CERES

naklada Gabriel Garcia Marquez

biblioteka
depnaCeres
prvo kolo, svezak trei
urednica
Milana Vukovi Runji

DVANAEST
za nakladnika Dragutin
Dumani HODOASNIKA
lektura
Slavko Peri
oblikovanje
Boris Runji
priprema
Naklada Moderna vremena prevela i popratila pogovorom
tisak Tamara Horvat Kanjera
Tiskara Puljko

CERES
Zagreb, 1998.
Prolog: Zato dvanaest, zato pria i zato
hodoasnikih

Dvanaest pria iz ove knjige napisano je tijekom

posljednjih osamnaest godina. Prije no to su poprimile
svoju sadanju formu, njih pet bile su novinske vijesti i
filmski scenariji, a jedna televizijska serija. Ostale sam
ispriao prije petnaest godina u jednom snimljenom
intervjuu, a prijatelj komu sam to ispriao prepisao ih je i
objavio. Sada sam to ponovno krenuo pisati poevi od
nekadanje verzije. Bilo je to udesno stvaralako iskustvo
koje zasluuje objanjenje, makar zato da bi ona djeca
koja ele postati piscima kad odrastu ve od danas znala
kako je nezasitan i uaren porok pisanja.
Prva ideja pala mi je na pamet poetkom sedamdesetih,
a vezana je uz jedan rasvjetljujui san koji sam sanjao
nakon pet godina^ provedenih u Barceloni. Sanjao sam
da prisustvujem svom vlastitom pogrebu, na nogama,
hodajui u skupini prijatelja odjevenih u sveanu crninu,
aH slavljenikog raspoloenja. inilo se da smo svi sretni
to smo zajedno. A ja vie od ikoga zbog te poklonjene
prilike, koju mi je dala smrt, da budem sa svojim
prijateljima iz Latinske Amerike, najstarijima, naj-
voljenijima, onima koje nisam ve dugo viao. Na kraju
sveanosti, kad smo se poeli razilaziti, pokuao sam im
se pridruiti, ali jedan me od njih s neopozivom
ozbiljnou natjerao da uvidim kako je za mene zabava
zavrila. "Ti si jedini koji ne moe otii", rekao mi je.
VII

Tek sam tada shvatio da umrijeti znai ne biti nikad vie s
prijateljima.
Taj sam zastraujui san, ne znam zato, protumaio
kao preuzimanje svijesti o svom identitetu, i pomislio
sam kako je to dobro polazite za pisanje o udnim
stvarima koje se dogaaju Hispanoamerikancima u
Evropi. Bilo je to ohrabrujue otkrie jer sam netom prije
bio zavrio Jesen patrijarha, to mi je bio dotad najtei i
najkakljiviji posao i nisam vidio kako dalje nastaviti.
Tijekom neke dvije godine pravio sam biljeke o svim
temama koje su mi padale na pamet, jo se uvijek ne
odluujui to u s njima uiniti. Kako nisam imao u kui
teku za biljeke, one noi kad sam odluio zapoeti moja
su mi djeca posudila jednu kolsku biljenicu. Za naih
estih putovanja oni su je drali u svojim torbama s
knjigama, iz straha da se ne izgubi. Doao sam do ezdeset
i etiri zabiljeene teme s tolikim pojedinostima da je
samo nedostajalo napisati ih.
Bilo je to u Meksiku, nakon mog povratka iz Barcelone
1974. godine, kad mi je postalo jasno da ova knjiga ne
treba biti roman kako mi se u poetku inilo, nego zbirka
kratkih pria, temeljenih na novinskim injenicama, ali
izbavljenim iz svog smrtnog stanja pjesnikom domi-
ljatou. Dotad sam bio napisao tri knjige pria.
Meutim, niti jedna od sve tri nije bila zamiljena i
rijeena kao cjelina, nego je svaka pria bila zaseban,
prigodan komad. Tako da bi pisanje ezdeset i etiri prie
moglo biti zapanjujua pustolovina kad bih ih sve uspio
napisati jednim jedinim potezom i s unutarnjim
jedinstvom tona i stila koji bi ih uinio neodvojivim u
itatelj evu pamenju.
Prve dvije, Trag tvoje krvi u snijegu i Sretno ljeto gospoice
Forbes, napisao sam 1976., a objavio sam ih odmah u
knjievnim prilozima novina raznih zemalja. Nisam uzeo
VIII
Zato dvanaest, zato pria i zato hodoasnikih
niti jedan dan odmora, ali na polovici tree prie, koja je
zasigurno bila ona o mom sprovodu, osjetio sam da se
umaram vie nego da je rije o romanu. Isto mi se
dogodilo s etvrtom. Toliko sam se umorio da nisam imao
daha da ih zavrim. Sad znam zato: napor da se napie
kratka pria tako je silan kao kad se zapoinje roman. Jer u
prvom odlomku nekog romana treba odrediti sve:
strukturu, ton, stil, ritam, duljinu, a katkad ak i karakter
nekog lika. Ostalo je uitak pisanja, najintimnije i
najsamotnije to se moe zamisliti, i ako ovjek ne provodi
ostatak ivota ispravljajui svoju knjigu to je stoga to je
ista elina neumoljivost potrebna da bi se zapoelo kao i
da bi se zavrilo. Pria, nasuprot tomu, nema poetka ni
kraja: smiljena je ili nije. Vlastito i tue iskustvo
pokazuju da je, ako nije smiljena, veinom zdravije poeti
iznova drugim putem ili je baciti u smee. Netko, ne mogu
se sjetiti tko, izrazio je to dobro jednom utjenom
reenicom: "Dobar pisac cijeni se vie po onome to je
razderao nego po onome to je objavio." Sigurno je da
nisam razderao nacrte i biljeke, ali sam uinio neto jo
gore: bacio sam ih u zaborav.
Sjeam se da sam imao biljenicu, tog brodolomnika u
oluji papira, na svom pisaem stolu u Meksiku sve do 1978
godine. Jednoga dana, traei neto drugo, shvatio sam da
sam je jo prije nekog vremena bio izgubio iz vida. Nije mi
bilo vano. Ali kad sam se uistinu uvjerio da nije na stolu,
proivio sam napad panike. Nije ostao niti jedan kutak kue
koji nisam do dna pretraio. Pomaknuli smo namjetaj,
rastavili knjinicu da bismo bili sigurni da nije pala iza
knjiga, podvrgnuli neoprostivu ispitivanju poslugu i
prijatelje. Ni traga. Jedino mogue - ili prihvatljivo? -
objanjenje jest da je u jednom od tolikih unitavanja
papira, kakva esto provodim, biljenica otila u kantu za
smee.
IX
 Moja me vlastita reakcija iznenadila: teme koje sam bio
zaboravio u te gotovo etiri godine postale su mi pitanje
asti. Pokuavajui ih vratiti po svaku cijenu, u poslu
jednako tekom kao i pisati ih, uspio sam rekonstruirati
biljeke za njih trideset. Kako mi je ve sam napor da ih
se prisjetim sluio kao oienje, uklanjao sam bez srca
one koje mi se inilo nemoguim spasiti, pa ih je ostalo
osamnaest. Ovaj put pokretala me odluka da ih nastavim
pisati bez stanke, ali ubrzo sam shvatio da je ushienje za
njih nestalo. Meutim, protivno onomu to sam uvijek bio
savjetovao novim piscima, nisam ih bacio u smee, nego
sam ih ponovo spremio. Za svaki
sluaj.
Kad sam 1979. zapoeo Kroniku najavljene smrti,
uvjerio sam se da u stankama izmeu dvije knjige gubim
naviku pisanja i da mi je svaki put sve tee poinjati
iznova. Zbog toga mi se, izmeu listopada 1980. i oujka
1984., nametnula ideja da piem tjedne biljeke za novine
raznih zemalja, kao stega kojom ruku odravam vruom.
Tada mi je palo na pamet da je moj sukob sa skicama iz
biljenice zapravo nastavak problematike o knjievnim
rodovima i da to zapravo ne moraju biti prie, nego
novinske biljeke. Samo to sam se nakon objavljivanja
pet biljeaka preuzetih iz biljenice ponovo predomislio:
bile su prikladnije za kino. Tako je nastalo pet filmova i
televizijska serija.
Ipak, nikako nisam predvidio to to mi je rad za novine
i film promijenio odreene ideje o priama do tog stupnja
da sam sada, ispisujui ih u njihovoj zavrnoj formi,
morao paziti da tipaljkama odvajam vlastite zamisli od
onih koje su mi donosili redatelji za vrijeme pisanja
scenarija. Osim toga, simultana suradnja s pet razliitih
stvaratelja naputila me na drugi nain pisanja pria: kad
bih imao slobodnog vremena, poinjao bih jednu,
x
naputao je kad bih se osjetio umornim, ili kad bi se
nametnuo neki nepredvieni projekt, a onda bih
zapoinjao drugu. U neto vie od godinu dana est od
osamnaest tema otilo je u koaru s papirima, a meu
njima i ona o mom sprovodu, jer mi nikad nije uspjelo
prikazati onakvu svetkovinu kao u snu. Naprotiv, inilo
se da su ostale prie uzele zraka za dug ivot.
To je njih dvanaest iz ove knjige. Prolog rujna bile su
spremne za tiskanje nakon druge dvije godine rada s
prekidima. I tako bi prestalo njihovo neprekidno
hodoasnitvo tamo i natrag iz kante za smee da u zadnji
as nisam osjetio kako me izgriza jo jedna zakljuna
sumnja. Kako sam razliite evropske gradove u kojima se
prie zbivaju bio opisao po sjeanju i iz daljine, elio sam
provjeriti vjerodostojnost svojih uspomena nakon gotovo
dvadeset godina i poduzeo sam jedno brzo putovanje
prepoznavanja po Barceloni, enevi, Rimu i Parizu.
Niti jedan od gradova nije vie imao nita zajednikog
s mojim sjeanjima. Svi su, ba kao i cijela tadanja
Evropa, bili razrijeeni nekim zauujuim preokretom:
stvarna su mi se sjeanja inila kao sablasti pamenja,
dok su iskrivljene uspomene bile tako uvjerljive da su
krivotvorile stvarnost. Tako da mi je bilo nemogue
razlikovati onu crtu koja dijeli nostalgiju od razoaranja. I
tu je bilo konano rjeenje. Jer sam napokon pronaao
ono to mi je najvie nedostajalo da zavrim knjigu,- a to
mi je jedino protok godina mogao dati: vremensku
perspektivu.
Po povratku s tog sretnog putovanja sve sam prie po
drugi put ispisao od poetka u osam grozniavih mjeseci
za kojih se nisam trebao pitati gdje zavrava ivot i gdje
zapoinje mata, jer mi je pomagala sumnja da moda
nita od onoga to sam proivio u Evropi prije dvadeset
XI
Prolog

godina nije bilo tono. Pisanje mi je tada teklo tako teno

da sam katkad osjeao kako, piem zbog istog uitka
pripovijedanja to je moda ono ljudsko stanje koje
najvie nalikuje levitaciji. Osim toga, radei na svim
priama odjednom i skaui s jedne na drugu s punom
slobodom, dosegao sam panoramski pogled koji me
oslobodio umora uzastopnih zapoinjanja i pomogao mi
da ovladam nekorisnim redundancijama i smrtonosnim
proturjejima. Vjerujem da sam tako uspio napisati knjigu
pria najbliu onomu to sam oduvijek elio napisati.
Ovdje je, spremna da se stavi na stol nakon tolikog
hodanja od nemila do nedraga borei se da preivi tu
izopaenost neizvjesnosti. Sve su prie, osim prve dvije,
zavrene u isto vrijeme, i svaka od njih nosi datum kada
je zapoeta. Njihov je poredak u ovom izdanju istovjetan
onomu iz biljenice s biljekama.
Uvijek sam vjerovao da je svaka nova verzija neke prie
bolja od one prethodne. Kako onda znati koja treba biti
posljednja? To je tajna posla koji ne potuje zakone uma,
nego aroliju nagona, kao to kuharica znade kad je
gotova juha. U svakom sluaju, zbog moguih nedoumica
neu ih ponovo itati kao to nikada ponovo ne itam
nijednu od svojih knjiga, iz straha da se ne pokajem. Onaj
koji ih ita znat e to treba initi s njima. Na sreu, za
ovih dvanaest hodoasnikih pria zavriti u kou za
smee zacijelo je isto kao odahnuti nakon povratka kui.

Gabriel Garda Marquez Cartagena de

Indias, travanj 1992.

