskapanje


grobova i uzimanje hrane iz Ismeovih usta. Jednom mu je dala odrezak za veeru, ali kada ga je
poeo jesti, opalila ga je i dreknula se kako mora platiti to to jede. I to svaki zalogaj posebno.
Isme je na to poeo plakati i uvjeravati ju da nema novaca. Na to bi se ona izvalila na svome
leaju, odmarajui noge na njegovom odresku, i poela pjevati jednu od svojih barskih pjesama
koje su uglavnom govorile ili o velikoj vojsci koja je dobila stotinu bitaka, ali izgubila rat jer su
svi njeni voe pojedeni od neprijateljskog jazavara na spavanju, ili o pijancu koji je imao nonu
moru u kojoj je prestao piti. Njeno pjevanje nije bilo nimalo nalik, na primjer, krenju ume
iznimno otrom britvom ili razbijanju ae u kuici izgraenoj kraj jezera u kojoj njen vlasnik
pokuava razgovarati s komodom kao to je to inio slavni Alisque Mahu Aquitus, slikar iz
malog mjestaca u dravi za koju nitko nije uo, a koja je bila usred graninog spora s dravom
za koju se ulo neto vie, ali francuski mlinar Jacques nije zbog toga brinuo, ve zbog svoje
supruge o kojoj se aputalo da je provela neukusno mnogo vremena u prisutnosti konja koji je
pripadao jednom postolaru koji je imao bratia iji je zapovjednik postrojbe, za vrijeme rata za
kojeg nitko nije uo, naredio svojim vojnicima da mu dobro proue njegove nove izme i daju
mu svoje iskreno miljenje prije nego ih da bievati zbog toga to je prolo podne, a da mu to
nitko nije rekao.

Riba je udarila dno jezera i zabrinula se kako e postaviti nove zavjese s bizonom u kui.

Ugledni bankar planira biti pojeden od strane zabrinjavajue nepismenog lava.

Jato ptica je zabunom krenulo prema istoku i poelo prodavati nekretnine.

to sam ono radio?

Nosio sam majci vodu. Ne.

U vatrogasnoj sam brigadi i pokuavam zapaliti vatrogasno zvono. Ne.

Provaljivanje! Tono.

Ismeu je trebalo oko petnaest minuta znojenja i petljanja po bravi i tri posjekotine na ruci da
primijeti kako su vrata otkljuana i djelomino otvorena.

Osjeao se pomalo glupavo zbog vremena koje je potratio na vrata koja su cijelo vrijeme bila
otkljuana. Nije to prvi put da radi glupe stvari. Ne smeta njemu biti glup, samo da ne bude lud.

Isme Iphis nije lud.

Isme je stajao na pragu otvorenih vrata. Napokon moe ui u kuu. Ali ne eli. Zapravo eli, ali
ne bi smio. Nije da je Ismea naglo zahvatila grinja savjesti. Ne, to nikako. Ni u kom sluaju.

Isme se u sebi poeo zvjerski smijati na tu svoju pomisao.


Ne, Ismeu se vratio onaj osjeaj. Osjeaj istodobne iznimne odbojnosti i neodoljivog privlaenja.
Kao da je znao da ne smije biti ovdje. Da je ovo mjesto loe za njega. Da ga treba izbjegavati kao
to, primjerice, iznimno plaljiv ovjek izbjegava divovsko, dlakavo udovite s otrim
rogovima, ubojitim pandama i zdravim apetitom zatoeno u eljezni kavez zakopan pet metara
pod zemljom na ijem humku sjedi patuljak simpatina izgleda, gadna karaktera i drska pogleda
koji bi trebao sugerirati neto kao: "Donesi mi neko osvjeavajue pie! I komad biskvita! Ili..."

Da, znao je Isme da ne bi smio ui. Svi njegovi instinkti su mu to govorili. Bilo bi krajnje
nerazborito ui. Nije smio nikako, nipoto, ni pod koju cijenu, ni pod kojim uvjetima, ni za ivu
glavu, ni za sva blaga ovoga svijeta ui u tu kuu.

Uao je.

Sada e barem biti na toplome. Hladnoa je ve postajala ubojita. Kada je krenuo u ovaj posao
nije raunao da e mu trebati zimska oprema. Ali neto je bilo udno.

Isme je zatvorio vrata. Unutra je svejedno bilo hladno. Hladnije. Udahnuo je. Izdahnuo. Para mu
je izala na usta kao za najhladnijeg zimskog dana. Ismeovo se tijelo streslo, vie zbog jeze koja
ga je obuzela, a manje zbog hladnoe koja je grijala ovu kuu. Spustio je pogled.

Prema svemu to je Isme ikada znao, ono na emu je stajao trebao je biti sag. Nije izgledao kao
sag. Ako je to ikada bio, vie nije, a ako nikada nije bio, nema namjeru to biti ni u doglednoj
budunosti. Odurno. Saberi se. Trai dragocjenosti.

Nije bilo hodnika niti predsoblja ili hale. Isme je uao direktno izvana u ono to je, prema svemu
sudei, bio dnevni boravak. Kamin je, naravno, bio taman i hladan i zraio samo prainom, a
svjetlost je dolazila od malenih elektrinih svjetiljki ugraenih u zidove. Soba nikako nije
izgledala kao da je loe odravana. Ne, izgledala je kao da ju je uzgajao bez potrebne njege neki
nekonvencionalni botaniar iji su roditelji zasigurno ivjeli po tuim, promoenim, kartonskim
kutijama i svim pravnim sredstvima nijekali svoje ljudsko podrijetlo.

Na prvi pogled se inilo kao da nema niega vrijedna u sobi. Ni na drugi pogled. U oi je, s
druge strane, upadao runi, crvenkasti, koni naslonja. Taj je oito bio jedini jer su ostali
vjerojatno oderani kako bi se napravile jednako privlane zavjese.

Zavjese. Isme im se pribliio kako bi bio siguran. Nisu ga zanimale zavjese. Isme je bio u
potpunosti lien svaka ukusa, ali te su mu zavjese bile jednostavno grozne. I smrdjele su.
Intenzivno su smrdjele. Ponjuio ih je izbliza. Grozno. Takav smrad je zadnji put osjetio kada je
kao mladi luki radnik (nou lopov), istovarivao pedesetak tona crknutih deva s broda koji ih je
prevozio preko Atlantika da bi ih utovario na brod koji e ih prevesti preko Tihog oceana kako
bi na azijskom tritu borovnica bile zamijenjene za pedesetak tona crknutih tvorova koji bi se
trebali na silu prodavati europskim doseljenicima s vrlo velikim eirima kako bi se pak
namaknuo novac za sredstva za potpalu kojima bi se na spavanju zapalili prokletnici koji stalno
i uporno u Aziju alju brodove s raznoraznim strvinama. Ali za oko mu nisu zapele zavjese,
nego zlatni sjaj. Kad se dovoljno pribliio, potvrdio je svoje nade. Prozori su imali zlatni
ornament.

Ali to nije nikako mogao ponijeti sa sobom. Prozor nije imao nita drugo vrijedno, a to bi se
dalo otkinuti ili otpiliti. Zapravo, kada je bolje pogledao, prozor nije imao nita to bi upuivalo
da se dade otvoriti. To mu je iskljuilo jo jedan alternativni put bijega.Kvragu. Isme nije imao
nikakvu namjeru traiti stranji ulaz. Smatrao je da e biti srea ako e onaj na koji je uao jo
biti na svome mjestu kada se bude vraao. Naslonio se na prozor kako bi razmislio o svojim
sljedeim koracima.

Istoga trenutka je zakljuio kako je razmiljanje kontraproduktivno.

Isme je uoio napokon neto to je, ini se, do sada izmicalo njegovim oima. Na suprotnoj strani
sobe, na samom dnu zida, uz pod, bila su mala drvena vrataca, sline boje kao i zidovi. Ismeova
krv je prokolala.

Priao je vratacima, unuo i na temelju iznimno povrnog promatranja zakljuio kako su to -


vrataca. Ormar ugraen u zidu, moda. Imalo je ruku. Isme ju je uhvatio i povukao.

Bio je to zaista ormar. Bio je dubok koliko visok i irok, manje od metra.

Isme pogleda iza ramena. Nitko mu se nije douljao.

Unutranjost je bila skromna, blago reeno. Ormari je imao na polovici visine jednu policu. Na
dnu su bili nekakvi metalni predmeti.

Jedan od njih je bio valjkast i izgledao poput obine konzerve. Imao je arenu naljepnicu. S jedne
je strane imala na sebi naslikano neto to bi se moglo opisati kao mjeavina otvaraa za
konzerve i deprimirajue tune voluharice. S druge strane se nalazila slika nasmijeenog ovjeka
koji je Ismea neodoljivo podsjeao na jednog njegovog dobrog prijatelja kojeg je na svoju alost
svojedobno morao probosti noem u trbuh jer je toga dana na tritu robova zaradio puno vie
od Ismea samo zato to je uz svaka tri prodana roba poklanjao kutiju s medenim kolaima. A
ako Isme neto ne podnosi, onda je to nelojalna konkurencija, bez obzira na prijateljstvo. Ismeov
prijatelj nije zamjerio Ismeu probadanje, ali se zakleo da mu vie nee poklanjati noeve s tako
dugim otricama.

To ipak nije bila konzerva. Donja baza je bila potpuno glatka, a druga je imala razne ureze koji
su upuivali na nekakav mehanizam. Imalo je i veu rupu, to je mogao biti utor za klju. Ismeu
je palo na pamet na bi to mogla biti kasica za novac. Protresao ju je kraj uha. Nita. Stavio ju je
dep kaputa. Nikad se ne zna. Imao je ljepljivo gadan osjeaj da e to biti najvrjednije to e
noas ukrasti.

Kraj konzerve koja to nije bila bio je maleni kipi orla u letu koji je u kljunu nosio bizona. Uzeo je
i to. Moda ga moe pretopiti u neto korisnije.

Kraj orlia je bila poloena mala, metalna, pravokutna kutijica srebrnasta sjaja. Ovo je najvie
obeavalo, pomisli Isme. Pokuao ju je otvoriti. Nije uspio. Ali bio je siguran da to jest kutija.
Imala je arke i utori sa suprotne strane koje valjda trebao olakati otvaranje. Ba. Nije bilo
niega na kutijici to bi upuivalo da je zakljuana na bilo koji nain. Isme je pokuao opet. Ovaj
put je upro sve snage. Prste je gurnuo to je vie mogue u utori. Prste mu je poela zahvaati
bolna ukoenost.

Kutijica se naglo otvorila i njen sadraj se prolio po podu, a djelomino i po Ismeu. Isme je
poskoio i ispustio kutijicu kada je crvena tekuina natopila njegove hlae. Zurio je s uenjem.
Sagnuo se da pogleda ono to je jo preostalo u kutijici. Dotaknuo je crvenilo prstima i prinio
nosu. Ponjuio je.

Ako postoji ita to Isme Iphis moe prepoznati iskljuivo po mirisu, onda je to krv. A ovo je bila
krv. Da li je bila ljudska ili ivotinjska, to ipak nije znao procijeniti. No Ismea su proli marci.
Ne zbog same krvi. Isme je navikao na krv, ak mu nije bilo strano da ljudi dre velike koliine
krvi u svojim domovima. I on je to kao nadobudni mladi znao initi. Ne, Isme se uznemirio jer
mu se ponovo vratio onaj osjeaj neugodne povezanosti s ovim mjestom.

Uzeo je i kutijicu.

Na polici su se nalazile nekakve tiskovine. asopisi. Naslovne stranice su bile razliite, ali su sve
imale istu rije ispisanu velikim slovima. Isme upregne oi i proita...SCI... ENC... neto. Neto
znanstveno. Valjda.

Isme nije drao puno do itanja. Znao je itati, ali nije drao puno do toga. Smatrao je to
pomodnom glupou koju na ivotu odravaju samo jo pseudointelektualci koji trajno
nastanjuju kue opijuma i zatvorski djelatnici koji trae razbibrigu jer nemaju u ivotu nita
osim monotonog zlostavljanja i povremenog ubijanja zatvorenika i njihovih posjetitelja. Isme je
bio siguran da e itanje vrlo brzo biti zamijenjeno paninim vritanjem ena koje bjee pred
iznimno miriljavim zeevima.

Svejedno je odluio zaviriti u jedan od asopisa.

Sve same gluposti, mislio je Isme itajui naslove i gledajui taj silni papir prekriven blokovima
zgusnutih slova. Nije naiao ni na jednu jedinu sliku. I to je njima znanost? Listao je nestrpljivo,
ne znajui ni sam zato to ini. Moda se osjeao pametnijim kada je to inio.

Ne, nije.

Napokon sliica. Bila je zaista mala, a prikazivala je nekakav nepoznati simbol kraj nekakvog
takoer nepoznatog grba. Ostatak stranice su, naravno, bile zasljepljujue ogromne koliine
slova. Isme se zagledao u tekst.

"...Nakon to smo prologa mjeseca detaljno obradili znanstvenu publikaciju endokrinologa i


frenologa doktora Hansa Selbststangenfeuerea von Mullera u kojoj je na vrlo fascinantan i,
moram istaknuti, dobro argumentiran nain iznio svoje teze o mogunostima upotrebe
umjerenih koliina bitumena, baruta, natrijeva klorida i trinitrotoluola u lijeenju kolere, u ovom
emo broju posvetiti panju uglednom znanstvenom novaku iz Samarkanda, Willfredu Mossku
za kojega, to je, naravno, vrlo dobro poznato u svim svjetskim, znanstvenim krugovima (za to
nemale zasluge treba pripisati Mosskovom predanom radu), ba nitko nije uo. Ovdje emo vam
pokazati prevedeni izvadak iz njegova znanstvenog dnevnika koji je u cijelosti bio objavljen u
amerikom asopisu 'George, don't go home'.

Dan 1.

Danas slubeno zapoinjem promatranje subjekta. Za doruak sam jeo prepeenac sa sirom, dva
tvrdo kuhana jaja s ajem od kamilice. Morao sam otro prekoriti slukinju jer mi nije dovoljno
posolila jaja. Smatram da takve stvari treba srezati u korijenu jer inae kasnije poprime
katastrofalne razmjere.
Subjekt je od samog poetka promatranja miran. Nema naznaka stresa, nervoze ili bilo kakve
iritacije. Zabio sam mu iglu u nadlaktinu kost kako bih promatrao rekaciju koja je, u najmanju
ruku, bila neobina. Subjekt je, naime, ostao miran.
Subjektu sam donio hrane. Dao sam mu usoljenu ribu prekrivenu aktivnim ugljenom. Subjekt
nije pokazao interes. Sutra u mu donijeti neku drugu vrstu hrane.

Dan 2.

Danas nema ni oblaka na nebu. Sunce je izrazito jako pa sam to odluio iskoristiti za jedan
eksperiment. Subjekt sam u kavezu na kotaima iznio van i izloio ga direktnom suncu. Nakon
etiri sata izloenosti subjekt nije pokazao nikakve naznake nelagode. To sam odmah smatrao
vanim otkriem. Subjekt je oito neuobiajeno dobro podnosio Sunevo zraenje.
Ogladnio sam pa sam otiao ruati. Pojeo sam cijelo pile iako mi nije bilo ba ukusno. Morat u
izmijeniti koju rije s ljudima na trnici. Nitko mene nee varati.
Nakon ruka sam zadrijemao. Kada sam se probudio, ve je bila pala no. Zaboravio sam na
subjekt kojeg sam ostavio vani. Poto sam propustio izmjeriti tono vrijeme izloenosti subjekta
Suncu, smatrao sam eksperiment nepotpunim i zato neuspjelim. Vratio sam subjekt u svoj
laboratorij i poeo ga gaati avlima sa sigurne udaljenosti. Tono sam brojio i vagao avle koje
sam bacao, kao to sam i mjerio vremenske intervale izmeu svakog bacanja. Subjekt se pokazao
ravnodunim na moje pokuaje stimuliranja. avle koje sam bacio na subjekt nisam pokupio
nego sam ih ostavio da vidim hoe li izazvati neku vrstu naknadne reakcije.
Donio sam subjektu zobenu kau i zdjelu vode. Subjekt nije pokazao nikakav interes. Ovo bi
moglo biti nevjerojatno otkrie. Subjekt je oito mogao izdrati duge vremenske periode bez
unaanja hranjivih tvari i vode.
Prije spavanja sam otkrio da mi jahae izme nisu oiene. Odluio sam to sobaru oduzeti od
plae.

Dan 4.

Cijeli jueranji dan sam proveo u bolnikom krevetu. Bio sam u pravu glede one piletine.
Nisam se mogao pomaknuti cijeli dan zbog neopisivih bolova u svojoj utrobi.
Danas sam otiao na policiju i zatraio da privedu prodavae sumnjivog mesa ili da ih barem
malo iscipelare. Policijski slubenici su mi se poeli smijati. Rekli su da kada bi hapsili svakoga
tko prodaje pokvarenu robu, da bi se cijelo gospodarstvo uruilo.
Vratio sam se kui i poeo pisati prosvjedno pismo efu policije. Tek sam poeo pisati, ve mi je
ponestalo tinte. I u cijeloj kui nije bilo zaliha. A znao sam da je prije dva dana bilo jo nekoliko
boica. Kao to sam sumnjao, posluga mi krade (a moda i pije) tintu za vrijeme moga izbivanja.
Zbog toga sam okupio itavu poslugu i oitao im potenu bukvicu koju nee tako brzo
zaboraviti. I jo sam neto malo dodao jer mi posluuju meso bez prethodne provjere.

Dan 5.

avli koje sam ostavio kraj subjekta nestali su. Jedina razumna pretpostavka jest da ih je pojeo.
Iz toga zakljuujem da subjektu ili nedostaje eljeza u krvi ili mu je ba eljezo glavna hranjiva
tvar. Potonje bi objanjavalo zato je odbijao hranu koju sam mu nudio. No subjekt je organsko
bie i kao takvo bi logino trebalo u sebe unositi, osim anorganskih, i organske tvari. I vodu.
Posjeduje li subjekt jedinstveni, dosad nevieni metabolizam?
Subjekt sam u tlanoj komori izloio visokom atmosferskom tlaku. Tek kad je kazaljka prela 10
bara poeo sam uoavati pokrete subjekta. Kako sam poveavao tlak, pokreti su postajali sve
intenzivniji i tako sve do tlaka od 18 bara. Nakon te razine pokreti su jenjavali da bi daljnjim
poveanjem tlaka potpuno prestali.
Nisam znao tono kako protumaiti rezultate ovoga pokusa. Zato sam pripalio vatru i gaao
subjekt eravicom. Nikakav uinak. Subjekt je ostao posve miran i nepokretan.
Ovog puta sam subjektu ostavio kao hranu sueno meso, ali sam i postavio nekoliko avli na nj.
Promatrao sam.
Ni nakon dva sata promatranja subjekt nije pokazao ni najmanji znak reakcije na hranu.
Spreava li moja prisutnost subjektove normalne aktivnosti? Utjeem li samim promatranjem na
ishode pokusa?
Naravno da ne. Idem u krevet.

Dan 8.

Moja nesposobna posluga me zaboravila probuditi pa sam ovoga puta propustio dva dana
promatranja subjekta. Te e rupe tetiti mojem radu i onemoguit e me u kvalitetnom
postavljanju valjane hipoteze.
Subjekt je bio gdje sam ga i ostavio prije dva dana. I u tono istom poloaju.
Tamo gdje sam ostavio sueno meso s avlima nalazio se eir sa irokim obodom pribijen
avlima za pod. Tada sam shvatio da su moja istraivanja tek poela. Imam jo mnogo toga za
nauiti od ovoga subjekta.
Subjektovo ponaanje me ve poelo pomalo brinuti. Njegova mirnoa mi je djelovala sve vie i
vie prijetee. Moji kolege su mi ve prije poetka mog istraivanja savjetovali da postavim
zatitnu elektrinu ogradu za sluajeve agresivnog ponaanja subjekta. To se i inae preporua
pri znanstvenim aktivnostima ove vrste, a pogotovo kada istraiva radi sam. Prije sam to
odbacio s lakoom, ali trenutno mi elektrina ograda i ne zvui tako loe.

Dan 9.

Subjekt je nestao. Laboratorij je bio cijelo vrijeme zakljuan, ali je svejedno nekako nestao.
Pretraio sam cijelu kuu i okolicu, ali nisam naao ak ni najmanji trag.
Odluio sam potraiti policijsku pomo. Kreem na policijsku stanicu.

Dan 16.

Napokon sam izaao iz bolnice. Tamo sam morao ostati danima jer su me policijski slubenici,
nakon to sam im izloio svoj sluaj, prilino estoko pretukli svojim palicama. Rekli su da im
vie ne dolazim sa svojim glupostima jer da sljedei put neu tako dobro proi.
Nitko me od slugu nije doekao. Morao sam pjeaiti do svoga doma s jo uvijek bolnim
rebrima. ut e me oni.
Kada sam napokon stigao nisam imao snage vikati na sluge nego sam legao u krevet i naredio
sobaru da mi donese neto hrane.
Dan 17.

Subjekt se vratio. I prema svemu sudei, donio je elektrinu ogradu i sam ju postavio. I to vrlo
struno, moram rei. No to je samo postavljalo nova pitanja.
Sueno meso s avlima se vratilo. Jo jedno pitanje.
Tijekom dana sam imao nezgodicu s elektrinom ogradom. Sluajno sam ju dotaknuo kada sam
htio doi do subjekta i odletio na drugi kraj prostorije. Prilino bolno iskustvo koje u moda
opisati u nekom drugom znanstvenom radu.
Zakljuio sam da ne mogu doi do subjekta. Bio je posve siguran od mene, ograen sa svih
strana ogradom pod elektrinim naponom. Palo mi je odmah na pamet iskljuiti dotok struje, ali
nisam uope mogao nai mjesto na kojem je ograda bila prikljuena na struju. Prema svemu
sudei, ograda nije imala izvor energije. Zagonetno.

