Adolf Hitler Mein Kampf

Adolf Hitler / MEIN KAMPF
Prvi tom-OBRAUN
Drugi tom-NACIONALSOCIJALISTIKI POKRET
MEIN KAMPF - BIBLIJA POLITIKE PROPAGANDE

Svatko tko se na bilo koji nain eli uspjeno baviti politikom, ili imalo
dri do sebe u politici, u svojoj kunoj knjinici mora imati bar tri knjige:
BIBLIJU, MANIFEST KOMUNISTIKE PARTIJE i MEIN KAMPF.
To su tri programa, prvi vjerski, a ostala dva politika, koji su za sobom
ostavili ne rijeke, ve mora ljudske krvi.
BIBLIJA je ve dvije tisue godina temelj kranstva. Uz njene se
tekstove rada, budi, objeduje, lijee, vjenava, polazi u bitku, pobjeuje i
umire.
Marxov MANIFEST KOMUNISTIKE PARTIJE, od polovine
devetnaestog stoljea, politiki je i propagandni temelj komunizma i
stijeg takozvane radnike klase u svim dosadanjim komunistikim
revolucijama.
Hitlerov MEIN KAMPF (MOJA BORBA), iji je naslov toliko poznat
po zlu, da ga ne treba posebno ni prevoditi, sinonim je
nacionalsocijalizma, antisemitizma, holokausta i svega drugog zla koje je
zadesilo svijet, a posebno Europu, od tridesetih do pedesetih godina
ovoga stoljea. Ali, to se ne moe porei, njime su postavljeni i temeljni
principi moderne politike propagande, iji je Hitler nesumnjivi
utemeljitelj, i zbog ega velikim dijelom i objavljujemo ovu knjigu.
Osim MEIN KAMPFA, ostale dvije knjige su objavljivane i objavljuju se
po cijelom svijetu, pa i u Hrvatskoj.
6
Mein Kampf
MEIN KAMPF, poslije Biblije najitanija knjiga na svijetu, objavljena je
u preko 17 milijuna primjeraka na svim poznatijim stranim jezicima i u
svim europskim dravama. U Hrvatskoj, koliko je poznato, ni nakon
sedam desetljea od njegova prvog izdanja, nije nikada u cijelosti
objavljen, pa ak ni u vrijeme toliko proskribirane i ozloglaene
nacionalistike Nezavisne drave Hrvatske.
Pa i danas, ve pri samoj najavi takve mogunosti, javljaju se glasovi
upozorenja zabrinutih, uvijek kukaviki opredijeljenih intelektualaca
domoljuba, koji se strae da bi ta knjiga mogla nauditi kako Hrvatskoj
u svijetu (to cerei svijet?), tako i hrvatskoj javnosti i podstai
oivljavanje nacionalsocijalizma i drugih zala ovoga svijeta, a ukoliko bi
se netko i odluio na to zlodjelo, dakle, knjigu htio objaviti, trebalo bi je
bezuvjetno popratiti odgovarajuim kritikim komentarom (samo ne
znam tko bi ga to trebao napisati), kako je hrvatska javnost i itateljstvo
ne bi krivo shvatilo i proitalo (Zar je na takvoj cijeni? Nije li izmeu
ostalog i iz tih razloga hrvatski narod nazvan pukom?).
Tim duebrinicima ini se nije jasno, pored svega drugoga, da ljudi ne
kupuju knjige zbog predgovora ili pisca predgovora, koje najee ni ne
itaju, nego zbog knjige same. Svakom piscu bi uostalom bila uvreda,
kada bi njegova knjiga bila poznata po predgovoru, i kad bi itatelji
knjigu kupovali zbog predgovora.
Nakon tih upozorenja brinih uvara hrvatske javnosti javljaju se brojne
nedoumice i pitanja, a posebno:
1) otkuda to bezobrazno potcjenjivanje hrvatskog itateljstva, koje se, na
kraju dvadesetog i na pragu dvadeset i prvog stoljea, omalovaava i
prikazuje nekritikom neodgovornom ruljom kojoj se, da ne bi bila
manipulirana i zavedena, bez dodatnih upozorenja, ne moe povjeriti ni
knjiga kao to je MEIN KAMPF, koju je ve, uzgred reeno, irom
svijeta proitalo preko pedeset milijuna ljudi. eli li se to stvarno rei,
daje hrvatska javnost neodgovorna, manje vrijedna, potpuno podlona
manipulaciji i
Mein Kampf - biblija politike propagande
7
bespomona bez duhovno izabranih, koji bi je od svega toga trebali
sauvati ? Zar nas nisu dosta uvali i sauvali u ovih posljednjih pedeset
godina, pa nam sada trebaju novi uvari? Zato smo onda, tako
neodgovornima povjerili itavu dravu i dali im pravo glasa da biraju te
izabranike koji e nama (naalost, ne s nama) velikoduno vladati, i time
se jo naveliko i nairoko hvalimo pred svijetom, kao o najveem
dostignuu demokracije? Tko daje pravo odluivanja nedgovornoj rulji,
kojoj se ne moe povjeriti na itanje ni MEIN KAMPF, taj je zloinac i u
odnosu na nju, zar ne? Prvi je Platon zakljuio da ljudima treba initi
dobro i protiv njihove volje. Samo nije odgovorio tko, je taj tko na to ima
pravo i otkud mu to pravo! I k tome, od tada je, hvala Bogu, prolo dvije
i po tisue godina. Zar se kroz to vrijeme stvarno nita nije promijenilo
na ovom svijetu? Ili, samo u glavama nekih!
2) ako je MEIN KAMPF takva knjiga koja moe biti opasna za hrvatsko
javno mnijenje, pa bi zbog toga trebalo onemoguiti njeno objavljivanje,
onda bi knjiga koja ima takva svojstva ve samo zbog toga, ako ne i
zbog ega drugoga, zasluila biti objavljenom, neka itateljstvo vidi to
je to opasna knjiga. Koliko li je intelektualnih bijednika poeljelo
napisati knjigu koja e biti opasna i za koju e se itateljstvo otimati,
ali im to nije uspjelo, niti e ikada uspjeti, a opet si daju pravo suditi
tuim knjigama i prigovarati im ono to njima nije uspjelo. I prirodno je
da e se protiv najbreg konja buniti svi oni koji za njim tapkaju i gutaju
prainu.
3) ako knjigu ne treba objaviti zbog toga to je njen autor zloinac, onda
treba rei da on nije ni prvi, ni najvei, a ni posljednji zloinac to ga je
ovaj svijet dao, i da nije samo zloinac. Povijest svakog zloinca
zavrava njegovom smru. A Hitler, kako vidimo, ivi jo i danas, samo
ga sada zovu Saddam, Slobodan..., da ne nabrajamo dalje, moda su nam
takvi jo i u neposrednoj blizini (dobroudno okopavaju svoj vrt, iste
korov, sade i zalijevaju rue), samo ih od blizine ne zamjeujemo, kao
to ih nisu zamjeivali ni Nijemci za sve vrijeme cvjetanja
nacionalsocijalizma! tovie, nije
8
Mein Kampf
iskljueno da ih i slavimo, ili emo ih slaviti kao zaslune graane, pa
ak i heroje. Osim toga, od Hitlera su bili vei zloinci i Lenjin i Staljin,
po ijem je nalogu, zbog ostvarivanja jedne (k tome tue) ideje
poubijano bar trideset milijuna nepoudnih Rusa i drugih naroda, i to
ne u ratnom razdoblju, da se ne vraamo u dalju povijest i ire prostore, a
nikome nikada nije palo na pamet traiti zabranu njihovih knjiga. Da je
Hitler obini zloinac odavno bi bio zaboravljen u ropotarnici povijesti.
On je zloinac po svojim idejama, ali i idejama drugih koje je ostvario, a
koje, naalost, jo uvijek ive i mogu biti opasne za drutvo. Ostao je,
dakle, iv njegov duh, kojega, istina, mnogi osuuju, ali i ne tako mali
broj, to se ne moe porei, jo i danas potuje. Raspravljajui na tu temu,
ne moe se izbjei ni pitanje: Moe li samo jedan ovjek ubiti milijune
ljudi? Ili osvojiti svijet? Treba limu netko pri tome?
Nije li se ve, s pravom, zapitao Brecht:
Tko je gradio sedmovratnu Thebu? U knjigama su zapisana imena
kraljeva. Nisu li kralje vi tamo vodili bar posilne?
Mladi je Aleksandar osvojio Indiju. On sam?
Nije li bar sa sobom vodio kuhara?
Friedrich Drugi pobijedi u Sedmogodinjem ratu Tko je pobijedio osim
njega? Tko je kuhao pobjedniki ruak?
(Pitanja jednog naitanog radnika)
I za pobjedu i za zloin potrebni su suuesnici - mnotvo. Onaj koji zna i
umije oko sebe okupiti to mnotvo postaje voom. 1 s tim mnotvom
zajedno stupa u pobjede i poraze, u zloine i rtve. To ujedinjeno
mnotvo postaje jedna dua, jedna ideja, jedna sila,
Mein Kampf - biblija politike propagande 9
jedan zakon - Pokret! Ako je pri tome uinjen zloin svi su u njemu
okrvavili ruke, naravno, ne svi u jednakom dijelu. Nije kriv samo onaj
koji je ubijao, ili nareivao ubijanje,ve je kriv i onaj koji je sve to samo
gledao a nije pri tome bar prosvjedovao, ako ve nije mogao sprijeiti
zloin. Najlake se Nijemcima odrei Hitlera, Talijanima Mussolinija,
Hrvatima Pavelia, Srbima Drae Mihailovia, Slobodana Miloevia i
slinih. Time zloin nije opravdan, nisu vraeni ivoti ubijenih, a kako se
vidi, nismo sprijeili ni budue zloine.
Protiv toga sam, da se od naroda, javnosti, puka,nazivali ga mi kako vam
drago, skriva bilo to, to se zbilo, jer skrivanje istine ne samo da
onemoguuje zloin, ve ga, naprotiv, pothranjuje. Naime, navjetava
mogunost buduem zloincu da moe ostati skriven, neotkriven i
nekanjen.
Treba li kriti MEIN KAMPF, kad se ono to na njegovim stranicama pie
svakodnevno i nadalje dogaa, na drugim prostorima, u drugom
vremenu.
I to je uope, i to hoe MEIN KAMPF, ija svaka rije, po Downsu,
stoji 123 ljudska ivota, svaka stranica 4.700, a svako od dvadesetsedam
poglavlja 1,200.000 ljudskih ivota. Grozna statistika! Ali, ne
zavaravajmo se, statistika ljudskih leeva!
Cujmo najprije njegova autora, Adolfa Hitlera:
On je, kae u proslovu, MEIN KAMPF napisao jer su mnogi od njega to
traili, a on sam je nalazio da bi to bilo svrhovito za Pokret, pa se
odluio u dva toma razjasniti ne samo ciljeve naega pokreta, ve
zacrtati i sliku njegova razvoja. Po njemu, iz te e se knjige moi
nauiti vie nego iz bilo koje doktrinarne rasprave. Pri tome sam, kae
Hitler, takoer imao i priliku izloiti svoj osobni ivotni put, koliko je to
potrebno za shvaanje kako prvog, tako i drugog toma, kao i za
razbijanje od idovskog tiska raspirivanog loeg i izopaenog stvaranja
legendi o mojoj linosti. Sobzirom na svrhu, ovom se knjigom on ne
obraa strancima, ve onim pri-
10
Mein Kampf
padnicima Pokreta koji mu pripadaju srcem i iji razum sada tei
unutarnjem prosvijetljenju. Svjestan je da je ljude mnogo tee pridobiti
pisanom, a mnogo lake izgovorenom rjeju, da je svaki pokretna o voj
Zemlji svoj rast imao zah valid velikim go vornicima, a ne velikim
piscima , ali za ra vnomjerno i jedinstveno zastupanje nekoguenja,
njegova se naela moraju postavitizauvijek. ..i... na taj nain bi oba
ova toma trebala biti kamen temeljac kojeg autor prilae zajednikom
djelu.
Max Ehrenreich opisuje MEIN KAMPF kao Evanelje zla, koje je
dvanaest godina bilo njemaka Biblija. To je, po njemu, knjiga hibridnih
svojstava; i autobiografija jednog politiara koji, osvrui se na svoj
ivot, analizira uzroke vojnog sloma svoje domovine u prvom svjetskom
ratu i istodobno neka vrsta politikog programa, ako ne i manifesta za
preporod Njemake i njenog uzdizanja do ravni vodee zemlje u
Europi. Priznaje, da bi se bez Mein Kampfa teko mogla objasniti
povijest nacionalsocijalistike Njemake, kao uostalom i povijest svega
onoga to se zbilo u Europi od vremena Hitlerova dolaska na vlast, pa do
njegova kraja. Ova je knjiga, po njemu, predoila povijesnu dramu koja
se djelimino obistinila, ali koja se, na sreu, nije zavrila onako kako je
zamiljao Hitler. Mein Kampf je po Ehrenreichu antipod Evaneljima,
knjigama ljudske i boanske ljubavi; na jednoj strani mrnja kao izraz
pravog iskonskog zla, na drugoj dobrota kao izraz najvie mogue
ljubavi... Slinu knjigu zasigurno nitko nee vie napisati, misli
Ehrenreich, niti se upustiti u slinu avanturu!
Po R.S.K. Ensoru, Mein Kampf je zbirka raznih odlomaka u kojima ima
mnogo autobiografskog, mnogo doktrina, dosta povijesti i mnogo
polemike. To je rad jednog snanog duha koji nikada nije proao neko
vie obrazovanje. Autor skae od jednog predmeta na drugi kao kakav
govornik improvizator, to je ustvari i bio; pun je udaljavanja od
predmeta i ponavljanja. Iako u knjizi nema logine podjele, to nikako
ne znai da nema ni logike uope. Njene ra/.liite teme ine cjelinu i tako
su vjeto povezane da stva-
11
raju jedinstvenu mreu od razbacanih, ali dosljednih argumenata. To je
knjiga mrnje prema Habsburgovcima, esima, Zidovima, socijalistima,
marxistima i parlamentarnim ustanovama. Od poetka do kraja, to je
pledoaje nemilosrdnog iskoritavanja snage i nikad se ne udaljuje od
svog naela da je sila pravo.
Kao to i sam Hitler kae, to je autobiografsko djelo samo utoliko, koliko
je potrebno za njegovo shvaanje i za razbijanje legendi koje je o
njemu irio idovski tisak. On uostalom o sebi ne daje ni najosnovnije
podatke, ako oni nisu vezani za stvaranje njegove politike karijere,
odnosno za stvaranje i razvoj nacio-nalsocijalistikog pokreta. Za razliku
od slinih autobiografija Hitler tijekom cijele knjige ne istie svoju
linost, ve samo Pokret koji je osnovao. Osnovni mu je, dakle, bio cilj:
izloiti ciljeve pokreta, te zacrtati sliku njegova razvoja, koliko je to
svrhovito za Pokret. Zbog toga, naravno, knjiga nije namijenjena
inozemnom itateljstvu, pa ak ni svim Nijemcima, ve samo onim
pripadnicima Pokreta koji mu pripadaju srcem i iji razum sada tei
unutarnjem prosvjetljenju, koje e, naravno, postii Mein Kampfom!
Hitler, dakle, ne pie knjigu zbog osobne slave, ve s jednom jedinom
svrhom: da bude idejni i praktini program Nacionalsocija-listikog
pokreta Njemake. On je, ustvari, bio, kako kae Frateco Rousseau,
Mirabeau, Robespierre i Napoleon svoje revolucije, on je bio njen Marx,
njen Lenjin, njen Trotzky i njen Staljin.... Zbog toga se Mein Kampf, po
svom sadraju, moe promatrati samo kao propagandni spis, i kao takvog
ga treba i vrednovati. A tako promatran, on se dri vrhunskih
propagandnih principa.
Po svom obliku, stilu i jeziku, to je jedan (ukorieni, snimljeni) opiran
propagandni govor koji je mogao biti odran na bilo kojem trgu pred sto
tisua ili milijun i vie sudionika. Zbog toga je on pun potapalica,
redundancija, psovki, uvreda, cinizma, narodnih sentencija, lane
uenosti itd., jer je samo kao takav razumljiv i onom najogranienijem u
masi, a to je osnova svakog propagandnog govora koji samo kao takav
moe zadrati pozornost sluateljstva.
12
Mein Kampf
Prvi i osnovni zahtjev svakog propagandnog djela ovako velikih
ambicija je da pronae jednog (jedinog) velikog i jakog neprijatelja
protiv koga e se boriti, koga treba pobijediti, unititi, ili ga, ako to nije
mogue (a uglavnom nije), bar trajno onemoguavati. Dobru treba
suprotstaviti isto Zlo, Zlo po sebi. Borba se vodi do istrage vae ili
nae. To je bitka za Biti ili ne biti! Bez VELIKOG NEPRIJATELJA
(sjetimo se Orvvela) nema uspjene propagande. Da ga Hitler nije naao
nikada se ne bi pojavio nacio-nalsocijalistiki pokret, niti bi tko, osim
ue rodbine, ikada uo za postojanje nekog Adolfa Hitlera na ovom
svijetu.
Takvog su neprijatelja razni mitovi i religije otjelovili u Vragu, avlu,
Sotoni ili kako se sve ne naziva ta neunitiva spodoba, s rogovima ili bez
njih, u crnoj mantiji ili bez nje, koja obitava na ONOM svijetu u koji se
pretae ovozemaljski svijet.
Komunizam je Velikog neprijatelja doveo na OVAJ svijet, otjelovljenog
u takozvanom kapitalisti, krvopiji, izrabljivau ljudi, protiv koga se treba
udruiti itav poteni svijet (Proleteri svih zemalja, ujedinite se!). Pod
tim geslom dio svijeta je ivio preko sedamdeset godina, a mi skoro pola
stoljea!
I Hitler, koji je svoje rasne svjetonazore pokupio od Engleza Houstona
Stevvarta Chamberlaina (po kome su Nijemci predstavnici
najperspektivnijeg i najkreativnijeg soja arijske vrste, a Zidovi nisu nita
drugo nego strano tetno tijelo u europskoj i njemakoj kulturi...),
Francuza Josepha Arthura de Gobineaua, bilo ih je jo, zar ne?, kao
veliki propagandist znao je da mu za uspjeh Pokreta treba VELIKI
NEPRIJATELJ, dostojan BORBE PLANETARNIH RAZMJERA.. I on
ga je naao, takoer na OVOM svijetu, u idovima i idovstvu kao
takvom, proglasivi ga neprijateljem cjelokupnog ovjeanstva,
antiovjekom, pripadnikom vraje rase koja je aktivna i agresivna,
nema svoj ivotni prostor, ve pljaka druge kao parazit, pa ak napada i
arijska podruja, koji je dakle tu oko nas. Taj svoj stav i njegovu genezu
dokazuje tijekom cijele knjige i na njemu gradi velianstveni sukob,
razrjeivi
prethodno 'sumnju' : eli li moda ipak, nama nespoznatljiva Sudbina
u svojoj zauvijek nepromjenljivoj odluci iz nama bijednim ljudima
nepoznatih razloga konanu pobjedu ovog malog naroda? Je li tome
narodu, koji vjeito ivi na ovoj Zemlji, ona obeana kao nagrada?
Imamo li mi objektivno pravo boriti se za nae samoodranje, ili je to
samo subjektivno utemeljeno u nama?On odgovara kategorikom
negacijom takve mogunosti, jer idovsko marxistiko uenje odbija
aristokratski princip prirode i na njegovo mjesto, vjeno predodreenog
prava snage i sile, postavlja masu broja i njenu nitavnu teinu...te tako u
ovjeku porie vrijednost linosti, osporava znaaj narodnosti i rase i na
taj nain oduzima ovjeanstvu pretpostavku njegova postojanja i
njegove kulture. Ono bi kao osnova univerzuma dovelo do propasti i
kraja svake ovjeje misli shvatljivog poretka. I kao to bi tako u tom
najveem spoznajnom organizmu, rezultat primjene toga zakona mogao
biti kaos, tako bi i na Zemlji za stanovnike ove zvijezde takva primjena
bila njihova vlastita propast... Ukoliko idov, uz pomo svoje marx-
istike teorije, pobijedi narode ovoga svijeta, njegova e kruna biti mrt-
vaka igra ovjeanstva, a ova e planeta, kao i nekada, prije mnogo
milijuna godina, ponovno prazna letjeti svemirom.... Time to se branim
od idova, borim se za djelo Gospodina!, zakljuuje Hitler.
idovi su bili idealan VELIKI NEPRIJATELJ. Bili su u prvom redu u
neposrednoj blizini, tako rei na dohvat ruke. Zbog svoga naina ivota,
a i djelatnosti kojima su se bavili (trgovina, bankarstvo, lihvarenje...) bili
su omraeni i u drugim dravama. Sjetimo se samo velikih pogroma
idova u Rusiji na poetku stoljea, gdje je ivjelo dvije treine
europskih idova, (Protokoli sionskih mudraca su bili i Hitlerova
lektira), da ne spominjemo dalje. K tome, idovi su bili i idejni i stvarni
tvorci komunizma, koji se upravo ostvario u Rusiji, ali i u Bavarskoj, a
kojega se plaio itav Zapadni svijet.
Kada je, na OVOM svijetu, odabrao jednog jedinog VELIKOG
neprijatelja, on je poduzeo sve da u narodu izazove strah od
14
Mein Kampf
ove kuge i na tim osnovama stvori POKRET dostojan tako velikog
neprijatelja, kojemu e se Pokret suprotstaviti i pobijediti ga. Kao to su
nekada Rimljani vjerovali, da nee biti jakog Rima, sve dok bude
postojala Kartaga, tako je i Hitler, ohraben Gham-berlainom, vjerovao da
nema zdrave Njemake, dok u njoj ive Zidovi. Sve ostale narode (rase)
- Slavene, Crnce itd.- kao i njegov idejni protivnik idov Karl Marx,
drao je ljudima nie vrste, koji ne zahtijevaju neku posebnu elaboraciju,
niti su dostojni da mu budu protivnici. (Kako li su se samo obojica
prevarili!). Njima je namijenio ulogu pomone radne snage koja e
sluiti vladajuoj Arijskoj rasi. Do pojedinosti se bavi organizacijom
svog politikog pokreta, organizacijom i principima propagande, ije je
puno znaenje i mo spoznao na engleskom primjeru, tijekom prvog
svjetskog rata u rovovima Flandrije. U propagandnom smislu sada je
preostalo samo da se danononim ponavljanjem jednih te istih fraza
prihvaenog programa, on pretoi u emocionalnu svijest naroda i
otjelotvori u akciju. (Realizator tog zadatka i to vrhunski bio je, kao to
znamo, Goebbels.) U tome je bio nenadmaan. Svi njegovi propagandni
principi aktualni su danas, kao to su bili i u vrijeme kada ih je otkrivao.
Samo, odreene politike i propagande tehnike mogue je upotrijebiti u
razne svrhe. Hitler (ovjek koji je povjerovao u svoju predvodniku
misiju, ali u koga su, naalost, kao nezamjenjivog vou povjerovali i
Nijemci ) ih je, kao veliki njemaki domoljub, upotrebljavao, a
njemaki mu narod, kome nitko drugi nije ponudio realan put za izlazak
iz bijede, u tome zduno pomagao (zbog ega ve pola stoljea nosi
takozvani Das Deutsche Pac-kehen - do kada?), da njemaka nacija
(germanska rasa) zagospodari svijetom. Pobuditi nacionalni zanos je
uvijek pozitivno, jer on vodi nacionalnom poletu, ali nacionalizam,
naalost, vrlo lako, gotovo neprimjetno, ali naalost redovito, prerasta u
nacizam, u ijoj osnovi nije nacionalni polet, vemrnja prema drugim
narodima koji ometaju osvajake planove i pruaju otpor. Malo je
vladara (ne mogu se sjetiti ni jednog jedinog), koji su znali nai granicu i
15
pokret zaustaviti na nacionalnim, a ne prijei u nacionalistike krvave
vode. Tu su pali i nacionalsocijalizam i rasizam, i mnogi drugi, jer je to
objektivni kraj ne samo svake prole, ve i svake budue politike.
A narod?
Ako vam se jednom da u ruke puka i objasni kako se s njom rukuje, vi
ete to znati, a na vama je, ali esto puta i nije, da odluite hoete li
pucati u zeca ili ovjeka. Prvo je dozvoljeno (ako nije vrijeme lovostaja),
a drugo samo pod odreenim okolnostima, koje esto puta i nisu logine
i jasne. Sjetimo se samo Borchertova vojnika koji se vratio iz rata:
Kad rat za vri, vrati se vojnik kui. Ali nije imao kruha. Tad ugleda
ovjeka koji je imao kruha. I ubi ga!
Ne smije nikoga ubijati, ree mu sudac. Zato ne? upita vojnik!
s.Kad je poeo svoje politiko djelovanje, Hitler ba nita nije imao iza
sebe; nita, ni ime, ni bogatstvo, ni tampu, a ma ba nita, ve je
potpuno vlastitom snagom stigao do gospodara Njemake, i dijela
svijeta.^On je bio sve u jednom: svoj vlastiti uitelj, organizator partije i
tvorac njene ideologije, taktiar, demagoki Heilsgestalt, voa, dravnik i
tijekom jednog desetljea centar svjetskoga pokreta, primjeuje
Ehrenreich, te jako dobro uoava, da Hitler nije obmanjivao svoj narod
ni svijet; svoja manihejska uvjerenja nije skrivao, niti se predstavljao
anelom Dobra... Nesrea za tolike ljude i drave bila je u tome, to
skoro nitko nije mogao pravovremeno shvatiti da je Hitler bio dravnik
nespreman da ni pod koju cijenu, ak i u svojim posljednjim danima (kad
je, kako sam kae, radije odabrao Ahilovu smrt, nego da ga kao psa
vodaju s lancem oko vrata) odstupi od Hitlera pisca Mein Kampfa. On
je, uostalom, u Mein Kampfu i rekao, da voda, kad ih jednom
16
Mein Kampf
zauzme, ne smije mijenjati svoje stavove, ve ih eventualno samo
dopunjavati. Jer bi to u protivnom za njega bilo vrlo muno, jer kao
kolebljivac sada vie, s pravom, ne moe od svojih pristalica oekivati
ukazivanje povjerenja s onom istom neuzdrmanom vrstinom kao prije;
za one koje je on vodio, takav pad vode je obeshrabrenje, i ne tako
rijetko, i osjeaj izvjesnog srama od onih koje su prethodno pobijedili u
borbi....
Hitler, kao to i sam priznaje, nije imao nikakve svoje interese. Njegovi
interesi su, bio je uvjeren u to, bili interesi Njemake. Za njega je, kako
je jednom pripomenuo Rauschninngu, Pokret bio Sve. U tom pogledu,
on je, neosporno, bio veliki domoljub. Samo je njegovo domoljublje
prelazilo uobiajeno shvaanje te rijei. A tragedija Europe, bila je, kako
dobro primjeuje Ehren-reich, utoliko vea to se u svojoj suludoj elji
za ostvarivanjem postavljenih ciljeva Hitler mogao osloniti na
najdiscipliniraniji narod u ovom dijelu svijeta i na najorganiziraniji i
najuinkovitiji dravni aparat u povijesti.
S druge strane, primjeuje Ensor, svijet se ponaao kao kada neki igra
karata iz ma kojega razloga mora pokazati svoje karte, a ostali igrai su
prelijeni da ih pogledaju!
A Mein Kampf su stvarno bile karte s kojima je Hitler zaigrao jo 1933.
godine, kada je osvojio vlast.
Tada se dogodilo ono, to se dogaa svugdje, pa i danas u totalitarnim
politikim sustavima. Naime, primjeuje Erich Fromm: im se on
jednom dokopao dravne vlasti, borba protiv njega znaila je u biti
iskljuivanje iz njemake zajednice; kada su druge politike partije bile
ukinute, a nacionalsocijalistika partija postala Njemakom, opirati se
njoj znailo je opirati se Njemakoj!
ini se, nastavlja Fromm, da prosjean ovjek najtee podnosi osjeaj
da se ne poistovjeuje s nekom veom grupom. Koliko god da su se
njemaki graani protivili nacionalsocijalistikim naelima, ako bi bili
prisiljeni birati izmeu osamljenosti i osjeaja
pripadanja Njemakoj, veina bi odabrala ono drugo... U mnogim
sluajevima moe se zapaziti da ljudi koji nisu nacisti ipak brane
nacizam od kritike stranaca, zato to osjeaju da je napad na nacizam i
napad na Njemaku.
Strah od izdvojenosti i relativna slabost moralnih naela pomae svakoj
partiji da im osvoji dra vnu vlast, zadobije odanost velikog dijela
stanovnitva...
Toliko Fromm. Dovoljno, da se sa njemakog naroda skine Deutsche
packchen, a sa hrvatskoga, zbog istog razloga natovaren nam, Hrvatski
paketi.
Jedan od puteva koji vodi u tom smjeru je i demistifikacija svega ~%to je
vezano za nacionalsocijalizam, faizam i druga zla ovog svijeta.
Pa i objavljivanje MEIN KAMPFA na hrvatskom jeziku.
Dr. Franjo Letio
SADRAJ
RIJE NAKLADNIKA 5
MEIN KAMPF (MOJA BORBA)
PROSLOV 21
I. TOM OBRAUN
1. U roditeljskom domu 25
2. Beke godine uenja i patnje 40
3. Opa politika razmatranja iz mog bekog razdoblja 87
4. Miinchen 145
5. Svjetski rat 174
6. Ratna propaganda 192
7. Revolucija 202
8. Poetak moje politike djelatnosti 221
9. Njemaka radnika partija 230
10. Uzroci sloma 238
11. Narod i rasa 295
12. Poetak razvoja Nacionalsocijalistike
njemake radnike partije 338
II. TOM
NACIONALSOCIJALISTIKI POKRET
1. Svjetonazor i partija 377
2. Drava 390
3. Dravni pripadnik i dravljanin 439
4. Linost i narodna dravna misao 443
5. Svjetonazor i organizacija 453
6. Prve borbe - znaenje govora 464
7. Hrvanje s crvenim frontom 480
8. Snani je najmoniji sam 505
9. Osnovne misli i smisao organizacije SA 514
10. Federalizam kao maska 547
11. Propaganda i organizacija 569
12. Sindikalno pitanje 585
13. Njemaka politika saveznitva nakon rata 595
14. Orijentacija prema istoku ili istona politika 627
15. Nuna obrana kao pravo 653
ZAKLJUAK 672
KAZALO OSOBA I POJMOVA 673
PROSLOV
Prvoga travnja 1924. godine, temeljem presude miinchenskog suda,
izreene toga dana, zapoeo sam svoje tamnovanje u tvravi Landsberg
na Lechu.
Tako mi se nakon mnogo godina neprekidnoga rada po prvi puta pruila
prilika zapoeti pisati djelo koje su mnogi od mene traili, a za koje sam
i sam nalazio da bi bilo svrhovito za Pokret. Tako sam se odluio u dva
toma razjasniti ne samo ciljeve naega Pokreta, ve zacrtati i sliku
njegova razvoja. Iz nje e se moi nauiti vie nego iz bilo koje isto
doktrinarne rasprave.
, Pri tome sam takoer imao i priliku izloiti svoj osobni ivotni put,
koliko je to potrebno za shvaanje kako prvog, tako i drugog toma, kao i
za razbijanje od idovskog tiska raspirivanog loeg i izopaenog
stvaranja legendi o mojoj linosti.
Ovim se djelom, meutim, ne obraam strancima, ve onim
pripadnicima Pokreta koji mu pripadaju srcem i iji razum sada tei
unutarnjem prosvjetljenju.
Znam, da je ljude mnogo tee pridobiti pisanom, a mnogo lake
izgovorenom rjeju, da je svaki veliki pokret na ovoj Zemlji svoj rast
imao zahvaliti velikim govornicima, a ne velikim piscima.
Pa ipak, za ravnomjerno i jedinstveno zastupanje nekog uenja, njegova
se naela moraju postaviti zauvijek. Na taj bi nain oba ova toma trebala
biti kamen temeljac kojeg prilazem zajednikom djelu.
Landsberg na Lechu Zatvor - tvrava
Autor
Dana 9. studenog 1923. u 12 sati i 30 minuta popodne padoe pred
Dvoranom vojskovoa, kao i u dvoritu biveg Ministarstva rata u
Miinchenu, u iskrenom vjerovanju u ponovno uskrsnue svoga naroda,
ovi muevi:
Alfarth, Felix, trgovac, roden 5. srpnja 1901., Bauriedl, Andreas,
klobuar, roden 4. svibnja 1879., Gasella, Theodor, bankarski inovnik,
roden 8. kolovoza 1901., Ehrlich, Wilhelm, bankarski inovnik, roden
19. kolovoza 1894., Faust Martin, bankarski inovnik, roden 27. sijenja
1901., Hechenberger, Anton, bravar, roden 28. rujna 1902., Korner,
Oskar, trgovac, roden. 4. sijenja 1875., Kuhn, Karl, nadkonobar, roden
26. srpnja 1897., Laforce, Karl, student ing., roden 28. listopada 1904.,
Neubauer, Kurt, sluga, roden 27. oujka 1899., Pape, Claus von, trgovac,
roden 16. kolovoza 1904., Pfordten, Theodor von der, savjetnik
Vrhovnog pokrajinskog suda, roden 14. svibnja 1873.,
Rickmers, Joh., konjiki kapetan a.D., roden 7. svibnja 1881.,
Scheubner-Richter, Max Erwin von, Dr. ing., roden 9. sijenja 1884.,
Stransky Lorenz, vitez von, inenjer, roden 14. oujka 1899., Wolf,
Wilhelm, trgovac, roden 19. listopada 1898.
Takozvana nacionalna vlast uskratila je mrtvim herojima zajedniku
grobnicu.
Stoga im, u znak zajednikog sjeanja posveujem prvi tom ovog djela,
kako bi oni, kao krvavi svjedoci, trajno osvjetljavali put sljedbenicima
naega Pokreta.
Landsberg a. L. Tvrava-zatvor 16. listopada 1924. Adolf Hitler
Prvi tom
OBRAUN
Glava 1.
U RODITELJSKOM DOMU
Danas mi se ini sretnim provienjem, da mi je Sudbina za mjesto
roenja odredila upravo Braunau na Innu. Zar taj gradi ne lei na
granici onih dviju njemakih drava, ije se ponovno ujedinjenje, barem
nama mlaima, postavlja kao ivotni zadatak koji se mora izvriti svim
sredstvima!
Njemaka Austrija se opet mora vratiti u veliku njemaku Majku
domovinu i to ne samo zbog nekakvih gospodarskih obzira. Ne, ne: ak,
ako bi ovo ujedinjenje, gospodarski gledano, bilo i nepotrebno, pa ak i
tetno, ipak bi se moralo dogoditi. Ista krv pripada zajednikom carstvu.
Njemaki narod nee posjedovati nikakvo moralno pravo na kolonijalno
politiko djelovanje sve dotle dokle god ponovno ne uspije svoje vlastite
sinove okupiti u jednu zajedniku dravu. Tek kada granice carstva
obuhvate i posljednjeg Nijemca, i kada se vie nee morati brinuti o
sigurnosti njihova prehranjivanja u sluaju ugroenosti vlastitog naroda,
postoji moralno pravo na stjecanje stranog tla i teritorija. Plug je tada
ma, a iz ratnih suza, za budua pokoljenja, proizlazi kruh
svagdanji.Tako mi se ovaj mali pogranini gradi ini simbolom jedne
velike zadae. Ali, on je i u jednom drugom pogledu izazov naem
dananjem vremenu. Prije vie od sto godina, ovo neupadljivo gnijezdo,
dobilo je, u najmanju ruku, prednost da kao pozornica tragine nesree
koja je potresla cjelokupnu njemaku naciju bude ovjekovjeeno u
ljetopisima njemake povijesti. U vrijeme najveeg ponienja nae
domovine, pao je ovdje za svoju, takoer i u nesrei arko voljenu
Njemaku, niirnberanin Johannes Palm, gradski knjiar, uvjereni
nacionalista i neprijatelj Francuza. On je uporno odbijao izdati svoje
sukrivce, tonije, glavne krivce. Dakle, kao i Leo Schla-geter. Njega je,
takoer, upravo kao i ovog, denuncirao Francuskoj
26
Obraun
jedan od vladinih predstavnika. Ovu tunu slavu zadobio je neki
augsburki policijski direktor, i tako postao uzor novonjemakim
vlastima u carstvu gospodina Severinga.
U ovom, zrakama njemakog muenitva, pozlaenom gradiu na rijeci
Inn ivjeli su krajem osamdesetih godina prolog stoljea i moji roditelji,
po krvi Bavarci, po dravljanstvu Austrijanci; otac kao savjestan dravni
inovnik, majka zaokupljena domainskim poslovima, a prije svega s
nama, djecom, obasipajui nas sve uvijek jednakom ljubavlju i brigom.
U mojem sjeanju ostalo je malo toga iz tog vremena, jer je ve nakon
nekoliko godina moj otac morao napustiti taj pogranini gradi kojega je
tek zavolio, te se zaputiti niz Inn u Passau, gdje je preuzeo novu dunost
- dakle u samoj Njemakoj.
Sam udes austrijskog carinskog inovnika podrazumijevao je tada esta
seljenja. Ve nakon kratkog vremena, otiao je otac u Linz, gdje je na
kraju i umirovljen. Dakako da umirovljenje nije za starog gospodina
moralo to i znaiti. Kao sin siromanog malog seljaka s kuicom nije mu
se tek tako ostajalo kod kue. S jo nepunih trinaest godina svezao je
tadanji djearac svoj ruksai i napustio zaviaj, VValdviertel. Usprkos
odvraanju iskusnih seljana otputovao je u Be kako bi tamo izuio
neki zanat.To je bilo pedesetih godina prolog stoljea. Teka je to bila
odluka, ostati na ulici s tri guldena popudbine, i uputiti se u neizvjesnost.
Kada je, meutim, trinaestogodinjak postao sedamnaestogodinjakom,
poloio je svog egrtski ispit, ali ga to nije i zadovoljilo. Upravo
suprotno. Dugo vrijeme tadanje neimatine, vjene bijede i tuge
uvrstilo je njegovu odluku da ponovno ostavi zanat da bi postao neto
vie. Ako je nekada sirotom mladiu gospodin upnik u selu izgledao
otjelovljenjem svih ljudskih dostignua, isto je tako sada, u njegovom
obzoru mono narastajueg velegrada Bea, to bilo dostojanstvo jednog
dravnog inovnika. Sa svom svojom ustrajnou, iako praen
neimatinom i bijedom, ve na polovini djetinjstva postao je starim i
prokrivi si put noen novom odlukom - postade inovnikom. Nakon
gotovo dvadeset i tri godine
U roditeljskom domu
27
cilj je, vjerujem, bio dostignut. inilo mu se sada da je ispunjeno
obeanje koje si je kao mladi zadao u prolosti, naime, da se ne vraa u
drago oinsko selo, prije nego to postane netko i neto.
Sada je cilj bio postignut. Samo se vie nitko iz sela nije mogao sjetiti
nekadanjeg djearca, a njemu samome je to selo postalo tuim.
Kada je konano, kao pedesetestogodinjak otiao u mirovinu, on to
mirovanje ni jednog dana nije mogao podnijeti kao neradnik. U blizini
gornjoaustrijskog trgovita Lambach, kupio je imanje, upravljao njime i
kretao se u krugu dugog, radom ispunjenog ivota, koji ga je opet vratio
ishoditu svojih oeva.
U to vrijeme u meni su se, svakako, izgradili prvi ideali. Mnogo galame
u prirodi, dugi put do kole, kao i druenje sa snanim momcima, to je
moju majku katkad ispunjavalo gorkom brigom, uvjetovalo je da sam
mogao postati sve drugo, samo ne nekakav zapekar. Ako sam, dakle,
tada uope i razmiljao o svom buduem ivotnom pozivu, moja
simpatija ni u kom sluaju nije bila na crti ivotnog puta moga oca.
Vjerujem da se ve otada kolovao moj govorniki talent u obliku vie ili
manje uvjerljivih rasprava s prijateljima. Postao sam mali kolovoa, koji
je tada lako i takoer jako dobro uio u koli, ali koji je inae bio vrlo
teak za obraivanje. Kako sam u svom slobodnom vremenu pohaao
i nastavu pjevanja u samostanu kanonika u Lambachu, imao sam se
najbolju priliku sve ee i ee oduevljavati sjajem raskono blistavih
crkvenih sveanosti. to je bilo prirodnije nego da mi je, upravo onako
kao nekada mome ocu, mali gospodin seoski upnik, meni sada gospodin
opat, izgledao najpoeljnijim idealom? U najmanju ruku, to je
povremeno i bio sluaj. Ali, nakon to gospodin otac kod svog svadljivog
mladca iz razumljivih razloga nije bio u stanju procijeniti njegov
govorniki talent, u smislu da bi se na osnovu njega mogli izvui
zadovoljavajui zakljuci o budunosti svoga potomka, nije ni mogao
nai razumijevanje za mladenake misli. Svakako da je briljivo
promatrao ovaj raskorak prirode.
28
Obraun
I zaista, ta se privremena enja za ovim pozivom izgubila vrlo brzo, da
bi se sada nainilo mjesta nadama koje su bile primjerenije mom
temperamentu. Prevrui oevu biblioteku, medu raznim sam knjigama
naiao i na knjige vojnog sadraja, medu njima i na jedno narodno
izdanje o Njemako-Francuskom ratu 1870/ 71. Bila su to dva toma
nekog ilustriranog asopisa iz tih godina, koji sada postadoe mojom
omiljenom lektirom. Nije potrajalo dugo, a ta velika herojska borba
postade mojim najveim unutarnjim doivljajem. Od tada sam se sve
vie i vie zanosio svime to je imalo bilo kakve veze s ratom, ili ak i
vojskom.
Ali to je za mene moralo postati znaajno i s drugog motrita. Po prvi
puta mi se nametnulo pitanje, iako jo ne u sasvim jasnoj predodbi,
postoji li i koja je razlika izmeu Nijemaca koji su se tukli u toj bitci i
onih drugih ? Zato u tom ratu nije sudjelovala i Austrija, zato nije
ratovao moj otac, i svi drugi takoer ?
Zar mi nismo takoer isto, upravo kao i svi ostali Nijemci?
Pripadamo li mi svi zajedno? Ovaj problem poeo je po prvi puta kopkati
u mom mladom mozgu. S unutarnjom zaviu, morao sam na oprezno
pitanje, razabrati i odgovor, da svaki Nijemac nema tu sreu pripadati
Bismarckovom carstvu.
To nisam mogao shvatiti.
#
Trebao sam studirati.
Iz itavog mog bia, a jo vie iz moga temperamenta, moj je otac
procijenio da moe zakljuiti, kako bi humanistika gimnazija bila
suprotna mojim eljama. inilo mu se da bi mi vie odgovarala realna
kola. U svom tom razmiljanju, posebno ga je jo vie uvrstila moja
upadljiva sposobnost za crtanje; nastavni predmet koji je, po njegovom
uvjerenju, bio zapostavljen u austrijskim gimnazijama. A moda je i
njegov vlastiti preteki ivotni radni vijek jo uvijek bio suodluujui, pa
su humanistike studije u njegovim oima bile nepraktine i manje
vrijedne. U osnovi je, meutim,
U roditeljskom domu
29
bio miljenja, da bi isto tako kao i on, i njegov sin trebao, tovie morao,
postati dravnim inovnikom. Njegova je teka mladost uinila potpuno
prirodnim, da mu se ono to je sam postigao, uinilo mnogo vrednijim
iako je to bio, ipak, samo uspjeh koji je bio uinak iskljuivo njegove
gvozdene marljivosti i osobne radne uinkovitosti. Bio je to ponos onoga
koji je sam sebe stvorio, ponos koji ga je poticao da i svoga sina dovede
u jednak, a naravno, ako je mogue i u vii ivotni status, tim prije, to je
on vlastitom marljivou u ivotu mogao sada svom djetetu mnogo vie
olakati njegov razvoj.
Pomisao na odbijanje onoga to je njemu nekada bio sadraj cijelog
ivota, inila mu se, ipak, neshvatljivom. Tako je oeva odluka,
jednostavna odreena i jasna u njegovim vlastitim oima, bila sama po
sebi razumljiva. Konano, bilo bi to njegovoj ogorenoj egzistencijalnoj
borbi tijekom cijeloga ivota i izgraenoj gospo-dareoj prirodi sasvim
neizdrivo u takvim stvarima posljednju odluku prepustiti samom
mladiu, koji je u njegovim oima bio neiskusan, a time, dakako i
neodgovoran. Tako neto teko da bi se kao loa i neprikladna slabost u
izraavanju njemu pripadajueg oinskog autoriteta i odgovornosti za
kasniji ivot svog djeteta, moglo slagati s njegovim uobiajenim
shvaanjem ispunjenja dunosti.
Ipak se trebalo dogoditi neto drugo.
Po prvi puta u svom ivotu, potisnut sam, tada jo jedva
jedanaestogodinjak, u opoziciju. Kolikogod je otac htio biti vrst i
odluan u sprovoenju jednom prihvaenih planova i namjera, isto je
tako bio zadrt i neposluan njegov mladac u odbijanju miljenja koje mu
nije obeavalo nita ili vrlo malo.
Nisam elio postati inovnik.
Ni nagovaranja, niti ozbiljni prigovori nisu mogli nita promijeniti u
ovom otporu. Nisam elio postati inovnik, ne, i jo jednom ne. Svi
pokuaji da mi se opisivanjem dogodovtina iz oeva vlastita ivota
probude ljubav i volja za tim zvanjem, postizali su upravo suprotan
uinak. Povraalo mi se ve i pri samoj pomisli da u jednom kao
neslobodan ovjek smjeti sjediti u nekom uredu i
30
Obraun
da neu biti gospodar vlastita vremena, nego da e se sadraj cijelog mog
ivota sastojati u ispunjavanju formulara.
Kakve je to samo pomisli moglo pobuditi u mladiu koji je stvarno bio
sve drugo samo ne estit u uobiajenom smislu te rijei. Smijeno lako
uenje u koli davalo mi je tako mnogo slobodnog vremena, da me je
vie vidjelo sunce nego soba. Kada mi danas moji politiki protivnici
puni ljubazne panje provjeravaju ivot sve do vremena moje tadanje
mladosti, da bi konano s olakanjem mogli utvrditi kakve je
nepodnoljive vragolije inio taj Hitler jo u svojoj mladosti,
zahvaljujem nebu to mi jo i sada poneto oduzima iz sjeanja na to
blaeno vrijeme. Livada i uma bile su tada poprita na kojima su
dolazile do izraaja uvijek prisutne suprotnosti.
Pa i tadanje uspjeno pohaanje realne kole, nije moglo svemu tome
uiniti kraj.
Dakako, da se je sada morala suzbiti i jedna druga suprotnost.
Dokle god je samo moje principijelno odbijanje inovnikog poziva bilo
na putu oevoj namjeri da me uini dravnim inovnikom, konflikt je bio
lako podnoljiv. Mogao sam toliko dugo svoja unutarnja shvaanja drati
za sebe i nisam morao uvijek odmah proturjeiti. Bila je dovoljna moja
vlastita vrsta odluka, da bih u sebi bio potpuno miran, kako jednom
kasnije neu postati inovnikom. Ovu sam odluku drao neopozivom.
Tee je bilo pitanje, kada se oevom planu suprotstaviti. To se ve
dogodilo u mojoj dvanaestoj godini. Kako je do toga dolo, danas
stvarno ne znam, ali jednoga mi je dana bilo jasno, da bih mogao postati
slikar, umjetnik-slikar. Moj talent za crtanje bio je u svakom sluaju
vrst, pa je to i bio razlog moga oca da me poalje u realku, samo on
nikada i nijednom nije ni pomislio na to, da mi dozvoli obrazovati se u
tom smjeru. Naprotiv, kada mi je po prvi puta nakon ponovnog odbijanja
omiljene oeve zamisli, postavljeno pitanje koje je glasilo: to bih ja sam
elio postati, na to sam, gotovo neposredno, bez okolianja iznio svoju,
u meuvremenu vrsto donesenu odluku, otac je ostao bez rijei.
U roditeljskom domu
31
1 Slikar? Umjetniki slikar?
I Posumnjao je u moj razum, povjerovao je da me moda nije dobro uo,
ili razumio. Nakon to mu je to, svakako, postalo jasno, a naroito kad je
osjetio svu ozbiljnost moje namjere, bacio se svom odlunou svoga
bia protiv toga. Njegova je odluka sada bila vrlo jednostavna, pri emu
ak ni prosuivanje neke moje zaista stvarno postojee sposobnosti,
uope nije moglo doi u obzir.
Umjetniki slikar, ne, dok sam ja iv - nikada.
Ali kako je njegov sin, s razliitim posebnim osobinama izvolio
naslijediti jednu slinu tvrdoglavost, dobio je slian odgovor. Samo,
naravno, u obrnutom smislu.
Obje strane ostadoe na svome. Otac nije napustio svoj Nikada!, a ja
sam pojaao svoje Usprkos.
Dabome, da to sada nije imalo prijatne posljedice. Stari je gospodin bio
ogoren, ali, ma kako god da sam ga volio, i ja takoer. Otac je zabranio
svaku nadu, da bih ja ikada mogao biti kolovan za slikara. Ja napravih
korak dalje, objasnivi mu da tada uope ne elim uiti nita drugo. S
takvim sam objanjenjem, naravno, ipak izvukao krai kraj, dok je
stari gospodin, sada uloio sav svoj autoritet da bi svoju nakanu
bezobzirno sproveo u djelo. Kasnije sam zautio, ali svoju prijetnju
sprovedoh u stvarnost.Vjerovao sam da e mi moj otac, tek kada vidi
moj nedovoljan napredak u realki, ipak, milom ili silom, dozvoliti
ispunjenje snivane sree.
Ne znam da li je taj raun bio dobar. Ali je zasigurno bio vidljiv moj
neuspjeh u koli. Ono to me je veselilo, to sam i uio, prije svega ono
to bih, po mom miljenju, kasnije mogao trebati -kao slikar. Ono to mi
se za tu namjeru inilo beznaajnim ili me i inae nije naroito
privlailo, potpuno sam sabotirao. Moje svjedodbe toga vremena,
iskazivale su, ve prema nastavnom predmetu i odnosu prema njemu,
uvijek prave ekstreme. Pored pohvalno i odlino, dovoljno ili aki
nedovoljno. Daleko najbolji bili su moji uspjesi u zemljopisu a jo vie
u svjetskoj povijesti. Oba moja najdraa predmeta u kojima sam u
razredu daleko prednjaio.
32
Obraun
I kada sada, nakon toliko mnogo godina ispitivaki pogledam uspjeh
toga vremena, upadaju mi u oi, kao posebno znaajne dvije upadljive
injenice:
Prvo: bio sam nacionalist,
Drugo: nauio sam razumijevati i sh vaati povijest prema njenom
smislu.
Stara Austrija je bila vienacionalna drava .
Pripadnik njemakog carstva nije mogao, u osnovi uzevi, bar ne tada,
nikako shvatiti kakav je znaaj imala ova injenica za svakodnevni ivot
pojedinca u takvoj dravi. Nakon velianstvenog pobjednikog pohoda
herojske vojske u njemako-francuskom ratu, postupno se sve vie
otuivalo od Nijemstva u inozemstvu: dijelom se ono ak uope vie nije
ni moglo ili bogme ni htjelo potivati. Naroito se u odnosu na Nijemce-
Austrijance isuvie lako zamjenjivala pokvarena dinastija s, u jezgri od
zaetaka, zdravim narodom.
Nije se shvaalo da ukoliko u Austriji ne bi bilo Nijemca, i to stvarno jo
od najbolje krvi, ona nikada nee moi posjedovati onu snagu
neophodnu dravi od pedeset i dva milijuna stanovnika s tako jako
utisnutim njemakim peatom, to je ak i u Njemakoj moglo
pridonijeti stvaranju krivog miljenja da je Austrija samo jedna njemaka
drava. Besmislica s najteim posljedicama, ali ipak blistavi svjedok za
deset milijuna Nijemaca u Istonoj marki. O toj vjenoj nemilosrdnoj
borbi za njemaki jezik, za njemaku kolu i njemako bie imalo je
pojma samo malo Nijemaca u carstvu. Tek danas, kada je ta alosna
nedaa nametnuta mnogim milijunima naeg naroda iz samog carstva,
koji pod tuinskom vlau sanjaju o zajednikoj domovini, eznui za
njom i pokuavajui bar zadrati sveto pravo na materinski jezik, postaje
razumljivo i u irim krugovima, to to znai morati se boriti za svoje
narodno bie. I sada je moda ovaj ili onaj u stanju odmjeriti svu veliinu
Nijemstva iz stare Istone marke carstva, koje je usmjereno samo na
sebe, stoljeima titilo carstvo prema Istoku, da bi najzad u ukroujuem
malom ratu dralo njemaku jezinu granicu u vremenu u kom se
U roditeljskom domu
33
carstvo interesiralo za kolonije, ali ne i za vlastito meso i krv, pred
svojim vratima.
Kao svugdje i uvijek, u svakoj borbi, pa i borbi za jezik stare Austrije,
postojala su tri sloja: borci, mlitavcii izdajice.
Ovo prosijavanje susree se ve u koli. Jer najvrednije pozornosti u
borbi za jezik je svakako to, da valovi te borbe moda najjae
zapljuskuju upravo kole, kao rasadnike nadolazeih narataja. Ta se
borba vodi za svako dijete, a na dijete se usmjerava i prvi apel tog
sukoba:
Deutscher Knabe, vergiss nicht, das du ein Deutscher bist!(Njemaki
djeae ne zaboravi da si ti Nijemac!) i
Madchen, bedenke, dass du eine deutsche Mutter werden sollst!
(Djevojice, pomisli na to, da i ti treba postati njemakom majkom!)
Tek onaj koji poznaje mladenaku duu, moi e shvatiti, da upravo ona i
najradosnije otvara uha za takav borbeni poziv. I u stostrukim oblicima
ona tada njeguje voenje te borbe na svoj nain i svojim orujem. Ona
odbija pjevati nenjemake pjesme, sanjari o njemakim herojskim
velikanima, tim vie, to joj se to vie pokuava otuiti; sakuplja od
vlastitih ustiju uskraene novie, za borbenu gotovost odraslih; ona je
nevjerojatno osjetljiva i istovremeno nakostrijeena prema nenjemakom
nastavniku; nosi zabranjene znake i znamenja vlastitog naroda i sretna
je kad je upravo zbog toga kanjena ili ak premlaivana. Ona je, dakle,
vjerna slika u malom u ogledalu odraslih, ali esto boljeg i iskrenijeg
uvjerenja.
I sam sam tako, jednom, imao mogunost, ve u srazmjerno ranoj
mladosti, sudjelovati u nacionalnim borbama stare Austrije. Skupljali su
se tada prilozi za Junu marku, i kolska udruga okiena razlicima i
crnocrvenozlatnim bojama koje su isticale raspoloenje, pozdravljala je
sa Heil!, a umjesto Carske pjesme pjevala se radije: Deutschland ber
alles (Njemaka iznad svega), usprkos prijetnjama i kaznama. Tadanja
je mladost, u vremenu u kojem su pripadnici takozvane Nacionalne
drave o svom nacionalitetu
34
Obraun
znali neto malo vie nego to su poznavali svoj vlastiti jezik, bila
politiki kolovana. Da ja tada nisam spadao u mlakonje, samo se po sebi
razumije. U kratkom sam vremenu postao fanatiki njemaki
nacionalista, to svakako nije istovjetno s naim dananjim partijskim
pojmom.
Ovaj je razvoj doveo do mog vrlo brzog napretka, tako da sam ve s
petnaest godina uvidio razliku izmeu dinastikog patriotizma i
narodnog nacionalizma, ak sam tada znao i vie o ovom posljednjem.
Zbog onoga koji se nikada nije potrudio prouiti unutarnje odnose
habsburke monarhije, takav se proces moda moe initi ne ba sasvim
jasnim. Samo predavanje u koli o svjetskoj povijesti moralo je u toj
dravi zasaditi klicu tome razvoju, jer, iako u najmanjoj mjeri, ipak
postoji jedna specifina austrijska povijest. Sudbina ove drave je toliko
jako povezana sa ivotom i rastom cjelokupnog Nijemstva, da je bila
potpuno nezamisliva bilo kakva podjela povijesti na njemaku i
austrijsku. Da, kada se konano Njemaka poela razdvajati na dva
podruja vlasti, to samo razdvajanje je postalo njemakom povijeu.
U Beu sauvane carske insignacije nekadanje carske veliine sjaje kao
preivne arolije djelujui i nadalje kao unutarnje tkivo jedne vjene
zajednice.
Elementarni krik njemakoaustrijskog naroda u danima sloma
habsburke drave za ujedinjenjem s njemakom majkom zemljom, bio
je samo uinak osjeaja duboke enje u srcu za tim povratkom u nikada
zaboravljeni oinski dom. To, meutim, nikada ne bi bilo objanjivo kad
povijesni odgoj svakog pojedinog Nijemaca-Austrijanca ne bi bio
uzrokom takvoj opoj enji. U njoj lei izvor koji nikada ne
presahnjuje; koji e naroito u vremenima zaborava kao tihi upozoritelj
po strani i iznad trenutnog lagodnog ivota, uvijek ponovnim
podsjeanjem na prolost aptati o novoj budunosti.
Nastava svjetske povijesti u takozvanim srednjim kolama jo je i danas
vrlo loa. Malo nastavnika shvaa da cilj nastave
U roditeljskom domu
35
povijesti nikada i nikada vie nije u uenju napamet i recitiranju
povijesnih podataka i dogaaja; da se ne radi o tome da li djeak tono
zna kada se odigrala ova ili ona bitka, kad je roen neki vojskovoa, ili
ak, kada je neki (najee beznaajni) monarh stavio krunu svog
prethodnika na glavu. Ne, istinski Boe, o tome se najmanje radi.
Uiti povijest, znai traiti i nai one snage, koje kao uzroci vode onim
uincima, koje mi tada pred svojim oima vidimo kao povijesne
dogaaje.
Umjetnost itanja, kao i uenja, ovdje je takoer: Bitno zadrati, nebitno
zaboraviti.
Moda je za moj cjelokupni kasniji ivot bilo odreujue, da mi je
jednom srea podarila takvog nastavnika, koji je kao jedan od rijetkih
znao shvatiti, da za nastavu i ispit uini presudnim spomenuta stajalita.
U mojem tadanjem profesoru dr. Leopoldu Potschu, na realnoj koli u
Linzu ovaj je zahtjev bio otjelovljen na stvarno idealan nain. Stari je
gospodin, istovremeno dobroudnog ali i suzdranog nastupa, bio u
stanju naroito briljantnom rjeitou ne samo prikovati nau pozornost,
ve nas stvarno i zanijeti. Jo i danas se s blagom ganutou prisjeam
tog sijedog ovjeka koji je u aru svojih izlaganja pridonosio da ponekad
zaboravimo sadanjost, prenosei nas kao zaarane iz prohujalih
vremena te maglene koprene tisugodinjeg, inae suhoparnog,
povijesnog sjeanja, u ivu stvarnost. Mi bismo tada sjedili, esto puta
dovedeni do vatrenog oduevljenja, nekad ak ganuti do suza.
Srea je bila to vea, to je taj uitelj umio iz sadanjosti rasvijetliti
prolost, a iz prolosti opet izvui zakljuke za sadanjost. Tako je on
vie od bilo koga pridonio naem razumijevanju svih dnevnih problema
koji su nam tada zaustavljali dah. Na mali nacionalni fanatizam bio mu
je sredstvo naega odgoja, pri emu nas je on, esto apelirajui na nae
nacionalno dostojanstvo, uspijevao tim bre dovesti u red, no to bi to
bilo mogue bilo kojim drugim sredstvom.
1 ^ Um nastavnim
% \ A njegovoj volji,
\ ^ jv^irati njemaku
'i \\>inu nacije ? ' Ai vjernost dinas-^ \a svoje sramne
K L ^rijska drava ne-3AA\ ^ e ak nije mogla
\\}' ^ ^ kue bila je pot-\ sJeveru 1 na Jusu
;\ aVbi gradom. Nad-Y jV\la, i zar to nije bila L \W^> Ma Je smrtnog 4
V\V ranza Ferdinanda, , W \^Jeon sam pomogao ' jM. \zgo do dolje,
spro-
\V v\Va namlJenJena nJe-
\ V\ \jep, morao uvidjeti najvie boljelo, bila ^ \\ P0^101^ Save-,
V|Wjivanje Nijemstva u ^ *\ xionirano i od sarrie \\ se izvana uspijevalo
uvijek bila njemaka edo snanog istovre-
U roditeljskom domu
37
ak ni oni u carstvu, koji su se sami drali jedino pozvanima i nisu od
svega toga nita vidjeli, kao pogoeni sljepilom tumarali su na strani j
ednog mrtvaca, i vjerovali da u znacima raspadanja otkrivaju obiljeja
novoga ivota.
U nesretnoj povezanosti mladoga carstva s austrijskom kvazidravom,
nalazila se klica kasnijeg svjetskog rata, ali i sloma.
Ja u se u ovoj knjizi jo temeljitije pozabaviti ovim problemom. Ovdje
je dovoljno samo utvrditi da sam, u osnovi uzevi, jo u svojoj najranijoj
mladosti doao do shvaanja, koje vie nikad nisam napustilo, nego ga
jo samo produbio:
Da je, naime, za sigurnost Nijemstva pretpostavka bila unitenje Austrije
i da kasniji nacionalni osjeaj ni u emu nije bio identian s dinastikim
patriotizmom; da je prije svega habsburka nsdvojvodska kua bila
predodreena za nesreu njemake nacije.
Ve tada sam iz te spoznaje povukao konsekvence: arka ljubav prema
mojem njemakoaustrijskom zaviaju, duboka mrnja prema austrijskoj
dravi.
#
Povijesni nain miljenja koji je u mene usaen u koli, nisam tijekom
nadolazeeg vremena vie nikada naputao. Svjetska povijest mi je bila
sve vie neiscrpan izvor razumijevanja povijesnog djelovanja u
sadanjosti, dakle politike. Zato ja neu uiti nju, ve ona treba
pouavati mene.
Iako sam u tako ranim godinama postao Revolucionar, nita manje
rano nisam to postao i u umjetnosti.
Glavni grad gornjoaustrijske pokrajine imao je jedno srazmjerno ne tako
loe kazalite. U njemu se igralo gotovo sve. S dvanaest godina tu sam
prvi puta gledao VVilhelma Telia, a nekoliko mjeseci kasnije i prvu
operu moga ivota - Lohengrin. Bio sam opinjen jedni m udarcem.
Mladenako oduevljenje za Bay-reuthovskog maestra nije znalo za
granice. Sve su me vie privlaila njegova djela, to i danas osjeam kao
posebnu sreu, te mi je i
38
Obraun
pored skromnosti jednog provincijskog izvoenja kasnije ostala
sauvana mogunost usporeivanja.
Sve je ovo uvrstilo u meni, posebno nakon prevladavanja mladenakog
doba (koje sam proivljavao jako bolno), duboku unutarnju odbojnost
prema zvanju koje je za mene izabrao otac. Sve sam vie stjecao
uvjerenje da kao inovnik nikada ne bih mogao biti sretan. A otkako je i
ovdje, u realnoj koli, moj crtaki talent postao priznat, moja je odluka
sada bila jo vra.
To vie nisu mogle izmijeniti ni molbe ni prijetnje.
elio sam postati slikar i ni uz koju svjetsku silu inovnik.
udno je samo bilo, to se u nadolazeim godinama u meni sve vie i
vie javljao interes za arhitekturom.
Tada sam to drao samom po sebi razumljivom dopunom moje slikarske
nadarenosti i radovao se samo u sebi, tom proirenju mojih umjetnikih
okvira.
Nisam ni slutio da bi jednom trebalo doi neto sasvim
drugo.
#
Pitanje moga zvanja trailo je ipak neto bru odluku, nego to sam to
prije mogao oekivati.
U trinaestoj godini iznenada izgubih oca. Jo uvijek dobro dreeg
gospodina pogodio je modani udar, i on zavri svoje ovozemaljsko
tumaranje na najbezbolniji nain, ostavivi nas sve u najdubljoj tuzi. ini
se da mu nije uspjelo ono emu je najeznut-ljivije stremio, osigurati
djetetu egzistenciju, da bi ga zatitio od vlastatog naina probijanja kroz
ivot. Pa ipak, iako potpuno nesvijesno, on je zasadio klice za jednu
budunost koju tada ni on ni ja nismo mogli razumjeti.
Na kraju krajeva, izvana se nita nije promijenilo.
Majka se svakako osjeala obveznom da prema elji oca nastavi moj
odgoj, tj. nagovori me da nastavim kolovanje za inovniku karijeru. A
ja sam bio odluan vie nego prije, ni pod kojim
U roditeljskom domu
39
uvjetima ne postati inovnikom. I upravo u toj mjeri u kojoj se srednja
kola u nastavnom gradivu i obrazovanju, udaljavala od moga ideala,
postajao sam u sebi sve ravnoduniji. A onda mi, iznenada, u pomo
priskoi bolest i u nekoliko tjedana odlui o mojoj budunosti i trajnom
spornom pitanju oinskog doma. Moja teka pluna bolest dala je
povoda lijeniku da mojoj majci dade prijeko potreban savjet, da me
kasnije, ni pod kojim uvjetima, ne alje u neki ured. A i pohaanje
srednje kole moralo je takoer biti prekinuto najmanje godinu dana.
Ono to sam toliko dugo u potaji prieljkivao, zbog ega sam se uvijek
svaao, ovim je dogaajem sada, gotovo samo od sebe, postalo stvarnost.
Pod utiskom moje bolesti, majka je konano pristalala da me kasnije
ispie iz realne kole i dopusti mi pohaanje akademije.
To bijahu najsretniji dani koji mi se uinie ravnim nekom lijepom snu;
ali ja sam se u tom snu tek trebao pojaviti. Dvije godine kasnije, smrt
majke je iznenada uinila kraj svim tim lijepim planovima.
Bio je to zavretak jedne duge, bolne bolesti, koja je od poetka davala
malo izgleda za ozdravljenje. Pa ipak, taj me je udarac posebno teko
pogodio. Oca sam cijenio, majku sam ipak volio.
Nevolja i teka stvarnost primorae me sada donijeti brzu odluku. Ono
malo oevih sredstava bilo je najveim dijelom potroeno za vrijeme
teke majine bolesti; pripadajua mi sirotinjska mirovina nije bila
dostatna ni da bi se od nje moglo ivjeti. Bio sam sada, dakle, prisiljen
sam negdje zaraivati svoj kruh.
S koferom odjee i rublja u ruci, s jednom vrstom voljom u srcu,
otputovah tako u Be. Nadao sam se da u i ja uloviti od Sudbine ono,
to je uspjelo ocu pedeset godina ranije. I ja sam elio postati neto, ali
svakako - ni u kom sluaju inovnik.
Glava 2.
BEKE GODINE UENJA I PATNJE
ada mi je umrla majka, Sudbina je ve u neku ruku donijela svoju
odluku.
U tim posljednjim mjesecima njene bolesti otputovao sam u Be radi
polaganja prijamnog ispita na Akademiji. Opskrbljen debelim
zaveljajem crtea, poao sam tada na put, uvjeren da u ispit poloiti s
lakoom. U realci sam ve bio daleko najbolji crta u svom razredu. Od
tada se moja sposobnost izvanredno dalje razvila, tako da me je moje
vlastito zadovoljstvo uinilo ponosnim i sretnim - nadajui se najboljem.
Samo bi se ponekad javila jedna jedina sjenka: inilo mi se da je moj
slikarski talent mogao biti nadmaen crtakim, naroito na skoro svim
podrujima arhitekture. Tako je rastao moj interes za arhitekturu, i to sve
vie i vie. To se jo ubrzalo, naroito nakon to sam s jo nepunih
esnaest godina smio na dva tjedna otputovati u posjet Beu. Otputovao
sam tamo da bih prouio galeriju slika u dvorskom muzeju, ali sam se
zanimao skoro jedino za muzeje. Danima sam, od rana jutra do kasno u
no, jurio od jedne do druge znamenitosti, ali su to uvijek bile samo
graevine, koje su me u prvom redu opinjavale. Tako sam satima
mogao stajati pred Operom, satima se diviti Parlamentu; cijela
Ringstrasse je na mene djelovala kao arolija iz tisuu i jedne noi.
Sada sam, po drugi puta, bio u lijepom gradu i s goruim nestrpljenjem,
ak i gordim samopouzdanjem, ekao rezultate svoga prijamnog ispita.
Bio sam toliko uvjeren u uspjeh, da me je obavijest o odbijanju pogodila
kao iznenadan udar groma iz vedra neba. A ipak je bilo ba tako. Kad
sam se predstavio rektoru i zamolio ga za objanjenje razloga zbog kojih
nisam primljen u opu slikarsku kolu Akademije, taj me je gospodin
uporno uvjeravao
Beke godine uenja i patnje
41
da se iz mojih donesenih crtea nedvosmisleno iskazuje moja
nepodobnost za slikara, te da je oigledna moja sposobnost za podruje
arhitekture. Za mene, ni u kom sluaju, nije slikarska, ve bi u pitanje
dola kola arhitekture na Akademiji. Neshatljivo je da do sada nisam
pohaao ni graditeljsku kolu, a niti nastavu arhitekture.
Teko potresen, napustio sam hansensko raskono zdanje na
Schillerplatzu, po prvi puta u svom mladom ivotu u nesuglasju sa
samim sobom. Ono to sam uo o svojoj sposobnosti, odjednom mi se
uinilo kao prodoran bljesak otkria raskoraka od kojeg sam jo odavno
patio, a da do sada nisam mogao nikako nai isti raun
0 tome, zato i zbog ega.
U nekoliko sam dana saznao, eto, i sam, da bih jednom mogao postati
graditelj.
Dakako, put je bio neuveno teak, jer ono to sam do tada iz prkosa
proputao u realci, sada mi se trebalo gorko osvetiti. Pohaanje
arhitektonske kole na Akademiji bilo je ovisno o pohaanju graevinske
tehnike kole, a pristup u nju, uvjetovan je prethodno poloenom
srednjokolskom maturom. Sve mi je to potpuno nedostajalo. Po
ljudskim mjerilima, ispunjenje moga umjetnikog sna nije vie, dakle,
bilo mogue.
I kad sam sada nakon majine smrti po trei puta krenuo u Be, ali ovaj
puta na mnogo godina, u mene su se tijekom godina ponovno vratili mir i
odlunost. Javio se ponovno prijanji prkos i konano me suoio s mojim
ciljem. Htio sam postati graditelj, a otpori nisu postojali, da bi se pred
njima kapituliralo, ve da bi ih se slomilo. A te sam otpore htio lomiti,
imajui uvijek pred oima sliku oca, koji se nekada uzdigao od
siromanog seoskog i postolar-skog djearca, do visina dravnog
inovnika. Samo to je moje polazite ipak bilo bolje, a mogunost borbe
utoliko laka; i ono to mi se do tada priinjavalo tekom Sudbinom,
danas slavim kao mudrost provienja. Time to me je boginja nevolje
uzela u svoje naruje,
1 esto mi prijetila da e me smrviti, rasla je u meni volja za otporom, da
bi, konano, postala pobjednicom.
42
Obraun
Zahvaljujem tadanjem vremenu, to sam postao i ostao vrst. I jo vie
od toga, slavim ga i zato, to me je izbacilo iz praznine udobnog ivota,
to je majinog sinia izvuklo iz mekih perina i za novu mu majku
dodijelilo gospodu Brigu, to je srljajueg bacilo u svijet bijede i
siromatva i tako mu omoguilo upoznati one za koje e se kasnije
morati boriti.
#
U to sam vrijeme morao drati otvorene oi pred dvjema opasnostima
kojima sam prije toga jedva znao i ime, a u svakom sluaju, nisam
shvatio njihovo uasno znaenje za egzistenciju njemakog naroda:
Marksizam i idovstvo.
Be, grad koji za mnoge slovi kao pojam bezazlene veselosti i
lagodnosti, kao sveani okvir zadovoljnih ljudi, za mene je, naalost,
ostao u ivom sjeanju na najtuniji dio moga ivota.
I danas ovaj grad u meni jo moe pobuditi samo sumorne misli. Pet
godina bijede i jada u meni, sadrani su u imenu ovoga Phaeken grada.
Pet godina tijekom kojih sam, najprije kao pomoni graevinski radnik, a
zatim kao maleni slikar, morao zaraivati svoj kruh; svoj stvarno,
oskudni kruh, kojega nikada i nije bilo dovoljno za smirivanje
najobinije gladi. Ona je u to doba bila moj najvjerniji uvar, koji me,
jedini, skoro nikada nije naputao, i koji je sa mnom dijelio sve. Svaka
knjiga koju sam si priskrbio izazivala je njeno ivo sudjelovanje, posjeta
operi, ponovno mi je omoguavala da mi danima nakon toga pravi
drutvo; bila je to trajna borba s mojom bezosjeajnom prijateljicom. Pa
ipak sam, ba u to doba, nauio kao nikada do tada. Osim moje
arhitekture, rjee od ustiju otkinute posjete Operi, kao jedinu svoju
radost imao sam vie samo knjigu.
itao sam tada beskrajno mnogo i temeljito. Ono to bi mi preostajalo od
slobodnog vremena, odlazilo je, bez ostatka, na moj studij. U malo
godina stvorio sam si tako osnove znanja iz koje jo i dan danas crpim.
Ali, i vie od toga.
43
U to vrijeme u meni se formirala slika svijeta i svjetonazor, koji su ostali
granitni temelji moga tadanjeg djelovanja. Ostalo mije samo malo toga
douiti, uz ono to sam ve postigao. Mijenjati nisam morao nita.
Ba naprotiv!
Danas vrsto vjerujem u to da se, openito uzevi, sve stvaralake ideje u
svojoj osnovi javljaju jo u mladosti, ukoliko takve uope i postoje.
Istiem razliku izmeu mudrosti starosti, koja moe biti znaajna jedino
u veoj temeljitosti i oprezu, kao uinku duga ivota; i genijalnosti
mladosti, koja u neiscrpnoj plodonosnosti istresa misli i ideje, a da ih
ak, zbog njihova mnotva, ne moe ni obraditi. Ona isporuuje materijal
za gradnju i planove za budunost, iz kojih mudrija starost uzima
kamenje, obraduje ga i izvodi gradnju, ukoliko takozvana mudrost
starosti ne ugui genijalnost mladosti.
#
ivot koji sam do tada vodio u oevu domu, malo se ili se ni u emu nije
razlikovao od ivota svih ostalih. Novi sam dan mogao oekivati
bezbrino i za mene nekakav socijalni problem uope nije postojao.
Okolina moje mladosti sastojala se od kruga sitnog graanstva, dakle, od
svijeta koji je imao vrlo malo zajednikog s vrstim fizikim radnikom.
Jer, ma koliko je na prvi pogled moglo izgledati neobino, ipak je ba jaz
izmeu ovih ni u kom sluaju ekonomski sjajno situiranih slojeva i
fizikog radnika, bio dublji nego to se misli. Razlog ovoga, recimo,
gotovo neprijateljstva bio je u strahu drutvene grupe, koja se tek prije
kratkog vremena uzdigla iz sloja fizikih radnika, da ponovno ne potone
u stari slabo cijenjeni stale, ili da se moda, bar ne ubraja u njega. Uz to
se kod mnogih jo javljaju i odbojne uspomene na kulturnu bijedu tih
donjih klasa, esta surovost u njihovu meusobnom ophoenju, pri emu
vlastiti, makar i vrlo niski poloaj u drutvenom ivotu, doputa da se
svaki dodir s tim prevladanim kulturnim i ivotnim stupnjem, dri
neizdrivim optereenjem.
44
Obraun
Tako se esto deava da veleposjednik, koji je bio oduvijek na vioj
drutvenoj ljestvici, bez kompleksa silazi do svoga blinjega, nego to to
jedan skorojevi koji se uzdigao, moe sebi, ak i kao mogunost,
zamisliti.
Jer, skorojevi je i svaki onaj, koji se vlastitom snagom, iz dosadanjeg
ivotnog statusa uzdigao u vii.
Konano, ta esto vrlo opora borba, pridonosi odumiranju svakog
suosjeanja. Vlastito bolno hrvanje za egzistenciju, ubija suosjeanje za
bijedu onih koji su ostali dolje.
Meni je Sudbina u tom pogledu iskazivala milosre. Time to me je
prisilila da se ponovno vratim u taj svijet siromatva i nesigurnosti, kojeg
je nekada moj otac tijekom svog ivota ve bio napustio, strgla mi je s
oiju koprenu ogranienog malograanskog odgoja. Tek sam sada
upoznao ljude; upoznao sam razliku izmeu ispraznog sjaja i brutalne
vanjtine i njenog unutarnjeg bia.
Na prijelasku u ovo stoljee, Be je ve spadao u socijalno
najnepovoljnije gradove.
Blistavo bogatstvo i odbojno siromatvo, smjenjivali su jedno drugoga u
naglim promjenama. U centru i u unutarnjim gradskim etvrtima
osjealo se tako snano pulsiranje pedeset i dva milijunskog carstva, sa
svom tako problematinom arolijom jedne mnogonacionalne drave.
Dvor sa svojim bljetavim sjajem djelovao je poput kakvog magneta na
bogatstvo i inteligenciju ostatka drave. K tome je, sama po sebi, jo
dolazila i jaka centralizacija habsburke monarhije.
U njoj se jedino pruala mogunost da se ova narodna mjeavina dri u
vrstoj formi. Posljedica je bila izvanredno jaka koncentracija visoke i
najvie vlasti u glavnome i prijestolnikom gradu.
A Be ipak nije bio samo politiko i duhovno, ve i gospodarsko sredite
stare dunavske monarhije. Nasuprot armiji visokih asnika, dravnih
inovnika, umjetnika i znanstvenika, stajala je jo vea armija radnika;
nasuprot bogatstvu aristokracije i trgovakog stalea, krvavo siromatvo.
Ispred palaa u Ringstrasse, tumarale
\
45
su tisue nezaposlenih, a ispod Via triumphales stare Austrije stanovali
su u mutnom odsjaju i blatu kanala - beskunici.
Jedva da se u bilo kome njemakom gradu, kao u Beu, moglo bolje
studirati socijalno pitanje. Ali, neka se nitko ne razoara. Ovo se
studiranje ne moe provoditi odozgo prema dolje. Onaj tko se sam nije
naao u eljustima ovih ridovki, nikada nee upoznati njihove otrovne
zube. U drugom sluaju na povrinu ne izbija nita drugo, osim povrnog
brbljanja i lane sentimentalnosti. Oboje su tetni. Prvo, jer se nikada ne
moe prodrijeti do sri problema, a drugo stoga, jer se problem zaobilazi.
Ne znam to je pogubnije; neobraanje pozornosti na socijalnu bijedu,
koja doputa veini kojima se srea posreila, ili su to postigli vlastitim
zaslugama da ne gledaju te nevolje svakodnevice, ili oni koji osjeaju
narod iako visoko diu nos, i opet se ponekad napadno netaktiki i
umilos-tive spustiti, pribliiti se nevoljnicima, poput izvjesnih
mondenskih ena u jaknama i hlaama. Ovi su vei grjenici nego oni
koji mogu shvatiti svojim umom bez instinkta. Otuda je tada na njihovo
veliko uenje uinak takvog, s njihove strane ishitrenog socijalnog
nastojanja, uvijek ravan nuli, a esto puta ak izaziva i odbijanje s
gnuanjem. to se tada, dabome, uzima kao dokaz narodne
nezahvalnosti.
Glave takve vrste nerado shvaaju, da socijalna djelatnost s time nema
nita, jer ona prije svega ne smije traiti zahvalnost, zbog udijeljene
milosti, ve treba uspostavljati prava.
uvao sam se od takvog naina prouavanja socijalnog pitanja. Time to
me je to pitanje uvuklo u krunu putanju svoje patnje, nije mi i uruilo
pozivnicu za uenje, nego se, to vie, htjelo oprobati na meni
samome. Nije bila ni njegova zasluga, to je pokusni kuni krepko i
zdravo preivio operaciju.
#
Kad danas ponovno pokuavam, interpretirati redoslijed mojih tadanjih
osjeanja, onda to ni u kom sluaju ne moe ni
46
Obraun
priblino izgledati potpuno; ovdje bi trebali biti prikazani samo oni
najbitniji i za mene najpotresniji utisci, s malo pouka koje sam kroz to
vrijeme stekao.
*
Tada mi, najee, nije bilo teko nai neki posao, jer ja ipak nisam bio
izueni zanatlija, ve takozvani pomoni radnik, a esto i radnik s
privremenim zaposlenjem, koji si je morao zaraivati kruh svoj
svagdanji.
Pri tome sam stao na stajalite svih onih koji su s nogu otresali europsku
prainu s neumoljivom namjerom da si u novom svijetu takoer zasnuju
novu egzistenciju, osvoje novi zaviaj. Osloboeni od svih do tada
paralizirajuih predodbi o pozivu i staleu, o okolini i tradiciji, grabili
su za svakom moguom zaradom, koja bi im bila ponuena, prihvaali
svaki rad, sve vie se uvrujui u uvjerenju da poteni rad nikoga ne
sramoti, bez obzira kakve je bio vrste. Tako sam i ja odluio obim
nogama uskoiti u taj za mene novi svijet i u njemu se probiti.
Da se tu i tamo uvijek moe nai neki posao spoznao sam uskoro, ali
sam isto tako brzo saznao, da se on isto tako lako moe i izgubiti.
Nesigurnost zarade za kruh svagdanji vrlo brzo mi se ukazala jednom
od najteih i tamnih strana svoga ivota.
Naravno, da izueni radnik nije bio tako esto bacan na ulicu, kao to
je to bio sluaj s neizuenim; ali ni on u potpunosti nije bio osiguran i od
takve sudbine. On je gubio kruh zbog gubljenja ili nedostatka posla, ili
zbog vlastitog trajka.
Ovdje se ve, na najgori nain, osveivala nesigurnost dnevne zarade u
cjelokupnom gospodarstvu.
Momak sa sela koji dolazi u velegrad privuen toboe, ili ak stvarno i
lakim poslom, kraim radnim vremenom, ali najee zasjenjujuim
svjetlima kojima je velegrad u stanju zabljetati, jo je naviknut na neku
sigurnost zarade. On uva staro radno mjesto
47
sve dok nema u izgledu novo. Konano, nedostatak zemljoradnika je
velik, pa je i vjerojatnost duljeg izostanka prilike za zaposlenje sama po
sebi vrlo mala. Grjeka je sada jo povjerovati, da bi momak koji se
zaputio u velegrad, bio slabije tjelesne grade od onoga koji se marljivo
radei ishranjuje na seljakom pragu. Ne, ba naprotiv! Iskustvo
pokazuje da se svi iseljeniki elementi prije sastoje od najzdravije i
najuinkovite prirode, nego, recimo, obratno. U ove iseljenike ne
ubrajaju se samo ameriki iseljenici, ve i mladi seoski sluga, koji je
odluio napustiti zaviajno selo i otputovati u strani velegrad. I on se je,
isto tako, spreman suoiti s neizvjesnom Sudbinom. On ponajee
dolazi u veliki grad s neto novca u depu, dakle, nije ve prvih dana
prinuen zakazati, ako mu nesrea na due vrijeme onemogui nai
posao. Gore je, meutim, ako u kratkom vremenu izgubi naeno radno
mjesto. Pronalaenje novoga je, posebno zimi, esto vrlo teko, ako ne i
nemogue. Prvih tjedana jo nekako i ide. Prima potporu za nezaposlene
iz kase svoga sindikata i nekako ve progura. Samo, kada su posljednji
filir i pfennig potroeni, a kasa zbog dugog trajanja nezaposlenosti
prekine potporu, nailazi velika nevolja. Sada se on izgladnio potjepa
unaokolo i esto zalae i rasprodaje i posljednje to ima, sve je
pohabaniji u svojoj odjei i tone gledano i izvana, u jednu sredinu, koja
ga jo pored tjelesne nesree i duevno zatruje. A ako je jo i beskunik i
to je (kao to je to est sluaj) upravo u zimi, tada ve bijeda postaje jako
velika. Konano, on moda ponovno i pronae nekakav posao, samo,
igra se ponavlja. Drugi puta ga to pogaa slino kao i prvi puta, trei
puta vjerojatno jo tee, tako da se privikava sve ravnodunije podnositi
ovu vjenu nesigurnost. Konano, ponavljanje postaje navikom.
Tako se, inae vrijednom ovjeku rue ivotni ideali, lagano ga se
namamljuje da sazre u sredstvo onih koji se njime ele posluiti za niske
svrhe. Kako je esto, bez svoje vlastite krivice, nezaposlen, sad ga se
manjevie ak ni ne tie, radi li se o tome da se treba izboriti za
ekonomska prava, ili za unitenje dravnih, gospodarskih ili ope-
kulturnih vrijednota. On e, ako ve nije trajkaki raspoloen, zasigurno
postati trajkaki ravnoduan.
48 Obraun
Ovaj sam proces mogao pratiti otvorenih oiju na tisue primjera. to
sam dulje promatrao ovu igru, tim je vie u meni rasla odbojnost prema
milijunskom gradu, koji ljude ponajprije lakomo vue k sebi, da bi ih
potom tako grozno iskoristio.
Kad su doli, jo uvijek su pripadali svome narodu; ako su ostajali -
narod ih je izgubio.
I ja sam tijekom ivota u tom svjetskom gradu bio bacan tamo amo i
mogao sam na svom vlastitom tijelu isprobati djelovanje takve Sudbine i
duhovno je iskuati. Vidio sam i jo neto: brzu promjenu od rada do
nerada i obratno, te time uvjetovanog prebacivanja iz stanja zaraivanja
u stanje praznih depova, to je kod mnogih trajno unitavalo osjeaj
tedljivosti, a isto tako i smisao za pametno ivotno opredjeljenje. Tijelo
se, ini se, oito polagano navikava na to, da se u dobrim vremenima ivi
punom snagom, a u teima gladuje. Glad iskrivi svaku namjeru kasnijeg
razboritog planiranje u boljim vremenima zaraivanja, time to ona,
njome izmuenog nesretnika, namamljuje, drei ga stalno u nekom
stanju fatamorgane, pred lanom slikom nekog bijednog blagostanja, i taj
san umije podii do takve enje, da to bolesno htijenje dovodi do kraha
svake samokontrole, im to zarada i plaa nekako dozvole. Stoga se
dogaa, da onaj koji jedva da je dobio zaposlenje, krajnje nerazborito
zaboravi planirati za dalji ivot, da bi iz dana u dan ivio punom parom.
To sve dovodi do raspada malog domainstva, jer ak i ovdje izostaje
mudro planiranje; na poetku su primanja dostatna jo za pet, umjesto za
sedam dana, kasnije ve samo za tri, najzad za jo jedva jedan dan, da bi
na kraju u prvoj noi ve sve bilo spiskano.
Kod kue su tada ipak esto ena i djeca. I oni esto postaju zaraeni
takvim ivotom, naroito ako je ovjek po sebi dobar prema njima, pa ih
na svoj nain ak i voli. Tada se ak i tjedna plaa spiska kod kue
zajedno za dva, tri, dana; jede se i pije, dok ima novca, a posljednjih
dana se, zajedno jedva odrava u ivotu. A tada se ena odulja u
susjedstvo ili okolinu, pozajmi malo, zadui se malko kod trgovca i tako
pokuava izdrati posljednje zle dane tjedna.
49
Za rukom svi sjede pred polupraznim tanjurima, ponekad ak i ni pred
im, i ekaju naredni dan plae, govore samo o njemu, planiraju i dok
gladuju, ve ponovno sanjare o dolazeoj srei.
Tako se i mala djeca, ve od svoje najranije dobi sprijatelje s tom
bijedom.
Zlom se, meutim, zavri, ako mu ve od samog poetka pode vlastitim
putem, a ena, zbog ljubavi prema djeci, nastupi suprotno. Tada nastaje
svaa i tunjava, i u onoj mjeri, u kojoj je mu svojoj eni vei tuinac,
on se odaje piu. Sada je svake nedjelje pijan, a u nagonu samoodranja,
ena, za sebe i djecu, grabi i posljednji gro, koji takvom muu mora
nekako istresti iz depa, na njegovom putu od tvornice do krme. A
dode li on, konano, nedjeljom i ponedjeljkom i sam kui pijan i nasilan,
ali uvijek osloboen i posljednjeg filira i pfenniga, tada se esto
odigravaju scene, Boe nas sauvaj.
Sve sam to proivio i sam na stotine primjera, u poetku odbojno, ak i s
gnuanjem, da bih kasnije shvatio cijelu tragediju te patnje i razumio one
dublje razloge svega toga. Nesretne rtve loih odnosa.
Jo su skoro sumorniji tada bili stanbeni odnosi. Stanbena je bijeda
bekog pomonog radnika bila uasna. Jo i danas mi se die kosa na
glavi, kada pomislim na te tune rupetine, na svratita i masovna
konaita, na te mrane slike smea, odvratne prljavtine i onog goreg od
svega najgorega.
Kako e morati i kako mora sve to biti jednom, kad iz tih spilja bijede
provali struja osloboenih robova, preko ostalog tako nepromiljenog,
sebi dovoljnog, svijeta!
Ipak je taj drugi svijet nepromiljen.
Nepromiljeno puta taj svijet da stvari tako idu tijekom, a da u
nedostatku instinkta, ak ni ne sluti, da e, prije ili kasnije, Sudbina
morati krenuti u osvetu, ako je ljudi na vrijeme ne umire.
Kako sam danas zahvalan onom provienju, koje mi je omoguilo
pohaanje te kole. U njoj vie nisam mogao sabotirati ono to mi se nije
svialo. Ona me je odgojila brzo i temeljito.
50
Obraun
Ako tada nisam htio oajavati zbog ljudi iz moje tadanje okoline, morao
sam nauiti razlikovati njihovo vanjsko bie i ivot, od uvjeta njihova
razvitka. Samo se tada sve to moglo podnijeti, a da se nije moralo
zakazati. Iz sve te nesree i jada, iz smea i vanjskog propadanja, tada su
izrastali, ne vie ljudi, nego tuni uinci tunih zakona; pri emu me je
Sudbina vlastite, ipak nipoto lake ivotne borbe, uvala od toga da,
sada eto, u bijednoj sentimentalnosti ne kapituliram pred propalim
zavrnim proizvodima takvog razvojnog procesa.
Ne, to nije smjelo biti tako shvaeno.
Ve tada sam uvidio da ovdje ka cilju poboljanja ovih stanja, moe
voditi samo dvostruki put:
Najdublji socijalni osjeaj odgovornosti za uspostavljanje boljih osnova
naega razvitka, spojen s brutalnom odlunou u sasjecanju
nepopravljivih izopaenika.
Isto tako, kao to priroda usredotouje svoju najveu pozornost, ne na
odravanje postojeeg, nego na odgoj potomstva, kao nositelja vrste,
tako se i u ljudskom ivotu manje treba raditi na tome da se postojee
loe umjetno oplemenjuje, a to je sukladno s predispozicijama ovjeka,
u devedeset i devet posto sluajeva nemogue, a vie na tome da se
nailazeem razvoju od samog poetka osiguraju zdraviji putevi.
Ve za vrijeme moje beke egzistencijalne borbe, bilo mi je jasno, da se
socijalna djelatnost nikada ne smije ogledati u tako smijenim, kao i
nesvrsishodnim lupetanjima o blagostanju, ve mnogo vie u uklanjanju
takvih osnovnih nedostataka u organizaciji naega gospodarskog i
kulturnog ivota koji moraju voditi, ili u najmanju ruku mogu dovesti, do
izopaenja pojedinaca.
Tekoa nastupanja posljednjim i najbrutalnijim sredstvima protiv
dravno-neprijateljskog zloina, ponajmanje lei ba u nesigurnosti
prosudbe unutarnjih pokretakih razloga ili uzroka takvih pojava naega
vremena.
51
Ova se nesigurnost moe obrazloiti samo osjeajem vlastite krivice za
takve tragedije propadanja; ona meutim, koi svaku ozbiljnu odluku i
na taj nain, jer je kolebljiva, pridonosi i slabom i polovinom
sprovoenju ak i najneophodnijih mjera za samoodranjem.
Tek kad jednom vie ne bude u sjenci duhova vlastite svijesti o svojoj
krivici, unutarnjim mirom e se zadobiti vanjska snaga, da se brutalno i
bezobzirno izreu divlji izdanci, a korov iskorijeni.
Kako austrijska drava uope nije poznavala ni znala za socijalno pravo i
zakonodavstvo, njena slabost u suzbijanju ak i zlih slabosti bila je toliko
jasna, da je prosto bola oi.
#
Ne znam, to me je sada u tom vremenu najvie uasavalo: gospodarska
bijeda mojih dotadanjih suputnika, udoredna i moralna surovost, ili
niska razina njihove duhovne kulture.
Koliko li se samo esto srozava nae graanstvo, u svojoj cjelokupnoj
moralnoj razoruanosti, kad iz ustiju nekog jadnog probisvjeta uje iskaz
da mu je svejedno je li Nijemac ili nije, da se on svugdje osjea
podjednako dobro, ako samo ima svoje neophodne prihode.
Taj nedostatak nacionalnog ponosa se onda oplakuje na sva usta i zbog
takvog dranja, manifestira se snaan izraz prijezira.
Koliko li ih je ipak samome sebi postavilo pitanje, koji je to stvarno u
njih samih uzrok njihova boljeg uvjerenja?
Koliko li njih shvaa taj bezbroj pojedinih sjeanja na veliinu
domovine, nacije, u svim podrujima kulturnog i umjetnikog ivota,
koji im kao zbirni rezultat omoguuje opravdani ponos, to smiju biti
pripadnici jednog tako blagoslovljenog naroda?
Koliko ih misli kako je vrlo veliki ponos na domovinu ovisan od
spoznaje njene veliine u svim tim podrujima?
52
Obraun
Razmiljaju li nai graanski krugovi o tome u koliko se smijenom
opsegu te pretpostavke ponosa na domovinu ire u narodu?
Ne moe se prihvatiti izgovor da to u drugim zemljama, nije nita
drugaije, jer radnik tamo ipak stoji vrsto uz svoja narodna obiljeja.
Gak kad bi to i bilo tako, ne bi smjelo posluiti kao izvinjenje za vlastite
propuste. Ali to nije tako. Jer ono, to mi uvijek oznaavamo
ovinistikim odgojem, npr. francuskog naroda, nije, meutim, nita
drugo no pretjerano isticanje veliine Francuske u svim podrujima
kulture, ili, kako Francuz uobiava rei, civilizacije. Mladi Francuz
ba nije odgojen u duhu objektivnosti, ve je usmjeren na subjektivni
pogled, koji se moe osmisliti samo tada ako se radi o znaaju politike i
kulturne veliine svoje domovine.
Ovaj e se odgoj pri tome uvijek usredotoiti na opa, sasvim krupna
stajalita, koja se, ako je potrebno, vjeitim ponavljanjem utiskuju u
pamenje i osjeanje naroda.
Ali sada u nas, pored negativnog grijeha propusta, dolazi jo i pozitivno
razaranje ono malo preostalog, to je pojedinac imao sree nauiti u
koli. takori politikog trovanja naega naroda prodiru i to malo srca i
sjeanja irokih masa, ukoliko se ve za to nisu pobrinule bijeda i
nevolja.
Zamislimo jo sljedee:
U jednom podrumskom stanu koji se sastoji od dvije zaguljive sobe,
stanuje jedna sedmerolana radnika obitelj. Pretpostavimo da je medu
petoro djece i djeak star tri godine. To je starosna dob u kojoj do djeje
svijesti stiu prvi utisci. Kod nadarenih se tragovi sjeanja iz tog
vremena zadravaju jo i u poodmakloj starosti. Ve sama ta tjesnoa i
prenatrpanost prostora, ne vode do povoljnih odnosa. Ve samo zbog
toga, vrlo esto, nastanu svae i tunjave. Tako ljudi ne ive jedni s
drugima, ve pritiu jedni druge. Svaka, pa i najmanja, svaa, koja bi se
u prostranom stanu ve zahvaljujui mogunostima lakog izdvajanja,
mogla smiriti sama od sebe, vodi ovdje do neizdrive svae. Kod djece
je
53
tako neto, naravno, jo i podnoljivo, u takvim se odnosima i ona uvijek
svaaju, ali je opet brzo i potpuno zaboravljaju. Ali kad se ta borba
zahukta meu samim roditeljima, i jo k tome skoro svaki dan, u obliku
za iju surovost potom zaista nita ne ostaje poeljeti, tada se moraju,
iako jo polagano, pokazati i uinci takve oigledne nastave i kod onih
najmlaih. Koje li vrste moraju tek biti rezultati, kad ti meusobni
sukobi oca i majke poprime oblik surovih izbezumljenih zlostavljanja u
pijanom stanju, to si teko moe predoiti onaj tko ne poznaje takav
millieu. Sa svojih est godina mali djeak, dostojan saaljenja, sluti takve
stvari, pred kojima svaki odrastao ovjek moe osjetiti samo uas.
Moralno zatrovana, tjelesno pothra-njena, tako oamuena mlada
glavica, mladi dravljanin, tako odluta u osnovnu kolu. Da sa ah, ili
krah dolazi do itanja i pisanja, i to je gotovo sve. A o nekakvom
uenju kod kue ne moe biti ni govora. Naprotiv. Mati i otac i sami,
govore o nastavnicima u koli, i to pred djecom, na nain koji se uope
ne bi smio glasno ponoviti; puno prije su spremni izrei ove gadosti,
nego svog potomka presaviti preko koljena i dovesti do razuma. to sve
jo inae malo dijete uje u svom domu, takoer ne vodi jaanju
potovanja voljene okoline, koja ga okruuje. Ovdje se nita dobroga ne
pripisuje ovjeanstvu, ni jedna institucija ne ostaje nenapadnuta,
poevi od uitelja, pa sve do vrha drave. Moe se raditi i o religiji ili o
samom moralu, o dravi ili drutvu, svejedno, sve se psuje i na
najbeskrupulozniji nain gura u prljavtinu najnieg shvaanja. Kad sada
mladi ovjek, sa svojih etrnaest godina, bude otputen iz kole, teko se
odluiti to je kod njega vee: nevjerojatna glupost, kad se radi o
stvarnom znanju i umijeu, ili bezobrazna drskost njegova nastupa
povezana ve u toj dobi s nemoralom, da se ovjeku kosa die na glavi.
I kakav stav prema ivotu u koji se on sada sprema stupiti, moe imati
ovjek kome je sada jedva jo neto sveto, koji k tome nita znaajnog
nije nauio, kao to nasuprot tome pojmi i zna za svaku niskost ivota?
54
Obraun
Iz trogodinjeg djeteta stasao je petnaestogodinjak pre-ziratelj svakog
autoriteta. Mlad ovjek sada dolazi u dodir s prljavtinom i smeem i
nije upoznao jo nita to bi ga moglo podstai na neko vee
oduevljenje.
Sada, meutim, on stie i u viu kolu ovakva ivljenja.
I sada tek poinje onaj ivot, koji je tijekom svih godina svoga
djetinjstva preuzimao od oca. Skita unaokolo i dolazi kui bog zna u koje
sitne sate, za promjenu jo k tome izudara ono jadno bie koje je jo i
samo u sebi rastrgano, a koje je nekada bilo njegova mati, psuje Boga i
svijet i konano, nekim posebnim povodom, bude osuen i strpan u
zatvor za mlade.
Tu on stie posljednju uglaenost.
Dragi graanski svijet je, meutim, potpuno iznenaen nedostatkom
nacionalnog oduevljenja ovog mladog dravljanina.
On vidi kako se u kazalitu i kinu, u und literaturi i prljavoj tampi iz
dana u dan sve vie u narod istresaju kible gadosti i tada je iznenaen
slabim moralnim sadrajem i nacionalnom ravnodunou mase toga
naroda. Kao da kino-ki, und-tampa i si. mogu dati osnovu za
spoznavanje domovinske veliine. A da o ranom odgoju pojedinca i ne
govorim.
Ono to prije toga nikada nisam ni slutio, nauio sam tada shvatiti brzo i
temeljito:
Pitanje nacionaliziranja nekog naroda je u prvom redu pitanje
stvaranja zdravih socijalnih odnosa, kao temelja odgojnih mogunosti
pojedinca. Jer onaj koji kroz obrazovanje i kolu upozna kulturnu,
gospodarsku, a prije svega politiku veliinu svoje vlastite domovine, bit
e u stanju stei i stei e onaj unutarnji ponos, to je pripadnik jednog
takvog naroda. A ja se mogu boriti samo za neto to volim, voljeti samo
ono to potujem, to u najmanju ruku znam.
#
55
im se probudio moj interes za socijalno pitanje, poeo sam ga svom
temeljitou i prouavati. Otvorio mi se do tada nepoznati svijet.
U godinama 1909. na 1910. unekoliko se promijenilo i moje vlastito
stanje, kada i sam vie nisam morao zaraivati kruh svagdanji kao
pomoni radnik. Tada sam ve radio samostalno kao mali crta i
akvarelista. Ma koliko god to bilo gorko s obzirom na visinu zarade -
stvarno je jedva dostajala za ivot - toliko je to ipak bilo dobro za moj
izabrani poziv. Sada vie nisam kao prije, tijekom veeri, po povratku s
radnog mjesta, bio nesposoban i pogledati u neku knjigu, a da mi nakon
kratkog vremena glava ne klone. Moj sadanji rad je, eto, protjecao u
skladu s mojim buduim pozivom. Sada sam, takoer, kao gospodar
vlastita vremena, ovo mogao mnogo bolje rasporediti, no to je to prije
bilo mogue.
Slikao sam da bih zaradio za kruh, a uio iz zadovoljstva.
Tako mi je jo bilo omogueno i to, da svojoj zornoj nastavi o socijalnom
problemu dodam i neophodnu teorijsku dopunu. Studirao sam gotovo sve
to sam od knjiga o tom cijelom podruju mogao nabaviti, a udubljivao
sam se, k tome, i u svoje vlastite misli.
Vjerujem da me je tada moja okolina drala nekim udakom.
Bilo je prirodno, da sam tada gorljivo sluio svojoj ljubavi, arhitekturi.
Ona mi je, pored glazbe, izgledala kraljicom umjetnosti; moje bavljenje
njome u tim okolnostima nije bio nikakav rad, ve najvea srea.
Mogao sam itati i crtati do kasno u no, a da nikada nisam bio umoran.
Tako se pojaavala moja vjera da e moj lijepi san o budunosti, pa
makar to bilo i poslije mnogo godina, ipak postati stvarnost. Bio sam
vrsto uvjeren da u jednom postati poznat kao graevinski poduzetnik
Da sam se usporedo s tim najvie interesirao i za sve to je bilo uvezi s
politikom, nije mi se inilo od nekog naroitog znaaja. Naprotiv, to je u
mojim oima bila sama po sebi razumljiva dunost svakog misleeg
ovjeka. Tko za tako neto nije imao razumijevanja, gubio je, dakako,
pravo na svaku kritiku i svaku albu.
56
Obraun
I ovdje sam, dakle, mnogo itao i uio.
Dabome, da ja pod itanjem podrazumijevam moda neto sasvim
drugo, nego veliki prosjek nae takozvane inteligencije.
Poznajem ljude koji beskrajno mnogo itaju, i to knjigu za knjigom,
slovo po slovo, a koje ipak ne bih mogao nazvati naitanima. Oni,
dabome, posjeduju ogromnu koliinu znanja, samo to njihov mozak
ne razumije, nije u stanju, provesti raspodjelu i registriranje svega onoga
u sebe unijetog materijala. Njima nedostaje umijee izdvojiti u knjizi ono
to je za njih vrijedno, od bezvrijednog, i da to vrijedno tada zauvijek
zadre u glavi, a ono drugo, ako je mogue, da uope i ne vide, u svakom
sluaju, da to kao nesvrsishodnu bolest, ne vuku sa sobom. itanje nije,
dakako, samo sebi svrha, ve njeno sredstvo. Ono bi, u prvom redu,
takoer, trebalo pomoi svakome ispuniti okvir, da se razviju sklonosti i
sposobnosti; k tome bi svakako trebalo isporuivati instrument i gradu,
koji su pojedincu potrebni u njegovom ivotnom pozivu, potpuno
svejedno, slui li taj poziv samo primitivnom zaraivanju kruha, ili je
zadovoljenje nekog vieg opredjeljenja; u drugom redu, ono bi trebalo
pridonijeti izgraivanju ope slike svijeta. U oba je sluaja, meutim,
potrebno da sadraj pojedinog itanja ne bude broj proitanih knjiga,
ili ak i izdanja knjiga, i kao takav predat na uvanje pamenju, ve da
kao kameni mozaika, u opoj slici svijeta, zauzme svoje mjesto u
njemu pripadajuem poretku i tako i on pridonese da se ta slika oblikuje
u glavi itatelja. Ako to nije sluaj, nastaje jedna luda zbrka tih prouenih
stvari, to je isto tako bezvrijedno, kao to je bezvrijedan i nesretni
posjednik tih prouenih stvari, koje ga ine uobraenim. Jer taj, zaboga,
sada misli da je stvarno obrazovan, da od ivota neto razumije, da
posjeduje znanje, da bi se pritom taj, sa svakim novim porastom toga
obrazovanja u stvarnosti sve vie i vie otuivao od svijeta, dok, to
isto tako nije rijetko, ne zavri ili u nekom ljeilitu ili kao politiar u
nekom parlamentu.
57
Takvoj glavi nikada nee uspjeti iz zbrke svoga znanja izvui, makar i
na zahtjev jednog sata, ono odgovarajue, jer, njegov duhovni balast nije
rasporeen u ivotnom redoslijedu, ve u redoslijedu knjiga kako ih je
itao i kako mu se njihov sadraj sada sloio u glavi. Ako bi ga Sudbina
pri svojim zahtjevima dnevnog ivota ipak podsjetila na tonu primjenu
jednom proitanog, ona bi mu tada jo morala i naznaiti knjigu i broj
stranice, jer jadnik ne bi, inae, ni cijelu vjenost mogao nai ono to je
tono. Ali kako ona to ne ini, dospijevaju svi ti deveterostruki mudarci u
svakom kritinom trenutku u najstranije zabune, grevito traei
analogne sluajeve, da bi sa smrtnom sigurnou zgrabili, naravno,
pogrene recepte.
Kad ne bi bilo tako, ne bismo mogli shvatiti politika dostignua naih
uenih vladinih heroja na sojim najviim poloajima, izuzev ako bi se
rijeilo da se umjesto patolokih sklonosti prihvati lupeka podlost.
U onome tko u sebi posjeduje umijee pravilnog itanja, pri prouavanju
svake knjige, svakog asopisa ili broure, trenutno e se probuditi
pozornost na sve ono to je prema njegovu miljenju vrijedno trajno i
vrsto upamtiti, jer je to ili svrhovito, ili, uope uzevi, vrijedno znati.
Kao da i na taj nain naueno nade svoj osmiljeni razmjetaj, u jo
uvijek prisutnoj slici, koja je stvorila predodbu o ovoj ili onoj stvari,
kako bi potom djelovala ili korektivno ili dopunjujue, i tako podigla na
vii stupanj ili tonost ili jasnou. A ako ivot pred ovjeka iznenada
postavi neko pitanje radi provjere ili odgovora, tada e se kod takvog
naina itanja prisjeanje odmah dohvatiti mjerila ve postojee slike
pogleda i iz nje izvui sve one desetljeima skupljane pojedine priloge i
pristupe, koji se tiu tog pitanja, kako bi ih podnijelo umu na ispit i novo
procjenjivanje, sve dok pitanje ne bude razjanjeno ili na njega ne bude
odgovoreno.
Samo tako, itanje ima smisao i svrhu.
Govornik, koji, na primjer, svome umu na taj nain ne osigurava
neophodnu gradu, nee nikada biti u stanju, pritjenjen
58
Obraun
protivrjenostima, zastupati svoje stajalite, makar ono i tisuu puta
odgovaralo istini i stvarnosti. Pri svakoj e ga raspravi pamenje sramno
ostaviti na cjedilu, pa nee nai ni razloge, ni argumentaciju za
uvrivanje onog, to sam tvrdi, a ni za pobijanje protivnika. I dokle
god se pritom, kao u sluaju jednog govornika, radi u prvom redu o
blamai vlastite linosti, to moe i proi, ali zlo nastaje, tada, kada
Sudbina takvog sveznalicu a neznalicu, dovede za dravnog vodu.
Od svoje rane mladosti trudio sam se itati na pravilan nain, pri emu su
me, sreom, podravali i pamenje i razum. I gledano u ovom smislu, za
mene je bilo naroito plodonosno i dragocjeno beko vrijeme. Iskustva
svakodnevnog ivota podsticala su uvijek novo prouavanje
najrazliitijih problema. Time to sam, konano, bio u stanju teorijski
razjasniti stvarnost, teoriju primijeniti u stvarnosti, bio sam poteen
opasnosti ili da se uguim u teoriji, ili da u stvarnosti ostanem povran.
Tako je u dva najvanija pitanja tog vremena, osim socijalnog, za
najtemeljitiji teorijski studij, bilo odredujue i podsticajno iskustvo
svakodnevnog ivota.
Tko zna kad bih seja uope udubio u znanosti u bit marksizma, da me
tadanje vrijeme nije navelo da u doslovnom smislu rijei lupim glavom
o taj problem.
#
Ono to sam iz svoje mladosti znao o socijaldemokraciji, bilo je od srca,
ali malo i prilino netono.
U dubini due radovalo me je to je ona vodila borbu za ope i tajno
izborno pravo. Ve mi je tada moj razum govorio da bi to moralo dovesti
do slabljenja meni tako mrskog habsburkog reima. Uvjeren da se
podunavska drava, osim rtvovanjem Ni-jemstva, ipak nikako nee
moi odrati, ali i da ak plaanje cijene i laganog slaveniziranja
njemakog elementa jo uvijek, ni u kom sluaju, ne znai garanciju za
neko kasnije zaista ivotno carstvo.
59
jer se dravotvorna snaga Slavenstva moe drati krajnje sumnjivom,
pozdravljao sam svaki razvoj koji je po mojem uvjerenju morao voditi ka
slomu ove nemogue drave, koja je Nijemstvo od deset milijuna,
osudila na smrt. to ga je vie razdirao i razarao jezini kaos i sam
parlament, morao se pribliiti i trenutak raspada ovog babilonskog
carstva, a time takoer i as slobode moga njemako-austrijskog naroda.
Samo je tako jednog dana, moglo doi do njegova ponovnog prikljuenja
svojoj staroj njemakoj majci zemlji.
Tako mi, dakle, ova djelatnost socijaldemokracije nije bila nesimpatina.
Da je ona, konano, kao i moj tadanji bezazleni i nevini um, bila jo
dovoljno glupa, te teila i vjerovala da e uspjeti poboljati ivotne
uvjete radnika, inilo mi se da je to prije govorilo za nju, nego protiv nje.
Ono to me je najvie odbijalo, bio je njen neprijateljski stav prema borbi
za odranje Nijemstva, bijedno moljakanje za naklonost slavenskih
drugova, koji su to nuenje ljubavi, ako je bilo povezano s praktinim
obeanjima, svakako prihvaali, drei se inae drsko i s visine i na taj
nain nametljivim prosjacima udjeljivali zasluenu plau.
U dobi od sedamnaest godina, rije Marksizam bila mi je jo malo
poznata, dok su mi se socijaldemokracija i socijalizam inili
identinim pojmovima. I ovdje je bio potreban prst Sudbine, da bih pred
neuvenom prijevarom naroda iroko otvorio oi.
Ako sam to tada uspio upoznati Socijaldemokratsku partiju samo kao
promatra, prilikom nekoliko masovnih demonstracija, a da pri tome
nisam posjedovao ni najmanji uvid u mentalitet njenih pripadnika, ili ak
u bit njenog uenja, sada odjednom dooh u doticaj s proizvodima
njenog odgoja i njenog svjetonazora. I ono do ega bi moda dolo tek
poslije desetljea, ja stekoh u svega nekoliko mjeseci: razumijevanje
iree kuge zakukuljene u socijalne vrline ljubavi prema blinjemu, od
koje bi ovjeanstvo trebalo to bre osloboditi Zemlju, jer bi ona u
protivnom lako mogla biti osloboena od ovjeanstva.
Moj prvi susret sa socijaldemokratima dogodio se na graevini.
60
Obraun
To od poetka nije bilo ba prijatno. Moja je odjea jo bila prilino u
redu, moj jezik njegovan, a moje bie suzdrano. Imao sam jo toliko
toga sa svojom Sudbinom, da sam se jo vrlo malo brinuo i o svijetu koji
me okruivao. Traio sam samo posao, da ne bih pregladnio i da bih time
stekao mogunost daljeg, iako jo tako sporog, obrazovanja. A moda se
uope ne bih ni brinuo o svojoj okolini, da se ve treeg ili etvrtog dana
nije zbio jedan dogaaj, koji me prisilio odmah zauzeti stav. Pozvan sam,
naime, da pristupim Organizaciji.
Moja znanja o sindikalnoj organizaciji tada su jo bila ravna nuli. Nisam
mogao dokazati ni svrhovitost ni nesvrhovitost njena postojanja. A kad
su mi objasnili da moram stupiti u Organizaciju, odbio sam. To sam
odbijanje obrazloio time, da stvar ne razumijem i da se openito ne dam
ni na to prisiljavati. Moda je ono prvo bilo razlogom, to me odmah
nisu izbacili. eljelo se moda ponada-ti, da u za nekoliko dana biti
preodgojen ili smekan. U svakom su se sluaju u tome grdno prevarili.
Nakon etrnaest dana nisam im, meutim, vie mogao pristupiti, ak da
sam i htio. Za tih etrnaest dana poblie sam upoznao svoju okolinu, tako
da me nikakva sila ovoga svijeta vie ne bi mogla privoljeti da pristupim
organizaciji iji su mi se elnici u meuvremenu pokazali u tako
nepovoljnom svjetlu.
Prvih sam dana bio ljut.
Podnevom je dio radnika odlazio u oblinje gostionice, dok su drugi
ostajali na gradilitu i tamo najee vakali, svaki svoj, mravi ruak. Ti
su bili oenjeni. Njihove su im ene u bijednim posudama donosile
podnevnu juhu. Krajem tjedna taj je broj bivao sve vei. Tek sam kasnije
ustanovio zbog ega. Sada se politiziralo.
Pio sam svoju bocu mlijeka i jeo svoj komad kruha, negdje po strani,
pozorno prouavajui moju novu okolinu, ili pak razmiljajui o svojoj
bijednoj srei. Pa ipak, uo sam vie nego dovoljno; takoer mi se esto
inilo da su se prema meni okretali s nekom namjerom, da bi me se,
moda, potaklo na kakav stav. U svakom sluaju, sve me je to to sam
zamjeivao, moglo razdraiti do
61
krajnosti. Ovdje se sve odbijalo: naciju, kao kapitalistiki pronalazak -
koliko sam samo esto puta morao sluati ovu rije - klase; domovinu,
kao instrument buroazije za eksploataciju radnitva; autoritet zakona,
kao sredstvo za ugnjetavanje proletarijata; kolu, kao instituciju za
odgajanje i discipliniranje robovskih masa, ali i robovlasnika; religiju,
kao sredstvo zatupljivanja naroda odreenog za eksploataciju; moral, kao
znak glupog ovijeg strpljenja, itd. Nije, meutim, stvarno bilo iega, to
nije gurano u blato uasne dubine.
U poetku sam pokuavao utjeti. Na kraju se to vie nije moglo. Poeh
zauzimati stav, poeh se suprotstavljati. Pri tome sam se, dodue, morao
uvjeriti da je to bilo bezizgledno tako dugo dokle god ne skupim neke
spoznaje o tokama oko kojih se sporilo. Tako sam poeo otkrivati
izvore iz kojih su oni crpili svoje tobonje znanje. Sada dooe na red,
knjiga za knjigom, broura za brourom.
Sada je na gradilitu esto bilo vrue. Sporio sam se iz dana u dan sve
bolje informiran, nadvisujui ak i cjelokupno znanje mojih oponenata,
dok jednog dana nije primjenjeno ono sredstvo, koje, naravno, najlake
pobjeuje um: teror, nasilje. Nekolicina glasnogovornika protivnike
strane prisilie me, ili da smjesta napustim gradilite, ili da odletim sa
skele. Kako sam bio sam i svaki mi se otpor inio bezizglednim, drao
sam da je uputnije, za jedno iskustvo bogatiji, slijediti prvi savjet.
Odoh pun gaenja, a istovremeno tako usplamtio, da mi je bilo potpuno
nemogue cijeloj stvari okrenuti lea. Ne, poslije prvog uzavrelog
ogorenja, ponovno je dobila prednost - tvrdoglavost, vrsto sam odluio
ipak otii opet na neko gradilite. Za tu me je odluku osnaila jo i
bijeda, koja me je nekoliko tjedana kasnije, nakon to je pojedena mala
uteevina od plae, zagrlila u svoje nemilosrdno naruje. Tako, eto,
morah, htio ili ne. I igra krenu opet iz poetka, da bi se konano, kao i
prvi puta, zavrila na slian nain.
Borio sam se cijelim svojim unutarnjem biem: Jesu li ovakvi ljudi
uope zasluili pripadati ovako velikom, narodu?
62
Obraun
Jedno muno pitanje, jer odgovori li se na njega sa Da, onda borba za
narodnost stvarno vie nije vrijedna truda, kao ni trve koje moraju
poloiti oni najbolji za jedan takav ljudski otpad; glasi li, meutim,
odgovor Ne, onda je na narod jo siromaan i u ljudima.
S uznemirujuom zabrinutou zamijetih tih dana mozganja i kopanja po
svojoj svijesti, kako masa narasta do prijetee armije onih koji se vie
nisu mogli ubrojiti u svoj narod.
S kakvim sam sada drugaijim osjeajima buljio u beskrajne
etveroredove masovnih demonstracija bekih radnika! Gotovo dva puna
sata stajao sam tako i promatrao, zaustavljena daha, tog ogromnog
ovjekolikog crva - zmaja, koji se prolazei tuda lagano valjao. U
klonuloj potitenosti napustih to mjesto i odlunjah kui. Prolazei usput,
u jednoj trafici ugledah Arbeiterzeitung (Radnike novine), centralni
organ stare austrijske socijaldemokracije. Te sam novine viao i u onoj
jeftinoj narodnoj krmi u koju sam ee zalazio, da bih tamo itao
novine; samo se do sada nisam mogao prisiliti gledati dulje od dvije
minute u taj bijedni list, iji je cjelokupan ton djelovao na mene kao
duhovni vitriol. Pod depri-mirajuim utiskom demonstracija, neki me
unutarnji glas natjerao da ipak kupim i taj list i temeljito ga proitam.
Tijekom veeri to i uinih, savladavajui neprestano u sebi povremeno
narastajui bijes na ovu zgusnutu otopinu lai.
Vie nego iz sve dosadanje teoretske literature, mogao sam sad,
svakodnevnim itanjem socijaldemokratske tampe prouiti unutarnju bit
svih njenih razmiljanja.
Jer, kakve li razlike izmeu zvunih fraza teorijske literature o ljepoti i
dostojanstvu, prema varljivo sjajnoj, naizgled najdubljoj mudrosti, teko
iskazanom obmanom rijei, odvratno humanog morala - sve napisano
tvrdim elom proroanske sigurnosti - i brutalne dnevne tampe ove
iscjeliteljske znanosti novoga ovjeanstva, koja se ne ustruava
nikakvih niskosti, koja se slui svim sredstvima klevetanja i izvrtanja i
radi zaista s virtuoznom Paljivou, koja moe savijati i balvane. Prvo
je namijenjeno glupim puranima iz srednjih, ali i viih slojeva
inteligencije; drugo - masi.
63
Za mene je poniranje u literaturu i tampu tog uenja i organiziranja
znailo ponovno pronalaenje sebe za svoj narod.
Ono to mi se prvobitno inilo nepremostivim jazom, sada je trebalo
postati podstrekom vee ljubavi nego ikada prije.
Samo bi budala, spoznavi ovaj ogroman trovaki rad, mogao rtvu jo i
prokleti. to sam se narednih godina vie osamos-taljivao, tim vie je u
meni sa sve veim udaljavanjem, rastao pogled na unutarnje uzroke
socijaldemokratskih uspjeha. Sad sam shvatio znaenje brutalnog
zahtjeva za dranjem samo crvenih novina, posjeivanjem samo crvenih
skupova, itanjem samo crvenih knjiga, itd. U plastinoj jasnoi vidjeh
pred oima svrhoviti uinak ovog uenja netrpeljivosti.
Psiha iroke mase nije prijamiva za sve to je polovino i
slabo.
Kao i ena ija su duevna osjeanja manje odreena pravilima
apstraktnog miljenja, ve onima neodredljive emocionalne udnje za
nadopunjujuom snagom, koja bi se stoga radije potinila nekom
snanom ovjeku, nego vladala slabiem, tako i masa, vie voli vladara,
nego onoga koji moli, a u dubini svoga bia zadovoljnija je onim
uenjem koje ne trpi mladog suparnika, nego onim, koje nudi liberalnu
slobodu izbora; ona s tim uenjem najee i manje zna to zapoeti, i
osjea da bi ak lako mogla biti naputena. Isto je tako malo svjesna
bestidnosti svog duhovnog teroriziranja, kao i bezone zloupotrebe njene
ljudske slobode, i ona nikada ne sluti unutarnji besmisao cijelog tog
uenja. I tako ona vidi samo bezobzirnu snagu i brutalnost svoga
oitovanja svjesnom cilju, kome se, na kraju krajeva, uvijek pokorava.
Ako se socijaldemokraciji suprotstavi neko uenje vee istinitosti, ali iste
brutalnosti u sprovoenju, ono e, iako nakon vrlo teke borbe,
pobijediti.
Prije no to su prole i dvije godine, bili su mi jasni i uenje i tehnika
sredstva socijaldemokracije.
Shvatio sam da podli duhovni teror, kojeg ovaj pokret vri prije svega
na graanstvo, koje takvim napadima nije doraslo ni
64
Obraun
moralno ni duhovno, i to na taj nain, to na dati znak ispaljuje plotunsku
paljbu lai i kleveta na protivnika koji mu se ini najopasnijim, i to tako
dugo, dok ne popucaju nervi napadnutih, i oni, da bi ih se pustilo na
miru, rtvuju omrznutog.
Samo, te budale ipak ne postiu i mir.
Igra poinje iz poetka i ponavlja se tako dugo, dokle god strah pred
divljim psom ne prijee u sugestivnu uzetost.
Budui da demokracija, to znam iz vlastita iskustva, najbolje poznaje
vrijednost snage, ona najee juria na one, u ijem biu njui neto od
tog tako rijetkog materijala. Nasuprot tome, ona hvali svakog slabia
druge strane, as oprezno, as glasnije, ve prema spoznatoj ili
pretpostavljenoj duhovnoj kvaliteti.
Ona se manje boji nekog bespomonog bezvoljnog genija, nego ovjeka
prirodne snage, iako i skromnijeg duha.
Ona najuvjerljivije preporuuje slabia duha i snage zajedno.
Ona zna pobuditi utisak, kao da se jedino tako moe ouvati mir, a kroz
to vrijeme lukavo oprezna, neprestano osvaja pozicije -jednu za drugom,
as potajnim iznuivanjem, as stvarnom kraom, u momentima kada
opa pozornost - okrenuta drugim stvarima -ne eli biti ometana ili pak
stvar dri sitnom i beznaajnom, da bi se nepotrebno uzburkali duhovi i
zao protivnik ponovno razdraio.
To je jedna od tono proraunatih taktika pronalaenja ljudskih slabosti,
iji uinak gotovo matematikom tonou, mora voditi k uspjehu,
ukoliko i druga strana ne naui da se protiv otrovnog plina bori takoer -
otrovnim plinom!
Slabijim prirodama mora se pritom rei, da se upravo ovdje radi o biti ili
ne biti.
Ne manje razumljiv bio mi je i znaaj tjelesnog terora prema pojedincu i
prema masi.
I ovdje je, takoer, rije o tonom proraunu psiholokog djelovanja.
Teror na radnom mjestu, u tvornici, u lokalu gdje se odrava skup, u
povodu masovnog mitinga, uvijek e biti praen uspjehom, ukoliko mu
se ne suprotstavi drugi, isto toliko veliki teror.
65
Tada e partija, dabome, u stranoj galami, poeti zapomagati i iako stari
podcjenjiva svakog dravnog autoriteta, kretavo ga pozivati u pomo
da bi, u najveem broju sluajeva, u opoj zabuni zaista postigla cilj -
naime: nala rogatu stoku, nekog vieg dravnog inovnika, koji e, u
glupoj nadi da e se moda time kasnije uiniti podobnim opasnom
protivniku, pomoi slomiti protivnika te svjetske kuge.
Kakav e utisak takav udar proizvesti na osjetila iroke mase, kako
pristalica tako i protivnika, moe procijeniti samo onaj koji duu naroda
ne poznaje iz knjiga, ve iz ivota. Jer, dok se sada u udarima svojih
pristalica slavi postignuta pobjeda, od sada kao trijumf prava vlastite
stvari, u najveem broju sluajeva, poraeni protivnik poinje sumnjati u
svrhovitost svakog daljeg otpora uope.
to sam vie upoznao, prije svega, metode tjelesnog, fizikog terora, tim
je vea bila moja molba za oprotaj stotinama tisua onih koji mu
podlegoe.
To zahvaljujem najsrdanije svom tadanjem vremenu patnje, koje mi je
ponovno vratilo moj narod i omoguilo nauiti razlikovati rtve od
opsjenara.
Drugaije nego kao rtve ni ne mogu se oznaiti uinci ovog zavoenja
ljudi. Jer, kada sam se sada, u nekim svojim slikama, potrudio nacrtati
bia onih najniih slojeva, iz samog vrela ivota, tada to nije moglo
biti bez pouzdanja da sam u ovim nizinama opet ponovno naao svjetla,
u ijim se oblicima izraavala spremnost na rtvu, najvjernije drugarstvo,
izuzetnu dovoljnost i uzdranu skromnost, naroito, kada je to pogodilo
tadanje radnitvo. Iako su se te vrline u mladoj generaciji sve vie i vie
gubile, ve i zbog opeg utjecaja velegrada, ipak je jo i ovdje bilo
mnogo onih, kod kojih je postojala u jezgri zdrava krv koja se uspijevala
oduprti podlostima ivota. A ako su tada ti, esto puta milostivi, estiti
ljudi, u svom politikom djelovanju ipak stupali u redove smrtnih
neprijatelja naega naroda, pomaui im da zbiju redove, tada je tome
bio razlog, da oni nisu ni razumjeli, niti su mogli razumjeti,
66
Obraun
svu podlost toga novog uenja, a nitko nije ni naao shodnim potruditi se
i pozabaviti se njima, i da su socijalni odnosi bili jai nego sva druga,
recimo, suprotna volja. Bijeda u koju su jednog dana, i tako upali,
otjerala ih je jo k tome i u lager socijaldemokracije.
Kako je buroazija bezbroj puta na najneprimjereniji ali i
najnemoralnijinain uspostavila frontprotiv opeljudskih opravdanih
zahtjeva, a da iz tog dranja nije ak ni stekla korist, ili je uope nije
smjela ni oekivati, u politiku je djelatnost bio natjeran i onaj
najestitijiradnik iz sindikalne organizacije.
Milijuni radnika bili su sigurno u poetku, u dubini svoje due,
neprijatelji socijaldemokratske partije, ali su u svome otporu bili
pobijeeni jednim isto luakim nainom na koji su graanske partije
zauzimale suprotstavljajui stav svakom zahtjevu socijalne naravi.
Jednostavno glupo odbijanje svih pokuaja poboljanja uvjeta rada,
zatitnih mjera kod rada na strojevima, suzbijanje zloupotrebe djejeg
rada kao i zatite ena, naroito u onim mjesecima kad je pod srcem ve
nosila dolazeeg sunarodnjaka, pomagalo je socijaldemokraciji, koja je
sa zahvalnou, svaki takav sluaj bijednog opredjeljivanja koristila da
mase utjera u svoju mreu. Nae politiko graanstvo nikada vie nije
uspjelo popraviti ono u emu se grijeilo. Jer, time to se svim
pokuajima uklanjanja tekih socijalnih prilika pruao otpor, graanstvo
je sijalo mrnju i inilo se da je samo opravdalo tvrenje kako je ono
neprijatelj cijele nacije i da samo socijaldemokratska partija zastupa
interese radnikog naroda.
To je u prvom redu stvorilo moralno opravdanje za stvarno postojanje
sindikata, organizacije koja je partiji oduvijek inila najvee usluge u
natjerivanju radnika u njeno lanstvo.
U mojim bekim godinama uenja bio sam prinuen, htio ili ne htio,
zauzeti stav i po pitanjima sindikata.
Kako sam ih drao, samima po sebi, nerazdvojnim sastavnim dijelom
socijaldemokratske partije, moja je odluka bila brza i - pogrena.
Samo se po sebi razumije da sam ih glatko odbio.
67
Ali i u tom, beskrajno vanom pitanju, lekciju mi je dala Sudbina sama.
Uinak je bio potpuni preokret mog prvog prosuivanja.
Sa svojih dvadeset godina nauio sam razliku izmeu sindikata kao
sredstva za obranu opih socijalnih prava radnika i izvojtenje boljih
ivotnih uvjeta svakog pojedinca iz tih redova, i sindikata kao
instrumenta partije politike klasne borbe.
To to je socijaldemokracija shvatila izvanredni znaaj sindikalnog
pokreta, osiguralo joj je sredstvo, a time i uspjeh; a to graanstvo to nije
shvatilo, stajalo ga je njegova politikog poloaja. Ono je vjerovalo da e
nadmenim odbijanjem logikog razvoja smrsiti protivniku konce, i
time ga u stvarnosti usmjeriti u nelogine putanje. Jer je tvrdnja, da je
sindikalni pokret sam po sebi neprijatelj domovine, bila besmislica, a k
tome i neistina. Tono je bilo ba ono suprotno. Ako sindikalna aktivnost
ima za cilj poboljanje stanja stalea, koji spada u temeljne stubove
nacije - i to ima stalno pred oima i stalno to provodi - ona time ne
djeluje ne samo nedomovinski ili dravno neprijateljski, ve u pravom
smislu rijei nacionalno. Zar ona ne pomae stvaranju socijalnih
preduvjeta bez kojih se ne moe ni zamisliti bilo kakav opi nacionalni
odgoj. Ona si priskrbljuje najvee zasluge i time to uklanjanjem
socijalnih rak rana, kako duhovnih, tako i tjelesnih uzronika bolesti,
pridonosi opem zdravlju narodnog organizma.
Pitanje o njenoj neophodnosti, stvarno je suvino!
Dokle god medu poslodavcima ima ljudi slabog socijalnog
razumijevanja, ili ak s pomanjkanjem pravnog osjeaja i osjeaja
potenja, ne samo da je pravo, nego je i dunost njegovih namjetenika,
koji ine dio naeg nacionalnog korpusa, braniti sveope interese protiv
pohlepe ili nerazumnosti pojedinaca. Jer, odravanje vjernosti i vjere u
nacionalnom organizmu je u interesu nacije isto kao i odravanje
narodnog zdravlja.
Oboje teko ugroavaju poduzetnici, koji se ne osjeaju lanom cijele
narodne zajednice. Zlim djelovanjem njihove pohlepe ili njihovom
bezobzirnou, stvaraju se velike tete za budunost.
68
Obraun
Ukloniti uzroke takvog razvoja, znai stei zasluge za naciju, a ne
obratno.
Time nije reeno da je, eto, sada svakom data mogunost svojevoljno
izvlaiti zakljuke i odreivati svoje ponaanje na osnovu priinjene mu
stvarne ili nehotine nepravde. Ne! To je opsjena koja se mora promatrati
kao pokuaj skretanja pozornosti s pravog predmeta. Je li otklanjanje
loih, nesocijalnih tokova u interesu nacije, ili nije. Ako jest, onda se
protiv njih mora prihvatiti borba s orujem koje nudi izglede za uspjeh.
Pojedini radnik ipak nije nikada u situaciji izboriti se sam protiv sile
velikog poduzetnitva, jer se ovdje ne radi o pitanju pobjede vieg prava
- jer njegovim priznanjem, ne bi, zbog nedostatka uzroka ni bilo spora -
ve o pitanju vee sile. U drugom bi sluaju, postojei osjeaj prava
nastali spor ve i sam okonao na astan nain, ili tonije, do njega
nikada ne bi moglo ni doi.
Ne, ako nesocijalni ili neasni postupci prema ljudima izazovu otpore,
onda ova borba moe, dokle god se ne stvore zakonske, sudske instance
za uklanjanje ovih teta, doi do odluke samo veom silom. Time se
samo po sebi podrazumijeva, da se jedino pojedinanoj osobi, a nikako
koncentriranoj snazi poduzetnika, moe suprotstaviti objedinjen, vei
broj posloprimaca, da se ne bi moralo ve na samom poetku, odrei
mogunosti pobjede.
Tako sindikalna organizacija moe voditi jaanju socijalne misli u
njenom praktinom djelovanju u svakodnevnom ivotu, a time i
uklanjanju uzroka trvenja koji uvijek ponovno daju poticaje za
nezadovoljstvo i albe.
Da to nije tako, vrlo velikom dijelom je krivnja na onima koji su znali u
svakom zakonskom reguliranju loih socijalnih prilika, postavljati
prepreke, ili ih putem svog politikog utjecaja, potkopavati.
Upravo u toj mjeri, u kojoj politiko graanstvo tada nije shvaalo, ili
bolje, nije htjelo shvatiti znaaj sindikalne organizacije, i organiziralo se
protiv nje u otpor, primala je socijaldemokracija u svoje krilo ovaj
osporavani pokret. Time je dalekovidno stvorila
69
vrstu podlogu, koja se ve vie puta potvrdila kao posljednje uporite u
kritinim trenutcima. Dabome, da je time unutarnja svrha postupno
nestajala, da bi se oslobodio prostor za nove ciljeve.
Socijaldemokracija nije nikada ni pomiljala na to da realizira prvobitne
zadatke profesionalnog pokreta kojeg je uzela pod svoje.
Ne, ona to, svakako, nije ni pomiljala.
Pod njenom meetarskom rukom, tijekom samo nekoliko desetljea, od
pomonog instrumenta obrane socijalnih prava ljudi, pokret je postao
sredstvom za razbijanje nacionalnog gospodstva. Interese radnika oni pri
tome nisu smjeli ni najmanje ugroziti. Jer se i politiki doputa primjena
gospodarskih mjera pritisaka; ucjenjivanje u svako doba, te postojanje, s
jedne strane samo nune nesavjesnosti, a s druge glupe ovije
strpljivosti.
Neto to u ovom sluaju obostrano pogaa svoj cilj.
#
Ve na prelasku u ovo stoljee, sindikalni je pokret odavno prestao sluiti
svom prvobitnom zadatku. On je iz godine u godinu, sve vie, zapadao u
koloteinu socijaldemokratske politike, da bi na kraju naao svoju
primjenu samo kao poluga klasne borbe. On je trebao cijeli, tako teko
izgraeni i razvijeni gospodarski sustav, na kraju dovesti do uruavanja,
kako bi tako i dravnom poretku, po izmicanju njegovog gospodarskog
potpornog zida, mogao lake prirediti istu sudbinu. Zastupanje svih
stvarnih potreba radnitva, dolazilo je time sve manje u pitanje, sve dok
politika mudrost uope, vie i nije smatrala poeljnim da se otklone
socijalne i, ak, kulturne nevolje irokih masa, jer bi onda jo moda
nastala i opasnost da one, zadovoljene u svojim eljama, vie ne budu
pogodne da se kao borbene trupe bez vlastite volje i nadalje vjeito
iskoritavaju.
Takav mogui, nasluivani, burni razvoj ulijevao je klasno borbenim
vodama takav strah, da su oni po kratkom postupku
70
Obraun
odbijali svako mogue blagoslovljeno podizanje socijalnog poloaja
radnitva, pa su ak protiv toga zauzimali i stavove.
Za obrazloenje takvog, toboe nerazumnog, postupka, nikada ih nije
bilo ni malo briga.
Time to su se zahtjevi sve vie poveavali, mogunost njihova
ispunjenje bila je tako malo vjerojatna i beznaajna, da je u svako
vrijeme bilo mogue obmanuti masu, kako se, zaboga, ovdje radi o
vraki tekom pokuaju da se jednom takvom svjes-nou najsvetijih
prava, na najpodliji nain oslabi, pa ak i paralizira, udarna snaga
radnitva. Pri slaboj sposobnosti miljenja iroke mase, ne treba se uditi
uspjehu postignutog.
U graanskom lageru bili su ogoreni ovako providnom neistinitou
socijaldemokratske taktike, ne izvlaei iz toga ni najmanje zakljuke za
smjernice vlastita djelovanja. Upravo socijaldemokratski strah od svakog
podizanja poloaja radnitva na viu razinu, iz dubine njihove dotadanje
kulturne i socijalne bijede, morao je dovesti do poveanih napora, upravo
s ciljem, da se predstavnicima klasne borbe postupno izbije iz ruku pravi
instrument te borbe.
To se ipak nije dogodilo.
Umjesto da vlastitim juriem zauzmu neprijateljski poloaj, prije se
dozvolilo biti potisnut i pritisnut, da bi se konano poseglo za potpuno
nedovoljnom ispomoi, koja je, jer je bila prekasna, jer je beznaajna,
ostala bez uinaka, pa je s lakoom odbijena. Tako je, ustvari, sve
ostajalo po starom, samo je nezadovoljstvo bilo vee nego prije.
Slino prijeteem oblaku, ve tada je slobodni sindikat visio nad
politikim obzorom i nad biem pojedinca.
On je bio jedan od onih stravinih teroristikih instrumenata, protiv
sigurnosti i nezavisnosti nacionalnog gospodarstva, vrstine drave i
slobode linosti.
On je prije svega bio ono, to je pojam demokracije uinilo ogavno-
smijenom frazom, oskrnavilo slobodu, a bratstvo besmrtno ismijalo
onom reenicom: Und willst du nicht Genosse sein, so
71
schlagen wir den Schdel ein (a ako nee biti drug, razbit emo ti
lubanju).
Eto, tako ja tada upoznah tog ovjekova prijatelja.Tijekom godina moji
su se pogledi o njemu proirili i produbili. Nije mi bilo potrebno
mijenjati ih.
*
to sam vie uviao vanjsko bie socijaldemokracije, tim vie mi je rasla
elja obuhvatiti i unutarnju jezgru tog uenja.
Slubena partijska literatura je pri tome, dabome, mogla malo koristiti.
Ona je bila, ukoliko se ticala gospodarskih pitanja, netona u tvrdnjama i
dokazima, a ukoliko se ticala politikih ciljeva, bila je i laljiva. K tome
treba dodati, da mi se u dubini due zgadio noviji sofistiki nain
izraavanja i nain prikazivanja. Neizmjernim raskoem rijei nejasna
sadraja i nerazumljiva znaenja, nabacivane su reenice, koje su trebale
biti ba toliko duhovite, koliko su bile i besmislene. U tom se labirintu
mudrosti mogla osjeati kao kod kue samo pusta dekadencija nae
velegradske bohemije, da bi iz smetita tog literarnog dadaizma pokrala
unutarnji doivljaj - podravana poslovnom skromnou dijela naeg
naroda - koji uvijek u svemu to mu je osobno nerazumljivo sluti neku
dublju mudrost.
Kad sam usporedio teoretske neistine i besmisao ovog uenja s realnou
njegove pojave, postupno sam stjecao jasnu sliku njegova unutarnjeg
htijenja.
U tim su me satima proimale mrane slutnje i opora bojazan. Sagledah
tada uenje koje se sastojalo od egoizma i mrnje, koje je po
matematikom zakonu, moglo dovesti do pobjede, ali time ovjeanstvu
donijeti i - kraj!
U meuvremenu sam, dakako, uspio shvatiti vezu izmeu ovog uenja o
razaranju, i bia naroda, to mi je do tada bilo tako nepoznato.
72
Obraun
Samo poznavanje idovstva prua klju za shvaanje unutarnjih, a time i
stvarnih namjera socijaldemokracije.
Tko pozna taj narod, pada mu s oiju koprena pogrenih predodbi o
cilju i smislu te partije i iz tmine i izmaglice socijalnih fraza izranja
iscereno lice marksizma.
#
Meni je danas teko, ako ne i nemogue, rei kada mi je po prvi puta
rije idov dala povoda za posebno razmiljanje. Uope se ne sjeam
da sam u oevom domu, tijekom njegova ivota, tu rije makar i samo
uo. Mislim da je stari gospodin i u posebnom naglaavanju te oznake,
uviao kulturnu zaostalost. On je tijekom svoga ivota usvajao manje
vie svjetske graanske svjetonazore, koji su se pri najdosljednijem
nacionalnom uvjerenju ne samo odravali, ve i obojili moj svijet.
Isto tako nikakvog povoda koji bi u meni promijenio ove preuzete slike
nisam naao ni u koli.
U realnoj koli upoznao sam, dodue, idovskog djeaka, s kojim smo se
svi ophodili s oprezom, ali ipak samo zbog toga, jer smo prema njemu
bili nepovjerljivi zbog njegove utljivosti. Neka posebna pomisao o
njemu kao o idovu, padala mi je pri tome, kao i ostalima, malo na um.
Tek u svojoj etrnaestoj ili petnaestoj godini, ee sam nailazio na rije
idov, dijelom u svezi s politikim razgovorima. Osjeao sam protiv
toga laku odbojnost i nisam se mogao oduprijeti izvjesnom neprijatnom
osjeaju koji me je obuzimao uvijek kad su se preda mnom dogaale
stalne vjerske svae.
Na to pitanje nisam, meutim, tada gledao kao na neto posebno.
U Linzu je bilo vrlo malo idova. Tijekom stoljea njihova se vanjtina
europeizirala i uljudila; da, ak sam ih drao Nijemcima! Besmislica
ovog uobraenja bila mi je malo jasna, jer sam kao jedino razlikovno
obiljeje vidio samo u stranoj vjeri. Da su
73
oni zbog toga bili proganjani, kako sam vjerovao, dovodilo je moju
odbojnost prema nepovoljnim izjavama o njima skoro do gaenja.
O postojanju nekog preduvjerenja, o planskom suprotstavljanju
idovima, jo nisam uope nita slutio.
Tada dooh u Be.
Obasut mnotvom utisaka na arhitektonskom podruju, pritisnut teinom
vlastite sudbine, nisam u prvo vrijeme imao nikakav uvid u unutarnju
slojevitost naroda divovskoga grada. Usprkos tome to je Be tih godina
od svoja dva milijuna itelja brojao skoro dvjesto tisua idova, nisam
viao te ljude. Moje oko i moja svijest u tim prvim tjednima nisu bili
dorasli naletima tako brojnih vrijednosti i misli. Tek kada se postupno
vratio mir i uzburkana slika se poela bistriti, osvrnuh se u svom novom
svijetu sabranije i sudarih se sada sa idovskim pitanjem.
Neu tvrditi da je nain na koji sam ih morao upoznati bio naroito
prijatan. U idovima sam jo vidio samo vjeru, pa sam stoga u ovom
sluaju, iz razloga ljudske snoljivosti, podravao neprihvaanje
religiozne diskriminacije. Tako mi se inio i ton, prije svega onaj to ga
je irila beka i antisemitska tampa, nedostojnim kulturnih tradicija
jednog velikog naroda. Pritiskali su me odreeni dogaaji iz srednjeg
vrijeka, koje ne bih ba rado ponovno vidio. A kako dotine novine
openito nisu imale prvorazrednu reputaciju - otkud sam to doznao tada
to ni sam nisam tono znao - vidio sam u njima vie proizvode ljute
zavisti, nego rezultate temeljitog, iako openito uzevi, krivog stajalita.
U ovome svom razmiljanju bio sam, kako mi se inilo, obodren onom
krajnje dostojanstvenom formom, kojom je stvarno velika tampa
odgovarala na sve te napadaje, ili ih je, to mi se inilo vrednijim
pozornosti, potpuno preuivala.
Revno sam itao takozvanu svjetsku tampu (Neue Freie Presse,
Wiener Tagblatt, itd.) i udio se opsegom ponuenim itateljima, kao i
objektivnou prikaza u pojedinostima. Odavao sam priznanje otmjenom
tonu, i ustvari sam samo poneki put, bio u sebi ne ba sasvim zadovoljan,
ili ak neprijatno dirnut pretjera-
74
Obraun
nim stilom. Ali, to je svakako bio odraz poleta cijelog tog svjetskog
grada.
Kako sam tada drao Be takvim gradom, vjerovao sam da se ovo
objanjenje, koje sam sam sebi dao, smije svakako prihvatiti kao
izvinjenje.
Ali, ono to me je, uvijek ponovno odbijalo, bila je nedosto-janstvena
forma kojom se tampa dodvoravala dvoru. Jedva da se mogao zbiti i
jedan dogaaj u Hofburgu, a da to itateljima ne bi bilo priopeno u
tonovima oaravajueg oduevljenja ili optuujue zbunjenosti,
prenemaganje, koje je naroito kad se osobno radilo o najmudrijem
monarhu svih vremena, sliilo gotovo vabljenju tetrijebova.