DVANAEST HODOASNIKA

XII Toliko smo poznavali njegovu dramu da sam tijekom

godina pomislio kako je Margarito Duarte lice u potrazi
za autorom kakvo mi romanopisci ekamo cijeloga ivo-
ta. A ako nikad nisam pustio da me pronae, bilo je to
stoga to mi se inilo da ne mogu zamisliti kraj njegove
prie.
Bio je stigao u Rim tog blistavog proljea kad je Pio
XII. patio od napada tucavice koju ni dobra ni loa
umijea lijenika niti vjetaca nisu uspjela izlijeiti. Prvi

SVETICA

Nakon dvadeset i dvije godine ponovo sam vidio Mar-

garita Duartea. Iznenada se pojavio u jednoj od tajnovitih
uliica Trasteverea i trebalo mi je vremena da ga otprve
prepoznam po njegovu tekom panjolskom i dobru
raspoloenju starog Rimljanina. Imao je bijelu,
prorijeenu kosu, i nije ostalo ni traga potitenu
ponaanju i tmurnoj odjei uenog ovjeka s Anda, s
kojima je prvi put stigao u Rim, ali tijekom razgovora
malo-pomalo sam ga razotkrivao ispod varke njegovih
godina i opet sam ga vidio onakvim kakav je i bio: utljiv,
nepredvidiv, s upornou jednoga klesara. Prije druge
alice kave u jednom od naih barova iz nekih drugih
vremena usudio sam se postaviti mu pitanje koje me je
iznutra izjedalo.
-to se dogodilo sa sveticom?
-Tamo je - odgovori mi. - eka.
Samo tenor Rafael Ribero Silva i ja mogli smo ra-
zumjeti strani ljudski teret u tom njegovu odgovoru.
put je izaao iz svog nepristupanog sela Tolima u ko-
lumbijskim Andama i to se zamjeivalo ak i u nainu na
koji spava. Pojavio se jednog jutra u naem konzulatu s
kovegom od uglaane borovine koji je oblikom i
veliinom izgledao kao kutija za violonelo, te je iznio
konzulu zauujui povod svog putovanja. Konzul je tada
telefonirao tenoru Rafaelu Riberu Silvi, svom sunarod-
njaku, kako bi mu nali sobu u pansionu u kojem smo
obojica ivjeli. Tako sam ga upoznao.
Margarito Duarte nije zavrio vie od osnovne kole, ali
mu je njegova sklonost prema lijepim umjetnostima
dopustila mnogo ire formiranje kroz strastveno itanje
svih tiskovina koje bi mu bile dostupne. S osamnaest
godina, radei kao pisar u opinskoj upravi, oenio se
nekom lijepom djevojkom, koja je vrlo brzo umrla pri
porodu njihove prve keri. Ova je, ak mnogo ljepa od
majke, umrla od jake groznice u dobi od sedam godina.
30
Ali prava je pria Margarita Duartea otpoela est mjeseci
prije njegova dolaska u Rim, kad je u njegovu mjestu
trebalo preseliti groblje kako bi se izgradila brana. Kao i
svi stanovnici okruga, Margarito je iskopao kosti svojih
mrtvih kako bi ih odnio na novo groblje. Supruga je bila
pretvorena u prah. U susjednom je grobu, naprotiv,
djevojica ostala nedirnutom i nakon jedanaest godina.
Toliko da se, kad je otvorena kutija, osjetio dah svjeih
rua s kojima su je bili pokopali. Najudnije je, meutim,
bilo to to je tijelo izgubilo na teini.
Stotine znatieljnika privuenih glasinama o udu ra-
zlijevale su se selom. Nije bilo dvojbe. Neiskvarenost
tijela bila je nesumnjivim znakom svetosti i ak se biskup
sloio da takvo udo treba podvrgnuti pravorijeku Va-
tikana. Tako da je prikupljen dobrovoljni prilog kako bi
Margarito Duarte otputovao u Rim i borio se za cilj koji
nije vie pripadao sama njemu niti onom us-
31
kom krugu ljudi iz njegova sela, ve je postao stvar ci-
jelog naroda.
Dok nam je pripovijedao svoju priu u pansionu u
mirnoj etvrti Parioli, Margarito Duarte skinuo je lokot i
otvorio poklopac prekrasnog sanduka. Tako smo tenor
Ribero Silva i ja postali sudionici uda. Nije se doimala
poput uvenule mumije kao one koje se mogu vidjeti u
tolikim svjetskim muzejima ve poput djevojice u odjei
mladenke koja je i dalje spavala nakon duga boravka pod
zemljom. Koa joj je bila sjajna i mlana, a otvorene oi
prozirne, izazivajui nepodnoljiv dojam da nas gledaju
iz smrti. Saten i lani naranini cvjetovi na vijencu nisu
odoljeli neumoljivosti vremena s toliko dobra zdravlja
kao koa, ali rue koje su joj stavljene u ruke ostale su
ive. Teina je kutije od borovine doista ostala ista kad
smo izvadili tijelo.
Margarito Duarte zapoeo je svoje poslove dan nakon
dolaska. U poetku s diplomatskom, vie suosjeajnom
no djelotvornom pomoi, a potom se koristei svim
moguim stupicama koje su mu padale napamet kako bi
uklonio neizmjerne prepreke Vatikana. Bio je uvijek vrlo
suzdran govorei o svojim nastojanjima, ali se znalo da
su brojna i uzaludna. Stupao je u vezu sa svim religijskim
udruenjima i humanitarnim ustanovama na koje je usput
nailazio, u kojima su ga sluali pozorno, ali bez divljenja,
i obeavali mu trenutane poteze koje nikad nisu
ispunjavali. Istina je da vrijeme nije bilo ba prikladno.
Sve to je imalo veze sa Svetom Stolicom zapostavljalo
se dok Papa ne prebrodi napadaj tucavice, otporan ne
samo na najizvrsniju pomo akademske medicine ve i na
svaku vrstu udotvornih lijekova koje su mu slali iz
cijelog svijeta.
Konano, u mjesecu srpnju, Pio XII. se oporavio i
otiao na ljetni odmor u Castelgandolfo. Margarito je
32
odnio sveticu na prvu tjednu audijenciju s nadom da e je
moi pokazati. Papa se pojavio u unutarnjem dvoritu, na
tako nisku balkonu da je Margarito mogao vidjeti njegove
dobro uglaane nokte i uspio osjetiti daak lavande. Ali
nije kruio medu turistima koji su doli iz itavog svijeta
da ga vide, kako je Margarito oekivao, ve je isti govor
izgovorio na est jezika i zavrio opim blagoslovom.
Nakon tolikih odgoda Margarito je odluio sve osobno
predoiti i odnio je u Dravno tajnitvo rukom pisano
pismo od gotovo ezdeset listova, na koje nije primio
odgovor. On je to i predvidio, jer inovnik koji ga je
primio s krutom formalnou jedva da je bacio slubeni
pogled na mrtvu djevojicu, a namjetenici koji su
prolazili u blizini gledali su je bez ikakva zanimanja.
Jedan od njih ispriao mu je kako je prole godine primio
vie od osam-sto pisama u kojima se trae posveenja
netaknutih leeva u raznim dijelovima svijeta. Margarito
naposljetku zamoli da ispita besteinsko stanje tijela.
Slubenik ga provjeri, ali odbije ita priznati.
- To mora biti sluaj kolektivne sugestije - ree.
U svojim rijetkim slobodnim trenucima za vruih lje-
tnih nedjelja Margarito je ostajao u svojoj sobi hranei se
itanjem kojekakvih knjiga koje su mu se inile za-
nimljivima za njegov sluaj. Potkraj svakog mjeseca, na
vlastiti poticaj, potanko je pisao u kolsku biljenicu
stanje svojih trokova, svojim savrenim krasopisom vieg
pisara, kako bi podnio obveznicima iz svoga sela tone i
usklaene raune. Prije kraja godine poznavao je labirinte
Rima kao da se rodio u njima, govorio je s lakoom
talijanski i s isto tako malo rijei kao i na svom panjol-
skom jeziku s Anda, a znao je koliko i bilo koji strunjak
o procesima kanonizacije. Ali mnogo je vie vremena
prolo prije nego je zamijenio svoje pogrebno odijelo,
33
svoj prsluk i inovniki eir, kakvi su u Rimu onog vre-
mena bili svojstveni nekim tajnim drutvima neizrecivih
ciljeva. Izlazio je vrlo rano sa sveticom u kutiji, a ponekad
se vraao kasno u no, iscrpljen i tuan, ali uvijek s nekim
areim svjetlom koje mu je udahnjivalo nove snage za
sljedei dan.
- Sveci ive u svom vlastitom vremenu - govorio je.
Ja sam bio u Rimu prvi put, studirajui u Centru za
eksperimentalni film, i proivio sam svoju kalvariju s
nezaboravnom silinom. Pansion u kojem smo ivjeli
zapravo je bio moderni stan na nekoliko koraka od Ville
Borghese, ija je gazdarica zauzimala dvije spavaonice, a
etiri iznajmljivala stranim studentima. Zvali smo je
Mana Bella, a bila je lijepa i poletna u punoi svoje jese-
ni, i uvijek vjerna sveanom pravilu kako je svatko apso-
lutan kralj u svojoj sobi. U biti, ona koja je podnosila
teret svakodnevnog ivota bila je njezina starija sestra,
teta Antonieta, aneo bez krila, koja je radila satima ci-
jeloga dana i kretala se na sve strane sa svojim vjedrom i
medom od slame glaajui do iznemoglosti mramorne
podove u stanu. Ona nas je nauila da jedemo ptice
pjevice koje je, iz loe navike zaostale iz rata, lovio Bar-
tolino, njezin suprug, koji je na kraju doveo Margarita da
ivi u njihovoj kui kad vie nije imao dovoljno sredstava
za stanarinu kod Marije Belle.
Nita nije bilo pogodnije za Margaritovo ponaanje od
te kue bez pravila. Svakog nas je sata oekivala neka
novost, ak i u zoru kad bi nas budila strana rika lava iz
zoolokog vrta u Villi Borghese. Tenor Ribero Silva
zasluio je povlasticu da mu Rimljani ne zamjere zbog
njegovih ranoranilakih pokusa. Ustajao je u est, obav-
ljao svoju medicinsku kupku u ledenoj vodi i ureivao
svoju mefistovsku bradu i obrve, a tek kad je bio spre-
man, u ogrtau sa kotskim uzorkom, alom od kineske
34
svile i vlastitom kolonjskom vodom, predavao se tijelom
i duom svojim vjebama pjevanja. Sirom je otvarao pro-
zor sobe, ak i u zvjezdana zimska jutra, i poinjao ugri-
javati glas postupnim moduliranjem velikih ljubavnih
arija, sve dok se ne bi odvaio zapjevati punim glasom.
Svakodnevno se iekivalo da mu na njegov "do" iz prsa
odgovara lav iz Ville Borghese svojom zemljotresnom
rikom.
- Ti si reinkarnirani Sveti Marko, figlio mio - uzvikivala
je teta Antonieta, istinski zapanjena. - Samo je on mogao
govoriti s lavovima.
Jednog jutra nije mu odgovorio lav. Tenor je zapoeo
ljubavni duet iz Otella: Gia nella nottte densa s'estingue ogni
damor. Odjednom, iz dna dvorita, stigao nam je odgovor
jednog krasnog soprana. Tenor je nastavio i dva su glasa
otpjevala itav komad, na uivanje susjedstva koje je
otvorilo prozore da bi posvetilo svoje kue bujicom te
neodoljive ljubavi. Tenor se gotovo onesvijestio kad je
doznao da njegova nevidljiva Desdemona nije bila nitko
drugi nego velika Mana Caniglia.
ini mi se da je ta epizoda bila ono to je dalo snaan
poticaj Margaritu Duarteu da se ukljui u ivot kue.
Otada je sjedio sa svima za zajednikim stolom, a ne u
kuhinji kao na poetku, gdje mu je teta Antonieta gotovo
svakodnevno ugaala svojim savrenim jelom od ptica
pjevica. Mana Bella nam je nakon jela itala dnevne no-
vine kako bi nas navikla na fonetiku talijanskog jezika, i
upotpunjavala vijesti proizvoljnou i ljupkou koje su
nam uveseljavale ivot. Jednog nam je od tih dana
ispriala, povodom prie o svetici, da je u gradu Paler-mu
ogroman muzej s neiskvarenim leevima mukaraca, ena
i djece, ukljuivi i nekoliko biskupa, iskopanima s
tamonjeg groblja kapucinera. Vijest je toliko uznemirila
Margarita da nije imao ni trenutka mira sve dok nis-
35
mo otili u Palermo. Ali dostajao mu je tek jedan
letimian pogled na galerije optereene mumijama bez
slave kako bi stvorio utjean sud.
- To nije isti sluaj - ree. - Na ovima se odmah
primjeuje da su mrtvi.
Nakon ruka Rim bi klonuo u dremljivost kolovoza.
Podnevno sunce nepomino je stajalo nasred neba, a u toj
tiini u dva poslije podne ulo se samo mrmljanje vode,
taj prirodni glas Rima. Ali kako se bliilo sedam naveer,
prozori bi se odjednom pootvarali da prizovu svjei zrak
koji se poeo micati, a razdragana se gomila bacala na
ulice s jedinim ciljem da se ivi, usred praska-nja
motocikala, vike prodavaa lubenica i ljubavnih pjesama
na terasama medu cvijeem.
Tenor i ja nismo koristili popodnevni odmor. Idui na
njegovoj vespi, on vozei, a ja na prdjaniku, nosili smo
sladolede i okolade ljetnim kurvicama koje su vrludale
pod stoljetnim lovorima Ville Borghese u potrazi za bud-
nim turistima na istom suncu. Bile su lijepe, siromane i
ljubazne, kao veina Talijanki u to doba, odjevene u plavi
muslin, ruiasti popelin ili zeleno laneno platno, a titile
su se od sunca suncobranima koje su izgrizle kie
nedavnog rata. Bio je divan uitak biti s njima jer su
odskakale od pravila slube i pruale su si luksuz da izgube
dobru muteriju odlazei s nama na dobro pripremljenu
kavu u bar iza ugla ili eui iznajmljenim koijama po
stazama parka, ili nam se alei na svrgnute kraljeve i
svoje tragine ljubavnike koji bi dojahali u sumrak na
galoppatoio. Vie nego jednom sluili smo im kao
prevoditelji u razgovoru s nekim zalutalim gringom.
Nismo zbog njih poveli Margarita Duartea u Villu
Borghese, ve da upozna lava. ivio je na slobodi na ne-
naseljenom pustinjakom otoiu okruenom dubokim
jarkom, a im nas je opazio na drugoj obali, poeo je
36
rikati s takvom tjeskobom da je iznenadio svog uvara.
Posjetitelji parka okupili su se zaueni. Tenor se pokuao
predstaviti sa svojim jutarnjim "do", ali lav nije na njega
obratio pozornost. inilo se da rie na sve nas bez ra-
zlike, ali je straar u tren oka zamijetio da rie samo zbog
Margarita. Tako je i bilo: kamo bi se on pomaknuo,
micao bi se i lav, a im bi se sakrio, lav bi prestajao
rikati. Straar, koji je bio doktor klasinih jezika na
sveuilitu u Sieni, pomislio je da je Margarito morao
toga dana biti medu drugim lavovima koji su ga zarazili
svojim mirisom. Osim tog objanjenja, koje je bilo
neosnovano, nije mu padalo na pamet nijedno drugo.
- Kako god bilo - ree - nije to borbena rika, nego
rika samilosti.
Meutim, tenora Ribera Silvu nije se dojmila ta nat-
prirodna epizoda, ve Margaritovo ganue kad su se
zadrali u razgovoru s djevojkama iz parka. Komentirao
je to za stolom i sloili smo se, jedni iz vragolanstva, a