Dan 18.

Nema promjene.

Dan 19.

Za doruak sam jeo tvrdo kuhana jaja i slukinja ih je ponovo preslabo posolila. Odluio sam joj
smjesta uruiti pismeni otkaz. to je previe je previe. Neoekivano, kada sam joj rekao da je
otputena, njeno inae tmurno lice joj se odjednom razvedrilo.
Krenuo sam u svoj laboratorij da nastavim promatranje subjekta. Subjekta ponovo nije bilo. Ba
kada sam krenuo u potragu za njim, osjetio sam snaan i vrlo bolan udarac u potiljak.
Probudio sam se tek nakon nekoliko sati na podu svog laboratorija. Zakljuio sam da je bilo
dosta istraivanja za danas. Takoer sam odluio da je vrijeme za neke promjene u mojim
metodama.
U kui sam pozvonio posluzi kako bi mi donijeli neto za moju bolnu glavu. Bilo je ak i neto
krvi.
Nitko se nije odazivao.
Na kraju dana, nakon temeljitog pretraivanja kue, zakljuio sam da je sva posluga otila. Nije
bilo ni njih ni njihovih stvari u sobama. Spakirali su se i otili.
Ali nisam mogao na to misliti. Brinuo me moj projekt. Zakljuio sam da sam uao u neto to je
iznad mojih mogunosti i da trebam potraiti pomo. Tada sam se odmah sjetio svoga dobroga
prijatelja..."

Dosta tih gluposti. Samo je gubio vrijeme. Isme se ogledavao ne bi li naao neto to bi
opravdalo njegov ulazak u ovu kuu. Nije mogue da je naletio na siromahe u najbogatijoj
etvrti.

Valjalo je pretraiti cijelu kuu, ali s oprezom. Sigurno je postojala kuhinja u kojoj dre
srebrninu. Bila su jo dvoja vrata u sobi, usko smjetena jedna do drugih. Isme se odluio za
lijeva. Pritisnuo je kvaku i to je njenije mogue otvorio vrata. Nije bilo kripe.

Pred Ismeom se nalazio kratak, ali neosvijetljen hodnik, na ijem se kraju vidjela susjedna
prostorija. Isme krene naprijed. Odmjerenim koracima se kretao prema drugoj sobi, pazei da ne
napravi nikakav suvian zvuk. Do sada je bio neoprezan, shvatio je. Mogli su ga ve odavno
uhvatiti. A to mu nikako ne bi bilo drago.

Svjetlost sobe je sve vie jaala na Ismeovom licu. Kao i Ismeova napetost. Jo uvijek majim
koracima, doe do kraja hodnika i stane. Blagim naginjanjem tijela virio je preko rubova ulaza.
Prvo s lijeva. Pa s desna. Tada naglo ue glavom u sobu i promotri konano itavu sobu.

Nije bilo nikoga. Ali je, po onome to je vidio, svakako moglo biti ljudi u neposrednoj blizini. Jer
bilo je neizbjeno primijetiti govornicu i stolice postavljene u luku ispred nje. To nije imalo neto
posebno znaiti, pomisli Isme, ali je sugeriralo povean oprez. Ova pozornica je mogla upuivati
na to da se u kui nalazi vei broj ljudi, ali je isto tako to mogao biti trajni postav, a u kui nije
bilo nikoga.

Sve su mogunosti bile otvorene, i nijedna nije Ismea posebno oduevljavala. Nervoza je rasla.

Otvorena vrata je Isme primijetio odmah pri ulasku, ali ih je odluio privremeno ignorirati. No s
obzirom da je ova soba jo vie oskudijevala... eto... manje-vie svime, tama koja je stajala iza tih
vrata bilo je njegovo logino sljedee odredite.

To bolje da budu vrata do kuhinje.

Ogledao se jo jednom oko sebe, za svaki sluaj. Prozori su bili isti kao i u prethodnoj sobi, ali
bez onih trulih zavjesa. Stakla su bila plavkasto-mlijene boje zbog magle natopljene tamom
hladne noi. Isme se odjednom sjeti kako mu je bilo lijepo vani.

Uao je u tamu. Bio je to hodnik, a ne soba. Isme si je morao napipavati put jer je mrak bio
potpun. Prelazio je rukama po zidovima sa strane, ali i po zraku kako ne bi udario u neku
prepreku. Hodao je tako da je prvo desnom nogom ispitao tlo ispred sebe, a tek onda bi
napravio malen, ali potpun korak. Ovo mu se nimalo nije svialo.

Putovanje tih hodnikom mu se ve poelo initi zlokobno dugim. Ali tada napokon poinje
blaga svjetlost dopirati do njegovih, ve na mrak naviknutih oiju.

Kraj hodnika je bio poetak stubita. Bilo je slabo osvijetljeno, a njegov zadah je neugodno
zapuhnuo Ismea. Na njegovu dnu je vidio samo skretanje. Onaj stari osjeaj kulminirao je u
Ismeu. Bio je siguran: Sada je bio pravi trenutak da se okrene i pobjegne to dalje od ove kue.

Isme se pone sputati niz stubite.

"Ipak, gospoa je insistirala da se otvori prozor. Kapetan joj je rekao da to ne dolazi u obzir jer
vani je bio ledeni zimski zrak, a na brodu je jako teko odravati normalnu temperaturu. Uz to je
dodao," profesor se nakaljao, "da brod ima podosta napuklina koje bi se lako mogle pretvoriti u
rupetine pa bi u tom sluaju jedino pritisak zraka spreavao prodiranje vode u unutranjost
broda i posljedino potonue, a da bi se to onemoguilo, cijelo je potpalublje moralo biti
hermetiki zatvoreno. Tada je poeo blebetati tipine prenapuhane mornarske prie o
apokaliptinim olujama, morskim djevama koje se, kada im se pribliite, u trenu pretvore u
divovskog majmuna koji proizvodi razne prostake zvukove, spolnim bolestima koje su ti veliki
morski pustolovi donijeli u egzotine krajeve, podmorskim bordelima i brodovima-utvarama
koji nou lete zrakom i bacaju promidbene letke na izbezumljena stada ovaca.
Veera se nastavila prepirkama kapetana i cijenjene gospoe oko toga tko je od njih dvoje
runiji. Ja sam za to vrijeme u tiini prouavao litografije morskih udovita na zidovima
kapetanove blagovaonice. Moram priznati da me se nisu previe dojmile. Sva udovita na
slikama su uglavnom bile hobotnice s avoljim rogovima koje svojim divovskim krakovima
obavijaju i podiu iz mora brodove da bi ih dodali drugoj divovskoj hobotnici koja je,
pretpostavljam, druica ili slubena pratnja onoj prvoj - ili divovske muhe koje slijeu na
brodove i isisavaju njihovu unutranjost.

Od veere nisam puno pojeo. U mojim godinama treba lagano veerati.

Kad se gospoa onesvijestila od posljednje kapetanove psovke, znao sam da je veer zavrila i
da se mogu povui na poinak. Kabina mi je bila mala, ali neudobna. Otprilike isti opis je
vrijedio za krevet. Sreom, nisam s previe problema zaspao, prije svega zbog toga to od veere
nisam puno pojeo. U mojim godinama treba lagano veerati.

Usred noi me probudilo jako ljuljanje broda. Kroz prozor sam mogao vidjeti, a kroz trup broda
uti da smo upali u oluju. To me jako uzrujalo. Namjestio sam si jastuk i nastavio spavati.

Nakon otprilike jednoga sata sam se ponovo probudio. Znajui da neu ponovo moi zaspati,
upalio sam svoju petrolejku i poeo se odijevati. Ljuljanje broda me pri tome neugodno ometalo,
ali sreom moj se trbuh nije previe alio. Sreom, od veere nisam puno pojeo. U mojim
godinama treba lagano veerati. Kad sam napokon odjenuo svoje veernje odijelo, krenuo sam
pronai kapetana kako bih mu izrazio svoje negodovanje zbog te inkomodirajue situacije. Na
putu prema palubi sreo sam dva mukarca.

im sa stao na palubu, obgrlila me izmaglica vodene praine koja se nevjerojatnom silom


kovitlala u svim smjerovima. Nebo je bilo tamno, a oblaci su se mogli vidjeti samo kad bi se iz
njih prolomila koja munja. A to je bilo esto. Vjetar je bjesnio kao da je Posidon odluio iskaliti
sve svoje nakupljene bjesove na tome brodu. Morska pjena je prekrivala cijelu palubu i jako
oteavala hodanje, a nije pomagalo konstantno naginjanje broda pri opasno otrim kutovima.
Uz sve to, voda je unitila moje veernje mokasine. To sam takoer namjeravao prijaviti
kapetanu.

Posada nije bila najbolje raspoloena. Stalno su navlaili nekakvu uad i vikali jedni drugima, ali
nisam mogao uti to kroz svu tu buku grmljavine. Siguran sam da nisu ni oni.

Vidljivost je bila drastino smanjena pa nije bilo lako pronai kapetana. Ali nije dugo trajalo da
ga spazim kako baca kobile, mazge i lanove posade s palube kako bi smanjio teinu broda.
Priao sam mu, probijajui se kroz olujne vjetrove, i potapao ga po ramenu kako bih privukao
njegovu pozornost. Nije obratio pozornost na mene. Bilo je potrebno mnogo tapanja da mi on
napokon posveti svoju pozornost.

Iznio sam mu svoje pritube to sam bolje mogao kroz zagluujuu buku paranja munja kroz
zrak, udaranja valova visokih poput planina i zavijanja tisuu vjetrova koji su svi oito odluili
ne prestati puhati sve dok se dovoljno dijelova broda kojim sam putovao ne uputi prema
hladnome morskom dnu. Kad sam rekao kapetanu to sam imao za rei, pravio se kao da me
nije uo. Tada je bacio jo jednoga konja preko ograde, a onda i sam skoio u more.
Vratio sam se u svoju kabinu i poeo pisati na komad papira popis zadaa za Manninga koji u
mu predati kada stignem kui. Oluja nije prestala pa se brod razbio o nekakve hridine nakon
ega sam se odmah iskrcao. Sreom sam naiao na taksi koji me odveo do restorana u kojem
nisam nita jeo, da bi me konano dopremio do moga doma. Manningu sam dao njegov popis
obveza i naredio mu da mi skuha veeru. Od veere nisam puno pojeo. U mojim godinama treba
lagano veerati.

A nekom drugom prilikom u vam ispriati neto o litografijama koje sam vidio na zidovima
kapetanove blagovaonice." Profesor se okrene od svoga sluateljstva i pone neto pisati po
svojim papirima.

A to se tie njegova sluateljstva, ono je profesora gledalo blijedih lica, rairenih oiju i sada ve
s velikom dozom zabrinutosti.

"Em... hm..." progovori Anja, "profesore... kakve to ima veze s ekspedicijom?"

Profesor se bio tako jako zadubio u svoje papire da Anjine rijei nisu odmah doprijele do njega.
"Tu... da, da... kako, pa da... ne bi... hm... to... molim," okrene se prema Anji, "o kakvoj vi to
ekspediciji govorite. Jeste li poludjeli, gospodina Semper?"

Anja otvori usta kako bi odgovorila, ali uza sva mentalna naprezanja, nije mogla izroditi ni
jednu rije koja bi bila prikladna za... Nije ni sama znala za to.

Gospodin Viler nije znao izraziti razoaranje injenicom da je aj u njegovoj alici dosegao dno.

Gospodin Imogawa, inspiriran posvemanjom utnjom koja je naglo nastupila, pone govoriti:
"Jo sam neto elio rei glede svojih kutija. To je veini ljudi teko za prihvatiti, ali..."

Ba kad je pria gospodina Imogawe postajala zanimljiva, eljezna vrata profesorove dvorane se
otvore.

Sve oi su odjednom bile uperene prema doljaku koji je stupio na platformu, i kada bi netko
morao pogaati misli prisutnih, vjerojatno bi pogodio kada bi rekao da im se osoba koju
promatraju ne ini odvie poznatom. Dapae, ne bi ni pogrijeio kada bi rekao da im je ta osoba
prilino nepoznata.

Stranac je bio niska rasta, zdepast, kratke crne brade i poluduge nepoeljane kose. Jedino to se
dalo raspoznati od njegove odjee bio je dugaak, tamni, iznoeni ogrta i elegantni cilindar na
njegovoj glavi.

A stranac se doimao jednako iznenaeno kao i profesorova druina.

Isme ni sam nije znao to je oekivao kada je otvorio vrata. Duboko u sebi je znao da e naii na
neto ovakvo, ali je to svjesno odluio potisnuti iz razloga koji do svijesti jo ipak nisu doprijeli.

Kada se naao pred za svoj ukus prevelikim brojem ljudi, uhvatila ga je panika. Dovraga,
dovraga! Pitolj, pitolj, pitolj, gdje mi je pitolj?! Posegnuo je u duboki dep svojih hlaa i poeo
mahnito prekapati za svojim orujem. Nikako da ga nae. Gdje je, gdje je?!!

Napokon ga je napipao. Zgrabio ga je.


Pitolj je glasno opalio, aljui metak kroz Ismeove hlae i u eljeznu platformu na kojoj je Isme
stajao. Izvadio je pitolj kojem se dimilo iz cijevi i pregledao drugom rukom prostrijeljeno
podruje. Rupa u hlaama. Nema novih rana.

Uperio je svoje oruje u ljude koje, oigledno, njegova predstava nije previe dojmila. Od
trenutka kada je uao, samo su ukoeno gledali u njegovom smjeru. Isme je nervozno dahtao, a
hladni znoj mu se poeo prelijevati preko lica.

Poeo se sputati niz hrave stepenice ne skidajui pogled sa svjedoka svoga zloina. Pokuavao
ih je stalno drati na nianu, a istodobno to bre doi dolje pa je praktiki trao. Poto u tome
trenutku nije ba posve vladao samim sobom, izmaknula mu se noga u trku preko stepenica i
malo je nedostajalo da se strovali do dna.

Ali nije. Doao je do tla na obje noge, iako je bio siguran da je uganuo gleanj. Oi njegove
publike su cijelo vrijeme pratile njegovo kretanje.

Priao im je, sav zadihan, maui pitoljem po cijeloj skupini, ne znajui ni sam u koga bi ga
uperio. Svi su za njega predstavljali opasnost. Najbolje bi bilo da im se ne priblii previe kako
ne bi dobili priliku da ga zaskoe.

"Dobro! Dobro!" Ismeovo srce je lupalo kao to bi svojim glavama o zid lupalo trideset ljutih
sviraa limene glazbe koji su otkrili da postoje ljudi koji ih ba i ne svrstavaju u talentiranu vrstu
glazbenika. Obrisao je rukom znoj s ela. "Neka se nitko ne mie!"

"Je li neto rekao?"

"Jest. Rekao je: 'Neka se nitko ne mie.'"

"A zato?"

"Tko je to?"

"... i ja kartonske kutije shvaam vrlo ozbiljno..."

"To je valjda vama rekao. Ja se ne miem."

"Tko je to?"

"Ima li netko rupi?"

"Je li to razbojnik? Kako e nas opljakati ako se ne miemo? To nema smisla."

"... a karton nije neto to treba uzimati zdravo za gotovo..."

"Ovo je zaista nepodnoljivo!"

"Ali ja nemam novaca! Nee me valjda ubiti?"

"Ma to nije razbojnik, to je vjerojatno profesorov zakanjeli gost, je li tako, profesore?"

"Tko je to?"
"... da svoj posao shvaam vrlo ozbiljno, jer bi u suprotnome posljedice..."

"ula sam da je u ovoj etvrti ve bilo razbojstava."

"Glupost."

"to je rekla?"

"Rekla je da je ovdje ve bilo razbojstava."

"Zato bi rekla neto takvo?"

"... a znate, najsmijenije je bilo kada sam jednoga prijepodneva..."

"Ako je ve bilo razbojstava, zato bi ih bilo ponovo? To nema smisla."

"Tko je to?"

"Sada bi mi ve zaista trebao taj rupi."

"Ovo me podsjea na ratnike dane kada smo seljacima u blizini baze krali ograde i bojali
njihove ovce u plavo!"

"Idiot."

"Tko je to?"

Isme je izbezumljeno pratio monstruozni igrokaz ovih neobinih ljudi. Nian pitolja je stalno
prebacivao s jedne osobe na drugu, a prst mu se opasno tresao na okidau. Mrane misli su se
migoljile kroz njegov pulsirajui mozak, a tjeskoba mu je grila tijelo.

Pitolj je iznenada opalio i pogodio jednu od arulja koje svijetlile uz zid. Svi su utihnuli, ali je
hitac najvie preplaio Ismea. Morao je pod hitno dovesti ovu situaciju pod kontrolu.

"Dosta! Zaepite! Gori ste od onoga medvjeda!"

"Molim?"

"to?"

"Medvjeda?"

"to ree?"

"Spomenuo je medvjeda."

"Medvjeda?"

"Zar je mene nazvao medvjedom? Kako prostaki!"

"... nije to bilo samo zbog kutija, to moram odmah naglasiti..."

"Mislim da je openito govorio o nekom medvjedu."


"Medvjeda?"

"Ako je to razbojnik, zato bi ulazio u rasprave o medvjedima? Ovo je vrlo zbunjujue."

"Medvjeda?"

"to?"

"to ree?"

"Rekao je to."

"A tako."

"Zato?"

"Tko je rekao to?"

"Ovaj ovdje."

"... otprilike u to doba sam poeo donositi vane odluke..."

"to je s tim medvjedom?"

"Moemo li ve jednom prijei na stvar? Ova je situacija je u najmanju ruku neukusna. Nemojte
misliti da u ja olako prijei preko svega toga."

"A da mi..."

"Zaepite ve jednom," drekne se Isme iz petnih ila. "Ako ja kaem tiina, onda e i biti tiina!"
Isme se nervozno premjetao s noge na nogu, jo uvijek maui pitoljem. "Ovako... moram
razmisliti... ovako emo..." Isme je poeo uzimati velike udisaje kako bi se smirio i pritom mu se
meu ovim ljudima neto uini poznatim. Osjetio je to odmah pri ulasku, ali zbog panike nije
ba mogao srediti misli. Sada je bio mrvicu mirniji, a mahanje njegovog pitolja se poelo
suavati u smjeru jednoga od ove skupine ljudi.

Napravio je nekoliko koraka prema starcu s debelim naoalama odjevenog u prljavu kutu. Sada
je pitolj bio usmjeren iskljuivo prema njemu. Krajikom oka je motrio ostale. A tada im se
obratio: "Odmaknite se. Par koraka unatrag. Hajde!"

Svi su se nevoljko poeli povlaiti. Za sada su bili posluni.

Nekoliko trenutaka je stajao s uperenim orujem pred starcem, pomno ga promatrajui. Gdje ga
je ve vidio? Moda samo slii nekome. Upoznao je previe ljudi za svoga ivota i mnogi su u
fizikom pogledu imali prokleto nematovite razlike. Sjeam se onoga tipa... Ne. Koncentriraj se. To
lice mu je previe poznato. To lice. To lice. To lice. Lice?

Lice!

"Aaaaaaaaaaaa," poinje izlaziti iz Ismeovih usta. Bilo je to neto slino zavijanju bosoga ovjeka
kojemu je ena u cipelama s iznimno visokim petama stala na nogu i uporno odbija maknuti se s
nje jer bi to bilo u potpunosti u neskladu s njenim dnevnim rasporedom i obiajima, a i prevelika
bi to bila smetnja pri njenim pokuajima da zapali cigaretu koju je na brzinu ukrala svojoj
gojaznoj prijateljici kad se ova onesvijestila uslijed spoznaje da je slastiarna zatvorena. I
ponovo: "Aaaaaaaaahaha...neeee..."

Sada je Isme doveo pitolj na nekoliko centimetara od profesorova lica.

"Vi, vi, vi..." ree Isme neartikulirano.

"Je li rekao vi?"

"Ne, mislim da je rekao vivivi."

"to to znai?"

"... i to je zapravo bilo veliko otkrie za mene. Naravno, kartonske kutije mi nisu bile nita novo,
ali..."

"Mislim da je to nekakva psovka."

"Je li to nekakav strani jezik?"

"Strani jezik?"

"Pokuava komunicirati s nama!"

"Da. Definitivno."

"Neko polinezijsko narjeje, ako se ne varam."

"Kako barbarski. Njemu nije palo na pamet da mi moda ne elimo komunicirati s njim?"

"Narjeje?"

"O, Boe mili, to je stranac! Sve e nas pobiti!!"

"Ja sam edan. elim jo aja!"

"Narjeje?"

"... ne mogu vam opisati kako sam sretan bio toga dana..."

"Meni se ini da poznaje profesora."

"Tko?"

"Glupost."

"Profesora?"

"... nije mi bilo lako, ali pozvao sam sve prijatelje u svoj dom..."

"Narjeje?"

"Kojeta. Ne drui se profesor s kriminalcima."


"Moda je postao kriminalac nakon to je upoznao profesora."

"U tom sluaju nema razloga nas pljakati."

"Tako je."

"O kome vi to govorite?"

"to to pita?"

"Pita o kome to govorimo."

"A tako."

"TIINA!!" Ismeu je prokolao adrenalin kroz ile, ali na onaj dobar nain. elja za osvetom je bila
slatka i prekrivena lagom i raznoraznim drugim slastiarskim ukrasima. Prokleti starkelja koji
mu je zadao jo uvijek bolnu ranu je sada bio u njegovim rukama. Odjednom nije mogao
vjerovati svojoj srei.

Je li to bila srea?

Poto je Isme odbijao razmiljati o tome, zakljuio je da jest.

"Gade stari, zna li koliko sam sanjao o ovome? Osakatio si me za cijeli ivot! Od onoga tvoga
metka sam krvario dva mjeseca, a do dana dananjega mi rana nije poteno zacijelila. Sada u ti
uzvratiti uslugu. Gdje sada tvoj pitolj, ha? Ha?!"