Meni se stvar inila gotovom.
Time je liberalna demokracija zaradila mrlje u mojim
oima.
Da bi se zadrala naklonost toga dvora, i to u tako neasnim formama,
trebalo je, znai, rasprodati dostojanstvo nacije.
To je bila prva sjenka koja je trebala zatamniti moj duhovni odnos prema
velikoj bekoj tampi.
Kao i prije toga, i u Beu sam uvijek, s najveim arom, pratio sve
dogaaje u Njemakoj, potpuno svejedno, radilo se pri tome o politikim
ili kulturnim pitanjima. S ponosnim divljenjem usporeivao sam uspon
carstva s dugotrajnim bolima austrijske drave. Ako su vanjskopolitika
zbivanja najee izazivala nepodijeljenu radost, tada su, ne tako vesela,
dogaanja u unutarnjem politikom ivotu, izazivala sumornu
potitenost. Borba koja se u to vrijeme poela voditi protiv VVilhelma II.
nije tada nailazila na moje odobravanje. U njemu nisam vidio samo
njemakog cara, ve u prvom redu tvorca njemake flote. Zabrana
govora koju je Reichstag naredio caru ljutila me je u tolikoj mjeri, jer je
izdana s mjesta koje u mojim oima nije imalo nikakva povoda za to,
budui da su, zaista, ovi parlamentarni gusani izloili vie besmisla samo
na jednom zasjedanju, nego to je to moglo poi za rukom itavoj
dinastiji careva kroz stoljea, raunajui i njihove najslabije trenutke.
75
Bio sam ogoren to u dravi u kojoj svaki poluludak, moe prisvojiti
pravo ne samo na rije kritike, nego, eto, ak da u Reichs-tagu, kao
zakonodavac, bude nahukan na naciju, a da nositelj carske krune
moe dobiti ukor od najbjednije institucije brblja-vaca svih vremena.
Bio sam, meutim, jo vie ogoren, to je ta ista beka tampa, koja se i
pred posljednjim dvorskim kljusetom, puna potovanja, klanjala i puzala
do ulagivanja, sad s oito brinim licem, ali, kako mi se inilo, loe
skrivenom zluradou, davala izraza svojim razmiljanjima o njemakom
caru. Ona je, toboe, bila daleko od toga mijeati se u odnose njemakog
carstva - ne, Boe sauvaj! -ali tako, to se prijateljski gurao prst u tu
ranu, osjeala se, eto, posebna obveza koju namee i duh meusobnog
saveznitva, to je opet suprotno novinarskoj istini, itd. A tada bi se, na
veliku radost, svrdlao taj prst u rani.
U takvim bi mi sluajevima navrla kn' u glavu.
To je bilo ono to me je navelo da na tu veliku tampu gledam sve
opreznije.
Moram stvarno priznati, da su se ak i antisemitske novine Das
deutscher Volksblatt (Njemaki narodni list) u takvoj prilici ponaale
asnije.
Ono to mi je nadalje ilo na nerve, bio je taj ak odvratan kult prema
Francuskoj, kojega je ve tada njegovala velika tampa. Upravo se
trebalo sramiti biti Nijemcem, kad bi mu u lice istresali sve te
hvalospjeve, himne velikoj kulturnoj naciji. To odvratno francuziranje,
vie me je nego jednom ponukalo, da te svjetske novine bacim iz ruku.
Dohvaao sam se openito, samo ponekad, Volksblatta (Narodnog
lista), koji mi se, dabome, inio mnogo manjim, ali u tim stvarima neto
istijim. Nisam bio suglasan s otrim antisemitskim tonom, ali sam ipak,
tu i tamo, itao komentare koji su me potakli na odreena razmiljanja.
U svakomn sluaju iz takvih sam povoda polagano upoznavao ovjeka i
njegov pokret, koji su u ono vrijeme odreivali sudbinu Bea: dr. Karla
Luegera i Kransko-socijalnu partiju.
76
Obraun
Kad sam doao u Be, prema obima sam bio neprijateljski nastrojen.
Taj ovjek i njegov pokret u mojim su oima bili reakcionarni.
Ali, najobiniji osjeaj za pravdu, morao je izmijeniti ovu procjenu,
upravo u tolikoj mjeri u kojoj sam dobio priliku upoznati bolje tog
ovjeka i njegovo djelo; pravedna je ocjena polagano rasla u neskriveno
divljenje. Danas u tom ovjeku vidim, vie nego prije, najmonijeg
njemakog gradonaelnika svih vremena.
I koliko je samo mojih, iz predrasuda nastalih, nazora bilo preoblikovano
ovakvom promjenom moga stava prema Kransko-socijalnom pokretu!
Ali su time i moja shvaanja antisemitizma polagano podli-jegala
promjenama koje je donosilo vrijeme. Tada je to, svakako, bila moja
najvea promjena.
Ona me je stajala velikih unutarnjih borbi, i tek nakon vie-mjesenih
unutarnjih hrvanja razuma i osjeanja, poela se javljati pobjeda na strani
razuma. Dvije godine kasnije, osjeaji su slijedili razum, da bi od tada on
bio njihov vjerni uvar i alarm.
U vrijeme te ogorene borbe izmeu duhovnog odgoja i hladnog razuma,
zorna nastava bekih ulica uinila mi je neprocjenjive usluge. Dolo je
vrijeme, kada vie nisam, kao onih prvih dana, poput slijepca tumarao
ovim velikim gradom, ve sam pored graevina, irom otvorenih oiju,
promatrao i ljude.
I kad sam tako jednom lutao centrom grada, iznenada nale-tih na
spodobu u dugom kaftanu crnih lokni.
Je li ovo idov?, bila je moja prva pomisao.
Oni zasigurno nisu ovako izgledali u Linzu. Prikriveno i oprezno
promatrao sam tog ovjeka, samo, to sam vie gledao to strano lice, tim
se vie u mojem mozgu, uz prvo, postavljalo i drugo pitanje:
Je li on i Nijemac?
Kao i uvijek u takvim sluajevima, i sada sam pokuavao otkloniti
sumnje pomou knjige. Odmah sam, za nekoliko filira,
77
kupio prve antisemitske broure u svom ivotu. Sve su one, meutim,
polazile sa stajalita, da itatelj u principu ve u izvjesnom stupnju
poznaje, ili ak shvaa, idovsko pitanje. Konano, ton toga pisanja bio
je najveim dijelom takav, da su se u meni ponovno, zbog povrnog i
krajnje neznanstvenog izvoenja dokaza, pojavile sumnje u tvrdnje
iznesene u tim brourama.
Tako sam to opet odbacio za mnoge tjedne, pa ak i mjesece.
Stvar mi je izgledala tako strano, okrivljavanje tako bez mjere, da sam,
muen strahom da ne uinim nepravdu, ponovno postao bojaljiv i
nesiguran.
Dabome, da tada ni ja vie nisam mogao sumnjati, da se ovdje nije radilo
o Nijemcima neke posebne vjere, nego o narodu za sebe, posebne vrste;
jer, otkako sam se poeo baviti tim pitanjem i usmjerio pozornost na
Zidove, Be mi se pojavio u drugaijem svjetlu od onog prijanjeg. Kud
god da sam iao, vidio sam samo Zidove, a to sam vie gledao, tim su se
oni vie i izotrenije izdvajali mojem oku od ostalih ljudi. Posebno u
centru grada, i u podrujima sjevernije od dunavskog kanala, vrvjelo je
od naroda, koji ve po vanjskom izgledu nije imao vie nikakve slinosti
s Nijemcima.
Ali, ako sam u to jo i mogao sumnjati, moje je kolebanje konano
nestalo dranjem i stavovima dijela idova samih.
Veliki pokret meu njima, koji u Beu i nije bio tako slabo
rasprostranjen, nastupio je vrlo otro za potvrivanje narodnog karaktera
Zidova: Cionizam!
inilo se, dodue, da samo dio idova odobrava ovakav stav, dok velika
veina takva opredjeljenja ipak osuuje, ak u sebi i odbija. Pri bliem
promatranju ovaj bi se izgled rasprio u zlokobnoj pari i u
opravdavajuim izgovorima, da ne kaem laima, iz isto koristoljubivih
razloga. Jer takozvano idovstvo liberalnijih shvaanja nije odbijalo
Cioniste kao Neidove, ve kao idove nepraktinih, ak moda, za
svoje idovstvo i opasnih javnih nazora.
78
Obraun
U njihovom unutarnjem zajednikom biu uope se nita nije
promijenilo.
Ova prividna borba izmeu cionistikih i liberalnih Zidova zgadila mi se
ve u kratkom vremenu; ona je bila skroz naskroz neistinita, to e rei
izlairana, a time i nedovoljno pogodna za uvijek potvrivanu moralnu
visinu i istou naroda.
I uope je moralna i druga istoa ovoga naroda bila toka za sebe. Da se
ovdje nije radilo ni o kakvim oboavateljima vode i istoe, moglo se
kod njih utvrditi ve na vanjskom izgledu, naalost, vrlo esto ak i
zatvorenih oiju. Meni bi ponekad od smrada tih kaftanlija kasnije ak i
pozlilo. Uz to je jo dolazila i njihova neista odjea i ne ba junaka
pojava.
Sve ovo nije moglo djelovati nimalo privlano: a postajalo je odurno,
kad bi se iznenada, pored tjelesne neistoe, otkrila i sva moralna
prljavtina izabranog naroda.
Nita me u tako kratkom vremenu nije moglo dovesti u sumnju i
razmiljanje, koliko polagano rastui uvid u nain djelovanja Zidova na
nekim podrujima.
Je li uope postojala neka prljavtina, bestidnost u bilo kojem obliku,
prije svega u podruju kulturnog ivota, a da u tome nije sudjelovao bar
jedan idov?
im bi se i uz najvei oprez u jednu takvu oteklinu uinio rez, nailo bi
se kao na liinke-crve u gnojnom tijelu, na malog idovia, esto puta
sasvim zaslijepljenog iznenadnom svjetlou.
Bila je to teka optuba, koju je u mojim oima poprimilo idovstvo, kad
sam upoznao njegovu djelatnost u tampi, u umjetnosti, knjievnosti i
kazalitu. Ovdje vie nisu mogla koristiti bilo kakva sveana
uvjeravanja. Bilo je ve dovoljno prouiti potporne stubove, imena
duhovnih stvaralaca tih stranih maklera u kinu i kazalitu, koji su ovdje
bili hvaljeni na sva usta, da bi se za dulje vrijeme ostalo vrst u
uvjerenju. To je bila kuga, duhovna kuga, gore od nekadanje crne smrti
kojom je ovdje nekada bio zaraen narod. A u kolikim je samo
koliinama taj otrov provoen i iren! Naravno, to je duhovna i moralna
razina takvog tvorniara umjet-
79
nosti bila nia, bila je i neogranienija njegova plodnost, dok konano
takav mladi, vie nego kakva rasprivaka maina trca svoju neistou
u lice ovjeanstva. Pomislimo pri tome i na neograni-enost njihova
broja; neka se zamisli da na jednog Goethea priroda lako ubaci svijetu
pod kou jo i do deset tisua takvih baraba, koji tada kao kliconoe
najgore vrste truju due.
Bilo je uasno, ali ne za previdjeti, da je upravo idov u prevelikom
broju od prirode izabran za tu neasnu sudbinu.
Treba li njegovu izabranost traiti u tome?
Tada poeh intenzivno istraivati imena proizvoaa ovih neistih
proizvoda javnog umjetnikog ivota. Uinak je bio uvijek loiji od
moga dotadanjeg dranja prema idovima. Mogao je ovdje osjeaj
zavesti i tisuu puta, ali je razum morao izvui svoje zakljuke.
injenica da je devet desetina cjelokupne literarne prljav-tine,
umjetnikog kia i kazalinih besmislica trebalo pripisati na dugovni
konto naroda koji ini jedva stoti dio svih stanovnika u zemlji;
jednostavno se nije moglo porei - to je bilo upravo tako!
S ovih stajalita poeh sada preispitivati i moju dragu svjetsku tampu.
to sam, meutim, ovdje temeljitije postavljao svoje sonde, tim se vie
srozavao predmet mog nekadanjeg divljenja. Stil je bio sve
nepodnoljiviji, sadraj se kao labilan i plitak morao odbiti, objektivnost
prikazivanja sada mi se vie inila kao la nego asna istina; autori su
bili - idovi!
Tisue stvari koje sam prije jedva i primjeivao, sada su mi upadale u oi
kao vrijedne moje pozornosti; druge, koje su kod mene izazivale
razmiljanja, nauio sam shvaati i razumijevati.
Liberalno uvjerenje ove tampe, sada sam vidio u drugom svjetlu, njen
otmjeni ton u odgovorima na napade, kao i njihovo preuivanje,
razotkrivali su mi se sada isto tako lukavim, koliko i podlim trikom;
njihove ushiene kazaline kritike vrijedile su samo za idovskog pisca,
a odbijanje nikada nije pogodilo nekog drugog
80
Obraun
osim Nijemca. U tihom ustrajnom prekoravanju protiv Wilhelma II. dale
su se raspoznati iste one metode koje je preporuivala francuska kultura i
civilizacija. Bezvrijedan sadraj novela postao je sada pravo nepotenje,
a u jeziku sam raspoznao glasove stranog naroda; smisao cjeline je
Nijemstvu ipak bio tako vidljivo tetan, da bi ono moglo tako to htjeti.
Ali, tko je za tako to bio zainteresiran?
Je li sve to bio samo sluaj?
Tako postadoh polako nesigurnim.
Razvoj se ubrzao, ali tek nakon uvida to sam ih proivio u nizu drugih
zbivanja. Bilo je to u obliku opeg pogleda na obiaje i moral, onako
kako su bili kod velikog dijela Zidova sasvim otvoreno izloeni i
neskriveno prakticirani.
Ovdje je opet ulica ponekad pruala zaista zornu runu
nastavu.
Odnos idova prema prostituciji, a jo vie prema trgovini djevojkama,
mogao se prouavati u Beu kao u malo kojem zapadnoeuropskom
gradu, izuzevi moda, junofrancuska luka mjesta. Kad bi se uveer
prolazilo ulicama i uliicama Leopoldova grada, na svakom bi koraku,
htio to ili ne, postojao svjedok dogaanja koja su velikom dijelu
njemakog naroda ostala skrivena, sve dok rat nije borcima na istonom
bojitu dao priliku da mogu, ili bolje rei moraju, vidjeti neto slino.
Kad sam po prvi puta na taj nain upoznao idova, u ulozi isto tako
ledeno hladnog i besramno poslovnog dirigenta tog ogavnog poronog
posla izopaenosti velegrada, prostrujae mi kimom lagani trnci.
A tada je planulo.
I sada vie nisam mogao izbjei razmatranje idovskog pitanja, ne, sada
sam to upravo htio. I kako sam sada u svim smjerovima kulturnog i
umjetnikog ivota i njegovim razliitim izraajima nauio potraiti
idova, iznenada naletih na njega na mjestu gdje sam ga ponajmanje
oekivao.
81
Time to sam otkrio idova kao vodu socijaldemokracije, pue mi pred
oima. Jedna duga unutarnja borba, dobila je time svoj zavretak.
Ve u svakodnevnom ophoenju sa svojim drugovima na poslu, pala mi
je u oi zauujua sposobnost njihova pretvaranja, jer su prema jednom
te istom pitanju zauzimali razliita stajalita, ponekad u samo nekoliko
dana, a esto i u samo nekoliko sati. Teko sam mogao razumjeti kako to
ljudi koji samo dok razgovaraju imaju razumne, shvatljive nazore, a im
se nadu okrueni masom, te nazore iznenada gube. To je bilo tako esto,
da ovjek padne u oaj. Kad bih poslije sati i sati uvjeravanja ve bio
uvjeren, da sam konano probio led ili razjasnio neku besmislicu, i ve
se u srcu tome veselio, morao sam, na svoju alost, ve sljedeeg dana
poi ponovno iz poetka: sve je bilo uzaludno. Bezumlje njihovih
stajalita inilo se kao vjeno klatno koje uvijek ponovno poinje
ispoetka.
Sve sam to ve i mogao shvatiti: da su nezadovoljni svojim udesom; da
proklinju Sudbinu koja ih je esto toliko puta oporo udarala; da su
psovali vlast koja u njihovim oima nije imala osjeaja za njihov
poloaj; da su protestirali protiv cijena ivenih namirnica i za svoje
zahtjeve izlazili na ulicu, sve se to moglo, bez obzira na razum jo i
shvatiti. Ali, ono to je moralo ostati neshvatljivim, bila je bezgranina
mrnja, kojom su se obarali na svoju vlastitu narodnost, prezirali njenu
veliinu, prljali njenu povijest, velike ljude putali u kanalizaciju.
Ta borba protiv vlasitte vrste, vlastitog gnijezda, vlastitog zaviaja, bila
je isto tako besmislena koliko i neshvatljiva. To je bilo neprirodno.
Od ovoga poroka moglo ih se privremeno izlijeiti, ali samo na koji dan,
najdulje za koji tjedan. Ako bi se neto kasnije srelo onog navodno
preobraenog, tada bi se utvrdilo da je on ostao onaj stari.
Neprirodnost ga je ponovno posjedovala.
#
82
Obraun
Da su socijaldemokratsku tampu preteno vodili idovi, saznao sam
postupno; samo toj okolnosti nisam pripisivao nikakav poseban znaaj,
stanje je i u ostalim novinama bilo potpuno isto. Bilo je moda upadljivo
samo jedno: nije bilo ni jednog lista, gdje su se nalazili idovi, koji bi
mogao stvarno biti nazvan nacionalnim, onako kako je to bilo u skladu s
mojim odgojem i shvaanjem.
Kad sam se svladao i pokuao itati tu vrstu proizvoda marxistike
tampe, odbojnost u meni je rasla do beskraja, upravo u toj mjeri, da
potraih tvorniare tih lupekih osvrta, kako bi ih poblie upoznao.
Poam od nakladnika, bili su to sve isti idovi.
Uzeh socijaldemokratske broure koje su mi bile na dohvatu ruke i
potraih imena njihovih autora: idovi. Zapamtio sam imena gotovo svih
voda; bili su u daleko najveem broju takoer pripadnici izabranog
naroda, bilo da se pri tome radilo o predstavnicima Reichsrata, ili o
tajnicima sindikata, predsjednicima organizacija ili agitatorima s ulice.
Uvijek mi je pred oima bila ista neobina slika. Imena Austerlitza,
Davida, Adlera, Ellenboge-na, itd. ostat e mi zauvijek u sjeanju. Sada
mi je postalo jasno jedno: Vodstvo partija s ijim sam niim
predstavnicima trebao mjesecima voditi najee bitke, bilo je iskljuivo
u rukama stranog naroda; jer, na moje sretno duevno zadovoljstvo,
konano sam spoznao da idov nije bio Nijemac.
I sada sam tek potpuno upoznao zavodnika naeg naroda.
Bilo mi je dovoljna ve samo godina boravka u Beu, da steknem
uvjerenje kako ni jedan radnik nije mogao biti tako tvrdoglav, a da ne bi
mogao prihvatiti potpunije znanje i bolje objanjenje. Ja sam postupno
postajao znalac njihova vlastita uenja i primjenjivao sam ga kao oruje
u borbi za moje unutarnje uvjerenje.
Uspjeh je gotovo uvijek bio na mojoj strani.
Veliku se masu moglo spasiti, ali samo uz cijenu velikog rtvovanja
vremena i strpljenja.
Nikada nije bilo idova koji bi se oslobodio svoga svjetonazora.
83
Tada sam jo bio dovoljno djetinjast i nastojao im objasniti besmislenost
njihova uenja, ranjavao sam u svom iskom krugu jezik i grebao grlo i
mislio da mi mora uspjeti uvjeriti ih u izo-paenost njihovog
marxistikog ludila: ali sam time postizao ba suprotno. inilo se, kao da
rastui uvid u unitavajue djelovanje socijaldemokratskih teorija i
njihova ispunjenja, slui samo jaanju njihove odlunosti.
to sam se tada s njima vie prepirao, tim sam vie upoznavao njihovu
dijalektiku. Oni su najprije raunali na glupost svoga protivnika, da bi
tada, ako se nije nalazio neki izlaz, sami sebe jednostavno proglaavali
glupanima. Ako nita ne bi koristilo, tada bi se pravili kao da nita ne
razumiju, ili bi odmah, ve pripremljeni, prelazili na drugo podruje i
podvaljivali neke same po sebi razumljivosti, ije bi prihvaanje tada
odmah ponovno prebacili na sutinu drugog gradiva, da bi se sada,
ponovno se pribravi, uspjeli izvui, nita tono ne znajui. Gdje god da
je napadnut neki apostol, skupljala se aka hladetinskih sluzi, koja je
curila kroz prste, da bi se u sljedem momentu ve ponovno stegnula u
aku. Ako bi se, meutim, po nekom raspalilo tako unitavajue da on
promatran od okoline ne bi mogao drugaije no da se suglasi, sljedeeg
bi dana uenje bilo ogromno. idov sad, a ma ba nita ne zna o onome
od juer, ponovno raspreda svoje stare nepodoptine, kao da se uope
nita nije dogodilo i pretvara se zauen i ogoren to se mora
izjanjavati, da se ne moe sjetiti ba niega, osim, eto, jo prethodnog
dana dokazane tonosti njegovih tvrdnji.
esto sam puta time bio zapanjen.
Ne moe se znati emu se treba vie uditi, njihovoj rjeitosti ili njihovoj
vjetini laganja.
Poeo sam ih malo po malo mrziti.
Dobra strana svega toga bila je, da je upravo u onom opsegu u kojem su
mi stvarni nosioci ili bar iritelji socijaldemokracije upadali u oi, morala
rasti moja ljubav prema svom narodu. Tko je pri avolskoj okretljivosti
ovih zavodljivaca i mogao prokleti nedune rtve? Kako je tek bilo teko
meni samome ovladati
84
Obraun
dijalektikom prevrtljivou ove rase! Kako je tek bio uzaludan takav
uspjeh kod ljudi, koji su u ustima izvrtali istinu, glatko poricali upravo
izgovorenu rije, da bi je ve u narednoj minuti pretvorili u zahtjev!
Ne. to sam vie upoznavao idova, tim sam vie morao opratati
radniku.
Najtea krivnja u mojim oima nije sada vie bila na njemu, ve na
svima onima koji nisu nali vrijednim smilovati mu se i eljeznom
pravednosti dati narodnom sinu ono to mu dolikuje, a zavodljivce i
pokvarenjake prisloniti uza zid.
Podstaknut iskustvima svakodnevnog ivota, poeo sam odsada sam
potajno istraivati izvore marxistikog uenja. Njegovo mi je djelovanje
sad postalo jasno do u pojedinosti, njegov uspjeh pod mojim paljivim
pogledom pokazivao mi se iz dana u dan, posljedice sam, uz malo mate,
ve u sebi mogao predoiti. Preostalo je jo samo pitanje, je li
utemeljivaima uspjeh njihove kreacije u svom posljednjem obliku ve
svjetlucao pred oima, ili su oni sami postajali rtvom zablude.
Osjeao sam da je oboje bilo mogue.
U jednom je sluaju bila obveza svakog misleeg ovjeka, da se ugura u
front tog pogubnog pokreta, da bi moda ipak sprijeio krajnost; u
drugom sluaju su nekadanji uzronici ove narodne bolesti morali biti
pravi vragovi; jer je samo u mozgu nekog udovita - ne ovjeka -
mogao poprimiti osmiljeni oblik plan takve organizacije, ija djelatnost
kao zavrni rezultat, mora dovesti do sloma ljudske kulture, a time i do
opustoenja svijeta.
U tom sluaju, kao posljednji je spas preostajala jo samo borba svim
sredstvima, kojima raspolau ljudski duh, razum i volja, nezavisno od
toga na iju e stranu vage Sudbina spustiti svoj blagoslov.
Tako se sada poeh poblie informirati o osnivaima ovoga uenja, da
bih tako prouio osnove pokreta. Da sam sada bre stigao do cilja, no to
sam se i sam usudio pomisliti, imao sam zahvaliti iskljuivo svome do
tada steenom, iako slabo produbljenom,
85
poznavanju idovskog pitanja. Jedino mi je ono omoguilo praktinu
usporedbu stvarnosti s teorijskim hvaljenjem osnivakih apostola
socijaldemokracije i nauilo me razumjeti jezik idovskog naroda; on
govori da bi sakrio ili bar zamaglio misli, a njegov se stvarni cilj nipoto
ne moe nai, recimo, napisan, jer drijema dobro skriven izmeu njih.
Za mene je dolo vrijeme mog najveeg preobraaja, kojeg sam u svojoj
dui ikada proivio.
Od slabunog graanina svijeta postadoh fanatini antisemit.
Samo jo jednom - a to je bilo i posljednji puta - u mojoj se najdubljoj
zabrinutosti pojavie zastraujue zabrinjavajue misli.
Kada sam tako istraujui duga povijesna razdoblja ovjeanstva
promatrao djelovanje idovskog naroda, u meni se iznenada javilo
uznemirujue pitanje: eli li moda ipak nespoznatljiva Sudbina, u
svojoj zauvijek nepromjenljivoj odluci, iz nama bijednim ljudima
nepoznata razloga, konanu pobjedu ovog malog naroda?
Je li tome narodu, koji vjeito ivi na ovoj Zemlji, ona obeana kao
nagrada?
Imamo li mi objektivno pravo, boriti se za nae samoodranje, ili je to
samo subjektivno utemeljeno u nama?
Udubljujui se u marxistiko uenje i time razobliujue djelovanje
idovskog naroda, u sabranoj jasnoi svoje spoznaje, svoj mi je odgovor
podarila sama Sudbina.
idovsko marxistiko uenje odbija aristokratski princip prirode, i na
njegovo mjesto vjeno predodreenog prava snage i sile, postavlja masu
broja i njenu nitavnu teinu. Ono tako u ovjeku porie vrijednost
linosti, osporava znaaj narodnosti i rase i na taj nain oduzima
ovjeanstvu pretpostavku njegova postojanja i njegove kulture. Ono bi
kao osnova univerzuma dovelo do propasti i kraja svake ovjeje misli
shvatljivog poretka. I kao to bi tako u tom najveem spoznajnom
organizmu, rezultat primjene takvog zakona mogao biti kaos, tako bi i na
Zemlji za stanovnike ove zvijezde takva primjena bila njihova vlastita
propast.
86
Obraun
Ukoliko idov, uz pomo svoje marxistike teorije, pobijedi narode
ovoga svijeta, njegova e kruna biti mrtvaka igra ovjeanstva, a ova e
planeta, kao i nekada, prije mnogo milijuna godina, ponovno, prazna,
letjeti svemirom.
Vjena se priroda nemilosrdno osveuje zbog nepridrava-nja njenih
zapovijedi.
Tako ja danas vjerujem, da postupam u smislu svemogueg Stvoritelja:
Time to se branim od idova, borim se za djelo Gospodina.
Glava 3.
OPA POLITIKA RAZMATRANJA IZ MOG BEKOG
RAZDOBLJA
Danas sam uvjerenja da se ovjek, openito uzevi, osim u sluaju
sasvim izuzetne nadarenosti, ne bi trebao javno baviti politikom prije
svoje tridesete godine, On to ne bi trebao, jer se upravo sve do tog
vremena najveim dijelog odvija formiranje tek ope platforme, s koje
on sada ispituje razliite politike probleme i konano prema njima
utvruje svoj vlastiti stav. Tek po stjecanju takvog teoretskog
svjetonazorai time dostignute pouzdanosti vlastitog naina promatranja
pojedinih pitanja dana, on sada iznutra kao zreo ovjek, treba ili smije
sudjelovati u politikom voenju opih stvari.
Ako je to drugaije, on upada u opasnost da e jednog dana svoj
dosadanji stav o bitnim pitanjima morati mijenjati, ili, nasuprot svom
boljem poznavanju stvari i spoznaje, ostati na stajalitu kojeg su razum i
uvjerenje ve odavno odbacili. U prvom je sluaju to za njega osobno
vrlo muno, jer kao kolebljivac sada vie s pravom ne moe od svojih
pristalica oekivati ukazivanje povjerenja s onom istom neuzdrmanom
vrstinom kao prije; za one koje je on vodio, takav pad voe je
obeshrabrenje, i ne tako rijetko, i osjeaj izvjesnog srama od onih koji su
prethodno pobijedili u borbi. U drugom pak sluaju, javlja se neto, to
mi naroito danas tako esto gledamo, upravo u onoj mjeri u kojoj voa
vie ne vjeruje u ono to je sam govorio, njegova obrana postaje uplja i
plitka, a time i skuena u izboru sredstava za borbu. I dok se sam vie ni
ne pomilja ozbiljno boriti za svoje politike proklamacije (ne umire se
za neto u to se ne vjeruje), zahtjevi njegovih pristalica postaju upravo u
tom odnosu sve vei i bestidniji, dok konano on sam ne rtvuje i
posljednji ostatak vode u sebi, da bi se uvukao medu politiare,
/
88 Obraun
to cerei, medu onaj soj ljudi, ije je jedino opredjeljenje neopred-
ijeljenost, uz drsku napadnost i esto besramno razvijenu umjetnost
laganja.
Dode li takav mladi, na nesreu estita ovjeanstva, jo i u parlament,
onda se ve od poetka mora znati, da se za njega bit politike sastoji
samo jo u herojskoj borbi za stalno posjedovanje toga kolaa njegova
ivota i njegove obitelji. to su mu o toj politici ovisniji ena i dijete, tim
e se on ilavije boriti za svoj mandat. Svaki ovjek s ikakvim politikim
instinktima, ve je samim time njegov lini neprijatelj; u svakom novom
pokretu on njui mogui poetak svoga kraja, a u svakom veem
ovjeku i opasnost koja mu od njega prijeti.
0 tom soju parlamentarnih stjenica ja u govoriti jo temeljitije.
1 tridesetogodinjak e tijekom svoga ivota jo mnogo toga nauiti. Ali
to moe biti samo dopunjavanje i ispunjavanje okvira koje podnosi
prethodno utemeljen svjetonazor. Njegovo uenje vie nee biti nikakvo
ponovno uenje principa, ve douavanje, a njegove pristalice nee
morati u sebi guiti nelagodan osjeaj da ih je on do sada pogreno
pouavao, ve, naprotiv: vidljivi organski rast vode pruit e im
zadovoljstvo da njegov nauk znai, dakako, samo produbljivanje njihova
vlastitog uenja. To je u njihovim oima, svakako, dokaz ispravnosti
njihovih dosadanjih nazora.
Voda koji i sam mora napustiti platformu svog svjetonazora po sebi, jer
je spoznao da je pogrena, djeluje asno samo onda, ako je zbog
spoznaje svojih dosadanjih pogrenih shvaanja spreman povui krajnje
posljedice. U takvom sluaju on se mora odrei, bar javnog, obnaanja
svoje politike djelatnosti. Jer, kako je u temeljnim spoznajama ve
jednom podlegao zabludi, postoji mogunost da se to dogodi i drugi
puta. On ni u kom sluaju nema pravo jo i nadalje uivati povjerenje
sugraana ili ak tako neto i zahtijevati.
Koliko li ih se danas malo pridrava tog asnog djelovanja, svjedoi i
opa pokvarenost tih protuha koje se u ovo nae vrijeme osjeaju
pozvanima voditi politiku.
Opa politika razmatranja iz mog bekog razdoblja 89
Jedva da je i jedan od njih izabran za to. Nekada sam se dobro uvao bilo
kakvog javnog nastupa, iako sam vjerovao da sam se vie bavio
politikom nego neki drugi.
0 tome to me je duevno pokretalo ili privlailo, govorio sam samo u
najuem krugu. Ovi razgovori u najuem krugu imali su po sebi mnogo
toga dobroga; tako sam uio manje govoriti, a vie upoznavati ljude u
njihovim isto beskrajnim primitivnim nazorima
1 prigovorima. Pri tome sam se kolovao, a da nisam gubio vrijeme i
mogunost svog daljeg obrazovanja. Prilike za to svakako nisu bile tako
povoljne u Njemakoj, kao tada u Austriji.
*
Ope politiko miljenje u staroj je dunavskoj monarhiji, po svom
opsegu, bilo vee i obuhvatnije, nego u staroj Njemakoj tog vremena,
izuzev dijelova Prusije, Hamburga i obale Sjevernog mora. Pod pojmom
Austrija ja sam u ovom sluaju svakako podrazumijevao ono podruje
velikog habsburkog carstve, koja je zbog svoje njemake naseljenosti
bilo u svakom pogledu ne samo povijesni razlog i osnova stvaranja ove
drave uope, nego se u njenom stanovnitvu iskazivala iskljuivo ona
snaga, koja je toj politiki tako umjetnoj tvorevini mogla podariti
unutarnji kulturni ivot za mnoga stoljea. to je vrijeme vie prolazilo,
tim su vie egzistencija i budunost ove drave ovisili od dranja ove
eline klice carstva.
Ako su stare nasljedne zemlje bile srce carstva, koje je uvijek u krvotok
dravnog i kulturnog ivota pumpalo svjeu krv, tada je Be bio mozak i
volja zajedno.
Ve u njegovom vanjskom izgledu, smjela se ovom gradu priznati snaga,
da u takvom konglomeratu naroda vlada kao uje-dinjujua kraljica, kako
bi pomou raskoi vlastite ljepote mogao zaboraviti pojave starenja
cjeline.
Iako je carstvo u svojoj nutrini jo tako estoko podrhtavalo od krvavih
borbi pojedinih nacionalnosti, inozemstvo je, a posebno Njemaka,
vidjelo samo ljupku sliku ovoga grada. Razoarenje je
90
Obraun
bilo tim vee, jer je Be tog vremena ini se krenuo u svoj moda
posljednji i najvei uzlet. Pod vlau stvarno genijalnog gradonaelnika,
probudila se, dostojna divljenja, prijestolnica careva staroga carstva, jo
jednom, u novi predivni mladi ivot. Posljednji veliki Nijemac kojeg je
iz svojih redova dao narod kolonista Istone marke nije slubeno ubrajan
u takozvane dravnike. Ali, time to je taj dr. Lueger kao
gradonaelnik carskog i prijestolnikog glavnog grada Bea isarao
neuvene podvige u, smjelo bi se ak rei, svim podrujima komunalne,
gospodarske i kulturne politike, ojaao je on srce cjelokupnog carstva i
tim okolnim putem postao vei dravnik nego to su to tada bili
takozvani diplomati svi zajedno.
Ako je narodna tvorevina zvana Austrija konano ipak propala, tada to
ni najmanje ne govori protiv politike sposobnosti Nijemstva u staroj
Istonoj marki, ve je to bio neizbjean rezultat nemogunosti da se za
deset milijuna ljudi trajno odri pedeset-milijunska drava razliitih
nacija, kada ba i nisu pravodobno postojale sasvim odreene
pretpostavke.
Nijemac-Austrijanac je mislio vie na veliko.
On je uvijek bio naviknut ivjeti u okviru velikog carstva i nikad nije
izgubio osjeaj za s tim povezane zadae. On je u toj dravi bio jedini
koji je izvan granica ue krunske zemlje raspoznavao jo i carsku
granicu; pa kad ga je sudbina napokon morala i odvojiti od zajednike
domovine, jo i tada je pokuavao savladati ogroman zadatak postati
gospodarem i odrati Nijemstvu ono, to su ve jednom oevi u
beskrajnim borbama otrgli od Istoka. Pri tome jo treba imati na umu, da
se sve to moglo obaviti s podijeljenom snagom; Jer, srca i sjeanja onih
najboljih nikada nisu prestala osjeati za cijelu majku zemlju, dok je
samo ostatak ostao u zaviaju.
Ve je opi obzor Nijemca-Austrijanca bio srazmjerno iri. Njegovi
ekonomski odnosi obuhvaali su esto gotovo cijelo mnogostruko
carstvo. Gotovo sva stvarno velika poduzea bila su u njegovim rukama;
vodee osoblje tehniara i inovnika regrutirao se veinom iz njegovih
redova. A on je bio i obnaatelj vanjske trgovine, sve dok idovstvo nije
stavilo svoju ruku na ta njemaka
prapodruja. Samo je on politiki drao dravu na okupu. Ve ga je i
vrijeme sluenja vojske bacalo daleko izvan uskih granica zaviaja. Ako
se austrijskonjemaki regrut, moda i uvrstio u njemaku regimentu, ona
se sama mogla nalaziti isto tako u Hercegovini, kao i u Beu ili Galiciji.
asniki kor je jo uvijek bio njemaki, vie dravno inovnitvo
preteno njemako. Njemaki su najzad bili i umjetnost i znanost.
Izuzimajui ki najnovijeg umjetnikog razvoja, ija bi proizvodnja bez
daljnjeg mogla potjecati od nekog crnakog naroda, posjednik i iritelj
istinskog umjetnikog uvjerenja, bio je jedino samo sam Nijemac. U
muzici, arhitekturi, kiparstvu i slikarstvu, Be je bio izvor koji je u
neiscrpnoj punoi opskrbljivao cijelu dvojnu monarhiju, a da sam nikada
nije vidljivo zakazao.
Nijemstvo je konano bilo jo i obnaatelj cjelokupne vanjske politike,
ukoliko se izuzme ono malo Maara.
Pa ipak je uzaludan bio svaki pokuaj odravanja ovog carstva, kojem su
nedostajale bitne pretpostavke.
Za opstojnost austrijske narodne drave postojala je samo jedna
mogunost - da se u pojedinim nacijama prevladaju centrifugalne sile.
Dravom se vlada ili centralistiki, stim da se ona tako organizirana i
iznutra, ili je ona drugaije nezamisliva.
U raznim svijetlim trenucima do tog su uvida dolazila i najvia mjesta,
da bi, najee, nakon kratkog vremena to zaboravili, ili, kao teko
ostvarivo, gurali ustranu. Svaka misao o nekom federativnijem ustrojstvu
carstva morala je nuno, uslijed nedostatka jake dravne jezgre
nadmone snage, doivjeti neuspjeh. K tome jo treba dodati i bitno
drugaije unutarnje pretpostavke austrijske drave u odnosu na njemako
carstvo Bismarckova shvaanja. U Njemakoj se radilo samo o tome, da
se prevladaju politike tradicije, jer je u kulturnom pogledu uvijek
postojala zajednika osnova. Carstvo je, prije svega, bilo nastanjeno,
izuzev malih stranih djelia i ogranaka, samo pripadnicima jednog
naroda.
U Austriji su odnosi bili obratni.
92
Obraun
Ovdje nije postojalo politiko sjeanje vlastite veliine pojedinih
zemalja, izuzev Maarske: ili je bilo sasvim prebrisano spuvom
vremena, ili je u najmanju ruku ostajalo zamueno ili nejasno. Zato su
se, s druge strane, u doba principa nacionaliteta u raznim zemljama-
pokrajinama razvijale narodne snage ije je savladavanje moralo postati
teko, upravo u onoj mjeri, u kojoj su se na rubu monarhije poele
stvarati nacionalne drave, iji su dravotvorni narodi bili rasno srodni ili
isti s pojedinim austrijskim narodnim ograncima. Te su drave od tada
mogle sa svoje strane izazvati veu privlanu snagu, nego to je to bilo
nasuprot tome jo mogue Ni j emci ma-Austrij ancima.
ak ni Be na dulji rok nije vie mogao izdrati ovu borbu.
Razvojem Budimpete u velegrad, Be je po prvi puta dobio rivala, iji
zadatak vie nije bio povezivanje cjelokupne monarhije, ve naprotiv,
jaanje samo jednog njenog dijela. U kratkom je vremenu ovaj primjer
trebao slijediti i Prag, a potom Lamberg, Ljubljana, itd. S usponom ovih
nekada provincijalnih gradova u nacionalne glavne gradove pojedinih
zemalja, formirala su se sada i sredita za svoj samostalniji kulturni
ivot. Tek su time narodno-politiki instinkti poprimili svoju duhovnu
osnovu i produbljenje. I tako se jednom morao pribliiti trenutak, kada
su ove pogonske snage pojedinih naroda postale snanije od snaga
zajednikog interesa, to se u Austriji i dogodilo.
Tijek ovog razvitka mogao se vrlo jasno utvrditi nakon smrti Josipa II.
Njegova je brzina ovisila o nizu imbenika, koji su se dijelom nalazili u
samoj monarhiji, a drugim su dijelom bili posljedica odreenog
vanjskopolitikog poloaja carstva.
Kad bi se ozbiljno htjela prihvatiti i povesti borba za odranje ove
drave, tada je k tom cilju mogla voditi samo koliko bezobzirna toliko i
uporna centralizacija. Ali se tada prije svega morala naglasiti formalna
zajednika pripadnost principijelnim utvrivanjem jedinstvenog
dravnog jezika; Upravi su se trebala dati u ruke pomona tehnika
sredstva, bez ega ne moe postojati jedinstvena drava. Tek bi se tada
na trajno kroz kolu i nastavu
mogla odnjegovati jedinstvena dravna svijest. To se ne postie kroz
deset ili dvadeset godina, ve se mora raunati na stoljea, kao to se i
inae u svim kolonizatorskim pitanjima vee znaenje pridaje upornosti,
nego energiji trenutka.
Da tada, i uprava, a i politiko vodstvo, mora biti u najstrooj
jedinstvenosti, razumije se samo po sebi.
Za mene je bila beskrajno bogata pouka shvatiti zato se ovo nije
dogodilo, ili tonije, zato to nije uinjeno. Krivac za ovaj propust bio je
i krivac za slom carstva.
Stara je Austrija, vie nego bilo koja druga drava, bila vezana za
veliinu svog vodstva. Ovdje je, dakako, nedostajao temelj nacionalne
drave, koja u narodnoj osnovi jo uvijek posjeduje snagu odranja, ako
vodstvo kao takvo toliko zataji. Jedinstvena narodna drava moe, zbog
prirodne oputenosti svoga stanovnitva i time povezane otporne snage,
ponekad podnijeti zauujue duge periode najloijeg upravljanja i
vodstva, a da zbog toga ne propadne iznutra. Pri tome se esto ini da u
takvom tijelu nema vie nikakva ivota, kao da je mrtvo!, dok mrtvac
iznenada ne ustane i sada pokae ostalom ovjeanstvu divljenja vrijedne
znakove svoje neunitive ivotne snage.
Drugaije je to ipak u carstvu koje nije sastavljeno od istih naroda, niti
od zajednike krvi, nego ga, tovie, odrava zajednika aka. Ovdje
svaka slabost vodstva nee voditi dravu u zimski san, ve e biti povod
buenja svih individualnih instinkata koji su prisutni po krvnoj
zasnovanosti, a nemaju mogunosti da se u trenutku volje razviju. Samo
stoljetnim zajednikim odgojem, zajednikom tradicijom, zajednikim
interesima itd., ovu se opasnost moe ublaiti. Otuda e takve dravne
tvorevine, to su mlae i tim ovisnije od veliine vodstva, kao djela
grandiozno snanog ovjeka i duhovnog heroja, esto puta ve nakon
smrti usamljenog velikog osnivaa, ponovno propasti. Ali, jo i nakon
stoljea, ne znai da su te opasnosti i savladane, one samo miruju, da bi
se opet iznenada probudile, kad zajedniko vodstvo i snaga zajednikog
odgoja, uzvienost svih tradicija, vie ne budu mogli prevladati polet
vlastitog odvojenog ivotnog poriva razliitih plemena.
94
Obraun
Vjerojatno je tragina krivica kue Habsburg, to ovo nije mogla shvatiti.
Jednom jedinom medu njima sudbina je drala baklju za budunost
njegove zemlje, ali se tada i ona zauvijek ugasila.
Josip II., rimski car njemake nacije, u svom je rastuem strahu vidio,
kako njegova kua, pritisnuta na krajnji rub carstva, mora jednom nestati
u vrtlogu jednog Babilona naroda, ako se u posljednji as ne popravi ono
to su propustili uiniti oevi. S natovjeanskom snagom izloio se
prijatelj ljudi protiv neodgovornosti predaka i traio da u jednom
desetljeu nadoknadi ono to su stoljea prethodno propustila. Da je
njegovom radu bilo poklonjeno samo etrdeset godina, i da su poslije
njega bar jo dvije generacije nastavile zapoeto djelo na isti nain,
vjerojatno bi se bilo uspjelo postii udo. Ali, kako je on poslije jedva
deset godina vladavine umro, s njim u grob potonu i njegovo djelo,
zauvijek zaspalo u kapucinskoj grobnici da se vie nikad ne probudi.
Njegovi nasljednici nisu ni voljom ni duhom, dorasli toj
zadai.
Kad sad nad Europom bljesnue prve revolucionarne munje novog
vremena, i u Austriji se poee malo po malo javljati poari. Samo kada
poar konano planu, njegov je ar bio manje raspiren socijalnim,
drutvenim ili opepolitikim uzrocima, a mnogo vie pogonskim silama
narodnog porijekla.
Revolucija iz 1848. je mogla biti svagdje klasna borba, ali je u Austriji
ipak bila poetak novih rasnih sukoba. Time to se tada Nijemac,
zaboravljajui ili ne prepoznajui svoje podrijetlo, stavio u slubu
revolucionarnog prevrata, zapeatio je svoju sudbinu. Pripomogao je da
se probudi duh zapadne demokracije koji mu je u kratkom vremenu
uskratio osnove vlastitog postojanja.
Stvaranjem parlamentarnog, predstavnikog tijela, bez prethodnog
zasnivanja i uvrenja zajednikog dravnog jezika, poloen je kamen
temeljac kraja prevlasti Nijemstva u monarhiji. Od tog je trenutka bila
izgubljena i sama drava. Sve to je nakon toga slijedilo, bilo je samo
povijesno trajanje jednog carstva.
Pratiti taj raspad bilo je isto tako potresno, koliko i smijeno. U tisue i
tisue oblika provodilo se do pojedinosti izvrenje povijesne presude.
Time to je jo jedan velik dio ljudi slijepo tumarao kroz ove pojave
propasti, samo se jo dokazivala volja Bogova za unitenjem Austrije.
Ne elim se ovdje gubiti u pojedinostima, jer to nije ni zadaa ove
knjige. elim samo izvui neke dogaaje koji spadaju u krug temeljnih
razmatranja koja su kao postojei uzroci propasti naroda i drave i u
naem dananjem vremenu jo uvijek znaajni i koji mi konano
potpomau osigurati osnovu mojeg politikog naina miljenja.
#
Meu institucije koje su najjasnije, ak i malograaninu koji inae nije
ba blagoslovljen otrim pogledom u stanje stvari, prikazale stanje i
otkrile prodiranje Austrijske monarhije, na elu se nalazila ona, koja je
zadobila najvie snage za sebe - parlament, ili, kako se to u Austriji
zvalo: Reichsrat ( Savjet carstva).
Uzorak ovog tijela bio je vidljiv u Engleskoj, zemlji klasine
demokracije. Otuda je preuzet cijeli usreiteljski ustroj i presaen, to
je bilo mogue vie nepromijenjen, u Be.
U Zastupnikom domu i Gornjem domu slavio je engleski dvodomni
sustav svoje uskrsnue, samo to su sami Domovi bili neto drugaiji.
Kada je Barry jednom davno svoju parlamentarnu palau podigao iz
bujica Themse, zahvatio je u povijest britanskog svjetskog carstva i
donio iz nje ukras sa tisuu i dvjesto rupa, konzola i stubova svoje
raskone graevine. Graditelji, kipari i likovni umjetnici izgradie tamo
Dom lordova i naroda, peat slave cijele nacije.
Ovdje se, u Beu, javila i prva potekoa. Jer kad je Danac Hansen
zavravao i posljednje ukrase na vratima mramornog doma narodnog
predstavnitva, za ukraavanje mu nije preostalo nita drugo neko
pokuati potraiti oslonac u Antici. Sada tu kazalinu
96
Obraun
graevinu zapadne demokracije uljepavaju rimski i grki fdozofi i
dravnici i u simbolikoj ironiji, preko dva Doma vuku etvero-prege
dvokolice na sve etiri strane svijeta, svaki na svoju stranu, da bi na taj
nain podarili najbolji izraz unutarnjeg natezanja prema vanjskom
svijetu.
Nacionalisti su kao uvredu i provokaciju zabranili da u tom
graditeljskom djelu bude veliana austrijska povijest, kao to se to u
samom carstvu, dakako, tek pod grmljavinom bitaka prvog svjetskog rata
usudilo VValotschenovu graevinu Reichstaga natpisom posvetiti
njemakom narodu.
Kad sam, jo ni dvadesetogodinjak, po prvi puta uao u raskono zdanje
na Franzensringu, da bih kao gledatelj i sluatelj bio nazoan nekoj
sjednici poslanikog doma, bio sam ophrvan osjeajima najvee mrnje
Odavna sam mrzio parlament, ali nipoto ne kao instituciju po sebi.
Naprotiv, kao slobodouman ovjek nisam u sebi uope ni mogao
predoiti neku drugu moguu vlast, jer bi mi pomisao na nekakvu
diktaturu izgledala prema mom dranju u odnosu na kuu Habsburg, kao
zloin protiv slobode i protiv svakog razuma.
Tome je ne malo pridonijelo i to to mi je ve kao mladom ovjeku, zbog
mog obimnog itanja novina, bilo ucijepljeno izvjesno divljenje prema
engleskom parlamentu, a nisam ni slutio da to divljenje bez daljnjega
nisam htio napustiti. Dostojanstvo s kojim je tamo i Donji dom slijedio
svoje zadatke (kako je to lijepo znala opisati naa tampa), jako mi se
svidjelo. Je li uope i mogao postojati uzvieniji oblik samovladanja
naroda?
Ba zbog toga sam bio neprijatelj austrijskog parlamenta. Drao sam
oblik njegova djelovanja nedostojnim svog velikog uzora. Ali sada se, k
tomu, dogodilo sljedee:
Sudbina Nijemstva u austrijskoj dravi bila je ovisna o njegovoj
zastupljenosti u Reichsratu (Craskom savjetu). Do uvoenja opeg i
tajnog izbornog prava, postojala je jo neka, iako neznatna, njemaka
veina u parlamentu. Ve je i to stanje bilo opasno, jer je po nacionalno
nepouzdanom dranju socijaldemokracije, ova veina
\
u kritinim pitanjima koja su se ticala Nijemstva - da od sebe ne bi
odvratila predstavnike pojedinih stranih naroda - uvijek nastupala protiv
njemakih interesa. Socijaldemokraciju se ve tada nije moglo drati
njemakom partijom. Uvoenjem opeg izbornog prava prestala je,
meutim, i isto brojano gledano, njemaka nadmo. Sada vie nije bilo
nikakvih preprijeka na putu daljeg odnjemi-vanja drave.
Nacionalni nagon samoodranja doputao mi je ve tada da zbog ovog
razloga malo volim i cijenim narodno predstavnitvo u komejeNijemstvo
umjesto predstavljanja bilo izdavano. Ve su samo to bili nedostaci, koji
su, kao i mnogo toga drugog, mogli biti pripisivani ne stvari po sebi, ve
austrijskoj dravi..Prije sam jo vjerovao da ponovnim uspostavljanjem
njemake veine u predstavnikim tijelima, protiv toga vie ne bi trebao
postojati nikakav povod za principijelan stav, dokle god stara drava jo
uope i postoji.
Tako sam, dakle, duevno svjesno po prvi puta stupio u koliko svete,
toliko i osporavane prostorije. One su mi, dodue, bile svete samo zbog
uzviene ljepote predivna zdanja. udesno grko djelo na njemakom
tlu.
Ali, u kojem li sam kratkom vremenu bio ozlojeen, kad sam vidio
bijednu predstavu, koja se sada odvijala pred mojim oima!
Sjednici je bilo nazono nekoliko stotina ovih narodnih predstavnika,
koji su upravo trebali zauzeti svoj stav prema nekom vanom pitanju
gospodarskog znaaja.
Bio mi je dovoljan ve taj prvi dan, da me niz tjedana potom podstakne
na razmiljanje.
Duhovni sadraj izloenog bio je zaista na tako poniavajuoj visini,
ako se govore uope moglo shvatiti, jer neki od gospode nisu govorili
njemakim, ve njihovim slavenskim materinskim jezicima, ili, bolje
rei, dijalektima. Ono to sam do sada spoznao iz itanja novina, sad sam
bio u prilici uti i na svoja vlastita uha. Bila je to gestikulirajua, svim
vrstama tonova ispremijeana
98
Obraun
dreea, divlje pokretljiva masa, a iznad nje bezazleni ostarjeli stri-ek,
koji se trudio, u znoju lica svoga, estokim mahanjem zvona i sad
umirujuim sad opominjuim dovikivanjem, dostojanstvo kue ponovno
dovesti u red.
Morao sam se nasmijati.
Nekoliko tjedana kasnije ponovno sam bio u toj kui. Sada se slika
promijenila, nije se mogla prepoznati. Sala sasvim prazna. Tamo dolje se
spavalo. Nekoliko je poslanika bilo na svojim sjeditima zijevajui jedan
prema drugome, jedan od njih je govorio. Bio je nazoan
dopredsjednik Doma, koji je, vidljivo se dosaujui, gledao po sali.
U meni se javie, prve slutnje Sada sam odlazio uvijek tamo, kad god mi
je to vrijeme doputalo i mirno i paljivo promatrao odgovarajui prizor,
sluao govore, ukoliko su bili razumljivi, prouavao vie ili manje
inteligentna bia tih izabranika nacije ove tune drave - i malo po malo,
izgraivao svoje vlastito miljenje.
Bila je dovoljna godina dana ovih mirnih promatranja, da bih, ali zaista
bez ostatka, izmijenio ili otklonio sva svoja prijanja shvaanja o biu
ove institucije. Moje unutarnje bie nije vie prihvaalo krivotvorenu
sliku, koju je o njoj imala zvanina misao Austrije; ne, sad vie nisam
mogao priznati parlament kao takav. Do tada sam drao da je nesrea
austrijskog parlamenta u nedostatku njemake veine, ali sam sada zlu
kob vidio u cijelokupnoj pojavi i biu te institucije uope.
Postavi mi se cijeli niz pitanja.
Poeh se prisnije upoznavati s demokratskim principom veinskog
odluivanja, kao osnove cijele ove institucije, ali nita manju pozornost
nisam poklanjao duhovnim i moralnim vrijednostima te gospode, koja su
kao izabranici nacije njoj trebali i sluiti.
Tako sam istovremeno prouio i upoznao i instituciju i njene obnaatelje.
Tijekom nekoliko godina u mojoj se spoznaji i pogledu, u plastinoj
jasnoi, ocrtao tip uveliavajue dostojanstvene pojave novijeg vremena
- Parlamentarac. On se u meni poe utuvljavati u obliku koji nikada vie
nije bio podvrgnut bilo kakvoj promjeni.
I ovaj puta me je zorna nastava praktine stvarnosti sauvala da se ne
uguim u teoriji, koja se na prvi pogled mnogima ini zavodljivom, ali
koja se, unato svemu tome, mora pribrojiti iskrivljenim pojavama
ovjeanstva.
Demokracija dananjeg Zapada je prethodnica marxizma, koji bez nje ne
bi bio uope zamisliv. Tek ona prua toj svjetskoj kugi hranjivo tlo, na
kome se tada moe iriti zaraza. U njenoj vanjskoj izraajnoj formi,
parlamentarizmu, ona je sebi stvorila jo jednu nakazu od blata i vatre,
pri emu mi se, naalost, ta vatra uinila kao da je sagorjela ve u
ovom trenu.
Morao sam biti vie nego zahvalan Sudbini, to mi je jo u Beu
podnijela na razmatranje i ovo pitanje, jer se bojim da bih u tadanjoj
Njemakoj isuvie lake ruke doao do odgovora. Da sam svu kominost
te institucije zvane Parlament najprije upoznao u Berlinu, moda bih
zapao u proturjenosti, i bez oito dobrih razloga se stavio na stranu
onih, koji su dobrobit naroda i carstva vidjeli jedino u iskljuivom
zahtjevu sile carskog miljenja i tako ipak, nasuprot vremenu i ljudima,
ostajali istovremeno i strani i slijepi.
U Austriji je to bilo nemogue.
Ovdje se nije moglo lako upasti iz jedne grjeke u drugu. Ako nije valjao
parlament, tada su jo manje valjali Habsburgovci - drugi sluaj nije bio
mogu. Samim odbijanjem parlamentarizma, ovdje nita nije uinjeno,
jer je uvijek ostajalo otvoreno pitanje: to sad? Odbijanjem i
uklanjanjem Reichsrata preostala bi dabome kao jedina sila, vlast kue
Habsburg, to je meni bila potpuno nepodnoljiva misao.
Tekoa ovog posebnog sluaja dovela me je prije nego to bi se to
moglo oekivati s obzirom na moju mladost, do temeljitog razmatranja
problema po sebi.
Ono to me je ponajprije i ponajvie natjeralo na razmiljanje, bilo je
oigledno nepostojanje svake odgovornosti pojedinca.
Parlament donosi nekakav zakljuak, ije posljedice mogu biti tako
sudbonosne za dravu, a nitko za to ne snosi odgovornost,
100
Obraun
nitko nikad ne podnosi raun. Jer, naziva li se to preuzimanjem
odgovornosti kada poslije sloma vlada koja snosi krivicu podnese
ostavku? Ili se koalicija raspadne pa raspusti i parlament?
Moe li se uope neku prevrtljivu veinu ljudi ikada uiniti
odgovornom?
Nije li ipak zamisao svake odgovornosti povezana s pojedincem?
Moe li se vodeu linost vlade uiniti odgovornom za djelovanje ije se
nastajanje i sprovodenje stavlja iskljuivo na raun htijenja i sklonosti
neke veine ljudi?
Ili: nije li zadatak vodeeg dravnika umjesto u proizvoenju
stvaralakih zamisli ili planova po sebi, zapravo i tovie u umjetnosti da
se genijalnost njegovih nacrta neprestano objanjava stadu ovnova
praznoglavaca, da bi se tada izmolila njihova velikoduna suglasnost?
Je li kriterij dravnika da on mora u isto tako visokoj mjeri vladati
umjetnou uvjeravanja, kao i onom iz podruja dravnike mudrosti u
zacrtavanju velikih smjernica i donoenju velikih odluka?
Je li nesposobnost vode dokazana time, to mu za odreenu ideju nije
uspjelo pridobiti veinu neke, manje ili vie isto sluajno skupljene
gomile?
Da, i je li ta gomila ikada uope i shvatila neku ideju prije nego to njen
uspjeh postane navjestitelj njene veliine?
Nije li svako genijalno djelo ovoga svijeta, zapravo vidljivi protest genija
protiv tromosti mase?
to treba initi dravnik koji se ne uspije dodvoriti toj gomili za njenu
naklonost svojim planovima?
Treba li je potkupiti?
Ili se treba, s obzirom na glupost svojih sugraana, odrei provoenja
zadataka osvjedoenih kao ivotna neophodnost i povui se, ili pri njima
ipak ostati?
Ne upada li u takvom sluaju stvarni karakter u nerjeivi konflikt izmeu
spoznaje i pristojnosti, ili, bolje reeno, shvaanja potenja?
Gdje ovdje lei granica koja razdvaja opu dunost prema cjelini,
nasuprot obvezi osobne asti?
Ne mora li se svaki pravi voda strogo uvati od toga, da na taj nain bude
degradiran u politikog pekulanta?
I ne mora li se, u obrnutom sluaju, svaki pekulant osjeati pozvanim da
djeluje u politici, jer posljednju odgovornost ne treba snositi on sam,
nego nekakva neuhvatljiva gomila?
Ne mora li na parlamentarni veinski princip dovesti openito do
razaranja pojma vode?
Vjeruje li se, ipak, da napredak ovoga svijeta nastaje iz mozga veine, a
ne iz glava pojedinaca?
Ili, predvia li se da se za ovjeju budunost smije odrei pretpostavki
ljudske kulture?
Ne ini li se ona, naprotiv, neophodnijom nego ikada prije?
Time to parlamentarni princip veinskog odluivanja odbija autoritet
linosti i na njeno mjesto postavlja brojnost ove ili one gomile, on se
ogrjeuje o aristokratske temelje Prirode, pri emu se dodue njeni nazori
o plemstvu, ni u kom sluaju ne mogu, recimo, otjeloviti u dananju
dekadenciju naih gornjih deset tisua.
Kakvo pustoenje priinjava ova institucija moderne parlamentarne
vlasti moe si, svakako, zamisliti itatelj idovskih novina, osim ako nije
nauio samostalno misliti i procjenjivati. Ona je u prvom redu poticaj za
nevjerojatnu poplavu najbezvrijednijih pojavnosti naih dana u
cjelokupnom politikom ivotu. Koliko god da e se pravi voa
distancirati od politike djelatnosti, koja se najveim svojim dijelom ne
sastoji od stvaralakog rada i uinka, ve mnogo vie od krivotvorenja i
djelovanja radi stjecanja naklonosti neke veine, jo u veoj mjeri e ba
takva njegova djelatnost odgovarati sitnim duama i privlaiti ih..
to je danas takav gulikoa patuljastijeg duha i mogunosti, to mu u
svijest jasnije dolazi vlastiti uvid o bijedi svoje pojave, tim e on vie
slaviti sustav, koji od njega ni u kom sluaju ne zahtijeva snagu i
genijalnost nekog diva, ve se, tovie, zadovoljava prepredenou
seoskog kmeta, da radije gleda ak i takvu vrstu
102
Obraun
mudrosti, nego mudrost Perikla. I pri tome se takva budala nikada ne
mora muiti oko odgovornosti za svoj rad. On je temeljito osloboen te
brige ve i stoga, jer on, dabome, tono zna da je potpuno svejedno
kakav e biti uinak njegovih dravnikih eprtljancija, njegov je kraj
ve odavno zabiljeen u zvjezdama; on e jednoga dana, nekom drugom,
isto tako velikom duhu, morati predati svoje mjesto. Jer obiljeje je
takvog propadanja da se koliina velikih dravnika poveava u onoj
mjeri, u kojoj opada mjerilo vrijednosti pojedinca. On e, meutim, sa
sve veom ovisnou od parlamentarnih veina morati postajati sve
manji, jer e s jedne strane veliki duhovi uvijek odbiti da budu straari
glupih neznalica i brbljivaca, kao to e, s druge strane, predstavnici
veine, to znai gluposti, nita manje strastveno mrziti nadmonu glavu.
Za takvu Skuptinu Hildinih gradskih poslanika uvijek postoji utjean
osjeaj, jer znaju da ih predvodi voda, ija mudrost odgovara razini
nazonih: pa zar ne treba svatko doivjeti radost to s vremena na
vrijeme moe pustiti da bljesne i njegov duh - a prije svega zbog toga,
to, kad bilo tko moe biti majstor, zato to jednom ne bi mogao biti i
Peter?
Ovaj pronalazak demokracije najvie odgovara svojstvu, koje je u
posljednje vrijeme izraslo u pravu sramotu, naime, kukaviluk velikog
dijela naeg takozvanog vodstva. Kakve li sree to se ono pri
donoenju svih odluka koje su od stvarnog znaaja, moe sakriti iza
suknje takozvane Veine!
Pogledajmo jednom samo takvog politikog razbojnika, kako zabrinut za
svaku uredbu prosi suglasnost veine, da bi tako zatitio ortake, a time za
sva vremena sa sebe skinuo teret odgovornosti. To je, meutim, dodatni
glavni razlog zato je takav nain politike djelatnosti asnom, a time i
hrabrom, ovjeku odvratan i mrzak, dok one bijedne karaktere - a tko za
svoje djelovanje nee osobno preuzeti odgovornost ve trai sklonite,
taj je straljiv nevaljalac - takva vrsta politike djelatnosti privlai. I kada
se elni-tvo neke nacije sastoji od takvih bijednika, tada se tako neto
ve u kratkom vremenu ljuto osveti. Tada se vie nee smoi hrabrosti
dostojna ovjeka ni za jednu vanu djelatnost. Svatko e prije prihvatiti
bilo koju, pa i takvu sramnu neasnost, nego se izboriti za neku
dostojanstvenu odluku; i zar ovdje nema vie nikoga koji je spreman
izloiti svoju linost i svoju glavu za provoenje bezobzirne odluke!
Jer, nikada se ne treba i ne smije zaboraviti: Veina ni ovdje nikada ne
moe zamijeniti pravog ovjeka. On ne samo da je uvijek zastupnik
gluposti, nego i kukaviluka. I kao to je teko mogue meu stotinama
praznoglavaca nai jednog mudraca, isto je tako nemogue da stotina
plaljivaca donese herojsku odluku.
to je manja odgovornost voe, tim e vie rasti broj onih koji e se i u
najbjednijoj mjeri osjetiti lino pozvanima, svoje besmrtne snage naciji
staviti na raspolaganje. Pa oni, zaboga, vie nisu u stanju ni ekati da ve
konano dodu na red! Oni ve stoje u dugoj koloni, brojei s bolnim
aljenjem sve one koji ekaju ispred njih i gotovo na sate i minute
raunaju tko e ih prema ljudskim mjerilima dovesti na potez. Stoga oni
eznu za svakom promjenom funkcije koja im lebdi pred oima i
zahvalni su svakom skandalu koji pred njima raiava put. Ako se
netko ipak ne eli povui sa zauzetog poloaja, oni to tada osjeaju
gotovo kao krenje svetoga sporazuma zajednike solidarnosti. Tada
postaju zli i nikako se ne smiruju, sve dok bestidnik najzad ne padne i
svoje jo toplo mjesto ponovno stavi na raspolaganje javnosti. Zbog toga
on nee vie tako brzo ponovno doi do poloaja. Ipak, im je takva
kreatura bila prinuena napustiti svoj poloaj, ona e se odmah pokuati
ugurati u ope redove onih koji ekaju, osim ako je uskomeani povici i
psovke drugih u tome ne sprijee.
Posljedice svega toga su zastraujue brze promjene na najvanijim
mjestima i slubama takve dravne tvorevine, uinak koji u svakom
sluaju djeluje nepovoljno, a ponekad ak i katastrofalno. Jer ovim
izmjenama sada ne postaju rtvom samo glupan i nesposobnjakovi, ve
jo vie i pravi voda, ako sudbina nekog takvog uope uspije dovesti na
poloaj. I im se za tako neto sazna samo jednom, odmah se u obranu
organizira zgusnuti front, naroito
104
Obraun
ako jedna takva glava ne potjee iz vlastitih redova, to se
podrazumijeva, a ipak se usuuje prodrijeti u uzvieno drutvo. U naelu
se sve dri izmeu sebe i mrzi kao zajednikog neprijatelja svakog onog
koji bi znao nulama dodati koju jedinicu. I u tom je smjeru instinkt tim
izotreniji, to u svim ostalim sluajevima vie nedostaje.
Posljedice e biti sve rasprostranjenije duhovno osiromaenje vodeih
slojeva. to pri tome ostaje naciji i dravi, svatko moe procijeniti sam,
ukoliko i on ne spada u tu vrstu voa.
Stara je Austrija imala parlamentarno ureenje jo u istoj
kulturi.
Naravno da je dotinog ministra-predsjednika imenovao car i kralj, samo
to imenovanje nije bilo nita drugo, nego provoenje parlamentarne
volje. Cjenjkanje i trgovanje za pojedino ministarsko mjesto bilo je ve
zapadna demokracija u najizvornijem izdanju. Naroito je u sve kraim
rokovima dolazilo do smjene pojedinih linosti. Uinci su odgovarali
primijenjenim naelima, da bi sve konano preraslo u pravi pravcati lov.
U istoj je mjeri sve vie opadala i veliina dotinih dravnika, dok
konano nije preostao samo onaj siuni tip parlamentarnog pekulanta,
ija se dravnika vrijednost odmjeravala i priznavala, vie prema
njegovoj sposobnosti kojom je uspio sklepati pojedine koalicije, dakle,
sprovoditi ove najsitnije politike muktake poslie, koji su jedino bili u
stanju ujediniti ovakve narodne predstavnike za praktini rad.
Tako je ta beka kola na ovom podruju mogla prenijetii najbolje
spoznaje.
Ono to je ne manje privlailo moju pozornost, bila je usporedba izmeu
postojeih mogunosti i znanja ovih narodnih predstavnika, i zadaa koje
su od njih eljno oekivane. Dabome da se tada moralo, htjelo se to ili
ne, poblie pozabaviti i duhovnim obzorom tih narodnih izabranika, pri
emu se uope nije moglo zaobii, a ne pokloniti neophodnu pozornost i
zbivanjima koja su vodila ka razotkrivanju zadivljujuih pojava naeg
javnog ivota.
Vrijedno temeljitog istraivanja i provjeravanja bio je i nain na koji su
utvrdivane i primjenjivane stvarne mogunosti ove gospode za slubu
domovini, dakle, tehnika strana njihova posla.
Cjelokupna slika parlamentarnog ivota bila je tim jadnija, ako bi se tko
odluilo prodrijeti dublje u te unutarnje odnose, kako bi s bezobzirno
otrom objektivnou prouio linosti i stvarne osnove. Da, to se odnosi
na instituciju, koja se preko svojih elnika, u svakoj drugoj reenici,
osjea potaknutom prema svakom drugaijem stavu, ukazivati na
objektivnost kao jedinu pravu osnovu svakog procjenjivanja i
zauzimanja stajalita. Kad bi se ovu gospodu procijenilo osobno, kao i
zakone njihovog jadnog bia, uinci bi bili iznenaujui.
Ne postoji ni jedan princip koji je, objektivno gledano, tako netoan kao
parlamentarni.
Pritom se smije sasvim zanemariti nain na koji se provodi izbor
gospode narodnih predstavnika i kako oni uope dospijevaju do svojih
slubi i do svoga novog dostojanstva. Da se ovdje stvarno radi samo o
siunom djeliu ispunjenja neke ope volje, ili ak ope potrebe, sinut
e svakom, kome je jasno da shvaanje irokih masa uope nije tako
razvijeno, da bi one same dole do odreenih politikih nazora i
temeljem njih odabrale odgovarajue linosti.
Ono to uvijek oznaavamo rjeju javno mnijenje, svojim
ponajmanjim dijelom poiva na iskustvima ili ak spoznajama
pojedinaca steenim samostalno, a najveim dijelom, na predodbi koja
se esto stvara potpuno beskrajno uvjerljivim nainom takozvanog
prosvjeivanja.
Kao to je i vjerski stav uinak odgoja, a religiozna potreba po sebi
drijema u dui ovjeka, tako je i politiko mnijenje mase samo krajnji
rezultat jedne, ponekad sasvim nevjerojatno uporne i temeljne obrade
due i razuma.
Daleko najmoniji udio u politikom obrazovanju, koji se u ovom
sluaju najbolje oznaava rjeju propaganda, pada na raun tampe. Ona
se brine u prvom redu za sav prosvjetiteljski rad i ima ulogu neke
vrste kole za odrasle. Samo, ta nastava nije
106
Obraun
u rukama drave, ve u kandama dijela najbezvrijednijih snaga. Ve
sam u Beu kao mlad ovjek bio u najboljoj moguoj prilici tono
upoznati vlasnike i duhovne tvorniare tog stroja za odgoj masa. U
poetku sam se morao uditi u kako je kratkom vremenu toj zloestoj
velesili u dravi bilo mogue proizvesti neko odreeno miljenje, ak i
onda, kad se prosto radilo o potpunoj krivotvorini stvarno postojeih
opih unutarnjih elja i nazora. U nekoliko je dana iz neke smijene
stvarice, organizirana znaajna dravna akcija, dok su, nasuprot tome, u
isto vrijeme, vani ivotni problemi predani zaboravu, ili jo bolje,
jednostavno ukradeni iz svijesti i sjeanja mase.
Tako se uspijevalo u svega nekoliko tjedana nekom arolijom, ni iz ega,
doarati imena i pripisati im najnevjerojatnija nadanja iroke javnosti,
ak im jo stvariti i populanost, koja nekom stvarno znaajnom ovjeku
nije mogla pripasti tijekom cjelokupnog njegova ivota; imena za koja
jo samo prije mjesec dana nije mogao uti ni jedan ovjek, dok su u isto
vrijeme vrijedne i tovane pojave dravnog i ostalog javnog ivota
umirale za svoje suvremenike jo i pri najboljem zdravlju i snazi, ili pak
bile izloene takvoj bijednoj poruzi, da je za kratko vrijeme prijetila i
opasnost da njihovo ime postane simbolom sasvim odreene podlosti i
lopovluka. Ova podla idovska metoda, da se na asnog ovjeka kao
zamahom arobnog tapia, sa stotina i stotina mjesta istovremeno, iz
smrdljivih kibli najniih kleveta i obeaenja odjednom izlije na
njihovu istu odjeu, mora se dobro prostudirati da bi se moglo tono
vrednovati pravu opasnost ovog oloa od tampe.
Tada vie ne postoji nita, to takvom duhovnom razbojniku ne bi
odgovaralo da ostvari svoje prozirne ciljeve.
On e pronjukati i u najintimnije obiteljske odnose i nee se smiriti prije
nego njegov tragalaki instinkt ne napipa nekakav bijedni dogaaj, kojim
e nesretnoj rtvi zadati posljednji udarac. Ako se ipak ni u javnom ni u
privatnom ivotu, ni pri najupornijem njukanju, ne nade ba nita, tada
e se taj klipan jednostavno dohvatiti klevete, vrsto vjerujui da e i
nakon tisuu poricanja ostati
ipak neto visjeti, a da ve nakon stotog ponavljanja kleveta za koje e
nai i naroite ortake, borba rtve protiv toga u najveem broju sluajeva
nee vie biti mogua. Pri tome ta bitanga nikad nita ne poduzima iz
motiva koji bi moda pristojnim ljudima bili i vjerojatni, ili bar
shvatljivi. Boe sauvaj! I napadajui tako svoje drage suvremenike na
najpodliji nain, vucibatina ove vrste skriva se kao sipa u pravi oblak
estitosti i iscjeliteljskih fraza, brblja o novinarskoj dunosti i slinim
laljivim sredstvima, pa se ak jo i usuuje da se za vrijeme zasjedanja i
kongresa, dakle u odreenim povodima, via zajedno u veem broju
ljudi, i trabunja o nekakvoj posebnoj, naime novinskoj, asti, to ovdje
okupljena bagra odobrava i dostojanstveno uzajamno potvruje.
Ova fukara fabricira vie od dvije treine takozvanog javnog mnijenja
iz ije se onda pjene pojavljuje parlamentarna Afrodita.
Da bi se ovaj postupak tono prikazao i izloio u svojoj potpunoj
laljivoj neistinitosti, moralo bi se napisati tomove knjiga. Samo, ako se
iz njegove djelatnosti i izuzme sve i promatra samo dati proizvod
njegove objektivnosti, i to mi se ini dovoljnim, da se rasvijetli
objektivno ludilo te institucije, ak i pred njenim najstroim vjernicima.
Najlake i ponajprije bi se mogla razumjeti ova, koliko besmislena toliko
i opasna zbrka, im bi se usporedio demokratski parlamentarizam s
istinskom germanskom demokracijom.
Najvrjednije je pozornosti u sluaju onog prvog u tome, da se postupa
tako da se izabere broj od recimo petsto ljudi ili u krajnjem ena, kojima
sada pripada obveza da o svemu i svaemu donose konane odluke. Oni
su tako praktino sama vlada; jer, iako se i od njih bira kabinet, koji
prema vanjskom svijetu preuzima voenje dravnih poslova, to je samo
naizgled tako. U stvarnosti takozvana vlada ne moe uiniti ni koraka, a
da si prethodno ne pribavi dozvolu ope skuptine. Time ona, meutim,
ne moe biti proglaena ni za to odgovornom, jer posljednja odluka,
dakle, ipak nije na njoj, ve na parlamentarnoj veini. Ona je u svakom
sluaju
108
Obraun
samo izvriteljica volje ove ili one veine. Njena bi se politika
sposobnost zapravo mogla prosuditi samo u umijeu kojim postie
sposobnost prilagoivanja volji veine, ili primicanja veine sebi. Ona
time pada s visina stvarne vlade na razinu prosjakinje prema ovoj ili onoj
veini. ak je i njena najvanija zadaa samo u tome, da si s vremena na
vrijeme mora osigurati naklonost postojee veine, ili se dati u poduhvat
i osigurati jednu novu, sebi naklonjenu, veinu. Uspije li u tome, tada e
smjeti neko kratko vrijeme vladati; ne uspije li, moe otii. Ispravnost
njenih namjera ne igra pri tome uope nikakvu ulogu.
Tim je svaka odgovornost praktiki iskljuena.
Do kakvih to posljedica vodi, proizilazi iz sasvim jednostavnog
razmatranja:
Unutarnji sastav petsto izabranih narodnih predstavnika prema zvanju ili
ak i sposobnostima pojedinaca, odaje, koliko rascjepkanu, toliko jo
ponajee jadnu sliku. Jer ipak ne treba ba vjerovati, da su ti izabranici
nacije takoer i izabranici duha, ili bar razuma. Nadam se da nitko nee
pomisliti da iz glasakih listia nekog sve prije nego duhovno stabilnog
birakog tijela, moe stasati na stotine dravnika. I uope, je li se
mogue dovoljno otro suprotstaviti bezumlju, da se iz opih izbora
mogu roditi geniji. Kao prvo, u naciji se, u svakom svetom vremenu, tek
jednom pojavi pravi dravnik, ali ne istovremeno na stotine i vie njih
odjednom; i kao drugo, odbojnost mase prema svakom istaknutom geniju
je zapravo instinktivna. Prije e deva proi kroz iglene ui, no to e
veliki ovjek biti otkriven putem izbora.
Ono to se stvarno istie iznad normalne mjere irokog prosjeka, obino
se u svjetskoj povijesti javlja osobno.
Tako, meutim, glasovi petsto ljudi, vie no skromnih mogunosti,
odluuju o najvanijim poslovima nacije, postavljaju vlade, koje opet
potom, moraju same, u svakom posebnom sluaju, i svakom pitanju
ponaosob, pribaviti suglasnost uzviene skuptine, prema tome, politiku
stvarno vodi tih petsto osoba.
I zbog toga sve najee tako i izgleda.
Ali ak da se razmatranje o genijalnosti tih narodnih predstavnika ostavi
izvan igre, neka se ipak promisli kakvih su sve razliitih vrsta problemi
koji trae svoje rjeenje, i na kojim se sve razliitim podrujima moraju
iznai rjeenja i donijeti odluke, i odmah e se shvatiti kako mora biti
loa institucija vladavine koja svoje posljednje pravo na donoenje
odluka prenosi na masovni skup ljudi, od kojih samo neznatan djeli
raspolae znanjima i iskustvima o stvarima o kojima se raspravlja.
Najvanije gospodarske mjere se tako podnose nekom forumu, ija tek
desetina lanova ima neko ekonomsko obrazovanje. To meutim opet ne
znai nita drugo, nego da se posljednja odluka daje u ruke ljudima,
kojima nedostaju sve pretpostavke o onome o emu se odluuje.
Isto je tako i sa svakim drugim pitanjem. Odluku uvijek donosi veina
neznalica i nemonika, jer, dabome, sastav ove institucije ostaje
nepromijenjen, dok se problemi koje se razmatra, proteu na gotovo sva
podruja javnog ivota, iz ega proizilazi pretpostavka o potrebi
uspostave stalne promjene poslanika koji
0 njima raspravljaju i odluuju. Nemogue je da se istim ljudima preputi
odluivanje o prometnim pitanjima i, recimo, pitanjima iz podruja
visoke vanjske politike. Ovdje bi trebali sjediti drugaiji, a ne sve isto
univerzalni geniji, kakvi se u stoljeu pojave u stvarnosti jedva jednom.
Ovdje se, naalost, uope ne radi od glavama, nego isto tako o
ogranienima koliko i uobraenima i napuhanim diletantima, o
duhovnom polusvijetu najgore vrste. Otuda proizilazi esto i neshvatljiva
lakomislenost s kojom ta gospoda razgovaraju
1 odluuju o stvarima za koje bi ak i najveim duhovima trebalo vrlo
briljivo promiljanje. Ovdje se donose mjere od najveeg znaenja za
budunost cijele drave, koje e pogoditi i naciju, a oni se ponaaju kao
da im je na stolu neto kvalitetniji pil karata za partiju taroka, a ne
sudbina rase.
No, bilo bi svakako nepravedno povjerovati daje svaki od poslanika
takvog parlamenta i sam po sebi oduvijek optereen s tako malo osjeaja
odgovornosti.
Ne, nikako ne!
110
Obraun
Ali time, to ga taj sustav prisiljava baviti se pitanjima koja ne pozna i
zauzimati stavove o njima, kvari mu postupno i karakter. Nitko nije u
stanju prikupiti hrabrosti i izjaviti: Draga gospodo, ja vjerujem da mi o
ovoj stvari nemamo pojma. Ja osobno, ni u kojem sluaju. (Uostalom,
to bi promijenilo samo malo toga, jer ova vrsta iskrenosti, ne samo da bi
ostala potpuno neshvaenom, ve se ne bi dopustilo da se zbog takvog
potenog magarca pokvari cijelu igru). Onaj koji poznaje ljude, shvatit e
da u tako otmjenom drutvu nitko ne bi ba elio biti najvei glupan, jer
u odreenim krugovima potenje ima istovjetno znaenje kao i glupost.
Tako e i moj, jo uvijek estiti predstavnik, biti neizbjeno ubaen u
ovu koloteinu sveope laljivosti i prevarantstva. I upravo uvjerenje da
nesuradnja pojedinca u nekoj stvari koja sama po sebi ne bi nita
promijenila, ubija svaki asni pomak, kojeg bi moda ovaj ili onaj
recimo uinio. On e sebi na kraju dopustiti uvjerenje da on osobno ve
odavno ne spada u najgore i da svojim sudjelovanjem moda sprijeava
ono gore - zlo.
Dabome, da bi se ovdje moglo prigovoriti, kako dodue neki poslanik
nema naroitog razumijevanja za ovu ili onu stvar, ali da je njegov stav
rezultat savjetovanja frakcije, kao njegove politike voditeljice.; ona ima
svoje posebne odbore koje, vie nego dovoljno, pouavaju strunjaci.
S ovim se na prvi pogled moe sloiti. Ali pitanje je bilo jo i ovo: Zato
se bira petsto, ako samo nekolicina posjeduje neophodnu mudrost za
zauzimanje stava o najvanijim pitanjima?
Da, upravo u tom grmu lei zec.
Cilj naeg dananjeg demokratskog parlamentarizma nije formirati
recimo skuptinu mudrih, ve prije, sastaviti gomilu duhovno ovisnih
nula, ije voenje prema odreenim smjernicama postaje utoliko lake,
to je vea osobna ogranienost tih pojedinaca. Samo se tako moe voditi
partijska politika u dananjem loem smislu. Ali, samo tako je i mogue
da onaj koji zapravo vue konce moe uvijek oprezno ostati u pozadini, a
da nikada ne moe biti osobno podvrgnut odgovornosti. Jer, ipak nee
ba svaka za
Opa politika razmatranja iz mog bekog razdoblja
111
naciju tetna odluka biti pripisana tamo nekom, svima vidljivom bitangi,
ve e se svaliti na leda cijele frakcije.
Time, meutim, otpada svaka praktina odgovornost, jer se ona moe
zasnivati samo na obvezi pojedinane linosti, a ne na parlamentarnoj
udruzi brbljavaca.
Ova institucija moe biti draga i dragocjena samo najla-ljivijem i
posebno onom plaljivom gnjecavcu koji zazire od svijetla dana, dok je
omrznuto svakom estitom, ispravnom, za svaku osobnu odgovornost
spremnom momku.
Otuda je ova vrsta demokracije postala i instrument one rase, iji se
unutarnji ciljevi plae sunca, kako sada, tako i za sva budua vremena.
Samo idov moe veliati instituciju koja je prljava i lana kao i on sam.
*
Njemu nasuprot stoji istinska germanska demokracija slobodnog izbora
voe s njegovom obvezom za potpunim preuzimanjem pune
odgovornosti za svoje djelovanje i postupke. U njoj nema nikakva
preglasavanja veine o pojedinim pitanjima, ve samo odreivanje
jednog jedinog, koji onda svim svojim umom i ivotom odgovara za
svoje odluke.
Ako se sad netko javi s kritikom, da se pod takvim uvjetima teko moe
nai nekoga tko e biti spreman svoju linost posvetiti tako riskantnom
zadatku, onda se na to mora odgovoriti samo jedno:
Neka je Bogu hvala, jer u tome upravo i lei smisao germanske
demokracije, da nee prvi neasni treber ili moralni zabuant koji naie
okolino ui u vladu svoga naroda, ve e, zbog veliine odgovornosti
koju treba preuzeti, neznalice i slabii uplaeno ustuknuti.
A ako bi se ipak takav klipan i pokuao nekako nametnuti, tada ga je
lake nai i bezobzirno ga se otresti: Gubi se, kukavika propalice!
Nazad, prlja stube; jer predvorje Pantenona povijesti nije za unjala, ve
za heroje!
*
112
Obraun
Do ovakvog pogleda na stvar izborih se nakon dvogodinjeg
posjeivanja bekog parlamenta.
Kasnije tamo vie nisam ulazio.
Parlamentarni je reim imao i dodatnu glavnu zaslugu za posljednje dane
sve vie rastuih slabosti stare habsburke drave. to je njegovim
djelovanjem bila vie razbijena prevlast Nijemstva, tim se vie sada
potpadalo pod sustav ispraznih meusobnih izigravanja nacionalnosti. U
samom Reichsratu to se sve vie deavalo na tetu Nijemaca, a time
svakako u prvom redu i na tetu carstva; jer ve na prijelazu u ovo
stoljee, trebalo je sinuti bar onom najpametnijem, da privlana snaga
monarhije nije vie u stanju obuzdati tenje zemalja za raspadom
zajednike drave.
Ba naprotiv.
to su sredstva koja je drava imala uloiti u svoje ozdravljenje bila
siromanija, tim je vie rastao opi prijezir prema njoj. Ne samo u
Maarskoj, ve i u pojedinim slavenskim provincijama, osjealo se
toliko malo zajednikog sa zajednikom monarhijom, da se njena slabost
ni u kom sluaju nije osjeala kao vlastita sramota. ak se, prije, jo i
razdiralo takvim znacima nastupajuu stranaku starost; ipak se sve vie
pouzdavalo u njenu smrt, nego u njeno ozdravljenje.
U parlamentu se jo i mogao izbjei potpuni slom stalnim
nedostojanstvenim poputanjem i ispunjavanjem svake mogue ucjene
koju je tada trebao platiti Nijemac; u zemlji naj vjetijeg mogueg
meusobnog izigravanja naroda. Samo je opi smjer razvoja bio ipak
usmjeren protiv Nijemaca. Posebno, otkako je prijestolo-nasljednitvo
nadvojvodi Franzu Ferdinandu poelo utirati put za odozgo dobiven plan
i poredak provoenja ubrzane ehizacije. Sa svim moguim sredstvima
pokuao je taj budui vladar dvojne monarhije dati prednost
odnijemivanju ili ga ak sam podravati, ili u najmanju ruku prikriti. U
tako okoliavajuem djelovanju dravnog inovnitva, nekada isto
njemaka mjesta polagano su, ali odluno, sigurno ugurana u mjeovite
jezino opasne zone. Taj je proces ak i u Donjoj Austriji poeo
pokazivati sve bri napredak, a Be je ve za mnoge ehe smatran
njihovim najveim gradom.
Vodea misao ovih novih Habsburgovaca, ija je obitelj sve vie govorila
eki (nadvojvodina supruga, bila je kao biva eka grofica morganatski
povjerena princu; ona je potjecala iz krugova iji je neprijateljski stav
prema Nijemcima bio tradicionalan), bila je da u srednjoj Europi
postupno formira slavensku dravu, koja je kao zatita od pravoslavne
Rusije trebala biti postavljena na strogo katolike temelje. Time je, to je
kod Habsburgovaca bilo tako esto, religija ponovno postavljena u
slubu isto politike misli, i jo k tome - promatrano bar s njemake
toke gledita - nesretne politike zamisli.
Rezultat je u mnogostrukom pogledu bio vie nego alostan.
Ni kua Habsburg, ni katolika crkva nisu dobili oekivanu nagradu.
Habsburg je izgubio prijestolje, Rim jednu veliku dravu.
Jer, time to je kruna stavila u slubu svojih politikih opredjeljenja i
religiozne momente, probudila je duha, kojega, ponajprije, ni ona sama
nije drala moguim.
Iz pokuaja da se u staroj monarhiji svim sredstvima iskorijeni
Nijemstvo, kao odgovor izrastao je u Austriji svenjemaki pokret.
Osamdesetih godina u monarhiji je dostigao vrhunac, ako ga nije jo i
pregazio, manesterski liberalizam idovskog utemeljenja. Reakcija na
to dola je kao kod svega u staroj Austriji, ne u prvom redu iz socijalnih
ve iz nacionalnih shvaanja. Nagon za samoodranjem prisilio je
Nijemstvo da se brani u najotrijoj formi. Teku drugi plan po vanosti
stavljena su gospodarska mjerila. Tako se iz sveope politike zbrke
iskristalizirae dvije partijske strukture - jedna vie nacionalna, druga
vie socijalno nastrojena, obje meutim izuzetno zanimljive i poune za
budunost.
Nakon depresivnog kraja rata 1866., kua Habsburg zanosila se milju o
osveti na bojnom polju. Samo je smru cara Maxa od Mexika. ija se
nesretna ekspedicija pripisivala u prvom redu Napoleonu III. i ije je
naputanje potaknuto opom francuskom
114
Obraun
pobunom, izbjegnut tjesniji zajedniki pohod s Francuskom. Pa ipak je
Habsburg bio u zasjedi. Da rat 1870/71. nije postao jedinstveni
pobjedniki pohod, beki dvor bi se zasigurno usudio zaigrati krvavu
igru osvete za Sadovu. Ali, kada su sa bojinice prispjele prve herojske
vijesti, udesne i jedva za povjerovati, no, ipak istinite, tada najmudriji
od svih monarha spozna neprilian sat i pokaza, iako ljut, prijazno lice.
Herojska borba tih dviju godina proizvela je jo jedno monije udo; jer
kod Habsburgovaca promjena stava nikada nije odgovarala unutarnjoj
tenji srca, nego prisili odnosa. Njemaki narod u staroj Istonoj marki je
bio ponesen pobjednikim zanosom carstva i vidio s najdubljom
strastvenou ponovno uskrsnue najdivnije stvarnosti snova svojih
oeva.
Jer, ne treba se razoarati, istinski opredijeljen austrijski Nijemac je i u
Koniggratzu od tih sati spoznao onaj isto tako tragian, ali i neophodan
razlogza ponovno uspravljanje na noge carstva koje vie nije htjelo ostati
zarobljeno s gnjilom iscrpljenou staroga saveza - a ono to vie i nije
bilo. On je, takoer, nauio prije svega najtemeljnije na svojoj koi
osjeati da je kua Habsburg konano zavrila svoju povijesnu misiju i
da novo carstvo smije izabrati za cara samo onoga koji u svom
herojskom uvjerenju moe kruni Rajne ponuditi dostojnu glavu. A
koliko lije samo jo i vie trebalo slaviti Sudbinu, to je dar bio predan
potomku dinastije koja je Friedrichom Velikim ve jednom u mutnom
vremenu zauvijek podarila naciji svijetli simbol uspona.
Ali, kad je poslije velikog rata kua Habsburg posljednjom odlunou
ila na to da opasno Nijemstvo dvojne monarhije (ije unutarnje
opredjeljenje nije moglo biti pod sumnjom) polagano ali neumoljivo
iskorijeni - jer je to morao biti konaan ishod politike slavenizacije - tada
buknu otpor naroda kome je bio odreen kraj, i to takve vrste, kakvu
njemaka povijest novijeg vremena jo nije poznavala.
Po prvi puta postadoe nacionalno i patriotski opredijeljeni ljudi -
buntovnici.
/
Buntovnici ne protiv nacije, niti protiv drave same po sebi, ve
buntovnici protiv oblika vlasti, koja je po njihovu uvjerenju morala
dovesti do propasti vlastitog naroda.
Po prvi puta u novijoj njemakoj povijesti, razdvojio se zemaljski
dinastiki patriotizam od nacionalne ljubavi prema domovini i narodu.
Bila je to zasluga svenjemakog pokreta austrijskih Nijemaca
devedesetih godina, kad se na jasan i nedvosmisleni nain utvrdilo da
dravni autoritet ima pravo zahtijevati potovanje i zatitu samo onda,
ako on odgovara tenjama naroda ili mu bar ne nanosi tetu.
Dravni autoritet kao cilj sam sebi ne moe postojati, jer bi u tom sluaju
svaka tiranija na ovom svijetu bila nedodirljiva i posveena.
Ako pomonim sredstvima vladajueg nasilja neki narod bude
predodreen za propast, tada je pobuna svakog pojedinog pripadnika
takvog naroda ne samo pravo, nego i obveza.
A pitanje je: kada se radi o takvom sluaju, hoe li to biti odlueno
teorijskim raspravama ili snagom i - uspjehom.
Kako svako vladarsko nasilje, samo se po sebi razumije, uzima sebi za
dunost odranje dravnog autoriteta i tada kad je vlada loa, a tenje
naroda tisuu puta izdane, tada narodni nagon za samoodranjem pri
svladavanju takve vlasti, a u cilju zadobijanja slobode ili nezavisnosti,
mora upotrijebiti isto oruje kojim se pokuava odrati i protivnik. Borba
se, prema tome, vodi legalnim sredstvima, dokle god i vlast koju se
hoe oboriti, sama upotrebljava takva sredstva, ali se ne treba ustezati i
od ilegalnih, ako ugnjeta upotrijebi isto takvo sredstvo.
Openito uzevi, ne smije se nikada zaboraviti da odranje drave, ili ak
i vlade, nije najvii cilj ljudi, ve je to ouvanje njihove vrste.
Ali ako je ona sama u opasnosti da bi mogla biti podjarmljena ili ak
unitena, tada pitanje legaliteta ne igra podreenu ulogu. Tada se moe
dogoditi i to, da se vladajua sila tisuu puta poslui
116
Obraun
legalnim sredstvima u svom nastupanju, ipak je nagon za odravanjem
podjarmljenih naroda najuzvienije opravdanje za njihovu borbu svim
orujem.
Samo su u priznanju ovoga stava oslobodilake borbe protiv unutarnjeg a
i vanjskog porobljavanja naroda na ovoj zemaljskoj kugli, isporuene u
tako snanim povijesnim primjerima.
Pravo ovjeka rui dravno pravo.
Podlegne li narod ipak u svojoj borbi za prava ovjeka, tada e on upravo
na vagi Sudbine biti prelagan za sreu daljeg trajanja na ovom svijetu.
Jer, tko se nije spreman ili sposoban boriti za svoju opstojnost, njemu je
vjeno pravedno provienje ve odredilo kraj.
Svijet ne postoji za kukavike narode.
*
Ali, kako se je ipak lagano tiraniji ogrnuti mantiliem takozvanog
legaliteta, opet najopasnije i najdojmljivije pokazuje primjer Austrije.
Legalna dravna vlast poivala je tada na njemakom neprijateljskom tlu
parlamenta s njegovom nenjemakom veinom - i isto tako njemako-
neprijateljskom vladajuom kuom. U oba ova imbenika bio je
otjelovljen cjelokupan dravni autoritet. S tog mjesta htjeti i pokuati
promijeniti sudbinu njemako-austrijskog naroda, bila je ista
besmislica. Time bi meutim bio opet, prema miljenju naih
oboavatelja jedino mogueg legalnog puta i dravnog autoriteta po
sebi, zanemariv svaki otpor, jer se on nije sprovodio legalnim
sredstvima. To bi, meutim, znailo i kraj njemakog naroda u monarhiji
s iznuenom nunou - i to u kratkom vremenu. Nijemstvo je od te
Sudbine zaista spaeno jedino slomom te drave.
Poinovnieni bi teoretiar, dabome, jo uvijek prije umro za svoju
doktrinu, nego za svoj narod.
Kako ljudi sami sebi stvaraju zakone, on misli da su oni ba za njih
kasnije tu.
to je ova besmislica temeljito otklonjena, a na uasavanje svih
teoretskih jahaa principa, kao i ostalih dravnih fetiista, treba odati
zahvalnost tadanjem svenjemakom pokretu u Austriji.
Zbog toga to su Habsburzi svim sredstvima pokuali Nijemstvo
okrenuti na leda, napala je ova partija ak i uzvienu vladajuu kuu i
to bezobzirno. Ona je po prvi puta postavila sondu na tu trulu dravu i
stotinama tisua ljudi otvorila oi. Njena je zasluga to je predivni pojam
domovinske ljubavi otrgla iz zagrljaja ove sumorne dinastije.
Njena je snaga u prvo vrijeme svog nastupa bila izvanredno velika, pa je
ak prijetila postati i pravom lavinom. Samo, uspjeh nije potrajao. Kada
sam doao u Be, pokret je ve odavno bio potisnut od, u meuvremenu
na vlast dospjele Kransko-socijalne partije, pa ak i skren u skoro
potpunu beznaajnost.
Cijeli taj vijek postajanja i nestajanja svenjemakog pokreta s jedne
strane i neuvenog uspona kransko-socijalne partije, s druge strane,
morao je za me zaista postati klasian objekt prouavanja od najveeg
znaenja.
Kad sam doao u Be moje su simaptije bile sasvim i u cijelosti na strani
svenjemakog usmjerenja.
Da se u parlamentu imalo ak smjelosti za povik: ivjeli
Hohenzollerni!, takoer mi se jako svialo, kao to me i veselilo; da se
jo uvijek sebe smatralo samo prolazno odvojenim dijelom od
Njemakog carstva, i ni jednog se trenutka nije dozvoljavalo propustiti,
da se tako neto i javno obznani, pobuivalo je u meni radosno
pouzdanje. Da se u svim pitanjima koja su se ticala Nijem-stva,
beskompromisno isticala obojenost i nipoto se nije podravalo
kompromise, inilo mi se jo jedinim prohodnim putem ka spasenju
naeg naroda; ali da je pokret poslije svog tako divnog uspona, sada tako
jako potonuo, to nisam mogao razumjeti. Jo manje, da e se Kransko-
socijalna partija u isto vrijeme uzdii do tako ogromne vlasti. Ona je
upravo tada bila na vrhuncu svoje slave.
I kako sam se dao na usporeivanje oba pokreta, i ovdje mi je Sudbina
dala ubrzano i mojim ve posebno tunim stanjem, najbolju pouku za
shvaanje uzroka ove zagonetke.
118
Obraun
Svoje razmatranje poinjem od dvojice ljudi koji su prepoznati kao vode
i osnivai obih partija: Georga von Schnerera i dr. Karla Luegera.
Cisto ljudski uzevi obojica su se uzdizala daleko iznad okvira i mjerila
takozvanih parlamentarnih pojava. U kaljui sveope politike korupcije,
cijeli njihov ivot je ostao ist i nedodirljiv. Ipak su moje osobne
simpatije tada bile najprije na strani Sve-nijemca Schnerera, da bi se
potom, ali postupno, okretale i ka kransko-socijalnom vodi.
Usporeeni u svojim sposobnostima, Schnerer mi se tada inio boljim i
produbljenijim misliteljem u podruju principijelnih problema. On je
nuni kraj austrijske drave spoznavao tonije i jasnije od ma koga
drugoga. Da su njegova upozorenja o habsburkoj monarhiji bolje
sluali, naroito u njemakom carstvu, ne bi nikada dolo do nesree
svjetskog rata Njemake protiv cijele Europe.
Samo, dok je Schnerer spoznao probleme u njihovoj unutarnjoj biti,
dotle se tim vie obmanjivao u ljudima.
Ovdje je, meutim, bila snaga dr. Luegera.
On je bio rijedak poznavatelj ljudi, koji se naroito uvao ocjenjivanja
ljudi boljim no to to oni sami jesu. Stoga je vie raunao s realnim
mogunostima ivota, dok je Schnerer za to pokazivao malo
razumijevanja. Sve to je Svenijemac samo i pomislio bilo je teorijski
uzevi tono, ali mu je nedostajalo snage i razumijevanja, da te teorijske
spoznaje prenese na masu, da bi je dakle doveo u takav oblik koji moe
odgoyarati sposobnostima shvaanja irokih slojeva naroda, koji je ipak
ogranien i ostaje ogranien. Tako je ova spoznaja ostala samo
proroanska mudrost koja nikada nije mogla postati praktinom
stvarnou.
Ovaj je nedostatak injeninog poznavanja ljudi daljim tijekom vremena
doveo do krive procjene snage, kako cijelog pokreta, tako i prastarih
institucija.
Konano, Schnerer je dodue spoznao da se ovdje radi o pitanjima
svjetonazora, ali nije shvatio da su nositelji takvih gotovo religioznih
uvjerenja u prvom redu iroke mase samog naroda.
On je naalost samo u malom opsegu vidio izuzetnu ogranienost
borbene volje u takozvanim graanskim krugovima, ve i zbog njihova
gospodarskog poloaja, koji je pojedinca previe izlagao strahovanju da
bi mogao neto izgubiti, pa se stoga drao suzdranije.
A izglede za pobjedu imat e ipak openito uzevi tek onaj svjetonazor
za kojega se iroke mase opredijele da bude nositelj tog novog uenja i
ako preuzmu neizbjenu borbu.
Tom nedostatku razumijevanja znaaja donjih narodnih slojeva,
odgovaralo je potpuno neshvaanje socijalnog pitanja.
U svemu je tome dr. Lueger prava suprotnost Schonereru.
Temeljito poznavanje ljudi doputalo mu je isto tako dobro procijeniti
mogue snage, ime je opet ostao poteen niske procjene postojeih
institucija, pa se moda ak upravo iz tog razloga nauio njima posluiti,
kao pomonim sredstvom ostvarenja svojih namjera.
On je isto tako isuvie jasno shvatio daje politika borbena snaga gornjeg
sloja graanstva u dananje vrijeme bilo premala i nedovoljna da njome
jedan veliki pokret izvojuje podjedu. Stoga je on glavno teite svoje
politike djelatnosti stavio na pri dobi janje onih slojeva, ija je
egzistencija bila ugroena i koji bi slijedom toga pridonijeli vie
podsticanju nego slabljenju borbene volje. Isto tako, bio je spreman
uiniti ih sebi sklonima, da bi iz takvih starih izvora snage mogao izvui
to vie koristi za vlastiti pokret.
Tako je on utemeljio svoju novu partiju u prvom redu na ugroenom
srednjem staleu, i time sebi osigurao pripadnike koje je bilo teko
uzdrmati i koji su isto tako bili spremni na rtvu i puni borbene snage.
Svojim beskrajno mudrim odnosom prema katolikoj crkvi, on je u
kratkom vremenu pridobio za sebe mlade sveenike, tako da je stara
klerikalna partija bila prisiljena ili ustupiti bojite, ili se, jo pametnije,
prikljuiti novoj partiji, da bi polagano osvajala poloaj za poloajem.
Kad bi se sve to promatralo samo karakteristinim za bie tog ovjeka,
tada bi mu se nanijela teka nepravda. Jer uz crte
120
Obraun
mudrog taktiara treba pribrojiti i svojstva jednog zaista velikog i
genijalnog reformatora. Dabome, i ovdje ogranienog tonom spoznajom
postojeih mogunosti i sposobnosti vlastite osobe.
Ovaj istinski znaajan ovjek postavio je pred sebe beskrajno praktian
cilj. Htio je osvojiti Be. Be je bio srce monarhije, iz toga je grada
istjecao jo posljednji ivot u boleljivo ostarjelo tijelo trulog carstva.
to je srce postajalo zdravije, tim svjeije je moralo oivjeti i ostalo
tijelo. Naelno tona misao, koja ga je samo u jednom odreenom i
ogranienom vremenu mogla dovesti do svoje primjene.
A u tome je bila slabost ovoga ovjeka.
Ono to je on postigao kao gradonaelnik Bea u najboljem je smislu
rijei besmrtno; ali time vie ipak nije mogao spasiti monarhiju - bilo je
prekasno.
To je, meutim, jasno vidio njegov protivnik Schnerer
Ono to je dr. Lueger praktiki zapoeo, uspijevalo mu je na udesni
nain, ono to je od toga oekivao, izostalo je.
Ono to je Schnerer htio, nije mu uspijevalo, a ono ega se pribojavao,
upravo se, naalost, na uasan nain ispunjavalo.
Tako oba ova ovjeka ne dosegoe svoje dalekosene ciljeve. Lueger
vie nije mogao spasiti Austriju, a Schnerer zatititi njemaki narod od
propasti.
Za nae je dananje vrijeme beskrajno pouno prostudirati uzroke
promaaja obih partija. To je posebno svrhovito za moje prijatelje, jer su
danas odnosi u mnogim tokama slini tadanjima, te se mogu izbjei
grjeke koje su jednom ve odvele jedan pokret do kraha, a drugi do
besplodnosti.
Slom svenjemakog pokreta u Austriji u mojim je oima imao tri uzroka:
Prvo, nejasna predodba o znaenju socijalnog problema ba kad se radi
o novoj partiji, koja je u svom unutarnjem biu revolucionarna partija.
Time to su se Schnerer i njegova stranka obratile u prvom redu
graanskim slojevima, uinak je mogao biti jako slabaan, tanjuan.
Njemako je graanstvo, naroito u svojim viim krugovima, iako
pojedinci to i ne slute, doslovno pacifistiko - sve do krute samonegacije,
kada se radi o unutarnjim stvarima nacije i drave. U dobrim vremenima,
u ovom sluaju, to dakle znai u vremenima neke dobre vlade, ovakvo
opredjeljenje je jedan od razloga da se ovim slojevima prizna izvanredna
vrijednost za dravu; u vremenima slabije moi, ono djeluje upravo
pogubno. Da bi se uope i omoguilo sprovoenje neke zaista ozbiljne
borbe, morao se sve-njemaki pokret prije svega posvetiti pridobijanju
masa. Kako on to nije uinio, od samog je poetka izgubio onaj
elementarni zamah, koji je potreban takvom valu, ako on ne eli u
kratkom vremenu splasnuti.
I kako to naelo od poetka nije zamijeeno ni sprovoeno, nova je
partija izgubila svaku mogunost kasnijeg nadoknaivanja proputenog.
Jer e se prijemom u pokret pretjerano mnogobrojnih umjereno-
graanskih elemenata, unutarnji stav pokreta, usmjeriti uvijek ka njima i
tako se morati odrei svakog daljeg izgleda za dobijanje spomena
vrijedne snage iz irokih redova naroda. Time takav pokret vie nee
moi otii dalje od kakvog prostog gunanja i kritiziranja. Jer, vie ili
manje, vie se skoro nikada nee moi nai religiozna vjera povezana s
isto takvom spremnou na rtvu; na njeno e mjesto doi tek tenja za
pozitivnom suradnjom, to u ovom sluaju znai priznanje da se
pokretu okljatri i zatruje vrstina borbe, da bi se naposljetku prizemljio
u jedan truli mir.
To se dakle dogodilo i svenjemakom pokretu, jer od samog poetka nije
stavio glavno teite na pridobijanje svojih pristalica iz krugova iroke
mase. On je postao graanski otmjen, prigueno radikalan.
Iz te mu je grjeke izrastao i drugi razlog njegove brze propasti.
U vrijeme nastupa svenjemakog pokreta, poloaj Ni-jemstva u Austriji
bio je ve oajniki. Iz godine u godinu parlament je sve vie postajao
samo institucija za polagano unitenje njemakog naroda. Svaki pokuaj
nekog spasa u dvanaesti sat, mogao je imati jako mali izgled za uspjeh, i
to samo ukidanjem te institucije.
122
Obraun
Time je pokret postavio pitanje od principijelnog znaaja:
Je li trebalo, da bi se parlament unitio,u njega ui, da bi ga se - kako se
uobiavalo govoriti - iznutra potkopalo, ili je trebalo tu borbu voditi
izvana stalnim napadima na tu instituciju?
Ulo se u parlament i iz njega izilo poraeno.
Dabome, da se moralo u njega ui.
Povesti borbu protiv takve sile izvana, znai naoruati se
nepokolebljivom hrabrou, ali biti spreman i za beskrajne rtve. Time se
bik hvata za rogove; primit e se mnogi teki udarci, ponekad e se biti i
oboren na tlo, da bi se moda tek sa slomljenim udovima moglo ponovno
pridii, i tek nakon najteih borbi pobjeda e pripasti smjelom napadau.
Samo e veliina rtve zadobiti nove borce za stvar, dok konano
upornost za nagradu ne postigne uspjeh.
A za to su potrebna djeca naroda iz irokih masa.
Jedino su ona odluna i dovoljno ilava tu bitku voditi do krvavog kraja.
Ovu iroku masu svenjemaki pokret nije imao, te mu tako nije preostalo
nita drugo, ve ui u parlament.
Bilo bi pogreno vjerovati da je ta odluka bila uinak dugih unutarnjih
duevnih muka ili bar promiljanja; ne, nije se mislilo ni na to drugo.
Sudjelovanje u ovoj besmislici bio je samo izraz opih, nejasnih
predodbi o znaenju i djelovanju vlastitog sudjelovanja u instituciji koja
je ve u principu bila ocijenjena pogrenom. Openito gledano, svakako
se ponadalo nekom olakanju u prosvjedovanju irokih narodnih masa,
time to se sada, eto, dobiva prilika govoriti pred forumom cijele
nacije.
ini se da se isto tako pomislilo, kako bi napad na korijene zla morao
biti uspjeniji od jurianja izvana. Vjerovalo se da e se zatitom
imuniteta poveati sigurnost pojedinih istaknutih boraca, ime bi se
snaga napada samo poveala.
U stvarnosti je, naravno, bilo sasvim drugaije.
Forum pred kojim su svenjemaki poslanici govorili postao je prije manji
nego vei; ktome tu svatko govori samo pred krugom koji ga eli sluati,
ili preko tiskovnih izvjetaja, koji ponavljaju ono to je izgovoreno.
Ali najvei neposredni forum sluatelja nije sala parlamenta, nego je to
veliki javni narodni skup.
Jer, njega ine tisue ljudi, koji su doli samo zbog toga da bi uli to im
govornik ima za rei, dok se u sali za sjednice poslanikog doma nalazi
samo njih nekoliko stotina, koji su ovdje najee zato da bi na ulazu
primili dnevnice, a ni u kom sluaju da bi dopustili da ih prosvijetli
mudrost jednog ili drugog gospodina narodnog predstavnika.
A prije svega, ta to je uvijek ista publika, koja nikada nee nauiti neto
vie, jer im za to, osim pameti, nedostaje tako neophodna bar skromna
volja.
Nikada se neki od tih narodnih predstavnika nee, polazei od sebe,
prikloniti na ast istini, da bi se stavio u njenu slubu. Ne, to nee uiniti
ni jedan jedini, osim ako se nema razloga nadati da e takvim obrtom
moi sebi spasiti svoj mandat za novi saziv. Tek, dakle, kad u zraku
pone visjeti mogunost da e dosadanja partija na nadolazeim
izborima loe proi, potrat e ta dika od muevnosti da pogleda hoe li
se i kako ubaciti u drugu, vjerojatno bolje stojeu partiju ili smjer, pri
emu ta promjena pozicije briljivo svakako tee u prolomu oblaku
moralnih obrazloenja..
Otuda uvijek kad postojea vladajua partija poinje propadati zbog
nesklonosti naroda, u opsegu koji ve prijeti mogunou unitavajueg
poraza, nastaje veliko putovanje: parlamentarni takori naputaju
partijski brod.
Ta pojava nema nita zajednikog s boljim znanjem ili htijenjem, ve
jedino s onom vidovitom darovitou koja takvu parlamentarnu stjenicu
upozorava u pravom trenutku i tako je opet ponovno sputa u drugi topli
prijateljski krevet.
Govoriti pred takvim forumom, znai stvarno bacati bisere pred
poznate ivotinje. To se zaista ne isplati. Ovdje uspjeh ne moe biti nita
drugo nego - nula!
Tako je i bilo. Svenjemaki poslanici mogli su govoriti do promuklosti:
uinak je potpuno izostao.
124
Obraun
tampa je, meutim, ili potpuno preutjela ili je tako ras-kupusala
njihove govore, da su svaka veza, pa ak i smisao, esto puta bili
potpuno izokrenuti ili potpuno izgubljeni, a javnost, uslijed toga, dobila
sasvim lou sliku o namjerama novog pokreta. to su pojedina gospoda
govorila bilo je potpuno besmisleno: znaenje je sadrano u onome, to
se od tih govora dobilo za itanje. A to je bio izvod iz njihovih govora
koji je u svojoj rascjepkanosti mogao - i trebao - djelovati potpuno
besmisleno. Pri tome se jedini forum pred kojim su oni uistinu govorili
sastojao od, u najboljem sluaju petsto parlamentaraca, to samo za sebe
dovoljno govori.
Ali je najgore bilo sljedee:
Svenjemaki pokret je tada mogao raunati na uspjeh samo da je od
prvog dana shvatio, da nije rije o nekoj novoj partiji, ve mnogo vie - o
novom svjetonazoru. Samo je kao takav mogao mobilizirati unutarnje
snage da ih se pridobije za divovsku borbu. Ali za tako to su potrebne
voe samo najboljih i najhrabrijih glava.
Ako borbu za odreeni svjetonazor ne vode na rtvovanje spremni
heroji, za vrlo kratko se vrijeme vie nee moi nai hrabri borci koji su
u stanju pogledati smrti u oi. Tko ovdje drhe za vlastiti ivot, njemu
vie nita ne preostaje za opu stvar.
Da bi se ove pretpostavke odrale, svakom je vano znati da novi pokret
ast i slavu za potomstvo nikako ne moe ponuditi u sadanjosti. to
pokret moe dijeliti vie pozicija i poloaja, koje je u njemu lako stei,
bit e vea navala manje vrijednih, dok se konano ti politiki
privremeni radnici ne ukorijene u takvoj uspjenoj politikoj partiji, da
bivi poteni borci nee vie biti uope u stanju ponovno prepoznati stari
pokret, a nove e pridolice odluno odbaciti i vou samog kao
zagrienog nepozvanog. Time je misija takvog pokreta zavrena.
A kako je svenjemaki pokret sebe prepustio parlamentu, dobio je
umjesto voa i boraca - parlamentarce. On je time pao na razinu jedne
od obinih dnevnih politikih partija, i izgubio snagu suprotstaviti se
sumornoj sudbini prkosom muenitva. Umjesto da se tue, on je sada
nauio i govoriti i pregovarati.
Ali je novi parlamentarac ve u kratkom vremenu osjetio ljepu i
nerizinu obvezu, da se za novi svjetonazor izbori duhovnim orujem
parlamentarne govorljivosti, kada se, u sluaju potrebe, i rtvom
vlastitog ulijetanja u borbu, njen ishod pokazao nesigurnim, u svakom
sluaju, neto to mu nije moglo nita pridonijeti.
A kako se sada ve sjedilo u parlamentu, pristalice izvana se poee
nadati i iekivati uda, koja se naravno nisu dogodila, niti su se mogla
dogoditi. Stoga su ve u kratkom vremenu postali vrlo nestrpljivi; jer ak
ni to to se moglo uti od vlastitih poslanika, ni na koji nain nije
odgovaralo oekivanjima biraa. To je bilo lako objanjivo, jer se
neprijateljska tampa dobro uvala prenijeti narodu vjernu sliku
djelovanja svenjemakih predstavnika.
I to su se novi narodni predstavnici vie privikavali ukusu ipak blae
vrste revolucionarne borbe u parlamentu i pokrajinskim skuptinama,
to su se manje bili spremni i vratiti opasnom agitatorskom radu u irokim
narodnim slojevima.
Masovni skup kao jedini put stvarno uinkovitog djelovanja, zbog svoje
line neposrednosti, a time i jedino mogueg pridobijanja velikih
dijelova naroda, bio je time sve zapostavljeniji,
Otkada je pivski stol sale za skupove konano zamijenjen s tribinom
parlamenta, da bi se govori s tog foruma ulijevali u glave takozvanih
narodnih izabranika, umjesto u narod, prestao je svenjemaki pokret
biti i narodnim pokretom i u kratkom je vremenu potonuo u tek vie ili
manje ozbiljan klub akademskih rasprava.
Lo utisak to ga je irila tampa bilo je do te mjere nemogue ispraviti
linom skuptinskom djelatnou pojedine gospode, da je na kraju rije
svenjemaki u uhu obinog naroda dobila novi, vrlo lo prizvuk.
Jer, neka dopuste svi ti piskarajui vitezi i fifirii dananjice, da im bude
naroito reeno: najvee promjene i prevrati na ovome svijetu nikada
nisu izvedeni - gujim perom.
Ne, peru je uvijek bilo rezervirano - da ih teorijski objasni.
Sila, koja je prisilila na odronjavanje velike povijesne lavine religiozne i
politike vrste, bila je od pamtivjeka oaravajua snaga izgovorene
rijei.
126
Obraun
iroka masa nekog naroda podlijee prije svega samo snazi govora. Svi
su veliki pokreti, narodni pokreti, vulkanske erupcije ljudskih strasti i
duevnih osjeanja, pokrenuti ili stravinom boginjom bijede ili
potpaljivakom bakljom u masu ubaene rijei, a ne sladunjavim-
limunadnim izljevima estetizirajuih literata i sa-lon-skih heroja.
Sudbine naroda moe preokrenuti samo oluja vrele strasti, a strast,
meutim, moe pobuditi samo onaj koji je u sebi nosi.
Samo onome koga je odabrala, ona daruje rijei sline udarcima ekia,
koje su u stanju otvoriti vrata narodnog srca.
U koga, meutim, zataji strast, a usta ostanu zatvorena, toga nebo nije
izabralo za glasnika svoje volje.
Otuda moe svako piskaralo ostati kod svoje tintarnice, da bi djelovalo
teoretski, ako su mu za to dovoljni razum i sposobnost, ali za vou on
nije niti roen, niti izabran.
Stoga se svaki pokret s velikim ciljevima mora vrlo brino truditi da ni u
kom sluaju ne izgubi vezu sa irokim narodnim masama.
On mora u prvom redu ispitati svako pitanje s ovog stajalita i u tom
smjeru nai svoju odluku.
On, nadalje, mora izbjei sve ono to bi njegovu sposobnost djelovanja
na mase moglo umanjiti ili ak oslabiti, ali ne iz demagokih razloga,
nego iz jednostavne spoznaje, da bez ogromne snage narodne mase nije
ostvariva nikakva velika ideja, ma kako se ona svetom i uzvienom
inila.
Samo opora stvarnost mora odrediti put ka cilju; izbjegavati neprijatne
puteve, esto znai na ovom svijetu odrei cilja, htjelo se to nekome ili
ne.
I kako je svenjemaki pokret svojim parlamentarnim usmjerenjem prenio
teite svoje djelatnosti u parlament, umjesto u narod, izgubio je
budunost, a u zamjenu zadobio jeftine uspjehe trenutka.
Izabrao je laku borbu, a time vie nije bio dostojan posljednje pobjede.
Upravo sam ovo pitanje najtemeljitije razmotrio jo u Beu i u njegovom
nesagledavanju od strane svenjemakog pokreta vidio jedan od glavnih
uzroka njegove propasti, propasti pokreta koji je u mojim oima tada bio
pozvan preuzeti u svoje ruke vodstvo Nijemstva.
Obe prve grjeke koje su dovele do propasti svenjemakog pokreta,
stajale su jedna prema drugoj u srodnom odnosu. Nedostatak spoznaje o
unutarnjim pogonskim snagama velikih prevrata, vodio je
nezadovoljavajuim procjenama znaaja irokih narodnih masa; iz toga
je proizilazio slab interes za socijalna pitanja, nedovoljno i nedostatno
pridobijanje duhova donjih slojeva nacije, kao i stav prema parlamentu,
koji je ovo samo pospjeivao.
Da se samo mogla spoznati neuvena sila koju posjeduje masa kao
nositeljica revolucionarnih otpora u svim vremenima, tada bi se svakako
drugaije radilo i u socijalnom i u propagandnom smjeru. Onda glavno
teite pokreta ne bi ni bilo prebaeno u parlament, nego u radionicu i na
ulicu.
Ali i trea grjeka nosi u sebi posljednju klicu u nespozna-vanju
vrijednosti mase, koja se najzad, pomou nadmonih duhova privlai za
odreeni smjer i stavlja u pokret, a tada, slino kotau zamanjaku, i
dodaje snazi napada silinu i stalnu ravnomjernu upornost.
Teka borba koju je svenjemaki pokret vodio sa katolikom crkvom,
objanjiva je samo nedovoljnim shvaanjem da se duevnoj nadarenosti
naroda mora ii ususret.
Uzroci estokog napada nove partije protiv Rima bili su sljedei:
im je kua Habsburg konano odluila preobratiti Austriju u slavensku
dravu, posegnulo se za svakim za tu svrhu pogodnim sredstvom.
Najnesavjesnija vladajua kua stavila je beskrupulozno u slubu nove
dravne ideje ak i religiozne institucije.
Upotreba ekog sveenstva i njihovih duhovnih due-brinika, bilo je
samo jedno od mnogih sredstava da bi se postigao cilj, sveopeg
slaveniziranja Austrije.
128
Obraun
Proces se odigravao ovim redom:
U isto njemake opine postavljeni su eki sveenici, koji su polako ali
sigurno poinjali isticati interese ekog naroda iznad interesa crkve i
tako postajali kliconoe procesa odnijemi-vanja.
Njemako je sveenstvo u tim zbivanju, naalost, gotovo potpuno
zakazalo. Ne samo da je ono za slinu borbu u njemakom duhu bilo
potpuno neupotrebljivo, ve nije bilo u stanju ni odgovoriti potrebama
otpora na napade drugih. Tako je Nijemstvo bilo polagano ali neumitno
potiskivano, s jedne strane zaobilazno, putem vjerske zloupotrebe, a s
druge, svojom nedovoljnom obranom.
Ako se ovo, to je prikazano, odigravalo u malome, odnosi naalost ni u
irim okvirima nisu bili mnogo drugaiji.
Ni ovdje antinjemaki pokuaji Habsburgovaca, inicirani prije svega
visokim klerom, nisu nailazili na odbranu, dok je zastupnitvo njemakih
interesa i samo ostajalo u pozadini.
Opi utisak nije mogao biti drugaiji nego da je katoliko sveenstvo kao
takvo grubo vrijealo njemaka prava.
Tako se ini da crkva uope nije osjeala s njemakim narodom, ve se
na nepravedan nain stavila na stranu njegova neprijatelja. A korijen
cijele ove nevolje bio je, po miljenju Sch-nerera, prije svega, u tome
to se vodstvo katolike crkve nije nalazilo u Njemakoj, kao i time
uvjetovanim neprijateljskim interesima protiv naega naroda.
Takozvani kulturni problemi su pri tome, kao i gotovo sve u Austriji, bili
skoro sasvim u pozadini. Za stav svenjemakog pokreta prema katolikoj
crkvi mnogo je manje bilo odluujue njeno dranje npr. prema znanosti
itd., a znatno vie njeno nedovoljno zastupanje njemakih prava, i
obratno, stalno podravanje slavenskih, nenjemakih, neopravdanih
zahtjeva i pohote.
I sada, Georg Schnerer nije bio ovjek koji e neku stvar uraditi napola.
Prihvatio je borbu protiv crkve, uvjeren da samo tako spaava njemaki
narod. Geslo: Pokret - dalje - od - Rima, inio se najsnanijom, ali
naravno, i najteom strategijom napada,
koja je trebala smrviti neprijateljski centar. Da je ona bila uspjena, onda
bi i nesretni crkveni rascjep u Njemakoj bio prevladan, a unutarnja
snaga carstva i njemaka nacija je takvom pobjedom mogla neizmjerno
mnogo dobiti.
Samo, ni pretpostavke, ni zakljuci te borbe nisu bili ispravni.
Nacionalna snaga otpora katolikog sveenstva njemake nacionalnosti,
bila je bez sumnje u svim pitanjima koja su se ticala Nijemstva manja
nego ona nenjemake, naroito eke slubene brae.
Isto tako, samo najobiniji ignorant nije mogao vidjeti, da njemakom
kleru nije gotovo nikada palo ak ni na um, ofenzivno zastupanje
njemakih interesa.
Ali, svatko tko nije bio zaslijepljen, morao je priznati, da je ovo trebalo u
prvom redu biti pripisano okolnosti pod kojom mi Nijemci svi zajedno
moramo najtee trpjeti; to je naa objektivnost u stavu prema naem
narodu, kao i isto tako, prema bilo emu drugome.
I tako, dok se je eki sveenik prema svom narodu odnosio subjektivno,
a objektivno samo prema crkvi, njemaki je sveenik bio subjektivno
odan crkvi, a ostao objektivan prema naciji. Pojava, medu tisuama
drugih sluajeva, koju moemo promatrati kao nau nesreu.
A to ni u kom sluaju nije posebno nasljeem dio katolicizma, nego
neto to u nas tijekom kratkog vremena podere gotovo svaku, posebno
dravnu ili idejnu instituciju.
Usporedimo samo stav to ga, na primjer, zauzima nae i-novnitvo
prema pokuajima nacionalnog preporoda, s onim, to bi ga u takvom
sluaju zauzelo inovnitvo nekog drugog naroda. Ili, vjeruje li se da bi,
recimo, asniki kor cjelokupnog ostalog svijeta na slian nain odobrio
tenju nacije frazom: dravnog autoriteta - to se kod nas od prije pet
godina samo po sebi razumijeva, pa ak vrijedi i kao posebno zasluno
ponaanje? Zar danas ne zauzimaju obje vjere, npr. o idovskom pitanju,
stajalite, koje
130
Obraun
ne odgovara ni tenjama naroda niti potrebama religije? Neka se samo
usporedi dranje nekog idovskog rabina u svim pitanjima od i
najmanjeg znaaja za idovstvo kao rasu, sa stavom daleko najveeg
dijela naeg sveenstva, ali, najljepe molim, obih vjera!
Ova se pojava javlja uvijek tada, kada se radi o zastupanju neke
apstraktne ideje po sebi.
Dravni autoritet, demokracija, pacifizam, internacionalna
solidarnost, itd. su isti pojmovi koji kod nas postaju gotovo uvijek tako
krute, isto doktrinarne predodbe na ijim se polazitima i zasniva
svako ocjenjivanje opih nacionalnih ivotnih neophodnosti. Taj nesretni
nain promatranja svega vanog pod uglom nekog preduvjerenja, ubija
svaku mo, da se neka stvar koja sve vie proizilazi iskljuivo iz ovih
stajalita i koja objektivno pro-tivrjei vlastitoj doktrini i vodi na kraju
ka potpunom izokretanju i sredstva i cilja, subjektivno promisli. Okrenut
e se protiv svakog pokuaja nacionalnog uzdizanja, ako bi se ono moglo
dogoditi jedino prethodnim uklanjanjem loeg pokvarenog reima, jer bi
to, zaboga, bio udar na dravni autoritet, a dravni autoritet nije
sredstvo za takav cilj, nego je to vie u oima takvog fanatika taj
objektivizirani autoritet cilj sam po sebi, dovoljan da ispuni njegov cijeli
bijedni ivot. Tako bi se npr. ukopavalo sa zahtjevom za razoruanjem,
da bi se sprijeila neka diktatura, ak ako je njen nositelj sam Friedrich
Veliki, a trenutni umjetnici dravotvorstva parlamentarne veine samo
nesposobni patuljci, ili ak manje vrijedni subjekti, jer se ini da je zakon
demokracije takvom principijelnom jarcu svetiji od dobrobiti nacije.
Dakle, prikriva se jedna od najgorih tiranija koja narod usmjerava u
propast, jer se u njoj trenutno otjelovljuje dravni autoritet, dok drugi
odbija ak i najblagoslovljeniju vladu, ako ona ne odgovara njegovoj
predodbi
0 demokraciji.
Upravo tako e na njemaki pacifista pri svakom, pa makar
1 krvavom silovanju nacije, ak i u sluaju najgorih vojnih nasilja,
utjeti, ako se promjena te sudbine moe postii samo otporom, dakle
silom, jer bi to, zaboga, bilo suprotno duhu njegovog miro-
ljubivog drutva. Internacionalni njemaki socijalist moe k tome biti i
solidarno opljakan od ostala svijeta, on e to sam izravnati bratskom
naklonou i ne pomiljajui na odmazdu ili bar samo obranu, jer je on,
eto - Nijemac.
Ovo moe biti i alosno, ali htjeti promijeniti bilo koju stvar znai
prethodno je i spoznati.
Isto tako se Nijemac odnosi i prema mlitavom zastupanju njemakog
znaaja kod dijela klera.
A to nije ni zlurada, zla volja po sebi, niti opet uvjetovano, recimo,
zapovjedima odozgo, nego manjkava nacionalna odlunost za
Nijemstvo od mladih dana pa nadalje; vidimo samo uinke nedovoljnog
odgoja mladih za Nijemstvo a s druge strane, potpuno pokoravanje
idejama koje su postale idoli.
Odgoj za demokraciju, za socijalizam internacionalnog oblika, za
pacifizam, itd. je takav kruti i iskljuivo (gledano iznutra) isto
subjektivni odgoj, ime se ovim naelnim predodbama utjee i na opu
sliku ostalog svijeta, dok je stav prema Nijemstvu od rane mladosti,
dabome, objektivni odgoj. Tako e pacifist, time to se subjektivno, bez
ostatka, posveuje svojoj ideji, kod svakoga, jo i tako neposrednog i
tekog ugroavanja svog naroda (ako je on uope Nijemac) uvijek
najprije traiti objektivno pravo, a nikada iz nagona samoodranja nee
stupiti u redove svoga roda i boriti se zajedno s njim.
Koliko to vai i za pojedine vjere, neka jo pokae sljedee:
Protestantizam je po sebi bolje zastupao interese Nijem-stva, kako pri
njegovu roenju, tako i u ve zasnovanoj kasnijoj tradiciji; on e ipak
zatajiti u momentu kad se ova obrana nacionalnih interesa mora odigrati
u podruju koje u opoj liniji njegove predodbe svijeta i tradiciji
razvoja, ili nedostaje ili je ak, iz nekog razloga otklonjena.
Tako e se protestantizam uvijek zalagati za unaprijeenje svega
Nijemstva po sebi, im se bude radilo o stvarima unutarnje istoe, ili
nacionalnog produbljivanja, o obrani njemakog bia, njemakog jezika i
njemake slobode, jer je sve ovo, dabome, vrsto
132
Obraun
zasnovano i poiva u samom njemu; on e se odmah najbeskom-
promisnije upustiti u borbu na svaki neprijateljski pokuaj da se nacija
spasi iz okruenja njenog smrtnog neprijatelja, a njegov je stav prema
idovstvu vie ili manje dogmatski utvren. Pri tome se ovdje sve vrti
oko pitanja bez ijeg bi rjeenja svi drugi pokuaji nekog njemakog
preporoda ili uzdignua ostali nemogui i besmisleni.
Tijekom svog bekog vremena imao sam dovoljno slobodnog vremena i
prilike bez predrasuda prouiti i to pitanje, i u dnevnom ophoenju jo
tisuustruko utvrditi tonost ovog stajalita.
U tom aritu najrazliitijih nacionalnosti vrlo jasno se odmah pokazalo
da je samo njemaki pacifist uvijek pokuavao objektivno promatrati
interese vlastite nacije, ali idov nikada interese svog idovskog naroda;
da je samo njemaki socijalist internacionalan u smislu koji mu onda
zabranjuje da pravdu za svoj vlastiti narod isprosi od svojih
internacionalnih drugova, eha i Poljaka itd., drugaije nego cviljenjem i
slinjenjem, to se nikada nije dogaalo. Ukratko, ja sam ve tada
spoznao da nesrea samo dijelom lei u tom uenju po sebi, a drugim
dijelom u naem potpuno nedovoljnom odgoju u duhu ljubavi prema
vlastitom narodu uope i u jednoj time uvjetovanoj minimalnoj
privrenosti prema njemu,
Time je otpalo prvo isto teorijsko objanjenje borbe sve-njemakog
pokreta protiv katolicizma kao takvog.
Kada bi se njemaki narod ve od najranije mladosti odgajao na onom
iskljuivom priznanju vlastitog nacionalnog prava i kad se djeja srca ne
bi okruivalo prokletstvom nae objektivnosti, kao i stvarima
odravanja vlastitog Ja, tada bi se u kratkom vremenu pokazalo (ali
takoer s pretpostavkom jedne radikalne nacionalne vlade) da e isto
tako kao u Irskoj, Poljskoj, Francuskoj, i u Njemakoj katolik takoer
uvijek biti Nijemac.
Najmoniji dokaz za ovo alje nam ono vrijeme, kada je na narod
posljednji puta u zatiti svoga bia u svojoj borbi na ivot i smrt stupio
pred sud povijesti.
Dokle god tada nije nedostajalo vodstva odozgo, narod je svoju obvezu i
dunost ispunjavao na velianstven nain. I protestantski pastor i
katoliki sveenik, pridonijeli su zajedno beskrajno mnogo dugu
odravanja snage naeg otpora, ne samo na frontu nego i kod kue. Tih
godina, a naroito kad je ve planulo, u oba je lagera bio stvarno samo
jedan jedini svetac - njemako carstvo, za ije se postojanje i budunost
svaki od njih obraao svome nebu.
Svenjemaki pokret u Austriji morao si je jednom postaviti pitanje: Je li
odranje austrijskog Nijemstva mogue samo pod katolikom vjerom ili
ne? Ako Da, onda se politika partija ne bi smjela brinuti o religioznim
ili ak vjerskim stvarima; a ako Ne, onda bi morala nastupiti religiozna
reformacija, a nikada neka politika partija.
Tko vjeruje da sa stramputica politike organizacije moe doi do neke
religiozne reformacije, on samo pokazuje da mu nedostaje svaka iskra
postojanja religioznih predodbi ili ak vjerskog uenja i njegova
crkvenog utjecaja.
Ovdje se, stvarno, ne moe biti u slubi dvaju gospodara. Pri emu
osnivanje ili razaranje neke religije drim ipak bitno veim od osnivanja
ili razaranja neke drave, a kamo li neke partije.
Zato se i ne kae da su spomenuti napadi bili samo obrana od napada s
druge strane!
Svakako da se u tim vremenima nesavjesni klipani nisu ustruavali
religiju uiniti instrumentom svojih politikih poslova (jer se o tome kod
tih klipana gotovo uvijek i iskljuivo radilo), ali je isto tako sigurno, daje
pogreno i religiju i vjeroispovijest uiniti odgovornom zbog mnotva
mangupa koji zloupotrebljavaju i nju, kao to bi vjerojatno i neto drugo
da bi ga stavili u slubu svojih niskih instinkata.
Takvoj parlamentarnoj nitariji i dangubi ne moe nita bolje odgovarati,
nego kad mu se prui prilika da bar i naknadno, jo dobije i opravdanje
za svoje politiko muktaenje i dostignue. Jer, im se religija ili
vjeroispovijest uini odgovornom za njegovu osobnu bezvrijednost pa se
zbog toga i napada, laljivi klipan
134
Obraun
odmah s velikom galamom poziva za svjedoka cijeli svijet o tome kako
je bilo opravdano njegovo postojanje do tada i kako samo njemu i
njegovoj rjeitosti treba zahvaliti za spaavanje religije i crkve. Isto tako
glupa koliko i zaboravna sredina tada vie ne prepoznaje pravog
pokretae cijele te borbe, a zbog velike vike, najee ga se vie i ne
sjea, a nevaljalac je time stvarno i postigao svoj cilj.
Takav lukavi lisac jako dobro zna da to s religijom nema ba nikakve
veze; on e se tada tim vie smijati u sebi u miru, dok e njegov asni, ali
nespretni protivnik izgubiti igru, da bi se jednog dana, oajan zbog
nedostatka vjernosti i vjere u ovjeanstvo povukao i digao ruke od
svega.
S druge bi strane bilo stvarno nepravedno religiju kao takvu, ili samu
crkvu, uiniti odgovornima za promaaje pojedinaca. Pri usporeivanju
veliine treba svakako imati pred oima vidljivu organizaciju s
prosjenom grijenou ljudi uope i tada bi se moralo priznati da je
ovdje odnos izmeu dobra i zla bolji nego bilo gdje drugdje. Sigurno da i
meu samim sveenicima ima i takvih kojima njihov sveti poziv slui
samo kao sredstvo za zadovoljenje njihovog politikog astoljublja, pa
ga oni u politikoj borbi esto puta vie nego na alostan nain i
zaboravljaju, odnosno, zaboravljaju da ipak oni moraju biti uvari vie
istine, a ne zastupnici kleveta i lai -samo na jednog takvog otpada na
tisue i vie asnih, svojoj misiji na najvjerniji nain odanih
duobrinika, koji se u ovom naem koliko laljivom toliko i
pokvarenom vremenu odravaju kao mali otoci u sveopoj movari.
Koliko god ja malo osuujem i smijem osuditi crkvu kao takvu, ako se
neka pokvarena osoba u sveenikoj mantiji na prljav nain ogrijei o
moral, isto tako malo to smijem uiniti, ako netko drugi meu mnogima
prlja i izdaje svoj narod u vremenskim razmacima u kojima je to bez
daljnjega ba svakodnevno. Neka se, naroito danas, ne zaboravi da na
jednog takvog Ephialta dolazi na tisue njih koji, svi krvareeg srca,
osjeaju nesreu svoga naroda i isto tako, kao i najbolji nae nacije, i oni
eznu za onim trenom, kad e se i nama ponovno osmjehnuti nebo.
Tko na ovo odgovori da se tu ne radi o tako malim problemima
svakidanjice, nego o pitanjima, principijelne istinitosti ili dogmatskog
sadraja uope, njemu se moe ponuditi neophodan odgovor samo
jednim drugim pitanjem:
Vjeruje li ti da, odabran od Sudbine, ovdje izrie istinu, tada to i uini;
ali imaj i hrabrosti da to ne uini zaobilazno pomou neke partije - jer je
i to prijevara - nego se od sada postavi na mjesto nevaljalijeg zbog tvoje
bolje budunosti.
Ako ti ovdje nedostaje hrabrosti, ili tvom boljem u tebi nije sasvim ni
samome sve jasno, tada sklanjaj prste s toga; u svakom sluaju ne
pokuavaj se u to, u to se ne usuuje ni uuljati otvorenim nianom,
ubaciti obilazno, putem nekog politikog pokreta.
Politike se partije ne trebaju baviti religioznim problemima, dokle god
oni nisu strani narodu i ne potkopavaju obiaje i moral vlastite rase, isto
kao to religija ne bi trebala biti uvuena u partijske rabote.
Ako se crkveni dostojanstvenici slue religioznim institucijama, ak i
dogmama, da bi tetili svom narodu, tada ih se na tom putu nikada ne
smije slijediti, nego se tui istim orujem.
Politikom voi moraju religiozna uenja i institucije njegova naroda biti
uvijek nedodirljivi, inae on ne moe biti politiar, nego reformator, ako
za to ima sredstva!
Neko bi drugaije dranje, prije svega u Njemakoj, vodilo u katastrofu.
Prilikom prouavanja svenjemakog pokreta i njegove borbe protiv
Rima, doao sam tada, a naroito tijekom kasnijih godina, do sljedeeg
uvjerenja: Nedovoljno razumijevanje tog pokreta za znaenje socijalnog
problema, stajalo gaje, zaista, borbeno snane mase naroda; njegova
predaja parlamentu oduzela mu je snaan polet i opteretila ga svim
slabostima svojstvenim toj instituciji; borba protiv katolike crkve
onemoguila ga je u mnogobrojnim malim i srednjim krugovima, i time
mu oduzela bezbrojne najbolje elemente koje uope nacija moe nazvati
svojima.
Praktini uinak austrijske kulturne borbe bio je skoro ravan nuli.
136
Obraun
Dodue, od crkve se uspjelo otrgnuti oko sto tisua lanova, ali ona time
nije pretrpjela neku posebnu tetu. Nije joj stvarno bilo potrebno da u
ovom sluaju za izgubljenim ovicama prolije stvarno i jednu suzu, jer
je izgubila samo ono, to joj svojim unutarnjim biem ve odavno nije
potpuno ni pripadalo. To je bila razlika nove reformacije u odnosu na
nekadanju; da su se neki od najboljih iz crkve, od nje preobratili i to iz
najdubljeg unutarnjeg religioznog uvjerenja, dok su sada ionako odlazile
mlakonje i to zbog razmatranja politike prirode.
Upravo s politikog motrita, uinak je bio isto toliko smijean, koliko i
tuan.
Opet je dolo do propasti obeavajueg ozdravljujueg pokreta njemake
nacije, samo zbog toga to nije bio voden s neophodnom bezobzirnom
trijeznou, ve se gubio u podrujima koja su morala voditi samo
rascjepu.
Jedno je, sigurno, istinito:
Svenjemaki pokret svakako ne bi nikada poinio takvu grjeku da je
imao i najmanjeg razumijevanja za psihu irokih masa. Da je njegovim
vodama bilo poznato, da se radi postizanja nekog uspjeha ve iz isto
duhovnih razmatranja, masi nikada ne smiju pokazati dva ili vie
protivnika, jer to dovodi do razbijanja njene borbene snage, ve iz samih
tih razloga, udarna mo svenjemakog pokreta mora biti usmjerena samo
na jednog neprijatelja. Jer, za politiku partiju nita nije opasnije nego
kad ona dozvoli da je u njenim odlukama vode vrlo poduzetni u svim
podrujima, koji hoe sve, a stvarno nisu u stanju postii ni ono
najmanje.
I kad bi na pojedinu vjeroispovijest jo i bilo tako puno stvarnih
zamjerki, politika partija ipak ni jednog trenutka ne smije izgubiti iz
vida injenicu da nakon svih dosadanjih povijesnih iskustava jo nikada
neka isto politika partija nije dospjela u slian poloaj da prie nekoj
religioznoj reformaciji. Ali, povijest se ne studira tek tada kada je treba
praktino primijeniti, njenog se uenja ne sjea ili mu se ne vjeruje, jer
stvari danas stoje drugaije, dakle njene pravjene istine vie nisu
primjenjive, ve se iz nje ui ba
da bi se korisno upotrijebila za sadanjost. Tko to nije u stanju, neka
samo umilja da e biti voda; on je u stvarnosti plitak i ak najumiljeniji
jadnik, i sva dobra volja ne opravdava njegovu praktinu nesposobnost.
Uope uzevi, umjetnost svih istinskih velikih narodnih voda svih
vremena, sastoji se u prvom redu u tome, da ne rasipaju pozornost svoga
naroda, nego da je uvijek usredotoe na jednog jedinog protivnika. to je
jedinstvenije angairanje borbene volje nekog naroda, tim e biti vea
magnetski privlana snaga pokreta, a time, snanija i silina udarca. U
genijalnost velikog vode spada i to, da ak i one ratrkane neprijatelje
uvijek prikazuje kao da spadaju u jednu kategoriju, jer spoznaja razliitih
protivnika, moe slabije i nesigurnije karaktere dovesti do toga da
posumnjaju u vlastita prava.
I kolebljiva se masa u borbi protiv previe brojnih neprijatelja osjea
nesigurnom i odmah nastoji uspostaviti objektivnost postavljajui
pitanje: Nemaju li svi ti brojni drugi stvarno pravo, ve to pravo ima
samo vlastiti narod ili vlastiti pokret?
Time se, meutim, javlja i prvo slabljenje vlastite snage. Stoga se
mnogobrojnost iznutra razliitih protivnika mora uvijek svesti na
jednoga, tako da se za masu vlastitih pristalica prikae kako se vodi
borba samo protiv jednog neprijatelja. To uvruje vjeru u vlastito pravo
i jaa ogorenje protiv napadaa na to pravo.
to to tadanji svenjemaki pokret nije shvatio, stajalo ga je uspjeha.
Njegov je cilj bio tono postavljen, htijenje takoer, ali je zacrtani put
bio pogrean. On je bio slian planinaru, koji pred oima ima samo vrh,
to ga treba osvojiti, pa se s najveom snagom i odlunou uputio na
teak put, ali samom putu nije poklonio nikakvu pozornost, nego pogled
usmjerio samo na cilj, a nije ni provjeravao osobine uspona, na emu je
konano i propao.
Kod velikog konkurenta, kransko-socijalne partije, odnos je ini se bio
obrnut.
Put to ga je ona zacrtala bio je ini se mudro i tono odabran, samo je,
jasno, nedostajala spoznaja cilja.
138
Obraun
Gotovo u svim poslovima u kojima je svenjemaki pokret grijeio, stav
kransko-socijalne partije je bio toan i isplaniran.
Ona je posjedovala neophodno razumijevanje znaenja mase i od prvog
si dana osigurala dio toga putem oitog naglaavanja svoga socijalnog
karaktera. Time to se na bitan nain orijentirala za pridobijanje donjeg,
srednjeg i obrtnikog stalea, dobila je isto tako vjerne, ustrajne i
portvovane pristalice. Izbjegavala je svaku borbu protiv bilo koje
religiozne institucije i time si osigurala podrku tako mone institucije,
kakvu stvarno predstavlja crkva. Slijedom toga, ona je imala samo
jednog istinski velikog protivnika. Spoznala je vrijednost sveobuhvatne
propagande i bila virtouz u djelovanju na instinkte iroke mase svojih
pristalica.
Sto i ona ipak nije mogla postii sanjani cilj spaavanja Austrije, razlozi
su u dva nedostatka njenog puta, te u nejasnoi samog cilja.
Antisemitizam novoga pokreta bio je izgraen na religioznim, umjesto
na rasistikim predodbama.