drugi iz saaljenja, kako bi bilo dobro djelo pomoi
Margaritu da se oslobodi svoje samoe. Dirnuta slabou
naih srca, Mana Bella pritisne svoja njedra dobre bib-
lijske matere rukama pretrpanim arolikim prstenjem.
- Uinila bih to iz milosra - ree, - ali to nikad nisam
mogla initi s mukarcima koji nose prsluk.
Tako je tenor proao kroz Villu Borghese u dva poslije
podne i na sapima svoje vespe doveo kurvicu koja mu se
inila najpogodnijom da prui jedan sat dobra drutva
Margaritu Duarteu.
Rekao joj je da se svue u njegovoj spavaoj sobi,
okupao ju je mirisnim sapunom, obrisao ju, namirisao
vlastitom kolonjskom vodom i napudrao joj cijelo tijelo
svojim kamfornim puderom za poslije brijanja. Napo-
sljetku joj je platio vrijeme koje je ve tamo provela i jo
jedan sat, i pokazao joj, slovo po slovo; to treba initi.
37
 Gola je ljepotica, kao neki popodnevni san, na prstima
prela kuu u polumraku i dva puta njeno pokucala na
vrata spavae sobe na kraju kue. Margarito Duarte, bos i
bez koulje, otvorio je vrata.
- Buona sera giovanotto - ree mu ona, glasom i nainom
kolarke. - Mi manda U tenore.
Margarito je primio udarac s velikim dostojanstvom.
Tek to joj je otvorio vrata da je propusti unutra, a ona se
ispruila na krevetu, on je svom brzinom obukao koulju
i cipele kako bi ju primio s dunim potovanjem. Onda je
sjeo pored nje na stolicu i zapoeo razgovor. Iznenaena,
djevojka mu ree neka pouri jer im je na raspolaganju
samo jedan sat. On nije shvatio.
Djevojka je poslije rekla da bi svakako provela s njim
to vrijeme koje je elio a da mu ne naplati ijedan novi,
jer nema na svijetu mukarca koji bi se bolje ponaao. Ne
znajui to da u meuvremenu ini, istraila je pogledom
sobu i otkrila drvenu kutiju na kaminu. Zapitala ga je da
li je to saksofon. Margarito joj nije odgovorio nego je
odkrinuo rebrenice da ude malo svjetla, odnio je kutiju
na krevet i podigao poklopac. Djevojka je pokuala neto
rei, ali je ostala razjapljenih usta. Ili kako nam je poslije
rekla: Mi si gelb U ulo. Pobjegla je prestraena, ali je
pogrijeila smjer na hodniku i susrela se s tetom
Antonietom koja je krenula staviti novu arulju u svjetljici
u mojoj sobi. Toliko su se obje uplaile da se djevojka
nije usudila izai iz tenorove sobe sve dok ve nije debelo
pala no.
Teta Antonieta nije nikad doznala to se dogodilo. Ula
je u moju sobu tako uplaena da nije uspjela zavrnuti
arulju na svjetiljci koliko su joj drhtale ruke. Pitao sam
je to joj se dogodilo. "U ovoj kui ima sablasti", ree mi.
"Sad i usred dana." Ispriala mi je s velikim uvjerenjem
da je za vrijeme rata neki njemaki asnik zaklao
38
svoju ljubavnicu u sobi koju zauzima tenor. Teta je An-
toineta mnogo puta dok je obavljala svoje poslove viala
prikazu ubijene ljepotice kako natrag skuplja svoje ko-
rake po hodnicima.
- Upravo sam je vidjela kako koraa gola hodnikom
-ree. - Izgledala je jednako kao nekada.
U jesen je grad povratio svoju rutinu. Cvjetne ljetne
terase zatvorile su se s prvim vjetrovima, a tenor i ja vra-
tili smo se u staru gostionicu na Trastevereu, gdje smo
obino veerali s uenicima pjevanja grofa Carla Cal-
cagnija i nekim mojim drugovima iz filmske kole. Medu
ovim posljednjima najrevniji bijae Lakis, inteligentan i
simpatian Grk, ija su jedina mana bila njegova uspav-
ljujua razglabanja o socijalnoj nepravdi. Sreom, tenori i
soprani uspijevali su ga gotovo uvijek nadglasati izvadci-
ma iz opera koje su pjevali na sav glas, to, meutim, nije
nikomu smetalo ak ni nakon ponoi. Naprotiv, neke su se
none ptice prolazei pridruivale zboru, a u susjedstvu su
se otvarali prozori da bi se klicalo od odobravanja...
Jedne noi, dok smo pjevali, Margarito je uao na
prstima da nas ne bi prekidao. Nosio je kutiju od borovine
koju nije stigao ostaviti u pansionu poto je sveticu
pokazao upniku Crkve San Juan de Letran, iji je utjecaj
u Svetoj kongregaciji obreda bio svima dobro poznat.
Uspio sam vidjeti iskosa da ju je stavio pod jedan udalje-
ni stol i dok smo mi zavravali s pjevanjem, on je sjeo uz
nas. Tono u pono, kao i uvijek kad se gostionica poela
prazniti, spojili smo nekoliko stolova pa smo tako ostali
zajedno mi koji smo priali o filmu, oni koji su pjevali i
nai zajedniki prijatelji. A medu njima Margarito Duarte
koji je tu ve bio poznat kao tihi i tuni Kolumbijac o
kojem nitko nita nije znao. Lakis, zainteresiran, zapitao
ga je svira li violonelo. Ja sam ostao zateen neim to
mi se inilo kao indiskrecija koju je sada teko izbjei.
39
 Tenor, naavi se u nelagodi kao i ja, nije uspio popraviti
situaciju. Margarito je bio jedini koji je pitanje primio
sasvim prirodno.
- Nije violonelo - ree. - To je svetica.
Stavio je kutiju na stol, otvorio katanac i podigao pok-
lopac. Restoran je potresao snaan udar zaprepatenosti.
Drugi gosti, konobari, a naposljetku i ljudi iz kuhinje sa
svojim zakrvavljenim pregaama, okupili su se i zapa-
njeni promatrali udo. Neki su se prekriili. Jedna od
kuharica, zarobljena nekim grozniavim drhtajem, kle-
knula je sklopljenih ruku i molila u tiini.
Meutim, poto je poetna uzbudenost prola, zapleli ma vratima kao dijete koje je tek prohodalo. Oprostio se s
smo se u glasnu dikusiju o nedostatku svetosti u ovom
naem vremenu. Lakis je, naravno, bio najradikalniji. Na
kraju je jedino jasno to je preostalo bila njegova ideja da
napravi kritiki film s temom svetice.
- Siguran sam - ree - da stari Cesare ne bi pustio da
mu izmakne ova tema.
Mislio je na Cesarea Zavattinija, naeg uitelja sce-
narija i zapleta radnje, jednog od najveih u povijesti fil-
ma i jedinoga koji je s nama odravao neki osobni odnos
izvan kole. Pokuao nas je poduiti ne samo struci ve i primila s hitnom porukom da nas Zavattini oekuje te iste
drugaijem nain gledanja na ivot. Bio je stroj za
smiljanje zapleta. Izlazili su iz njega kljuajui, gotovo
protiv njegove volje. I tako urno da mu je uvijek trebala
neija pomo da ih promisli naglas i uhvati u letu. Jedino
to bi na kraju klonuo duhom. "teta to ih valja snimiti",
govorio je, jer je vjerovao da bi puno toga od svoje
izvorne arolije na platnu izgubili. Ideje je uvao na kar-
ticama poredanim po temama i avliima privrenim na
zidove, a imao ih je toliko da su zauzimali jednu
spavaonicu u njegovoj kui.
Sljedee smo ga subote otili vidjeti zajedno s Marga-
ritom Duarteom. Toliko je snana bila njegova pohlepa
40
za ivotom da smo ga nali na vratima kue u Ulici An-
gela Mericija kako gori od enje za idejom koju smo mu
bili najavili telefonom. Nije nas ak ni pozdravio s
uobiajenom srdanou, ve je poveo Margarita za
pripremljen stol i on je sam otvorio kutiju. Tada se do-
godilo ono to smo najmanje oekivali. Umjesto da
poludi, kako smo predvidjeli, zadesila ga je neka vrsta
mentalne paralize.
- Ammazzal - promrmljao je zaprepaten.
U tiini je gledao sveticu neke dvije ili tri minute, sam
je zatvorio kutiju i ne rekavi nita poveo Margarita pre-
njim tapui ga po leima. "Hvala, sine, puno hvala",
rekao mu je. "I neka te Bog prati u tvojoj borbi." Kad je
zatvorio vrata, okrenuo se prema nama i izrekao nam
svoju presudu.
- Ne vrijedi za film - ree. - Nitko u to ne bi povjero
vao.
Ta nas je iznenaujua lekcija pratila u tramvaju na
povratku. Ako je on to rekao, nije valjalo ni pomiljati na
nju: pria nije bila od koristi. Meutim, Mana Bella nas je
noi, ali bez Margarita.
Nali smo ga u jednom od njegovih najsvjetlijih tre-
nutaka. Lakis je bio doveo dva ili tri sudruga, ali inilo se
da nas nije ni spazio kad je otvorio vrata.
-Imam ga - viknu. - Film e biti pun pogodak ako
Margarito napravi udo i oivi djevojicu.
-Na filmu ili u ivotu? - zapitao sam ga.
On zatomi ljutnju. "Ne budi glup." ree mi. Ali odmah
smo vidjeli da mu je u oima zaiskrila neodoljiva ideja.
"Kad bi bio sposoban oiviti je u stvarnom ivotu", ree i
ozbiljno promisli:
- Trebao bi pokuati.
41
 Bilo je to tek trenutano iskuenje prije nego je ponovo
uhvatio nit. Poeo je etati kuom kao sretna luda,
gestikulirajui rukama i recitirajui naglas film. Dok smo
ga sluali zaneseni, stekli smo dojam da vidimo slike koje
su iz njega hrpimice istjecale i letjele poludjele cijelom
kuom kao fosforescentne ptice.
- Jedne noi, - ree - kad onih dvadeset papa koji ga
nisu primili ve bude mrtvo, Margarito ulazi u svoju kuu,
umoran i star, otvori kutiju, pomiluje lice mrtvoj sirotici
i kae joj sa svom njenou svijeta: "Za ljubav svoga nije shvatio ozbiljno. Ali nakon dva dana, za vrijeme
oca, kerce: ustani i hodaj."
Sve nas je pogledao i dovrio trijumfalnim pokretom:
-1 djevojica ustane!
Oekivao je neto od nas. Ali bili smo tako zbunjeni da
nismo znali to bismo rekli. Osim Lakisa, Grka, koji je
dignuo prst, kao u koli, traei rije. vjerovao da nije i ostao je na oprezu. Nije izlazio iz kue.
- Moj je problem to u to ne vjerujem - ree, i na nae
iznenaenje obrati se ravno Zavattiniju: - Oprostite mi,
maestro, ali ja u to ne vjerujem.
Tada je Zavattini bio taj koji se zapanjio.
-A zato ne?
-Sto ja znam - ree Lakis, utuen. - Radi se o tome da
to ne moe biti.
-Ammazzal - vikne tada maestro grmei tako da se to
moralo uti u cijeloj etvrti. - To me najvie jebe kod
staljinista: to ne vjeruju u stvarnost.
U sljedeih je petnaest godina, kako mi je sam ispriao,
Margarito nosio sveticu u Castelgandolfo ne bi li se
sluajno ukazala prilika da ju pokae. Uspio je ispriati
svoju priu na jednoj audijenciji nekih dvjestotinjak
hodoasnika iz Latinske Amerike, izmeu udaranja i
gurkanja, dobrohotnom Ivanu XXIII. Ali nije mogao
pokazati djevojicu jer ju je morao ostaviti na ulazu za-
jedno s naprtnjaama drugih hodoasnika, zbog bojazni
42
od atentata. Papa ga je sluao s onoliko pozornosti koliko
mu je to bilo mogue medu mnotvom ljudi i ohrabrujue
ga je potapao po obrazu.
- Bravo, figlio mio - ree mu. - Bog e nagraditi tvoju
postojanost.
Meutim, istinski se osjetio nadomak ostvarenju svoga
sna za vrijeme kratkotrajna kraljevanja nasmijeenog
Albina Lucianija. Neki mu je njegov roak, pod dojmom
Margaritove prie, obeao da e posredovati. Nitko ga
ruka, netko je nazvao pansion s jednostavnom i kratkom
porukom za Margarita: ne smije se micati iz Rima jer e
prije etvrtka biti pozvan u Vatikan na privatnu audijen-
ciju.
Nikad se nije doznalo je li to bila ala. Margarito je
Ako je morao ii u kupaonicu, glasno je to oglaavao:
"Idem u kupaonicu." Maria Bella, uvijek tako draesna u
prvim danima svoje starosti, smijala se grohotom slo-
bodne ene.
- Ve znamo, Margarito - vikala je, - ako bi te sluajno
zvao Papa...
Sljedei tjedan, dva dana prije najavljenog telefonskog
poziva, Margarito se zaprepastio pred naslovom u
novinama koje su kliznule ispod vrata: Morto U Papa. Za
jedan ga je trenutak odravala nepostojana nada da su to
neke zaostale novine koje su donijeli zabunom jer nije
bilo lako povjerovati da svakog mjeseca umire po jedan
papa. Ali tako je bilo: izabran prije trideset i tri dana,
nasmijeeni Albino Luciani osvanuo je mrtav u svom
krevetu.
Dvadeset i dvije godine poto sam upoznao Margarita
Duartea vratio sam se u Rim i moda ne bih ni pomislio
na njega da ga sluajno nisam sreo. Bio sam suvie
43
potiten razaranjem koje ini vrijeme da bih mislio na jenjati. Tada vie nisam nimalo sumnjao, ako ikad i je-
ikoga. Bez prestanka je padala neka glupa kiica poput sam, da je svetac zapravo on. Zahvaljujui netaknutom
mlane juhe, dijamantno se svjetlo iz drugih vremena tijelu svoje keri, ne zamjeujui to, ve je za ivota
zamutilo, a mjesta koja su nekad bila moja i sadravala proveo dvadeset i dvije godine borei se za opravdani cilj
moje enje bila su drugaija i tuda. Kua u kojoj se vlastite kanonizacije.
nalazio pansion ostala je ista, ali nitko nije znao nita o
Kolovoz 1981.
Mariji Belli. Nitko nije odgovarao ni na jedan od est
telefonskih brojeva koje mi je kroz mnoge godine bio
slao tenor Ribero Silva. Na jednom ruku s novim ljudi-
ma iz filmskog svijeta prisjetio sam se svog uitelja, a
iznenadna se tiina zatrzala za trenutak nad stolom, sve
dok se netko nije usudio rei:
- Zavattini? Mai sentito.
Tako je bilo: nitko nije uo za njega. Drvee Ville
Borghese razbaruilo se pod kiom, galoppatoio tunih
princeza prodrla je gutara bez cvijea, a nekadanje lje-
potice zamijenili su dvospolci prerueni u djevojke. Jedini
preivjeli iz uguene faune bio je stari lav, ugav i
prehlaen na svom otoku usahnulih voda. Nitko nije
pjevao niti umirao od ljubavi u plastificiranim gostioni-
cama na panjolskom trgu. Jer Rim iz naih nostalginih
sjeanja bio je ve neki drugi stari Rim unutar Cezarova
starog Rima. Stao sam kao ukopan u jednoj uliici na
Trastevereu zauvi odjednom glas koji je mogao dolaziti
s drugog svijeta:
- Zdravo, pjesnie.
Bio je to on, star i umoran. Pet je papa umrlo, cijeli je
Rim pokazivao prve simptome oronulosti, a on je i dalje
ekao. "ekao sam toliko da ne moe vie puno nedosta-
jati", ree mi na rastanku, nakon gotovo etiri sata ez-
nutljivih prisjeanja. "Moda je rije tek o mjesecima."
Otiao je vukui noge sredinom ulice, u svojim vojnikim
izmama i s izbljedjelom kapom starog Rimljanina, ne
marei za lokve kie na mjestima gdje je svjedost poinjala
45