Starac se nije doimao kao da je primio njegove rijei. Isme mu bolje promotri oi i shvati da
uope ne gleda prema njemu. Stari je buljio u prazno. Lud je. "Slua li ti mene? Misli da e se
izvui ako se pravi lud? To zaboravi. Osvetit u ti se. Oooo, da!"

Erik je zabrinuto promatrao kako mahniti kriminalac iskaljuje svoj bijes na profesoru. Nije mu
naudio, ali kako su se stvari razvijale, hoe. I to uskoro. Oi su mu se sjajile. to god on mislio da
mu je profesor napravio, oigledno je vrsto odluio to naplatiti. A Erik je morao neto poduzeti
glede toga. Kao deurni junak, osjeao je neizreeni pritisak da poduzme odreene korake koji
bi, pa i pod cijenu vlastita ivota, doveli do osloboenja iz ruka ovoga nitkova.

Ipak, taj pritisak nije bio dovoljna motivacija za Erika jer je na njegovu popisu ivotnih
prioriteta, visoko uz doivljavanje nevjerojatnih pustolovina i zavoenja neiskusnih dama koje
se teko snalaze kada dou u novi grad, bilo izbjegavanje bilo kojeg oblika umiranja.

S druge strane, ovo je u neku ruku takoer bila pustolovina, pa moda...

Profesorov pogled se konano premjestio na kriminalca. "to vi hoete? Tko ste vi? Jeste li
moda Manningov prijatelj? Manning! to sam ti rekao o dovoenju prijatelja u kuu?! Stvarno
si svata doputa! Manning!! A vi se gubite odavde ili u pozvati policiju! Manning!" Profesor je
prijetei ubadao kriminalca u rame svojim nalivperom. Kriminalac je na to razrogaio oi.
"To... to..." Kriminalac zgrabi nalivpero iz profesorovih ruku i odstupi nekoliko koraka. Pone se
pobjedniki smijati. "Haha, moje! To je moje nalivpero, starkeljo. Uzeo si ga i nisi mi ga platio. I
jo si mi pucao u nogu!!!"

"Vrati mi to, lupeu, to mi je jedino nalivpero!"

"To je moje. Moje!!"

"Sada mi je dosta. Zovem policiju. Manning!"

Erik se odlui ukljuiti. "Oprostite, profesore, ali moda bi bilo bolje da ga ne provocirate."

Profesor se okrene prema Eriku. "Molim? Tko ste vi? Jeste li vi s ovim lupeom? I vas u strpati
u zatvor!"

"to? Ne, ja..."

"Manning!!"

"Prestani se derati, budalo stara, nitko te ne uje." Kriminalac skine svoj cilindar, poloi ga na
pod i ritne nogom prema svojim taocima. "Stavite sav svoj novac unutra. I nakit. I bilo to
vrijedno. Hajde, bre!"

Posluno su poeli prekapati po svojim depovima i stavljati svoje dragocjenosti, uglavnom


novac, u cilindar na podu. Od dama se oprostio par ogrlica, a od gospode jedan zlatni sat.
Kriminalac je s gnuanjem motrio siromanu unutranjost svoga cilindra.

"to? To je sve? Kakvi ste mi to vi bogatuni? Nemojte me navlaiti za nos! Dajte mi sve to
imate!"

"Mi nismo bogati," ree Erik, "dali smo vam sve to smo imali. Uzmite i idite."

On uperi pitolj prema Eriku. "A to se ti junai? uti! Otii u kad budem siguran da me niste
prevarili. I kad ubijem senilca." Ponovo uperi pitolj prema profesoru.

Profesor se obrati lopovu: "Vas je poslao Verimus, zar ne?"

"Molim?" Lopov zbunjeno pogleda profesora.

"Jo i priznajete! Misli li on da e mu to proi? Onda je gluplji nego to sam mislio. Nikada mu
neu prepustiti pergament. Prije u umrijeti."

"I umrijet e, budalo stara!"

Erik se tihim glasom obrati profesoru: "Profesore, mislim da on nije-"

"Vi mi se ne obraajte, gospodine Rimer," prekine ga profesor, "s vama u se kasnije pozabaviti.
Jako ste me razoarali."

Erik odustane.

Lopov se sagnuo da pokupi svoj plijen. Odjednom Erik vidi svoju priliku.
Odskoivi s jedne noge, poleti prema razbojniku, zabije se u njega i srui ga na tlo. Cilindar s
novcem i vrijednostima takoer poleti i prospe svoj sadraj po podu. Razbojnikov pitolj,
zajedno s profesorovim nalivperom, odleti na drugu stranu. Erik desnicom opali lopova po
bradi. Ruka ga gadno zaboli. Na ovakve stvari nije navikao. No lopov s lakoom primi njegov
udarac i opali ga akom u rebra. Udarac je odbacio Erika koji se sklupao u bolnoj agoniji.

Lopov ustane i sa zaletom udari nogom Erikovu glavu. Erik ponovo poleti i bespomono ostane
leati na podu. Anja mu priskoi u pomo i pone ga gladiti po glavi. Kao da e mu to pomoi.
Na trenutak je Erik je bio siguran kako je vidio Vilera sa zadovoljnim smijekom na licu. Kao to
je bio siguran da je njegov trenutak slave neslavno propao.

"Ba si jadan, junaino!" Sa zlobnim smijuljenjem preko lica, lopov podie svoj pitolj i nalivpero.
"Ljepotice," obrati se Anji koja je kleala nad Erikom, "pokupi ovo," pokae pitoljem na rasuti
plijen na podu, "i stavi natrag u cilindar."

"Pokupi si sam, vrae prljavi!" odvrati Anja lopovu popraeno izrazom negodovanja na Erikovu
licu koji nije bio oduevljen to je ena odluila vikati ba kraj njegova uha.

Ostatak prisutnih nije pokazivao bilo kakvu namjeru da intervenira, osim gospodina Imogawe
koji je sa suznim oima dovravao svoju dirljivu priu koju nitko nije sluao. Lopov je, s druge
strane, pokazivao znakove uznapredovale nervoze zbog opiranja i prkosa na koji je naiao.
Njegovo lice je ukazivalo na dvojbe. Nije se usudio sagnuti i pokupiti svoj plijen.

Erik, koji se uspio sjesti na pod s jo uvijek oamuenom glavom, sa strahom je promatrao
razbojnika u ijim je oima mogao vidjeti kako kalkulira svojim izgledima.

Zvijer stjerana u kut, najopasnija je. Znao je to predobro Erik Skowesky gledajui razbojnika koji je
predstavljao sve veu prijetnju. Tu je lekciju nauio prije nekoliko godina kada je lovio zajedno
sa svojim prijateljima ugroene vrste po Sredinjoj Africi. Tada je i po prvi puta uo za pojam
ugroene vrste. Njegov autohtoni vodi mu je to pokuao pojasniti, ali Erik je zahvaljujui
svojim jezinim vjetinama jedino uspio shvatiti da je to ili mala ivotinja koja zbog zavisti
prema velikim ivotinjama izvrava samoubojstvo u svjee pripremljenim, goveim (u
nedostatku goveih, povrtnim) juhama, ili lokalna poslastica koja svojim otrovom ubije svakoga
u trenu ako je se ne pojede s kilogramom irafina mesa, ili konstruktivna kritika na raun
higijenskih navika njegove majke.

Erika male ivotinje nisu zanimale, ali vrlo velike da. Bio bi zadovoljan i pokojim lavom ili
tigrom. Kasnije je od nizozemskog proizvoaa pateta sa samo jednom rukom (drugu je uvijek
drao u prozirnoj staklenci objeenoj na njegovim leima) saznao da u Africi nema tigrova, ali se
nije zbog toga dao obeshrabriti. Eriku je bilo glavno da ivotinja bude dovoljno velika da se
lijepo s njime vidi na fotografiji i dovoljno mrtva da fotograf bez pretjeranog straha i urbe
napravi barem etiri snimke trijumfa Erika Skoweskog.

Kada su lutali umom u potrazi za dostojnim plijenom, osjeali su se najvie ivi. Od ubilakog
nagona im je krv bila vrela, a koa bi im se najeila na svaki um koji bi doao iz divljine. Jer
znali su - u trenutku iz prikrajka moe izroniti divlja zvijer koja bi ih rastrgala na komade i
podijelila ih sa svojim mladuncima ili, u najmanju ruku, prijateljima. To se i dogodilo.
Nekolicinu iz njihove grupe je za vrijeme spavanja zgrabila nepoznata zvijer (po zvuku je to
mogao biti tigar), a njihove ostatke bi nali razbacane po okolici svoga logorita sljedeega jutra.
Svi oni uli kada je divlja zvijer napadala, ali nisu, naravno, nita poduzimali, jer su se htjeli
dobro naspavati kako bi po danu bili svjei kada krenu u lov na divlje zvijeri. Osim toga, Erik
nikoga od pojedenih nije ba dobro poznavao. Glavno da su njegovi prijatelji, Danijel i Albert,
bili ivi i zdravi.

Danijel je bio vrstan lovac. ak neto bolji od Erika, to mu je morao priznati. Lovio je on puno
prije Erika po Africi. Predvodio je nekoliko safarija za aristokrate prepune zlatnika i irokih
ruku. Uvijek bi se s lova vratili nosei nekoliko, s uvelike nepotrebno velikim brojem utroenih
metaka, ubijenih lavova, pa ak i pokojim tigrom, i to sve uz relativno male ljudske rtve. Svi bi
uvijek bili tako zadovoljni ulovom da bi zaboravili da su ili u lov na nosoroge.

Danijelove vjetine su se ubrzo pokazale kljunima. Koraali su gustom umom, bilo je prilino
mrano, i onda ni od kuda prema njima poleti najvei lav kojeg je Erik ikada vidio. A vidio ga je
dobro jer je skoio direktno u njegovu smjeru.

Erik se sledio. Hitac iz Danijelove puke rani lava iznad prednje noge i skrene njegovu putanju.
No lav je ostao na nogama. Projurio je kroz lovaku druinu i nestao u umi jednako kako se i
pojavio.

Treba rei i da Danijel nije bio jedini koji je pucao na lava. Zapravo, gotovo svi osim Erika su
poeli pucati. Jedan od lovaca pogodio je drugoga u bedro, trei je etvrtome raznio uho, a
petom koji je stajao iza njega, glavu. esti je sedmome probuio prtljagu, a deurni fotograf je
primio dva metka u srce iz Albertove puke.

Tamo gdje su se trenutno nalazili, zakona (i njihovog provoenja) je bilo mnogo vie nego to je
to itko od njih oekivao pa je sljedei dan Albert objeen zajedno s jo jednim lovcem zbog
ubojstva. Erik i ostali se, naravno, nisu dali zbog toga obeshrabriti nego su krenuli dalje
bezbrino ubijati po irokim prostranstvima Afrike.

I tako su lutajui naili na krdo od desetak slonova. Eriku i Danijelu se omastio brk. Poeli su
smiljati plan kojim bi najuspjenije mogli pobiti itavo krdo. Danijel je primijetio da oko krda
ima puno grmlja, drvea i malih udolina. Erik se sloio s njime da su to dobra mjesta za zasjede.
Slonovi bi, kada bi poeli bjeati, zapravo imali samo jedan smjer kretanja - prema otvorenoj
ravnici. I plan se rodio: Skupina e se podijeliti na dvije grupe. Prva e se priuljati slonovima s
jedne strane i iz zasjede poeti pucati kako bi ih zastraili i natjerali u bijeg u suprotnom smjeru.
Druga e skupina, predvoena Erikom i Danijelom, biti u zasjedi, na suprotnoj strani, kraj
njihova prolaza prema otvorenom. Kada slonovi, uznemireni zbog pucnjeva, krenu prema
njima, poet e ih bez milosti skidati jednoga po jednog. Krdo e se uspaniiti i poeti divljati,
to e olakati gaanje. Vjerojatno e krenuti otkuda su doli, ali e ih doekati prva skupina koja
e ih dokrajiti. Slonovi e se doslovce nai izmeu dvije vatre i nijedan se nee moi provui.

Genijalno.

Valjalo je brzo djelovati, prije nego to se slonovi premjeste i prilika propadne. Danijel i Erik su
se sa svojom skupinom oprostili od prve i krenuli na svoje poloaje. Tiho su se uljali, kako ne bi
uznemirili slonove prije vremena, dolazei im s lijeve strane u odnosu na njihov budui izlaz. Po
putu su provjeravali jo jednom svoje puke kako nita ne bi polo po zlu. Poli su prema mjestu
neposredno ispred istine koje je bilo prekrito s gustim raslinjem i s mnogo drvea. Tamo ih
nitko nije trebao primijetiti sve do zadnjega trenutka.
Prije nego to su uspjeli doi do svoga odredita, zauli su um koji je dolazio iz drvea s njihove
lijeve strane. Prije nego to se itko uspio snai, prema njima je nezamislivom brzinom jurio lav s
prepoznatljivom ranom iznad jedne od prednjih nogu. U djeliu sekunde je dosegao Erika i
pandom mu, uz glasni zvuk paranja, razderao rame. Danijel je zapucao u lava no ovaj se u
trenu izmaknuo i u munjevitu luku krenuo prema svojoj sljedeoj rtvi.

Danijela je svom teinom svoga tijela sruio na pod i zaklao ga svojim otrim zubima. Ostali
lovci su poeli nasumino pucati. Jedan je, i ne gledajui u panici, napucao u lea svoga kolegu
koji je stajao ispred njega i pokuavao nanianiti lava. Intervencije ostalih lovaca su se kretale
otprilike u istom smjeru. Oni koje vlastiti suborci nisu nastrijelili, rastrgani su lavljim pandama
i zubima.

Lovci na drugome kraju su uli pucnjeve, i iako nisu bili dogovoreni, shvatili su ih kao znak da i
sami ponu pucati. U meuvremenu su se slonovi ve uznemirili i poeli se kretati prema prvoj
skupini. Ta je skupina, ne znajui da su ostali bez potpore druge skupine, nastavila pucati u zrak
zbog ega su se slonovi naizgled jo vie uznemirili i ubrzali korak. Krdo slonova je bez ikakvih
predrasuda i, kako je jedan od lovaca u svojim posljednjim trenucima primijetio, s natprirodnom
staloenou, pregazili lovce sve do zadnjega.

Toliko je Erik uspio pohvatati leei krvav na vruemu tlu prije nego to se onesvijestio.

Ne zna ni sam koliko je dugo leao tamo. Barem jedan dan, ali nije bio siguran jer je na mahove
gubio i povraao svijest. Znao je samo, dok je tamo leao, da se ne moe pomaknuti od boli, i da
ga glad i dehidracija polako dokrajuju.

Ba kada je osjetio da je doao njegov konani trenutak, Erika je pukim sluajem nala konjica u
prolazu. Bila je to Sedma kraljevska regimenta predvoena pukovnikom Charlesom
Eclestoneom III koja je imala zadau pljakati i porobljavati najsiromanije stanovnike Afrike,
kao skromnu demonstraciju bezgranine velikodunosti i humanizma Britanskoga carstva.
Vojska ga je odvela u najbliu bolnicu gdje se oporavljao gotovo mjesec dana. Erik je osjeao
veliku zahvalnost, a kasnije i ponos to su ga spasili Eclestoneovi ljudi jer je nedugo nakon
Erikovog spaavanja Sedma kraljevska ula u povijest kao legendarna regimenta koja je dovela
gonoreju u kraljiinu lonicu.

Kad je Erik bolje razmislio, shvatio je da i nema ba previe poveznica izmeu toga dogaaja i
trenutne situacije. Osim to je opet ranjen na tlu i bespomono gleda razvoj dogaaja.

Razbojnikova napetost je rasla. Njegova neodlunost je sve vie ustupala strahu upravljanje
njegovim postupcima, bilo je oito. Stalno je prebacivao pogled s plijena na podu na svoje
zatoenike i natrag. Povremeno bi pogledao i nalivpero u svojoj ruci. No pitolj mu je stalno bio
uperen u profesorovu druinu. Erik nije znao oklijeva li razbojnik s ubijanjem jer zazire od
ubijanja ili nije bio siguran kojim redom bi trebao postupiti. Ispalio je dva metka. To znai da mu
je ostalo etiri. A njih je sedmero. Mogue je da rauna tko mu je najvea opasnost. Profesora je
oito, iz nejasnih razloga vezanih uz nalivpero, elio ubiti. Erik se sam pokazao kao prijetnja pa
je on zasigurno sljedei na popisu. ene bi moda ostavio na ivotu jer mu, sigurno misli, nisu
neposredna opasnost. U svakom sluaju, oni su mu prijetnja. Ne samo zato to su ga odlino
prouili pa ga mogu prepoznati nego i zato to e, iako je sada u prednosti, tu prednost izgubiti
ako pone bjeati. Oni bi mogli krenuti za njim, ak i pronai pomo, uzbuniti susjedstvo, a tada
bi njegovi izgledi za sklanjanje na sigurno bili ozbiljno umanjeni. Sve je zapravo ovisilo o tome
da li je taj ovjek ubojica. A svi Erikovi instinkti su mu govorili da jest. S druge strane, kad ga je
Erik napao, potedio mu je ivot, iako je vidio u njegovim oima da ga eli ubiti. Ne, jo je neto
tu bilo posrijedi. Vidio je to na razbojnikovu licu, ali nije to znao iitati. Neto tu nije valjalo.
Erik je bio zbunjen. A onaj udarac u glavu nije bio nikakva pomo. Profesor se jo uvijek drao
kao da ga od ovoga nita ne pogaa.

Zapravo, to i nije tono. Profesor je s velikom zabrinutou zurio u pukotinu u sivome,


betonskome zidu koju do sada nije primijetio. Takve stvari nije nikada uzimao zdravo za
gotovo, pa nije ni ovo htio prepustiti sluaju. Inae je bio veliki pobornik preputanja stvari
sluaju, ali je inio iznimke kad se radilo o pukotinama u zidu. I o ulinim svjetiljkama
obojenima u plavo. Razmiljao je o tome da pozove Manninga.

"MANNING!!"

Lopov je poskoio unazad na profesorovu dernjavu. Ponovo se pojavio bijes u njegovim oima. I
bio je usmjeren prema profesoru. Odluno je uperio pitolj u njega i postavio se u poloaj za
pucanje. "Dobro, vratio sam barem to je moje. Sredim staroga i mogu proglasiti veer
uspjenom."

Erik, unato bolovima u glavi, poskoi na noge i primakne se razbojniku. "Ne!!"

Razbojnik ga primijeti i hitro uperi pitolj u njega. "Ne junai se opet, mali. Sljedei put neu
imati milosti." Ponovo naniani profesora.

Nastao je potpuni muk. Izvjesnost dogaaja koji e uslijediti ukipila je sve. ak i one koji su sve
ovo mirno i s nula tolerancije promatrali, poput gospodina Vilera. Profesora je novootrkivena
pukotina sve vie uznemirivala, dok je njegova egzekutora nerviralo to profesor jo uvijek
izbjegava njegov pogled.

Prst pritisne okida. Pitolj opali.

Istodobno profesorov misteriozni divovski stroj od mjedi koji je zauzimao dobar dio prostora
dvorane ispusti zvuk slian priguenoj brodskoj sireni.

Trei dio
Vrelo vjerojatnosti

Metak nakon izlaska iz cijevi prijee petnaest centimetara. Nakon toga se pojavi unutar eljezare
i proe kroz ue kojim su radnici dizali eljeznu gredu od pola tone. Metak prolazi
blagovaonicom snjenobijele kue gdje su majka i sin postavljali tanjure na stol za ruak.
Porculanski tanjur kojeg je drao sini probije metak i rasprsne mu se u ruci. Majka ga pone
njeno navlaiti za uho i vikati kako nee dobiti ni vode ni deserta. Na bojnome polju kralj sa
svoga konja namjerava zadati smrtni udarac svome dugogodinjem neprijatelju i odnijeti
pobjedu. Metak okrzne nogu konja koji na to zanjiti, digne se na dvije noge, zbaci svoga kralja
iz sedla i padne na njega, istiskujui mu posljednji dah. Metak probije platno atora sibirskog
nomada, pa se pojavi u profesorovoj dvorani etiri centimetara udaljen od profesorova ela.
Tada se premjesti u staju gdje je sklerotini gortak timario svoga jednookog konja, prozvidei
mu pokraj uha. Pa se premjesti na vrh visokoga brijega gdje je ovjek s platnenim krilima, uz
mnogobrojnu publiku, namjeravao ostvariti tisuljetni san ovjeanstva o letenju. Metak skine
jednoj od gospoa periku s glave, za to su prisutni krivnju odmah pripisali letau te krenuli na
njega s namjerom da mu rastrgaju krila i uine jo pokoju stvar s njegovom kuom koja se
nalazila nekih dvadeset kilometara sjeverno i bila uvana irskim seterom s poremeajem u rastu.
Metak proe kroz posudu s bojom i rasprska boju po platnu na kojem je slikar upravo htio
poeti slikati svoje najnovije djelo. Uzorak koji se stvorio rasprskanom bojom na platnu je
inspirirao slikara na stvaranje novog radikalnog smjera u umjetnosti za kojeg, naalost, veina
ljudi nee uti jer e slikara oteti krmar kod kojega nije podmirio raun za ogromne koliine
vina i piva koje je popio i koji e ga sljedeih nekoliko godina drati svezanog u svome
podrumu. Metak se nakon toga nae u beskrajnom crnilu u kojem je sada zapeo jer mu se brzina
znatno smanjila. No divovska supermasivna zvijezda bijelo-plaviasta sjaja pone privlaiti
metak nevjerojatnom silom prema sebi. Metak je bivao sve bri i bri dok ga je vrelina plavoga
sunca ubrzano usijavala. Metak se stao iriti. Njegovi atomi su poeli divljati i nastavili su tako
sve dok se metak nije pretvorio u kapljicu isijavajueg, kipueg olova. Usijani projektil je
zadobio nevjerojatnu brzinu i trenutak prije nego to se potpuno pretvorio u oblai vrelog
ioniziranog plina i rasprio po fotosferi zvijezde, proao je kroz arulju u profesorovoj dvorani i
udario u betonski zid, stvarajui u njemu, uz zagluujui prasak, krater irine od oko pola metra.