Razlog zbog kojeg se potkrala ova grjeka, bio je isti onaj, koji je
uzrokovao i drugu zabludu.
Ako je kransko-socijalna partija htjela spasiti Austriju, onda ona nije
smjela, po miljenju njenih osnivaa, stati na stajalite rasnog principa,
jer bi tada u kratkom vremenu moralo doi do opeg raspada drave.
Naroito je stanje u Beu, po shvaanju voda partije, zahtijevalo,
mogunost ostavljanja po strani svih razdvajaju-ih momenata, da bi se
na to mjesto istakla sva ujedinjavajua gledita.
Be toga vremena bio je jako proet naroito ekim elementom, da je
ovu partiju, koja jo u svom preduvjerenju nije bila njemako
neprijateljska, mogla odrati samo najvea tolerancija u odnosu na sve
rasne probleme. Ako se htjelo spasiti Austriju, nije se je smjelo odrei.
Tako se, naroito u Beu, pokualo pridobiti one jako brojne eke male
gospodarstvenike borbom protiv liberalnog manchesterstva, pri emu se
vjerovalo da je za borbu protiv Zidova pronaena parola na religioznoj
osnovi postavljena iznad svih narodnih razlika stare Austrije.
Jasno je kao dan, da je takvo pobijanje samo na osnovi idovstva,
donijelo samo ogranienu brigu. U najgorem sluaju, jedan mlaz svete
vodice spasio je istovremeno i posao i idovstvo.
S takvim povrnim objanjenjem, nikada se nije dospjelo do ozbiljnog
znanstvenog razmatranja cjelokupnog problema, ime su odbijeni mnogi,
kojima je ovakva vrsta antisemitizma morala biti nerazumljivom.
Pridobijajua snaga ideje time je bila vezana skoro iskljuivo za duhovno
ograniene krugove, ako se nije htjelo poi od isto emotivnog doivljaja
ka stvarnoj spoznaji. Inteligencija se ophodila u naelu odbijajue. Stvar
je tako sve vie i vie dobivala obrise kao da se u itavom poslu radilo
samo o pokuaju novog obraanja idova, ili ak o izrazu izvjesne
zavisti prema konkurenciji. Time je borba izgubila obiljeje unutarnjeg i
vieg pomazanja i mnogima se, i to ne ba onima najloijima, inila
nemoralnom i odbojnom. Nedostajalo je uvjerenje da je ovdje rije ba o
ivotnom pitanju cjelokupnog ovjeanstva, od ijeg rjeenja ovisi
sudbina svih neidovskih naroda.
Na toj polovinosti gubila se vrijednost antisemitskog usmjerenja
Kransko-socijalne partije.
Bio je to samo prividan antisemitizam, koji je bio skoro gori ni od
kakvog; jer se tako uljuljkavalo u sigurnosti, vjerovalo da je protivnik
zgrabljen za guu, a u stvarnosti je bio vuen za nos sam antisemit.
idov se ve u kratkom vremenu navikao na tu vrstu antisemitizma, tako
da bi njegovo iezavanje zasigurno vie nedostajalo ba njemu samome,
nego to bi ga smetala njegova nazonost.
Ako se je nacionalnoj dravi ve morala podnijeti teka rtva, jo vie je
bila potrebna zastupljenost Nijemstva kao takvog.
Nije se smjelo biti nacionalistikim, nije se htjelo gubiti tlo pod
nogama u Beu. Nadalo se, da se jednim blagim zaobilaenjem ovog
pitanja jo moglo spasiti habsburku dravu, a upravo se time ona gurala
u propast. Pokret je na taj nain izgubio ogromne izvore snage, koje je na
dulje vrijeme mogla napuniti samo politika partija s unutarnjom
pogonskom snagom. Kransko-socijalni pokret je time postao samo
partija kao i svaka druga.
140
Obraun
Oba sam pokreta nekada pratio vrlo pozorno, jedan otkucajima svoga
srca, drugi, zanesen divljenjem prema tome rijetkom ovjeku, koji mi je
tada jo izgledao kao gorak simbol cjelokupnog austrijskog Nijemstva.
Kad je velika posmrtna povorka pola za mrtvim gradonaelnikom, od
vijenice, pa sve do Ringstrasse, i ja se nadoh medu mnogim stotinama
tisua, koji su promatrali tunu ceremoniju. U svojoj duevnoj
potresenosti moj mi je osjeaj tom prilikom rekao, da je i djelo tog
ovjeka moralo biti uzaludno zbog sudbine te drave koja je neumitno
vodena u propast. Da je dr. Kad Lueger ivio u Njemakoj, bio bi svrstan
medu velike glave naega naroda; a to, to je djelovao u ovoj nemoguoj
dravi, bila je nesrea i njegovog djela i njega osobno.
Kad je on umro, ve su prema nama, iz mjeseca u mjesec, sve vie iskrili
plamici s Balkana, tako da mu je Sudbina milostivo dopustila vidjeti
ono, to je vjerovao da moe jo sprijeiti.
Ali, ja sam za zatajivanje jednog i neuspjeh drugog pokreta, pokuao
pronai uzroke, te dooh do sigurnog uvjerenja, da su sasvim nezavisno
od nemogunosti da se u staroj Austriji jo postigne uvrenje drave,
grjeke obih partija bile sljedee:
Svenjemaki pokret je svakako bio u pravu u svom principijelnom stavu
o cilju njemake obnove, bio je pak nesretan zbog izbora puta. On je bio
nacionalistiki samo moda ne dovoljno socijalan da bi pridobio mase.
Njegov je antisemitizam poivao, istina, na tonim spoznajama znaaja
rasnog problema, ali ne na religioznim predodbama. Njegova je borba
protiv odreene vjeroispovijesti bila, naprotiv, stvarno i taktiki
pogrena.
Kransko-socijalni pokret imao je nejasnu predodbu o cilju njemakog
preporoda, ali je kao partija imao razumijevanje i sree pri traenju
svojih puteva. On je shvaao znaaj socijalnog pitanja, varao se u svojoj
borbi protiv idovstva, i nije imao pojma o snazi nacionalne misli.
Da je kransko-socijalna partija uz svoju mudru spoznaju vanosti
irokih masa jo imala i tonu predodbu o znaenju rasnog
problema, kako je to shvatio svenjemaki pokret, i da je ona sama, na
kraju krajeva postala nacionalistikom, ili da je svenjemaki pokret uz
svoju tonu spoznaju cilja, idovskog pitanja i znaaja nacionalne misli
usvojio jo i praktinu mudrost kransko-socijalne partije, a posebno
njen stav prema socijalizmu, tada bi to stvorilo takav pokret, koji bi ve i
tada, po mom dubokom uvjerenju, mogao s uspjehom uzeti njemaku
sudbinu u svoje ruke.
to to nije bilo tako u daleko najveoj mjeri lealo je u biti same
austrijske drave.
Kako ni u jednoj drugoj partiji nisam vidio ostvarenje svojih uvjerenja,
nisam se u nadolazeem vremenu vie mogao odluiti hou li stupiti u
neku od postojeih organizacija, ili se ak boriti u redovima jedne od
njih. U ono sam vrijeme sve politike pokrete jo drao pogrenim i
nesposobnim da u veem, ne samo vanjskom, izgledu sprovedu
nacionalni preporod njemakog naroda.
A moja unutarnja odbojnost prema habsburkoj dravi u to je vrijeme sve
vie rasla.
to sam se vie poeo baviti i s vanjskopolitikim pitanjima, tim vie je u
mom uvjerenju prevladavalo stajalite, da bi ta dravna tvorevina morala
biti samo nesrea Nijemstva. Sve sam jasnije takoer uviao, da se
sudbina njemake nacije ne bi vie mogla odluiti s te strane, ve u
samom carstvu. Ali to nije vrijedilo samo za opa politika pitanja, nego
ne manje za sve pojave ukupnog kulturnog ivota uope.
Austrijska drava pokazivala je takoer i ovdje, u podruju isto
kulturnih i umjetnikih zbivanja, sva obiljeja svoje obamr-losti, ili
barem svu svoju beznaajnost za njemaku naciju. Ovo je najvie
vrijedilo za podruje arhitekture. Novija graevinska umjetnost nije
mogla doi do nekog veeg uspjeha, ve i stoga, jer su zadaci od
vremena izgradnje Ringstrasse, bar u Beu, bili gotovo beznaajni u
odnosu prema nabujalim planovima u Njemakoj.
Tako sam sve vie poeo voditi dvostruki ivot: razum i stvarnost zvali
su me da u Austriji zavrim koliko gorku toliko i vrlo korisnu kolu,
samo je srce boravilo negdje drugdje.
142
Obraun
to sam vie spoznavao unutarnju prazninu te drave i nemogunost
njena spasa, spopadalo me je uzavrelo nezadovoljstvo, ali sam pritom sa
svom sigurnou, osjeao da je ona u svemu i svaemu mogla
predstavljati samo jo nesreu za njemaki narod.
Bio sam uvjeren da je ta drava morala obuzdavati i ometati svakog,
doista velikog, Nijemca, dok je, s druge strane, podravala svaku
nenjemaku pojavu. Bio mi je odvratan rasni konglomerat, to ga je
pokazivao glavni carski grad, odurna cijela ta mjeavina naroda: Ceha,
Poljaka, Maara, Rusina, Srba i Hrvata, itd., a medu svima kao vjena
bakterija ovjeanstva - idov i opet idov.
Ovaj divovski grad izgledao mi je kao otjelovljenje incesta.
Moj njemaki jezik iz doba moje mladosti bio je dijalekt kojim se
takoer govori i u Donjoj Bavarskoj; a nisam ga htio ni zaboraviti a niti
nauiti beki ulini govor. to sam dulje boravio u ovom gradu, u meni
je sve vie rasla mrnja protiv stranog narodnog mjeanca, koji je poeo
prodirati ovo staro njemako kulturno mjesto.
Meutim, pomisao da bi se ova drava mogla odrati dulje vrijeme,
izgledala mi je upravo smijenom.
Austrija je tada bila kao neka stara mozaik slika, ije su ljepilo, kit, koji
je povezivao pojedine kamenie u cjelinu, postali starim i krhkim; dokle
god ovo umjetniko djelo ne bi bilo taknuto, ono je moglo produavati
svoje varljivo postojanje, ali bi se ipak, im bi primilo udarac, raspalo u
tisue komadia. Bilo je samo pitanje kad e taj udarac stii.
Kako moje srce nije nikada kucalo za austrijsku monarhiju, ve uvijek
samo za njemako carstvo, sat raspada ove drave mogao mi je izgledati
samo kao poetak oslobaanja njemake nacije.
Iz svih ovih razloga rastao je sve snaniji osjeaj enje, da konano
odem tamo, kuda su me vukle skrivene elje i potajna ljubav moje
najranije mladosti.
Nekada sam se nadao da u si stvoriti ime kao graevinar i da u cijelog
sebe u malom ili velikom okviru, kada mi to Sudbina odredi, gorljivo
posvetiti sluenju naciji.
Konano, htio sam biti sudionik sree da smijem biti i djelovati na onom
mjestu s koga e morati krenuti u ispunjenje najarkija elja moga srca -
pripojenje mog ljubljenog zaviaja zajednikoj domovini - njemakom
carstvu.
Mnogi jo i danas nee biti u stanju shvatiti svu veliinu takve enje,
ali, ja se obraam svima onima kojima je Sudbina do sada ili uskratila
ovu sreu, ili ju je u surovoj okrutnosti opet oduzela; obraam se svima
onima koji se otrgnuti od matice zemlje, moraju ak boriti i za sveto
dobro svoga jezika, koji su zbog svog opredjeljenja odanosti prema
domovini, bili proganjani ili mueni i koji sada u bolnoj oduzetosti
eznutljivo iekuju trenutak koji e ih ponovno pustiti da se vrate
srdacu vjerne majke; obraam se svim takvima i znam - oni e me
razumjeti!
Samo je onaj tko na vlastitom tijelu osjea to znai biti Nijemac, a ne
smjeti pripadati svojoj dragoj domovini, u stanju odmjeriti svu dubinu
enje u kojoj u svim vremenima izgaraju srca djece odvojene od matice
zemlje. Sve one ispunjene njome, pritie ona tekom rukom i uskrauje
im toliko drago zadovoljstvo i sreu, dokle god se ne otvore kapije
domovine i u zajednikoj dravi, u zajednikom carstvu, zajednika krv
ponovno nade mir i spokoj.
Be je bio i ostao najtea, iako najtemeljitija kola moga ivota. U taj
sam grad nekada stupio jo kao polumladi, a napustio ga kao tih i
ozbiljan ovjek. U njemu sam stekao osnove za svjetonazor velikih
razmjera i nain politikog promatranja u malom, koji me nisu nikada
napustili, a koje sam kasnije dopunio samo jo u pojedinostima. Pravu
sam vrijednost tadanjih godina uenja tek danas u stanju potpuno
procijeniti.
Zato sam ovo vrijeme razmotrio neto opirnije, jer mi je ono, upravo u
onim pitanjima, pruilo prvu zornu nastavu koja spada zajedno u osnove
s partijom, koja je nastala iz prvih poetaka, a koja je tijekom jedva pet
godina, prerasla i razvila se u veliki masovni pokret. Ne znam kakav bi
danas bio moj stav o idovstvu, o socijaldemokraciji, bolje reeno, o
cjelokupnom marxizmu, o
144
Obraun
socijalnom pitanju, itd. da se osnova mojih osobnih nazora nije u tako
ranom vremenu ve formirala pritiskom Sudbine - i vlastitim uenjem.
Jer, iako nesrea domovine moe potai tisue i tisue na razmiljanje o
unutarnjim razlozima sloma, to ipak ne moe dovesti do one temeljitosti
i duboke spoznaje, koje se razotkrivaju onome koji tek poslije niza
godina duge borbe, sam postaje gospodar svoje Sudbine.
Glava 4.
MNCHEN
Uproljee 1912. stigoh konano u Mnchen. Sam grad bio mi je tako
dobro poznat kao da sam ve godinama prebivao medu njegovim
zidinama. To je proistjecalo iz mog studija, koji me je na svakom koraku
upuivao na ovu metropolu njemake umjetnosti. Tko nije upoznao
Mnchen, nije vidio ni Njemaku, ne, nije prije svega upoznao ni
njemaku umjetnost, tko nije vidio Mnchen.
U svakom sluaju, to je predratno vrijeme bilo vrijeme moje najvee
sree i zadovoljstva u ivotu. Kako je moja zarada jo uvijek bila
bijedna, ja ipak nisam ivio da bi mogao slikati, ve sam slikao da bih od
toga osigurao mogunost za ivot, bolje reeno, da bih time osigurao
svoj dalji studij. Bio sam uvjeren da u svoj cilj, kojega sam si postavio,
usprkos svemu i postii. I to mi je pomoglo, da sve, inae male brige
dnevnog ivota, podnosim lako i bezbrino.
K tome se pojavila i unutarnja ljubav, koja me je gotovo od prvog sata
moga boravka u njemu, zanijela za ovaj grad, vie nego za bilo koje
meni poznato mjesto. Njemaki gradi Kakva razlika od Bea. Pozlilo mi
je kad bih ak i ponovno pomislio na taj rasni Babilon. A k tome, meni
jo mnogo bliskiji dijalekt koji me je osobno, u ophoenju s Donjim
Bavarcima podsjeao na moju nekadanju mladost. Bilo je na tisue
stvari koje su mi, u dubini moje due, bile ili postale milije i drae.
Najvie me je, meutim, privlaila divna stopljenost iskonske snage s
prefinjenim njemakim raspoloenjem, ta jedinstvena linija od
Hofbruhausa do Odeona, Oktoberfesta, do Pinakoteke, itd. Da sam jo
danas ovisan o ovom gradu, vie nego o bilo kojem krajiku zemlje na
ovom svijetu, svakako je proisteklo iz injenice, to je on bio i ostao
neras-kidivo povezan s razvojem moga vlastita ivota; da sam u njemu
146
Obraun
tada ipak doivio istinsko unutarnje zadovoljstvo, treba pripisati samo
aroliji koju ovo divna sjedite VVittelsbachera ima, svakako, ne samo
na one proraunate, nego i na sve one osjeajne due blagoslovljenog
ovjeanstva.
Ono to me je pored mog redovnog rada najvie privlailo bio je i ovdje
ponovni studij politikih dnevnih dogaanja, a meu njima, naroito,
vanjskopolitika zbivanja. Do ovih sam posljednjih doao okolnim
putem, preko njemake politike saveznitva, koju sam jo od svojih
austrijskih dana drao bezuvjetno pogrenom. U svakom sluaju, jo mi
ni u Beu nije bilo potpuno jasan puni smisao ovog samozavaravanja
carstva. Tada sam bio sklon prihvatiti - ili si to samo prigovaram, jedino
zbog opravdanja - da se moda u Berlinu ve znalo kako bi u stvarnosti
taj savez mogao biti slab i malo pouzdan, ali se ipak, iz vie ili manje
tajanstvenih razloga, ostalo suzdran u ovoj spoznaji, da bi se zatitila
politika saveznitva koju je, zaboga, jednom zasnovao sam Bismarck, a
iji iznenadni prekid ne bi bio poeljan, ve i zbog toga, da se ne bi
uplaio, ili pak uznemirio domai malograanin.
Dabome, i ophoenje prije svega u narodu samom, dozvolilo mi je, na
moj uas, ve u kratkom roku vidjeti da je ovo vjerovanje bilo pogreno.
Na moje iznenaenje svugdje sam morao konstatirati da o samoj biti
habsburke monarhije, u inae dobro obavijetenim krugovima, nisu
imali ni pojma. Upravo je narod bio zaslijepljen zabludom da se saveznik
moe drati ozbiljnom silom, koja bi se u trenutku nevolje smjesta
stavila na raspolaganje. Masa je monarhiju uvijek drala njemakom
dravom i vjerovala stoga da se na nju moe i osloniti. Vladalo je
miljenje, da se i ovdje snaga mogla mjeriti milijunima, kao otprilike i u
samoj Njemakoj, a potpuno se zaboravljalo, prvo: da je Austrija ve
odavno prestala biti njemako dravno bie; ali i da su, drugo: unutarnji
odnosi ovog carstva iz sata u sat sve vie vodili njegovu raspadu.
Tada sam ovu dravnu tvorevinu poznavao bolje nego takozvana
slubena diplomacija, koja je slijepo, skoro kao uvijek, bauljala ususret
svojoj Sudbini, jer je raspoloenje naroda uvijek
Mnchen
147
bilo samo izraz onoga to je odozgo ulijevano u javno mnijenje. A
odozgo je, meutim, sa saveznikom njegovan kult poput onog o
zlatnom teletu. Svakako su se nadali da e ljubaznou nadoknaditi ono,
to mu je nedostajalo u iskrenosti. Pritom su se rijei uvijek uzimale kao
prave vrijednosti.
Ve sam u Beu bio ljut, kad sam promatrao razliku izmeu govora
zvaninih dravnika i sadraja beke tampe, koja je povremeno bila vrlo
uoljiva. A pritom je Be, bar po vanjskom izgledu, ipak bio njemaki
grad. A kako bi stvari bile drugaije, kad bi se iz Bea, ili bolje reeno iz
njemake Austrije, otilo u slavenske provincije carstva! Trebalo je samo
uzeti u ruke prake novine, da bi se saznalo kako se tamo procjenjivala ta
cijela opsjenarska igra Trojnog saveza. Od ovog dravnikog remek-
djela vie nije preostalo nita, osim krvavog ruganja i podsmjeha. I u
najdubljem miru, kada su oba cara jedan drugome prijateljski utisnuli
poljubac u elo, nije se skrivalo da e ovaj savez biti likvidiran onoga
dana, kad pokua sjaj nibelunkog ideala provesti u praktinu stvarnost.
A kako je tek, koju godinu kasnije, nastalo uzbuenje, kada se u
posljednjim trenutcima, kad je savez trebalo obraniti, iz Trojnog saveza
iskrala Italija i oba saveznika ostavila na cjedilu, pa im na kraju ak i
sama postala neprijateljem! Da se je netko prije, ak i za minutu, usudio
povjerovati u mogunost takva uda, naime, u udo da bi se Italija borila
zajedno s Austrijom, moglo je svakom tko nije bio ba zaslijepljen
diplomatskim sljepilom, to jednostavno biti neshvatljivo. Ali, ni u samoj
Austriji stvari nisu bile ni za dlaku drugaije.
Promicatelji ideje o savezu bili su u Austriji samo Habs-burgovci i
Nijemci. Habsburgovci proraunato i iz prinude, Nijemci u dobroj vjeri i
iz politike - gluposti. U dobroj vjeri, jer su imali pogrenu predodbu,
da e putem Trojnog saveza njemakom carstvu samom uiniti samo
veliku uslugu, pomoi mu da ojaa i da se osigura; iz politike gluposti,
jer se ovo prvo zamiljeno nije ostvarilo, ve naprotiv, oni su time
pomogli da se carstvo prikuje za dravni le, koji mora oboje povui u
provaliju, prije svega zato,
148
Obraun
to su oni sami kroz taj savez sve vie zapadali u odraivanje od
Nijemstva. Jer, uslijed toga to su Habsburgovci ovim savezom s
carstvom sa svoje strasne vjerovali da mogu biti sigurni da se otuda nitko
nee umijeati, i na alost s pravom, bili su u stanju svoju unutarnju
politiku puzajueg suzbijanja Nijemstva sprovoditi ve bitno lake i bez
rizika. Ne samo da se pri ovoj poznatoj objektivnosti nije trebalo
pribojavati neke primjedbe od vlade njemakog carstva, nego su se i
samom austrijskom Nijemstvu u svako doba ukazivanjem na savez,
mogla zaepiti usta, kada bi moda htjelo govoriti protiv isuvie
podmukle slavenizacije.
A i to bi jo inae trebao uiniti Nijemac u Austriji, kada pak i
Nijemstvo samog carstva daje priznanje i povjerenje habsburkoj vladi?
Treba li on pruiti otpor, da bi potom, u cijeloj njemakoj javnosti, bio
obiljeen kao izdajnik vlastitog narodnog bia? Zar on, koji je ve
desetljeima podnosio najneuvenije rtve, upravo za svoje narodno
bie?
I kakvu bi ovaj savez uope imao vrijednost, kad bi Nijemstvo
habsburke monarhije bilo iskorijenjeno? Nije li vrijednost trojnog
saveza za Njemaku bila ba ovisna o odranju prevlasti njemake snage
u Austriji? Ili, zar se stvarno vjerovalo, da bi se jo moglo ivjeti u
savezu i s bilo kakvim slavenskim habsburkim carstvom?
Stav zvanine njemake diplomacije, kao i cijelog javnog mnijenja
prema unutarnjem, austrijskom nacionalnom problemu, bio je ve ne
samo glup, nego jednostavno sulud! Oslanjali su se na savez, podravali
budunost i sigurnost sedamdeset milijunskog naroda, prema tome i uz
to gledali, kako se jedini temelj ovog saveza kod partnera iz godine u
godinu planski i neometano, sa sigurnou razarao. Jednog e dana
preostati samo ugovor s bekom diplomacijom, a saveznika pomo
carstva e biti izgubljena.
A kod Italije je to ionako bio sluaj, od samog poetka. Da su se u
Njemakoj samo malo jasnije prouavali povijest i psihologija nacija,
tada se svakako ni jednog trena ne bi povjero-
Mnchen
149
valo da bi Kvirinal i beki Hofburg mogli biti u zajednikom borbenom
frontu. Italija bi prije postala vulkan, nego to bi se neka njena vlada
smjela usuditi cako fanatino omrznutoj habsburkoj dravi poslati na
front i jednog jedinog Italijana, osim kao neprijatelja. Vie nego jednom
sam promatrao u Beu, kako se raspaljivao strastveni prijezir, kao i
neizmjerna mrnja, kojom je Italijan izraavao svoju odanost
austrijskoj dravi. Ono to je kua Habsburg zgrijeila u odnosu prema
italijanskoj slobodi i nezavisnosti tijekom stoljea, bilo je preveliko, a da
bi se moglo tek tako zaboraviti, ak da je postojala i dobra volja za to.
Ali te volje uope nije bilo ni u narodu, a ni kod italijanske vlade. Za
Italiju su stoga postojale samo dvije mogunoisti u zajednikom ivotu s
Austrijom: ili savez ili rat!
Birajui ono prvo, mogli su se u miru pripremiti za ono
drugo.
Njemaka politika saveznitva, naroito od kada se odnos Austrije prema
Rusiji sve vie pribliavao ratnom sukobu, bila je isto tako besmislena
koliko i opasna.
Ovo je bio klasian sluaj na kojem se vidio nedostatak svakog velikog i
ispravnog smjera razmiljanja.
Zato je uope sklopljen Savez? Ipak, samo da bi se budunost carstva
mogla bolje ouvati, nego to bi to ono bilo u stanju, preputeno samo
sebi. Ta budunost carstva, meutim, ipak nije bila nita drugo nego
pitanje mogunosti odravanja egzistencije njemakog naroda.
Stoga je pitanje moglo glasiti samo ovako: Kako se mora organizirati
ivot njemake nacije u doglednoj budunosti, i kako onda takvom
razvoju, u okviru opih odnosa europskih snaga, zajamiti nune osnove
i potrebnu sigurnost?
Pri jasnom razmatranju osnova i uvjeta vanjskopolitikog djelovanja
njemake dravne vjetine, moralo se doi do sljedeeg uvjerenja:
Njemaka ima godinji prirataj stanovnitva priblino oko devetsto
tisua dua. Tekoa prehrane ove vojske novih graana drave, postajat
e iz godine u godinu sve vea, i jednoga e dana
150
Obraun
zavriti katastrofom, ukoliko se nikako ne pronau sredstva i putevi da se
jo pravovremeno predupredi opasnost da se zbog gladi ne zapadne u
bijedu.
Da se izbjegne takav strani budui razvoj, postojala su etiri puta:
1. Moglo se, prema francuskom uzoru, umjetno ograniavati porast
raanja, i time preduprediti prevelik prirataj stanovnitva.
Priroda, dodue, obino u vremenima velike bijede ili zlih klimatskih
uvjeta, kao i pri vrlo oskudnim poljoprivrednim prinosima odreenih
zemalja ili rasa, sama krene ogranienju razmnoavanja stanovnitva;
dodue, po isto tako mudroj, koliko i bezobzirnoj metodi. Ona ne
sprjeava samu sposobnost raanja po sebi, ali svakako sprjeava dalje
odravanje ve roenog, pri emu se, ono to je roeno, izlae tako
tekim iskuenjima i odricanjima, pa sve to je slabije, nezdravije,
prisiljava da se ponovno vrati u krilo vjeno nepoznatog. to se pak otme
strahotama ivota, i dalje traje, iskuano je tisuestruko, vrsto je i
svakako sposobno za dalju reprodukciju, da bi temeljna selekcija mogla
opet poeti ispoetka. Time to tako brutalno nastupa protiv pojedinca, i
ukoliko nije dorastao ivotnim olujama, uzima ga u trenu k sebi, priroda
odrava rasu i vrstu snanom pa ih ak i pojaava do najveih
sposobnosti.
Time je, dakle, smanjenje broja istovremeno i jaanje osobe i u krajnjem,
snaenje vrste.
Drugaije je kada se ovjek sam opredijeli na ograniavanje svoje
brojnosti. On nije izrezan iz drveta prirode, ve je human. On to
razumije bolje nego surova kraljica svih mudrosti. On ne ograniava
dalje odranje pojedinca, ve naprotiv, njegovo dalje rasploivanja. To
mu izgleda ovjenije i pravednije, nego obrnuti put, jer on, prirodno,
uvijek vidi samo sebe samog a nikada rasu. Samo su, naalost, i
posljedice obrnute.
Dok priroda, time to doputa raanje, podvrgava dalje odravanje
najteem ispitu, iz vika pojedinih bia bira sebi najbolje, vrijedne
daljega ivota, dakle, odrava samo njih doputajui
Mnchen
151
im da postanu nositelji daljeg odravanja svoje vrste, ovjekograni-ava
raanje, a ipak se grevito brine za to da se ve roeno bie pod svaku
cijenu i odri. Ova korekcija Boje volje izgleda mu isto tako mudrom,
kao i humanom, i on se veseli to je bar u nekoj stvari opet nadmudrio
prirodu, pa ak i dokazao njenu nedovoljnost. Da se, dodue, u stvarnosti
broj ograniio, ali da je zato smanjena vrijednost pojedinca to, naravno,
dragi boji majmuni, nerado eli i vidjeti i uti.
Jer, ako se jednom raanje kao takvo ogranii i broj roenih smanji,
umjesto prirodne borbe za ivot koja ostavlja na ivotu samo najjae i
najzdravije, javlja se sama po sebi razumljiva strastvena elja pod svaku
cijenu spasiti i najslabije pa i najbolesnije, ime se polae klica
potomstva koje mora postajati sve bjednije i jadnije, to ovo izrugivanje
prirodi i njenoj volji due potraje.
Kraj e, meutim, biti, da e takvom narodu jednoga dana ivot na ovom
svijetu biti oduzet; jer ovjek, svakako, moe neko vrijeme prkositi
vjenim zakonima volje za postojanim odranjem, ali e osveta, prije ili
kasnije ipak doi. Jaa vrsta otjerat e slabe, jer e nagon za ivotom u
svom posljednjem obliku uvijek ponovno raskinuti smijene okove te
takozvane humanosti pojedinca, da bi dopustio da na njihovo mjesto
stupi humanitet prirode, koja, da bi jakima poklonila zaslueno mjesto,
unitava slabe.
Tko, dakle, njemakom narodu hoe osigurati opstanak, putem vlastitog
ograniavanja njegovog .razmnoavanja, time mu otima budunost.
2. A drugi je put onaj koji se, kako ujemo, danas esto i ee predlae i
hvali: unutarnja kolonizacija. To je prijedlog koji je od mnogih ak jako
dobro zamiljen, ali su ga mnogi loe shvatili, te bi se time nanijela vea
teta nego se moe i pretpostaviti.
Plodnost nekoga tla moe se, bez sumnje, podii do odreene granice.
Ali samo do neke odreene granice, a ne u nedogled. Izvjesno vrijeme
moi e se, dakle, poveanje broja njemakog naroda, bez opasnosti od
gladi, izravnavati putem poveanja iskori-tenosti naega tla. Samo,
tome nasuprot je injenica, da zahtjevi
152
Obraun
ivota, uzevi openito, rastu bre od samog broja stanovnitva. Zahtjevi
ljudi za ishranom poveavaju se iz godine u godinu i ve sada, na
primjer, nisu ni u kakvom srazmjeru s potrebama naih predaka od prije
samo sto godina. Zato je krivo misliti da e svako poveanje proizvodnje
stvoriti preduvjete za poveanje broja stanovnitva: ne, ovo moe biti
tono samo do izvjesnog stupnja, time to e se samo dio vika
proizvoda tla upotrijebiti za zadovoljenje poveanih potreba ljudi. Ali,
ak i kod najveeg ogranienja, s jedne, i najenerginije marljivosti, s
druge strane, doi e ipak i ovdje do granice koju e postaviti samo tlo. I
uz svu marljivost, nee biti mogue iz njega izvui vie, a onda e
nastupiti, iako za neko odreeno vrijeme odloena, zla kob. Glad e se
naposljetku javljati s vremena na vrijeme, a ukoliko doe do loih etvi
itd. javljat e se ponovno. S poveanim brojem itelja, glad e se javljati
sve ee, tako da je konano nee biti jedino kada rijetke najrod-nije
godine napune smonice. Ali, pribliava se, konano, i vrijeme kada se
bijeda vie nee moi izbjei, a glad e postati vjeitim pratiocem takvog
naroda. I tada e priroda morati ponovno pomoi i izvriti selekciju
medu onima koje je sama odabrala za ivot, ili e se ovjek morati
ponovno ispomoi sam, tj. pribjei e umjetnom sprjeavanju svog
razmnoavanja sa svim ve naznaenim tekim posljedicama po rasu i
vrstu.
Moe se prigovoriti da cijelom ovjeanstvu ova budunost i tako i tako
predstoji, te da je pojedini narodi nee biti u stanju izbjei.
To je na prvi pogled bez daljnjega, tono. Pa ipak se ovdje treba
spomenuti i sljedee:
Svakako da e u odreenom trenutku cjelokupno ovjeanstvo biti
prisiljeno - u nemogunosti da plodnost tla prilagodi jo za dulje vrijeme
daljem poveanju broja stanovnitva - zaustaviti razmnoavanje ljudske
vrste, ili ponovno prepustiti prirodi da odlui, ili da pak, putem
samopomoi, ako je mogue, ali, naravno, na ispravniji nain nego
danas, stvori neophodnu ravnoteu. Samo, ovo e pogoditi sve narode,
dok su sada takvom nevoljom pogoene
Mnchen
153
samo one rase koje vie nemaju dovoljno snage i jaine osigurati si
neophodno tlo na ovom svijetu. Jer, stvari ipak stoje tako, da na ovoj
Zemlji danas jo ima ogromnih povrina neiskoritenoga tla koje eljno
oekuje obradivae. Ali je isto tako tono, da to tlo nije od prirode, ili po
sebi, sauvano nekoj odreenoj naciji ili rasi kao rezervirana povrina za
budunost, nego je to zemlja i tlo za onaj narod koji raspolae snagom
uzeti ga i marljivo obraivati
Priroda ne zna ni za kakve politike granice. Ona iva bia postavlja
najprije na ovoj kugli zemaljskoj i onda promatra slobodnu igru snaga.
Najjai u hrabrosti i marljivosti stie tada, kao njeno najomiljenije dijete,
obeano pravo gospodarenja.
Ako se narod ogranii na unutarnju kolonizaciju, dok se druge rase na
sve veim prostranstvima ove Zemlje grevito uvruju, bit e prinuen
prihvatiti samoogranienja ve u vrijeme u kojem se ostali narodi i
nadalje neprestano razmnoavaju. Jednom e nastupiti i taj sluaj, i to
tim prije to narodu stoji na raspolaganju manji ivotni prostor. Kako se,
openito, naalost, preesto samo najbolje nacije ili tonije istinske
kulturne rase, kao nosioci svakog ljudskog napretka u svojoj pacifistikoj
zaslijepljenosti, odluuju odrei zahvaanja novoga prostora, jer se
zadovoljavaju unutarnjom kolonizacijom, a nacije manje vrijednosti si,
meutim, umiju osigurati ogromne ivotne povrine na ovom svijetu, to
bi moglo dovesti do sljedeeg krajnjeg rezultata:
Po kulturi naprednije, ali manje bezobzirne rase morat e na neko
vrijeme, ve zbog svog ogranienog tla, smanjiti svoje razmnoavanje,
dok e kulturno nazadniji, ali prirodno brutalniji narodi, zbog veih
ivotnih povrina kojima raspolau, biti u situaciji da se i nadalje jo
neogranienije razmnoavaju. Drugim rijeima: svijetom e zbog toga
jednoga dana zavladati kulturno manje vrijedno, ali ipak energinije
ovjeanstvo.
A tada e, istina jo u dalekoj budunosti, postojati samo dvije
mogunoisti: ili e se svijetom upravljati prema predodbama nae
moderne demokraci je, tada e teite svake odluke otpasti u korist
brojano jaih rasa - ili e se svijetom vladati po zakonima
154
Obraun
prirodnog rasporeda snaga - tada e pobijediti narodi brutalne volje, ali
opet nee pobijediti samoograniavajua nacija.
Da e ovaj svijet jo jednom biti izloen najteim borbama za opstanak
ovjeanstva, u to nitko ne moe posumnjati. Na kraju uvijek pobjeuje
nagon za samoodranjem. Pod njim se, kao snijeg na oujskom suncu,
topi takozvana humanost, kao izraz mjeavine gluposti, kukaviluka i
uobraenog sveznalatva. U vjenoj je borbi ovjeanstvo postalo veliko
- u vjenom miru propada!
Za nas je Nijemce parola unutarnje kolonizacije kobna ve i zbog toga,
jer kod nas odmah prevladava miljenje da je pronaeno sredstvo koje
prema pacifistikom shvaanju doputa da se opstanak moe
ostvarivati u blagom ivotnom drijemeu. Ovaj nauk, kako je ve u
nas ozbiljno shvaen, znai kraj svakom naporu, da si na ovom svijetu
sauvamo mjesto koje nam i dolikuje. Kad bi prosjeni Nijemac, eto,
prihvatio uvjerenje da si ovim putem moe osigurati ivot i budunost,
bio bi rijeen svaki pokuaj aktivnog, a time jedino i uinkovitog i
plodonosnog zastupanja njemakih ivotnih potreba. Svaka stvarno
korisna vanjska politika mogla bi se zbog takva stava nacije drati
sahranjenom, a s njom i budunost njemakog naroda uope.
U spoznaji ovih posljedica nije sluajno u prvom redu uvijek idov, koji
pokuava i umije, takve smrtno opasne smjerove razmiljanja posijati u
na narod. Ali on predobro poznaje svoje ljigavce, a da ne bi znao da oni
zahvalno padaju kao rtve svakom panskom prevarantu koji ih umije
uvjeriti, da je toboe pronaeno sredstvo da se prirodu prevari, da se
surova, neumitna borba za opstanak uini suvinom, da bi se na njeno
mjesto ubrzo, putem rada, ponekad meutim i obinim neradom, ve
prema tome kako se dogodi, uzdigao do gospodara planete.
Ne moe se dovoljno otro naglasiti, da svaka njemaka unutarnja
kolonizacija treba u prvom redu sluiti otklanjanju socijalnih nedaa a
prije svega oduzimanju tla opim pekulacijama, ali nikada ne moe biti
dovoljna, da. recimo, osigura budunost nacije bez novoga zemljita i tla.
Mnchen
155
Ako postupamo drugaije, tada u kratkom vremenu neemo dospjeti ne
samo do kraja naega tla, nego i do kraja nae snage.
Konano se jo mora utvrditi sljedee:
Unutarnjom kolonizaciji dato ogranienje na odreenu malu zemljinu
povrinu, kao i suavanje rasploivanja, s jednakim konanim
posljedicama, vode ka izvanredno nepovoljnom vojnopolitikom
poloaju dotine nacije.
U veliini prebivalita nekoga naroda, nalazi se bitan imbenik za
odreivanje njegove vanjske sigurnosti. to je vea prostornost koja je
nekom narodu na raspolaganju, tim je, takoer, vea i njegova prirodna
zatita; jer se jo uvijek mogu sprovesti vojne odluke protiv naroda na
malim skuenim povrinama tla na bri, a time, dakako, i laki i naroito
uinkovitiji i potpuniji nain, nego to je to, obrnuto, mogue protiv
teritorijalno prostranih drava. U veliini dravnog teritorija nalazi se jo
uvijek izvjesna zatita od lakomislenih napada, jer se pri tome uspjeh
moe ostvariti samo poslije dugih, tekih borbi, pa e rizik
nepromiljenog prepada izgledati prevelik, ako za njega ne postoje bar
izvanredni razlozi. Otuda ve u samoj veliini drave lei razlog za lake
odravanje slobode i nezavisnosti nekog naroda, dok obratno, skuenost
takve tvorevine upravo izaziva na njeno osvajanje.
Ustvari, obje su prve mogunosti za postizanje poravnanja izmeu
rastueg broja stanovnitva i uvijek iste veliine tla bile odbijane u
takozvanim nacionalnim krugovima carstva. Razlozi za takav stav su
bili, dabome, drugaiji nego gore navedeni; prema ograniavanju raanja
odnosilo se u prvom redu odbijajue iz odreenog moralnog osjeaja;
unutarnja kolonizacija se odbijala s ogorenjem, jer se u njoj predosjeao
napad na veleposjednitva, a u tome i poetak ope borbe protiv
privatnog vlasnitva uope. U obliku u kojem se preporuavalo naroito
ovu posljednju ozdrav-ljujuu doktrinu, moglo se bez daljega s takvom
pretpostavkom svakako i biti u pravu.
Openito, obrana pred irokom masom nije bila ba spretna i ni na koji
nain nije pogaala jezgru problema..
156
Obraun
Da bi se rastuem stanovnitvu osigurao posao i kruh, ostala su jo samo
dva puta.
3. Ili se moglo osvojiti novo tlo, da bi se suvini milijuni godinjeg
prirataja pomicali i rasprostirali i tako nacija i dalje odravala na osnovu
samoprehranjivanja, ili se ilo
4. na to da se putem industrije i trgovine iz utrka na stranom tritu
odrava ivot.
Dakle: ili politika tla, ili kolonijalna i trgovaka politika.
Oba su puta bila sagledavana, ispitivana, preporuavana i pobijana s
razliitih motrita, dok se konano nije polo ovim posljednjim.
Zdraviji put do oba bio bi, dabome, onaj prvi.
Zaposjedanje novih zemljita i tla za naseljavanje prekobrojnog
stanovnitva ima bezbroj prednosti, naroito, ako se nema u vidu
sadanjost, ve budunost.
Ve mogunost odravanja zdravog seljakog stalea kao temelja cijele
nacije, nikada se ne moe procijeniti dovoljno visoko. Mnoge od naih
dananjih patnji, samo su posljedica nezdravog odnosa izmeu seoskog i
gradskog stanovnitva. vrsti savez malih i srednjih seljaka, bio je jo u
svim vremenima najbolja zatita protiv socijalnih bolesti, od kakvih
danas bolujemo. A to je, takoer, i jedino rjeenje koje preostaje naciji da
osigura kruh svagdanji u gospodarskom okruenju. Industrija i trgovina
se povlae sa svojih nezdravo vodenih poloaja i ralanjuju se u opim
okvirima ponude i potranje nacionalnog gospodarstva. Obje time nisu
vie osnova za ishranu nacije, nego njeno pomono sredstvo. Time one
imaju vie zadau usklaivanja vlastite proizvodnje i potranje u svim
podrujima, inei cjelokupnu ishranu stanovnitva vie ili manje
neovisnom od inozemstva, dakle pomau da se, posebno u tekim
vremenima, osigura sloboda drave i nezavisnost nacije.
Dodue, takva se zemljina politika ne bi mogla voditi recimo u
Kamerunu, nego danas gotovo iskljuivo samo jo u Europi. Pri tome se
mora hladno i sabrano zauzeti stajalite, da namjera neba zasigurno ne
moe biti da se jednom narodu dade pedeset
Mnchen
157
puta vie zemlje i tla na ovom svijetu, nego drugom. U tom se sluaju
zbog politikih granica ne smije odrei granica vjeitog prava. Ako ova
Zemlja stvarno ima ivotnog prostora za sve, neka se tada, dakle, i nama
dade za ivot neophodno tlo.
To se, dabome, nerado ini. Ali tada stupa u djelovanje pravo
samoodranja; i ono to uskrati dobra volja, treba si uzeti akom. Da su
nekada nai pretci svoje odluke inili zavisnim od iste pacifistike
besmislice kao dananja sadanjost, tada bismo mi danas posjedovali
samo treinu naeg sadanjeg tla; ali njemaki narod tada ne bi imao vie
briga u Europi. Ne - prirodnoj odlunosti na borbu za vlastito postojanje,
mi smo zahvalni obim Istonim markama carstva a time i za svaku
unutarnju snagu veliine naih dravnih i narodnih podruja koja su nam
ostala do danas.
Ovo je rjeenje moglo biti ispravno i iz jednog drugog
razloga:
Mnoge su europske drave danas sline piramidama postavljenim na vrh.
Njihova europska osnovica je smijeno mala u odnosu na njihovo ostalo
optereenje u kolonijama, vanjskoj trgovini itd. Moe se rei: vrh u
Europi, osnovica u cijelom svijetu; za razliku od amerike unije, koja jo
posjeduje osnovicu na vlastitom kontinentu, a samo vrhom dodiruje
ostali dio Zemlje. Otuda, meutim, proizilazi neuvena unutarnja snaga
te drave, a slabost najveeg broja europskih kolonijalnih sila. I Engleska
nije, takoer, nikakav suprotan dokaz, jer se u odnosu na britansku
imperiju suvie lako zaboravlja anglo-saksonski svijet kao takav. Poloaj
Engleske, ve i zbog njene jezine i kulturne zajednice s amerikom
unijom, ne moe se uope usporediti ni s jednom drugom europskom
dravom.
Za Njemaku je, prema tome, jedina mogunost voenja zdrave politike
tla bila samo u stjecanju novog zemljita u samoj Europi. Kolonije ne
mogu sluiti ovom cilju, tako dugo dok ne budu spremne za naseljavanje
Europljana u najveem opsegu. Ali, takva se kolonijalna podruja u
devetnaestom stoljeu vie nisu mogla stei mirnim putem. Takvu
kolonijalnu politiku moglo se
158
Obraun
je, dakle, takoer voditi samo putem teke borbe, koja se je tada,
meutim, mogla svrsishodnije voditi ne za izvaneuropska podruja,
nego, tovie, za zemlju na samom zaviajnom kontinentu.
Takva odluka zahtijeva tada, dabome, potpunu odanost. Nije rije o
tome, da se sa polovinim sredstvima, ili ak i s najmanjim oklijevanjem,
pristupi takvoj zadai ije se provoenje ini moguim samo ulaganjem i
posljednjih atoma energije. Tada se i cijelo politiko vodstvo carstva
mora prikloniti iskljuivo ovom cilju; i nikada ne smije uslijediti korak
voen drugim promiljanjima, osim spoznaje ove zadae i njenih uvjeta.
Moralo se jasno vidjeti, da je ovaj cilj mogao biti ostvaren samo borbom,
ali se tada, mirno i sabrano, pred oima morao imati i oruani sukob.
Tako je trebalo iskljuivo s ovog motrita ispitati sve saveze i procijeniti
njihovu upotrebljivost. Ako se htjelo zemljite i tlo u Europi, tada se to
moglo uglavnom dogoditi samo na raun Rusije, a tada bi novo carstvo
moralo ponovno krenuti u mar putevima nekadanjih vitezova
njemakog reda, i sa njemakim maem, njemakom plugu osigurati
brazdu, a naciji kruh svagdanji.
Za takvu je politiku, dodue, postojao u Europi samo jedan jedini
saveznik: Engleska.
Samo se sa Engleskom zatienih lea mogao zapoeti novi germanski
pohod. Pravo na njega ne bi bilo manje nego pravo naih predaka. Nitko
od naih pacifista ne odbija jesti kruh s Istoka, iako se prvi plug nekada
zvao: ma!
Za pridobiti naklonost Engleske, ni jedna rtva ne bi smjela biti
previsoka. Trebalo se odrei kolonija i pomorskog znaaja i britansku
industriju potedjeti konkurencije.
Takvom je cilju mogao voditi samo bezuvjetno jasan stav: Odricanje od
svjetske trgovine i kolonija, odricanje od njemake ratne flote,
usredsreenje svih dravnih sredstava moi na pjeadiju.
Uinak bi svakako bio trenutno ogranienje, ali i velika i monu
budunost.
Neko je vrijeme Engleska htjela razgovarati u tom smislu. Jer je jako
dobro shvatila, da Njemaka zbog porasta svog stanov-
Mnchen
159
nitva, mora traiti nekakav izlazi nai ga ili s Engleskom u Europi, ili
bez Engleske - u svijetu.
Ovom nasluivanju treba u prvom redu svakako pripisati i to to se na
prijelazu u ovo stoljee i iz samog Londona pokuavalo pribliiti
Njemakoj. Prvi se put tada pokazalo ono to smo na stvarno zastraujui
nain, mogli promatrati posljednjih godina. Pomisao da za Englesku
treba vaditi kestenje iz vatre, bila je neprijatna, kao da uope neki savez
moe postojati na nekim drugim temeljima, nego onima koji osiguravaju
uzajamne poslove. As Engleskom se takav posao svakako, mogao i
zakljuiti. Britanska je diplomacija bila jo uvijek dovoljno mudra da zna
kako se bez protuusluge ne mogu oekivati nikakve usluge.
Ali, zamislimo samo da je mudra njemaka vanjska politika 1904.
godine preuzela ulogu Japana; jedva se moe odvagnuti, kakve bi to
posljedice imalo za Njemaku.
Nikada ne bi dolo do tog svjetskog rata.
Krv prolivena 1904. godine deseterostruko bi smanjila prolijevanje krvi
u godinama od 1914. do 1918.
A tek kakvo bi danas mjesto Njemaka zauzimala u svijetu!
U svakom bi sluaju savez s Austrijom tada bio besmislica.
Jer, ta se dravna mumija povezala s Njemakom, ne u cilju zajednikog
voenja rata, nego radi odravanja vjeitog mira, koji je tada na mudar
nain mogao biti primijenjen za polagano, ali sigurno iskorjenjivanje
Nijemstva u monarhiji.
Ovaj je savez bio nemogu i zbog toga, to se od takve drave i tako
dugo nije smjelo oekivati nikakvo ofanzivno zastupanje njemakih
narodnih interesa, jer ona nije imala ak ni snage, ni odlunosti, uiniti
kraj procesu odnijemivanja na svojoj neposrednoj granici. Ako
Njemaka nije raspolagala s toliko nacionalne svijesti, ali i
bezobzirnosti, da nemoguoj habsburkoj dravi oduzme mogunost
raspolaganja i odluivanja o sudbini deset milijuna svojih sunarodnjaka,
tada se zaista nije smjelo oekivati da e ona ikada pruiti ruku za tako
dalekosene i kompleksne planove. Dranje staroga carstva prema
austrijskom pitanju bilo je probni kamen za njegove postupke u
sudbonosnoj borbi cijele zemlje.
160
Obraun
U svakom se sluaju nije smjelo mirno promatrati kako se Nijemstvo iz
godine u godinu sve vie potiskuje, jer je vrijednost saveznitva s
Austrijom ovisila iskljuivo od odravanja njemakog elementa.
Samo se nije uope polo ovim putem.
Ni od ega se nije toliko strahovalo kao od borbe, da bi, ipak, bili na nju
prinueni i to u najnepovoljnije vrijeme.
Htjelo se izbjei Sudbinu, ali je ona ipak stigla, Sanjalo se o odravanju
svjetskog mira, a uletjelo se u svjetski rat.
A to je bio najznaajniji razlog zbog kojega se nije mislilo na ovaj trei
put oblikovanja njemake budunosti. Znalo se da se osvajanje novoga
tla moe postii samo na Istoku, zatim se vidjela neophodnost borbe, a
elio se pod svaku cijenu ipak mir. Jer, parola njemake vanjske politike
ve odavno nije glasila: odranje njemake nacije na svaki nain, nego,
tovie: odranje svjetskog mira svim sredstvima. Kako je sve ispalo -
poznato je.
Ja u se na ovo jo ponovno vratiti.
Tako je, dakle, preostala etvrta mogunost: industrija i svjetska
trgovina, pomorska sila i kolonije.
Takav se razvoj mogao, dodue, lake i ak bre dostii. Nastanjivanje
zemljita i tla je spor proces, koji obino traje stoljeima; i u tome
upravo treba traiti i njegovu unutarnju snagu, jer se pri tome ne radi o
iznenadnom razbuktavanju, ve o postupnom, ali temeljitom i trajnom
rastu, za razliku od industrijskog razvoja koji se u malo godina moe
napuhati, tako da vie slii mjehuru od sapunice, nego pouzdanoj snazi.
Flota se, dabome, moe izgraditi bre nego to se u ilavoj borbi mogu
podii seoska imanja i naseliti ih farmerima; samo, flota se moe i bre
unititi od imanja.
Ako je Njemaka ipak krenula ovim putem, tada bi se bar moralo jasno
spoznati, da e i takav razvoj jednoga dana zavriti borbom. Samo su
djeca mogla krivo predviati da e ljubaznim i uljudnim ponaanjem i
trajnim isticanjem miroljubivog stava moi dobiti svoje banane u
mirnoj konkurenciji naroda, kako se to lijepo i s mnogo miomirisa na
sve strane brbljalo; da se, dakle, nee morati posezati za orujem.
Mnchen
161
Ne, da smo krenuli tim putem, jednoga bi dana Engleska morala postati
naim neprijateljem. Bilo je vie nego besmisleno ljutiti se zbog toga -
ali to je potpuno odgovaralo naoj vlastitoj bezazlenosti - to je Engleska
sebi uzela slobodu, da se jednoga dana, surovou nasilnikog egoiste,
suprotstavi naem miroljubivom nainu ivota i rada.
Mi to ne bismo, svakako, nikada uinili.
Ako se europska teritorijalna politika protiv Rusije mogla voditi samo u
savezu s Engleskom, tada su se, opet, obratno, kolonijalna i svjetska
trgovaka politika mogle zamisliti samo protiv Engleske u savezu s
Rusijom. A tada su se morale bezobzirno povui i posljedice, i prije
svega, hitno napustiti Austriju.
Ovaj savez s Austrijom na prijelazu stoljea bio je u svakom pogledu
pravo bezumlje.
Samo se uope nije ni pomiljalo sklapati savez sa Rusijom protiv
Engleske, a jo manje s Engleskom protiv Rusije, jer bi u oba sluaja to
na kraju znailo rat, a da bi ga se sprijeilo, opredijelilo se ipak za
trgovaku i industrijsku politiku. Sada se, eto, pri gospodarskom
miroljubivom osvajanju svijeta posjedovala uputa za postupak koji je
trebao dotadanjoj politici sile jednom zauvijek slomiti vrat. Moda u
tome ipak ponekad nije bilo osjeaja sigurnosti, naroito kad su iz
Engleske, s vremena na vrijeme, pristizale sasvim nedvosmislene
prijetnje; stoga se ipak odluilo izgraditi flotu, ali i opet ne za napad i
unitenje Engleske, nego za obranu ve proglaenog svjetskog mira i
mirnog osvajanja svijeta. Stoga je ona u mnogoemu graena neto
skromnije, ne samo po brojnosti, nego i po tonai pojedinih brodova, kao
i po naoruanju, da bi se tako ponovno, na kraju krajeva, ipak mogla
prikazati konana miroljubiva namjera.
Naklapanja o gospodarskom miroljubivom osvajanju svijeta, bila su
svakako najvea besmislica, koja se ikada mogla uzdii do vodeeg
principa dravne politike. Ta je besmislica postala jo vea i time, to se
za krunskog svjedoka da je takav uinak mogu, nije oklijevalo pozivati
ni Englesku. Ono u emu je pri tome naa
162
Obraun
profesorska povijesna znanost i shvaanje povijesti grijeilo, skoro da se
vie nije moglo popraviti, ve je samo uvjerljiv dokaz za to koliko
mnogo ljudi ui povijest, a da je ne razumiju ili uope i ne shvaaju.
Upravo se na Engleskoj moralo shvatiti oito pobijanje ove teorije; je li,
ikada, ijedan narod s veom brutalnou bolje pripremao svoja
ekonomska osvajanja maem i kasnije ih bezobzirno branio, nego to je
to inio engleski narod? Nije li upravo to obiljeje britanske dravnike
umjetnosti i vjetine, da se iz politike snage priskrbljuju ekonomski
dobici, a svako se gospodarsko jaanje odmah ponovno pretae u
politiku mo? A koliko li je, pri tome, zabluda vjerovati, da bi Engleska
recimo sama bila previe uplaena za svoju gospodarsku politiku kao i
vlastitu krv! To to engleski narod nije imao narodnu vojsku, ni u kom
sluaju ovdje ne dokazuje suprotno; jer se ovdje ne radi ni o kakvoj
vojnoj formi oruane sile, ve, to vie, o volji i odlunosti angairati
postojeu. Engleska je uvijek imala naoruanje koje joj je bilo
neophodno. Ona se uvijek borila orujem koje je trailo uspjeh. Ona se
borila pomou plaenika, dokle god su oni bili dovoljni, ali je i duboko
posezala za dragocjenom krvi cijele nacije, samo ako je takva rtva
mogla donijeti pobjedu. Uvijek je, meutim, ostajala ista ona odlunost i
ilavost za borbu kao i za njeno bezobzirno voenje.
U Njemakoj se putem kole, tampe i humoristikih novina postupno
njegovala odreena predodba o biu Engleza, a jo vie o njegovoj
dravi, koja je pojedinca morala dovesti do najljuih samoobmana; jer se
tom besmilicom polako zarazilo sve, a ija je posljedica bila
potcjenjivanje, koje se potom osvetilo na najgori nain. vrstina ove
krivotvorine bila je tako velika, da je postojalo uvjerenje, kako se u
Englezu ima pred sobom koliko prepredenu, toliko i nevjerojatno
bojaljivu osobu - poslovnog ovjeka. Da se takvo svjetsko carstvo
veliine engleskog nije moglo stei samo lukavstvom i podvalama, to,
naalost, nije ulazilo u glave naih uzvienih profesora profesionalne
znanosti. Malo onih, koji su upozoravali, bilo je nadvikano i potpuno
uutkano. Jo se sasvim tono mogu sjetiti zauenih lica mojih ratnih
drugova, kad smo se u
Mnchen
163
Flandriji osobno suprotstavili Tommvima. Ve poslije prvih dana bitke,
svanulo je ipak u mozgu svakog od nas uvjerenje, da se ne moe uzeti
ba tonom slika ovih kotlandana koju su nam doaravali humoristiki
listovi i telegrafski izvjetaji.
Ja sam tada ve zapoeo svoja prva razmatranja o svrsishodnim oblicima
propagande.
Ovo krivotvorenje imalo je za iritelje ipak i neega dobroga; na ovom,
iako netonom primjeru, moglo se demonstrirati valjanost gospodarskog
osvajanja svijeta. Ono to je uspijevalo Englezu, trebalo je uspjeti i
nama, pri emu je tada kao sasvim poseban plus smatrana naa, ipak,
znaajno vea estitost, kojoj je nedostajala ona specijalna engleska
perfidnost. Nadalo se da e se tako lake pridobiti naklonost prije
svega manjih nacija, kao i povjerenje velikih.
Da je naa estitost kod drugih izazivala unutarnji uas, nije nam pri
tome jo ni padalo na pamet, ve i zbog toga, to smo mi u sve to sasvim
ozbiljno i sami vjerovali, dok je ostali svijet takvo ponaanje drao
izrazom potpuno prepredene laljivosti, sve dok, na najvee iznenaenje,
revolucija nije pomogla da se stekne potpuniji uvid u neogranienu
glupost naeg iskrenog miljenja.
Samo iz gluposti takvog miroljubivog gospodarskog osvajanja svijeta,
bila je odmah jasna i razumljiva i glupost Trojnog saveza. A s kojom se
to, uope, dravom moglo sklopiti savez? Zajedno s Austrijom nije se
moglo ni u kom sluaju ii u ratno osvajanje, ak ni u Europi. Upravo se
od prvog dana u tome i osjeala ta unutarnja slabost saveza. Jedan
Bismarck je sebi mogao dozvoliti ovu pomo u nevolji, samo ne za dugo
i svaki glupavi nasljednik, a ponajmanje u vrijeme kada ve odavno nisu
postojale bitne pretpostavke i za bismarckovski savez; jer Bismarck je
vjerovao da u Austriji pred sobom ima jo uvijek njemaku dravu.
Postupnim uvoenjem opeg prava glasa, ova je zemlja potonula u
parlamentarno upravljanu nenjemaku zbrku.
Sada je savez s Austrijom bio takoer i rasno-politiki tetan. Trpjelo se
nastajanje nove slavenske velesile na granici
164
Obraun
carstva, koja e se prema Njemakoj, prije ili kasnije, morati postaviti
sasvim drugaije, nego npr. Rusija. Pri tome je sam savez, iz godine u
godinu, morao iznutra postajati sve upljiji i slabiji, u istom onom
odnosu u kome su pojedini zastupnici ove ideje u monarhiji gubili utjecaj
i bili potisnuti s najodgovornijih poloaja.
Ve na prijelazu stoljea savez s Austrijom je doao tono u istu fazu
razvitka kao i savez Austrije s Italijom.
Ali su i ovdje postojale samo dvije mogunosti: ili biti u savezu sa
habsburkom monarhijom, ili protestirati protiv potiskivanja Nijemstva.
A kad se s tako neim ve zapone, tada kraj najee obiava zavriti -
otvorenom borbom.
Vrijednost Trojnog saveza bila je ve skromna i psiholoki, jer vrstina
nekog saveza opada upravo u onoj mjeri, koliko se on vie ograniava na
odravanje postojeeg stanja kao takvog. Drugi e pak savez, obrnuto,
biti tim jai, to se pojedine ugovorne strane vie mogu nadati, da e
njime moi ostvariti odreene opipljive osvajake ciljeve. I ovdje, kao i
svugdje, snaga nije u obrani, nego u napadu.
Ovo su ve tada uvidjeli s razliitih strana, samo naalost, ne i takozvani
pozvani. Na ove je slabosti posebno ukazivao tadanji pukovnik
Ludendorff, asnik Velikog generaltaba u jednoj Spomenici 1912.
godine. Naravno, ovoj stvari dravnici nisu pridavali nikakvu
vrijednost ni znaaj; kao to zdrav razum, ini se, vrijedi samo za obine
smrtnike, on, ako se radi o diplomatima, smije biti potpuno iskljuen.
Za Njemaku je bila srea, to je rat 1914. izbio okolnim putem, preko
Austrije, pa su i Habsburgovci u njemu morali sudjelovati; da se, naime,
desilo obrnuto, Njemaka bi ostala sama. Nikada habsburka drava ne
bi htjela sudjelovati u nekoj borbi, a jo manje u onoj koju bi izazvala
Njemaka. Ono za to se kasnije tako osuivalo Italiju, dogodilo se ve
prije Austriji; zadrala bi se neutralnost, da bi se tako od revolucije bar
spasilo dravu. Austrijsko slavenstvo bi prije razbilo monarhiju ve
1914. godine, nego to bi dozvolilo pomo Njemakoj.
Mnchen
165
Koliko su, meutim, bile velike opasnosti i potekoe koje je savez s
dunavskom monarhijom sa sobom donosio, moglo je tada shvatiti samo
vrlo malo ljudi.
Prvo, Austrija je imala previe neprijatelja koji su namjeravali naslijediti
trulu dravu, a da tijekom vremena ne bi izbila odreena mrnja prema
Njemakoj, u kojoj se sad odjednom vidio uzrok sprjeavanja sa svih
strana eljenog raspada monarhije. Dolo se do uvjerenja da se na kraju
do Bea moe doi jedino okolnim putem, preko Berlina.
S time je, drugo, Njemaka ipak izgubila najbolje i naj-izglednije
mogunosti sklapanja saveza. Da, na njihovo mjesto, nastupila je jo
vea zategnutost s Rusijom, pa ak i Italijom. K tome je ope
raspoloenje u Rimu bilo isto tako jako prijateljsko prema Njemakoj,
koliko je neprijateljsko prema Austriji tinjalo u srcu posljednjeg Italijana,
da bi se, esto puta, uz bljeskove i rasplamsavalo.
Kako se ve jednom krenulo na politiku trgovine i industrije, vie nije
postojao ni najskromniji podsticaj za borbu protiv Rusije. Neprijatelji
obih nacija mogli su u tome samo vidjeti ivi interes. To su u prvom redu
bili, ustvari, idovi i marxisti, koji su svim sredstvima potpirivali i
hukali na rat izmeu dviju drava.
I konano, tree, ovaj je savez za Njemaku morao u sebi kriti beskrajnu
opasnost, jer je nekoj prema Bismarckovom carstvu stvarno
neprijateljski suprotstavijenoj velesili u svako doba s lakoom moglo
poi za rukom staviti u pokret cijeli niz drava protiv Njemake, jer je
svaka od tih drava bila u poloaju da na raun austrijskog saveznika ima
u izgledu svoje proirenje.
Protiv dunavske monarhije na uzbunu se mogao pozvati cijeli istok
Europe, a naroito Rusija i Italija. Da Austrija kao njemaki saveznik
nije bila previe primamljiv zalogaj nasljea, nikada se ne bi formirala
ona, od kralja Edwarda forsirana svjetska koalicija. Bilo je samo mogue
da se drave s inae tako razliitim eljama i ciljevima, skupe u jednu
jedinu napadaku frontu. Svaka od njih se mogla nadati da e prilikom
opeg napada na Njemaku stei i
166
Obraun
za sebe neko proirenje na raun Austrije. to je sad opet ovom
nesretnom savezu, ini se, pripadala jo i Turska, kao nijemi lan, ova je
opasnost poveana do krajnjega..
Meunarodne idovske svjetske financije su trebale ovaj mamac da bi
mogle sprovesti dugo eljeni plan unitenja Njemake, koja se jo nije
uklopila u opu naddravnu financijsku i gospodarsku kontrolu. Samo se
tako mogla iskovati koalicija, osnaena i ohrabrena istim brojem sada
marirajue milijunske armije, konano spremne da oklopljenog
Siegfrieda spuste na koljena.
Savez sa Habsburkom monarhijom, koji me je ve u Austriji uvijek
ispunjavao zlovoljom, postao je sad uzrokom dugih unutarnjih
preispitivanja, koja su me u nadolazeem vremenu samo jo vie
uvrivala u mojem ve postojeem miljenju.
Ve tada, u uskim krugovima u kojima sam se uglavnom kretao, nisam
skrivao svoje uvjerenje da e ovaj nesretni ugovor sa, za propast
predodreenom dravom, odvesti u katastrofalni slom i Njemaku, ako
se od njega ne bude znala pravovremeno otrgnuti. U to moje, kao stijena
vrsto uvjerenje, ni u jednom se trenutku nisam pokolebao, ak ni tada,
kada se inilo da je vihor svjetskog rata na kraju iskljuio svako razumno
razmiljanje, i kada je bura oduevljenja zahvatila i one institucije za
koje su morala vrijediti samo najhladnija razmatranja stvarnosti. Isto sam
tako, dok sam sam stajao na frontu, ma gdje da se o tom problemu
razgovaralo, zastupao svoje miljenje, da bi za njemaku naciju bilo, im
bre tim bolje, prekinuti taj savez, i da naputanje habsburke monarhije
uope ne bi bila nikakva rtva, ako bi time Njemaka mogla postii
ogranienje broja svojih protivnika; jer, milijuni nisu stavili na glavu
elini ljem da bi odrali ve sasvim propalu dinastiju, ve, naprotiv, da
bi spasili njemaku naciju.
Nekoliko se puta prije rata inilo da e, bar u jednom taboru, iskrsnuti
bar mala sumnja u opravdanost prihvaene politike saveznitva.
Njemaki konzervativni krugovi poeli su, s vremena na vrijeme,
upozoravati ali je od prevelikog slijepog povjerenja i ovo upozorenje kao
openito i sve razumno, otilo u vjetar. Vladalo
Mnchen
167
je uvjerenje da je ovo pravi put ka osvajanju svijeta, iji bi uspjeh
mogao biti ogroman, a rtve ravne nuli.
Poznatim nepozvanima opet nije preostajalo nita drugo, ve utei
promatrati zato i kako pozvani ravno i neumitno mariraju u propast,
vukui za sobom dragi narod kao onaj takorolovac iz Hammelna.
*
Dublji uzrok za mogunost da se cijelom narodu, da bi mu bila
shvatljivija, besmislicu ekonomskog osvajanja prikae praktinim
politikim putem, a da se ouvanje svjetskog mira prikae politikim
ciljem, nalazio se u oboljenju naeg cjelokupnog politikog miljenja
openito.
S pobjednikim vlakom njemake tehnike i industrije, s rastuim
uspjesima njemake trgovine, sve vie se gubila spoznaja da je to sve
ipak mogue samo pod pretpostavkom jake drave. Naprotiv, u mnogim
se krugovima ilo tako daleko, da se zastupalo uvjerenje kako sama
drava svoje postojanje zahvaljuje samo ovim pojavama, to je ona u
prvom redu gospodarska institucija, koja se pokorava gospodarskim
zahtjevima, pa prema tome, njeno postojanje ovisi od gospodarstva, ije
se stanje hvalilo kao daleko najzdravije i najprirodnije.
Meutim, drava nema nita zajednikog s nekim odreenim
gospodarskim shvaanjem ili gospodarskim razvojem.
Ona nije posljedica ugovornih gospodarskih strana u nekom
ogranienom ivotnom prostoru zbog ispunjenja gospodarskih zadataka,
ve organizacija zajednice psihiki i duhovno jednakih ivih bia, zbog
boljeg omoguavanja daljeg odravanja svoje vrste, kao i zbog
postizanja cilja njenog postojanja, koji joj je predodreen provienjem.
To, i nita drugo, svrha je i smisao drave. Gospodarstvo je pri tome
samo jedno od mnogih pomonih sredstava, koja su upravo potrebna za
postizanje ovoga cilja. Ali, on nikada nije uzrok ni svrha drave, ukoliko
se ba ona ve unaprijed ne zasniva
168
Obraun
na pogrenim, odnosno neprirodnim, temeljima. Samo je tako objanjivo
da dravi kao takvoj nikada kao pretpostavka nije potrebno teritorijalno
ogranienje. To e biti neophodno samo kod onih naroda, koji sami hoe
osigurati ishranu svojih sunarodnjaka, dakle onih, koji su spremni
vlastitim radom dobiti bitku sa ivotom. Narodi koji su u stanju da se kao
trutovi uvuku u ostalo ovjeanstvo, da bi ga najrazliitijim izgovorima
natjerali da i za njih radi, mogu ak i bez vlastitog ogranienog ivotnog
prostora formirati drave. To se u prvom redu odnosi na narod zbog ijeg
parazitstva, naroito danas, trpi cjelokupno estito ovjeanstvo: na
idovstvo.
idovska drava nikada nije bila prostorno ograniena, ve univerzalno
neograniena u prostoru, ali ograniena na povezivanje jedne rase. Stoga
je ovaj narod uvijek i formirao dravu u okviru drugih drava. To spada
u najgenijalnije trikove koji su ikada pronaeni:, pustiti ovu dravu da
jedri kao religijska, osiguravajui joj time toleranciju koju su arijci
spremni pruiti svakom religioznom uvjerenju. Jer stvarno, Mojsijeva
religija nije nita drugo, do nauk o odravanju idovske rase. Ona otuda i
obuhvaa skoro sva socioloka, politika, kao i gospodarska znanstvena
podruja, koja bi na bilo koji nain mogla doi u pitanje.
Nagon za odravanjem vrste je prvi razlog za stvaranje ljudskih
zajednica. Zbog toga je drava narodni organizam, a ne neka
gospodarska organizacija. Ta je razlika ostala isto toliko velika, koliko i
nerazumljiva dananjim takozvanim dravnicima. Zato oni i vjeruju da
mogu izgraditi dravu putem gospodarstva, dok je ona u stvarnosti
uvijek samo uinak sudjelovanja onih svojstava, koja su u ravni volje za
odravanjem vrste i rase. A ona su uvijek herojske vrline, a nikada
pokuarski egoizam, jer, dabome, odranje ivota neke vrste
pretpostavlja spremnost volje i rtvovanja pojedinca. U tome se i nalazi
smisao pjesnikog iskaza: Und setzt ihr nicht das Leben ein, nie wird
euch das Leben gewonnen sein (i ako ti ne zaloi svoj ivot, nee
nikada ni dobiti taj tvoj ivot), jer je rtvovanje vlastitog ivota
neophodno, da bi se osiguralo odranje vrste. Slijedom toga, bitna
pretpostavka za stvaranje i
Mnchen
169
odranje drave je postojanje odreenog osjeaja uzajamne pripadnosti
na osnovu istovjetnog bia i iste vrste, kao i voljne spremnosti zaloiti se
za to svim raspoloivim sredstvima. To e kod naroda na vlastitom tlu
voditi stvaranju herojskih vrlina, kod muktaa do laskanja i podmukle
surovosti, ukoliko te osobine ve dokazano ne postoje kao pretpostavka
njihove, po obliku, tako razliite dravne opstojnosti. Uvijek e,
meutim, ve formiranje drave, od samog njenog poetka, uslijediti
samo putem primjene ovih osobina, pri emu e tada, u borbi za
samoodranje podlei, to znai da e biti podjarmljeni, a time i osueni
na ranije ili kasnije izumiranje, oni narodi koji u meusobnoj borbi
pokazuju najmanje herojskih vrlina ili nisu dorasli laljivoj lukavosti
neprijateljskih muktaa. Ali i u tom sluaju, to gotovo uvijek ne treba
pripisivati nedostatku mudrosti, ve, tovie, nedostatku odlunosti i
hrabrosti koji se samo pokuavaju sakriti pod platem humanog
opredjeljenja.
Kako su dravotvorne i dravnoodravajue osobine malo povezane s
gospodarstvom, najjasnije pokazuje injenica, da se unutarnja snaga neke
drave samo u najrjeim sluajevima poklapa s takozvanim
gospodarskim procvatom, a ovaj opet u beskrajno mnogim primjerima
kao da najavljuje ve predstojeu propast drave. Ali, ako bi se
formiranje ljudske zajednice pripisalo u prvom redu gospodarskim
snagama i podsticajima, tada bi najvei gospodarski razvitak morao
istovremeno znaiti i najveu snagu drave, a ne obratno.
Vjera u dravotvornu i dravnoodravajuu snagu gospodarstva je
posebno nerazumljiva kada vrijedi u zemlji koja u svemu i svaemu
jasno i uporno pokazuje povijesnu suprotnost tome. Upravo Prusi s
nevjerojatnom otrinom pokazuju, da jedino idejne vrline, a ne
materijalna svojstva, omoguuju osnivanje drave. Tek pod njihovom
zatitom moe procvasti i gospodarstvo i to tako dugo, dok sa slomom
istih dravotvornih sposobnosti, ije propadanje upravo na tako uasno
alostan nain upravo promatramo, i ono opet ne propadne. Materijalni
interesi ljudi mogu uspijevati
170
Obraun
na najbolji nain uvijek tako dugo, dok ostaju u sjenci herojskih vrlina.
Ali, im pokuaju stupiti u prvi krug ivota, razaraju si pretpostavke
vlastita postojanja.
Svaki puta kad bi u Njemakoj dolo do poleta politike prirode,
poinjalo bi se uzdizati i gospodarstvo; ali svaki puta kad bi
gospodarstvo postajalo jedinim sadrajem ivota naeg naroda i time
guilo idealne vrline, ponovno bi propadala i drava, koja bi kroz neko
vrijeme za sobom povukla i gospodarstvo.
Ako si sada, ipak, postavimo pitanje, to su onda dravotvorne ili ak
samo dravnoodravajue snage u stvarnosti, tada ih se moe svesti na
jednu jedinu oznaku: sposobnost rtvovanja i volja za rtvovanjem
pojedinca za cjelinu. Da ove vrline nemaju ba nita zajednikog s
gospodarstvom, proizilazi iz jednostavne spoznaje, da se ovjek, dakako,
za njega nikada ne rtvuje, to znai: ne umire se za poslove, ve samo
za ideale. Nita nije bolje objanjavalo psiholoku nadmo Engleza u
spoznaji narodne due, kao motivacija koju je on znao pridati svojoj
borbi. Dok smo se mi borili za kruh, Engleska je ratovala za slobodu i
to ne samo za svoju, ne, ve i za slobodu malih naroda. U nas su se
smijali toj drskosti, ili se zbog toga ljutili i time dokazali kako je postala
beskrajno glupa ta takozvana dravnika vjetina Njemake jo prije
rata. Nije se imalo ni pojma o biti one snage koja je mogla povesti ljude
njihovom slobodnom voljom i odlunou u smrt.
Dokle god je njemaki narod 1914. godine jo vjerovao da se bori za
ideale, on je i istrajavao; im se trebao boriti samo za kruh svagdanji, on
je radije odustajao od igre.
Nai domiljati dravnici udili su se, meutim, toj promjeni
opredjeljenja. Nikada im nije bilo jasno, da ovjek onog trenutka, kada
se bori za neki gospodarski interes, to je vie mogue izbjegava smrt, jer
bi mu ona zauvijek uskratila uitak nagrade za njegovu borbu. Briga za
spas vlastita djeteta omoguuje i najloijoj majci postati junakinjom, i
samo je borba za odranje vrste i ognjita, ili drave tjerala ljude svih
vremena na neprijateljska koplja. Kao vjeita istina smjela bi se postaviti
i sljedea tvrdnja:
Mnchen
171
Nikada jo nije bila osnovana drava pomou miroljubivog
gospodarstva, nego uvijek samo instinktima odranja vrste, pa bili oni u
podruju herojske vrline ili lukave prepredenosti; prvo stvara arijevske i
kulturne drave, a drugo idovske parazitske kolonije. I im opet
gospodarstvo kao takvo u nekom narodu ili dravi, pone guiti ove
nagone, ona sama postaje primamljivim uzrokom podjarmljivanja i
potinjavanja.
Vjerovanje predratnog vremena, da se njemakom narodu trgovakom i
kolonijalnom politikom, mirnim putem, moe otvoriti svijet ili ga ak i
osvojiti, bio je klasian znak gubitka stvarnih dravotvornih i
dravnoodravajuih vrlina i svih iz toga nastalih shvaanja snage volje i
odlunosti za djelovanje; po prirodnom zakonu kraj tog rauna je,
meutim, bio svjetski rat s njegovim posljedicama.
Za onoga tko dublje ne istrauje, mogao je, svakako, ovaj stav njemake
nacije - jer je on u stvarnosti bio gotovo u cijelosti i opi stav -
predstavljati samo nerjeivu zagonetku; nije li ba Njemaka bila isto
zadivljujui primjer carstva, koje je proizilo iz iste politike sile.
Prusija, zametak carstva, nastala je blistavim heroizmom, a ne
financijskim operacijama ili trgovakim poslovima, a samo carstvo je
opet bilo najdivnija nagrada vodstvu politike sile i vojnike
neustraivosti pred smru. Kako je ba njemaki narod mogao dospjeti
do takvog oboljenja svog politikog instinkta? Jer se ovdje nije radilo o
pojedinanoj pojavi, nego o momentima propadanja, koji su se upravo
zastraujuim bezbrojem, gotovo kao varljivo svjetlo, rasplamsavali i
klizili as gore, as dolje, po narod-nmom tijelu, ili kao otrovni irevi,
as ovdje, as tamo, nagrizali naciju. inilo se kao da neka tajanstvena
sila neprestano tjera otrovnu bujicu do najudaljenijih krvnih sudova
ovoga nekad herojskog tijela, da bi sad, eto, dovela do sve vee paralize
zdravog razuma, odnosno, golog nagona za samoodranjem.
Time to sam sva ova pitanja uvjetovao svojim stavom prema njemakoj
politici saveznitva i gospodarskoj politici carstva, i bezbroj puta
postupno razmatrao u godinama 1912-1914. za
172
Obraun
rjeenje zagonetke preostala mi je sve vie ona snaga koju sam upoznao
ve prethodno u Beu, odreena sasvim drugim gleditima - mamstiki
nauk i njegov svjetonazor kao i njegovo organizacijsko djelovanje.
Po drugi puta u svom ivotu udubih se u ovaj nauk razaranja. I ovaj puta,
dabome, ne vie voden utiscima i djelovanjem moje svakodnevne
okoline, ve upuen promatranjem opih tokova politikog ivota. Time
to sam se odnedavno udubio u teorijsku literaturu ovog novog svijeta i
pokuao si razjasniti njene mogue posljedice, usporedio sam je tada sa
stvarnim pojavama i dogaajima nastalim zbog njena djelovanja u
politikom, kulturnom, a i gospodarskom ivotu.
Po prvi puta sam, dakle, svoju pozornost usmjerio i pokuajima
svladavanja ove svjetske kuge.
Studirao sam Bismarckovo zakonodavstvo o izvanrednim mjerama, o
namjerama, borbi i uspjehu. Postupno sam, takorei stjecao granitni
temelj za svoje vlastito uvjerenje, tako da od tog vremena nisam vie
nikada morao mijenjati svoje unutarnje poglede po tom pitanju. Isto sam
tako podvrgao daljem temeljitom ispitivanju odnos marxizma i
idovstva.
Ako mi se prije u Beu, prije svega Njemaka inila nesavladivim
divom, sad su me, ipak, ponekad poele obuzimati strepnje i sumnje.
Ljutio sam se u sebi, ili u uskom krugu svojih poznanika, zbog njemake
vanjske politike, kao i zbog, kako se meni inilo, nevjerojatno
lakomislenog naina na koji je tretiran najvaniji problem, koji je uope
postojao u Njemakoj, problem marxizma. Stvarno nisam mogao
shvatiti, kako se moglo tako slijepo teturati ususret takvoj opasnosti, ije
bi djelovanje, koje je odgovaralo i vlastitim namjerama marxizma,
jednom moglo biti uasno. Ve sam tada u svojoj oklini, isto tako kao i
danas u irim krugovima, upozoravao na opasnost smirujue izreke svih
kukavikih bijednika: Nama se nita nee dogoditi! Takva slina
zarazna shvaanja ve su jednom razorila veliko carstvo. Zar i sama
Njemaka nije podvrgnuta istim zakonima kao sva druga ljudska
drutva?
Mnchen
173
U godinama 1913. i 1914. sam opet, po prvi puta, takoer u raznim
krugovima, koji danas tako smjerno pripadaju nacionalso-cijalistikom
pokretu, izraavao svoje uvjerenje, da je pitanje budunosti njemake
nacije, pitanje unitenja marxizma.
U nesretnoj njemakoj politici saveznitva, vidio sam samo posljedine
pojave izazvane razarajuim djelovanjem ovog uenja; jer je upravo bilo
strano, to je ovaj otrov gotovo nevidljivo razarao cjelokupne temelje
zdravog gospodarskog i dravnog shvaanja, a da oni, time zahvaeni,
esto ni sami nisu slutili koliko je njihovo djelovanje i htijenje ve
proistjecalo iz ovog inae najotrijeg otklanjanog svjetonazora.
Unutarnje propadanje njemakog naroda ve tada je odavno zapoelo, a
da ljudima nije bilo jasno, kao to se to esto u ivotu dogaa, tko je
zatira njihove opstojnosti. Ponekad se, dodue, pokualo zalijeiti ovu
bolest, ali bi se tada zamijenio oblik pojavljivanja s uzrocima. Kako se
oni nisu znali ili nisu htjeli prepoznati, borba protiv marxizma je
poprimila samo vrijednost nadri-lijenikog brbljanja.
Glava 5.
SVJETSKI RAT
Kao mladog vjetrogonju u mojim razuzdanim godinama nita me nije
moglo toliko rastuiti kao injenica to sam roen u vremenu koje je
oito podizalo svoje hramove slave samo kramarima ili dravnim
inovnicima. ini lo se da su se valovi povijesnih dogaaja ve tako
smirili, da se stvarno inilo, kako budunost pripada samo
miroljubivom natjecanju naroda, to, dakle, znai spokojnom
meusobnom podvaljivanju, uz iskljuivanje jakih metoda obrane.
Pojedine drave poee sve vie sliiti poduzeima koja jedni drugima
potkopavaju tlo pod nogama, otimaju kupce i narudbe i na svaki nain
pokuavaju potisnuti druge zbog svoje koristi, da bi sve to iznijeli na
scenu, uz isto toliko veliku, koliko i bezazlenu galamu. Ovakav razvoj,
ini se, meutim, ne samo da je zaustavljao, nego je trebao (prema opoj
preporuci) jednom pre-modulirati cijeli svijet u jednu jedinu veliku
robnu kuu u ijim bi predvorjima za besmrtnost bile sauvane biste
najprepredenijih pekulanata i najbezazlenijih upravnih inovnika.
Trgovci bi tada mogli biti Englezi, upravni inovnici Nijemci, a za
vlasnike bi se morali, naravno, rtvovati Zidovi, jer oni, prema vlastitom
priznanju, zaboga, nikada nita ne zarauju, nego uvijek samo plaaju,
a k tome i govore najvei broj jezika.
Zato onda nismo roeni bar prije sto godiuna? Recimo, u vrijeme
oslobodilakih ratova, kada je mukarac stvarno i bez trgovine jo
neto vrijedio?!
Tako sam se, eto, esto bavio zlovoljnim mislima o mome, kako mi se
inilo, prekasno zapoetom ovozemaljskom putovanju i smatrao sam
vrijeme mira i poretka koje je bilo preda mnom nezasluenom pakou
Sudbine. Ve kao djeak nisam bio pacifista i svi odgojni pokuaji u
tom smjeru zavravali su promaajem.
Svjetski rat
175
Kao munja bijesnu tada Burski rat. Svakog sam dana s nestrpljenjem
oekivao novine i gutao telegrame i izvjetaje, i ve sam bio sretan to
sam smio biti svjedokom, makar i iz daljine, ove herojske borbe.
Rusko-Japanski rat zatekao me je ve bitno zrelijeg ali i paljivijeg.
Tamo sam se ve, vie iz nacionalnih razloga, zauzimao za jednu stranu i
pri iznoenju svog miljenja, smjesta stavio na stranu Japanaca. U porazu
Rusa, vidio sam i poraz austrijskog slavenstva.
Otada su protekle mnoge godine i ono to mi je nekada, kao mladiu,
izgledalo poput trule biljke, osjeao sam sada kao zatije pred buru. Ve
tijekom moga bekog razdoblja nad Balkan se nanijela ona tmastna
sparina koja obino predskazuje buru, a ve je ponekad i sijevnulo, ali bi
ipak opet sve brzo utonulo u zlokobnu tamu. Tada ipak izbi Balkanski rat
s kojim je preletio prvi udar vjetra preko sad ve nervozne Europe.
Nadolazee vrijeme sada je kao teka mora pritiskalo ljude, palei kao
grozniava tropska ega, tako da je osjeanje bliske katastrofe, od vjeite
zabrinutosti konano preraslo u enju; neka nebo konano odobri
Sudbini koja se vie ne moe obuzdati, slobodan tijek.Tada o zemlju
tresnu ve i prva jaka munja: podigla se oluja, a sa grmljavinom neba
spojila se tutnjava topovskih baterija svjetskog rata.
Kada je vijest o ubojstvu nadvojvode Franza Ferdinanda prispjela u
Mtinchen, (sjedio sam ba kod kue i nejasno uo opis tijeka dogaaja),
najprije me obuzela briga da bi metci moda mogli potjecati iz pitolja
njemakih studenata, koji su ogoreni zbog neprestanog slavenizirajuih
pothvata prijestolonasljednika, htjeli osloboditi njemaki narod od ovog
unutarnjeg neprijatelja. Kakva bi bila posljedica neega takvog moglo se
odmah i zamisliti: novi val progona koji bi za cijeli svijet sada bio
ocijenjen opravdanim i zasnovanim. Kada sam ipak odmah poslije
toga ve uo imena navodnih poinitelja, a k tome i proitao tvrdnju da
su Srbi, prodoe kroz mene srsi zbog ove osvete nedokuive Sudbine.
Najvei slavenofil pade od metka slavenskih fanatika.
176
Obraun
Tko je posljednjih godina imao priliku stalno promatrati odnos Austrije i
Srbije, nije, takorei ni jednog trenutka, mogao posumnjati u to, da se
kamen zakotrljao i da ga se vie nije moglo zaustaviti.
ini se nepravda bekoj vladi, to je danas obasipaju prijekorima zbog
oblika i sadraja datog ultimatuma. Ni jedna druga sila svijeta, da je bila
na istom mjestu i u istom poloaju, ne bi mogla postupiti drugaije.
Austrija je na svojoj junoj granici imala ogorenog smrtnog neprijatelja,
koji je u sve kraim vremenskim razmacima provocirao monarhiju i koji
nikada ne bi popustio, dok, konano, ne bi nastupio povoljan trenutak za
razbijanje carstva. Postojao je razlog za bojazan da bi do tog sluaja
moralo doi najkasnije smru starog cara. Tada monarhija moda uope
ne bi bila u stanju pruiti ozbiljan otpor. Cijela je drava posljednjih
godina ve toliko poivala na odgovornosti jedne jedine osobe, na Franji
Josipu, tako da je smrt tog prastarog olienja carstva unaprijed bila, u
osjeanju irokih masa, smrt samog carstva. Da, spadalo je i u
najlukavije vjetine, posebno slavenske politike, stvoriti utisak kako
austrijska drava za svoje postojanje treba samo zahvaliti udesno
jedinstvenoj vjetini ovoga monarha; laskanje koje je u Hofburgu bilo
prijatno, tim vie, to je ponajmanje odgovaralo stvarnim zaslugama
ovoga cara. alac koji je skriveno vrebao u ovim hvalospjevima nije bilo
mogue pronai. Nije se vidjelo, ili se tamo moda i nije htjelo vidjeti, da
to je monarhija vie prilagoena prema vrhunskoj vjetini vladanja ovog
najmudrijeg monarha svih vremena, utoliko je stanje moralo postati
katastro-falnije, dok jednog dana i ovdje Sudbina ne pokuca na vrata i
doe po svoj plijen.
Je li tada, bez ostarjelog cara, stara Austrija mogla biti jo uope
zamisliva?
Ne bi li se opet odmah ponovila tragedija, koja je ve jednom zadesila
Mariju Tereziju?
Ne, vladinim krugovima u Beu, stvarno se ini nepravda, kad ih se
prekorava da su samo oni, eto, podsticali na rat koji se,
Svjetski rat
177
inae, moda ipak mogao izbjei. On se vie nije mogao izbjei, ve je u
najboljem sluaju mogao biti odgoen za godinu dvije. Samo je ba i
bilo prokletstvo, kako njemake, tako i austrijske diplomacije, to je ona
uvijek pokuavala odgoditi neodgodiv obraun, dok konano nije bila
prisiljena udariti u najnesretnijem trenutku. Sigurno je da bi ponovni
pokuaj spaavanja mira za jo nepovoljnije vrijeme, tek tada izazvao rat.
Ne, tko nije elio ovaj rat morao je takoer prikupiti hrabrost i snositi
posljedice. One bi se, meutim, mogle sastojati samo u neophodnosti
rtvovanja Austrije. Do rata bi i tada dolo, samo, svakako, ne vie kao
borbe svih protiv nas, ali ipak u obliku komadanja habsburke monarhije.
Pri tome se moralo donijeti odluku: ili u tome sudjelovati, ili samo
promatrati, te se praznih ruku prepustiti Sudbini.
Ali ba oni koji danas najvie psuju i najmudrije prosuuju zbog
zapoinjanja rata, bili su ti koji su najsudbonosnije pripomogli da se u
njega ue.
Socijaldemokracija je desetljeima najpodlije hukala na rat protiv
Rusije, a Centar je opet iz religioznih razloga uinio austrijsku dravu
najveim potpornjem i stoerom njemake politike. A sada su se, eto,
morale snositi posljedice ove besmislice. Ono to se dogodilo, moralo se
dogoditi i nije se ni pod kojim okolnostima moglo izbjei. Krivnja je
njemake vlade pri tome bila u tome, to je, da bi pod svaku cijenu
sauvala mir, uvijek proputala povoljne trenutke za udar i zaplela se u
savez za odranje svjetskog mira i konano postala rtvom svjetske
koalicije koja je tenji za odranjem svjetskog mira suprotstavila
odlunost za svjetski rat.
Daje tada beka vlada i dala drugi, blai, oblik ultimatuma, time uope
nita ne bi promijenila situaciju, osim jedne, da je i sama mogla biti
zbrisana pobunom naroda. Jer, u oima irokih masa, taj je ultimatum bio
jo prepun obzira, i ni u kom sluaju recimo dalekosean, ili ak
brutalan.. Tko to danas pokua osporiti, ili je zaboravni praznoglavac, ili
sasvim svjestan laac.
178
Obraun
Borba u godini 1914. nije, tako mi Boga, nametnuta masama, ve je za
nju bio cijeli narod.
Htjelo seje konano, uiniti kraj opoj nesigurnosti. Samo se tako i moe
shvatiti da je za ovu najteu borbu preko dva milijuna njemakih
mukaraca i djeaka stalo pod zastavu, i bilo je spremno braniti do
posljednje kapi krvi.
#
Meni su samom ti trenutci bili kao izbavljenje iz gnjevnih osjeaja
mladosti. Jo se ni danas ne sramim rei, da sam prevladan burnim
oduevljenjem pao na koljena i iz prepuna se srca zahvalio nebu, to mi
je podarilo tu sreu da smijem ivjeti u ovom vremenu.
Buknula je borba za osloboenje, da Zemlja jau jo nije vidjela; jer, tek
to je udes zapoeo svoj hod, i najirim masama dolo je ve do svijeti,
da se ovaj put ne radi samo o sudbini Srbije, ili Austrije, ve o biti ili ne
biti njemake nacije.
Posljednji put, poslije mnogo godina, narod je postao vidovit prema
svojoj vlastitoj budunosti. Ali se odmah na poetku strane borbe u
dimu zanosnog neobuzdanog oduevljenja, neizbjeno javio i prvi
ozbiljniji prizvuk: naime, sama je ova spoznaja pokazivala da e
nacionalni ustanak postati vie od obine vatre od slame. Ozbiljnost je
meutim bila i te kako potrebna, jer tada nitko nije imao ni najbljeu
predodbu o moguoj duljini i trajanju zapoete borbe. Sanjalo se da e
se do zime biti opet kod kue i ponovno nastaviti miran rad.
to ovjek eli, tome se i nada i u to vjeruje. Pretena veina nacije bila
je odavno sita vjeito nesigurnog stanja, te je tako bilo potpuno
razumljivo da se vie uope nije vjerovalo u mirno rjeenje austrijsko-
srpskog konflikta, ali se prieljkivao konani obraun. U ove sam
milijune pripadao takoer i ja.
Tek to je vijest o atentatu bila obznanjena u Miinchenu, odmah su mi
kroz glavu sijevnule dvije misli: prvo, da e rat konano biti neizbjean,
a dalje, da e sada habsburka drava takoer
Svjetski rat
179
biti prisiljena odrati savez; jer ono ega sam se vjeito najvie
pribojavao, bila je mogunost da bi jednog dana Njemaka sama, moda
ba zbog ovog saveza, mogla upasti u konflikt, a da Austrija za tako
neto neda neposrednog povoda, i tako austrijska drava zbog unutarnjo-
politikih razloga ne smogne snagu i odlunost staviti se na stranu svoga
saveznika. Slavenska bi veina carstva tako samostalno donesenu odluku
odmah poela sabotirati, i ono bi uvijek rade razbilo cijelu dravu u
komadie, nego pruilo traenu pomo. Ova je opasnost sada ipak bila
otklonjena. Stara drava se morala boriti, eljela ona to ili ne.
Moj osobni stav prema konfliktu bio je takoer vrlo jednostavan i jasan:
za mene se Austrija nije sporila za neko srpsko zadovoljenje, ve
Njemaka za svoj sastavni dio, njemaka nacija za svoje biti ili ne biti,
za slobodu i budunost. Bismarckova se tvorevina sada morala tui; ono
to su nekada oevi svojim herojskim korakom osvajali u bitkama od
VVeissenburga do Sedana i Pariza, sada je mlada Njemaka morala
ponovno zaraditi. Ako se ova borba zavri pobjedniki, tada e na narod
ponovno stupiti u krug velikih nacija i opet zadobiti vanjsku mo, a
njemako e se carstvo ponovno moi dokazati kao snano okrilje mira,
a da za ljubljeni mir nee morati smanjivati svojoj djeci kruh svagdanji.
Nekada sam kao djeak i mladi tako esto elio bar jednom dokazati i
djelima, da u meni nacionalno oduevljenje nije nikakva prazna zabluda.
Cesto mi se inilo grijenim vikati: Hura!, a moda ak i ne posjedovati
pravo za tako to; jer, tko je smio upotrijebiti ovu rije, a da je ve prije
nije isprobao tamo gdje je svakoj igri kraj i gdje neumoljiva ruka boginje
Sudbine poinje cijeniti narode i ljude po istinitosti i postojanosti
njihovih uvjerenja. Tako mi se, kao i milijunima drugih, nadimalo srce
od gorde sree, to se sada, konano, mogu osloboditi ovog
paralizirajueg osjeanja. Cesto sam iz punoig grla pjevao: Deutschland
iiber alles (Njemaka iznad svega) i iz punog grla vikao: Heil!, da mi
se inilo kao naknadno pruena milost, to sada, na Bojem sudu
vjenog suca, smijem nastupiti kao svjedok, radi iskaza istinitosti
180
Obraun
svog uvjerenja. Jer, od prvog sam trenutka pouzdano znao, da bih u
sluaju rata, koji mi se inio neizbjenim, i tako i tako odmah napustio
knjige. Ali sam isto tako znao, da moje mjesto tada mora biti tamo, kuda
me je sada upuivao unutarnji glas moga bia.
Austriju sam napustio, u prvom redu, iz politikih razloga; ali, to je
moglo biti razumljivije, nego da sada, budui da je borba poela, o ovom
opredjeljenju u pravom smislu povedem rauna! Nisam se htio boriti za
habsburku dravu, ali sam u svako vrijeme bio spreman poginuti za svoj
narod i za to carstvo kao njegovo otjelovljenje.
Treeg kolovoza podnio sam molbu, neposredno Njegovom Velianstvu,
kralju Ludwigu III. da mi dopusti stupiti u neku bavarsku regimentu.
Kraljevska kancelarija zasigurno nije u tim danima imala ba malo posla;
tim je vea bila moja radost, kad sam ve narednog dana na moju molbu
dobio odgovor. Kad sam uzdrhta-lim rukama otvorio pismo i proitao
obavijest o prihvaanju moje molbe, s uputom da se prijavim jednoj
bavarskoj regimenti, moja radost i zahvalnost nisu imale granica.
Nekoliko dana kasnije, nosio sam vojniku kaput, koji sam ponovno
skinuo tek nakon nepunih est godina.
Tako je, zasigurno kao i za svakog Nijemca, za mene zapoelo
najnezaboravnije i najvee doba moga ovozemaljskog ivota. Prema
dogaajima ovih najsnanijih bitaka, za mene je sve prolo nestalo
bestraga. S ponosnom tugom pomiljam upravo ovih dana, jer se po
deseti puta obiljeava godinjica tog velikog dogaaja, na one tjedne
zapoete herojske borbe naega naroda u kojoj sam milou Sudbine
mogao sudjelovati.
Pred oima mi, kao da je bilo juer, promiu slika za slikom; vidim sebe
odjenutog u uniformu u krugu svojih drugova, pa prvi izlazak,
egzerciranje, itd., dok konano nije doao dan velikog pokreta.
U to me je doba, kao i mnoge druge, muila jedna jedina briga, da ne
stignemo prekasno na front. To mi sve ee i ee nije davalo mira.
Tako je u svakom pobjednikom pokliku, zbog
Svjetski rat
181
nekog novog herojskog cijela, u meni ostajala skrivena mala kap gorine,
jer se inilo, da se sa svakom novom pobjedom, poveava i opasnost
naeg zakanjenja na front.
I tada je napokon doao dan kad smo napustili Mnchen i krenuli ususret
ispunjenja nae dunosti. Prvi sam put vidio Rajnu, kada smo pored
njenih tihih valova putovali prema zapadu, da bismo tu njemaku rijeku
nad rijekama branili od lakomosti starog neprijatelja. Kada su kroz
njene koprene jutarnje izmaglice blagi zraci suneva izlaska na nas
sputali odsjaje Niederwaldskog spomenika, iz beskrajno dugog
transportnog vlaka snano ka jutarnjem nebu, odjeknu stara: Straa na
Rajni, a meni grudi postae preuske.
A tada je dola vlana flandrijska no kroz koju smo utei marirali, i
kad se dan poeo iskradati iz magle, iznenada, preko naih glava, nama
ususret, zazvidi gvozdeni pozdrav prtei po mokrom tlu, s otrom
detonacijom rasu medu nae redove sitne kugle; a prije nego se taj mali
oblai i rasprio, iz dvjesto grla, ususret prvome glasniku smrti
odjeknu : Hura! A potom poe tek-tati i tutnjati, fijukati i urlati, a
grozniavih oiju svaki od nas se sve bre gurao naprijed, dok se
iznenada ne rasplamsa borba, ovjek na ovjeka, preko polja repe i
ivice. Ali izdaleka, do nas doprijee zvui neke pjesme koji su se,
preletjevi znad naih glava, sve vie pribliavali, od ete do ete. I tada,
upravo kad je smrt poslovno zahvatila i zagrabila u nae redove, stie
pjesma i do nas, a mi je predasmo ponovno dalje: Deutschland,
Deutschland ber alles, ber alles in der Welt! (Njemaka, Njemaka
iznad svega, iznad svega na svijetu!)
Vratili smo se nakon etiri dana. Sada je ak i korak postao drugaiji.
Sedamnaestogodinji djeaci sliili su mukarcima.
Dragovoljci regimente List moda se nisu nauili pravo ni boriti, ali su
znali umirati kao stari vojnici.
To je bio poetak.
I tako je sad ilo dalje, iz godine u godinu. Umjesto romantike bitaka,
nastajala je strava. Oduevljenje se gotovo ohladilo,
182
Obraun
a neobuzdani poklik se uguio pred strahom od smrti. Dolo je i vrijeme
kad se svatko morao uhvatiti u kotac izmeu nagona za samoodranjem
i podsjeanja na dunost. Ni ja nisam bio poteen te borbe. Uvijek kada
je smrt bila u toru, neko neodreeno Neto se pokuavalo pobuniti,
trudilo se da se slabanom tijelu predstavi kao Razum, ali je to uvijek bio
samo kukaviluk, koji je pod takvom odjeom pokuavao zavesti
pojedinca. Tada je poinjalo teko kolebanje i opominjanje, a odluku je
esto donosio samo posljednji ostatak svijesti. to se ovaj glas, koji je
opominjao na oprez, vie trudio, to je glasnije i napadnije mamio, tim je
otriji bio otpor, dok konano poslije duge unutarnje borbe pobjedu nije
odnijela svijest o dunosti. Ve zimi 1915/16. u meni je ova borba
odluena. Volja je konano postala gospodar bez ostatka. Ako sam prvih
dana mogao juriati s usklikom i smijehom zajedno s drugovima, sada
sam bio miran i odluan. To je ipak bilo ono trajno. Sad je, eto, i Sudbina
mogla koraknuti i ka posljednjim iskuenjima, a da se ne kidaju ivci i ne
zataji razum.
Mladi ratni dragovoljac postao je - stari vojnik.
Ova se promjena dogodila u cijeloj armiji. Ona je bila stara i vrsta,
proizila iz vjeitih borbi, a ono to se nije moglo oduprijeti napadu, od
njega je bilo i slomljeno.
Tek se je sada ova vojska morala podvri procjenjivanju. Sada, poslije
dvije, tri godine, tijekom kojih je bila bacana iz jedne borbe u drugu,
borei je uvijek protiv nadmoi u broju i oruju, trpei glad i podnosei
odricanja, dolo je konano vrijeme da se ispita vrijednost te jedine
vojske.
Mogu protei i tisue godina, i nikada se nee smjeti priati i govoriti o
herojstvu, a da se ne spomene njemaku vojsku u svjetskom ratu. Tada
e iz izmaglice prolosti izroniti gvozdeni front sivog elinog ljema,
koji ne posre niti se povlai, kao spomen obiljeje besmrtnih. I dokle
god Nijemci ive, oni e se sjeati da 'su to jednom nekada bili sinovi
njihova naroda.
Tada sam bio vojnik i nisam htio politizirati. Stvarno nije bilo vrijeme za
to. Jo i danas sam uvjerenja, da je posljednji komor-
Svjetski rat
183
ski posluitelj uinio vie dragocjenih usluga domovini, nego ak,
recimo, prvi parlamentarne. Ove brbljavce nikada nisam mrzio vie
nego sada, kada je svaki, doista, pravi momak koji je neto imao rei to
viknuo neprijatelju pravo u lice, ili inae mudro jezik ostavio kod kue i
utke izvravao svoju dunost. Da, mrzio sam tada sve ove politiare, i
da se mene pitalo, odmah bi bio oformljen parlamentarni bataljun
lopataa; tada bi se mogli do mile volje i prema potrebi, meusobno
nabrbljati, a da ne naljute estito i poteno ovjeanstvo, ili mu ak i
natete.
Tada, dakle, o politici nisam htio nita ni uti, ali ipak nisam mogao
drugaije, a ne zauzeti stav prema izvjesnim pojavama, koje su sad, eto,
pogodile cjelokupnu naciju, a pogotovo su se ticale nas vojnika.
Postojale su dvije stvari koje su me tada ljutile iznutra i koje sam drao
tetnima.
Ve nakon prvih pobjednikih vijesti odreena tampa poe polako, za
neke ak neprepoznatljivo u ope oduevljenje ukapavati po nekoliko
kapi gorine. To se deavalo pod krinkom izvjesne dobre volje i
dobronamjernosti, pa ak i odreene zabrinutosti. Postojala je
rezerviranost prema prevelikoj neobuzdanosti u slavljenju pobjeda.
Strahovalo se da to u ovom obliku nije dostojno tako velike nacije, pa joj
prema tome tako neto ni ne odgovara. Hrabrost i herojstvo njemakog
vojnika bilo bi, po njima, eto, neto samo po sebi razumljivo, tako da se
zbog toga ne bi smjelo toliko uputati u nepromiljene provale radosti,
ve i zbog samog inozemstva, kome bi tihi i dostojanstveniji oblik
veselja odgovarao vie od neobuzdanog klicanja, itd. Konano, mi
Nijemci bi trebali, ipak, i sada, zaboraviti da rat nije bio naa namjera, pa
se prema tome i nemamo ega sramiti, te otvoreno i muki priznati da
bismo u svako doba dali svoj prilog pomirbi ovjeanstva. Stoga,
meutim, ne bi bilo mudro, da se istoa djela srca, uprlja velikom
galamom, jer da ostali svijet za takve postupke ima malo razumijevanja.
Niemu se ne treba vie diviti, kao skromnosti kojom pravi heroj utei,
mirno zaboravlja svoja djela - jer odatle sve i proizilazi.
184
Obraun
Umj esto da se takvog klipana zgrabi za njegova duga uesa, dovue ga
do stupa i podigne konopcem, da se takvom vitezu od pera vie ne bi
vrijeali estetski osjeaji, zbog toga to nacija slavi pobjedu, poelo se
ustvari upuivati opomene zbog nedolinog naina pobjedonosnog
slavlja.
Nije se imalo blagog pojma da se oduevljenje koje se tako koi, u
sluaju potrebe, nee vie moi pobuditi. Ono je opijenost i moe se
dalje odravati samo u tom stanju. Ali, kako se moe bez te sile
oduevljenja izdrati borba, koja bi, prema ljudskim mjerilima, postavila
vee zahtjeve duhovnim osobinama nacije?
Previe sam tono poznavao psihu irokih masa, a da ne bih znao da se
ovdje s estetskom uzvienou nee moi razbuktati oganj koji je bio
neophodan da se to gvoe odri vruim. U mojim je oima izgledalo
ludo, to se nita ne ini, da se ta strast dovedena do vrijenja jo i ne
pojaa; ili da se ono, sreom postojee, jo i pot-kresava, to nikako
nisam mogao shvatiti.
Ono drugo, to me je tada ljutilo, bio je nain na koji su se stavljali na
stranu marxizma, kojeg su drali dobrim. Time se u mojim oima
dokazivalo samo to, da se o toj poasti nije imalo ni najmanjeg pojma.
inilo se kako najozbiljnije vjeruju da su tvrdnjom da sada vie ne znaju
ni za kakve partije, ve doveli marxizam do uvidavnosti i suzdravanja.
Da se ovdje uope ne radi ni o kakvoj partiji, ve o uenju koje mora
dovesti do razaranja cjelokupnog ovjeanstva, shvaalo se tim manje,
to se o tome ne moe nita ni uti na poidovljenim sveuilitima, a i
inae suvie mnogo, naroito nai vii inovnici iz steene tupave tatine,
ne nalaze vrijednim uzeti u ruke knjige i nauiti neto, to ba ne spada u
nastavno gradivo visoke kole. Najsnaniji preokret prolazi pored ovih
glava potpuno bez traga, zbog ega i dravne institucije najee
epaju iza privatnih. Za njih najee vrijedi, istinoljubivi Boe, narodna
poslovica: Was der Bauer nicht kennt, das frisst er nicht. (Sto seljak ne
poznaje, to i ne jede.). Rijetki izuzetci i ovdje samo potvruju pravilo.
Svjetski rat
185
Bila je besmislica bez premca da su u danima kolovoza 1914. godine
njemakog radnika poistovjetili s marxizmom. U tim satima, njemaki se
radnik otrgnuo iz zagrljaja ove otrovne zaraze, jer on, inae, nikada ne bi
mogao ni stupiti u borbu. Ali su bili i toliko glupi, pa su mislili, kako je
sad, moda, marxizam postao nacionalan; blistava ideja, koja samo
pokazuje da u tim dugim godinama nitko od ovih poinovnienih
dravnih upravljaa nije naao vrijednim truda prostudirati bit ovog
uenja, jer bi se, inae, ipak teko mogla potkrasti ovakva besmislica.
Marxizam iji je bio i ostao posljednji cilj, unitenje svih neidovskih
nacionalnih drava, morao je na svoj uas vidjeti da se u srpanjskim
danima 1914. godine njime zavaeno njemako radnitvo probudilo i iz
sata u sat se poelo sve bre stavljati u slubu domovine. U nekoliko
dana razobliila se cijela ta magla ove podle narodne prijevare, i
odjednom ostade usamljena i rasputena ta klate idovskih voa, kao da
vie nije bilo ni traga onog besmisla i zabluda, koje su ezdesetih godina
masovno ulijevali u glavu. Bio je to zao trenutak za prevarante radnitva
njemakog naroda. Ali, im su te vode spoznale prijeteu opasnost,
nabie preko uiju, to je bilo bre mogue, kape nevidljivke kako bi
sakrili lai, drsko oponaajui nacionalni ustanak.
Ali, sada je ipak dolo vrijeme nastupiti protiv te cijele prevarantske
udruge ovih idovskih narodnih trovaa. Sada se bez imalo obzira
moralo hitno odgovoriti na stvorenu galamu i jadikovku. U kolovozu
1914. godine jednim je udarcem iz glava njemakog radnitva izbijena
prijevara s internacionalnom solidarnou, a umjesto toga, samo
nekoliko tjedana kasnije, poee kao blagoslov bratstva, lupati ameriki
geleri po ljemovima kolona u pokretu. Bila bi obveza odgovorne
dravne vlade, da sada, nakon to je njemaki radnik ponovno naao put
ka svom nacionalnom biu, nemilosrdno iskorijeni hukae protiv tog
istog nacionalnog bia.
Kada su na frontu padali oni najbolji, tada se kod kue bar moglo
potamaniti tu gamad.
186
Obraun
Umjesto toga, meutim, njegovo velianstvo car, pruio je starim
zloincima ruku i time podmuklim, mukim ubojicama nacije dao
potedu i mogunost unutarnjeg sreivanja.
Sada je, dakle, zmija mogla ponovno djelovati, opreznije nego prije,
samo utoliko opasnije. Dok su potenjaine sanjale o obustavi stranakih
borbi, krivokletni zloinci su organizirali revoluciju.
to se sada odluilo za ovu stranu polovinost, u dui sam bio sve
nezadovoljniji; a da bi zavretak svega toga mogao biti tako straan, tada
jo ni ja nisam drao moguim.
to je, dakle, sada trebalo uiniti? Vode cijelog pokreta smjesta staviti iza
brave, pokrenuti proces i skinuti ih s vrata nacije. Trebalo je bezobzirno
uloiti sva vojna sredstva moi, da bi se iskorijenilo ovu poast. Partije je
trebalo ukinuti, a Reichstag bajo-netama dovesti do razuma ili ga
najbolje, smjesta raspustiti. Isto tako, kao to danas republika moe
raspustiti partije, i tada je trebalo zbog vie razloga, primijeniti ovo
sredstvo. Zar nije bilo u igri Biti ili Ne biti cijelog naroda!
Tada se, dabome, na ocjenu stavilo i pitanje: Mogu li se duhovne ideje
uope iskorijeniti maem? Moe li se primjenom gole sile suzbijati
svjetonazor?
Ja sam sebi u to vrijeme ve vie nego jednom postavljao to pitanje.
Pri pomiljanju na analogne sluajeve koji se mogu nai u povijesti,
naroito na religioznom podruju, dolazio bih do sljedeih temeljnih
spoznaja:
Predodbe i ideje, kao i pokreti, zasnovani na odreenoj duhovnoj
osnovi, bila ona kriva ili prava, mogu se poam od nekog odreenog
trenutka njihova nastanka razbiti sredstvima sile tehnike prirode samo
tada, ako su ta tjelesna oruja istovremeno i sama obnaatelji nekog
novog zapaljivog miljenja, ideje ili svjetonazora.
Primjena same sile, ako kao preduvjet nema pogonsku snagu neke
osnovne duhovne zamisli, nikada ne moe dovesti do unitenja te ideje i
njenog irenja, osim u obliku potpunog iskor-
Svjetski rat
187
jenjivanja, ak i njenog posljednjeg tumaa, i razaranja posljednje
predaje o njoj. To ipak veinom znai iskljuenje takvog dravnog tijela
iz kruga politike vlastodrake moi, esto na beskonano vrijeme,
ponekad i zauvijek; jer, takva krvava rtva pogaa, naravno, i u skladu s
iskustvom, najbolji dio narodnog bia, budui da svako proganjanje koje
se odigrava bez duhovne pretpostavke, ini se moralno neopravdanim i
upravo tad podstie najvredniji sastav naroda na protest, koji se,
meutim, iskazuje u prisvajanju duhovnog sadraja tog nepravedno
proganjanog pokreta. To se kod mnogih dogaa jednostavno iz osjeaja
protivljenja prema svakom pokuaju unitavanja neke ideje brutalnom
silom.
Ali time raste broj unutarnjim pristalica u istoj onoj mjeri u kojoj je i
proganjanje sve vee. Stoga e potpuno unitenje novog uenja moi biti
sprovedeno samo putem tako velikog i rastueg iskorjenjivanja, da se
time na kraju dotinom narodu ili ak dravi potpuno oduzme sva,
uistinu dragocjena krv. Ali, to e se osvetiti tako, to e sad svakako doi
do tzv. unutarnjeg ienja, samo na raun ope nemoi. Takav
postupak uvijek e ve unaprijed biti uzaludan, ako je uenje koje treba
suzbiti, ve iskorailo iz odreenog uskog kruga.
Zato je ovdje, kao i pri svakom rastu, prvo vrijeme djetinjstva jo i
najblie mogunosti da bude izloeno unitenju, dok rastom godina raste
i otporna snaga, da bi tek dolaskom starosne slabosti, ponovno uzmakla
pred novom mladou, iako u drugom obliku i iz drugih razloga.
U stvarnosti, skoro svi pokuaji da se silom, bez duhovne osnove, neko
uenje i njegovo organizacijsko djelovanje iskorijeni, vode neuspjehu, pa
ak, nerijetko, zavravaju ba u neem suprotnom od eljenog, iz
sljedeih razloga.
Prvi od svih preduvjeta za takav nain borbe orujem gole sile, jest i
ostaje upornost. To znai da samo trajna ravnomjerna primjena metode
za suzbijanje nekog uenja itd. sadri mogunost uspjeha ove namjere.
Ali, im se i ovdje kolebljiva sila zamijeni s popustljivou, ne samo da
e se potisnuto uenje uvijek ponovno
188
Obraun
obnoviti, ve e ono iz svakog progona ak biti u stanju izvui nove
vrijednosti, time, to e nakon prestanka takvog vala pritiska, pobuna
zbog pretrpljene tuge starom uenju pribaviti nove, ve prisutne
pristalice, koje e voljeti veim prkosom i dubljom mrnjom nego prije,
a rasprene e otpadnike nakon otklanjanja opasnosti ponovno pokuati
vratiti starim nazorima. Samo se u toj oduvijek ravnomjernoj primjeni
sile nalazi prvi od svih preduvjeta uspjeha. A ta je upornost uvijek samo
uinak odreenog duhovnog uvjerenja. Svaka e sila koja se ne zasniva
na vrstoj duhovnoj osnovi biti kolebljiva i nesigurna. Njoj nedostaje
stabilnost koja se moe zasnivati samo na jednom fanatinom
svjetonazoru. On je ue odgovarajue energije i brutalne odlunosti
pojedinca, ali sijedom toga, i podvrgnut promjeni linosti i njene naravi i
snage. Ali, uz ovo ide jo i neto drugo.
Svaki svjetonazor, bio on vie religiozne ili politike prirode - ponekad je
ovdje granicu preteko utvrditi - manje se bori za negativno unitenje
protivnikog svijeta ideja, a vie za pozitivno provoenje vlastitog. A
time je njegova borba manje obrana, a vie napad. On je pri tome ve u
prednosti pri odreivanju cilja, jer taj cilj predstavlja pobjedu vlastite
ideje, dok je obratno, teko odrediti kada se negativan cilj unitenja
nekog neprijateljskog uenja smije smatrati dostignutim i osiguranim.
Ve i zbog toga e napad takvog svjetonazora biti sprovoden planiranije,
ali i snanije nego njegova obrana; kao to ovdje i odluka pripada
napadu, a ne obrani. Borba protiv neke duhovne snage sredstvima sile, je
tako dugo samo obrana, dok sam ma ne nastupi kao nositelj, navjestitelj
i iritelj novog duhovnog uenja.
Moe se, dakle, saeto utvrditi sljedee:
Svaki pokuaj da se neki svjetonazor suzbije sredstvima sile na kraju
propada, dokle god borba ne poprimi oblik napada za novo duhovno
opredjeljenje. Samo u meusobnoj borbi dvaju svjetonazora, oruje
brutalne sile, primjenjivano uporno i bezobzirno moe dovesti do odluke
u korist strane za koju se ono bori.
Ba na tome se do sada uvijek razbijala borba protiv marxizma.
Svjetski rat
189
To je bio razlog zato je i Bismarckovo zakonodavstvo o socijalistima
usprkos svemu, konano zatajilo i moralo zatajiti. Nedostajala mu je
platforma novog svjetonazora, za iji se uspon trebala voditi bitka. Jer,
da je trabunjanje o tzv. dravnom autoritetu, ili miru i redu moglo
biti pogodna osnova za duhovno podsticanje borbe na ivot i smrt, u to je
mogla povjerovati samo poslovina mudrost viih ministarskih
inovnika.
Ali, kako je nedostajala stvarna duhovna, nosea snaga ove borbe, morao
je Bismarcksprovodenje svog socijalistikog zakonodavstva povjeriti
procjeni i htijenju onih institucija koje su ve i same bile izrod
mamstikog naina miljenja. Time to je gvozdeni kancelar sudbinu
svoga rata s marxistima izruio dobroj volji graanske demokracije, kao
da je postavio kozu za vrtlara.
Sve je to ipak bila samo neizbjena posljedica nedostatka marxizmu
suprotstavljenog novoutemeljenog svjetonazora silovite volje za
osvajanjem.
Tako je uinak Bismarckove borbe bio samo teko razoaranje.
Ali, da su odnosi za vrijeme svjetskog rata, ili na njegovu poetku, bili
recimo drugaiji? Naalost, nisu.
to sam se tada vie bavio milju o potrebi nune promjene stava
dravnih vlada prema socijaldemokraciji, kao trenutnom otjelovljenju
marxizma, tim sam vie spoznavao nedostatak jednog upotrebljivog
nadomjestka za ovo uenje. to se moglo dati masama, kad bi bila,
pretpostavimo, sruena socijaldemokracija? Nije postojao ni jedan pokret
od koga bi se moglo oekivati da mu pode za rukom velike mase
radnika, sada vie ili manje bez vodstva, preputene same sebi, zavesti i
uvui u svoje redove. Besmisleno je i vie nego glupo misliti da e neki
internacionalni fanatik koji je iskljuen iz klasne partije, sada odjednom
ui u graansku partiju, dakle u novu klasnu organizaciju. Jer, ma koliko
to bilo neprijatno razliitim organizacijama, ipak se ne moe opovri, da
se graanskim politiarima klasno raslojavanje u vrlo velikoj mjeri ini
kao neto samo po sebi potpuno razumljivim, sve dotle, dokle god se ne
pone politiki iskazivati kao neto za njih neprijatno.
190
Obraun
Poricanje ove injenice dokazuje samo drskost, ali i glupost laljivaca.
Openito se treba uvati toga, da se iroke mase dri glupljima nego to
jesu. U politikim stvarima nerijetko emocije odluuju tonije od
razuma. Ali miljenje da za netonost ovih osjeaja mase ipak dovoljno
govori njeno glupo internacionalno opredjeljenje, moe se odmah
opovri putem jednostavnog upozorenja, da pacifistika demokracija nije
manje luda, iako njeni elnici gotovo iskljuivo potjeu iz graanskog
lagera. Sve dok jo milijuni graana svakog jutra predano oboavaju
svoju idovsku demokratsku tampu, gospodi vrlo loe pristaje praviti
viceve o glupostima drugova, koji na kraju prodiru samo isto smee,
ali omotano u drugo pakovanje. U oba je sluaja tvorniar jedan te isti -
idov.
Treba se, dakle, vrlo strogo uvati osporavanja onih stvari koje su, eto,
takve kakve jesu. injenica da se kod klasnog pitanja ni u kom sluaju
ne radi samo o idejnim problemima, kao to se, naroito prije izbora,
uvijek rado podmee, ne moe se poricati. Staleka uobraenost velikog
dijela naeg naroda je, isto tako kao i omalovaavanje fizikog radnika,
pojava koja ne potjee iz mate nekog mjeseara.
Ali se potpuno neovisno od toga, otkriva slaba misaona sposobnost nae
tzv. inteligencije, jer se upravo u tim krugovima ne shvaa da neko
stanje, koje nije moglo suzbiti porast kuge kakva je sada marxizam, tek
nee vie biti u stanju povratiti izgubljeno.
Graanske partije, kako one same sebe nazivaju, nikada vie nee biti
u stanju u svoj lager privui proleterske mase, jer se ovdje meusobno
suprotstavljaju, dijelom prirodno, dijelom umjetno, dva svijeta, ije
meusobno ophoenje moe biti samo borba. Ovdje e, meutim,
pobijediti mlai - a to je marxizam.
Borba protiv socijaldemokracije je bila stvarno zamisliva 1914., samo,
kako dugo bi se to stanje, u nedostatku svake praktine zamjene, odralo,
moe biti dvojbeno.
Ovdje je postojala velika praznina
Svjetski rat
191
Ovo sam miljenje zastupao ve davno prije rata i nisam se stoga ni
mogao odluiti stupiti u neku od postojeih partija. Tijekom trajanja
svjetskog rata u meni se uvrstilo to miljenje zbog vidljive
nemogunosti da se bezobzirno povede borba protiv socijaldemokracije,
upravo zbog ovih pogreaka pokreta koji je morao biti bar neto vie od
parlamentarne partije.
0 tome sam se otvoreno izjasnio u uem krugu svojih prijatelja.
Uostalom, sada su mi se po prvi puta javljale misli, da se jednom kasnije
ipak jo i politiki aktiviram.
1 ba je to bio povod, to sam sad ee uvjeravao ui krug svojih
prijatelja, da bih poslije rata, pored svoga zvanja, htio djelovati i kao
govornik.
Vjerujem da sam to tada mislio vrlo ozbiljno.
Glava 6.
RATNA PROPAGANDA
Upozornom praenju svih politikih zbivanja, uvijek me je izuzetno
zanimala propagandna djelatnost. U njoj sam vidio sredstvo kojim su
upravo s majstorskm spremnou vladale socija-listiko-marxistike
organizacije i znale ga dovesti do primjene. Ve sam tako rano nauio
shvatiti da je tono primjenjivanja propagande prava umjetnost, koja je
graanskim partijama bila i ostala gotovo sasvim nepoznatom. Samo
kransko-socijalni pokret, naroito Luegerova vremena, mogao je
koristei to sredstvo postii neku virtuoznost i zahvaljujui tome imao je
vrlo mnogo uspjeha.
Do kakvih je ogromnih uinaka dovodila tono primijenjena propaganda,
moglo se uvidjeti tek za vrijeme rata. Na alost, i ovdje se sve opet
moglo studirati samo na suprotnoj strani, jer je ta djelatnost na naoj
strani ostala u tom pogledu vie nego skromna. Samo, upravo taj, tako
potpuni propust u cjelokupnom razrjeavanju situacije na njemakoj
strani, koji je morao jako upasti u oi i svakom vojniku, bio mi je povod
da se sada jo upornije pozabavim pitanjem propagande.
Vremena za razmiljanje bilo je pri tome vie nego dovoljno, ali nam je
praktinu nastavu izvodio neprijatelj, naalost, jako dobro.
Jer, to je ovdje u nas bilo zaputeno, protivnik je nadoknaivao
neuvenom spretnou i zaista genijalnom sraunatou. Od te
neprijateljske ratne propagande i ja sam, takoer, nauio beskrajno
mnogo. Dodue, u glavama onih koji su ovo neprijateljsko djelovanje
morali medu prvima kao pouku uzeti u obzir, vrijeme je prolazilo bez
ikakva traga; mislili su, s jedne strane da su suvie mudri, da bi uili od
drugih, a s druge, za to im je nedostajala i potena volja.
Ratna propaganda
193
Jesmo li mi uope imali kakvu propagandu?
Naalost, na ovo mogu odgovoriti samo s Ne!. Sve to je u tom smjeru
stvarno poduzeto, bilo je toliko nedovoljno i pogreno od samog poetka,
da to u najmanju ruku nije koristilo, a ponekad je upravo i tetilo.
Po obliku nedovoljna, u biti psiholoki pogrena, to je morao bio uinak
pozornog istraivanja njemake ratne propagande.
ini se da im ve u prvom pitanju nije bilo potpuno jasno, naime, je li
propaganda sredstvo ili cilj?
Ona je sredstvo i mora prema tome biti ocijenjena sa stajalita svrhe.
Njen se oblik time, mora svrsishodno podrediti postizanju cilja kome
slui. Takoer je jasno, da znaaj cilja moe biti razliit sa stajalita ope
potrebe i da se time i unutarnja vrijednost propagande razliito vrednuje.
A cilj za koji se tijekom rata borilo, bio je najuzvieniji i najsilniji koji se
uope moe i zamisliti: to je bila sloboda i nezavisnost naega naroda,
sigurnost i ishrana zabudunoist, i - ast nacije; neto, to usprkos
dananjim suprotnim miljenjim ipak postoji, ili, bolje reeno, treba
postojati, jer ba narodi bez asti, obino prije ili kasnije izgube slobodu
i nezavisnost, to opet odgovara samo vioj pravdi, jer neasne
generacije bitangi i ne zasluuju slobodu. Ali, tko eli biti kukaviki rob
ne smije i ne moe imati nikakvu ast, jer bi ona inae u najkraem
vremenu podlegla opem prijeziru.
Njemaki se narod borio za ljudsku egzistenciju i svrha ratne propagande
mogla je biti da podri tu borbu; a cilj joj je morao biti - pripomoi mu
da pobijedi.
Ali, ako se narodi na ovoj planeti bore za svoju egzistenciju, pa se, pri
tome, suoavaju sa sudbinskim pitanjem: biti ili ne biti, sva razmatranja
o humanosti ili estetici gube se u nitavilu; jer sve ove predodbe ne lete
po svemiru, ve potjeu iz ovjekove mate i vezane su za njega. Njegov
rastanak s ovim svijetom ove pojmove ponovno pretvara u nitavilo, jer
ih priroda ne pozna. Oni su, i medu ljudima, svojstveni samo malom
broju naroda, ili bolje, rasa, i to u onoj mjeri u kojoj proizilaze iz samog
njihovog osjeanja.
194
Obraun
Humanost i estetika bi, ak u humano nastanjenom svijetu, propali isto
tako kako bi propale i rase, koje su tvorci i obnaatelji tog pojma.
Time svi ovi pojmovi, u borbi naroda za svoj opstanak na ovom svijetu,
imaju samo podreeno znaenje, i potpuno se iskljuuju kao odreujui
oblici, sve dok koe samoodravajuu snagu naroda. A to je uvijek
jedino vidljivi uinak.
to se pak tie pitanja humanosti, o tome se ve izjasnio i Moltke, naime,
da se ona u ratu sastoji samo u kratkoi postupka, dakle, da joj najvie
odgovara najei nain borbe.
No, kad se o tim stvarima pokua nastupiti trabunjanjem
0 estetici itd., tada se na to stvarno moe dati samo jedan odgovor:
Sudbinska pitanja znaajna za egzistencijalnu borbu nekog naroda,
ponitavaju svaku obvezu prema ljepoti. Najmanje lijepo to moe
postojati u ljudskom drutvu jest i ostaje jaram ropstva. Ili, osjea li
stvarno ova dekadencija iz Schvvabinga, recimo, dananji udes njemake
nacije estetskim? Sa Zidovima kao modernim izumiteljima ovog
kulturnog parfema ne treba o tome zaista raspravljati. Cijelo njihovo bie
je protest tijelom i krvlju protiv estetike slike
1 prilike gospodnje.
Tek kada se ovo motrite o humanitetu i ljepoti jednom izbaci iz borbe,
tada ono vie ne moe nai primjenu kao mjerilo propagande.
Propaganda u ratu je bila sredstvo za postizanje cilja, a on je bio borba za
opstanak njemakog naroda; tako je propaganda mogla biti promatrana
samo u skladu s ovdje iznesenim vaeim naelima. Tada su bila humana
i najsvirepija oruja, samo ako su osiguravala bru pobjedu, a lijepe su
bile samo one metode, koje su pomagale naciji osigurati dostojanstvo
slobode.
U takvoj borbi na ivot i smrt, to je bilo jedino mogue stajalite po
pitanju ratne propagande.
Da je na takozvanim nadlenim mjestima to pitanje bilo ve rijeeno,
nikada ne bi dolo do one nesigurnosti o obliku i primjeni ovog oruja;
jer je i ono samo oruje, iako u ruci znalaca, stvarno zastraujue.
Ratna propaganda
195
Drugo pitanje od odluujua znaaja bilo je sljedee: Kome se
propaganda treba obraati? Znanstvenoj inteligenciji ili manje
obrazovanoj masi?
Ona se uvijek mora usmjeravati samo prema masi!
Za inteligenciju ili ono to se, naalost, danas esto tako naziva, ne
postoji propaganda, ve znanstveno pouavanje. Propaganda je,
meutim, isto tako malo znanost po svom sadraju, kao recimo, to je
plakat sam po sebi umjetnost u svom izlaganju. Umjetnost plakata
sadrana je u sposobnosti designera da oblikom i bojom skrene
pozornost svjetine. Plakat o umjetnikoj izlobi treba samo upozoriti na
umjetnost izloenih djela; to mu to vie uspije, tim je umjetnost samog
plakata vea. Nadalje, plakat treba masi prenijeti predodbu o znaenju
izlobe, ali ni u kom sluaju postati zamjenomza umjetnost koju se njime
eli promicati. Tko se, dakle, eli baviti umjetnou samom, on mora
studirati i vie nego to je plakat, za koga ak, ni u kom sluaju, nije
dovoljna obina etnja kroz izlobu. Od njega se smije oekivati da se
u temeljitom promatranju udubi u pojedino djelo, i tek nakon toga polako
donese pravu ocjenu.
Slino je i s odnosima prema onome to mi danas oznaavamo rjeju
propaganda.
Zadatak propagande nije sadran u znanstvenom obrazovanju pojedinca,
ve u upuivanju mase u odreene injenice, dogaaje, nunosti itd., ije
se znaenje, tek time, treba pomai u vidokrug mase.
Sad je umjetnost iskljuivo u tome da se to uini na to je mogue
savreniji nain, kako bi se stvorilo ope uvjerenje o stvarnosti neke
injenice, nunosti nekog dogaaja, ispravnosti neega nunog, itd. Ali
kako ona nije i ne moe biti nunost sama po sebi, jer je, eto, njen
zadatak, kao i kod plakata, u tome da svjetini skrene pozornost, a ne da
poduava i bez nje znanstveno iskusne, ili one koji tee obrazovanju i
razumijevanju, tada i njeno djelovanje mora biti uvijek vie usmjereno
na osjeaj, a samo uvjetno na takozvani razum.
196
Obraun
Svaka propaganda mora biti lako razumljiva, a njena duhovna razina
usklaena sa sposobnostima primanja i najogranienijeg pojedinca medu
onima prema kojima se namjerava usmjeriti. Time e njena isto
duhovna razina morati biti sputena utoliko nie, to je vea masa ljudi
koju propaganda treba obuhvatiti. Ali, ako se, kao to je to sluaj s
propagandom, radi izdrljivosti u ratu, radi o tome da se cijeli narod
uvue u njen djelokrug, tada oprez u izbjegavanju previsokih duhovnih
pretpostavki ne moe nikada biti dovoljno velik.
to je skromniji njen znanstveni balast, i to vie uzima u obzir
iskljuivo osjeanje mase, time je prodorniji i njen uspjeh. A on je
najuvjerljiviji dokaz o ispravnosti ili neispravnosti propagande, a ne
uspjelo udovoljenje nekolicini obrazovanih ili estetskih mladaca.
Umjetnost propagande ba i lei u tome, to ona shvaajui osjeajni
svijet predodbi velike mase u pravom psiholokom obliku, pronalazi put
do zainteresiranosti, i dalje do srca iroke mase. to ovo ne mogu shvatiti
nai mudrijai, dokaz je samo lijenosti njihova duha ili njihove
uobraenosti.
Shvati li se, meutim, neophodnost usmjeravanja vjetine irenja
propagande na iroku masu, iz toga dalje proizilazi sljedea pouka:
Pogreno je htijenje propagandi pridavati mnogostranost, recimo, kao
kod znanstvene nastave.
Prijemna sposobnost velike mase je jako ograniena, razumijevanje
slabo, ali je i velika njena zaboravljivost. Iz ovih injenica proizilazi, da
se svaka uspjena propaganda mora ograniiti na samo vrlo malo toaka,
te ih u obliku krilatica upotrebljavati toliko dugo, dok si i posljednji
sluatelj ne bude u stanju predoiti ono to se eli. im se, u elji da se
bude mnogostran, rtvuje taj princip, uinak e se raspriti, jer gomila
ponuenu materiju ne moe ni probaviti, ni zapamtiti. A time uinak
ponovno slabi, te se konano i dokida.
to njeno izlaganje treba biti obuhvatnije, to utvrivanje njene taktike
mora biti psiholoki zasnovanije.
Ratna propaganda
197
Bilo je, na primjer, potpuno pogreno praviti protivnika smijenim, za to
se, prije svega, brinula austrijska i njemaka propaganda humoristikih
listova. U osnovi pogreno stoga, jer je susret s neprijateljskim vojnikom
u stvarnosti, odmah proizveo sasvim drugo uvjerenje, to se tada
osveivalo na najstraniji nain, jer se sada njemaki vojnik, pod
neposrednim utiskom protivnikog otpora, osjeao razoaranim u
prethodna objanjenja, koja su mu davali maheri, a umjesto jaanja
njegove borbene volje ili samo i vrstine, dogodilo se suprotno. Vojnik je
zakazao.
Nasuprot tome, ratna propaganda Engleza i Amerikanaca je bila
psiholoki pravilna. Time to su vlastitom narodu prikazivali Nijemce
kao barbare i Hune, ve su pripremali pojedinanog vojnika na strahote
rata i tako mu pomogli da se sauva od razoarenja. Najuasnije oruje
koje se protiv njega moglo upotrijebiti inilo mu se sada vie potvrdom
njegovih ve steenih spoznaja, i isto tako mu jaalo uvjerenje u tonost
tvrdnji njegove vlade, kao to je to oruje, s druge strane, poveavalo
bijes i mrnju protiv podlog neprijatelja. Jer, stvarni uinci protivnikog
oruja koje je na sebi upoznao, inili su mu se postupno dokazom njemu
ve poznate hunske brutalnosti barbarskog neprijatelja, a da ni jedan
jedini tren nije ni pomislio da je njegovo oruje moda, ak i vjerojatno,
moglo djelovati uasnije.
Tako se engleski vojnik prije svega, ve ni kod kue, nije mogao osjeati
neistinito informiran, to je, naalost, kod njemakog vojnika bio tako
est sluaj, pa je on, konano, sve ono to bi dolazilo s te strane
otklanjao kao prijevaru i petljanciju. Sve su ovo bile posljedice
vjerovanja da se u propagandu moe preko-mandirati prvog magarca koji
naie, (ili inae samog od sebe lukava ovjeka), umjesto da se shvati
da za nju nisu dovoljno dobri ni najgenijalniji poznavatelji due.
Tako je njemaka ratna propaganda ponudila nenadmaan pouni i
nastavni primjer kako takvo radno prosvjeivanje zbog potpunog
nedostatka svakog psiholoki tonog razmiljanja, moe imati ba obrnut
uinak.
198
Obraun
Onaj tko je otvorenih oiju s neokotalim osjeajima etiri i po godine
obraivao bujicu neprijateljske propagande, koja je nadirala u valovima,
mogao je nauiti od protivnika beskrajno mnogo.
Najpogrenije je ipak shvaena najvanija pretpostavka svakog
propagandnog djelovanja uope: naime, njegovo naelno i subjektivno
jednostrano stajalite po svakom pitanju koje se obraduje. U ovom se
podruju na neki nain grijeilo i to ve na poetku rata, odozgo do
dolje, tako da se s pravom moe sumnjati moe li se stvarno toliko
besmislica pripisati samo istoj gluposti.
to bi se, na primjer, moglo rei o plakatu koji treba hvaliti novi sapun, a
pri tome kao dobre hvali i druge sapune?
Na to bi se moglo samo zakimati glavom.
Upravo tako stoji stvar i s politikom reklamom.
Zadaa propagande nije, na primjer, vaganje razliitih prava, nego
naglaavanje iskljuivo samo onoga kojeg ona upravo zastupa. Ona ne
treba objektivno istraivati istinu, ako je ona povoljna za drugu stranu,
da bi je tada masi prikazala s teorijskom iskrenou, ve treba
neprekidno sluiti vlastitoj istini.
Iz temelja je bilo pogreno krivicu rata razmatrati sa stajalita, da nije
samo Njemaku iskljuivo odgovorna za izbijanje katastrofe, nego je
bilo pravilno ovu krivicu bez ostatka naprtiti na protivnika, ak ako to u
stvarnosti i ne bi odgovaralo istini, kao to je to stvarno ovaj puta i bio
sluaj.
to je, meutim, bila posljedica ove polovinosti?
iroka masa naroda ne sastoji se od diplomata, ili samo od profesora
dravnog prava, pa ak ni od mnotva pametnih pojedinaca sposobnih za
donoenje ocjena, nego ak od kolebljivaca i sumnji i nesigurnosti
sklonih ljudskih stvorenja. im vlastita propaganda jednom prizna makar
i traak nekog prava i drugoj strani, odmah se javlja i sumnja u vlastito
pravo. Masa sada nije u stanju razlikovati gdje se zavrava tude nepravo,
a poinje vlastito pravo. Ona u takvom sluaju postaje nesigurnom i
nepovjerljivom, posebno ako protivnik ne naini istu besmislicu,
Ratna propaganda
199
nego sa svoje strane sve i svaku krivicu naprti na neprijatelja. to je tada
razumljivije nego da na kraju vlastiti narod ak vie vjeruje
neprijateljskoj propagandi koja nastupa cjelovito i slono, nego
vlastitoj ? A jo k tome, kada se radi o narodu kao to je to njemaki, koji
je i inae toliko optereen glupom objektivnou! Jer u njemu e se
svatko potruditi samo da se neprijatelju ne uini nepravda, ak i uz
opasnost najteeg optereenja, pa i unitenja vlastitog naroda i drave.
Da se o ovome na nadlenim mjestima, naravno, tako ne misli, masi
uope ne dolazi do svijesti.
U svojoj ogromnoj veini, narod je tako enski ustrojen i postavljen, da
njegovo miljenje i djelovanje manje odreuje trijezno razmiljanje, a
mnogo vie emocionalna osjeajnost.
Ali ova osjeajnost nije sloena, ve vrlo jednostrana i cjelovita. Ovdje
nema mnogo razlikovanja, ve samo pozitivno i negativno, ljubav ili
mrnja, pravo ili nepravo, istina ili la, ali nikada pola ovako, pola
onako, ili djelomino, itd.
Sve je ovo na zaista genijalan nain razumjela - i uzela u obzir - naroio
engleska propaganda. Tamo stvarno nije bilo polovinosti, koje bi,
recimo, mogle izazvati sumnju.
Znak za briljantno poznavanje primitivnosti osjeajnosti iroke mase,
odraavao se u situaciji prilagoenoj hukakoj propagandi, koja je isto
tako s bezobzirnim koliko i genijalnim nainom osiguravala preduvjete
za moralnu izdrljivost na ratitu, ak i kod stvarno najveih poraza, kao
i u isto tako upornom isticanju njemakog neprijatelja kao jedinog krivca
za izbijanje rata; la koja je samo sa svojom bezuvjetnom, drskom,
jednostranom tvrdoglavou, kojom je prenoena, pridonosila
osjeajnom, uvijek ekstremnom stajalitu velikog naroda, zbog ega se u
nju i vjerovalo.
Koliko je ova vrsta propagande bila uinkovita, najoitije pokazuje
injenica da je ona poslije etiri godine ne samo protivnika strogo drala
na uzici, nego je akpoela nagrizati i na vlastiti narod.
200
Obraun
Da naoj propagandi ovaj uspjeh nije bio suen nikoga zaista nije moglo
zauditi. Ona je nosila klicu neuinkovitosti ve u svojoj unutarnjoj
dvoznanosti. Bilo je malo vjerojatno, ve i zbog njena sadraja, da bi
ona kod masa mogla pobuditi neophodan dojam. Samo su se nai
slobodoumni dravnici nadali da e s ovim bljutavim pacifistikim
napojem biti mogue odueviti ljude za smrt.
Tako je ovaj bijedni proizvod bio nesvrsishodan, pa ak i
tetan.
Ali, sva genijalnost opremanja propagande nee voditi nikakvom
uspjehu, ako se uvijek jednako strogo ne bude pridravala temeljnog
principa. Mora se ograniiti na malo i to vjeito ponavljati. Ovdje je
upornost, kao i kod tako mnogo stvari na ovome svijetu, prva i
najvanija pretpostavka uspjeha.
Upravo u podruju propagande nikada se ne smije dozvoliti da je vode
estete ili prezasieni tipovi: ovi prvi zbog toga, jer e u kratkom roku
umjesto da sadraj po obliku i izrazu, prilagode masi, on imati privlanu
snagu samo na literarnim ajankama; a ovih drugih se treba vrlo briljivo
uvati, jer njihov manjak vlastitog svjeeg osjeanja trai uvijek nova
uzbuenja. Ti e ljudi u kratkom vremenu biti sa svim prezasieni; oni
ele promjenu i nikad nee razumjeti,ili se uivjeti u potrebe svojih jo
moralno neravnodunih suvremenika. Oni su uvjek prvi kritiari
propagande, ili bolje reeno, njena sadraja, koji im se uvijek ini
previe starinski, previe otrcan, pa opet preivjeo itd. Oni hoe uvijek
novo, trae promjenu i time postaju pravi smrtni neprijatelji svakog
uinkovitog politikog pridobijanja masa. Jer, im se organizacija i
sadraj neke propagande ponu odreivati prema vlastitim potrebama,
ona gubi svaku cjelovitost i potpuno se raspri.
A propaganda ipak nije tu, da bi zasienim gospodiima neprestano
pribavljala zanimljive promjene, ve da bi uvjeravala, i to uvjeravala
mase. A one i svojoj tromosti trebaju uvijek odreeno vrijeme, prije no
to budu spremne primiti neku stvar k znanju, i one e joj svoje
pamenje pokloniti tek nakon tisuitog ponavljanja najjednostavnijih
pojmova.
Ratna propaganda
201
Ni jedna promjena ne smije nikada izmijeniti sadraj onoga to se
propagandom iri, ve stalno, do kraja, mora kazivati isto. Tako krilatica
mora svakako biti osvijetljena s raznih strana, samo se zavretak svakog
razmatranja mora uvijek ponovno nalaziti u samoj krilatici. Samo tako
propaganda moe djelovati i djelovat e jedinstveno i bez iznimke.
Samo ove ope smjernice, koje nikada ne smiju biti naputene, vode, uz
stalno istovjetno dosljedno naglaavanje, do postizanja krajnjeg uspjeha.
A tada e se sa uenjem moi utvrditi do kakvih ogromnih jedva
shvatljivih uinaka vodi jedna takva upornost.
Svaka reklama, bila ona iz podruja trgovine, ili politike, postie uspjeh
u trajnoj i ravnomjernoj jedinstvenosti njene primjene.
I ovdje je bio pouan primjer neprijateljske ratne propagande: ograniene
na nekoliko stajalita iskljuivo sraunatih na mase, voene s
neumornom upornou. Tijekom cijelog rata, jednom spoznate kao
pravilne temeljne misli i izvodi iz njih, bile su primijenjivane bez da je u
njima itko ikad izvrio i najmanju promjenu. One su u poetku izgledale
lude po drskosti svojih tvrenja, kasnije su postajale neprijatne, a na
kraju uvjerljive. Poslije etiri i po godine izbi u Njemakoj revolucija,
ije su parole potjecale iz neprijateljske tajne propagande.
Ali u Engleskoj se shvaalo jo neto: naime, da se mogui uspjeh ovog
duhovnog oruja, nalazi samo u masovnosti njegove primjene, i da
uspjeh ipak bogato pokriva sve trokove.
Propagandi je tamo dat znaaj oruja prvoga reda, dok je u nas ona bila
posljednje utoite nezaposlenih politiara i prisilno mjestace skromnih
heroja.
Njen je uspjeh, naravno, isto tako, sve u svemu, bio ravan
nuli.
Glava 7.