44
 MARJA DOS PRAZERES

ovjek iz pogrebnog poduzea stigao je tako tono da

je Mana dos Prazeres jo bila u ogrtau za kupanje i s
glavom punom uvijaa i jedva je imala vremena staviti
crvenu ruu za uho da ne bi izgledala tako nepoeljno
kako se osjeala. Poalila je jo i vie zbog svog stanja
kad je otvorila vrata i vidjela da to nije neki tmurni tajnik,
kako je pretpostavljala da bi morali izgledati trgovci smr-
ti, ve stidljivi mladi u kariranoj jakni i kravati sa are-
nim pticama. Nije nosio kaput usprkos varljivu barce-
lonskom proljeu ija ga je vjetrovima ukoena kiica
inila gotovo uvijek manje podnoljivim od zime. Ta ista
Mana dos Prazeres koja je primala tolike mukarce u bilo
koja doba osjetila se kao rijetko kada zbunjenom. Premda
je upravo navrila sedamdeset i est godina i bila
uvjerena da e umrijeti prije Boia, malo je nedostajalo
da zatvori vrata i zamoli prodavaa pogrebnih usluga da
prieka jedan tren dok se ne odjene i po dogovoru ga
primi onako kako valja. Ali tada je pomislila da e se na-
hladiti na mranom odmoritu i propustila ga je naprijed.
- Oprostite mi to izgledam kao imi - ree. - Ali ve
sam vie od pedeset godina u Kataloniji i ovo je prvi put
da netko dolazi u najavljeno vrijeme.
Govorila je savrenim katalonskim s nekom pomalo
arhainom istoom, iako se jo osjeala glazba njezina
zaboravljenog portugalskog. Usprkos svojim godinama i
svojim icom umotanim uvojcima, i dalje je bila vitka i
ivahna mulatkinja, vrste kose i utih, plamteih oiju,
83
 a ve je puno vremena prolo otkako je izgubila samilost
prema mukarcima. Prodava, jo uvijek zasljepljen svjet-
lom s ulice, nije izrekao nikakvu primjedbu, nego je pot-
plat cipela oistio na jutenom prostirau i poljubio joj
ruku s potovanjem.
- Ti si kao mukarci iz mojih vremena - ree Mana
dos Prazeres s grohotom nalik na tuu. - Sjedni.
Premda je bio nov na poslu, toliko ga je dobro
poznavao da ne bi oekivao takav veseli prijem u osam
ujutro, a najmanje od nemilosrdne starice koja mu se na
prvi pogled inila kao neka luda izbjeglica iz Amerike.
Tako da je ostao na korak od vrata ne znajui to da kae
dok jeMaria dos Prazeres povlaila debele zavjese s pro-
zora. Slabi sjaj travnja jedva je osvijetlio strogi prostor
sobe, koja je vie nalikovala izlogu nekog antikvarijata.
Bile su tu stvari za svakodnevnu upotrebu niti jedna
previe i niti jedna premalo, i svaka je izgledala kao da je
postavljena na svoje prirodno mjesto, s tako pouzdanim
osjeajem da bi bilo teko pronai drugu bolje ureenu ne bi doznao tko je tko pod nijemim mramornim
kuu ak i u tako starom i tajanstvenom gradu kao to je
Barcelona.
- Oprostite mi - ree. - Pogrijeio sam vrata.
- Da barem! - ree ona. - Ali smrt ne grijei.
Prodava je na stolu blagavaonice rasprostro grafiki
crte s mnogo preklopa, nalik karti za plovidbu, s parce-
lama razliitih boja i brojnim krievima te svotama
ispisanim na svakoj boji. Mana dos Prazeres je shvatila
da je to cjelovit plan golemog panteona na Montjuicu i
prisjetila se s uasom vrlo starog groblja u Manaosu pod
pljuskom listopada, gdje su izmeu bezimenih grobova i
mauzoleja pustolova s firentinskim vitrajima gacali tapiri.
Jednog jutra, dok je bila vrlo mala, Amazona je
prelijevajui se osvanula pretvorena u odvratnu barutinu
i vidjela je potrgane lijesove s komadima krpa i kosa
84
mrtvaca u pukotinama kako plove dvoritem njezine
kue. To sjeanje bilo je uzrokom to je brdo Montjuic
izabrala da tamo poiva u miru, a ne maleno groblje San
Gervasio, tako blisko i prisno.
-elim mjesto na koje nikad nee stii voda - rekla je.
-Onda je to upravo ovdje - ree prodava, pokazujui
mjesto na mapi rastezivim tapom za pokazivanje koji
je nosio u depu kao neko elino nalivpero.
-Nema mora koje bi se moglo toliko popeti.
Ona se orijentirala na ploi s bojama sve dok nije
pronala glavni ulaz gdje su se nalazile tri grobnice jedna
do druge, identine i bez imena, u kojima su leali
Buenaventura Durruti i druga dva mrtva anarhistika
voe iz Graanskog rata. Svake je noi netko ispisivao
imena na praznim nadgrobnim ploama. Pisali su ih
olovkom, bojom, ugljenom, olovkom za obrve ili lakom
za nokte, sa svim pripadajuim slovima i u pravilnu
rasporedu, a svakog su ih jutra straari brisali kako nitko
ploama. Maria dos Prazeres bila je prisustvovala Du-
rrutijevu pokopu, najtunijem i najmnogoljudnijem koji
se ikad zbio u Barceloni, pa je eljela poivati u blizini
njegova groba. Ali nije bilo nijednog raspoloivog groba
u prostranom prenapuenom panteonu. Tako da se za-
dovoljila s izvedivim. "Uz uvjet" - ree - "da me ne stavite
u jednu od onih ladica starih pet godina u kojoj si kao u
potanskom sanduiu." Onda, prisjetivi se odmah naj-
hitnijeg zahtjeva, zakljui:
- A iznad svega, elim biti pokopana leeke.
Zapravo, kao odgovor na bunu promociju grobova
koji se unaprijed uplauju, kruile su glasine da se obav-
ljaju vertikalni ukopi kako bi se utedjelo na prostoru.
Prodava joj je objasnio, s preciznou govora nauenog
napamet i esto ponavljanog, da je ta pria pokvarena
85
spletka tradicionalnih pogrebnih poduzea kako bi nau-
dila ugledu ovog novog promaknua prodaje grobova na
poek. Dok je to objanjavao, netko je pokucao na vrata s
tri suzdrana udarca i on je napravio neodreenu stanku,
ali mu Maria dos Prazeres pokae da nastavi.
- Ne brinite - ree vrlo tiho. - lb je Noi.
Prodava povrati izgubljenu nit i Maria dos Prazeres
se zadovolji objanjenjem. Meutim, prije nego je otvo-
rila vrata eljela je napraviti zakljuni pregled svojih
razmiljanja koja su mnoge godine sazrijevale u njezinu
srcu, sa svim, ak i najintimnijim detaljima, jo od legen-
darne poplave u Manaosu?
- Hou kazati - ree - da traim mjesto na kojem bih
leala pod zemljom bez opasnosti od poplava i koje e,
ako je mogue, biti u sjeni drvea ljeti i odakle me nee
izvaditi nakon odreenog vremena da bi me bacili u
smee.
Otvorila je vrata prema ulici i uao je psi natopljen
kiicom i nemarna izgleda koji nije imao nita zajednikog
s ostatkom kue. Vraao se iz jutarnje etnje susjedstvom
i uavi spopao ga je zanos velikog veselja. Skoio je na
stol besmisleno lajui i ba se spremao upropastiti plan
groblja svojim apama prljavim od blata. Jedan jedini
gazdariin pogled dostajao je da umiri njegove nagone.
- Noi! - ree mu ne viui. - Baixa d'acil
ivotinja se skupi, uplaeno je pogleda, a nekoliko
sjajnih suza skotrlja mu se niz njuku. Tada se Maria dos
Prazeres opet pozabavi prodavaem i spazi da je zbunjen.
- Collonsl - uskliknuo je on. - Plakao je!
-Ma, razveselio se naavi ovdje nekoga u ovo doba
-ispria ga Maria dos Prazeres tiho. - Inae ulazi u
kuu paljivije nego ljudi. Osim tebe, kako sam
vidjela.
-Ali plakao je, k vragu! - ponovio je prodava, odmah
86
shvatio svoju nekorektnost i ispriao se pocrvenjevi:
- Oprostite, ali to..., takvo neto ne moe se vidjeti ni na
filmu.
- Svi psi mogu to napraviti ako ih se naui - ree ona.
- Dogaa se da gazde provode ivot pouavajui ih na
vikama zbog kojih pate, kako jesti s tanjura ili initi svo
ju nudu u odreeno doba i na odreenom mjestu. Nasu
prot tomu ne poduavaju ih prirodnim stvarima koje im
se sviaju, kao to su smijanje i plakanje. Gdje smo ono
stali?
Nedostajalo je jo malo toga. Maria dos Prazeres mo-
rala se pomiriti i s ljetima bez drvea, jer su sjene jedinog
drvea na groblju bile rezervirane za poglavare reima.
Za razliku od toga, uvjeti i obrasci ugovora bili su
suvini, jer se ona eljela okoristiti popustom za plaanje
unaprijed i u gotovini.
Tek kad su zavrili i dok je po drugi put spremao pa-
pire u mapu prodava je jednim pomnim pogledom pre-
gledao kuu i potresao ga je udesan daak njezine lje-
pote. Ponovo je pogledao Mariju dos Prazeres kao da je
prvi put vidi.
- Mogu li vas neto indiskretno upitati? - zapita ju.
Ona ga povede prema vratima.
-Naravno - ree mu, - samo ako nije rije o godinama.
-Imam maniju da pogaam zanimanja ljudi prema
stvarima koje imaju u svojoj kui, a istina je da ovdje
to ne mogu pogoditi -ree on. - to vi radite?
Maria dos Prazeres odgovori mu umirui od smijeha:
-Ja sam prostitutka, sine. Ili mi se vie ne primjeuje?
Prodava je pocrvenio.
-Zao mi je.
-Vie bih ja trebala aliti - ree ona uzimajui ga pod
ruku kako bi sprijeila da ne udari u vrata. - Pazi!
Nemoj
87
 si razbiti glavu prije nego to me spremi dobro ukopanu.
im je zatvorila vrata, donijela je psia i poela ga
maziti te se prikljuila svojim krasnim afrikim glasom
djejem zboru koji se u tom trenutku zauo u susjednom
vrtiu. Tri je mjeseca prije toga sanjala objavljenje svoje
smrti i otad se osjeala povezanijom no ikad s ovim biem
svoje samoe. S puno se panje pobrinula za posmrtnu
razdiobu svojih stvari i sudbinu svoga tijela, tako da bi
mogla umrijeti istog trenutka nikoga ne gnjavei. Svojom
se voljom povukla iz posla s imetkom koji je gomilala
kamen po kamen, ali bez prevelikih gorkih rtava, i
napokon je kao konano utoite bila odabrala vrlo staro i
otmjeno selo Gracia, koje je grad, irei se, ve probavio.
Bila je kupila polukat u ruevinama koji je uvijek mirisao
na dimljene haringe i iji su zidovi izgrizeni salitrom jo
uvali tragove neke neslavne bitke. Nije bilo vratara, a na
vlanom i mranom stubitu nedostajala bi poneka
stepenica premda su svi stanovi bili zauzeti. Marfa dos
Prazeres obnovila je kupaonicu i kuhinju, podstavila
zidove draperijama veselih boja i stavila brueno stako i
barunaste zavjese na prozore. Na kraju je donijela iz-
vrstan namjetaj, uporabne i ukrasne stvari te krinje od
svile i brokata koje su faisti krali iz rezidencija to su ih
republikanci naputali u stampedu poraza, a koje je ona za
mnogih godina kupovala malo-pomalo po prigodnim
cijenama i na tajnim drabama. Jedina spona s prolou
koja joj je ostala bilo je prijateljstvo s grofom od Car-
done, koji ju je i dalje posjeivao svakog posljednjeg pet-
ka u mjesecu da bi s njom veerao i nakon jela mlitavo
vodio ljubav. No ak se i to prijateljstvo iz mladosti
odravalo uz oprez, jer je grof ostavljao automobil sa
svojim heraldikim znakovljem na vie nego razboritoj
udaljenosti i dolazio je do njezina polukata hodajui
88
sjenovitom stranom, da zatiti njezinu ast jednako kao i
vlastitu. Mana dos Prazeres nije poznavala nikoga u
zgradi osim iz stana preko puta, gdje je od nedavna ivio
jedan vrlo mladi par s devetogodinjom djevojicom.
inilo joj se nevjerojatnim, ali bilo je tono, da se nikad
ni s kim drugim nije susrela na stubitu.
Meutim, raspodjela njezina nasljedstva pokazala joj je
da je usaena u tu zajednicu umiljenih Katalonaca, ija
se nacionalna ast zasnivala na estitosti, vie no to je i
sama pretpostavljala. ak je i najbeznaajnije sitnice
podijelila ljudima koji su joj bili najblii srcu, a koji su,
opet, bili najblii njezinoj kui. Na kraju nije bila jako
uvjerena u svoju pravednost, ali je, naprotiv, bila sigurna
da nije zaboravila nikoga tko to ne bi zasluio. Bio je to
in pripremljen s toliko tonosti da biljenik iz Ulice
drvea, koji se hvalio da je vidio sve, nije mogao vjerovati
svojim oima vidjevii je kako njegovim pisarima po
sjeanju diktira potanku listu svojih dobara s tonim na-
zivom svake stvari na srednjovjekovnom katalonskom te
potpunu listu nasljednika s njihovim zanfmanjima i
adresama i mjestom koje su zauzimali u njezinu srcu.
Nakon posjeta prodavaa pogrebnih usluga pretvorila se u
jednog od brojnih nedjeljnih posjetitelja groblja. Kao i
ljudi sa susjednog groba, i ona je u gredice zasadila
cvijee za sva etiri godinja doba, zalijevala je tek izras-
lu tratinu i ravnala ju karama za obrezivanje dok nije
postala kao tepih u poglavarstvu i sprijateljila se toliko s
tim mjestom da na kraju nije shvaala kako joj je na
poetku moglo izgledati tako opustoeno.
Za svog prvog posjeta srce joj je poskoilo kad je pored
glavnih vrata ugledala tri bezimena groba, ali se nije
zadrala ni da ih pogleda, jer je nekoliko koraka od nje
stajao budni straar. Ali tree je nedjelje iskoristila
nepanju da ispuni jedan od svojih najveih snova i ruem
89
 za usne ispisala je na prvom kamenu ispranom od kie:
Durruti. Otad je to opet inila kad god je to mogla,
ponekad na jednom grobu, na dva ili na tri, s postojanim
otkucajima bila i srca razgaljenog nostalgijom.
Jedne nedjelje potkraj rujna nazoila je prvom ukopu
na brijegu. Tri tjedna poslije, jedne ledene vjetrovite
veeri, pokopali su neku tek udanu djevojku u grob do
njezina. Na kraju godine sedam je parcela bilo zauzeto,
ali je kratkotrajna zima prola bez ikakvih promjena na
Mariji. Nije osjetila nikakvu slabost i kako je rasla vruina,
a buna bujica ivota ulazila kroz otvorene prozore, otkrila
je u sebi vie volje da preivi zagonetke iz svojih snova.
Grof od Cardone, koji je provodio u planini mjesece
najvee vruine, pomislio je po povratku da je ak
privlanija nego u svojoj neobinoj mladosti otprije pede-
set godina.
Mana dos Prazeres postigla je, nakon mnogih propalih
pokuaja, da Noi razlikuje njezin grob na prostranom
brdu jednakih grobova. Onda se potrudila nauiti ga kako
da plae nad praznom rakom, kako bi to po navici nas-
tavio initi nakon njezine smrti. Dovela ga je nekoliko
puta pjeice od svoje kue do groblja pokazujui mu
glavne toke za snalaenje kako bi upamtio autobusnu
rutu od Ramblas, sve dok nije smatrala da je dovoljno
spretan da ga poalje samog.
Za zavrni ogled u nedjelju u tri popodne skinula mu je
proljetni prsluk, djelomino jer se ljeto bliilo, a