Svi su u prostoriji instinktivno pali na tlo uslijed iznenadne eksplozije iz zida koja je rasprila
komadie betona po cijeloj dvorani i ispunila ju izmaglicom od dima koji se irio od uarenog
udarnog kratera. Svi, osim razbojnika koji je samo ustuknuo i profesora, koji je trepnuo. Ali
samo zato to se Manning jo nije odazvao njegovu pozivu.

Isme je samo stajao tamo, razjapljenih usta, zurei u nevjerojatan prizor. Umjesto u elu starkelje
koji ga je napucao, metak je zavrio u zidu i to na mjestu tono iza njegove glave. Metak koji je,
eto, jo k tome odluio ni vie ni manje nego eksplodirati kao manja granata. Od zaprepatenja je
na trenutak zaboravio gdje je. Tijelo mu je omlohavilo i ruka kojom je drao pitolj mu je samo
visjela s ramena.

I bio mu je sumnjiv tip od kojeg je nabavio municiju. Kakve mi je to metke uvaljao? Ispaljivali su se
kada on to nije htio, a kada je htio, zaobilazili bi mete i eksplodirali na nekom drugom mjestu.

Trgovca mu je toplo preporuio prijatelj. Imao je trgovinu namirnicama i sedlima kao paravan.
Kada je uao u trgovinu, za pultom je ugledao mukarca srednje visine, prorijeene sijede kose,
umornih oiju i gustih bijelih brkova.

Priao mu je nonalantno.

"Dobar dan. ime vas mogu ponuditi?" ree prodava.

Isme se osvrnuo oko sebe jo jednom kako bi bio siguran da ga nitko nee uti. Nije bilo nikoga
osim njih dvojice u trgovini. "Trebam municiju za ovaj pitolj." Izvukao je pitolj iz svoga
kaputa, drao ga tri sekunde u visini pojasa i spremio ga natrag.
"Mi ne prodajemo municiju. elite li svjee jabuke?" odgovori mu prodava odsutno, drei
ruke oputeno poloene na pultu.

"Ne, elim metke. I to brzo. Nemam vremena, uri mi se!"

"A ja vam kaem da ne drimo metke. Dobili smo jutros poiljku iscijeenih limuna, ako vas
interesira."

"Ne! Metke."

"Marmeladu od ljiva? Izvrsna je."

"to? Ne."

"Suene govedine?"

"Sluajte..."

"Sok od altiaska?"

"uj, stari, ja elim... Sok od ega? Ma, nije bitno! Prestanite me zafrkavati i dajte mi to elim pa
da mogu nastaviti svojim putem. Moe?"

ovjek je duboko uzdahnuo, ali ne mijenjajui poloaj. "No dobro. Tko vam je rekao za mene?"

"Kruhorezac."

"Kruhorezac?! ena ga je prije godinu dana otrovala strihninom. Kruhorezac je mrtav!"

"E pa, vie nije."

"to, nije?"

"Ne."

"Sigurno?"

"Da."

"Kako mogu znati da ne laete?"

"Kako mogu znati da vi ne laete?"

Trgovac je pogledao gore kao da razmilja o Ismeovim rijeima. "Da, ima tu neto. U redu,
koliko trebate?" upitao je dok se sagibao za neim ispod pulta.

"Jedno punjenje."

Trgovac je izvadio malu kutiju i stavio ju na pult. "Jedno? I za to me gnjavite? Dobro, jedan
srebrnjak."

"Srebrnjak? Ali imam samo ovo." Isme je ispruio aku i pokazao tri hrava novia od kojih je
jedan ve bio djelomino izgrien.
Trgovac je nakon pogleda na Ismeov proraun spremio kutijicu natrag na svoje mjesto. "to, vi
mislite da je municija besplatna? Da vas je Kruhorezac zaista uputio, doli biste sa srebrnjakom i
ne biste gubili moje dragocjeno vrijeme. A sada u vas moliti da odete. Moram panju posvetiti
muterijama koje imaju novaca."

"ujte, sutra naveer imam jedan odlian posli. Ulov e biti odlian. Dajte mi metke sada, a ja
vam za dva dana donesem dva srebrnjaka. Tri!"

ovjek se po prvi puta osmjehnuo. Ali skromno. "Da svaki put dajem svoju robu u zamjenu za
fantomsku proviziju, ve bih odavno ostao bez posla. I glave. A sad se gubi odavde!"

"Ali... ali..."

"Hajde, hajde, dolaze mi uskoro prave muterije."

Isme nije znao to bi. Nije mogao na posao nenaoruan. Razmiljao je to bi mogao uiniti.

U trenu je izvadio pitolj iz svoga kaputa i uperio ga u trgovca. "D-dobro, sad e mi dati cijelu
kutiju s mecima. I-i-i sav novac u blagajni. Hajde!"

Trgovac je s uperenim pitoljem u sebe imao jednako ravnoduan izraz kao i u trenutku kada je
Isme uao u trgovinu. Nije djelovao impresionirano. "Zar nisi rekao da treba municiju?"

Isme je razrogaio oi pred svojom glupou i u oaju oborio glavu na pult. Svim se silama
trudio da ne zaplae. Spremio je pitolj u unutranjost svoga kaputa. Uspravio se i pogledao
prema trgovcu. "Ispriavam se. Idem sada."

Trgovac je zakolutao oima. "ekaj." Ponovo se sagnuo i posegnuo za neime iza pulta. Ispruio
je aku prema Ismeu i otvorio ju. Na dlanu su mu bila tri prilino prljava i pohabana metka.
"Ovoga se ve neko vrijeme elim rijeiti. Ne mogu to nikome prodati pa mogu i dati tebi. Ako
te ne uhvate sutra, donesi mi neku sitnicu."

"Hvala. Ljubazno od vas. Ali... to su samo tri metka."

"Tri besplatna metka. Osim toga... Jesi li ikad uo za statistiku?"

"Ne."

"Odlino. E pa, statistiki, razbojnik uspije u prosjeku ispaliti najvie dva metka prije nego to ga
izreetaju. Eto, sretno."

"Hvala."

"Dobar dan, gospoo. to biste danas trebali?

Isme je shvatio da se trgovac obraao muteriji koja je upravo ula u trgovinu. Isme je spremio
metke u dep, potiho se iuljao iz trgovine i nestao.

Trgovac ga je prevario. Istina, nije nita platio za te metke, ali ga je svejedno prevario.

Ne. Nisu meci krivi. Ovo mjesto je ukleto. Proklet bio dan kad sam ugledao ovu kuu. Mislio je na
onaj dan kada ga je starac napucao u nogu. Dananji dan je dvostruko prokleo.
Isme shvati da je spustio oruje. Brzo ga uperi u ljude koji su se umjereno uskomeali zbog oka
od iznenadne eksplozije. Nisu imali vremena primijetiti da mu je popustio oprez.

Ali to e sad?

Jo nekoliko minuta prije se osjeao kao vladar situacije, a sada mu je ponovo poelo lupati srce
od straha. Znoj mu se poeo polako slijevati niz elo, a mjehur mu je pokazivao naznake nekih
vrlo neugodnih tendencija. A onaj plavokosi mladac kojeg je prebio maloprije je ponovo uperio
pogled prema njemu. Ponovo se osilio.

Neto e pokuati.

A ja nemam vie metaka!

Erik je bio sasvim osupnut onime to se dogodilo u posljednjih nekoliko sekundi. Zid se
rasprsnuo tako neoekivano da nije uspio ni skoiti na Anju kako bi ju, toboe, zatitio svojim
tijelom, a to bi ona kasnije sigurno znala na razliite naine cijeniti. Iako je bio pod snanim
dojmom razornoga uinka razbojnikova oruja, shvati da je sam razbojnik bio jednako
iznenaen uinkom, ako ne i vie. Zbog toga je njegova pozornost na tren oslabila, a Erik to nije
iskoristio. U mislima je sam sebe opalio po glavi i utnuo po koljenu zbog proputene prilike.

Sada su mu ponovo bili na nianu ili, preciznije reeno, Erik mu je bio na nianu. Vjerojatno zato
to je jedini gledao u njega i stajao u prijeteem poloaju. No razbojnikova ruka se tresla. I to
jako. Vie nego prije. Erik je bio zbunjen. Je li ga njegovo vlastito oruje preplailo pa ga se boji
upotrijebiti ili se radilo o neemu drugom. Zato ne puca? Ili pobjegne? Nije oklijevao pucati na
profesora, ali sada se posve usredotoio na Erika. Od profesora je oito odustao. Nije se vie
obazirao na njega. Zato? Jer se svi ostali dre podalje. Nitko mu drugi nije prkosio. Nitko mu
drugi nije bio prijetnja. Ali zato bi Erik bio prijetnja? Razbojnik je taj koji dri oruje. Erik je
pogledom odmjeravao snage s lopovom. Odluio je paljivo ga motriti i iskoristiti svaku
sljedeu slabost za novi napad.

Razbojnik se sve vie tresao. I pogled mu je stalno lutao izmeu Erika i vlastita pitolja.

Zato stalno gleda u pitolj? Osim ako...

Pitolj!

Erik odlui riskirati. Krene na razbojnika, a ovaj umjesto da zapuca, zavitla pitolj prema Eriku.
Erik se se spremno sagne, to razbojnik iskoristi za bijeg prema stepenicama.

Erik pobjedonosno vikne ostalima: "Gad je imao samo tri metka. Zgrabimo ga!"

"to je rekao?"

"Rekao je da ga zgrabimo."

"A koga to?"

"Mene ve bole noge od stajanja. I pogledajte moje hlae! To se ne da oistiti. Mogu to jedino
baciti. Kako mogu trati u ovome stanju? A o grabljenju nekoga da ne govorim."
"Koga da zgrabimo?"

"Jeste li uli ovaj prasak?"

"Naravno da smo uli. Stojimo metar od vas."

"Koga da zgrabimo?"

"Peku me oi od dima."

"Koga da zgrabimo?"

"Manning!!!"

Razbojnik je brzim korakom jurio prema slobodi, a Erik ga je u stopu pratio. Kada je stigao do
stepenica i poeo se njima uspinjati, Erik ga je uhvatio za ogrta jednom rukom i povukao k sebi
koliko je god mogao. Razbojnik se, shvativi da se nee otrgnuti njegovoj ruci, okrene i nogom
odgurne Erika od sebe. Erik odleti i ponovo se nae na leima na hladnome betonu. Razbojnik
nastavi svoj bijeg.

Erik se osvrne i, shvativi da su ostali odluili ostati neutralna publika ija e se pomo u
njegovoj potjeri svesti na uskraivanje bilo kakve pomoi, digne se hrabro i jurne po eljeznim
stubama, vrsto odluan ne dopustiti lupeu da pobjegne.

Razbojnik je primijetio da Erik ne odustaje i pri svome uspinjanju stalno drao na oku njega iza
sebe i publiku na tlu koja je s vrlo raznolikim interesom iekivala rasplet ove zamorne situacije.
Gotovo uope nije gledao naprijed pa je bilo neizbjeno da se, kada je doao do vrha, sudari s
gospodinom Tizlom koji se odjednom iz niega pojavio na vratima dvorane.

Razbojnik je jurio takvom brzinom da su se pri sudaru njihova tijela priljubila i napravila
piruetu. Razbojnik se pokuao odgurnuti od ovjeka, ali noge su im se ispreplele. Rotacija ih je
dovela na rub stepenica niz koje su se neizbjeno strovalili poput lokomotive koja jae na lavini
koja se obruava s najviega vrha svijeta. Kugla mase dvojice ovjeka jurila je prema dnu takvom
brzinom da je pomela Erika djeli sekunde prije nego to bi uspio izmaknuti preskaui ogradu
stepenita. Kugla, sada uveana za masu jo jednoga ovjeka, udarila je na betonski pod i
rasprostrla svoj sadraj.

Gospodin Tizl ustane, kao da se nije upravo kotrljao niz stepenice, i pone etkati po prostoriji.
Kretao se polako, pokazujui naizgled iznimno zanimanje za zid dvorane. Pribliio se zidu i
prelazio rukama po njemu kao da neto trai. Svako malo bi zastao i tada bi uputio dubokoumni
pogled prema stropu. Nakon nekoliko pregleda zida i stropa, Tizl konano stane i pone s obje
ruke i pognute glave neto raditi na zidu. to je tono radio, nitko nije mogao rei, jer se Tizl
priljubio uz zid.

Svi su u prostoriji s velikom pozornou motrili gospodina Tizla, s iznimkom dvojice koji su se
na podu pokuavali pribrati i profesora ije je nezadovoljstvo pukotinom u zidu preraslo u
ljutnju koju bi se dalo slikovito opisati kao arkocrvenog zmaja s kompleksom manje vrijednosti,
s uarenim bodljama koje mu stre iz tijela i malim vulgarnim vilenjakom na glavi koji mu u uho
apue prostote o njegovim manirama pri jedenju i bradavici na njegovoj njuki, koji nakon to
je zapalio sve u krugu od stotinjak kilometara pokuava zapaliti eruptirajui vulkan. Interes je
toliko narastao da je neposredni pokuaj pljake i ubojstva potpuno zaboravljen. ak je i
pozornost Hira Imogawe bila u potpunosti zaokupljena aktivnostima gospodina Tizla. Ni sam
nije razumio zato ga je to toliko interesiralo.

Gospodin Imogawa izgubi svijest i srui se na pod.

Ono to nitko u profesorovoj kui nije znao jest da je daleko, daleko izvan grada, u jednoj bari
koja se nalazila usred goleme vritine, jedan pripadnik dosad neotkrivene vrste vodozemaca iz
pliaka motrio dolazak velikih kola vuenih dvama konjima. Vodozemac ih je promatrao
znatieljom koja je u svojem intenzitetu nadilazila sve prethodne.

Ovaj je vodozemac i inae bio jako znatieljan. Volio je promatrati svijet oko sebe, ivotinje koje
se dolaze do bare napojiti, ptice koje love njegove najblie srodnike i gutaju ih u jednome
zalogaju, ljude koji rade njemu prilino zagonetne stvari poput, primjerice, ulaenja u usku
simbiotsku vezu s velikim, runim, nosatim, etverononim ivotinjama koje oni zovu konji, ili
ispaljivanja munja iz dugakih sjajnih cijevi to je mnoge od njih oigledno jako zabavljalo, iako
vodozemac nije vidio to bi tono u tome trebalo biti zabavno, a sebe je smatrao osobom s
iznimno razvijenim smislom za humor. Njegov interes za okolni svijet nije nailazio na
odobravanje pripadnika njegove vrste, kao ni ostalih stanovnika bare. Kada bi se vraao sa
svojih ekskurzija, njegova obitelj bi ga doekala s ve pripremljenim namrtenim licima. Koliko
god je vodozemcima bilo mogue mrtiti se, oni bi to tada inili. abe, koje su navodno neka
vrsta njegovih srodnika (to je on prihvaao tek s velikom dozom skepse), nisu se mrtile nego
bi kreketale na nain koji bi bio jo iritantniji nego to je to bilo uobiajeno. Ribice i mali raii bi
poeli uznemireno plivati i komeati mulj na dnu koji bi poeo dizati ve prilino visoko stanje
nervoze i netolerantnosti u bari. Ukratko bi se to dalo opisati kao opaku, divlju orgiju prkosa
kojom su stanovnici bare vodozemcu u pitanju htjeli pokazati kako zaista nemaju pametnijeg
posla nego bezglavo vrludati po vodi i gnjaviti one koji pametnijeg posla zaista i imaju. No
vodozemac je to utke podnosio i ekao novu priliku za stjecanje novih spoznaja.

Kola su se konano zaustavila neposredno pokraj bare. Konji su dahtali od napora. Kola su oito
bila teko natovarena. Dva ovjeka su se iskrcala iz kola. Prvi, krupni momak s jako dugakim
brkovima je to uinio u jednom skoku. Drugi, takoer krupni, iako se inio manji jer je bio
prilino pogrbljen, polako se i s mukom dojadao do vlanoga tla. Obojica su nosili radnike kape
i debele kapute.

"... i doem ja doktoru," probijale su se kroz hladni zrak rijei pogrbljenog ovjeka, "i ja kao,
zna, naruen sam, primit e me za koji trenutak. Vraga! Tamo mi neka gadna medicinska sestra
ili pomonica ili to je ve bila... Ajme, to je runa bila... Da, ree ona meni neka se sjednem i
ekam svoj red. Sjednem! Ha! Kao da je meni lako sjesti, glupao! Pa zbog toga sam doao
doktoru, e! I zna.. da zna koliko sam sjedio tamo. Zna li koliko sam tamo sjedio?"

"Hrm," ree brkati.

"Tri sata! Tri! Daj ti iskrcavaj te kutije i dodaj ih meni. Lea me ubijaju. Zna li kako me bole?"

"Aha," odgovori brkati otvarajui vrata kola i poinje vaditi nekakve pravokutne predmete koje
vodozemac jo nije susreo.
"I kad sam napokon doao na red," nastavi pogrbljeni primajui udni predmet od brkatog i
bacajui ga na tlo blizu vode, "on mi neto tamo kuckao po leima, gledao mi u usta, sluao me s
onom svojom trubom i onda mi preporuao namakanje u kadi. Ma ba ti hvala! Zato sam morao
ekati tri sata. E da, i preporuio mi je neki ljekoviti tonik koji kota k'o moja godinja plaa.
Moe li to vjerovati? I ja njemu reem da nemam toliko novaca. I zna to mi je rekao? Zna to
mi je rekao? Rek'o mi je: 'Va problem.' Moe li to vjerovati? Kaem ti, svi ti doktori su bagra.
Nita i nikoga ne izlijee, ali se zato debelo obogate. I to na jadnicima kao to sam ja. Va
problem! Pih! I zna to sam mu onda rekao? Ha? Rekao sam mu: 'Da, snai u se ja.' Ali sam to
rek'o sa sarkastinim tonom, kao sada. I pljunuo sam mu na pod. I-i trenuo sam s vratima dok
sam izlazio. Kaem ti, svi ti doktori su bagra. Najobinija. Moe li to vjerovati?"

"Mmm," odvrati brkati.

"Ajme, to me bole lea! E da, jesi li uo to se noas dogodilo efu? Ha?"

"Aha."

"Svakome kako je zasluio, to ja uvijek kaem. A ako je netko zasluio biti raznesen dok sjedi
udobno u svojoj udobnoj stolici, u svojoj udobnoj sobici, u svojoj udobnoj kuerini, na svome
udobnom imanju - onda je to Mago Timbus. Prh! Zbog njega sam i bolestan, da zna. to sam
sve proao zbog njega, e. To je bilo prije tvoga vremena. Onda smo jo krali stoku. Ha! Stoku?!
Kravetine! Gadne, teke kravetine, ni manje ni vie. Tako se on obogatio, da, da. Mi smo krali
glupe betije, on ih je skupo prodavao, a nama je davao proviziju. Iako je najvei dio zadrao za
sebe. I to je bio veliki, veliki dio. Kao da je on neto morao raditi! Kako sam se ja namuio s tim
kravetinama, ajoj! Da samo zna kako su teke. Unitio sam si lea nosei glupe kravetine! I
onda kad sam si napokon istegnuo i polomio lea, ree oni meni: 'Pa nisi ih morao nositi, trebao
si ih samo voditi.' A je li? Trebao sam ih samo voditi? Pa dobro to ste mi rekli na vrijeme! Niste
mi to mogli prije rei?! Ajoj, moja lea. Kaem ti, to to je on eksplodirao, kazna je za moja lea.
Nepravedan je ovo svijet, ali malo pravde ipak ima."

"Urh," ree napokon brkati.

"Istina, sada u vjerojatno ostati bez posla. Nakon to sam si udesio lea, alju me samo da
radim bezvezarije poput ove. I to za sitni. Nema love za skupe tonike, ne, ne. Od kuda smo
uope ovo ukrali? Koje gluposti. to ja moram raditi pod stare dane!"

"Lfrnj," upotpuni ga brkati.

"E da, i... to ono... da, doem ja kui," nastavi pogrbljeni, "i zamolim... pazi, zamolim... zamolim
enu da donese vode iz zdenca, zagrije ju i pripremi mi kupku. A zna to mi je rekla? Zna to
mi je rekla? Rekla mi je: 'Donesi si sam vodu. Nisam ti ja slukinja.' Moe ti to vjerovati? Moe
ti to vjerovati? Da si ja, invalid, donesem vode! Da ja, sa svojim leima, nanaam teke kante
vode! K'o da je to sitnica za mene, e! E, i zna to... Daj to malo bre, neu cijelu no provesti
ovdje! Ej, moja lea! Zna to mi je jo rekla? Ha? 'Da poteno radi svoj posao, mogao bi si i
priutiti pravu slukinju!' Moe li to vjerovati? to si doputa, eno? Zar nije mukarac glava
obitelji? Zar nije on kralj u svome dvorcu? Zar nije?"

"Aha."
"To sam joj i ja rek'o. A onda mi je poela laprdati... ponovo... o tome kako je trebala sluati svoju
majku i ne udati se za mene. Njezina majka. Njezina majka! Nemoj da ponem o njezinoj majci!
Zna to je njezina majka bila? Zna li? Ha? Kurva!!! Eto to je bila. I to oajna kurva. I prepuna
svakakvih boletina. Nema pojma koliko je puta neki brod isplovio, a onda kasnije naen s
itavom posadom mrtvom. Vie nego jednom, tek toliko da zna. I to sve zbog nje. Ma cijeli
ratovi su izgubljeni zbog nje! A zna zato nije htjela da joj se kerkica uda za mene? Jer je
i nju htjela uiniti kurvom!!! E! A ja sam od nje uinio potenu enu. Ja sam se brinuo za nju. I
kako mi vraa, ha? Kako mi vraa? Moe li to vjerovati? To je sada poast meu enama. To je
zbog teemanicipacije ili kako se ve zove."