REVOLUCIJA
Sa 1915. godinom zapoela je u nas neprijateljska propaganda, od 1916.
je postala sve intenzivnija, da bi se konano poetkom 1918. pretvorila
doslovno u pravu poplavu. Sad su se ve na svakom koraku mogli
raspoznati uinci tog lova na due. Vojska je postupno uila misliti onako
kako je to htio na neprijatelj.
A njemako je protudjelovanje meutim u potpunosti
zatajilo.
Armija je posjedovala u svom tadanjem duhovnom i voljno
suzdrljivom vodstvu, svakako namjeru i odlunost prihvatiti borbu i na
ovom polju, samo joj je nedostajalo sredstvo koje je za to bilo potrebno.
I psiholoki je bilo pogreno da trupe same preuzmu ovo prosvjeivanje.
Ono je, ako je htjelolo biti uinkovito, moralo dolaziti iz zaviaja. Samo
se tada moglo raunati na uspjeh kod ljudi koji su za taj zaviaj ve
skoro etiri godine izvravali besmrtna herojska djela i podnosili
odricanja.
Samo, to je dolazilo iz zaviaja?
Je li taj propust bio glupost ili zloin?
Usred ljeta 1918., poslije uzmicanja s june obale Marne, njemaka se
tampa prije svega ponijela tako bijedno, nespretno, ak zloinaki
glupo, da sam se svakodnevno sve gnjevniji pitao, zar stvarno ovdje
nema ba nikoga tko bi jednom bio spreman stati na kraj ovom
duhovnom srozavanju herojske armije?
to se dogaalo u Francuskoj, kada smo 1914. godine u nevienom
pobjednikom juriu prohujali kroz tu zemlju? to je uinila Italija u
danima sloma svojeg Isonzofronta? A to opet Francuska u proljee
1918, kada se inilo da e im napad njemakih divizija potpuno uzdrmati
poloaje, i kada je zamana ruka tekih, dalekometnih baterija ve poele
kucati na vrata Pariza?
Revolucija
203
Kako je tamo bilo onim regimentama u povlaenju koje je ibala u lice
prokljuala nacionalna strast! Kako su samo tada radili propaganda i
genijalno utjecanje na mase, da bi im se ponovno ulilo vjeru u srce u
konanu pobjedu slomljenih frontova!
A to se u meuvremenu dogodilo u nas?
Nita, ili ak jo gore od toga!
Tada su me esto obuzimali bijes i ogorenje, svaki puta kad bih na
itanje dobio najnovije novine i kada mi je baeno u lice masovno
psiholoko ubojstvo, koje se putem njih izvodilo.
ee no jednom muila me misao da bih ja, da me je provienje
postavilo na mjesta onih nesposobnih ili zloinakih neznalica ili
mlakonja nae propagandne slube, sasvim drugaije bio navijestio rat
Sudbini.
Tih sam mjeseci po prvi puta osjetio svu zlu narav provienja, koje me je
dralo na ratitu ili poloaju, na kome me je mogao ustrijeliti i sluajni
potez svakog crnca, dok sam na nekom drugom mjestu mogao domovini
pruiti druge usluge.
Da bi mi to svakako polo za rukom, ve tada sam bio toliko smion
povjerovati u to.
Samo, ja sam bio Bezimeni, jedan od osam milijuna!
Zato mi je bilo bolje drati jezikza zubima, i to je mogue bolje
izvravati dunost na mjestu na kome sam se naao.
#
Ljeti 1915. padoe nam u ruke prvi neprijateljski letci.
Njihov je sadraj gotovo uvijek, iako s nekim izmjenama u nainu
prikazivanja, bio isti, naime: da bijeda u Njemakoj postaje sve vea i
vea, da rat traje beskrajno dugo, a izgledi da se on dobije sve vie
iezavaju; da stoga narod u domovini ezne za mirom, samo
militarizam i car to ne dozvoljavaju; cijeli svijet - kome je to vrlo
dobro poznato - zato ni ne vodi rat protiv njemakog naroda, nego,
tovie, iskljuivo protiv jedinog krivca, cara; borba se zato i nee
dovriti dok taj neprijatelj miroljubivog ovjeanstva ne bude
204
Obraun
uklonjen; slobodarske i demokratske nacije primit e, poslije zavretka
rata njemaki narod u savez vjeitog svjetskog mira, koji e biti osiguran
trenutkom unitenja pruskog militarizma.
Za bolju ilustraciju svega toga iznesenog, nerijetko su tiskana Pisma iz
zaviaja, iji je sadraj, ini se, trebao potvrditi ove navode.
Openito uzevi, svim se ovim pokuajima tada uglavnom smijalo. Leci
su itani, a potom slani viim stoerima, i najee opet zaboravljeni, sve
dok vjetar odozgo ne bi ponovno donio u rovove novi tovar; najee su
to naime bili avioni koji su sluili za dovoz ovih letaka.
Kod ovog naina propagande, moralo je ubrzo pasti u oi, da se, naime,
u svakom dijelu fronta, u kojem su se nalazili Bavarci, uvijek s
izvanrednom dosljednou hukalo protiv Pruskog fronta, s
uvjeravanjem, da nije samo Prusija kriva i odgovorna za cijeli ovaj rat,
nego da, s druge strane, posebno protiv Bavarske, ne postoji ak ni
najmanje neprijateljstvo; dabome, ni njoj se ne moe pomoi, sve dok je
god u slubi i surauje s pruskim militarizmom, za koga ona vadi
kestenje iz vatre.
Ovaj nain utjecanja poeo je stvarno ve 1915. godine postizati
odreene uinke. U trupama je sasvim vidljivo raslo protu-prusko
raspoloenje, a da se odozgo nadolje ni jedan jedini put nije uope nita
poduzelo protiv toga. To je ve bio vie od obinog propusta, koji e se
prije ili kasnije na najnesretniji nain morati osvetiti, i to ne samo jedino
Prusima, ve njemakom narodu, u kojega na koncu konca spada i
sama Bavarska.
U tom je smjeru neprijateljska propaganda poela postizati neupitne
uspjehe jo od 1916. godine.
Isto su takvo djelovanje ve dugo imala i tugaljiva pisma iz neposrednog
zaviaja. Sada vie uope nije bilo neophodno, da ih protivnik letcima
itd. jo posebno prenosi na front. Pa i protiv toga se na naoj strani nije
poduzelo nita, osim nekoliko psiholoko izuzetno glupih opomena s
vladine strane. Front je kao i prije bio poplavljen tim otrovom, kojeg
su kod kue nepromiljeno fabri-
Revolucija
205
cirale ene nemajui, naravno, ni pojma, da je to bilo sredstvo, koje je
protivniku do krajnosti jaalo pouzdanje u pobjedu, a pro-duavalo i
oteavalo patnje njihovih mueva i sinova na bojitu. Besmislena pisma
njemakih ena stajala su, u vremenu koje je nadolazilo, ivota stotine
tisua vojnika.
Tako su se ve 1916. javljale razliite sumnjive pojave. Ljudi na frontu
su psovali i proklinjali sreu, s mnogim su stvarima ve bili
nezadovoljni, a na neke ak i s pravom ogoreni. Dok su oni gladovali i
trpjeli, a lanovi njihovih obitelji kod kue sjedili u bijedi, na drugoj je
strani vladalo izobilje i rasipnitvo. Da, ak i na samoj bojinici nije u
tom pogledu sve bilo u redu.
Tako je ve tada vrlo polako prijetila kriza, ali su to ipak jo uvijekbile
interne stvari. Isti ovjek nekoliko minuta kasnije nakon to bi psovao
i gunao, obavljao je utei svoju dunost, kao da je to bilo samo po sebi
razumljivo. Ista eta, tek to je maloprije bila nezadovoljna, grevito se
drala za komad rova kojega je branila, kao da je sudbina Njemake
ovisila o tih stotinjak metara blatnjavih rupetina. Jo uvijek je to bio
front stare, divne herojske armije!
Razliku izmeu fronta i zaviaja doivljavao sam u otrom kontrastu.
Krajem rujna 1916. moja je divizija krenula u bitku na Sommi. Ta je
bitka za nas bila prva od onih sada nadolazeih ogromnih pozicionih
bitaka i utisak je bilo stvarno teko opisati -vie pakao nego rat.
U vihoru uestale topovske paljbe, koja je trajala tjednima, njemaki se
front drao postojano, ponekad bi nakratko bivao zaustavljen, potom se
ponovno napredovalo, ali se nikada nije povlailo.
Sedmog listopada 1916. bio sam ranjen.
Sretno sam se povukao i trebao s nekim transportom krenuti za
Njemaku.
Prole su sada dvije godine otkako nisam vidio svoga zaviaja, u takvim
odnosima gotovo beskrajno vrijeme. Skoro si vie nisam mogao ni
predoiti kako izgledaju Nijemci koji nisu odjeveni
206
Obraun
u uniformu. Kad sam leao u sabirnoj bolnici za ranjenike u Hermi-esu,
gotovo sam zadrhtao od zaprepatenja, kada je iznenada nekog ranjenika,
koji je leao pored mene, oslovio glas njemake ene, bolniarke.
Poslije dvije godine, po prvi puta takav glas!
to se vlak koji nas je trebao dovesti u zaviaj vie pribliavalo granici, u
dui svakog od nas bilo je sve nemirnije. Sva ta mjesta kroz koja smo ni
prije dvije godine putovali kao mladi vojnici, promicala su pored nas:
Brssel, Lwen, Lttich, i konano, povjeravasmo da smo, po visokom
proelju i na njemu aluzinama na prozorima, prepoznali prvu njemaku
kuu.
Domovina!
U listopadu 1914. plamtjeli smo od burnog oduevljenja, kada smo preli
granicu, a sada je vladala tiina i ganutost. Svatko je bio sretan, to mu je
Sudbina jo jednom dozvolila gledati ono to je on tako teko branio
svojim ivotom, i svaki se gotovo sramio drugome pogledati u oi.
Skoro na godinjicu mog polaska na front stigoh u vojnu bolnicu Beelitz
kraj Berlina.
Kakva promjena! Iz blata bitke na Sommi, u bijele krevete ove udesne
kue! Da se u poetku ne usudi ni pravo lei u taj krevet. Tek se
polagano moe opet naviknuti na taj novi svijet.
Ali, naalost, taj je svijet bio nov i u drugom smislu.
Duh vojske na frontu inio se ovdje ne ba dobrodolim gostom. Ovdje
sam po prvi put uo neto, to je na frontu jo bilo nepoznato: slavljenje
vlastitog kukaviluka. Jer, ono to se moglo uti i vani, tj. psovanje i
gunanje, ipak nije bio poziv na krenje dunosti, ili ak velianje
straljivaca. Ne! Kukavica je jo uvijek bio kukavica, i nita drugo; a
prijezir kojim su ga obasipali bio je jo opi, kao i divljenje koje se
ukazivalo stvarnim herojima. Ali ovdje, u vojnoj bolnici, bilo je dijelom
skoro obrnuto: Hukai bez i trunka pameti vodili su glavnu rijei svim
sredstvima svoje jadne rjeitosti pokuavali pojmove asnog vojnika
prikazati smijenima, a beskarakternost kukavice neto primjernim.
Nekoliko bijednih
Revolucija
207
klipana je svemu davalo ton. Jedan od njih se hvalio da si je sam
provlaio icu kroz ruku, da bi doao u bolnicu.; on je, ini se, usprkos
svojoj smijenoj povredi bio ovdje ve beskrajno dugo, kao to je uope
samo prijevarom dospio u transport za Njemaku. A taj otrovni klipan je
ve dogurao tako daleko, da je vlastiti kukaviluk, uspravna ela, drsko
prikazivao kao izraz vee hrabrosti, nego to je herojska smrt asnog
vojnika. Mnogi su ga sluali utke, drugi su odlazili, a nekolicina ih se i
slagala s njim.
Meni se sve to smuilo, ali su hukaa mirno trpjeli u bolnici. to se
moglo uiniti? Tko je i to je on bio, moralo se u upravi tono znati., i
znalo se. Pa ipak se nita nije dogodilo. Kad sam ponovno prohodao,
dobio sam dozvolu otputovati u Berlin.
Bijeda je, oito, svugdje bila opora. Milionski je glad trpio glad.
Nezadovoljstvo je bilo veliko. U razliitim heimovima, to su ih
posjeivali vojnici, ton je bio slian onome u vojnoj bolnici. Imao se
utisak kao da ovi vojnici ba namjerno posjeuju takva mjesta da bi dalje
irili svoje nazore.
Jo mnogo, mnogo gori bili su odnosi u samom Miinchenu!
Kad sam nakon ozdravljenja bio otputen iz vojne bolnice i premjeten u
rezervni bataljun, inilo mi se da vie ne mogu prepoznati taj grad.
Svugdje, kud god krene, ljutnja, zlovolja i psovanje! A u samom
rezervnom bataljunu, raspoloenje je bilo ispod svake kritike. Ovdje je
jo vrijedio beskrajno nespretan nain ophoenja s vojnicima s fronta od
strane starijih asnika- instruktora, koji jo ni jednog jedinog sata nisu
proveli na bojitu, ve su samo zbog tog razloga mogli tek djelimino
uspostaviti pristojan odnos sa starim vojnicima. Oni su, eto, posjedovali
odreene osobine koje su se mogle objasniti slubom na frontu, ali su
voditeljima ovih rezervnih dijelova trupa one ostale potpuno
neshvatljivima, dok ih je asnik, koji sluajno doao s fronta, bar znao
objasniti. Ovaj je posljednji, naravno, sam po sebi bio sasvim drugaije
cijenjen od ljudstva nego odjelni komandir. Ali, nezavisno od svega toga,
ope je raspoloenje bilo bijedno. Zabuavanje se vrednovalo ak kao
znak vee mudrosti, vjerno ustrajavanje, meutim, kao obiljeje
208
Obraun
unutarnje slabosti i ogranienosti. Kancelarije su zaposjeli idovi.
Gotovo svaki pisar idov, a svaki idov pisar. udio sam se
mnogobrojnosti boraca izabranog naroda, i nisam mogao drugaije, nego
ih usporediti s onim krtim brojem njihovih predstavnika na frontu.
Stvari su jo loije stajale u gospodarstvu. Ovdje je idovski narod zaista
postao prijeko potreban. Taj pauk poe polako iz svih pora isisavati
narodnu krv. Zaobilazno, preko ratnih udruga, pronaeno je sredstvo
postupnog upropatavanja nacionalnog i slobodnog gospodarstva.
Naglaavana je neophodnost neograniene centralizacije
Tako se stvarno dogodilo da se ve 1916/17. gotovo cjelokupna
proizvodnja nala pod kontrolom financijskog idovstva.
Ali, protiv koga se sada usmjeravala narodna mrnja?
U to sam vrijeme uasnut primjeivao kako se pribliava zla kob, koja je,
ako se u pravo vrijeme ne otkloni, morala zavriti slomom.
Dok je idov potkradao cijelu naciju i potinio je svojoj vlasti, hukalo
se protiv Prusa. Upravo kao ni na frontu, tako se ni kod kue protiv
ove otrovne propagande nije odozgo poduzimalo ba nita, inilo se, da
se uope ni ne sluti, da slom Prusije jo zadugo za sobom nee donijeti
polet Bavarskoj; naprotiv, svaki e pad jednoga morati za sobom, bez
mogunosti spasa, povui u provaliju i drugoga.
Takvo me je ponaanje beskrajno alostilo. U njemu sam mogao vidjeti
samo genijalni idovski trik, koji je opu pozornost sa sebe nastojao
skrenuti na druge. Dok se Bavarac i Prus spore, on je obojici pred nosom
izvlaio dasku ispod nogu; dok se u Bavarskoj psovalo Prusa, idov je
organizirao revoluciju i istovremeno razbio i Prusiju i Bavarsku.
Nisam mogao podnositi ovu prokletu prepirku izmeu njemakih
potomaka i radovah se ponovnom odlasku na front, za koji sam se
odmah, po svom dolasku u Miinchen, ponovno prijavio.
Poetkom oujka 1917. bio sam opet u svojoj regimenti.
Revolucija
209
#
Krajem 1917. inilo se da je prevladana najnia toka moralnog poraza
vojske. Cijela je vojska poslije ruskog sloma crpla ponovno svjeu snagu
i svjeu hrabrost. Uvjerenje da e se borba sada ipak zavriti pobjedom
Njemake, sve je vie poela zahvaati trupe. Ponovno se mogla uti
pjesma, a zlosretnici postadoe sve rjei. Ponovno se vjerovalo u
budunost domovine.
Posebno je italijanski slom u jesen 1918. proizveo najdivnije uinke; zar
se u toj pobjedi ipak nije vidio dokaz mogunosti, da se i neovisno od
ruskog bojita, moe probiti front. Velianstveno vjerovanje ponovno je
sad proimalo srca milijuna i doputalo da se s olakanim pouzdanjem
pohrli u susret proljeu 1918. Protivnik je, meutim, bio vidljivo
potiten. Te je zime bilo neto mirnije nego inae. Nastupilo je zatije
pred buru.
Ipak, dok je front upravo poduzimao posljednje pripreme za konani
zavretak vjeite borbe, a na zapadni front odlazili beskrajni transporti
ljudi i materijala, i dok su se trupe kolovale za veliki napad, u
Njemakoj izbi najvea prijevara u cijelom ratu.
Njemaka nije smjela pobijediti; u posljednjem trenutku, kada je pobjeda
ve prijetila zaleprati se na njemakim zastavama, poseglo se za
sredstvom koje se inilo prikladnim da se jednim udarcem u klici ugui
njemaki proljetni napad, kako bi se onemoguilo pobjedu:
Organiziran je municijski trajk.
Ako on uspije, njemaki bi front doivio slom, a ispunila se elja lista
Vonvartz, da ovaj puta pobjeda vie nee biti istaknuta na njemakim
zastavama. Front je, zbog pomanjkanja municije, morao biti probijen u
nekoliko tjedana; ofanziva je time bila sprijeena i Antanta spaena;
internacionalni kapital je, meutim, postao gospodarem Njemake, a
unutarnji cilj marxistike narodne prijevare postignut.
Razbijanje nacionalnog gospodarstva zbog uspostave vlasti
internacionalnog kapitala - cilj koji je postignut zahvaljujui gluposti i
lakovjernosti jedne strane i beskrajnog kukaviluka druge.
210
Obraun
U svakom sluaju, municijski trajk, u odnosu na izgladnjivanje fronta
orujem, nije imao oekivani posljednji uspjeh; on je propao prerano, a
da bi nedostatak streljiva kao takav - kakav je bio plan - osudio vojsku na
propast. Samo, koliko li je bila strasnija moralna teta koja je time
priinjena!
Prvo: Za to se jo borila ta vojska, kad sama domovina uope nije
eljela pobjedu? Za koga sve te ogromne rtve i odricanja? Vojnik se
treba boriti za pobjedu, a domovina trajka protiv toga!
Ali i drugo: Kakav je bio uinak na neprijatelja?
U zimi 1917/18. po prvi puta su se nadvili mrani oblaci na nebeskom
svodu saveznikog svijeta. Gotovo etiri godine su vrebali na njemakog
borca, i nisu ga mogli sruiti; pri tome je raspolagao samo rukom sa
titom koja mu je bila slobodna za obranu, dok je ma bio sad na Istoku,
sad na Jugu, da bi zadavao udarce. I sada je div konano imao zatiena
leda. Tekli su potoci krvi, dok mu konano nije uspjelo potui jednog od
protivnika. Sada se na Zapadu titu trebao prikljuiti i ma, i ako se
neprijatelja do sada nije uspjelo slomiti, sada ga je napad trebao pogoditi
samog.
Neprijatelj je strahovao i strepio za svoju pobjedu.
U Londonu i Parizu smjenjivala su se savjetovanja jedno za drugim. ak
je i neprijateljskoj propagandi bilo teko: nije vie bilo tako lako
dokazati bezizglednost njemake pobjede.
A isto je vailo i na frontovima na kojima je vladala potitena utnja, ak
i za same saveznike trupe. Gospodu je iznenada prola volja za
drskou. I njima se takoer poelo bistriti pred oima. Njihov se
duevni stav prema njemakom vojniku sada promijenio. Do sada je on
mogao, eto, vaiti za luaka predodreenog za poraz; ali je sad pred
njima stajao ruitelj ruskog saveznika. To iz nevolje roeno ogranienje
njemakih ofanziva samo na Istok, inilo se sada genijalnom taktikom.
Tri su godine ti Nijemci juriali protiv Rusije, u poetku prividno bez i
najmanjeg uspjeha. Gotovo su se smijali ovom besciljnom poetku; jer
je, konano, taj ruski div ipak morao, zahvaljujui brojnoj nadmoi
svojih ljudi, ostati
Revolucija
211
na kraju pobjednik, a Njemaka slomljena zbog iskrvavljenja. inilo se
da e stvarnost ovo nadanje i potvrditi.
Od rujanskih dana 1914., kada su se prvi puta pojavilebes-krajne kolone
ruskih zarobljenika poslije bitke kod Tannenberga, kreui se cestama i
vlakovima prema Njemakoj, ova se rijeka gotovo i nije prekidala - samo
se nakon svake potuene i unitene vojske iskrcavala nova. Neiscrpno
divovsko carstvo je davalo caru uvijek nove vojnike, a ratu nove rtve.
Koliko je dugo Njemaka mogla izdrati ovu trku? Zar jednom nije
morao doi dan, kad vie nee, nakon posljednje njemake pobjede, u
posljednju bitku ponovno nadolaziti ruske vojske? I to onda? Po
ljudskoj procjeni, pobjeda Rusije se vjerojatno mogla odgoditi, ali je do
nje moralo doi.
Sada je svim tim nadama doao kraj. Saveznik, koji je na oltar
zajednikih interesa poloio najvee rtve u krvi, bio je na kraju svojih
snaga i leao je na tlu, pred neumoljivim napadaem. U srca do tada
zaslijepljenih vojnika, uvukli su se strah i jeza. Strahovalo se od
nadolazeeg proljea. Jer, ako do sada nije polo za rukom pobijediti
Nijemca, dok se mogao samo djelomino angairati na zapadnom frontu,
kako se jo sada moglo raunati na pobjedu, kada se, kako se inilo, sva
snaga te strahovite herojske drave skupila za napad protiv Zapada.
Sjenke junotirolskih brda pritiskivale su i podsticale matu; sve do
flandrijskih maglutina, mrane su utvare obmanjivale ve potuene
vojnike kod Cadorna, a vjera u pobjedu je uzmicala pred strahom od
predstojeeg poraza.
I tada, kada se vjerovalo da se iz hladnih noiju uje ravnomjerna
tutnjava i primicanje jurinih armija njemake vojske i kad se u
straljivoj brizi ukoeno gledalo u predstojei sud, odjednom sijevnu
arko crvena svjetlost iz Njemake i baci zraku do posljednjih ljevkastih
rupa neprijateljskih granata; u momentu kada su njemake divizije
dobivale posljednje upute za veliki napad, izbi u Njemakoj generalni
trajk.
212
Obraun
Svijet je najprije ostao bez rijei. A tada neprijateljska propaganda,
slobodno odahnuvi, u dvanaesti sat, prigrabi ovu pomo. Jednim je
udarcem pronaeno sredstvo, da se klonulo pouzdanje saveznikih
vojnika, ponovno podigne, i vjerojatnoa pobjede ponovno osloni na
neto sigurno, a straljiva zabrinutost zbog predstojeih dogaaja,
pretvori u odluno pouzdanje. Regimentama koje su sa strepnjom
oekivale njemaki napad, sada se smjelo pruiti uvjerenje, da najvea
bitka svih vremena, koja e odluiti o kraju ovog rata, nee pripasti
smjelosti njemakog juria, ve ustrajnosti vlastite obrane. Mogli su sad
Nijemci pobjeivati koliko su htjeli, ali je u njihovu domovinu ula
revolucija, a ne pobjednika armija.
Ovo se vjerovanje poelo usaivati u srca svih itatelja engleskih,
francuskih i amerikih novina, dok je beskrajno spretna propaganda
trupe na frontu dizala na noge.
Njemaka pred revolucijom! Pobjeda saveznika nezadriva! Ovo je
bila najbolja medicina da se kolebljivom francuskom rutavcu i
engleskom Tommvu pomogne podii na noge. Sada su puke i mitraljezi
mogli opet bljuvati vatru, a umjesto bjeanja u paninom strahu, nastupio
je otpor pun nade.
To je bio uinak municijskog trajka. On je neprijateljskim narodima
ojaao vjeru u pobjedu i otklonio nemono oajanje saveznikog fronta,
a posljedica je bila da su tisue vojnika sve to trebali platiti svojom
krvlju. Pokretai ovog najpodlijeg lupekog poduhvata, bili su, meutim,
kandidati za najvie dravne poloaje u Njemakoj nakon revolucije.
Svakako, na njemakoj se strani najprije moglo prividno preboljeti
vidljivo povratno djelovanje ovog ina, ali nisu izostale posljedice na
protivnikoj strani. Otpor je izgubio besciljnost gubit-nike armije i
ustupio svoje mjesto ogorenosti borbe za pobjedu.
Jer, pobjeda je sada, prema ljudskoj procjeni, morala doi, ako se
zapadna fronta odri pred njemakim trupama samo jo nekoliko
mjeseci. U parlamentima Antante spoznata je prilika budunosti i bila su
odobrena neuveno visoka sredstva za produavanje propagande zbog
razbijanja Njemake.
Revolucija
213
#
Imao sam sreu sudjelovati u obe prve i u posljednjoj ofanzivi.
Bili su to najsnaniji utisci moga ivota: najsnaniji stoga, jer je sad, eto,
posljednji put, slino kao i 1914. borba izgubila karakter obrane i
poprimila karakter napada. Kroz rupe i rovove nj emake vojske
prostrujalo je sada duboko olakanje, jer je napokon, poslije vie od
trogodinjeg izdravanja u neprijateljskom paklu, doao dan osvete. Jo
jednom kliknue pobjedniki bataljuni i posljednji vijenci besmrtnog
lovora visjeli su na zastavama koje su pobjedniki leprale. Jo jednom
se prema nebu zaorie pjesme domovine i du beskrajnih kolona u
maru, po posljednji put se osmjehnu milost Gospoda svojoj nezahvalnoj
djeci.
#
U kasnom ljetu 1918. nad frontom je vladala teka sparina. Domovina se
sporila. Oko ega? Prepriavalo se tota u dijelovima trupa i na bojitu.
Sad bi rat bio bezizgledan i samo bi jo luaci mogli vjerovati u pobjedu.
Narod vie nije imao, kako se govorilo, nikakva interesa za dalje
ustrajavanje; taj su interes imali kapital i monarhija, - to je stizalo iz
domovine i o tome se razgovaralo i na frontu.
On je u poetku vrlo slabo reagirao na to. to se nas uope ticalo ope
pravo glasa? Zar smo se mi moda borili za to pune etiri godine? To je
bio podli banditski udarac, da se na ovaj nain mrtvim herojima u grobu
jo ukrade i ratni cilj. S povikom: Neka ivi ope i tajno pravo glasa!,
nikada nisu mladi regimentarci u Flandriji juriali u smrt, nego s
poklicima: Njemaka iznad svega na svijetu! Mala, ali ba ne i
potpuno beznaajna razlika. A oni, koji su traili izborno pravo, nisu
najveim dijelom ni bili tamo, gdje su ga sada htjeli izboriti. Front nije
poznavao cijelu tu politiku, partijsku fukaru. Gospoda parlamentarci
vidjeli su se samo
214
Obraun
malim dijelom tamo, gdje su se asni Nijemci u ono vrijeme nalazili,
ukoliko su jo imali svoje udove.
Tako je front u svom starom sastavu bio vrlo slabo prijem-ljiv za takav
novi ratni cilj gospode Eberta, Scheidemanna, Bartha, Liebcknechta itd.
Uope se nije shvaalo, zato su odjednom zabu-anti mogli prisvojiti
pravo vladanja dravom zaobilazei vojsku.
Moj je osobni stav od poetka bio vrst: do krajnosti sam mrzio cijelu tu
bandu bijednih partijskih propalica koja je varala narod. Odavno mi je
bilo jasno, da se kod ove bagre zaista ne radi o dobru nacije, ve o
punjenju njihovih praznih depova. A time to su oni i sami ve sada bili
spremni rtvovati zbog toga cijeli narod, pa ak i pustiti Njemaku, ako
je neophodno, da propadne, u mojim su oima bili zreli za konopac. Da
se u obzir uzmu njihove elje, to bi znailo interese radnitva rtvovati
za dobrobit jednog broja depara, a njih se ispuniti moglo samo tada, ako
je netko bio spreman izdati Njemaku.
Tako je jo uvijek razmiljao najvei broj boraca u vojsci. Samo oni, koji
su dolazili kao pojaanje iz domovine, postajali su ubrzano loiji i loiji,
tako da njihov dolazak nije znaio pojaanje, ve slabljenje borbene
snage. Naroito je bez vrijednosti bila mlada popuna. Cesto puta je bilo
ak i teko povjerovati da su ovo trebali biti sinovi istog onog naroda,
koji je nekad slao svoju mladost u borbu na Ypern.
U kolovozu i rujnu sve su se bre oitovale pojave raspada, iako se
napadako neprijateljsko djelovanje vie nije moglo ni usporediti s
uasom naih obrambenih bitaka. Bitke na Sommi i u Flandriji ostale su,
nasuprot ovima, u dalekoj prolosti izazivajui jezu.
Krajem rujna, moja je divizija po trei put stigla na iste one poloaje,
koje smo jednom kao regimente mladih ratnih dragovoljaca osvojili na
juri.
Kakvo sjeanje!
U listopadu i studenom 1914. tamo smo imali vatreno krtenje. S
ljubavlju u srcima prema domovini i s pjesmom na us-
Revolucija
215
nama, ila je naa mlada regimenta u bitku kao na ples. Ovdje se radosno
davala najdragocjenija krv u uvjerenju da e se domovini tako sauvati
njena nezavisnost i sloboda.
Srpnja 1917. stupismo po drugi puta na za sve nas sveto tlo. Zar u ovoj
zemlji nisu snivali nai najbolji drugovi, jo gotovo djeca, koji su nekad
ozarena pogleda, za svoju jedinu dragu im domovinu, juriali u smrt!
Mi stari, koji smo se jednom izvukli s regimentom, stajas-mo u
zanosnom strahopotovanju na ovom mjestu zakletve na vjernost i
odanost do smrti.
Ovo tlo koje je regimenta osvojila na juri prije tri godine, trebalo se
sada braniti u tekoj obrambenoj bitci.
Trotjednom uestalom topovskom paljbom pripremao je Englez veliku
flandrijsku ofenzivu. Ovdje se inilo kao da su oivjeli duhovi mrtvih;
regimenta se ukopavala u prljavo blato i uvlaila u pojedinane rupe i
kratere, i nije uzmicala niti se kolebala, te postade tako kao ve jednom
na tom istom mjestu, sve manja i tanja, sve dok konano, 31. srpnja
1917. ne provali engleski napad.
Prvih dana kolovoza bili smo zamijenjeni.
Iz regimenta je nastalo nekoliko eta; one su, oblijepljene naslagama
skorenog blata, teturale nazad, vie sline prikazama nego ljudima.
Samo, osim nekoliko stotina metara rupa od granata, Englez je na sebe
navukao samo smrt.
Sada, u jesen 1918. stajali smo po trei puta na tlu napada iz 1914. Nae
nekadanje odmorite, gradi Comines, sada je postajao poprite borbi.
Dabome, iako je poprite borbe bilo isto, promijenili su se ljudi; odsada
se u trupi politiziralo. Otrov zaviaja poeo je, kao i svugdje, i ovdje
postajati uinkovit. Posljednje pristigli regruti potpuno su zakazali - oni
su doli od kue.
U noi izmeu 13. i 14. listopada zapoe na junoj fronti kod Yperna
engleska artiljerijska paljba plinskim granatama, pri tome je koriten uti
kri, ije nam djelovanje nije bilo poznato, dok ga nismo isprobali na
vlastitom tijelu. I ja sam ga sam trebao upoznati jo te noi. Na
breuljku, juno od VVervicka, jo naveer
216
Obraun
13. listopada, upali smo u viesatno neprestano granatiranje plinskim
granatama, koje se zatim vie ili manje estoko produilo tijekom cijele
noi. Ve oko ponoi dio nas ispade iz stroja, medu njima nekoliko
drugova i zauvijek. Pred jutro i mene zahvati bol svakih etvrt sata, sve
gore i gore, te u sedam sati oteturah goruih oiju nazad, podnosei svoj
posljednji raport u ratu.
Ve nekoliko sati kasnije, moje su se oi pretvorile u arei ugljen i oko
mene nasta tama.
Tako sam dospio u vojnu bolnicu Pasewalk u Pomeraniji i tamo sam
morao - doivjeti revoluciju!
#
Ve due vrijeme u zraku je visjelo neto neodreeno, ali odvratno.
Meusobno se prialo da e sljedeeg tjedna konano zapoeti - nisam
mogao ni zamisliti to se pod tim podrazumijevalo. U prvom sam redu
mislio na neki trajk, slian onome od proljetos. Nepovoljne glasine
stalno su dolazile iz mornarice, u kojoj je, ini se, dolo do komeanja.
Ali i to mi se vie inilo jadnim proizvodom mate pojedinih momaka,
nego pojava u irim masama. U samoj vojnoj bolnici, svi su, dodue,
govorili o skorom zavretku rata, samo na jedno odmah, nitko nije
raunao. Novine nisam mogao itati.
U studenom je porasla opa napetost.
A tada, jednoga dana, iznenada i neoekivano, stie nesrea. Naidoe
mornari na kamionima i pozivae na revoluciju. U ovoj borbi
zaslobodu, ljepotu i dostojanstvo naeg narodnog bia, voe su bili
nekolicina idovskih mladia. Ni jedan od njih nije bio na frontu.
Okolnim nainom, putem takozvane vojne bolnice za triper, ta su
trojica orijentalaca bila vraena u zaviaj. I sada, u zaviaju, podigoe tu
crvenu krpu.
Meni je u posljednje vrijeme neto bolje. Bol koja je svrdlala u onim
dupljama poputala je; postupno mi je polazilo za rukom ponovno, u
grubim konturama, nauiti raspoznavati svoju okolinu.
Revolucija
217
Mogao sam se ponadati da u opet moi vidjeti bar toliko, da bih se
kasnije mogao prihvatiti kakva posla i zvanja. Nisam se, dabome, smio
nadati da u ikada vie moi crtati. Upravo sam bio na putu postupnog
poboljanja, kada se ba dogodila ta gnusoba.
Moja prva nada bila je jo uvijek, da se u ovoj izdaji zemlje moralo raditi
vie-manje samo o lokalnoj stvari. U tom sam smjeru pokuao ohrabriti
nekoliko drugova. Posebno su bili vie nego prijemivi moji bavarski
bolniki prijatelji. Raspoloenje ovdje je bilo sve drugo nego
revolucionarno. Nisam mogao ni zamisliti da e ovo ludilo izbiti i u
Miinchenu. Vjernost uzvienoj kui VVittels-bach, inila mi se ipak
vrom od volje nekoliko Zidova. Zato i nisam mogao drugaije, nego
povjerovati da se radi o puu mornarice koji e narednih dana biti skren.
Dooe i ti sljedei dani, a s njima najuasnija svjesnost moga ivota.
Sada glasine postadoe sve nesnosnije. Ono to sam drao lokalnim
dogaajem, postade opa revolucija. K tome stigoe jo i poraavajue
vijesti s fronta. Htjeli su kapitulirati. Pa zar je tako neto uope jo
mogue?
Desetog studenoga u bolnicu stie protestantski sveenik i odri govor;
sada saznasmo sve.
Uzbuen do krajnosti - bio sam nazoan tom kratkom govoru. inilo se
da stari, dostojanstveni gospodin jako drhe, kada nam je saopavao da
od sada kua Hohenzollern nee vie smjeti nositi njemaku carsku
krunu, da je domovina postala Republika, da moramo, eto, moliti
Svevinjeg, da ovoj promjeni ne uskrati svoj blagoslov i da u
predstojeem vremenu, ne napusti na narod. On pri tome, svakako, nije
mogao drugaije, morao je u malo rijei spomenuti kraljevsku kuu, htio
je istai njihove zasluge u Pome-raniji, u Prusiji, ne, u cijeloj njemakoj
domovini - pri tome poe tiho plakati u sebi - a u maloj sobi sva srca
obuze najdublja potite-nost; vjerujem da ni jedno oko nije moglo
zaustaviti suze. Ali, kada je stari gospodin pokuao govoriti dalje i poeo
nam priopavati da sad moramo zavriti ovaj dugi rat, da e domovina
ubudue biti izloena tekim pritiscima, jer je sad rat izgubljen, i da se
mi mora-
218
Obraun
mo pokoravati milosti pobjednika, a da primirje treba prihvatiti s nadom
u samilost naega dosadanjega neprijatelja - u tom trenutku ja to vie
nisam mogao izdrati. Postade mi nemogue da tu jo dalje ostanem. Na
oi mi je opet pao mrak, pipajui i teturajui vratih se u spavaonicu,
bacih se na krevet i zagnjurih vrelu glavu u deke i jastuke.
Od onoga dana kada sam stajao na grobu svoje majke, nikada nisam
plakao. Kad bi me u mladosti Sudbina nemilosrdno ibala, rastao bi moj
bijes. Kada je u dugim ratnim godinama smrt iz naih redova otimala
mnoge drage drugove i prijatelje, skoro mi se inilo grijehom jadikovati -
oni su ipak umrli za Njemaku! A kada na kraju i mene samoga - tek
posljednjih dana stravinog ratovanja - napade podmukli plin i poe mi
nagrizati oi, a ja u strahu da u zauvijek oslijepiti htjedoh u jednom
trenutku klonuti, tada kao grom odjeknu glas savjesti u meni: bijedna
kukavico, ti ipak plae, dok su u isto vrijeme na tisue proli gore od
tebe! I tako sam tupo i nijemo nosio svoju udes. Ali sada nisam vie
mogao drugaije. Tek sada spoznah koliko se sav taj lini jad gubi prema
nesrei domovine.
Sve je, dakle, bilo uzaludno. Uzaludne sve rtve i odricanja, uzaludna
glad i ed i to ponekad tijekom beskonanih mjeseci, uzaludni sati u
kojima smo pritisnuti strahom od smrti ipak izvravali svoju svetu
dunost, i uzaludna smrt dva milijuna ljudi koji su pri tome poginuli. Zar
se sad nisu morali otvoriti grobovi svih tih stotina tisua, koji su s vjerom
u domovinu nekada poli u boj, da se nikada vie ne vrate? Zar se oni
nisu morali otvoriti i poslati nijeme, blatom i krvlju poprskane heroje,
kao osvetnike duhove u zaviaj, koji ih je tako prezirno prevario za
njihovu najviu rtvu, koju na ovom svijetu ovjek moe uope prinijeti
svom narodu? Nisu li oni, ti vojnici kolovoza i rujna 1914., poginuli
zato, da bi u jesen iste godine, poslije starih drugova privukli regimente
dragovoljaca? Jesu li ti sedamnaestogodinji djeaci zbog toga pali u
flandrijskoj zemlji? Je li to bio smisao rtve, koju su njemake majke
prinijele domovini, kada su bolna srca putale najdrae
Revolucija
219
sinove u rat, da ih nikada vie ne vide? Zar se sve to dogodilo zbog toga,
da bi sada aka bijednih zloinaca poeljela podii ruku na domovinu?
Je li, dakle, zato njemaki vojnik na arkoj egi i snijenoj oluji
gladujui, muen edi i smrzavajui se, umoran od neprospava-nih noi i
beskrajnih mareva, sve to podnosio? Zar je zato leao u paklu uestale
topovske paljbe i u groznici otrovan plinom, ne uzmiui, uvijek svjestan
jedine dunosti: braniti domovinu od napada neprijatelja?
Ti su heroji, zaista zasluili bar jedan kamen s natpisom:
Putnie, ti koji dolazi u Njemaku, javi zaviaju, da mi ovdje
poivamo, vjerni domovini i pokorni dunosti.
A zaviaj - ?
Samo - je li to bila jedina rtva koju smo trebali podnijeti? Je li biva
Njemaka bila manje vrijedna? Nije li postojala i obveza prema vlastitoj
povijesti? Jesmo li mi jo uvijek vrijedni, da se slava prolosti odnosi i
na nas? Kako tek ovo djelo podvri na obraun budunosti?
Bijedni i pokvareni zloinci!
I to sam si vie u tom trenu pokuavao objasniti ovaj straan dogaaj,
tim vie mi je gorjelo elo od pobuenog ponienja i sramote. to je bila
sva bol u mojim oima, prema ovom jadu?
Ono to je slijedilo, bili su strani dani i jo gore noi -znao sam daje sve
izgubljeno. Nadati se milosti neprijatelja mogli su jedino najvei luaci,
ili - laljivci i zloinci. U tim je noima u meni rasla mrnja, mrnja
protiv poinitelja ovoga ina.
U danima nakon toga postajao sam svjestan i svoje Sudbine. Sada sam se
morao smijati pri pomisli na svoju vlastitu budunost, koja mi je jo prije
kratkog vremena prireivala toliko gorke brige. Zar nije bilo smijeno
graditi kue na takvom zemljitu? Konano mi je postalo jasno i to, da je
ipak dolo samo do onoga, ega sam se toliko esto plaio, a u to,
prosuujui po osjeanju, nisam nikada mogao povjerovati.
220
Obraun
Car Wilhelm II. kao prvi njemaki car pruio je marxis-tikim vodama
ruku pomirenja, ni ne slutei da ti nitkovi nemaju asti. Dok su jo drali
carsku ruku u svojoj, drugom su se ve hvatali bodea.
Sa idovima nema nikakvog paktiranja, ve samo tvrdo:
Ili-ili.
Odluih postati - politiarem.
Glava 8.
POETAK MOJE POLITIKE DJELATNOSTI
Jo krajem studenoga 1918. vratih se u Miinchen. Ponovno se odvezoh
do rezervnog bataljuna moje regimente, koji se nalazio u rukama vojnih
savjeta. Cijeli taj pogon mi se inio tako odvratnim, da sam odmah
odluio, ako to bude bilo mogue, ponovno otii odavde. Sa svojim
vjernim ratnim drugom Ernstom Schmied-tom dooh u Traunstein i
ostadoh tamo do rasformiranja logora. U oujku 1919. vratismo se
ponovno u Miinchen. Stanje je bilo neizdrivo i neizbjeno je
prisiljavalo daljem nastavku revolucije. Smrt Eisnera samo je ubrzala
razvoj i dovela konano do diktature savjeta, tonije reeno, do
privremene idovske vlasti, to je i bio prvobitni cilj zaetnika cijele ove
revolucije.
U to su se vrijeme u mojoj glavi rojili bezbrojni planovi. Danima sam
razmiljao to bi se uope sada moglo uiniti, a kraj svakog razmiljanja
bio je trijezna konstatacija, da ja kao Bezimeni, sam nisam imao ni
najmanjih preduvjeta za nekakvo svrhovito djelovanje. O razlozima
zato se jo ni tada nisam mogao odluiti pristupiti nekoj od postojeih
partija, govorit u jo kasnije.
Tijekom ove revolucije Savjeta nastupio sam po prvi puta, tako da sam
na sebe navukao ljutnju centralnog savjeta. U rano jutro 27. travnja 1919.
trebao sam biti uhien, ali ta tri klipana pred mojim u njih uperenim
karabinom nisu smogla potrebnu hrabrost, i ponovno odoe, onako kako
su i doli.
Nekoliko dana nakon osloboenja Munchena, bio sam pre-komandiran u
istranu komisiju o revolucionarnim dogaajima u drugoj pjeadijskoj
regimenti.
To je bila moja prva. manje ili vie, politika aktivna djelatnost.
222
Obraun
Ve nekoliko tjedana poslije toga, primio sam nareenje da sudjelujem u
jednom kursu, koji je organiziran za pripadnike oruanih snaga. Na
njemu je vojnik trebao dobiti odreena znanja o dravno-graanskom
miljenju. Za mene je vrijednost cijelog ovog skupa bila u tome, to sam
sada bio u prilici, upoznati nekoliko drugara istomiljenika s kojima sam
mogao temeljito raspraviti trenutno stanje. Svi smo mi vie ili manje bili
vrsto uvjereni da Njemaka vie nee moi biti spaena od sve
vidljivijeg sloma, zbog zloina partija iz studenog, Centra i
Socijaldemokracije, ali da i takozvani graanski nacionalni savezi, ak
i uz najbolju volju, nee vie biti u stanju nita popraviti, to se i
dogodilo. Ovdje je nedostajao itav niz preduvjeta, bez kojih takav rad
nije mogao ni uspjeti. Vrijeme koje je uslijedilo, dalo je naim tadanjim
shvaanjima za pravo.
Tako je u naem malom krugu razmatrano osnivanje nove partije.
Osnovne misli koje su nam tada lebdjele pred oima, bile su iste one koje
su se kasnije ostvarile u Njemakoj radnikoj partiji. Ime
novoosnovanog pokreta, moralo je od poetka pruiti mogunost
pribliavanja irokim masama; jer bez toga svojstva, cjelokupan se rad
inio nesvrsishodnim i suvinim. Tako smo doli do imena
Socijalrevolucionarna partija; a to zbog toga, jer su socijalna gledita
novog utemeljenja zaista znaila revoluciju.
A dublji razlog za to bio je u sljedeem:
Ma koliko da sam se ja jo i ranije bavio gospodarskim problemima, to je
ipak, vie ili manje, ostajalo uvijek u granicama koje su same po sebi
proizile iz razmatranja socijalnih pitanja. Tek se kasnije ovaj okvir
proirio, zbog ispitivanja njemake politike saveza. Ona je, svakako,
velikim dijelom bila uinak pogrene procjene gospodarstva, kao i
nejasnoe o moguim osnovama ishrane njemakog naroda'u budunosti.
Sva su se ova razmiljanja, meutim, jo uvijek temeljila na miljenju,
daje u svakom sluaju kapital samo uinak rada, i stoga, kao i on sam,
podlijee korekturi svih onih imbenika koji ljudsku djelatnost mogu ili
unapreivati ili sputavati. U tome je tada, sadran i nacionalni znaaj
kapitala,
Poetak moje politike djelatnosti 223
jer on potpuno ovisi samo od veliine sloboda i snage drave, dakle
nacije, i ve samom ovom povezanou, kapital mora dovesti do
unapreenja drave i nacije, i to na osnovu jednostavnog nagona za
samoodranjem, tj. daljim rasploivanjem. Ova upuenost kapitala na
slobodnu nezavisnu dravu, prisiljava ga da se sa svoje strane zalae za
ovu slobodu, mo, snagu itd. nacije.
Time bi zadaa drave prema kapitalu bila razmjerno jednostavna i jasna;
kapital bi se trebao brinuti samo za to, da ostane dravna slukinja i da si
ne umilja, da moe biti gospodar nacije. Ovo se stajalite tada moglo
odrati izmeu dvije granine crte; odravanje ivotno sposobnog
nacionalnog gospodarstva s jedne strane, a s druge, osiguranje socijalnih
prava radnika.
Razliku ovog istog kapitala, kao posljednjeg rezultata stvaralakog
rada, nasuprot kapitalu, ija egzistencija i bit poivaju iskljuivo na
pekulacijama, nisam prije mogao prepoznati sa eljenom jasnoom. Za
to mi je nedostajao prvi podsticaj, na koji jo nisam bio naiao.
To mi je sada u najosnovnijem obliku osigurao jedan od gospode
predavaa, na ve spomenutom kursu - Gottfried Feder.
Po prvi puta u svom ivotu razaznao sam jedno principijelno
razraunavanje s internacionalnim burzijanskim i kreditnim kapitalom.
im sam otsluao prvo Federovo predavanje, kroz glavu mi je odmah
prostrujala misao, da sam pronaao jednu od najbitnijih pretpostavki za
osnivanje nove partije.
#
Federova zasluga bila je u mojim oima u tome, to je on s bezobzirnom
brutalnou utvrdio kako spekulativni, burzovni i kreditni kapital teti
nacionalnom gospodarstvu, a istovremeno i razobliio njegovu prastaru
pretpostavku - kamate. Njegova su izlaganja u svim principijelnim
pitanjima bila tako tona, da su im kritiari unaprijed manje mogli
osporavati teorijsku tonost ideje,
224
Obraun
a vie su, naprotiv, sumnjati u praktinu mogunost njena sprovo-denja.
Samo, ono to je u oima drugih bila slabost Federovih izlaganja, u
mojim im je oima pridavalo snagu.
#
Zadaa Programera i nije utvrditi razliite stupnjeve ispunjivosti neke
stvari, ve stvar kao takvu razjasniti; to znai: on se treba manje brinuti
za sam put, a vie za cilj. Ovdje, meutim, odluuje principijelna tonost
neke ideje, a ne tekoa njenog spro-vodenja. im Programer pokua
umjesto o apsolutnoj istini voditi rauna o tzv. svrsishodnosti i
ostvarivosti, njegov rad tada prestaje biti polarna zvijezda
istraivakog ovjeanstva a, umjesto toga, postaje recept
svakodnevnice. Programer nekog pokreta ima za cilj utvrditi ga, a
politiar, osigurati njegovo ispunjenje. Jedan je, prema tome, u svom
miljenju odreen vjenom istinom, a drugi, svojim djelovanjem vie
odgovarajuom praktinom stvarnou. Veliina jednog je u apsolutnoj,
apstraktnoj tonosti njegove ideje, a drugog, u tonom stajalitu prema
datim injenicama i njihovoj korisnoj upotrebi, pri emu mu kao
zvijezda vodilja slui cilj to ga je postavio Programer. Dok se za znaaj
nekog politiara kao probni kamen smije promatrati uspjeh njegovih
planova i djela, to znai, dakle, njihovo samoostvarenje, ostvarivanje
posljednje namjere Programera, ne moe nikada uslijediti, dok ljudska
misao ne bude mogla shvatiti istine i postaviti kristalno jasne ciljeve;
samo njihovo potpuno ostvarenje moe propasti i zbog ope ljudske
nesavrenosti i nedovoljnosti. to e ideja biti apstraktno tonija, a time i
snanija, utoliko e nemogunije biti njeno potpuno ostvarenje, dokle
god ono ovisi iskljuivo o ljudima. Stoga se znaaj Programera ne smije
mjeriti prema ispunjenju njegovih ciljeva, nego po njihovoj ispravnosti i
utjecaju kojeg su izvrili na razvoj ovjeanstva. Kada bi bilo drugaije,
osnivae religija se ne bi smjelo ubrojiti u najvee ljude ove Zemlje, jer,
eto, ispunjenje njihovih etikih namjera nikada nee biti ak ni priblino
potpuno.
Poetak, moje politike djelatnosti
225
ak je i religija ljubavi u svom djelovanju samo slabi odsjaj htijenja
njenog uzvienog utemeljitelja; njen je znaaj samo u smjeru koji je ona
pokuala dati opem ljudskom, kulturno-etikom i moralnom razvoju.
Prevelika razliitost zadae Programera i poltiara takoer je uzrok zato
gotovo nikada ne moe doi do sjedinjenje obojice u jednoj osobi. Ovo
posebno vai za takozvanog uspjenog politiara malog formata, ija
je djelatnost, najee, stvarno umjetnost mogueg, kako je Bismarck
politiku uope preskromno odredio. to je takav politiar slobodniji od
velikih ideja, utoliko e laki i ei, vidljiviji i bri, biti njegovi uspjesi.
Dabome, oni su time takoer posveeni ovozemaljskoj prolaznosti i
ponekad ne preivljavaju smrt svojih oeva. Djelo takvih politiara je za
potomstvo, uzevi jedno s drugim, beznaajno, jer njegovi uspjesi u
sadanjosti, eto, poivaju na ostajanju po strani od svih stvarno velikih i
odluujuih problema, zamisli, koji bi kao takvi mogli biti od vrijednosti
i za kasnije generacije.
Sprovodenje takvih ciljeva koji imaju vrijednost i znaaj tek za daleku
budunost, najee je malo privlano za same njihove pobornike, jer
rijetko nailaze na razumijevanje velikih masa, koje bolje shvaaju odluke
o pivu i mlijeku, nego dalekovidne planove za budunost, do ijeg
ostvarenja moe doi tek kasnije i ija je e korist uope biti za dobrobit
tek sljedeih pokoljenja.
Tako e se ve i zbog odreene tatine, koja je uvijek roaka gluposti,
velika masa politiara drati daleko od svih stvarno tekih planova za
budunost, kako ne bi izgubili trenutne simpatije velike gomile. Uspjeh i
znaaj takvog politiara nalazi se iskljuivo u sadanjosti, a uope nita
ne ostaje za sljedea pokoljenja. A male glavice tako neto obino i vrlo
malo smeta; one su time zadovoljne.
Drugaije stoje stvari s Programerom. Njegov je znaaj skoro uvijek
samo u budunosti, jer je on ovjek koga se, nerijetko, oznaava rjeju
zanesenjak. Jer, ako se stvarno umjetnost politiara promatra kao
umjetnost mogueg, onda Programer spada u one za koje se kae da se
sviaju samo Bogovima, jer trae i ele
226
Obraun
nemogue. On e se uvijek morati odrei priznanja sadanjosti, ali e
zato, ako su mu misli besmrtne, eti slavu potomstva.
Unutar dugih perioda ovjeanstva, moe se jednom dogoditi da se
politiar sjedini s Programerom. I to je ovo sjedinjenje dublje, tim su
vei otpori koji se tada suprotstavljaju djelovanju politiara. On vie ne
radi za potrebe, koje su jasne bilo kom malograaninu, ve za ciljeve
koje shvaaju samo malobrojni. Zato je njegov ivot razapet od ljubavi
do mrnje. Protest sadanjosti koja tog ovjeka ne shvaa, bori se s
priznanjem potomstva za koje on ustvari radi.
Jer, to su djela nekog ovjeka znaajnija za budunost, tim e ih tee
moi shvatiti sadanjost, utoliko je tea i borba i utoliko rjei uspjeh.
Procvjeta li uspjeh nekome u stoljeu, tada ga, moda, u njegovim
kasnim danima moe i obasjati blagi odsjaj dolazee slave. Dabome, da
su ti velikani, samo maratonci povijesti; lovorov vijenac sadanjosti
dotie samo ela umiruih heroja.
Medu njih se, ipak, uraunavaju veliki borci ovoga svijeta, koji su,
neshvaeni od sadanjosti, ipak bili spremni izboriti bitku za svoje ideje i
ideale. To su oni, koji e jednog dana stajati najblie narodnom srcu; ini
se gotovo tako, da e se tada svaki pojedinac osjeati obveznim popraviti
u prolosti ono u emu se sadanjost prema tim velikanima jednom
ogrijeila. Njihov ivot i djelo bit e popraeni dirljivim zahvalnim
divljenjem, a naroito u sumornim danima, opet e ponovno bodriti
slomljena srca i zdvojne due.
Ovdje, meutim, ne pripadaju samo ovi stvarno veliki dravnici, ve i svi
ostali veliki reformatori. Pored Friedricha Velikog, ovdje su i Martin
Luther, ali i Richard Wagner.
Kada sam sluao prvo predavanje Gotfrieda Federa o Prekidu kamatnog
ropstva, odmah sam znao da je ovdje rije o teoretskoj istini, koja bi
mogla biti od nesagledivog znaaja za budunost njemakog naroda.
Otro odvajanje berzijanskog kapitala od nacionalnog gospodarstva,
pruilo je mogunost suprotstavljanja internacionalizaciji njemakog
gospodarstva, a da se istovremeno s borbom protiv kapitala uope ne
ugroze temelji nezavisnog nacio-
Poetak moje politike djelatnosti
227
nalnog samoodranja. Razvoj Njemake bio mi je pred oima ve vie
nego jasniji, a da ne bih znao da najtea borba, koja se mora povesti i biti
izvojevana, nije vie borba protiv neprijateljskih naroda, ve protiv
internacionalnog kapitala. U Federovom predavanju naslutio sam snanu
parolu za nadolazee bitke.
I ovdje je kasniji razvoj dokazao koliko je bio toan na tadanji osjeaj.
Danas nas mudrijai, nai graanski politiari, vie ne ismijavaju; danas
ak i oni sami vide, ukoliko nisu svjesni la-ljivci, da internacionalni
burzovni kapital nije bio samo najjai ratni huka, nego upravo sada,
nakon zavretka borbi, nita se ne poduzima, da se mir ne bi pretvorio u
pakao.
Borba protiv internacionalnog financijskog i kreditnog kapitala, postala
je najvanijom programskom tokom borbe njemake nacije za svoju
gospodarsku neovisnost i slobodu.
to se pak tie zamjerki takozvanih praktiara, moe im se odgovoriti
sljedee: Sve bojazni od stravinih gospodarskih posljedica sprovodenja
prekida kamatnog ropstva su suvine; jer su, prvo, dosadanji
gospodarski recepti nanijeli veliko zlo njemakom narodu, stavovi po
pitanjima nacionalnog samopotvrdivanja vrlo jako nas podsjeaju na
uvjerenje slinih strunjaka prijanjih vremena, na primjer, miljenja
bavarskog medicinskog kolegija u povodu pitanja uvoenja eljeznice.
Sve bojazni ove uzviene korporacije nisu se od tada, kao to je poznato,
kasnije ostvarile; putnici u vlakovima novoga parnog konja nisu dobili
vrtoglavicu, promatrai se, takoer, nisu razboljeli, a odrekli su se i
daane ograde, koja bi taj izum uinila nevidljivim. Samo to su
daane ograde u glavama ovih takozvanih strunjaka ostale
ouvane i za potomstvo.
Drugo, ipak treba primijetiti sljedee: Svaka, pa ak i najbolja, ideja
postaje opasnost, ako si uobrazi da je sama sebi svrhom, a u stvarnosti
pak predstavlja samo sredstvo te svrhe - ali za mene i za sve istinske
nacionalsocijaliste postoji samo jedna doktrina: narod i domovina.
228
Obraun
Ono za to se mi borimo, jest osiguranje postojanja i umnoavanja nae
rase i naeg naroda, ishrana njegove djece i odranje istoe krvi,
sloboda i nezavisnost domovine, da bi na narod zbog ispunjenja misije,
koju joj je dodijelio Tvorac univerzuma, mogao sazrijeti.
Svaka misao i svaka ideja, svako uenje i sve znanje trebaju sluiti ovoj
svrsi. Polazei s tog stajalita, sve se takoer mora ispitati i primijeniti ili
odbaciti prema svojoj svrsishodnosti. Tako se ni jedna teorija ne moe
okameniti u posljednju doktrinu, jer, sve mora, naravno, sluiti samo
ivotu.
Tako su meni spoznaje Gottfrieda Federa bile podsticaj da se na temeljit
nain uope i pozabavim ovim podrujem, koje mi je, eto, do tada bilo
jo jako malo shvatljivo.
Poeo sam ponovno uiti, i tek sam sada stvarno dospio do pravog
shvaanja sadraja i htijenja ivotnog djela idova Karla Marxa. Njegov
Kapital mi je tek sada bio shvatljiv, isto tako kao i borba
socijaldemokracije protiv nacionalnog gospodarstva, koja je trebala samo
pripremiti teren za vladavinu stranog internacionalnog financijskog i
burzovnog kapitala.
#
Samo, ovi su kursevi za mene i u jednom drugom pogledu bili od
najveeg posljedinog znaaja.
Jednoga sam se dana javio za diskusiju. Neki od sudionika je pomislio da
sada mora za idove lomiti koplja i poe ih u duim izvodima braniti. To
me razdrailo, te mu se suprotstavih. Najvei broj nazonih sudionika
kursa opredijelio se za moje stajalite. A uinak je, meutim, bio da sam
nekoliko dana kasnije bioodreen da u nekoj tadanjoj mtinchenskoj
regimenti budem rasporeen za takozvanog obrazovnog asnika.
Disciplina trupe bila je u to vrijeme prilino slaba. Trpjela je od
naknadnog djelovanja vremena vojnih savjeta. Samo potpuno polagano i
oprezno moglo se prijei na to da se umjesto dobro-
Poetak moje politike djelatnosti
229
voljne poslunosti, kako su obino utivo zvali taj svinjac pod Kurtom
Eisnerom, ponovno uvede vojna disciplina i hijerarhija. Isto je tako,
samu trupu trebalo nauiti osjeati i misliti nacionalno i domovinski. U
oba ova smjera kretalo se podruje mojega novog djelovanja.
Poeh sa svom radou i predanou. Ukazala mi se ipak prilika govoriti
pred veim sluateljstvom; i to sam uvijek prije, a da to nisam ni znao,
iz istog osjeaja pretpostavljao, sada se i dogodilo: mogao sam
govoriti. A i glas mi se ve prilino oporavio, tako da sam, bar u malim
vojnikim sobama, sada bio dovoljno razumljiv.
Ni jedna me zadaa nije mogla uiniti sretnijom od ove, jer sam sada
mogao, jo i prije moga otputanja, uiniti korisne usluge instituciji, koja
mi je beskrajno leala na srcu - vojsci.
Smio sam takoer govoriti i o uspjehu: mnogo stotina, ak i tisue,
drugova ponovno sam, tijekom svojih predavanja vratio svojem narodu i
domovini. Nacionalizirao sam trupu i mogao i na tom putu pripomoi
jaanju ope discipline.
Ponovno sam pri tome upoznao odreeni broj drugova, istomiljenika,
koji su mi kasnije pomogli stvoriti poetnu osnovu novoga pokreta.
Glava 9.
NJEMAKA RADNIKA PARTIJA
Jednoga dana dobih od svog pretpostavljenog nareenje da ispitam
kakvo je to, po svom izgledu, politiko udruenje, koje pod imenom
Njemaka radnika partija namjerava narednog dana odrati svoj skup,
a na kome je zasigurno trebao govoriti Gott-fried Feder; morao sam,
dakle, otii tamo i pogledati tu udrugu, i o tome kasnije podnijeti
izvjetaj.
Radoznalost koju je tada vojska pokazivala prema politikim partijama,
bila je vie nego razumljiva. Revolucija je vojniku dala pravo politikog
aktiviranja, to su sada ak i oni najneiskusniji obilato koristili. Tek u
momentu kada su Centar i Socijaldemokracija, na vlastitu alost, morali
uvidjeti da se simpatije vojnika okreu od revolucionarnih partija prema
nacionalnim pokretima i ponovnom nacionalnom preporodu, osjetila se
potreba da se trupi ponovno oduzme birako pravo i zabrani politika
djelatnost.
Da su za ovom mjerom posegnuli Centar i Marxizam bilo je razumljivo,
jer da se nije poduzelo ovo podrezivanje dravno-gradanskih prava -
kako se nazivala politika ravnopravnost vojnika poslije revolucije - ne
bi ve nakon nekoliko godina bilo drave studenog, a time ni daljeg
nacionalnog obeaivanja i sramote. Trupa je tada bila na najboljem
putu skinuti naciji s vrata njene krvopije i sluge Antante. To to su se
takozvane nacionalne partije oduevljene za korekturu dotadanjih
shvaanja zloinaca iz studenog, slagale i pripomagale da sredstvo
nacionalnog uzdizanja uine nekodljivim, ponovno je pokazalo dokle
jo mogu odvesti doktrinarne predodbe ovih najbezazlenijih od
bezazlenih. Ovo, od starake nemoi stvarno duhom oboljelo graanstvo
sasvim je ozbiljno zastupalo miljenje, da e vojska ponovno postati ono
to je i bila, naime, utoite njemake obrambene sposobnosti,
Njemaka radnika partija
231
dok su joj Centar i Marxizam namjeravali samo izbiti opasni nacionalni
otrovni zub, bez koga vojska, zapravo, vjeito ostaje samo policija, a ne
trupa, koja bi se bila u stanju boriti protiv neprijatelja; neto to se je u
nadolazeem vremenu svakako dovoljno i dokazalo.
Ili su, moda, nai nacionalni politiari povjerovali da bi razvoj vojske
mogao biti drugaiji od nacionalnog razvoja? To bi ovoj gospodi
izgledalo prokleto slino, a potie otuda, to su oni u ratu, umjesto da
budu vojnici, bili brbljivci, dakle, parlamentarci, koji nemaju pojma to
se dogaa u grudima ljudi koje velianstvena prolost podsjea da su
jednom bili prvi vojnici svijeta.
Tako odluih otii na taj ve spomenuti skup, ove, meni do tada jo
potpuno nepoznate, partije.
Kada sam te veeri doao u za nas kasnije povijesni Lei-berzimmer
nekadanje Sternecker pivnice u Miinchenu, tamo nadoh oko dvadeset
do dvadeset i pet nazonih, uglavnom iz donjih slojeva stanovnitva.
Predavanje Federa bilo mi je poznato ve s prethodnih kurseva, tako da
sam se mogao vie posvetiti promatranju samog drutva.
Moj je utisak bio ni dobar ni lo; nova udruga kao i tolike druge. To je,
naime, bilo vrijeme kada se svatko tko nije bio zadovoljan dosadanjim
razvojem, a vie nije imao nikakvog povjerenja u postojee partije,
osjeao pozvanim osnovati novu partiju. Tako su, kao iz zemlje, posvuda
nicale ove udruge, da bi nakon nekog vremena ponovno nestajale bez
traga i glasa. Njihovi osnivai najee nisu imali pojma o tome, to
znai iz neke udruge stvoriti partiju, ili ak i pokret Tako su se ove
osnivake tvorevine, gotovo uvijek, same od sebe, guile u svojoj
smijenoj malograantini.
Nita drugaije nisam procijenio ni Njemaku radniku partiju, nakon
otprilike dvosatnog sluanja. Kada je Feder konano zavrio, laknulo mi
je. Dovoljno sam vidio i htjedoh ve poi, ali me tada najavljen slobodni
razgovor potaknu da jo ostanem. I ovdje se inilo da sve protie
besmisleno, dok, iznenanda, do rijei
232
Obraun
ne doe neki profesor. On je najprije posumnjao u tonost Federovih
osnova, a onda se opet - nakon jako dobrog Federovog odgovora -
iznenada naao na tlu injenica, ne propustivi priliku mladoj partiji
najizriitije preporuiti da kao posebno vaan programski stav, pokrene
borbu za odvajanje Bavarske od Prusije. Taj je ovjek vrlo drsko
tvrdio, da bi se u tom sluaju Njemako-Austrija odmah prikljuile
Bavarskoj, da bi onda mir, ree on, bio mnogo bolji, i jo sline gluposti.
Tada nisam mogao drugaije, nego se javiti za rije, kako bih ovom
nadobudnom gospodinu rekao svoje miljenje o tom pitanju - s takvim
uspjehom, da je taj gospodin, prethodni govornik, jo prije nego to sam
zavrio, kao popisana pudlica napustio lokal. Dok sam govorio,
promatrali su me iznenaenim pogledima, a kad sam namjeravao skupu
rei laku no i otii, priskoi mi neki ovjek, predstavi mi se (ime mu
nisam ba tono razumio) i utisnu mi u ruku malu sveicu, zasigurno
neku politiku brouru, s usrdnom molbom da je svakako proitam.
To mi je bilo vrlo prijatno, jer sam se smio i ponadati da u tako, moda
na najbolji nain, upoznati ovu dosadnu udrugu, te da neu morati jo i
nadalje posjeivati tako zamamljivi skup. Uostalom, ovaj je, oigledno
radnik, ostavio na mene dobar utisak. Tako ja, dakle, i odoh.
U to sam vrijeme jo stanovao u kasarni Drugog pjeadijskog puka, u
maloj sobici, koja je jo uvijek vrlo jasno pokazivala tragove
revolucije.Tijekom cijelog dana bio sam vani, najee u 41. streljakoj
regimenti, ili na skupovima, na predavanjima u nekom drugom dijelu
trupe, itd. Samo sam nou spavao u svom konaitu. Kako sam se
svakog jutra budio obino rano, jo prije pet sati, navikao sam se na igru,
da mievima koji su u sobici vodili svoje kolo, dobacim na pod nekoliko
komadia tvrdih ostataka, ili korica kruha, i onda promatram kako se te
ljupke ivotinjice otimaju o to malo ukusnih zalogaja. U svom sam
ivotu proivio ve toliko mnogo jada, da sam si mogao predobro
predoiti glad, pa i zadovoljstvo ovih malih bia.
233
I jutro, nakon toga skupa, leao sam oko pet sati budan na svom leaju i
promatrao iv promet i pretravanje. Kako vie nisam mogao zaspati,
iznenada se sjetih prole veeri i one sveie to mi ju je dao onaj
radnik. Tako poeh itati. Bila je to mala broura u kojoj je pisac, ba taj
radnik, prikazivao kako mu je iz zbrke marx-istikih i sindikalistikih
fraza ponovno uspjelo doi do nacionalnog miljenja; otuda takoer i
naslov: Moje politiko buenje. I kako zapoeh, tako sa zanimanjem i
proitah taj mali spis. U njemu se zrcalio proces, to sam ga i ja, prije
dvanaest godina, doivio na vlastitoj koi. Nehotice vidjeh pred sobom
svoj vlastiti razvoj koji je ponovno oivio preda mnom. Tijekom dana jo
sam nekoliko puta razmiljao o toj stvari i htjedoh je konano zaboraviti,
kad ni tjedan dana kasnije, na moje iznenaenje, primih dopisnicu iji je
sadraj bio, da sam primljen u Njemaku radniku partiju; da se o
tome trebam izjasniti, te zbog toga ve sljedee srijede doi na sjednicu
partijskog odbora.
Na taj sam nain, svakako vie nego iznenaen, stekao povjerenje
lanova, i nisam znao da se zbog toga ljutim ili smijem. Pa ja uope
nisam ni pomiljao ui u neku gotovu partiju, nego sam htio osnovati
svoju vlastitu. Ovaj neprihvatljivi zahtjev nije, to se mene tie, uope
dolazio u obzir.
Ve sam gospodi htio dostaviti svoj pismeni odgovor, ali je ipak
pobijedila znatielja, te se odluih pojaviti utvrenog dana i usmeno
obrazloiti svoje razloge.
Dola je i srijeda. Gostionica u kojoj se trebala odrati najavljena
sjednica, zvala se Alte Rosenbad, u Herrnstrasse; neki vrlo siromaan
lokal u koji se nabasa tek samo svakog blagdana. Nikakvo udo, jer je
1919. godine oskudan jelovnik nuen i u boljim gostionicama, jedva
mogao koga privui. Za ovu gostionicu do tada nisam nikada uo.
Prooh kroz slabo osvijetljenu prostoriju za goste, u kojoj nije sjedio ni
jedan gost, potraili vrata sporedne prostorije, i preda mnom je bio
sastanak. U polumraku napola demolirane plinske lampe, za jednim su
stolom sjedila etiri mlada mukarca, meu
234
Obraun
kojima i pisac male broure, koji me je odmah najljubaznije pozdravio i
kao novom lanu Njemake radnike partije, poelio mi dobrodolicu.
A ja sam sada bio ipak neto zbunjen. Nakon to mi je priopeno da bi
pravi predsjednik za cijeli teritorij carstva tek trebao doi, odluio sam
ipak jo priekati sa svojom izjavom. Konano se pojavi i on. To je bio
voditelj skupa u Sternecke pivovari prigodom Federova predavanja.
U meuvremenu postadoh opet znatieljan, eljno oekujui stvari koje
su se trebale dogoditi. Sada sam bar upoznao imena pojedine gospode.
Predsjednik carske organizacije bio je neki gospodin Harrer, a grada
Mtinchena, Anton Drexler.
Proitan je zapisnik s posljednje sjednice, te dato povjerenje zapisniaru.
A tada je doao na red blagajniki izvjetaj. - u posjedu udruge nalazilo
se ukupno sedam maraka i pedeset Pfen-niga, za to je blagajniku
iskazano ope povjerenje. I to je opet uneseno u zapisnik. Tada je na red
dolo itanje odgovora prvog predsjednika na po jedno pismo iz Kiela,
Dusseldorfa i Berlina. Svi su sa zadovoljstvom prihvaeni. Tada je
priopena prispjela pota - po jedno pismo iz Berlina, Dusseldorfa i
Kiela, ije je prispjee, ini se, prihvaeno s velikim zadovoljstvom. Ova
rastua razmjena pisama objanjena je kao najbolji i vidljivi znak sve
ras-prostranjenijeg znaenja Njemake radnike partije, i tada - tada je
odrano dugo savjetovanje o novim odgovorima koje je trebalo poslati.
Strano! Strano! Pa to je bila mljekarska udruga najgore vrste i oblika.
U takav sam, dakle, klub trebao ui?
Tada se dolo do pitanja prijema novih lanova, to znai, na raspravu je
doao lov na mene.
Poeh postavljati pitanja, ali osim nekoliko osnovnih postavki, nije
postojalo nita, nikakav program, nikakav letak, uope nita tiskano,
nikakve lanske karte, pa ak ni najbjedniji tambilj - samo su oigledno
postojali dobra vjera i dobra volja.
235
Proao me je svaki smijeh, jer to je ovo bilo drugo, do tipian znak
potpune bespomonosti i potpune malodunosti, kao i u svim postojeim
partijama, njihovim programima, njihovim namjerama i njihovom
djelovanju? Ono to je ovo nekoliko mladih ljudi ovdje skupilo u jednu
izvana tako smijenu djelatnost, bio je ipak samo izljev njihova
unutarnjeg glasa, koji im je, vie po osjeaju nego svjesno, govorio da je
cijelo dosadanje partijsko tkivo bilo nepogodno za uzdizanje njemake
nacije, kao i za iscjeljivanje njenih umutarnjih rana. Na brzinu sam
proitao uvodne postavke napisane pisaim strojem, i iz njih sam
sagledao, vie neko traenje, nego znanje. Ovdje je mnogo toga bilo
zamueno ili nejasno, puno toga je nedostajalo, ali nije postojalo nita,
to opet ne bi bilo znak neke borbene spoznaje.
Ono to su ti ljudi osjeali, to sam spoznao i ja: bila je to enja za nekim
novim pokretom koji je trebao biti vie nego partija u postojeem smislu
rijei.
Kad sam te veeri ponovno uao u kasarnu, o ovoj sam udruzi stvorio
svoju prosudbu.
Stajao sam, svakako, pred najteim pitanjem svoga ivota: da li bih
trebao ovdje pristupiti ili bih trebao odstupiti.
Razum me mogao savjetovati samo da odstupim; osjeaj mi, meutim,
nije dao mira, i to sam ee pokuavao sagledati besmislenost cijelog
kluba, tim je ee, opet, osjeaj govorio za njega.
Narednih dana nisam imao mira.
Poeo sam razmiljati i ovako i onako. Ve sam se davno odluio
aktivirati politiki; da se to moglo dogoditi samo u nekom novom
pokretu, bilo mi je takoer jasno, nedostajao mi je jo samo podsticaj za
akciju. Nisam spadao u ljude koji danas neto ponu, da bi to sutra ve
zavrili i, ako je mogue, preli na neku novu stvar. Upravo takvo
uvjerenje je bilo glavnim razlogom zato sam se tako teko mogao
odluiti na neku takvu tvorevinu, koja je ili morala biti sve, ili je bilo
najsvrsishodnije da potpuno prestane. Znao sam da e to za mene biti odi
uka zauvijek, od koje vie nikada
236
Obraun
neu moi natrag. Za mene tada to vie nije bila prolazna igrarija, ve
krvava zbilja. Tada sam jo uvijek imao instinktivnu odbojnost prema
ljudskoj opsjednutosti da sve zaponu, a da nita od toga ne sprovedu. Ti
poduzetni ljudi koji misle da se razumiju u sve, bili su mi mrski.. Drao
sam, da je aktivnost takvih ljudi gora od nerada.
ini se da mi je sama Sudbina ukazala prstom. Jer ja nikada i ne bih
pristupio nekoj postojeoj velikoj partiji, a razlog za to u jo poblie
objasniti. inilo mi se je da ova smijeno malena tvorevina sa svojih
nekoliko lanova ima i jednu prednost, a ta je, da se jo nije okamenila u
neku organizaciju, nego je pojedincu ostavljala mogunost stvarne
osobne aktivnosti. Ovdje se jo moglo raditi, i to je pokret bio manji,
utoliko mu se prije jo mogao dati pravi oblik. Ovdje su jo mogli biti
odreeni sadraji, cilj i put, to je kod postojeih velikih partija otpadalo.
to sam dulje pokuavao razmiljati, u meni je sve vie raslo uvjerenje,
da e upravo u ovakvom malom pokretu jednom moi biti pripremljeno
uzdizanje nacije - ali nikada vie u starim predodbama previe ovisnih
ili na koristima novih regimenti sudjelujuih politikih parlamentarnih
partija. Jer, ono to je ovdje moralo biti proklamirano, bio je novi
svjetonazor, a ne neka nova izborna parola.
Ovu namjeru presaditi u stvarnost, bila je svakako vrlo teka odluka.
Kakve sam preduvjete ispunjavao ja sam za izvrenje ovog zadatka?
to sam bio bez sredstava i siromaan, inilo mi se jo i ponajlake
snoljivim, ali je bilo tee, to sam, eto, spadao u one Bezimene, bio
jedan od milijuna koje je samo sluaj ostavio u ivotu, ili ih iz postojanja
ponovno opozivao, a da ni najblia okolina to nije ni primjeivala. K
tomu se jo pridruila i potekoa koja je proisticala kao posljedica mog
nedostatnog kolovanja.
Takozvana inteligencija gleda svakako ionako s beskrajnim
potcjenjivanjem na svakoga koji nije proao kroz obvezno kolovanje i
nije dopustio da se u njega upumpa neophodno znanje.
237
Jer, pitanje ipak nikada ne glasi: to taj ovjek moe?, nego: to je on
nauio? Ovim kolovanima najvei upljoglavac, ako je samo
dovoljno umotan u svjedodbe, znai vie nego i najbistriji momak kome
ipak nedostaje taj dragocjeni papirnati tuljac. Mogao sam ih lako
zamisliti kako e mi taj kolovani svijet pristupiti i pri tome sam se
prevario samo utoliko, to sam tada ljude ipak smatrao boljima, nego to
su oni, naalost, najveim dijelom, u svojoj malograanskoj stvarnosti
bili. Medu njima je, naravno, kao i svugdje, bilo i izuzetaka, i oni su bili
utoliko svjetliji. A ja sam, opet, na taj nain, nauio uvijek praviti razliku
izmeu vjeitih uenika i stvarnih znalaca.
Poslije dvodnevnog mozganja i promiljanja, dooh konano do
uvjerenja da moram uiniti i taj korak.
To je bila najsudbonosnija odluka moga ivota.
Natrag se vie nije moglo, niti smjelo.
Tako se prijavih kao lan Njemake radnike partije i dobih
privremenu lansku kartu s brojem: sedam.
Glava 10.
UZROCI SLOMA
Dubina pada ma kojeg tijela uvijek se uzima kao mjera udaljenosti
njegova trenutnog stanja od prvotnog. To isto vrijedi i za pad naroda i
drava. Ali, pri tome prethodno stanje, ili bolje, visina, ima odluujue
znaenje. Samo ono to se nastoji uzdii iznad uobiajene granice, moe
isto tako, vidljivo pasti duboko i survati se. Svakom onome koji misli i
osjea slom Centra, ini se tekim i uasnim, jer je on slom doivio s
neke visine, koja je danas, s obzirom na bol sadanjeg ponienja, jedva i
zamisliva.
Ve se osnivanje carstva inilo pozlaenim arolijom dogaaja, koji je
uzdigao cijelu naciju. Poslije besprimjernog pobjednikog pohoda, za
sinove i unuke izrasta carstvo, kao nagrada za besmrtni heroizam.
Svjesno ili nesvjesno, potpuno je svejedno, svi su Nijemci imali osjeaj
da ovo carstvo svoj ivot ne treba zahvaliti govornim bitkama
parlamentarnih frakcija, ve ba grmljavini i tutnjavi parikog opsadnog
fronta, koja je ispunila sveani in izraavanja volje da su Nijemci,
plemstvo i narod, bili odluni u budunosti graditi carstvo, i ponovno
carsku krunu uzdii do simbola. A to se nije postiglo potajnim
ubojstvima; osnivai Bismarckove drave nisu bili dezerteri i zabuanti,
ve regimente s fronta.
Ovo samo jedinstveno roenje i vatreno krtenje obasjali su carstvo
bljeskom povijesne drave, kakav - rijetko - moe pripasti samo
najstarijim dravama.
Kakav je uspon samo postignut!
Sloboda prema vani osiguravala je kruh svagdanji unutra. Nacija je bila
bogata u broju i zemaljskim dobrima. Ali, ast drave, a s njom i ast
itavog naroda, bila je uvana i zatiena vojskom,
Uzroci sloma
239
koja je najoiglednije mogla pokazati razliku prema bivem Njemakom
savezu.
Pad koji je pogodio carstvo i njemaki narod, bio je toliko dubok, da se
inilo kako je sve kao vrtoglavicom zahvaeno, prije svega, izgubilo
osjeaj i razum; ovjek se jedva moe vie i prisjetiti nekadanje visine
koja se inila tako basnoslovno nestvarnom prema sadanjoj bijedi; ta
nekadanja veliina i sjaj.
Stoga je ipak i objanjivo da se zbog zaslijepljenosti uzvie-nou, pri
tome zaboravlja potraiti predznake strahovitog sloma, koji su, ipak, ve
morali biti prisutni.
Naravno, ovo vrijedi samo za one, kojima je Njemaka bila neto vie od
istog prebivalita za zaraivanje i troenje novca, jer su jedino oni
dananje stanje osjeali kao slom, dok je ono ostalima bilo davno
prieljkivano ispunjenje njihovih do tada nezadovoljenih elja,
Predznaci su, ipak, i tada bili vidljivo prisutni, iako su samo vrlo
malobrojni pokuavali iz njih izvui odreenu pouku.
Danas je to, ipak, neophodnije nego ikada.
Kao to se lijeenju neke bolesti moe prii samo ako je poznat njen
uzrok, to isto tako vrijedi i za lijeenje politikih teta. Dakako, obino
se lake vidi i otkriva vanjska pojavnost neke bolesti, njeno pojavljivanje
koje pada u oi, nego njeni unutarnji uzroci. To je, eto, razlog zato
toliko mnogo ljudi nikad uope ne ide dalje od prepoznavanja vanjskih
djelovanja, koje ak zamjenjuju s uzrocima, a njihovo postojanje
najradije bi potpuno zanijekali. Tako izgleda, najvei broj meu nama,
jo i sada sagledava njemaki slom, u prvom redu samo u opoj
gospodarskoj bijedi i u posljedicama koje iz nje proizlaze. Njih mora
podnositi gotovo svatko osobno - uvjerljiv razlog svakom pojedincu za
razumijevanje katastrofe. Ali velike mase mnogo manje sagledavaju
slom u politikom, kulturnom i etiko-moralnom pogledu. Ovdje kod
mnogih u potpunosti zakazuju osjeaji, a takoer i razum.
Da je to kod velike mase tako, to se jo moe i prihvatiti, ali da i u
krugovima inteligencije njemaki slom dre u prvom
240
Obraun
redu gospodarskom katastrofom, pa se lijeenje oekuje od
gospodarstva, to je dodatni razlog zato do sada uope nije bilo mogue
doi do ozdravljenja. Tek tada, kada se shvati, da i ovdje gospodarstvu
pripada tek druga ili ak trea uloga, a politikim, etino-moralnim i
krvnim imbenicima prva, shvatit e se uzroke dananje nesree, a time i
pronai sredstva i puteve njenog lijeenja.
Pitanje uzroka njemakog sloma je, prema tome, od odluujueg znaaja,
prije svega, za politiki pokret, iji cilj treba biti ba prevladavanje
poraza.
Ali i kod takvog istraivanja prolosti, treba se jako uvati da se ne
zamijene ona djelovanja koja vie upadaju u oi, s manje vidljivim
uzrocima.
Najlake, a stoga i najrairenije, obrazloenje dananje nesree je, da se
ovdje radi o posljedicama izgubljenog rata, koji je uzrokom sadanjih
nevolja.
Mogue je da postoje mnogi, koji ozbiljno vjeruju u ovu besmislicu, ali
jo je vie onih iz ijih ustiju ovakvo obrazloenje moe biti samo la i
svjesna neistina. Ovo posljednje vrijedi za sve one koji se danas nalaze
na vladinim jaslama. Zar upravo navjestitelji revolucije nisu nekada,
stalno i vrlo uporno, uvjeravali narod da e irokim masama biti potpuno
svejedno kako e zavriti ovaj rat? Nisu li oni, naprotiv, na najozbiljniji
nain uvjeravali, da e u najboljem sluaju veliki kjapitalist biti
zainteresiran za pobjedniki zavretak velikog rata naroda, a nikako
njemaki narod sam po sebi, ili ak njemaki radnik? Da, nisu li ti
apostoli svjetskog pomirenja objanjavali, da e njemakim porazom biti
uniten samo militarizam, a da e, nasuprot tome, njemaki narod
slaviti svoje velianstveno uskrsnue? Nije li se u tim krugovima
velialo plemenitost Antante, a sva krivica za ovu krvavu borbu svalila
na Njemaku? Nije li se to moglo uiniti bez izjava, da e vojni poraz
biti za naciju bez nekih posebnih posljedica? Zar cijela revolucija nije
bila protkana frazom da e njome biti sprijeena pobjeda njemake
zastave, ali da e njemaki narod tek tada krenuti u pravom smislu
ususret svojoj unutarnjoj i vanjskoj slobodi?
Uzroci sloma
241
Zar to nije bilo otprilike tako, vi bijedni i laljivi derani?
To ve pripada pravoj idovskoj drskosti, krivicu za slom sada pripisivati
vojnom porazu, dok je centralni organ svih zemaljskih izdajnika,
berlinski Vorwrts jo pisao, da njemaki narod ovaj puta ne smije vie
svoju zastavu pobjedonosno donijeti kui!
I sada to treba biti uzrokom naega sloma?
Bilo bi se, naravno, potpuno bezvrijedno svaati s takvim zaboravnim
laljivcima, i ja zbog toga, to ovu besmislicu, naalost, oponaa tako
mnogo ljudi bez imalo pameti, na tome ne bih gubio ni rijei, kad povod
tome ne bi bila upravo pakost ili svjesna neistina. Nadalje, ova
razmatranja trebaju, kao pomona sredstva, naim borcima nuditi i
objanjenja, koja su ionako jako neophodna u vremenu kada se
izgovorena rije tako esto briljivo izvre u ustima.
A to se tie tvrdnje, da bi za izgubljeni rat krivicu trebao snositi
njemaki slom, treba rei sljedee:
Nesumnjivo je, da je gubitak rata od uasnog znaaja za budunost nae
domovine, samo njegov gubitak nije uzrok, nego je on sam posljedica
uzroka. Da je nesretni zavretak ove borbe na ivot i smrt morao svakako
voditi do razornih posljedica bilo je svakom razboritom, i
dobronamjernom ovjeku potpuno jasno. Ali je, naalost, bilo i takvih,
kojima je, ini se, ove razboritosti u pravom trenutku nedostajalo, ili koji
su, nasuprot svom vlastitom znanju, ovu istinu u prvi mah ipak
opovrgavali ili poricali. To su, najveim dijelom, bili oni, koji su nakon
ispunjenja svoje tajne elje, odjednom stekli kasni uvid u katastrofu
kojoj su i sami pridonijeli. I, oni su krivi za slom, a ne izgubljeni rat,
kako su iznenada i odjednom izvoljevali govoriti i znati. Jer je gubitak
istoga bio, dakako, samo posljedica njihova djelovanja, a ne kao to oni
sada ele tvrditi, uinak loeg vodstva. I protivnik se, takoer, nije
sastojao od kukavica, i on je, takoer, znao umirati. Njegov je broj od
prvog dana bio vei nego broj njemakih vojnika, a njegovoj su
tehnikoj opremi stajali na raspolaganju arsenali cijelog svijeta: dakle,
injenica je da za njemake pobjede izvojevane tijekom pune etiri
godine u borbi protiv cijelog svijeta, uz sav heroizam i
242
Obraun
organizaciju, treba zahvaliti samo promiljenom vodstvu, to svijet nije
porekao. Organizacija i voenje njemake vojske bili su najvea sila koju
je zemlja ikada vidjela. Njeni nedostaci bili su, uostalom, samo u
granicama opih ljudskih sposobnosti.
Sto je ova vojska bila slomljena, nije bio uzrok nae dananje nesree,
nego samo posljedica drugih zloina, posljedica koja je svakako samo
ponovno uvodila u poetak daljeg, ali ovaj puta ve vidljivog sloma.
Da je tome tako, proizlazi iz sljedeeg:
Mora li vojni poraz dovesti do takve potpune propasti nacije i drave?
Od kada je to uinak nesretnog rata? Tiu li se naroda uope izgubljeni
ratovi i zbog kojih razloga?
Odgovor na to moe biti vrlo kratak: uvijek tada, kada narodi svojim
vojnim porazom dobiju potvrdu za svoju unutarnju trule, kukaviluk,
beskarakternost, kratko reeno, za nedostatak dostojanstva. Ako to nije
tako, tada e vojni poraz prije biti podsticaj budueg veeg uspona, nego
nadgrobni kamen opstanka nekog naroda.
Povijest prua beskonano mnogo primjera za tonost ove
tvrdnje.
Naalost, vojni poraz njemakog naroda nije nezasluena katastrofa, ve
zaslueno kanjavanje vjene osvete. Mi smo taj poraz vie nego
zasluili. On je samo najznaajnija vanjska pojava propadanja medu
cijelim nizom unutarnjih, koje su moda, iako vidljive, ostale skrivene
pred oima najveeg broja ljudi, ili koje oni poput nojeva nisu eljeli
vidjeti.
Obratimo ipak jednom pozornost na popratne pojave pod kojima je
njemaki narod prihvatio ovaj poraz. Zar se u mnogim krugovima,
upravo na najbesramniji nain, nije izraavala radost zbog nesree
domovine? I tko to ini, a da stvarno ne zaslui takvu kaznu? Da, zar
nisu ili i dalje i hvalili se, da su konano doveli front do uzmaka. I to
nije inio neprijatelj, ne, ne, takvu su sramotu sami Nijemci sebi tovarili
na glavu! Je li ih nesrea pogodila nepravedno? Od kada se to jo hoda
unaokolo i sebi pripisuje i krivicu za rat? I to, protiv vlastite spoznaje i
vlastitog znanja!
Uzroci sloma
243
Ne, i ponovno ne: po nainu na koji je njemaki narod prihvatio svoj
poraz, moglo se najjasnije prepoznati, da pravi uzrok naega sloma treba
traiti sasvim negdje drugdje, a ne samo u vojnom gubitku nekoliko
poloaja, ili u neuspjehu neke ofanzive; jer, da je zaista fronta kao takva
zatajila i da je ta nesrea prouzroila teku sudbinu domovine, tada bi
njemaki narod ovaj poraz sasvim drugaije prihvatio. Tada bi i ovu
nastalu nesreu podnosio stisnutih zubiju ili bi je, skrhan bolom,
oplakivao; tada bi bijes i ljutnja ispunjavali srca protiv neprijatelja koga
su podmukli sluaj ili volja Sudbine, uinili pobjednikom; tada bi nacija,
slino rimskom Senatu, izila ususret potuenim divizijama, sa
zahvalnou domovine za dosadanje rtve i s molbom da ne oajavaju
zbog carstva. Cak bi i kapitulacija bila potpisana samo s razumom, dok
bi, srce ve udaralo zbog nadolazeeg ustanka.
Tako bi bio prihvaen poraz, za koji bi se trebalo zahvaliti Sudbini
samoj. Tada se ne bi smijalo i igralo, ne bi se hvalilo kukavilukom, ni
veliao poraz, ne bi se ismijavalo borbene trupe, niti bi njihovu zastavu i
kokarde vukli po blatu, ali, prije svega, tada nikada ne bi dolo do one
uasne pojave koja je engleskog asnika, pukovnika Repingtona izazvala
da prezirno izjavi: Kod Nijemaca je svaki trei mukarac izdajica! Ne,
ova poast ne bi nikada mogla izrasti u onu pogubnu poplavu, koja sad,
ve pet godina gui i posljednji ostatak potovanja ostalog svijeta prema
nama.
U ovome se vidi koliko je lana tvrdnja, da je izgubljeni rat uzrok
njemakog sloma. Ne, sam ovaj vojni slom bio je posljedica cijelog niza
bolesnih pojava i njihovih izazivaa, koji su ve u vrijeme mira snali
njemaku naciju. To je bila prva, svima vidljiva, katastrofalna posljedica
etikog i moralnog trovanja, smanjenog nagona za samoodranjem i
preduvjeta za koji su se ve odavno poeli potkopavati temelji naroda i
carstva.
Tome je pripadala i potpuno neutemeljena laljivost idovstva i njegove
marxistike borbene organizacije, da se krivica za slom natovari upravo
onom muu, koji je kao jedini, natovjean-skom snagom volje i
energije, pokuavao katastrofu koju je i sam
244
Obraun
predvidio, osujetiti i naciju potedjeti vremena najdubljeg ponienja i
sramote. Time to je Ludendorff igosan kao krivac izgubljenog
svjetskog rata, izbijeno je oruje moralnog prava iz ruku jedinog
opasnog tuitelja, koji je smogao snagu ustati protiv izdajnika domovine.
Pri tome se polo od vrlo tonog naela, da u velikoj lai uvijek postoji
neki imbenik u koji se moe povjerovati, jer e se iroka masa naroda u
najdubljoj osnovi svoga srca, lake pokvariti, nego to e svjesno i
namjerno biti zla, dakle e u primitivnoj bezazlenosti svoje naravi lake
pasti rtvom neke velike, nego male lai, jer i ona sama ponekad malo
lae, dok bi se od prevelike lai ipak previe postidjela.Takva neistina
nee joj uope ni doi u glavu, ona stoga ni kod drugih nee moi
povjerovati u mogunost tako neuvene drskosti najpodlijih izvrtanja, pa
ni tada kad joj se to ak i razjasni, jo e dugo sumnjati i kolebati se, i
najmanje e prihvatiti neki razlog kao istinit: slijedi, da e i od najdrskije
lai uvijek neto preostati visjeti - a to je injenica koju svi veliki
umjetnici lai, sve lane udruge ovoga svijeta, previe dobro poznaju i
stoga je i jako podlo primjenjuju.
Ali, najbolji poznavatelji ove istine o mogunostima primjene neistine i
klevete, u svim su vremenima bili Zidovi; zar nije cjelokupan njihov
bitak izgraen na jednoj jedinoj velikoj lai, naime toj, da je kod njih u
pitanju religiozna zajednica, dok se, meutim, sve vrti oko rase - i to
kakve. Kao takvu ju je jedan od najveih duhova ovjeanstva zauvijek
prikazao jednom vjeno tonom reenicom, zasigurno od
fundamentalnog znaenja: nazvao ih je velikim majstorima lai. Onaj
tko to ne shvati, ili u to ne eli povjerovati, nikada vie na ovom svijetu
nee biti sposoban pomoi istini da pobijedi.
Za njemaki bi se narod smjelo smatrati velikom sreom, to to je
vrijeme njegove podmukle bolesti shvaeno iznenadno u tako stravinoj
katastrofi, jer bi u drugom sluaju nacija i tako, istina sporije ali utoliko
sigurnije, propala. Bolest bi postala kroninom, dok je ona u akutnom
obliku sloma, u najmanju ruku, u oima mnotva postala jasnom i
raspoznatljivom. ovjek nije sluajno
Uzroci sloma
245
lake svladao kugu, nego tuberkulozu. Prva nailazi u stranim valovima,
koji potresaju cjelokupno ovjeanstvo, a druga u polaganom
prikradanju; prva dovodi do uasnog straha, a druga do postupne
ravnodunosti. A posljedica je, da se ovjek prvoj suprotstavlja svom
bezobzirnou svoje energije, dok suicu pokuava zaustaviti slabanim
sredstvima. I tako je pobijedio kugu, dok je tuberkuloza ovladala njim
samim.
Tono je tako i s bolestima narodnih organizama. Ako ne nastupe
katastrofalno, ovjek se na njih poinje polako navikavati i na kraju, iako
tek poslije odreenog vremena, ali utoliko predvid-ljivije, od njih i
propadne.Tada je ve - dabome gorka - srea, ako se Sudbina odlui
umijeati u ovaj polagani proces truljenja i iznenadnim udarcem
bolesniku zahvaenom tom boleu predoi kraj bolesti. Jer, o tome se
radi, vie nego jednom, pri takvoj katastrofi. Ona tada moe lako postati
uzrokom ozdravljenja, koje sada zapoinje izvanrednom odlunou.
Ali je, i u ovakvom sluaju, opet preduvjet spoznaja unutarnjih razloga
koji su dali povoda bolesti o kojoj se radi.
I ovdje najvanije ostaje razlikovanje izazivaa od stanja koja su oni
prouzroili. To e biti utoliko tee, ukoliko se bolesne materije nalaze
dulje u narodnom tijelu, i ukoliko su one postale samopodrazumijevajui
dio tog tijela. Jer se moe vrlo lako dogoditi, da se poslije nekog
vremena, ti nesumnjivo tetni otrovi smatraju sastavnim dijelom
vlastitog naroda, ili pak neizbjenim stanjem, tako da vie i nije
neophodno tragati za stvarnim uzrokom.
Tako su u dugom miru predratnih godina, vrlo vjerojatno, nastala
odreena oteenja i kao takva bila prepoznata, iako se, osim ako se
izuzmu neki sluajevi, uope nije iskazivala briga o samom izazivau.
Ovi su izuzetci i ovdje u prvom redu bile pojave gospodarskog ivota,
koje su pojedincu jae dolazile do svijesti, nego tete u itavom nizu
drugih drutvenih podruja.
Bilo je mnogo znakova propadanja koji su morali podstai na ozbiljno
razmiljanje.
246
Obraun
#
S gospodarskog stajalita, ovdje bi trebalo rei sljedee:
Uslijed brzog prijeratnog porasta brojnosti njemakog naroda, u sve se
otrijem obliku na prvom mjestu cjelokupnog politikog i gospodarskog
miljenja i djelovanja pojavilo pitanje osiguranja neophodnog kruha
svagdanjeg. Naalost, nije se mogao uiniti odluan korak prema jedino
ispravnom rjeenju, nego se vjerovalo, da postoji i jeftiniji nain za
postizanje cilja. Odricanje od osvajanja novih zemalja i njegovo
zamjenjivanje ludilom i besmislicom gospodarskog osvajanja, moralo je
na kraju voditi k isto tako neogranienoj i tetnoj industrijalizaciji.
Prva posljedica od najteeg znaaja bila je time izazvano slabljenje
seljatva. U jednakoj mjeri u kojoj je ono nazadovalo, sve vie je rasla
masa velegradskog proletarijata, dok konano nije potpuno izgubljena
ravnotea.
Sada je tek izila na vidjelo i otra razlika izmeu siromanih i bogatih.
Izobilje i bijeda ivjele su tako blizu jedna drugoj, da su iz toga mogle i
morale proizii samo vrlo alosne posljedice. Neimatina i uestala
nezaposlenost zapoee svoju igru s ljudima, pobuujui ponovno
sjeanja na nezadovoljstvo i ogorenje. inilo se, da je posljedica svega
toga bio politiki rascjep klasa. Uza sav gospodarski procvat,
nezadovoljstvo postade sve vee i dublje, pa je ak stiglo tako daleko, da
se pojavilo ope uvjerenje: to vie nee moi dulje potrajati, a da ljudi
nisu imali niti su mogli imati neku predodbu o tome, to bi trebalo doi.
To su bili tipini znakovi dubokog nezadovoljstva, koji su se pokuali
izreirati na ovakav nain.
Gore od ovoga, bile su ipak druge posljedine pojave, koje je sobom
donijelo loe gospodarenje nacije.
Ba u onoj mjeri u kojoj je gospodarstvo izraslo u odreuju-eg
gospodara u dravi, novac je postao Bog, kojemu je sve moralo sluiti i
pred kim se svatko morao klanjati. Nebeski su Bogovi sve vie i vie
potiskivani u pri kraja k, kao zastarjeli i preivjeli, a umjes-
Uzroci sloma
247
to njima, kadio se tamjan idolu Mammonu, bogu novca. Nastupila je,
stvarno, runa degeneracija, runa naroito stoga, jer je nastupila u
vrijeme kada je naciji, vie nego ikada, trebalo najvee herojsko
raspoloenje. Njemaka je morala biti spremna jednoga dana odgovoriti
maem, nakon pokuaja da si putem mirnog, gospodarskog rada
osigura kruh svagdanji.
Vladavina novca je, naalost, bila sankcionirana i s onog mjesta, koje se
protiv nje trebalo najvie boriti; Njegovo Velianstvo Car postupio je
nesretno, naroito kada je u zaarani krug novog financijskog kapitala
uvukao i plemstvo. Moralo bi ga se, dabome, opravdati time, to,
naalost, ak ni Bismarck u tom pogledu nije spoznao prijeteu opasnost.
No, zbog toga su se idealne vrline nale praktiki iza vrijednosti novca,
jer je bilo jasno da se je plemstvo maa, tek to je krenulo ovim putem, u
kratkom vremenu moralo povui iza, ve nastupajueg, plemstva
financija. Novane operacije uspijevaju lake nego bitke. I tako
herojima, ili ak dravnicima, nije vie bilo privlano uspostavljati vezu
s prvim najboljim idovskim bankarem; stvarno zasluan mukarac nije
vie mogao biti zainteresiran za dodjeljivanje jeftinih dekoracija, nego ih
je zahvalno odbijao. Ali, promatrano s isto krvnog gledita, takav je
razvoj bio duboko alostan; plemstvo je sve vie gubilo rasne
pretpostavke svoga bia i za velik dio njih bila bi mnogo umjesnija
oznaka neplemstvo.
Pojava tekog gospodarskog propadanja odrazila se u polaganom
iskljuivanju linog prava na posjed i postupnom prelaenju cjelokupnog
gospodarstva u vlasnitvo dionikih drutava.
Tek je time rad konano postao objektom pekulacije nesavjesnih
zelenaa; otuivanje posjeda od zaposlenih raslo je u beskonanost.
Poela je trijumfirati Burza i ve se pripremala da polagano ali sigurno
cjelokupni ivot nacije stavi pod svoju zatitu i kontrolu.
Internacionalizacija njemakog gospodarstva pripremljena je ve
zaobilaznim putem, jo prije rata, putem dionica. Dabome
248
Obraun
da se dio njemake industrije pokuao odluno obraniti od ovakve
sudbine. Ali, i ono je konano postalo rtvom napada ujedinjenog
nezasitnog financijskog kapitala, koji je ovu borbu dobio uz posebnu
pomo svoga najvjernijeg druga - marastikog pokreta.
Trajni rat protiv njemake teke industrije bio je vidljivi poetak
internacionalizacije njemakog gospodarstva, poticane putem marxizma,
a koja je tek pobjedom manrizma i revolucije mogla biti i sprovedena do
kraja. Dok ja ovo piem, najzad je uspio i generalni napad na njemake
dravne eljeznice, koje su sada prele u ruke internacionalnog
financijskog kapitala. Internacionalna socijaldemokracija je time
ponovno postigla jedan od svojih velikih ciljeva.
Koliko daleko je ova ekonomizacija njemakog naroda stigla,
najvidljivije je po tome, to si je konano poslije rata jedna od vodeih
glava njemake industrije, a prije svega trgovine, dozvolila miljenje, da
bi ekonomija kao takva bila jedina u stanju ponovno podii Njemaku na
noge. Ovu su besmislicu poeli prodavati upravo u trenutku, kada je
Francuska nastavu svojih kolskih institucija ponovno postavila na
humanistike osnove, da bi tako osujetila zabludu, kako nacija i drava
trebaju svoje dalje postojanje zahvaliti gospodarstvu a ne vjenim
idealnim vrijednostima. Izjava koju je tada u svijet pustio neki Stinnes,
izazvala je najnevjerojat-niju zabunu; ona je odmah prihvaena, da bi
zauujuom brzinom postala leitmotivom svih ovih nadrilijenika i
brbljivaca koje je Sudbina nakon revolucije pustila po Njemakoj kao
dravnike.
#
Jedna od najteih pojava propadanja u predratnoj Njemakoj bila je
polovinost u svakom pogledu, koja se sve vie i vie rasprostirala u
svemu i svaemu. Ona je uvijek posljedica nesigurnosti o bilo kojoj
stvari, kao i iz ovih ili onih razloga otvorenog kukaviluka. Ova je bolest
bila jo pojaana i odgojem.
Uzroci sloma
249
Njemaki prijeratni odgoj bio je optereen izuzetno mnogim slabostima.
On je na vrlo jednostran nain bio podijeljen na poveavanje istog
znanja, a manje prilagoen razvijanju sposobnosti. Jo je manje
pridavana vanost izgradnji karaktera pojedinca - ukoliko je on uope
mogu -, sasvim malo unaprijee-nju spremnosti za preuzimanje
odgovornosti, a nimalo odgoju volje i odlunosti. Njegov uinak svakako
nisu bili jaki ljudi, ve, to vie, posluni sveznalice, za kakve su nas
Nijemce prije rata uope drali i kao takve prosuivali. Nijemca se
voljelo, jer se on vrlo dobro mogao upotrijebiti, ali ga se cijenilo malo,
ba zbog njegove slabosti volje. Nije uzalud upravo on, medu gotovo
svim narodima, najlake gubio nacionalnost i domovinu. Lijepa
poslovica: Mit dem Hute in der Hand, kommt man durch das ganze
Land (Sa eirom u ruci moe proi cijeli svijet), govori sve.
I upravo je sudbonosna bila ta poslunost, kada je odluivala ak i o
formi u kojoj je jedino bilo dozvoljeno pristupiti monarhu. Forma je
prema njemu zahtijevala: nikada ne proturijeiti, ve se svemu i
svaemu, to Njegovo Velianstvo blagoizvoljeva poeljeti, povinovati.
Upravo na ovom mjestu je bilo najneophodnije slobodno dostojanstvo
ovjeka, inae je monarhistika institucija zbog tog puzanja jednoga
dana morala propasti; jer je to bilo samo puzanje i nita vie! I samo
bijednim puzavcima i ljigavcima, ukratko, cjelokupnoj dekadenciji koja
se pred najviim prijestoljima oduvijek bolje osjeala, nego estite i
potene due, ovo moe vrijediti za jedino datu formu ophoenja s
obnaateljima krune! Ove najponiznije kreature su, dodue, pri svoj
svojoj skruenosti pred gospodarem i hraniteljem, ve odavna pokazivale
najveu drskost prema ostalom ovjeanstvu, a najvie onda, kada su se
drskog lica izvoljevali predstaviti kao jedini monarhisti u odnosu na
ostale grijenike; zaista, prava bestidnost, kakvu je u stanju izrei samo
takav poplemieni ili odplemieni ljigavi crv! Jer su, u stvarnosti, ovi
ljudi jo uvijek bili grobari monarhije, a osobito monarhistikog
miljenja. To drugaije uope i nije shvatljivo; mukarac koji. je spreman
jamiti za neku stvar, nee i nikada ne moe biti ljigavac
250
Obraun
i beskarakterni puzavac. Onaj kome je stvarno stalo do odravanja i
unaprijedenja neke institucije, drat e se nje do posljednjeg otkucaja
svoga srca i uope nee moi prealiti, ako se u njoj pokau neka
oteenja. On svakako tada nee u javnosti galamiti uokolo na sav glas,
kao to to ine na tono takav laljivi nain demokratski prijatelji
monarhije, ali e svakako pokuati najozbiljnije lino upozoriti i
usmjeriti Njegovo Velianstvo, obnaatelja krune. On pri tome nee i
nee smjeti zauzeti stajalite, ak ako bi na to bio i prisiljen, ako e to
dovesti do vidljive nesree, da Njegovo Velianstvo ostane slobodno i
nadalje djelovati prema Svojoj volji, nego e, u takvom sluaju,
monarhiju uzeti u zatitu od monarha, bez obzira na svaku moguu
osobnu opasnost. Kad bi vrijednost ove institucije zavisila od linosti
svakog monarha, onda bi to bila najloija institucija koja se uope moe i
zamisliti; jer, monarsi su, samo u najrjeim sluajevima, najvii odabir
mudrosti i razuma, ili samo karaktera, kako se to rado eli prikazati. To
vjeruju samo profesionalni puzavci i ljigavci, ali svi pravi mukarci - a to
su ipak oni najdragocjeniji u dravi - osjeat e se odgovornima ako
zastupaju takve besmislice. Za njih je povijest samo povijest, a istina
istina, ak i kad se radi o monarsima. Ne, srea imati velikog ovjeka za
monarha tako e rijetko pasti u udio narodima, da e oni ve morati biti
zadovoljni, ako ih pakost Sudbine potedi svog najljueg promaaja.
Time vrijednost i znaaj monarhistike ideje nije sadrana u linosti
samog monarha, osim ako se nebo ne odlui staviti krunu na glavu
nekom genijalnom heroju, kao to je Friedrich Veliki, ili jednako
mudrom karakteru kao VVilhelmu Prvom. To se deava jednom u
stoljeu, rijetko ee. Inae, ovdje je ideja vanija od linosti, time to
se smisao tog ureenja nalazi iskljuivo u instituciji po sebi. Time
monarh dolazi i sam u krug sluenja. I on je sada samo toak vie u tom
stroju i kao takav mu i obvezan. I on se sada stavio na raspolaganje vie
cilju, a monarhista nije vie onaj koji obnaatelja krune puta bez rijei
da se o nju ogrijei, ve onaj koji to sprjeava. Kad smisao ne bi bio
sadran u ideji, nego
Uzroci sloma
251
pod svaku cijenu u posveenoj linosti, ne bi se smjelo ak ni pomisliti
na smjenjivanje nekog vidljivo umobolnog vladara.
Ovo je neophodno utvrditi ve danas, jer u posljednje vrijeme iz
skrovita opet sve ee izranjaju pojave, koje zbog svog bijednog
dranja nisu malo krive za slom monarhije. Sada ti ljudi s izvjesnom
naivnom drskou ponovno govore samo o svom kralju - koga su oni,
meutim, ipak prije nekoliko godina ba u kritinom trenutku na
najbjedniji nain ostavili na cjedilu - i poinju svakog ovjeka koji se
nee pomiriti s njima i uklopiti se u njihove laljive tirade, prikazivati
kao loeg Nijemca. A u stvarnosti su to ba oni isti plaljivci, koji su se
1918. znali razbjeati pred svakim crvenim povezom na ruci, svoga
kralja ostavili kraljevati samog, a to je mogue bre ubojitu helebardu
zamijenili tapom za etnju, zavezali neutralne kravate i kao miroljubivi
graani nestali bestragom. Jednim udarcem nestadoe tada svi ti
kraljevski ratnici, i tek nakon to se, zahvaljujui zaslugama drugih
revolucionara, olujni vjetar opet smirio toliko da su mogli ponovno
trubiti svoje ivio nam kralj, ivio!, poee ove sluge i savjetnici
krune, s krajnjim oprezom, ponovno iskrsavati. I sad su, eto, svi oni opet
tu, eznutljivo vrebajui za povratom minulih vremena, i jedva
izdravajui od silne poduzimljivosti i vjernosti kralju, dok naravno,
jednog dana opet ne iskrsne prvi crveni povez na ruci i cijeli puk
zainteresiranih za staru monarhiju ponovno ne pobjegne, kao mievi pred
makom!
Da i monarsi sami nisu bili krivi zgog ovih stvari, mogli bismo ih, zbog
tih njihovih dananjih branitelja, i saaljevati od sveg srca. Ali, oni u
svakom sluaju mogu biti uvjereni u to da se s takvim vitezovima ne
osvajaju krune, ve gube prijestolja.
Ova poniznost, bila je grjeka cjelokupnog naeg odgoja, koja se upravo
sada, na ovom mjestu, osvetila na posebno uasan nain. Jer su se zbog
odgoja na svim dvorovima mogle odrati te jadne pojave i postupno
potkopavati temelje monarhije. A kad se konano poela ljuljati i sama
zgrada, oni su nestali, kao da ih je odnio vjetar. Naravno, puzavci i
ulizice nisu bili spremni biti ubijeni za svog vladara. A da to monarsi
nikada ne saznaju i gotovo naelno nikada ni ne naue, oduvijek je bilo
uzrokom njihove propasti.
252
Obraun
#
Posljedina pojava naopakog odgoja bio je kukaviluk pred
odgovornou i iz toga proizlazea slabost u samom obraivanju ivotno
vanih problema.
Ishodite ove zaraze je u nas, svakako, velikim dijelom u parlamentarnoj
instituciji u kojoj se, upravo u istoj kulturi, odgaja neodgovornost.
Naalost, ova je bolest meutim polako prelazila i na cjelokupni ostali
ivot, a naroito na dravni. Svugdje se poela izbjegavati odgovornost i
iz tih se razloga najradije posezalo za polovinim i nedovoljnim
mjerama; zar nije njihova primjena uvijek svoena na najmanji opseg
mjera one odgovornosti koju treba ponijeti osobno.
Treba samo promatrati dranje pojedinih vlada prema cijelom nizu
istinski tetnih pojava naeg javnog ivota, pa e se lako uvidjeti straan
znaaj ove ope polovinosti i kukaviluka pred odgovornou.
Uzet u samo nekoliko sluajeva iz neizmjerne mase postojeih
primjera:
Obino se upravo u novinarskim krugovima tampa rado oznaava
nekom velesilom u dravi. Njen je znaaj stvarno ogroman. On se
uope i ne moe precijeniti: jer ona stvarno utjee na nastavak
obrazovanja u kasnijoj dobi.
Pri tome se njeni itatelji, uzevi u cijelosti, mogu podijeliti u tri grupe:
prvo, u one, koji vjeruju u sve to itaju;
drugo, u one, koji ni u to ne vjeruju, i
tree, u one glave, koje proitano kritiki preispitaju, a tek nakon toga
prosuuju.
Prva je grupa brojano daleko najvea. Ona se sastoji od velike mase
ljudi, i prema tome predstavlja duhovno najpriprostiji dio nacije. Ali, nju
se ne moe, da kaemo, oznaiti prema zanima-
Uzroci sloma
253
njima, nego u najboljem sluaju prema stupnju ope inteligencije. U nju
spadaju svi oni, kojima samostalno miljenje nije niti uroeno, niti
razvijeno odgojem, i koji, dijelom iz nesposobnosti, dijelom iz neznanja,
vjeruju u sve to im se podmee otisnuto crno na bijelom. U tu grupu
spada i ona vrsta ljenina koja bi, svakako, mogla misliti i sama, ali to ne
ini iz iste lijenosti, ve zahvalno prihvaa sve to je netko drugi ve
promislio, skromno pretpostavljajui da se taj ve poteno namuio. Kod
svih ovih ljudi koji ine veliku masu, utjecaj tampe e biti ogroman. Oni
ili nisu u stanju, ili nisu voljni, sami ispitati ono to im je ponueno, tako
da se njihov potpuni stav prema svim dnevnim problemima moe skoro
iskljuivo podvesti na vanjski utjecaj drugih. To moe biti prednost tek
tada, ako njihovo prosvjeivanje preuzme ozbiljna i istinoljubiva grupa,
ali je nesrea, ako se za to pobrinu propalice i laljivci.
Druga grupa je svojom brojnou ve bitno manja. Ona je sastavljena
dijelom od elemenata koji su najprije pripadali prvoj grupi, da bi se
nakon dugih gorkih razoarenja preokrenuli u suprotnost i sada ne
vjeruju ni u to, im im neto tiskano doe pred oi. Oni mrze sve
novine, ili ih uope ne itaju, ili se ljute bez izuzetka zbog sadraja, jer je
on, eto, po njihovu miljenju sastavljen samo od lai i neistina. Ovakve
je ljude vrlo teko obraivati, jer e oni uvijek biti nepovjerljivi ak i
prema samoj istini. Oni su time izgubljeni za svaki pozitivan rad.
I konano, trea, daleko najmanja, grupa; ona se sastoji od duhovno
stvarno finih glava koje su prirodna nadarenost i odgoj nauili
samostalno misliti, koje o svemu pokuavaju formirati svoju vlastitu
prosudbu i koje sve proitano jo jednom najtemeljitije podvrgavaju
vlastitom preispitivanju i daljem razvijanju. Oni nee pogledati ni jedne
novine, a da u svom mozgu proitano neprestano ne dorauju, i pisac
tada nije u lakom poloaju. Novinari vole takve itatelje, ali samo s
uzdranou.
Za pripadnike ove, tree, grupe je svaka bedastoa, koju neke novine
mogu namrljati, svakako, manje opasna ili ak beznaajna. Oni su se
ionako tijekom ivota navikli u svakom novinaru
254 Obraun
uglavnom vidjeti nekog nevaljalca koji samo ponekad govori istinu. Ali,
naalost, znaaj ovih sjajnih ljudi je upravo u njihovoj inteligenciji, ali
ne i u brojnosti. - to je nesrea vremena u kome mudrost ne predstavlja
nita, a brojnost sve! Danas, kada odluuje glasaki listi masa, presudna
se odluka nalazi upravo u brojano najveoj grupi, a to je ona prva:
gomila priprostih i lakovjernih ljudi.
Dravni je i narodni interes prvoga reda sprijeiti da ovi ljudi padnu u
ruke loih, neukih, ili ak zlonamjernih odgojitelja. Drava je stoga
obvezna nadzirati njihov odgoj i sprijeiti svaki nered u tom pogledu. Pri
tome ona mora naroito otro motriti na tampu, jer je njen utjecaj na ove
ljude daleko najjai i najprodorniji, jer on nije prolazan, nego ima
produeno djelovanje. U ujednaenosti i vjeitom ponavljanju ove
nastave nalazi se njen nevjerojatan znaaj. Dakle, ako bilo gdje, tada ba
upravo ovdje, drava ne smije zaboraviti da sva sredstva slue jednom
cilju; ona ne smije dozvoliti da je zbuni i obrati hvalisanje takozvane
slobodne tampe, ni propustiti izvriti svoju dunost, da naciji uskrati
hranu koja joj je potrebna i koja joj ini dobro; ona si mora s
bezobzirnom odlunou osigurati ovo sredstvo narodnog odgoja i staviti
ga u slubu drave i nacije.
A kakvu je hranu predratna njemaka tampa pruala ljudima? Zar to
nije bio najgori otrov, koji se moe i zamisliti? Zar naem narodu nije u
srce usadivan najgori pacifizam, u vrijeme, kada se ostali svijet ve na
veliko pripremao da Njemaku polagano ali sigurno ugui? Nije li
tampa jo za vrijeme mira u mozak naroda ulila sumnju u pravo na
vlastitu dravu, da bi ga tako, ve unaprijed, ograniila u izboru
sredstava za njegovu obranu? Zar njemaka tampa nije znala naem
narodu uiniti privlanom besmislicu zapadne demokracije, dok on
nije konano, ulovljen svim tim oduevljenim tiradama, povjerovao da
svoju budunost moe povjeriti nekom Narodnom savezu? Zar nije ona
pomogla odgojiti na narod tako da izgubi svoj moral? Zar nije ba ona
ismijavala moral i etiku, oznaivi ih nazadnim i malograanskim, dok
konano i na narod nije postao moderan? Nije li ona, u stalnom
napadu,
Uzroci sloma
255
toliko dugo potkopavala temelje dravnog autoriteta, dok nije bio
dovoljan i jedan jedini udarac, da setu zgradu dovede do uruavanja?
Nije li se nekada ona borila svim sredstvima protiv raspoloenja, da se
dravi dade ono to je dravno, nije li u neprestanoj kritici
omalovaavala vojsku, sabotirala opu vojnu obvezu, pozivala na
uskraivanje vojnih kredita, itd., sve dotle, dok uspjeh nije vie mogao
izostati?
Djelatnost takozvane liberalne tampe, bila je sahranjiva-nje njemakog
naroda i njemakog carstva. A moe li se uope preutjeti laljive
marxistike listove; njima je la isto tako ivotna potreba, kao maki
mievi; pa ona i nema drugog zadatka osim da se narodu slomi narodna i
nacionalna kima, da bi tako sazrio za robovski jaram internacionalnog
kapitala i njegovih gospodara, Zidova.
A to je poduzela drava protiv ovog masovnog trovanja nacije? Nita,
zaista ba nita! Nekoliko smijenih ukaza, nekoliko kazni protiv
prevelikih podlosti, i to je bilo sve. Ali, zato se vjerovalo da e pridobiti
blagonaklonost te poasti dodvoravanja, priznavanjem vrijednosti
tampe, njenog znaaja, njene odgojne misije i jo slinim
besmislicama - a Zidovi su to prihvatili, lukavo se smjekajui, i
uzvraali prepredenom zahvalnou.
Temelj ovog sramotnog dravnog poraza ipak se nije toliko mnogo
nalazio u nespoznavanju opasnosti, ve mnogo vie u do neba dreeem
kukaviluku i iz toga roene polovinosti svih odluka i mjera. Nitko nije
imao hrabrosti primijeniti radikalna ali dalekovidna sredstva, ve se
petljao, ovdje kao i svugdje, s bunim polovinim receptima, i umjesto
da se udarac zada pravo u srce, podsticalo se otrovnicu - s uspjehom -, i
ne samo da je sve ostalo po starom, nego je, nasuprot tome, iz godine u
godinu rasla mo institucija protiv kojih se trebalo boriti.
Obrambena borba tadanje njemake vlade protiv tampe koja je
polagano kvarila naciju, uglavnom tampe idovskog podrijetla, bila je
bez ikakvog pravog smjera, bez odlunosti, a prije svega bez ikakvog
vidljivog cilja. Ovdje je potpuno zakazao razum
256
Obraun
tajnih savjetnika, kako u procjeni znaaja ove borbe, tako i u izboru
sredstava i utvrivanju nekog jasnog plana. Bez plana se uokolo traio
lijek, ponekad da bi se novinarsku riovku, ako bi prejako ugrizla,
zatvorilo na nekoliko tjedana ili mjeseci, ali se zmijsko gnijezdo kao
takvo lijepo ostavljalo na miru.
Dabome, ovo je dijelom bila posljedica bezgranino lukave taktike
idovstva, na jednoj, i stvarno taj nosa vj etnike gluposti i bezazlenosti,
na drugoj strani. idov je bio prepametan, da bi dopustio da se njegovu
cjelokupnu tampu podjednako napada. Ne, jedan je njen dio bio tu da
pokriva drugi. Dok su mamstike novine na najprostakiji nain polazile
u boj protiv svega to je ljudima moglo biti sveto, dravu i vladu
napadale na najpodliji nain, a velike dijelove naroda hukale jedne
protiv drugih, graansko-demokratski idovski listovi znali su sebi dati
privid uvene objektivnosti, vrlo pomno izbjegavajui sve jake rijei,
znajui tono da svi upljoglavci sude samo prema vanjskim, a nikada
nemaju sposobnosti prodrijeti u unutarnje vrijednosti, tako da se za njih
vrijednost neke stvari mjerila prema tom, vanjskom, umjesto prema
sadraju; ljudska slabost kojoj imaju zahvaliti na uvaavanju svoje
linosti.
Za sve ljude Frankfurter Zeitung (Frankfurtske novine) je bio i jest
utjelovljenje estitosti. Pa te novine nikada ne koriste grube izraze,
otklanjaju svaku tjelesnu brutalnost i uvijek pozivaju u borbu
duhovnim orujem, koje, zaudo, najvie lei na srcu ljudima bez
duha. To je uinak naeg poluobrazovanja, koje ljude razdvaja od
prirodnog instinkta, upumpava im odreeno znanje, ali ih, meutim, ne
dovodi do posljednje spoznaje, jer i u tome samo marljivost i dobra volja
nisu u stanju biti od koristi, nego i tu mora biti neophodan razum, i to
onaj uroeni. A posljednja spoznaja je uvijek shvaanje instinktivnih
uzroka - to znai: ovjek nikada ne smije zapasti u zabludu i povjerovati
da je stvarno unaprijeen u gospodara i majstora prirode - kao to to
nadmenost poluobrazovanja tako olako podupire - ve on mora razumjeti
i shvatiti fundamentalnu nunost upravljanja prirode, ma koliko daje
njegov
Uzroci sloma
257
ivot podvrgnut ovim zakonima vjene borbe i hrvanja da se podigne.
On e tada osjetiti da u svijetu u kome planete krue oko sunca, mjesec
se vrti oko planeta, u kome je uvijek samo snaga gospodarica slabosti -
prisiljavajui je da bude posluni sluga ili je lomi -, ne mogu vrijediti
posebni zakoni za ovjeka, za koga takoer vrijede vjena naela ove
posljednje mudrosti. On ih moe pokuati shvatiti, ali se od njih nikada
nee uspjeti otrgnuti.
Upravo za na duhovni polusvijet pie idov svoju takozvanu tampu za
inteligenciju. Za nju su sainjeni Frankfurter Zeitung i Berliner
Tageblatt. Za nju se ugaa njihov ton, i na nju oni vre svoj utjecaj. I
dok svi oni, naizgled najbriljivije, izbjegavaju svoje vanjske grube
oblike, ipak u srce svojih itatelja sipaju otrov iz drugih posuda.
Trabunjajui lijepim tonovima i frazama, oni uspavljuju itatelje u
vjerovanju kao da su pogonske snage njihovog djelovanja stvarno ista
znanost ili ak moral, dok je to uistinu samo isto tako genijalna kao i
lukava vjetina da se na takav nain protivniku iz ruke ukrade oruje
protiv tampe uope. Jer, dok se jedni tope od pristojnosti, a vjeruju im
samo slaboumnici, kod drugih se radi samo o lakim deformacijama,
koje, meutim, nikada ne bi smjele dovesti do povrede slobode tampe -
kako se taj ispad nekanjivog laganja i trovanja naroda oznaava. Pa se
ustruava istupiti protiv tog banditizma, strahujui da e u nekom
takvom sluaju tada odmah protiv sebe imati pristojnu tampu; strah
koji je potpuno opravdan. Jer, im se pokua istupiti protiv nekih od tih
sramotnih novina, odmah e sve ostale partije stati na njihovu stranu; ali
ne zbog toga, da bi podrale taj nain borbe, boe sauvaj - ovdje se
samo radi o principu slobode tampe i slobode javnog miljenja i samo to
ovdje treba biti branjeno. A kod ovakve dreke i najsnaniji ljudi postaju
slabi, jer to dolazi iz ustiju uzornih pristojnih listova.
Tako je taj otrov nesmetano mogao prodrijeti i djelovati u krvotoku
naega naroda, a da drava nije imala snage ovladati tom boleu. U
smijenim polovinim mjerama koje je upotrebljavala protiv toga,
pokazivala se ve prijetea propast carstva. Jer, insti-
258
Obraun
tucija koja se vie nije odluna sama zatititi svim orujem, praktino se
odrie same sebe. Svaka je polovinost vidljivi znak unutarnjeg
propadanja kome e prije ili kasnije morati uslijediti, i uslijedit e,
vanjski slom.
Vjerujem da e dananja generacija, ispravno vodena, lake
zagospodariti ovom opasnou. Ona je doivjela razne stvari, koje su
mogle neto malo ojaati ivce onome tko ih jo nije izgubio. Sigurno je
da e i u nadolazeem vremenu idov u svojim novinama podii
ogromnu dreku, kad god netko stavi ruku na njegovo omiljeno gnijezdo,
uini kraj neredu u dravnoj tampi, i, takoer, ovo odgojno sredstvo
stavi u slubu dravi, a nikada vie u ruke stranaca, narodnih neprijatelja.
Samo, ja vjerujem da e to manje opteretiti nas mlae, nego nekada nae
oeve. Jedna granata kalibra trideset centimetara sike jo uvijek vie i
opasnije nego tisue idovskih novinskih zmija otrovnica - dakle, pustite
je, neka samo sike!
#
Dalji primjer polovinosti i slabosti u najvanijim ivotnim pitanjima
nacije u voenju predratne Njemake je sljedei: Usporedo s politikom,
obiajnom i moralnom zarazom naroda, ve mnogo godina teklo je ne
manje uasno zdravstveno trovanje narodnog tijela. Sifilis je, naroito u
velegradovima, sve vie poeo uzimati maha, dok je tuberkuloza
podjednako, gotovo u cijeloj zemlji, ela svoju smrtonosnu etvu.
Usprkos injenice da su u oba sluaja posljedice za naciju bile
uasavajue, protiv toga se nisu mogle poduzeti odlune mjere.
Posebno se samo potpunom kapitulacijom moe oznaiti dranje
narodnog i dravnog vodstva prema sifilisu. Za ozbiljno zamiljeno
suzbijanje, moralo se poduzeti neto i ire i dublje, nego to se to
dogaalo u stvarnosti. Pronalazak lijeka upitne vrijednosti, kao i njegova
poslovna primjena, mogli su kod ove zaraze jako malo pomoi. I ovdje je
mogla doi u obzir samo borba protiv
Uzroci sloma
259
uzroka, a ne otklanjanje pojava. Uzrok ove bolesti je u prvom redu u
naem prostituiranju ljubavi. Gak kad posljedica i ne bi bila ovako
strana zaraza, ono bi bilo ipak od najvee tete za narod, jer su ve
dovoljna i moralna pustoenja, koje ova degeneracija sobom donosi, da
bi neki narod polagano ali sigurno bio gurnut u propast. Ovo
poidovljenje naeg duhovnog ivota i unovavanje naeg nagona za
parenjem, prije e ili kasnije pokvariti cijelo nae potomstvo, jer umjesto
snane i zdrave djece, ploda prirodnog osjeanja, nastat e sada samo
bijedne pojave financijske svrsishodnosti. Jer ona postaje sve vie
osnova i jedina pretpostavka naih brakova. A ljubav se, dabome,
iivljava negdje drugdje.
Neko odreeno vrijeme moe se, naravno, i ovdje podsmjehivati prirodi,
ali, osveta nee izostati, ona e se pojaviti, samo neto kasnije, ili bolje:
nju e ljudi esto prekasno primijetiti.
Koliko su, ipak, razorne posljedice trajnog nepotivanja prirodnih
preduvjeta za brak, moe se vidjeti na primjeru naeg plemstva. Ovdje
pred sobom imamo uinke razumijevanja, koje se djelimino zasnivalo
naisto drutvenoj prinudi, a s druge strane, na financijskim osnovama.
Jedno vodi do openitog slabljenja, drugo, do krvnog trovanja, jer se
svaka idovka, vlasnica robne kue, dri prikladnom za popunu
potomstva Njegove Visosti - koje, dodue, tada na to i slii. U oba je
sluaja posljedica potpuna degeneracija.
Nae graanstvo danas nastoji ii istim putem i zavrit e na istom cilju.
S ravnodunom urbom pokuava se proi pored neprijatnih istina, kao
da se s takvim ponaanjem moe prikriti, da su se takve stvari dogodile.
Ne, injenice da se nae velegradsko stanovnitvo u svom ljubavnom
ivotu sve vie prostituira i ba zbog toga u veem broju postaje rtvom
sifilistine zaraze, ne moe se jednostavno poricati, jer je ona ipak tu.
Najvidljiviji uinci ove masovne zaraze mogu se nai, s jedne strane, u
ludnicama, a s druge, na alost u naoj djeci. Ona su posebno tuan
proizvod bijede nezadrivog daljeg okuivanja naeg seksualnog ivota;
u obolijevanju djece otkrivaju se poroci roditelja.
260
Obraun
Postoje razliiti putevi pomirenja s ovom neprijatnom, pa i stranom,
injenicom; jedni uope ne vide nita, ili, bolje rei, nita i ne ele vidjeti
- ovo je, naravno, daleko najjednostavniji i najjeftiniji stav. Drugi se
zaogru u svetake halje, neke isto tako smijene i k tome lane
krijeposti, govorei o cijelom tom podruju samo kao o velikom grijehu,
i iskazuju, prije svega, u odnosu na svakog uhvaenog grjenika, svoje
najdublje ogorenje, da bi tada, pred ovom bezbonom zarazom zatvorili
oi od pobonog prezira, i molili dragog Boga, da on - ako je mogue, ali
tek poslije njihove vlastite smrti - na cijelu ovu Sodomu i Gomoru pusti
kiu sumpora i smole, da bi tako opet ovom besramnom ovjeanstvu
dao blaeni pouan primjer. Trei, konano, vrlo dobro uviaju uasne
posljedice koje ova zaraza sobom donosi i mora donijeti, ali oni samo
slijeu ramenima, uvjereni da se i tako nita ne moe poduzeti protiv te
opasnosti, tako da se stvari mora pustiti neka se odvijaju svojim tijekom.
Sve je ovo, dabome, komotno i jednostavno, samo se ne smije zaboraviti,
da e zbog takve nemarnosti cijela nacija postati rtvom. Izgovor kako,
eto, ni drugim narodima ne ide bolje, naravno, jedva da moe neto
promijeniti u injenici vlastite propasti, osim ukoliko ne bi osjeaj to
vidimo kako su i drugi pogoeni ovom nesreom, mnogima to ve samo
po sebi ne bi bilo ublaavanje vlastite boli. Ali, tada se tek postavlja
pitanje: Koji narod sam po sebi, kao prvi, pa ak i jedini, moe savladati
ovu poast i koje nacije, opet, zbog nje propadaju? O tome se konano i
radi. A to je, takoer, samo probni kamen vrijednosti rase - rasa koja ne
izdri probu izumrijet e i ustupiti mjesto zdravijim ili pak ilavijima i
otpornijima. Jer, budui da ovo pitanje u prvom redu pogaa potomstvo,
ono spada u ona pitanja o kojima se s tako stranim pravom kae, da se
grijesi otaca osveuju sve do desetog koljena - istina koja vrijedi samo za
zloine protiv krvi i rase.
Grijeh protiv krvi i rase je nasljedni grijeh ovoga svijeta i kraj
ovjeanstva koje mu se preda.
Uzroci sloma
261
A koliko je samo alosna predratna Njemaka, suoena upravo s takvim
pitanjem! to se dogaalo da bi se zaustavilo okuivanje nae mladosti u
velikim gradovima? to da bi se sprijeila zaraza i unovavanje naeg
ljubavnog ivota? A to da bi se suzbilo iz tog nastala sifilizacija
narodnog tijela?
Odgovor se najlake dobiva utvrivanjem onoga to se je moralo
dogoditi.
Ovo se pitanje, prije svega, ne bi smjelo uzeti olako, nego bi se moralo
shvatiti, da od njegova rjeenja zavisi srea ili nesrea generacija, pa ak
da bi ono moglo, ako ne i moralo, biti odreujue za cjelokupnu
budunost naeg naroda. A takva spoznaja obvezuje na bezobzirne mjere
i zahvate. Na poetku svih razmatranja trebalo je zavladati uvjerenje, da
je prije svega, pozornost cjelokupne nacije trebalo koncentrirati na ovu
uasnu opasnost, tako da svaki pojedinac moe postati unutarnje svjestan
znaenja ove borbe. Istinski odlune, iako ponekad teko podnoljive
obveze i optereenja, mogu dovesti do ope uinkovitosti samo tada, ako
se pojedincu osim prisile, jo ukae i na spoznaju da je to neophodno.
Ali, tu je potrebno ogromno prosvjeivanje i potreba da se iskljue sva
dnevna pitanja koja odvlae pozornost.
U svim sluajevima ukojima je rije o ispunjenju prividno nemoguih
zahtjeva ili zadataka, cjelokupna se pozornost naroda mora objediniti i
usmjeriti iskljuivo samo na to jedno pitanje, tako, kao da od njegova
rjeenja zavisi biti ili ne biti. Samo e se tako narod pripremiti stvarno
voljnim i sposobnim za velika djela i napore.
Ovaj princip vrijedi i za pojedinca, ako eli ostvariti velike ciljeve.I on
e ovo moi uiniti samo u postupnim razmacima, i on e tada morati
uvijek objedinjavati svoje cjelokupne napore da bi se postigla odreena
ograniena zadaa, sve dotle, dok se ne ostvari njeno ispunjenje i dok se
ne bude moglo prijei u ostvarivanje nove etape. Tko ne izvri podjelu
ovog puta, kojega treba savladati, podjelu na pojedine etape, i onda to
planski s najstroim okupljanjem svih snaga ne nastoji pojedinano
svladati, taj nikada nee
262
Obraun
moi stii do konanog cilja, nego e ostati leati negdje na putu, ili ak,
moda, i pored puta. Ovo pribliavanje cilju radom je veliko umijee i
uvijek zahtijeva zalaganje, ak i posljednje energije, da bi se tako, korak
po korak, svladao put.
Prvi preduvjet, dakle, potreban za napad na tako teak odjeljak ljudskog
puta je taj, da vodstvu pode za rukom narodnoj masi postaviti djelimian
cilj, koji se moe postii, bolje, izvojevati ba sada, a koji je samo i
jedino dostojan ljudske pozornosti, a od ijeg savladavanja ovisi sve.
Velika veina naroda ionako nikada ne moe pred sobom sagledati
cjelokupan put, a da se ne umori, ili ne pone oajavati zbog zadae.
Narod e u jednom odreenom opsegu, pred oima zadrati cilj, ali e
put moi sagledati samo u malim odjeljcima, slino putniku, koji
svakako dobro zna i poznaje kraj svog puta, ali bolje savladava beskrajnu
cestu, ako je podijeli u etape, i onda krene prevaljivati svaku pojedinu,
kao da je ona ve sam taj eljeni cilj. On e samo tako, a da ne zakae,
ipak ii naprijed.
Tako bi se primjenom svih propagandnih pomonih sredstava pitanje
suzbijanja sifilisa moralo postaviti kao glavna, a ne samo kao jedna od
zadaa, nacije. U tu bi svrhu trebalo, u punom opsegu, primjenjujui sva
pomona sredstva, ljudima utuviti u glavu da su oteenja od sifilisa
najuasnija nesrea, dok cijela nacija ne doe do spoznaje da ba od
rjeenja ovog pitanja zavisi sve -budunost ili propast.
Tek poslije takve, ako je potrebno dugogodinje, pripreme, pobudit e se
pozornost, a time i odlunost cjelokupnog naroda, tako jako, da se sad
mogu poduzeti vrlo teke sa rtvom povezane mjere, bez opasnosti, da se
to, moda, nee shvatiti, ili da e nas odjednom htijenje mase ostaviti na
cjedilu.
Jer, da bi se tu poast moglo baciti na leda, nune su ogromne rtve, a
isto tako i naporan rad.
Borba protiv sifilisa trai borbu protiv prostitucije, protiv predrasuda,
starih navika, protiv dosadanjih predodbi, opih shvaanja i, ne kao
posljednje, protiv lanog licemjerja odreenih krugova.
Uzroci sloma
263
Prvi preduvjet za moralno pravo, da bi se povela borba protiv ovih stvari,
je omoguavanje buduim generacijama, rano stupanje u brak. Kasno
stupanje u brak je prinuda odravanja institucije koja, neka kae tko to
hoe, jest i ostaje sramota ovjeanstva, institucija koja prokleto loe
pristaje biu koje, inae skromno, sebe rado vidi slikom i prilikom
Bojom.
Prostitucija je prava sramota ovjeanstva, ali se ona ne moe ukloniti
moralnim predavanjima, pobonim htijenjem itd., ve njeno ogranienje
i konano uklanjanje pretpostavlja bezbroj preduvjeta. A prvi jest i
ostaje, stvaranje mogunosti ranog stupanja u brak, koji odgovara
ljudskoj prirodi, prije svega mukarcu, jer je ena ovdje i tako i tako
samo pasivni dio.
Kako su danas zbrkani, a dijelom i nerazumljivi, postali ljudi, moe se
zakljuiti iz toga to se, ne tako rijetko, uje kako majke iz takozvanog
boljeg drutva govore, da bi bile zahvalne, kada bi svojem djetetu
nale mua, koji je ve slomio svoje rogove, itd. Kako je u ovom
sluaju oskudica manja, nego obratno, onda e sirota djevojka ve sretno
nai takvog odrogovljenog Ziegfrieda, a vidljivi uinak takvog razumnog
braka, bit e djeca. Kad se pomisli da osim toga jo slijedi jedino to je
mogue vee ogranienje raanja, tako da je prirodi uskraena svaka
selekcija, jer se, dakako, mora odrati na ivotu svako, ak i najbjednije
bie, tada stvarno ostaje samo pitanje: Zato uope jo i postoji takva
institucija i kakva joj je svrha? Nije li to potpuno isto, ba kao i sama
prostitucija? Zar obveza prema potomstvu vie ne igra ba nikakvu
ulogu? Ili, zar se ne zna kakvo e ovjek natovariti prokletstvo svojoj
djeci i djeci njihove djece, takvim zloinakim lakomislenim nainom
ouvanja posljednjeg prisilnog zakona, ali i posljednje prirodne obveze?
Tako se kulturni narodi izopauju i postupno propadaju.
Pa i brak ne moe biti sam sebi svrhom, ve mora sluiti vanijem cilju:
razmnoavanju i odravanju vrste i rase. Samo je to njegov smisao i
zadaa.
264
Obraun
Na ovim se pretpostavkama ipak moe mjeriti njegova ispravnost samo
po nainu kako ispunjava ovu zadau.Rana enidba je ispravna ve i
zbog toga, jer mladome braku daje onu snagu iz koje jedino moe
proizii zdravo i otporno potomstvo. Dabome, za njegovo je
omoguavanje potreban cijeli niz socijalnih pretpostavki, bez kojih se
uope ne moe ni misliti na rano stupanje u brak. Stoga se rjeenje ovoga
tek malog pitanja ne moe nai bez odluujuih mjera u socijalnom
pogledu. Kakav znaaj imaju ove mjere moe se najvie shvatiti po
pojavama u vremenu, kada takozvana socijalna republika svojom
nesposobnou ne moe rijeiti stambeni problem i tako jednostavno
sprjeava mnogobrojne brakove, te ide na ruku prostituciji.
Besmisao naeg naina podjele plaa, koji premalo uzima u obzir pitanje
obitelji i njene ishrane, isto je tako jedan od razloga koji tako
onemoguuju mnoge rane brakove.
Dakle, stvarnom se suzbijanju prostitucije moe prii samo tada, kad se
principijelnom primjenom socijalnih odnosa omogui ranije stupanje u
brak, nego to je to do sada, uglavnom, bio sluaj. Ovo je najbolji
preduvjet za rjeenje ovog pitanja.
U drugom redu, meutim, odgoj i obrazovanje moraju ukloniti cijeli niz
teta o kojima se danas gotovo nitko ne brine. Prije svega, u dosadanjem
odgoju mora doi do izjednaavanja duhovne nastave i fizikog odgoja.
Ono to se danas zove gimnazijom posve je malo, u odnosu na grki
uzor. U naem se odgoju potpuno zaboravilo da, na duu stazu, samo u
zdravom tijelu moe prebivati zdrav duh. Naroito, kada se, ne uzimajui
u obzir pojedine izuzetke, ima u vidu velika masa naroda. Tada ova
maksima dobiva bezuvjetnu vrijednost.
U predratnoj se Njemakoj jedno vrijeme uope vie nije brinulo za ovu
istinu. Jednostavno se grijeilo u odnosu na tijelo, a pri tome se mislilo,
da se u jednostranom obrazovanju duha, posjeduje sigurno jamstvo za
veliinu nacije. To je bila zabluda koja se poela osveivati bre nego to
se mislilo. Nije ni malo sluajno, to boljeviki val nije nigdje naiao na
plodnije tlo, nego tamo
Uzroci sloma
265
gdje je glau i trajnom neishranjenou stanovalo degenerirano
stanovnitvo: u srednjoj Njemakoj, Saskoj i Ruhrskoj oblasti. Ali u svim
ovim podrujima, kao i kod tzv. inteligencije, jedva da se javlja ozbiljniji
otpor ovoj idovskoj bolesti, iz jednostavnog razloga, jer je, dakako, i
sama inteligencija tjelesno potpuno propala, iako manje zbog siromatva,
a vie zbog odgoja. Iskljuivi duhovni stav naeg obrazovanja gornjih
slojeva ini ih, u vremenima kada ne odluuje duh ve aka,
nesposobnima da se samo i odre, a kamo li jo i probiju naprijed. U
tjelesnim nedostacima nerijetko lei i pravi razlog osobnog kukaviluka.
Pretjerano naglaavanje isto duhovne nastave i zanemarivanje tjelesnog
obrazovanja, podstiu kod mnogih ve u preranoj mladosti nastajanje
seksualnih predodbi. Mladi koji se u portu i gimnastici doveo do
gvozdene vrstine, tee podlijee potrebi putenih zadovoljenja, nego
treber kojega hrane iskljuivo duhovnom hranom. Pametan bi odgoj
ipak ovo trebao uzeti u obzir. Nadalje, on ne smije ispustiti iz vida da e
oekivanja zdrava mlada ovjeka od ene biti drugaija od oekivanja
onog prerano pokvarenog slabia.
Stoga cjelokupni odgoj mora biti postavljen tako, da se slobodno vrijeme
mladia upotrijebi za koristan odgoj njegova tijela. On nema nikakvo
pravo da u tim godinama u dokolici tumara unaokolo, da ulicu i kina ini
nesigurnima, ve treba nakon svog uobiajenog dnevnog posla, svoje
mlado tijelo eliiti i ovrstiti, da ga jednom i ivot ne bi zatekao suvie
slabunog. To zapoeti, ali i sprovesti, usmjeravati i voditi, zadaa je
odgoja mladih, a ne iskljuivo upumpavanje takozvane mudrosti. On
takoer mora raistiti predodbu, da je bavljenje svojim tijelom osobna
stvar svakog pojedinca. Ne postoji nikakva sloboda koja omoguuje
grijeiti na raun potomstva, a time i rase.