djelomino da manje upada u oi, pa ga je ostavila da se
sam snalazi. Vidjela ga je kako se udaljava sjenovitim
plonikom lagana kasa i male stranjice stisnute i tune
pod veselim repom, i jedva je uspjela zatomiti elju da
zaplae, zbog sebe i zbog njega i zbog tolikih i tako gorkih
godina zajednikih iluzija, sve dok nije zaokrenuo prema
moru na uglu Calle Mayor. Petnaest minuta poslije
90
uspela se na autobus na Ramblas u blizini Plaa de
Lesseps pokuavajui ga vidjeti s prozora, a da sama ne
bude viena, i zaista ga je vidjela u jatu nedjeljne djece,
udaljena i ozbiljna, dok eka da se promijeni svjetlo na
semaforu za pjeake na Paseo de Gracia.
"Boe moj", uzdahnula je. "Kako se doima usamlje-
nim!"
Morala ga je ekati gotovo dva sata pod nesmiljenim
suncem Montjuica. Pozdravila je nekoliko oaloenih iz
nekih drugih nedjelja manje vrijednih spomena premda ih
je jedva poznavala, jer je prolo toliko vremena otkako ih
je prvi put vidjela da vie nisu nosili crninu niti su plakali,
i stavljah su cvijee na grobove ni ne mislei na svoje
mrtve. Ubrzo nakon toga, kad su svi otili, ula je tuno
zavijanje koje je prestrailo galebove i vidjela na
ogromnom moru prekooceanski bijeli brod s brazilskom
zastavom, i zaeljela je svom svojom duom da joj donese
pismo od nekoga tko je zbog nje bio umro u zatvoru
Pernambuco. Dvanaest minuta prije, nedugo nakon pet
sati, Noi se pojavio na brdu slinei od muke i vruine, ali
s uznositou pobjedonosnog djeteta. U tom je trenutku
Maria dos Prazeres svladala uas to nema nikoga tko e
plakati nad njezinim grobom.
Sljedee jeseni poela je opaati zlokobne znakove koje
nije uspijevala odgonetnuti, ali koji su joj poveali tjesko-
bu u srcu. Opet je pila kavu ispod zlaanih akacija na
Plaa del Reloj u kaputu s ovratnikom od lisijih repova i
eiru s ukrasom od umjetnog cvijea koji je od tolike
starosti opet doao u modu. Izotrila je svoj instinkt.
Pokuavajui samoj sebi objasniti vlastitu tjeskobu, pom-
no je prouila naklapanje prodavaica ptica na Ramblas,
aputanja mukaraca u duaniima s knjigama koji prvi
put u mnogo godina nisu priali o nogometu, duboke
tiine ratnih invalida koji su bacali mrvice kruha golubovi-
91
 ma i na sve je strane pronalazila nesumnjiva obiljeja
smrti.
Za Boi su se medu akacijama upalila raznobojna
svjetla i s balkona su izlazili glazba i slavljeniki glasovi,
a gomila turista kojima je bio stran na usud navalila je
na kafie pod vedrim nebom. No ak i u samom slavlju
osjeala se ona ista zatomljena napetost koja je prethodila
vremenima u kojima su anarhisti postali gospodari ulice.
Mana dos Prazeres, koja je proivjela to razdoblje velikih
strasti, nije uspjela svladati nemir i prvi put ju je usred
sna probudio strah grebui svojom pandom. Jedne su
noi agenti dravne sigurnosti pucajui ispred njezina
prozora ubili studenta koji je bio kistom ispisao na zidu:
Visca Catalunja lliure.
"Moj Boe" - izgovori u sebi zapanjena - "kao da sve
umire sa mnom!"
Tjeskobu slinu ovoj upoznala je samo jednom kao vrlo
mala djevojica u Manaosu, minutu prije svitanja, kad
odjednom prestaju brojni glasovi noi, zaustavljaju se
vode, vrijeme tetura, a amazonska prauma uranja u.
bezdanu tiinu koja se moe izjednaiti tek s tiinom
smrti. Usred te nepodnoljive napetosti posljednjeg petka
u travnju, kao i uvijek, grof od Cardone doao je na veeru
u njezinu kuu.
Posjet se bio pretvorio u obred. Grof je stizao tono
izmeu sedam i devet naveer s bocom domaeg am-
panjca umotanog u veernje novine da bude manje
zamjetljiva te kutijom punjenih jelengljiva. Mana dos
Prazeres pripremila mu je zapeene kanelone i mlado pile
u vlastitu soku, to su bila omiljena jela pravih Kata-
lonaca iz njihovih dobrih vremena, te zdjelu raznovrsnog
sezonskog voa. Dok je ona pripravljala jelo, grof je na
gramofonu sluao ulomke iz talijanskih opera u njihovim
povijesnim izdanjima, laganim gutljajima ispijajui
92
aicu oporta, koja mu je trajala do kraja gramofonskih
ploa.
Nakon duge veere uz dobar razgovor napamet su
vodili neku nepokretnu ljubav koja je u oboma ostavljala
talog propasti. Prije odlaska, uvijek se prodrmavi kako se
bliila pono, grof je ostavljao dvadeset pet peseta ispod
pepeljare u spavaoj sobi. Bila je to cijena Marije dos
Prazeres kad ju je on upoznao u jednom usputnom hotelu
na Paralelu i bilo je to jedino to je hrda vremena ostavila
netaknutim. Niti jedno se od njih dvoje nije nikad zapitalo
na emu se zasniva to prijateljstvo. Maria dos Prazeres je
njemu dugovala neke sitne usluge. Davao joj je prigodne
savjete za dobro rukovanje svojom utedom, nauio ju je
razlikovati stvarnu vrijednost njezinih relikvija i kako e
ih zadrati a da se ne otkrije da su to ukradene stvari. Ali,
napose, on je bio taj koji joj je ukazao na put prema
dostojanstvenoj starosti u etvrti Grada kad su joj u
bordelu u kojem je provela cijeli ivot objavili da je za
moderne ukuse previe iskusna pa su je eljeli poslati u
kuu ilegalnih umirovljenica koje za pet peseta pokazuju
djeci kako se vodi ljubav. Bila je ispriala grofu da ju je
njezina majka prodala s etrnaest godina u luci u
Manaosu i da ju je prvi asnik na nekom turskom brodu
nemilosrdno iskoritavao za vrijeme prelaska Atlantika, a
onda je ostavio naputenu, bez novca, bez jezika i bez
imena, u barutini svjetala na Paralelu. Oboje su bili
svjesni da imaju tako malo zajednikog da se nikad nisu
osjeali usamljenijim nego kad su bili zajedno, ali niti
jedno se nije usudilo povrijediti dra te navike. Bila im je
potrebna ova nacionalna pomutnja kako bi shvatili, oboje
u isto vrijeme, koliko su se i s koliko strasti mrzili za
tolikih godina.
Bilo je to konano sagorijevanje. Grof od Cardone
sluao je ljubavni duet iz La Boheme koji su pjevali Licia
93
 Albanese i Beniamino Gigli kad je do njega stigao ne-
nadani rafal vijesti s radija koji je Mana dos PraZeres
sluala u kuhinji. Pribliio se na prstima i posluao i on.
General Francisco Franco, vjeni diktator panjolske,
preuzeo je na sebe odgovornost da odlui o konanoj
sudbini trojice baskijskih separatista koji su upravo
osueni na smrt. Grof je ispustio uzdah olakanja.
- Onda e ih strijeljati bez pogovora - ree - jer Cau-
dillo je pravedan ovjek.
Mana dos Prazeres uperila je u njega svoje plamtee
oi prave kobre i ugledala iza zlatnih naoala njegove
zjenice bez strasti, zube grabeljivca, hibridne ruke i-
votinje naviknute na vlagu i polumrak. Onakvog kakav je
bio.
- Onda moli Boga da ih ne ubije - ree, - jer ako samo
jednog strijeljaju, ja u ti staviti otrov u juhu.
Grof se uplai.
- A zato to?
-Jer sam i ja isto tako jedna pravedna prostitutka.
Grof od Cardone nikad se vie nije vratio, a Mana dos
Prazeres bila je sigurna da se to upravo zatvara posljednji
krug njezina ivota. Sve donedavna, zapravo, ljutilo bi je
to joj ustupaju mjesto u autobusu, to joj pokuavaju
pomoi da prijee ulicu, to je primaju pod ruku kad se
uspinje stepenicama, ali na kraju ne samo da je to
prihvatila, ve je ak to prieljkivala kao neku mrsku
nudu. Onda je poslala da joj se napravi nadgrobna ploa
za anarhiste, bez imena i datuma, i poela spavati ne
stavljajui zasune na vrata da bi, ako ona umre u snu, Noi
s vijeu mogao izai van.
Jedne nedjelje, uavi u kuu poslije povratka s groblja,
susretne se na odmoritu stepenica s djevojicom koja je
ivjela iza vrata preko puta. Pratila ju je nekoliko blokova
priajui joj o svemu s prostodunou jedne i voza se ponudio da je poveze.
94
bake i promatrajui je kako poskakuje s Noiem kao da su
stari prijatelji. Na Plaa del Diamante, onako kako je bila
i predvidjela, pozove ju na sladoled.
-Sviaju ti se psi? - zapitala ju je.
-Strano mi se sviaju - ree djevojica.
Tada joj Maria dos Prazeres predloi ono to je u sebi
ve dugo vremena pripremala
- Ako mi se ikad neto dogodi, pobrini se za Noia -
ree joj. -Jedini je uvjet da ga pusti nedjeljom slobo
dnog nita ne brinui. On e znati to da ini.
Djevojica je bila sretna. A Maria dos Prazeres vratila
se kui razdragana to je doivjela ostvarenje sna koji je
godinama zrio u njezinu srcu. Meutim, taj se san nije
ispunio, ali ne zbog zamora njezine starosti niti zbog
kanjenja smrti. Niti je to uope bila neija odluka. ivot
se pozabavio njome jedne ledene veeri u studenome kad
se iznenadna oluja stutila dok je izlazila s groblja. Bila je
ispisala imena na tri ploe i upravo se pjeice sputala
prema autobusnoj postaji kad je ostala potpuno natopljena
prvim udarcima kie. Jedva se stigla skloniti u vei u
nekoj naputenoj etvrti koja je izgledala kao da pripada
nekom drugom gradu, s razruenim krmama i pranim
tvornicama i golemim teretnim vagonima koji su jo
strasnijim inili buno nevrijeme. Dok je pokuavala
svojim tijelom ugrijati smoenog psia, Maria dos
Prazeres je vidjela kako prolaze krcati autobusi, vidjela je
kako prolaze prazni taksiji s ugaenom oznakom, ah nitko
nije obraao pozornost na njezine znakove brodolomca.
Odjednom, kad joj se ve i udo inilo neostvarivim,
jedan je skupocjeni automobil boje elika u suton
bezglasno proao natopljenom ulicom, zaustavio se naglo
na uglu i vratio se vozei unatrag sve do mjesta na kojem
je stajala. Stakla su se spustila nekim arobnim zamahom
95
 -Idem jako daleko - ree Mana dos Prazeres iskreno. -
Ali uinili biste mi veliku uslugu da me povezete
jedan dio.
-Recite mi kamo idete - inzistirao je.
-Prema Graciji - ree ona.
Vrata se otvore bez dodira.
-To je u mom pravcu - ree on. - Uite.
U unutranjosti koja je mirisala na osvjeavajui lijek
kia se pretvorila u neku nestvarnu nepogodu, grad je
promijenio boju, a ona osjeti da je u nekom dalekom i
sretnom svijetu u kojem je sve rijeeno unaprijed. Voza
si je otvarao prolaz kroz poremeeni promet lakoom
koja je u sebi imala neto arobno. Mana dos Prazeres
osjeala se potitenom ne samo zbog svoje vlastite bijede
ve i zbog jadnog psia koji joj je spavao u krilu.
-lb je neki prekooceanski brod - ree, jer je osjetila da
treba rei neto prikladno. - Nita takvo nisam nikad
vidjela, ak ni u snovima.
-Zapravo, jedino je loe to nije moj - ree on na loem
katalonskom i nakon stanke nastavi na panjolskom:
-Moja ivotna plaa ne bi bila dovoljna da ga kupim.
-Mogu zamisliti - uzdahne ona.
Prouila ga je sa strane onako osvijetljenog zelenim
odsjajem ploe s instrumentima i vidje da je gotovo mla-
di, s kovravom kratkom kosom i profilom bronanog
rimskog kipa. Pomisli da nije lijep, ali ima neki drugaiji
arm, da mu vrlo dobro pristaje jakna od jeftine koe
istroena od noenja i da njegova majka mora biti vrlo
sretna kad ga uje kako se vraa kui. Samo se po njego-
vim teakim rukama moglo povjerovati da odista nije
vlasnik automobila.
Nisu ponovo progovorili za cijelo vrijeme vonje, ali
je Marfa dos Prazeres osjetila da je i on nju prouio sa
strane nekoliko puta i jo jednom ju je zaboljelo to je u
96
ovim godinama i dalje iva. Osjetila se runom i vrijed-
nom saaljenja, s kuhinjskim rupcem koji je nemarno
stavila na glavu kad je poelo kiiti i u bijednom jesen-
skom kaputu koji se nije sjetila zamijeniti drugim jer je
mislila na smrt.
Kad su stigli u etvrt Gracia, kia je poela jenjati, bila
je ve no i upalila su se svjetla na ulici. Maria dos Praze-
res pokae svom vozau da je ostavi na uglu u blizini, ali
je on inzistirao da je odvede do kunih vrata, i ne samo da
je to uinio nego se parkirao na ploniku kako bi mogla
sii ne smoivi se. Izbacila je psia, pokuala izai iz
automobila s toliko dostojanstva koliko joj je to tijelo
doputalo, a kad se okrenula da mu zahvali susrela se s
mukarevim pogledom od kojeg je ostala bez daha. Na
trenutak ga je podnosila pravo ne shvaajui tko to
oekuje, niti od koga, a onda ju je on zapitao odlunim
glasom:
- Da se popnem?
Maria dos Prazeres osjeti se ponienom. -Jako sam vam
zahvalna to ste me doveli - ree, - ali vam ne doputam
da mi se rugate.
- Nemam nikakva razloga da se ikome rugam - ree
na panjolskom s neopozivom ozbiljnou. - A najmanje
eni kao to ste vi.
Maria dos Prazeres bila je upoznala mnogo mukaraca
kao to je on, bila je spasila od samoubojstva mnoge druge
drskije od njega, ali nikad u svom dugom ivotu nije se
toliko plaila odluke. ula je njegovo inzistiranje bez
najmanje naznake promjene glasa:
- Da se popnem?
Ona se odmakne ne zatvarajui vrata automobila i
odgovori mu na panjolskom kako bi bila sigurna da je
shvaena.
- inite to hoete.
97
 Ula je u predvorje jedva osvijetljeno indirektnim
odsjajem s ulice i poela se drhtavih koljena penjati pr-
vom dionicom stubita, guena strahom za koji je vje-
rovala da je mogu jedino u smrtnom asu. Kad se zau-
stavila pred vratima na polukatu, drhtei od enje da
pronae kljueve u depu, ula je s ulice dva uzastopna
udarca vratima automobila. Noi, koji se pourio naprijed,
pokuao je zalajati. "uti", naredila mu je grevitim
apatom. Gotovo je odmah zaula prve korake na ola-
bavljenim stepenicama stubita i uplaila se da e joj
iskoiti srce. U djeliu sekunde ponovo potpuno preslua
onaj proricateljski san koji joj je promijenio ivot u
zadnje tri godine i uvidi greku u svom tumaenju.
"Moj Boe", ree zapanjena sama sebi. "Pa to nije bila
smrt!"
Napokon pronae bravu sluajui odlune korake u
tami, sluajui kako raste disanje nekoga tko se
pribliavao uplaen kao i ona sama u tami, i tada shvati
da je bilo vrijedno ekati tolike i tolike godine i patiti
toliko u tami, makar i samo zato da doivi ovaj trenutak.