"Ha?" upita njegov brkati partner.

"Emanicipacija, da. Ne znam, to je... nekakva, mislim... droga. Ili estica. Ono, neto, meu
enama, uglavnom. Zna?"

"Rglh," odgovori brkati s nerazumijevanjem.

"A to je pak pokupila od nae keri. E, stari moj, to je isto betijetina. Nemoj da ponem o njoj.
Ovaj, inae, nee nita rei o onome to sam govorio o gospodinu Timbusu, ha?"

"A-a."

"Dobro. Je li to napokon sve? Uh, moja lea. Zna li ti koliko me bole lea?"

"Aha."

"Daj ti donesi petrolej, a ja u to onda zaliti. Uf."

Brkati ovjek je poeo buiti po unutranjosti kola. Nakon minute je izaao nosei u ruci bocu
prozirnu poput vode s nekakvom tekuinom u unutranjosti. Vodozemcu je izgledala kao voda.

"Hajde, daj mi to." Pogrbljeni ovjek je poeo razlijevati vodu po udnim, etverouglatim
predmetima koje su nabacali kraj bare. Tada je pogrbljeni ovjek dodao bocu natrag svome
partneru. "Uzmi." Tada je iz jakne izvadio nekakav takoer etverouglati predmet, ali ovaj je bio
mnogo manji. A ovaj se otvarao. Vodozemac nije vidio to je to pogrbljeni petljao, samo je uo
njegovo stenjanje. Iznenada se u njegovoj ruci pojavi plamen, i tada taj plamen poleti dolje
prema hrpi koju su ta dvojica napravili.

Ogroman plamen bukne i rasvijetli okolicu. Oito ga je stvorio onaj manji plamen. Vodozemac
se ponosio svojom sposobnou zakljuivanja. Titrajua svjetlost plamena ga je hipnotizirala.

Oba ovjeka su se popela na natrag na svoju koiju, pri emu je pogrbljeni ispustio prilino
glasan jauk. Uzeli su uzde u ruke i potjerali konje da kola odvuku u smjeru iz kojega su i doli.

Vodozemac je doslovce vibrirao od uzbuenja. Toliko vatre na jednome mjestu! Doplivao je to


je blie mogao neobinim predmetima koji su gorjeli. Bio je to neobian materijal. Nije ga do
sada viao, a vodozemac je sebe smatrao svjetskim vodozemcem. Gorio je jako brzo. Gorio je
poput isuene bare prekrivene isuenom trstikom, mislio je vodozemac, pohvalivi odmah
samoga sebe zbog uspjeno konstruirane analogije.
Na predmetima je neto pisalo. (Vodozemac je znao itati. Jo jedna njegova devijantnost, ali nju
je ipak uspjeno tajio.) Na svima je pisalo isto, koliko je mogao procijeniti. Predmete je brzo
gutao plamen. Na povrini je bilo ispisano ugljenom: "Kutija: Vlasnitvo Hira Imogawe."

Vodozemac je prepustio neobine predmete njihovoj plamteoj sudbini i nevoljko se uputio kui
gdje e ga doekati nova bujica negodovanja. No to ga nije zabrinjavalo. Razmiljao je samo o
uzbudljivim stvarima koje je danas vidio.

Sutra moe biti samo bolje.

Isme Iphis je uspio vratiti zrak u svoja plua. Sve ga je boljelo i imao je u ustima okus neijega
koljena, ali se uspio uspraviti. Plavokosi je pokuavao isto, ali s manje uspjeha. Jo bolje.
Pogledao je ostale no oni su bili zaokupljeni neime i nisu obraali panju na njih dvojicu.
Luaci.

Nalivpero. Bilo mu je u ruci. Gdje je? Isme se ogledavao, panino ga traei, znajui da ne smije
gubiti vrijeme sada kad mu se ukazala dobra prilika za bijeg.

Ugledao ga je. Odletjelo je dva metra od njega. Sagnuo se da ga digne i otkrio jo jedan dio
svoga tijela koji nije bio poteen noanjih udaraca i ranjavanja. Zacvilio je od boli. Spremio ga
je u dep od kaputa i krenuo se penjati po stepenicama. Moram se maknuti odavde! Odjednom mu
je jako nedostajao Aldo.

Ba je krenuo, kad iznenada osjeti da ga neto dri. Neto ga je vuklo za nogu. Osvrnuo se.
Plavokosi je jo uvijek leao na tlu. Nije se jo mogao dii pa je odluio zadrati Ismea sve dok to
ne bude u stanju. Nee ii. Bio je uporan, to mu je morao priznati, ali nije vie imao vremena za
njega. Ni snage. Upotrijebio je svu raspoloivu energiju kako bi se otrgnuo od njegova stiska.
Vukao je. I vukao. I vukao.

I uspio. Isme poleti stepenicama. Koliko ovjek koji je propatio toliko mnogo u toliko malo
vremena moe letjeti. Popeo se do vrata i prije nego to je izaao, primijetio je ovjeka u kojeg se
zaletio kako dolje neto radi po zidu. To je bio onaj isti kojeg je ugledao kako si pie po licu u
dvoritu. A ja sam svejedno uao u kuu. to mi je bilo?

Isme se uz mnogo napora i mnogo znoja vrati putem kojim je doao. Ulaz u kuu je bio tamo
gdje ga je i ostavio. A s obzirom na to to je ove noi doivio, to nije bila mala stvar.

Isme izae iz kue i zapone svoj bijeg.

Sad kada je Isme ponovo doao u posjed izgubljenog mu nalivpera, vjerojatno bi bilo dobro
istaknuti jednu nepoznatu injenicu vezanu uz to nalivpero. Istina, sve vezano uz ta nalivpera je
obavijeno velom tajne, ali postoji neto to jo vie izmie spoznaji ire javnosti koju ne bi moglo
biti manje briga.

Kada je seljak Nuf, nakon to je od Morisa Intocabilea dobio eksplozivno nalivpero, zatraio od
istoga gospodina jo jedno takvo, ali neeksplozivno, Moris je imao napola iskrenu elju
udovoljiti Nufovoj elji. Naalost, Moris je znao izraditi samo nalivpero s eksplozivnim
mehanizmom. Izradu obinoga nikada nije uspio potpuno svladati. I iako bi s vremenom
vjerojatno i to nauio, Moris to jednostavno nije elio. Osim toga, njegova strast je ve bila
preusmjerena na novi hobi - izradu staklenih katapulta za lansiranje loe pripremljenih
prepelica. Na to ga je inspirirao jedan Englez o kojem je itao u dnevnome listu Dnevni list, a
kojeg je itao samo zato to su mu novine za koje je radio kao novinar ostavljale gadan osip na
rukama. Stoga je, kako bi se rijeio dosadnoga seljaka, napravio je jo jedno nalivpero, potpuno
identino kao prethodno, iako je moda kod ovoga vremenski mehanizam namjestio na malice
drugaije vrijeme detonacije, ali nije bio siguran. Niti ga je bilo briga.

Erik je polako povraao snagu. Pri koprcanju niz stepenice gadno je udario lijevom rukom u
neto i natukao si zglavak. Kada se pokuao podii odguravajui se istom rukom od poda,
zajaukao je od bola i stutio se trbuhom na beton. Sljedei pokuaj podizanja je proao bolje. Nije
elio jo ustati jer mu se jo uvijek vrtilo u glavi koja se otro bunila to je nenajavljeno
upotrijebljena za silazak niz stube. Naao je sebe kako jo jednom sjedi na istome betonskome
podu kao prije nekoliko minuta, samo s mnogo vie ozljeda i mnogo manje samopotovanja.

Ovo jednostavno nije bio njegov dan. Imao je dvije prilike da svlada razbojnika, tri ak - jednu
nije uope iskoristio, a nakon svake je zavrio poraen i ponien. Erikov ego e to teko podnijeti
i trebat e tjedni, ako ne mjeseci opasnoga planinarenja, premlaivanja vlastitih prijatelja
prilikom vjebi boksa i nogometa, pucanja na bespomone ivotinje i dizanja utega pred
ljepoticama na plai kako bi vratio povjerenje u vlastitu snagu i nepobjedivost.

Istina, razbojnik je bio prilino snaan. I navikao na konfrontacije s ljudima. I vjerojatno njihovo
ubijanje. Erik je potpuno podcijenio njegovu snagu, a precijenio svoju. Mora poraditi na svojim
ratnikim vjetinama, shvati Erik.

Ipak, tjeio je sebe, vrlo vjerojatno bi svladao razbojnika na stepenitu da je imao priliku. Ali to
su sada puka nagaanja. Razbojnik je pobjegao. Sigurno jo nije odmakao daleko, pomisli Erik. I
on je primio teke udarce. Moda bi ga mogao jo sustii.

A zato bi? Koliko je on znao, ukrao je samo profesorovo nalivpero. Sprijeio ga je da opljaka
ostale, sjeti se sada s ponosom, ljude koje nikada u ivotu nije sreo, a bilo bi mu jako drago da je
tako i ostalo. S iznimkom, moda, Anje. Moda. Koliko je mogao prebrati kroz zamagljeni vid i
jo zamagljeniju glavu, ona se ba i nije urila da mu doe pomoi u ovome trenutku potrebe.

Napokon je jasno vidio. Nitko uope nije obraao panju na njega. Svi su se okupili oko neega
to nije mogao vidjeti.

Ugleda ispruene noge. Netko je leao na podu.

Poto je shvatio da mu nitko nee pritei u pomo, Erik riskira i stane na noge. Na trenutak je
skoro izgubio ravnoteu i zamalo pao natrag na pod. Ali u zadnjem trenu on povrati ravnoteu i
ostane uspravno stajati. Erik Skowesky ne pada tako lako!

Prie ljudima kojima je oito bila vanija neija tua nesrea od njegove hrabrosti i
portvovnosti, drei se rukom za glavu koja je, barem prema boli koja je pulsirala iz nje, imala
ozbiljnu namjeru napustiti dugogodinje prebivalite i premjestiti se, na primjer, kraj jednog od
njegovih stopala. Nije uspio prepoznati osobu koja je leala. Svi su stajali nad njom i buljili, ali
nije izgledalo kao da namjeravaju uiniti neto vie od toga. Profesor, izgleda nije dijelio brigu s
drugima. Buljio je u prazan zid. Mora da je u oku jer je za dlaku, a i udom, izbjegao krvavu
smrt. Iako, zapravo, nije djelovao nita drugaije nego prije.

"Erik!" Napokon ga primijeti Anja i odskakue prema njemu.

Ni ti se nisi proslavila, morao joj je Erik to odmah priznati u svojim mislima.

"Potpuno sam zaboravila na tebe!" ree ona polaui svoje ruke na njegova prsa, to je Eriku u
tome trenutku neoekivano jako godilo.

"Laska mi," uzvrati Erik trljajui glavu koja je upravo ispustila jedan nimalo ugodan val
zvjerske boli.

"Jesi li dobro? Jesi li jako povrijeen?"

"Ah, preivjet u."

Gospodin Viler ga je takoer primijetio. On je od svih okupljenih pokazivao najmanje brige za


osobu na podu. Erik sada napokon vidi da se radi o onome Imogawi ili kako se ve zove.
"Gospodine Skowesky, vidim da ste na nogama. Znai, dobro ste?" Erik nije bio siguran, ali
mogao se zakleti kako niz bradu gospodina Vilera curi zmijski otrov kako je govorio.

"Nikad bolje. Ne zahvaljujui vama!"

"Meni? Niste valjda oekivali neto od mene? Pa pogledajte, molim vas, moje hlae. Strahota!
Vaa glava e jednoga dana zacijeljeti, ako tu ima to za zacijeljeti, ali moje hlae... unitene
zauvijek."

"Nemojte me sluajno zaboraviti pozvati na komemoraciju," odvrati mu Erik.

"Oho, vrlo dovitljivo! Vidim da su oni udarci u glavu imali i neke pozitivne uinke," uzvrati
Viler.

"Da ste mi priskoili u pomo, moda bi i zaustavili kriminalca. Kada sam rekao 'Zgrabimo ga,'
apelirao sam time na sve prisutne mukarce. Ali sada mi je jasno zato vi niste smatrali da se to
odnosi na vas."

"Ispriavam se, moja greka," ne odustaje gospodin Viler, "ja sam taj uzvik shvatio kao pokli
skromnosti. Ja sam bio uvjeren da elite lopuu sami svladati kako bi nam svima demonstrirali
svoje nadljudske sposobnosti, kao to ste to uinili nekoliko trenutaka prije kada ste zasigurno
nainili ogromnu tetu lopuinoj izmi pokuavajui nokautirati njegovu nogu svojom glavom.
Ja sam zadnji koji bi vam elio krasti slavu. Sada mi je zaista neugodno."

"Ma vi ste... Da nisam to uinio, vi biste ostali bez svoga dragocjenog zlatnoga sata."

"A da, moj sat. Biste li bili tako ljubazni da ga podignete s poda? Strah me da ga vae eskapade
nisu otetile."

Erik stisne eljusti. Shvatio je da je bolje da prekine ovaj razgovor jer bi inae mogao uiniti neto
to bi kasnije jako poalio. A to bi gospodin Viler jo vie poalio. Odurna li ovjeka, mislio je
Erik gledajui gospodina Vilera. Mrzio je njegov neizmijenjeni izraz lica kojim je svima elio
pokazati kako ga cijeli svijet uasno dosauje. I nikada ga nije skidao. ak ni kada bi se
blamirao. Podrugljiv smijeak koji stalno dri kada razgovara s Erikom (a o otrovnome jeziku da
i ne govori) ga je tjerao da ga opali po gubici. I znao je da bi mu to godilo. Na trenutak.

Ne, nije se htio sputati na njegovu razinu. Erik se radije prepustio arima Anje Horvat koja mu
je velikoduno dopustila da ju obgrli oko ramena. U isto medicinske svrhe, naravno.

Gospodin Viler je likovao nad jo jednom pobjedom nad gospodinom Skoweskym. Smijeak
poruge na njegovom lice se pretvorio u smijeak pobjede. No odmah potom se taj smijeak
pretvorio u izraz kiseo poput octa i pogled prezira kao u vuka koji se sam samcat eli obraunati
s oporom hijena i lisica i s dvjema iznimno asocijalnim inilama, jer je ponovo ugledao Anju
Horvat pripijenu uz Erika Skoweskog. Taj se pogled odmah nakon toga pretvorio u pogled
straha jer se gospodin Viler susreo s pogledom negodovanja svoje druice, gospoe Vilar, otrim
poput najboljega kirurkog noa.

Gospodin Viler ustukne.

Hiro Imogawa se napokon probudio. "Nemojte se pomicati," savjetuje mu gospodin Entioh,


"moda imate krvarenje u mozgu."

Gospodin Imogawa ustane, blago teturajui. "Ne, dobro sam. Na trenutak samo... kao... kao da
me neto preplavilo."

"Kao to sam rekao, krvarenje u mozgu," odluno ree gospodin Entioh.

"Oito vas nije ba previe preplavilo. Niste leali vie od pet minuta," ree osorno gospodin
Viler. Ponovo uzmakne pred eninim pogledom.

"Krvarenje u mozgu, zasigurno. Za vrijeme rata, u rovovima, to smo lijeili amputacijom. I


strijeljanjem zatvorenika."

"I kako je strijeljanje pomagalo?" upita Erik.

"Pa... u medicinskom smislu nije. To je vie bila kao poast ratnim drugovima. Niste me
vjerojatno razumjeli. Ne bi mi njih samostrijeljali. Ne, mi smo njih i podosta muili prije toga,"
pojasni gospodin Entioh.

"A," ree Erik.

"Sada bi bilo dobro vrijeme za-"

"Zna li netko koliko je sati?" odjekne odjednom glas profesora Vangarda.

Svi su poeli pogledavati jedni druge. Gospodin Viler s ljutnjom iznevjeri manire koje bi priliile
ovjeku njegova statusa i une kako bi uzeo svoj zlatni sat. Otvori mu poklopac i oita vrijeme:
"Tri sata i sedamnaest minuta. Pod uvjetom da mi sat nije oteen," ree to upuujui optuujui
pogled prema Eriku koji ga vjeto ignorirao. Gospodin Viler navije sat i poklopi ga.

"Tako kasno," ree Anja. "Potpuno sam izgubila pojam o vremenu."


"Da, vrijeme leti kada se zabavlja," ree sarkastino gospodin Viler. "teta to to i ovdje nije bio
sluaj."

"Idemo natrag gore," ree profesor, namota pergament i stavi ga pod ruku. "Ovdje je previe
prometno. A i moram smjesta otpustiti Manninga. Noas je preao sve granice. A mi smo
izgubili previe vremena. Sutra... danas u jedanaest sati kreemo na nau ekspediciju, a jo
nismo gotovi sa svojim pripremama." Profesor krene polako prema stepenicama.

"to?!" lecne se Anja. "Danas? Ali mi-"

"Danas, da. Naravno, gospodine Mahun," prekine ju profesor. "Ve smo se dogovorili glede toga
prije vie mjeseci. Nije moj problem to se niste na vrijeme poeli pripremati. U svakom sluaju,
neete ugroziti ovu ekspediciju. A nema ni odgode. Kreemo u jedanaest sati." Profesor se poeo
penjati po hravim stubama, a njegovi gosti su ga pratili u stopu.

"Kakvi mjeseci?" upadne gospodin Viler. "Tek smo veeras doznali-"

"Moramo biti brzi ako elimo sve dovriti na vrijeme," nastavi profesor. "Zato nema vie
vrludanja i okolianja ni bilo kakvog predaha. Radit emo sve dok ne bude sve spremno pa
moram zahtijevati vau potpunu koncentraciju i pozornost."

"Ali, profesore-"

"Iako," profesor naglo stane i u trenu se na stepenici okrene prema svojoj pratnji koja se
neoekivano morala zaustaviti i ustuknuti, "biti e puno tee bez moga nalivpera." Okrene se
natrag i nastavi prema izlazu.

Ostali su ga samo bespomono slijedili.

Mrana misao se rodila. Istezala se i protezala, napipavala i njuila eksplicitne


izvandimenzionalne ravnice uma, vodila se svojim jednostavnim linearnim instinktom. Poela
se migoljiti, oprezno i sa zadrkom. Bila je uistinu mrana, crna kao tisuu noi, neprovidna
poput vremena samog, hladna poput unutranjosti kripte. A istodobno i topla. Napipavala je
osjetljivo tkanje misli, kreui se poput crva, ostavljajui ljepljivi, crni trag pri svome proboju.

Djeaka je uhvatio strah. Ve se prije penjao po stablima, uglavnom kako bi krao susjedu kruke,
ali nikada po tako visokom. I nikada po noi. A nije bilo ni mjeseine, ak ni beskorisne svjetlosti
zvijezda. Ali morao je ako elio doi do onoga to mu treba jer je stari Som stavljao lance i
reetke na sva vrata i sve prozore u prizemlju. A prozor na gornjemu katu je ak bio mrvicu
otvoren.

Pljunuo je u ruke, uzeo zalet i popeo se na prvu granu. Sljedea grana nije bila tako jednostavna.
Bila je visoko i prilino postrance. Djeaku nije preostalo nita drugo nego da skoi svom
snagom. unuo je kako bi upotrijebio noge kao oprugu. Uzeo je nekoliko dubokih udisaja i
odgurnuo se prema grani. Uhvatio se tek jednom rukom za granu i ostao visjeti s nje. Pokuao ju
je dohvatiti i s drugom rukom, ali nije mu uspijevalo. Ruka mu je klizila, a gruba kora drveta mu
je derala kou.
U posljednji trenutak je uspio. Visio je na obje ruke te se uz veliki napor uspio uzdii i smjestiti
se na granu.

Misao je sada gmizila oko drugih misli, pokuavajui im iscijediti ivotne sokove i zamijeniti ih
vlastitim otrovom. Ostavljala je svoj trag posvuda. Nala je stara sjeanja zakopana pod
slojevima snovite praine i stijenja. Mrana misao je zadrhtala nad pogledom na cijeli vijek
ivotnoga iskustva. Mnoge su tu bile prije nje. to bi ona mogla uiniti?

Napor je bio velik, ruke su bile crvene, a noge su bile jedan cijeli niz bolnih greva, ali isplatilo
se. Djeak je doao nadomak prozoru. Poskoio je i sletio na njega. Drao se za okvir prozora i
nogom ga do kraja otvorio. Tiho je uao u mranu sobu. Kretao se polako jer nije vidio mnogo u
toj tami. Pronaao je vrata i otvorio ih tiho. Malo su zakripala. Izaao je na hodnik. Nije bilo
nikoga. Pod je bio drven, ali solidan. Mogao se tiho kretati. Zid je bio graen od nestruno
naslaganih cigala, a u njemu su posvuda bile rupe koje su neodoljivo podsjeale na razorni
uinak dvocjevke. Stari Som je oito vjebao gaanje po kui.