Usporedo s odgojem tijela treba zapoeti i borbu protiv trovanja due.
Cijelokupan na javni ivot danas nalii stakleniku seksualnih predodbi
i podraaja. Neka se samo, eto, pogledaju programi naih kina, varijetea i
kazalita i jedva bi se moglo porei,
266
Obraun
da to nije prava hrana prije svega za mlade. U izlozima i na oglasnim
stubovima radi se s najniim sredstvima, kako bi se na sebe privukla
pozornost gomile. Svakome tko nije izgubio sposobnost uivljava-nja u
due mladih je jasno, da ovo u njih mora dovesti do izvanredno tekih
oteenja. Ova osjetilno zaguljiva atmosfera vodi do predodbi i
podsticanja u dobi kada djeak za takve stvari ne bi smio imati jo
nikakve spoznaje i razumijevanje. Uinak ove metode odgoja kod
dananjih mladih moe se studirati, ali ne ba na ohrabrujui i ugodan
nain. Oni su prerano sazreli, a time, takoer, i prerano ostarjeli. Iz
sudskih dvorana mnogo puta do javnosti dopiru dogaaji koji
dozvoljavaju strane uvide u duevni ivot naih etrnaesto i
petnaestogodinjaka. Tko e se tada uope uditi, da ve u ovim
starosnim krugovima sifilis poinje traiti svoje rtve? I nije li to bijeda,
vidjeti kako se neki tjelesni slabi, ali duhovno iskvareni mladi ovjek,
uvodi u brani ivot lekcijama neke velegradske kurve?
Ne, tko ne eli osujetiti prostituciju na vlastitoj koi, mora u prvom redu
potpomoi otklanjanju njenih duhovnih pretpostavki. On mora oistiti
ubre naeg moralnog okuenja velegradske kulture, i to bezobzirno i
bez kolebanja, ne obazirui se, prije svega, na galamu i dreku koja e se,
naravno, bjesomuno podii. Ako mi ne izvuemo mladost iz gliba njene
dananje okoline, ona e se u njemu utopiti. Onaj tko nee sagledati ove
stvari, podrava ih, a time postaje i sukrivcem u polaganom
prostituiranju nae budunosti, koja se, eto, prua postojeoj generaciji
samo jednom. Ovo proiavanje nae kulture mora se protegnuti na
gotovo sva podruja. Kazalite, umjetnost, literatura, kino, tampa,
plakat i izlozi moraju biti oieni od pojava trulog svijeta i stavljeni u
slubu moralne, dravne i kulturne ideje. Javni ivot mora biti osloboen
od zaguljivog parfema nae moderne erotike, isto tako kao i od svake
nemuevne licemjerne iskvarenosti. U svim tim stvarima morat e se
odrediti cilj i put brizi za odravanje duhovnog i tjelesnog zdravlja naeg
naroda. Pravo na osobnu slobodu treba dati prednost obvezi odravanja
rase.
Uzroci sloma
267
Tek nakon sprovodenja ovih mjera moe se, s izgledom na uspjeh,
provesti medicinska borba protiv same zaraze. Samo se ak i kod toga,
ne moe raditi o polovinim mjerama, nego se i ovdje mora donijeti
najtee i najpresudnije odluke. Polovinost je da se neizljeivo bolesnim
ljudima prui trajna mogunost okuivanja preostalih zdravih. Ovo
odgovara humanosti koja, da se ne bi uinilo naao jednome, omoguuje
propast stotina drugih. Zahtjev da se defektnim ljudima onemogui
stvaranje drugih, isto tako defektnih potomaka, zapravo je zahtjev
najjasnijeg razuma i u svom planskom sprovodenju predstavlja
najhumanije djelo ovjeanstva. On e milijunima nesretnika utedjeti
nezasluene patnje, a samim tim, i pridonijeti porastu ozdravljenja
uope. Odlunost nastupanja u ovom smjeru postavit e i zaprjeku
daljem irenju spolnih bolesti: Jer, ovdje e se morati, ako bude
neophodno, pristupiti nemilosrdnoj izolaciji neizljeivih bolesnika
-barbarska mjera za time pogoenog nesretnika, ali pravi blagoslov za
suvremenike i potomstvo. Prolazna bol jednog stoljea, spasit e od
patnje tisuljea.
Borba protiv sifilisa i njegove predvodnice prostitucije, jedna je od
velikih zadaa ovjeanstva. Velika stoga, jer se pri tome ne radi o
rjeenju nekog pojedinanog pitanja po sebi, ve o otklanjanju cijelog
niza teta, koje kao popratne pojave podstiu ovu zarazu. Jer i ovdje je
bolest tijela samo uinak bolesti moralnih, socijalnih i rasnih instinkata.
Ako se ova borba ne povede i izbori, iz udobnosti ili ak kukaviluka,
pogledajmo tada samo na narode kroz petsto godina. Slike i prilike
gospodina Boga mogle bi se tada viati i susretati vrlo rijetko, a da se ne
ogrijeimo u Najuzvienijega.
A kako se u staroj Njemakoj pokuavalo obraunati s ovom zarazom?
Pri sabranom ispitivanju ovdje nam se namee stvarno alostan odgovor.
Svakako da su se u vladinim krugovima spoznale strane tete od ove
bolesti, iako se, moda, nije moglo potpuno promisliti o njenim
posljedicama; samo je borba protiv nje potpuno zakazala. I umjesto da se
sprovedu dalekovidne reforme, radije se
268
Obraun
posezalo za kukavnim mjerama. Tu i tamo se oko te bolesti dociralo, a
uzroke ostavljalo uzrocima. Pojedine su prostitutke podvrgavane
lijenikom pregledu, stavljane su pod nadzor onoliko koliko je to bilo
uope mogue, a u sluaju utvrene bolesti, stavljane su u lazarete iz
kojih su tada, nakon provedenog vanjskog lijeenja, ponovno putane
meu svijet.
Dabome, uveden je i zatitni paragraf, prema kome je onaj, tko nije
potpuno zdrav, ili sasvim izlijeen, pod prijetnjom kazne, morao
izbjegavati seksualno openje. Svakako da je ova mjera po sebi bila
potpuno ispravna, samo je u njenom praktinom provoenju tako dobro
u cijelosti zakazala. Prvo bi ena, u sluaju nesree koja bi je zadesila -
ve i zbog takvog naeg, ili bolje njenog odgoja - u najveem broju
sluajeva bila pozvana da se pojavi kao svjedok protiv bijednog
kradljivca njena zdravlja - pod esto puta munim popratnim
okolnostima - teko i dozvolila da je dovuku u sudnicu. Upravo bi to njoj
najmanje koristilo, pa e ona, bez daljnjega, u najveem broju sluajeva
biti ta, koja e od svega najvie trpjeti - jer, zar ipak nee prijezir njene
odbojne okoline pogoditi ba najvie nju, nego to bi to bilo kod
mukarca. I konano, zamislimo samo njen poloaj, ako je prenositelj
bolesti ba njen suprug! Treba li se ona aliti? Ili, to ona treba tada
uiniti?
to se tie mukaraca, tu je, meutim, nazona jo i injenica, da ba on,
naalost, nakon obilnog uivanja alkohola, preesto nabasa na ovu
poast, jer je on u ovom stanju najmanje sposoban procijeniti kvalitetu
svoje ljepotice, to je i inae bolesnoj prostitutki previe poznato, i ona
stoga uvijek posebno nastoji upecati mukarce upravo u ovakvom
idealnom stanju. Kraj je, meutim, u tome, to se kasnije neprijatno
iznenaeni vie nije u stanju, ak ni pri najpomnijem razmiljanju,
prisjetiti svoje nemilosrdne usre-iteljice, emu se uope ne treba ni
uditi, kad je u pitanju grad poput Berlina, ili Munchena. Uz to se jo
esto puta radi o posjetiteljima iz provincije, koji su potpuno
bespomono izloeni potpunoj aroliji velegrada.
Uzroci sloma
269
I konano: Tko bi uope mogao znati, je li on sad bolestan ili zdrav? Ne
dogaaju li se mnogobrojni sluajevi u kojima jedan naizgled izlijeeni
ponovno dobiva istu bolest i sada uasnu nesreu dalje rasprostire i ini,
a da to, prije svega, jedva da i sam sluti.
Tako je, dakle, praktino djelovanje ove zatite preko zakonskog
kanjavanja pojedinih krivaca zaraze u stvarnosti jednako nuli. Potpuno
isto vrijedi i za nadzor nad prostitutkama i, na kraju krajeva, samo
ozdravljenje je tada, ak jo i danas, nesigurno i sumnjivo. Sigurno je
samo jedno: zaraza se usprkos svim mjerama sve vie iri. A time se
takoer, na najoitiji nain, potvruje i neuinkovitost tih istih mjera.
Jer, sve to se inae jo dogaalo, bilo je isto tako nedovoljno kao i
smijeno. Duhovno prostituiranje naroda nije sprijeeno, a ni na tom se
sprjeavanju nije nita uinilo.
Ali, tko je sve ovo sklon uzeti olako, neka bar jednom proui statistiku
dokumentaciju o irenju ove poasti, neka usporedi njen porast u
posljednjih sto godina i neka se tada udubi u njen dalji razvitak - i morat
e tada posjedovati magareu dosjetljivost, a da ne osjeti kako mu kroz
kimu prolaze neugodni trnci!
Slabost i polovinost zauzetog stava jo u staroj Njemakoj, prema tako
uasnoj pojavi, smije se, dabome, vrjednovati kao vidljivi znak
propadanja naroda. Ako vie nema snage za borbu za vlastito zdra vije,
za vra va se ipra vo na ivot u o vom s vije tu borbe. Taj svijet pripada
samo snanim cjelinama, a ne slabim polovi-njacima. Jedna od
najuoljivijih pojava propadanja staroga carstva, bilo je polagano
sniavanje ope kulturne razine, pri emu ja pod kulturom ne mislim na
ono to se danas oznaava pojmom civilizacija. Ona se, ba nasuprot,
prije ini neprijateljicom prave duhovne i ivotne razine.
Jo prije prelaska u ovo stoljee, poeo se u nau umjetnost probijati
element, koji je do tada vrijedio kao potpuno stran i nepoznat. Svakako
da su se i u prijanjem vremenu ponekad dogaale zabune i u ukusu,
samo se u tim sluajevima ipak vie radilo o umjetnikim skretanjima
kojima je potomstvo moglo pridati bar
270
Obraun
neku povijesnu vrijednost, kao o proizvodima ne vie umjetnikog, nego,
tovie, duhovnog izopaenja, sve do gubljenja duha. U njima se ve
poeo kulturno iskazivati onaj kasnije, dabome, vidljiviji nastajui
politiki slom.
Boljevizam umjetnosti je jedino mogui kulturni ivotni oblik i duhovni
izraaj boljevizma uope.
Kome se ovo ini iznenaujuim, treba samo baciti pogled na umjetnost
sretno boljeviziranih drava, i tamo e se moi diviti, sa strahom, onim
bolesnim izopaenostima luakih i propalih ljudi, koje smo mi upoznali
kao slubeno priznatu umjetnost pod skupnim pojmom kubizma i
dadaizma, na kraju prolog i na prijelazu u ovo stoljee. ak i u kratkom
razdoblju postojanja bavarske Republike savjeta, ovo je djelo ve stupilo
na svjetlost dana. Ve ovdje se moglo vidjeti kako su svi ti zvanini
plakati, propagandni crtei u novinama, itd. u sebi nosili ne samo peat
politikog, ve i kulturnog propadanja.
Ma kako se malo, recimo jo prije ezdeset godina, mogao zamisliti
politiki slom ove sada ve dostignute veliine, isto se tako malo mogao
zamisliti i kulturni slom, kakav se poeo pojavljivati od 1900. godine na
futuristikim i kubistikim izlobama. Prije ezdeset bi godina izloba
takozvanih dadaistikih doivljaja izgledala jednostavno nemoguom,
a njeni bi organizatori zasigurno dospjeli u ludnicu, a oni danas
predsjedaju ak i umjetnikim udrugama. Ova poast tada nije mogla
nastati, jer, niti bi to trpjelo javno mnijenje, niti bi to drava mirno
gledala. Jer je stvar dravnog vodstva izbjei da narod ne bude otjeran u
naruje ludila. Na tome bi takav razvoj morao jednog dana ipak zavriti.
Naime, onoga dana kada bi ova vrsta umjetnosti stvarno odgovarala
opem shvaanju, nastupila bi jedna od najteih promjena ovjeanstva;
time bi poeo nazadak ljudskog mozga, a kraj se teko moe uope i
zamisliti.
im se s ovog stajalita pogleda razvitak naeg kulturnog ivota
posljednjih dvadeset i pet godina, vidjet e se sa strahom, koliko smo mi
ve zapali u taj nazadak. Svugdje nailazimo na klice koje uzrokuju
poetak bujanja korova, zbog koga e naa kultura,
Uzroci sloma
271
prije ili kasnije, morati propasti. A u njima moemo prepoznati pojave
propadanja polagano truleeg svijeta. Teko onim narodima, koji vie
nee biti u stanju zagospodariti ovom boleu.
Takve su se bolesti mogle u Njemakoj utvrditi gotovo u svim
podrujima umjetnosti, i kulture. Ovdje sve izgleda kao da je ve
prekorailo svoje vrhunce i pourilo u ponor. Kazalite vidljivo tone sve
dublje i dublje, i svakako bi kao kulturni imbenik, ve do sada nestalo
bez ostatka, da se protiv ove prostitucije umjetnosti nisu okrenula bar
dvorska kazalita. Ako se izuzmu njihovi i jo neki drugi, pohvale
vrijedni izuzeci, tada je za naciju najsvrsis-hodnije, da se posjete
predstavama takve vrste sasvim izbjegnu. Bio je to tuni znak unutarnjeg
propadanja, pa se mlade ve nije ni smjelo slati u najvei broj tih
takozvanih mjesta umjetnosti, to se moralo priznati ve sasvim
sramotno, otvoreno, s jednim openitim panoptikum upozorenjem:
Mladima ulaz zabranjen.
Zamislimo, da su se takve mjere opreza morale provoditi na mjestima
koja su se morala osnovati u prvom redu zbog obrazovanja mladih, a ne
za uivanje starih, blaziranih ivotnih slojeva. A to bi tek mogli rei
veliki dramatiari svih vremena za jednu takvu mjeru, a to tek prije
svega za okolnost koja joj je dala povoda? Kako bi samo planuo Schiller,
kako bi ogoreno od toga okrenuo glavu Goethe!
Ali, dakako, to su Schiller, Goethe ili Shakespeare, prema herojima
novijeg njemakog pjesnitva! Stare, istroene, preivjele, ne, prevladane
pojave. Jer je to bila osobitost toga vremena: ne samo da je ono samo
proizvodilo sve vie prljavtine, nego je jo iznad svega zablatilo sve
stvarne veliine prolosti. To je, svakako, pojava koja se uvijek moe
promatrati u takvim vremenima. to su podliji i bjedniji proizvodi nekog
vremena, kao i njegovi ljudi, tim se vie mrze svjedoci nekadanje
jedinstvene veliine i dostojanstva. U takvim bi se vremenima najrade
htjelo uguiti sjeanja na prolost ovjeanstva uope, da bi se,
iskljuivanjem svake mogunosti usporedbe, moglo vlastiti ki
podvaljivati kao umjetnost. Otuda e svaka nova institucija, to je vie
bjednija i jadnija,
272
Obraun
tim vie nastojati izbrisati i posljednje tragove prolosti, dok e se svaka
stvarno dragocjena inovacija ovjeanstva, opet bez potekoa, moi
nadovezati na dobre tekovine prolih generacija, pa ih ak esto puta tek
sada dovesti do pravog znaenja. Ona se ne mora bojati da e, recimo,
izblijediti pred prolou, nego i sa svoje strane daje opem blagu
ljudske kulture takav dragocjeni prilog, pa e ono, esto, upravo za svoje
potpuno uzdignue, htjeti i samo uvati i njegovati sjeanja na prijanja
dostignua, da bi tako novim djelima na najbolji mogui nain, moglo
osigurati potpuno razumijevanje sadanjosti. Samo onaj koji sam nije u
stanju nita dragocjenog pokloniti svijetu, a nastoji se uiniti takvim kao
da hoe dati bog zna to, - Boe, eto, hoe neto dati - mrzit e sve
stvarno ve dato, a i to e, takoer, najrae negirati, ili ak unititi.
To ni u kom sluaju ne vrijedi samo za nove pojavnosti na podruju ope
kulture, nego takoer i za one iz podruja politike. Novi e
revolucionarni pokreti tim vie mrziti stare oblike, to su oni sami u
odnosu na njih manje vrijedni. I ovdje se, takoer, moe vidjeti kako
nastojanje da se vlastiti ki prikae kao neto vrijedno pozornosti, vodi
slijepoj mrnji prema nadmonim vrijednostima prolosti. Dokle god, na
primjer, povijesno sjeanje na Friedricha Velikog nije izumrlo, Friedrich
Ebert je u stanju izazvati samo uvjetno divljenje. Heroj iz Sanssoucia
odnosi se prema bivem bremenskom gostioniaru otprilike kao sunce
prema mjesecu; tek kada zgasnu sunevi zraci, moe zasjati mjesec. I
stoga je potpuno shvatljiva mrnja naih mjeseeva ovjeanstva prema
zvijezdama stajaicama. U politikom ivotu uobiavaju takve nule, ako
im Sudbina u prolazu baci u krilo vlast, ne samo da s neumjerenom
revnou blate i prljaju prolost, ve i sami sebe vanjskim sredstvima
izuzimaju od ope kritike. Kao primjer moe posluiti republikansko
zatitno zakonodavstvo novog njemakog carstva.
Ako stoga nekakva nova ideja, neko uenje, neki novi svjetonazor ili ak
politiki kao i gospodarski pokret pokua osporiti cjelokupnu prolost,
hoe je prikazati loom ili bezvrijednom, ve se samo zbog tog povoda
mora biti krajnje oprezan i nepovjerljiv.
Uzroci sloma
273
Najei razlog za takvu mrnj u je ili samo vlastita manja vrijednost, ili
ak loa namjera po sebi. Stvarno blagoslovljena obnova ovjeanstva
uvijek i vjeito e se nadograivati tamo, gdje je prestao posljednji dobar
temelj. Ona se nee morati sramiti upotrebe ve postojeih istina. Zar
cjelokupna ljudska kultura i ovjek sam nisu samo uinak jednog jedinog
dugog razvoja u kojem je svaka generacija prilagala svoj kamen temeljac
i ugradila ga u nju. Smisao i svrha revolucije nije sruiti cijelu zgradu,
nego otkloniti loe uklopljeno ili neodgovarajue, da bi se tada na
ponovno osloboenom zdravom mjestu dalje gradilo i dograivalo.
Samo tako e se moi i smjeti govoriti o napretku ovjeanstva. U
drugom se sluaju svijet nikada ne bi mogao potedjeti i spasiti od kaosa,
jer bi tada, zaboga, pravo na odbijanje prolosti pripadalo svakoj
generaciji, a time bi ona uslijed toga, eto, kao pretpostavku svog
vlastitog rada smjela razoriti djela prolosti.
Ali, u stanju nae cjelokupne predratne kulture nije bila najgora samo
potpuna impotencija umjetnike i ope kulturne stvaralake snage, nego
mrnja kojom se blatila i brisala uspomena na veliku prolost. Skoro u
svim podrujima umjetnosti, naroito u kazalitu i knjievnosti na
prijelasku u ovo stoljee, poelo se stvarati ne samo manje znaajno
novoga, nego se, to vie, ono najbolje staro obezvrjeuje i prikazuje kao
neznaajno i prevladano, kao da je to vrijeme najsramnije neznaajnosti
bilo u stanju neto prevladati. Ali, iz tog nastojanja da se prolost izbrie
pred oima suvremenika, proizila je, sasvim jasno i prepoznatljivo, i zla
namjera tih apostola budunosti. Na tome se trebalo uvidjeti da se ovdje
nije radilo ni o kakvim novim, iako pogrenim, kulturnim shvaanjima,
ve o procesu razaranja temelja kulture uope i o, na taj nain,
nastajuem izluivanju zdravog osjeaja umjetnosti - te o duhovnoj
pripremi politikog boljevizma. Jer, ako se Periklovi suvremenici
prikazuju kao otjelovljenja Partenona, tada se boljeviku stvarnost moe
iskazivati kubistikom grimasom.
274
Obraun
S tim u vezi mora se i ovdje ponovno ukazati na vidljivi kukaviluk u
dijelu naeg naroda koji bi na osnovu svoga obrazovanja i svoga stava
morao biti obvezatan boriti se protiv ove kulturne sramote. Iz straha od
galame boljevikih apostola umjetnosti, koji svakog onoga tko u njima
nee vidjeti krunu stvaralatva, napadaju na najbjesomuniji nain
etiketirajui ga kao nazadnog malograanina, neprestano se odustajalo
od svakog ozbiljnog otpora i priklanjalo tome, to je,eto, izgledalo kao
ipak neizbjeno. ovjeka obuzima pravi strah da ne bi bio rastrgnut od
tih poluluaka ili lupea nerazumnosti; kao da je to neka sramota ne
shvatiti proizvode duhovnih degenerika ili raspojasanih varalica. Ovi
kulturni mladci posjedovali su, dakako, vrlo jednostavna sredstva da tu
svoju besmislicu potambiljaju kao snanu stvar, potvrenu od samog
Boga; oni su iznenaenom svijetu prikazivali svaku nerazumljivu i
vidljivo sumanutu stvar kao takozvani unutarnji doivljaj, oduzimajui
ve unaprijed, na tako jeftin nain, rije odgovora najveem broju ljudi.
Jer, uope se nije trebalo ni moralo sumnjati u to da bi i ovo mogao biti
unutarnji doivljaj, ali se ipak moralo sumnjati u to, je li prihvatljivo
zdravom svijetu nuditi halucinacije duevnih bolesnika ili zloinaca.
Djela Moritza von Schvvinda ili Bocklina, bila su takoer unutarnji
doivljaji, ali boanski nadarenih umjetnika, a ne nekakvih lakrdijaa.
Tu se ipak mogao tako dobro prouiti bijedni kukaviluk nae takozvane
inteligencije, koja se sklanjala s puta svakom ozbiljnijem otporu protiv
ovog trovanja zdravog instinkta naeg naroda i preputala narodu da se
sam suoava s ovom drskom besmislicom. Da se ne bi drao umjetniki
neukim, uzimala se u obzir svaka umjetnika nakaza, da bi se konano, u
procjeni dobrog i loeg stvarno postalo nesigurnim. Uzevi sve u svemu,
bili su to znaci tekog nastupajueg vremena.
#
Uzroci sloma
275
Kao znaajno obiljeje moe se jo utvrditi i sljedee: U devetnaestom
su stoljeu nai gradovi sve vie poeli gubiti svojstva kulturnih gradia i
srozavati se u isto ljudska obita-valita. Slaba povezanost dananjeg
velegradskog proletarijata sa svojim mjestom stanovanja, posljedica je
injenice, da se ovdje stvarno radi samo o sluajnom mjestu boravka
pojedinaca, i ni o emu drugome. Ovo jednim dijelom ovisi o estim
promjenama mjesta stanovanja uvjetovanim socijalnim odnosima, koji
ovjeku ne daju vremena za prisnije povezivanje sa svojim gradom, a
drugim opet dijelom, uzrok treba traiti u opoj kulturnoj besciljnosti i
siromatvu naih dananjih gradova.
Jo u vrijeme oslobodilakih ratova, njemaki gradovi nisu bili
malobrojni samo po svom broju, nego su bili skromni i po veliini. Ovo
malo pravih velegradova bili su najveim dijelom prijestolnice, i kao
takvi redovito su imali odreenu kulturnu vrijednost i najee, takoer, i
odreenu umjetniku sliku. Tih nekoliko mjesta s vie od pedeset tisua
itelja bila su, prema gradovima s jednako brojnim stanovnitvom danas,
bogati u znanstvenim i umjetnikim vrijednostima. Kad jeMiinchen imao
ezdeset tisua dua, ve je tada stremio postati jednim od prvih
njemakih umjetnikih gradia; danas je skoro svako tvorniko mjesto
dostiglo ovaj broj, ako ga ve nije i viestruko premailo, a da ponekad
opet ne moe nazvati vlastitom ni najmanju od stvarnih vrijednosti.
Obine gomile stambenih i najamnih kasarni i nita vie. Kako bi uope
s takvim mjestom bez ikakve znamenitosti mogla nastati neka naroita
povezanost, prava je zagonetka. Nitko se nee posebno prisnije povezati
s gradom koji nema za ponuditi nita drugo nego ba kao i svaki drugi,
kome takoer nedostaje svaka individualna crta i u kome se oito
izbjegava sve to bi moglo izgledati kao umjetnost ili slino.
Ali, to nije sluaj samo u malim, ve i stvarno veliki gradovi s rastuim
priljevom itelja, takoer postaju, u odnosu na taj priljev, sve siromaniji
pravim umjetnikim djelima. Oni djeluju sve ne-uglaenije i poprimaju
potpuno jednaku sliku, samo, naravno, u
276
Obraun
veem opsegu, kao i mala siromana tvornika naselja. Ono to je u
novije vrijeme pripadalo kulturnom sadraju naih velegradova, sasvim
je nedovoljno. Svi se nai gradovi rese slavom i dragocjenostima
prolosti. Kad bi se iz dananjeg Miinchena odjednom, eto, uzelo,
recimo, sve to je stvoreno pod Ludwigom I., utvrdilo bi se s uasom
kakav je od tog vremena sirotinjski porast znaajnih umjetnikih
ostvarenja. Isto vrijedi i za Berlin, kao i za najvei broj drugih velikih
gradova.
Ali, bitno je ipak sljedee: nai dananji veliki gradovi ne posjeduju ni
jednog spomenika koji bi trebao reprezentirati cjelovitu sliku grada i
mogao biti neto kao zatitni znak odredeneog cjelovitog vremena. A to
je ba bio sluaj s gradovima starog vremena; svaki od njih je
posjedovao naroiti spomenik svoga ponosa. Ono to je karakteristino
za antike gradove nije sadrano u privatnim graevinama, ve u
opedrutvenim spomenicima koji nisu bili namijenjeni samo jednome
trenu, ve vjenosti, jer se u njima nije trebalo ogledati bogatstvo nekog
posjednika pojedinca, ve veliina i znaaj opega. Tako su nastajali
spomenici koji su bili vrlo pogodni da stanovnika pojedinca na neki
nain povezu s njegovim gradom, a koji nama danas ponekad izgledaju
skoro nerazumljivim. Jer, ono to su oni imali pred oima, manje su bile
siromane kue privatnih posjednika, a vie raskone graevine
cjelokupne zajednice. Njima nasuprot, stambene zgrade stvarno djeluju
kao beznaajna sporednost.
Ako se usporede odnosi veliina antikih dravnih graevina sa
stambenim zgradama tog istog vremena, tek e se tada shvatiti izrazita
mo i snaga naglaavanja principa, da se javnim graevinama dade prvo
mjesto. Ono to mi danas u gomilama ruevina i poljima razvalina
antikog svijeta s divljenjem susreemo kao jo malobrojne upadljive
kolose, nisu bive poslovne palae, ve hramovi i dravne graevine,
dakle djela iji je posjednik bila zajednica. ak i u bljetavilu Rima
kasne dobi, prvo mjesto nisu zauzimale vile i palae graana pojedinaca,
ve dravni hramovi i ljeilita, velika sportska igralita, cirkusi,
akvadukti, bazilike itd., dakle ono, to je pripadalo cjelokupnom narodu.
Uzroci sloma
277
v .....
Cak se i germanski srednji vijek pridravao toga vodeeg principa, iako
potpuno drugaijeg umjetnikog shvaanja. Ono to je u starom vijeku
nalo svoj izraz u Akropoli ili Pantheonu, umotavalo se sada u oblike
gotske katedrale. Kao divovi uzdizale su se te monumentalne graevine
iznad arenila malih zanatskih graevina od drveta ili cigle
srednjovjekovnog grada i tako postajale zatitni znaci koji ak jo i
danas, i pored toga to se pored njih uzdiu ove iznajmljivake kasarne,
odreuju karakter i sliku tih mjesta. Miinsterske katedrale, vijenice i
hale trgovine itom, kao i kule straare, vidljivi su znaci shvaanja koja,
na kraju krajeva, opet odgovaraju samo antici.
A kako je danas stvarno alostan postao odnos izmeu dravne i privatne
gradnje! Da je sudbina Rima zadesila Berlin, tada bi se potomci, kao
najveim djelima naeg prolog vremena, mogli diviti robnim kuama
nekolicine Zidova i hotelima nekih kompanija, karakteristinom izrazu
kulture naih dana. Neka se bar usporedi grozan nesklad koji vlada u
nekom gradu kao to je ak i sam Berlin, izmeu graevina carstva i ovih
koje pripadaju financijskom kapitalu i trgovini.
Ve i sam iznos namijenjen dravnoj gradnji, najee je zaista smijean
i nedovoljan. Ne stvaraju se djela za vjenost, nego najee samo za
trenutnu potrebu. A da se pri tome uope ne vidi neki vii smisao.
Berlinski je dvorac u vrijeme svoje izgradnje bio djelo drugog znaenja,
nego to je recimo nova knjinica u suvremenom okviru. Dok je
vrijednost jednog jedinog bojnog broda oko ezdeset milijuna, za prvu
raskonu graevinu carstva, koja je trebala biti predodreena vjenosti,
za zgradu Reichstaga, jedva da je bila odobrena polovica te svote. Pa ak
kad je dolo i do odluivanja o pitanju unutarnjeg ureenja, visoki dom
je glasovao protiv promjene kamena i naredio da se zidovi obloe
gipsom; taj puta su, dodue, parlamentarci djelovali izuzetno potpuno
ispravno; gipsanim glavama stvarno nije mjesto medu kamenim
zidovima.
Tako naim dananjim gradovima nedostaju uzvieni zatitni znaci
narodne zajednice, i zbog toga se ne bi smjelo uditi,
278
Obraun
ako ona u svojim gradovima ne vidi zatitni znak ili simbol ak ni same
sebe. Mora doi do propadanja, koje e se praktino iskazati u potpunom
nesudjelovanju dananjeg velegradanina u sudbini svoga grada.
I to je takoer znak tonua nae kulture i naeg opeg sloma. Vrijeme se
gui u potpunoj svrsishodnosti, bolje reeno, u sluenju Novcu. Ali se
tada ne treba ni uditi, ako pod takvim boanstvom preostaje malo
osjeaja za heroizam. Dananja sadanjost anje samo ono to je posijala
posljednja prolost.
#
Sve ove pojave propadanja, samo su krajnje posljedice nedostatka
odreenog ujednaenog priznatog svjetonazora, te iz toga nastale ope
nesigurnosti u procjeni i zauzimanju stava prema pojedinim velikim
pitanjima vremena. Zato i jest, poevi ve od odgoja, sve polovino i
kolebljivo, strahuje se od odgovornosti i tako zavrava u kukavikom
trpljenju vlastitih priznatih teta. Opijenost humanou postaje modom a
time to se slabiki poputa izrodima, a uva pojedince, rtvuje se
budunost milijuna.
Koliko sve vie prevladava opa razuzdanost pokazuje promatranje
predratnih religioznih prilika. I ovdje je ve odavno u velikim dijelovima
nacije bilo izgubljeno jedinstveno i uinkovito uvjerenje u pogledu
svjetonazora. Pri tome su manju ulogu imali oni bivi sljedbenici crkve
koji su se iz nje izdvojili, nego svi ostali ravnoduni. Dok su obe vjere u
Aziji i Africi odravale svoje misije, da bi pridobile nove sljedbenike
svoga uenja - djelatnost koja je prema prodoru muhamedanske vjere
mogla iskazati samo vrlo skromne uspjehe - gubili su se samo u Europi
milijuni, i ponovno milijuni unutarnjih sljedbenika, koji su se prema
religioznom ivotu ili uope odnosili strano, ili pak mijenjali svoje
vlastite puteve. Posljedice, naroito u moralnom pogledu, ni u kom
sluaju nisu bile povoljne.
Uzroci sloma
279
Vrijedna je pozornosti i pojava sve ee nastupajue borbe protiv
dogmatskih temelja pojedinih crkava, bez kojih na ovom ljudskom
svijetu nije praktiki ni zamisliv opstanak nekog religioznog vjerovanja.
iroka masa naroda ne sastoji se od filozofa; upravo je ba vjera, esto
jedina osnova bilo kojeg moralnog svjetonazora. Razliite zamjene, s
obzirom na postignute uspjehe, nisu bile ba tako svrsishodne, da bi se u
njima mogla vidjeti korisna zamjena za dosadanja religiozna shvaanja.
Ali, ako bi religiozno uenje i vjera trebali stvarno obuhvatiti iroke
slojeve, tada je neophodan autoritet sadraja ovog vjerovanja temelj
svake stvarnosti. to je pak za obian ivot dotian ivotni stil, bez
kojega zasigurno stotine tisua najbolje stojeih ljudi moe ivjeti
razumno i mudro, a milijuni drugih ne, to su za dravu dravni ustav, a
za dotinu religiju dogme. Tek kroz njih se kolebljiva i beskrajno
rastezljiva ista duhovna ideja tono razgraniava i dovodi u neki oblik,
bez kojega ona nikada ne bi mogla postati vjerom. U drugom sluaju
ideja nikada ne bi mogla prerasti neki metafiziki pogled, pa ak, kratko
reeno, ni filozofijsko miljenje. Napad na dogme po sebi zbog toga je
jako slian borbi protiv opih zakonskih temelja drave. I kao to bi njoj
bio kraj u potpunoj dravnoj anarhiji, tako bi i onoj drugoj kraj bio u
bezvrijednom religioznom nihilizmu.
Ali procjena vrijednosti neke religije politiarima smije biti manje
odreena, recimo, njenim prateim nedostacima, a mnogo vie
prikladnou njene vidljivo bolje zamjene. Ali tako dugo dok takva
zamjena nedostaje, postojee mogu razoriti samo luaci i zloinci.
Dabome, da zbog ovih, ne ba tako zadovoljavajuih religioznih prilika,
nisu najmanje krivi oni, koji religiozne predodbe optereuju
ovozemaljskim stvarima i na taj nain esto zapadaju u sasvim
nepotreban sukob s takozvanom egzaktnom znanou. Ovdje e pobjeda,
iako nakon teke borbe, skoro uvijek pripasti posljednjoj, ali e religija u
svih onih koji se nisu u stanju uzdii iznad isto vanjskog znanja,
pretrpjeti velike tete.
280
Obraun
Najgora su ipak pustoenja koja nastaju zlorabom religioznog uvjerenja
u politike svrhe. Stvarno je nemogue istupiti dovoljno otro protiv onih
bijednih pekulanata koji u religiji ele vidjeti samo sredstvo koje e im
pribaviti politike, bolje reeno, poslovne usluge. Ti drski laljivci dree
svojom glasinom, da bi, svakako, i drugi grijenici, irom cijelog svijeta,
mogli uti njihovo uvjerenje, ali ne da bi za njega, ako je potrebno i
umrli, ve da bi uz pomo njega mogli bolje ivjeti. Za jednu jedinu
politiku prijevaru odgovarajue vrijednosti, oni e prodati smisao svog
cjelokupnog vjerovanja. Za deset parlamentarnih mandata, povezat e se
s marxistikim smrtnim neprijateljima svake religije - a za jednu
ministarsku stolicu sklopit e brak i sa samim avlom, ukoliko ovoga ne
bi otjerao jo preostali djeli ljudskosti u njemu.
Ako je u predratnoj Njemakoj religiozni ivot bio za mnoge neprijatnog
ukusa, onda je to trebalo pripisati zlorabi kranstva koju je provodila
takozvana kranska partija, kao i besramnosti s kojom se katoliku
vjeru pokuavalo identificirati s politikom partijom.
Ova je podvala bila usud, koji je nizu nitarija donio parlamentarne
mandate, a crkvi tetu.
Uinak je ipak trebala snositi cjelokupna nacija, time to su se posljedice
na taj nain uvjetovanog slabljenja religioznog ivota, javile upravo u
vrijeme u kome se je i bez daljnjeg sve poelo omekavati i slabiti, a
predajom sauvanim osnovama obiaja i morala prijetio je slom.
I to su takoer bile pukotine i razvaline u naem narodnom tijelu, koje su
mogle biti bezopasne tako dugo, dok se ne bi pojavilo neko posebno
optereenje, koje je moralo postati nesreom, jer je zbog pritiska velikih
dogaaja pitanje unutarnje vrstine nacije poprimalo odluujue
znaenje.
#
Isto su tako paljivom oku bile uoljive i tete nastale u podruju
politike, koje bi, ako u skoro vrijeme ne doe do
Uzroci sloma
281
poboljanja ili promjene, smjele i morale znaiti nadolazeu propast
casrstva. Besciljnost njemake unutarnje i vanjske politike bila je
vidljiva svakome tko nije htio biti namjerno slijep. ini se da je
kompromisno gospodarstvo najvie odgovaralo Bismarckovoj izjavi daje
politika umjetnost mogueg. Ali je ipak izmeu Bismarcka i kasnijih
njemakih kancelara, bila prisutna mala razlika, koja je prvome
omoguavala da si dozvoli takvu izjavu o biti politike, dok je isto takvo
shvaanje iz ustiju njegovih nasljednika moralo imati sasvim drugaije
znaenje. Jer, Bismarck je s ovom reenicom samo htio rei, da se za
ostvarenje nekog odreenog politikog cilja mogu primijeniti sve
mogunosti, odnosno, da se moe postupati prema svim datim
mogunostima; a njegovi su nasljednici u ovoj izjavi vidjeli sveano
osloboenje od neophodnosti da se uope politiki misli, ili ima ciljeve.
A politiki ciljevi za voenje carstva u to vrijeme stvarno jo nisu ni
postojali. Ovdje je ipak nedostajala nuna osnova odreenog
svjetonazora, kao i neophodna jasnoa zakona unutarnjeg razvitka
politikog ivota uope.
Nije bilo malo onih koji su u ovom smjeru sumorno gledali na razvoj i
jadikovali zbog nepostojanja plana i promiljenosti u politici carstva,
dakle, vrlo rado uviali svoje unutarnje slabosti i upljine, ali su to bili
samo marginalci u politikom ivotu: slubena vladina mjesta su se
prema spoznajama jednoga Houstona Stewarta Chamberlaina, odnosila
isto tako ravnoduno, kao, to to ine jo i danas. Ti su ljudi preglupi da
sami neto misle i smisle, da od drugih naue ono neophodno - jedna
prastara istina koja je potakla Oxenstierna na uzvik: Svijetom vlada
samo djeli mudrosti, od kojega je djelia opet, naravno, gotovo svaki
savjetnik ministarstva otjelovljenje samo jednog atoma. Otkada je
Njemaka postala Republikom, ovo dodue vie i ne vrijedi - stoga je i
Zakonom o zatiti Republike zabranjeno u tako to vjerovati, ili ak i
izgovoriti. Ali za Oxenstierna je bila srea to je ivio tada, a ne danas, u
ovoj mudroj Republici.
Kao daleko najslabija toka jo i u predratnom vremenu, bila je
mnogostruko uoena institucija u kojoj se trebala otjeloviti
282
Obraun
mo carstva: Parlament, Reichstag. Kukaviluk i nepostojanje
odgovornosti ovdje su se sjedinili na najsavreniji nain.
Jedna od besmislica koja se, ne tako rijetko, moe uti i danas je, da je
parlamentarizam u Njemakoj zakazao '*ve od revolucije. Time se
samo polagano pobuuje utisak, kao da je, recimo, prije revolucije sve
bilo drugaije. U stvarnosti, ova institucija ne moe uope drugaije,
nego unitavajue ni djelovati - a ona je to inila, dakako, jo i u ono
vrijeme, kada je najvei broj njih jo nosio oglavinu, nita nije vidio, ili
nije elio vidjeti. Jer zbog toga to je Njemaka sruena, ni najmanjim
dijelom ne treba zahvaliti ovoj instituciji; da do katastrofe nije dolo ve
prije, ne moe se pripisati u zasluge Reichstagu, ve otporu prema
njemu, koji je podupro djelatnost ovog grobara njemake nacije i
njemakog carstva jo u godinama mira.
Od neizmjerno stranih teta za koje neposredno ili posredno treba
zahvaliti ovoj instituciji, ja elim istai samo jednu jedinu nesreu, koja
najvie odgovara unutarnjem biu ove najne-odgovornije institucije svih
vremena: uasavajuu polovinost i slabost politikog vodstva carstva,
kako prema unutra, tako i prema van, koju u prvom redu treba pripisati
uinku Reichstaga, koji je bio glavni uzrok politikog sloma.
Polovino je bilo sve to je na bilo koji nain bilo potinjeno utjecaju
ovog parlamenta, gledalo se na to kako mu drago.
Polovina i slaba bila je politika saveznitva carstva prema van. Time to
se htjelo odrati mir, moralo se neizbjeno usmjeravati ka ratu.
Polovina je bila i politika prema Poljskoj. Izazivalo se, a da se nikada
nije bilo to ozbiljno poduzimalo. Uinak je bio, niti pobjeda Nijemstva,
niti smirivanje Poljske, ali zato, neprijateljstvo s Rusijom.
Polovino je bilo i rjeenje elsas - lotharingijskog pitanja. Umjesto da se
brutalnom akom, jednom zauvijek, smrvi glava francuskoj hidri, a
nakon toga Elsaanima priznaju ista prava, nita se od oboje nije uinilo.
A i nije se uope nita ni moglo, jer su u
Uzroci sloma
283
redovima najveih partija takoer sjedili izdajnici zemlje - u Centru npr.
gospodin VVetterle.
Sve bi se to, ipak, jo i moglo podnijeti, da sveopoj polovinosti nije
rtvom pala sila od ijeg je postojanja, konano, ovisio opstanak carstva:
vojska.
Samo ono to je takozvani Njemaki Reichstag ovdje zgrijeio, bilo bi
dovoljno da ga njemaka nacija za sva vremena optereti prokletstvom. Iz
najbjednijih razloga ove su parlamentarne partijske propalice naciji
ukrale i izbile iz ruku oruje samoodranja, jedinu zatitu slobode i
nezavisnosti naeg naroda. Kada bi se danas otvorili grobovi flandrijske
visoravni, iz njih bi ustali krvavi tuitelji, stotine tisua najboljih mladih
Nijemaca, koji su zbog nesavjesnosti ovih parlamentarnih zloinaca, loe
i polovino osposobljeni, bili ubaeni u naruje smrti; Njih i milijune
mueva, koji su potonuli u naruju mrtvih, ili postali bogalji, izgubila je
domovina, sve u svemu, da bi se nekolicini stotina narodnih varalica
omoguile politike prijevare, ucjene, ili ak, da sami unaokolo
ponavljaju jedne te iste doktrinarne teorije.
Za vrijeme dok je idovstvo pomou svoje marxistike i demokratske
tampe cijelim svijetom irilo lai o njemakom militarizmu i tako
svim sredstvima nastojalo opteretiti Njemaku, odbijale su marxistike i
demokratske partije svako irenje obrazovanja njemake narodne snage.
Pri tome je i ogroman zloin koji je time bio poinjen, morao biti odmah
jasan svakome, tko je mogao samo i pomisliti, da bi u sluaju dolazeeg
rata cijela nacija ipak morala stupiti pod oruje, i stoga su, dakle, zbog
ovog mangup-luka tih istih reprezentanata vlastitog takozvanog
narodnog predstavnitva, milijuni Nijemaca, loe i polovino
izvjebani, bili natjerani pred neprijatelja. Ali, ako se ak izvan
razmatranja i ostave posljedice brutalne i iste nesavjesnosti ovih
parlamentarnih slugu, ovaj nedostatak izvjebanih vojnika na poetku
rata morao jc polagano voditi njihovom gubitku, to se ba u velikom
svjetskom ratu potvrdilo na tako straan nain.
284
Obraun
Gubitak borbe za slobodu i nezavisnost njemakog naroda, uinak je ve
u miru iskazane polovinosti i slabosti privlaenja cjelokupne narodne
snage za obranu domovine.
*
Dok je na kopnu bilo izvjebano premalo regruta, jednaka polovinost na
djelu bila je i u pomorskim snagama - oruje nacionalnog samoodranja,
vie ili manje, je uinjeno bezvrijednim. Ali je, naalost, vodstvo
mornarice i samo bilo zahvaeno duhom polovinosti. Tendencija da se
svi brodovi na doku grade uvijek neto manji nego u isto vrijeme na
doku za gradnju poloeni engleski brodovi, bila je malo dalekovidna, ali
jo manje genijalna. Upravo flota koja se ve na poetku ne moe
brojano podii na visinu njenog predvienog protivnika, mora
nedostatak broja nastojati nadomjestiti izvanrednom borbenom snagom
pojedinanih brodova. Radi se o promiljenoj borbenoj snazi, a ne o
nekoj bajoslovnoj nadmoi u kvaliteti. Ustvari, moderna tehnika je
tako napredovala, i postigla tako veliku usklaenost u pojedinim
kulturnim dravama, da je nemogue brodovima neke sile pripisati bitno
vea borbena svojstva nego borodovima iste tonae neke druge drave. A
jo je mnogo manje shvatljivo, da se moe postii nadmo putem manjih
nosivosti brodova.
Ustvari, malo je tonaa njemakih brodova moglo uslijediti samo na
raun brzine i naoruanja. Fraza kojom se pokuavalo opravdati ovu
injenicu, pokazala je, dodue, veoma straan nedostatak mirnodopske
logike nadlenih mjesta. Objanjavalo se, naime, daje njemaki topovski
materijal tako uvjerljivo nadmoan engleskom, da njemaka cijev od 28
cm uope ne odstupa u uinku hica od britanske cijevi od 30,5 cm?
Upravo je zbog toga sada ipak uvedena obveza da se prijee na top od
30,5 cm, jer cilj nije morao biti u dostignuu iste, nego nadmone
borbene snage. Inae bi, takoer, uvoenje Merzera od 42 cm u vojsci
bilo suvino, jer je njemaki Merzer od 21 cm
Uzroci sloma
285
bio po sebi daleko nadmoan tadanjem francuskom topu okomite
paljbe, a tvrave bi pale rtvom, svakako, i od Merzera od 30,5 cm.
Samo je vodstvo kopnene vojske razmiljalo ispravno, ali, mornarice,
naalost, ne.
Odustajanje od nadmonog djelovanja artiljerije, kao i od nadmone
brzine, temeljilo se je meutim na, u osnovi pogrenoj, takozvanoj misli
o riziku. Ve i oblikom izgradnje flote, vodstvo mornarice se na samom
poetku odreklo napada i usmjerilo usiljeno na obranu. Ali, time se
odustalo i od konanog uspjeha, koji je oduvijek bio i mogao biti samo u
napadu.
Brod manje brzine i slabog naoruanja bit e najee zbog veeg
dometa protivnikova hitca potopljen od breg i bolje naoruanog. To je
morao osjetiti, na najgoriji nain, cijeli niz naih krstarica. Koliko je u
osnovi bilo pogreno mirovno stajalite vodstva mornarice pokazao je
rat, koji je, gdje se to uope dogaalo, prisiljavao na prenaoruavanje
starih i bolje naoruavanje novih brodova. Da su u pomorskoj bitci kod
Skagerraka njemaki brodovi imali jednaku tonau, jednako naoruanje i
jednaku brzinu kao engleski, tada bi pod orkanom sigurnijih u pogotku, a
uinkovitih njemakih granata od 38 cm, britanska flota potonula u
vodeni grob.
Japan je neko vodio drugu politiku flote. Tamo su u principu sve snage
usmjerene da se u svakom pojedinom novom brodu postigne nadmona
borbena mo, koja e pobijediti pretpostavljenog neprijatelja. Tome je
tada takoer odgovarala u tu svrhu ugraena napadaka oprema flote.
Dok se vodstvo kopnene vojske slobodno dralo po strani od pogrenih
zamisli, duhu parlamenta podlegla je mornarica, iako je, naalost,
parlamentarno bila bolje zastupljena. Ona je bila organizirana na
polovinim stajalitima i kasnije je na slinima ustrojena. Ono to je
mornarica do tada postigla na besmrtnoj slavi, treba pripisati dobrom
radu njemakih vojnika, kao i sposobnosti i neusporedivom herojstvu
pojedinih asnika i posada. Da je bive najvie mornariko vodstvo bilo
na razini genijalnosti tog herojstva, rtve ne bi bile uzaludne.
286
Obraun
Tako je moda upravo nadmona parlamentarna spremnost vodeih
glava mornarice u miru, postala njenom nesreom, time, to su naalost i
u njenoj izgradnji umjesto usko vojne, odluujuu ulogu poela igrati
parlamentarna gledita. Polovinost i slabost, kao i nedostatak logike
miljenja svojstveni parlamentarnoj instituciji, obojila je takoer i
vodstvo flote.
Kopnena vojska se, kao to je ve istaknuto, drala povueno od takvih
principijelno pogrenih razmiljanja. Posebno je Ludendorff, tadanji
pukovnik u Velikom Generaltabu, vodio ogorenu borbu protiv
zloinake polovinosti i slabosti, kojom se Reichstag suprotstavljao
ivotnim pitanjima nacije i najee ih negirao. Iako je borba koju je tada
vodio ovaj asnik ipak bila uzaludna, polovicu je krivice snosio upravo
parlament, a drugi dio, koliko je uope bilo mogue, jo bjednije dranje
i slabost carskog kancelara Bethmanna Holhvega. Ovo ni najmanje ne
sprjeava krivce njemakog sloma, da ba danas ele prebaciti krivicu na
onoga, koji se jedini suprotstavio ovom zanemarivanju nacionalnih
interesa - prijevara vie ili manje, ovim uroenim pekulantima nikada
nije bila bitna.
Tko promisli na sve ove rtve koje su natovarene naciji kanjivom
lakoumnou ovih najneodgovornijih, tko pred oima ima sve te
besciljno rtvovane milijune zdravih ljudi, kao i beskrajno ponienje i
sramotu, neizmjernu bijedu koja nas je pogodila, i zna da je do toga
svega dolo samo zbog toga da bi se gomili nesavjesnih trebera i lovaca
na poloaje utro put do ministarskih fotelja, taj e razumjeti da se te
kreature stvarno mogu nazivati rijeima kao to su: nitkov, lupe,
odrpanac i zloinac. Inae bi smisao i svrha postojanja ovih izraza u
jezinoj upotrebi bila svakako nerazumljiva. Jer, u usporedbi s ovim
izdajicama svoje nacije, svaki je svodnik jo astan ovjek.
*
Sve su stvarne tamne strane stare Njemake osobito pale u oi tek tada,
kada je zbog toga unutarnja vrstoa nacije morala
Uzroci sloma
287
pretrpjeti tetu. Da, u takvim su sluajevima bile te neprijatne istine ak i
izvikivane u iroke mase, dok su inae mnoge stvari rade sramno
preuivane, pa ak dijelom i jednostavno poricane. To je bio sluaj, kad
se u otvorenom postupku neko pitanje moda jo moglo dovesti do
poboljanja. Pri tome nadlena mjesta u vladi nisu ba nita znala o
vrijednosti i biti propagande. Da se kroz pametnu i trajnu primjenu
propagande ak i samo nebo moe narodu prikazati kao pakao i obratno,
najbjedniji ivot kao raj, znao je samo idov, koji je prema tome i
djelovao; Nijemac, bolje reeno njegova vlada, o tome nije imao ni
pojma.
Ovo se trebalo najtee osvetiti tijekom rata.
#
Nasuprot svim ovim nagovjetajima i bezbrojnim drugim tetama u
njemakom su predratnom ivotu, postojale mnoge prednosti. Pri jednom
pravednom ispitivanju mora se ak priznati, da su najvei broj naih
lomova, najveim dijelom imenovali kao svoje vlastite i druge zemlje i
narodi, i da su nas u tome ostavljali ak daleko u sjeni, s time to oni nisu
posjedovali mnoge nae stvarne prednosti.
Na vrhu ovih prednosti moe se, pored ostalih, staviti injenica da je
njemaki narod skoro medu svim europskim narodima jo uvijek najvie
pokuavao ouvati nacionalni karakter svoga gospodarstva i, usprkos
mnogim loim predznacima, jo je ponajmanje podlegao internacionalnoj
financijskoj kontroli. Svakako opasna prednost, koja je kasnije bila
najvei izaziva svjetskog rata.
Ako se, meutim, ovo i mnogo to drugog ostavi po strani iz bezbroja
zdravih izvora nae nacije, moraju se izdvojiti tri institucije, koje su na
svoj nain bile primjerene, ak i nedostine.
Kao prvo, dravni oblik po sebi, i izraajnost koju je on naao u
Njemakoj novoga vremena.
Ovdje se stvarno mora zanemariti pojedine monarhe, kao ljude podlone
svim slabostima, koje je zapala briga za ovu zemlju
288
Obraun
i njenu djecu - jer, ako bi se ovdje bio popustljiv, moralo bi se uope
inae oajavati zbog sadanjosti: nisu li ipak predstavnici sadanje vlasti,
upravo promatrane kao linosti, duhovno i moralno najskromnije koje se
pri dugom razmiljanju uope moe zamisliti. Tko vrijednost njemake
revolucije mjeri po vrijednosti i veliini linosti koje je ona od studenoga
1918. poklonila njemakom narodu, on e pokriti svoju glavu od srama
pred sudom potomstva, kome vie nee moi zaepiti usta zatitnim
zakonima itd. i koji e stoga rei ono to, eto, mi svi ve danas znamo,
naime, da su mozak i vrlina u naih novonjemakih voda u obrnutom
razmjeru s njihovim brbljanjem i porocima.
Sigurno da je monarhija bila mnogima, prije svega irokoj narodnoj
masi, otuena. To je bila posljedica injenice, da monarsi nisu uvijek bili
okrueni, recimo, najblistavijima, a posebno ne najodanijim glavama.
Oni su, naalost, dijelom vie voljeli laskavce nego uspravne prirode i
tako su od takvih bili i pouavani. Vrlo velika teta u vremenu u kome
je svijet u mnogim pogledima trebao pretrpjeti velike promjene, koje,
naravno, takoer nije moglo izdrati shvaanje mnogih zastarjelih
predaja u dvorovima.
Tako pri prijelazu u ovo stoljee obian mukarac i ovjek nije mogao
vie izraziti svoje posebno uenje princezi koja bi u uniformi jahala
uzdu fronta. O uinku takve parade u oima naroda, nije se, ini se,
moglo dobiti nikakvu tonu predodbu, jer inae, do takvih isuvie
nesretnih nastupa ne bi nikada ni dolazilo. Isto tako, i ne ba uvijek
potpuno prava budalatina o humanosti ovih krugova, djelovala bi prije
odbijajue, nego privlano. Ako je, na primjer, princeza X blagoizvoljela
probati jelo u nekoj narodnoj kuhinji s poznatim uinkom, to je moda
prije moglo izgledati potpuno dobro, ali je tada uspjeh bio potpuno
suprotan oekivanjima. Pri tome se, bez daljnjega, moe pretpostaviti da
Visoanstvo nema nikakvog pojma o tome, da je jelo na dan njena
kusanja bilo pripremljeno malo drugaije, nego to je inae uobiajeno;
samo, bilo je potpuno dostatno, to su to ljudi ve znali.
Uzroci sloma
289
Tako je najbolja mogua namjera bila smijena, ako ne i razdraujua.
Opisi uvijek poslovine skromnosti monarha, njegovo prerano ustajanje,
kao i njegovo pravo izgaranje na radu sve do kasno u no, a jo ktome uz
neprestanu opasnost njegove prijetee neishranjenosti, izazivali su ipak
vrlo sumnjiave izjave. Jer, nitko nije ni elio znati to i koliko je
monarh prema sebi milosti; priskrbio bi mu se dostatan obrok; uope
se nije ni nastojalo uskratiti mu neophodan san; bilo bi dovoljno samo to,
da je on inae kao ovjek i karakter, imenom svoga roda i naciji
omoguavao ast i dostojanstvo i kao regent ispunjavao svoje obveze.
Pripovijedanje bajki, koristilo je vrlo malo, ali je zato to vie tetilo.
To i mnogo slinoga bile su samo sitnice. Gore je, naalost, u sve veim
dijelovima nacije djelovalo sve vee uvjerenje, da se bez daljnjega vlada
odozgo, i da se, stoga, pojedinac nema dakle ni za to dalje brinuti. Sve
dokle god je vlada bila stvarno dobra, ili bar htjela najbolje, stvar je
nekako i ila. Ali, jao, ako jednom umjesto vlade koja je po sebi htjela
dobro, treba nastupiti nova, manje ispravna, tada su bezvoljna
prilagodljivost i djetinjasto vjerovanje najtea nevolja kakvu se uope
moe i zamisliti.
A svim ovim, i mnogim drugim slabostima stajale su nasuprot nepobitne
vrijednosti.
Jednim monarhistikim dravnim oblikom uvjetovan je stabilitet
cjelokupnog dravnog vodstva, kao i izvlaenje posljednjeg dravnog
namjetenja iz vreve pekulacija astoljubivih politiara. Nadalje, ast
institucija po sebi, kao i ve po njoj zasnovani autoritet, isto tako
uzdravanje inovnikog korpusa i posebno vojske iznad razine
partijsko-politikih obveza. K tome je jo dola prednost linog
otjelovljenja dravnog vrha samim monarhom kao linou i uzorom
odgovornosti koju monarh mora tee nositi, nego sluajna gomila neke
parlamentarne veine -poslovina istoa njemake uprave bila je u
prvom redu pripisana tome. Konano, kulturna vrijednost monarhije za
njemaki narod bila je visoka i mogla je, dabome, izravnati druge
nedostatke.
288
Obraun
i njenu djecu - jer, ako bi se ovdje bio popustljiv, moralo bi se uope
inae oajavati zbog sadanjosti: nisu li ipak predstavnici sadanje vlasti,
upravo promatrane kao linosti, duhovno i moralno najskromnije koje se
pri dugom razmiljanju uope moe zamisliti. Tko vrijednost njemake
revolucije mjeri po vrijednosti i veliini linosti koje je ona od studenoga
1918. poklonila njemakom narodu, on e pokriti svoju glavu od srama
pred sudom potomstva, kome vie nee moi zaepiti usta zatitnim
zakonima itd. i koji e stoga rei ono to, eto, mi svi ve danas znamo,
naime, da su mozak i vrlina u naih novonjemakih voda u obrnutom
razmjeru s njihovim brbljanjem i porocima.
Sigurno da je monarhija bila mnogima, prije svega irokoj narodnoj
masi, otuena. To je bila posljedica injenice, da monarsi nisu uvijek bili
okrueni, recimo, najblistavijima, a posebno ne najodanijim glavama.
Oni su, naalost, dijelom vie voljeli laskavce nego uspravne prirode i
tako su od takvih bili i pouavani. Vrlo velika teta u vremenu u kome
je svijet u mnogim pogledima trebao pretrpjeti velike promjene, koje,
naravno, takoer nije moglo izdrati shvaanje mnogih zastarjelih
predaja u dvorovima.
Tako pri prijelazu u ovo stoljee obian mukarac i ovjek nije mogao
vie izraziti svoje posebno uenje princezi koja bi u uniformi jahala
uzdu fronta. O uinku takve parade u oima naroda, nije se, ini se,
moglo dobiti nikakvu tonu predodbu, jer inae, do takvih isuvie
nesretnih nastupa ne bi nikada ni dolazilo. Isto tako, i ne ba uvijek
potpuno prava budalatina o humanosti ovih krugova, djelovala bi prije
odbijajue, nego privlano. Ako je, na primjer, princeza X blagoizvoljela
probati jelo u nekoj narodnoj kuhinji s poznatim uinkom, to je moda
prije moglo izgledati potpuno dobro, ali je tada uspjeh bio potpuno
suprotan oekivanjima. Pri tome se, bez daljnjega, moe pretpostaviti da
Visoanstvo nema nikakvog pojma o tome, da je jelo na dan njena
kusanja bilo pripremljeno malo drugaije, nego to je inae uobiajeno;
samo, bilo je potpuno dostatno, to su to ljudi ve znali.
Uzroci sloma
289
Tako je najbolja mogua namjera bila smijena, ako ne i razdraujua.
Opisi uvijek poslovine skromnosti monarha, njegovo prerano ustajanje,
kao i njegovo pravo izgaranje na radu sve do kasno u no, a jo ktome uz
neprestanu opasnost njegove prijetee neishranjenosti, izazivali su ipak
vrlo sumnjiave izjave. Jer, nitko nije ni elio znati to i koliko je
monarh prema sebi milosti; priskrbio bi mu se dostatan obrok; uope
se nije ni nastojalo uskratiti mu neophodan san; bilo bi dovoljno samo to,
da je on inae kao ovjek i karakter, imenom svoga roda i naciji
omoguavao ast i dostojanstvo i kao regent ispunjavao svoje obveze.
Pripovijedanje bajki, koristilo je vrlo malo, ali je zato to vie tetilo.
To i mnogo slinoga bile su samo sitnice. Gore je, naalost, u sve veim
dijelovima nacije djelovalo sve vee uvjerenje, da se bez daljnjega vlada
odozgo, i da se, stoga, pojedinac nema dakle ni za to dalje brinuti. Sve
dokle god je vlada bila stvarno dobra, ili bar htjela najbolje, stvar je
nekako i ila. Ali, jao, ako jednom umjesto vlade koja je po sebi htjela
dobro, treba nastupiti nova, manje ispravna, tada su bezvoljna
prilagodljivost i djetinjasto vjerovanje najtea nevolja kakvu se uope
moe i zamisliti.
A svim ovim, i mnogim drugim slabostima stajale su nasuprot nepobitne
vrijednosti.
Jednim monarhistikim dravnim oblikom uvjetovan je stabilitet
cjelokupnog dravnog vodstva, kao i izvlaenje posljednjeg dravnog
namjetenja iz vreve pekulacija astoljubivih politiara. Nadalje, ast
institucija po sebi, kao i ve po njoj zasnovani autoritet, isto tako
uzdravanje inovnikog korpusa i posebno vojske iznad razine
partijsko-politikih obveza. K tome je jo dola prednost linog
otjelovljenja dravnog vrha samim monarhom kao linou i uzorom
odgovornosti koju monarh mora tee nositi, nego sluajna gomila neke
parlamentarne veine -poslovina istoa njemake uprave bila je u
prvom redu pripisana tome. Konano, kulturna vrijednost monarhije za
njemaki narod bila je visoka i mogla je, dabome, izravnati druge
nedostatke.
290
Obraun
Njemaki dvorovi su jo uvijekbili gnijezda umjetnikog miljenja, koje
je u naem materijaliziranom vremenu prijetilo izumiranjem. Ono to su
njemaki kneevi ba u XIX. stoljeu uinili za umjetnost i znanost bilo
je uzrono. U svakom se sluaju dananje vrijeme s tim uope ne moe
usporediti.
*
Kao najvei vrijednosni imbenik u ovom vremenu za poetak i sve
ubrzaniji raspad naeg narodnog tijela, trebamo spomenuti vojsku. Bila
je to najmonija kola njemake nacije i nije se uzalud mrnja svih
neprijatelja usmjeravala ba protiv tog zatitnika nacionalne samouprave
i slobode. Ovoj se jedinstvenoij instituciji ne moe pokloniti nikakav
velianstveniji spomenik od utvrivanja istine da je ona bila klevetana od
svih manje vrijednih, koji su je mrzili, protiv nje se borili, ali su se je i
bojali. To to se niz internacionalnih narodnih eksploatatora iz
Versaillesa u prvom redu okrenulo protiv stare njemake vojske, doputa
ovoj da se samo zbog toga prizna kao gnijezdo slobode naega naroda,
pred moi burze. Bez ove upozoravajue snage smisao Versaillesa prema
naem narodu bio bi ve odavno sproveden. Ono to njemaki narod
zahvaljuje njemakoj vojsci, moe se kratko saeti u jednu jedinu rije:
Sve.
Vojska je odgojila bezuvjetnu odgovornost u vremenu kada je ova
osobina postala ve vrlo rijetka, a njeno je potiskivanje sve ee bilo na
dnevnom redu, poev od slike i prilike svake neodgovornosti
Parlamenta; ona je, nadalje, odgajala osobnu hrabrost u vremenu kada je
kukaviluk prijetio postati harajua bolest, a spremnost izloiti se rtvi
za ope dobro smatrana je skoro glupou. Samo je onaj izgledao
mudrim, tko je vlastito ja umio najbolje tedjeti i isticati. Ona je bila
kola koja je Nijemca pojedinca jo pouavala da dobrobit nacije ne
treba traiti u laljivim frazama internacionalnog bratimljenja Crnaca,
Nijemaca, Kineza, Francuza, Engleza, itd., ve u snazi i odlunosti
vlastitog narodnog bia.
Uzroci sloma
291
Vojska je odgojila snagu odlunosti, kad su ve u ivotu djelovanje ljudi
poele odreivati neodlunost i sumnja. Ona je htjela neto znaiti u
vremenu kada su ton posvuda davale neznalice, nastojei visoko
potovati princip, da je bilo kakvo nareenje bolje od nikakvog. U ovom
se principu krije jo nepokvareno krepko zdravlje, koje bi se ve odavno
izgubilo u naem ostalom ivotu, da se vojska i njen odgoj nisu brinuli za
stalno obnavljanje te iskonske snage. Potrebno je, dakako, samo
pogledati stranu neodlunost naeg sadanjeg carskog vodstva, koje nije
u stanju mobilizirati ni za kakvo djelo, osim ako se ne radi o prinudnom
potpisivanju nekog novog dekreta za pljaku naroda; u tom sluaju ono
otklanja svaku odgovornost i potpisuje rigidnom spremnou nekog
dvorskog stenografa sve to mu se uope podmetne - jer je u ovom
sluaju lako donijeti odluku; ona mu je, eto, nametnuta.
Vojska je odgojila i idealizam i odanost domovini i njenoj veliini, dok
su se u ostalom ivotu sve vie irili lakomost i materijalizam. Ona je
odgajala jedinstven narod protiv podjele na klase i ovdje, moda,
poinila jedinu pogreku u instituciji jednogodinjeg dragovoljstva.
Greku zbog toga, jer je njome naruen princip bezuvjetne jednakosti i
obrazovaniji ponovno postavljeni izvan okvira ope okoline, dok bi bilo
korisno ba obrnuto. Pri ionako velikoj svjetskoj otuenosti naih viih
slojeva, i sve veeg nastajueg otuenja prema vlastitom narodu, ba je
vojska mogla djelovati naroito blagodatno, da je bar u svojim redovima
izbjegavala svako izdvajanje takozvane inteligencije. to se to nije
uinilo, bila je grjeka; samo, koja je to institucija na ovom svijetu
bezgrjena? Kod ove je, ipak, bez daljnjega prevladalo ono dobro, tako
da je samo mali broj mana ostao daleko ispod prosjenog stupnja ljudske
nedostatnosti.
Ali, u najveu zaslugu vojske starog carstva, mora se uraunati to je
ona, u vremenu opeg nadglasavanja glava, glavu' postavila iznad
nadglasavanja. Vojska je prema idovsko-demokratskoj zamisli slijepog
poklonstva u brojke, vrlo visoko potivala vjeru u linost. Tako je ona
tada odgajala i ono to je bilo najneophodnije
292
Obraun
potrebno novijem vremenu - mukarce. - U movari opeg i posve-
manog omekavanja i poenivanja, u redovima vojske svake je godine
oelieno 350 tisua snanih mladia, koji su u dvogodinjoj vjebi
gubili mekou mladosti i stjecali elino-snana tijela. Mlad ovjek, koji
je tijekom vremena uio sluati, mogao je tek potom nauiti zapovijedati.
Ve se po koraku prepoznavao odslueni vojnik.
To je bila visoka kola njemake nacije i nije se uzaludno na nju
usmjerila estoka mrnja onih koji su iz zavisti i pohlepe trebali i eljeli
nemo carstva i nezatienost njegovih graana. Ono to mnogi Nijemci
u zaslijepljenosti ili looj volji nisu htjeli vidjeti, spoznao je strani svijet;
njemaka vojska bila je najsnanije oruje u slubi njemake nacije i
ishrane njene djece.
#
Uz dravno ustrojstvo i vojsku, kao trei u savezu dolazi neusporedivi
korpus inovnika starog carstva.
Njemaka je bila najorganiziranija i najbolje voena zemlja svijeta. Ma
koliko se htjelo njemakom dravnom inovniku zamjeriti birokratska
zaostalost, ni u drugim dravama u tom pogledu nije bilo bolje, prije -
jo gore. Ali, ono to druge drave nisu imale, bila je izvanredna
solidarnost ovog aparata, kao i nepotkupljivo poteno i asno
opredjeljenje njegovih obnadatelja. Bolje iako poneto zastarjelo, ali
vrijedno i vjerno, nego li prosvijeeno i moderno, ali zato manje vrijedno
po karakteru, i, kao to se danas esto pokazuje, neznalano i nemono:
Jer, na to to se sada ini, kao da je predratna njemaka uprava svakako
bila birokratski uspjena, ali trgovaki loa, moe se odgovoriti samo
sljedee: Koja je svjetska zemlja imala bolje voden i organiziraniji
trgovaki pogon u svom dravnom ustojstvu od Njemake? Tek je
revolucija omoguila da ovaj uzorni aparat, toliko dugo razaran dok
konano nije izghvedao zreo za oduzimanje iz ruku svoje nacije, bude u
smislu osnivaa ove republike socijaliziran, to znai, podvrgnut
sluenju
Uzroci sloma
293
internacionalnom burzovnom kapitalu kao nalogodavcu njemake
revolucije.
Ono to je pri tome posebno odlikovalo njemaki inovniki korpus i
upravni aparat, bila je njegova nezavisnost od pojedinih vlada, ija
politika opredjeljenja nisu mogla imati nikakav utjecaj na poloaj
njemakog dravnog inovnika. Dodue, poslije revolucije ovo se iz
temelja izmijenilo. Na mjesto maa i sposobnosti stupio je partijski stav,
ime je samostalan i nezavisan karakter prije ometan, nego li
unaprjeivan.
Zadivljujua snaga i mo starog carstva temeljila se na dravnom ustroju
- na vojsci i korpusu inovnika. Oni su u prvom redu bili uzroci svojstva
koje dananjoj dravi potpuno nedostaje: dravnog autoriteta! Oni se
nisu temeljili na naklapanjima u parlamentima i zemaljskim
skuptinama, kao ni na zakonima za njihovu zatitu, ili sudskim
presudama za zastraivanje drskih laljivaca itd., ve na opem
povjerenju koje se vodstvu i upravi drutva smjelo i moglo ukazivati.
Ovo je povjerenje opet samo uinak nepokolebljivog unutarnjeg
uvjerenja u nesebinost i vrijednost vlade i uprave neke zemlje, kao i
suglasnosti smisla zakona s osjeajem opeg pogleda na moral. Jer se
vlade i sustavi trajno ne odravaju putem pritiska sile, ve vjerom u
njihovu dobrotu i istinitost u zastupanju i isticanju interesa naroda.
*
Ma kako, dakle, prijetili da su poznate tete predratnog razdoblja teko
nagrizale unutarnju snagu nacije, ipak se ne smije zaboraviti, da je i
druge drave pratio najvei broj ovih bolesti, jo vie nego Njemaku, a
ipak, u kritinom trenutku opasnosti nisu zakazale ni propale. A kad se
jo ktome pomisli da su prijeratnim njemakim slabostima isto tako bile
suprotstavljene velike snage, tada se posljednje uzroke sloma moe i
mora traiti jo i u drugom podruju: a to je, takoer, i sluaj.
294
Obraun
Najdublji i posljednji razlog propadanja starog carstva, bio je u
neprepoznavanju i nepriznavanju rasnog problema i njegova znaaja za
povijesni razvoj naroda. Jer, sva zbivanja u narodnom ivotu nisu
izraavanje sluaja, nego prirodnih tokova nagona za samoodranjem i
razmnoavanjem vrste i rase, ak i ako ljudi ne mogu biti svjesni
unutarnjih razloga svojih djelovanja.
Glava 11.
NAROD I RASA
Ima istina koje tako vidljivo lee na ulici, da ih ba zbog toga obian
svijet i ne vidi, pa ak ni ne prepoznaje. On kao slijepac prolazi pored
takvih opepoznatih istina koje bodu oi, i tako je jako iznenaen, kada
netko iznenada otkrije ono to bi svi morali znati. Na stotine tisua
Kolumbovih jaja lei unaokolo, samo se Kolumbo ipak rjee susree.
Tako ljudi bez izuzetka putuju unaokolo vrtom prirode, uobraavajui se
da skoro sve poznaju i znaju i prolaze ipak, uz rijetke izuzetke, kao
slijepci pored nekog najistaknutijeg vladaju-eg principa: unutarnje
zatvorenosti svih vrsta ivih bia na ovoj Zemlji.
Ve i povran pogled pokazuje kao gotovo nepromjenjivi osnovni zakon
svih bezbrojnih izraajnih oblika ivotne volje prirode, njen u sebi
zaokruen ogranieni oblik rasploivanja i razmnoavanja. Svaka
ivotinja pari se samo sa sudrugom iste vrste. Sjenica ide sjenici, zeba
zebi, roda k rodi, poljski mi poljskom miu, kuni mi kunom miu,
vuk vuici, itd.
To mogu izmijeniti samo izvanredne prilike, u prvom redu prisila
zarobljenitva, kao i neka druga sprijeenost parenja u okviru iste vrste.
Ali se tada priroda poinje tome opirati svim sredstvima, a njen se
vidljivi protest sastoji ili u uskraivanju dalje sposobnosti razmnoavanja
bastardima, ili u ogranienoj plodnosti kasnijih potomaka; u najveem
broju sluajeva, oduzima ona imunitet protiv bolesti i neprijateljskih
napada.
To je sve prirodno.
Svako krianje dvaju nejednako visokih bia, daje kao proizvod neko
srednje stvorenje, izmeu visina oba roditelja. To, dakle, znai: mladune
e svakako biti vie nego rasno nia polovica
296
Obraun
roditeljskog para, ali ne i tako visoka kao via polovica roditeljskog para.
Shodno tome, ono e kasnije, u borbi protiv ove vie, podlei. Ali, takvo
se parenje suprotstavlja volji prirode za vee njegovanje ivota openito.
Pretpostavka za to nije u povezivanju vie ili manje vrijednih, nego u
beziznimnoj pobjedi onih prvih. Jai mora vladati, a ne mijeati se sa
slabijima, da bi tako rtvovao vlastitu veliinu. Samo roeni slabi moe
ovo osjeati stranim, ali je on zato ipak na kraju samo slab i ogranien
ovjek; jer, kada ne bi vladao ovaj zakon, bio bi nezamisliv svaki
pretpostavljeni vii razvoj svih organskih ivih bia.
Posljedica ovoga, u prirodi opevaeeg zakona za istoom rase, nije
samo otro vanjsko razgranienje pojedinih rasa, nego i njihova skladna
narav u samima sebi. Lisica je uvijek lisica, guska je guska, tigar je tigar
itd., a razlika meu njima ponajvie moe biti u nejednakoj koliini
snage, pameti, snalaljivosti, izdrljivosti itd. pojedinih primjeraka. Ali
nikada se nee moi nai ni jednu lisicu koja bi po svom unutarnjem
svojstvu mogla imati, recimo, neke humane zahtjeve prema guskama,
kao to isto tako ne postoji ni jedna maka prijateljskih sklonosti prema
mievima.
Stoga ovdje nastaje meusobna borba, manje, recimo, zbog unutarnje
odbojnosti, a vie zbog gladi i ljubavi. U oba sluaja priroda mirno, ak
zadovoljno, promatra. U borbi za kruh svagdanji podlei e sve slabo i
boleljivo, manje odluno, dok e borba mujaka za enku sauvati
pravu mogunost oploivanja samo najzdravijima. Ali, borba je uvijek
sredstvo za unaprijedenje zdravlja i otpornosti vrste, a zatim i uzrok za
njihov vii razvoj.
Da je tijek bio drugaiji, prestalo bi svako dalje i vie oblikovanje, a
nastupilo prije ono suprotno. Jer kako broj manje vrijednih uvijek
pretee nad brojem najboljih, kod istih ivotnih uvjeta i mogunosti
daljeg rasploivanja, manje vrijedni bi se tako bre razmnoavali, dok
konano, najbolji ne bi neizbjeno morali ostati u pozadini. Mora se,
dakle, provesti korektura u korist boljega. A nju osigurava priroda, time
to slabiji dio podvrgava tako tekim ivotnim uvjetima, da se ve i zbog
njih ograniava broj, a ostatak
Narod i rasa
se na kraju vie ne preputa neselektivnom razmnoavanju, nego mu se
daje novi bezobziran izbor prema snazi i zdravlju.
Ali, ma koliko ona malo eli parenje slabih pojedinaca sj jakima, utoliko
manje eli stapanje viih rasa s niima, jer bi, na-j ravno, u drugom
sluaju moda cijeli njen rad na njegovanju viih'1 vrsta, koji moda
traje stotinama tisua godina, bio opet^ obezvrijeen jednim udarcem.
Povijesno iskustvo prua ovdje bezbrojne dokaze. Ono pokazuje sa
zastraujuom jasnoom, da pri svakom mijeanju krvi Arijaca s niim
narodima, kao uinak proizlazi kraj nositelja kulture. Sjeverna Amerika,
ije se stanovnitvo u daleko najveem broju sastoji od germanskih
elemenata, a koje se samo jako malo mijealo s niim obojenim
narodima, pokazuje neko drugo ovjeanstvo i drugu kulturu nego
Centralna i Juna Amerika, u kojima su se doseljenici, uglavnom
romanskog podrijetla, ponekad u velikom opsegu mijeali s uroenicima.
Na ovom se primjeru ve moe jasno i raspoznatljivo spoznati uinak
mijeanja rasa. Rasno ist i nepomijeani preostali German amerikog
kontinenta uzdigao se do gospodara; on e ostati gospodar toliko dugo,
dokle god ne postane rtvom - krvnog oskrvnua.
Uinak svakog rasnog krianja je dakle, sasvim kratko reeno, uvijek
sljedei:
a) opadanje razine vie rase;
b) tjelesni i duhovni nazadak, a time i poetak jedne jako polagane, a
ipak sigurno napredujue dugotrajne bolesti.
Uvesti takav razvoj ne znai meutim, ipak, nita drugo, ve grijeiti
protiv volje vjenog Stvoritelja.
Ali kao grijeh, ovaj se in ipak nagrauje.
Time to se ovjek pokuava oduprijeti gvozdenoj logici prirode, on
upada u borbu protiv osnovnih zakona, kojima on i sam ima zahvaliti
svoje postojanje kao ovjeka. Tako njegovo djelovanje protiv prirode
mora dovesti i do njegove vlastite propasti.
Ovdje, dakako, nastupa prava idovska drska, ali isto tako glupa
primjedba modernih pacifista: ovjek upravo nadvladava prirodu!
298
Obraun
Ovu idovsku besmislicu trabunjaju milijuni, i na kraju stvarno
uobraavaju, da su i sami neka vrsta nadvladalaca prirode; pri tome im
kao oruje ipak ne stoji na raspolaganju nita drugo do ideje, jo k tome
tako jadne, da se prema njoj stvarno i ne moe predoiti nikakav svijet.
Samo, sasvim nezavisno od toga, to ovjek ni u jednoj stvari nije uspio
nadvladati prirodu, nego je u najboljem sluaju pokuao otkopati jedno
ili dva dugmeta njenog ogromnog divovskog vela vjenih zagonetki i
tajni, to u stvarnosti nita ne pronalazi, ve sve samo otkriva, on ne
savladava prirodu, nego se samo na osnovu spoznaja pojedinih prirodnih
zakona i tajni, uzdie do gospodara onih drugih ivih bia kojima to
znanje ba nedostaje -dakle, sasvim nezavisno od toga, neka ideja ne
moe prevladati osnovu postojanja i opstojnosti ovjeanstva, jer ona
sama, dakako, ovisi samo od ljudi. Bez ljudi na ovome svijetu ne postoji
ni jedna ljudska ideja, stoga je i ideja kao takva ipak uvjetovana
postojanjem ljudi, a time i svih zakona koji su stvorili osnove za ovu
opstojnost.
I ne samo to! Odreene su ideje ak povezane i uz odreene ljude. To
vrijedi ba za takve misli iji sadraj nema svoje porijeklo u nekoj
egzaktnoj znanstvenoj istini, ve u svijetu osjeaja, ili kao to se danas
uobiajilo jasno i lijepo ponavljati, u unutarnjem doivljaju. Sve ove
ideje, koje nemaju nita zajednikog s hladnom logikom po sebi, nego su
isto izraavanje osjeaja, etike predodbe itd., nerazdvojive su od
ivota ljudi ijoj duhovnoj snazi predodbi i stvaralatva one trebaju
zahvaliti svoje postojanje. Ali, ba je tada odranje tih odreenih rasa i
ljudi preduvjet opstojnosti tih ideja. Tko bi, na primjer, stvarno od srca
elio pobjedu pacifistikih misli na ovom svijetu, morao bi se svim
sredstvima zaloiti da Nijemci osvoje svijet; jer, ako bi bilo obrnuto, vrlo
lako bi s posljednjim Nijemcem izumro i posljednji pacifist, budui da se
ostali svijet jedva ikada tako duboko ukopao u ovu prirodi, a i razumu
suprotnu besmislicu, kao to je to naalost sluaj s naim vlastitim
narodom. Moralo bi se, svialo se to kome ili ne, s ozbiljnijom
namjerom odluiti da se vode ratovi, kako bi se stiglo
Narod i rasa
do pacifizma. To, i nita drugo, namjeravao je ameriki svjetski spasitelj
Wilson, bar su tako u najmanju ruku vjerovali nai njemaki fantasti:-
ime bi, naravno, svrha bilai postignuta.
Stvarno je pacifistiko-humana ideja moda i sasvim dobra, ali tek kada
najodgovorniji ovjek sebi prethodno osvoji i pokori svijet u takvom
opsegu, koji ga tada uini jedinim gospodarem ove Zemlje. Ali ipak,
ovoj ideji nedostaje mogunost tetnog djelovanja i to ba u onoj mjeri, u
kojoj njena praktina primjena postaje rijetko i konano nemogua.
Dakle, najprije borba, a tek tada moda pacifizam. U drugom je sluaju
ovjeanstvo prekorailo vrhunac svoga razvoja, a zavretak nije
vladavina bilo kakve etike ideje, nego barbarstvo i njegova posljedica -
kaos. Ovdje se tu i tamo netko moe i nasmijati, samo, ova je planeta ve
milijune godina plutala svemirom bez ljudi, i to se opet jednom moe
dogoditi, ako ljudi zaborave da oni svoj vii ivot ne zahvaljuju idejama
nekih sumanutih ideologija, ve spoznaji i bezobzirnoj primjeni vrstih
prirodnih zakona.
Sve emu se mi danas divimo na ovoj Zemlji - znanosti i umjetnosti,
tehnici i pronalazatvu - samo je stvaralaki proizvod malog broja
naroda, a moda prvobitno samo jedne rase. Od njih zavisi i trajanje
cijele ove kulture. Ako propadnu oni, tada e s njima potonuti u grob i
ljepota ove zemlje.
Kako jako, na primjer, na ljude moe utjecati tlo, tako i uinak tih
utjecaja uvijek moe biti razliit i s obzirom na rasu. Slaba plodnost
nekog ivotnog prostora moe neku rasu podstai do najviih dostignua,
a drugoj e biti samo uzrok najgoreg siromatva i konano,
pothranjenosti sa svim svojim posljedicama. Unutarnja nadarenost
naroda uvijek je odluujua za nain djelovanja vanjskih utjecaja. Ono
to jedne dovodi do gladi, druge podstie na rad.
Sve velike kulture prolosti propadale su, jer su prvobitne stvaralake
rase izumrle od trovanja krvi.
Posljednji uzrok svake od tih propasti uvijek je bio zaborav da sve
kulture ovise od ljudi, a ne obratno, da se, dakle, da bi se ouvala neka
odreena kultura, mora odrati i ovjek stvaratelj.
300
Obraun
Ali, ovo odravanje je povezano sa spomenutim vrstim zakonom
nunosti - prava na pobjedu najboljih i najjaih.
Tko eli ivjeti, taj se i bori, a tko se nee boriti na ovom svijetu vjeitih
borbi, ne zavrjeuje ni ivot.
ak kad bi to i bilo teko, to je jedino tako! Zasigurno je ipak daleko
najtea ona Sudbina koja pogaa ovjeka koji vjeruje da moe savladati
prirodu, to je u osnovi uzevi ipak samo njeno omalovaavanje.
Neimatina, nesree i bolesti tada su njen odgovor.
ovjek koji ne spoznaje i prezire rasni zakon, stvarno si ubija sreu koja
e mu zasigurno doi. On proputa posljednji vlak najbolje rase, a time i
preduvjet cjelokupnog ljudskog napretka. Slijedom toga on kree
optereen ljudskom osjeajnou u podruje bespomonih ivotinja.
*
Uzaludan je poetak sporiti se oko toga koja je rasa ili koje su rase bile
prvobitni obnaatelji ljudske kulture, a time i stvarni osnivai onoga to
mi danas sve obuhvaamo rjeju ovjeanstvo. Ovo bi se pitanje moglo
jednostavnije postaviti za sadanjost, a ovdje takoer postoji lagan i
jasan odgovor. Ono to mi danas vidimo pred sobom kao ljudsku kulturu,
kao uinke umjetnosti, znanosti i tehnike, skoro je iskljuivo stvaralaki
proizvod Arijca. I ba ova injenica ne dozvoljava neosnovani povratni
zakljuak, da je on sam bio osniva vieg ljudstva uope, ve da
predstavlja arhetip onoga to mi podrazumijevamo pod rjeju
ovjek.VOn je Prometej ovjeanstva iz ijeg je svijetlog ela zasjala
boanska iskra genija za sva vremena, uvijek ponovno zapaljivana
novom vatrom koja je kao spoznaja osvjetljavala no utljivih tajni, i
tako ljudima osigurala put da zavladaju ostalim biima ove Zemlje.
Iskljui li ga se, tada e se gusta tama, moda ve poslije nekoliko tisua
godina, ponovno spustiti na Zemlju, a ljudska e kultura propasti, i
Zemlja ponovno opustjeti.
Narod i rasa
301
j Kad bi se ovjeanstvo podijelilo u tri kategorije: u utemeljivae, u
obnaatelje i ruitelje kulture, tada bi, dabome, kao predstavnik prve
doao u obzir samo Arijac[ Od njega potjeu temelji i zidovi svih
kulturnih tvorevina, samo su vanjski oblik i boja, uvjetovani
odgovarajuim karakternim crtama pojedinih naroda. On isporuuje
golemi graevni materijal i planove za svekoliki ljudski napredak, a
samo izvoenje odgovara vrsti bia pojedinih rasa. Za nekoliko e
desetljea, na primjer, cijeli Istok Azije nazvati svojom neku kulturu, iji
e posljednji temelj biti isto tako grki duh i germanska tehnika, kao to
je to sluaj u nas. Samo e vanjski oblik - bar dijelom - nositi crte
azijatske vrste bia. Nije tono, kao to neki misle, da Japan za svoju
kulturu uzima europsku tehniku, nego se europska znanost i tehnika
stapa s japanskim osobinama. Osnova stvarnog ivota nije vie posebna
japanska kultura, iako ona - jer izvana Europejcu vie upada u oi - zbog
unutarnje razlike, odreuje boju ivota vie nego moni znanstveno
tehniki rad Europe i Amerike, dakle, arijskih naroda. Na tim
dostignuima i Istok moe iskljuivo slijediti opi ljudski napredak. Ovo
daje osnove borbi za kruh svagdanji, stvara oruje i orue za to, a samo
je vanjska izrada postupno prilagoena japanskom biu.
Ako bi od danas izostao svaki dalji arijski utjecaj na Japan,
pretpostavimo da su Europa i Amerika propale, tada bi se jo kratko
vrijeme mogao zadrati dananji uspon Japana u znanosti i tehnici. Samo
bi, ve kroz nekoliko godina, bunari presuili, Japanska specifinost bi
dobila, ali bi se dananja kultura okamenila i ponovno utonula u san, iz
koga se je prije sedam desetljea trgnula kroz utjecaj arijskog kulturnog
vala. Odatle proizilazi da su, ba tako kao to dananji japanski razvoj
zahvaljuje svoj ivot arijskom porijeklu, jednom u iroj prolosti strani
utjecaj i strani duh bili pokretai tadanje japanske kulture. Najbolji je
dokaz za to injenica njenog kasnijeg okamenjenja i potpunog koenja.
Ona kod nekog naroda moe nastati samo tada, ako seje izgubila
prethodna stvaralaka rasna jezgra, ili je kasnije nedostajalo vanjsko
djelovanje koje je dalo poticaj i materijal za prvi razvoj na kulturnom
podruju.
302
Ali stoji vrsto, da neki narod prima svoju kulturu u bitnim osnovnim
materijalima od stranih rasa, prihvaa je i prerauje, da bi se kasnije
izostankom daljih vanjskih utjecaja, uvijek ponovno okamenjivao, pa se
tako rasa svakako moe oznaiti kulturno noseom, ali nikada
kulturno stvaralakom.
Ispitivanja pojedinih naroda s ovog stajalita pokazju injenicu da se
gotovo uvijek ne radi o izvornom kulturnozasnivajuim, ve gotovo
uvijek kulturno noseim.
Uvijek se po prilici izraava sljedea slika njihova razvoja: Arijska
plemena - esto i pored svoje stvarno smijene narodne malobrojnosti -
potinjavaju strane narode, te sada, pobueni posebnim ivotnim
uvjetima (plodnost, klimatsko stanje itd.) razvijaju nova podruja, te -
zbog koliine pomone snage ljudi nie vrijednosti - pospjeuju svoje u
sebi drijemajue povoljne duhovne i organizatorske spobobnosti. Oni,
esto u malo milenija, ak i stoljea, ostvaruju kulture koje su prvobitno
nosile unutarnje crte njihovih bia, ve prilagoene gore objanjenim
posebnim svojstvima tla, kao i pokorenih naroda. Na kraju, porobljivai
ipak ogrijee o onaj svoj na poetku dogovoreni princip istoe svoje
krvi, te se poinju mijeati s pokorenim uroenicima i tako zavravaju
svoj vlastiti opstanak; jer, za poinjeni grijeh u raju, jo uvijek slijedi i
istjerivanje iz njega.
nFoslije tisuu i vie godina, esto se pokazuje posljednji vidljivi trag
nekadanjeg vladajueg naroda u obliku svjetlijeg tona koe, to ga je
njegova krv ostavila pokorenoj rasi i u jednoj okamenjenoj kulturi koju
je on kao stvaralac zasnovao^Jer, isto tako kao to se u krvi pokorenih
izgubio stvarni i duhovni osvaja, isto se tako izgubilo i pokretako
gorivo za baklju ljudskog kulturnog napretka! Kao to boja koe
zadrava od krvi biveg gospodara tek laki odsjaj uspomena na njih, isto
tako je i no kulturnog ivota blago osvjetljena preostalim ostvarenjima
nekadanjih luonoa. Ona se svijetle kroz sva ponovno dolazea
barbarstva i kod promatraa bez misli, esto samo na tren, bude pomisao
da pred sobom ima sliku sadanjeg naroda, dok je ono u to on gleda
ustvari samo ogledalo prolosti.
Narod i rasa
303
Tada se moe dogoditi, da takav narod tijekom svoje povijesti po drugi
puta, pa ak i ee, dode u dodir s rasom svoga biveg kulturnog
donositelja, a da vie nije ni potrebno postojanje bilo kakvog sjeanja na
prijanje susrete. Ostatak negdanje gospodarske krvi, nesvjesno e se
okrenuti novoj pojavi, te se ono to je bilo mogue tek prisilom, sada
moe postii vlastitom voljom. Jer e se novi kulturni val odrati, a trajat
e tako dugo, dok njegovi nositelji ponovno ne potonu u krvi stranih
naroda.
Zadaa budue kulturne i svjetske povijesti bit e usmjeriti istraivanja u
tom smislu, a ne da se ugui u prepriavanju vanjskih injenica, kao to
je to u naoj suvremenoj povijesnoj znanosti, naalost, preest sluaj.
Ve se i iz ove skice razvoja kulturno noseih nacija takoer pokazuje i
slika postojanja, djelovanja i propadanja stvarnih utemeljitelja kulture
ove zemlje, Arijaca samih.
Kao to u svakodnevnom ivotu takozvanom geniju treba poseban
povod, esto ak formalan poticaj, da bi zablistao, isto je tako genijalna
rasa potrebna i u ivotu naroda. U monotoniji ivota esto puta i znaajni
ljudi izgledaju beznaajni i jedva stre iznad prosjeka svoje okoline; ali,
im dodu u priliku u kojoj bi drugi klonuli ili se zbunili, iz neupadljivog
naizgled prosjenog djeteta izrasta genijalna priroda, ne rijetko na
uenje svih onih koji su ga do tada viali u niskosti graanskog ivota -
otuda i prorok takoer rijetko neto vrijedi u vlastitoj zemlji. Da bi se to
vidjelo nigdje nema vie prilika nego u ratu. Iz naizgled bezazlene djece,
iznenada, u trenutcima nude, tamo gdje drugi zakazuju, izrastaju heroji
neustraive odlunosti i ledene hladnoe prosuivanja. Da ovaj trenutak
provjere nije doao, jedva da bi tko i pomislio da se u golobradom
djeaku krije mladi heroj. Gotovo je uvijek potreban nekakav podsticaj,
da pozove genija na izvrenje plana. eki Sudbine nekoga baca na
zemlju, dok kod drugoga iznenada udara u eljezo; a razbijanjem ljuture
svakodnevnice pred oima zauena svijeta otkriva se do tada skrivena
jezgra. On se tada opire i ne eli vjerovati da je njegova naizgled ista
priroda, odjednom drugo bie, koje se ponavlja kod svakog znaajnog
ljudskog djeteta.
\
304
Obraun
Iako izumitelj, svoju slavu, na primjer, zasniva tek na dan svoga
pronalaska, ipak je krivo misliti, da bi i genijalnost po sebi tek u tom
trenu ula u ovjeka - iskra genija je usaena u glavi trenom roenja
istinski nadarena ovjeka. Prava je genijalnost uvijek uroena, a nikada
nije navika niti pak nauena.
To vrijedi, kao to je naglaeno, ne samo za pojedine ljude, nego takoer
i za rasu. Stvaralako djelatni narodi su oduvijek i iz osnove stvaralaki
nadareni, ak i tada, kada to oima povrnog promatraa nije
prepoznatljivo. I ovdje je prividno priznanje mogue uvijek samo nakon
izvrenih djela, jer ostali svijet nije sposoban prepoznati samu
genijalnost po sebi, ve vidi jedino njene vidljive pojavnosti u obliku
izuma, otkria, graevina itd., ali i ovdje esto puta proe neko vrijeme,
dok se ona ne uspije probiti do spoznaje. Ba kao to u ivotu znaajnog
pojedinca genijalna ili pak izvanredna nadarenost tei svom praktinom
ostvarenju tek pokrenuta naroitim povodom, tako i u ivotu naroda
stvarno iskoritavanje stvaralakih snaga i sposobnosti moe esto puta
uslijediti tek ako za to postoje odreene pretpostavke.
To najjasnije moemo vidjeti na onoj rasi koja je bila i jest obnaatelj
razvoja ljudske kulture - na Arijcima. im ih Sudbina dovede u posebne
prilike, njihove se postojee sposobnosti poinju razvijati u sve brem
ritmu, ili se pretau u opipljive oblike. Kulture koje se zasnivaju na
takvim sluajevima skoro se uvijek odluujue odreuju postojeim
tlom, datom klimom - i pokorenim ljudima. Ovo posljednje je svakako
uvijek naj presudni je. to su tehnike pretpostavke za kulturnu aktivnost
primitivnije, to je neophodnija nazonost pomonih ljudskih snaga, koje
tada, organizacijski okupljene i aktivirane trebaju zamijeniti strojeve.
Bez ove mogunosti koritenja niih ljudi Arijac nikada ne bi mogao
uiniti prve korake ka svojoj kasnijoj kulturi; upravo onako kao to on,
bez pomoi pojedinih pogodnih ivotinja koje je znao pripitomiti, ne bi
doao do tehnike koja mu sada omoguuje da mu ba ove ivotinje
postupno vie nee biti potrebne. Izreka: Der Mohr hat seine
Schuldigkeit getan, der Mohr kann gehen(Crnac je izvrio svoju
Narod i rasa
dunost, crnac moe ii), ima, naalost, svoje najdublje znaenje.
Stoljeima je konj morao sluiti i pomagati ovjeku, da postavi osnove
razvoju,koji sada, zbog automobila, samog konja ini suvinim. Za
nekoliko e godina prestati njegov rad, ali bi bez njegove prijanje
pomoi ovjek moda teko doao tamo gdje se nalazi danas.
Tako je za stvaranje viih kultura nazonost niih ljudi bila jedna od
najhitnijih pretpostavki, jer su samo oni mogli nadomjestiti nedostatak
pomonih tehnikih sredstava, bez kojih se, meutim, neki vii razvoj ne
bi uope mogao ni zamisliti. Sigurno je da se prva kultura ovjeanstva
manje temeljila na pripitomljavanju ivotinja, a vie na iskoritavanju
niih ljudi.
Tek nakon porobljavanja pobijeenih rasa, ista je Sudbina zadesila i
ivotinje, a ne obrnuto, kako bi neki htjeli vjerovati. Jer je ispred pluga
najprije iao pobijeeni, - a tek nakon njega konj! Samo pacifistike
budale mogu ovo ponovno drati znakom ljudske izopaenosti, a da pri
tome ne shvaaju da se ovakav razvitak ba morao odigrati, kako bi se
konano stiglo do mjesta s koga danas ovi apostoli mogu na vidjelo
iznositi svoje brbljarije.
Napredak ovjeanstva je poput penjanja po beskrajnim ljestvama; ne
staje se na vie, ako se prethodno ne prijeu nie preke. Tako je Arijac
morao ii putem kojeg mu je pokazala stvarnost, a ne onim o kojem
sniva mata modernog pacifiste. Put stvarnosti je, istina, tvrd i teak, ali
konano dovodi do mjesta, odakle ih na alost ustvari prije udaljuje, no
pribliava. ^ Nije, dakle, sluajno, da su prve kulture nastale ondje,
gdje / je Arijac, susrevi se s niim narodima, ove pokorio i podvrgao
svojoj / volji,Oni-su tada bili prvo tehniko sredstvo u slubi kulture u
nastanku.
Time je bio jasno naznaen put kojim Arijac treba ii. On je kao
porobljiva pokorio nie ljude i uredio njihovu praktinu djelatnost pod
svojim zapovjednitvom, prema svojoj volji i za svoje ciljeve. Ali time
to ih je doveo do takve korisne, iako teke, djelatnosti, ne samo da je
zatitio ivot pokorenih, ve im je ak moda dodijelio i bolju sudbinu,
nego to je bila njihova prijanja tzv.
306
Obraun
sloboda. Dokle god je bezobzirno odravao poloaj gospodara, ne
samo da je stvarno ostajao gospodar, ve je i odravao i uveavao
kulturu. Jer je ona poivala iskljuivo na njegovim spsobnostima, a time
i njegovom samoodravanju. Kako su se podanici takoer poeli
uzdizati, te se vjerojatno i jezino pribliiti porobljivau, sruio se zid
izmeu gospodara i sluge. Arijac se odrekao istoe svoje krvi, pa je
zbog toga izgubio boravak u raju, kojega je stvorio za sebe. On je
potonuo u mijeanju rasa i postupno sve vie gubio svoju kulturnu
sposobnost, dok na kraju nije poeo ne samo duhovno ve i tjelesno liiti
vie na podanike i prastanovnike, nego na svoje pretke. Neko se je
vrijeme jo mogao hraniti postojeim kulturnim dobrima, ali je tada
dolo do obamrlosti i on je konano pao u zaborav.
Tako propadaju kulture i carstva, da bi se oslobodilo mjesto za nove
oblike.
Mijeanje krvi, a time prouzroeni i pad rasne razine, jedini su uzrok
odumiranja svih kultura; jer ljudi ne propadaju zbog izgubljenih ratova,
ve zbog gubitka one sile otpora koja je svojstvena samo istoj krvi.
to na ovom svijetu nije dobra rasa, pljeva je.
Cjelokupno svjetsko povijesno zbivanje samo je izraavanje nagona za
samoodranjem rase u dobrom ili loem smislu.
#
Na pitanje o unutarnjim uzrocima nadmonog znaenja Arijstva, moe se
odgovoriti tako, da ih treba manje traiti u veoj sklonosti ka nagonu za
samoodranjem po sebi, a mnogo vie u posebnom nainu njegova
izraavanja. Volja za ivotom je, subjektivno gledano, svuda podjednako
velika, a razliita jedino u obliku stvarnog djelovanja.
Kod prvobitnih ivih bia nagon za samoodranjem ne prelazi brigu o
vlastitom Ja. Egoizam, kako oznaavamo ovu strast, ovdje ide tako
daleko, da sam obuhvaa vrijeme, pa za trenutak
Narod i rasa
307
opet trai sve, i nita ne eli prepustiti buduim trenutcima. ivotinja na
ovom stupnju ivi sama za sebe, trai hranu samo za trenutnu glad i bori
se samo za vlastiti ivot. Dokle god se, meutim, nagon za
samoodranjem izraava na ovaj nain, nedostaje svaka osnova za
stvaranje drutva, pa bio to i najprimitivniji oblik obitelji. Ve zajednica
izmeu mukarca i enke, ne samo radi parenja, zahtijeva proirenje
nagona za samoodranjem, na taj nain, to se briga i borba za vlastito Ja
okreu i drugom dijelu; mujak ponekad trai hranu i za enku, najee
se, meutim, oboje brinu za prehranu mladih. Skoro uvijek jedan titi
drugoga, tako da se ovdje pokazuje prvi, mada beskrajno jednostavni,
oblik portvovnosti. Kako se ovaj osjeaj proiruje izvan granica uskog
kruga obitelji, osiguravaju se pretpostavke za stvaranje veih saveza, sve
do institucionaliziranih drava.
Kod najniih ljudi na zemlji ova je osobina prisutna u vrlo malom
opsegu, tako da esto ne odu dalje od stvaranja obitelji. to je spremnost
za zapostavljanje linih interesa vea, utoliko vie raste i sposobnost
stvaranja obuhvatnijeg drutva.
Ova elja za rtvovanjem i zalaganjem linog rada i, ako je potrebno ak
i vlastitog ivota, za druge, najjaa je u Arijaca. Arijac nije najvei zbog
svojih duhovnih osobina po sebi, ve po mjeri spremnosti da sve svoje
sposobnosti stavi u slubu zajednice. Nagon za samoodranjem je u
njega dostigao najplemenitiji oblik, time to je vlastito Ja podredio
ivotu cjeline i, ako trenutak to zahtijeva, prinosi ga za rtvu.
Uzrok sposobnosti stvaranja i izgradnje kulture u Arijaca nije
intelektualna nadarenost. Kad bi imao samo i jedino nju, uvijek bi mogao
djelovati samo ruilaki, a ni u kom sluaju organizatorski; jer
najintimnije bie svake organizacije poiva na tome, da se pojedinac
suzdri od zastupanja svog linog miljenja, kao i svojih interesa, i oboje
rtvuje u korist veine ljudi. Upravo zaobilaznim putem dobiva natrag
svoj dio. On tu, npr. vie ne radi neposredno za samog sebe, ve se
svojom djelatnou ukljuuje u okvir cjeline, ne samo radi vlastite
koristi, nego radi koristi svih. Najdivnije
308
Obraun
tumaenje ovog gledita nudi njegova rije rad, pod kojom on ni u
kom sluaju ne podrazumijeva aktivnost za odranje vlastitog ivota, ve
jedino stvaranje, koje ne protivrjei interesima cjeline. U drugom
sluaju, ljudska djelatnost, ukoliko slui nagonu za samoodranjem, ne
obazirui se na dobro suvremenika, oznaava kao krau, lihvarenje,
otimainu, provalu, itd.
Ovo uvjerenje koje doputa da interes vlastitog Ja uzmakne u korist
ouvanja zajednice, stvarno je prva pretpostavka svake istinske ljudske
kulture. Samo iz nje mogu nastati sva velika djela ovjeanstva koja
utemeljitelju donose malu nagradu, ali zato potomcima najvrijedniji
blagoslov. Da, samo se iz nje moe razumjeti, kako mnogi mogu u
potenju podnositi bijedan ivot koji njima samima namee samo
siromatvo i skromnost, a cjelini osigurava osnove opstanka. Svaki
radnik, svaki seljak, svaki izumitelj, slubenik itd. koji stvara, a da pri
tome nikada ne moe ostvariti sreu i blagostanje, obnaatelj je ove
visoke ideje i tada kada mu dublji smisao njegova rada ostane zauvijek
skriven.
Ali, ono to vrijedi za rad kao osnovu izdravanja ljudi i svega ljudskog
napretka, jo je u veoj mjeri prikladno za zatitu ovjeka i njegove
kulture. Predanost vlastita ivota opstanku zajednice, kruna je svega
portvovanja. Jedino se tako sprjeava da ono to su ljudske ruke
sagradile, ljudske ruke ponovno i ne srue ili priroda uniti.
Upravo na njemaki jezik ima rije koja na divan nain oznaava
djelovanje u tom smislu: Pflichterfllung (ispunjenje dunosti), to znai,
ne zadovoljavati samo sebe, ve i sluiti cjelini.
Principijelno uvjeravanje, iz kojeg izrasta takvo djelovanje, za razliku od
egoizma, nazivamo - idealizam. Pod tim podrazumijevamo samo
sposobnost rtvovanja pojedinca za cjelinu, za svoje blinje.
Koliko je, ipak, samo potrebno uvijek ponovno spoznavati, da idealizam
nije neko suvino izraavanje osjeaja, ve je u stvarnosti on bio, jest i
bit e pretpostavka onoga to mi oznaavamo ljudskom kulturom, a on
sam obuhvatio tek pojmom 'ovjek.
Narod i rasa
309
Tom unutarnjom uvjerenju Arijac zahvaljuje svoje mjesto u ovom
svijetu, a svijet mu zahvaljuje za ovjeka; jer je samo on iz istog duha
oblikovao onu stvaralaku snagu, koja iz jedinstvene veze surove ake i
genijalnog intelekta stvara spomenike ljudske kulture.
Bez negovog idealnog uvjerenja bi sve, pa i najblistavije sposobnosti
duha, bile samo duh po sebi, vanjski odbljesak bez unutarnje vrijednosti,
a nikada stvaralaka snaga.
Ali kako stvarni idealizam nije nita drugo do podreivanje interesa i
ivota pojedinca cjelini, to je pretpostavka za stvaranje organizacijskih
oblika svake vrste, on u najdubljoj osnovi odgovara posljednjoj tenji
prirode. On sam dovodi ljude do priznavanja prvenstva moi i snage i
puta ih da postanu zrnca onog poretka koji oblikuje i gradi cijeli
univerzum.
Najistiji idealizam se nesvjesno poklapa s najdubljom spoznajom.
Koliko je to tono i koliko pravi idealizam ima malo veze s matarijama,
moe se odmah spoznati, ako se dopusti suditi nepokvarenom djetetu,
npr. zdravom djeaku. Isti djeak koji bez razumijevanja i odbijanja stoji
nasuprot tiradama nekog idealnog pacifiste, spreman je odbaciti svoj
mladi ivot za ideal svoje narodnosnosti.
Ovdje se instinkt nesvjesno pokorava spoznaji dublje neophodnosti
ouvanja vrste, ako je potrebno, na raun pojedinca i protestira protiv
matarija pacifistikog brbljivca, koji se u stvari, iako naminkan ipak
kukaviki egoista, ogrjeuje o zakone razvitka; jer je on uvjetovan
portvovanjem pojedinca u korist cjeline, a ne bolesnim predodbama
plaljivih sveznalica i kritiara prirode.
Ba u vremenima u kojima prijeti nestanak idealng svjetonazora, odmah
emo moi prepoznati slabljenje one snage koja formira zajednicu i tako
stvara kulturne pretpostavke. I tek to egoizam zavlada nekim narodom,
kidaju se lanci reda i u lovu na vlastitu sreu, ljudi se s neba
strmoglavljuju pravo u pakao.
Da, ak i potomstvo zaboravlja ljude koji su sluili samo svojoj koristi, a
slavi heroje koji su se odrekli vlastite sree.
310
Obraun
#
Najvea suprotnost Arijcu je idov. Jedva da bi kod kojeg naroda na
svijetu nagon za samoodranjem bio snanije razvijen nego kao kod
takozvanog izabranog. Najbolji dokaz za to je i jednostavna injenica
postojanja ove rase. Gdje je narod koji bi posljednjih dvije tisue godina
bio izloen tako malom broju promjena unutarnje nadarenosti, karaktera
itd., kao idovski? Koji je narod, konano, sudjelovao u svim veim
prevratima kao ovaj -a ipak je uvijek iz najveih katastrofa ovjeanstva
izlazio nepromijenjen? Koja beskrajna ilava volja za ivotom, za
odranjem vrste, vidljivo je ve i iz tih injenica.
Intelektualne osobine idova kolovale su se tijekom stoljea. On danas
vrijedi kao mudar, a to je u odreenom smislu uvijek i bio. Samo to
njegov um nije uinak vlastitog razvoja, ve preuzimanja tuinskih
svjetonazora. Ni ljudski se duh ne moe penjati u visine bez stepenica; za
svaki korak u visinu, potreban mu je temelj prolosti, i to u onom
obuhvatnom smislu u kojem se on izraava u opoj kulturi. Svako
miljenje samo neznatnim svojim dijelom poiva na vlastitoj spoznaji, a
najveim dijelom na iskustvima proteklih vremena. Opa kulturna razina
snabdijeva pojedinca, a da se on na to ni ne obazire, takvim obiljem
predznanja, da on, tako naoruan, dalje moe lake poduzimati vlastite
korake. Dananji djeak npr. raste u pravom mnotvu tehnikih
dostignua posljednjih stoljea, tako da se na mnogo toga, to je jo prije
sto godina najveim duhovima bilo zagonetka, kao na samo po sebi
razumljivo vie uope ne osvre, iako je to za praenje i razumijevanje
naeg napredovanja u odgovarajuim podrujima za njega od presudnog
znaaja. Kad bi ak neka genijalna glava iz dvadesetih godina prologa
stoljea danas iznenada napustila .svoj grob, njegovo duhovno snalaenje
u sadanjem vremenu bilo bi mnogo tee, nego prosjeno nadarenom
petnaestogodinjaku sadanjice. Jer bi njemu nedostajalo sve ono
beskrajno prethodno obrazovanje koje dananji suvremenik tako rei
nesvjesno prima tijekom svog rasta usred pojava dotine ope kulture..
311
Kako pak idov - iz razloga koji c biti odmah izneseni -nije nikada
posjedovao neku vlastitu kulturu, osnove njegovog duhovnog rada su mu
uvijek davali drugi.Njegov se intelekt uvijek razvijao u svijetu kultura
koji ga je okruivao.
Nikada se nije dogaalo obratno.
Jer, iako nagon za samoodranjem idovskog naroda nije bio manji, ve
prije vei, iako njegove duhovne sposobnosti lako mogu izazvati utisak
da su dorasle intelektualnoj nadarenosti ostalih rasa, ipak mu potpuno
nedostaje najvanija pretpostavka kulturnog naroda, idealistiki
svjetonazor.
elja za rtvovanjem kod idovskog naroda ne prelazi goli nagon za
samoodranjem pojedinca. Prividno jak osjeaj pripadnosti zasnovan je
na vrlo primitivnom instinktu opora, kao to se on slino pokazuje kod
mnogih drugih bia ovoga svijeta. Vrijedna je pri tome spomena
injenica da nagon opora uvijek dovodi do meusobnog potpomaganja,
dokle god zajednika opasnost to ini neophodnim i neizbjenim. Isti
opor vukova koji ba sada zajedniki napada svoj plijen, kad su se
nasitili, razdvaja se opet na pojedinane ivotinje. Isto vai i za konje,
koji se uvijek slono pokuavaju obraniti od napadaa, da bi se nakon
prevladane opasnosti opet rasprili.
Slino se deava i kod idova. Njegova elja za rtvovanjem je samo
prividna. Ona postoji samo dotle, dok opstanak svakog pojedinca to ini
neophodnim. im je, meutim, zajedniki neprijatelj pobijeen, svaka
prijetea opasnost otklonjena, plijen spaen, prestaje prividna meusobna
harmonija idova, da bi se ponovno dalo mjesta uzrono postojeim
sklonostima. idov se ujedinjuje samo ako ga zajednika opasnost na to
primora, ili ga privlai zajedniki plijen; ako nestanu oba razloga, do
izraaja dolaze svojstva ekstremnog egoizma i od slonog naroda, dok si
mahnuo rukom, nastaje krvavo zaraena gomila takora.
Kad bi idovi na ovom svijetu bili sami, uguili bi se u prljavtini i
smeu, kao to se pokuavaju u borbi punoj mrnje meusobno iskoristiti
i istrijebiti, ukoliko potpuni nedostatak svake
312
Obraun
portvovnosti koji se odraava u njihovom kukaviluku i ovdje od borbe
ne napravi kazalite.
Dakle, potpuno je pogreno na temelju injenice o slo-nosti Zidova u
borbi, tonije reeno u pljakanju njihovih blinjih, pretpostaviti neku
idealnu portvovnost u njih.
I ovdje idova ne vodi nita drugo do goli egoizam pojedinaca.
Stoga je idovska drava - koja treba biti ivi organizam za ouvanje i
uveavanje rase - teritorijalno potpuno neograniena. Jer odreeno
prostorno uokvirenje neke dravne tvorbe uvijek pretpostavlja
idealistiko miljenje nae drave, a naroito pravilno shvaanje pojma:
rad. Upravo u onoj mjeri, u kojoj nedostaje ovaj stav, zakazuje i svaki
pokuaj stvaranja, pa ak i odravanja prostora omeene drave. Time
otpada i osnova na kojoj jedino moe nastati kultura.
Stoga je idovski narod uz sve prividne intelektualne odlike, ipak bez
ikakve prave kulture, a posebno bez ikakve vlastite. Jer ono to idov
danas ima od prividne kulture, to je njegovim rukama ve uniteno dobro
drugih naroda.
Kao znaajno obiljeje pri procjeni stava idova prema pitanju ljudske
kulture, mora se uvijek imati u vidu, da nikada nije bilo idovske kulture,
i da je prema tome nema ni danas, da obje kraljice umjetnosti, arhitektura
i glazba, ni za to izvornoga ne mogu zahvaliti idovima. Ono to su
postigli na polju umjetnosti je ili kvarenje, ili duhovna kraa. Uz to
idovu nedostaju ona svojstva, koja odlikuju stvaralake, a time i
kulturno nadarene rase.
Koliko idov samo uivljavajui se, bolje rei kvarei je, preuzima tuu
kulturu, proizilazi iz toga to ga najee moemo nai u onoj umjetnosti
koja se najmanje oblikuje po vlastitom izumu - u glumi. On je ak i
ovdje samo komedijant, bolje reeno, krivotvoritelj; jer mu ak i ovdje
nedostaje posljednji zamah stvarne veliine; ak ni ovdje nije genijalni
kreator, ve povrni oponaatelj, pri emu sve upotrebljene mjere i
trikovi ne mogu prikriti unutarnju bezivotnost njegova oblikovanja. Tu
idovska tampa pomae
Narod i rasa
313
s puno ljubavi, tako to o svakom, pa i najprosjenijem eprtlji, samo ako
je idov, podie takvu svetu dreku, da preostali svijet na kraju stvarno
pomilja, kako pred sobom vidi umjetnika, a rije je, ustvari, o
kukavnom komedijantu.
Ne, idov nema nikakvu kulturnu stvaralaku snagu, jer idealizam, bez
kog nema stvarnog vieg razvoja ovjeka, u njega ne postoji i nikada nije
ni postojao. Otuda njegov intelekt nikada nee djelovati stvaralaki, ve
ruilaki, a u rijetkim sluajevima, moda u najbolju ruku,
oponaateljski, a zatim kao prauzor snage koja uvijek eli zlo, a stalno
stvara dobro. ovjeanstvo napreduje ne pomou njega, ve njemu
usprkos.
Kako idov nikada nije posjedovao dravu odreenog teritorijalnog
ogranienja, pa tako nikada neku kulturu nije ni mogao nazivati
vlastitom, nastalo je shvaanje kako se ovdje radi o narodu koji bi se
mogao svrstati u red nomada. To je, koliko velika, toliko i opasna
zabluda. Nomad posjeduje odreeni ogranieni ivotni prostor, ali ga ne
obrauje kao seljak sa stalnom mjestom boravka, ve ivi od prihoda
svojih stada s kojima luta po svojoj zemlji. Vanjski se razlog za to moe
traiti u slaboj plodnosti tla, koje jednostavno ne doputa stvaranje
naselja. Dublji uzrok lei u neskladu izmeu tehnike kulture nekog
vremena ili naroda i prirodnog siromatva ivotnog prostora. Ima
podruja u kojima Arijac samo svojom tehnikom, koju je razvijao vie
nego tisuu godina, moe zagospodariti u zatvorenim naseljima dalekog
prostranstva i iz njega zadovoljiti ivotne potrebe. Kad ne bi imao ovu
tehniku, morao bi se drati podalje od ovih podruja, ili kao nomad
ivotariti u neprestanom lutanju, pod pretpostavkom da njegov
tisugodinji odgoj i naviknutost na sjedilaki nain ivota ne uine da
mu to bude jednostavno nepodnoljivim. Moramo se prisjetiti da su se u
doba otvaranja amerikog kontinenta brojni Arijci izborili za svoj ivot
postavljajui kao lovci zamke itd., i to esto u veim grupama, sa enom
i djecom, stalno se selei, tako da je njihov ivot bio potpuno jednak
ivotu nomada. Ali, im su njihov sve vei broj i bolja pomona sredstva
dopustila da iskre divlja zemljita i odupru se starosjediocima, u zemlji
se dizalo sve vie naselja.
314
Vjerojatno je i Arijac najprije bio nomad, pa se, tijekom vremena,
ustalio, ali zbog toga ipak nikada nije bio idov! Ne, idov nije nomad;
jer je i nomad imao odreeni stav prema pojmu rada, koji je mogao
posluiti kao osnova kasnijeg razvoja., ukoliko su za to postojale
neophodne duhovne pretpostavke. Njegovo idealistiko shvaanje ipak
postoji, iako beskrajno razvodnjeno, pa je on i po svom cjelokupnom
biu moda stran, ali ne i nesimpatian arijskim narodima. Nasuprot
tome, kod idova ovaj stav uope ne postoji; stoga on i nije bio nomad,
ve uvijek samo parazit na tijelu drugih naroda.To to povremeno
naputa svoj ivotni prostor, nije u svezi s njegovom namjerom, ve je
uinak izbacivanja koje s vremena na vrijeme doivi od
zloupotrijebljenih naroda u kojih je bio ugoen. Njegovo je irenje,
meutim, tipina pojava za sve parazite; on stalno trai novo plodno tlo
za svoju rasu.
To zbog toga nema nikakve veze s nomadima, jer idov uope ne
razmilja o tome da oisti podruje koje zauzme, ve ostaje tamo gdje je,
i to tako ukorijenjen, da ga je vrlo teko istjerati i silom. Do njegova
irenja u nove zemlje dolazi upravo u onom trenutku, u kojem su tamo
stvoreni odreeni uvjeti za njegov ivot, a da on pri tome - kao nomad -
ne mijenja dotadanje boravite. On jest i ostaje vjeiti parazit, gotovan,
koji se kao tetan bakcil sve vie iri, sve dok ga na to poziva i samo
plodno tlo. Djelovanje njegova bttka je jednako kao gotovanovo: gdje se
on pojavi, narod domain nakon kraeg ili dueg vremena - odumire.
Tako je idov svih vremena, ivio u dravama drugih naroda i tamo
stvarao vlastitu dravu, koja je obiavala jedriti maskirana pod oznakom
Religiozna zajednica, tako dugo, dok vanjske prilike nisu doputale da
se potpuno iskae njegovo pravo bie. Ako se nekada osjeao dovoljno
jakim, da moe biti bez zatitnog plata, putao je da koprena padne, i
odjednom bi opet postao ono to drugi ranije nisu htjeli vjerovati i
vidjeti: idov.
U ivotu idova kao parazita na tijelu drugih naroda i drava zasnovano
je posebno svojstvo koje je jednom podstaklo Schopen-hauera na ve
spomenutu izjavu, da je idov veliki majstor u
Narod i rasa 315
laganju. idova na la tjera ivot, i to na neprestanu la, kao to itelja
na sjeveru tjera na toplije oblaenje.
Njegov ivot unutar drugih naroda moe trajati samo ako mu uspije
podstai shvaanje, da se kod njega ne radi o narodu, ve samo o, iako
posebnoj, Religioznoj zajednici.
To je tek prva velika la.
Da bi mogao ivjeti kao narodni parazit, on mora posegnuti za
poricanjem svoje unutarnje naravi. to je idov pojedinac inteligentniji,
ova mu prijevara vie uspijeva. Moe doi dotle da veliki dijelovi naroda
domaina konano ozbiljno povjeruju da je idov stvarno Francuz ili
Englez, Nijemac ili Italijan, ali posebne vjere. Naroito dravne slube,
koje se uvijek ine nadahnutim povijesnim djeliem mudrosti, najlake
padaju rtvama ove bestidne prijevare. Samostalno miljenje u ovim
krugovima ponekad se dri pravim grijehom protiv svetog napretka, tako
da ovjeka ne smije zauditi, da npr. bavarsko dravno ministarstvo ni
danas nema ni najmanjeg pojma da su idovi pripadnici jednog naroda, a
ne vjeroispovijesti, iako bi samo jedan pogled u idovsku tampu to
odmah pokazao ak i najskromnijem duhu. Svakako da Jdische Echo
(idovski eho) jo nije slubeni list, i slijedom toga, nenadlean za
razum takvog vladinogog silnika.
idovstvo je uvijek bilo narod odreenih rasnih osobina, a nikada
religija, samo to je njegov napredak ve u rano doba traio sredstvo,
koje bi skrenulo neprijatnu panju s njegovih pripadnika. A koje bi
sredstvo bilo svrsishodnije i istovremeno bezazlenije od ubacivanja
pozajmljenog pojma vjerske zajednice? Jer je i ovdje sve pozajmljeno,
bolje reeno, ukradeno - po svom prvobitnom biu idov ne moe imati
religiozno ureenje, ve i radi toga, to mu nedostaje idealizam u bilo
kom obliku, a time mu je potpuno strana i vjera u zagrobni ivot. A
prema arijskom shvaanju, ne moe se zamisliti religija kojoj nedostaje
vjera u ivot poslije smrti u bilo kojem obliku. Ustvari ni Thalmud nije
knjiga pripreme za zagrobni svijet, ve samo za praktian i podnoljiv
ovozemaljski ivot.
316
Obraun
idovski vjeronauk je u prvom redu uputstvo za odravanje istoe
idovske krvi, te reguliranje meusobnog ophoenja idova, a jo vie s
ostalim svijetom, dakle sa ne-idovima. I ovdje se, meutim, nikako ne
radi o etikim problemima, ve o izrazito skromnim gospodarskim. O
moralnoj vrijednosti idovske vjerske nastave ima danas, a uvijek je i
bilo, prilino iscrpnih studija (ne idovskih: naklapanje samih idova o
tome podreeno je, naravno, svrsi), koje su ovu vrstu religije, prema
arijskim pojmovima, prikazivale upravo jezivom. Najbolje obiljeje ipak
daje proizvod ovog vjerskog odgoja - sam idov. Njegov je ivot samo
ovozemaljski, a duh pravom kranstvu unutarnje toliko stran, kao to je
i njegovo bie, dvije tisua godina prije, bilo strano velikom osnivau
tog uenja. On, naravno, nije skrivao svoje miljenje o idovskom
narodu, ak je, kad je to bilo potrebno i posezao za biem, da bi iz hrama
Gospodnjeg istjerao ovog protivnika cijelog ovjeanstva, koji je tada,
kao i uvijek u religiji vidio samo sredstvo za poslovnu egsistenciju. Zbog
toga je tada, naravno, Isus bio stavljen na kri, dok se nae dananje
kranske partije poniavaju i na izborima mole za idovske glasove, a
kasnije se pokuavaju s ateistikim idovskim partijama dogovarati oko
politikog trgovanja, i to protiv vlastitog naroda.
Na ovoj prvoj i najveoj lai, da idovstvo nije rasa, ve religija, nunim
slijedom se lai zasnivaju i dalje. U njih spada i la, koja se tie
idovskog jezika. On njemu nije sredstvo, da izrazi svoje misli, ve
sredstvo da ih sakrije. Dok govori francuski, misli idovski, a dok tokari
njemake stihove, samo proivljava bie svoga naroda.
Dokle god idov ne postane gospodarem drugih naroda, on mora, htio to
ili ne, govoriti njihovim jezikom; im bi oni postali njegove sluge, svi bi
morali nauiti univerzalni jezik (npr. esperanto), tako da bi i ovim
sredstvom idovi mogli lake njima zavladati.
Koliko mnogo cjelokupan bitak ovog naroda poiva na trajnoj lai,
pokazali su na neusporediv nain Protokoli sionskih mudraca, koje
idovi tako beskrajno mrze. Oni se zasnivaju na
Narod i rasa
317
falcifikatu, neprestano stenje Frankfurter Zeitung po svijetu, to je
najbolji dokaz, da su pravi. to mnogi idovi ine nesvjesno, ovdje je
razjanjeno svjesno. O tome se upravo i radi. Potpuno je svejedno iz koje
idovske glave potjee ovo otkrie, mjerodavno je, meutim, da oni s
upravo jezivom sigurnou pokazuju bie i djelovanje idovskog naroda
i izlau ga u njegovim unutarnjim odnosima i krajnjim ciljevima.
Njihovu najbolju kritiku ipak daje stvarnost Onaj tko povijesni razvoj u
posljednjih sto godina ispituje sa stajalita ove knjige, odmah e mu biti
razumljiv krik idovske tampe. Jer kad ova knjiga jednoga dana postane
ope dobro naroda, idovska e se opasnost ve moi drati slomljenom.
#
Da bi se upoznalo idova, najbolje je prouiti njegov put, kojim se
stoljeima kree unutar drugih naroda. Pri tome je, da bi se dolo do
neophodne spoznaje, ovo dovoljno pratiti na samo jednom primjeru.
Kako je njegov razvitak uvijek i u svako doba bio isti, kao to su i narodi
koje je prodirao uvijek isti kod takvog razmatranja je preporuljivo
njegov razvoj podijeliti na odreene odsjeke, koje ja u ovom sluaju
radi jednostavnosti obiljeavam slovima.
Prvi su idovi doli u Njemaku tijekom prodora Rimljana, i to, kao i
uvijek, kao trgovci. U olujama seoba naroda prividno su opet nestali, pa
se tako za poetak novog i trajnog poidovljavanja srednje i sjeverne
Europe moe uzeti vrijeme stvaranja prve germanske drave. Zapoeo je
razvoj, koji je uvijek bio isti ili slian, kad god su idovi naili na arijske
narode.
#
a) Osnivanjem prvih stalnih naselja idov je iznenada tu. Dolazi kao
trgovac i u poetku pridaje malo vanosti prikrivanju svog narodnog
porijekla. Jo je idov, djelimino moda i zbog
318
Obraun
toga, to je vanjska rasna razlika izmeu njega i ugoujueg naroda
prevelika, njegovo jezino znanje jo preslabo, a zatvorenost
ugoujueg naroda jo preotra, da bi se smio usuditi i pojaviti kao
neto drugo, osim kao strani trgovac. Uz njegovu spretnost i neiskustvo
ugoujueg naroda, ostajanje pri svom idovskom karakteru, za njega
nije nedostatak, ve prednost: strancima se ljubazno izlazi ususret.
b) Malo po malo, on se poinje polagano aktivirati u gospodarstvu, ne
kao proizvoa, ve iskljuivo kao posrednik. Svojom tisuo godinjom
trgovakom spretnou, daleko je ispred jo uvijek nesnalaljivih ali
bezgranino potenih Arijaca, tako da se ve kroz kratko vrijeme javlja
prijetnja, da trgovina postane njegovim monopolom. Poinje s
pozajmljivanjem novca i to kao i uvijek uz zelenake kamate.On time, u
stvari, uvodi kamatu. Opasnost ove nove institucije u poetku nije
prepoznata, ve zbog trenutnih prednosti ak i pozdravljena.
c) idov je u cijelosti postao stalno nastanjen, tj. on u gradovima i
gradiima naseljava posebne kvartove i sve vie gradi dravu u dravi.
Trgovinu, kao i sve novane poslove, dri svojom osobitom privilegijom
koju bezobzirno iskoritava.
d) Novani poslovi i trgovina bez ostatka su postali njegov monopol.
Njegove zelenake kamate konano izazivaju otpor, njegova sve vie
rastua drskost, pobunu, a bogatstvo zavist. Mjera je bila prevrena, kad
je u svoje trgovako podruje uraunao i zemlju i omalovaio je kao
robu za prodaju, bolje reeno, kao robu za cjenjkanje. Kako on sam
nikada nije obraivao zemlju, na koju gleda samo kao na imovinu za
iskoritavanje na kojoj seljak moe ostati, ali uz najbjedniju ucjenu
sadanjeg gospodara, nenaklonost prema njemu postupno raste, sve do
otvorene mrnje. Njegova krvopijska tiranija postaje toliko velika, da se
protiv njega javljaju izgredi. Stranca se poinje promatrati iz blizine i
otkrivaju se nove odbojne crte i svojstva, dok ponor ne postaje
nepremostiv.
U vremenima najgore nevolje, protiv njega konano provaljuje srdba i
opljakane i unitene mase poseu za samo-
Narod i rasa
319
obranom, da bi se obranile od bia Bojeg. Tijekom nekoliko stoljea su
ga upoznali, pa ve samo njegovo postojanje osjeaju jednako kao
nevolju i kugu.
e) Sada tek idov poinje otkrivati svoja prava svojstva. S odvratnim
ulagivanjem pristupa vlasti, puta da za njega radi njegov novac i na taj
si nain ponovno osigurava dozvolu za novu pljaku svojih rtava. Ako
se bijes naroda protiv vjeite pijavice i razbukti, njega to ni najmanje ne
sprjeava da se kroz nekoliko godina ponovno ne pojavi u ve
naputenom mjestu i ponovno pone sa starim nainom ivota. Nikakav
progon ga ne moe odvratiti od njegova naina iskoritavanja ljudi,
nikakav ga istjerati, nakon svakog progona je ubrzo opet tu, i to opet kao
onaj stari.
Da bi se sprijeilo ono najgore, poinje se sa oduzimanjem zemlje iz
njegove zelenake ruke time, to mu se zakonski jednostavno
onemoguuje njeno kupovanje.
f) U mjeri u kojoj poinje rasti kneevska vlast, gura im se sve blie i
blie. Male dozvole i privilegije koje uz odgovarajuu naknadu rado
dobiva od gospode koja je uvijek u financijskim potekoama. Ako ga to
neto i stoji, za nekoliko godina on vrati svoj novac kroz kamate i
kamate na kamate. Prava pijavica koja zaposjeda tijelo nesretnog naroda
i koje se moe otresti, samo dok kneevima samima opet ne zatreba
novac, pa im oni lino istoe isisanu krv.
Ova se igra ponavlja uvijek ispoetka, pri emu je uloga tzv. njemakih
kneeva isto toliko alosna, kao i samih idova. Oni, ova gospoda, su
zaista bili Boja kazna za svoje ljubljene narode, a mogu se usporediti
samo s raznoraznim ministrima dananjeg vremena.
Njemakim kneevima treba zahvaliti, to se njemaka nacija nije mogla
konano osloboditi idovske opasnosti. Ni kasnije se, naalost, u tome
nije nita promijenilo, tako da im idovi duguju tisuu puta zasluenu
nadnicu za grijehe koje su nekad poinili nad vlastitim narodima. Stupili
su u savez s vragom i pristali uz njega.
320
Obraun
g) Tako je njegova mrea dovela kneeve do svoje propasti. Polako, ali
sigurno, slabi njihov odnos prema narodima u onoj mjeri u kojoj su
prestali sluiti njihovim interesima, a umjesto toga poinju iskoritavati
svoje podanike. idov tono zna njihov kraj i trai mogunost njegova
ubrzanja. On sam pospjeuje njihovu neprestanu financijsku nevolju,
tako da ih sve vie otuuje od stvarnih zadataka, pue oko njih uz
najpodlije laskanje i time se ini ne-ophodnijim. Njegova spretnost,
tonije beskrupuloznost, u svim novanim poslovima podrazumijeva da
se od opljakanih podanika iznuuju, ak izrabljuju nova i nova sredstva,
koja nestaju u sve kraem vremenu. Tako svaki dvor ima svoga
dvorskog idova -kako se zovu nakaze koje mue dragi narod do
oajanja, prireujui neprestano uivanje. Koga bi zaudilo, da se ova
dika ljudskog roda, konano i izvana okiti i uzdigne u nasljedni plemiki
stale, pomaui ne samo da se ova institucija izvrgne podsmjehu, nego
da se ak i zatruje?
Sada tek, naravno, na pravi nain moe iskoristiti svoj poloaj u korist
vlastitog probitka.
Konano se jo samo treba pokrstiti da bi doao u posjed svih
mogunosti i pravo djeteta ove zemlje. Ovaj se posao nerijetko obavlja
na radost crkve zbog osvojenog sina, i Izraela zbog uspjele prijevare.
h) U idovstvu sada dolazi do promjene. Do sada su bili idovi, tj. nije
se pridavala vanost tome da ele izgledati kao neto drugo, a to se uz
toliko izrazita rasna obiljeja na obe strane nije ni moglo. Jo u vrijeme
Friedricha Velikog, ni jednom ovjeku nije padalo ni na pamet da u
idovima vidi neto drugo osim stranog naroda, a jo je i Goethe
uasnut milju da ubudue brak izmeu krana i idova ne bi trebao biti
zakonski zabranjen. Goethe je tada ipak bio samo Got, a ne neki
nazadnjak ili ak zelot-vjerski fanatik. Ono to je govorilo iz njega, nije
bilo nita drugo, do glas krvi i razuma. Tako je narod - usprkos svih
prljavih radnji dvora - u idovima instinktivno vidio strano tijelo u
vlastitom krilu, i u skladu s time se prema njemu i postavljao.
Narod i rasa
321
Sada bi to ipak trebalo biti drugaije. Tijekom vie od tisuu godina on je
nauio vladati jezikom ugoujueg naroda, tako da misli kako se moe
usuditi da svoje idovstvo ubudue manje naglaava, a da u prvi plan
vie stavlja svoje Nijemstvo; jer, ma kako izgledalo smijenim, u
prvom trenutku ak ludim, on sebi doputa drskost i pretvara se u
Germana, u ovom sluaju, dakle, u Nijemca. Time poinje jedna od
najbesramnijih prijevara koja se uope moe i zamisliti. Kako od
Nijemstva nema zaista nita drugo do vjetine natucanja njegova jezika -
uz to na straan nain - on se, uostalom, nikad i nije poistovijetio s njim,
cijelo njegovo Nijemstvo temelji se samo na jeziku. Ali, rasa nije samo u
jeziku, ve iskljuivo u krvi, neto to nitko ne zna bolje od idova, koji
pridaje vrlo malo vanosti ouvanju svoga jezika, a suprotno tome, svu
vanost ouvanju svoje krvi. ovjek bez daljnjega moe promijeniti
jezik, tj. sluiti se nekim drugim; ali e opet svojim novim jezikom
izraavati stare misli; njegovo unutarnje bie se ne mijenja. To najbolje
pokazuje idov koji moe govoriti tisuu jezika, a da ipak uvijek ostane
idov. Njegova su karakterna svojstva ostala ista ona, govorio on dvije
tisue godina rimski, kao trgovac itom u Ostiji ili kao dananji
krijumar brana zanosi na njemaki. On je uvijek jednako idov. Da
ovu oitost ne shvaa normalan ministarski savjetnik ili vii policijski
slubenik, samo je po sebi, dabome, takoer razumljivo, ali teko da se
uokolo kree stvar s manje instin-kata i duha, nego to je ovaj sluga
naeg uzornog dravnog autoriteta dananjice.
Razlog zbog kojega idov odluuje da odjednom postane Nijemac je
oigledan. On osjea kako se vlast kneeva ljulja, pa zbog toga rano
pokuava nai tlo pod nogama. Nadalje, njegova je novana vlast
cjelokupnim gospodarstvom ve toliko uznapredovala, da on bez
posjedovanja svih graanskih prava ne moe na dulji rok podupirati
ogromnu graevinu, u svakom sluaju ne moe poveavati svoj utjecaj.
Ali on eli oboje; jer, to se vie penje, to iz vrela prolosti sve slabije
izlazi njegov stari, nekada obeani mu cilj, i s grozniavom poudom
njegove najbistrije glave gledaju
322
Obraun
kako se san o svjetskoj vlasti opet pribliava, na dohvatu mu je ruke.
Tako je njegova jedina tenja usmjerena na to, da potpuno ovlada
graanskim pravima.
To je razlog emancipacije iz ghetta.
i) Tako se iz dvorskog Zidova, polako razvija narodni idov, to naravno
znai: idov ostaje kasnije, kao i prije, u blizini visoke gospode, da, on
se nastoji jo vie ukljuiti u njihov krug, a u isto se vrijeme drugi dio
njegove rase prikvaio na ljubljeni narod. Kad se pomisli koliko se
tijekom stoljea ogrjeio o masu, kako ju je uvijek ponovno nemilosrdno
cijedio i isisavao, kad dalje razmiljamo, kako je narod zbog toga
postupno uio mrziti i na kraju u njegovom biu stvarno vidi samo
nebesku kaznu za druge narode, moe se shvatiti koliko ovaj preokret
mora teko pasti idovu. Da, muan je posao oderanim rtvama sebe
odjednom prikazivati prijateljem ljudi.
On najprije u oima naroda nastoji popraviti ono to je do tada zgrijeio.
Svoju promjenu poinje kao dobroinitelj ovjeanstva. Kako njegova
nova dobrota ima realnu osnovicu, ne moe se dobro pridravati stare
biblijske izreke, da ljevica ne treba znati to daje desnica, ve se htio, ne
htio, mora pomiriti s time da to je mogue veem broju ljudi stavi na
znanje, kako osjea patnje masa i to sve protiv toga on lino rtvuje. U
ovoj njemu ba uroenoj skromnosti, bubnjem objavljuje ostalom svijetu
svoje zasluge, dok ovaj u to ne pone i stvarno vjerovati. Tko u to ne
vjeruje ini mu gorku nepravdu. On ubrzo poinje tako izokretati stvari,
kao da je do sada samo njemu stalno nanoena nepravda, a ne obratno U
ovo posebno vjeruju glupani, i tada im ne preostaje nita drugo do
saaljevanja sirotog nesretnika.
Uostalom, ovdje bi jo trebalo primijetiti, da idov uz svu radost
rtvovanja, naravno, osobno nikad nije siromaio.On ve zna usporediti;
da, njegovo se dobroinsko ponekad, stvarno, moe usporediti samo sa
gnojem koji se ne posipa po polju iz ljubavi prema njemu, ve zbog brige
za svoje kasnije vlastito dobro. U svakom sluaju, u razmjerno kratkom
roku, svi saznaju daje idov postao dobrotvor i ovjekoljubac. Kakav
udan preokret!
323
Ono to kod drugih, manje ili vie, vrijedi kao samo po sebi razumljivo,
ve zbog toga izaziva krajnje uenje, u mnogih ak vidljivo divljenje,
to to kod njega upravo nije razumljivo samo po sebi. Tako se dogaa da
se takvo njegovo djelo mnogo vie vrednuje nego ostalom ovjeanstvu.
I jo vie: idov odjednom postaje i liberalan i poinje sanjariti o
neophodnom napretku ovjeanstva.
Polagano postaje zagovornik nekog novog vremena.
Dabome da on sve temeljitije unitava osnove za narod zaista korisnog
gospodarstva. Zaobilaznim se putevima dioniarstva uvlai u takve
nacionalne proizvodnje i pravi od njih kupovnu, bolje reeno,
pokuarsku trgovinu, i tako poduzeima otima osnove linog posjeda.
Time dolazi do unutarnjeg otuenja izmeu poslodavca i posloprimca,
to vodi kasnijim politikim klasnim podjelama.
Konano, idovski utjecaj na gospodarske poslove strano brzo raste
preko Burze. On postaje vlasnikom ili pak kontrolorom nacionalne radne
snage.
Radi jaanja svoje politike sigurnosti, on pokuava sruiti rasne i
graanske granice, koje ga steu na svakom koraku. S tim se ciljem
cjelokupnom svojom ustrajnou bori za vjersku toleranciju - a u
slobodnom zidarstvu, koje je u cijelosti pod njegovim utjecajem, ima
odlino sredstvo za obranu, ali i za irenje svojih ciljeva. Vladajui
krugovi, kao i vii slojevi politikog i ekonomskog graanstva kroz
slobodnozidarske niti dospijevaju u njegove zamke, a da to ni ne slute.
Samo narod kao takav, ili bolje reeno, stale koji se budi i koji je sam
izborio svoja prava i slobodu, ne moe time biti dovoljno zahvaen u
dubljim i irim slojevima. To je, meutim, neophodnije od svega
ostaloga; jer idov osjea da mogunost vlastitog uspona do vladajue
uloge postoji samo ako se pred njim nalazi onaj koji utire put'?; dri da
ga moe prepoznati u graanstvu i to u njegovim najirim slojevima.
Rukaviari i tkalci se ne hvataju finom mreom slobodnog zidarstva, ve
se ovdje moraju primijeniti grublja, ali
324
Obraun
ne i manje uvjerljiva sredstva. Tako kao drugo oruje, uz slobodne
zidare, idovstvu slui tampa. Njenim posjedovanjem ono je zas-novalo
svu svoju ustrajnost i sposobnost. Njome poinje polako obuhvaati i
hvatati u mreu cjelokupan javni ivot, voditi ga i gurati tako da je u
stanju proizvesti i dirigirati onom moi koja je oznaena pojmom javno
mnijenje, danas poznatija nego prije samo nekoliko desetljea.
Pri tome on sebe uvijek prikazuje kao bezgranino eljnog znanja, hvali
svaki napredak, najvie naravno onaj, koji vodi u propast druge; jer,
svako znanje i svaki razvoj procjenjuje samo prema mogunosti
pospjeivanja svojega nacionalnog obiljeja, a gdje ono nedostaje, on je
neumoljivi smrtni neprijatelj svake svjetlosti i mrzi svaku pravu kulturu.
Tako sve znanje koje prima u kolama drugih, primjenjuje samo u slubi
svoje rase.
Ovo narodno obiljeje sada uva kao nikada prije. Dok se ini
preplavljen prosvijeenou, napretkom, slobodom ovjeanstva,
itd. strogo zatvara svoju rasu. Dabome, on svoje ene ponekad daje
utjecajnim kranima, ali svoje muko pleme u principu uvijek odrava
istim. On truje krv drugih, ali uva svoju vlastitu. idov se skoro nikada
ne eni krankom, nego kranin idovkom. Mjeanci se ipak vie
razvijaju prema idovskoj strani. Naroito potpuno propada dio visokog
plemstva. idov to sasvim tono zna i stoga planski provodi ovu vrstu
razoruavanja duhovno vodeeg sloja svojih rasnih protivnika. Da bi
maskirao hajku i uspavao rtve, sve vie govori o jednakosti svih ljudi
bez obzira na rasu i boju koe. A glupani mu poinju vjerovati.
Kako ipak njegovo cjelokupno bie jo uvijek na sebi ima previe
stranog mirisa, a da bi, posebno iroka narodna masa ula u njegovu
mreu, on kroz svoju tampu daje o sebi sliku koja tako malo odgovara
stvarnosti, koliko ona, obratno, slui cilju kojega eli ostvariti. Naroito
se u humoristikim listovima trudi prikazati idove kao bezazlen narod,
koji ima svoje osobitosti - ba kao i svi drugi - ali koji ipak u svom
ponaanju, koje se, moda, ini neto stranim, pokazuje znakove mogue
komine, ali vrlo potene i
Narod i rasa
325
blage due. Kako se samo uope trude prikazati ga uvijek vie
neznaajnim nego opasnim.
Njegov konani cilj u ovoj fazi je pobjeda demokracije, ili kako on to
shvaa, vlasti parlamentarizma. Ona najvie odgovara njegovim
potrebama; ipak, iskljuuje linost, - a na njeno mjesto stavlja prevlast
gluposti, nesposobnosti, i na kraju kukaviluka.
Krajnji e uinak biti pad monarhije, do koga prije ili kasnije mora doi.
j) Neizmjerni gospodarski razvoj vodi prema promjeni socijalne
slojevitosti naroda. Kako mali zanati polagano izumiru, a time i
mogunost osvajanja samostalne egzistencije, ona za radnika postaje sve
rjea; on se ubrzano proletarizira. Nastaje industrijski tvorniki radnik,
ije se bitno obiljeje moe traiti u tome da on jedva dolazi u poloaj da
u kasnijem ivotu zasnuje vlastitu egzistenciju. On je u najistinskijem
smislu rijei bez posjeda, njegova se starost moe opisati kao muenje, a
jedva kao ivot.