Svibanj 1979.

98
 "DOLA SAM SE SAMO POSLUITI
TELEFONOM"

Jednoga je kinog proljetnog popodneva, dok je sama

putovala u Barcelonu vozei unajmljenim automobilom,
Mana de la Luz Cervantes doivjela havariju u pustinji
Monegros. Bila je ona Meksikanka od dvadeset i sedam
godina, zgodna i ozbiljna, ije je glumako ime prije ne-
koliko godina u varijeteima neto znailo. Bila je udana
za salonskog maioniara s kojim se treba sastati tog dana
nakon posjeta roacima u Zaragozi. Nakon jednog sata
oajnikog signaliziranja automobilima i teretnim kami-
onima koji su urno prolazili kroz nevrijeme smilovao joj
se voza jednog rasklimanog autobusa. On ju je,
meutim, upozorio da ne ide jako daleko.
- Nema veze - ree Marfa. - Jedino to trebam jest
telefon.
lb je bilo tono, a trebala ga je samo da upozori mua
kako nee stii prije sedam naveer. Izgledala je kao
smoeni pti u svom studentskom kaputu i cipelama za
plau u travnju, a bila je tako smetena zbog nepredviene
nevolje da je zaboravila ponijeti kljueve automobila.
ena vojnikog izgleda ali njena ophoenja, koja se
vozila kraj vozaa, dala joj je runik i pokriva i napravi-
la joj mjesta pokraj sebe. Napola se posuivi, Maria je
sjela, zamotala se u pokriva i pokuala zapaliti cigaretu,
ali su ibice bile mokre. Susjeda na sjedalu dala joj je
vatre i zamolila ju jednu od ono malo cigareta koje su
ostale suhe. Dok su puile, Maria je popustila elji da se
61
 povjeri i njezin je glas odzvanjao glasnije od kie i treska-
nja autobusa. ena je prekine stavljajui kaiprst na usne.
- Spavaju - promrmlja.
Mana pogleda preko ramena i vidje da je autobus
popunjen enama neodreene dobi i razliitih stanja, koje
su spavale omotane istim pokrivaima kao i ona.
Zaraena njihovom mirnoom, Mana se smotala na
sjedalu i prepustila rominjanju kie. Kad se probudila,
bila je no i pljusak se rasprio u ledenu rosu. Nije imala
ni najmanju predodbu koliko je dugo spavala niti na
kojem se mjestu na svijetu nalazi. Njezina se susjeda na
sjedalu drala oprezno.
-Gdje smo? - upitala ju je Mana.
-Stigli smo - odgovori joj ena.
Autobus je ulazio u poploano dvorite ogromne,
mrane zgrade koja je izgledala kao stari samostan u umi
gorostasnog drvea. Putnice, tek slabo osvijetljene jed-
nom svjetiljkom iz dvorita, ostale su nepomine sve dok
ih ena vojnikog izgleda nije natjerala da sidu, nekom
vrstom osnovnih naredbi, kao u vrtiu. Sve su bile starije
i tako su se polagano kretale u polumraku dvorita da su
se doimale kao slike iz sna. Mana je, silazei posljednja,
pomislila da su redovnice. Manje je u to vjerovala kad je
vidjela nekoliko ena u odorama koje su ih prihvaale na
vratima autobusa i pokrivale im glavu pokrivaima da se
ne smoe te ih postavljale u red jednu iza druge vodei ih
bez rijei, odlunim ritmikim pljeskanjem. Poto se
oprostila od svoje suputnice, Mana htjedne vratiti
pokriva, ali joj ena ree da pokrije glavu dok prelazi
dvorite i vrati ga na vratarnici.
- Postoji li ovdje telefon? - upita je Mana.
- Naravno - ree joj ena. - Pokazat e vam tamo.
Zamolila je jo jednu cigaretu, a Marfa joj je dala os
tatak smoene kutije. "Osuit e se na putu", ree ena i
62
gotovo povie: "Sretno." Autobus krene ne ostavljajui
joj vremena da ita drugo kae.
Mana poe trati prema ulazu zgrade. Jedna je uvarica
pokua zaustaviti energinim udarcem dlana o dlan, ali se
morala posluiti zapovjednikim uzvikom: "Stani, rekla
sam!" Marfa pogleda ispod pokrivaa i ugleda ledene oi
i neumoljivi kaiprst koji joj pokae na red. Poslua. Tek
se u predvorju zgrade odvojila od grupe i upitala vratara
gdje je telefon. Jedna je od uvarica natjera da se vrati u
red pljeskajui je lagano po leima dok joj je govorila
vrlo slatkim glasom:
- Ovuda, ljepotice, ovdje je telefon.
Maria je proslijedila s drugim enama kroz mrani
hodnik i na kraju ula u zajedniku spavaonicu, gdje su
uvarice skupile krevetne prekrivae i poele slagati pos-
telje. Jedna druga ena, koja je Mariji izgledala ljudskije i
vieg ranga, pregledala je red usporeujui popis s ime-
nima koje su novopridolice imale ispisane na kartonu i
priivene za prsluk. Kad je dola pred Mariju, iznenadila
se to ne nosi svoj identifikacijski list.
-Ali ja sam samo dola telefonirati - ree joj Marfa.
Objasni joj urno da joj se pokvario automobil na cesti.
Njezin mu, koji je maioniar na zabavama, eka je u
Barceloni da do ponoi obave tri posla i eljela ga je
obavijestiti da mu se nee pridruiti na vrijeme. Bilo je
zamalo sedam. On mora izai iz kue za deset minuta i
ona se boji da e sve otkazati zbog njezina kanjenja.
inilo se da ju uvarica pozorno slua.
-Kako se zove? - upita je.
Mana joj ree svoje ime s uzdahom olakanja, ali ena
ga ne pronae niti poto je prela popis nekoliko puta.
Propita se, uznemirena, kod druge uvarice, a ova,
nemajui to rei, slegne ramenima.
- Ali ja sam samo dola telefonirati - ree Marfa.
63
 - Dogovoreno, draga - ree joj glavna, vodei ju do
njezinog kreveta s tako naglaenom njenou da nije
mogla biti istinska, - ako se bude dobro ponaala, moi
e razgovarati telefonom s kim god bude htjela. Ali
sada ne, sutra.
Tada je neto kliknulo u Marijinoj glavi i ona shvati
zato su se ene iz autobusa kretale kao po dnu akvarija.
One su zapravo bile smirene sedativima, a ova sjenovita
palaa s debelim kamenim zidovima i ledenim stubama
zapravo je bila bolnica za duevne bolesti. Pobjegne
preplaena trei iz spavaonice, a prije nego je stigla do
kunih vrata gorostasna ju je uvarica u mehaniarskom
kombinezonu zgrabila jednim udarcem i prikovala za pod
vrhunskim zahvatom. Mana ju pogleda sa strane, oduzeta
od uasa.
- Za ljubav Boju - ree. - Kunem se svojom mrtvom
majkom da sam samo dola telefonirati.
Bio joj je dovoljan pogled na njezino lice pa da shvati
da nikakva molba ne pomae pred tom goropadnicom u
kombinezonu koju su zbog njezine izvanredne snage zvali
Herculina. Bila je zaduena za teke sluajeve i dvije su
zatoenice umrle zadavljene njezinim rukama polarnog
medvjeda, uvjebanima u umijeu ubijanja iz nehata. Prvi
je sluaj istraen i zakljuen kao nesrea. Drugi je bio
manje jasan i Herculina je bila upozorena i opomenuta da
e sljedei put biti podvrgnuta pomnoj istrazi. Prihvaena
je verzija bila da je ta crna ovca iz jedne poznate, stare
obitelji imala burnu povijest sumnjivih nesrea u
nekoliko ludnica po panjolskoj.
Da bi Mana zaspala prve noi, morali su joj ubrizgati
sredstvo za spavanje. Kad ju je pred svitanje probudila
udnja za puenjem, runi i noni zglobovi bili su joj
privezani za krevetne ipke. Nitko nije doao na njezine
povike. Ujutro, dok njezin mu u Barceloni nije mogao
64
pronai nikakav trag o njoj, morali su je odvesti u ambu-
lantu jer su je pronali bez svijesti u lokvi vlastite nude.
Kad je dola k sebi nije znala koliko je vremena prolo.
Ali tada je ve svijet bio mirno mjesto ljubavi, a pred
njenim je krevetom stajao velianstveni starac hodajui
poput tabanaa i s umirujuim osmijehom, koji joj je vra-
tio volju za ivotom s dva hipnotika pokreta rukom. Bio
je to upravitelj sanatorija.
Prije nego mu je ita rekla, prije nego ga je ak i
pozdravila, Mana ga je zamolila cigaretu. Pruio joj je
jednu upalivi je i poklonio joj gotovo punu kutiju. Mana
nije mogla zadrati suze.
- Sad je prilika da plaete do mile volje - ree joj lijenik
uspavljujuim glasom. - Suze su najbolji lijek.
Mana se povjeri bez srama, kako to nikad nije mogla sa
svojim povremenim ljubavnicima u onoj praznini koja
slijedi nakon voenja ljubavi. Dok ju je sluao, lijenik
joj je prstima gladio kosu, slagao joj jastuk da lake die,
vodio ju kroz labirint njezine nesigurnosti s mudrou i
njenou o kakvima nikad nije ni sanjala. Bilo je to udo,
prvi put u njezinom ivotu, da je razumije mukarac koji
ju je sluao itavom svojom duom ne oekujui zauzvrat
da spava s njom. Nakon jednog dugog sata, otvorivi se
do kraja, zamolila ga je za dozvolu da telefonira svom
muu. Lijenik se uspravio u svoj velian-stvenosti svoga
poloaja. "Jo ne, princezo." ree joj, lupnuvi je po
obrazu s najveom njenou koju je ikad osjetila. "Sve u
svoje vrijeme." S vrata joj je dao biskupski blagoslov i
nestao zauvijek.
- Imaj povjerenja u mene - ree joj.
Te je iste noi Mana bila upisana u azil pod serijskim
brojem i uz povran komentar o njezinu zagonetnom
dolasku i nedoumicama oko njezina identiteta. Uz rub je
stajala opaska ispisana upraviteljevom rukom: uznemirena.
65
 Upravo kako je Mana bila predvidjela, njezin je suprug
izaao s pola sata zakanjenja iz svog skromnog stana u
etvrti Horta da obavi tri dogovorena posla. Bilo je to
prvi put da ona nije dola na vrijeme u gotovo dvije go-
dine vrlo slone slobodne zajednice i on si je zakanjenje
objasnio snanim kiama koje su natopile pokrajinu tog
vikenda. Prije no to je izaao na vratima je privrstio
poruku sa svojim programom za tu veer.
Na prvoj je proslavi, na kojoj su sva djeca bila maskira-
na u klokane, izostavio najvaniji trik s nevidljivim riba-
ma jer ga nije mogao izvesti bez njezine pomoi. Drugi je
posao bio u kui devedesettrogodinje starice u inva-
lidskim kolicima koja se hvalila da je svaki od svojih
posljednjih trideset roendana proslavila s drugim
maioniarom. On je bio tako smeten zbog Marijina ka-
njenja da se nije mogao usredotoiti na najjednostavnije
arolije. Trei je posao bio kao i svake noi u jednom
kafiu na Ramblas, gdje je izveo nenadahnutu predstavu
za skupinu francuskih turista, koji nisu mogli vjerovati u
ono to vide jer su odbijali povjerovati u aroliju. Nakon
svake predstave zvao je telefonom kui i ekao bez nade
da se Mana javi. Za posljednjeg nastupa vie nije mogao
zatomiti uznemirujuu pomisao da joj se neto dogodilo.
Na povratku kui u kamioniu prepravljenom za javne
nastupe vidio je sjaj proljea na palmama u Paseo de