Navirio bi iza svakoga kuta prije nego to bi napredovao. Spustio se za jedan kat. Morao je doi
do njegova skladita. Oprezno se kretao iako nije bio siguran da li je stari Som uope kod kue.
Svi su znali da je imao naviku lutati po noi, a ponekad ii i u noni ribolov. U svakom sluaju,
bio on kod kue ili ne, kua je uvijek bila zapeaena. I bio on kod kue ili ne, opasnost da ovjek
zavri s mnogo polomljenih kostiju je uvijek visjela negdje u zraku. Bilo je ope poznato da stari
Som lovi ribu samo zato da bi ju zatukao svojim legendarnim maljem. Manje sigurno, ali
nairoko pekulirano je bilo to da Somov malj nije bio rezerviran samo za ribe. Ta je pria
kruila uokolo jer se esto znalo dogoditi na tjednome sajmu da stari Som, kada ne bi uspio
prodati jednu od svojih zgnjeenih riba, pone divljaki juriti po sajmitu, mahati svojim maljem
i isputati ivotinjske zvukove. A odmah nakon toga bi se oslonio o svoj malj i poeo glasno
pjevati svoju nerazumljivu pjesmu koja otprilike govori o maljevima, ljudima koji stradavaju od
maljeva, ljudima koji ne stradavaju od maljeva, razliitim lakovima za maljeve i o kanarincima
koji lete jednostavno previsoko, a da bi to bilo normalno. Teko je bilo rei o emu je on tono
pjevao jer stari Som nije imao zube. Ono to je bilo sigurno jest to da pjevao grozno. Zaista
grozno. Toliko grozno da bi ga policija uvijek privela i oduzela mu malj, to je samo pogoravalo
njegovo ponaanje u javnosti nakon to bi bio puten. A pustiti su ga morali jer je policija vei
dio svoga radnog vijeka bila na kolektivnom godinjem.

Mrana misao je jaala. Sada je ve letjela po ponorima snova i sjeanja. Beskrupulozno je jurila i
zalijetala se u ahure koje su ljubomorno uvale ljubomoru. Ili djetinje ljubavi. Ili ljubomoru. Ili
prijateljske izdaje. Ili ljubomoru. Ili dane oaja. Ili ljubomoru. Prominancije divljih i neobuzdanih
osjeaja, misli i udnji su se razlijevale i utiskivale arolik i udovian uzorak u osjetljive stjenke
uma, donosei nemogue tamno svjetlo gdje ga do sada nije bilo.

Doao je napokon do prizemlja. Izgledalo je kao da njegov upad nije primijeen. Pokuao se
orijentirati prema onome to je znao. A znao je gdje je skladite, ali gledajui izvana. Unutra
nikada nije bio. S velikom sigurnou je krenuo tamo gdje je mislio da bi trebalo biti skladite. I
naao vrata ba tamo gdje su i trebala biti. I bila su otvorena.

Tada je bio jo malen pa je samo mislio kako mu je sretna zvijezda neuobiajeno naklonjena. Nije
jo nauio biti sumnjiav. Barem ne dovoljno.
Uao je unutra. Tama je ovdje bila potpuna pa je zapalio ibicu. Blago svjetlo je razotkrivalo
bezbrojne police s mnotvom razliitih predmeta. Na tlu sa strane je bio veliki komad
nekadanjeg amca. Djeak krene traiti ono po to je doao. Nije mu bilo lako traiti meu
svom tom kramom, i to pri blagome osvjetljenju ibice koja se gasila.

Opekao je prste. Izvadio je kutiju i zapalio novu ibicu. Morao je pouriti jer je imao jo samo
dvije.

Pukim sluajem ugleda neto to je moglo biti ba to je trebao. Priao je malenoj limenci. Bila je
to izguljena limenka od duhana. Na poklopcu je imala rupice. Djeak digne poklopac i zaviri
unutra. Limenka je bila prepuna glisti. Pogodak. Poklopio ju je i ugasio ibicu kako bi s obje ruke
mogao staviti svoj ulov pod koulju.

Dobro je uvukao koulju u hlae, i ba kada je posegnuo za kutijom sa ibicama, pred njim
preleti arko naranasto svjetlo koje ga je zbog blizine i intenziteta zaslijepilo. Zaklonio je
pogled, a onda ga spustio dolje. Na tlu je leala gorua baklja koja je osvjetljavala veinu
prostorije.

A iz neosvijetljenog dijela je doao zvuk ivotinjskog jaukanja kojem je odmah potom uslijedio
stari Som, jurei s podignutim maljem iznad glave prema djeaku.

Djeak se otkotrlja u stranu, a malj se tupo zabije u zemlju na mjestu gdje je vjerojatno po
Somovoj zamisli trebala biti djeakova glava. Stari Som odmah uzme novi zalet i horizontalno
zamahne prema djeaku. On se sagne i izbjegne jo jedan silovit udarac. Ne odustajui, nego
dapae, s novim elanom, i ne prestajui sa svojim zvjerskim tuljenjem, Som krene prema djeaku
koji pone bjeati pred njim. No gotovo odmah udari u drvenu prepreku i nae se u zamci. Malj
je ve poletio prema njemu, ali je nekako uspio, u zadnjem trenutku, ponovo skoiti u stranu.
Malj je zvukom udara groma udario ono to se sada ispostavilo kao lijevo krilo velikih vrata u
skladite. Debelo drvo je u trenu skreno poput stare kore od drvea. Iverje i komadi debelih
drvenih vrata su prtali u svim smjerovima, a sada mlohava vrata su se izbila iz svojih golemih
eljeznih arki i glasno pala na tlo, povlaei za sobom dugaki lanac kojima su bila osigurana.

Put prema van je bio slobodan. Djeak nije gubio ni sekunde. Izletio je van poput make,
ostavivi iza sebe staroga Soma na koljenima koji je isputao neku novu vrstu zavijanja iz svoga
grla. Vjerojatno je cijelu no plakao nad krem koji je stvorio jedan jedini udarac njegova
monoga malja.

Mrana misao je zalutala. Odjednom shvati kako nije sama. Okruena je. to da radi?

Tjedan dana prije toga djeakova majka je kui dovela novoga "prijatelja". Gad je bio ruan,
debeo i smrdljiv, ali se - kojeg li uda - dobro slagao s majkom. Ona je zbog "prijatelja"
poprilino zanemarivala djeaka to je zapravo bilo poboljanje u njihovom odnosu.

Majka je morala otii na nekoliko dana zbog nekog poslia pa je svome aktualnome "prijatelju",
koji je bio prikladno lijen za zadatak, povjerila skrb za djeaka dok je ona na putu. Gad je taj
zadatak prihvatio s odobravajuim podrigivanjem.

Kada je djeak prvoga dana zamolio ovjeka da mu dopusti uzeti neto hrane, ovaj je izvukao iz
svoje masne koulje majin kuhinjski no, kojeg je oito drao kod sebe kako bi ga trajno
prisvojio, i krenuo na djeaka. Djeak je odmah pobjegao pred njim, ali ovaj nije odustajao. S
noem u ruci ga je gonio barem pet kilometara prije nego to je ostao bez daha i vratio se u
majinu brvnaru koju je zakljuao. Poto mu protjerivanje iz doma nije bilo nita novoga (obino
je bilo stvar njegova vlastita izbora), djeak se smjestio pod brezom u blizini brvnare i zakleo na
osvetu.

U danima koje je proveo u blizini majinoga "prijatelja" djeak je saznao barem jednu vrlo vanu
i korisnu stvar o njemu: Gadljiv je. Prvenstveno prema malih gmizavim stvorenjima poput
ohara, pueva, stonoga. I glista. Zato mu se priuljao dok si je slagao ruak (u vlastitu brvnaru
je bez problema uao) i kada nije gledao, stavio mu gliste u hranu, ali tako da ih nije mogao
vidjeti prije nego ih je okusio.

Djeaku je bila milina uti urlik koji je provalio iz njega kada je shvatio u to je zagrizao. Djeak
je stajao pred prozorom kako bi ga debeli vidio. Ovaj je, naravno, ponovo zgrabio no i izletio iz
brvnare kako bi sredio djeaka. Djeak je ovoga puta ostavio sigurniji razmak izmeu sebe i
svoga progonitelja. Progonitelj je, s druge strane, bio viestruko motiviran nego prvi put pa nije
prekidao potjeru ni nakon desetog kilometra po ljunanoj stazi iako mu je srce koje je lupalo
silom koja bi razbila granit to svakako savjetovalo. A s time je djeak i raunao.

Nije trebalo jo dugo prije nego to se djeakov brini skrbnik uhvatio za prsa, drastino usporio
korak i s nedostatkom bilo kakve gracioznosti obruio na svoju trbuinu. Djeak mu je priao s
oprezom. Vidio je da je ovjek iv, ali nepokretan. Zato mu je podigao koulju i pod nju stavio
drugu polovicu glisti koje je izvadio iz kutijice u svome kaputu. Da ne bude usamljen dok lei.

Tada je otiao doma i poteno se najeo.

Nije vie sreo toga ovjeka, ali nauo je da je ipak preivio i da ga je majka posjetila u bolnici,
donijela mu gotovo svjee cvijee, polomila mu noge i bacila ga na obalu oblinje rijeke. Nije to
uinila jer je prijetio njenom sinu nego jer je ukrao njen najbolji no. Pokuao ukrasti.

Majka jednostavno nije znala pratati.

Tada je po prvi puta u ivotu osjetio sladak okus osvete, sjeti se Isme koji se povlaio niz Ulicu
indiskretnih velikana.

Mrana misao je tonula. Unato svojoj volji, vukle su je druge mrane misli koje su se odjednom
nalazile sa svih strana. Njene srodnice. Bilo ih je uznemirujue mnogo. Nekoliko trenutaka prije
se jo osjeala toliko mono, da bi sada bila malena i beznaajna. Veliko odlagalite tame koje ju
je vuklo k sebi je bilo zastraujue, ak i za nju, ali istovremeno je prualo i neku vrstu utjehe.
Nee biti sama. Biti e okruena s mnotvom srodnih ekvivalenata dua. Tek je u posljednjem
trenu uspjela u svome primitivizmu shvatiti da e njena neprepoznatljivost u tami znaiti i njen
kraj. Nije ni prva ni posljednja, shvati takoer.

Pitao se zato se sjetio toga dogaaja. Vjerojatno jer je i noas dobio priliku za jednu osvetu. A
moda i zato to ponovo bjei. Ovaj put neplanirano. Isme se kretao to je bre mogao. Natueni
gleanj je poeo strano boljeti pa se njegov trk pretvorio u nekakav brzi poluhod. epajui se
kretao po ulici neprestano se osvrui kako bi bio siguran da ga nitko ne slijedi. Koliko je mogao
biti siguran u takvo to u magli gustoj poput mlijeka. Nije se ni trunku prorijedila.

Je li to bila uspjena osveta, pitao se Isme. Pljaka u svakom sluaju, nije protekla onako dobro
kako je planirao. Nimalo dobro. Ali osveta? Da, osvetio se. Staroga senilca nije liio ivota, to je
tono, ali je zato uzeo natrag ono to mu pripada. Stari je imao to nalivpero kod sebe nakon
tolikih godina pa je to moglo jedino znaiti da mu je mnogo znailo. I Isme mu ga je uzeo. A u
uzrono-posljedinom kontinuumu Ismeova univerzuma to je bila mnogo bolja osveta nego da
je starkelju jednostavno upucao. A sada kada je mogao bolje razmisliti, shvatio je da je nalivpero
prilino vrijedno. Barem je bilo kada ga je on pokuao prodati.

Isme se preplai kad uoi pokrete sa svoje lijeve strane. Maka ga je pretekla i nestala pred njim
u magli. Bio je siguran da je to ona tigrasta maka koju je veeras ve sreo. Izgledala je jednako
ivahno kao i prvi put. Sigurno si imala vie sree od mene, zar ne, maco? Moda su imali istoga
anela uvara. Iznenada je Isme bio puno bolje volje. Njegovo epanje-skakutanje je postalo
malo bre.

Ponovo se sjetio starca. Bilo bi dobro da je i njega rijeio, mislio je ponovo sa aljenjem. A nije da
nije pokuao. S druge strane, starci kroz koje prolaze meci, a da oni ostanu neozlijeeni, ba i
nisu osobe u ijoj bi blizini trebalo provoditi mnogo vremena, bez obzira koliko ih mrzili. Sada
se malo naljutio na sebe. Ismea potekoe nikada nisu spreavale da ide prema svome cilju,
makar se inile neprebrodivima ili ak nemoguima. Istina, nije mlad kao to je to bio u...
mladosti. Ali, sto mu gromova, nije ni star. Pa zato se ne bi onda kasnije vratio u tu kuu i
dovrio svoje nerijeene poslove sa starkeljom?

Ismeu je dolo da se opali rukom po glavi. Nije to uinio samo zato to mu je glava ve previe
pretrpjela. Zato se ne bi vratio? A zato ne bi otputovao u Saharu i tamo otvorio tand sa
sendviima? Zato ne bi iao od jednog eruptirajueg vulkana do drugog i puhao u njih dok se
ne ohlade? Zato ne bi zgrabio busen trave i gnjeio ga sve dok ne bi iz njega istisnuo smaragde?
Zato ne bi pokucao na vrata ovjeku koji se zove, recimo, Petar ili Dodo, nepozvan uao, stavio
mu ustajalu unku pokraj slike njegova djeda, iznio mu kadu iz kue balansirajui ju pritom na
malome prstu, odzvidio abecedu unatrag, prodao kadu ovjeku koji se zove, recimo, Momo ili
moda Zeleni Sir i novcem kupio kadu u kojoj bi svoje izme punio blatom uvezenim iz
Mongolije? Zato ne bi prebrojio sve dlake na svojoj bradi? Zato ne bi uzeo pilu i pokuao
prepiliti Crno more? Zato ne bi izumio sapun za komarce? Zato ne bi prespavao sto godina,
nakon toga poeo svirati trubu te nakon toga odrijemao jo nekoliko sati? Zato ne bi doao do
najvie planine na svijetu i okrenuo je naglavake kako se ne bi morao gnjaviti s penjanjem do
vrha? Zato ne bi kupio zamorca i dresirao ga da dresira pse? Zato ne bi umjesto duhana puio
rabljenu konjsku potkovu? Zato ne bi izvadio zube i poklonio ih pivovari? Zato ne bi svoje
rukave iznajmljivao beskunicima? Zato ne bi pod svojim pazuhom zgnjeio naranu kojom su
dva brata htjeli oitati lekciju treemu bratu i to zbog toga to je trei rekao prvome kako je vidio
drugoga pri slaganju kreveta to je drugi elio pod svaku cijenu drati u tajnosti, i jer je prvi brat
bio iznimno ljut zbog indiskrecije treega brata i jer mu je ukrao papuu koju je privremeno
posudio etvrtome bratu koji se nije elio uputati u prepirke svoje brae jer je bio suvie
zaposlen pranjem prozora? Zato se ne bi oprao? Zato ne bi prikupio sve igle svijeta i pretalio
ih u dijelove stroja za proizvodnju igli? Zato ne bi na groblju prizivao duhove i molio ih da ga
upute dobrome lijeniku? Zato ne bi nauio svirati flautu kako bi ga mogao odbiti gudaki
orkestar? Zato ne bi pokrenuo inicijativu za izgradnju novoga otoka na koji bi ljudi dolazili
trljati zemlju na svoja koljena i raspravljati o tome da li je ornitologija prava znanost ili ne? Zato
ne bi vodio akademske rasprave sa stablima bukve o smislenosti noenja koulja? Zato ne bi
pucao na Sunce iz puke u nadi da e se prije smraiti? Zato ne bi izgradio tisuama kilometara
dugu cijev kojom bi uvozio u Europu kanalizacijske vode iz Brazila? Zato ne bi popio au
vode i proveo ostatak ivota uvjeravajui ljude da je to bila otopina cijankalija? Zato ne bi
magarca preimenovao u zmiju? Zato ne bi napisao laskavo pismo eni koja pali lomau na
svojoj terasi jer joj je time, barem tako ona tvrdi, bolji pogled na vrt u kojem njen mu na dva
metra visokoj ploi, svojim dlijetom i ekiem koje je naslijedio od roaka koji je misteriozno
nestao nakon to je naruio zavjese koje nikako nije elio imati objeene u svojoj kui nego
pravilno razmjetene po unutranjosti svojih prugastih hlaa, ispisuje imena lovakih pasa koji
su nekoliko noi prije, kada je gorjela vila na susjednom imanju, uspjeli pukim sluajem odlajati
Beethovenovu Petu simfoniju? Zato ne bi grumen gline patentirao kao revolucionarni stroj za
letenje? Zato ne bi pred tisuama ljudi progutao cijelu ciglu i iskoristio to za poetak uspjene
politike karijere tijekom koje bi se zalagao za pravo vukova na lajanje i pravo imia na
kopanje metrima dubokih rupa u zemlji koje nemaju ba nikakvu namjeru koristiti? Zato se ne
bi prikljuio kazalinoj skupini i sluio kao zvuna kulisa? Zato ne bi vrlo ozbiljnim mrtenjem
i vrlo prijeteim poloajem svojih nogu tjerao tuu? Zato ne bio postao vrlo uspjean vojni
asnik i dezertirao kako bi mogao biti sa enom koja mu je u stanju dubokoga pijanstva obeala
da ga vie nikada nee nazvati runim? Zato si ne bi odrezao prst? Zato ne bi u starim vinskim
bavama pohranjivao Sunevo svjetlo? Zato ne bi upao leptirima krila i prebacio krivnju na
udaka koji ivi na kraju ume, a koji je zapravo vrlo miroljubiv i ne bi nikada leptirima upao
krila nego ih samo povremeno kuhao? Zato ne bi nacrtao utom kredom krunicu na ploniku
za koju bi se pretvarao da je netko tko ga voli? Zato ne bi otputovao na Sjeverni pol i odmah se
potom vratio jer je zaboravio ponijeti toplu odjeu?

Isme na trenutak izgubi nit.

Ah, da. Zato ne bih... Zato ne bi na ulici bacao kamenie konjima pod noge i naplaivao ljudima
da to mogu gledati? Zato ne bi postao inenjer i konstruirao parni stroj izraen od vode kojeg
pogoni metalna para? Zato ne bi puzao po tlu s vreom kamenja na leima u nadi da e to
postati novi modni trend? Zato ne bi postao bogata kako bi se mogao smijati apsurdnoj i meu
siromanim ljudima vrlo popularnoj teoriji o nepravednoj raspodjeli bogatstva? Zato ne bi
uinio sve to? Zato to bi to bila ludost, eto zato. ista ludost.

A Isme Iphis nije l-

Kroz mrakom natopljenu maglu probila se svjetlonaranasta, gotovo bijela svjetlost pa se na


trenutak inilo kao da sama magla proizvodi vlastito svjetlo. Odmah iza nje, praktiki
trenutano, je uslijedio gromoglasan, straan zvuk koji probija bubnjie. Eksplozija je
uskomeala i djelomice razrijedila maglu. Val razornih vibracija se proirio u radijusu od
nekoliko kilometara. Mrtvaka tiina Ulice indiskretnih velikana u jednom je kratkom trenutku
razbijena na najbezobzirniji mogui nain.

Eksplozija je diljem susjedstva doivljena na vrlo razliite naine ukljuujui i to da uope nije
bila doivljena.

Primjerice, tovani gospodin Nikola Pismorec na broju 7 je na zvuk probijanja zvunoga zida i
podrhtavanje tla iskoio iz vlastita kreveta i krenuo po svoju jurinu puku, uvjeren da je
neprijateljska artiljerija ponovo raspalila po njihovim poloajima, iako nije mogao vjerovati da je
to mogue poto su se jo juer probili u njihov bunker, izbuili mecima sve vojnike koje su tamo
nali, ukrali im vezice na izmama i paljivo postavljenim nabojima eksploziva raznijeli itavu
instalaciju. Nakon toga su svi momci veselo slavili pobjedu u rovovima, zalijevajui jedni druge
pivom i dvopekom i igrajui se kozlia sve do jutra. Gospodin Pismorec je napokon pronaao
svoju puku u nuniku i krenuo u boj. Kada je krenuo namjetati bajunetu, puka je opalila i
raznijela stakleni ormar u kojem je tovani gospodin drao svoje fino porculansko posue.
Sljedei dan e mu radnici iz obiteljskog obrta Plati zlatom pa razbij koji e doi procijeniti tetu
gospodinu Pismorcu ukrasti egipatski kipi make za koji e i oni i gospodin Pismorec vjerovati
da je vrijedan iako je to zapravo jeftina imitacija od gipsa. Kipi je sluajno prije mnogo godina
doao u ruke tovanoga gospodina kada se nepanjom odvojio od poiljke stotina svojih kopija
u kojima su krijumari vercali papige.

Na broju 34, duboko u mraku podruma, crni kojeg je iznimno poduzetna i ugledna gospoica
Uhtusa, bez ikakva znanja vanjskoga svijeta, drala okovanog i bez ikakva pokrivaa i kreveta
kao i svake noi, nije uo eksploziju, ali je osjetio njen uzdrmavajui uinak na tlo. Nije ga bilo
teko probuditi jer ga je eludac bolio od gladi, to nije bilo udno s obzirom da ve dva dana
nije dobio nikakvu hranu. I to samo zato to gospoici prilikom posljednjeg bruenja nokata na
njenim masnim, slonovskim nourinama nokat lijevoga palca nije oblikovao tako da bude
simetrian s noktom desnoga palca. A ona openito nije bila nimalo zadovoljna njegovim
brusnim tehnikama. Uistinu nimalo zadovoljna. Iako je crni tu svoju greku uvelike
kompenzirao odlinim obavljanjem svih ostalih zadaa sljedea dva dana, gospoica Uhtusa nije
poputala u izvrenju kazne. Jednim dijelom jer je iznimno insistirala na redu, organizaciji i
potpunom savrenstvu, a drugim jer je uskraivanje hrane bio jedini smisleni nain kanjavanja
s obzirom da je sustavno i iznimno aroliko zlostavljanje crnia od strane predobre gospoice
bila uobiajena svakodnevica. Crni je podrhtavanje tla prvo protumaio kao udar nastao
padom gospoice Uhtuse iz kreveta, a onda se ponadao da je moda slomila vrat, ili jo bolje, da
joj je eksplodirao vrat. Ili glava. On osobno to dvoje nikada nije znao razlikovati. A moda ju je
pregazilo krdo bizona. Ili irafa. Crni je volio irafe. A moda ju je ubio jedan od njezinih
poslovnih partnera koji je otkrio da ga vara. A varala ih je sve. A moda...