Ve je jednom prije stvorena slina situacija, koja je zapovjedniki
nametala rjeenje i nala ga. Uz seljaka i obrtnika, kao dalji stale su
polako doli slubenik, namjetenik - posebno dravni. I oni su bili bez
posjeda u najistinskijem smislu rijei. Iz tog nezdravog stanja drava je
konano nala izlaz, u tome to je preuzela zbrinjavanje dravnog
slubenika, koji se nije mogao osigurati za svoje stare dane i uvela
penziju, mirovinu. Ovaj je primjer polagano slijedilo sve vie privatnih
poduzea, tako da danas skoro svaki stalno zaposleni intelektualni
slubenik dobiva kasnije svoju mirovinu, ukoliko je poduzee ve
dostiglo ili prekorailo odreenu veliinu. A tek je osiguranje dravnog
slubenika moglo dovesti u starosti do one nesebine revnosti, koja je u
predratnom vremenu bila najvanija osobina njemakog inovnitva.
Tako je cjelokupan stale, koji je ostao bez vlasnitva, na pametan nain
otrgnut od socijalne bijede i time ukljuen u cjelinu naroda.
Sada se ovo pitanje ponovno, ali ovaj puta u mnogo veem opsegu,
pribliilo dravi i naciji. Nove ljudske mase koje su dosti-
326
Obraun
zale milijune, preseljavale su se u vee gradove, da bi kao tvorniki
radnici u novoosnovanim industrijama zaraivali svoj kruh svagdanji.
Radne i ivotne prilike novoga stalea bile su gore nego alosne. Ve
vie ili manje mehaniko prenoenje starijih metoda rada starog zanatlije
ili seljaka na nove oblike nikako nije odgovaralo. Djelatnost i jednog i
drugog se vie nije mogla usporediti s naporima koje mora uloiti
industrijski tvorniki radnik. U starom je zanatu vrijeme moda igralo
manju ulogu, ali je utoliko vie ima kod novih metoda rada. Formalno
preuzimanje starog radnog vremena u velikoj industriji djelovalo je ba
kobno; jer je prijanji stvarni radni uinak bio mali zbog nedostatka
dananjih intenzivnih metoda rada. Ako se prije i mogao izdrati
etrnaesto ili petnaesto-satni radni dan, sada ga se sigurno nije moglo
izdrati u vremenu kad se svaka minuta iskoritava do kraja. Uinak
ovog besmislenog prenoenja starog radnog vremena na novu
industrijsku djelatnost, bio je nesretan u dva smjera; unitavano je
zdravlje i razorena vjera u vie pravo. Konano je za sve to dola i
bijedna naknada, s jedne strane, a nasuprot njoj, oigledno toliko bolji
poloaj, s druge strane.
Na selu nije moglo biti socijalnog pitanja, jer su gospodar i sluga radili
isti posao, i prije svega jeli iz iste zdjele. Ali, i to se promijenilo.
Odvajanje posloprimca od poslodavca javljalo se sada u svim
podrujima ivota. Koliko je pri tome poidovljenje naeg naroda
uznapredovalo, moe se vidjeti po slabom potovanju, ako ne i po
prijeziru, prema fizikom radu. To nije njemako. Upravo je
postranivanje naega ivota, koje je u stvarnosti bilo poidovljenje,
promijenilo nekadanje potovanje zanata u odreeni prijezir svakog
tjelesnog rada uope.
Tako ustvari nastaje novi, malo cijenjeni stale, te e jednoga dana
morati uskrsnuti pitanje, da li bi nacija imala snage novi stale sama
ponovno ukljuiti u ope drutvo, ili bi se stalcke razlike proirile u
klasni raspad.
Jedno je, meutim, sigurno: novi stale u svojim redovima nije imao
najgore elemente, ve naprotiv, u svakom sluaju naj-
Narod i rasa
327
snanije. Prefinjenosti takozvane kulture nisu ovdje vrile svoje
rastvarajue i unitavajue djelovanje. iroka masa novoga stalea jo
nije bila zatrovana otrovom pacifistike slabosti, ve je ostala snana a,
kad je to bilo potrebno, i brutalna.
Dok se graanstvo jo uope nije brinulo o ovom vanom pitanju, ve
ravnoduno putalo tijek stvari, idov shvaa nepred-vidivu mogunost
koja se ovdje nudi za budunost, time to na jednoj strani do posljednje
konsekvence primjenjuje kapitalistike metode izrabljivanja ljudi, a s
druge se pribliava samoj rtvi svoga duha i vlasti i ubrzo postaje voda
njene borbe protiv same sebe. To protiv same sebe je, naravno, reeno
samo slikovito. Jer se veliki majstor laganja zna, kao i uvijek, pokazati
istim, a krivicu natovariti drugima. Kako ima drskosti sam voditi masu,
ona ne dolazi na pomisao, da bi se uope moglo raditi o najbesramnijoj
prijevari svih vremena.
A ipak je tako bilo.
Jedva da se novi stale i razvio iz opeg ekonomskog preureenja, a
idov je pred sobom ve jasno vidio novog zaetnika svog vlastitog
daljeg napretka. Najprije je koristio graanstvo kao mehanizam protiv
feudalnog svijeta. Ako je nekada znao u sjenci graanstva lukavstvom
osvojiti graanska prava, sada se nadao da e u borbi radnika za ivot
nai put ka svojoj vlasti.
Od sada radnik ima samo zadatak vie - boriti se za budunost idovskog
naroda. Nesvjesno je stavljen u slubu moi za koju je mislio daje mora
suzbijati. Putaju ga da prividno napadne kapital, jer ga tako najlake
mogu iskoristiti da se bori upravo za njega. Pri tome stalno viu protiv
meunarodnog kapitala, a ustvari misle na nacionalno gospodarstvo.
Treba ga unititi, da bi nad njegovim lesom mogla pobjedonosno slaviti
meunarodna burza.
Pri tome je postupak idova sljedei:
On se pribliava radniku, licemjerno mu udvara suosjeajui s njegovom
Sudbinom, ili se ak buni zbog njegove Sudbine da ivi u bijedi i
siromatvu, da bi na taj nain zadobio njegovo povjerenje. Trudi se
prouiti sve pojedinane stvarne ili umiljene
328
Obraun
nepravde njegova ivota i podstaknuti enju za promjenom takvog
ivljenja. Potrebu za socijalnom pravdom koja na bilo koji nain drijema
u svakom Arijcu, pojaava na beskrajno pametan nain, do stvaranja
mrnje prema onome koji ima vie sree, a borbi za uklanjanje
drutvenih nepravdi daje sasvim odreeno obiljeje, primjereno
svjetonazoru. On osniva marxistiku znanost.
Time to se prikazuje nerazdvojno povezanim s cijelim nizom socijalno
opravdanih zahtjeva, ubrzava njihovo irenje, kao i obratno, nesklonost
pristojnog ovjeanstva da slijedi zahtjeve koji izneseni u takvom obliku
i pratnji, od poetka izgledaju nepravednima, ak kao da ih je i
nemogue ispuniti. Jer su pod ovim platem isto socijalnih misli
skrivene stvarno avolske namjere, da, one se u punoj otvorenosti iznose
s najdubljom jasnoom. Ovaj je nauk nerazdvojna mjeavina razuma i
ljudske ludosti, ali uvijek takva, da samo ludost moe postati stvarnost,
razum nikada! Kategorikim odbijanjem linosti, a time i nacije i njenog
rasnog sadraja, on razara elementarne osnove cjelokupne ljudske
kulture, koja je ovisna ba o ovim imbenicima. To je prava unutarnja
jezgra marxistikog svjetonazora, ukoliko se proizvod zloinakog
mozga smije oznaiti svjetonazorom. Ruenjem linosti i rase, rui se
znaajna prepreka za vlast manje vrijednoga - a taj je idov.
Smisao ovog uenja nalazi se ba u gospodarskom i politikom besmislu.
Jer se njime sprjeava svim stvarno inteligentnima staviti se u njenu
slubu, dok se oni slabije duhovno aktivni i gospodarski loe obrazovani
ure k njoj s lepravim zastavama. Inteligenciju za pokret - jer je za
opstanak i ovog pokreta potrebna inteligencija - rtvuje idov iz svojih
redova.
Tako nastaje vrsti pokret fizikih radnika pod idovskim vodstvom, koji
je nastao samo prividno zbog toga, da bi poboljao poloaj radnika, a u
stvari eli porobljavanje, a time i unitenje, svih neidovskih naroda.
Ono to slobodno zidarstvo uvodi u krugove tzv. inteligencije na opoj
pacifistikoj klonulosti nacionalnog nagona za samoodranjem, prenosi
se irokim masama, a prije svega gradan-
Narod i rasa
329
stvu, kroz djelatnost, danas jo uvijek velike idovske tampe. Uz ova
oba razorna oruja, kao tree dolazi i daleko najuspjenija organizacija
surovog nasilja. Kao jurina i napadaka kolona, marxizam treba dovriti
ono to je pripremao ukrotiteljski rad prva dva oruja, da bi sazrelo za
slom.
Time se izvrava stvarno majstorska zajednika igra, pa se uope ne
treba uditi, kad nasuprot tome najvie zakau ba one institucije, koje se
uvijek rado ele prikazati kao obnaatelji vie ili manje uobraenih
dravnih autoriteta. U naem visokom i najviem dravnom inovnitvu
idov je u svim vremenima (osim nekih izuzetaka), najusluniji pokreta
njihova unitavajueg rada. Ponizna pokornost prema onima gore, i
arogantna nadmenost prema onima dolje, prikazuje ovaj stale isto
tako, kao i do neba vapijuu ogranienost, koju ponekad nadmauje
samo povremena upravo zauujua uobraenost.
To su, meutim, osobine koje idov trai od naih vlasti i koje prema
tome i voli.
Praktina borba koja sada zapoinje, protie, naznaeno samo u grubim
crtama, na sljedei nain:
Prema krajnjim ciljevima idovske borbe, koji se ne iscrpljuju samo u
ekonomskog porobljavanju svijeta, ve zahtijevaju i njegovo politiko
potinjavanje, idov dijeli organizaciju svog manstikog uenja o
svijetu, na dva dijela, koji prividno razdvojeni jedan od drugog, u
stvarnosti tvore nedjeljivu cjelinu: na politiki i sindikalni pokret.
Sindikalni je pokret primamljiv. On radniku nudi pomo i zatitu u
njegovoj tekoj egzistencijalnoj borbi, koju mora voditi zbog lakomosti i
kratkovidnosti mnogih poduzetnika, a time i mogunost da izbori bolje
ivotne uvjete. Ne eli li radnik zastupanje svojih ivotnih prava u
vremenu kada se o njemu uope ne brine organizacija narodne zajednice,
drava, predati slijepoj samovolji ljudi koji su dijelom malo svjesni
odgovornosti, a esto i bez srca, on mora obranu tih prava sam uzeti u
svoje ruke. Upravo u onoj mjeri u kojoj takozvano nacionalno
graanstvo, zaslijepljeno
330
Obraun
novanim interesima, ovoj ivotnoj borbi na put postavlja najtee
prepreke, zatim ne samo prua otpor svim pokuajima za skraivanjem
neljudski dugog radnog vremena, zabranu djejeg rada, osiguranje i
zatitu ene, popravljanje zdravstvenih prilika u radionicama i
stanovima, ve ih esto i samo stvarno sabotira, pametniji idov
prihvaa tako ugnjetenog. On postupno postaje vodom sindikalnog
pokreta, i to tim vie, to se kod njega uope ne radi o stvarnom
otklanjanju socijalnih nepravdi u pravom smislu, ve samo o stvaranju
jedne, njemu slijepo privrene, borbene trupe za ruenje nacionalne
gospodarske nezavisnosti. Jer, dok e se voenje zdrave socijalne
politike stalno kretati izmeu smjernica za odravanje narodnog zdravlja,
s jedne, i osiguranja nezavisnog nacionalnog gospodarstva, s druge
strane, za idova ne samo da u njegovoj borbi otpadaju oba ova
stajalita, ve je njihovo uklanjanje njegov ivotni cilj. On ne eli
odranje nacionalnog gospodarstva, ve njegovo unitenje. Zbog toga ga
nikakva grinja savjesti ne moe sprijeiti da kao voda sindikalnog
pokreta postavi zahtjeve koji ne samo da su pretjerani, ve je njihovo
ispunjenje praktino i nemogue, ili znak propasti nacionalne ekonomije.
On takoer ne eli pred sobom imati zdrav, stasit narataj, ve slabunjavo
stado, koje se moe pokoriti. Ova mu elja ponovno dozvoljava
postavljati besmislene zahtjeve, ije je praktino ispunjenje prema
njegovom vlastitom znanju nemogue, koji dakle ne mogu dovesti ni do
kakve promjene stvari, ve samo do razuzdanog uzbunjivanja mase. Do
toga je njemu i stalo, a ne do stvarnog i potenog poboljanja njenog
socijalnog poloaja.
Time se vodstvo idova u sindikalnim stvarima ne moe osporiti tako
dugo, dokle god enorman prosvjetiteljski rad ne bude utjecao na iroke
mase, da ih poui kako da svoju beskrajnu bijedu dovedu do boljitka, ili
dok drava ne uniti idova i njegov rad. Jer, dokle god shvaanje mase
ostane slabo kao i do sada, a drava tako ravnoduna kao to je danas,
ova e masa uvijek slijediti kao prvoga, onoga tko joj u gospodarskim
stvarima prvi ponudi naj-bestidnija obeanja. A u tome je idov majstor.
Jer se njegova
Narod i rasa
331
cjelokupna djelatnost ne bi zaustavila nikakvim moralnim
razmiljanjima!
Tako on u ovom podruju u kratkom vremenu prisilno uklanja iz borbe
svakog konkurenta, i istovremeno sindikalni pokret usmjerava u skladu
sa svojom cjelokupnom unutarnjom gramzivom brutalnoi, na
najbrutalniju primjenu sile. Ako se uje miljenje suprotno idovskom
izazovu, njegov se prkos i osude slamaju terorom. Posljedice takvog
djelovanja su strane.
Ustvari, idov uz pomo sindikata, koji bi mogao biti blagoslov nacije,
rui osnove nacionalnog gospodarstva.
Usporedo s time, napreduje politika organizacija.
Ona djeluje zajedno sa sindikalnim pokretom utoliko, to on priprema
mase za politiku organizaciju, ak ih i prisilno gura u nju. On je,
nadalje, stalni financijski izvor iz koga politika organizacija hrani svoj
enormni aparat. On je kontrolni organ politike aktivnosti pojedinca i
kod svih velikih demonstracija politikog karaktera ima ulogu pokretaa.
Konano, on se vie uope ne zauzima za gospodarske stvari, ve
politikoj ideji stavlja na raspolaganje njeno glavno sredstvo borbe,
obustavu rada, kao i masovni i generalni trajk.
Stvaranjem tampe iji je sadraj prilagoen duhovnom obzoru najslabije
obrazovanih ljudi, politika i sindikalna organizacija, konano, dobivaju
svoju podsticajnu instituciju, kroz koju najnii slojevi nacije sazrijevaju
za najodvanija djela. Njen zadatak nije izvesti ljude iz gliba niskih
svjetonazora i uzdii ih na vii stupanj, ve izii ususret njihovim
najniim instinktima. Posao, koliko spekulativan, toliko i unosan u, ne
samo lijenoj za razmiljanje, ve i drskoj, masi.
Ova tampa u upravo fanatinoj klevetnikoj borbi nasilniki skida sve, a
prije svega ono to se moe smatrati osloncem nacionalne nezavisnosti,
kulturne razine i gospodarske samostalnosti nacije.
Ona prije svega napada sve karaktere koji se ne ele podvri idovskoj
vlasnikoj drskosti ili ija se genijalna sposobnost
idovu sama po sebi ini opasnou. Jer, da bi idov nekoga mrzio, nije
neophodno da se bori protiv njega, ve je dovoljna sumnja, da bi netko
drugi mogao ikada doi na pomisao da se bori protiv njega, ili da na
osnovu svoje nadmone genijalnosti uvea snagu i veliinu idovima
neprijateljskog naroda.
Njegov instinkt, siguran u tim stvarima, u svakome sluti prvobitnu duu,
a njegovo je neprijateljstvo trajno prema onome, tko nije duh njegova
duha. Kako idov nije napadnuti ve napada, nije mu neprijatelj samo
napadnuti, ve i onaj tko mu prua otpor. A sredstvo kojim on pokuava
slomiti tako drske ali ponosne due, ne zove se potena borba, ve la i
kleveta.
Ovdje se niega ne plai, i u svakoj je prostoti tako velik, da se nitko ne
treba uditi, to se personifikacija avla kao obiljeja svega zla u naem
narodu prikazuje utjelovljenim ivim idovom.
Nespoznavanje unutarnjeg bia idova u irokim masama i
neinstinktivna ogranienost naih gornjih slojeva, dozvoljava da narod
postaje lak plijen ovog idovskog rata lai.
Dok se gornji slojevi zbog uroenog kukaviluka okreu od ovjeka
koga idov na taj nain napada laima i klevetama, iroke mase, zbog
gluposti i zaostalosti vjeruju u sve. Dravno tijelo se ili zaogre utnjom,
ili, to je najuinkovitije, da bi se idovskom ratu tampe pripremio kraj,
progone nepravedno napadnutog, to se u oima takvog inovnikog
magarca ini zatitom dravnog autoriteta i osiguranje reda i mira.
Strah od marxistikog oruja polagano se sputa kao mora u mozak i
duu pristojnog ovjeka. On poinje drhtati pred stranim neprijateljem i
time postaje njegovom konanom rtvom.
k) idovska vlast u dravi ini se tako sigurnom, da se on sada ne samo
smije nazvati idovom, ve bezobzirno priznaje i svoja nacionalna i
politika razmiljanja. Njegov dio njegove rase ve se savim otvoreno
priznaje stranim narodom, a da pri tome opet lae. Jer, dok cionizam
ostalom svijetu pokuava dokazati, da bi se nacionalno samoodreenje
idova zadovoljilo stvaranjem Palestinske drave, idovi ponovno
nadmudruju ne-idove (Gojim).
Narod i rasa
333
Oni uope ne misle u Palestini osnovati idovsku dravu, ve samo ele
organizacijsku centralu svoje meunarodne svjetske prijevare, koja ima
vlastitu suverenu vlast i koja uzmie postupku drugih drava; pribjeite
dokazanih propalica i sveuilite za nove varalice.
Ali to nije samo znak njihova rastueg pouzdanja, ve takoer i drski i
otvoreni osjeaj sigurnosti u vremenu u kome dio njih lano oponaa
Nijemce, Francuze ili Engleze, a drugi se dokumentira idovskom rasom.
Koliko im je pred oima bliska pobjeda, vidi se iz zastraujueg naina
to ga poprima njihovo openje s pripadnicima drugih naroda.
Crnokosi idovski mladi satima vreba, s avolskom radou na licu,
djevojku koja nita ne sluti, da je okalja svojom krvlju i tako otme
njenom narodu. Svim sredstvima pokuava pokvariti rasne osnove
naroda kojeg pokorava. Osim to sam planski kvari ene i djevojke, ne
boji se ak ni da u veem opsegu srui krvne granice i za ostale. Zidovi
su bili i jesu oni, koji su doveli na Rajnu Crnca, uvijek s jednakom
pritajenom milju i jasnim ciljem, da tako prisilno nastalim mijeanjem
unite omrznutu im bijelu rasu, srue je s njene kulturne i politike visine
i sami se uzdignu do njenog gospodara.
Jer, narod iste rase, koji je svjestan svoje krvi, idov nikada nee moi
pokoriti. On e na ovom svijetu biti vjeito samo gospodar bastarda.
Tako on pokuava planirano, stalnim trovanjem pojedinca, sniziti rasnu
razinu.
Ali politiki, on poinje ideje demokracije zamjenjivati s diktaturom
proletarijata.
U organiziranoj masi marxista, on je pronaao oruje koje mu omoguuje
odrei se demokracije, a umjesto nje, diktatorski vrstom i brutalnom
akom, pokoriti narode i njima zavladati.
Planski radi na revolucioniranju u dvostrukom smjeru: gospodarskom i
politikom.
334
Obraun
Narode koje napadu suprotstave preestok otpor iznutra, obavija,
zahvaljujui svojim meunarodnim utjecajima, mreom neprijatelja, tjera
ih u ratove i konano, ako je potrebno, jo na bojitima zabode zastavu
revolucije.
Gospodarski on potresa drave tako dugo, dok se dravna poduzea, koja
postanu neisplativa, ne odvoje od drave i stave pod njegovu financijsku
kontrolu.
Politiki uskrauje dravi sredstva za njeno samoodranje, rui temelje
svakog nacionalnog samopotvrivanja i obrane, unitava vjeru i vodstvo,
omalovaava povijest i prolost i povlaci po blatu sve to je stvarno
veliko.
Kulturoloki zarazi umjetnost, literaturu, kazalite, zaglupljuje prirodni
osjeaj, rui sve pojmove ljepote i uzvienosti, plemenitog i dobrog, i
umjesto toga, silom odvlai ljude u prisilni krug svoga vlastitog niskog
bia. Religija je uinjena smijenom. Obiaji i moral se prikazuju
preivjelima, tako dugo dok ne padnu posljednji potpornji naroda u borbi
za ivot na ovom svijetu.
1) Sada poinje velika, posljednja revolucija. Time to idov osvaja
politiku vlast, zbacuje sa sebe ono malo pokrivaa, to ga jo nosi. Od
narodnog demokratskog idova postaje krvni idov i narodni tiranin. U
nekoliko godina pokuava iskorijeniti nacionalne nositelje inteligencije,
a time to je narodima oteo njihove duhovne voe, ini ih zrelim za
ropsku sudbinu stalnog pokoravanja.
Najstraniji primjer ove vrste je Rusija, gdje je stvarno sa-tanskom
neobuzdanou, dijelom u neljudskim mukama, pobio trideset milijuna
ljudi ili ih putao umrijeti od gladi, da bi gomili idovskih knjievnika i
burzovnih bandita osigurao vlast nad mno-goljudnim narodom.
Kraj, meutim, nije samo kraj slobode naroda kojega tlae idovi, ve i
kraj samog ovog narodnog parazita. Nakon smrti rtve, prije ili kasnije
umire i vampir.
Narod i rasa
Ako pustimo da svi uzroci njemakog sloma prou ispred naih oiju,
kao posljednje i presudno preostaje neprepoznavanje rasnog problema i,
posebno, idovske opasnosti.
Porazi na bojnom polju u kolovozu 1918. bi se podnijeli lako, kao u igri.
Oni nisu bili ni u kakvoj svezi s pobjedama naeg naroda. Nisu nas
sruili oni, ve ona sila koja je te poraze pripremila, time, to je
desetljeima naem narodu planski otimala politike i moralne instinkte i
snage, koje narode tek osposobljavaju za ivot, a time i opravdavaju.
Time to je staro carstvo nemarno prolazilo pored pitanja odravanja
rasnih osnova nae narodnosti, ono je preziralo jedino pravo koje daje
ivot na ovom svijetu. Narodi koji se mijeaju, ili doputaju da ih
mijeaju, grijee protiv volje vjene providnosti, pa njihova propast,
uzrokovana od jaega, tada nije nepravda koja im se ini, ve samo
obnova prava. Kad narod vie ne eli potivati svojstva svog bia, koja
su mu prirodno data i ukorijenjena u njegovoj krvi, tada se nema pravo
aliti na gubitak svog zemaljskog postojanja.
Sve se na zemlji moe popraviti. Svaki poraz moe postati ocem kasnije
pobjede. Svaki izgubljeni rat uzrokom kasnijeg uspona, svaka nevolja
oploenje ljudske energije, a iz svake poko-renosti mogu proizii snage
za novi duhovni preporod - dokle god se krv odrava istom.
Samo izgubljena istoa krvi zauvijek unitava unutarnju sreu, rui
ovjeka zauvijek, a posljedice se vie nikada ne mogu ukloniti iz tijela i
duha.
Kad se nasuprot ovom jedinom pitanju istrae i usporede svi drugi
ivotni problemi, tek se tada vidi, kako su oni, u usporedbi s njim,
smijeno mali. Svi su oni vremenski ogranieni - pitanje odravanja ili
neodravanja istoe krvi e, meutim, postojati dok ima ljudi.
Sve stvarno znaajne pojave propasti predratnog vremena se u osnovi
svode na rasne uzroke.
336
Obraun
Bilo da je rije o pitanju opeg prava, ili o deformacijama gospodarskog
ivota, o pojavama kulturne propasti ili postupcima politike
degeneracije, o pitanjima promaenog kolskog obrazovanja, ili loem
utjecaju odraslih kroz tampu, itd., uvijek i svuda, najdublja je osnova
neuvaavanje rasnih interesa vlastitog naroda, ili neuvidanje strane rasne
opasnosti.
Zbog toga su i svi pokuaji reforme, sve ustanove socijalne pomoi i
politika nastojanja, sav gospodarski uspon i svako prividno poveanje
duhovnog znanja, u svojoj posljednjoj pojavi ipak nevani. Nacija i njen
organizam, koji osposobljava i odrava ivot na zemlji, drava, nisu
iznutra postale zdravije, ve su sve vie vidljivo obolijevale. Sav prividni
procvat starog carstva nije mogao sakriti unutarnju slabost, a svaki
pokuaj stvarnog jaanja carstva propao je uvijek zbog prolaenja mimo
znaajnog pitanja.
Bilo bi pogreno vjerovati, da bi pristalice razliitih politikih smjerova,
koji su diletantski pokuavali lijeiti tijelo njemakog naroda, ak u
odreenom smislu i vode, bili po sebi loi ili zlonamjerni ljudi. Njihova
je djelatnost bila osuena na neplodnost samo zbog toga, jer su u
najboljem sluaju, vidjeli samo pojavne oblike naih opih bolesti i
pokuavali ih svladati, slijepo prolazivi pored uzroka. Tko planski prati
crtu politikog razvoja starog carstva, mora uz hladnokrvno ispitivanje
uvidjeti, da je ak u vrijeme usuglaeno-sti, a time i uspona njemake
nacije, unutarnja propast ve bila u punom zamahu, i da se, usprkos svih
prividnih politikih uspjeha i rastueg ekonomskog bogatstva, opa
situacija iz godine u godinu pogoravala. ak su i izbori za Reichstag
prividnim bujanjem marx-istikih glasova najavili sve blii unutarnji, a
time i vanjski slom. Svi uspjesi takozvanih graanskih partija, bili su
bezvrijedni, ne samo zbog toga to nisu mogli sprijeiti brojani porast
mancistike bujice, ak i uz takozvane graanske pobjede na izborima,
nego zato, to su prije svega u sebi ve nosili klice raspada. I ne slutei
da je graanski svijet ve iznutra bio sam zaraen mrtvakim otrovom
marxistikih predodbi, a da je njegov otpor potjecao esto puta vie iz
konkurentske zavidnosti ambicioznih voda, nego od
Narod i rasa
337
principijelnog odbijanja konane bitke odlunih protivnika. Jedan jedini
se tih dugih godina borio s nepokolebivom ustrajnou, a to je bio idov.
Njegova Davidova zvijezda se dizala sve vie u istoj onoj mjeri u kojoj
se gubila volja za samoodranjem naega naroda.
Zato u kolovozu 1914., narod rijeen da napadne, nije nahrupio na bojno
polje, ve je slijedio samo posljednji treptaj nagona za nacionalnim
samoodranjem, nasuprot napredujuoj pacifistikoj marxistikoj
klonulosti naeg narodnog tijela. Kako ni tih sudbonosnih dana unutarnji
neprijatelj nije prepoznat, sav je prirodni otpor bio uzaludan, a
provienje nije odlikovao pobjedonosni ma, ve je sljedilo zakon vjene
osvete.
Iz toga unutarnjeg priznanja, trebala su se za nas utvrditi naela i
tendencije naeg pokreta, koji su po naem vjerovanju i jedino bili
sposobni, ne samo zaustaviti propast njemakog naroda, ve i stvoriti
granitni temelj na kojem bi se jednom mogla zasnovati drava koja
narodu nije strani mehanizam gospodarskih poslova i interesa, ve
narodni organizam koji predstavlja ;
germansku dravu njemake nacije.
Glava 12.
POETAK RAZVOJA NACIONALSOCIJALISTIKE NJEMAKE
RADNIKE PARTIJE
Kad na kraju ovog toma iznesem poetni razvoj naeg pokreta i objasnim
niz, time uvjetovanih pitanja, ne inim to da bih dao pismeni prikaz
duhovnih ciljeva pokreta, jer su njegovi ciljevi i zadaci, toliko snani da
s pravom mogu biti obraeni u drugom tomu u kojem u iznijeti
programske osnove i naela pokreta i pokuati dati sliku onoga to mi
podrazumijevamo rjeju drava. Kad kaem mi, mislim na sve one
stotine tisua, koje u osnovi eznu za istim, ali ne nalaze prave rijei
kojima bi izrazili ono unutarnje, ono to im lei na dui. Jer, vrijedno je
spomena svih velikih reformi, da one kao pobornici esto imaju jednog
jedinog ovjeka, kao nosioci, nekoliko miliona. Njihov cilj, esto puta
stoljeima noena unutarnja, gorua elja stotina tisua, ostvaruje se tek
tada, kada se konano iznjedri navjestitelj jednog takvog opeg htijenja,
kojemu se kao nositelju stijega pomae u ostvarenju starih enji u
pobjedi nove ideje.
Da svi ti milioni ljudi ovu elju za temeljitom promjenom dananjih
odnosa nose u svojim srcima, potvruje njihovo duboko nezadovoljstvo
zbog kojeg iskreno pate. To nezadovoljstvo se odraava na tisuu naina;
kod nekoga u obeshrabrenosti i beznau, kod drugoga u gnuanju i
gaenju, u srdbi i negodovanju, kod jednoga u ravnodunosti, kod
drugoga u gnjevnoj pretjeranosti. Meu svjedoke ovog unutarnjeg
nezadovoljstva, mogu se ubrojiti i oni koji su umorni od glasovanja kao i
mnogi poklonici fanatine krajnosti ljeviara.
Stoga mislim da bi se ovaj mladi pokret morao okrenuti i prema takvima.
On ne smije oformiti organizaciju zadovoljnih i
Poetak razvoja NSDAP-a
339
sitih, nego okupiti i obuhvatiti sve supatnike i nespokojne, nesretnike i
nezadovoljne, a prije svega, on ne smije plivati na povrini ljudskog bia,
nego se mora ukorjeniti u njemu.
*
Gledano isto politiki, nastade tako 1918. sljedea slika: Jedan narod
rastrgan na dva dijela. Jedan dio, daleko manji, obuhvatio je slojeve
nacionalne inteligencije bez pristupa fizikih djelatnika. On je izvana
nacionalan, ali si pod tom rjeju ne predstavlja nita drugo, doli vrlo
dosadnu i slabu zamjenu takozvanih dinastikih dravnih interesa. On
svoja razmiljanja i ciljeve pokuava braniti duhovnim orujem koje je
toliko uplje koliko i povrno, te redovno zataji kada se radi o brutalnosti
prema protivniku. Ova jo zakratko vladajua klasa, bit e sruena do
temelja, i to jednim jedinim, ali stranim udarcem, te e izdahnuti drui
u svom kukaviluku i najgorem ponienju od strane bezobzirnog
pobjednika.
Nasuprot njoj, kao druga klasa, stoji iroka masa radnog naroda. Ona je
manje ili vie zdruena u radikalnim marxistikim pokretima, vrsto
odluna pomou snage nasilja uguiti svaku duhovnu pobunu. Ona ne
eli biti nacionalna, nego svjesno odbija svaki napredak nacionalnih
interesa, pa ak daje prednost stranom ugnjetavanju. Ona je i brojano
najjaa, ali prije svega, obuhvaa one elemente bez kojih je ponovni
uspon nezamisliv i nemogu.
Neto, to je ve 1918. moralo biti sasvim jasno je to, da svaki put koji
vodi ka ponovnom usponu njemake nacije, mora biti uvjetovan ponovo
steenom vanjskom silom. Pretpostavke za to ostvarenje nisu one o
kojima okolo brbljaju nai dravnici, oruje, nego snaga volje, jer
oruja je njemaki narod imao i vie nego dovoljno. On nije izborio
slobodu zato to je nedostajala energija nacionalnog nagona za
samoodranjem, volja samoodranja. I najbolje oruje je samo mrtav,
bezvrijedni materijal, ako nedostaje duh koji je spreman i odluan
upotrijebiti ga. Njemaka je bila nemona, ne zato to je nedostajalo
oruje, nego zato to joj je nedostajala volja, a to je oruje koje najbolje
titi opstojnost jednog naroda.
340
Obraun
Kad danas, osobito nai politiki ljeviari, ukazuju na nedostatak oruja,
kao neizbjean razlog za bezvoljnost i popustljivost, oni zapravo hrle ka
izdajnikoj politici usmjerenoj prema van, na to im treba odgovoriti
samo jedno: Ne, ispravno je ono suprotno. Vaom antinacionalnom,
zloinakom politikom vi ste jednom izdali zadatke nacionalnih interesa
ve samom prodajom oruja, pa sada pokuavate razlog vaeg mizernog
jadikovanja opravdati njegovim nedostatkom. To je kao i sve ostalo u
vaem radu, la\ krivotvorina.
Isti ovaj prigovor odnosi se i na politike desniare zbog ijeg je
bijednog kukaviluka i uspjelo vladajuem idovskom olo-u 1918.
otuiti nae nacionalno oruje. Prema tome, ni oni nemaju ni osnove ni
prava navesti dananji nedostatak oruja kao prisilu na svoj mudri oprez
(izgovaraj kukaviluk), nego je nemogunost obrane posljedica njihove
slabosti.
Tako pitanje za ponovno stjecanje njemake moi ne glasi: Kako
proizvodimo oruje?, nego: Kako odgajamo duh koji osposobljava jedan
narod za noenje oruja? Kada je ovaj duh prisutan, volja sama nalazi
tisuu putova od kojih svaki zavrava kod oruja. Meutim, to vrijedi
kukavici i deset pitolja, ako ne opali ni jedan hitac. Oni su za nju
bezvrijedniji nego za nekog hrabrog ovjeka obina kvrgava batina.
Pitanje ponovnog stjecanja nae politike moi je u prvom redu pitanje
ozdravljenja naeg nacionalnog nagona za samoodranjem, jer dobro
voena vanjska politika, kao i vrednovanje jedne drave, na temelju
steenog iskustva, ravna se manje prema postojeem oruju, nego prema
uoenoj ili pak moguoj moralnoj sposobnosti otpora jedne nacije.
Sposobnost narodnog povezivanja ne ine raspoloive mrtve koliine
oruja, nego jasno postojanje gorue nacionalne volje za samoodranjem
i.herojska neustraivost. Napokon, ni jedan savez ne biva zakljuen s
orujem, nego s ljudima. Tako e engleski narod ostati najvjerniji
saveznik na svijetu sve dotle, dok njegovo vodstvo i duh naroda budu
doputali brutalnost i krutost onih narodnih masa koje su odlune izboriti
jednom zapoetu borbu bez obzira na vrijeme i rtve, sa svim sredstvima
341
do pobjednikog kraja, pri emu trenutno raspoloiva vojna oprema ne
mora stajati ni u kakvom odnosu s drugim dravama.
Shvaa li se uope, da je ponovni uspon njemake nacije pitanje vraanja
izgubljenog, da predstavlja ponovno stjecanje ravnotee, nae politike
volje za samoodravanjem, a jasno je i to, da time nee biti dovoljan
dobitak samo po sebi, nego u najmanju ruku i htijenje za nacionalnim
elementima i svjesno nacionaliziranje antinacionalnih masa.
Mladi pokret, koji si za cilj postavlja uspon njemake drave s vlastitim
suverenitetom, morat e bezuvjetno svoju borbu usmjeriti ka osvajanju
irokih masa. Kako god da je nae tzv. nacionalno graanstvo bijedno i
kukavno, koliko god da je manjkavo njegovo nacionalno uvjerenje, to je
sigurnije da s te strane zasada ne treba oekivati neki ozbiljniji otpor
protiv jedne snane nacionalne unutarnje i vanjske politike. Ve ako bi iz
poznatih, kratkovidnih i glupih razloga njemako graanstvo i ustrajalo u
pasivnoj rezistenciji kao nekad u doba Bismarcka, kada je na pomolu bio
as osloboenja, sada se ne treba bojati aktivnog otpora od ovako
dokazanog kukaviluka u pravom smislu te rijei.
Drugaije se ponaa masa naih internacionalno orijentiranih
sunarodnjaka. Oni ne samo da su svojim primitivnim, samoniklim
mislima brutalno nastrojeni, nego je njihovo idovsko vodstvo brutalnije
i bezobzirnije. Oni e slomiti svaki pokuaj njemakog uspona kao to
ve jednom slomie kimu njemakoj vojsci. Ali prije svega: U ovoj
parlamentarno vladajuoj dravi osla-bit e snaga njezine veine u
nacionalnoj vanjskoj politici, a time i znaaj njemake sile i tako
iskljuiti svaku sposobnost povezivanja. Nismo samo mi svjesni slabosti
naih petnaest miliona marxista, demokrata i pacifista koji se raspadaju,
nego e to spoznati i vanjski politiari, pa je vrijednost mogueg saveza s
nama vrlo mala, gotovo nitavna i to upravo zbog ovog optereenja.
ovjek se ne vee s dravom iji se aktivni dio naroda pasivno odnosi
prema odlunoj vanjskoj politici.
342
Obraun
injenica je naime, da se vodstvo ove partije nacionalne izdaje,
neprijateljski odnosi prema svakom usponu ve i zbog prostora za
samoodravanjem, a i povijesno je jednostavno nezamislivo da bi
njemaki narod mogao jo jednom zauzeti prijanji poloaj, a da se ne
obrauna s onima, koji su bili uzrok i povod neuvene propasti nae
drave. Pred sudom potomstva, studeni 1918. nee biti ocijenjen kao
veleizdaja, nego kao izdaja domovine.
Tako je ponovni uspon i stjecanje njemake samostalnosti prema van, u
prvom redu uvjetovan ponovnim stjecanjem samopouzdanja i buenjem
volje za zajednitvom.
isto tehniki gledano, pomisao na njemako osobodenje u odnosu na
vanjske sile, ini se besmislenim sve dotle, dok u slubu ovih misli nisu
spremne stupiti i iroke mase. isto vojniki gledano, svakom e oficiru
prilikom njegovog razmiljanja biti sasvim jasno da se borba protiv
vanjske sile ne moe voditi studentskim bataljunima, nego da su za to
pored pameti jednog naroda potrebne i ake. Stalno bi trebali imati pred
oima injenicu, da nacionalna obrana koja se oslanja na krugove tzv.
inteligencije, nagonski i nerazborito iskoritava nenadoknadivo dobro,
jer sjetimo se mlade njemake inteligencije, koja je kao dobrovoljna
jedinica izginula u flandrijskoj ravnici 1914. i kasnije nam gorko
nedostajala. Ona je bila najvee dobro koje smo imali, a taj gubitak u
tijeku rata vie nije mogao biti nadoknaen. No, nije samo borba nepred-
vidiva ako jurine bojne u svojim redovima ne vide radnike mase, nego
nisu izvedive ni pripreme tehnike vrste bez unutarnjeg, voljnog
jedinstva naeg narodnog bia. Upravo je na narod taj koji proivljava
dane razoruan i pod budnom paskom tisua oiju Versailleskog mira, a
mogao bi izvriti tehnike pripreme i izvojeva-ti slobodu i ljudsku
neovisnost samo tada, ako bi vojska unutarnjih dounika bila
desetkovana, jer im njihov uroen lo karakter doputa da za piljivih
trideset srebrnjaka izdaju sve i svakoga. S takvima bi se dakle, ve izilo
na kraj. Nesavladivi su svi oni milijuni, koji se iz politikog uvjerenja
protive nacionalnom pokretu. Nesavladivi tako dugo, dok razlog
njihovog protivljenja ne bude svladan, a to
343
je njihov internacionalni marxistiki pogled na svijet, a on im mora biti
istrgnut iz srca i mozga.
Dakle, sasvim je svejedno s kojeg gledita ovjek provjerava mogunost
ponovnog izvojevanja nae dravne i nacionalne neovisnosti, da li s
onoga o vanjsko politikoj pripravnosti, ili onoga o tehnikoj
opremljenosti, ili i same borbe, jer ono uvijek slui kao pretpostavka za
ono to prethodi pridobivanju irokih masa naeg naroda i to mu
preostaje za ostvarenje njegove elje o nacionalnoj neovisnosti.
Bez ponovnog stjecanja vanjske slobode, svaka unutarnja reforma, ak i
u najboljem sluaju, znai samo jaanje sposobnosti odravanja kao
kolonije. Vikovi svakog tzv. privrednog napretka, dobro bi doli naim
internacionalnim kontrolorima i svaki socijalni boljitak poveao bi na
najbolji nain njihov radni uinak. Kulturni napredak njemake nacije ne
bi uope bio zadovoljen, jer je previe povezan s politikom neovisnou
i au jednog naroda.
#
Ako je dakle povoljno rjeenje njemake budunosti povezano s
nacionalnim uvjerenjem irokih masa naeg naroda, tada ono mora biti
najvia i najsnanija zadaa pokreta ija se djelatnost ne smije iscrpljivati
zbog zadovoljstva jednog trenutka, nego cijelo svoje djelovanje i rad ima
usmjeriti prema moguim posljedicama u budunosti.
Tako nam je ve 1919. bilo sasvim jasno da novi pokret mora biti
proveden u prvom redu kao najvii cilj ka nacionaliziranju masa.
Iz toga je u taktikom smislu proizaao itav niz zahtjeva.
1. Da bi se postigao nacionalni uspon masa, nije ni jedna socijalna rtva
teka.
Uspjeh naih radnika na privrednom planu ne odnosi se na uspjeh cijele
nacije, kada i pomogne irokim slojevima da im se daruju njihova
narodna obiljeja. Samo kratkovidna ogranienost,
344
Obraun
koju naalost vrlo esto susreemo u krugovima naih poduzetnika ne
moe shvatiti da za njih nema privrednog procvata na due vrijeme, a
time ni privredne koristi, ukoliko ne bude uspostavljena unutarnja
narodna solidarnost nae nacije.
Da su njemaki sindikati u ratu titili interese radnitva od onog
najbezobzirnijeg, oni su i sami za vrijeme rata od tadanjeg
poduzetnitva gladnog dividende, mogli tisuu puta putem trajka
iznuditi privolu zahtjeva preko svojih radnikih zastupnika. Da su se u
obrani nacionalnog interesa ponijeli isto tako fanatino ka svojem
Nijemstvu, njemakoj posebnosti, i da su s istom bezobzir-nou
domovini dali ono to domovina jest, rat ne bi bio izgubljen. Ali, svi bi
oni ispali smijeni, a posebno najvee privredne koncesije da su stajale
nasuprot gorostasnom znaenju dobivenog rata!
Tako je pokretu koji namjerava njemake radnike vratiti njemakom
narodu postalo jasno da privredne rtve u tom pitanju ne igraju nikakvu
ulogu sve dotle, dok uspon i neovisnost nacionalne privrede ne bude
ugroen s njihove strane.
2. Nacionalni odgoj irokih masa moe se dogoditi samo zaobilazno,
putem socijalnog uspona, budui da su iskljuivo kroz njega stvorene
ope privredne pretpostavke koje omoguuju i pojedincu sudjelovanje u
kulturnim dobrima nacije.
3. Nacionalizacija irokih masa nikada ne uspijeva ako je polovina,
pomou slabo naglaene tzv. objektivne toke gledita, nego samo
pomou bezobzirnog, fanatinog i jednostranog stava koji vodi davno
eljenom cilju. To znai da se jedan narod ne moe nainiti
nacionalnim u smislu naeg dananjeg graanstva, dakle, s tim i
takvim ogranienjima, nego samo nacionalistikim, sa svom estinom
ekstremnog. Otrov se neutralizira samo protuotrovom i samo neukus
graanske naravi moe odabrati srednji put, kao put u nebeski raj.
iroka masa naroda ne sastoji se ni od profesora ni od diplomata.
Nedostatno apstraktno znanje koje posjeduje, upuuje njezine osjete vie
u svijet osjeaja. Tamo miruje njihov pozitivan ili negativan stav. Ona je
prihvaena kao prikaz snage u jednoj od ove obje lebdee polovinosti.
Njezin stav istovremeno uvjetuje i
\
Poetak, razvoja NSDAP-a
345
njezinu izvanrednu stabilnost. Tee je uzdrmati vjeru nego znanje, ljubav
manje podlijee promjeni od pozornosti, mrnja je trajnija nego
odvratnost, a nagon snage ka divovskom prevratu na ovoj zemlji, nalazio
se je u svim vremenima, vie u masi vladajuih znanstvenih spoznaja,
nego u jednom produhovljenom fanatizmu, a ponekad i u tenji za
histerijom.
Tko hoe pridobiti iroke mase, mora poznavati klju koji otvara vrata ka
njihovim srcima. On se ne zove objektivnost, dakle slabost, nego volja i
snaga.
4. Pridobijanje dua naroda, moe uspjeti samo ako se pored vodstva
politike borbe za vlastite ciljeve, uniti protivnike ovih ciljeva.
Ope se poznato, da narod svih vremena vidi dokaz vlastitog prava samo
u bezobzirnom napadu na protivnika, svako odustajanje od unitenja
drugog, doivljava kao nesigurnost u odnosu na vlastito pravo, ako ne i
kao znak vlastite nepravde.
iroka masa je samo dio prirode i njezin osjeaj ne razumije obostrani
stisak ruku ljudi koji tvrde da vole suprotnosti. Sve to ona eli je
pobjeda jaega i unitenje slabijega ili bezuvjetno podinjavanje.
Nacionalizacija nae mase uspjet e, uz svu pozitivnu borbu samo tada,
ako internacionalni trovai narodnih dua budu iskorijenjeni.
5. Sva velika pitanja vremena su pitanja trenutka i predstavljaju samo
prikaze posljedica odreenih povoda.Uzrono znaenje meu njima,
postavlja samo jedno pitanje, a to je pitanje rasnog odravanja
narodnosti. Dokazano je, da u samoj ljudskoj krvi lei i snaga i slabost.
Narodi, koji ne potuju i ne uviaju znaenje i vanost svoga rasnog
podrijetla lie lakomislenim ljudima, koji usvajaju osobine hrta, a da ne
shvaaju da brzina hrta kao i uenost pudlice nisu nauene nego su
osobine koje lee u rasi. Narodi, koji ne odravaju svoju rasnu istou,
ne postiu ravnoteu vlastite due i tijela. Rastrganost njihovog bia je
prirodno nuna posljedica rastrganosti krvi i promjene njihove duevne,
iscrpne snage, a to djeluje na promjenu njihove rasne podloge.
346
Obraun
Tko eli odviknuti njemaki narod od njemu izvornih, a danas nebitnih
pojmova i loih navika, morat e se prvo rijeiti stranih uzronika ovih
pojmova i loih navika.
Bez najjasnijih spoznaja rasnih problema, a time i pitanja idova,
njemaka nacija vie nee doivjeti svoj uspon.
Rasno pitanje ne daje samo klju rjeenja svjetskoj povijesti, nego i
ljudskoj kulturi uope.
6. Sjedinjavanje irokih masa naeg naroda, koje su danas u
internacionalnoj izolaciji, u nacionalnu narodnu zajednicu, ne znai
odustajanje od opravdanih interesnih stajalita. Staleki interesi i interesi
profesionalaca koji se razilaze, ne lie cijepanju klasa, nego su razumljiv
odraz naeg privredog ivota. Grupiranje profesija ne stoji ni u kom
sluaju na putu jednoj istinskoj narodnoj zajednici jer nju ini jedinstvo
narodnih obiljeja i to u svim pitanjima koja se tiu te narodne
osobitosti.
Asimilacija jednog od klase nastalog stalea u narodnu zajednicu, ali i
dravu, ne slijedi sputanjem viih klasa, nego uzdizanjem niih. Nositelj
ovog procesa ne moe nikada biti iz vie klase, nego iz one koja se bori
za svoju jednakost. Dananje graanstvo nije asimilirano u dravu
pomou naredbi plemia, nego pomou vlastite odlunosti i djelovanja
vlastitog vodstva.
Njemaki radnik nee biti uzdignut na pravo mjesto zaobilaznim putem
ili pomou blijedih sjenki bratimljenja, nego pomou svjesnog uzdizanja
njegovog socijalnog i kulturnog poloaja, tj. tako dugo, dok ne budu
premoene najvee razlike. Pokret, koji si ovakav razvoj postavlja za
cilj, morat e svoje sljedbenike traiti u prvom redu medu radnitvom.
Za inteligencijom moe posegnuti samo u toj mjeri, u kojoj je ova bez
ostatka, zadojena eljenim ciljem. Ovaj proces preokreta i pribliavanja
ne moe biti zavren za deset ili dvadeset godina, nego prema iskustvu,
obuhvaa mnoge generacije.
Teka prepreka pribliavanja dananjeg radnitva ka nacionalnoj
narodnoj zajednici ne lei u zamjeni njegovih stalekih interesa, nego u
njegovom internacionalno neprijateljskom stavu
347
i vodstvu. Kako sindikati, vodeni fanatikim nacionalnim i politikim,
kao i narodnim potrebama, tako i miliuni radnika, inili bi najvrednije
spone svoga navodnog obiljeja, bez obzira na pojedinane borbe zbog
isto gospodarskih potreba.
Pokret koji na poten nain eli vratiti njemako radnitvo svome
narodu, mora ga otrgnuti od internacionalne zablude, mora na najotriji
nain stvoriti front, prije svega u krugu poduzetnitva, koje pod pojmom
narodne zajednice podrazumijeva bezotpornu gospodarsku predaju
radnika poslodavcu i koje u svakom pokuaju zatite samoopravdanih
gospodarskih i egzistencijalnih interesa radnika vidi napad na narodnu
zajednicu. Zastupanje ovog shvaanja predstavlja svjesno zastupanje
lai; zajednica naroda ne podlijee obvezama samo prema jednoj strani,
nego i prema drugoj. Kako god da se neki radnik gorko ogrijei o duh
prave narodne zajednice, ako bez obzira na ope dobro i opstanak
nacionalneog gospodarstva, poduprt svojom moi postavlja ucjenjivake
zahtjeve, tako je isto razara poduzetnik, ako na neljudski i izrabljivaki
nain vodstvo njegovog pogona iskoritava nacionalnu radniku snagu i
na njihovom znoju lihvari milijune. On tada nema nikakvo pravo
prikazivati se nacionalnim, nema pravo govoriti o narodnoj zajednici,
nego je sebina propalica koja zbog unoenja socijalnih nemira provocira
kasnije borbe, koje su dovoljne za nanoenje nacionalne tete|Izvor7iz
kojeg ovaj mladi pokret treba crpsti svoje snage, bit e u prvom redu
masa naih radnika. Njih treba otrgnuti od internacionalne zablude, treba
ih osloboditi njezine socijalne nevolje, liiti ih kulturne bijede, pa ih tako
ujedinjene i dragocjene kao nacionalno osjeajan i voljan imbenik
uvesti u narodnu zajednicu.
Ukoliko se medu nacionalnom inteligencijom nalaze ljudi ija srca
kucaju za svoj narod i njegovu budunost, a ispunjena su najdubljom
spoznajom znaenja borbe za due ove mase, oni su u redove ovog
pokreta osobito dobrodoli kao dragocjena duhovna potpora. Cilj ovog
pokreta nikada ne smije biti dobitak graanskog povjerenja. On bi se u
tom sluaju opteretio snagom reklame, koja
348
Obraun
bi izazvala zasienost irokih slojeva. Jer, usprkos teoretskoj ispravnosti
miljenja o udruenom vodstvu irokih masa sa svih strana, ve u samom
okviru pokreta, suprotstavlja se injenica, da psiholoki utjecaj na javnim
manifestacijama stvara raspoloenje, ire se pogledi, ali ne i karakterne
osobine, ili bolje reeno, ne gube se loe navike koje su postale i nastale
prije mnogo stoljea. Razlika u odnosu na obostranu kulturnu razinu i
obostrani stav po pitanju gospodarskog interesa je trenutno jo tako
velika, da bi im proe opijenost od javnih ulinih manifestacija, bila
najvea konica pokreta.
Konano, nije cilj preuzeti jednu smjenu nacionalnog tabora, nego
pridobiti antinacionalni.
Jedino je takvo stajalite mjerodavno za taktiki stav cijelog pokreta.
7. Ovakvo jednostrano, a time i jasno stajalite istaklo bi se i u
propagandi pokreta, a isticat e se, s druge strane, i iz samih
propagandistikih razloga.
Ukoliko propaganda eli biti uinkovita za pokret, mora se sama
prikloniti jednoj strani, budui da je u drugom sluaju pored razliitosti
duhovne prenaobrazbe obaju, pripadajui tabor upitan ili zbog
nerazumijevanja jedne strane, ili bi s druge, kao sam po sebi razumljiv, a
time i nezanimljiv, bio odbijen.
Ve sam nain formuliranja, kao i ton, ne moe biti jednako uinkovit do
pojedinosti kod dvije tako ekstremne struje. Ako se propaganda odrekne
izvornosti naina izraavanja, nee nai put k osjeajima irokih masa.
Upotrijebi li naprotiv u svojim izjavama grube rijei i geste koje
vrijeaju osjeaje mase, bit e sigurno odbijena od strane tzv.
inteligencije kao sirova i prosta. Medu stotinu takozvanih govornika
nalazi se jedva deset, koji bi danas bili jednako uinkoviti i mogli
govoriti pred publikom ulinih istaa, bravara, kopaa rovova, itd., a
sutra odrati predavanje slinih sadraja pred auditorijem profesora
visokih uilita ili studenata. Medu tisuu govornika, nade se moda
jedan jedini koji je sposoban govoriti istim nainom i pred bravarima, i
pred sveuilinim profesorima,
349
pa da zajedno s njihovim mogunostima shvaanja, ne samo zadovolji,
nego da na oba dijela uinkovito utjee i ovu oduevljenu masu uz
pohvale i pljesak povue za sobom. Ipak, treba uvijek imati na umu, da
se ak i najljepa misao neke uzviene teorije, u veini sluajeva, moe
iriti samo preko malih i najmanjih dua. Ne radi se o tome kakvu ideju
genijalni tvorac ima pred oima, nego o nainu i uspjehu s kojima
navjestitelj ove ideje predaje irokoj masi.
Jaka, dobro propagirana, snaga socijaldemokracije u itavom
marxistikom pokretu uope, poivala je najveim dijelom na
zajednitvu, a time i u jednostranosti publike na koju se obraa. to su
oitije bili ogranieni i stegnuti, to su gluplji bili tokovi njihovih misli,
pa su lake bili prihvaeni od neke mase, ija je duhovna razina bila
unaprijed predviena.
Tako se ovom pokretu pokaza jednostavna i jasna smjernica:
Propagandu treba oblikom i sadrajem rasprostrijeti meu iroke mase, a
njezinu vjerodostojnost mjeriti iskljuivo njezinim uinkovitim
uspjehom.
Na narodnom skupu irokih slojeva ne govori najbolje onaj govornik koji
je duhovno najblii prisutnoj inteligenciji, nego onaj koji zna zarobiti
srca masa.
Neki intelektualac, prisutan masovnom skupu, a koji unato vidljivom
djelovanju govornika na pridobijene nie slojeve, obzirno prigovara
duhovnoj visini govora, dokazuje potpunu nesposobnost svoga razuma i
bezvrijednost svoje osobe za ovaj mladi pokret, za kojega dolazi u obzir
onaj intelektualac koji zadau i cilj ve tako dobro shvaa da je nauio
mo djelovanja propagande vrednovati iskljuivo po njezinom uspjehu, a
ne prema utiscima koje ona ostavlja na njega samoga. Propaganda ne
slui nacionalno svjesnim ljudima za razgovor, nego za pridobijanje
neprijatelja naeg naroda, ukoliko su nae krvi.
Openito, za mladi pokret trebala bi biti mjerodavna i presudna ona
miljenja o nainu provedbe i objanjenju njezinog rada, koja sam ve
saeto izloio u poglavlju: Ratna propaganda.
350
Obraun
Da je bila ispravna, dokazuje njen uspjeh.
8. Cilj politikog reformistikog pokreta nikada nee biti postignut
pomou objanjenja rada ili utjecaja na vladajue sile, nego samo
pobjedom politike sile. Svaka na svijetu pokrenuta ideja, ne samo da
ima pravo, nego i obvezu osigurati ona sredstva koja omoguuju
provoenje njezinih tenji. Uspjeh je jedini zemaljski sudac o pravdi ili
nepravdi jednog takvog poetka, pri emu pobjedu sile 1918., samu po
sebi ne moemo smatrati uspjehom, nego za narod, blagoslovljenom
posljedicom. Stoga dravni udar ne moemo ocijeniti uspjenim ako
razmiljamo kao dananji lakovjerni dravni tuioci koji misle da je
revolucionarima uspjelo zauzimanje dravne moi samo tada, ako u
ostvarenju jednog takvog revolucionarnog djelovanja izgubljeni izgledi i
ciljevi nacije donesu vie sree nego pod bivom vlau. Neto to se o
njemakoj revoluciji, kako se naziva, ne bi moglo ba tvrditi, je hajduki
udar iz 1918.
Ako je pobjeda politike sile preduvjet za praktinu provedbu
reformatorskih namjera, tada se pokret s reformatorskim namjerama od
prvog dana svoga postojanja mora osjeati kao pokret masa, a ne kao
literarno drutvo u ajnom klubu ili kao malograansko kuglako
drutvo.
9. Mladi pokret je prema svom biu i svojoj organizaciji
antiparlamentaran, a to znai, on odbacuje u opem, kao i u svojoj
unutarnjoj grai, naelo veine glasova, kojim bi voa bio degradiran u
izvrioca volje i miljenja drugihSJrema svim svojim naelima pokret
mora zastupati bezuvjetni autoritet voe, praenog najveom
odgovornou. Praktine posljedice ovog naela u pokretu su sljedee:
Za prvog predsjednika lokalne zajednice bit e postavljen onaj, koji je po
svom uvjerenju najblii voi. On je najodgovorniji voda lokalne
zajednice. Svi odbori zajedno potinjeni su njemu, a ne obratno on
njima. Ne postoje odbori koji biraju, nego radni odbori. Radne zadatke
daje odgovorni voda, tj. prvi predsjednik. Isto naelo vrijedi i za najbliu
organizaciju, podruje, okrug ili upu. Voa e uvijek biti postavljen
odozgo, i odmah e dobiti neogranienu punomo i autoritet. Samo e
voda cijele partije biti biran
351
prema ozakonjenim osnovama partije, u lanstvo generalne skuptine.
Time on postaje iskljuivi voda pokreta. Svi odbori su potinjeni njemu,
a ne on odborima. On nareuje i time nosi svu odgovornost na svojim
leima. lanovima pokreta je doputeno da ga pred izbornim forumom
pozovu na odgovornost, da ga lie dunosti, ako se ogrijei o naela
pokreta ili ako je loe sluio njegovim interesima. Na njegovo mjesto
stupa sposobniji, novi ovjek, ali svakako s istim autoritetom i s istom
odgovornou.
Najvia zadaa pokreta je potivanje ovog principa, ne samo unutar
vlastitih redova, nego i u cijeloj dravi.
Tko eli biti voa, stie najneogranieniji autoritet, ali i posljednju i
najteu odgovornost.
Tko za to nije sposoban ili je za podnoenje posjedica svoga djelovanja
prevelika kukavica, taj ne moe biti voa. Za takvo neto pozvan je samo
heroj.
Napredak i kultura stanovnitva nisu proizvod veine, nego iskljuivo
poivaju na genijalnosti i snazi djelovanja izgraene linosti.
Uzgojiti takve i dati im njihova prava je jedan od preduvjeta za
oivljavanje, veliine i moi nae narodnosti.
Time je pokret antiparlamentaran i njegovo sudjelovanje u nekoj
parlamentarnoj instituciji, ima smisla samo ako ono vodi raspadu i
uklanjanju te institucije u kojoj bi se mogla nazrijeti jedna od najteih
propasti ovjeanstva.
10. Pokret odbija svako zauzimanje stajalita o pitanju koje lei izvan
okvira njegovog politikog djelovanja ili ono za njega nije od naelnog
znaenja. Njegova zadaa nije religiozna reforma-cija, nego politika
reorganizacija naeg naroda. Ona priznaje obje religije i u njima vidi
jednako vrijedne oslonce za opstanak naeg naroda i bori se protiv onih
partija, koje ovaj temelj etiko-religio-zne i moralne tvorevine naeg
narodnog tijela ele poniziti i iskoristiti kao sredstvo njihovih partijskih
interesa.
Konano, pokret svoju zadau ne vidi u oivljavanju nekog odreenog
dravnog oblika ili kao borbu s jednim drugim oblikom,
352
Obraun
nego u stvaranju onih naelnih temelja, bez kojih na due vrijeme ne bi
mogla opstati ni republika ni monarhija. Njegova misija nije stvaranje
monarhije ili uvrivanje republike, nego osnivanje germanske drave.
Pitanje vanjskog oblika ove drave, dakle njezino krunje-nje, nije od
osnovnog znaenja, ali e biti uvjetovano pitanjima praktine
svrsishodnosti.
Kod naroda koji je tek shvatio velike probleme i zadae svog postojanja,
pitanja vanjskih formalnosti nee vie voditi unutarnjim borbama.
11. Pitanje unutarnje organizacije pokreta je pitanje svrsishodnosti, a ne
principa.
Najbolja organizacija nije ona koja medu vodstvom pokreta velia
pojedine lanove, nego ona koja ukljuuje i najnii posredniki aparat.
Jer, zadaa organizacije je posredovanje jedne odreene ideje, koja u
prvom redu izvire iz glave pojedinca da bi se predala mnotvu ljudi, i
sauvala za provedbu u stvarnosti.
Organizacija je time u svakom pogledu samo nuno zlo. Ona je u
najboljem sluaju sredstvo za ostvarenje svrhe, u najgorem, sama je sebi
svrhom.
Budui da svijet ee stvara mehanike prirode, nego idealne, ini se da
je lake stvarati oblike organizacije, nego ideje same po sebi.
Put svakog ostvarenja eljene ideje, posebno one reformatorskog
karaktera je u grubim crtama sljedei:
Bilo koja genijalna zamisao nastaje u mozgu jednog ovjeka, koji se
osjea pozvanim da svoju spoznaju prenese ostalom ovjeanstvu. On
propovijeda svoje zamisli i tako postupno pridobi-ja odreeni krug
pristalica. Ovaj postupak neposredne i osobne predaje ideje nekog
ovjeka drugim suvremenicima je najidealniji i najprirodniji. Zbog
naglog porasta pristalica novog uenja, javljaju se kod nositelja ideje,
tekoe daljeg osobnog ili neposrednog djelovanja, kao i nemogunost
voenja i upravljanja. Upravo u mjeri, u kojoj bi zbog porasta zajednica
bio iskljuen neposredni i najkrai
353
put komunikacije, dolazi do nunosti povezanog ralanjivanja. Time e
idealno stanje biti zavreno, a na njegovo mjesto stupit e nuno zlo
organizacije. Formirat e se malene podgrupe, koje e u politikom
pokretu, primjerice kao mjesni odbori, predstavljati klice budue
organizacije.
Do ove podjele smije doi samo ako se ne izgubi jedinstvo uenja, a
autoritet duhovnih osnivaa i po njima osnovanih kola, bude bezuvjetno
priznat. Geopolitiko znaenje centralnog sredita pokreta, pri tome ne
smije biti precijenjeno. Samo postojanje takvog mjesta koje ima maginu
privlanost, kakvom zrae Mekka i Rim, moe trajno pokretu podariti
snagu koja poiva na unutarnjem jedinstvu i priznanju jedinstva
reprezentativnog vrha.
Pri stvaranju prve organizacijske klice nikada se ne smije gubiti iz vida
vanost izvornog ishodita ideje, koja ne samo to sadrava znaenje,
nego ga i znatno nadrasta. Ovo nadrastanje moralne i stvarne nadmoi
ideala je polazna i vodea toka pokreta koja se mora razvijati u
ravnomjernom odnosu, u kojem bezbrojni zaeci pokreta zahtjevaju nova
ujedinjenja i organizatorske oblike.
Jer, kao to porast pojedinih pristalica i nemogunost daljeg neposrednog
odnosa s njima vodi ka gubljenju preglednosti, tako i bezbrojno
umnoavanje ovih najniih oblika organizacije prisiljava stvaranje veih
udruga, koje politiki moemo nazvati recimo kotarom ili okrugom.
Moda je jo uvijek lako odravati autoritet izvorne centrale prema
najniim mjesnim odborima, ali e biti teko sauvati stajalita viih
organizacijskih oblika. Ovo je meutim uvjet za jedinstveno djelovanje i
trajnost pokreta, a time i za provoenje bilo koje ideje.
Kad su konano i ove vee medupodjele novih organizacijskih oblika
objedinjene, javlja se i dalje tekoa, ve i zbog bezuvjetno vodeeg
karaktera izvornog mjesta utemeljenja, osigurati njegovu kolu, itd.
Zbog toga, mehaniki oblici jedne organizacije smiju biti izgraeni samo
u ravnomjernim odnosima, u kojima su duhovni
354
Obraun
ideali i autoriteti centrale bezuvjetno jasno vidljivi. Kod politikih
tvorevina moe se ovo jamstvo esto prikazati samo kao praktina sila.
Iz svega ovoga mogu se dati sljedee smjernice unutarnje izgradnje
pokreta:
a) Koncentracija cjelokupnog djelovanja mora biti na jednom jedinom
mjestu: Miinchenu. Izgradnja (stvaranje) zajednice bezuvjetno odanih
pristalica i otvaranje kole koja e kasnije iriti ideje. Pridobijanje nuno
potrebnog autoriteta za kasnije, po mogunosti vidljivije uspjehe ba na
ovome mjestu.
Da bi pokret i njegov voda postali poznati, bilo bi potrebno, ne samo
snano uzdrmati vjeru u nepobjedivost marxistikog uenja na mjestu
koje je vidljivo za svakoga, nego i protivnikom pokretu pokazati i
dokazati svoju mo.
b) Tvorba mjesnih grupa tek onda, kada autoritet centralnog vodstva u
Miinchenu bude bezuvjetno priznat.
c) Tvorba oblasti, kotara ili lokalnih udruga ne nastaje kao potreba sama
po sebi, nego zbog postizanja sigurnosti bezuvjetnog priznavanja
centrale.
Dalje, je tvorba organizacijskih oblika ovisna je o raspoloivim glavama
koje dolaze u obzir za vodu. Za to postoje dva puta:
a) Pokret raspolae neophodnim novanim sredstvima potrebnim za
odgoj i obrazovanje najsposobnijih glava koje bi kasnije upravljale
vodstvom. Tako dobiveni materijal on planski koristi prema stajalitima
taktikih i svih ostalih svrsishodnosti.
Ovaj put je laki i bri, ali on ipak trai velika novana sredstva, jer je
takav materijal za vodu sposoban voditi pokret samo ako je plaen.
b) Zbog nedostatka novanih sredstava, pokret nije u mogunosti
namjestiti inovnikog vodu nego je ovisan o volonterima.
Ovaj put je polaganiji i tei.
Vodstvo pokreta mora pod odreenim okolnostima ostaviti neobraena
velika podruja, dok se meu pristalicama ne nae
355
glava, sposobna i voljna staviti se na raspolaganje vodstvu, i organizirati,
voditi pokret u odreenim podrujima.
Moe se meutim dogoditi, da se u velikim podrujima ne nade nitko
takav, naprotiv u drugim manjim podrujima dvojica ili ak trojica
priblino slinih sposobnosti, pa je tekoa koja lei u takvom razvitku
velika i moe biti svladana tek nakon vie godina.
Glavni uvjet za tvorbu organizacijske forme, uvijek je bila i ostala -
sposobna glava.
Kao to je bez asnika bezvrijedna svaka armija u svim njezinim
organizatorskim oblicima, isto je tako bezvrijedna i politika
organizacija bez odgovarajueg voe.
Za pokret je bolje ako ne dode do osnivanja mjesne grupe, nego neuspjeh
do kojeg bi dovela osoba nesposobna za voenje i unapreivanje.
Za samo voenje nije bitna samo volja, nego i sposobnost, pri emu i
volji i sposobnosti treba pridavati vei znaaj nego genijalnosti samoj po
sebi, no najvrijednije od svega je kad se nau na okupu: sposobnost,
snaga, odlunost i ustrajnost.
12. Budunost pokreta e biti uvjetovana fanatizmom i nes-noljivou
koje njegove pristalice zastupaju kao jedine i ispravne i ele ih sprovesti
u djelo unato drugim tvorevinama sline vrste.
Najvea je grjeka vjerovati da snaga pokreta raste ujedinjenjem s
jednim slino stvorenim. Svako uveanje u tom smislu znai prije svega
dobitak na vanjskom opsegu i na snazi, a time i u oima povrnih
promatraa, a u stvarnosti on preuzima samo klicu kasnijeg stvarnog
unutarnjeg slabljenja.
Jer, to god da se govori o istovrsnosti dvaju pokreta, ona u stvarnosti
nikada nije postojala. Jer, u drugom sluaju, praktino ne bi bila dva,
nego samo jedan pokret. Sasvim je svejedno u emu su te razlike, pa i
tada, kada bi bile objanjene samo razliitom sposobnou - one su tu.
Prirodnom zakonu svakog razvitka ne odgovara spajanje dvaju
nejednakih tvorevina, nego pobjeda jaeg i time dobijena borba
omoguila bi naduzgoj snage i moi pobjednika.
356
Obraun
Mogue je, da spajanjem dviju politiki bliskih partijskih tvorevina
porastu trenutne prednosti, no gledano na due, ipak je svaki, na ovaj
nain stvoreni uspjeh razlog kasnije nastale unutarnje slabosti.
Veliina pokreta bit e iskljuivo zajamena nesputanim razvojem
slobodne unutarnje snage i trajnim usponom do konane pobjede nad
svim konkurentima.
Da, moe se rei da njegova snaga, a time i njegovo ivotno pravo,
openito treba biti shvaeno kao dobitak, sve dok naela borbe budu
priznata kao pretpostavka njegovog postojanja,a da je u istom trenutku
prekoraio vrhunac svoje snage ija se potpuna pobjeda pripisuje
njegovoj strani.
Pokretu moe samo koristiti ova udnja za pobjedom i to u nekom obliku
koji vremenski ne vodi trenutanom uspjehu, nego ka jednom koji uz
bezuvjetnu nesnoljivost ovoj drugoj borbi poklanja i trajni napredak.
Pokreti, koji svoj porast zahvaljuju takozvanom udruivanju slinih
tvorevina, dakle njihovoj snazi kompromisa, slini su stakleniku za uzgoj
biljaka. One bujaju, ali im nedostaje snaga, da mogu prkositi stoljeima
opirui se jakim olujama.
Veliina svake goleme organizacije kao utjelovljenju neke ideje na
ovome svijetu, nalazi se u religioznom fanatizmu u kojem se nestrpljivo i
snano probija izmeu svih ostalih, fanatino uvjerena u vlastito pravo.
Ako je jedna ideja sama po sebi dobra i kada je tako dobro i opremljena i
kao takva vodi borbu na ovoj zemlji, ona je nepobjediva i svaki njezin
progon samo e voditi ka njezinoj unutarnjoj snazi.
Snaga kranstva nije bila u pokuaju dogovora ravnopravnih, a otprilike
slinih filozofskih miljenja antike, ve u nemilosrdnoj najavi i
zastupanju vlastitog nauka.
Prividna prednost pokreta postignuta udruivanjem, bit e bogato
nadoknaena stalnim porastom snage jednog trajno nezavisnog,
samoizborenog nauka i njegove organizacije.
357
13. Pokret mora tako odgojiti svoje lanove, da oni borbu ne vide kao
neto komotno i razmaeno, ve kao neto samo poeljno. Oni se dakle
ne smiju bojati neprijateljstva protivnika, nego to doivljavati kao
pretpostavku vlastitog prava na postojanje. Oni se ne smiju plaiti mrnje
neprijatelja prema naem narodu, naeg svijetonazora i njegovih
oitovanja, oni moraju za tim eznuti. Izraavanju ove mrnje pripadaju
la i klevetanje.
Tko u idovskim novinama ne bude pobijan, dakle, ne-oklevetan i
neodgovoran, nije ni estit, ni pravi Nijemac ni istinit nacionalsocijalist.
Najbolje mjerilo vrijednosti njegovog miljenja je odanost svom
uvjerenju, a snaga njegove volje je neprijateljstvo, koje e mu biti
uzvraeno od smrtnog neprijatelja naeg naroda.
Pristalice pokreta, a u irem smislu i cijeli narod, mora se neprestano
podsjeati na to, da idov u svojim novinama stalno lae, i da je ak i
poneka istina napisana samo zbog skrivanja neke vee krivotvorine, pa
tako sama po sebi postaje opet eljena la. Juda je veliki majstor lai, a
la i prevara i jesu njegovo oruje u borbi.
Svako idovsko klevetanje i svaka idovska la je oiljak asti na
tijelima naih boraca.
Koga najvie kleveu, taj nam je najblii, a koga najsmrtnije mrze, taj je
na najbolji prijatelj.
Tko ujutro uzme u ruke idovske novine, a u njima se ne nade oklevetan,
nije jueranji dan korisno upotrijebio; jer kad bi tako bilo, idovi bi ga
proganjali, klevetali, ogovarali, grdili i prljali. I samo onaj koji se ovom
smrtnom neprijatelju naeg naroda i svake arijske ljudskosti i kulture
najuinkovitije suprotstavi, moe oekivati klevetanja ove rase, a time i
borbu ovog naroda usmjerenu protiv sebe.
Kad ova naela promu krv i meso naih pristalica, na e pokret biti
nepokolebljiv, postojan i nepobjediv.
14. Pokret mora svim sredstavima unapreivati pozornost prema osobi;
on nikada ne smije zaboraviti da se u osobnoj vrijednosti nalazi
vrijednost itavog ovjeanstva, da je svaka ideja i svako ostvarenje
uinak stvaralake ljudske snage i daje divljenje veliini
358
Obraun
ne samo duna zahvalnost koju ona predstavlja, ve i svojevrsna vrpca
koja obavija zahvalnog.
Osoba nije zamjenjiva; to ona pogotovo nije onda, kada ne mehaniki,
ve kulturno otjelovljuje stvaralaki element. Kao to teko moe biti
zamjenjiv neki znameniti majstor, da bi njegovo dopola dovreno djelo
preuzeo neki drugi slikar, isto tako ne moe biti zamjenljiv ni veliki
pjesnik i mislilac, veliki dravnik ili vojskovoa. Njihovo djelovanje
uvijek poiva na podruju umjetnosti, ona nije data mehanikim
odgojem, nego uroena bojom milou.
Najvei prevrati i tekovine ove Zemlje, njezina najvea kulturna
dostignua, besmrtna djela na polju dravne umjetnosti itd., su
neodjeljivo vjeno spojena s jednim imenom i ono ih reprezentira.
Odustajanje od iskazivanja poasti nekom velikom duhu, znai gubitak
neizmjerne snage koja struji iz imena svih velikih mukaraca i ena.
To najbolje zna idov. Upravo on, ije su veliine velike samo u
razaranju ovjeanstva i njegove kulture, brine o njegovom boanskom
divljenju. Tako on potovanje naroda prema svojim vlastitim duhovnim
veliinama pokuava neasno predstaviti i igosati ih kao kult linosti.
im se neki narod ponaa kukaviki pa podlegne idovskoj drskosti i
bezobrazluku, odrie se goleme snage koju posjeduje; jer ova ne poiva
na asti mase, nego na potovanju genija i na njegovom usponu i
moralnoj izgradnji.
Kad se lome ljudska srca i zdvajaju ljudske due, iz sumraka prolosti
veliki pobjednici nevolje i zla, sramote i ponienja, duhovne stege i
tjelesne prisile tada gledaju na njih dolje i pruaju tim zdvojnim
smrtnicima svoje vjene ruke!
Teko narodu koji se stidi da ih uhvati!
#
U prvo vrijeme postojanja naeg pokreta, ni zbog ega nismo toliko patili
kao zbog beznaajnosti i anonimnosti naega
359
imena. Najtee je bilo, to se esto puta skupilo tek pet, est, sedam ili
osam glava, da bi sluale rijei govornika. U ovom najmanjem krugu
bilo je vjere u buenje i odravanje goleme i svijetle budunosti pokreta.
Moe se pomisliti, da se tih est, sedam mueva, sve samih) bezimenih
jadnika, sastalo s namjerom da stvore pokret kojemu' je jednom trebalo
uspjeti ono, to do sada nije uspjelo snanim,^ velikim partijskim
masama, a to je ponovni uspon njemakog car-/ stva osnaene sile i
uzvienog sjaja.
Da su nas tada napali, da, da su nas bar samo ismijali, mi bismo u oba
sluaja bili sretni. Jer ponienje je i bilo samo u potpunom neuvaavanju
koje smo tada doivjeli i zbog kojeg sam tada najvie patio.
Kada sam pristupio krugu od par mukaraca, nije moglo biti ni govora o
nekoj partiji niti o nekom pokretu. Moje utiske o ovom prvom susretu s
ovom malom tvorevinom, ve sam iznio. U tjednima koji su slijedili
imao sam vremena i prilike prostudirati ovu nemoguu pojavu takozvane
partije. Slika je bila istinski bog, tjeskobni, depresivni bog. Nije bilo
niega, ali ba niega na raspolaganju. Ime partije iji je odbor praktiki
predstavljao cjelokupno lanstvo, pokuavao je izboriti ovo ili ono - bio
je parlament u malom. I ovdje je vladao obiaj glasovanja, i dok su si
veliki parlamenti zbog veih problema mjesecima derali grla, u ovom
malenom kutku vodili su se ve beskrajni dijalozi i diskusije oko
odgovora na neko sretno pristiglo pismo.
Naravno, javnost o tome nije nita znala. Niti jedan ovjek u Miinchenu
nije uo za ime ove partije, osim njezinih pripadnika i ponekog znanca.
Sastanak tzv. odbora, odravao se svake srijede u jednoj miinchenskoj
kavani. Bila je to neka vrsta govornih veeri. Kako je u odboru Pokreta
bilo cijelo lanstvo, osobe su naravno uvijek bile iste. Moralo se raditi na
tome, kako da se konano razbije taj maleni kruok, kako da se pridobiju
novi lanovi, ali prije svega i pod svaku cijenu, kako objaviti ime
pokreta.
360
Obraun
Pri tome smo se posluili sljedeom tehnikom: -iSVakog mjeseca,
kasnije svaki etrnaest dana, pokuali smo /odrati Skuptinu.
Pozivnice smo natampali pisaom mainom, a djelomino i rukom na
ceduljama koje smo u poetku i sami dijelili, odnosno raznosili. Svaki od
nas se obraao krugu svojih poznanika, da bi ovoga ili onoga nagovorio
da dode na neku od jivih predstava.
Uspjeh je bio jadan i kukavan.
Jo se i danas sjeam kako sam u poetku raznosio negdje oko
osamdesetak ovakvih cedulja i kako smo naveer ekali narodne mase
koje su trebale doi. S jednosatnim zakanjenjem predsjedik je
konano otvorio Skuptinu. Bilo nas je opet sedmorica, starih sedam!
S vremenom samo nadoli na to, da ove pozivnice damo tampati i
umnoavati u jednoj mlinchenskoj trgovini pisaeg pribora. Uspjeh je
bio u tome, to smo na sljedeoj skuptini imali nekoliko-sluatelja vie.
Tako se broj postupno penjao sa 11 na 13, zatim na 17, pa na 23 i
konano na 34 sluatelja.
Pomou malih novanih priloga nas sirotana iz kruga, sku-
' pilo se toliko novca, da smo ipak mogli tu nau Skuptinu najaviti u
tada nezavisnom Miinchener Beobachteru (Mlinchenskom
promatrau) u Mtinchenu. Ovoga puta uspjeh je u svakom sluaju bio
zauujui. Odrali smo skuptinu u munchenskom Hofbrauhaus-
keller-u (nemojte zamijeniti sa munchenskom Hofbrauhaus-festsaal),
dvoranici za oko stotinu tridesetak ljudi. Meni osob-no,
j uinila se ova prostorija kao velika dvorana i svaki od nas je
| strahovao hoe li nam dotine veeri uspjeti ovu ogromnu zgradu
[ispuniti ljudima.
U sedam sati bilo je nazono 111 osoba i skuptina je otvorena.
Glavno izvjee je odrao jedan miinchenski profesor, a ja sam, kao
drugi, po prvi puta trebao javno govoriti.
Tadanjem prvom predsjedniku partije, gospodinu Harr-eru, uinila se
ova stvar velikim pothvatom. Taj, inae sigurno
361
poteni gospodin bi uvjeren, da ja vjerojatno svata znam i mogu, ali ne i
govoriti. Od ovog miljenja ga se nije moglo odvratiti ni u budunosti.
Ali, stvar se okrenula drugaije. Za moj govor na ovoj prvoj skuptini,
dato mi je dvadesetak minuta vremena.
Ja sam govorio tridesetak minuta, i to sam osjeao ve prije, a da toga
nisam bio svjestan, bilo je dokazano i u stvarnosti. Mogao sam i znao
govoriti! Nakon tih tridesetak minuta, ljudi su u tom malom prostoru ve
bili naelektrizirani, a oduevljenje se vidjelo i po tome, to se na moj
poziv na spremno podnoenje rtava prisutnih, skupilo 300 maraka
dobrovoljnog priloga. Time smo se rijeili velike brige. Financijsko
ogranienje je u to vrijeme bilo tako veliko, da nismo imali mogunosti
tampati ak ni upute, a kamoli dijeliti letke. No, poetna suma je bila
dovoljna za osnivanje jednog malog fonda iz kojega se smjelo otrgnuti za
ono najnunije i najpotrebnije.
Osim toga, ovaj prvi uspjeh je bio znaajan i u drugom pogledu.
Tada sam poeo u odbor uvoditi i svjee, mlade snage. Za vrijeme mojeg
dugogodinjeg vojnog razdoblja, stekao sam veliki broj vjernih drugova,
koji su polako na moj nagovor poeli prilaziti pokretu. To su bili bistri
odluni mladi ljudi, naviknuti na disciplinu i svojom slubom potpuno
dorasli naim naelima. Nita nije nemogue, sve se moe, ako ovjek
hoe.
Ve nakon nekoliko tjedana suradnje, spoznao sam koliko nam je dobro
dola ova svjea krv.
Tadanji prvi predsjednik, [gosp. Harrerjje uostalom bio novinar, i kao
takav sigurno dobro obrazovan. Ipak, kao voda partije imao je jedno
teko optereenje: nije bio govornik za mase. Kako god da je, vrlo
pomno, savjesno i tono obavljao svoj posao ipak mu je nedostajao -
moda zbog nedostatka govornike nada-renosti - i vei zanos. Gospodin
Drexler, tadanji predsjednik mjesne miinchenske grupe, bio je obini
radnik, kao govornik sasvim beznaajan, takoer i kao vojnik. On nikada
nije sluio vojsku, ni za
362
Obraun
vrijeme rata nije bio vojnik, tako da je cijelim svojim biem po sebi bio
slabi i nesiguran. Jedino to mu je moglo pomoi bila je kola, koja je iz
nesigurnih mekuaca mogla stvoriti mukarce. Tako nijedan od ove
dvojice mukaraca nije bio nainjen od istog drveta koje bi ih
osposobilo, ne samo da u svojim srcima nose fanatinu vjeru u pobjedu
pokreta, nego i nepokolebljivu energiju elje, da ako treba, i sa
najbrutalnijom bezobzirnou odstrane otpore koji bi se mogli postaviti
na put ostvarenja ove nove ideje. Za to su bila podobna samo ona bia, u
ijoj su dui i tijelu sjedinjene vojnike vrline, koje je moda najbolje
ovako prikazati: Okretan kao hrt, ilav kao koa i tvrd kao Kruppov
elik.
Tada sam jo i sam bio vojnik. Moje tijelo i dua, bili su izotravani
skoro est godina, pa su me u ovom krugu isprva gledali kao stranca,
iako sam i ja ve zaboravio rijei: To ne ide, ili to nee ii; za to se ne
smije odvaiti, to je jo preopasno itd.
Stvar je naravno i bila opasna. Tada, 1920. u mnogim njemakim
krajevima nije postojao niti jedan nacionalni skup koji bi se usudio
otvoreno pozvati iroke mase na okupljanje. To je naprosto bilo
nemogue. Sudionici neeg takvog, bili su krvavo premlaeni i
rastjerani. Razumije se, za takav in nije bila potrebna velika umjetnost;
bilo je ve sasvim uobiajeno da tuce komunista takve velike takozvane
graanske skupove rastjera i rastrga kao i psi zeeve. Ipak, koliko god su
malo iz novina znali o tim graanskim, nazovi klubovima, iju su
unutarnju bezazlenost, a time i bezopasnost bolje poznavali, ipak su bili
odluni, na pokret koji su drali opasnim, uguiti svim raspoloivim
sredstvima. Najuinkovitiji su u takvim sluajevima bili teror i sila.
Marxistikim narodnim varalicama bili su ipak najomraeniji oni
skupovi iji je osobiti cilj bio pridobijanje masa koje su iskljuivo sluile
internacionalno marxistiki orijentiranim idovima i burzovnim
udrugama. Ve je sam naslov Njemaka radnika partija djelovao
uzbudljivo. Tako se lako moe predoiti da e pri prvoj odgovarajuoj
prilici doi do sukoba s tada jo pobjedom opijenim marxistikim
goniima.
363
U uem krugu tadanjeg pokreta od takve je borbe postojao odreeni
strah. Trebalo je po mogunosti to manje istupati u javnosti, zbog straha
da se ne dobije batina. U dui se ve nazirala zabrana okupljanja, ime bi
pokret zauvijek bio uguen. U ovom tekom poloaju shvatio sam da se
od ove borbe ne smije bjeati, nego joj se treba oruano suprotstaviti, jer
jedino oruje jami zatitu od nasilja. Teror se ne slama duhom, nego
terorom. Uspjeh prvog okupljanja uvrivao je moj stav u tom pravcu.
Tako se dobila hrabrost za neto drugo, neto snanije.
Negdje u listopadu 1919. organizirali smo u Eberlbrau-kelleru drugi vei
skup. Tema: Brest-Litowski Versailles. Nastupila su etiri govornika. Ja
sam govorio skoro jedan sat, a uspjeh je bio vei nego na prvom zboru.
Broj posjetitelja se popeo na preko 130 ljudi. Pokuaj ometanja uguili
su moji drugovi ve na samom zaetku. Kavgadije pobjegoe niz stube
razbijenih glava.
etrnaest dana kasnije okupili smo se u istoj dvorani. Broj posjetitelja
popeo se na preko 170 dua - dobro popunjen prostor. Opet sam govorio
i opet je uspjeh bio vei nego na prolom skupu.
Borio sam se za veu dvoranu. Konano smo pronali jednu u
Deutschen Reich na drugom kraju grada u Dachauer Strasse. Prvi skup
u novom prostoru bio je slabije posjeen nego prethodni: Knap -140
ljudi. U odboru se ponovno gubila nada, a vjeiti sumnjiave! vjerovali
su da je razlog slabog odaziva, preesto odravanje naih zborova.
Dolo je do snanih prepirki i razilaenja miljenja, raspravljanja i
razraunavanja u kojima sam zastupao stajalite, da grad koji ima
sedamsto tisua stanovnika, ne samo da moe podnijeti manifestaciju
svakih etrnaest dana, nego bi morao podnijeti tjedno i po deset takvih
skupova, da se radi jednog protuudarca ne smije dopustiti voenje u
krivom smjeru, ii u bespue, da je na zacrtani put ispravan i da e se
dosadanjom ustrajnou morati, prije ili kasnije, doi do uspjeha.
Openito, cijelo to vrijeme, zimi 1919-1920. vodila se jedna jedina borba
koja je jaala vjeru u pobjedniku silu mladog pokreta i na svaki nain
pojaavala fanatizam, koji je kao uvjerenje mogao valjati i brda.
364
Obraun
Sljedei skup u istoj dvorani dao mi je za pravo. Broj posjetitelja popeo
se na preko dvijesto, pa je sve blistalo kako vanjtinom, tako i
financijskim uspjehom.
Traio sam da se odmah zakae sljedea priredba. Ona se odrala nakon
jedva etrnaest dana, a mnotvo sluatelja popelo se na
dvjestasedamdeset glava.
Dva tjedna kasnije pozvali smo pristalice i prijatelje po sedmi puta, a ista
dvorana jedva da je mogla primiti sve te ljude, jer ih je bilo preko
etiristo.
Dolo je vrijeme unutarnjeg oblikovanja mladog pokreta. U uim
krugovima dolazilo je ponekad do manje ili vie snanih rasprava i
razilaenja. Sa raznih strana - kao uostalom i danas, tako ve i tada -
mladi je pokret bio podcjenjivaki nazivan partijom. Na takva shvaanja
sam uvijek gledao kao na dokaz praktine nesposobnosti i duhovne
sitniavosti. Uvijek je bilo i bit e ljudi koji nisu znali razlikovati
vanjsko od unutarnjega, pa su vrijednost pokreta pokuali procijeniti po
pretjerano zvunom imenu, pri emu, uz svu nesreu mora ispatati
govorno blago naih predaka.
Tada je bilo teko objasniti ljudima, da se svaki pokret sve dok ne
postigne pobjedu svoje ideje, a time ostvari i svoj cilj, naziva partijom,
pa makar i tisuu puta uzeo neko drugo ime.
Kada bilo koji ovjek odvanih misli, ije ostvarenje misli i interesa
donosi korist njegovim blinjima, eli te svoje misli provesti u praktino
izvrenje, mora prije svega nai pristalice koji su spremni zastupati
njegove namjere, pa ak i tada, kada bi se te namjere sastojale samo u
tome, da se privremeno uniti postojeu partiju, zavri njeno cjepanje;
tada bi zastupnici ovog nazora i navjestitelji ove odluke i sami bili
partija, i to sve dotle dok nije postignut cilj i izvojevana pobjeda. Prava
je opsjena i zavaravanje, kada neki zaostali puki teoretiar, iji praktini
uspjesi stoje u suprotnom odnosu s njegovom mudrou, sebi uobrazi da
karakter partije koji ima i svaki pokret, treba promijeniti pomou
promjene njezina imena.
Ba suprotno.
365
Ako je neto nenarodno, tada je to upravo ovo razbacivanje posebnim
starogermanskim izrazima koji nisu ni prikladni za ovo dananje vrijeme,
niti predstavljaju neku posebnost, nego lako mogu dovesti do toga da se
znaenje pokreta izvanjski poistovjeuje s govornim bogatstvom. To je
prava nepodoptina, koju danas moemo uoiti bezbroj puta.
Uope, ja sam tada, pa tako i u sljedeem razdoblju morao upozoravati
na njemako puko vrludanje, iji je pozitivni uinak uvijek bio ravan
nuli; ali iju je uobraenost teko bilo nadjaati. Mladi pokret morao je i
mora se uvati dotoka ljudi ija jedina preporuka ponajvie lei u
njihovom hvalisanju da su se oni borili za istu ideju ve prije trideset ili
ak etrdeset godina. No, tko etrdeset godina zastupa neku takozvanu
ideju bez i najmanjeg osobnog doprinosa koji bi vodio uspjehu ili
sprijeio pobjedu suprotnog, zasluio je dokaz istine vlastite
nesposobnosti za etr-desetgodinji rad. Opasnost je prije svega u tome
to ljudi takve prirode ne ele postati lanovi i ukljuiti se u pokret, nego
bulazne o vodeim krugovima, u kojima se na osnovu njihovog pradjelo-
vanja okreu prema odgovarajuem mjestu koje bi im omoguilo zatitu
i dulji rad. Teko nama kada bi ovaj mladi pokret izruili takvim ljudima!
Kao to trgovac, koji je u etrdesetogodinjem poslovanju ustrajno
unitavao veliku trgovinu ne moe biti sposoban za osnivaa jedne nove
tvrtke, tako ni jedan narodni Metu-zalem koji je u istom vremenu unitio
i pretvorio u kr neku veliku ideju, ne moe postati voda jednog novog,
mladog pokreta.
Uostalom, malobrojni su oni koji prilaze pokretu da bi mu sluili ili
koristili ideje novog nauka. U najveem broju sluajeva dolaze radi toga,
da bi pod njegovom zatitom i mogunostima koje nudi, svojim vlastitim
idejama jo jednom unesreili ovaj narod. Kakve su te njihove ideje,
teko se moe prikazati.
Za ovakve je prirode karakteristino, da se oduevljavaju
starogermanskim junatvom, crnom prolou, kamenim sjekirama,
kopljem i titom, a u stvarnosti su najvee kukavice koje si ovjek moe
zamisliti. Isti ljudi, koji sa brino nainjenim staronjemakim
366
Obraun
krivotvorinama britkih ela lamataju po zraku, sa prepariranim
medvjeim krznom i bikovskim rogovima prebaenim preko bradatih
glava, propovijedaju borbu sadanjice samo duhovnim orujem i bjee
to najbre mogu od svake komunistike gumene palice. Potomstvo e
malo to naslijediti, pa e se junatvo ovih opijenih brada veliati u
nekim novim epovima.
Ja sam predobro upoznao ovakve ljude, a da ne bih zbog njihovih
bijednih igra osjetio duboko gaenje. irokim masama ovakve kreature
djeluju smijeno, pa idov ima veliki razlog tititi ove narodne
komedijae, ak ih pretpostaviti istinskim pobornicima i braniteljima
budue njemake drave. K tome, ovi su ljudi beskrajno uobraeni pa se
unato svim dokazima svojih nesposobnosti u sve petljaju, sve znaju
bolje, zbog toga su velika poast za ispravno usmjerene i potene borce,
kojima se herojstvo iz prolosti ne ini toliko vrijednim potovanja, nego
se trude da sliku vlastitog herojstva ostave sljedeim generacijama.
Mora se meutim priznati, da je ponekad teko razluiti, tko se od ovih
ljudi tako ponaa zbog unutarnje gluposti ili nesposobnosti, a tko iz
odreenih razloga. Posebno sam kod takozvanih vjerskih reformatora na
starogermanskoj osnovi, imao stalno neki osjeaj kao da su poslani od
nekih sila koje ne ele ponovni uspon naeg naroda. Njihovo cjelokupno
djelovanje ipak je udaljavalo narod od zajednike borbe protiv
zajednikog neprijatelja, idova, da bi umjesto nje svoju snagu troio
kako u besmislenim tako i kobnim unutarnjim vjerskim svaama.
Upravo iz ovih razloga neophodno je ojaati snanu centralnu silu s
bezuvjetnim autoritetom vode pokreta. Samo ona moe zabraniti takvim
pokvarenim elementima da uine neto tetno. U ovom nazovi narodnom
djelokrugu nalaze se i najvei neprijatelji naeg ispravno voenog
pokreta. Oni u pokretu mrze snagu koja sprjeava njihove nepodoptine.
Nije mladi pokret tek tako izradio program u kojem se ne koristi rije
narodni Zbog svoje apstraktne neogranienosti, pojam narodni nije
osnova ni mjerilo za pripadnost pokretu. to je ovaj pojam praktiki
neodreeniji, to je vie i opirnije njegovo zna-
367
enje, a time i vea mogunost da se na njega pozove. Ubacivanje takvog
neodreenog i mnogostrano raspoloivog pojma u politiku borbu, vodi
slabljenjeu stabilne borbene jedinice, budui da ona ne eli odreenje
vlastitog uvjerenja i volje prepustiti samo pojedincu.
Upravo je sramotno to se sve danas pod rjeju narodni potuca pod
kapom nebeskom i koliko ljudi uope ima vlastito miljenje o ovom
pojmu. Jedan poznati profesor u Bavarskoj, znameniti borac duhovnim
orujem, i osnaen duhovnim marem prema Berlinu, izjednaava pojam
narodni s monahistikim stavom. Uena glava zacijelo je do sada
zaboravila poblie objasniti slinost nae njemake monarhije iz
prolosti sa dananjim narodnim shvaanjem. Bojim se, da bi tom
gospodinu to teko moglo uspjeti. Naime, neto nenarodnije od veine
njemakih monarhistikih tvorevina uope se ne moe zamisliti. Kad ne
bi bilo tako, oni nikada ne bi nestali, ili bi njihov nestanak bio dokaz
netonosti narodnog svjetonazora.
Ovaj pojam dakle, objanjava svatko onako kako ga razumije. Ali kao
podloga za politiki borbeni pokret, takva raznolikost miljenja ne moe
doi u obzir.
Izvan svake je stvarnosti, nepoznavanje ljudske due ove narodne Ivane
Orleanske dvadesetog stoljea, na to se neu obazirati. Ona e dovoljno
biti obraena i ismijana od onih s lijeva. Dozvoli joj se brbljati, a potom
se je ismije.
Tko na ovome svijetu ne bude omraen kod svojih prijatelja, ne ini mi
se ba dragocjenim prijateljem. Prijateljstvo ovih ljudi bilo je za na
pokret i bezvrijedno i tetno, pa je to i bio glavni razlog zato smo isprva
izabrali ime partija - mogli smo se nadati da bi ve time mogli potjerati
natrag ovaj opor narodnih mjeseara - i drugo, zato smo se mogli
prozvati Nacionalsocijalistikom njemakom radnikom partijom.
Prvi je izraz otklonio od nas zanesenjake starog vijeka, ljude rijei i
brbljavce mudrih izreka tzv. narodne ideje, drugi nas/ je oslobodio
cijele opreme vitezova duhovnog maa, svi ti stra-ljivci koji
duhovno oruje dre ispred svog stvarnog kukaviluka.
368
Obraun
Samo se po sebi razumije, da smo u vremenu koje je slijedilo, bili
najsnanije napadani ba od ovih posljednjih, ne stvarno, nego perom,
to je od jednog takvog narodnog gujeg pera bilo i za oekivati. Za njih
je nae naelo: Tko nas napadne silom, protiv njega se branimo silom,
sadravalo ve samo po sebi neto strano i jezivo. Nisu nam
predbacivali samo surovo oboavanje gumene palice, nego i uvjerljivo
pomanjkanje duha. Jednog takvog arlatana ni najmanje ne uzbuuje
injenica, da na narodnom skupu jedan Demosten moe biti primoran na
utnju samo zbog pedeset idiota poduprtih vlastitim njukama i akama,
koji mu ne doputaju govoriti. Zbog svoga uroenog kukaviluka takav i
ne moe dospjeti u opasnost. Jer on ne radi viui inasrui, nego u
tiini.
Jo i danas ne mogu dovoljno upozoriti na mladi pokret na to da se uva
i ne upadne u mreu tih takozvanih tihih radnika. Oni nisu samo
kukavice, nego i neznalice i neradnici. ovjek koji poznaje stvar,
prepoznaje opasnost i vlastitim oima vidi mogunost pomoi, ima
prokletu obvezu i osjeaj krivnje ako radi tiho, on treba nastupiti pred
cijelom javnou i boriti se protiv ovog zla do njegovog izlijeenja. Ako
ne radi tako, on je nemarni, bijedni slabi koji zakazuje bilo radi
kukaviluka ili iz lijenosti i vlastite nesposobnosti. Najvei dio ovih
tihih radnika ini to, bog bi ga znao zato - kao toboe: Nita oni ne
znaju, ali svojom umjetnou pokuavaju zavarati cijeli svijet; bijedni su,
ali svojom tvrdnjom o tihom radu ostavljaju utisak, kako enormnog
tako i marljivog rada. Kratko i jasno, oni su varalice i politiki
prevaranti, kojima je poten rad drugih, jednostavno mrzak. im se jedan
takav narodni noni leptiri poziva na vrijednost tiine moemo se
mirno okladiti na tisuu prema jedan, da on u toj tiini nita ne
pridonosi, nego krade, krade plodove tueg rada. K tome su jo i
arogantni i uobraeni te zloom kojom se ove u praksi lijene i
zaslijepljene vucibatine ustremljuju na rad drugih, sitniare i prigovaraju
naem radu u svim njegovim strukama i na taj nain potpomau smrtnog
neprijatelja naeg naroda.
369
Stoga i zadnji agitator koji ima hrabrosti, muki i jasnog pogleda,
zastupati pokret stojei uz kavanski stol naih protivnika, pridonosi vie,
nego tisuu ovih lanih unjala. Takav e agitator zasigurno ponekog
privui i obratiti u korist naega pokreta. Njegova e sposobnost biti
utvrena i po uspjehu njegovog djelovanja. Samo kukavne varalice koje
cijene svoj tihi rad i tako se skrivaju pod zatitnim ogrtaem od nas
prezrene anonimnosti, nisu ni za to sposobne, pa ih u ovom ponovnom
usponu naeg naroda slobodno smijemo nazvati trutovima i to u pravom
smislu te rijeci.
#
Poetkom 1920. navaljivao sam na odravanje prvog velikog masovnog
okupljanja. Pojavila su se razna miljenja. Neki vodei lanovi partije,
drali su ovu stvar kao namjeru zavoenja a time i kobnu u svom
djelovanju. Crvena tampa se ve poela baviti s nama, no mi smo bili
dovoljno spretni da malo po malo pobijedimo njihovu mrnju. Poeli
smo nastupati i na drugim skupovima kao diskutanti. Naravno da je svaki
od nas bio u trenu nadvikan. Ali, neki uspjeh je bio ipak ostvaren.
Upoznali su nas, a u krugu mase u kojem se ova spoznaja i produbila,
rasla je protiv nas odbojnost i srdba, pa smo se na naem prvom
velikom skupu mogli nadati posjeti naih prijatelja iz crvenog tabora, i
to u najveem broju.
Bilo mi je i samom jasno da e vrlo vjerojatno doi do velike eksplozije.
Treba izdrati ve i samu borbu, pa ako ne sada, ono za nekoliko
mjeseci. Sve je ovisilo samo o nama, i to ve od prvoga dana. Trebalo je
ovjekovjeiti na pokret, unato njihovom slijepom i bezobzirnom
djelovanju. Predobro sam poznavao mentalitet pristalica crvene strane, a
da ne bih znao, da otpor do samoga kraja, ne samo da pojaava utisak,
nego poveava i broj pristaa. Za ovaj se otpor mora biti odluan.
Tadanji prvi predsjednik partije gosp. Harrer nije vjerovao da bi mogao
pomoi mojim stavovima o snazi dolazeeg trenutka, pa je kao ponosan i
astan ovjek podnio ostavku. Na njegovo je
370
Obraun
mjesto stupio gosp. Anton Drexler. Za sebe osobno zadrao sam
organizaciju propagande i bezobzirno je provodio.
Kao termin odravanja tog prvog velikog narodnog skupa ovog jo
uvijek nepoznatog pokreta, odreen je 24. veljae 1920.
Osobno sam vodio sve pripreme. Bile su vrlo kratke. Openito, cijeli je
aparat bio podeen za trenutano donoenje odluka. Aktualna pitanja
vezana uz skup, morala su biti rijeena u roku 24 sata. Objavu
odravanja istog trebalo je oglasiti plakatima i letcima, ija je tenja bila
odreena stajalitima, a koja sam u grubim crtama ve prikazao u
raspravi o propagandi: Djelovanje na iroke mase, usredotoenje na mali
broj toaka, neprestano ponavljanje istih, samopouzdano i samosvjesno
svladavanje teksta u obliku neoborive tvrdnje, najjaa ustrajanost u
irenju i - strpljenje u oekivanju uspjeha.
Za boju smo svjesno izabrali crvenu, jer ona najee iba, a i trebala bi
nae protivnike najvie zgroziti i uzbuditi da nas na sve naine upoznaju
i zadre u sjeanju.
U nastupajuem vremenu, dolo je i u Bavarskoj do unutarnjeg
bratimljenja Marxizma i Centra u politiku partiju. Odmah se pokazalo
daje najvea briga ove vladaj ue partije, oslabiti utjecaj plakata na
crvene radnike mase, kao i pokuati ih potpunog zaustaviti. Kako
policija nije mogla nai ni jedan drugi razlog zbog kojega bi se
umijeala, nala je izgovor u nemogunosti odvijanja prometa, a
istovremeno je pruala pomo pritajenim tihim, crvenim saveznim
drugovima i njima za ljubav potpomagala takozvanu njemaku
nacionalnu partiju, koja bi u stotinama tisua internacionalno nahukanih
i zavedenih radnika, potpuno zatrla njemako bie. Ovi plakati, priloeni
prvom i drugom izdanju ove knjige mogu najbolje potvrditi snano
hrvanje kojim je ovaj mladi pokret morao izvoje-vati pobjedu. Oni e
sluiti i kao svjedodbe buduem svijetu o htijenju i ispravnosti naeg
uvjerenja te kao dokaz samovolje i bezobzirnosti takozvane nacionalne
vlasti u zaustavljanju njima neugodnog nacionaliziranja a time i
ponovnog pridobijanja irokih masa naeg narodnog obiljeja.
371
Oni e pomoi i u pobijanju miljenja kako se u Bavarskoj nalazila
nacionalna vlast, pa e buduim naratajima dokumentirati da nacionalna
Bavarska u godinama 1919., 1920., 1921., 1922., i 1923., nije bila
rezultat nacionalne vlasti, nego je tomu bila prisiljavana te je morala
imati obzira i prema postupno nacionalno osvje-tenom narodu.
Same vlasti su inile sve, da bi prekinule i onemoguile ovaj proces
ozdravljenja.
Od toga se moraju izuzeti samo dva ovjeka:
Tadanji ef policije gosp. Ernst Phncr i njegov vjerni savjetnik,
vrhovni inovnik Frick, bili su jedini vii dravni inovnici, koji su ve
tada imali hrabrosti, biti prvo Nijemci, pa tek onda inovnici. Na
najodgovornijem mjestu bio je gosp. Ernst Pohner, koji nije morao moliti
za milost masa, nego se svome narodnom biu osjeao odgovornim i
spremnim za ponovni uspon voljenog njemakog naroda, pa ako treba,
bio je spreman proigrati i rtvovati i vlastiti opstanak. On je bio dosadni
trn u oku svim potkupljivim inovnikim kreaturama, kojima nije stalo
do interesa vlastitog naroda i do njegove neophodne slobode, nego do
zapovjedi hranitelja kruhom, propisane zakonom trita, bez obzira na
dobrobit njima povjerenih nacionalnih dobara.
Prije svega, on je pripadao onim prirodama ljudi, koji se, za razliku od
veine naih uvara takozvanih dravnih autoriteta, ne boje narodnih i
zemaljskih izdajnika, nego u njima trae preostalo dobro pristojnog
ovjeka. Mrnja idova i marxista, sva njihova borba puna lai i
klevetanja bili su za njega jedina srea usred bijede naeg naroda.
ovjek granitne estitosti, antike skromnosti i njemake pouzanosti i
tonosti, za kojega uzreica Lieber tot als Sklave! (Bolje grob, nego
rob! ) nije bila fraza, nego je otjelovljenje njegovog cijelog bia.
On i njegov suradnik dr. Frick bili su u mojim oima, jedini od svih ljudi
na dravnom poloaju, koji su imali pravo zvati se suosnivaima
nacionalne Bavarske.
372
Obraun
No, prije nego to smo prili odravanju naeg prvog masovnog skupa,
morali smo pripremiti propagandni materijal kao i naela koja su tek
trebala biti data u tisak.
Smjernice koje su nam prilikom sastavljanja programa posebno lebdjele
pred oima, temeljito u objasniti u drugom tomu. Ovdje elim samo
napomenuti da nam je uspjelo ne samo dati oblik i sadraj naem
pokretu, nego i na razumljiv nain njihove ciljeve pribliiti irokim
masama.
U krugovima takozvane inteligencije, bilo je na na raun viceva i
poruga, a takoer i pokuaja kritike. No, djelovanje ovog programa,
potvrdilo je ispravnost naeg tadanjeg shvaanja.
Tih sam godina doivio nastanak mnogih novih pokreta, ali svi su oni
bez traga nestali i zameteni. Osta jedan jedini: Nacio-nalsocijalistika
njemaka radnika partija. I danas sam, vie nego ikada, vrsto uvjeren
da se tu partiju moe suzbijati, da je moe pokuati zakoiti, da mali
partijski ministri mogu zabraniti govor i rije, ali nikada vie nee moi
sprijeiti pobjedu naega miljenja.
Ako od ukupnog dananjeg dravnog ustroja i njegovih predstavnika ne
ostane ak ni sjeanje na ime, osnove nacionalso-cijalistikog programa
postat e temelji budue drave.
etveromjeseni rad na pripremi skupa prije sijenja 1920., priskrbio
nam je neka mala novana sredstva koja su nam dobro dola za tiskanje
naih prvih letaka, prvih plakata i naeg programa.
Kad za zavretak ovog toma uzimam prvi masovni skup pokreta, inim
to zato, jer je pomou njega probijen uski okvir jedne male udruge, a na
njenom mjestu stvorena je partija koja je po prvi puta naredivaki
djelovala na monog imbenika naeg vremena - javno miljenje.
Ja sam osobno tada imao jednu jedinu brigu: Hoe li dvorana biti puna ili
emo govoriti pred praznom koja zjapi. Bio sam vrsto uvjeren da e,
ako ljudi dodu, ovaj dan biti veliki uspjeh mladog pokreta. Tako sam u
strahu oekivao veer.
373
Otvorenje je trebalo biti u 19,30. U sveanu dvoranu Hofbrauhausa na
trgu u Munchenu, uao sam u 19,15. Od velike radosti umalo da mi ne
pue srce! Ogromna dvorana, koja mi se tada uini jo veom, bila je
prepuna ljudi, glava do glave, rame do ramena, masa od skoro dvije
tisue ljudi. A prije svega, doli su ba oni, kojima smo se i htjeli obratiti.
Vie od pola dvorane zauzeli su komunisti i neopredjeljeni. Doli su da
bi na prvi veliki skup im prije dokrajili.
No, sve se odigralo drugaije. Nakon to je zavrio prvi govornik, uzeo
sam rije ja. Samo nekoliko minuta kasnije, pljutale su upadice i
dobacivanja. U dvorani nastadoe snani sukobi. aka vjernih ratnih
drugova i ostali lanovi potukoe se sa izazivaima nereda i malo po
malo poee uspostavljati red. Mogao sam opet govoriti dalje. Nakon
jedno pola sata, uli su se ve poklici odobravanja, vika i urlanje.
Brzo sam uzeo program i poeo ga po prvi puta tumaiti.
Ubrzo su dobacivanja prestala. uli su se jo samo odobravajui poklici.
Kad sam konano proitao svih 25 teza, toku po toku, zamolio sam
cijelu tu masu ljudi, da o njima sami presude i daju svoje miljenje.
Jedan za drugim su poeli sve jae i jae oduevljeno klicati, jednoglasno
su prihvatili do tada objanjene teze, i kad je i posljednja teza nala put u
njihova srca, preda mnom je stajala dvorana puna ljudi zdruenih istim
uvjerenjem, novom vjerom i novom eljom.
Kada se nakon skoro etiri sata dvorana poela prazniti, a masa se, rame
uz rame, poput polagane rijeke, poela gurati, kotrljati, tiskati prema
izlazu, znao sam da su se temelji naeg pokreta upili u njemaki narod i
da vie nikada nee biti baeni u zaborav.
Bila je zapaljena vatra iz ijeg se ara mora iskovati ma, koji e
germanskom Siegfridu ponovno vratiti slobodu, a njemakoj naciji ivot.
I pored nadolazeeg uspona, osjetio sam boicu neumoljive Osvete kako
dolazi sa krivokletstvom od 9. studenoga 1918.
374
Obraun
Dvorana se polagano ispraznila. Pokret je zapoeo svoju trku.
Drugi tom
NACIONALSOCIJALISTIKI POKRET
Glava 1.
SVJETONAZOR I PARTIJA
Prva velika javna manifestacija naeg mladog pokreta odrana je 24.
veljae 1920. U sveanoj dvorani mtinchenskog Hof-brauhausa, mnotvu
od skoro dvije tisue nazonih, podastrijeto je dvadeset i pet teza
programa nove partije i svaka toka je usvojena i prihvaena s velikim
oduevljenim odobravanjem.
Time su bila data prva naela i smjernice borbe, koja je trebala srediti i
ukloniti itavu hrpu nereda, zastarjelih predodbi i pogleda koji vode
nejasnim i tetnim ciljevima. U taj kukavni i lijeni graanski svijet, kao i
u pobjedniki vlak marxistikog osvajakog vala, trebala se pojaviti nova
snaga, da bi u zadnjem trenutku zaustavila kola zlog udesa.
Bilo je samo po sebi razumljivo da se novi pokret smio samo nadati da
e zadobiti nuno potrebni znaaj i odgovarajuu snagu za ovu divovsku
borbu samo onda, ako mu od prvoga dana uspije u srcima svojih
pristalica probuditi sveto uvjerenje da se njime politikom ivotu ne
namee jedna nova izborna parola, nego im se predstavlja jedan novi
svjetonazor principijelnog znaenja.
Moe se lako zamisliti od kakvih je jadnih stajalita bio sklepan taj
takozvani partijski program, koji je s vremena na vrijeme bio
preiavan ili premodificiran. Moralo se staviti pod povealo
pokretake motive, posebno ovih graanskih Programskih komisija da
bi se steklo nuno razumijevanje za vrednovanje ovih programskih
nakaza.
Uvijek postoji jedna jedina briga, koja, ili pokree novu postavu
programa, ili izmjenu postojeeg; briga o sljedeem izbornom rezultatu.
Kako se u glavama ovih parlamentarnih dravnih umjetnika obiava
buditi pojava, da je dragi narod opet revoltiran i eli izmigoljiti iz
zaprege starih partijskih kola, oni obiavaju
378
Nacionalsocijalistiki pokret
nanovo podmazati rudo. Tada nastupaju zvjezdoznanci i partijski
astrolozi, takozvani iskusni i mudri, najee stari parlamen-tarci,
koji se iz svog bogatog politikog obrazovanja sjeaju analognih
sluajeva, dok konano ne potrgaju sve konce narodnog strpljenja i
ponovno se osjete ugroenima. Tada poseu za starim isprobanim
receptima, formiraju komisiju, okolo prislukuju to misli dragi narod,
njukaju po tiskovnim tvorevinama i tako polako omiriu to bi drage
iroke mase naroda rado eljele, od ega zaziru i emu se nadaju. Svaka
grupa zanimanja, da, ak svaka slubenika vrsta, biva najdetaljnije
prostudirana, da bi bile istraene i njihove najtajnije elje. Naravno, i
najobinije natuknice opasne opozicije postaju iznenada zrele za
preispitivanje i nerijetko izranjaju, na veliko udo njihovih izvornih
pronalazaa i iritelja, sasvim bezopasne, same po sebi razumljive, kao
znanstveno blago starih partija.
Nakon toga, sastaje se komisija i kontrolira stari program i izdaje novi
(gospoda pri tom mijenjaju svoja uvjerenja kao vojnik koulju na
bojinici, naime, uvijek tada, kad je stara sva uljiva!), pri emu svatko
dobiva svoje. Seljak dobiva zatitu svoga poljoprivrednog imanja,
industrijalac zatitu svoje robe, potroa zatitu svoje kupovine,
uiteljima budu poviene plae, inovnicima poboljane mirovine, o
udovicama i siroadi se treba pobrinuti drava u najirem opsegu, promet
biva pokrenut, tarife, a pogotovo porezi, trebaju biti snieni, ako ve ne
potpuno, ono skoro ukinuti. Ponekad se dogodi da se zaboravi neki sloj
ili se ne uje neto od narodnih elja. Tada se hitno umee to jo moe
stati, i to sve dotle, dok se mogu iste savjesti nadati, da su umirili i
zadovoljili svu tu vojsku obinih malograana, skupa sa njihovim
enama.Tako dakle moe, naoruan iznutra, s vjerom u dragoga Boga i
nepokolebljivom glupou izborno sposobnih graana zapoeti borba
kako se to ve kae, za novo oblikovanje carstva.
No, kad proe dan izbora, a parlamentarci odre posljednju narodnu
skuptinu za sljedeih pet godina, tada se odmaraju od dresure plebsa, da
bi se mogli okrenuti prema ispunjenju svojih ugodnijih i uzvienijih
zadataka.
Svjetonazor i partija
379
Programska komisija se ponovno raspada, a borba za obnovu stvari
poprima ponovno oblike borbe za dragi kruh svagdanji: tako naime
parlamentarci nazivaju svoje dnevnice.
Svakog jutra odlazi gospodin narodni zastupnik u visoki dom, ako ba ne
i unutra, ono barem do predvorja u kojem se nalaze liste nazonih. U
aru slube narodu, tamo upisuje svoje ime i uzima iste savjesti kao
zasluenu plau, malu odtetu za nastavljene iscrpljujue napore.
Nakon etiri godine ili openito u kritinim tjednima, kada se razrjeenje
parlamentarnih tijela sve vie blii, gospodu iznenada obuzima neki
neukrotivi i nesavladivi poriv. Budui da ovi ogranieni jadnici nita
drugo ne znaju, osim preobraziti se u hruta, naputaju ove
parlamentarne gusjenice veliko, zajedniko lutkarsko kazalite i izlijeu
obdarene krilima napolje ka dragom narodu. Oni se ponovo obraaju
svojim biraima, priaju o vlastitom napornom radu i zlonamjernoj
tvrdokornosti drugih, ali od nerazumljive mase, umjesto zahvalnog
pljeska, dobivaju ponekad surove, pa i omraene izraze neposredno u
glavu. Kad ova narodna nezahvalnost dostigne odreeni stupanj, tada
moe pomoi samo jedno jedino sredstvo: partija mora zasjati novim
sjajem, programu je potreban ispravak, komisija ponovno oivljava, i
prijevara poinje ispoetka. Ne treba se uditi uspjehu, kad se poznaje
tvrdoglava glupost naeg naroda. Vodena svojim tiskom i zabljesnuta
novim primamljivim programom, vraa se, kako graanska, tako i
proleterska biraka stoka ponovno u zajedniku talu i bira svoje stare
prevarante.
Tako se narodni ovjek i kandidat vladajueg sloja, ponovno pretvara u
parlamentarnu gusjenicu koja se prederava i deblja na dravnim
jaslama, da bi se nakon etiri godine ponovno preobrazila u leptira
preljevajui se u svim bojama.
Teko da postoji neto depremirajue od promatranja ove u trijeznoj
stvarnosti opetovane prijevare, koju je ovjek prisiljen gledati.
Iz takvog duhovno plodnog tla u graanskom sloju ne crpi se, dabome,
snaga da bi se izvojevala borba s organiziranom moi
380
marxizma. Na takvo to gospoda nikada ne gledaju ozbiljno. Uza svu
priznatu ogranienost i duhovnu inferiornost ovih parlamentarnih
medicinara bijele rase, ne mogu si ni oni sami ozbiljno umiljati dae se
putem zapadne demokracije izboriti protiv nauka za kojeg je ta
demokracija skupa sa svim to tu spada, u najboljem sluaju, samo
sredstvo koje opravdava svrhu, a koje ovjek koristi da bi ukrotio
protivnika i vlastitom djelovanju omoguio slobodan put. Ako naime i
samo jedan dio marxizma trenutno na vrlo pametan nain pokua
zavarati i razoriti neraskidivu vezu s osnovama demokracije, tada ipak ne
bi trebalo zaboraviti, da su se u kritinim trenutcima sva ova gospoda o
odluci veine, prema zapadnom demokratskom shvaanju, brinula kao o
lanjskom snijegu. To je bilo u vrijeme kada su graanski parlamentarci
sigurnost carstva vidjeli u nadmoi brojne mase, dok je marxizam
pomou hrpice uliara, dezertera, partijskih funkcionara i idovskih
literata na brzinu zgrabio mo, a demokraciji takve vrste s podsmjehom
opalio vruu pljusku. Tome pripada i uvjerljiva ud jednog takvog
parlamentarnog arobnog maga graanske demokracije, koji sluti da bi
sada ili u budunosti brutalna odlunost zainteresiranih i nositelja ove
svjetske kuge mogla biti jednostavno svladana pomou arobne rijei
zapadnog parlamentarizma.
Marxizam e marirati s demokracijom tako dugo, dok mu ne uspije
posrednim putem, za svoje zloinake ciljeve dobiti ak i potporu
odreenog nacionalnog duhovnog svijeta koji su ba oni odluili
iskorjeniti. Kada bi danas dolo do uvjerenja, da bi iz ovog opasnog kotla
nae parlamentarne demokracije iznenada mogla nastati veina, koja bi -
ako bi postojala makar samo na osnovi njezine za zakonodavstvo
opravdane brojnosti - marxizmu ozbiljno dola glave, bio bi to kraj
parlamentarnog opsjenjivanja. Nosioci prokletstva crvene internacionale,
tada bi, umjesto da usmjere svoj apel na demokratsku savjest, uputili
gorui poziv proleterskim masama, i njihova bi se borba jednim udarcem
iz ustajalog zraka dvorana za sjednice naega parlamenta prenijela u
tvornice i na ulice. Time bi s demokracijom istog asa bilo svreno, i sve
to nije uspjelo
381
duhovnoj pokretljivosti narodnih apostola u parlamentima, uspjelo bi
munjevitom brzinom razjarenoj masi proletera, tono kao u jesen 1918.
Oni bi graanskom svijetu jednim udarcem pokazali kako je ludo
umisliti si, pomou sredstva zapadne demokracije, suprotstaviti se
idovskom osvajanju svijeta.
Kao to ve rekoh, za to je svakako potrebna uvjerljiva narav, da bi se
prema jednom takvom igrau vezali za pravila koja stoje na raspolaganju
samo za obmanjivanje ili vlastitu korist, a koja se bacaju preko ograde
onog asa, kada vie ne pridonose njegovoj prednosti.
Budui da se kod svih takozvanih graanskih nazora itava politika
borba u stvari sastoji samo u politikom hrvanju oko pojedinih
parlamentarnih stolica, pri emu se stavovi i naela, ve prema
svrsishodnosti, bacaju preko ograde kao hrpa pjeanog ba-lasta, tako su
naravno i njihovi programi prilagoeni toj svrsi i -obrnuto - time su
odmjerene i njihove snage.
Njima nedostaje velika magnetska snaga privlanosti koju iroke mase
gotovo uvijek slijede samo pod prisilnim utiskom veih, nadmonijih
nazora, koji im dokazanom moi bezuvjetnog povjerenja u sebe same, a
udrueni, jame fanatinom borbenom hrabrou.
Ali, u vremenu u kojem jedna strana, pa i tisuu puta zloinakog
svjetonazora, naoruana s najboljim orujem, krene na juri protiv nekog
stabilnog poretka, druga strana moe pruati otpor u nedogled, samo ako
se i sama zaodjene u formu nekog novog, u naem sluaju politikog,
djelovanja, a parole slabe i kukavike obrane zamijeni s bojnim
poklikom i hrabrim i brutalnim napadom. Ako bi zbog toga netko naem
pokretu, posebno od strane takozvanih nacionalno-gradanskih ministara,
uputio srani prigovor zbog bavarskog Centra, da on radi na prevratu,
takvom se politizirajuem krljavcu moe dati samo jedan odgovor:
Dabome, mi pokuavamo nadoknaditi sve ono, to ste vi vaom
zloinakom glupou svjesno propustili. Vi ste naelima vae
parlamentarne govedarske trgovine pripomogli ruenju nacije do
382
temelja; ali emo mi, i to u obliku napada, pomou uspostave novog
svjetonazora i fanatikom, nepokolebljivom obranom iz njegovih
temelja, izgraditi naem narodu stube, kojima e se jednog dana ponovno
popeti do hrama slobode.
Tako je u vremenu osnivanja naega pokreta, naa prva briga uvijek bila
usmjerena na sprjeavanje da se od boraca iz vojske, osnuje novo
udruenje uzvienijeg uvjerenja, koje bi moglo posluiti podupiranju
parlamentarnih interesa.
Prva preventivna mjera bila je priprema programa, iji je bio cilj
pospjeiti razvoj, koji je ve svojom unutarnjom veliinom bio sposoban
uplaiti male, slabane due naih dananjih partijskih politiara.
Koliko je tono bilo nae shvaanje o nunosti kljunih toaka programa,
najotrijeg sadraja, pokazalo se u onim sudbonosnim trenutcima iji su
nedostatci doveli do propasti Njemake.
Zbog takvih iskustava, bilo je jasno da se mora formirati novo dravno
shvaanje, koje e samo ponovno biti bitni sastojak novog shvaanja
svijeta.
#
Ve sam se u prvom tomu pozabavio rjeju narodni, kad sam morao
utvrditi da je ova oznaka premalo pojmovno ograniena, da bi dopustila
formiranje jedne zatvorene borbene jedinice. Pod ifrom narodni,
potuca se sada sve mogue, to pod nebeskim svodom o svemu bitnome
iri svoje poglede. No, prije nego li s toga prijeem na ciljeve i zadae
Nacionalsocijalistike njemake radnike partije, elim dati jasno
odreenje pojma narodni, kao i njegovog odnosa prema partijskom
pokretu.
Pojam narodni izgleda neodreeniji mnogostranim objanjenjem i
bezgraninom praktinom uporabom nego moda rije religiozan. Pod
tim se pojmom teko moe precizno predstaviti i smisao njegovog
misaonog shvaanja a i praktinog djelovanja. Pojam religiozan biva
shvatljiv tek u trenutku, u kojem se spaja
383
s odreenim okvirnim formama svoga djelovanja. Jako je lijepo, iako
esto puta jeftino objanjenje, kada se bie nekog ovjeka oznai
duboko religioznim. Moda bi se nalo i takvih malobrojnih, koji tim
sasvim opim pojmom zadovoljavanju sami sebe, da, kojima on ak daje
jednu odreenu, manje vie jasnu sliku duevnog stanja. Kako se
meutim velika masa ljudi ne sastoji niti od filozofa niti od svetaca, bit
e da takva opa religiozna ideja, nekom pojedincu slui samo za
oslobaenje njegovih misli i djela, bez da vodi nekom uinku koji u
datom trenutku pobuuje unutarnju religioznu enju, pa da se iz isto
metafizikih, beskrajnih ukupnih predodbi, oblikuje jasno ogranieno
vjerovanje. Sigurno je da to nije svrha po sebi, nego samo sredstvo
svrhe; ipak, to je neosporno potrebno sredstvo, da bi se svrha uope
mogla postii. Ova svrha nije samo idealna nego, u krajnjem, eminentno
praktina. Kao to mora biti jasno, da najviim idealima uvijek
odgovaraju najdublje ivotne potrebe, tono tako kao to se kod plemia
uzviena ljepota nalazi u krajnjem u loginoj svrsishodnosti.
Time to vjera pomae ljudima da se uzdignu iznad razine ivotinjskog
ivotarenja, ona u stvarnosti pridonosi uvrivanju i sigurnosti njihove
egzistencije. Uzmimo dananje ovjeanstvo koje bi potaknuto odgojem
religiozno - umjerenog vjerovanja, ali u praktinom znaenju estitih -
moralnih naela, odbacivanjem religioznog odgoja i njegovim
nenadomjetanjem s neim istovrijednim, prouzroilo kod ovjeka teki
stres, a temelji njihovog postojanja bili bi snano uzdrmani. Moe se
dakle zakljuiti, da ovjek ne ivi samo zato da bi sluio viim idealima,
nego i obrnuto, da su ovi vii ideali, pretpostavka njegovog postojanja
kao ovjeka. Tako se krug zatvara.
Naravno, ve se i u samom opem pojmu religiozan nalaze pojedine
osnovne misli ili uvjerenja npr. ona o besmrtnosti due, o vjenosti
njezinog postojanja, postojanju jednog vieg bia itd. Ve same ove
misli, makar one bile za pojedinca itekako uvjerljive, podlijeu
praktinoj provjeri ovog vlastitog, a time i kolebljivog odobrenja ili
negiranja, sve dok ga potpuno ne preuzmu osjeaj
384 Nacionalsocijalistiki pokret
slutnje ili zakonska snaga apodiktikog vjerovanja. Ovo je prije svega
borbeni imbenik, koji priznanju religioznih osnovnih naela probija
otvor kroz koji vodi slobodan put.
Bez jasnog ogranienja vjere, religioznost bi u svojoj nejasnoj
mnogolikosti za ljudski ivot, bila ne samo bezvrijedna, nego bi
vjerojatno pridonijela opem rastrojstvu.
Slino pojmu religiozan ophodi se i s pojmom narodni. I u njemu se
nalaze pojedine osnovne spoznaje. One su ipak iako eminentnijeg
znaenja, prema svom obliku isto tako nejasno odreene, da bi se uzdigle
iznad vrijednosti jednog vie manje priznatog miljenja, tek tada, kad bi
bile obuhvaene okvirom politike partije kao osnovni elementi. Jer
ostvarenju ideala umjerenog svjetonazora po sebi i iz njega izvedenih
zahtjeva, ne slijedi iz istih osjeaja ili unutarnjeg htijenja ljudi, nego
podsjeanja na slobodu pomou ope enje za njom. Ne, tek kada
idealni poriv za neovisnou u obliku vojnih sredstava moi poprimi
izgled borbene organizacije, moe se gorua elja naroda pretvoriti u
predivnu stvarnost.
Svaki svjetonazor, pa bio on i tisuu puta pravilan i od najvee koristi za
ovjeanstvo, ostat e tako dugo beznaajan u praktinom ivotu naroda,
dok njegova naela ne postanu sastavnim dijelom borbenog pokreta, koji
e opet tako dugo biti partija dok se njezino djelovanje ne upotpuni
pobjedom njezinih ideja, a njezine partijske dogme ne stvore nova
dravna naela zajednice jednog naroda.
Meutim, ako opa duhovna predodba eli dolazeem razvitku biti
temeljem, tada je prvi preduvjet stvaranje bezuvjetno jasne slike o biu,
vrsti i opsegu ove predodbe, jer se pokret moe stvoriti samo na takvoj
osnovici, na kojoj unutarnja homogenost njegova uvjerenja moe razviti
nuno potrebnu snagu za borbu. Iz opih predodbi mora biti oblikovan
politiki program, a iz opeg svjetonazora politiko vjerovanje. Ovo e,
budui da njegov cilj mora biti praktino ostvarljiv, ne samo sluiti ideji
po sebi, nego e morati uzeti u obzir i borbena sredstva, koja moraju biti
raspolo-
385
iva i primjenjiva za postignue pobjede ove ideje. Apstraktno pravoj
duhovnoj predodbi koju je ponudio programer, mora se pridruiti
praktino znanje politiara. Tako ideal, koji je zvijezda vodilja jednog
naroda, mora, naalost, vjeito uzimati u obzir i miriti se sa slabostima
ovog ovjeanstva, da i zbog ljudskih nedostataka ne bi od samog
poetka bio osuen na propast. Istraivau istine, mora se pridruiti i
poznavatelj ljudske psihe, da bi i iz redova vjeitih istina i ideala, mogao
izvui ono ljudski mogue, kako bi i mali smrtnici mogli postati likovi.
Provoenje ovog opeg svjetonazora i njegovog idealnog oblika u tono
ogranieno, strogo organizirano, duhovno i voljno jedinstvo politikog
vjerovanja i borbenog zajednitva od najvee je vanosti, jer samo od
njegovog sretnog rjeenja ovisi mogunost pobjede ideje. Ovdje mora iz
vojske milijuna ljudi, koji manje vie jasno i odreeno nasluuju ove
istine, djelimino ih moda i shvaaju, istupiti jedan i apokaliptikom
snagom iz klimave predodbe svijeta u irokim masama, formirati
granitna naela i preuzeti borbu za pravdu tako dugo, dok se iz igre
valova svijeta slobodnog miljenja ne uzdigne stijena asnog ujedinjenja
vjere i volje.
Ope pravo za jedno takvo djelovanje je utemeljeno u njegovoj
neophodnosti linog prava na uspjeh.
#
Ako iz rijei narodni pokuamo izvui unutarnju smi-saonu jezgru,
dolazimo do sljedeeg zakljuka:
Nae dananje dugorono politiko shvaanje svijeta poiva openito
govorei na predodbi, da dravi po sebi dodue odgovara iscrpljujua
kulturno-obrazovna snaga, i da ona nema nita zajednikog s rasnim
pretpostavkama, ve je prije svega proizvod gospodarske nunosti, u
najboljem sluaju prirodni rezultat politikog prodora moi. Ovo
temeljno gledite u svojoj logiki dosljednoj daljoj izvedbi vodi ne samo
ka krivom shvaanju rasnih iskonskih snaga, nego i poniavanju osobe.
Jer poricanje razliitosti
386
pojedinih rasa u odnosu na njihove ope kulturoloke snage, mora
nedvojbeno ovu najveu zabludu prenijeti i na procjenu pojedinca.
Prihvaanje jednakosti rasa, postaje osnovicom jednakog naina gledanja
naroda, a nadalje i pojedinaca. Otuda dolazi i sam internacionalni
marxizam, posebno preko Zidova Karla Marxa, koji ve dugo prenosi i
iri svjetonazore ureenja i shvaanja u obliku odreenih politikih
vjerovanja i vjeroispovijesti. Bez podloge jednog takvog ope poznatog
raspoloivog otrova, zauujui politiki uspjeh ovog uenja ne bi
nikada bio mogu. Karl Marx je stvarno bio jedan medu milijunima, koji
je u glibu lagano tonueg svijeta, sigurnim pogledom vizionara
prepoznao glavne otrovne tvari; zgrabio ih i poput maioniara donio u
obliku koncentriranog rjeenja za brzo unitenje neovisnog bia
slobodnih nacija na ovoj Zemlji. Sve to u slubi svoje rase.
Tako je marxisticko uenje, duhovni ekstrakt i saetak, dananjeg ope
vaeeg svjetonazora. Ve samo zbog toga, svaka je borba naeg
takozvanog graanskog svijeta protiv njega nemogua, da, ak smijena,
jer je ovaj graanski svijet u biti proet ovim otrovima i odan
svjetonazoru koji se od marxistickog razlikuje samo u stupnjevima i
osobama. Graanski svijet je marxisticki, ali vjeruje u mogunost
vladavine odreenih grupa graana (Graanstvo), dok marxizam tei da i
sam svijet planski preda u ruke idovstvu.
Nasuprot tome, narodni svjetonazor prepoznaje znaaj ovjeanstva u
njegovnim rasnim praelementima. On u principu u dravi vidi samo
sredstvo za postizanje svrhe, a svrha je odranje rasnog bia ovjeka.
Time on ni u kom sluaju ne vjeruje u jednakost rasa, ve u njihovoj
razliitosti razaznaje njihovu viu ili niu vrijednost i osjea se zbog tih
spoznaja obvezatnim prema vjeitoj volji, koja vlada univerzumom da
unapreuje pobjedu boljih i jaih, te zahtijeva potinjenost loijih i
slabijih. Time je u principu odan osnovnim aristokratskim zakonima
prirode i u principu vjeruje u valjanost tih zakona do posljednjeg
pojedinca. Ne vidi samo razliitu vrijednost rasa, ve i razliitu
vrijednost pojedinaca. Iz mase se po njemu izdvaja znaaj osobe i tako
djeluje nasuprot neorganizi-
387
ranom marxizmu, organizirano. On vjeruje u nunost idealiziranja
ovjeanstva, jer samo u tome vidi pretpostavku za njegov opstanak.
Samo ono moe nepriznati pravo egzistencije etikoj ideji sve dok ona
predstavlja opasnost za rasni ivot nositelja vie etike; jer bi u jednom
iskrianom i pocrnenom svijetu, svi pojmovi ljudskih ljepota i
uzvienosti kao i sve predodbe idealizirane budunosti naeg
ovjeanstva bili za njih zauvijek izgubljeni.
Ljudska kultura i civilizacija na ovom dijelu Zemlje nerazdvojivo su
vezane za postojanje Arijaca. Njihovim izumiranjem ili propau, kugla
zemaljska bi opet utonula u tamni veo bezkul-turnog vremena.
Pokapanje postojanja ljudske kulture unitenjem njenih nositelja ini se u
oima narodnog svjetonazora najprokletijim zloinstvom. Tko se usudi
staviti ruku na svetu sliku Gospodina, ogrjeava se o dobrotu Stvoritelja
ovog uda i pomae progonu iz raja. Ba takav svjetonazor odgovara
unutarnjoj volji prirode, jer ona obnavlja i preporada svaku slobodnu
igru snaga, koje moraju voditi k trajnom obostranom uzvienom odgoju,
do konanog najboljeg ovjeanstva, osvajanjem posjeda ove Zemlje i
dobivanjem slobodnog puta' za rad na podrujima koja e leati dijelom
iznad, dijelom izvan nje.
Svi mi predviamo, da bi se u dalekoj budunosti ovjeanstvo moglo
susresti s problemima, za ije e prevladavanje biti pozvana samo
najbolja rasa kao vladajua, poduprta sredstvima i mogunostima cijele
kugle zemaljske.
#
Stoga je razumljivo, da jedan takav opi zakljuak u smislu sadraja
narodnog svjetonazora moe voditi ka tisuestrukom tumaenju.
injenica je, da jedva moemo nai i jedno od naih novijih politikih
utemeljenja, koje se nije nekako pozvalo na ovakvo shvaanje svijeta. Jer
ono upravo svojom vlastitom egzistencijom u odnosu na mnoge druge,
dokazuje razliitost svojih shvaanja.
Tako pred jednu jedinstvenu vrhunsku organizaciju vodenu marx-
istikim svjetonazorom istupa mete nazora, koji su prema zatvorenom
neprijateljskom frontu ve idejno slabo dojmljivi. Sa slabim orujem ne
mogu se izvojevati pobjede! Tek kad se - politiki voenom kroz
organizirani Marxizam -internacionalnom svjetonazoru suprotstavi jedan
isto tako jedinstveno organizirani i voen narodni svjetonazor, tek e se
tada, uz istu borbenu energiju, uspjeh preliti na stranu vjene istine.
Organizacijsko shvaanje nekog svjetonazora, moe se vjeno odrati
samo na osnovi odreene formulacije istog, i ono to vjeri predstavljaju
dogme, to su za izgraenu politiku partiju partijska naela.
Tako narodnom svjetonazoru mora biti pronaeno sredstm, koje mu daje
mogunost snanog borbenog zastupanja, slino kao to marksistika
partijska organizacija omoguuje slobodan put internacionalizmu.
Ovaj cilj slijedi Nacionalsocijalistika njemaka radnika
partija.
Da je jedno takvo partijsko odreenje narodnog pojma pretpostavka
pobjede narodnog svjetonazora, najbolje potvruje injenica, da je on
priznat, pa makar i posredno, i to od protivnika ove nae partijske
povezanosti. Upravo oni koji su naglaavali da nee biti umorni, da
narodni svjetonazor ni u kom sluaju nije nasljedni najam pojedinca,
nego drijema ili ivi u srcima sam Bog zna koliko milijuna, potvruju
injenicu opeg postojanja predodbi o pobjedi neprijateljskog
svjetonazora koji je, uostalom, zastupljen klasino, partijsko-politiki, a
kojega ba oni nisu htjeli ni najmanje ometati ili sprjeavati. Da je bilo
drugaije, tada bi njemaki narod morao ve danas izvojevati divovsku
pobjedu, a ne stajati na rubu ponora. Ono to je internacionalnom
shvaanju svijeta podarilo uspjeh, bilo je njegovo zastupanje putem
jedne olujno borbene organizacije politike partije; ono to je pokorilo
suprotni svjetonazor, bio je dotadanji nedostatak jedinstveno
oblikovanog njegovog zastupanja. Jedan se svjetonazor moe boriti i
389
pobjeivati, ne neogranienom slobodom tumaenja nekog opeg
nazora, ve samo ogranienim, a time i sadrajnim oblikom politike
organizacije.
Zbog toga sam svoju vlastitu zadau vidio naroito u tome, da izopirne i
nakaradne materije opeg svjetonazora izvuem bitne ideje, da ih izlijem
u viemanje dogmatske oblike, koji su u svojim jasnim okvirima
sposobni jedinstveno sabrati i obuhvatiti sve ljude koji se na to obvezuju.
Drugim rjeima: Nacionalsocijalistika njemaka radnika partija,
preuzima iz osnovnih misaonih smjerova jedne ope narodne predodbe
o svijetu, bitne crte, a imajui u vidu praktinu stvarnost, vrijeme i
raspoloivi ljudski materijal, te njihove slabosti, iz njih stvara politiko
vjerovanje, koje je sada sa svoje strane u tako omoguenom strogo
organizacijskom opsegu, pretpostavka velikim narodnim masama da
izvojujupobjedonosnu bitku ovoga svjetonazora.
Glava 2.
DRAVA
Ve je u godinama 1920/21. naem je mladom pokretu, iz krugova
dananjeg preivjelog graanskog svijeta neprestano pred-bacivano, da
je na stav prema dananjoj dravi odbojan, zbog ega je partijsko-
politiko zatucano vitetvo svih smjerova, najavu suzbijanja borbe protiv
ove mlade neugodne pojave novog svjetonazora navijestilo svim
sredstvima. Naravno, namjerno je zaboravljeno, da si dananji graanski
svijet ni sam ne moe pod pojmom Drave predoiti jedinstvenu sliku te
drave, da ne postoji jedna jedinstvena definicija i daje ne moe ni biti.
Predavai naih visokih dravnih uilita, esto su u ulozi dravno-
pravnih uitelja, ija je najvea zadaa bila da za postojeu manje vie
sretnu egzistenciju, svojim milostivim hraniteljima, nadu objanjenja i
tumaenja. to je nemo-gunije stvorena neka drava, to su nejasnije
umjetne i nerazumljive definicije svrhe njezina postojanja. Sto bi trebao
npr. jedan carsko-kraljevski sveuilini profesor pisati o smislu i svrsi
drave u zemlji, ije je dravno postojanje zasigurno najvea nakaza
utjelovljena za sva vremena. Teka zadaa, kad se zna, da su dananji
uitelji, to se tie dravno pravnih stvari, manje obvezni istini, a mnogo
vie vezi s odreenom svrhom. A ta svrha glasi: Ovog monstruma
ljudskog mehanizma, sada zvanog drava, treba stanovito vrijeme odrati
i to pod svaku cijenu. Tada me udi, kada se pri raspravi o ovom
problemu, realna naela po mogunosti izbjegavaju, da bi se umjesto
toga zakopalo u mete etikih, 'obiajnih, moralnih i drugih
idealnih vrijednosti, zadaa i ciljeva.
Openito uzevi razlikuju se tri shvaanja: a) Grupa onih, koji u dravi
vide jednu vie manje dobrovoljnu zajednicu ljudi, potinjenu sili vlasti.
Drava
391
Ova je grupa najbrojnija. U njezinim se redovima nalaze udvarai naem
dananjem principu legitimiteta. U njihovim oima volja ljudi u cijeloj
ovog stvari ne igra nikakvu ulogu. U injenici postojanja drave nalaze
zasnovanost svete neranjivosti. Da bi se titila ova glupost ljudskog
mozga, potrebno je upravo hinduko oboavanje takozvanog dravnog
autoriteta. U glavama takvih ljudi dok mahne rukom iz sredstva nastaje
konana svrha. Drava vie nije tu da bi sluila ljudima, ve su ljudi tu,
da bi oboavali dravni autoritet, kojeg obuhvaa posljednji, kakav
takav, inovniki duh. Da se stanje ovih tihih, zanesenih i oduevljenih
oboavalaca ne bi pretvorilo u nemire, tu je dravni autoritet, da sa svoje
strane odrava red i mir. Ni on sada vie nije ni svrha ni sredstvo.
Dravni autoritet se ima brinuti o redu i miru, i obrnuto, mir i red opet
imaju zadatak omoguiti opstojnost dravnog autoriteta. Unutar ovih
dvaju polova mora se odvijati cjelokupan ivot.
U Bavarskoj e jedno takvo shvaanje zastupati u prvom redu dravni
umjetnici bavarskog Centra, nazvanog Bavarska narodna partija; u
Austriji su to bili crno-uti Legitimisti, u ijim su redovima naalost
esto takozvani konzervativni elementi, ija se predodba o dravi kree
istim kolosijekom.
b) Druga grupa ljudi je neto malobrojnija, jer se njoj moralo pribrojiti
one koji za postojanje drave barem postavljaju i uvjete. Oni ne ele
samo jedinstveno upravljanje, nego po mogunosti i isti jezik - pa makar
samo zbog opih upravno-tehnikih stajalita. Dravni autoritet nije vie
jedina i iskljuiva svrha drave, ve tu pripada i poboljanje dobrobiti
potinjenih. Misli o slobodi, esto krivo shvaene vrste, uvlae se u
shvaanje ovih krugova u dravi. Oblik vlasti ne ini se vie
nedodirljivom injenicom njegovog postojanja po sebi, ve se preispituje
njegova svrhovitost. Svetost starosti ne titi od kritike sadanjosti.
Uostalom, vlada miljenje da se od drave prije svega oekuje da titi
gospodarski ivot pojedinca, koji se prosuuje s opih stajalita
gospodarskog renta-biliteta. Glavne zastupnike ovih pogleda susreemo
u krugovima naeg normalnog njemakog graanstva, naroito u onima
iz nae liberalne demokracije.
392
c) Trea grupa je brojano najmanja.