Gracia i potrese ga zlokobna misao o tome kako bi grad
mogao izgledati bez Marije. Njegova se posljednja nada
rasprila kad je pronaao svoju poruku jo uvijek
privrenu na vrata. Bio je tako smeten da je zaboravio
nahraniti maka.
Tek sad kad to piem pada mi na um da nikad nisam
saznao kako se zapravo zvao, jer smo ga u Barceloni znali
samo pod njegovim profesionalnim imenom: Saturn
66
arobnjak. Bio je ovjek udna karaktera i neoprostive
nesmotrenosti u drutvu, ali je Marfa imala izobilje i takta
i ljupkosti koji su njemu nedostajali. Ona je bila ta koja
ga je vodila za ruku kroz tu zajednicu velikih misterija
gdje nikomu ne bi palo na pamet ikoga zvati telefonom
poslije ponoi traei svoju enu. Saturn je to uinio tek
to je stigao i nije se toga elio prisjeati. Tako da se te
noi zadovoljio zovui Zaragozu, gdje mu je pospana baka
bez uzbuenja odgovorila da je Mana otila nakon ruka.
Zaspao je tek na jedan sat u zoru. Usnuo je nejasan san u
kojem je vidio Mariju u odrpanoj vjenanici poprskanoj
krvlju i probudio se sa stranom uvjerenou da ga je
opet ostavila u prostranom svijetu bez nje, ovoga puta
zauvijek.
U posljednjih pet godina to je uinila tri puta s tri
razliita ovjeka, ukljuujui njega. Napustila ga je u
Ciudad de Mexicu est mjeseci poto su se upoznali, kad
su izgarali od elje u blaenstvu bezumne strasti u sobi za
sluinad u naselju Anzures. Jednog jutra, nakon
neizreciva ispada protekle noi, Maria se nije pojavila.
Ostavila je sve svoje stvari, ak i prsten iz prijanjeg bra-
ka, s pismom u kojem je rekla da nije sposobna preivjeti
oluju te luake ljubavi. Saturn je pomislio da se vratila
svom prvom suprugu, kolskom drugu iz srednje kole s
kojim se potajno vjenala jo kao maloljetnica, a kojega
je napustila zbog drugoga nakon dvije godine bez ljubavi.
Ali ne: vratila se u kuu svojih roditelja i ondje ju je
Saturn potraio, odluan da je vrati po svaku cijenu.
Molio ju je bez postavljanja uvjeta, obeao joj je mnogo
vie nego to je bio spreman ispuniti, ali naiao je na
nepobjedivu zapreku. "Ima dugih ljubavi i kratkih lju-
bavi", rekla mu je. I nemilosrdno zakljuila: "Ova je bila
kratka". Njezina ga je neumoljivost prisilila na predaju.
Meutim, u zoru na Sve svete, vrativi se u svoju sobu
67
 siroeta nakon gotovo godinu dana zaboravljanja, naao
ju je kako spava na sobnom divanu s krunom od
naraninih cvjetova i dugim repom od tila kao u
djevianskih nevjesta.
Mana mu je ispriala istinu. Njezin novi zarunik,
udovac bez djece, sa sreenim ivotom i spremnou da
se oeni zauvijek u katolikoj crkvi, ostavio ju je da ga
eka odjevena pred oltarom. Njezini su roditelji ipak
odluili napraviti slavlje i ona je slijedila njihovu igru.
Plesala je, pjevala s Manachijima, previe popila i u
stranu stanju zakanjele grinje savjesti u pono otila svojih pitanja. Sluaj je proglaen zakljuenim.
potraiti Saturna.
Nije ga bilo kod kue, ali je pronala kljueve na hod-
niku, u loncu za cvijee, gdje su ih uvijek skrivali. Ovaj
put je ona bila ta koja se predala ne postavljajui uvjete.
"A do kada ovaj put? ", upitao ju je. Odgovorila mu je
stihom Viniciusa de Moraesa: "Ljubav je vjena dok tra-
je." Dvije godine nakon toga i dalje je bila vjena.
inilo se da je Mana sazrela. Odrekla se svojih snova o
glumi i posvetila njemu, kako u poslu tako i u krevetu.
Potkraj protekle godine prisustvovali su kongresu
maioniara u Perpignanu i na povratku su upoznali
Barcelonu. Toliko im se svidjela da su ondje proveli osam
mjeseci i tako im je dobro odgovarala da su kupili stan u
pravoj katalonskoj etvrti Horta, buan i bez vratara, ali s
vie nego dovoljno prostora za petero djece. Bila je to
srea kakvoj se moe samo nadati, sve do tog vikenda
kad je iznajmila automobil i otila posjetiti svoje roake u
Zaragozi obeavi da e se vratiti u ponedjeljak do sedam
naveer. U etvrtak u zoru jo nije davala znakove ivota.
U ponedjeljak sljedeeg tjedna osiguravajue je drutvo
unajmljenog automobila telefoniralo kui i pitalo za
Mariju. "Ne znam nita", ree Saturn. "Potraite je u
68
Zaragozi." Spustio je slualicu. Tjedan dana nakon toga
jedan je policajac doao u kuu s vijeu da je pronaena
samo karoserija automobila na sporednoj cesti pored
Cadiza, devetsto kilometara od mjesta na kojem ga je
Maria ostavila. Policijski je slubenik elio znati ima li
ona vie podataka o samoj kradi. Saturn je upravo hranio
maka i jedva da ga je pogledao, rekavi mu bez okolianja
da ne gube vrijeme jer je njegova ena pobjegla od kue,
a on ne zna ni s kim ni kamo. Takva je bila njegova uvjere-
nost u to da je policajcu bilo neugodno i ispriao se zbog
Sumnja da bi Maria mogla ponovo otii zaskoila je
Saturna za Uskrs u Cadaquesu, kamo ih je Rosa Regas
pozvala na jedrenje. Bih smo u Maritimu, popularnom i
prljavonvbaru za gauche divine*-a. sutonu frankizma, gdje
je sjedilo nas dvadeset oko jednog od onih metalnih stolo-
va s metalnim stolicama za koje stane jedva jedvice est
ljudi. Poto je potroila drugu kutiju cigareta tog dana,
Maria je ostala bez ibica. Jedna slaba ruka s mukim
dlaicama i irokom bakrenom narukvicom otvorila si je
prolaz kroz guvu za stolom i ponudila joj vatre. Zahva-
lila je i ne pogledavi tko je to bio, ali Saturn arobnjak
ga je vidio. Bio je to neki koati i golobradi mladi,
mrtvaki blijed, s vrlo crnim konjskim repom koji mu je
sezao do pasa. Prozorska stakla u baru jedva su izdravala
estinu proljetne tramontane, ali je on na sebi imao neku
vrstu uline pidame od gruba pamuka i seljake sandale.
Nisu ga ponovo vidjeli sve do kraja jeseni, u jednoj ribljoj
gostionici u Barceloneti u istom kompletu od obina
platna i s dugom pletenicom umjesto konjskog repa.
Pozdravio ih je oboje kao stare prijatelje, a nain
* "Boanska ljevica " - naziv za ljeviare koji su se okupljali oko Sartrea.
(franc.)
69
 na koji je poljubio Mariju i nain na koji mu je ona uz-
vratila uzdrmao je Saturna i on je posumnjao da se potaj-
no sastaju. Nekoliko dana poslije sluajno je pronaao
jedno novo ime i telefonski broj koji je Mana ispisala u
kunom adresaru, a neumoljiva lucidnost ljubomore
otkrila mu je iji su. Istraivanje drutvenog poloaja tog
uljeza dokraja ga je dotuklo: dvadeset dvije godine,
bogataki jedinac, dekorater izloga modernih duana, uz
nemarne glasine o njegovoj biseksualnosti i dobro
utemeljeni ugled plaenog tjeitelja udanih gospoda. Ali
uspio se svladati sve do noi u kojoj se Mana nije vratila
kui. Tada ga je poeo zvati telefonom svakoga dana, prvo
svaka dva ili tri sata, od est ujutro pa do sljedee zore, a
poslije svaki put kad mu se telefon naao pri ruci. To to
se nitko ne javlja poveavalo je njegovo muenje.
etvrtog mu se dana javila neka Andaluanka koja je
samo dolazila istiti. "Mladi je gospodin otiao", ree mu,
s neodlunou dovoljnom da izludi. Saturn nije odolio
napasti da je upita ivi li tamo sluajno neka gospoica
Marfa.
-Ovdje ne ivi nikakva Marfa - ree mu ena. - Mladi
je gospodin samac.
-To znam - ree joj on. - Ne ivi tu, ali katkad dolazi,
zar ne?
ena se razljuti.
- Ali tko ste vi, dovraga?
Saturn je spustio slualicu. enino poricanje uinilo
mu se kao jo jedna potvrda neega to za njega vie i nije
bila sumnja, ve gorua izvjesnost. Izgubio je kontrolu.
Sljedeih je dana telefonirao, po abecednom redu, svim
poznanicima u Barceloni. Nitko mu nije nita znao rei,
ali je svaki poziv pojaavao njegovu bijedu jer je njegovo
ljubomorno mahnitanje ve postalo slavno medu
nepopravljivim nonim pticama iz gauche divine pa su
70
mu odgovarali kojekakvim alama koje bi ga tjerale da
pati. Tek je tada shvatio do koje je toke osamljen u tom
krasnom, ludom i nedokuivom gradu u kojem nikad
nee biti sretan. U zoru, poto je nahranio maka, stisnuo
je srce kako ne bi umro i odluio zaboraviti Marfju.
Nakon dva mjeseca Marfa se jo nije bila priuila na
ivot u sanatoriju. Preivljavala je jedva kljucajui zatvor-
ske dnevne obroke priborom privrenim za stol od
gruba drva i pogleda uprtog u litografiju generala Fran-
cisca Franca koja je predsjedala turobnom srednjovje-
kovnom blagavaonicom. U poetku je odbijala crkvena
bogosluja s njihovom budalastom rutinom jutre-nja,
lauda, veernjica i drugih crkvenih sluenja koja su
zauzimala najvei dio vremena. Odbijala je loptati se u
dvoritu za odmor i raditi u radionici za umjetno cvijee,
emu se jedna skupina zatoenica posveivala s
pomamnom marljivou. Ali od treeg se tjedna malo--
pomalo poela pridruivati ivotu samostana. Na kraju
krajeva, govorili su lijenici, tako su sve poinjale, a prije
ili poslije uklopile bi se u zajednicu.
Nestaica cigareta, rijeena u prvim danima preko
jedne uvarice koja ih je prodavala po cijeni zlata, opet ju
je poela muiti kad joj je presuilo ono malo novca to
ga je imala- Poslije se utjeila cigaretama u novinskom
papiru koje su neke zatoenice izraivale od opuaka
skupljenih iz smea, jer je njezina opsjednutost puenjem
postala tako silna kao i opsjednutost telefonom. Sitne
pesete koje je poslije zaradila pravei umjetno cvijee
doputale su joj privremeno olakanje.
Najtea joj je bila njezina osamljenost nou. Mnoge su
zatoenice ostajale budne u polumraku kao i ona, ali ne
usuujui se nita, jer je i nona uvarica bdjela na
glavnim vratima zakljuanim lancem i lokotom.
71
 Meutim, jedne je noi, ojaena potitenou, Mana
zapitala glasom dovoljno glasnim da ju uje ena na sus-
jednom krevetu:
- Gdje smo?
Dubok, bistar glas njezine susjede odgovori joj:
-U bezdanu pakla.
-Kau da je ovo zemlja Maura - ree drugi, udaljeni
glas koji je odzvonio prostorom spavaonice.
-1 zacijelo je to tono, jer u ljeto, na mjeseini, uju se
psi kako laju na more.
Zauo se zveket kljueva na prstenu kao kotva na galiji
i vrata su se otvorila. Neumoljiva uvarica, jedino bie