Crni se vrati u hladnu stvarnost. A hladna je bila. Sklupao se natrag na vlagom natopljene
podne daske koje je nauio zvati krevetom i nastavio dalje snivati lijepe snove o uasnim
stvarima koje spopadaju njegovu debelu uzniarku.

Gospou Ramis na broju 17 probudila je eksplozija i ona je istoga trenutka znala o emu je rije.
Odmah se okrenula prema svome suprugu i udarcem noge ga katapultirala iz kreveta, bijesna
jer je unato njenoj zabrani i rogoborenju, po svome starome obiaju, jeo naveer zainjenu
hranu.

Na broju 21 eksplozija je iz lakoga sna digla glavnoga sobara obitelji Volo, Lakonta i podsjetila
ga da je zaboravio ietkati gospodinovo jutarnje odijelo. Obukao je noni ogrta, upalio uljanicu
i obuo papue. Iskrao se potiho s etkom u ruci i pronaao odijelo. Prilikom etkanja kudio je
samoga sebe zbog svoga nemara. To mu se jo nikada nije dogodilo. Kada je doao do ovratnika,
vidio je s unutranje strane utkana slova koja prije nije primijetio. Bili su to inicijali F. N.

Lakonta je prolost oamarila po glavi poput mokre krpe. F. N. su bili inicijali njegove prve
ljubavi. Tada je jo bio samo ista cipela niega ranga. Lakont je otiao njenoj majci kako bi ju
zamolio da mu dopusti izai s njom. Majka tu molbu nije ba dobro primila pa se poela derati
na njega, objanjavajui mu kroz impresivno glasne urlike (Lakont je tada bio siguran da kada bi
se karpina mogla glasati, da bi zvuala ba poput te ene) kako ona zna sve o mukarcima
poput njega, kako njezina ki nije za neiju osobnu zabavu i kako nee dopustiti da od njezine
keri uini zmajicu. Taj dio sa zmajicom Lakont nikada nije potpuno shvatio, uglavnom zbog
toga to je bio prilino siguran da nije govorila metaforiki. Tu i tamo bi ubacila pokoji opsceni
komentar o njegovome licu, kosi, cipelama, branome statusu njegovih roditelja (kod toga je
dijela ve bio siguran da ga vrijea jer je bio uvjeren da ne ona ne poznaje njegove roditelje) i
svako malo bi mu mahala pred nosom kuhinjskim krpama kako bi se uvjerio u njihovo loe
tkanje. Ni tu stvar s krpama nikada nije shvatio.

Naposljetku mu je, iz razloga koji su potpuno izmicali njegovu poimanju, dopustila da izvede
njezinu ker pod uvjetom da rascjepa drva za potpalu u njenom dvoritu. Drva je bilo mnogo pa
je Lakont proveo cijelo poslijepodne cijepajui jednu kladu za drugom, znajui da e mu
vjerojatno srezati plau zbog izostanka s posla ili ga ak otpustiti.

Zbog ljubavi se to ipak isplati, mislio je tada Lakont.

Kada je napokon izveo F. N. bio je presretan. etali su polako gradom utonulim u ljetnu veer
obasjalom mjeseinom (nije mu dala da ju dri za ruku kada ju je to zamolio, nego mu je umjesto
toga u ruku stavila prljavi oblutak kojeg je, iz razloga koje u tome trenutku nije elio znati,
nosila u depu svoje haljine), a on joj je kupio kruh s cimetom kojeg je ona halapljivo smazala.
Bilo mu je ba slatko gledati ju kako jede. elio ju je povesti na kratku plovidbu rijekom u amcu
kakve su iznajmljivali na obali. No prije nego to su se uspjeli i pribliiti rijeci, zaustavio ih je
policajac i zabranio im da idu dalje jer je, prema njegovim rijeima, rijeka gorjela. Lakont mu je
objasnio apsurdnost te njegove tvrdnje, a ovaj mu je odgovorio, ako se Lakont dobro sjea,
otprilike ovako: "Moda, rijeka ne gori moda, ali emo zato mi tebe, heh." Lakont je odmah
shvatio da je ta izjava bila onoliko dobronamjerna koliko i suvisla. Pa se povukao.

Kasnije te veeri je odluio poljubiti F. N. Njeno ju je privukao k sebi i prinio svoje usne
njenima. Ona mu je uzvratila i vrsto ga obgrlila rukama, a kada je poljubac zavrio, opalila mu
je po lijevom obrazu takvu amarinu da je nekoliko trenutaka na klimavim nogama teturao,
pokuavajui ne izgubiti svijest.

Kada su krenuli kui, u njihovoj blizini je preko mjeseine preletio bijeli golub. F. N. je to vidjela
kao vjeticu koja leti nebom na metli ili neemu jo groznijem. Lakont je znao da se radilo o
golubu, ali se priklonio moguoj tonosti njezine procjene jer mu je njena naivnost bila vrlo
simpatina. No cijelim putem natrag F. N. je neprestano govorila o vjetici i insistirala da Lakont
bezuvjetno prizna da su zaista vidjeli vjeticu, pa mu je ak poela prijetiti. Lakonta je to ve
poelo nervirati. Ustrajao je u tome da se radilo o golubu pa kad je F. N shvatila da joj prkosi,
zapoela je ustra rasprava u kojoj su pale uvrede i vrlo neugodne insinuacije. Rasprava je
konano zavrena kada je F. N. ponovo oamarila Lakonta svojom olovnom akom, ovoga puta
puno jae, zbog ega je Lakont pao oamuen na zemlju. Kada je doao k sebi, F. N. vie nije
bilo.

Sutradan je uhien zbog nezakonitog prisvajanja tueg drva za ogrjev jer su ga svjedoci vidjeli
kako ga cijepa. Ubrzo se ispostavilo da kua u kojoj su ivjele F. N. i njena majka nije njihova.
Pravi vlasnici su privremeno izbivali pa su one naselile kuu i ivjele u njoj kao da je njihova. A
F. N. i njezina majka su nestale bez traga.

Lakontov tadanji poslodavac se, unato svemu, zauzeo za njega i spasio ga od zatvora. Lakont
je tada znao da e ga njegova sloboda kotati mnogo ienja cipela (stvarnost se kasnije
pokazala mnogo okrutnijom, no nita okrutnijom od njegova poslodavca). A isto tako je znao da
vie nikada nee vidjeti F. N. To ga je uinilo iznenaujue sretnim, iako tada nije znao zato.
Na broju 12 eksplozija nije probudila tenca zlatnoga retrivera ispruenog na klupku od svoje
brae koji bi, da ga se ita pita ili da ima mogunost izbora, sebi nadjenuo ime Paprenjak ili
eventualno Cezar Argonski. Paprenjak je volio trkarati po travi, hrvati se s braom, ne biti diran
od strane nepismenih, debeloprstih roaka svojih vlasnika i piti majino mlijeko, a jo od svoga
roenja (prije dvadeset dana), noi provodi bdijui i razmiljajui o ljudima i njihovoj manjkavoj
moi prosudbe.

Vuo Astlak je bio jedini stanar na broju 29. On je administrativni slubenik u Zavodu za
ispitivanje buke i ljebova. Ljevoruki je igra nogometa, nikada nije vodio razgovor s osobom
koja ima ureaj za badarenje barometra na glavi i strastveni je sakuplja cipela sakupljaa
leptira. I sanjao je zaista lijepe snove. Uistinu lijepe snove. Oni su prekinuti ubojitim zvukom
koji ga je iznenada okruio i protresao mu krevet, komodu, sliku ene koja je tvrdila da mu je
prateta na zidu i nonu posudu. S urlikom preplaena ovjeka, to je on u tome trenutku bio,
poskoio je u svome krevetu i sklupao se u strahu od novih neoekivanih i iz mraka prijeteih
pojava. Umotao se u svoju deku sve do nosa, iracionalno se nadajui da e ga to zatititi od
nepoznatoga. Iako se tresao, odvaio se i posegnuo za petrolejkom. Upalio ju je i svjetlost je
obasjala njegovu sobu. Vuo se odmah osjeao bolje.

Jo uvijek napet, odvukao se do svoje radne sobe i sjeo za svoj stol. Izvadio je arak papira i poeo
pisati pismo svojoj roakinji Srni s kojom je provodio mnogo vremena u djetinjstvu. Kao
adolescent joj je esto potajno virio pod haljinu kada se ljestvama penjala po stablima kako bi na
grane smjestila prepelija jaja. Srna je imala luckastu ideju da pomou prepelijih jaja uzgaja
rakune na oevim stablima jabuke. Njen otac, veliki proizvoa jabuka, je propao zbog tih
zamisli pa se cijela obitelj morala odseliti u Ognjenu zemlju. No unato udaljenosti, dvoje roaka
su si ostali bliski i stalno se dopisivali. Vuo joj je svakoga tjedna pisao pisma u kojima bi joj
opisivao svoje uzbudljive dogodovtine. Istini za volju, Vuo nije nikada dobio ni jedno pismo od
Srne. Zapravo, nije bio ni siguran da li jo uvijek pie na pravu adresu, s obzirom na to koliko je
vremena prolo. Pisao je bez obzira na to.

Evo to je sada napisao:

"Draga roakinjo,

Maloprije me neto probudilo. Bilo je buno i glasno. Preplaio sam se i krenuo hodati. Shvatio
sam da me boli noga, ali onda sam shvatio da me ne boli. Zvualo je kao top. Bilo je buno i
glasno. Jesi li ti dobro? Mene je buka preplaila, ali me noga vie ne boli. Prije nego sam se
probudio, sanjao sam da izlazim iz kue. A onda sam se probudio.

Jesi li ti dobro? Juer smo u uredu imali mnogo posla. Planirali smo proraun za sljedee
tromjeseje. Na posao sam ponio eir. ef mi je rekao da presporo radim. Pokuao sam raditi
bre, ali kada radim bre, inim pogreke u svojim raunicama. ef mi je rekao da presporo
radim, ali me na kraju dana pohvalio kao i sve ostale. Vani je bilo oblano. Sada je magla. Jesi li
ti dobro? Otvorio sam prozor jer mi je kao uvijek bilo zaguljivo u uredu, ali svi poeli vikati na
mene. Pjotr, onaj koji me ne voli, je rekao svima u Zavodu da sam sudjelovao u pljaki banke.
Prozori u naem uredu su drveni i stakleni. Nisam sudjelovao u pljaki banke, zna da nikada
ne bih uinio neto takvo. Hana je istila podove nekim novim sredstvom. Mislim da ga je sama
spravila. ef me na kraju dana pohvalio kao i sve ostale. Jesi li ti dobro?
Prekjuer sam poslije posla otiao gledati predstavu na ulici. Izvodili su komediju. Nisam nita
vidio, ali je bilo jako smijeno. Jo uvijek je magla. Neto mi je na ulici upalo u oko. Prila mi je
ena koja je u koari koju je nosila u ruci drala kutije. Rekla mi je da su u kutijama svjee rue i
da ih prodaje jako povoljno. Kupio sam rue od nje. Kada sam otvorio kutiju, unutra nisu bile
rue, nego nekakve udne dlake. Tada me ovjek kojeg nisam vidio sluajno gurnuo i dlake su
se prosule. Zalijepile su se za moje hlae. Morao sam ih dugo etkati. Dola mi je nova uplata od
ujakova nasljedstva. Jesi li ti dobro? Odvjetnik kae da su rate od nasljedstva tako malene jer mi
je ujak mrtav. Da je iv, kae odvjetnik, nasljedstvo bi bilo mnogo vee. No tada bih morao
ekati da ujak umre kako bi zaista i dobio nasljedstvo. To me malo zbunilo jer ujak jest umro.
Odvjetnik je na to rekao da izaem iz njegova ureda jer oekuje ljude koji e mu ugraditi novu
bravu. Odvjetnici su jako mudri, a ovaj zaista zna svoj posao. Kada sam se vraao kui s
predstave, spotaknuo sam se o rupu koja je bila na cesti. Jesi li ti dobro?

Sjea se kako sam ti prologa tjedna pisao o vjenanju na kojem sam bio? Mladoenju su ipak
nali. Bio je u nekom selu desetak kilometara udaljenom od crkve u kojoj se trebao vjenati.
Vlasnik tale u kojoj su ga nali je najavio tubu jer mu je magarac napola oslijepio. Mladoenji
sam preporuio svoga odvjetnika, ali mislim da me nije uo. Otac mladenke je izazvao
mladoenju na dvoboj kuburama, a mladoenja je prihvatio. No odmah nakon toga je ponovo
nestao. Tada je otac mladenke izazvao oca mladoenje. Ovaj je takoer prihvatio, ali su shvatili
da nemaju kubure. Poslali su nekog djeaka da ih nabavi, ali poto se nakon dueg vremena nije
vraao, odluili su se hrvati. No i prije nego to su poeli, otac mladenke se zgrabio za prsa i
sruio na zemlju. Imao je bolesno srce. Na vjenanju sam nosio odijelo koje sam kupio od onog
prodavaa svijea, zaboravio sam ti napisati. Jo uvijek je magla. Za mladenkinog oca se brinuo
lijenik iz grada koji ga nije elio lijeiti prije nego su mu platili puni iznos honorara. Lijenik je
nosio crne hlae. Djeak kojeg su poslali se vratio s kuburama. Ne znam kako se to dogodilo, ali
jedna je opalila i pogodila majku mladoenje u nogu. Onaj isti lijenik ju je odbio lijeiti jer iz
principa ne lijei ene. Tvrdio je da nisu vrijedne truda. Na to ga je netko pogodio bocom u
glavu i ovaj se sruio. Vidio sam oblak u obliku kamena. Tada smo morali potraiti novoga
lijenika. Jesi li ti dobro? Tada se iznenada ponovo pojavio mladoenja. A onda je i druga
kubura koju je djeak donio opalila i pogodila mladoenju u rame. On na to nije reagirao i
krenuo je piti rakiju kako bi se mogao to bolje brinuti za ranjenu majku. Potvrdili su mi da
nisam bio pozvan na vjenanje. Pronaao sam plijesan u svojoj kadi, ali sam ju na vrijeme
uklonio.

Subotu sam proveo kod kue. A onda sam izaao. Bio je sunan dan pa sam izaao. Smrailo se
pa sam se vratio kui. Vidio sam u gradu udnoga psa kojeg je vodila neka dama na lancu. Bio je
crn s crvenkastim pjegama. Danas sam iao u trgovinu i kupio sam pola kilograma kruha,
suenu svinjetinu, janjeu mast, mrkve, perin i sol. Trgovina je imala drvene police. Jesi li ti
dobro?

Pozdravi od tvoga ljubljenog roaka Vua"

Na broju 40 je spavao gospodin Stratorm dubokim snom. Na zvuk eksplozije je s negodovanjem


frknuo, okrenuo se na drugu stranu i nastavio spavati.

A na stazi koja se pruala Ulicom indiskretnih velikana nalazila se velika rupa iz koje je izlazio
dim to se mijeao s jo uvijek neumoljivom maglom. Komadi od eksplozije su bili razasuti po
cesti, ali i po dvoritima okolnih kua, pa bi se ak i koji geler mogao pronai u neijoj spavaoj
dobi ili blagovaonici.

U Ulicu indiskretnih velikana se ponovo uvukla grobna tiina.

Muha je tiho zujala uz strop, stalno mijenjajui svoj pravac, skretala je lijevo-desno, gore-dolje,
kretala naprijed da bi odmah u sljedeem trenutku krenula u suprotnom smjeru. Povremeno bi
mahnito vijugala oko onih jakih izvora svjetlosti i pokuavala u njih prodrijeti bez ikakva
odreena razloga. Zapravo, radila bi to prilino esto.

Onih sedmero divovskih ljudi koji su cijelu veer ili amo-tamo pod muhinim budnim okom su
se vratili u sobu iz koje su neto ranije izali. Muha bi ih pratila cijelim putem, ali mjesto na koje
su krenuli bilo je premrano za njen ukus. Nije dobro podnosila mjesta potpune tame gdje nema
niega za orijentaciju. Zapravo, kada bi mogla, na pomisao na takva mjesta bi se upravo najeila.

Vidjela je ovjeka koji sebe zove Anja Horvat kako miluje glavu ovjeku koji sebe zove Erik
Skowesky. Ovaj je pak izgledao bitno drugaije nego kada je doao ovdje. Izgledao je ofucano i
nekako... manje zdravo. Zacijelo zbog tunjave u kojoj je neposredno sudjelovao.

Razlog zbog kojeg je muha znala kako se ljudi pod njome zovu i zbog kojeg je znala to se
dogodilo Eriku nije taj da ona poznaje ljudski govor i meuljudske odnose i dogaaje. Zapravo,
zna ona i to. Ali ono to je u vezi s muhama svima potpuno nepoznato, ukljuujui i muhama
samim, jest to da muhe znaju sve. Ali ba sve. Ne u onome ljudskom smislu da znaju mnogo pa
im se idioti koji znaju ne toliko mnogo dive toliko da trae savjete od njih glede kupovine
nekretnina, rasvjetljavanja ustroja svemira ili vaganja kinice. Ne, muhe znaju apsolutno sve.
Sve o svemu. Sve o svakome detalju svemira, materije, prolosti, budunosti, sadanjosti i
vjerojatnosti (To su zapravo sve bolesno krivi pojmovi koje su izmislili ljudi kako si smeurali
stvarnost na svoje skuene mjere i koji nemaju nekog naroitog znaenja, ili tonije, nikakvog, a
o kojima bi muhe mogle imati mnogo toga za rei i ispraviti, to naravno nikada nee).

Sada bi netko pomislio da su muhe bia koja su superiorna svima ostalima, no stvar je u tome da
muhe, iako znaju ba sve, one to znanje uporno i u potpunosti nijeu. Ne prema drugima, nego
prema sebi. Nijeu, poriu i potiskuju. Muhe su apsolutno ustrajne u tome da ne znaju ba nita,
i to u tolikoj mjeri da ne znaju ni razloge za to. A razlozi su ti da je muhama injenica da su
neiscrpno vrelo znanja jednostavno prevelika smetnja njihovom bezumnom zujanju na sve
strane, sisanju krvi iz bia koja kao da to sama zazivaju, orgijakom parenju, potencijalno
smrtonosnom letenju prema uarenim izvorima svjetlosti i odlaganju jajaaca na mjestima za
koja ne postoji ni najmanja sigurnost da e ta jajaca na njima biti i tri sekunde kasnije.

Dakle, znanje je za njih potpuno suvina stvar. A ova muha je bila toliko dobra u nametanju
posvemanjeg neznanja apsolutnome znanju da bi joj mnoge druge muhe pozavidjele na toj
sposobnosti. One to, naravno, ne bi mogle jer ak i ako bi znale za muhu koja je trenutno u
profesorovoj kui, one bi to odrjeito odbile znati pa zavist ne bi oduzimala dragocjeno vrijeme
koje mogu potroiti na, primjerice, skakutanje po kravljoj balezi.

ovjek koji je sebe zvao Profesor Vangard je stao ponovo za govornicu. Njegova publika se
umorno sjela za svoje stolice i usmjerila poglede prema njemu. Jedan je nedostajao. Taj je u
dvoritu kue radio vrlo udne stvari i ne bi dao nikome da ga u tome ometa, ak i kada bi to
netko elio. Muha, naravno, ponosno nije znala nita o tome i ne bi takoer dala nikome da ju u
tome ometa.

Sletjela je neprimjetno na rame ovjeka Profesora. Drao je u ruci smotani pergament, ali nije
pokazivao namjeru da ga razmota. Profesor tada odjednom une i sakrije se iza govornice. Na
to su neki od ljudi koji su sjedili poskoili na svojim stolcima. Bili su ve poprilino uznemireni
noanjim dogaajima pa nisu vie dobro reagirali na nagle kretnje i promjene. Muha je mogla
vidjeti kako Profesor petlja s nekakvim papirom koji je bio smotan i zalijepljen za unutranju,
bonu stjenku govornice.

Profesor ga je uspio odlijepiti. Primio je jedan kraj rukom i pustio da se papir sam odmota
prema dolje. Papir je bio zalijepljen za drveni tap na kojem je bila mala kukica. Kukicom je
objesio papir o maleni avli koji je bio zabijen u zid. Pred Profesorovom publikom je bila
izvjeena karta onoga za to je muha znala, odnosno preciznije reeno, nije znala da ljudi
nazivaju Afrika. Bio je to veliki izostanak mora kojeg su ljudi nazivali kopnom, a na kojem je
obitavalo mnogo, mnogo muha. I neto ljudi, naravno.

"Drvosjea je bio vrlo ljubazan," progovori Profesor maui smotanim pergamentom, "to moram
odmah rei. I gostoljubiv. Ponudio mi je udoban krevet u kolibi u kojoj je ivio zajedno sa
svojom enom Histerijom."

"to?" upadne ovjek koji je sebe zvao Gospodin Viler. "Kakav drvosjea? O emu vi-"

"Bila je to prilino lijepa koliba, iako moda malo nagriena vremenom. Drvosjea ju je sam
sagradio, a i moete pretpostaviti da je bila nainjena u potpunosti od drva. Nije ak dao ni
Histeriji da mu pomae u gradnji. elio je to obaviti posve sam. Bio je to ispit mukosti ili moda
neto u vezi s onim debelim djeakom koji se vucarao oko rijeke i pljuvao u nju, nisam posve
siguran. Sjeanje mi nije to je nekada bilo. Uglavnom, bila je to koliba primjerena ovjeku poput
njega. Ili tako neto.

Njegova ena je svakoga dana pripremala gulae, i to u velikim koliinama. Znam, znam, sad
ete sigurno pitati kako sam mogao svakoga dana jesti jedno te isto."