Ona je u dravi odmah vidjela sredstvo za ostvarenje esto nejasno
predstavljenih tendencija politike moi, jednog govorno uoblienog i
jedinstvenog dravnog aparata. Zelja za jedinstvenim dravnim jezikom
ne izraava pri tome samo nadu, da se time ovoj dravi stvore samo
vrsti temelji za vanjski porast moi, nego ne manje - uostalom u osnovi
krivo - miljenje, da se jednom tako odreenom smjeru omogui i
provoenje nacionalizacije.
U posljednjih sto godina, bila je prava tuga i nevolja biti prisiljen gledati,
kako se u ovim krugovima, ponekad u najboljoj namjeri poigravalo
rjeju germanizirati. I sam se sjeam kako se u mojoj mladosti ova
oznaka tumaila u potpuno nevjerojatnim krivim predodbama. ak se i
u staronjemakim krugovima tada moglo uti miljenje, da bi s
austrijskim Nijemstvom uz pojaanu pripomo vlasti, mogla vrlo dobro
uspjeti germanizacija austrijskog Slavenstva, pri emu nije bilo ni
najmanje jasno, da germanizacija moe biti provedena samo na tlu,
nikada na ljudima. Jer ono to se uope podrazumijevalo pod tom rjeju,
bilo je samo prisilno vanjsko prihvaanje njemakog jezika. Najvea je
misaona pogreka vjerovati, to kaemo mi, da bi od jednog Crnca ili
Kineza mogao nastati Nijemac, zato to ui njemaki i to je i ubudue
spreman govoriti njemakim jezikom, a moda ak i dati svoj glas nekoj
njemakoj politikoj partiji. Da je svaka takva germanizacija, ustvari,
degermanizacija nije naem graanskom nacionalnom svijetu nikada bilo
jasno. Jer ako danas nametanjem jedinstvenog jezika budu premotene i
konano izbrisane razlike meu narodima, koje vidljivo upadaju u oi, to
onda znai poetak kvarenja vrste, a time, u naem sluaju, ne
germaniziranje, ve unitenje germanskog elementa. U povijesti se
preesto dogaa, da vanjskim sredstvima moi osvaja dodue uspijeva
potinjenima nametnuti svoj jezik, ali da se i nakon tisuu godina govori
jezik drugoga naroda, a pobjednici ustvari postaju pobijeeni.
393
Kako se narodno obiljeje, bolje rei rasa, ne nalazi u jeziku nego u krvi,
moglo bi se o nekoj generaciji govoriti tek kada bi se uspjelo promijeniti
krv pokorenih. Ali, to je nemogue, jer se deava da uslijed mijeanja
krvi, dolazi do promjene koja znai samo opadanje razine krvi vie rase.
Krajnji uinak takvog procesa bio bi dakle, unitenje upravo onih
svojstava, koja su jednom osvajaki narod osposobila za pobjedu.
Kulturne snage bi naroito nestale zbog parenja s niom rasom, pa ve i
tada, kad bi ovako nastala mjeavina i tisuu puta govorila jezikom
prijanje vie rase. Jo e se neko vrijeme odravati borbeno hrvanje
razliitih duhova, pa se moe dogoditi, da narod koji polako sve dublje
tone, svojim zadnjim usponom, iznese na vidjelo iznenaujue kulturne
vrijednosti. Ipak, to mogu biti samo pojedinani elementi koji pripadaju
vioj rasi, ili krianci, kod kojih je nakon prvog krianja prevagnula
bolja krv koja se pokuava probiti; ali to nikada ne mogu biti konani
proizvodi mijeanja. U ovima e se uvijek nazirati kulturni nazadak.
Danas se mora smatrati sreom da je izostala germanizacija u smislu
Josipa II. u Austriji. Njezin bi uspjeh vjerojatno odrao austrijsku dravu,
ali bi govorno zajednitvo dovelo do pada rasne razine njemake nacije.
Tijekom stoljea iskristalizirao bi se odreeni nagon stada, pa bi ak i
samo stado postalo manje vrijedno. Moda bi bio roen dravotvorni
narod, ali bi kulturni narod, bio izgubljen.
Za njemaku naciju je bilo bolje da je ovaj proces mijeanja izostao, ako
ne zbog plemenite uvidavnosti, ono bar zbog kratkovidne ogranienosti
Habzburgovaca. Da je bilo drugaije, njemaki bi se narod danas jedva
moglo nazvati kulturnim imbenikom.
Ali, ne samo u Austriji, nego su i u Njemakoj postojali, a postoje i sada,
takozvani nacionalni krugovi koji pokreu slina kriva razmiljanja.
Toliko od mnogih traena politika prema Poljskoj u smislu germanizacije
Istoka, temeljila se naalost, skoro uvijek na pogrenom zakljuku. I
ovdje se takoer vjerovalo da se germanizacija Poljskog elementa moe
provesti isto jezinim ponijemi-
394
vanjem. I ovdje bi rezultat bio koban: Narod tude rase, koji na
njemakom jeziku izrie svoje tude misli, kompromitirajui uspon i ast
naeg narodnog bia putem svoje vlastite manje vrijednosti.
Kako je ve danas nesaglediva teta, koja je posrednim fJutem nanesena
naem Nijemstvu time, to je njemaki zaneseno idovstvo stupanjem na
ameriko tlo, radi neznanja mnogih Amerikanaca, pripisano na njemai
raun! Nitko nee prozrijeti, zbog isto vanjske injenice, da ovi uljivi
narodni preobraenici, doseljeni s Istoka, najee govore njemaki, kao
dokaz svoga njemakog podrijetla i narodne pripadnosti.
Ono to je u povijesti bilo korisno germanizirano, bilo je tlo koje su
naipretci stekli maem i naselili njemakim seljacima. Kako su oni pri
tome naem narodnom tijelu dodali tuu krv, time su djelovali na rasulo
naeg unutarnjeg bia, koje je time - naalost mnogostruko, ak i kod
onih, samo pokropljenih - urodilo njemakim nadindividualizmom.
I u ovoj treoj grupi drava u odreenom smislu jo se uvijek kao
samosvrhovitost, zadrava dravotvornost kao najviu zadau ljudskog
postojanja. Saeto se moe zakljuiti sljedee: Ni jedan od ovih nazora,
nema svoje najdublje korjene u spoznaji da kulturnotvorne i
vrijednosnotvorne snage u biti poivaju na rasnim elementima, i da
drava, dakle smisleno kao svoju najviu zadau, mora vidjeti
odravanje i uspon rase, toga temeljnog uvjeta svega ljudskog kulturnog
razvitka.
Vanjski zakljuak svakog krivog shvaanja i pogleda na bie i svrhu
drave moe se pokazati na idovu Karlu Marxu : Dok je graanski
svijet napustio dravno shvaanje rasnih obveza, a da istovremeno nije
uspio formulirati neko drugo, utrlo si je samo put uenje koje negira
dravu po sebi.
Ve na ovom podruju, svaka borba graanskog svijeta protiv
marxistike Internacionale, mora glatko zakazati. On je ve davno
rtvovao same temelje, koji bi bili nezaobilazno potrebni kao potpora
vlastitog idejnog svijeta. Njegov rastrgani protivnik, brzo je uoio
slabosti njegove vlastite graevine, i napao ga orujem koje mu je on
sam, iako nevoljko, isporuio bez velikog otpora.
Drava
395
Zato je prva obveza novog pokreta, koji je izrastao na tlu narodnog
svjetonazora, brinuti se da shvaanje o biu i svrsi postojanja drave
poprimi jedinstven i jasan oblik.
Tada je naelna spoznaja, da drava ne predstavlja svrhu, nego sredstvo.
Ona je svakako pretpostavka za izgradnju vie ljudske kulture, a nikako
njen uzrok. Ona se, tovie nalazi iskljuivo u postojanju jedne za
kulturu sposobne rase. Na Zemlji bi moglo postojati i stotine uzornih
drava, ali u sluaju izumiranja nosilaca arijske kulture, ne bi ni bilo
nikakve kulture, koja bi odgovarala duhovnoj visini sadanjeg
najuzvienijeg naroda. Moe se ii i dalje i rei, da injenica postojanja
ljudske dravne tvorevine, ni najmanje ne bi iskljuila mogunost
unitenja ljudskog roda, ukoliko bi nadmona duhovna sposobnost i
elastinost, bila izgubljena zbog nedostataka rasnih nositelja spomenutih
vrijednosti.
Kada bi na primjer danas povrina Zemlje zbog nekog tektonskog
dogaaja bila uznemirena, a iz plime oceana se izdigla nova Himalaja,
bilo bi to unitenje ljudske kulture jednom jedinom stravinom
katastrofom. Ne bi vie postojala ni jedna drava, bile bi unitene veze
svih poredaka, uniteni i razbacani dokumenti tisuugodinjeg razvitka,
ostalo bi jedno ogromno vodom i muljem poplavljeno polje leeva. Ali,
ako bi se iz tog kaosa strahote odrao makar i mali broj ljudi odreene
kulturno nadarene rase, time bi se nakon tisuu godinjeg trajanja
zemljinog smirenja i oporavka, sauvali dokazi ljudske stvaralake
snage. Zemlju bi potpuno opustoilo samo unitenje zadnje kulturno
nadarene rase i njezinih pojedinanih obnaatelja. Obrnuto, vidimo i
sami na primjerima sadanjice, da dravne tvorevine u svojim
plemenskim poecima, kod nedovoljne genijalnosti njihovih rasnih
nosilaca, nisu mogle biti sauvane od propasti. Kao to su se u prolosti
mnoge ivotinjske vrste morale ukloniti drugima i nestati bez traga, tako
se mora ukloniti i ovjek, ako mu nedostaje odreena duhovna snaga
koja mu sama doputa nai nuno oruje za samoodranje.
Nije drava po sebi ta, koja odrava odreenu kulturnu visinu, ona moe
odrati samo rasu, koja ovu uvjetuje. U drugom
396
sluaju, moe drava kao takva postojati i stoljeima, dok kao posljedica
razmnoavanja rase, koje ona niim nije sprijeavala, ne uniti
sposobnost, koja uvjetuje opu ivotnu sliku jednog naroda, i ve davno
doivljava promjenu i svoj duboki pad. Dananja drava primjerice,
moe kao formalni mehanizam vrlo dobro, i tako. i tako, dugo
obmanjivati svoje postojanje, ali rasno trovanje naeg narodnog tijela,
svakako dovodi do kulturne propasti, koja ve sada zastraujue dolazi
do izraaja.
Tako pretpostavka za odravanje vieg ovjeanstva nije drava, nego
narodno obiljeje koje je zato sposobno.
Ova e sposobnost, u naelu uvijek postojati, ali na praktino djelovanje
mora biti potaknuta samo putem odgovarajuih vanjskih uvjeta. Kulturno
i stvaralaki nadarene nacije, ili bolje rase, nose ove sposobnosti
prikrivene u sebi, ak i kada trenutno nepovoljne vanjske prilike ne
doputaju njihovo ostvarenje. Otuda i nevjerojatna glupost, Germane
predkranskog vremena oznaavati nekulturnima ili ak barbarima.
Oni to nikada nisu bili. Razvitak njihovih stvaralakih snaga, sprjeavala
je surovost njihovog nordijskog zaviaja. Da su se, bez bilo kojeg
antikog svijeta, nali u povoljnijem irokom junom prostranstvu, i da
su imali u materijalu niih ljudskih rasa prvu tehniku pomo, bili bi se,
uz svoje skrivene kulturnotvorne sposobnosti, razvili u najblistavije
cvjetove, kao to je npr. sluaj s Helenima. Samo, ova kulturno
stvaralaka uroena snaga ne izvire sama samo iz njihove nordijske
klime. Laponac, doveden na jug, kulturno bi djelovao tako malo, kao
otprilike Eskim; Ne, ova predivna stvaralaki oblikovna sposobnost je
udijeljena upravo Arijcu, a hoe li je on nositi usnulu u sebi, ili e je
darovati u budnom stanju, ovisi od toga jesu li mu to doputale okolnosti
ili gaje sprijeila neka negostoljubiva priroda.
Iz toga proizilaze sljedee spoznaje:
Drava je sredstvo za ostvarivanje svrhe. Njena je svrha odra vanje i
unaprjeivanje drutvene zajednice fiziki i duhovno istovrsnih ljudskih
bia. Samo ovo odravanje obuhvaa u prvom redu rasno postojanje i
doputa slobodni razvoj svih snaga koje
Drava
397
drijemaju u ovoj rasi. Jedan njihov dio u prvom e redu sluiti odranju
fizikog ivota, a tek drugi unaprjeivanju daljnjeg duhovnog razvoja. U
stvarnosti, uvijek e jedno biti pretpostavka drugome.
Drave koje ne slue toj svrsi su prave nakaze, da, izrodi. injenica
njihovog postojanja to jako malo mijenja, kao otprilike uspjeh jedne
gusarske druine, koja odobrava razbojnitvo.
Mi nacionalsocijalisti, kao pobornici novog svjetonazora, nikada se ne
smijemo postaviti na ono znamenito tlo - k tome krivih - injenica. U
tom sluaju mi vie ne bismo bili pobornici jedne nove, velike ideje,
nego kulisa dananjih lai. Mi otro razlikujemo dravu kao posudu i
rasu kao njen sadraj. Ova posuda ima svoj smisao samo tada, ako moe
zadrati i tititi sadraj; u drugom je sluaju bezvrijedna.
Prema tome, najvia svrha narodne drave je briga za odranjem onih
rasnih praelemenata, koji kao kulturni davaoci, daju ljepotu i
dostojanstvo uzvienom ovjeanstvu. MiArijci, moemo, dakle, u
jednoj dravi predstavljati samo ivi organizam naroda, koji ne samo da
osigurava odranje ovog narodnog obiljeja, nego daljom duhovnom i
idejnom nadogradnjom svojih sposobnosti vodi ka najvioj slobodi.
Ono to nam se danas ipak pokuava nametnuti kao drava, je najee
izrod najdublje ljudske prijevare, ija je posljedina pojava - neizreciva
tuga.
Mi nacionalsocijalisti znamo da emo s ovim shvaanjem u dananjem
svijetu biti drani revolucionarima i kao takvi igosani. Ve samo nae
miljenje i djelovanje ne smije ni u kom sluaju biti odreeno
odobravanjem ili odbojnou naega vremena, nego vezano obvezom
prema istini, koju smo prepoznali. Tada smijemo biti uvjereni, da e
pronicljivi pogled potomstva, na dananji postupak, ne samo razumjeti,
nego e biti potvren kao pravilan i oplemenjen.
#
398
Za nas nacionalsocijaliste iz toga proizlazi i mjerilo za vrednovanje
drave. Ova e vjernost biti relativna sa stajalita pojedinca narodnog
bia i apsolutna za ovjeanstvo po sebi. To drugim rijeima znai:
Kakvoa jedn e dra ve ne moe biti vredno vana prema kulturnoj razini
ili prema njenoj moi u okviru ostalog svijeta, ve iskljuivo samo po
stupnju kakvoe ove institucije, ako narodno bie ikada doe u pitanje.
Drava moe biti vrednovana kao vrijednosni uzor, ne samo ako
odgovara ivotnim uvjetima jednog od nje zastupanog narodnog
obiljeja, nego ako se ovo narodno obiljeje i praktino odrava na
ivotu upravo vlastitom egzistencijom - sasvim je svejedno, koje e ope
znaenje pripasti ovoj tvorevini u okviru ostalog svijeta. Jer nije zadaa
drave proizvoditi sposobnosti, nego samo one, koje raspoloivim
snagama kre i osiguravaju slobodan put. Dakle, obratno, drava moe
biti oznaena loom ako ona uza svu kulturnu visinu obnaatelja ove
kulture, upropasti njihov rasni sastav. Time ona praktino razara
prepostavku za dalji nastavak ove kulture, koju nije stvorila drava, nego
je ona plod kulturno stvaralakog narodnog bia, osiguranog postojeim
dravnim okvirom. Drava ak ne predstavlja sadraj, nego samo oblik.
Postoji, dakle, dotina kulturna razina nekog naroda, a ne vrijednosno
mjerilo o valjanosti draveu kojoj on ivi. Jako je shvatljivo, da kulturno
visoko nadaren narod daje vrijedniju sliku, nego crnako pleme; a ipak,
dravni organizam prvoga promatran prema ispunjenju svoje svrhe moe
biti loiji nego onaj Grnev. Premda najbolja drava i najbolji dravni
sustav nisu u stanju iz jednog naroda izvui sposobnosti koje
jednostavno ne postoje i nikada nisu postojale, tako je isto neka drava
sigurno u stanju pomou od nje same doputenog ili podravanog
unitenja uroeno postojeih sposobnosti rasnih kulturnih nositelja
dovesti u budunosti do njihova izumiranja.
Prema tome, procjena vrijednosti drave, moe biti u prvom redu
odreena relativnim koristima koje ona posjeduje za odreeno narodno
bie, a ni u kom sluaju znaajem koji joj po sebi pripada u svijetu.
Drava
399
Ovaj relativni sud moe biti donesen dobro i brzo, ali sud o apsolutnoj
vrijednosti - vrlo teko, budui da ovaj apsolutni sud ne donosi drava,
nego ga mnogo ee odreuje vrijednost i uz-vienost dotinog naroda.
Kada se dakle govori o vioj misiji drave, ne smije se zaboraviti, da se
via misija uglavnom nalazi u narodnom obiljeju, kojem drava putem
organske snage svoje opstojnosti treba omoguiti slobodan put.
Ako dakle postavimo pitanje, kako treba biti stvorena drava, koju mi
Nijemci trebamo, tada prvo trebamo jasno znati, koji e ona narod
obuhvaati i kojoj e svrsi sluiti.
Nae njemako narodno bie naalost vie ne poiva na jednoj
jedinstvenoj rasnoj jezgri. Proces stapanja razliitih pra-sastojaka jo nije
daleko uznapredovao, da bi se moglo govoriti o nekoj novonastaloj rasi.
Suprotno: krvno trovanje koje je pogodilo nae narodno tijelo ve od
tridesetogodinjeg rata, nije vodilo samo ka rastvaranju nae krvi, nego
se slino dogodilo i s naom duom. Otvorene granice nae domovine,
prislanjanje na negermansko strano tijelo uzdu graninih podruja, ali
prije svega, brzi priliv strane krvi u nutrinu samog carstva, ne ostavlja
zbog stalnog obnavljanja, ni malo slobodnog vremena za apsolutno
stapanje. Od toga nee biti skuhana nikakva nova rasa, nego e rasni
sastojci ostati jedni uz druge, s posljedicom, da e naroito u kritinim
trenucima kada se stado obiava skupljati, rastjerati njemaki narod na
sve strane svijeta. Osnovni rasni elementi nisu samo teritorijalno razliito
utaboreni, nego i pojedinci, u okviru istog podruja. Pored nordijskog
naroda, istoni, pored istonog, dinarski, pored oba zapadni, a izmeu,
mjeanci. S jedne strane, to je veliki nedostatak: Njemakom narodu
nedostaje svaki sigurni instinkt stada, koji je zasnovan jedinstvom krvi i
titi naciju u posebno prijeteim momentima, ukoliko se kod takvih
naroda odmah ne izgube sve male razlike, pa se zajednikom neprijatelju
suprotstave stvorivi zatvoreni front jedinstvenog stada. Na naim
preostalim nepomi-jeanim rasnim elementima najrazliitijih vrsta, koji
su ostali ivjeti
jedni pored drugih, utemeljeno je ono to se u nas oznaava rjeju
nadindividualnost. U mirnodopskom vremenu ona nam ponekad moe
pruiti dobre usluge, ali sve u svemu uzevi, prikratila nam je put do
vladanja svijetom. Da je njemaki narod u svom povijesnom razvoju
imao osjeaj jedinstva stada, kao to je ono dobro dolo drugim
narodima, tada bi njemako carstvo danas bilo gospodar zemaljske
kugle. Svjetska bi povijest uzela drugi zamah, i nitko ne zna bi li se ovim
putem moglo ostvariti ono, emu se danas zasljepljeni pacifisti nadaju,
da e isprositi plakanjem i preklinjanjem: Mir poduprt, ne mahanjem
palminim granama uplakanih ojaenih pacifistikih ena, nego utemeljen
pobjednikim maem vladajueg naroda, koji se stavio u slubu Svijeta.
injenica nepostojanja krvno istovjetnog narodnog bia, donijela nam je
neizrecivu tugu. Ona je mnogim malim njemakim vlastodrcima
darovala rezidencije, a njemakom narodu oduzela pravo gospodara.
Na narod jo i danas pati od ove unutarnje rastrganosti, i ve samo to,
to nas je unesreilo u prolosti i sadanjosti, moe nam ubudue donijeti
blagoslov. Jer kako god s jedne strane bilo tetno da je izostalo potpuno
mijeanje naih izvornih rasnih sastojaka, time je s druge strane kao
sretna okolnost bio sprijeen nastanak jedinstvenog narodnog tijela, te je
bar dio nae najbolje krvi ostao ist i time izbjegnuto bezuvjetno rasno
potonue.
Sigurno je, da bi prilikom potpunog mijeanja naih rasnih praelemenata,
nastalo samo jedno zaokrueno narodno tijelo, koje bi bilo, kao to svako
rasno krianje potvruje, ispunjeno neznat-nijim kulturnim
sposobnostima, nego to je zadralo najvie mogue prapoetne sastojke.
To je blagoslov izostanka potpunog mijeanja, zbog kojeg jo i danas u
naem njemakom biu postoje veliki nezmjeani dijelovi nordijsko
germanskog ovjeanstva, u kojem se nalazi najvrednije blago nae
vidljive budunosti. U tmurnim vremenima nepoznavanja svih rasnih
zakona o ravnopravnom odnosu, u kojem se ovjek pojavljuje samo kao
ovjek, mogla je nedostajati jasnoa o razliitim vrijednostima pojedinih
izvornih
Drava
401
elemenata. Danas znamo da bi nam potpuno mijeanje sastavnih dijelova
narodnog obiljeja u smislu jedinstvene cjeline moda darovalo vanjsku
mo, ali bi ipak najvii cilj ovjeanstva ostao nedostian, jer bi se jedini
obnaatelj, kojega je Sudbina oito predvidjela za ovo dovrenje, uguio
u opoj rasnoj kai jedinstvene narodne cjeline.
Ono to je bez naeg djelovanja sprijeila dobrostiva Sudbina, moramo
danas jo ispitati i vrednovati sa stajalita nae konane spoznaje.
Tko na ovoj Zemlji govori o poslanju njemakog naroda, mora znati, da
se ono moe sastojati samo u stvaranju drave, koja svoju najviu
dunost vidi u odranju i unaprjeivanju nepovredivosti preostalih
najplemenitijih sastojaka naeg naroda, da, koje vidi cijelo ovjeanstvo.
Time si je drava po prvi puta postavila najuzvieniji unutarnji visoki
cilj. Nasuprot smijenim parolama o osiguranju mira i reda, zbog mirnog
omoguavanja uzajamnog lopovluka, dobrotom Svemoguega ove
Zemlje postavljena je zadaa odranja i unaprjeivanja poklonjenog
najvieg ovjeanstva, kao stvarno plemenito poslanje.
Iz jednog mrtvog mehanizma koji postoji, samo da postoji, treba biti
oblikovan iv organizam s iskljuivom svrhom: sluiti uzvienoj ideji.
Njemako carstvo kao drava treba obuhvatiti sve Nijemce sa zadaom,
da se iz ovog naroda ne samo ujedine i odre svi najvredniji sastojci
izvornih rasnih elemenata, nego da ih se polako i sigurno uzdigne do
vladajuegpoloaja.
*
Time na mjesto jednog u biti okamenjenog poloaja nastupa borbeno
razdoblje.
Ipak, kako to ve uvijek biva u svemu na ovome svijetu, i ovdje treba
zadrati svoje znaenje izreka: Wer rastet - rostet (Tko se odmara-taj
hra), i nadalje, daje pobjeda uvijek u napadu.
402
to je pri tome vei borbeni cilj, koji nam lebdi pred oima i to je manje
razumijevanja irokih masa u tom trenutku, to su prema iskustvima
svjetske povijesti gorostasniji ovi uspjesi - i njihov znaaj, ako je cilj
pravilno shvaen i borba provedena nepokolebljivom ustrajnou.
Za mnoge dananje dravne inovnike upravljae bit e umirujue
djelovati na odravanju datog stanja, nego ih prisiljavati na borbu za
jedno dolazee. Oni e u dravi mnogo lake osjetiti mehanizam koji je
tu samo zato, da bi sebe samog odrao na ivotu, kao to i njihov ivot
pripada dravi, kako to oni obiavaju izraziti. Kao da bi stvorenje
narodnog bia logiki moglo sluiti neemu drugom, a ne narodnom
biu, ili da bi ovjek mogao djelovati za nekoga drugoga, a ne opet za
ovjeka. Naravno da je, kao to je reeno, lake u dravnom autoritetu
vidjeti formalni mehanizam organizacije, nego suvereno utjelovljenje
nagona za samoodranjem naroda na Zemlji. U jednom sluaju je ovaj
slabi dravni duh, isto kao i dravni autoritet, svrha po sebi, a u drugom
samo mono oruje u slubi velike i vjene ivotne borbe za opstanak,
oruje koje svakome slui, jer ono nije formalno mehaniko, nego izraz
zajednike elje za odravanjem ivota.
Otuda emo i u borbi za nae novo shvaanje, koje sasvim odgovara
vjekovnom smislu stvari, u drutvu nai malo borbenih sljedbenika koji
su ne samo tjelesno, nego naalost i duhovno esto puta zastarjeli. Samo
e izuzetci, starci mlada srca i svjee odranog duha, doi k nama iz tih
slojeva, nikada oni koji u odravanju zateenog stanja vide zadnji smisao
svog ivotnog zadatka.
Nama nasuprot, stoji beskrajna vojska manje zlonamjerno tetnih, nego
sporo razmiljajuih ravnodunih, zainteresiranih za odravanje
dananjeg stanja. Ve se upravo u ovom prividnom beznau naeg
snanog hrvanja nalazi veliina nae zadae, a takoer i zasnovanost
uspjeha. Bojni pokli, koji e sitne due od poetka ili preplaiti, ili
uskoro dovesti do oaja, postat e signalom okupljanja istinskih borbenih
priroda. Pri tome treba biti jasno: Kada se u narodu pojavi odreena
koliina najvie energije i odlunosti \
Drava
403
one se ujedine sa zajednikim ciljem, konano nestaje tromost irokih
masa; tada ti mali postotci izrastaju u gospodare sveukupnog broja.
Svjetsku povijest ine manjine kada se u njima otjelovi volja i odlunost
veine.
Ono to se danas mnogima moe initi oteavajuim, u stvarnosti je
pretposta vka nae pobjede. Upra vo se u veliini i tekoama nae
zadae nalazi vjerojatnost, da e se za njezinu borbu nai samo najbolji
borci. U ovom se odabiru i nalazi garancija uspjeha.
#
Uostalom, ve i sama priroda odluuje i korigira odreenu rasnu istou
zemaljskih bia. Ona jako malo voli mjeance. Posebno prve proizvode
takvih krianja, dok ve tree, etvrto, peto koljeno gorko pati. Ne samo
da im se oduzima znaaj najviih izvornih cjelina krianja, nego im zbog
nedostatnog krvnog jedinstva, nedostaje i jedinstvo volje i odlunosti,
inae potrebnih za ivot. U svim kritinim trenutcima, u kojima rasno
jedinstvena bia donose, dodue, jednoglasne odluke, postat e rasno
rastrgani, nesigurni, tj. poduzimat e polovine mjere. Zajedno uzevi, to
ne znai samo odreenu potinjenost rasno rastrganih u odnosu na rasno
iste, nego u praksi i mogunost njihovog breg nestanka. U bezbrojnim
sluajevima, u kojima je rasa postojana, krianac se lomi. Tu se vidi
korektura prirode. Ali ona esto ide i dalje, pa ograniava mogunost
daljeg rasploda. Tako potpuno sprjeava dalju plodnost takvog krianca i
dovodi ga do izumiranja.
Ako bi dakle npr. u jednoj odreenoj rasi dolo do veze s pojedinim
subjektom rasno nie razine, tada bi rezultat bio prije svega pad te razine
po sebi, i dalje, slabljenje potomstva, nasuprot rasno neizmjeanoj
okolini. Kod potpunog izostanka daljeg dodavanja krvi najvie rase, kod
trajnog uzajamnog krianja, mijeanci bi zbog svoje prirodno
osiromaene snage, ili izumrli, ili bi tijekom mnogih tisuljea stvorili
neku novu mjeavinu kod koje bi izvorni
404
elementi, tisuostrukog krianja i bezostatnog mijeanja, bili
neprepoznatljivi. Tako bi nastalo neko novo narodno bie odreene
obrambene sposobnosti stada, nasuprot onom kod kojeg je prvim
krianjem djelovanje najvie rase u njezinom duhovno-kulturnom
znaenju, bitno smanjeno. Ali i u ovom posljednjem sluaju u uzajamnoj
borbi za opstanak, propadao bi upravo ovaj proizvod mjeavine, i to sve
dotle, dok kao protivnici postoje neizmjeane preostale rasne cjeline. Sve
osobine stada, stvorene tijekom ti-suugodinje zatvorenosti ovog novog
narodnog tijela, ne bi zbog opeg pada rasne razine i time uvjetovane
smanjenosti duhovnog elasticiteta i stvaralake sposobnosti, bile
dovoljne za pobjedonosnu borbu s jednom isto takvom, ali duhovno i
kulturno mnogo naprednijom rasom.
Na osnovi svega toga, moe se postaviti sljedea valjana
tvrdnja:
Svako rasno krianje vodi, prije ili kasnije, bezuvjetnoj propasti
proizvoda mijeanja, dokle godpostoji uzvieniji dio ovog krianja u bilo
kojoj istoj rasnoj cjelini. Opasnost za krianca je otklonjena tek u
trenutku krianja posljednjeg najvie postojeeg elementa rasne istoe.
U tome se nalazi zasnovanost, iako polaganijeg, prirodnog procesa
regeneracije koji malo po malo opet rastavlja rasno trovanje, sve dok ne
nastane osnovni stub rasno istih elemenata i dok svako daljnje mijeanje
konano ne prestane.
Jedan takav slijed moe se dogoditi sam od sebe, kod ivih bia s jakim
rasnim instinktom, ako u posebnim prilikama ili nekoj posebnoj prisili
budu izbaeni s puta normalnog istokrvnog razmnoavanja. im ova
prisila prestane, onaj jo preostali isti dio odmah e teiti parenju sa
sebi slinima i tako zaustaviti proces mijeanja. Proizvodi mijeanja
gurnuti su time opet u pozadinu, ukoliko se njihov broj ve nije tako
beskrajno uveao, da im preostali istokrvni ostatci vie ne bi mogli
pruiti otpor.
ovjek koji je jednom izgubio instinkt i svoje reakcije u nunoj situaciji,
ne smije se nadati prirodnoj korekturi tako dugo, dok svoj izgubljeni
instinkt ne vidi sam i vrati ga vlastitom spoz-
Drava
405
najom; tada je na njoj da obavi neophodan popravni rad. Ipak, postoji
velika opasnost, da ovjek koji je jednom postao slijep, sve vie razara
rasne zapreke, i tako izgubi i zadnji ostatak svoga najboljeg dijela. Tada
preostaje samo viak izmjeane kae, koja naim dananjim famoznim
svjetskim popravljaima ovog vremena i lebdi kao ideal pred oima; on
bi u najkraem vremenu protjerao sve ideale svijeta. Dabome: tako bi
moglo biti stvoreno veliko stado; mogue smijeati i predvodnika stada.
No, nikada se ne javlja kao krianac ovjek koji je kulturni nositelj, ili
jo bolje, kulturni osniva i graditelj ili kulturni stvaratelj. Misija
ovjeanstva mogla bi time biti smatrana zavrenom.
Tko ne eli da Zemlja ide ususret ovom beznadnom stanju, mora shvatiti
da je prvi zadatak, prije svega germanskih drava, brinuti se da se
potpuno zabrani svako dalje mijeanje rasa.
Samo se po sebi razumije da e generacija naih dananjih notornih
slabia odmah protestirati i gunati, tuei se kako je to napad na
najsvetija ljudska prava. Ne, postoji samo jedno najsvetije ljudsko pravo,
a to je pravo istovremeno i najsvetija obveza, naime: brinuti za to da krv
ostane ista i da uvanjem najboljeg ljudskog obiljeja, ova bia dobiju
mogunost najplemenitijeg razvoja.
Narodna e dra va tako najprije uzdii brak sa razine trajne rasne
sramote, da bi joj mogla dati blagoslov institucije koja je pozvana, zaeti
vjernu sliku Gospodnju, a ne nakazu izmeu ovjeka i majmuna.
Prosvjedu iz takozvanih humanitarnih razloga, prokleto se opire vrijeme,
koje s jedne strane svakom degeneriku daje mogunost razmnoavanja
ime se i samim takvim proizvodima, kao i njihovim suvremenicima
nanosi neizrecivu bol i breme tuge, dok s druge strane doputa slobodnu
prodaju kontracepcijskih sredstava namijenjenih i najgrenijim
roditeljima, u svakoj drogeriji, pa ak i ulinim prodavaima. U ovoj
dananjoj dravi mira i reda u oima njezinih predstavnika, ovaj hrabri
graansko-nacionalni svijet, ini zloin, jer sprjeava mogunost zaea
kod sifilistiara, tuberkuloznih, nasljedno optereenih, bogalja i kretena,
dok, naprotiv, u
406
praktinom prekidanju sposobnosti zaea kod milijuna najboljih od
najboljih, ne vide nita loe i ne ogrjeuju se o dobre obiaje ovog
licemjernog drutva, nego to mnogo vie koristi njegovom kratkovidnom
i usporenom miljenju. Jer bi si, u drugom sluaju, morali neprestano
razbijati glavu, kako stvoriti pretpostavke za prehranu i uzdravanje onih
bia, koja kao zdravi obnaatelji naeg roda moraju privreivati na to ih
obvezuje budui dolazei narataj.
Kako je samo beskrajno neidealan i neplemenit ovaj cijeli sustav! Nitko
se vie i ne trudi uzgojiti najbolje potomstvo, nego puta stvari da idu,
onako kako ve idu. udno je, da se ak i nae crkve ogrjeuju o vjerno
olienje Gospodnje, jer upravo one naglaavaju njegovo znaenje, ali
slijede pravac dananjeg djelovanja koji stalno govori o duhu i njegovim
nositeljima, a doputa degeneraciju ljudi u propale proletere. I onda se
jo s glupim izrazom lica udimo slabom djelovanju kranske vjere u
vlastitoj zemlji, o stravinoj bezbonosti ovog tjelesno osakaenog, a
time naravno i duevno otrcanog bijednog klatea, koji uspjeno
okrivljujui Hott-entotte i Zulukafere, trai blagoslov oprotenja od
crkve. Dok nai europski narodi, Bogu budi slava i hvala, propadaju u
stanju tjelesne i moralne gube, luta poboni misionar u centralnu Afriku i
osniva crnake misije gdje e naa via kultura, od zdrave, iako
primitivne i potonule, boje djece nainiti lijena legla mjeanaca.
Smislu najplemenitijih na ovome svijetu, vie bi odgovaralo kad bi obje
nae kranske crkve, umjesto to Crnce optereuju misijama koje oni
niti ele biti razumiju, dobrostivno ali ozbiljno pouavale nae europsko
stanovnitvo da je bogu ugodno i milo djelo, kada se nezdravi roditelji
smiluju zdravom jadnom siroetu i daruju mu oca i majku, nego da sami
donesu na svijet jedno bolesno, koje e i njima i ostalom svijetu donijeti
samo jad i nesreu.
Narodna drava treba nadoknaditi sve ono, to je na ovome podruju do
danas proputeno. U sredite opeg ivota, ona treba postaviti rasu. Ona
treba brinuti o odravanju njezine istoe. Dijete treba proglasiti
najdragocjenijim dobrom naroda. Mora voditi brigu da samo zdravi ljudi
zainj u djecu; da postoji samo jedna
Drava
407
sramota; kod vlastite bolesti i nedostatka donositi djecu na svijet; ali je i
najvia ast: toga se odrei. I obratno, treba se oznaiti opakim;
suzdravati se od raanja zdrave djece naciji. Drava mora nastupiti kao
uvar tisuugodinje budunosti, a ne odustati i pokleknuti pred eljom
sebinih pojedinaca. Ona mora sva najmodernija lijenika pomona
sredstva staviti u slubu ove spoznaje. Ona e sve to je na neki nain
bolesno ili nasljedno optereeno a time i nadalje ostaje teret, oznaiti
nesposobnim za raanje i praktino provesti u djelo. Obrnuto, ona se
mora brinuti da plodnost zdrave ene ne bude ograniena financijskim
ljeinarskim gospodarstvom dravnog aparata, koji blagoslov djece
pretvara u prokletstvo roditelja. Ona mora iskorijeniti svaku lijenu, da,
zloinaku ravnodunost, kojom se danas odnosi prema socijalnim
prilikama mnogolanih obitelji i biti pokrovitelj ovog najdragocjenijeg
blagoslova. Njezina briga vie pripada djetetu nego odraslima.
Tko nije tjelesno i duevno zdrav, i dostojan, ne smije svoj jad
ovjekovjeiti u tijelu svoga djeteta. Narodna drava u ovo treba uloiti
ogromni odgojni rad. Njezino bi djelo snanije odjeknulo, nego to su
odjeknuli najpobjedonosniji ratovi naeg dananjeg graanskog stoljea.
Pojedinanim odgojem treba pouavati, da nije sramota nego nesretna
okolnost, biti bolestan ili slab, ali da je zloinstvo, a istovremeno i
sramota, ovu nesreu obeastiti vlastitim egoizmom, kojim se ponovno
optereuje nevino bie; ali da je suprotno tome, plemenitost najvieg
moralnog shvaanja i najvrednijeg divljenja ovjeanstva, kada neduni
bolesnik, odricanjem na vlastito dijete, svoju ljubav i njenost daruje
nekom nepoznatom, siromanom, mladom pupoljku svoga naroda, koji
svojim zdravljem obeava da e jednoga dana od njega postati snani
lan, snane zajednice. Odgojni rad koji je isto duhovno dopunjavanje
svoje praktine djelatnosti, treba preuzeti drava. Ona mora djelovati u
tom smislu, bez obzira na razumijevanje ili nerazumijevanje, odobrenje
ili zabranu.
Samo 600 godinjim sprjeavanjem sposobnosti raanja i oploivanja
tjelesno degeneriranih i duevno oboljelih, ne samo
408
da bi ovjeanstvo bilo osloboeno neizmjerne nesree, nego bi to
pridonijelo ozdravljenju, koje je danas jedva zamislivo. Kada bi takvim
svjesnim planskim unaprjeenjem plodnosti bila ostvarena plodnost
najzdravijih nastavljaa ovjeanstva, rasni bi uinak napokon, u
najmanju ruku, unitio klicu naeg dananjeg tjelesnog, a time i
duhovnog pada.
Tek kada narod i drava jednom prekorae ovaj put, tada e se pozornost
sama od sebe usmjeriti upravo prema rasno najvri-jednijoj jezgri naroda i
podizat e se njezina plodnost, da bi konano itavo ovjeanstvo
sudjelovalo u blagoslovu visoko uzgojenog rasnog dobra. Put za to je
prije svega u tome, da drava ne smije naseljavanje u osvojene nove
zemlje prepustiti sluaju, nego mora postaviti posebne norme. Vlastito
formirane rasne komisije imaju dunost svakom pojedincu izdati
naseljeniku potvrdu. Ova je opet povezana s odreenom utvrenom
rasnom istoom. Tako e malo pomalo, biti formirane granine
kolonije, iji su stanovnici iskljuivi nositelji najvee rasne istoe, a
time i najvie rasne vrijednosti. Oni su time i najdragocjenije nacionalno
blago svekolikog naroda; njihov rast mora s ponosom i radosnim
pouzdanjem ispuniti svakog sunarodnjaka, jer u njima lei klica zadnjeg
velikog budueg razvoja vlastitog naroda, da, za spasenje ovjeanstva.
Narodnom svjetonazoru u narodnoj dravi mora konano uspjeti prijei u
ono plemenito stoljee, u kojem ljudi svoje brige vie nee vidjeti u
uzgoju plemenitih pasa, konja i maaka, ve u uzdizanju samih ljudi;
stoljee, u kojem se jedan utei svjesno odrie, a drugi radosno rtvuje i
daje.
Ne treba zanijekati, da je to mogue u svijetu u kojem se stotine i stotine
tisua ljudi dobrovoljno podvrgava celibatu, niim obvezani osim
crkvenom zapovijedi.
Ne bi li isto odricanje moglo biti mogue, kad bi na njegovu mjestu
stajala opomena, koja bi konano prekinula trajno naslijeen grijeh
rasnog trovanja, kako bi svemogui Stvoritelj dobio onakva ljudska bia,
kakvim ih je stvorio?
Naravno, bijedna vojska naih dananjih malograana ovo nikada nee
razumijeti. Oni e se samo nasmijati ili e slegnuti
Drava
409
svojim grbavim ramenima i odjadikovati svoj vjeni izgovor: Da,to bi
bilo po sebi, sasvim lijepo, ali to se ne moe uiniti! S vama se to
dabome ne moe uiniti, va svijet za to nije podoban! Vi poznajete samo
jednu brigu:Va osobni ivot, i samo jednoga Boga: va novac! Samo se
mi neemo obratiti vama, ve velikoj vojsci onih, koji su presiromani da
bi im njihov osobni ivot mogao znaiti najveu sreu na svijetu; onima,
koji namjesnike svoje opstojnosti ne vide u zlatu, nego vjeruju u druge
bogove. Prije svega, mi se oslanjamo na snanu vojsku nae njemake
mladei. Ona izrasta u vremenu velikog preokreta i ono to je zagrijeila
tromost i ravnodunost njihovih oeva, silit e njih same na borbu.
Njemaka e mlade jednom biti ili graditelj nove narodne drave, ili e
kao posljednji svjedok potpune propasti, doivjeti kraj graanskog
drutva.
Jer, kada jedna generacija pati zbog pogreaka kojih je svjesna, ak ih i
priznaje, i unato tome se zadovoljava jeftinim izgovorima, kao to se to
danas dogaa od naeg graanskog svijeta, tada se tu vie nita ne da
uiniti, jer je takvo drutvo osueno na propast. Karakteristino je za na
graanski svijet upravo to, to ovaj nedostatak po sebi, vie i ne
pokuavaju porei. On mora priznati da je mnogo to trulo i loe, ali se
vie ne odluuje na pobunu protiv ovoga zla, jer mu treba prikupiti snagu
ezdeset ili sedamdeset milijunskog naroda zadrte energije i tako se
suprotstaviti opasnosti. Ba suprotno: ako se to dogodi drugdje, tada e
se jo trgati oko glupih novinarskih biljeki i pokuati, bar iz daljine,
dokazivati teoretsku nemogunost postupka, a uspjeh proglasiti
nezamislivim. Ni jedan razlog nije dovoljno naivan, da bi sluio kao
potpora vlastitoj niskosti i duhovnom usmjerenju. Kada, na primjer,
jedan cijeli kontinent konano objavi borbu protiv trovanja alkoholom,
da bi narod rijeio okova ovog unitavajueg tereta, tada naem
europskom graanskom svijetu ne preostaje nita drugo do tupog zurenja
i klimanja glavom, jedan neugodan osmijeh -koji se kod ovog
najsmijenijeg drutva posebno dobro doima. Ali, ako nita ne koristi i
nadmonom i nedodirljivom nemaru se nitko
na svijetu ne suprotstavi i to uspjeno, tada mora, kako je ve reeno, u
najmanju ruku ovaj biti pokoleban i potuen, pri emu se ne treba plaiti,
gradansko-moralna naela ukljuiti u borbu, koja zahtjeva
iskorjenjivanje najveega nemorala.
Ne, tu se nikako ne smijemo dati prevariti: nae trenutno graansko bie
je postalo jednostavno bezvrijedno i nesposobno za izvravanje bilo koje
odgovorne zadae ovjeanstva jer je nekvalitetno i suvie loe - to se
mene tie - manje zbog voljne slabosti, a mnogo vie zbog nevjerojatne
indolencije i svega to joj odgovara. Zato i neki politiki klubovi koji se
prikrivaju pod zajednikim imenom Graanske partije, ve due
vrijeme nisu nita drugo ve profesionalne zajednice i klasni slojevi, a
njihova je najuzvie-nija zadaa: najbolje zastupati svoje egoistine
interese. Da je jedno takvo ispolitizirano burujsko udruenje, prije
spremno na sve nego na borbu, odmah se vidi; posebno po tome, to se
suprotna strana ne sastoji od vreice bibera, ve od proleterskih masa
koje su dobro podjarene i spremne na sve, pa i ono posljednje.
#
Ako kao prvu zadau drave u slubi i za dobro njezinog naroda
prepoznamo odranje, njegu i razvoj njenih najboljih rasnih elemenata,
tada je prirodno da se ova briga ne protee samo do roenja dotinog
mladog i rasnog sunarodnjaka, nego se iz njene mladice mora odgojiti
vrijedan lan za kasnije razmnoavanje.
Upravo tako, kako nam, openito uzevi, preduvjeti diktiraju duhovnu i
radnu sposobnost rasne kvalitete raspoloivog ljudskog materijala, tako
se mora i u pojedinanom odgoju ponajprije imati pred oima i
unaprjeivanje tjelesnog zdravlja, jer masovno uzevi, zdravi snani duh
e se nai samo u zdravom, snanom tijelu. injenica da su genijalci
ponekad slabije tjelesne grade,da, ak i bolesna bia, nita ne govori
protiv toga. Ovdje se radi o izuzetcima, koji - kao i uvijek - samo
potvruju pravilo. No, ako se jedan narod masovno sastoji od
degenerika, tada e se iz toga blata jako rijetko
Drava
411
uzdii neki stvarno veliki duh. Njegovoj se djelatnosti ni u kom sluaju
nee moi pripisati veliki uspjeh. Potonula, smrdljiva klate, ili ga uope
nee razumjeti, ili e voljno biti toliko oslabljena, da vie nee moi
slijediti visoki let jednoga takvog orla.
Narodna drava, pouena ovom spoznajom, ne smije, u pr\'om redu, ita
v odgojni rad usmjeriti na upumpa vanje golog znanja, nego na odgoj
potpuno zdravog tijela. Tek u drugom redu dolazi obrazovanje duhovnih
sposobnosti. Ovdje je opet primaran razvoj karaktera, naroito
unaprjeivanje snage volje i odlunosti, vezane odgojem odgovornosti, i
tek kao zadnje, znanstveno kolovanje.
Narodna drava mora pri tome polaziti od pretpostavke, da je netko,
dodue znanstveno manje izobraen, ali tjelesno zdrav ovjek, jakog
karaktera, ispunjen vrstom odlunou i snagom volje, vrijedniji
narodnoj zajednici, nego neki duhom bogati slabi. Narod uenih, ako su
ovi tjelesno degenerirani, slabe volje i kukavni pacifisti, nikada ne moe
osvojiti nebesa, ak si ni na ovoj Zemlji ne moe osigurati vlastitu
opstojnost. U tekoj, sudbonosnoj borbi, rijetko stradava onaj koji
najmanje zna, nego uvijek onaj, koji zbog svoga znanja snosi najgore
posljedice pa ih na najkukavniji nain stavlja u pogon. Konano, i ovdje
mora postojati odreena harmonija. Gnjilo tijelo ne moe se
prosvjetljenjem duha ni najmanje uiniti estetskim, da, ni najvie
duhovno obrazovanje se ne moe opravdati, ako bi njegovi nositelji
istovremeno bili tjelesno upropateni i obogaljeni, slabog karaktera,
nepostojani i kukavni subjekti. Ono to je grki ideal ljepote nainilo
besmrtnim je udesni spoj najvelianstvenije tjelesne ljepote, blistavog
duha i najplemenitije due.
Ako maltska izreka: Trajnu sreu ima samo marljivi, ima neko
znaenje, tada je to zasigurno odnos tijela i duha: I duh e, ako je zdrav,
u pravilu trajno stanovati samo u zdravom tijelu.
Tjelesno jaanje u narodnoj dravi zato nije samo stvar pojedinca, a nije
ni stvar koja se u prvom redu tie roditelja ili tek u drugom ili treem
redu javnosti, ve je to zahtjev samoodranja narodnog obiljeja
zastupanog i tienog od drave. to se tie isto
412
znanstvenog obrazovanja, drava ve danas zadire u pojedina prava
vlastitog odluivanja, zamjenjujui zajednike cjeline, te bez pitanja o
pristanku ili nepristanku roditelja, dijete podjarmljuje kolskoj obvezi;
zato narodna drava mora u mnogo veoj mjeri provoditi svoj autoritet
unato nepoznavanju ili nerazumijevanju pojedinca po pitanju odgoja
narodnog bia. Svoje odgojne mjere ona mora raspodijeliti tako, da s
malim biima bude svrhovito postupano ve u najranijem djetinstvu,
kako bi za kasniji ivot stekli nunu vrstou. Ona se prije svega mora
brinuti da se nipoto ne odgoji ni jedna generacija zapekara.
Ovu njegu i odgojni rad treba usaditi ve mladoj majci, tako da se, ako je
mogue, tijekom desetljetnog brinog rada otklone mogunosti infekcije
pri porodu, a djeju se groznicu svede na najmanju mjeru. Temeljitom
izobrazbom medicinskog osoblja i majki, posebno u prvim godinama
djetetova ivota, treba provoditi preventivu, koja e ujedno biti odlina
podloga za kasniji razoj.
kola kao takva, mora u narodnoj dravi osigurati beskrajno vie
vremena za tjelesno jaanje. Nije potrebno mlade mozgove optereivati
balastom, od kojeg e prema iskustvu, ostati samo mali dio, pri emu e
se najee umjesto bitnog, zadrati sporedno, budui da mlado bie
razumnu sr ulivenog znanja i ne eli zadrati. Kad se zna da je
tjelovjeba u programu srednjih kola zastupljena samo dva sata tjedno i
to neobavezno i preputeno svakom pojedincu, onda je to, usporeeno s
istim duhovnim obrazovanjem, isti nesporazum. Ne bi smio proi niti
jedan dan, u kojem mladi ovjek ne bi prije podne i naveer, barem po
sat vremena, bio tjelesno kolovan i to u svim vrstama sporta i
tjelovjebe. Ovdje se ne bi smjelo zaboraviti i izostaviti jedan naroiti
port koji je toliko mnogo narodni, a vai kao sirov i neastan: Boks.
Nevjerojatno je, kolika su kriva miljenja rairena u krugovima
obrazovanih. Da mladi ovjek ui maevati pa se pri tome sav izudara,
to je samo po sebi asno, a da boksa, to treba biti surovo! Zato? Nema
ni jednog porta koji kao ovaj, istom mjerom pospjeuje i unapreuje
duh napada, zahtijeva strelovitu odlunost,
Drava
413
tijelo odgaja elinom gipkou i spretnou. Nije nita surovije kada
dva mlada ovjeka razliitost svoga miljenja izbore borbom aka, nego
jednim izbruenim komadom eljeza. Takoer nije neplemenito, ako
napadnuti svoga napadaa raspali akom, umjesto da pobjegne
pozivajui pomo zatitnika. Prije svega, mladi zdrav djeak mora znati
izdrati udarce. To bi naravno u oima naih dananjih duhovnih boraca
moglo izgledati divlje. Ipak, zadatak narodne drave nije odgoj kolonije
mirnih estetiara i tjelesnih bogalja. Ona ne vidi svoj ljudski ideal u
asnom malograaninu ili krijeposnoj usidjelici, nego u tvrdokornoj
mukoj snazi i eni, koja ponovno moe na svijet donijeti mukarca.
port ne postoji samo zato da bi pojedince nainio jakim, vjetim i
odvanim, nego da ih ovrsne i poui kako podnijeti nepravdu.
Da na cjelokupni gornji sloj nije jednom bio tako iskljuivo odgojen
uglednom ponaanju, uio bi umjesto toga boksanje, a tada nikada ne bi
bila mogua njemaka revolucija svodnika, dezertera i slinih
vucibatina; jer ono to joj je podarilo uspjeh, nije bila jaka i hrabra
odlunost njezinih revolucionarnih voa, nego kukavna i bijedna
neodlunost onih, koji su vodili dravu i za nju bili odgovorni. ak je i
nae ukupno vodstvo vie bilo duhovno odgojeno, pa je u datom
trenutku bilo bez obrane, dok je na protivnikoj strani umjesto duhovnog
oruja u akciju stupila eljezna poluga. Sve je to bilo mogue zato to
nae vie kolstvo u naelu nije obrazovalo mukarce, ve mnogo ee
inovnike, inenjere, tehniare, kemiare, pravnike i pisce, a da ova
duhovnost ne izumre, i profesore.
Nae duhovno vodstvo uvijek je imalo sjajan uinak, dok je ono
umjerene volje najee doivljavalo kritike.
Sigurno da se odgojem, ovjeka sklonog kukaviluku, ne moe nainiti
hrabrim, kao to e neki ne ba neodvaan, ali sputan u procvatu svojih
osobina nedostacima odgoja tjelesne snage i sputanosti, od samog
poetka, podlei neem drugom. Koliko uvjerenje o tjelesnoj snazi
unaprjeuje vlastito samopouzdanje i budi
414
duhovni poriv, moe se najbolje utvrditi u vojci. Ni ondje nisu bili sve
sami junaci, nego iroki prosjek. Ve sama nadmona obuka njemakih
vojnika u mirno doba, ucijepila je itavom divovskom organizmu ono
sugestivno vjerovanje u vlastitu nadmo i to u onom obuhvatu koga nisu
drali moguim ak ni nai protivnici. Jer ono, to je u svim mjesecima
sredinom ljeta i jeseni 1914. ostvareno napredovanjem njemake armije
u besmrtnom duhovnom porivu i hrabrosti za napad, bio je uinak onog
neumornog odgoja, koji je u dugim, dugim godinama mira iz esto
slabanih tijela izvukao najnevjerojatniji uspjeh i usadio samopouzdanje
koje nije izgubljeno ni u strahotama najeih bitaka.
Zato upravo njemaki narod, koji danas slomljen dobijenim udarcem lei
na milost i nemilost pod svjetskim nogama, treba svaku uvjerljivu snagu
koja se nalazi u samouvjerenju. Ali, ovo sa-mouvjerenje mora biti
usaivano od malih nogu pa sve do stasanja ovih naih mladia. Njegov
cjelokupni odgoj i obrazovanje mora poivati na tome, da mu se stvori
uvjerenje da je moniji od drugih. On mora svojom tjelesnom snagom i
spretnou, ponovno stei vjeru i nepobjedivost itavog njemakog
naroda. Jer ono to je nekada njemaku armiju vodilo pobjedi, bila je
sveukupnost povjerenja svakoga u sebe sama i svih skupa u svoje
vodstvo. Ono to e njemaki narod ponovno podii, je uvjerenje o
mogunosti po-no vnepobjede slobode. Ovo uvjerenje moepredsta
vljatikonani proizvod istog osjeaja milijuna pojedinaca.
Ni tu se ne treba prepustiti prijevari:
Neizmjerna je bila propast naega naroda, kao to e morati biti i
neizmjeran napor, da se jednoga dana ova nevolja zavri.
Tko vjeruje da na narod svoju snagu za odranje reda i mira dobiva
sadanjim graanskim radnim odgojem, i da e jednoga dana dananji
svjetski poredak, koji znai nau propast, rastrgati okove lanaca naega
ropstva i baciti ih protivniku u lice, taj se gorko vara. Samo prekomjerna
nacionalna snaga volje i ed za slobodom i najvia strast, opet e biti
ujedinjene, to nam je nekada nedostajalo.
Drava
415
#
I odjea mladei mora biti prikladna ovoj svrsi. Prava je nevolja morati
gledati kako je ve naa mlade podlona modnoj gluposti koja tako
dobro pripomae smislu stare poslovice Odjea ini ljude u svom
tetnom izokretanju.
Upravo u mladei i odjea mora biti stavljena u slubu odgoja. Mladi,
koji usred ljeta tumara u dugim hlaama, umotan sve do vrata, ve
svojom odjeom gubi pogonsko sredstvo svoga tjelesnogelienja.
astoljublje, a recimo slobodno i tatina, moraju mu biti bliske. Ne
tatina prema lijepoj odjei, koju si ne moe svatko kupiti, nego tatina
prema lijepom, skladnom tijelu, ijem oblikovanju svatko moe pomoi,
A to je svrhovito i za kasnije. Djevojka mora upoznati svoga viteza.
Kada danas tjelesna ljepota ne bi od ovih hvalisavih modnih spodoba
bila potpuno potisnuta u pozadinu, ne bi bilo mogue ni da ova
krivonoga idovska kopilad zavede na stotine tisua djevojaka. U
interesu je nacije i da se pronau najljepa tijela i time pripomogne
pokloniti narodnom biu novu ljepotu.
To bi nam danas bilo najnunije, jer nedostaje vojniki odgoj, a time je
iskljuen i jedini ustroj koji je u miru bardjelimino nadoknadio ono to
je ostalim odgojem bilo proputeno. I tamo je uspjeh samo u izgradnji
pojedinca po sebi, a ne u utjecaju koji je izvrio u meusobnom odnosu
oba spola. Mlada je djevojka dala prednost civilnom licu pred vojnikom.
Narodna drava mora tjelesno osposobljavanje provoditi i kontrolirati, ne
samo u regularnim kolskim godinama, nego mora o tome voditi brigu i
nakon kolovanja,da, sve dotle dok je mladi u procesu razvoja, da bi
ovaj razvoj bio zaodjenut blagoslovom. Besmisleno je vjerovati da
zavretkom kolske dobi pravo drave da promatra svoje mlade graane
iznenada prestaje, da bi se obnovilo dolaskom vremena vojne obveze.
Ovo je pravo i obveza i kao takvo mora uvijek postojati. Dananja
drava koja za zdravog ovjeka nema interesa, ovu obvezu zapostavlja
na zloinaki nain.
416
Ona doputa propast dananje mladei na ulicama i u bordelima, umjesto
da ih zauzda i dalje tjelesno obrazuje sve dok jednoga dana iz njih ne
izraste zdrav mukarac i zdrava ena.
U kojem e obliku drava ovaj odgoj dalje provoditi, danas je svejedno,
bitno je da to ini, da trai puteve koji tome koriste. Narodna e drava
morati isto tako kao i duhovni odgoj, tretirati i tjelesno izgradnju nakon
zavrenog kolovanja, kao dravnu zadau, i provoditi je putem dravnih
ustanova. Pri tome, ovaj odgoj u grubim crtama moe sluiti kao
predobrazovanje u kasnijoj vojnoj slubi. Vojska vie ne mora kao do
sada, pokazivati mladom ovjeku osnovne zahvate najjednostavnijih
vojnih vjebi, ona nee dobiti ni regrute u dananjem smislu, nego
mnogo ee tjelesno besprijekorno pripremljene i uvjebane mlade
ljude, samo vie pre-obraene u vojnike.
U narodnoj dravi, dakle, vie ne mora pojedinano po-injati sve iz
poetka, ve ona mora biti zadnja i najvia kola domovinskog odgoja.
Mladi novak mora u vojsci stei potrebno znanje o oruju, a istovremeno
treba i dalje biti oblikovan za svoj uobiajeni kasniji ivot. Na samom
vrhu vojnog odgoja mora biti sve ono to je ve i staroj vojsci moralo biti
uraunato u najvie zasluge. U ovoj koli djeak mora biti preobraen u
mukarca, u toj koli ne treba uiti samo poslunost, ve kroz sve to stei
i uvjete za kasnije naredbe. On mora znati utjeti, ne samo kada je s
pravom kanjen, nego treba uiti utei podnijeti i nepravdu.
On dalje treba, ojaan vjerom u svoju vlastitu snagu, proet snagom
zajednikog duha vojne postrojbe, stei uvjerenje o nepobjedivosti svoga
naroda.
Nakon zavretka vojne slube, svakome se moraju izdati dva dokumenta:
diploma o dravljanstvu, koja mu kao pravni dokument dozvoljava
obavljanje javne slube, i zdravstveno uvjerenje, kao potvrdu o tjelesnoj
sposobnosti za brak.
Analogno odgoju djeaka, zbog istih razloga, narodna drava treba
provoditi i odgoj djevojica. I tu treba glavno teite usmjeriti, prije
svega, na tjelesnu izgradnju, potom na unaprjeivanje
Drava
417
duevnog, i tek na kraju stvaranju umnih vrijednosti. Cilj enskog odgoja
mora biti nepokolebljivo budue majinstvo.
#
Tek u drugom planu narodne drave treba biti unaprjeivanje izgradnje
karaktera u svakom sluaju.
Sigurno je da su glavna karakterna svojstva u svakom pojedincu u
cijelosti predodreena; egoistini poriv jest i ostat e jednom zauvijek,
tono tako kao to e idealist u osnovi svog bia uvijek biti idealist.
Samo se, izmeu potpuno prekaljenih karaktera, nalaze ipak i milijuni
nejasnih i neodreenih. Roeni zloinac e biti i ostati zloinac, ali
bezbrojni ljudi, kod kojih postoji i samo naznaka sklonosti ka zloinstvu,
mogu pravilnim odgojem postati vrijedni lanovi drutva; dok obrnuto,
loim odgojem iz labilnog karaktera, mogu izrasti samo stvarno loi
elementi.
Kako li su se samo u ratu esto ule optube da na narod tako malo zna
utjeti, i kako je samo zbog toga od neprijatelja bilo teko sakriti ak i
vane tajne! ovjek se i sam pita: to je to prije rata uinio njemaki
odgoj da bi pojedinca nauio diskreciji? Nije li naalost ve u koli mali
hvalisavac ponekad vie cijenjen od njegovog utljivog vrnjaka? Nije li,
i nee li, hvalisanje biti vieno kao hvaljena otvorenost, a diskrecija
kao slabunjava zatucanost? Je li se uope trudilo utljivost ubrojiti u
vrijednu muku krijepost? Ne, jer su to u oima naeg dananjeg
kolskog odgoja, triarije. Samo to ove triarije kotaju dravu
nebrojene milijune sudskih trokova, jer je devedeset posto svih uvreda i
slinih procesa, nastalo samo radi pomanjkanja diskrecije. Neodgovorno
date izjave, bit e isto tako lakomisleno izbrbljane dalje; nae narodno
gospodarstvo bit e stalno lakoumna rtva zbog odavanja vanih
tvornikih proizvodnih metoda itd.,da, ak i sve tihe pripreme za obranu
zemlje postat e uzaludne, budui da narod nije nauio utjeti, ve sve
ispria dalje. Ovo brbljanje moe u ratu dovesti do gubitka bitke, i tako
bitno pridonijeti nesretnom ishodu borbe.
418
Ovdje se treba biti uvjeren da se ono, to u mladosti nije bilo uvjebano,
u starosti ne zna. Ovdje takoer pripada i to, da uitelj, na primjer, ne
treba svoja temeljna iskustva stjecati odgojem glupih mladenakih
ludorija i gadljivog hvalisanja. Mlade ima svoju dravu za sebe, a
prema odraslima se odnosi s odreenom zatvorenom solidarnou, to je
i razumljivo. Veza desetogodinjaka s njegovim vrnjacima je prirodnija
i snanija, nego ona prema odraslima. Djeak koji oda svoje drugove ini
izdaju i time potvruje miljenje, koje otro izreeno i uveliano, tono
odgovara izdajniku Zemlje. Jedan takav djeak ne moe ni sluajno biti
smatran dobrim, pristojnimdjetetom, nego djeakom s malo vrijednim
karakternim svojstvima. Uiteljima mora biti prikladno za podizanje
svog autoriteta, posluiti se slinim nepodoptinama, ali e time u mlado
srce biti poloena klica onog nazora koji bi kasnije mogao djelovati
kobno. Ve vie nego jednom, iz malog je hvalisavca postao veliki
nitkov.
Ovo je samo jedan od mnogih primjera. Danas je svjesni razvoj boljih,
plemenitijih karakternih osobina u koli, ravan nuli. To jednom mora
dobiti sasvim drugu teinu. Vjernost, spremnost na rtvu i diskrecija su
krijeposti, koje jedan veliki narod nuno treba i iji su preodgoj i
obrazovanje u koli, vaniji nego poneto od onoga, to trenutno
ispunjava nae kolske planove. Ovom podruju pripada i oduavanje od
jadikovanja, kukanja i zapomaganja, od bolnih urlanja itd. Kada se odgoj
zaboravi pobrinuti za to ve kod djeteta, da ovo jednom mora nauiti
utei podnositi patnje i nepravde, ne smije se uditi, kada kasnije u
kritikim trenutcima, npr. na frontu, potanski promet slui jedino
meusobnoj razmjeni kuknjava i ucviljenih pisama. Da je naoj mladei
u narodnim kolama bilo uliveno neto manje znanja, ali zato vie
samosavladivanja, bilo bi to bogato nagraeno u godinamal915/18.
Tako narodna drava u svom odgojnom radu, pored tjelesnog, treba
usmjeriti najveu pozornost upravo na izgradnju karaktera. Bezbrojna
moralna razbojstva, koja dananje narodno tijelo nosi u sebi, treba, ako
ve ne potpuno ukloniti, bar znatno ublaiti.
Drava
419
#
Od najvee je vanosti obrazovanje snage volje i odlunosti, kao i
njegovanje osjeaja odgovornosti.
Ako je nekada u vojsci vailo naelo, da je svako nareenje uvijek bolje
od nikakvog, tada to za mlade prije svega treba znaiti: bilo kakav
odgovor je bolji od nikakvog. Nedati odgovor iz straha da se ne kae to
krivo, mora biti sramotnije, od netono datog odgovora. Treba se
osloboditi ovih primitivnih naela i mlade odgojiti tako, da joj se usadi
hrabrost za djelovanje.
Tijekom studenog i prosinca 1918. stalno su se ule pritube kako su
zakazala sva mjesta, da od monarha pa sve do dolje, do posljednjeg
divizionara, nitko vie nema hrabrosti samostalno donijeti neku odluku.
Ova uasna injenica je pravo opasno upozorenje naem odgoju, jer se u
toj stranoj katastrofi, u ogromnoj, izoblienoj mjeri, istaknulo ono, to
je openito prisutno u malom. Ono to nas danas ini nesposobnima za
pruanje pravog, istinskog otpora, nije nedostatak oruja, nego
nedostatak volje. On je nazoan u cjelokupnom naem narodu, sprjeava
svaku odluku koja je povezana s rizikom, kao da se veliina nekog
pothvata ne sastoji upravo u smionosti. To je bez sumnje djelo
njemakog generala, koji je za ovaj kukaviki nedostatak volje izmislio
klasinu formulu: Ja djelujem samo ako s pedeset i jedan posto
vjerojatnosti mogu raunati na uspjeh. U ovih pedeset i jedan posto
zasnovano je objanjenje tragedije njemake propasti: tko od Sudbine
trai jamstvo za uspjeh, time sam odrie znaaj herojskom djelu. Stvar i
jest u tome, da se poduzima korak koji moda vodi uspjehu, svjestan
njegove opasnosti. Bolesnik od raka, ija je smrt izvjesna, ne treba
raunati tek sa pedeset i jedan posto, da bi se odluio za operaciju. Ako
mu se obea i pola posto vjerojatnoe izljeenja, hrabri e se ovjek
odluiti za nju, jer u protivnom ne smije jadikovati za ivotom.
Zaraza dananjom kukavikom voljom i odlunou je uzevi sve u
svemu, uglavnom rezultat naeg u osnovi promaenog
odgoja mladei, ije se unitavajue djelovanje prenosi u kasniji ivot, te
nalazi svoj konani zavretak i posljednje krunjenje u nedovoljnoj
civilnoj hrabrosti vodeih dravnika.
U istoj je ravni i dananji narastajui kukaviluk pred odgovornou. I
ova se pogreka ve u odgoju mladei, protee kroz itav javni ivot, te
svoju besmrtnu savrenost nalazi u parlamentarnim vladajuim
institucijama.
Ve se i u koli vie polae na pokajniko priznanje i pokunjeno
odricanje malog grjenika, nego na njegovo hrabro, iskreno priznanje.
Ovo posljednje, ini se ponekom dananjom narodnom oblikovatelju ak
najoiglednijim sredstvom nepopravljivog predbacivanja, pa tako,
nevjerujui nekom mladiu, budu predskazana vjeala radi osobina, koje
bi bile od neprocjenjive vrijednosti kad bi bile zajedniko dobro itavog
naroda.
Kako je narodna drava ve jednom posvetila najveu pozornost odgoju
volje i snage odlunosti, tako mora ve od malih nogu usaditi u srca
mladih i osjeaj za odgovornost i vjersku hrabrost. Tek kad shvati ovu
neophodnost u njenom punom znaenju, ona e konano, nakon stoljea
dugog obrazovnog rada, kao rezultat odrati narodno tijelo, koje vie
nee podlei onim slabostima koje danas tako kobno pridonose naoj
propasti.
#
Znanstveno kolsko obrazovanje u kojem se danas zbrda zdola sastoji
itav dravni odgoj, moi e u narodnoj dravi biti preuzeto sa samo
malim promjenama. Ove se promjene tiu triju podruja:
Prvo, mladi se mozak ne smije opteretiti stvarima koje on u devedeset i
pet posto sluajeva nee trebati i zbog toga e ih ponovno zaboraviti.
Posebno nastavni plan narodnih i srednjih kola predstavlja danas
hermafrodita; u mnogim sluajevima pojedinih nastavnih predmeta,
gradivo za uenike je toliko nabujalo, da samo
Drava
421
dijeli od toga ostaje u glavama pojedinaca, te se od tog izobilja malo
moe iskoristiti, dok s druge strane, to znanje nije ni od kakve koristi, da
bi nekom zaposleniku u odreenom podruju pomoglo zaraivati svoj
kruh. Uzmimo na primjer normalnog dravnog inovnika sa svrenom
gimnazijom ili viom realkom u njegovoj 35. ili 40-toj godini ivota i
preispitajmo njegovo mukom steeno kolsko znanje. Koliko je malo od
sve te utuvljivane materije jo ostalo! Naravno da e se dobiti odgovor:
Da, koliina tada nauene grae nije, razumije se, imala samo za cilj
kasnije posjedovanje mnogostrukog znanja, ve i kolovanje duhovne
sposobnosti; vjebanja miljenja i naroito snage opaanja mozga. To je
djelomino tono. Ipak, u tome lei opasnost, da mladalaki mozak bude
zapljusnut bujicom utisaka, ije pojedine elemente prema njihovoj veoj
ili manjoj vanosti, nee moi ni sagledati ni vrednovati, a da pri tome ne
bude zaboravljeno i rtvovano ono nevano, nego ee ono vano.Tako
je ponovno izgubljena glavna svrha ovog prevelikog uenja; jer nije cilj
u tome da se odmjerenim gomilanjem nastavne grade mozak uini
sposobnijim za uenje, nego u tome da se kasnijem ivotu daruje ono
bogatstvo znanja koje je nuno pojedincu, a time koristi i opem dobru
zajednice. Ovo e meutim biti iluzorno, ako je ovjek u mladosti obilno
pretrpan gradivom, ovo kasnije ili vie uope ne zna, ili zaboravi upravo
ono najvanije. Ne moe se npr. shvatiti, zato milijuni ljudi tijekom
godina moraju uiti dva ili tri strana jezika, koje e moi iskoristiti samo
u vrlo malom dijelu, dok e vei dio i tako i tako zaboraviti, jer od
stotinu tisua uenika, koji na primjer ue francuski, jedva da e dvije
tisue, ova znanja kasnije moi i ozbiljno upotrijebiti, dok 98 tisua u
cijelom svom daljem ivotu nee vie ni doi u situaciju da jednom
naueno i praktino primijene. Tako su oni u svojoj mladosti posvetili
tisue i tisue sati jednoj stvari, koja kasnije za njih nema nikakvu
vrijednost ni znaenje. Ni prigovor da ova grada pripada opoj izobrazbi
takoer nije toan, jer se to moe kasnije zastupati samo kad bi ljudi time
mogli raspolagati kroz itav ivot. Zato zbog samo dvije
tisue ljudi, kojima e znanje jezika biti korisno, mora biti mueno i
rtvovano vrijeme devedeset i osam tisua tisua ljudi.
U ovom sluaju radi se o jeziku, za koji se ne moe rei da slui
kolovanju otrog logikog miljenja, kao to je to, recimo, sluaj s
latinskim. Bilo bi puno svrhovitije, kada bi mladom studentu jedan takav
jezik bio predavan samo u opim okvirima ili bolje reeno u njegovom
unutarnjem planu, dakle znanjem o istaknutim osobama ovog jezika,
moda uvoenjem u osnove njegove gramatike i izgovora, tvorbe
reenica itd. i objanjenjima na oglednim primjerima. To bi bilo dovoljno
za opu potrebu jer bi bilo i preglednije i upameno, a time i vrijednije
nego dananje bubanje cijelog jezika koji se doista ne moe svladati, a
kasnije e ga i tako opet zaboraviti. Kako bi mladi ovjek mogao dobiti
ono znanje koje je vrijedno pamenja, trebao bi razluiti vrijedno od
nevrijednog, ime bi bila sprijeena opasnost da od obilja prekomjernog
gradiva sluajno ostanu u pamenju samo pojedini nepovezani djelii.
Tako prenesene zajednike osnove, morale bi veini biti dovoljne i za
njihov daljnji ivot, dok bi onima drugima koji e ovaj jezik kasnije
doista trebati, dale mogunost da na njemu dalje grade i da se slobodnim
izborom posvete nauenom.
Na taj bi nain u nastavnom planu bilo dobiveno potrebno vrijeme za
tjelesno elienje, kao i za zahtjeve na prethodno spomenutim
podrujima.
Osobito se moraju poduzeti mjere za promjenu dosadanje nastavne
metode u nastavi povijesti. Jedva da bi ijedan narod smio vie nauiti iz
povijesti nego njemaki, ali teko da e se nai narod, koji e to znanje
loije primjenjivati od naeg. Ako je politika budua povijest, tada na
povijesni odgoj treba biti usmjeren prema naem politikom priznanju.
Ni ovdje ne treba gunati o bijednim rezultatima naih politikih
uinaka, ako ovjek nije odluan brinuti se o boljem politikom odgoju.
Rezultat nae dananje nastave povijesti je otuan u devedeset i devet
posto sluajeva. Sve to preostaje su poneki datumi, datumi roenja, i
imena, dok potpuno
Drava
423
izostaje jasno odreen smjer. Sve to je bitno, o emu se uostalom i radi,
uope se ne pouava, nego je preputeno manje vie genijalnoj
sposobnosti pojedinca, da iz bujice datuma i redosljeda dogaaja sam
otkriva unutarnje pobude za rad. Protiv ovog se gorkog zakljuka moe
opirati koliko se hoe, ali ako se o politikim problemima, recimo o
vanjsko-politikim pitanjima tijekom jednog jedinog periodinog
zasjedanja nae parlamentarne gospode, paljivo slua govornika, ovjek
e pri tome pomisliti kako se ovdje - barem se tako ini - radi o eliti
njemake nacije, i da je svakako jedan veliki dio ovih ljudi uljao klupe
naih srednjih kola, djelimino bio ak i u visokim kolama, pa se iz
svega toga moe tako dobro vidjeti, kako je bilo potpuno nedovoljno
povijesno obrazovanje ovih ljudi. Da ak i nisu studirali povijest, ve
samo posjedovali zdrav instinkt, bilo bi to bitno bolje, a za naciju od
mnogo vee koristi.
Upravo se u nastavi povijesti mora skratiti opseg gradiva. Glavna je
vrijednost prepoznavanje velikih razvojnih pravaca. I to je nastava na to
vie ograniena, utoliko je vea nada, da e pojedinci od svoga znanja
imati veu korist, koja e se zbrojiti i za dobro svih. Jer se povijest ne ui
da bi se znalo to je bilo, nego zbog toga, da bi se u njoj nalo uiteljicu
za budunost i za odranje daljeg opstanka vlastitog narodnog bia. To je
svrha, a nastava povijesti je samo sredstvo za to. Ali, danas je ovdje i
sredstvo postalo svrhom, a svrha je potpuno iskljuena. Ne kae se da
temeljiti povijesni studij koji se bavi ovim pojedinanim podacima ak
trai, da se, eto, samo iz njega mogu utvrditi osnovni pravci. Ovo
utvrivanje je zadatak strune znanosti. Ali normalan, prosjean ovjek
nije profesor povijesti. Za njega je povijest u prvom redu zato tu, da bi
mu u nekoj mjeri pruila uvid koji je neophodan za njegovo vlastito
stajalite o politikim dogaajima vlastitog naroda. Tko eli postati
profesor povijesti, mora se kasnije tome studiju najtemeljitije posvetiti.
Samo se po sebi razumije, da se tada mora posvetiti svima, ak i
najsitnijim detaljima.Tome naa dananja nastava ne zadovoljava, jer je
ona za normalne prosjene ljude preo-buhvatna, a za struno obrazovane
je previe ograniena.
424
Uostalom, zadatak narodne drave je i jest voditi brigu o tome, da
konano bude napisana svjetska povijest u kojoj bi rasno pitanje bilo
uzdignuto na glavno mjesto.
#
Ukratko: Narodna drava e opeznanstvenu nastavu svesti na skraeni,
ali sveobuhvatni oblik. Iz toga proizlazi mogunost ponude
najtemeljitijeg struno-znanstvenog obrazovanja. Bit e dovoljno da
pojedinac u opim crtama stekne postojee znanje kao osnovu, a samo na
podruju koje e mu odrediti kasniji ivot prepustit e se najtemeljitijem
strunom i pojedinanom obrazovanju. Ope obrazovanje bi pri tome
moralo u svim strukama biti obvezno, dok bi poseban izbor ostao
preputen pojedincu.
Ovako postignuto skraenje nastavnog plana i broja nastavnih sati, dobro
bi dolo obrazovanju tijela, karaktera, voljne snage i snage odlunosti.
Koliko je nevana naa dananja kolska nastava, posebno u srednjim
kolama za kasnije zvanje u ivotu, najbolje e dokazati injenica, da
danas na iste poloaje dospijevaju ljudi iz tri sasvim razliito usmjerenih
kola. Odluujue je stvarno samo ope obrazovanje, a nikako utuvljeno
specijalno znanje. A tamo gdje je, kao to je ve reeno, stvarno
neophodno specijalno znanje, to, unutar nastavnog plana naih dananjih
srednjih kola, samo se po sebi razumije, nije mogue stei.
Takvim polovinostima narodna drava mora jednom stati
na kraj.
#
Druga promjena znanstvenog nastavnog plana u narodnoj dravi mora
biti sljedea:
U smislu je dananjeg materijaliziranog vremena, da se znanstveno
obrazovanje sve vie okree samo realnim predmetima,
Drava
425
dakle matematici, fizici, kemiji itd. Kako god da je to nekom vremenu u
kojem vladaju tehnika i kemija, a njihova najvidljivija znaenja su
predstavljena u svakodnevnom ivotu, potrebno, isto je toliko i opasno,
ako se ope obrazovanje nacije temelji iskljuivo na njima. Ono, ba
naprotiv, stalno mora biti idealno. Ono treba vie odgovarati
humanistikim predmetima i nuditi samo osnove za kasnije struno-
znanstveno dalje obrazovanje. Inae se ovjek odrie snaga, koje su za
odranje nacije jo uvijek vanije nego sve tehniko i ostalo znanje.
Posebno se u nastavi povijesti ne smije dozvoliti udaljavanje od studija
antike. Rimska povijest, tono obuhvaena u jako opim crtama, jest i
ostaje najbolja pouavate-ljica, ne samo za danas, nego sigurno za sva
vremena. Takoer moramo odrati i helenistiki kulturni ideal s
njegovom uzornom ljepotom. Ne smije se ni dopustiti da se zbog
razliitosti pojedinih naroda dopusti raskidanje vee rasne zajednice.
Borba koja danas bjesni tie se jako velikih ciljeva: kultura se bori za
svoj opstanak, i tisuljeima u sebi zajedno spaja i obuhvaa i helenizam
i germanizam.
Treba uspostaviti otriju razliku izmeu opeg i posebnog strunog
obrazovanja. Ovo posljednje, upravo danas sve vie prijeti da potone u
slubu istog boga Novca. Ope obrazovanje mora, bar kao protutea,
zadrati svoj vie idealni poloaj. I ovdje se mora ustrajno utuvljavati
naelo, da industrija i tehnika, trgovina i obrt, mogu cvjetati tako dugo,
dok idealistiki obdarena narodna zajednica nudi nuno potrebne
pretpostavke. Ali se one ne nalaze u materijalnom egoizmu, ve u
voljnom odricanju spremnom za rtvovanje.
#
Dananje obrazovanje mladei ima uglavnom prvi cilj upumpavanje
znanja mladim ljudima koja e im u kasnijem ivotu pomoi da se sami
brinu o svom napretku. To se istie ovako: Mladi mora prije svega,
postati koristan lan ljudskog drutva'. A pod
426
tim se podrazumijeva njegova sposobnost da jednoga dana poteno
zarauje svoj kruh svagdanji. Povrno graansko obrazovanje, koje uz
to ide, stoji ve od samoga poetka na klimavim nogama. Budui da
drava po sebi predstavlja samo oblik, vrlo je teko na tome odgojiti ili
ak obvezati mlade ljude. Oblik se moe vrlo lako raspasti. Ali, danas
pojam drava - kako smo vidjeli - nema jasan sadraj. Tako nam ne
preostaje drugo, nego uobiajeni patriotski odgoj. U staroj je
Njemakoj njegovo glavno uporite bilo u jednom esto ne ba
pametnom, ali veinom vrlo dosadnom oboavanju malenih i najmanjih
silnika, ija se gomila od samog poetka prisiljavala na odricanje
stvarnih veliina naega naroda. Rezultat toga u naim irokim masama
bio je jako slabo poznavanje njemake povijesti. I ovdje su nedostajale
ope smjernice.
Da se na takav nain nije moglo stvoriti nacionalno oduevljenje, jasno
je kao na dlanu. Naem je odgoju nedostajala umjetnost, da iz povijesnog
postanka naeg naroda uzdigne nekoliko imena i proglasi ih zajednikim
dobrom cijele njemake nacije, i sa istim znanjem i istim oduevljenjem
ih obavije slavom. Nije bilo razumijevanja da se doista najznaajnije
ljude naeg naroda u oima sadanjice prikae kao velianstvene heroje,
da se na njih usmjeri opa pozornost, i time postigne jedinstveno
raspoloenje. Iz razliitog nastavnog gradiva nije se htjelo iznad razine
stvarnog znaenja uzdii ono nacionalno najslavnije i tako slavnim
primjerima rasplamsati narodni ponos. To bi se u ono vrijeme moglo
initi zlim ovinizmom, koji je u takvom obliku bio manje obljubljen.
estiti dinastiki patriotizam inio se ugodnijim i lake izdrljivijim
nego zapjenjena uzbudljiva strast najvieg nacionalnog ponosa. Njoj se
je uvijek bilo spremno sluiti, i ona je jednog dana mogla postati
gospodaricom. Monarhistiki patriotizam zavrio je u klubovima
veterana; nacionalnu strast bi bilo teko usmjeriti njenim putevima. Ona
je kao plemeniti konj koji ne nosi svakoga u svome sedlu. Nije nikakvo
udo da se od te opasnosti radije uzdralo! Da bi jednoga dana moglo
doi do rata, koji bi u plamenu bubnjeva i zaguljivih plinova, mogao
poduzeti temeljiti ispit unutarnje op-
Drava
427
stojnosti partijskog miljenja, nitko nije drao moguim. No, kad je on
ipak bio tu, osvetio se nedostatak najvie nacionalne strasti na
najstraniji nain. Ljudi su jako malo bili oduevljeni umrijeti za svoju
carsko-kraljevsku gospodu, a nacija je veini bila nepoznata.
Od kada je revolucija ula u Njemaku, a monarhistiki patriotizam bio
ugaen, svrha nastave povijesti je stvarno bila jo samo obina sklonost
znanju. Ovoj dravi nije trebalo nacionalno oduevljenje, a ono to je
ona jako eljela, nikada nee dobiti. Bilo je malo ono to je dinastiki
patriotizam zadnjom obrambenom sposobnou mogao dati u jednom
stoljeu da zavlada nacionalni princip, a jo manje republikansko
oduevljenje za stvaranjem republike: Ipak, iz toga ne treba ni najmanje
posumnjati, da bi njemaki narod pod geslom: Za Republiku!, ostao na
bojitu jo etiri i pol godine: Najmanje bi ostali ba oni, koji su stvorili
ovo udovite.
Stvarno, ova republika svoje neostrieno postojanje zahvaljuje samo
svestrano osiguranom spremnou dobrovoljnog preuzimanja svakog
danka, i potpisu svakog odricanja od tla. Uostalom, ona je ostala svijetu
simpatina; kao to e svaki slabi biti ugodniji i miliji onima koji ga
trebaju, nego neki koati mukarac. Dabome, da se u ovoj naklonosti
neprijatelja prema ba ovakvom dravnom obliku skriva inajnitavnija
kritika tih oblika. Njemaku se Republiku voli i puta da ivi, jer se
boljeg saveznika za izrabljivanje naeg naroda nije moglo nai. Samo
ovoj injenici zahvaljuje ova velianstvena tvorevina svoje dananje
postojanje. Stoga se ona i moe odrei svakog stvarnog nacionalnog
odgoja i zadovoljiti se s uzvikom ivio! stjegonoa carske zastave,
koji bi, uostalom, kada bi ovaj stijeg trebalo zatititi svojom krvlju,
pobjegli kao zeevi.
Narodna drava e se morati boriti za svoj opstanak. Ona se Dawesovim
potpisima nee moi ni odrati, niti e moi braniti svoje postojanje. Za
svoje postojanje i za svoju zatitu, trebat e ba ono, ega se sada, kako
se vjeruje, spremno odrie. Sto su oblik
428
i sadraj neusporediviji i vredniji, to su takoer vei i zavist i otpor
protivnika. Najbolju zatitu tada nee pruiti njeno oruje, nego njeni
graani; nee je tititi nasipi oko tvrava, nego ivi zidovi mukaraca i
ena ispunjenih najuzvienijom domovinskom ljubavlju i fanatinim
nacionalnim oduevljenjem.
Kao tree, to se kod znanstvenog odgoja mora uzeti u obzir
je:
Narodna drava nalazi i u znanosti pomono sredstvo za podizanje
nacionalnog ponosa. Ne samo svjetska povijest, nego i ukupna kulturna
povijest mora biti pouavana s tog stajalita. Pronalaza se ne smije
pojaviti velikim samo kao veliki pronalaza, nego se mora pojaviti jo
vei, kao sunarodnjak. Divljenje svakom velikom djelu mora biti
pretoeno u ponos na sretnog izvritelja samog, kao pripadnika vlastitog
naroda. Iz mnotva svih velikih imena njemake povijesti treba izdvojiti
najznaajnija i prikazati ih mladei na tako uvjerljiv nain, kako bi i oni
postali potporni stubo vi jednog nepokolebljivog nacionalnog osjeaja.
S ovog stajalita, nastavno je gradivo planski izgraeno, planski je
oblikovan i odgoj, kako mladi ovjek nakon zavretka kolovanja ne bi
postao polovian pacifist, demokrat ili bilo to drugo, nego potpuni
Nijemac.
Da bi ovaj nacionalni osjeaj od samog poetka bio pravi, a ne samo kao
prazan privid, treba ve u ranoj mladosti, u jo obrazovno-sposobne
glave ukovati eljezni princip: Tko voli svoj narod, dokazuje svoju ljuba
v jedino rtvovanjem, na koje je u svakom trenutku spreman. Nacionalni
osjeaj, koji se temelji samo na dobitku - ne postoji. Nacionalizam, koji
obuhvaa samo klase, postoji isto toliko malo. Uzvik: Hura! ne
potvruje nita i nema pravo nazivati se nacionalnim, ako iza njega ne
stoji velika, draga briga za odranjem zajednikog, zdravog narodnog
tijela. Razlog za ponos na svoj narod postoji tek tada, kada se on vie ne
mora stidjeti svoga poloaja. Ali narod ija je jedna polovina bijedna i
alosna ili ak propala, odaje tako runu sliku, da na nju nitko ne moe
biti ponosan. Tek tada, kada je narodno bie, sa svim svojim
Drava
429
lanovima, tjelesno i duhovno zdravo, moe se osjetiti radost njegovoj
pripadnosti, i punim pravom gajiti uzvieni osjeaj koji mi nazivamo
nacionalnim ponosom. Ovaj uzvieni ponos, osjetit e samo onaj koji
poznaje veliinu svog narodnog obiljeja.
Unutarnji spoj nacionalizma i osjeaja socijalne pravde, treba usaditi u
jo mlaa srca. Tako e jednom nastati narod dravljana, koji e biti
meusobno povezani i skovani zajednikom ljubavlju i ponosom,
nepokolebljivi i nepobjedivi zauvijek.
Strah naeg vremena odovinizma je znak njegove impotencije. Kako joj
nedostaje, ne samo uzavrela snaga nego se ona ak ini neugodnom,
nemogue je od nje vie predvidjeti i oekivati neko veliko djelo
Sudbine. Najvei preokreti na ovoj Zemlji ne bi bili zamislivi, kada bi
umjesto fanatinih, da, histerinih strasti, njihove pogonske snage bile
graanske krijeposti: mir i red.
Ali je sigurno, da ovaj svijet ide ususret jednom velikom preokretu. I
moe postojati samo jedno pitanje: Hoe li on pridonijeti spasu arijskog
ovjeanstva ili koristiti vjenom idovsku.
Narodna drava e stoga morati voditi brigu o odgovarajuem odgoju
mladei, da bi kod zadnjih i najveih odluka na ovoj kugli zemaljskoj
odrala zreli narataj.
Pobijedit e narod koji prvi zakorai na ovaj put.
#
Svekoliki obrazovno-odgojni rad narodne drave mora nai krunu
uspjeha u tome, da rasni smisao i rasni osjeaj, instinktivno i savjesno
usadi u srce i mozak povjerene mu mladei. Ni jedan djeak ili
djevojica ne smiju napustiti kolu bez konane spoznaje o nunosti i
vanosti istoe krvi. Time e biti stvoren preduvjet za odranje rasnih
temelja naeg narodnog obiljeja, a njime i sigurnost preduvjeta za
kasniji kulturni razvitak. Jer bi cjelokupno tjelesno i duhovno
obrazovanje, u krajnjem, ipak ostalo bezvrijedno, kad ne bi dobro dolo
biu, koje je u osnovi spremno i odluno, odrati sebe i vlastitu vrstu.
430
U drugom bi se sluaju dogodilo ono, na to se mi Nijemci ve sada
moramo naveliko optuivati, iako opseg ove velike tragedije do sada
moda i nije sasvim shvaen: da emo i ubudue ostati samo kulturno
gnojivo, ne samo u smislu ogranienog shvaanja dananjeg graanskog
nazora koji u pojedinom izgubljenom sunarodnjaku vidi samo
izgubljenog sunarodnjaka, nego u smislu najbolnije spoznaje, da je tada,
unato svom naem znanju i htijenju, naoj krvi ipak namijenjeno
snienje vrijednosti. Time to se mi stalno parimo s drugim rasama,
podiemo ih s njihove dosadanje razine na vii stupanj od prethodnog, a
na vlastiti, zauvijek sputamo s ove visine.
Uostalom, ovaj odgoj, mora sa rasnog stajalita dobiti svoje konano
ispunjenje u vojnoj slubi, kao to uostalom vrijeme sluenja vojske i
treba biti zavretak normalnog odgoja prosjenog Nijemca.
#
Kao to e u narodnoj dravi veliki znaaj imati nain tjelesnog i
duhovnog odgoja, isto tako e biti vaan i ljudski odabir po sebi, za
njega samoga. Danas se to ini lakim. Openito uzevi, to su djeca bolje
stojeih, trenutno dobro situiranih roditelja, za koju su oni izabrali vie
obrazovanje drei ga asnim. Pitanja nadarenosti pri tome imaju
drugorazrednu ulogu. Konano, nadarenost po sebi, moe uvijek imati
samo relativnu vrijednost. Jedan seljaki sin moe biti daleko nadareniji
od djeteta roditelja iz obitelji koja generacijama uiva visoki ivotni
standard, iako opim znanjem zaostaje za graanskim djetetom. Njegovo
vee znanje nema po sebi nikakve veze s veom ili manjom nadarenou,
nego s njegovom ukorijenjenou u znatno veem opsegu utisaka koje
dijete slijedei svoj mnogostrani odgoj i bogatu ivotnu okolinu
neprekidno prima. Kada bi talentirani seljaki djeak rastao od malena u
istoj takvoj okolini, njegova bi duhovna radna sposobnost bila sasvim
drugaija. Danas moda postoji jedno jedino podruje na kojem manje
odluuje podrijetlo, a mnogo vie vlastita uroena
Drava
431
nadarenost: podruje umjetnosti. Ovdje, gdje ovjek ne mora samo
uiti, nego je ve sve izvorno uroeno, a kasnije podlijee manje vie
povoljnom razvoju u smislu mudrog njegovanja i unapreivanja
postojee sklonosti, novac i dobra roditelja skoro da i nisu bitni: time se
najbolje potvruje da genijalnost nije vezana ni s viim slojevima niti s
bogatstvom. Najvei umjetnici nerijetko potjeu iz siromanijih obitelji. I
poneki mali seljai kasnije postane mnogostrani majstor.
Nekoritenje ovih saznanja u duhovnom ivotu, ne bi se ba moglo
nazvati dubokom mudrou vremena. Misli se, da ono to se ne moe
porei u umjetnosti, ne pogaa takozvane realne znanosti. Bez sumnje,
odreene se mehanike sposobnosti mogu ljudima dati odgojem, kao to
se spretnom dresurom neku bistru pudlicu, moe nauiti
najnevjerojatnijoj vjetini.
Isto tako kao to pri dresiranju ivotinje, ka uspjehu vjebi ne vodi
razum ivotinje sam po sebi, tako je i kod ljudi. Bez obzira na neku
drugu nadarenost i ljudi se mogu poduiti odreenim znanstvenim
vjetinama, ali proces tada ostaje jednako beivotan, iznutra bezduan,
kao kod ivotinje. Ustrajanim duhovnim drilom mogue je nekom
prosjenom ovjeku utuviti u glavu ak i nadpro-sjena znanja; samo to
to ostaje mrtvo i na kraju neplodno znanje. Ono daje ovjeka, koji je ivi
leksikom, ali e unato tome, u svim posebnim situacijama i odluujuim
ivotnim trenutcima, bijedno zakazati; on e i za najskromnije zahtjeve,
prvo morati biti uvjeban, to dalje znai, da nee biti u stanju dati ni
najmanji doprinos daljem obrazovanju ovjeanstva. Jedno takvo
mehaniki uvjebano bie, moe u najboljem sluaju biti sposobno za
preuzimanje dananjih dravnih slubi.
Razumljivo je da e se u ukupnom broju stanovnitva nacije nai talenti
za sva mogua podruja svakodnevnog ivota. Isto je tako razumljivo, da
e vrijednost znanja biti vea, to e mrtvo znanje vie biti poticano
odgovarajuim talentom pojedinca. Stvaralaki uinci mogu nastati samo
tada, ako znanje i sposobnost tvore skladan brak.
Kako ovjeanstvo u ovom smjeru bezgranino grijei, pokazuje i ovaj
primjer: S vremena na vrijeme, pojavljuje se u ilustriranim asopisima
namijenjenim zavoenju oiju njemakih malograana, vijest da je tu i
tamo, po prvi puta, neki Crnac, postao odvjetnik, uitelj, ak i sveenik,
da, i junaki tenor, ili neto slino. Dok priglupo graanstvo takvu
udovinu dresuru iznenaeno prima na znanje, s puno potovanja prema
tako arobnom rezultatu dananje odgojne umjetnosti, dotle idov, vrlo
lukavo iz toga izvlai novi dokaz o istinitosti njegove, narodu utuvljene,
iskonstruirane teorije o jednakosti ljudi. Ovom propalom graanskom
svijetu ne svie, da se ovdje radi o grijehu prema svakom razumu; da je
zloinako bezumlje, roenog polumajmuna, dresirati tako dugo, dok se
ne povjeruje, da e se od njega nainiti advokata, a za to vrijeme,
milijunima pripanika najvie kulturne rase preostaju neasne pozicije; da
je grijeh prema volji vjenog stvaratelja, da se stotine i stotine tisua
njegovih najdarovitijih bia puta propadati u proleterskom blatu, dok se
Hottentotte i ostale Zulukafere dresira za duhovna zanimanja. Ovdje se
doista radi o dresuri, isto kao kod pudlice, a ne o nekom znanstvenom
obrazovanju. Ulaganjem jednakog napora i skrbi kod inteligentnijih
rasa, osposobili bi svakog pojedinca i tisuu puta bre uz iste uinke.
Kako god ovo stanje bilo neizdrivo iako se pri tome radi, vie nego o
izuzetcima, pogotovo je neizdrivo stanje, koje ne doputa da talent i
nadarenost dobiju mogunost vieg obrazovanja. Svakako, da je
neizdriva pomisao da su stotine tisua netalentiranih ljudi svake godine
poaene vrsnim obrazovanjem, dok drugih sto tisua, najnadarenijih
ostaje bez svakog vieg obrazovanja. Gubitak koji time trpi nacija je
neprocjenjiv. To to je posljednjih desetljea bogatstvo znaajnih
pronalazaka, posebno u Sjevernoj Americi izvanredno poraslo, svakako
nije samo zbog toga, to tamo vei broj talenata iz najniih slojeva
dobiva veu mogunost vieg obrazovanja, kao to je to sluaj u Europi.
Za pronalaske nije dostatno utuvljeno znanje, nego ono to je nadahnuto
talentom. Tome se u nas, meutim, ne pridaje vrijednost; dovoljna je
dobra ocjena. Ona ini sve.
Drava
433
I ovdje e narodna drava morati umijeati svoje prste. Njoj nije zadaa
jamiti utjecaj nekoj postojeoj drutvenoj klasi, ve joj je zadaa, da iz
mase svih sunarodnjaka izdvoji sposobnije glave i privede ih slubi i
asti. Ona nije samo obvezna prosjenom djetetu u narodnoj koli dati
odreeni odgoj, nego joj je i dunost osloboditi talentu put koji mu
pripada. Ona prije svega kao svoju najvaniju zadau mora razmotriti i
otvoriti vrata viih dravnih uilita svakom talentiranom, potpuno je
svejedno iz kojih krugova potie. Ona mora ispuniti ovu zadau, jer
samo tako, iz skupa reprezentanata mrtvog znanja, moe izrasti genijalno
nacionalno vodstvo.
Ali, narodna drava i iz jednog drugog razloga mora voditi brigu u tom
smjeru, da nai duhovni slojevi koji su, posebno u Njemakoj, u sebi
okamenjeni i zatvoreni u sebe, i nedostaje im ivotna povezanost s
donjim slojevima. To se dvostruko osveuje: prvo, jer im nedostaju
razumijevanje i osjeaj za iroke mase. Oni su ve predugo otrgnuti od
ove povezanosti, da bi jo mogli posjedovati nuno razumijevanje
naroda. Postali su otueni od naroda. I drugo, tim gornjim slojevima
nedostaje i psiholoki potrebna voljna snaga. Jer, ona je, zaahurena u
krugovima inteligencije, uvijek slabija, nego u masi primitivnog naroda.
Nama Nijemcima, istiniti Boe, nikada nije nedostajalo znanstvenog
obrazovanja, ve puno vie obrazovanja snage volje i odlunosti. to su
produhovljeniji bili npr. nai dravnici, tim slabiji je bio njihov stvarni
uspjeh. Ne samo politike pripreme, nego i tehnika opremljenost za
svjetski rat nisu bile nedovoljne, to su recimo naim narodom upravljale
manje obrazovane glave, nego upravo zato to su upravljai bili
preobrazovani ljudi, pretrpani znanjem i duhom, ali bez ikakvog zdravog
instinkta, lieni svake energije i smjelosti. Bio je to zao udes, da se na
narod pod vladavinom carskih filozofirajuih slabia, morao izboriti za
svoje postojanje. Da smo na mjestu jednog Beth-mann HolKvega za
vodu imali nekog robusnog ovjeka, ne bi uzalud tekla junaka krv
obinih grenadira. Jednako je tako bio pretjeran i isti duhovni visoki
odgoj naeg materijala za vode, najboljeg saveznika revolucionarnih
propalica iz studenog. Ova je duhovnost
434
povjereno joj nacionalno dobro na najsramotniji nain zadrala za sebe,
umjesto da ga je cjelokupno i potpuno stavila u pogon i tako pridonijela
kao pretpostavku pobjede ovih drugih.
Ovdje nam kao ogledni pouni primjer moe posluiti katolika crkva. U
zabrani braka njezinih sveenika, utemeljena je nuna potreba, da se
sveeniki podmladak umjesto iz vlastitih redova, stalno mora uzimati iz
irokih narodnih masa. Upravo ovo znaenje celibata nisu uoili mnogi.
On je i razlog nevjerojatno krepke snage, koja se nalazi u ovoj prastaroj
instituciji. Time to se ova ogromna vojska duhovnih nosilaca asti,
neprekidno nadopunjava iz najniih narodnih slojeva, odrava crkva ne
samo instinktivnu vezu s osjeajnim svijetom narodnog bia, nego si
osigurava i veliku koliinu energije i snage djelovanja, koja e u ovom
obliku vjeno postojati samo u irokim narodnim masama. Otuda potjee
zadivljujua mladost, duhovna prilagodljivost i elina snaga volje ovog
divovskog organizma.
Zadaa narodne drave je voenja brige da se unutar nastavnog procesa
uvede trajno obnavljanje postojeih duhovnih slojeva, dovoenjem
svjee krvi odozdo. Drava ima dunost da s najveom pozornou i
tonou iz ukupnog broja sunarodnjaka, prosije vidno sposoban ljudski
potencijal i upotrijebi ga za slubu zajednitva. Drava i dravnici nisu tu
samo zato, da pojedinim klasama priskrbe skrovite, nego da zadovolje i
njihove pripadajue im zadae. To e biti mogue, samo ako se za
njihove obnaatelje odgoje samo sposobne i voljno snane linosti. Ovo
ne vai samo za sva inovnika mjesta, nego i za duhovno vodstvo nacije
uope na svim podrujima. I u tome se sastoji imbenik veliine jednog
naroda, da mu uspije obrazovati najsposobnije glave i to za podruja
kojima su skloni, te ih staviti u slubu narodne zajednice. Kada dva
naroda, koja su po sebi jednako dobro nadarena, meusobno konkuriraju,
pobjedu e odnijeti onaj kojeg u svom ukupnom duhovnom vodstvu
zastupaju najbolji talenti, a bit e potinjen onaj, ije su vodstvo samo
jedne velike zajednike jasle odreenih poloaja ili klasa, bez obzira na
uroene sposobnosti pojedinih njegovih obnaate/ja.
Drava
435
Naravno da se to u naem dananjem svijetu ini nemoguim. Odmah e
se predbaciti, da se od sinia, na primjer, jednog vieg dravnog
inovnika, ipak ne bi smjelo zahtjevati, recimo, da postane obrtnik, jer se
bilo koji drugi, iji su roditelji bili obrtnici, ine za to sposobnijima.
Moda je to s obzirom na dananje vrednovanje fizikog rada i tono.
Zbog toga e i narodna drava jednom morati doi do principijalno
drugaijeg stava prema pojmu rad. Morat e ak, ako bude neophodno, i
stogodinjim odgojem, prekinuti s glupou zanemarivanja tjelesnog
rada. Ona u osnovi ni jednog ovjeka nee vrednovati po vrsti njihovog
rada, nego po izgledu i kakvoi njegovog uinka. To se moe initi
stranim onima, koji vie cijene kolone pisara bez duha samo zbog toga
to oni rade s perom, nego najinteligentnijeg preciznog mehaniara. Ova
kriva procjena, kao to je reeno, nije u prirodi stvari, nego je steena
umjetnim odgojem i ranije nije postojala. Sadanje neprirodno stanje
poiva svakako na ope bolesnom izgledu naeg prematerija-liziranog
vremena.
Naelno je vrijednost svakoga rada dvostruka: jedna je isto materijalna,
a druga idealna. Materijalna vrijednost se sastoji u znaaju i to na
materijalnom znaaju rada za ivot zajednitva. to sunarodnjaci izvlae
vie koristi iz odreenog uinka, neposredno i posredno, to je materijalna
vrijednost bolje procijenjena. Ova procjena nalazi svoj plastini izraz u
materijalnoj nagradi koju pojedinac prima za svoj rad. Nasuprot ovoj
isto materijalnoj vrijednosti, stoji idealna. Ona se ne zasniva na
materijalnom znaenju izmjerene vrijednosti izvrenog rada, nego na
njegovoj nunosti po sebi. Sigurno je da materijalna korist jednog otkria
moe biti vea, nego jedne podreene pomone slube, ali je isto tako
sigurno, da je ukupna cjelina ovisna i o ovoj maloj slubi isto kao o
svakoj veoj. Moe se nai razlika u vrednovanju koristi pojedinog rada
u sveukupnoj cjelini, a moe mu se kroz odreenu naknadu dati i
znaenje; ali ona mora utvrditi realnu jednakost svega u ovom trenutku,
u kojem se svaki pojedinac trudi na svom podruju - koje god ono bilo - i
daje od sebe sve najbolje. Na tome se treba temeljiti vrednovanje
ovjeka, a ne na naknadi.
436
Kako se u razumnoj dravi mora voditi briga o tome da se svakom
pojedincu odredi ona djelatnost koja odgovara njegovoj sposobnosti, ili
drugaije reeno, sposobne glave obrazovati za one poslove koji im lee,
a da ove sposobnosti ne smiju biti steene odgojem, nego moraju biti
uroene, kao dar prirode, a ne zasluga ovjeka, pa se tako ope
graansko vrednovanje ne moe ravnati prema, na neki nain, izvrenom
poslu. Jer ovaj posao pada na raun njegovog roenja kao i time
potaknutog obrazovanja koje je primio od naroda. Vrednovanje ljudi
mora biti zasnovano na nain na koji mu je narod povjerio zadau.
Djelatnost koju pojedinac obavlja nije svrha njegovog postojanja, nego
samo sredstvo. tovie, on se kao ovjek za to treba i dalje obrazovati i
oplemenjivati, ali se to moe samo u okviru njegove kulturne sredine,
koja uvijek mora poivati na temeljima drave. Za odravanje ovog
temelja i on mora dati svoj prilog. Oblik ovog priloga odreuje priroda;
od njega zavisi samo da marljivou i potenjem vrati narodnoj zajednici
ono to mu je ona sama dala. Tko ovako radi, zasluuje najvie priznanje
i najvie potovanje. Materijalna nagrada moe biti odobrena im iji
uinak zajednici donese odreenu korist, idealna se mora sastojati u
procjeni vrijednosti koju svatko moe zatraiti, ako snagu koju mu je
dala priroda, a narodna zajednica omoguila obrazovanje, posveuje
slubi svog narodnog bia. Tada vie nije sramota biti estiti obrtnik, ali
je sramota, kao nesposoban inovnik, dragom Bogu krasti dane, a
dobrom narodu kruh. Tada je samo po sebi razumljivo da se takvom
ovjeku ne mogu dodijeliti dunosti, kojima od samog poetka nije
dorastao.
Uostalom, takva djelatnost prua i jedino mjerilo pravde kod opih
jednakih pravnih graanskih zanimanja.
Dananje vrijeme se samo razgrauje: Ono uvodi ope birako pravo,
brblja o jednakim pravima, a za isto ne nalazi obrazloenje. Ono u
materijalnoj nagradi vidi izraz ljudske vrijednosti i razbija si podlogu
najplemenitije jednakosti koju uope moe dati. Ali jednakost ne poiva i
nikada nee poivati na uincima pojedinaca po sebi, ve je ona mogua
u obliku, u kojem svatko ispunjava
Drava
437
svoje posebne obveze. Samo e time pri procjeni ljudi sluajnost prirode
biti iskljuena, a svaki e pojedinac biti kova svoje sree.
Danas, kada se itave grupe ljudi meusobno cijene jo samo prema
platnom razredu, nema se za to - kako je ve reeno -nikakvo
razumijevanje. To posebno nama ne smije biti razlog da se odreknemo
zastupanja naeg miljenja. Ba nasuprot: tko eli lijeiti ovo iznutra
bolesno i trulo vrijeme, mora najprije skupiti hrabrosti objasniti razloge
ove nevolje. To treba biti briga nacional-socijalistikogpokreta, daleko
od svega malogradanstva, iz naeg narodnog bia, skupiti i postrojiti one
snage koje e biti osposobljene za prvoborce novog svjetonazora.
*
Svakako, bit e prigovora, da e se openita idealna procjena teko moi
odvojiti od materijalne, da, da e potonula vrijednost fizikog rada
prouzroiti umanjene naknade. Sama ova umanjena naknada je opet
razlogom ogranienja sudjelovanja pojedinih ljudi u kulturnim dobrima
svoje nacije. Time e se upravo nauditi idealnoj kulturi ovjeka, koji u
toj djelatnosti po sebi, nema potrebe to raditi. Strah od tjelesnog rada
trebao je biti utemeljen upravo u tome, daje uslijed loijih naknada
kulturna razina fizikih radnika potisnuta, a time opravdana i njena
openito niska procjena.
U tome ima jako puno istine. Upravo e se zbog toga ubudue morati
tititi od prevelike razlike novanih naknada. Ne misli se da bi time
izostao uinak. To bi bio najtuniji znak propasti jednog vremena, kad bi
se radni elan sastojao samo u viem dohotku. Da je ovo gledite do sada
vailo na ovom svijetu, ovjeanstvo nikada ne bi dobilo svoja najvea
znanstvena i kulturna dobra. Jer najvei pronalasci, najvea otkria,
znanstveni radovi, koji su preokrenuli sliku svijeta, predivni spomenici
ljudske kulture, nisu dati svijetu zbog poriva za novcem. Naprotiv,
njihovo raanje nerijetko je znailo odricanje od sree zemaljskog
bogatstva.
438
Mogue je da je zlato danas postalo iskljuivi vladar ivota, ipak,
jednom e se ovjek ponovno klanjati viim bogovima. Mnogo toga
danas moe svoje postojanje zahvaliti samo udnji za novcem i imanjem,
ali je sigurno malo istine u tome, da je njihovo neposje-dovanje ljude
uinilo siromanijima.
I to je zadaa naega pokreta, da ve danas za neko vrijeme objavi, da e
svakom pojedincu biti dato ono to mu je potrebno za ivot, ali da se pri
tom visoko cijeni naelo da ovjek ne ivi iskljuivo za volju
materijalnog zadovoljstva. To na neki nain treba svoj odraz nalaziti u
obliku ogranienog stupnja zarade, koji i zadnjem zaposlenom u svakom
sluaju omoguava istinski estito postojanje kao sunarodnjaka i
ovjeka.
Ne bi trebalo rei, da bi to bilo idealno stanje koje ovaj svijet praktino
ne bi podnio i stvarno nikada nee dosegnuti.
Ni mi nismo cako ogranieni da vjerujemo, da bi stoljee ikada moglo
proi bez pogreaka. Samo to ne oslobaa od obveza suzbijanja uoenih
pogreaka i prevladavanja slabosti u tenji ka idealnom. Opora stvarnost
e sama od sebe stvarati prevelika ogranienja. Upravo zato ovjek mora
pokuati sluiti konanom cilju, a promaaji ga nipoto ne smiju odvratiti
od njegove namjere i odricanja prava, samo zato jer su mu se potkrale
pogreke, kao to rijetko tko odbacuje lijekove samo zato, jer e ionako
bolesti uvijek postojati.
ovjek se mora tititi od preniske procjene snage ideala. Tko je u ovom
pogledu danas maloduan, toga elim, ukoliko je nekada bio vojnik,
podsjetiti na vrijeme ije je junatvo predstavljalo velianstveno
priznanje snage idealnih motiva. Jer ono zbog ega su ljudi tada umirali,
nije bila briga za kruh svagdanji, nego ljubav prema domovini, vjera u
njezinu veliinu, opi osjeaj nacionalne asti. I tek tada, kada se
njemaki narod udaljio od ovih ideala, da bi slijedio realna obeanja
revolucije i oruje zamijenio naprtnjaom, doao je umjesto u zemaljski
raj, u istilite potpunog prijezira i, ne manje, ope nevolje.
Zbog toga je batieophodno dobre matematiare sadanje realne
Republike postaviti nasuprot vjeri u idealno Carstvo.
Glava 3.
DRAVNI PRIPADNIK I DRAVLJANIN
Openito uzevi, tvorevina danas pogreno nazvana dravom, poznaje
samo dvije vrste ljudi: dravljane i strance. Dravljani su svi oni koji su
dravno graansko pravo stekli ili roenjem, ili kasnijim
podravljenjem; stranci su svi oni koji isto pravo uivaju u nekoj drugoj
dravi. Izmeu ovih postoje jo kometama sline pojave, takozvani
apatridi ili apoliti. To su ljudi koji nemaju ast pripadati ni jednoj od
dananjih drava, dakle nigdje nemaju dravno graansko pravo.
Dravno graansko pravo se danas, kako je ve spomenuto, stjee u
prvom redu roenjem unutar granica neke zemlje. Rasa ili narodna
pripadnost pri tome ne igraju nikakvu ulogu. Crnac koji je nekada ivio
na podruju njemake zatitne zone, sa sadanjim mjestom stanovanja u
Njemakoj, donosi na svijet dijete koje time postaje njemakim
dravljanimom. Isto tako moe svako idovsko ili poljsko, afriko ili
azijatsko dijete, biti bez daljnjega, proglaeno njemakim dravljaninom.
Osim podravljenja putem roenja, postoji jo mogunost i kasnijeg
podravljenja. Ono je povezano s raznim preduvjetima na primjer, time,
da neki kandidat, koji je uzet u obzir, ako je ikako mogue, nije
provalnik ili svodnik, da je nadalje politiki neporo-an, to znai,
bezopasni politiki glupan koji nee pasti na teret svom novosteenom
zaviaju. U ovom realnom stoljeu, time se naravno misli samo na
financijsko optereenje. Da, to ak vai kao posebna preporuka,
predstaviti nekoga, vjerojatno dobrog budueg poreznog obveznika i
tako ubrzati njegovo stjecanje dravljanstva.
Rasna razmiljanja pri tome uope ne igraju nikakvu ulogu.
440
itav proces stjecanja dravljanstva ne odvija se puno drugaije nego
onaj, na primjer, pri ulanjenju u Auto-klub. ovjek napie svoje
podatke, oni se provjere i struno ocijene i jednog dana bude mu, na
obinom listiu, dato na znanje da je postao dravljanin, pri emu je sve
ovo jo umata i u jedan duhovito-aljivi oblik. Dosadanjem Zulukaferu,
koji je doao u obzir, jo se, naime, priopava: Ovime ste postali
Nijemac!
Ovaj bajkovit igrokaz dovrava sam predsjednik drave.
Ono to ne moe stvoriti ni sam Bog, to pretvara poinovni-eni
Theophrastus Paracelsus dok mahne rukom. Najobinijim potezom pera
iz mongoloidnog kretena odjednom je nastao pravi Nijemac.
Ne samo da se ne vodi briga o rasi takvog novog dravljanina, nego se
ne vodi rauna ni o njegovom tjelesnom zdravlju. Jedan takav klipan
moe biti poderan sifilisom koliko god hoe, za dananju dravu, on je
kao graanin dobrodoao, dokle on, kako je ve reeno, ne znai
financijsko optereenje i politiku opasnost.
Tako ova tvorevina zvana dravom, svake godine u sebe usisava otrove,
koje e jedva moi svladati.
Sam dravljanin razlikuje se od stranca samo po tome to mu je slobodan
put ka svim javnim slubama, eventualno mora zadovoljiti vojnu obvezu
i nadalje, aktivno i pasivno sudjelovati na izborima. Sve u svemu, to je
sve. Zatitu linih prava i linu slobodu, uiva isto tako i stranac,
nerijetko ak i viu; u svakom sluaju, tako je to u naoj dananjoj
njemakoj republici.
Ja znam da se sve ovo nerado uje; Samo, neto bezumnije, da, lue,
nego to je nae dananje dravno graansko pravo teko je igdje nai.
Ipak, trenutno postoji jedna drava u kojoj su primjet-ljivi barem slabi
pokuaji boljeg shvaanja. Naravno da to nije naa uzorna njemaka
republika, nego Sjedinjene Amerike Drave, gdje se trude, barem
djelimino izvui savjet razuma. S tim, da Sjedinjene Amerike Drave
zdravstveno loijim elementima u principu ne dozvoljavaju useljenje,
podravljenje se odreenim
Dravni pripadnik i dravljanin
441
rasama jednostavno onemoguuje, priznajui tako shvaanju koje je od
samih poetaka svojstveno pojmu narodne drave.
Narodna drava svoje stanovnike dijeli u tri klase: drav-ljanine, dravne
pripadnike i strance.
Roenjem se naelno stjee samo dravna pripadnost, koja kao takva jo
ne daje pravo voenja javnih slubi, ni pravo politikog djelovanja u
smislu sudjelovanja na izborima, ni u aktivnom, ni u pasivnom smislu.
Osnovno je, da se za svakog dravnog pripadnika tono utvrdi rasa i
nacionalnost. Svaki dravni pripadnik slobodno se moe u svako vrijeme
odrei svoge dravne pripadnosti i postati dravljanin one zemlje koja
odgovara njegovoj nacionalnosti. Stranac se od dravnog pripadnika
razlikuje samo po tome, to ima dravnu pripadnost u nekoj stranoj
dravi.
Mladi dravni pripadnik njemake nacionalnosti je obavezan proi
kolsko obrazovanje koje je propisano svakom Nijemcu. On se tako
podvrgava odgoju rasno i nacionalnosvjesnog sunarodnjaka. Kasnije
mora udovoljiti tjelesnim vjebama koje propisuje drava i konano
stupiti u vojsku. Obrazovanje u vojsci je ope; ono mora obuhvatiti
svakog pojedinog Nijemca i odgojiti njegovu tjelesnu i duhovnu
sposobnost za moguu vojnu uporabnu primjenu. Besprijekorno estitom
zdravom mladom mukarcu, bit e u povodu zavretka njegove vojne
obveze, na najsveaniji nain dodijeljena potvrda o dravnom
graanskom pravu. To je najvrijednije priznanje za njegov cjelokupan
zemaljski ivot. On time dobiva sva prava dravljanina. Zato drava
mora povui otru razliku izmeu onih, koji su kao sunarodnjaci nosioci
razloga svoga postojanja i svoje veliine, i onih koji svoj boravak unutar
drave dobivaju samo kao zasluni elementi.
Uruivanje dravno-graanskog priznanja je povezano sa
svetom.zakletvom prema narodnoj zajednici i dravi. Ovim priznanjem,
sve provalije i ponori moraju biti premoeni zajednikom sveanou.
Mora biti vea ast biti graanin ovoga carstva kao ulini ista, nego
biti kralj u nekoj stranoj dravi.
Dravljanin je pretpostavljen strancu. On je gospodar carstva. Ali ova
visoka ast i obavezuje. Jednom neasnom i beskarak-
ternom prostom zloincu, izdajniku domovine itd. ova ast moe u svako
vrijeme biti i oduzeta. On time ponovno postaje dravnim pripadnikom.
Njemaka djevojka je dravna pripadnica, a tek udajom postaje
graankom. Ipak, graansko pravo moe biti dodijeljeno i zaposlenim
enskim njemakim dravnim pripadnicama.
Glava 4.
LINOST I NARODNA DRAVNA MISAO
Ako narodna nacionalsocijalistika drava svoju glavnu zadau vidi u
obrazovanju i uzdravanju obnaatelja drave, tada nije dovoljno samo
unaprjeivati rasne elemente kao takve, odgojiti ih i konano obrazovati
za praktian ivot, nego je neophodno s ovom zadaom dovesti u sklad i
svoju vlastitu organizaciju.
Bilo bi to bezumlje, htjeti vrijednost ovjeka procjenjivati prema
njegovoj rasnoj pripadnosti, i time marxistikom stajalitu: ovjek je
jednak ovjeku, objaviti rat, ukoliko ne bi postojala odlunost snositi i
krajnje posljedice. Krajnja posljedica priznavanja znaaja krvi, dakle
rasne podloge uope, je prenoenje ove procjene na pojedinane osobe.
Kao to ja moram openito vrednovati razliite narode na osnovi njihove
rasne pripadnosti, tako se isto mora initi s pojedincima, unutar narodne
zajednice. Zakljuak da svaki narod nije narod, prenosi se tada na
pojedince unutar narodne zajednice, otprilike u tom smislu, da glava ne
mora uvijek biti glava, jer su i ovdje krvni sastojci u opim crtama
jednaki, ali u pojedinanom podlijeu tisuestrukim najfinijim razlikama.
Prva posljedica ove spoznaje je istovremeno ova, da se izrazim grublje,
to je naime pokuaj prepoznavanja i unaprjeivanja posebno vrijednih
rasnih elemenata unutar narodne zajednice i voenje posebne brige za
njihovo razmnoavanje.
Ova zadaa je grublja zbog toga, to mora biti izvrena i rijeena skoro
mehaniki. Tee je iz ukupnosti prepoznati i odabrati doista duhovno i
idealno najvrjednije glave i prepustiti ih, ne samo svakom utjecaju
nadmonijeg duha po sebi, nego prije svega onom koji je koristan za
naciju. Ovo prosijavanje po sposobnosti i valjanosti ne moe biti
provedeno mehaniki, nego je to posao, koji se neprekidno obavlja u
svakodnevnoj borbi za ivot.
444
Svjetonazor koji i pored neprihvaanja demokratskog masovnog
miljenja, tei ovu Zemlju dati najboljem narodu, dakle, najuzvienijem
ljudstvu, mora se po logici stvari, unutar ovog naroda, ponovno podvri
istom aristokratskom principu, te najboljim gla vama osigurati vodstvo i
najvii utjecaj u dotinom narodu. Time se on ne gradi na miljenju
veine, nego na svjetonazoru linosti.
Tko danas vjeruje da bi se narodna nacionalsocijalistika drava
razlikovala od drugih drava samo isto mehaniki, po boljoj
konstrukciji svoga gospodarskog ivota, dakle po boljem izjednaavanju
bogatstva u siromatva ili po veem pravu samoodluivanja irih slojeva
u gospodarskom procesu, ili u pravednijoj naknadi putem uklanjanja
velikih razlika u plaama, taj je u najoiglednijem zaostajanju i nema
blagog pojma o tome, to mi zapravo podrazumijevamo svjetonazorom.
Sve ovo, upravo izneseno, ne nudi ni najmanju sigurnost trajnog
postojanja, a jo mnogo manje zahtjeva veliine. Narod koji bi ostao na
zajamenim vanjskim reformama, ne bi u ovom opem narodnom
hrvanju dobio ni najmanje jamstvo za svoju pobjedu. Pokret koji sadraj
svog poslanja vidi samo u ope izjednaujuem i sigurno pravednom
razvitku, ustvari nee provesti nita snano ni stvarno, jer to ne vodi
dubokim reformama postojeih stanja, budui da njegovo cjelokupno
djelovanje na kraju ostaje zakoeno ve u svojoj vanjtini, jer to, mogu
gotovo rei, narodu ne gradi unutarnju okosnicu, koja e s neizbjenom
sigurnou prevladati sve slabosti od kojih mi danas patimo.
Da bi se ovo lake razumjelo, moda je svrhovito baciti jo jedan pogled
na stvarne poetke i razloge razvitka ljudske kulture.
Prvi korak koji je izvana vidljivo udaljio ljude od ivotinja bio je onaj
prema pronalasku, A pronalazak sam,izvorno poiva na lukavtinama i
podvalama, ija je primjena olakavala borbu za ivot s drugim biima, a
ponekad dopustila i povoljan ishod. Ovi najprimitivniji pronalasci ne
razjanjavaju jo dovoljno jasno osobi ove pojave, jer kasnijem, ili bolje,
dananjem ovjeku promatrau dolaze naravno do svijesti tek kao
masovna pojava. Odreene varke i lukava pravila ponaanja, koja na
primjer ovjek moe vidjeti kod
Linost i narodna dravna misao
445
ivotinja, ine se na prvi pogled kao saete, uopene injenice, te on vie
nije u stanju utvrditi ili istraiti njihov postanak, nego si pripomae
jednostavno time, da takve postupke oznai instinktivnima.
Ova zadnja rije nam u naem sluaju ne kazuje gotovo nita. Jer tko
vjeruje u vii razvoj bia, mora priznati, da je svaki izraz njegovog
ivotnog i borbenog poriva morao jednom imati svoj poetak: da e
jedan subjekt time poeti i da e takav postupak sve ee ponavljati i
iriti, dok konano ne prijee u podsvijest svih pripadnika odreene
vrste, te bude prikazan kao pojava instinkta.
To je lake razumjeti i vjerovati kod ovjeka. Njegovi prvi lukavi
postupci u borbi sa ostalim ivotinjama su prema svom postanku i
izvravanju, sigurmo bile radnje posebno sposobnog subjekta. I ovdje je
ve linost bila bezuvjetnim uzrokom odluivanja i izvoenja, koje je
kasnije, kao samo po sebi razumljivo, preuzelo od itavo ovjeanstvo.
Upravo tako, kao bilo koje vojno samopodrazumijevanje koje je danas,
po meni, postalo osnovicom svake strategije, izvorno stvorenoj
zahvaljujui sasvim odreenoj glavi; i tek je nakon mnogih, moda ak
tisua godina, poela vrijediti kao sama po sebi razumljiva.
Ovaj prvi osjeaj, ovjek je dopunio drugim: nauio je staviti druge
stvari i bia u slubu svoje borbe za opstanak: i time poinje ljudsko
pronalazatvo koje danas tako jasno imamo pred oima. Ovi materijalni
pronalasci, koji su proizili od primjene kamena kao oruje za
pripitomljavanje ivotinja, preko umjetnog stvaranja vatre nastale
ovjekovom vjetinom i tako dalje, sve do viestrukih zauujuih
pronalazaka naih dana, daju nam sve jasnije naslutiti da je nositelj svih
ovih ostvarenja upravo linost, pa su nam stoga blii pojedini znaajniji i
dojmljiviji dananji pronalasci. U svakom sluaju znamo sljedee: Svi
materijalni pronalasci koje vidimo oko sebe su rezultati stvaralake
snage i sposobnosti pojedinane osobe. Svi ovi pronalasci svojim
posljednjim razlogom pomau sve veem uzdizanju ovjeka iznad razine
ivotinjskog svijeta, da bi ga konac-
446
no od njega i udaljili. Oni time svojim najdubljim razlogom slue
trajnom napredovanju ka viem oovjeenju. Ali ono to je ve samo
prvotno bila najjednostavnija varka koja je praumskom ovjeku-lovcu
olakala borbu za opstanak, pomae i u obliku produhovljenih
znanstvenih spoznaja sadanjeg vremena, kao i borbi ovjeanstva da
olaka svoje postojanje i iskuje oruja za buduu borbu. Sve ljudsko
miljenje i pronalasci slue u svojim posljednjim uincima u prvom redu
ivotnoj borbi ljudi na ovoj planeti, ak i kada takozvane realne koristi
nekog pronalaska ili otkria ili dubokog znanstvenog uvida u bit stvari,
trenutno nisu vidljive. Time to sve zajedno pomae ovjeku da sve vie
i vie izae iz okvira bia koja ga okruuju, on jaa i uvruje svoj
poloaj tako, da bi u svakom pogledu izrastao u dominirajue bie na
ovoj Zemlji.
Svi pronalasci su dakle rezultat stvaranja jedne osobe. Sve su ove osobe,
htjelo se to ili ne htjelo, vie ili manje veliki dobroinitelji svih ljudi.
Njihovo djelovanje kasnije daje milijunima, da, milijardama ljudskih
bia, pomona sredstva za kasnije olakanje voenja njihove ivotne
borbe.
Kada mi u prolosti dananje materijalne kulture kao pronalazae vidimo
samo pojedinane osobe koje se uzajamno nadopunjavaju i jedan gradi
na drugome, tada ove izmiljene i otkrivene stvari pronalazaa moraju
biti tono izvedene i provedene. I ukupni proizvodni procesi su po svom
porijeklu novi pronalasci i stoga trebaju tono odgovarati poetnim
pronalascima, a to znai da i dalje ovise od osobe. I isto teorijski
zamiljen posao, koji u pojedinostima uope nije mjerljiv, ipak je
pretpostavka svim daljnjim materijalnim pronalascima, te se ponovno
javlja kao iskljuivi proizvod pojedinca. Ne pronalazi masa, i ne
organizira ili misli veina, nego je u svemu uvijek samo pojedinac,
ovjek, linost.
Ljudska je zajednica samo onda dobro organizirana, ako po mogunosti
izlazi u susret stvaralakim snagama, i na neki im nain olakava korisno
primijeniti obavljen rad za cjelokupnu zajednicu. Najvrjednije na samom
pronalasku, bilo da se sastoji u materijalnom ili u svijetu misli, je prije
svega pronalaza kao osoba.
447
Prvi i najvei zadatak organizacije neke narodne zajednice je iskoristiti
ga za sveukupnost. Da, sama organizacija mora biti samo izvrenje ovog
naela. Time e biti osloboena prokletstva mehanizma i postat e neto
uinkovito. Ona u sebi samoj mora biti utjelovljenje tenje da se glava
uzdigne iznad mase, a ova se time podini glavi.
Prema tome, organizacija ne samo da ne smije izbjegavati izdizanje
glava iz mase, nego naprotiv, ovo omoguiti i olakati u najveem
stupnju vlastitog bia. Ona mora polaziti od naela da se ljudski
blagoslov nikada nije nalazio u masi, nego je poivao u njezinim
stvaralakim-glavama, koje su se u stvarnosti iskazivale kao
dobroinitelji ljudskog roda. U interesu je cjeline da joj se osigura
najmjerodavniji utjecaj i olaka njeno djelovanje. Ovaj interes sigurno
nee biti zadovoljen i nee sluiti ni vlasti nemarnih i nepromiljenih, ali
ni u kom sluaju nije spreman imati samilosti prema masi, ve e sluiti
jedino onom vodstvu koje je priroda obdarila posebnim sposobnostima.
Pronalaenje ovih glava osigurava, kao to je ve reeno, prije svega
sama teka ivotna borba. Puno toga puca i propada, ne dokazuje se kao
posljednje i odluujue i samo se malo njih konano javlja medu
izabranima. Na podruju miljenja, umjetnikog stva-ranja,da, ak i u
gospodarstvu, dogaa se ovaj proces odabira i dan danas, iako je on
naroito u posljednjem ve izloen tekom optereenju. Uprava drave, a
isto tako i mo otjelovljena u organiziranoj snazi nacije, rukovode se
takoer ovim mislima. Ovdje jo posvuda dominira ideja linosti, iji
autoritet sam po sebi opada, a odgovornost prema vioj osobi raste.
Samo je politiki ivot potpuno napustio ovaj najprirodniji princip. Dok
je itava ljudska kultura samo rezultat stvaralake djelatnosti pojedinaca,
u itavoj dravi, a prije svega u najviem vodstvu narodne zajednice,
javlja se kao odluujui princip vrednovanja veine i poinje odozgo
prema dolje trovati gotovo cjelokupan ivot, to u stvarnosti znai -
raspad.
A i destruktivne posljedice djelovanja idovstva u drugim narodnim
tijelima, treba u osnovi pripisati samo njegovom vjeitom pokuavanju
da podruje znaenje linosti kod svojih ugoujuih
448
naroda, i zamijeni ga znaajem mase. A time na mjesto organizator-skog
principa arijskog ovjeanstva stupa idovski destruktivni. On time
postaje fermentom neusklaenosti naroda i rasa, i u daljem smislu,
unitava ljudske kulture.
A marxizam predstavlja pokuaj, kao i pokuaj idova u istoj kulturi, da
se na svim podrujima ljudskog ivota iskljui nadmoan znaaj linosti
i zamijeni ga brojnou mase. Njemu politiki odgovara nadmoan
parlamentarni oblik vlasti ije nezdravo djelovanje vidimo poevi od
najmanjeg zametka zajednice, pa sve do vodstva cjelokupnog carstva i u
gospodarskom sustavu sindikalnih pokreta, koji ne slui stvarnim
interesima posloprimaca, ve iskljuivo razornim namjerama
internacionalnog svjetskog idova.
U istoj mjeri u kojoj je gospodarstvu uskraeno djelovanje principa
linosti, a na njegovo mjesto stavljen utjecaj i djelovanje mase, mora se
izgubiti sve ono to je u slubi postojeeg i za sve vrijedne radne
sposobnosti, da bi gotovo dovelo do sigurnog na-zatka. Pojedine
organizacije tvornikih savjeta, koje umjesto da istinski spoznaju interese
radnika i slubenika, pokuavaju postii utjecaj na samu proizvodnju,
sluei istoj razornoj svrsi. Oni nanose tetu cjelokupnoj proizvodnji, a
time u stvari i pojedincu. Jer se trajno zadovoljstvo pripadnika narodnog
tijela ne odrava iskljuivo sluajui glupe teorijske fraze, ve mnogo
vie, putem dodjeljivanja dobara pojedincima za dnevne ivotne potrebe
i time proisteklim uvjerenjem, da narodna zajednica, svojim ukupnim
uinkom zastupa i interese pojedinca.
Uope nije bitno, je li marxizam na temelju svoje teorije masa uope
sposoban preuzeti trenutno prostojee gospodarstvo i dalje ga voditi.
Kritika o tonosti ili netonosti ovog principa nee biti odluena
opravdanjem svojih sposobnosti da s postojeim upravlja za budunost,
nego iskljuivo moguim dokazom vlastitog stvaranja jedne takve
kulture.
Marxizam bi mogao i tisuu puta preuzeti dananje gospodarstvo i dalje
ga pod svojim vodstvom pustiti da radi, ali ipak
449
nee moi dokazati uspjeh ove djelatnosti u odnosu na injenicu, da nije
bio u stanju primjenom svog principa, sam stvoriti ono, to ve danas
preuzima kao gotovo.
I za to je marxizam donio praktini dokaz.
Ne samo da on nigdje nije mogao stvaralaki objasniti stvaranje neke
kulture ili bar gospodarstva, nego on stvarno nije bio ni u stanju
zasnovati i dalje voditi ni one utemeljene na vlastitim principima, te je
ve nakon kratkog vremena putem koncesija morao posegnuti ka
razmiljanju o povratku principa linosti, upravo onako, kao to i u
vlastitoj organizaciji nije mogao odstupiti od ovog naela.
/ u tome se narodni svjetonazor principijelno mora razlikovati od
marxistikog, da ne spozna samo vrijednost rase, nego i znaaj linosti, i
time je odredi temeljnim potpornjem svoje cjelokupne graevine. To su
glavni imbenici njegova shvaanja svijeta.
Kada, posebno nacionalsocijalistiki pokret, ne bi shvatio fundamentalno
znaenje ove principijelne spoznaje, ve umjesto nje krpario vanjski
izgled dananje drave, ili ak masovno stajalite shvaao svojim, tada bi
u stvarnosti predstavljao samo konkurentsku partiju marxizmu; i tada ne
bi posjedovao pravo nazivati se svjetonazorom. Kad bi se socijalni
program pokreta sastojao samo u tome, da se izgura linost, a na njeno
mjesto stavi masa, tada bi nacionalsocijalizam ve i sam bio nagrizen
otrovom marxizma kao to je to ve svijet naih graanskih partija.
Narodna drava mora brinuti o dobrobiti svojih graana time, to svemu
i svakomu priznaje znaenje vrijednosti linosti i tako na svim
podrujima uvodi najviu mjeru proizvodne radne sposobnosti, koja e
pojedincu u najveoj mjeri zajamiti njegov udio.
I narodna drava, a naroito njeno najvie politiko vodstvo, je, prema
tome, u cjelini potpuno osloboena parlamentarnog principa veinskog,
dakle masovnog, odluivanja, na ije mjesto je postavljeno neogranieno
pravo pojedinca.
Iz toga proizlaze sljedea spoznaje:
V
450
Najbolji dravni ustav i dravni oblik je onaj koji najprirodnijom
sigurnou dovodi na vodei poloaj najpametnije glave narodne
zajednice i osigurava im vodei utjecaj.
Ali, kako se u gospodarskom ivotu sposobnost ljudi ne odreuje
odozgo, nego se oni moraju probijati sami, pa kako ovdje postoji
beskrajno kolovanje za voenje od najmanje trgovine do najveeg
poduzea i svatko mora polagati odreene ispite, naravno da ne mogu
biti sasvim iznenada otkrivene sposobne politike glave. Geniji
posebne vrste nemaju obzira prema normalnom ovjeanstvu.
Drava u svojoj organizaciji mora poevi od najmanje stanice, opine,
pa do najvieg vodstva cjelokupnog carstva uspostaviti princip linosti.
Ne postoje veinske odluke, nego samo odgovorne osobe, a rije
Savjet e ponovo biti uvedena u svom prvobitnom znaenju. Uz
svakog ovjeka stajat e savjetnik, ali odluku donosi ovjek.
Naelo, koje je prusku vojsku svoga vremena uinilo najdivnijim
sredstvom njemakog naroda, u prenesenom znaenju, mora jednom biti
naelo izgradnje naeg svekolikog dravnog ureenja: Spustiti autoritet
svakog voe, a podii njegovu odgovornost.
Ni tada se nee oskudijevati na korporacijama koje danas nazivamo
parlamentom. ak e i njihovi savjeti stvarno savjetovati, ali
odgovornost mora i smije uvijek posjedovati samo jedan nositelj, a time,
samo on sam, i autoritet i pravo nareivanja.
Parlamenti po sebi su neophodni, jer prije svega jedino u njima glave
imaju mogunost laganog uzdizanja, pa im kasnije mogu biti povjerene
posebne odgovorne zadae.
Time nastaje sljedea slika:
Narodna drava, poam od opine pa sve gore do vodstva carstva, ne
smije imati niti jedno zastupniko tijelo koje neto odluuje veinom
glasova, nego samo savjetodavna tijela koja stoje na raspolaganju
izabranom vodi, koji im i dodjeljuje poslova, a po
451
potrebi na odreenim podrujima i sami preuzimaju bezuvjetnu
odgovornost, upravo onakvu kakvu u velikom imaju voa ili predsjednik
dotine korporacije.
Narodna drava nipoto ne trpi, da bez posebne potrebe, na primjer,
gospodarske naravi, za savjet ili sud budu pitani ljudi koji se prema svom
odgoju ili djelatnosti u tu stvar ne mogu razumjeti. Ona zbog toga ve od
poetka stvara svoja zastupnika tijela u politikim i strukovnim
stalekim komorama.
Kao podupirue doputenje zajednikog djelovanja obaju, stoji iznad
njih, kao izabranik, jedan poseban senat.
Ni u jednoj komori i ni jednom Senatu nikada ne smije, bilo kada doi do
glasovanja. Oni su radne ustanove, a ne glasake maine. Pojedini lan
ima savjetodavni glas, ali nikada odluujui. Taj glas pripada iskljuivo
odgovornom predsjedniku.
Ovo naelo bezuvjetne povezanosti apsolutne odgovornosti sa
apsolutnim autoritetom, uzgojit e jednog nadvou, to je u dananjem
stoljeu neodgovornog parlamentarizma potpuno nezamislivo.
Time e dravno ureenje nacije biti dovedeno u sklad sa svakim
zakonom kojem ono ve na kulturnom i gospodarskom podruju
zahvaljuje svoju veliinu.
*
to se tie mogunosti provoenja ovih spoznaja, molim da se ne
zaboravi, da princip demokratskog veinskog odluivanja veine ni u
kom sluaju nije vladao otkad je svijeta i vijeka, ve se, nasuprot, nalazi
samo u kratkim povijesnim razdobljima, koja su uvijek bila razdoblja
propasti naroda i drava.
Svakako da se ne smije vjerovati kako bi se isto teoretskim mjerama
jedna takva promjena mogla provesti od gore do dolje, jer ona po logici
stvari ne smije prestati ni kod dravnog ustava, niti kod cjelokupnog
preostalnog zakonodavstva; da,ova primjena mora proeti i opi
graanski ivot. Jedan takav preokret moe se,
452
i dogodit e se, samo pomou pokreta, koji je ve sam izgraen u duhu
ovih misli i time ve u samom sebi nosi nadolazeu dravu. Zato se
nacionalsocijalistiki pokret moe ve danas potpuno uivjeti u ove
misli, i privesti ih praktinom djelovanju unutar vlastite organizacije,
koja e jednom dravi ne samo predoiti iste smjernice, nego joj takoer
spremno staviti na raspolaganje ve gotova tijela svoje vlastite drave.
Glava 5.
SVJETONAZOR I ORGANIZACIJA
Narodna drava, iju sam opu sliku pokuao skicirati u grubim crtama,
nee biti ostvarena samo spoznajama o onome to joj je potrebno, a po
sebi je neostvarljivo. Nije dovoljno znati kako ona treba izgledati.
Mnogo je vaniji problem njezina postanka. Ne smije se oekivati da e
dananje partije, koje su u prvom redu korisnici sadanje drave, sami od
sebe prihvatiti ovakvo preureenje, te iz vlastitih pobuda provoditi
promjene sadanjeg stanja. To je utoliko manje mogue, to su njihovi
stvarni vodei elementi uvijek samo idovi i opet samo idovi. Kad bi
se razvoj, kroz koji trenutno prolazimo, i dalje nesmetano odvijao,
jednoga bi dana zavrio na sveidovskom proroanstvu - idov bi doista
poderao ljude na Zemlji i postao njenim gospodarem.
Tako ona, nasuprot milijunima njemakih buruja i proletera
najveim dijelom proizilih iz kukaviluka sparenog s nehajem i
glupou, koji tekim korakom srljaju u propast, slijedi s najviom
svjesnou svoga budueg cilja, bezuvjetno zacrtani put. Partija koja je
vodi, ne moe se zauzimati za druge interese osim za svoje, a to sa
interesima arijskog naroda nema nita zajednikoga.
Ako se dakle eli pokuati idealnu sliku narodne drave dokazati u
realnoj stvarnosti, tada se mora, neovisno o dosadanjim silama javnog
ivota, traiti jednu novu snagu koja je voljna i sposobna preuzeti borbu
za ostvarenje takvog ideala. Jer ovdje se doista radi o borbi, ukoliko prva
zadaa ne glasi: stvaranje novog shvaanja dravnog ureenja, nego prije
svega: uklanjanje postojeeg idovskog. Kao to je u povijesti esto
sluaj, nije glavna tekoa u obliku novog stanja, nego u osloboenju
mjesta za njega. Predrasude i interesi spojeni u falangu pokuavaju svim
sredstvima sprijeiti pobjedu njima neugodne ili prijetee ideje.
454
Zbog toga je borac za novi ideal, na alost budi Bogu, prisiljen, uz sve
pozitivino naglaavanje istog, u prvom redu izvojevati negativni dio
borbe koja treba ukloniti trenutno postojee stanje.
Novo uenje je od golemog i novog principijelnog znaenja, jer e
morati, koliko god se to pojedincu inilo neugodnim, biti primijenjeno
kao prvo oruje sondiranja kritike i to u svoj otrini.
Ne pokazuje se ba dubokim uvidom u povijesni razvoj, to danas
takozvani Narodni sve vie pridaju vrijednost tome da se osigura, da ih
se ni u kom sluaju ne povezuje s negativnom kritikom, ve samo sa
nadogradujuim radom; jedno djeje-glupo, koliko i pravo narodno
mucanje i dokaz kako je u tim glavama pored njih, bez traga, prohujala i
povijest vlastitog vremena. I marx-izam je imao cilj, i on takoer poznaje
nadogradujuu djelatnost (ve i onda ako se pri tome radi samo o
utemeljenju despocije internacionalnog financijskog svjetskog
idovstva!); pa je i on, unato svemu, sedamdeset dugih godina
uvjebavao kritiku, i to onu uni-tavajuu, razornu kritiku i uvijek
kritiku, tako dugo, dok nije ovom vjeito nagrizajuom kiselinom
rastoio staru dravu i doveo je do ruevine. Tek tada je poela njegova
takozvana nadogradnja. I to je bilo samo po sebi razumljivo i logino.
Postojee stanje nee biti uklonjeno praznim naglaavanjem i
zastupanjem dolazeeg. Jer nije izvjesno, da e se pristalice ili ak
zainteresirani trenutno postojeeg stanja, samo radi zakljuka o nunosti
novog, htjeti se bezostatno okrenuti novom. Ba suprotno, lako se moe
dogoditi, da u tom sluaju nastanu i ostanu dva stanja, jedno pored
drugoga, pa da tako takozvani svjetonazor postane partijom, iz ijeg se
okvira vie nee moi ponovno uzdii, jer je svjetonazor netrpeljiv i ne
moe se zadovoljiti ulogom partije pored partije, nego zapovjedniki
zahtijeva svoje vlastito, iskljuivo i bezostatno priznanje, kao i potpunu
promjenu svekolikog javnog ivota po njegovim nazorima. On dakle ne
moe trpjeti istovremeno postojanje i dalje zastupanje ranijeg stanja.
To isto vai i za religije.