koje je izgledalo ivo u iznenadnoj tiini, poe etati s
jednog kraja spavaonice na drugi. Mana se prestrai i
samo je ona znala zato.
Od njezina prvog tjedna u sanatoriju nona joj je uva-
rica bez okolianja bila predlagala da spava s njom u
straarskoj sobi. Zapoela je takvim tonom kao da je rije
o pravom poslu: razmjena ljubavi za cigarete, za okoladu,
za bilo to. "Imat e sve", govorila joj je drhtei. "Bit e
kraljica." Kad je Mana odbila, uvarica je promijenila
metodu. Ostavljala joj je ljubavne poruke ispod jastuka, u
depovima ogrtaa, na najnezamislivijim mjestima. Bile
su to poruke ija je razdirua hitnost kadra potresa i
kamenje. One noi kad se u spavaonici dogodio incident
proteklo je vie od mjesec dana kako se inilo da se
pomirila s porazom.
Uvjerivi se da sve zatoenice spavaju, uvarica se
pribliila Marijinu krevetu i promrmljala u njezino uho
cijelu vrstu njenih opscenosti dok joj je ljubila lice, vrat
napet od straha, ukoene ruke, obamrle noge. Napo-
sljetku, vjerujui moda da Marijina ukoenost ne potie
od straha, ve od uitka, usudila se poi dalje. Mana ju je
tada udarila poleinom dlana i odbacila je na susjedni
72
krevet. Pobjenjela, uvarica se uspravila usred galame
uzbunjenih zatoenica.
- Kurvo! - povie. - Strunut emo zajedno u ovom
svinjcu sve dok ne poludi za mnom.
Ljeto je dolo nenajavljeno prve nedjelje u lipnju i
trebalo je poduzeti hitne mjere, jer su za vrijeme mise,
guei se, zatoenice poele skidati svoje halje s ogrtaima
od estamina. Mana je, zabavljajui se, prisustvovala pred-
stavi golih bolesnica koje su uvarice natjeravale kroz
lae kao slijepe kokoi. Usred zbrke pokuala se zatititi
od zalutalih udaraca i ne znajui kako nala se sama u
naputenu uredu i s telefonom iji umoljavajui zvuk nije
prestajao zvoniti. Mana se javila ne razmiljajui i ula je
dalek, nasmijan glas koji se zabavljao oponaajui tele-
fonsku slubu tonog vremena:
-etrdeset i pet je sati, devedeset i dvije minute i
stotinu est sekunda.
-Glupan - ree Mana.
Zabavljena, spusti slualicu. Ve je izala kad shvati da
doputa da joj utekne neponovljiva prilika. Onda okrene
est znamenki s toliko napetosti i toliko urbe da nije bila
sigurna je li to njezin kuni broj. Prieka dok joj je srce
lupalo, zau poznati zvuk pohlepne, tune zvonjave,
jednom, dvaput, triput, i konano zau glas ovjeka svog
ivota, u kui bez nje.
-Da?
Morala je priekati da ju proe gruda suza koja joj se
oblikovala u grlu.
- Zeiu, ivote moj - uzdahne.
Suze su je nadvladale. Na drugoj strani linije potrajala
je kratka, uasnuta tiina i glas raspaljen ljubomorom is-
pljune rije:
- Kurvo!
I spusti slualicu.
73
 Te je noi, u jednom frenetinom napadu, Marfa ski-
nula u blagavaonici generalovu litografiju, hitnula ju je
svom snagom prema vratima koja vode u vrt i bacila se na
pod okupana krvlju. Jo joj je dostajalo bijesa da se udar-
cima suprotstavi uvaricama koje su je bezuspjeno
pokuale svladati, sve dok nije vidjela Herculinu kako stoji
u dovratku gledajui je prekrienih ruku. Predala se. Ipak
su je odvukle do paviljona za divlje luakinje, umirili su je
mlazom hladne vode iz cijevi i ubrizgali joj terpentin u
noge. lb je izazvalo upalu koja ju je onesposobila za hoda-
nje i Marfa je shvatila da ne postoji nita na svijetu to ne
bi bila spremna uiniti da pobjegne iz tog pakla. Sljedeeg
tjedna, nakon povratka u zajedniku spavaonicu, na prsti-
ma se oduljala do elije none uvarice i pokucala.
Marijina je cijena, unaprijed iskazana, bila da odnese
poruku njezinu muu. uvarica je prihvatila sve dok
dogovor ostane u potpunoj tajnosti. I neumoljivim joj
kaiprstom priprijeti.
- Ako se jednom dozna, mrtva si.
Tako je Saturn arobnjak sljedee subote otiao u
sanatorij za lude cirkuskim kamioniem pripremljenim
za proslavu Marijina povratka. Upravitelj ga je osobno
primio u svom uredu, tako istom i urednom kao ratni
brod, i podnio mu srdaan izvjetaj o stanju njegove su-
pruge. Nitko nije znao otkud je stigla, niti kako, niti kada,
pa je prvi podatak o njezinu dolasku bio slubeni zapisnik
koji je sam izdiktirao nakon razgovara s njom. Ispitivanje
zapoeto istog dana nije dovelo ni do ega. Kako god
bilo, upravitelja je najvie zanimalo kako je Saturn doznao
za smjetaj svoje supruge. Saturn je zatitio uvaricu.
- Izvijestila me automobilska osiguravajua kompa
nija - ree.
Upravitelj se zadovoljan sloio. "Ne znam kako osi-
guranje uspijeva sve saznati", ree. Baci pogled na doku-
74
ment koji je imao na svom asketskom pisaem stolu i
zakljui:
- Pouzdana je jedino teina njezina stanja.
Bio je spreman dopustiti Saturnu arobnjaku posjet,
uz obvezne mjere opreza, ako mu obea da e se, za do-
bro svoje supruge, pokoriti ponaanju koje e mu on
naznaiti. Osobito glede naina na koji se treba s njom
ophoditi kako bi se izbjeglo da ponovo upadne u svoj
bijes mahnitosti, koji postaje sve ei i opasniji.
- udno - ree Saturn. - Uvijek je bila silovite naravi,
ali s mnogo samosvladavanja.
Lijenik zauzme dranje mudraca. "Neka ponaanja
ostaju latentna mnoge godine da bi jednog dana prasnu-
la", ree. "Sve u svemu, srea je to se nala ovdje, jer
smo mi strunjaci za sluajeve koji zahtijevaju vrstu
ruku." Na kraju ga je upozorio na udnu Marijinu opsje-
dnutost telefonom.
-Ugaajte joj - ree.
-Ne brinite, doktore - ree Saturn drei se veselo. -To
mije specijalnost.
Dvorana za posjete, mjeavina zatvora i ispovjedao-
nice, bila je prijanji samostanski lokutorij. Saturnov
ulazak nije bila eksplozija razdragana veselja kakvo bi
oboje moglo oekivati. Marfa je stajala u sredim dvorane
uz stoli s dvjema stolicama i vazom bez cvijea. Bilo je
oito da je spremna za odlazak sa svojim-alo-snim
kaputom boje jagode i nekim odvratnim cipelama koje su
joj dali iz milostinje. Herculina je stajala u jednom kutu,
gotovo nevidljiva, prekrienih ruku. Marfa se nije
pomaknula vidjevi svog supruga kako ulazi niti je
njezino lice, jo izbrazdano od razbijenog prozorskog
stakla, pokazalo ikakve osjeaje. Poljubili su se iz navike.
-Kako se osjea? - on je upita.
-Sretno jer si napokon doao, zeiu - ree ona.
75
 - Ovo je bila smrt.
Nisu imali vremena da sjednu. Guei se u suzama,
Maria mu je ispriala o bijedi samostana, divljatvu uva-
rica, jelu kao za pse, beskrajnim noi u kojima nije sklopila
oi od uasa.
-Vie ne znam koliko sam dana ovdje, ili mjeseci, ili
godina, ali znam da je svaki dan bio gori od
prethodnog - ree, i uzdahne iz dubine due: - Mislim
da nikad vie neu biti ona ista.
-Sad je sve to prolo - ree on, milujui joj vrkom
prstiju svjee oiljke na licu. - I dalje u dolaziti svake
subote. I ee ako upravitelj to dopusti. Ve e dvorita i ondje je izveo udesnu predstavu od gotovo tri
vidjeti, sve e ispasti dobro.
Ona uperi svoje uasnute oi u njegove. Saturn iskua
svoje zabavljako umijee. Ispria joj, djetinjim tonom
prikladnim za velike izmiljotine, ublaenu verziju
lijenikih prognoza. "To znai", zakljui, "da ti nedostaje
jo nekoliko dana da bi se potpuno oporavila". Maria je
shvatila istinu.
-Zaboga, zeiu! - ree, zaprepatena. - Nemoj mi rei
da i ti vjeruje da sam luda!
-Kako ti pada napamet! - ree on, pokuavajui se
nasmijati. - Bit je u tome da e za sve biti mnogo kori-
snije ostane li jo neko vrijeme ovdje. U boljim
uvjetima, dakako.
-Ali ve sam ti rekla da sam samo dola telefonirati!
-ree Maria.
On nije znao kako bi reagirao na tu zastraujuu op-
sjednutost. Pogledao je Herculinu. Ova to iskoristi da mu
pokae na svoj runi sat kao znak da je vrijeme za kraj
posjeta. Maria uhvati znak, pogleda otraga i ugleda
Herculinu, napetu za prijetei napad. Tada se prilijepi
muu za vrat viui kao prava ludainja. On je skine sa
sebe sa to je mogue vie ljubavi i ostavi je na milost i
76
nemilost Herculini, koja ju zaskoi s leda. Ne dajui joj
vremena da reagira, primijeni zahvat s lijevom rukom,
drugu eljeznu ruku stavi joj oko vrata i povie Saturnu
arobnjaku
- Odlazite!
Saturn pobjegne izbezumljen.
Meutim, sljedee subote, ve oporavljen od stranog
posjeta, vratio se u sanatorij s makom odjevenim jed-
nako kao i on: crvena i uta mreasta majica velikog Le-
otarda, polucilindar i vijorei plat koji kao da je letio.
Cirkuskim je kamioniem uao do samostanskog
sata, u kojoj su zatoenice uivale s balkona, uz ne-
skladne povike i neprikladne ovacije. Sve su bile tamo
osim Marije, koja ne samo da je odbila primiti mua nego
ga nije htjela gledati niti s balkona. Saturn se osjeti
smrtno ranjenim.
- To je tipina reakcija - utjei ga upravitelj. - Ve e
proi.
Ali nikada nije prolo. Poto je mnogo puta opet
pokuao vidjeti Mariju, Saturn napravi i nemogue da
primi njegovo pismo, ali bilo je uzaludno. etiri ga je
puta vratila zatvoreno i bez komentara. Saturn je odustao,
ali je i dalje na vratarnici bolnice ostavljao porcije
cigareta ni ne znajui stiu li do Marije, sve dok ga stvar-
nost nije pobijedila.
Nikad se vie nije ulo za njega osim da se ponovo
oenio i vratio u svoju zemlju. Prije nego je otiao iz
Barcelone ostavio je maka napola mrtva od gladi nekoj
povremenoj djevojci, koja se uz to obvezala da e i dalje
odnositi Mariji cigarete. Ali i ona je nestala. Rosa Regas
se sjeala da ju je vidjela u Corte Ingles prije nekih dva-
naest godina, obrijane glave, u naranastoj sveenikoj
halji neke istonjake sekte i u visokom stupnju trudnoe.
77
Ona joj je ispriala da je nastavila donositi cigarete Mariji
kad god je mogla i rjeavala joj neke nepredviene hitne
stvari sve dok jednog dana nije nala bolnicu u
ruevinama, razorenu kao lou uspomenu na ta
nezahvalna vremena. Mana joj se inila vrlo bistrom
posljednji put kad ju je vidjela, neto otealom i zado-
voljnom mirom u samostanu, log joj je dana donijela i
maka jer je ve potroila novac koji joj je Saturn ostavio
da ga hrani.

Travanj 1978.

78