"Profesore," ree ovjek Erik, "moda bi bilo dobro kada biste se-"

"... ali ona je od svakoga gulaa napravila neto posebno. Svaki je bio drugaiji. Jednom prilikom
je stavila srnetinu, drugom hrastovu koru, treom kombinaciju abljih krakova i ribljeg mesa.
Jednom je, sjeam se, ak stavila povre. Zaista je dobro kuhala, ta Histerija. Ja inae ne
pokazujem interes za takvu prostaku hranu, ali u ovome sam sluaju jednostavno morao
napraviti iznimku. Jednostavno je bilo preukusno.

Krupna ena, ta Histerija. Naravno, nije ni udo kada tako dobro kuha. A vjerojatno ena
drvosjee koji je i sam pozamaan mora biti dobro popunjena. To je vjerojatno nekakav umski
ekvivalent zakona o ouvanju mase."

Muha je pozorno sluala Profesorove rijei. Nije, naravno, imala pojma to govori - dobro se
pobrinula za to. A i bila je previe uzbuena svojim planom (kojeg je, dakako, bila potpuno
nesvjesna jer bi to bilo suvino gomilanje informacija koje su, dobro je poznato, u najmanju ruku
kontraproduktivne, ali ona ni to nije znala jer bi to takoer bilo kontraproduktivno) da zadnje
sate svoga ivota provede zalijetanjem u jedno od onih lijepih svjetala.
Da je to znala i bila za to u mogunosti, muha bi zapravo jako zavidjela ljudima. Oni su prava
suprotnost muhama. Muhe znaju sve, a trude se svim snagama ne znati nita, dok ljudi ne znaju
ba nita, a trude se uvjeriti same sebe kako znaju ba sve. Njihov je posao puno laki zbog toga.
Posao muha je, s druge strane, beskonano naporan. Doslovce beskonano. Ljudi svoje neznanje
zanijeu u relativno ranoj ivotnoj dobi i ostatak ivota provedu u blaenstvu. Stoga si i mogu
priutiti ivjeti tako bolesno dugo. Muhe su zato jako sretne to ive puno krae. Inae bi agonija
bila nepodnoljiva. A i taj kratak ivotni period nije dovoljno kratak. Kada bi znale brojati (one
to odlino znaju, ali odbijaju znati), brojale bi sekunde do svoje smrti s velikim nestrpljenjem.

Da, ljudi su zaista sretnici. Ako se zanemari injenica da su tako bolesno veliki. Ali to jedna
muha zna o tome?

Profesor je i dalje govorio.

"... me poveo sa sobom u umu. Imao sam priliku iz prve ruke vidjeti kako radi jedan drvosjea.
Naravno da me to nije zanimalo, ali poto sam bio tamo... eto. Njegova sjekira je bila ogromna, a
njegove ruke su bile poput dva balvana. Mogao je posjei stablo debelo jedan metar sa samo
nekoliko zamaha sjekirom. Vrlo impresivno, iako sam prilino siguran da inae nije bio tako
revan jer se prilino zadihao nakon svoga razornoga posla. Vjerojatno se volio praviti vaan
pred publikom.

Bilo kako bilo, dok sam ga pratio pri njegovom nemilosrdnom krenju ume, on mi je iznio
svoju teoriju o singularno-planarnoj prirodi svemira. Dakle, prema njemu, svemir, odnosno sve
njegove dimenzije, koliko god ih bilo, sve su smjetene, takorei stisnute, u jednu ravninu,
beskonano veliku, a ta je ravnina nekako zguvana u beskonano maleni prostor, odnosno u
jednu toku. Neovisno o tome, ravnina se svejedno ponaa kao ravnina. Dakle, singularna
priroda ravnine je neka vrsta izvandimenzionalne dimenzije u kojoj ona egzistira. Kao, na
primjer, a to je bio njegov primjer, kada pas tri za svojim repom. On ostane na svome mjestu, ali
istodobno prijee silne kilometre.

Ta ravnina se, dakako, sastoji od beskonano mnogo toaka. Svaka od tih toaka predstavlja
atom ili planet ili ovjeka ili val svjetlosti. I bez obzira na sve, svaka od tih toaka jest dogaaj
koji se iri u obliku sfernoga vala. On se iri ravninom, ali poto je, da tako kaemo,
trodimenzionalan, iri se i izvan ravnine. Poto se iri, val slabi s kvadratom udaljenosti to
znai da na isti nain slabi utjecaj dogaaja na druge dogaaje, s napomenom da je val
beskonaan i stoga njegov utjecaj nikada ne prestaje, nego se smanjuje do infinitezimalnoga. No
ako se uzme u obzir i dodatna uvijenost ravnine u jednu toku, tada se val dogaaja iri do
svake toke ravnine podjednako poto su sve zbijene u jednome beskonano malome prostoru, a
val se iri u svim smjerovima. To je naravno sve obina glupost jer je teorija sama sebi
proturjena. Val dogaaja se iri, ali se zapravo nikamo ne iri, nego ostaje na mjestu.
Najobinija glupost! To mu naravno nisam rekao jer je bio jako ponosan kad mi je izlagao tu
teoriju. A ja nisam elio ostati bez veere.

Toga dana je Histerija pripremala francuski gula od klokanovine.

Odveo me do jedne ogromne koare koja je visjela s jednog divovskog stabla. Stablo je zaista bilo
kolosalno. Koara je visjela na debelome dvostrukome uetu koje se gubilo meu gustim,
visokim kronjama. Popeli smo se zajedno u koaru, a on je tada neto napravio s uadi koja je
visjela paralelno s noseim uetom. Drvosjea je pokrenuo mehanizam na vrhu stabla koji nas je
poeo dizati u visine. Priao mi je kako je taj divovski mehanizam sam osmislio i izgradio. Od
drva, naravno. Kada sam ga upitao to ga pokree, postao je naglo tajnovit. Penjali smo se
relativno sporo, ali je bilo jako uzbudljivo. Pogotovo kada se koara uslijed naglih naleta vjetra
poela njihati i udarati u stablo. U jednom je trenutku na koaru sletio djetli i poeo obraivati
svojim kljunom drvo od kojeg je bila izraena. Drvosjea je, ostavljajui dojam kao da je ve
naviknut na to, bezbrino zamahnuo svojom sjekirom i njenim tupim dijelom lansirao djetlia s
koare. Na to se grohotom nasmijao i zapoeo slavljeniko ispijanje boce kuhanoga vina koja mu
se odjednom materijalizirala u ruci.

Uspon je trajao dobrih pola sata. Kada smo napokon doli do vrha, dobio sam priliku vidjeti
izbliza mehanizam koji nas je doveo gore. Bio je to sustav divovskih i malenih zupanika i
remenskih prijenosa koji su bili dio jo vee platforme - od drva, naravno - koja se drala za vrh
stabla. Platforma je imala etalite pa smo se na nj iskrcali. Platforma je bila zapravo sustav
greda na kojima su visjeli maleni iani kavezi. Drvosjea je koristio to stablo za hvatanje ivih
vjeverica koje je onda zatvarao u te kaveze. Njih bi onda slao preko kurira drvosjeama u
drugim umama, a oni bi njemu slali svoje vjeverice.

Nisam shvatio u emu je poanta svega toga, ali, da budem iskren, nisam ba pozorno sluao jer
mi je oi privukao spektakularan pogled koji se pruao s vrha stabla. Po prvi put sam vidio
umu odozgo, kao da ju gledam s neba. Izgledala je poput nevjerojatno prostranog zelenog
tepiha. Mogao sam vidjeti kako ptice lete meu kronjama, a na nekim mjestima su se mogli
vidjeti maleni, blagi oblaci magle. uma je ostavljala dojam kao da se giba i die. Po prvi put
sam doivio umu kao jedan divovski ivui superorganizam.

Bio sam jako sretan to e drvosjea to sve posjei.

Za stablo na ijem smo vrhu stajali je rekao da e ga zadnjeg posjei i od njegova debla izraditi
najveu akalicu na svijetu.

Nakon to mi je sve pokazao, krenuli smo na put prema tlu, a dok smo se sputali, drvosjea je
opalio jo jednog djetlia. Dok smo etali prema njegovoj kolibi, pokazao mi je grm za kojeg je
tvrdio da mu je jednom spasio ivot. Kad sam ga pitao kako mu je grm mogao spasiti ivot, on
se poeo divljaki smijati i pjevati jednu pjesmu koja je navodno jako popularna meu
drvosjeama, a govori o mladoj djevojci koja izgubi svu svoju odjeu penjui se na stablo i kojoj
u pomo priskoi drvosjea koji srui stablo dok je ona jo na njemu i ukrade joj odjeu. Moram
rei da je pjesma bila u najmanju ruku bizarna, a i pomalo uznemirujua.

Kada smo napokon doli do kolibe, tamo smo naili na kojota koji je i inae provodio mnogo
vremena ispred nje, samo gledajui. Drvosjea je glede kojota takoer bio vrlo tajnovit, ali je bilo
oito da je znao neto o njemu. Uli smo u kolibu i tamo nas je ve ekala veera. Sjeli smo za
stol da ponemo veerati kad nam je Histerija rekla da nije imala onoliko klokanovine koliko je
trebala za gula pa je stavila i malo brusnice. Duboko se ispriala zbog toga, ali je drvosjea imao
mnogo razumijevanja za takve stvari. Ja, s druge strane, nisam imao ni trunku razumijevanja za
takve stvari. Takvo to se jednostavno ne oprata. Ustao sam od stola i otiao zauvijek.

Kasnije sam uo da su drvosjeu i njegovu enu pojele vjeverice, ali nisam se obazirao na takve
traeve. Ne bih bio gdje sam danas da sam se oslanjao na bablje prie.

I zbog toga bih trebao jo dodati..."


"Profesore," upadne Erik.

"... da se ne moe o dogaajima suditi..."

"Profesore!" ustrajao je Erik.

"... niti im se moe pristupati s neodgovorno i s manjkavim znanjem..."

"PROFESORE!!" vikne Erik.

"to je?!" uzvrati Profesor.

"Kakve ovo ima veze s Afrikom?"

"Molim?"

"Pitao sam: Kakve ovo ima veze s Afrikom?"

"Kakvom Afrikom? Jeste li vi poludjeli?"

"Vi ste nam-"

"Naravno da je poludio, profesore," ubaci se Gospodin Viler. "Nitko iz ove kue nee izai
normalan... od onih koji kao takvi uli, naravno," ree on obiljeavajui svojim pogledom ostatak
Profesorove publike. Vjerujem da je ono to mojeg cijenjenog kolegu zanima jest zato smo
ovdje, o kakvoj se to ekspediciji radi, zato ste izvjesili kartu Afrike na zid i konano, i
najvanije, zato nas neprestano izluujete svojim stupidnim anegdotama."

"Imate pogan jezik, gospodine Rimer," odgovori mu Profesor. "Kartu Afrike sam izvjesio iz vrlo
dobrog razloga, a posljednju priu sam ispriao kako bih naglasio opasnosti koje prijete ovjeku
koji si ne uva lea."

"Naravno. E pa, poduka u tome pogledu je bila uspjena. Pria nije u tome imala nikakva udjela,
ali je bila uspjena. A moete li nam sada rei neto o toj ekspediciji?"

"Da, da," ree profesor, "i ja sam ve umoran. Sreom, sve smo se dogovorili. Na put kreemo u
jedanaest sati. Kreemo iz luke Afriki luk i elim da se tamo pojavite barem jedan sat prije
polaska, sa svom potrebnom opremom, razumije se."

"Profesore," Erik zastane jer nije tono znao kako bi to izrekao, a onda shvati da nema pravoga
naina, "ovaj grad nema luke."

"Ni mora! Ni rijeke!! Ni jezera!!!" nadopuni ga Gospodin Viler.

"Sutra u jedanaest! Tko nije spreman, nije moja krivnja. Nema nikakvih izmotavanja. I neemo
nikoga ekati, neka to bude jasno. Ali onda vi snosite i odgovornost za eventualni neuspjeh
ekspedicije ako iz nje izostanete. I za eventualne pogibije. A sada van. Svi! Ja sam vam star i
treba mi vie odmora kako bih se pripremio za ono to slijedi nego vama mladima. I jo k tome
moram otpustiti Manninga prije odlaska. Hajde, van iz moje kue!"

"Ali profesore..."
"Rekao sam VAN!!!" urlikne Profesor.

Muha je sa sjetom gledala estero Profesorovih uzvanika kako se zbunjeno povlae iz sobe.
Provela je mnogo vremena s njima i prirasli su joj srcu. Dakako, nije znala zato.

Uzletjela je s Profesorova ramena kada je i ovaj napustio svoj poloaj. Svojim monim krilima je
stvorila zrane struje koje su ju vinule u zrak nevjerojatnom brzinom. Muha je bila sretna, a nije
znala zato (znala je ona). Njeni posljednji sati otjeu sporo, ivot joj se s nestrpljenjem pribliava
kraju. Poletjela je prema toliko eljenom svjetlu i poela mahnito kruiti oko njega. Tada se
poela i zalijetati u njega. Osjeaj koji joj se pri tome raao mogao se opisati jedino kao
senzualan. S veseljem u svome bezumlju je prodirala u to misteriozno svjetlo, uvijek i uvijek
iznova pokuavajui.

U svojim zadnjim trenucima muha si je dopustila malo razmiljanja, ali to joj nije pokvarilo
uitak iz njezine orgije svjetlosti. Dapae, shvatila je da se, iako zavidi ljudima to su
blagoslovljeni svom tom prirodnom zatupljenou, ne bi s njima mijenjala. Njeno uzbuenje i
brzina su rasli kako se pribliavao konaan kraj. U tome trenutku je znala, uistinu znala, da je
svaki ivot, onaj muhe ili ovjeka, teak na svoj nain. Ali...

U trenutku smrti dosegla je istu spoznaju, misao tako nedokuivu da ju je nemogue opisati ili
prenijeti na bilo koji nain. Ipak, kada bi se priblino pokualo, zvualo bi otprilike...

ivot ima svoje male nagrade. I druge stvari.

Gospodin Viler nije bio nimalo zadovoljan to je magla bila tvrdoglava u svojoj namjeri da ne
nestane i bio je uvjeren da to ini iskljuivo kako bi napakostila njemu.

Naputao je profesorovu kuu zajedno sa svojom enom i ostatkom druine. Mogao je osjetiti
vrlo izraenu auru olakanja koju su stvarali svi uesnici ekspedicije jer kao da su naglo mogli
slobodno disati. A one napetosti koje su se protezale meu njima kroz cijelu veer kao da su
nestale, postale nebitne jer, bez obzira koliko razliiti bili, sada ih je spajala ta nekakva veza,
solidarnost koja se raa izmeu ratnih drugova za vrijeme i poslije bitke.

Da. Bitka. To je prava rije.

Kretali su se neurednom stazom prema izlazu iz dvorita. Anja Horvat je gotovo vrisnula kada
je spazila gospodina Tizla meu grmljem neposredno uz stazu. On je sjedio na tlu i inio neto
sa svojom cipelom. to je tono inio, nitko nije imao namjeru saznati jer su svi odvratili pogled
kreui se naprijed, drei to vei mogui odmak od uzoritog gospodina Tizla.

Erik i Anja Horvat su hodali ispred gospodina Vilera. Sada je po prvi put dobio priliku dobro je
prouiti straga. Nita impresivno. Zapravo, Vilerovo oduevljenje za gospodinu Horvat je
naglo splasnulo. Nije se tomu udio. Hirovitost je bila neto vrlo svojstveno njemu i na to je bio
jako ponosan, a i bila je obvezatna za ovjeka njegova drutvena poloaja.

Zapravo je ona balavica. Glumi ozbiljnu znanstvenicu, a onda glupavo skakue im se pojavi
neki napuhani mladi pseudopustolov. Zapravo su stvoreni jedno za drugo, mislio je gospodin
Viler. Junaina e visjeti oko nje neko vrijeme, a kada mu dojadi, odbacit e ju poput stare krpe.
Sama si je kriva. Gospodin Viler joj je pruio dovoljno prilika.
Zapravo nije ba bio siguran da jest.

Na tren okrene glavu i shvati prema ubojitom pogledu koji bi lako rastvorio jednu manju rupu u
njegovoj glavi da ga je njegova supruga promatrala pri njegovu promatranju gospodine
Horvat. Dobit e on svoje kada dou kui.

Primijetio je da su se vrata ograde otvarala uz mnogo groteskniju kripu nego kada je on


ulazio. Mora da su znaajno ostarjela dok smo bili u kui. Svi su izali iz dvorita i na ulicu iji se
obzor gubio na samo nekoliko metara.

"Pa, mi idemo ovim putem," ree Erik drei se ruku pod ruku uz gospodinu Horvat.

"Da, a mi moramo u suprotnom smjeru. Teko da e sada naii taksi pa moramo otii malo
dublje u grad." U to je bio siguran. I vjerojatno e morati prijei mnoge kilometre prije nego
naiu na koiju koja e im pruiti prijevoz do njihova doma. A ako i naiu na koiju, ona e
vjerojatno ovog puta imati i koijaa koji e eljeti novac. Gospodin Viler e svata jo noas
morati otrpjeti.

"Ja moram isto u vaemu smjeru, gospodine Viler," ree gospodin Imogawa, "pa, ako nemate
nita protiv, pratit u vas dio puta."

"Naravno da nemamo," odvrati mu umiljatim glasom gospodin Viler. Suzdravaj se. Budi
gospodin.

"A ja u ii s mladim gospodinom Erikom i gospodinom Horvat," javi se gospodin Entioh.

"Da, eto, vidimo se uskoro, zar ne?" Gospodin Viler je bio odluan dokazati da je mnogo bolji od
Erika pa mu je prvi pruio ruku prijateljstva.

Erik je pruio svoju ruku i rukovao se s gospodinom Vilerom. Dlan mu je na opip bio nekako
kredast. "Da, vidimo se. Sretan put kui vam elim," ree on s odmjeravajuim pogledom.

Erik je jako stisnuo aku gospodina Viler, toliko da je zaboljela. Ovaj se uspjeno drao kao da to
nije primijetio i pokuao uzvratiti istom mjerom, ali s manje uspjeha. Prostaina, pomisli
gospodin Viler.

I tako su svi oprostili, znajui da to nije za dugo, i otputili u sablasnu, maglovitu, velom
nesigurnosti i potencijalne opasnosti obavijenu no. No to ih nije brinulo, niti zaokupljalo
previe njihove pozornosti jer, iako to nitko od njih nije pokazivao, razili su se s velikim
osjeajem uzbuenja. Uzbuenja koje je tinjalo u njima zbog onoga to tek predstoji. Koje
pustolovine i opasnosti ih ekaju u sljedeim danima? Zakorauju u nepoznato, ali doslovce
nepoznato. to im je labilni profesor pripremio? Kakvu budunost im on donosi? Znali su samo
da su spremni. Spremni za, osjeali su to u grudima, najveu pustolovinu svoga ivota.

Kada je ujutro Sunce ve bilo visoko na nebu, kue svih lanova profesorove ekspedicije,
ukljuujui i one gospodina Tizla i samoga profesora, su bile nestale s lica Zemlje. U policijskom
izvjeu, napisanom nakon iscrpne petominutne istrage, ti su sluajevi pripisani prirodnom
fenomenu, ili tonije, tranzitu galebova na zapad.
Epilog

"Ajme, moja glava! to... Sve mi je mutno... Gdje sam to?"

"Ne mogu ti to rei. Barem ne jo."

"Ali... Aldo, jesi li to ti?"

"Da, Isme."

"Ozbiljno?"

"Da."

"Sigurno?"

"Prilino sam siguran u to, Isme."

"Ha! Znao sam da to nisam sanjao!"

"Molim?"

"to? Ah... nita, nita. Nego, reci mi gdje sam ja to."

"Kao to rekoh, ne mogu ti to jo rei."

"Ne moe?"

"Ne."

"A zato?"

"Ni to ti ne mogu rei. Ne jo. Recimo samo da jo nisi spreman."

"Nisam spreman?"

"Tako je."

"Aha."

"Da."

"A kad smo mi to preli na ti?"

"Maloprije. Ali ako ti to smeta..."

"Ne, ne... I... to sada?"

"elim ti postaviti neka pitanja."

"Pitanja?"

"Da."
"Zar opet? Pa ispitao si me uzdu i poprijeko. Nemam ti vie to za rei. Prazan sam."

"Mislim da ti ima jo mnogo toga za rei. Mnogo toga."

"A je li?"

"Da."

"Hou li dobiti neto za jesti?"

"Pa, ako eli, moe jesti za to god ima teka. Ali mislim da nisi previe gladan, zar ne?"

"Nisam? Pa da, zapravo i nisam. udno. Ali u kasnije zacijelo biti. Pa zato dri klopu u
pripremi."

"Nema problema."

"A to ispitivanje... Pretpostavljam da e to ponovo dugo trajati."

"Da... da... mislim da bi moglo dosta potrajati. Imam ovoga puta mnogo vie pitanja."

"A tako. Imamo li vremena za to?"

"Ja imam vremena na pretek, a mislim da i ti isto ima jako mnogo vremena na raspolaganju."

"Imam?"

"O da."

"Shvaam. Zapravo ne shvaam, ali nije bitno. A kada zavrimo s... time, hoe mi tada rei gdje
smo i to se to dogaa."

"Moemo svakako razgovarati o tome."

"Aha..."

"Da. Moemo li onda zapoeti?"

"Hm, da, valjda."

"Odlino, dakle..."

"Samo jo neto."

"Isme..."

"Jo me neto zanima."

"Zar nismo rekli da emo o tome kasnije?"

"Imam pitanje za tebe... ali osobno. Smijem li?"

"Pa..."
"Nije to zapravo nita, samo..."

"No dobro, pitaj."

"Eh, da... pa, zanimalo me..."

"Da?"

"Aldo, zanimalo me, s obzirom da si medvjed..."

"Reci."

"Ima li ti i prezime?"

KRAJ