Svjetonazor i organizacija
455
Ni kranstvo se nije moglo zadovoljiti time da izgradi svoj vlastiti oltar
pored drugih, nego je nuno moralo prii prisilnom razaranju
mnogoboakih oltara. Samo se iz ove fanatine nesnoljivosti moglo
izgraditi apodiktiko vjerovanje; Ova nesnoljivost je ak bila njegova
bezuvjetna pretpostavka.
Moe se uputiti i vrlo dobar prigovor, da se kod takvih pojava u svjetskoj
povijesti, najee radi o tako specifino idovskom nainu razmiljanja;
da, da, takav nain nesnoljivosti i fanatizma upravo je utjelovljen u
idovskoj naravi. To moe i tisuu puta biti tono, a moe se zbog te
injenice i duboko aliti, i s pravom ne-lagodnou njezinog
pojavljivanja u povijesti ovjeanstva tota zakljuiti, jer mu je takvo
stanje do tada bilo strano - to ipak nita ne mijenja, jer je ovo stanje
danas ponovno tu. Mukarci koji na njemaki narod ele osloboditi
dananjeg stanja, ne trebaju si razbijati glavu time, kako bi bilo lijepo, da
nije bilo ovo ili ono, nego moraju pokuati iznai kako ukloniti sadanje.
Svjetonazor, koji je ispunjen paklenim nestrpljenjem, bit e razbijen
samo novom idejom tjeranom istim duhom, obuzetim jednako najjaom
voljom, ali u sebi istom i istinitom potpuno novom idejom.
Netko danas s bolom moe zakljuiti, da je u slobodni antiki svijet s
pojavom kranstva stigao i prvi duhovni teror, i nee moi pobiti
injenicu, da je svijet od tada pritisnut i svladan silom, i da se sila razara
samo silom, a teror samo terorom. Samo tako moe biti izgraeno i
steeno novo stanje.
Politike partije su sklone kompromisima, svjetonazori nikada. Politike
partije raunaju s protivnikim igraima, svjetonazori proklamiraju svoju
nepogrjeivost.
I politike partije su prvobitno gotovo uvijek imale namjeru doi do
samostalne despotske vlasti; u njima se skoro uvijek nalazi slabi nagon
ka nekom svjetonazoru. Ipak, skuenost njihovog programa otima im
herojstvo koje zahtijeva svaki svjetonazor. Popustljivost njihove volje
dovodi im sitne i slabane duhove, s kojima se ne mogu voditi kriarski
ratovi. Tako i ostaju prerano zakoene u svojoj vlastitoj bijednoj niskosti.
Tada borbu zamjenjuju svjeto-
456
nazorom i umjesto nje, pokuavaju pomou takozvane pozitivne
suradnje, im prije zauzeti zgodno mjestace na postavljenim jaslama
postojeeg poretka i, po mogunosti, to due na njima ostati. To je sva
njihova tenja. I ako bi ih ikada neki, brutalnosti sklon, izgladnjeli
konkurent odgurnuo s ovih zajednikih jasala, tada e njihova pohota i
tenja biti usmjerena samo na to, da se silom ili lukavstvom, u oporu
takoer gladnih, ponovno probiju naprijed i konano se, stajalo ih to i
njihovog najsvetijeg uvjerenja, okrijepe na omiljenom izvoru hrane.
Politiki akali!
Kako jedan svjetonazor nikada nije spreman dijeliti s drugim, tako ne
moe biti ni spreman, suraivati na postojeem stanju kojega osuuje,
nego osjea obvezu, ovo stanje i cjelokupni protivniki idejni svijet
suzbiti svim sredstvima, to znai, pripremiti njegovo ruenje.
Ne samo da se ova isto razorna, iako pozitivna,borba, iju opasnost svi
drugi odmah uoe, sudara sa zajednikom obranom, nego se vodi radi
provoenja vlastitih novih predodbi o svijetu, pa zahtijeva i odlune
borce. I tako e savjetonazor svoje ideje dovesti do pobjede samo onda,
ako u zajednike redove udrui najhrabrije i najodreitije elemente svoga
stoljea i svoga naroda i uvede vrste oblike jake borbene organizacije.
Pri tome je svakako potrebno, da on, s obzirom na ove elemente, iz svoje
ope slike svijeta izvue odreene misli, i uoblii ih tako, da se pojave
ujedinjene u kratkoj preciznoj krilatici, da bi posluile novoj zajednici
ljudi kao vjeroispovijest. Dok je program jedne, samo politike partije,
recept za sljedee zdrave izborne rezultate, program nekog svjetonazora
znai formulaciju objave rata protiv postojeeg poretka, protiv
postojeeg stanja, ukratko, protiv postojeeg shvaanja svijeta uope.
Pri tome nije neophodno da svaki pojedinac koji se bori za ovaj
svjetonazor dobije potpuni uvid i tone spoznaje do zadnje ideje i tokova
misli vode pokreta. Puno je vanije da mu budu pojanjene poneke
znaajnije toke stajalita pokreta i da mu neizbrisivo budu urezane u
svijest najvanije smjernice i neophodnost
457
njihovog bezostatnog provoenja, kako bi bio potpuno proet nunou
pobjede svoga pokreta i njegova uenja. Ni pojedini vojnik ne smije
svoje misli posvetiti vioj strategiji, ve, tovie, mora biti odgojen u
strogoj disciplini i fanatinom uvjerenju o pravu i snazi svoje stvari i u
potpunom povjerenju, isto se to mora dogoditi i s pojedinim pristaama
pokreta velikih razmjera, velike budunosti i najsnanije volje.
Kao to bi malo vrijedila armija, iji bi svi vojnici bili generali, bilo to
zbog njihovog obrazovanja ili uvidavnosti, isto tako malo vrijedi
politiki pokret kao zastupnik svjetonazora, ako bi htio biti samo bazen
za skupljanje domiljatih ljudi. Ne, on treba i primitivne vojnike, jer
inae ne bi bilo mogue postii unutarnju disciplinu.
Uostalom, bit je organizacije da moe postojati samo onda, ako slui
najviem duhovnom vodstvu jedne iroke, vie osjeajno usmjerene
mase. Odred od dvije stotine duhovno sasvim jednako sposobnih ljudi
bilo bi na due vrijeme tee disciplinirati, nego jedan takav od
stodevedeset duhovno manje sposobnih i deset vieobrazovanih.
Iz ove je injenice, socijalna demokracija jednom izvukla velike koristi.
Ona je otputene iz vojske i tamo ve disciplinski odgojene pripadnike
irokih slojeva naeg naroda, zgrabila i uzela pod svoju isto tako strogu
partijsku disciplinu. I njihova je organizacija predstavljala vojsku asnika
i vojnika. Iz vojske otputeni njemaki fiziki radnik, postao je vojnik,
idovski intelektualac asnik; Njemake sindikalne inovnike, moglo se
viati kao doasnike. Ono to je nae graanstvo promatralo kimajui
glavom, bile su injenice da su marxizmu uvijek pripadale samo
takozvane neobrazovane mase, u stvarnosti su to bile pretpostavke
njegova uspjeha. Jer dok su graanske partije u svojoj jednostranoj
duhovnosti predstavljale nesposobnu, nediscipliniranu bandu, marxizam
je od svojeg manje duhovnog ljudskog materijala stvorio vojsku
partijskih vojnika, koji su se slijepo pokoravali svakom idovskom
dirigentu, kao nekada njemakom asniku. Njemako graanstvo
458
koje se nikada nije brinulo o psiholokom problemu, iako u tome visoko
nadmono, nije ni sada nalazilo za shodnim razmisliti i prepoznati dublji
smisao, kao i potajnu opasnosti ove injenice. Ba naprotiv, vjerovalo se
da e politiki pokret formiran samo iz krugova inteligencije, ve zbog
toga razloga biti vrjedniji i zahtjevniji, te da postoji vie vjerojatnosti, da
e dospjeti do vlasti, nego neka neobrazovana masa. Nije se nikada
shvatilo, da se snage politike partije nipoto ne nalaze u po mogunosti
veoj i samostalnijoj duhovnosti pojedinih lanova, nego mnogo vie u
discipliniranoj poslunosti, kojom njeni lanovi slijede svoje duhovno
vodstvo. Odluujue je samo vodstvo. Kada se meusobno bore dve
vojne jedinice, nee pobijediti ona, iji je svaki pojedinac dobio najvie
strategijsko obrazovanje, nego ona, koja ima najpromiljenije vodstvo i
istovremeno najdisciplinarnije, slijepo pokorne i najbolje uvjebane
vojne ete.
To je temeljna spoznaja koja svjetonazor pretvara u djelo, koju treba
uvijek imati u vidu kod provjere svih mogunosti.
Ako dakle elimo pobjedu naeg svjetonazora, onda ga moramo
preobratiti u borbeni pokret, iji program, logino, mora uzeti u obzir
ljudski materijal koji mu stoji na raspolaganju. to su konani ciljevi i
vodee ideje blii, to genijalniji i psiholoki pravilniji mora biti reklamni
program primjeren duama onih, bez ije bi pomoi i najljepa ideja
vjeno ostala idejom.
Ako narodna ideja od dananjeg nejasnog htijenja, eli postii uspjeh,
tada mora iz svojega svijeta misli izvui odreena naela koja su po
svom biu i sadraju sposobna obavezati ire mase ljudi i to one koji
sami jame borbu za svjetonazor o ve ideje. To je njemako radnitvo.
Zbog toga je program novog pokreta sveden na neto manje, ukupno,
dvadeset i pet naela. Ona su, u prvom redu, kao gruba skica zahtjeva
pokreta namijenjena ovjeku iz naroda, Ona su na neki nain politika
vjeroispovijest, koja s jedne strane propagira pokret, a s druge se
osposobljava povezati pridobijene putem zajedniki preuzetih obveza.
459
Pri tome nikada ne smijemo izgubiti iz vida, da takozvani program
pokreta, iako za svoj konanom cilj bezuvjetno pravilan, u formulaciji
mora uzeti u obzir i psiholoke momente, da bi u vrlo kratkom vremenu
bio u stanju zadobiti povjerenje, pa odreena naela mogu biti i drugaije
obraena, obuhvaena i bolje formulirana. Meutim, svaki se takav
pokuaj moe pokazati sudbonosnim. Jer se time neto, to bi trebalo biti
vrsto i nepokolebljivo, preputa diskusiji u kojoj se, ako se pobija i
jedina toka i ne predlae nita novije i bolje, gubi vjerodostojnost
dogmatskog tvrenja, a beskrajne rasprave vode ka opoj zbrci i
pomutnji. U takvom sluaju preostaje samo odvagnuti, to je bolje: jedna
nova sretnija formulacija, koja uzrokuje nesuglasice u pokretu, ili jedan
trenutno moda ne ba i najbolji oblik, ali koji predstavlja zatvoren
nepokolebljiv, iznutra jedinstveni organizam. Svaki istraiva e priznati
da treba vie cijeniti ovo zadnje. A kako se kod preinaka uvijek radi
samo o vanjskim oblicima, takve e se korekture initi uvijek moguim i
poeljnim. Konano, zbog povrnosti ljudi postoji velika opasnost, da u
ovoj isto vanjskoj formulaciji programa uoe samo vanije zadae
pokreta. Time se voljne snage za provoenje ideje povlae u pozadinu, a
aktivnost, koju je trebalo poduzeti prema van, gubi se u unutarnjim
programskim borbama.
Kod jednog uenja stvarno velikih razmjera, manje je tetno zadrati
stav, pa ako on ba sasvim i ne odgovara stvarnosti, nego da se
poboljanje, prethodno vaeeg granitne vrstine, izloi diskusiji sa svim
njenim najgorim posljedicama. To nije mogue, prije svega, tako dugo,
dok se pokret sam jo bori za pobjedu. Jer kako se moe ljude koji
slijepo vjeruju uvjeriti u tonost jednog uenja, ako se stalnim
izmjenama na fasadi graevine iri nesigurnost i sumnja?
Ono najvanije se ne smije traiti u vanjskom obliku, nego uvijek u
unutarnjem smislu. A taj je nepromjenljiv; i samo se u njegovom interesu
moe eljeti da se pokret, dri podalje od svih razornih i nesigurno
zaetih procesa i tako, zadri nuno potrebnu snagu za svoju obranu.
460
I ovdje se moe uiti od katolike crkve. Iako njena uena graevina u
nekim tokama, djelimino i sasvim suvinim, dolazi u koliziju s
egzaktnom znanou i istraivanjem, ona ipak nije spremna rtvovati ni
slog svojih pravila i pouaka. Ona je tono shvatila da se snaga njezina
otpora ne nalazi u veem ili manjem prilagoa-vanju nekim znanstvenim
rezultatima, koji se u stvarnosti vjeito kolebaju, ve, mnogo vie, u
vrstom pridravanju jednom utvrenih dogmi koje svemu tome i pridaju
karakter vjere. Tako je danas jaa nego ikada. Moe se ak i proreci, da
e u masi, koja, pri pojavama bijega, bjei od prikaza, ona sama uvijek
izvojevati slijepu privrenost i pokazati se mirnom lukom.
Tko dakle stvarno i ozbiljno eli pobjedu narodnog svjetonazora, taj ne
mora samo shvatiti da je za zadobivanje takvog uspjeha, kao prvo,
podoban samo borbeno sposoban pokret, nego i, kao drugo, da e on
ustrajati samo onda, ako kao temelj bude imao nepokolebljivu sigurnost i
vrstou svoga programa. On se ne smije usuditi, dotinom duhu
vremena, svojom formulacijom davati koncesije, nego mora, jedan
zadovoljavajue naeni oblik zadrati zauvijek, u svakom sluaju dotle,
dok se ne okruni pobjedom. Prije toga, svaki pokuaj razilaenja oko
provoenja i svrhovitosti jedne ili druge toke programa, razbija
zaokruenost i borbenu snagu pokreta u masi, u kojoj njezine pristalice
sudjeluju u unutarnjoj raspravi. Time nije reeno, da jedno danas
provedeno poboljanje, ne bi ve sutra moglo biti podvrgnuto
kritikim provjerama, da bi se prekosutra moda ponovno nala bolja
zamjena. Tko ovdje jednom prekorai granice, otvara slobodan put iji je
poetak poznat, ali se zavretak gubi u beskraju.
Ovo vana spoznaja, morala je nai svoju primjenu u mladom
nacionalsocijalistikom pokretu. Nacionalsocijalistika njemaka
radnika partija, prihvatila je svojim programom dvadeset i pet teza kao
osnovicu koja mora biti postojana i nepokolebljiva. Zadatak dananjih i
buduih lanova naega pokreta ne smije se sastojati u kritikoj obradi
ovih naela, ve vie u njihovoj obvezat-nosti. Inae bi sljedea
generacija, istim pravom, mogla troiti svoju
461
snagu na isto formalnom radu u partiji, umjesto da pokretu privede nove
pristalice, a time i nove snage. Za veliki broj pristalica se bit naeg
pokreta manje sastoji u slovima naih naela, a mnogo vie u smislu
kojeg smo im u stanju dati.
Za sve ove spoznaje mladi pokret zahvaljuje ponajprije svojem imenu, a
tek nakon njega dobro sastavljenom programu, na emu je i utemeljen
nain njegova irenja. Da bi se narodnim idejama pomoglo da pobjede,
mora biti osnovana narodna partija, partija koja se ne sastoji samo iz
intelektualnih voda, nego takoer i od fizikih radnika.
Svaki bi pokuaj za ostvarenja narodnih zamisli bez jedne takve snane
organizacije bio neuspjean, kao to je bio u prolosti, kao to je danas i
kao to e biti u budunosti. Ali time pokret dobiva ne samo pravo nego i
dunost, osjeati se prethodnicom a time i reprezentantom ove ideje.
Koliko god da su osnovne zamisli nacionalsocijalistikog pokreta bile
narodne, toliko su istovremeno i narodne zamislinacionalsocijalistike.
Ako Nacionalsocijalizam eli pobijediti, mora bezuvjetno i iskljuivo
priznati sve ove odredbe. On ovdje, u svakom sluaju, nema samo pravo,
nego i dunost, najotrije naglaavati injenicu, da je svaki pokuaj
zastupanja narodne ideje izvan okvira Nacionalsocijalistike njemake
radnike partije (NSDAP-a) nemogu, a u najveem broju sluajeva
poiva i na prijevari.
Ako danas netko pokretu predbacuje, da se ponaa kao da je zakupio
narodnu ideju, na to postoji samo jedan jedini odgovor:
Ne samo zakupio, nego stvorio za praksu!
Jer, ono to se do sada shvaalo po tim pojmom, nije ni najmanje bilo
podobno utjecati na sudbinu naega naroda, jer je svim tim idejama
nedostajala jasna jedinstvena formulacija. Radilo se uglavnom samo o
pojedinanim nepovezanim spoznajama, s manjom ili veom tonou,
koje su nerijetko meusobno bile proturjene i ni u kom sluaju nisu
meusobno bile unutarnje povezane. Da je ova povezanost i postojala,
one u svojoj slabosti nikada ne bi uspjele na tome zasnovati i izgraditi
pokret.
A to je ostvario samo nacionalsocijalistiki pokret.
#
Kada danas sve mogue udruge i udrugice, grupe i grupice, a to se mene
tie i velike partije, svojataju rije narodni ve je i to slijed
djelovanja nacionalsocijalistikog pokreta. Beznjegova rada, svim ovim
organizacijama rije narodni, nikada ne bi pala akninapamet. Oni
njome ne bi mogli nita ni predoiti, a naroito njihove vodee glave ne
bi prema toj rijei bile ni u kakvomodnosu. Tek je NSDAP ovom pojmu
dao sadrajnu teinu, zbog koje je danas u usta uzimaju svi mogui ljudi;
ona je, prije svega, svojom uspjenom propagandom dokazala i pokazala
snagu narodnih misli, tako da vlastita gramzljivost drugih prisiljava da i
oni ele initi neto slino.
Kao to su do sada sve stavljali u slubu svojih majunih izbornih
pekulacija, tako je za ove partije i izraz narodni postao samo vanjska
uplja krilatica, kojom pokuavaju izjednaiti propagandnu snagu
nacionalsocijalistikog pokreta s vlastitim lanstvom. Jer samo ih brige
za vlastiti opstanak, kao i strah od napredovanja naeg pokreta noenog
novim svjetonazorom ije sveope znaenje oni shvaaju kao
iskljuenje, prisiljava da stavljaju u usta rije koju prije osam godina nisu
poznavali, prije sedam godina je ismijavali, prije est prikazivali kao
budalatinu, prije pet suzbijali, prije etiri mrzili, prije tri proganjali, da
bi je sada, konano, prije dvije godine i sami prisvojili i, zdruenu s
njihovim ostalim govornim blagom, koristili kao borbeni ratni pokli.
Jo se i danas mora neprekidno dokazivati da svim tim partijama
nedostaje bilo kakav pojam to njemakom narodu nuno initi. Najbolji
dokaz za to je njihova povrnost kojom rije narodni uzimaju u svoje
labrnje.
Nimalo pri tome nisu neopasniji svi oni koji se okolo povlae kao
prividno narodni, kuju fantastine planove koji se najee ne oslanjaju
ni na to, osim na neku fiksnu ideju, koja bi po sebi mogla biti dobra, ali
u svojoj izoliranosti ona je beznaajna za osnivanje jedne velike
jedinstvene borbene zajednice, a ni u kom sluaju
463
nije podobna izgraditi jednu takvu. Ovi ljudi, koji, dijelom svojim
mislima, dijelom iz proitanoga, smijeaju program, esto su opasniji
nego otvoreni neprijatelji narodne ideje. Oni su u najboljem sluaju
neplodni teoretiari, a najee ak pustopani hvalisavci koji nerijetko
vjeruju, da e uzavrelim bradama i pragermanskim prenemaganjem
maskirati duhovnu i misaonu upljoglavost svog djelovanja i svojih
mogunosti.
Usprkos svim tim neprikladnim pokuajima, dobro je vratiti se u
sjeanjima vremenu u kojem je mladi nacionalsocijalistiki pokret poeo
svoju borbu.
Glava 6.
PRVE BORBE -ZNAENJE GOVORA
Od prvog velikog skupa odranog 24. veljae 1920. u Hofbruhausfest
dvorani nismo se jo ni ohladili, a ve su poele pripreme sljedeeg. Dok
je do tada u gradu kao to je Mnchen, bilo jedva mogue, odrati mali
skup jedanput mjeseno ili ak svakih etrnaest dana, sada je trebalo
svakih osam dana, dakle jednom tjedno odrati veliki masovni skup. Ne
moram vam ni rei da nas je pri tome neprekidno muila jedina briga:
Hoe li doi ljudi, hoe li nas sluati?, iako sam lino ve tada bio
nepokolebljivo uvjeren, da e, kad su ve tu, onda i ostati, i pratiti govor.
U to vrijeme poprimila je Mnchener Hofbrufest dvorana za nas
Nacionalsocijaliste skoro posveeno znaenje. Svaki tjedan skup, skoro
uvijek u ovoj dvorani i svaki puta je bila sve popunje-nija, a ljudi
paljiviji! Polazei od ratne krivnje, o kojoj se tada vie nitko nije
brinuo, pa sve do mirovnih ugovora, bilo je skoro obraeno sve to bi na
bilo koji nain koristilo agi tato rskoj ili idejnoj svrhovitosti. Posebno je
velika pozornost bila poklanjana samim mirovnim ugovorima. O tome
to je sve mladi pokret masama neprekidno proricao i kako se to sve do
sada skoro i ostvarilo. Danas se o tim stvarima moe lako govoriti ili
pisati. Tada je javno, masovno okupljanje, u kojem se nisu nalazili
malogradani, nego razjareni proleteri na temu Versailleski mir znailo
napad na Republiku i oznaku reakcionarne, ako ne i monarhistike
spodobe. Ve kod prve reenice, koja se bavila kritikom Versaillesa,
mogle su se uti stereotipne upadice: A Brest Litowsk?, Brest
Litowsk?. Tako je masa urlala i urlala sve dok nije promukla, ili je
referent konano odustao od pokuaja uvjeravanja. Da ovjek od oaja
zbog takvog
Prve borbe - znaenje govora
465
naroda lupa glavom o zid! Nisu htjeli sluati, nisu htjeli razumjeti, da je
Versailles sramota i ponienje, ak ni to, da ovaj diktat znai neuvenu
pljaku i izrabljivanje naeg naroda. Marxistiko razorno djelovanje i
neprijateljski otrovna propaganda, doveli su ove ljude izvan svakog
razuma. Uz to, nije ih se smjelo ni tuiti. Kako je bila neizmjerno velika
krivnja druge strane! I to je graanstvo poduzelo da bi uinilo kraj
ovom stranom raspadu, suprotstavilo mu se i oslobodilo put boljem,
temeljitijem objanjenju istine? Nita, i opet nita! Nisam ih tada nigdje
vidio, sve ove velike dananje narodne apostole. Moda su oni
razgovarali na posijelima, na ajankama ili u krugovima istomiljenika,
ali tamo gdje bi morali biti, meu vukovima, tamo se nisu usudili; osim
kad bi se pruila prilika da s njima mogu zavijati.
Meni lino je tada bilo jasno da bi u maloj bazi koju je isprva osnovao
pokret, moralo bezuvjetno biti raieno pitanje ratne krivnje i to
raieno u smislu povijesne istine. Kako je pokret ve prenio irokim
masama istinu o mirovnom ugovoru, bila je to ve pretpostavka za
njegov budui uspjeh. Tada, kad su u ovom miru jo svi vidjeli uspjeh
demokracije, moralo se stvoriti suprotni front, da bi se u ljudske
mozgove ovaj ugovor zauvijek usadio kao neprijatelj, da bismo kasnije,
kad bude otkrivena gorka istina ovog prevarantskog lanog posla i
njegova gola neuljepana mrnja, podsjeajui na nae tadanje stajalite,
stekli njihovo potpuno povjerenje.
Ve u to vrijeme, zauzeo sam stajalite, da u svim vanim principijelnim
pitanjima, u kojima je itavo javno miljenje zauzimalo krivo dranje,
osnujem suprotni front, bez obzira na popularnost, mrnju ili borbu
protiv njega. NSDAP nije smio postati sudski straar javnog mnijenja,
ve je trebao postati njegov gospodar. Ne sluga mase, nego njen
gospodar.
Naravno da postoji, a posebno za svaki jo slabi pokret, visoko iskuenje
u trenutcima, u kojima je nadmonom protivniku uspjelo, svojim
umijeem zavoenja, natjerati narod jednom bezumnom odlukom ili
krivim dranjem, da sudjeluje i uzvikuje,
466
osobito onda kad za to postoje razlozi - pa makar i samo prividni -protiv
uvaavanja naela mladog pokreta. Ljudski kukaviluk e revno traiti
takve razloge, i skoro uvijek e neto nai, to e mu dati potvrdu prava i
na vlastito stajalite iz kojega e rado nainiti zlodjelo.
Nekoliko puta sam doivio takve sluajeve u kojima je bila potrebna
najjaa energija, da brod pokreta ne ude u umjetno izazvanu opu struju
ili bolje, da ga ona ne povue za sobom. Posljednji je puta naem
paklenom tisku, koji je za egzistenciju njemakog naroda bio Hekuba,
uspjelo junotirolsko pitanje uzdii do znaenja, koje je njemakom
narodu moralo postati kobno. Bez razmiljanja za iju slubu skrbe,
mnogi su se takozvani nacionalni ljudi, partije i udruge prikljuili
idovskom kukavikom javnom miljenju i larmi i tako bezumno
pripomogli potpori borbe protiv sustava, koji smo mi Nijemci u ovom
dananjem stanju, upravo osjetili kao svijetli trenutak ovog propalog
svijeta. Dok nam je internacionalni idovski svijet, polako ali sigurno,
stezao grkljan, urlali su nai takozvani domoljubi protiv ovjeka i
sustava, koji se usudio barem na jednom mjestu ove Zemlje sprijeiti
idovsko slobodno-zidarsko opkoljavanje i ovom internacionalnom
otrovu suprotstaviti nacionalni otpor. Za slabe karaktere je bilo lako i
privlano, okrenuti jedro prema vjetru i kapitulirati pred povicima javnog
miljenja. Radilo se o kapitulaciji! Iako to ljudi zbog svoje unutarnje
pokvarenosti i zloe nee priznati, moda ak ni samima sebi, pa ostaje
istina da su samo kukaviluk i strah kojim je idov kod naroda postigao
raspoloenje za ustankom, pridonijeli njihovoj suradnji. Svaka druga
objanjenja su bijedne isprike krivice svjesnog malog grijenika.
Bilo je neophodno potrebno eljeznom akom razbiti pokret, da bi ga se
ouvalo od pokvarenosti ovih nakana. Pokuati takav preokret svakako
nije jako popularno u trenutku kad javno mnijenje, gonjeno svim
snagama, raspiruje vatru samo u jednom smjeru: da, on je i za hrabre
ponekad smrtno opasan. No, nemali broj ljudi u povijesti, postao je ba u
takvim trenutcima krevito vrst, pa je potomstvo imalo dobar povod da
im zahvaljuje na koljenima.
467
A pokret mora raunati s tim, a ne s trenutnim oduevljenjem dananjice.
Moe biti da e se u takvim trenutcima ponetko i uplaiti; samo, on
nikada ne smije zaboraviti, da nakon svakog takvog trenutka dolazi i
izbavljenje, i da pokret, koji eli obnoviti svijet, ne slui trenutku, nego
budunosti.
Pri tome se moe zakljuiti, da su najvei i najtrajniji uspjesi u povijesti
bili uglavnom oni koji su na samom poetku naili na razumijevanje, jer
su se otro suprotstavili stavovima i volji opeg javnog mnijenja.
To smo tada mogli iskusiti ve prvog dana naeg javnog nastupanja. Mi
stvarno nismo moljakali naklonost masa nego smo se svuda
suprotstavljali ludilu ovog naroda. Skoro je uvijek bilo tako, kada sam
tih godina stupao pred skupove ljudi, koji su vjerovali u suprotnost
onoga to sam htio rei, a htjeli su suprotno i od onoga u to sam
vjerovao ja. Morao sam rijeiti zadatak da u dva sata vremena, udarom
na udar, izvuem iz dvije, tri tisue ljudi njihovo dosadanje uvjerenje,
sruim temelje njihovih pogleda, te ih konano prevedem na tlo naeg
uvjerenja i naeg svjetonazora.
Tada sam u vrlo kratkom vremenu nauio neto vano, naime,
neprijatelju treba izbiti oruje, njegove odgovore, iz ruke trenutnim
uzvraanjem. Uskoro e se primijetiti da nai protivnici, posebno oni u
obliku diskutirajuih govornika, nastupaju sasvim odreenim
repertoirom u kojem su uvijek spomenute ponavljane zamjerke protiv
naeg pokreta, tako da istovjetnost ovog postupka upuuje na svjesno
ciljano jedinstveno kolovanje. Tako je i bilo. Tu smo mogli upoznati
nevjerojatnu discipliniranost propagande naih protivnika pa se jo i
danas ponosim, da sam naao sredstvo, ne samo da ovu propagandu
onesposobnim, nego da s njom potueni i njezine stvaratelje. Dvije
godine kasnije, bio sam gospodar ove umjetnosti.
Bilo je jako vano, da si prije svakog govora razjasnim mogui sadraj i
oblik rasprave kao i oekivane suprotne prigovore, koje bezostatno
moram temeljito kritizirati ve u vlastitom govoru. Pri tome je bilo
svrhovito da mogue prigovore i sam izneseni, i doka-
468
em njihovu neodrivost; tako je lake pridobiti sluatelja, inae iskrena
srca koji je prepunjen nauenim prigovorima i ve ukorijenjenim
miljenjima, ako se njegovom mozgu odmah unaprijed kae rjeenje, do
kojeg on sam, tako prepariran, ne bi mogao doi. Utuvljena mu stvar,
bude opovrgnuta sama od sebe, a pozornost mu se sve vie usmjerava na
predavanje.
To je bio razlog, zbog kojega sam ve nakon svoga prvog predavanja o
Versailleskom mirovnom ugovoru, kojega sam jo kao takozvana
obrazovna osoba drao vojnicima, predavanje izmijenio pa sam od
tada ee govorio o mirovnim ugovorima u Brest-Litowsku i
Versaillesu. Jer sam nakon vrlo kratkog vremena, ve u tijeku govora o
ovom mom prvom predavanju, mogao zakljuiti , da ljudi o mirovnom
ugovoru u Brest-Litowsku ustvari nita i ne znaju, jer je spretnoj
propagandi njihovih partija uspjelo, upravo ovaj ugovor prikazati kao
najsramniji akt silovanja na svijeta. Samo ustrajnosti kojom se irokoj
masi neprestano prenosila ova la treba pripisati da su milijuni Nijemaca
u Versailleskom ugovoru vidjeli vie osvetu za nae poinjene zloine u
Brest - Litowsku, ime je svaka stvarna borba protiv Versaillesa primana
kao nepravedna, a u mnogo sluajeva izazivala je i najiskrenija moralna
razoarenja.
I to je bio dodatni razlog, da se u Njemakoj mogla udomaiti isto toliko
bestidna kao i strana rije reparacija. Ovo lano licemjerstvo inilo se
milijunima nahukanih sunarodnjaka doista kao izvrenje vie pravde.
Uasno, ali tako je bilo! Najbolji je dokaz za to bio uspjeh propagande
koju sam uveo protiv mirovnog Ver-sailleskog ugovora, a koji sam
unaprijed razjasnio ugovorom o Brest-Litowsku. Usporedio sam oba
ugovora, toku po toku i pokazala se bezgranina humanost jednog,
nasuprot neljudske strahote drugog i uinak je bio potpun. O toj sam
temi tada govorio na skupovima pred dvije tisue ljudi izmeu kojih su
me esto pogaali pogledi tri tisue i esto neprijateljskih oiju. Tri sata
kasnije, imao sam pred sobom uzburkanu masu punu najsvetije pobune i
neizmjernog gnjeva. Ipak je iz srca i mozgova gomile, koja je brojila na
tisue ljudi, iupana velika la i umjesto nje, usaena istina.
469
Oba predavanja, naime ono o Stvarnim razlozima svjetskog rata i o
Mirovnim ugovorima u Brest-Litowsku i Versaillesu drao sam
najvanijim, tako da sam ih uvijek u novoj obradi ponavljao na tucete,
dok barem o toj temi medu ljudima nije bilo proireno odreeno jasno i
jedinstveno shvaanje, iz ega je pokret dobio i svoje prve lanove.
Ovi su skupovi meni samom bili vrijedni, jer sam se polako izgradio u
govornika masovnih skupova, pa su mi se izvjetili i dranje i geste koji
su zahtijevali vei prostor koji moe primiti na tisue ljudi:
U to vrijeme, kako sam ve naglasio, osim u uskim krugovima, nisam
vidio razjanjenje u tom smjeru u partijama, kojima su danas puna usta
zasluga, kao da su oni pridonijeli promjeni javnog mnijenja. Ako je neki
takozvani nacionalni politiar negdje i odrao predavanje u tom smjeru,
tada je to bilo samo u krugovima, koji su ve bili njegova uvjerenja i
kojima je izneseno predstavljalo moda samo uvrenje ve postojeeg
vlastitog miljenja. Tada se, meutim, nije radilo o tome, nego iskljuivo
o tome da se prosvjeivanjem i propagandom pridobiju ljudi koji su i do
sada svojim odgojem i razumom stajali na suprotnoj strani.
U slubu ovog prosvjeivanja stavljen je i na letak. Ve sam u vojnoj
grupi sastavio letak usporeujui meusobno mirovni ugovoru Brest-
Lito wsku s Versailleskim, koji je tiskan u dovoljno velikoj nakladi
namijenjenoj raspaavanju. Kasnije sam otuda preuzeo zalihe i za
partiju, pa je i ovdje uinak bio izvrstan. To su pokazali i prvi skupovi jer
su stolovi bili prekriveni svim moguim letcima, novinama, brourama
itd. Ipak, glavno teite je bilo na izgovorenoj ivoj rijei. Istina je, da je
jedino ona u stanju nainiti velike preokret i to iz opih psiholokih
razloga.
Ve sam u prvom tomu istaknuo, da su svi veliki svjetski prevrati nastali
ne putem pisane, nego putem izgovorene rijei. Otuda se u dijelu tiska
povela i dua rasprava, u kojoj su, naravno, nae graanske mudre glave,
zastupale posebno otro stajalite protiv takve tvrdnje. Ve sam razlog,
zbog kojeg se to dogodilo,
470
prokazuje skeptika. Jer graanska inteligencija protestira protiv takvog
shvaanja, da, samo zato, jer njoj samoj vidljivo nedostaje snaga i
sposobnost za masovni utjecaj putem izgovorene rijei, budui se sve
vie bacila na isto pisanu djelatnost i izbjegava pravi agitatorski govor.
Takav obiaj, s vremenom, bezuvjetno vodi tome, to nae graanstvo
danas i odlikuje, naime gubljenju psiholokog instinkta za masovno
djelovanje i masovni utjecaj.
Dok govornik iz gomile u kojoj on govori, prima stalne korekture svog
predavanja, tako, to na licima svojih sluatelja moe izmjeriti u kojoj
mjeri oni razumiju njegovo izlaganje i da li utisak i djelovanje njegovih
rijei vodi eljenom cilju, dotle pisac uope i ne poznaje svoje itatelje.
Zbog toga on ve od poetka nee moi raunati na gomilu ljudi, koja
mu se nalazi pred oima^ nego e svoje zakljuke drati vrlo uopenima.
On time do odreenog stupnja gubi na psiholokoj finoi, a zatim i na
ugladenosti. Stoga e, openito govorei, sjajni govornik biti jo bolji
pisac, nego sjajni pisac govornik, osim, ako se u ovoj umjetnosti trajno
ne uvjebava. Zna se, da je ljudska masa po sebi lijena, tromo se
zadrava na kolosijeku starih navika i sama od sebe vrlo nerado posee
za neim napisanim, ako joj nije preporueno ono to ovjek i sam
vjeruje i ne donosi ono, emu se i ne nada. Zato e neki rukopis, s
odreenom namjerom, najee proitati oni ljudi, koji su i sami tako
usmjereni. Samo letak ili plakat, mogu zbog svoje kratkoe raunati da
e im i neki neistomiljenik posvetiti trenutak pozornosti. Mnogo vee
izglede ima slika, i to u svim oblicima, ak sve do filma. Ovdje ne treba
uloiti puno umnog rada; dovoljno je gledati, eventualno itati kratke
tekstove, i zato e mnogi biti prije spremni primati slikovne predstave,
nego itati podue tivo. Slika u puno kraem vremenu, skoro bih rekao
jednim udarcem, donosi razjanjenja, do koga ovjek iz napisanog dolazi
tek nakon dugotrajnog itanja.
Najhitnije u svemu tome je, to zapis nikada ne zna u ije e doi ruke, a
ipak mora zadrati svoj oblik. Djelovanje e biti openito uzevi, utoliko
vee, to e vie odgovarati razini i udi njegovih itatelja. Knjiga koja je
namijenjena irokim masama,
471
mora zato od poetka, pokuati stilom i tonom djelovati drugaije, nego
djelo namijenjeno viim intelektualnim slojevima.
Samo se u ovoj vrsti sposobnost prilagodbe napisane rijei pribliava
izgovorenoj. Govornik moe, to se mene tie, obraditi istu temu kao i
knjiga, on e ipak rijetko kada, ako je velik i genijalan narodni govornik,
jedva dva puta isti prigovor ili istu materiju ponoviti u istom obliku. On
e si uvijek dozvoliti da ga ponese iroka masa, da mu odatle rijei
poteku prema osjeanju koje mu je potrebno, da bi svojim dotinim
sluateljima govorio u srca. Pogrijei li jo i malo, pred njim je uvijek
djelotvorna korektura. Kako sam ve rekao, on mora proitati s lica
svojih sluatelja, prvo, razumiju li to govori, drugo, moe li ga mnotvo
pratiti, i tree, koliko li ih je uvjerio u istinitost iznesenog.
Vidi li, prvo, da ga ne razumiju, njegovo objanjenje mora biti tako
primitivno i jasno da ga mora shvatiti i posljednji; osjea li, drugo, da ga
ne mogu pratiti, gradit e svoje misli polagano i oprezno sve dok i
najslabiji od svih vie ne bude zaostajao; i tree, ako mu se uini da sve
ono to je ispredavao ba i nije uvjerljivo, to esto mora ponoviti, uvijek
ponovno u novim primjerima; njihove prigovore koji nisu izgovoreni, ali
ih on osjea, sam iznijeti i tako dugo pobijati, opovrgavati i slamati dok i
posljednja opozicijska grupa svojim dranjem i izrazom lica, ne
kapitulira pred ovim dokaznim postupkom.
Nerijetko se u takvim sluajevima kod ljudi radi o svladavanju
predrasuda, koje nisu utemeljene u njegovom razumu, nego su veinom
nesvjesno poduprte osjeajem. Svladati ove zaprijeke instinktivne
odvratnosti, osjeaja mrnje ili predrasuda odbojnosti, tisuu je puta tee,
nego ispravak pogrenog i zbrkanog znanstvenog miljenja. Krivi
pojmovi i loe znanje se mogu ukloniti pouavanjem. Otpore osjeaja -
nikada. Na ove tajnovite snage moe djelovati samo apel sam; a taj jedva
da moe ikada postii pisac, ve gotovo jedino i samo govornik.
Najuvjerljiviji dokaz za to je injenica, da unato vrlo dobro
opremljenom graanskom tisku, koji u neuvenim milijunskim
472
nakladama preplavljuje na narod, on nije mogao sprijeiti iroke mase,
da postanu najei neprijatelj ovog graanskog svijeta. Cijela bujica
novina i sve knjige koje godinu za godinom stvara intelektualizam,
otklizale su u milijune najniih slojeva, kao voda s nauljene koe.To
moe biti dvojaki dokaz: Ili se to zbiva zbog netonosti sadraja ovog
itavog uinka naeg graanskog svijeta, ili nemogunou da se samo
putem knjievnosti prodre u srca irokih masa, u svakom sluaju
pogotovo onda, ako je ta knjievnost psiholoki bezbojna, kakva je
upravo ova.
Oni ne ele priznati (kao to su to pokuale jedne velike njemake
nacionalne novine u Berlinu) da upravo marxizam, i to posebno
djelovanjem osnovnog Marxovog djela daje protudokaz ovoj tvrdnji.
Jedan rijetko krivi nazor nije mogao biti povrnije poduprt. Ono to je
marxizmu dalo zauujuu mo nad irokim masama, nipoto nije
formalno pismeno djelo idovskog misaonog rada, nego mnogo vie
gnjusni govorniki propagandni valovi, koji su se tijekom dugih godina
dokopali irokih masa. Od sto tisua njemakih radnika, djelo ovog u
prosjeku jo ne poznaje ni sto. Tisuu su ga puta vie studirali
intelektualci, a naroito Zidovi, nego prave pristalice pokreta iz niih
slojeva. Ovo djelo nije ni napisano za iroke mase, nego iskljuivo za
intelektualno vodstvo idovskog osvajakog svjetskog stroja. Njih se
napaja drugim gorivom: tiskom. A ono to marxistiki tisak razlikuje od
naega graanskog, to je to marxistiki tisak piu agitatori, a graansku
bi agitaciju rado provodili putem pisara. Socijalnodemokratski lokalni
redaktor, koji u redakciju dolazi gotovo uvijek iz skuptinske sale,
poznaje svoj ljam kao nitko drugi. Ali graansko piskaralo, koje iz svoje
pisarnice izlazi pred iroku masu, razboli se ve i od njenog vonja, pa je
svojom pisanom rjeju pred njom nemoan.
Ono to je marxizmu privuklo milijune radnika, manje je nain pisanja
marxistikih crkvenjaka, ve, mnogo vie, neumoran i stvarno ogroman
propagandni rad desetaka tisua neumornih agitatora, poevi od velikog
apostola-hukaa, pa sve do malih sindikalnih inovnika, povjerenika i
govornika-diskutanata; to su
473
stotine tisua skupova na kojima su u prepunim gostionicama stojei na
stolovima, ovi narodni govornici udarali po masama i predobro znali
kako izruiti svoja basnoslovna znanja ovom ljudskom materijalu, a to
ih je stavilo u priliku da izabera najbolje oruje za napad na tvravu
javnog mnijenja. Osim toga, bile su tu i gigantske masovne
demonstracije, povorke malih ljudi kojima su upeatili ponosno
uvjerenje daje i mali crv lanak velikog zmaja, pred ijim e plamenim
dahom omrznuti graanski svijet nestati u ognju i plamenu, a diktatura
proletarijata slaviti posljednju, konanu pobjedu.
Pod utjecajem takve propagande, izali su ljudi koji su bili spremni i
pripremljeni za itanje socijalno demokratskog tiska, koji nije bio pisan,
nego govoren. Jer dok u graanskom taboru profesori, i priueni pisci,
teoretiari i pisari svih vrsta, ponekad pokuavaju i govoriti, u mandzmu
govornici ponekad i piu! I upravo e idov, koji ovdje posebno dolazi u
razmatranje, snagu svoje pokvarene dijalektike vjetine i gipkosti, vie
upotrijebiti kao agitatorski govornik, nego kao pismeni stvaratelj.
To je razlog, to graanski novinski svijet (bez obzira to je i sam i to
veim dijelom poidovljen i nema ni interesa za stvarno pouavanje
irokih masa) ni najmanje ne utjee na stvaranje stavova irokih slojeva
naeg naroda.
Kako je teko unititi osjetljive predrasude, raspoloenja, osjeaje itd. i
nadomjestiti ih drugim, o kojima jedva da ovise mjerljivi utjecaji i uvjeti
uspjeha! To moe izmjeriti tankoutni govornik, jer zna, da ak i doba
dana dranja izlaganja moe imati presudni utjecaj na njegovo
djelovanje. Isto izlaganje, isti govornik, ista tema, djeluju sasvim
razliito u deset sati prije podne, u tri sata poslije podne ili naveer. I ja
sam tako kao poetnik sazivao skupove za prije podne i sjeam ga se,
posebno stoga, to smo ga odrali kao protest protiv ugnjetavanja
njemakih podruja u miinchenskom 'Kindl Kelleru'. Bila je to tada
najvea miinchenska dvorana i inilo se, veliki poduhvat. Da bi se
posebno olakao dolazak pristalicama pokreta i ostalim, koji su trebali
doi, zakazao sam skup u
474
nedeljno prije podne u deset sati. Rezultat je bio poraavajui, ali
istovremeno i pouan. Dvorana puna, utisak stvarno velianstven, a
raspoloenje ledeno hladno; nitko se nije zagrijao, a ja kao govornik,
osjeao sam se duboko nesretan, nedostaje povezanost, nisam mogao
uspostaviti ni najmanji kontakt sa sluateljima. Bio sam uvjeren da nisam
loije govorio nego inae, samo, uinak je bio ravan nuli. Potpuno
nezadovoljan, iako bogatiji za jedno iskustvo, napustio sam skup. Probe
koje sam i kasnije poduzimao na isti nain, vodile su istom rezultatu.
To meutim, nikoga ne smije uditi. Poe li se u kazalite pogledati
predstavu u tri sata poslije podne i na isti komad s istom postavom
naveer u osam sati, bit ete zaueni razliitou djelovanja i utisaka.
ovjek finih osjeaja i sposobnosti uoavanja, moi e si sam ovo
raspoloenje objasniti time, da utisak poslijepodnevne izvedbe nije tako
snaan kao onaj veernje. To je vano zbog toga, to se za kazalite moe
rei, da se glumac popodne moda ne trudi toliko kao tijekom veeri.
Isto vai i za film. Ali film nije drugaiji poslije podne od onog naveer
u devet sati.
Ne, vrijeme sSmo proizvodi odreeni uinak, kao to na mene isto tako
utjee prostor. Ima prostora koji stvaraju dojam hladnoe iz razloga koje
je teko prozrijeti, i ini se kao da svakom stvaranju raspoloenja neto
prua jaki otpor nekim snanim suprotstavljanjem. I tradicionalna
sjeanja koja se nalaze u ljudima, omoguuju mjerenje utiska. Tako e
izvedba Parsifala u Bavreut-hu sasvim drugaije djelovati na
gledatelja, nego ista predstava negdje drugdje na svijetu. Tajnovita
privlanost kue na Festspiel breuljku straroga Markgrafenstadta, ne
moe vanjtinom niim biti zamijenjena ili bar nadoknaena.
U svim se ovim sluajevima, radi o umanjenju vrijednosti slobode volje
ljudi. To naravno najvie vai za skupove na koje dolaze ljudi sa
suprotnim voljnim stavovima, i koji, tovie, od sada moraju stei novo
htijenje! ini se da se ujutro, a posebno tijekom dana, voljne ljudske
snage opiru jo veom energijom protiv pokuaja silom nametane tude
volje i tuih miljenja. Nasuprot tome,
475
naveer lake podlijeu nekoj vladajuoj snazi jae volje. Stvarno, svaki
takvi skup predstavlja borbu dviju suprotstavljenih snaga. Nadmonoj
govornikoj umjetnosti jednog vladajueg apostola, lake e biti
privoljeti ljude novoj volji, ako je i sam iskusio slabost svoje otporne
snage na najprirodniji nain, nego onaj koji je potpuno sauvao svoju
duhovnu voljnu vrstinu.
Istoj svrsi slui i umjetno stvoreni tajanstveni sumrak katolike crkve,
tinjajua svjetla, dim tamjana, kandila itd.
U ovoj govornikovoj borbi s protivnikom koji odgovara, govornik malo
po malo stjee udesnu osjetljivost potrebnu za psiholoke uvjete
propagande, koja piscima gotovo uvijek nedostaje. Zato napisano u svom
ogranienom djelovanju openito vie slui odravanju, uvrivanju i
produbljivanju jednog ve postojeeg shvaanja ili pogleda. Svi stvarno
veliki preokreti nisu izvedeni pisanom rijeju, nego su uglavnom njome
bili popraeni.
Ne treba vjerovati da bi ikada dolo do Francuske revolucije samo putem
filozofskih teorija, a da ona nije nala vojsku hukaa predvoenu
demagozima najveeg stila, koja je razjarila strasti izmuenog naroda,
dok konano nije uslijedila strana provala vulkana koji je zaprepastio
cijelu Europu. Isto tako, ni najvei revolucionarni preokret najnovijeg
vremena, boljevika revolucija u Rusiji, nije uslijedila zbog Lenjinovog
pisanja, nego zbog uzavrele mrnje stvorene govornikom djelatnou
nebrojenih najveih i najmanjih apostola hukanja.
Nepismeni narod za komunistiku revoluciju nije oduevila teoretska
lektira jednog Karla Marxa, nego tisue agitatora, koji su svi u slubi
jedne ideje, uvjerili narod i obeavali mu svijetla nebesa!.
Tako je uvijek bilo i vjeno e ostati.
To potpuno odgovara naoj njemakoj inteligenciji, bez pravog odnosa
prema stvarnosti, vjerovati da bi pisac morao bezuvjetno biti nadreen
duhu govornika. Ovo shvaanje je bilo kritizirano u jednim ve
spomenutim nacionalnim novinama, gdje je na sjajan nain bilo
ilustrirano, kako se ovjek esto razoara,
kada govor nekog priznatog govornika nenadano ugleda u tisku. To me
podsjea na jednu drugu kritiku, koju sam tijekom rata dobio u ruke; ona
je govor Lloyda Georgesa, tada jo ministra oruanih snaga, uzela pod
sramotno povealo, da bi dola do duhovitog zakljuka, kako se kod
ovog govora, izmeu ostalog, iskljuivo radi o duhovno i znanstveno
manje vrijednom, to jest, banalnom, samom po sebi razumljivom
proizvodu.
I tada u malom zaveljaju dobih u ruke nekoliko ovih govora, i morao se
slatko nasmijati, znajui da ova psiholoka remek djela njemakog viteza
tinte, nee postii ni duhovni masovni utjecaj, ni razumijevanje. Ovaj
ovjek je govore procijenio iskljuivo po utisku koji su ostavili na
njegovu vlastitu blaziranost, dok se veliki engleski demagog
prilagoavao masi svojih sluatelja, a u irem smislu i cijelom niem
sloju engleskog naroda, kako bi izazvao to snanije djelovanje.
Gledajui s tog stajalita govore ovog Engleza, bili su to predivni
uspjesi, koji su svjedoili o upravo zauujuem poznavanju dua irokih
narodnih slojeva. Njihovo djelovanje je bilo doista probojno.
Usporediti s time bespomono natucanje jednoga Beth-manna Hollwega!
Njegovi su se govori dodue inili domiljatima, ali su u stvarnosti
pokazivali samo nesposobnost ovoga ovjeka da govori svom narodu, to
on u stvarnosti nije znao. Unato tome, ovom prosjenom vrapijem
mozgu njemake znanosti, naravno, visoko obrazovanom piskaralu,
uspjelo je procijeniti i prosuditi duhovnost engleskog ministra i njegove
govore, ciljane masovnom djelovanju, i prema svojem ovapnjelom
znanju, usporediti ga s govorom nekog njemakog dravnika ije je
duhovno blebetanje postavio na prihvatljivo tlo.
Da je Lloyd Georges svojom genijalnou ne samo jednako vrijedan
jednom Bethmannu Hollwegu, nego je i tisuu puta nadmoniji,
dokazano je time, to je on u svojim govorima naao naine i izraze koji
su mu pomogli otvoriti srca svoga naroda i omoguili da taj narod
konano potpuno slui njegovoj volji. Upravo u primi-
477
tivnosti ove stvari, izvornosti njezinih izraajnih oblika i upotrebi lako
razumljivih, najjednostavnijih primjera, nalazi se dokaz o nadmonoj
politikoj sposobnosti ovog Engleza. Govor dravnika svom narodu, ne
mjeri se prema utisku koji ostavlja na sveuilinog profesora, ve po
djelovanju koje postie u narodu. Samo je to mjerilo genijalnostigo
vornika.
#
Zauujui razvitak naeg pokreta koji je osnovan ni od ega, tek prije
par godina, a danas ve cijenjen, iako najotrije proganjan od svih
vanjskih i unutarnjih neprijatelja naeg naroda, treba pripisati trajnom
obziru i primjeni ovih spoznaja.
Koliko god da je vaan na pisani rad pokreta, ipak e u naem
dananjem poloaju vee znaenje imati jedinstveni i isti odgoj viih i
niih voa, nego pridobijanje protivniki raspoloenih masa. Jer samo e
si u rijetkim sluajevima neki uvjereni socijaldemokrat ili fanatiki
komunist dozvoliti nabavku neke nacional-socijalistike broure ili ak
knjige, proitati ih i iz toga stei uvid u na svjetonazor ili prostudirati
njegovu kritiku. ak su rijetko itane i novine ako na poetku ne nose
tambilj partijske pripadnosti. To bi uostalom malo koristilo, jerje
ukupna slika jednog jedinog broja novina toliko zbrkana i razbijena da se
jednokratnim uzimanjem u ruke, ne smije oekivati nikakav utjecaj na
itatelja. Ne smije se i ne treba ni od koga, gdje ve i pfennig igra neku
ulogu, zahtijevati da se samo iz nagona prema objektivnom razjanjenju
trajno pretplati na protivnike novine.To e uiniti jedva jedan od deset
tisua. Tek kad se prikljuio pokretu i postao organ partije i to kao tekua
izvjetajna sluba svoga pokreta, bit e trajno itan.
Sasvim je drugaije s ve reenim letkom. Njega e uzeti u ruke i jedan i
drugi, posebno zbog toga to ga dobije besplatno, i k tome, ako je ve u
naslovu plastino najavljena tema o kojoj svi govore. Nakon manje ili
vie temeljitom pregledu, moda e se takvim letkom moi ukazati na
nova stajalita i usmjerenja, da,
moda i skrenuti pozornost na neki novi pokret. Time e se i u
najpovoljnijem sluaju uiniti samo lagani pomak, ali nikada se nee
nekoga staviti pred gotov in. I letak moe samo neto pobuditi ili na
neto ukazati, no, njegovo e djelovanje imati pravi uinak tek ako je
povezan s kasnijim temeljnijim pouavanjem i objanjenjem svojim
itateljima. To je i ostat e uvijek masovni skup.
Masovni skup je neophodan ve i zbog toga, to je u njemu pojedinac,
koji se prije svega kao budui pripadnik mladog pokreta osjeao
usamljenim i plaio biti sam, po prvi puta dobio sliku vee zajednice, to
na veinu ljudi djeluje okrepljujue i ohrabrujue. Isti e ovjek u okviru
odreda ili bataljuna, okruen svim svojim drugovima, lakeg srca poi na
juri, nego onaj, koji je potpuno preputen sam sebi. U oporu se osjea
jo uvijek neto sigurniji, iako u stvarnosti protiv toga govori tisuu
razloga.
Ali zajednitvo velikih zborova ne jaa samo pojedinca, nego povezuje i
pomae izgradnji zajednikog duha. Mukarac koji je kao prvi
zagovornik novog uenja, u svom poduzetnitvu ili radionici, izloen
tekim nevoljama, nuno treba pojaanje, a ono se nalazi u uvjerenju da
treba biti lan i borac velikog sveobuhvatnog borbenog tijela. Dojam
ovog borbenog tijela dobiva on po prvi puta samo na zajednikom
masovnom zboru. Jer kad on iz svoje male radionice ili velikog pogona u
kojima se osjea sasvim malenim po prvi puta pristupi jednom
masovnom skupu i oko sebe vidi tisue i tisue ljudi istog miljenja i
bude kao pripadnik privuen ogromnim djelovanjem sugestivne
opijenosti i oduevljenja tri do etiri tisue drugih, koji mu potvruju
vidljivi uspjeh i ispravnost novog uenja, to pobuuje sumnju u istinitost
njegova dosadanjeg uvjerenja i tada i sam potpada maginom utjecaju
onoga to oznaavamo rjeju masovna sugestija. U svakom se pojedincu
akumulira volja, enja i snaga tisua drugih. ovjek koji takvom
okupljanju pristupa sa sumnjom i kolebljivou, naputa ga ojaan
iznutra. Postao je lan jedne zajednice.
Nacionalsocijalistiki pokret nikada to ne smije zaboraviti, a pogotovo
ne smije potpasti pod utjecaj graanskih glupana, koji
479
sve znaju bolje, pa ipak su proigrali jednu veliku dravu zajedno s
vlastitom egzistencijom i gospodstvom njihove klase. Da, oni su
neizmjerno lukavi, mogu sve, razumiju svakog - samo nisu razumjeli
jedno, naime, izbjei da njemaki narod ne padne u naruje marxizmu.
Tu su zakazali samilosno i jadno, tako da je njihova sadanja
uobraenost samo nadmenost, koja, poznata kao ponos, uvijek dobro
uspijeva zajedno s glupou, na istom drvetu.
Kad ovi ljudi danas izgovorenoj rijei ne pridaju neku naroitu
vrijednost, ine to, uostalom, zbog toga, jer su se, budi Bogu hvala i
slava, i sami uvjerili u neuinkovitost svojih vlastitih govora.
Glava 7.
HRVANJE S CRVENIM FRONTOM
Godine 1919/20, a takoer i 1921. osobno sam bio nazoan takozvanim
graanskim skupovima. Na mene su ostavljali uvijek isti utisak, slino
kao u mojoj mladosti zapovijeena lica ribljeg ulja. Treba ga uzeti jer je
dobro, iako ima odvratni okus. Kad bi se njemaki narod povezalo
konopcem i silom dovelo na zbor i kad bi se do kraja svake ovakve
predstave zakljuala sva vrata i nikoga se ne bi pustilo napolje, moglo bi
se moda za nekoliko stoljea postii i uspjeh. Uostalom, moram
otvoreno priznati, da se vjerojatno vie ne bih veselio ivotu i da tada
radije ne bih elio biti Nijemac. Kako to, budi Bogu hvala i slava, ne
moe biti, ne treba se uditi da zdrav nepokvaren narod izbjegava
graanske masovne skupove kao vrag svetu vodicu.
Ja sam upoznao ove proroke graanskog svjetonazora i stvarno se i ne
udim, ve razumijem, zato govornoj rijei nisu pridavali nikakav
znaaj. Tada sam posjeivao skupove Demokrata, Njemake nacionale,
Njemake narodnjake, a takoer i Bavarske narodnjake (Bavarski
centar). Ono to odmah upada u oi je homogena zatvorenost sluatelja.
Bili su to skoro uvijek pripadnici partije koji su bili nazoni na svakom
takvom zboru. Sve je to, bez ikakve discipline, vie liilo nekom
kartakom skupu, nego narodnom skupu, koji ba sada proivljava svoju
najveu revoluciju.
Da bi se odralo ovo mirno raspoloenje, referenti su poduzimali sve to
se uope moglo poduzeti. Govorili su, ili bolje, dalo se uglavnom
govoriti, stilom nekog duhovitog novinskog lanka ili znanstvenog rada;
izbjegavale su se sve jake rijei, tu i tamo bi se ubacio kakav slabi
profesorski vic, pri kojem se asno predsjednitvo obvezatno smijalo,
ako ne glasno, ono bar tiho, draesno, tako prefinjeno prigueno i
uzdrano.
Hrvanje s crvenim frontom
481
I uope, ovo predsjednitvo!
Jednom sam vidio skup u Vvagner-dvorani u Mtinchenu; bio je to javni
masovni zbor u povodu uspomene na dane narodne bitke kod Leipziga.
Govor je drao, ili itao, jedan uvaeni stariji gospodin, profesor nekog
sveuilita. Na podijumu je sjedilo predsjednitvo. Lijevo monokl, desno
monokl, a izmeu njih jedan bez monokla. Sva trojica u tamnim
frakovima, tako da se dobio utisak ili dojam suda koji prijeti vjeanjem,
ili sveanih krstitki, u svakom sluaju, neki vie religiozni in posvete.
Takozvani govor, koji bi da je tiskan moda i lijepo djelovao, ali je
ovako njegov uinak bio uasan! Ve nakon trietvrt sata sav skup je
lijepo drijemao, tu i tamo prekidan izlaskom ponekog ovjeuljka ili
enice, brbljanjem konobarica, ili zijevanjem sve brojnijih sluatelja.Tri
radnika, koja su bila nazona skupu, bilo iz radoznalosti, ili zbog
zaduenja, a iza kojih sam se smjestio, pogledavala su se s vremena na
vrijeme, teko suzdravajui grimase, i bocnuvi se konano laktovima
potpuno tiho napustie dvoranu. Vidjelo se na njima, da ni pod koju
cijenu ne ele smetati. To ovom drutvu i nije bilo potrebno. Konano se
inilo da se pribliava kraj skupa. Nakon to je profesor, iji je glas bio
sve tii i tii, zakljuio svoje predavanje, podie se onaj izmeu dva
monokla, voditelj skupa, i zaori svom snagom njemakim sestrama i
brai, kako je velika njegova zahvalnost i njegovo osjeanje za
jedinstveno i predivno predavanje kojim ih je upravo podario gospodin
profesor X, ovim bogatim uitkom kao i temeljitim i dubokim
sadrajnim djelom, a koje je u pravom smislu rijei bilo djelo
unutarnjeg doivljaja; da, djelo! Bilo bi pravo nepotivanje ovog
sveanog trenutka, da se nakon ovog sjajnog objanjenja, htjelo nastaviti
raspravom, i on je u ime nazonih zamolio da se odustane od rasprave i
umjesto toga da zajedniki zapjevaju Mi smo slona narodna braa,
itd. I konano je za rastanak pozvao na pjevanje njemake himne.
I onda su pjevali, a meni se inilo kao da su glasovi ve kod druge strofe
bili neto tii, kod refreina su opet snano nabujali, a kod tree se strofe
pojaao moj osjeaj da svi ba i nisu sigurni u tekst.
482
Ali to ne mijenja na stvari, kad takva pjesma iz punih plua i srca
njemake nacionalne due zvoni do neba.
Nakon toga, skup se rasprio, tj. svatko je jurio da im prije izie van,
jedni na pivo, drugi na kavu, a ostali na svjei zrak.
Dabome, van na svjei zrak, samo van! To je bila i moja jedina elja. I to
treba sluiti slavljenju junakih borbi stotina tisua Prusa i Njemaca?
Fuj, vrae i opet fuj vrae!
Dabome, da vlast voli takve stvari. To je, naravno, miroljubiv skup.
Ministar reda i mira doista se ne mora plaiti da bi valovi oduevljenja
mogli iznenada preskoiti doputenu mjeru graanske pristojnosti, da bi
ljudi u opijenosti oduevljeno mogli pouriti, ne u kafeteriju, u
gostionicu, nego ujednaenim korakom marirati u etveroredima
ulicama grada uz poklike ivjela njemaka ast!, te policiji, eljnoj
mira, time prirediti neugodnosti.
Ne, s takvim se dravljanima moe uistinu biti zadovoljan.
#
Nasuprot tome, nacionalsocijalistiki skupovi nipoto nisu bili
miroljubivi skupovi. Tu su se valovi dvaju svjetonazora sudarali jedan
s drugim i oni nisu zavravali dosadnom, uvijek istom lirom neke
patriotske pjesme, nego fanatinom provalom narodne i nacionalne
strasti.
Ve od poetka je bilo vano da se na naim skupovima uvede slijepa
disciplina i bezuvjetno osiguranje autoriteta vodstva skupa. Jer to o emu
smo mi govorili nije bilo nemono brbljanje graanskih referanata nego
ono ijim smo oblikom i sadrajem mogli izazvati protivnikov odgovor!
A na naem skupu ih je bilo! esto su ulazili u velikom mnotvu,
pojedinci meu njima bili su izazivai, a na svim njihovim licima
odraavalo se uvjerenje: Danas emo svriti s vama!
Da, esto su doslovce ulazili u kolonama, ti nai prijatelji crvene boje, s
prethodno tono dobivenom zadaom: veeras porazbijati ovu starudiju i
zavriti priu. esto je sve stajalo na otrici
483
maa i samo bezobzirna energija vodstva naeg skupa i brutalna
neuvidavnost nae zatite, mogla je uvijek ponovno sprijeiti protivnike
namjere.
Imali su sve razloge biti uzrujani.
Ve ih je i crvena boja naih plakata privlaila u nae dvorane. Normalno
graanstvo je bilo zaprepateno zbog toga to smo i mi posegnuli za
boljevikim crvenim i u tome je vidjelo dvosmislenu stvar. Njemaki
nacionalni duhovi doaptavali su si tiho sumnju da smo mi u osnovi
samo jedna vrsta marxisticke igre, moda ak i prikriveni marxisti ili
bolje socijalisti, jer razliku izmeu socijalizma i marxizma, nisu ove
glave shvatile hi do danas. Naroito kad se jo i otkrilo da se mi na naim
skupovima ne obraamo s: Dame i gospodo, nego samo: Narodni
drugovi i drugarice, a meu sobom govorimo samo o partijskim
drugovima, to je mnogim naim protivnicima bio dokaz marxisticke
slabosti. Koliko li smo se samo puta tresli od smijeha zbog ovih
jednostranih plaljivih graanskih zeeva, posebno u pogledu duhovitog
rjeenja zagonetke o naem podrijetlu, naim namjerama i naim
ciljevima.
Crvenu boju plakata izabrali smo nakon tonog i temeljitog razmiljanja
kako bismo time razdraili i izazvali Ljevicu, doveli je do negodovanja i
tako ih namamili da dou na nae skupove, ak da ih i razore, jer smo
bar na taj nain mogli razgovarati s lju-dima.
Bilo je zabavno sve ove godine pratiti zbunjenost, ak i bespomonost
naih protivnika s njihovom vjeno klimavom taktikom. Najprije su od
svojih pristalica zahtjevali da se na nas ne obaziru, a nae skupove
izbjegavaju.
To su uglavnom i slijedili.
Kako su meutim tijekom vremena pojedinci ipak dolazili, a njihov se
broj polagano, ali sve vie, uveavao, a utisak naeg uenja bio vidljiv,
postale su njihove voe malo po malo sve nervozniji i nemirniji,
tvrdoglavo uvjereni da se ovaj razvoj nee smjeti vjeito gledati, nego
mu terorom treba pripremiti kraj.
Nakon toga su stigli i zahtjevi klasno svjesnom proletarijatu da se na
nae skupove ide masovno, kako bi monarhistiko
Ali to ne mijenja na stvari, kad takva pjesma iz punih plua i srca
njemake nacionalne due zvoni do neba.
Nakon toga, skup se rasprio, tj. svatko je jurio da im prije izie van,
jedni na pivo, drugi na kavu, a ostali na svjei zrak.
Dabome, van na svjei zrak, samo van! To je bila i moja jedina elja. I to
treba sluiti slavljenju junakih borbi stotina tisua Prusa i Njemaca?
Fuj, vrae i opet fuj vrae!
Dabome, da vlast voli takve stvari. To je, naravno, miroljubiv skup.
Ministar reda i mira doista se ne mora plaiti da bi valovi oduevljenja
mogli iznenada preskoiti doputenu mjeru graanske pristojnosti, da bi
ljudi u opijenosti oduevljeno mogli pouriti, ne u kafeteriju, u
gostionicu, nego ujednaenim korakom marirati u etveroredima
ulicama grada uz poklike ivjela njemaka ast!, te policiji, eljnoj
mira, time prirediti neugodnosti.
Ne, s takvim se dravljanima moe uistinu biti zadovoljan.
#
Nasuprot tome, nacionalsocijalistiki skupovi nipoto nisu bili
miroljubivi skupovi. Tu su se valovi dvaju svjetonazora sudarali jedan
s drugim i oni nisu zavravali dosadnom, uvijek istom lirom neke
patriotske pjesme, nego fanatinom provalom narodne i nacionalne
strasti.
Ve od poetka je bilo vano da se na naim skupovima uvede slijepa
disciplina i bezuvjetno osiguranje autoriteta vodstva skupa. Jer to o emu
smo mi govorili nije bilo nemono brbljanje graanskih referanata nego
ono ijim smo oblikom i sadrajem mogli izazvati protivnikov odgovor!
A na naem skupu ih je bilo! Cesto su ulazili u velikom mnotvu,
pojedinci medu njima bili su izazivai, a na svim njihovim licima
odraavalo se uvjerenje: Danas emo svriti s vama!
Da, esto su doslovce ulazili u kolonama, ti nai prijatelji crvene boje, s
prethodno tono dobivenom zadaom: veeras porazbijati ovu starudiju i
zavriti priu. Cesto je sve stajalo na otrici
483
maa i samo bezobzirna energija vodstva naeg skupa i brutalna
neuvidavnost nae zatite, mogla je uvijek ponovno sprijeiti protivnike
namjere.
Imali su sve razloge biti uzrujani.
Ve ih je i crvena boja naih plakata privlaila u nae dvorane. Normalno
graanstvo je bilo zaprepateno zbog toga to smo i mi posegnuli za
boljevikim crvenim i u tome je vidjelo dvosmislenu stvar. Njemaki
nacionalni duhovi doaptavali su si tiho sumnju da smo mi u osnovi
samo jedna vrsta marxisticke igre, moda ak i prikriveni marxisti ili
bolje socijalisti, jer razliku izmeu socijalizma i marxizma, nisu ove
glave shvatile ni do danas. Naroito kad se jo i otkrilo da se mi na naim
skupovima ne obraamo s: Dame i gospodo, nego samo: Narodni
drugovi i drugarice, a meu sobom govorimo samo o partijskim
drugovima, to je mnogim naim protivnicima bio dokaz marxisticke
slabosti. Koliko li smo se samo puta tresli od smijeha zbog ovih
jednostranih plaljivih graanskih zeeva, posebno u pogledu duhovitog
rjeenja zagonetke o naem podrijetlu, naim namjerama i naim
ciljevima.
Crvenu boju plakata izabrali smo nakon tonog i temeljitog razmiljanja
kako bismo time razdraili i izazvali Ljevicu, doveli je do negodovanja i
tako ih namamili da dou na nae skupove, ak da ih i razore, jer smo
bar na taj nain mogli razgovarati s lju-dima.
Bilo je zabavno sve ove godine pratiti zbunjenost, ak i bespomonost
naih protivnika s njihovom vjeno klimavom taktikom. Najprije su od
svojih pristalica zahtjevali da se na nas ne obaziru, a nae skupove
izbjegavaju.
To su uglavnom i slijedili.
Kako su meutim tijekom vremena pojedinci ipak dolazili, a njihov se
broj polagano, ali sve vie, uveavao, a utisak naeg uenja bio vidljiv,
postale su njihove voe malo po malo sve nervozniji i nemirniji,
tvrdoglavo uvjereni da se ovaj razvoj nee smjeti vjeito gledati, nego
mu terorom treba pripremiti kraj.
Nakon toga su stigli i zahtjevi klasno svjesnom proletarijatu da se na
nae skupove ide masovno, kako bi monarhistiko
reakcionarne hukae pogodila aka proletarijata otjelovljenog u
njihovim zastupnicima.
Odjednom su nai skupovi i trietvrt sata prije poetka bili ispunjeni
radnicima. Liili su bavi baruta, koja je svakog trena mogla odletjeti u
zrak, jer je na njoj ve bio upaljeni fitilj. Ali ipak, bilo je drugaije. Ljudi
su ulazili unutra kao nai neprijatelji, a izlazili, ako ve ne kao nae
pristalice, ono ipak zamiljeni, da, postali su kritiki preispitivai
ispravnosti vlastitog nauka. Na kraju je ispalo tako, da su nakon mog
trosatnog predavanja i pristalice i protivnici bili stopljeni u jednu
jedinstvenu oduevljenu masu u kojoj je svaki signal za rastjerivanjem
bio uzaludan. Sada su se vode dobro uplaile i sve se opet okrenulo
prema onima, koji su se protivili ovoj taktici ukazujui na ispravnost
njihovog stava da je jedino bilo ispravno, radnicima strogo zabranili
dolazak na nae skupove.
Od tada, ili vie nisu dolazili, ili ipak manje. Samo, nakon kratkog
vremena, cijela je igra je poela ispoetka.
Nisu se drali zabrane, drugovi su dolazili sve vie, i konano su opet
pobijedile pristalice radikalne taktike.Trebali smo biti rastjerani.
Kad se nakon dva, tri, esto i osam ili deset skupova pokazalo da je o
rastjerivanju lake govoriti nego ga provesti i da je rezultat svakog
pojedinog skupa znaio odronjavanje crvene borbene jedinice, iznenada
se pojavila druga parola: Proleteri, drugovi i drugarice! Izbjegavajte
skupove nacionalsocijalistikih hukaa!.
Ista, vjeno klimava taktika mogla se takoer nai i u crvenom tisku.
Uskoro su nas pokuali uutkati jer su se uvjerili u nesvrhovitost svih
ovih pokuaja, te su posegnuli za suprotnim. Svakodnevno nanije nekako
bilo spomenuto, da objasnimo, i to najvie radnicima, potpunu
neizvjesnost i smijenost nae egzistencije. Nakon nekog vremena
morala su gospoda osjetiti da nam to, ne samo ne teti, nego, ba
suprotno, koristi, jer su se mnogi pojedinci ipak pitali, zato se nekoj
pojavi poklanja toliko rijei, kad je ve toliko smijena! Ljudi su bili
radoznali. Stoga su se izne-
485
nada zaokrenuli i jedno su vrijeme prema nama poeli ponaati kao
prema istinskim sveopim zloincima ovjeanstva. lanak za lankom
u kojima su nae zloinatvo razjanjavali i uvijek za njega donosili nove
dokaze, a skandalozne prie koje su od A do isisavali iz prsta, trebale
su uiniti ostalo. Ali su se nakon kratkog vremena uvjerili u besmislenost
ovih napada. U osnovi uzevi, sve nam je to samo pomoglo da se opa
pozornost vie usmjeri na nas.
Tada sam zauzeo stajalite: Sasvim je svejedno, ismijavaju li nas ili grde,
predstavljaju li nas lakrdijaima ili zloincima. Najvanije je da nas
spominju, da se neprestano nama bave i da se, malo po malo, u oima
radnika samih, stvarno javljamo kao sila s kojom se trenutno dolazi do
razmirica. Tko smo stvarno i to stvarno hoemo, pokazat emo jednog
lijepog dana idovskoj tiskovnoj rulji.
Razlog zbog kojega tada nije dolo do rastjerivanja naih skupova bio je
svakako i nevjerojatan kukaviluk voda naih protivnika. U svim
kritinim sluajevima, slali su na razbijanje skupa malog Hansia,
oekujui, za svaki sluaj, rezultat razjurivanja izvan dvorane.
O njihovim smo namjerama, skoro uvijek, bili unaprijed obavijeteni. Ne
samo stoga, to smo u crvene formacije podmetnuli mnoge partijske
drugove, nego to su tajni crveni pokretai i sami bili napadnuti i to
jednom, u ovom sluaju za nas vrlo korisnom brbljarijom, to se u naem
njemakom narodu naalost vrlo esto dogaa. Oni nisu mogli utjeti!
Kad bi neto smukali, veinom bi poeli kokodakati prije nego bi snijeli
jaje. Tako smo sve ee poduzimali najopsenije pripreme, a da crveni
komandosi-razarai nisu imali pojma koliko im je blizu izbacivanje.
Takva situacija nas je primoravala da zatitu naih skupova uzmemo u
vlastite ruke; na slubenu zatitu se nikada nije moglo raunati; ba
nasuprot, ona je prema iskustvu uvijek dobro dolazila izazivaima. Jedini
stvarni uspjeh slubenih operacija, ak i policijskih, bio je najee
rasputanje skupa, dakle, njegovo zatvaranje. A to je i bio jedini cilj i
namjera politikih izazivaa.
reakcionarne hukae pogodila aka proletarijata otjelovljenog u
njihovim zastupnicima.
Odjednom su nai skupovi i trietvrt sata prije poetka bili ispunjeni
radnicima. Liili su bavi baruta, koja je svakog trena mogla odletjeti u
zrak, jer je na njoj ve bio upaljeni fitilj. Ali ipak, bilo je drugaije. Ljudi
su ulazili unutra kao nai neprijatelji, a izlazili, ako ve ne kao nae
pristalice, ono ipak zamiljeni, da, postali su kritiki preispitivai
ispravnosti vlastitog nauka. Na kraju je ispalo tako, da su nakon mog
trosatnog predavanja i pristalice i protivnici bili stopljeni u jednu
jedinstvenu oduevljenu masu u kojoj je svaki signal za rastjerivanjem
bio uzaludan. Sada su se vode dobro uplaile i sve se opet okrenulo
prema onima, koji su se protivili ovoj taktici ukazujui na ispravnost
njihovog stava da je jedino bilo ispravno, radnicima strogo zabranili
dolazak na nae skupove.
Od tada, ili vie nisu dolazili, ili ipak manje. Samo, nakon kratkog
vremena, cijela je igra je poela ispoetka.
Nisu se drali zabrane, drugovi su dolazili sve vie, i konano su opet
pobijedile pristalice radikalne taktike.Trebali smo biti rastjerani.
Kad se nakon dva, tri, esto i osam ili deset skupova pokazalo da je o
rastjerivanju lake govoriti nego ga provesti i da je rezultat svakog
pojedinog skupa znaio odronjavanje crvene borbene jedinice, iznenada
se pojavila druga parola: Proleteri, drugovi i drugarice! Izbjegavajte
skupove nacionalsocijalistikih hukaa!.
Ista, vjeno klimava taktika mogla se takoer nai i u crvenom tisku.
Uskoro su nas pokuali uutkati jer su se uvjerili u nesvrhovitost svih
ovih pokuaja, te su posegnuli za suprotnim. Svakodnevno nam je
nekako bilo spomenuto, da objasnimo, i to najvie radnicima, potpunu
neizvjesnost i smijenost nae egzistencije. Nakon nekog vremena
morala su gospoda osjetiti da nam to, ne samo ne teti, nego, ba
suprotno, koristi, jer su se mnogi pojedinci ipak pitali, zato se nekoj
pojavi poklanja toliko rijei, kad je ve toliko smijena! Ljudi su bili
radoznali. Stoga su se izne-
485
nada zaokrenuli i jedno su vrijeme prema nama poeli ponaati kao
prema istinskim sveopim zloincima ovjeanstva. lanak za lankom
u kojima su nae zloinatvo razjanjavali i uvijek za njega donosili nove
dokaze, a skandalozne prie koje su od A do isisavali iz prsta, trebale
su uiniti ostalo. Ali su se nakon kratkog vremena uvjerili u besmislenost
ovih napada. U osnovi uzevi, sve nam je to samo pomoglo da se opa
pozornost vie usmjeri na nas.
Tada sam zauzeo stajalite: Sasvim je svejedno, ismijavaju li nas ili grde,
predstavljaju li nas lakrdijaima ili zloincima. Najvanije je da nas
spominju, da se neprestano nama bave i da se, malo po malo, u oima
radnika samih, stvarno javljamo kao sila s kojom se trenutno dolazi do
razmirica. Tko smo stvarno i to stvarno hoemo, pokazat emo jednog
lijepog dana idovskoj tiskovnoj rulji.
Razlog zbog kojega tada nije dolo do rastjerivanja naih skupova bio je
svakako i nevjerojatan kukaviluk voda naih protivnika. U svim
kritinim sluajevima, slali su na razbijanje skupa malog Hansia,
oekujui, za svaki sluaj, rezultat razjurivanja izvan dvorane.
O njihovim smo namjerama, skoro uvijek, bili unaprijed obavijeteni. Ne
samo stoga, to smo u crvene formacije podmetnuli mnoge partijske
drugove, nego to su tajni crveni pokretai i sami bili napadnuti i to
jednom, u ovom sluaju za nas vrlo korisnom brbljarijom, to se u naem
njemakom narodu naalost vrlo esto dogaa. Oni nisu mogli utjeti!
Kad bi neto smukali, veinom bi poeli kokodakati prije nego bi snijeli
jaje. Tako smo sve ee poduzimali najopsenije pripreme, a da crveni
komandosi-razarai nisu imali pojma koliko im je blizu izbacivanje.
Takva situacija nas je primoravala da zatitu naih skupova uzmemo u
vlastite ruke; na slubenu zatitu se nikada nije moglo raunati; ba
nasuprot, ona je prema iskustvu uvijek dobro dolazila izazivaima. Jedini
stvarni uspjeh slubenih operacija, ak i policijskih, bio je najee
rasputanje skupa, dakle, njegovo zatvaranje. A to je i bio jedini cilj i
namjera politikih izazivaa.
486
Uostalom, u policiji se uvrijeila praksa, koja predstavlja najgoru
nezakonitost koju si ovjek moe zamisliti. Naime, ako vlast douje za
opasnost razbijanja nekog skupa, tada ne uhiuje one koji prijete, nego
kanjava druge, nevine. Zbog ove se mudrosti policijski duh jo i
kolosalno uobrazio. Oni to zovu: Zatitne mjere za sprjeavanje
nezakonitosti.
Odluni bandit moe dakle u svako doba drati u aci asne i potene
ljude i onemoguiti njihovo politiko djelovanje. U ime mira i reda,
saginje se dravni autoritet pred banditom pa istrauje druge, da ovoga
ne bi izvoljevao provocirati. Ako su dakle nacional-socijalisti htjeli
odravati skupove na odreenim mjestima, a sindikati objasnili da bi to
moglo voditi pobuni njihovih lanova, tada policija ni za ivu glavu nije
htjela strpati u zatvor ucjenjivake klipane, nego nam je zabranila skup.
Da, ovi organi zakona su bili nevjerojatno besramni; pa su nam te
bezbrojne zabrane priopavali i pismeno.
Tko se hoe zatititi od takvih eventualnosti, mora se brinuti da svaki
takav pokuaj ometanja uniti ve u zametku.
Ovdje treba dodati jo i sljedee: Svaki skup kojega titi iskljuivo
policija, u oima irokih masa diskreditira organizatore. Okupljanje, ije
je odravanje zagarantirano samo velikim policijskim uredovanjem, ne
djeluje promibeno, ukoliko to nisu pretpostavke za pridobijanje niih
slojeva naroda kao vidljivo prisutnih snaga.
Kao to e hrabar mukarac lake zarobiti ensko srce nego kukavica,
tako e i junaki pokret prije zadobiti srca naroda nego neki kukavni,
koji se odrava na ivotu samo policijskom zatitom.
Zato mlada partija, posebno zbog ovih posljednjih razloga, mora brinuti
da sama osigura svoju egzistenciju, da se sama titi i da sama slama
protivniki teror.
Zatita skupa se izgrauje:
1. na energinom i psiholoki ispravnom voenju skupa;
2. na organiziranoj redarskoj jedinici.
487
Kada smo mi Nacionalsocijalisti uto vrijeme odravali skup, mi smo bili
njegovi gospodari i nitko drugi! I mi smo pravo gospodara neprekidno
najotrije naglaavali svake minute. Nai protivnici su tono znali, da
onaj koji bi tada provocirao, bezobzirno leti van, i da nas je bilo samo
tucet, a njih pola tisue. Na tadanjim skupovima, naroito izvan
Miinchena, dolazilo je na petnaest, esnaest nacionalsocijalista i do
petsto, esto, sedamsto i osamsto protivnika. Samo mi i tada ne bismo
trpjeli provokacije, a posjetitelji naeg skupa su vrlo dobro znali, da da bi
se mi radije dali ubiti nego kapitulirali. Nije se samo jednom dogodilo da
se aka partijskih drugova junaki borila protiv napasne i oite crvene
nadmoi.
Sigurno da bi u takvim sluajevima ovih petnaest, dvadeset mukaraca
na kraju bilo savladano. Samo, i drugi su znali, da bi prije toga bar
dvostruki ili trostruki broj njih imao razbijene lubanje, a to ba nisu htjeli
rado raskirati.
Ovdje smo pokuali uiti iz studija marxisticke i graanske tehnike
okupljanja, i nauili smo.
Marxisti su oduvijek bili slijepo disciplinirani, tako da misao o razbijanju
marxistickog skupa, posebno sa graanske strane, nipoto nije dolazila u
obzir. Tim su se vie crveni bavili takvim namjerama. Ne samo da su na
ovom podruju malo po malo stigli do virtuoznosti, nego su konano ili
tako daleko, da su na velikom podruju carstva nemarxisticke skupove
po sebi, ve proglaavali izazivanjem proletarijata, posebno onda, kad su
tajni pokretai slutili da bi na skupu moda mogao biti nabrojen registar
njihovih vlastitih grijeha, te bi se otkrila podlost njihove lane
prevarantske djelatnosti protiv naroda. Cim je ovakav skup bio najavljen,
podigao je cjelokupan crveni tisak bijesnu viku, pri emu su se ovi
principijelni podcjenjivai zakona, nerijetko prvi obraali vlastima s isto
toliko hitnom koliko i prijeteom molbom, da smjesta sprijei ovu
provokaciju proletarijata, kako bi se izbjeglo ono najgore. Razgovor
su birali prema veliini inovnike telee glave i postizali uspjeh. Ali,
ako bi se na takvom mjestu zatekao pravi njemaki inovnik, a ne
poinovniena kreatura i odbio bestidni zahtjev, tada
bi slijedio poznati zahtjev, da se jednu takvu provokaciju proletarijata
ne smije trpjeti, nego se nai u masi na tom i tom skupu, da bi se
pomou uljevitih aka proletera, pokazalo graanskim kreaturama
kako se izvodi runi rad.
Treba jednom vidjeti neki graanski skup, i s njima doivjeti njihovo
voenje u svojoj potpunoj bijedi i njihovom strahu! Radi takvih prijetnji,
njihov je skup vrlo esto bio bez pola muke odmah otkazan. Njihov je
strah bio toliko velik, da su umjesto u osam, rijetko poinjali prije
trietvrt devet ili devet sati. Predsjedavajui se trudio da s devedeset i
devet komplimenata objasni prisutnoj gospodi iz opozicije kako se i on
i drugi nazoni iskreno raduju (ista la!) posjeti ljudi koji jo nisu bili
na njihovom tlu, te su se meusobnim pozdravima (koji su odmah na
poetku sveano izgovoreni) pribliili shvaanju suprotne strane,
pribliili meusobne odnose, i uspostavili mostove zajednike suradnje.
Pri emu je usput potvrdio da namjera skupa nije odvraanje ljudi od
njihovog dosadanjeg shvaanja. Ne, nipoto, svatko treba biti
zadovoljan svojom duom, ali i drugima dopustiti isto zadovoljstvo i zato
najsrdanije moli da se referentima dopusti da svoja izlaganja, koja e
slijediti, a nee dugo trajati, dovedu do kraja, da se svijetu a ni ovom
skupu ne pokae unutarnja sramna igra njemake bratske mrnje,
molim ....Brrr.
Bratski narod s lijeva za to nije imao razumijevanja, pa se, prije nego to
je referent i zapoeo, popraen najrazvratnijim grdnjama i povicima,
morao spakirati, a nerijetko je i stekao dojam da je zahvalan Sudbini
zbog skraenja mune procedure. S ogromnim spektaklom naputali su
ovi toreadori graanskih skupova arenu, ukoliko nisu letjeli niz stube
razbijenih glava, to je bio ak ei sluaj.
Zato je za marxiste, u svakom sluaju,bila novost kad smo mi
Nacionalsocijalisti nae prve skupove i produavali, a posebno, kako
smo ih produavali. Dolazili su uvjereni da e igricu, koju su tako esto
odigrali, sasvim sigurno ponoviti i u nas. Danas emo svriti s vama!.
Mnogi su tako ulazei u dvoranu jedva stigli otvoriti
489
svoje velike labrnje i dobaciti drugu ovu upadicu, a ve su, brzinom
munje, prije nego su je uspjeli i ponoviti, sjedili pred vratima dvorane.
Prvo, voenje skupa u nas je bilo drugaije. Mi nismo prosili da nam se
milostivo dopusti drati predavanje, niti smo od samog poetka doputali
beskrajne pozdrave, nego smo kratko i jasno zakljuili da smo mi
gospodari skupa, da smo mi, slijedom toga, domaini, i da e svatko, tko
se usudi i jednom ubaciti upadicu, nemilosrdno izletjeti tamo otkuda je i
doao. Za takve smo klipane odbili preuzeti odgovornost, pa ako bi
ostalo vremena, a nama je odgovaralo, dopustili smo raspravu, a ako ne,
tada nismo, a sada ima rije gosp. referent, potovani gospodin taj i taj.
Ve su se i zbog toga iznenadili.
Drugo, raspolagali smo jakom, strogo organiziranom zatitom dvorane.
Graanske su partije imale zatitu dvorane, ili bolje, redarstvo, koje se
najee sastojalo od gospode koja su vjerovala da zbog svoje starosti
uivaju pravo autoriteta i potovanja. Kako se razjarena marxistika rulja
nije ni najmanje osvrtala na starost, autoritet, ni respekt, ova je graanska
zatita dvorane bila praktino, tako rei ,ukinuta.
Ja sam ve od samog poetka naega masovnog djelovnja uveo
organiziranu zatitu dvorane - redarsku slubu, koja je u osnovi bila
sastavljena uglavnom od mladih momaka. Dijelom su to bili drugovi
koje sam poznavao jo iz vojske, dijelom tek pridobijeni mladi partijski
drugovi, koji su od poetka bili poueni i tako odgojeni da se teror lomi
terorom, da je na ovoj Zemlji uvijek pobjeivao hrabar i odluan, da mi
branimo snanu ideju, tako veliku i monu, koja zasluuje da bude
zakriljena i tiena i zadnjom kapljom krvi. Bili su proeti uenjem, da
je, kad utihne razum, a zadnja odluka preputena sili, napad najbolja
obrana, i daje naa redarska sluba zvanje, a ne debatni klub, jer samo
tako moemo postati, ve izvana, krajnje odluna borbena zajednica.
I kako onda ova mladost ne bi eznula za jednom takvom parolom!
Kako je samo ova generacija ratnih vojnih pohoda morala biti razoarana
i gnjevna, puna gaenja i gnusobe zbog graanske mlohavosti i
tromosti!.
Tada je postalo jasno da je revolucija bila mogua zahvaljujui samo
unitenom graanskom vodstvu naeg naroda. ake koje su trebale tititi
njemaki narod, jo bi se i nale, ali su nedostajale lubanje, koje bi se za
to zaloile. Kako su me tada esto zabljesnule oi mojih mladia, kad
sam im obrazlagao nunost njihove misije, te ih uvjeravao i uvjeravao da
je sve znanje na ovoj Zemlji beskorisno, ako u njegovu slubu ne stupi
snaga, koja natkriljuje i titi,da blaga boica mira moe boraviti samo na
strani boga rata, i da svako veliko djelo mira, zatite i pomoi treba
snagu. Tako im je slika vojne obveze prikazana na puno ivopisnijem
obliku. Ne u okota-lom smislu starih okotalih inovnikih dua, u
slubi totalnog autoriteta, totalne drave, nego u ivotnoj spoznaji
dunosti predajom ivota pojedinca za opstojnost njegovog naroda, sa
potpunom predajom u svako vrijeme, na svakom mjestu, svakom
trenutka.
Kako su samo nastupali ovi mladii!
Slini roju strljenova navaljivali su na uznemiravae naih skupova ne
osvrui se na njihovu nadmo, pa bila ona jo i vea, ne osvrui se na
rane i krvave rtve, potpuno ispunjeni velikim mislima o svetom
poslanju koje e naem pokretu prokriti slobodan put.
Ve u kasno ljeto 1920. poprimila je redarska jedinica, malo po malo,
odreene oblike, da bi se u proljee 1921. potpuno izgradila u satnije, od
stotinu ljudi, a one se dalje dijelile u manje grupe.
To je bilo prijeko potrebno jer je odravanje skupova bilo sve uestalije.
Jo se i sada sastajemo u miinchenskoj Hofbrau-hausfest dvorani, ali jo
ee u veim gradskim dvoranama. U jesen i zimi 1920/21. doivljavali
su Biirgerbraufest dvorana i miin-chenski Kindl-Keller sve vee i silnije
masovne skupove, a slika je uvijek bila ista: Zborove
Nacionalsocijalistike njemake radnike partije (NSDAP) je ve*tada
gotovo odpoetka policija zatvarala zbog pretrpanosti.
491
#
Organizacija nae redarske jedinice, rijeila je i jedno vrlo vano pitanje.
Pokret do tada nije imao ni partijsku oznaku ni zastavu. Nepostojanje
takvih simbola nije bio samo trenutni nedostatak, ve je bio nepodnoljiv
i za budunost. teta se sastojala prije svega u tome, to je partijskim
drugovima nedostajao bilo kakav vanjski znak zajednike pripadnosti,
dok za budunost nije smjelo biti podnoljivo odrei se znaka, koji bi
mogao imati karakter simbola jednog pokreta i kao takav se mogao
suprotstaviti Internacionali. Kakvo psiholoko znaenje ima takav
simbol, imao sam priliku spoznati sam, ne jedamput, ve u svojoj
mladosti, a i osjeajno sam ga razumio. Nakon rata, u Berlinu pred Kgl.
dvorcem i Lustgar-tenom, doivio sam jedan veliki marxistiki masovni
zbor. More crvenih zastava, crvenih vrpci i crvenog cvijea, davalo je
ovom zboru, na kojem je sudjelovalo otprilike najmanje sto i dvadeset
tisua sudionika, ve izvana velianstven prizor. Mogao sam i sam
osjetiti i razumjeti zato ovjek iz naroda tako lako podlijee sugestivnoj
aroliji ovako velianstvenog prizora.
Graanstvo, koje partijsko politiki ne predstavlja ili zastupa uope
nikakav svjetonazor, zbog toga nema ni vlastitu zastavu. Ono se sastoji
od patriota, pa okolo hoda u bojama carstva. Da su one bile simbol
nekog svjetonazora, tada bi se moglo razumjeti da posjednici drave
ovim zastavama takoer reprezentiraju i svoj svjetonazor, da, svakako,
simbol njihovog svjetonazora postala je dravno i carska zastava.
No, stvari nisu stajale tako.
Carstvo je bilo tesano bez potpore njemakoga graanstva, a sama se
zastava rodila u krilu rata. Time je ona bila stvarno samo dravna zastava
i nije imala nikakav znaaj u smislu nekog posebnog svjetonazorskog
poslanja.
Samo je na jednom mjestu njemakog govornog podruja postojalo neto
kao graanska partijska zastava, u njemakoj Austriji. U kojoj je jedan
dio tamonjeg nacionalnog graanstva izabrao
492
boje etrdesetosmih godina: crno-crveno-zlatnu, za svoju partijsku
zastavu, pa je stvoren simbol, koji je svjetonazorski gledano bio bez
ikakvog znaaja; dravno politiki, je ipak imalo revolucionarni karakter.
Najotriji neprijatelji ove crno-crveno-zlatne zastave su bili - to se danas
nipoto ne smije zaboraviti - tadanji Socijaldemokrati i Kransko-
socijalni, odnosno Klerikalci. Upravo su oni psovali, kaljali i prljali ove
boje, upravo onako, kako su kasnije, 1918., bacali u jarak crno-bijelo-
crvenu. U svakom sluaju, crno-crveno-zlatna su bile boje njemakih
partija stare Austrije iz 1848., dakle, jednog vremena koje je moglo biti
fantastino, posebno u pojedinim potenim njemakim duama kao
njihovim zastupnicima, iako je u nevidljivoj pozadini, kao tajni pokreta,
stajao idov. Dakle, tek to su izdali domovinu, a zatim se bestidno
cjenkali s njemakim narodom i njemakim dobrom, uinili su
simpatinom manstiku zastavu i Centar marxizma, te ih danas
potujemo kao najvie boanstvo, da bi ih potom popljuvali zbog zatite
od onoga to su nekada sami stvarali.
Tako do 1920. stvarno nije bilo marxizmu suprotstavljene zastave koja bi
po svjetonazoru, u odnosu na njega, bila otjelovljena polarna suprotnost.
Da se njemako graanstvo, koje je bilo pre-komotno, sa svojim boljim
partijama, poslije 1918. i htjelo zauzeti za ponovno otkrivenu cmo-
crvenu-zlatnu carsku zastavu i preuzeti je kao vlastiti simbol, nije se
moglo suprotstaviti programom daljeg razvitka u budunosti, nego u
najboljem sluaju, razmiljanjem o rekonstrukciji prolog carstva.
I upravo ovom razmiljanju zahvaljuje crno-bijela-crvena zastava starog
carstva svoje uskrsnue kao zastave naih takozvanih nacionalnih
graanskih partija.
Jasno je kao na dlanu, da bi sada simbol jednog vremena kojega je
marxisizam mogao svladati pod manje asnim okolnostima i njihovim
popratnim pojavama, tako malo znaio kao znak pod kojim bi marxizam
opet trebao biti uniten. Ove stare jedinstvene lijepe boje u svojoj
mladenaki svjeoj zajednikoj posta vi,
493
svakom estitom Nijemcu moraju biti tako svete i dragocjene, jer se pod
njima borio i vidio tako mnogo rtava, ali ova zastava tako malo vrijedi
kao simbol jedne borbe budunosti
Uvijek sam u naem pokretu, za razliku od graanskih politiara,
zastupao stajalite, da je za njemaku naciju prava srea to je ova stara
zastava bila izgubljena. To to republika ini pod ovom zastavom,
potpuno nam je svejedno. Ali iz dubine srca zahvaljujemo Sudbini to je
bila milostiva i sauvala najproslavljeniju ratnu zastavu svih vremena, da
nije koritena kao plahta najsramotnije prostitucije. Dananje carstvo,
koje prodaje i sebe i svoje graane, nikada ne bi smjelo uvesti crno-
bijelo-crvenu, asnu i junaku zastavu. Sve dok traje sramota studenoga,
mora nositi i svoju vanjsku ljuturu, a ne da i ovo pokuava ukrasti od
estitije prolosti. Nai bi graanski politiari morali biti svjesni, da onaj,
koji za dravu eli crno-bijelo-crvenu zastavu, ini bezonu kradu nae
prolosti. Ova je jedinstvena zastava, tako stvarno odgovarala samo
jedinstvenom carstvu, kao to, Bogu budi slava i hvala, Republici
odgovara ova koju je sama izabrala.
To je i bio razlog to mi Nacionalsocijalisti, izvlaenjem stare zastave
nismo u njoj nali izraajniji simbol nae vlastite djelatnosti, jer mi ne
elimo probuditi mrtvo carstvo, s njegovim nedostatcima, nego izgraditi
novu dravu.
Pokret koji se danas u tom smislu bori s Marxizmom, mora ve u svojoj
zastavi nositi simbol nove drave.
Pitanje nove zastave tj. njezina izgleda, tada nas je jako zaokupljalo. Sa
svih su strana stizali prijedlozi, naalost, ee bolje smiljeni, nego
ostvarivi. Nova je zastava morala isto tako biti i simbol nae vlastite
borbe, a s druge strane i pokazivati snano plakatno djelovanje. Tko se i
osobno bavio masom, taj zna da se u ovim neznatnim sitnicama kriju
vrlo velike stvari, jer uinkovita oznaka e dati u sto tisua sluajeva prvi
poticaj zanimanja za pokret.
Iz tih razloga smo morali odbiti sve prijedloge sa strane, da se bijelom
zastavom identificiramo sa starom dravom ili toni-
494
je, s nekim slabim partijama, iji je jedini politiki cilj bio ponovno
uspostavljanje proteklih stanja. Osim toga, bijela boja nije privlana. Ona
odgovara krjeposnim djevianskim udruenjima, a nikako pokretima
prevrata revolucionarnog vremena.
Bilo je predloeno i crno: po sebi je to odgovaralo dananjem vremenu,
ali u sebi nije predstavljalo jasnu udnju volje naeg pokreta. Konano ni
ova boja nije dovoljno privlana.
Bijelo-plavo je iskljueno unato estetskoj privlanosti, kao boja
jedinstvene njemake drave, naalost ne ba na dobrom glasu,
postojeeg politikog stava s posebnom uskogrudnou. Uostalom, i
ovim bi se teko moglo nai neko upozorenje na na pokret. Isto je vailo
i za crno-bijelo.
Grno-crveno-zlatno, samo po sebi nije dolazilo u obzir.
Takoer ni crno-bijelo-crveno, iz ve spomenutog razloga, u svakom
sluaju ne u dosadanjem smislu. to se tie djelovanja, ovaj se sastav
boja nalazi visoko iznad svih ostalih. Jer to je najzvuniji akord koji
uope postoji.
Osobno sam se zauzimao za stare boje, ne samo zato to su mi kao
vojniku najsvetije od svih, nego i zato to njihov estetski izgled snanije
djeluje na moja osjeanja. Ipak sam bezbrojne nacrte i modele koje su mi
slali, unosei u staru zastavu kukasti kri, odbio bez izuzetka. I ja sam -
kao voa - imao svoj model, ali, nisam htio s njim istupiti pred javnost,
jer je bilo mogue da bi netko drugi mogao donijeti isto tako dobar, a
moda i bolji. I zaista, jedan je zubar iz Starnberga poslao ne tako slab
nacrt, koji je bio prilino slian mome, no imao je jedan nedostatak:
kukasti kri savinutih krakova bio je, naime, ukomponiran u bijelom
krugu.
Nakon bezbrojnih pokuaja osobno sam izradio konani oblik Zastava
crvene podloge s jednim bijelim krugom, u ijoj je sredini bio crni
kukasti kri. Nakon dugog traenja, naao sam takoer odreeni odnos
izmeu veliine zastave i veliine bijelog kruga, kao i oblik i snagu
kukastog kria.
I na tome jet>stalo.
495
U istom smislu odmah je nareeno da se izrade trake za rukave redarske
jedinice, na ijem e se crvenom povezu, u bijelom krugu nalaziti crni
kukasti kri.
Po slinim smjernicama, stvoren je i partijski znak: bijeli krug na crvenoj
podlozi s kukastim kriem u sredini. Mtinchenski zlatar Fiis isporuio
nam je prvi upotrebljivi model, kojega smo i zadrali.
Nova je zastava prvi puta prikazana javnosti sredinom ljeta 1920.
Odlino se slagala s naim mladim pokretom. Bila je mlada i nova kao i
on. Nitko je do sada nikada nije vidio; djelovala je tada kao baklja. Kad
je jedna vjerna partijska drugarica zastavu prvi puta izvela po nacrtu i
isporuila nam je, svi smo se radovali kao djeca. Ve nekoliko mjeseci
kasnije imali smo ih mi u Miinchenu pola tuceta, i sve vie i vie, emu
su pridonijele redarske jedinice koje su se prihvatile zadatka irenja
novih simbola pokreta.
A to je bio uistinu simbol/Ne samo zbog jedinstvenih arko voljenih nam
boja, koje su njemakom narodu nekada izvojevale toliko asti, i ime e
biti posvjedoeno ne samo strahopotovanje prolosti, nego je on bio i
otjelovljenje najsnanije volje pokreta. Svi Nacionalsocijalisti, svi mi, u
naoj zastavi vidimo i na program. U crvenom vidimo socijalne ideje
pokreta, u bijelom nacional-socijalistike, u kukastom kriu, misiju
borbe za pobjedu arijskog ovjeanstva, a istovremeno s njim i pobjedu
ideje stvaralakog rada, koji je sam vjeno bio antisemitski, a
antisemitski e i ostati.
Dvije godine kasnije, kad je ve davno od redarskih jedinica nastali
jurini odredi od nekoliko tisua ljudi, bilo je nuno da se ovoj
obrambenoj organizaciji mladog svjetonazora dade i poseban simbol
pobjede: barijak. I za njega sam nainio nacrt i dao ga na izradu starom
vjernom partijskom drugu, majstoru zlataru Gahru. Od tada je ovaj
barijak znamenje i znak eta nacionalsocijalistike borbe.
*
496
Djelatnost na organiziranju skupova, koja je 1920. sve vie rasla, vodila
je konano tome, da smo nekih tjedana odravali i po dva skupa. Ljudi
su bili opinjeni naim plakatima, najvee gradske dvorane su bile uvijek
pune, a desetine tisua zavedenih marxista, nale su put svojoj narodnoj
zajednici da bi postali borci za budue slobodno njemako carstvo.
Miinchenska javnost nas je upoznala. O nama se govorilo, a rije
Nacionalsocijalist bila je prepoznatljiva, i oznaavala je ve i program.
Neprekidno su rasle ete pristalica i broj samih lanova, tako da smo ve
zimi 1920/21. mogli u MUnchenu nastupiti kao jaka partija.
Osim marxistickih partija, nije bilo niti jedne, prije svega niti jedne
nacionalne, koja bi mogla izazvati interes za tako masovne zborove kao
naa. Miinchenski Kindl - Keller mogao je primiti pet tisua ljudi, ne
jednom je bio prepun. Postojao je jo samo jedan prostor u koji se nismo
usudili ui - Cirkus Krone.
Krajem sijenja 1921. u Njemakoj su opet narasle teke brige. Parika
nagodba na temelju koje se Njemaka obvezala isplatiti bezumnu sumu
od sto milijardi maraka u zlatu, trebala se ostvariti prema londonskom
diktatu.
Neka mtinchenska, dugo postojea Zajednica rada takozvana Narodna
udruga, htjela je tim povodom pozvati na veliki zajedniki prosvjed.
Vrijeme je pritiskivalo, a ja sam sam s obzirom na vjeito skanjivanje i
oklijevanje provoenja donesenih odluka, bio nervozan. Najprije se
govorilo o masovnom zboru na Konigs-platzu, ali se od toga opet
odustalo zbog straha da bi mogli biti rastjerani od crvenih, pa se planirao
prosvjedni zbor pred Feld-herrnhallom. I od toga se opet odustalo, pa je
konano predloen zajedniki skup u mtinchenskom Kindl-Kelleru.
Meutim, prolazio je dan za danom, velike partije se uope nisu sjetile
ovog uasnog dogaaja, a sama Zajednica rada nikako da se odlui
konano odrediti vrsti datum za odravanje skupa.
U utorak 1. veljae 1921. zahtjevao sam bezuvjetno konanu odluku. Bio
sam utjeen sa srijedom. U srijedu sam bezuvjetno zahtjevao jasnu
obavijest, hoe li se i kada skup odrati. Obavijest
497
je ponovno bila neodreena i izbjegnuta i glasila je namjerava se
oglasiti zbor Zajednice rada za srijedu sljedeeg tjedna.
Time su popucale sve niti moga strpljenja, te odluih sam organizirati
protestni zbor, U srijedu u podne, izdiktirao sam plakat za deset minuta i
dao rezervirati dvoranu Cirkus-Kronea za sljedei dan, etvrtak 3.
veljae.
To je tada bio veliki pothvat. Ne samo da je bilo upitno popunjenje
divovske dvorane, nego je postojao i strah od razbijanja.
Nae redarske jedinice nisu ni iz bliza bile dovoljne za ovaj veliki
prostor. Ni sam nisam imao pravu predodbu o moguem dogaanju u
sluaju razbijanja. Drao sam to puno opasnijim u cirkuskoj zgradi, nego
u normalnoj dvorani. Ipak, bilo je, kako se kasnije ispostavilo, upravo
obratno. U ogromnoj je dvorani stvarno puno lake drati pod nadzorom
razorne odrede, nego u usko graenim dvoranama.
Sigurno je, meutim, bilo samo jedno. Svaki neuspjeh bi nas mogao jako
unazaditi. Jedno jedino uspjeno razbijanje, razorilo bi i unitilo na
ugled jednim udarcem, a protivnike bi ohrabrio da jednom ostvarene
planove ponovno pokuaju i ubudue. To bi moglo voditi sabotai nae
daljnje djelatnosti na organiziranju skupova, to mi moglo biti
prevladano tek nakon vie mjeseci i to najteom borbom.
Za plakatiranje smo imali samo jedan dan, naime, samo etvrtak.
Naalost, ve je od jutra padala kia, pa je bio opravdan strah, nee li po
takvom vremenu mnogi ljudi radije os'tati kod kue, umjesto da po kii i
snijegu jure na nekakav skup na kojem bi moglo biti i mrtvih i ubijenih.
U etvrtak dopodne odjednom me uhvatio nekakav strah da prostor
moda nee biti ispunjen (bila bi to velika blamaa pred Zajednicom
rada), tako da sam hitno izdiktirao i dao tiskati masu letaka koji su trebali
biti razaslani jo poslije podne. Naravno da su sadravali zahtjev za
dolazak na skup.
Dva kamiona, koja sam dao unajmiti, omotana sva u crveno, k tome
nekoliko naih istaknutih zastava, u svakom po petnaest
do dvadeset partijskih drugova: oni su dobili naredbu, da vozei po
gradu, marljivo bacaju letke, ukratko da propagiraju veeranji masovni
skup. To je bilo po prvi puta, da su gradom prolazili kamioni sa
zastavama, u kojima nisu bili marxisti. Graanstvo je zabezeknuto,
otvorenih labrnja, buljilo u crveno dekorirane i ukraene kamione na
kojima su se vijorile zastave s kukastim krievima, dok su se kroz to
vrijeme u vanjskim gradskim etvrtima, dizale stisnute ake, iji su
vlasnici izgarali od bijesa zbog najnovije provokacije proletarijata. Jer,
samo je marxizam zadravao pravo vonje kamionima po gradu prilikom
odravanja svojih skupova.
U sedam sati naveer cirkus jo nije bio ba popunjen. Svakih deset
minuta, sam bio telefonski obavjetavan i prilino uznemiren; jer u
sedam sati ili etvrt nakon sedam, bile su ostale dvorane veinom
dopola, a ponekad i potpuno ispunjene. To se ubrzo i objasnilo. Nisam
raunao s ogromnim dimenzijama novog prostora: tisuu osoba u
Hofbraufestsali inilo se sasvim lijepom popunjenou, dok su u Cirkus
Krone jednostavno bili progutani. Jedva da ih se vidjelo. Kratko iza toga
stigle su ipak povoljnije vijesti, a u trietvrt osam bilo je popunjeno tri
etvrtine prostora, a jo su velike mase ljudi stajale pred blagajnama. Na
to sam jurnuo tamo.
Dvije minute iza osam stigao sam pred cirkus. Jo uvijek je pred njim
stajala gomila ljudi, dijelom zbog radoznalosti, a meu njima i mnogi
protivnici, koji su dogaaje htjeli promatrati izvana.
Kad sam uao u monu dvoranu, obuzela me jednaka radost kao kod
prvog skupa prije godinu dana u mtinchenskoj Hofbraufestsali. Tek kad
sam se probio kroz ljudske zidove i stigao do visoko uzdignutog podija,
vidio sam uspjeh u svoj njegovoj veliini. Kao neka ogromna koljka,
ova se dvorana, pruala preda mnom, ispunjena tisuama i tisuama
ljudi. ak je i jahaonica bila potpuno zaposjednuta. Bilo je izdato preko
pet tisua est stotina karata, i ako bi priraunali broj nezaploslenih,
siromane studente i nae redarske jedinice, moggio se ovdje nalaziti oko
est i pol tisua osoba.
499
Tema je glasila:Budunost ili propast. Srce mi je klicalo od radosti
zbog uvjerenja da budunost lei tu dolje preda mnom.
Poeo sam govoriti, i govorio sam ve dva i pol sata, a osjeaj mi je
govorio, ve nakon prvih pola sata, da bi ovaj skup mogao imati veliki
uspjeh. Bila je uspostavljena veza sa svim ovim tisuama. Nakon prvog
sata poele su upadice u sve veim spontanim izljevima oduevljenja, da
bi nakon dva sata ponovno splasnulo i prelo u neku svetu tiinu, koju
sam kasnije u ovoj istoj dvorani tako esto doivljavao i koja e svakom
pojedincu ostati u nezaboravnom sjeanju. Jedva da se ita ulo osim
daha ove ogromne gomile i tek kad sam izgovorio i posljednju rije,
buknulo je iznenada ponovno, da bih uz, s najviim arom otpjevanom
Njemakom pjesmom, zavrio ovaj na skup.
Jo sam neko vrijeme pratio kako se polako poinje prazniti ogromna
dvorana, a nepregledno more ljudi gotovo dvadeset minuta, probija ka
velikim srednjim izlaznim vratima. Tek sam tada i sam, presretan,
napustio svoje mjesto i uputio se kui.
O ovom prvom skupu u Cirkusu Krone u Munchenu, nainjeni su i
snimci. Oni bolje od rijei prikazuju veliinu skupa. Graanski listovi su
objavili fotografije i biljeke, spomenuvi samo da bi se moglo raditi o
nacionalnom zboru, preutjevi, kao i obino, tko je skromni
organizator.
Time smo po prvi puta izili iz okvira jedne obine dnevne partije. Vie
nas se nije moglo zaobii. Da se ne bi dobio utisak, da se u uspjehu ovog
skupa radi samo o jednodnevnom ivotu nonog leptiria, smjesta sam
za sljedei tjedan u Cirkusu zakazao drugi zbor, a uspjeh je bio isti.
Ogromna dvorana ponovno je bila popunjena do zadnjeg mjesta, pa sam
odluio da naredne nedjelje, i po trei puta, u istom stilu odrim skup. I
po trei je puta divovski Cirkus bio ispunjen ljudima od dolje do gore.
Nakon ovog uvoda godine 1921. naa je djelatnost organiziranja skupova
u Munchenu jo vie rasla. Iao sam i preko toga, pa sam nekih tjedana
odravao ne samo jedan, ve i po dva masovna skupa, a ljeti i u kasnu
jesen, bilo ih je pokatkad i po tri. Okupljali
smo se sada uvijek u Cirkusu i na nae veliko zadovoljstvo, sve su nae
veeri bile jednako uspjene.
Uinak je bio, sve vei porast broja pristalica pokreta i veliki porast
lanova.
#
Takvi uspjesi nisu, naravno, dali mira ni naim protivnicima.
Nakon to su sa svojom klimavom taktikom bili sve slabiji i javljali se
sad terorom, sad mrtvom utnjom, odluili su se posljednjim snagama za
teroristiki in, kako bi na bilo koji nain sprijeili i unitili daljnji razvoj
pokreta. Kao vanjski povod za akciju iskoristili su vrlo tajnovit atentat na
poslanika Zemaljske skuptine, izvjesnog Erharda Auera. Reeni Erhard
Auer je naveer trebao biti ustrijeljen. to znai, nije stvarno ustrijeljen,
ali je bilo pokuaja da se na njega puca. udesna domiljatost duha kao i
poslovina hrabrost Socijaldemokratskog vode partije, ne samo da su
ovaj napad sprijeili, nego su opakim ubojicama i sramotno omoguili
bijeg. Oni su pobjegli tako brzo i daleko, da im ni policija nije mogla ui
u trag. Ovaj tajnoviti dogaaj iskoristio je organ Socijaldemokratske
partije u Miinchenu, da bi na neumjesni nain mogao hukati protiv
pokreta, a k tome je ve poznatom brbljivou upozoravao to bi se sve
moralo dogoditi.
On se trebao pobrinuti da naa stabla ne izrastu do neba, nego da ih se
pravovremeno skree proleterskim akama.
Nekoliko dana kasnije, dan napada bio je ve tu.
Za konani obraun je izabran dan kada sam trebao govoriti na skupu u
munchenskom Hofbraufestsali,
4. studenog poslijepodne, izmeu est i sedam sati, primio sam prvu
potvrdnu vijest da e skup sigurno biti razoren, a u tu se svrhu, posebno
iz nekoliko crvenih pogona namjeravalo poslati veliku masu radnika.
501
Bila je nesretna okolnost da ovu obavijest nismo primili ve ranije.
Naime, istoga smo dana predali na stari poasni ured u Sterneckergasse
u Munchenu i preselili u novi, to znai, iz starog smo izali, a u novi
nismo potpuno uli, jer se u njemu jo radilo. Kako je telefon u starom
ve bio istrgnut, a u novi jo nije uveden, brojni su telefonski pozivi ljudi
koji su nam htjeli javiti o planiranom razaranju, bili uzaludni.
To je imalo za posljedicu da je skup bio tien samo vrlo slabom
redarskom jedinicom, tj. samo satnijom od svega etrdeset i est ljudi.
Alarmni ureaj jo nije bio ugraen, da bismo uveer tijekom jednog sata
mogli dovesti potrebno pojaanje. Tome jo treba dodati, da smo ve
nebrojeno puta uli takve alarmirajue glasine, a da se nita posebno nije
dogodilo. Stara izreka, da najavljene revolucije najee izostaju,
pokazala se i do sada, jo uvijek i nama tonom.
Tako se danju, takoer iz tog razloga, moda nije dogodilo sve to se
moglo dogoditi, te se s brutalnom odlunou razaranje moglo osujetiti.
Konano, munchensku Hofbraufestsalu i nismo drali prikladnim za
razaranje. Bojali smo ga se vie u velikim dvoranama, posebno u
Cirkusu. Utoliko nam je ovaj dan bio dobar nauk. Kasnije smo danima
prouavali sva pitanja, ak bih rekao, studirali znanstvenom metodikom i
doli do rezultata koji su toliko bili nevjerojatni, koliko i interesantni, te
su za organizacijsko i taktiko vodstvo naeg jurinog odjela postali od
osnovnog znaaja za budunost.
Kad sam u trietvrtosam stigao u predvorje Hofbrauhausa, nestala je
svaka dilema o postojeoj namjeri. Dvorana je bila prepuna i zbog toga
ju je policija zatvorila da se u nju vie nije moglo ulaziti. Protivnici su
ve bili u dvorani, a nae pristalice veim dijelom vani. Mala zatitna
jedinica me je oekivala u predvorju. Dao sam zakljuati vrata velike
dvorane i pozvao svojih etrdeset i pet ili etrdeset i est ljudi da nastupe.
Rekao sam momcima da morarno ostati vjerni pokretu, orilo-gorilo, i da
ni jedan od nas ne
smije napustiti dvoranu; osim ako nas mrtve iz nje ne iznesu; ja u sam
ostati u dvorani i ne vjerujem da e me tko od vas napustiti; ali ako i
jednoga vidim da se kukaviki ponaa, lino u mu strgnuti traku s ruke i
oduzeti znaku. Tada sam im naredio da i pri najmanjem pokuaju
razdora, istog trenutka jurnu, jer najbolje se brani, ako se napada.
Trostruki ivio, koji je ovaj puta bio hrapaviji i pro-mukliji, bio je
jedini odgovor.
Tada sam uao u dvoranu i mogao vlastitim oima stei uvid u pravo
stanje. Sjedili su zbijeni jedan uz drugoga pokuavajui me probosti
oima. Okretali su svoja bezbrojna zajedljiva, mrnjom ispunjena lica,
dok su ostali opet prijezirnim grimasama uzvikivali poznate upadice.
Danas emo s vama zavriti, neka pazimo naa crijeva, konano e
nam zaepiti gubicu i sline lijepe izreke. Bili su svjesni svoje nadmoi,
pa su se tako i ponaali.
Skup je ipak bio otvoren i ja sam poeo govoriti.
U Hofbraufestsali sam uvijek stajao na najduoj strani dvorane, a kao
podij mi je sluio pivski stol. Naao sam se, dakle, stvarno usred
mnotva. Moda je i ta okolnost pridonijela opem raspoloenju kakvo
nisam osjetio u drugim dvoranama.
Preda mnom, naroito lijevo od mene, sjedili su ili stajali sve sami
protivnici. Bili su to skroz naskroz snani mukarci i momci veim
dijelom iz tvornice Maffei, od Kustermanna, iz Isariazahler pogona itd.
Uz lijevi zid, uzdu dvorane primakli su se, vrsto zbijeni, ak do mog
stola, pa su poeli skupljati ispijene pivske vreve, tj. naruivali su sve
vie piva, a ispijene krigle, odlagali pod stolove. Tako su nastale itave
kanonade, i bilo bi pravo udo, kad bi ovo danas zavrilo dobro.
Nakon otprilike sat i po - tako dugo sam, unato upadicama mogao
govoriti - inilo se, da bih mogao zagospodariti situacijom. inilo se da
je voda razbijake grupe to i sam osjetio. Postajali su sve nemirniji,
izlazili su esto van, pa ponovno ulazili unutra, nervozno su razgovara!!
sa svojim ljudima.
503
Mala psiholoka pogreka koju sam poinio uzvraanjem na jednu
upadicu i koja mi je, tek to sam izgovorio rije, dola do svijesti, dala je
signal za poetak njihove razorne tue. Nekoliko gnjevnih uzvika i
upadica i jedan je ovjek skoio na stol te poeo rikati po dvorani:
Sloboda!, i borci za slobodu su na taj signal zapoeli svoj rad.
Za nekoliko sekundi cijela je dvorana bila ispunjena ljudskom gomilom
koje je rikala i vikala, a iznad koje su letjeli nebrojeni pivski vrevi kao
granate haubice; izmeu toga lomovi nogu stolica, prskanje pivskih
krigli, vika, galama, dernjava i zapomaganja.
Bio je to glupi spektakl.
Ostao sam na svom mjestu i mogao promatrati kako moji momci do
kraja vjerno izvravaju svoju dunost.
Da mi je bilo vidjeti graanski skup!
Ples jo nije zapoeo, kad je napao moj jurini odjel - tako su se prozvali
od toga dana. Bacali su se kao opor vukova, njih po osam do deset, na
svoje protivnike i jednog za drugim istresali iz dvorane. Ve nakon pet
minuta jedva da sam i vidio nekoga od njih koji nije bio obliven krvlju.
Mnoge od njih sam tek tada pravo upoznao; na vrhu moj hrabri Maurice,
moj dananji privatni lini tajnik Hess i mnogi drugi, koji su, iako i sami
teko povrijeeni, stalno napadali, dokle god su mogli stajati na nogama.
Paklena buka trajala je dvadeset minuta, a tada su protivnici, njih oko
sedamsto, osamsto, bili izbaeni iz dvorane ili potjerani stubitem, i to od
mojih ni pedeset ljudi. Samo se u stranjem lijevom kutu zadravala jo
jedna velika skupina koja je pruala ogoreni otpor. Od ulaza prema
unutranjosti iznenada su ispaljena dva hitca iz pitolja. Zapoe divlja
pucnjava. Skoro da mi je klicalo srce osvjeavajui stare ratne doivljaje.
Tko je pucao, od sada se vie nije moglo utvrditi. Moglo se zakljuiti
samo jedno, da je u trenu bijes mojih mladia postao ei dok konano
nisu nasilno izbacili iz dvorane i posljednjeg izazivaa.
Prolo je otprilike dvadeset i pet minuta, dvorana je izgledala kao da ju je
pogodila granata. Mnoge moje pristalice bile su upravo zavijene, neki su
morali biti odvezeni, ali smo samo mi ostali gospodari situacije.
Hermann Esser, koji je ove veeri preuzeo voenje skupa, objasnio je:
Skup se nastavlja. Rije ima referent, i ja sam opet govorio.
Nakon to smo ve i sami zakljuili skup, upao je u dvoranu iznenada
neki uzbueni policijski asnik i divlje mlatarajui rukama zakukurikao:
Skup je rasputen.
Zbog ovog naknadnog dogaaja nehotice sam se morao nasmijati; prava
policijska uobrazija. to su manji, to se bar moraju initi veima.
Tu smo veer doista puno nauili, a i nai protivnici dobivenu pouku,
koju su sami zaradili, nikada nisu zaboravili.
Do jeseni 1923. Miinchener Post nije nam vie najavljivao proleterske
ake.
Glava 8.
SNANI JE NAJMONIJI SAM
Ve sam prethodno spomenuo postojanje Zajednica rada njemakih
narodnih udruga, i na ovome mjestu elim jako kratko raspraviti njihov
problem.
Zajednicom rada openito se smatraju grupe udruga koje zbog olakanja
svoga rada stupaju u meusobni odnos, s vie ili manje nadlenosti biraju
zajedniko vodstvo, a provode i zajednike akcije. Iz toga proizlazi, da bi
se ovdje moralo raditi o drutvima, udrugama ili partijama, iji se ciljevi
i putevi znatno ne razlikuju. Utvreno je da je to uvijek sluaj.
Normalnom prosjenom graaninu djeluje ujedno i ugodno i umirujue
kad spozna da je u takvoj zajednici konano otkrio ono to spaja, a
odbacio ono to razdvaja. Pri tome vlada uvjerenje, da se takvim
udruenjem dobiva na enormnom porastu moi, i da su se, inae slabe
grupice, iznenada pretvorile u monu silu.
To je ipak najee krivo!
Zanimljivo je, i u mojim oima vano za objasniti, kako uope moe
doi do osnivanja zajednica, udruga i slinog, kad svi oni tvrde da ele
slijediti isti cilj? Bilo bi logino, da se jedno udruenje zauzima za jedan
cilj, a po zdravom razumu,za njih i po sebi, ne sva udruenja za isti cilj.
Bez sumnje, svaki je cilj najprije pred oima imala jedna udruga. Neki
ovjek objavi neku istinu na bilo kojem mjestu, pozove na rjeenje
odreenih pitanja, postavi svoj cilj i osnuje pokret, koji mora sluiti
ostvarenju njegovih namjera.
Tako se osnuje udruga ili partija koja, ovisno o svom programu, ili eli
otkloniti postojee potekoe ili postii boljitak u budunosti.
506
Kad takav pokret zaivi, on praktino stjee i odreeno pravo prioriteta.
Uostalom, bilo bi razumljivo samo po sebi, da se svi ljudi, koji
sezauzimaju za jednake ciljeve, udrue u takav pokret, i time ojaaju
njegovu snagu, da bi on bolje sluio njihovom zajednikom radu. Svaka
duhovno bistra glava, morala bi svojim ulanjenjem stvoriti pretpostavku
za stvarni uspjeh zajednike borbe. Ipak, moralo bi biti razumnije i
potenije, (o kojem, kako u poslije i dokazati, zavisi vrlo mnogo) da
postoji samo jedan pokret.
Dva su razloga zato to nije tako. Jednoga od njih mogao bih ak
oznaiti traginim, a drugog bijednim i treba ga traiti u samoj ljudskoj
slabosti. U najdubljoj osnovi u oba ova razloga vidim samo injenice
sposobne za podizanje volje po sebi, energije i njihovog intenziteta, i u
viem odgoju ljudske djelotvorne snage radi omoguavanja konanog
rjeenje postojeih problema o kojima se radi.
Tragini razlog, zbog kojeg se za rjeavanja odreene zadae najee ne
ostaje na jednoj jedinoj udruzi je sljedei: Svako djelo velikog stila na
ovoj Zemlji openito je ispunjenje davno postojee elje milijuna ljudi.
Da, moe se dogoditi, da e se stoljeima s enjom prieljkivati rjeenje
odreenog pitanja, jer odreene prilike dovode do neizbjene patnje, a da
ipak ne doe do ispunjenja ovih opih elja. Narodi koji za izlazak iz
takve nevolje ne mogu nai herojsko rjeenje, mogu se oznaiti
impotentnima. Mi vidimo dokazanu neoborivu ivotnu snagu naroda
koja mu jami ivotnu Sudbinu izbavljenja od velike prisile, uklanjanja
velike nevolje, zadovoljenja svoje nemirne, nesigurne due, Sudbinu
koja mu poklanja bogatstvo nadarenog ovjeka koji donosi davno
eljeno ispunjenje.
Ovdje se u biti radi o takozvanim velikim pitanjima vremena, na ijem
rjeavanju rade tisue, od kojih se mnogi osjeaju pozvanima, jer ih je
predloila sama Sudbina, da sada slobodnom igrom snaga omogue
pobjedu jaeg i vrjednijeg i povjere mu konano rjeenje problema.
Snani je najmoniji sam
507
Tako moe biti, da stoljee nezadovoljno oblikom svoga religioznog
ivota pone eznuti za obnovom, i da zbog ovog duevnog nagona
predloi tucete i vie ljudi, koji se na osnovu svojih pogleda i znanja
osjeaju pozvanima rjeiti ovu religioznu nevolju i javljaju se kao
proroci jednog novog uenja ili bar kao borci protiv postojeeg.
I ovdje je sigurno da za ispunjenje velikog poslanja snaga prirodnog
poretka odreuje najjaega; samo, Spoznaja koja je ak jedina iskljuivo
pozvana, obiava drugima doi tek vrlo kasno. A oni se, nasuprot tome,
svi vide jednakima i pozvanima za rjeenje zadae. Suvremeni svijet
uspijeva ponajmanje razlikovati tko je od njih - jer je samo jedan
sposoban za najvee - jedini koji zasluuje njegovu potporu.
Tako tijekom stoljea unutar istog vremenskog razdoblja nastupaju
razliiti ljudi, osnivaju pokrete da bi branili ciljeve, koji su kako oni
tvrde jednaki, ili ih barem velika masa nalazi jednakima. Sam narod gaji
neodreene elje i ima openita uvjerenja, a da mu nisu jasni stvarna bit
cilja, ili vlastite elje, ili bar mogunosti njihova ispunjenja.
Tragedija je u tome to neki ljudi sasvim razliitim pute-vima, tee istom
cilju, a da se i ne poznaju, pa se u istom vjerovanju u svoje vlastito
poslanje, ne osvrui se na druge, osjeaju obaveznim kroiti vlastitim
stazama.
Kako takvi pokreti, partije i religijske grupe nastaju potpuno neovisno
jedni od drugih, samo iz ope volje vremena i djeluju u istom smjeru,
tragina je injenica to se vie ne priklanjaju uvjerenju koje bi rasprene
snage moralo spojiti u jednu, te bre i sigurnije doi do stvaranja cilja.To,
meutim, nije sluaj. Jer sama priroda, svojom neumoljivom logikom,
donosi odluku, koja doputa meusobno natjecanje i hrvanje razliitih
grupa do pobjednikog lovorovog lia, te sigurno vodi pokret ka cilju
najvidljivijim najbliim i najsigurnijim izabranim putem.
Uostalom, kako izvana uope moe biti procijenjena pravilnost ili
nepravilnost odabranog puta, ako se ne da slobodan prolaz
508
igri snaga da uskrate vanost doktrinarnih odluka ljudskih svez-nalica, da
bi nesumnjivim dokazima izruile uspjeh koji e na kraju nekom
djelovanju uvijek dati posljednje priznanje
Dakle, razliite grupe mariraju odvojenim putevima prema istom cilju,
sve dok u postojeim slinim nastojanjima ne dobiju znanja koja e
nain njihova puta temeljitije preispitati i po mogunosti ga skratiti, te
svojom cjelokupnom energijom pokuati postii cilj.
Ovim natjecanjem dobit e se najbolji odabir pojedinanih boraca, a
ovjeanstvo e za svoje uspjehe nerijetko biti zahvalno uenju koje je
izvueno iz ranijih neuspjelih pokuaja.
Tako moemo u injenici koja se na prvi pogled ini traginim, ve na
poetku, bez svjesnog optereenja u pojedinano postojeoj
rascjepkanosti, prepoznati sredstva, koja se konano mogu usmjeriti
prema najboljim postupcima.
U povijesti je vidljivo, da su prema shvaanju veine za rjeenje
njemakog pitanja mogla biti udarna oba puta, da su se sloili
predstavnici Austrije i Pruske, Habzburgovci i Hohenzollerni, te od
poetka udruili snage prema vlastitim pogledima jednih ili drugih. Tada
bi manje znaajnom putu bio kraj; austrijski put, ipak ne bi vodio prema
njemakom carstvu.
I tako je nastalo carstvo jaeg njemakog jedinstva upravo iz onoga, to
su milijuni Nijemaca prihvatili krvareeg srca kao posljednji i
najstraniji znak nae bratske nesloge: njemaka carska kruna je uistinu
donesena s bojnog polja Kdniggritza, a ne u borbama pred Parizom, kako
se kasnije mislilo.
Tako osnivanje njemakog carstva po sebi nije bilo rezultat bilo kakve
zajednike volje, zajednikih puteva, nego mnogo vie, uinak svjesnog,
ponekad i nesvjesnog hrvanja nakon prevlasti, iz kojega su Prusi izili
kao pobjednici. I kome u partijsko-politikoj zaslijepljenosti nije
zakazala istina, taj e morati potvrditi da takozvana mudrost
ovjeanstva nikada ne bi donijela istu mudru odluku, kao to ju je
donijela ivotna mudrost, to znai, da se slobodne igre snaga, konano,
pustilo da postanu stvarnost. Tko bi u
509
njemakim zemljama prije dvjesto godina ozbiljno povjerovao da bi
hohenzollernski Prusi jednom mogli biti zaetnici, osnivai i uitelji
novog carstva, a ne Habzburzi?! Danas nitko ne bi ni htio poricati da je
Sudbina bolje odluila; jer tko bi si danas uope mogao predstaviti jedno
njemako carstvo, noeno naelima gnjile i propale dinastije.
Ne, prirodni razvitak je uvijek, iako nakon stogodinje borbe, ipak
konano na mjesto najboljeg doveo onoga, kojem ono i pripada.
Tako e uvijek biti, vjeno e tako ostati, kao to je i do sada bilo.
Zato se ne treba tuiti kada razni ljudi kreu na put da bi stigli do istog
cilja: na ovaj e nain biti prepoznati i postati pobjednici.
Postoji jo i drugi razlog to se u narodnom ivotu esto dogaaju
pokreti prividno iste vrste i istih ciljeva, a ipak dospijevaju na razliite
puteve. Ovaj razlog nije samo tragian, nego upravo jadan. On se nalazi
u alosnoj mjeavini zavisti, ljubomore, ambicije i lopovskog uvjerenja,
koji su naalost u nekim subjektima ovjeanstva esto udrueni.
Naime, kao to postupa ovjek koji je duboko spoznao nevolju svoga
naroda i nakon toga si potpuno razjasnio bit bolesti, da bi je ozbiljno
pokuao otkloniti, ako je fiksirao cilj i izabrao put koji moe voditi ovom
cilju, iznenada e se probuditi sitni i najsitniji duhovi te revno i paljivo
slijediti i pratiti rad tog ovjeka koji je pobudio pozornost javnosti. Ba
kao vrapci, prividno sasvim nezainteresirano a u stvarnosti vrlo napeto,
promatraju ti ljudi sretnijeg druga koji je naao komadi kruha, kako bi
mu ga u nepromiljenom trenutku iznenada oteli. Dovoljno je da samo
jedan krene novim putem, a ve e mnogi besposlenjaci nanjuiti bilo
kakav isplativi zalogaj, koji bi se mogao nai na kraju ovog puta. im
oni otkriju gdje je on neto naao, urno e skoiti na noge, da bi do cilja
doli nekim drugim, ako je mogue, brim putem.
510
Kad je novi pokret ve osnovan i usvojio je odreeni program, tada
dolaze neki ljudi i tvrde da zastupaju isti cilj; nipoto ne; umjesto da se
estito ukljue u njegove redove i priznaju njegove prioritete, oni
pokradu pogram i osnivaju vlastitu partiju. Oni su pri tome dovoljno
bestidni da nepromiljenim suvremenicima jame kako su ve dugo prije
toga eljeli ba to, kao i drugi i nerijetko im uspijeva prikazati se tako u
dobrom svijetlu, umjesto da budu pravedno prezreni. Nije li velika
drskost, zadae koje je ucrtao drugi u svoj stijeg, zapisati na vlastitu
zastavu, posuditi njegove programske teze kao da ih je sam stvorio, pa
ii svojim vlastitim putem? Ova drskost se pokazuje posebno u tome, da
isti elementi, ije se novoosnovane tvorevine ipak raspadnu, iznenada
ponu govoriti o nunoj jednakosti i slozi im primjete da prednost
protivnika vie ne moe biti dostignuta.
Takav postupak treba zahvaliti tzv narodnoj rascjepkanosti.
Svakako da osivanje itavog niza grupa, partija itd. 1918/ 1919., koje su
nazvane narodnim nije proizilo od potpuno nedunih osnivaa, nego
iz prirodnog razvitka stvari. Izmeu sviju njih, ve u godini 1920., kao
pobjednica, polako se iskristalizirala Nacionalsocijalistika njemaka
radnika partija (NSDAP). Temeljna estitost svakog pojedinog osnivaa
mogla je sada biti potvrena sjajnim istinskim odlukama dostojnim
divljenja, jaeg pokreta, koji one, vidno manje uspjene, rtvuje, to jest,
ukida ih ili bezuvjetno prikljuuje.
To se posebno odnosi na Njemaku socijalistiku partiju (DSP), Juliusa
Streichera u Niirnbergu. Nacionalsocijalistika radnika partija
(NSDAP) i Njemaka socijalistika partija imale su iste krajnje ciljeve, a
ipak su nastale potpuno neovisno jedna od druge. Glavni pobornik DSP
je bio, kao to je reeno, tadanji uitelj u Niirnbergu, Julius Streicher. I
on je u poetku bio sveto uvjeren u poslanje i budunost svoga pokreta.
Ali kada je mogao jasno i nedvojbeno uoiti veu snagu i snaniji porast
NSDAP-a, zahvalio se na svojoj dunosti u Njemakoj socijalistikoj
partiji i pogon-
511
skom udruenju, a svojim pristalicama preporuio da se pridrue krugu
pobjednike NSDAP i da se u njezinim redovima i nadalje zauzimaju za
zajedniki cilj. To je bila lino koliko teka, toliko i estita odluka.
Od tih prvih poetaka pokreta u njemu nije bilo ne samo rascjepkanosti,
nego je stalno voden snanom voljom tadanjih ljudi prema uspjenom
zavretku. Ono to danas oznaavamo rjeju narodna rascjepkanost,
zahvaljuje svoje postojanje - kao to je ve naglaeno - razlogu:
ambicioznim ljudima koji prije toga nisu imali vlastito miljenje, jo
manje vlastite ciljeve, osjeali su se pozvanim u trenutku u kojem su
uoili uspjeh i zrelost Nacional-socijalistike njemake radnike partije.
Iznenada su nastajali programi koji su bili bezostatno prepisani iz naih,
ideje koje su nam ukrali bile su pomijeane, uspostavljeni su ciljevi za
koje smo se mi ve godinama borili, izabrani putevi na koje je NSDAP
ve odavno stupio. Svim se sredstvima pokuavalo obrazloiti zato su
osnivane sve ove nove partije, unato davno postojeem NSDAP-u, i to
su vie podmetali plemenite motive, to su netonije bile njihove fraze.
Ustvari, postojao je jedan jedini mjerljivi razlog: lina ambicija osnivaa
koji su eljeli igrati neku ulogu koja vlastitim patuljastim prikazama nije
nita donosila osim velike smjelosti preuzimanja tuih misli, to se inae
u obinom graanskom ivotu naziva kraom.
Tada nije bilo ni jedne predodbe ili ideje drugih, koje takav politiki
kleptoman ne bi u najkraem vremenu skupio za svoj novi duan. To su
inili oni isti ljudi, koji su kasnije suznih uiju teko alili zbog narodne
rascjepkanosti, i neprekidno govorili o nunosti jedinstva, potiho se
nadajui, da e druge konano daleko nadmudriti, i da e oni umorni od
vjeitog zapomaganja, provoenje ukradenih ideja najradije povjeriti
lopovskim pokretima.
Ako im to ipak ne uspije, a novi poduhvati, zahvaljujui pomanjkanju
duhovne irine njihovih vlasnika i onoga to su oni
512
sami obeali, ne mogu zadrati uspjenost koja se od njih oekuje, tada
bi se zadovoljili neim jeftinijim i bili sretni da su mogli dospjeti u neku
takozvanu Zajednicu rada.
Takvim se Zajednicama rada prikljuivalo sve to tada nije moglo stajati
na vlastitim nogama; valjda se polazilo od vjerovanja, da bi osam, jedan
na drugoga oslonjenih, kljakavaca, moglo sigurno proizvesti jednoga
gladijatora. Ako bi se medu kljakavima naao i jedan zdravi, trebala mu
je sva njegova snaga, da bi ostale druge odrao na nogama, pa bi
konano i sam okljakavio.
Na prikljuenja u takozvane Zajednice rada, gledali smo uvijek kao na
pitanje taktike; no nikada se ne smijemo odvojiti od sljedee temeljne
spoznaje:
Osnivanjem Zajednice rada, slaba se udruenja nikada nee pretvoriti u
jaka, ali e zato jae udruenje zbog njih nerijetko postati slabije.
Miljenje, da bi udruivanjem slabijih grupa morali nastati snani
subjekti, nije tono, jer e veina u bilo kojem obliku, pod bilo kojim
uvjetima, prema iskustvu, uvijek bitireprezentantgluposti i kukaviluka,
ime e i svako mnotvo udruenja upravljano samoizabranim
mnogolanim vodstvom biti izrueno kukaviluku i slabostima. Takvim
uduivanjem bit e sputana i slobodna igra snaga koja e obustaviti
borbu za odabir najboljeg, ime e zauvijek sprijeiti nunu konanu
pobjedu zdravijeg i jaeg. Dakle, takva su udruivanja neprijatelji
prirodnog razvoja, jer ona veinom sprjeavaju rjeenje problema za koje
se borilo, daleko vie nego to ih unapreuje.
Moe se dogoditi da se iz isto taktikog prosuivanja, najvie vodstvo
nekog pokreta, koje gleda u budunost, za neko kratko vrijeme i udrui
sa slinim udrugama, radi obrade nekih pitanja, kako bi se moda
poduzeli zajedniki koraci. Samo, to nikada ne smije voditi
ovjekovjeenju takvih stanja, jer se sam pokret nee odrei svog
oslobodilakog poslanja. Ako bi se konano i upleo u takvo ujedinjenje,
izgubio bi mogunost, a takoer i pravo, prirodnog razvoja svoje vlastite
snage, te ne bi mogao svladati protivnike i kao pobjednik dohvatiti
ponueni cilj.
513
Ne smije se nikada zaboraviti da sve to je doista veliko na ovome
svijetu, nije izboreno koalicijama, nego je to uvijek bio uspjeh jednog
jedinog pobjednika. Koalicijski uspjesi ve vrstom svog podrijetla nose u
sebi klicu budueg osipanja,da, gubitka ve dostignutog. Stvarno velike
svjetske revolucije, pokreti duhovne vrste, su jedino zamislive i ostvarive
samo kao gorostasne borbe pojedinanih tvorbi, a nikada kao koalicijski
poduhvat.
Tako ni narodna drava nikada nee biti stvorena kompromisnom voljom
neke narodne Zajednice rada, nego samo elinom voljom jednog
jedinog pokreta koji se probio iznad svih.
Glava 9.
OSNOVNE MISLI O SMISLU I ORGANIZACIJI JURINOG
ODJELA (SA)
Snaga bive drave poivala je na tri stupa: monarhijskom dravnom
obliku, upravnim tijelima i vojsci. Revolucija iz 1918. je ukinula dravni
oblik, razgradila vojsku, a upravna tijela isporuila partijskoj korupciji.
Time su bili srueni glavni potpornji takozvanog dravnog autoriteta.
Ovaj, po sebi, uvijek poiva na tri elementa, koja su naelno uzeta kao
temelj svakog autoriteta.
Prvi temelj za stjecanje autoriteta uvijek nudi popularnost. Ipak, autoritet
koji poiva samo na ovom temelju, izvana je jo slab, nesiguran i klimav.
Svaki obnaatelj jednog takvog autoriteta utemeljenog na istoj
popularnosti, mora stoga poboljati svoju osnovicu i osigurati ga
izgradnjom moi. Dakle, drugu podlogu svakog autoriteta vidimo u
moi, dakle u sili. Ona je ve bitno stabilnija, sigurnija, iako ne uvijek
snana kao prva. Udrue li se popularnosti sila, i uspiju li se neko
odreeno vrijeme odrati zajedno, tada e se autoritet odrati na jo
vroj podlozi - autoritetu tradicije. Kad se konano spoje popularnost,
snaga i tradicija, takav se autoritet moe drati postojanim.
Ovaj posljednji sluaj potpuno je iskljuen revolucijom. Da, vie ne bi
bilo ni autoriteta tradicije. Propau starog carstva, uklanjanjem starog
dravnog oblika, unitenjem nekadanjih amblema dravne vlasti i
carskih simbola, tradicija je naglo unitena. Posljedica svega, bio je
najjai potres dravnog autoriteta.
Vie nije postojao ni drugi stup dravnog autoriteta, nije vie postojala
sila. Da bi se revolucija uope mogla provesti, moralo se raspustiti
organiziranu snagu i silu dravne sile, naime, vojsku; da, moralo se
izjedene dijelove vojske same upotrijebiti kao revolucionarne borbene
elemente. I da armijama s fronta ovaj raspored
Osnovne misli o smislu i organizaciji jurinog odjela 515
nije pripao u ne ba jedinstvenoj mjeri, one bi ipak bile, to su vie iza
sebe ostavljale proslavljena mjesta svojih etiri i po godinjih junakih
borbi, nagrizene i ostavljene u kaljui dezorganizacije zaviaja i prili bi
stvorenim demobiliziranim organizacijama te zavrili ak i u zbrci
takozvane dragovoljne poslunosti epohe Vojnih savjeta.
Na ovim, vojnom slubom u smislu osamsatnog radnog vremena,
obuhvaenim nezadovoljnim vojnim gomilama, nije se moglo
poduprijeti bilo kakav tek uspostavljeni autoritet. Tako je i drugi
element, onaj koji i jami uvrivanje autoriteta, takoer bio uniten, a
revolucija je stvarno zadrala samo ono najizvornije, popularnost, da bi
na njoj mogla izgraditi autoritet. Ba je ova osnovica bila osobito
nesigurna. Ipak, revoluciji je uspjelo jednim jedinim snanim zamahom
razbiti staru dravnu graevinu, ali samo zato, to je normalna ravnotea
unutar strukture naeg naroda bila ve uklonjena ratom.
Svako narodno tijelo moe biti ralanjeno na tri klase: na jednoj je
strani ekstremno najbolje ljudstvo, u smislu svih vrlina koje se posebno
istiu u hrabrosti i portvovnosti, s druge strane je ekstremno najloiji
ljudski izrod, lo u smislu posjedovanja svih sebinih nagona i poroka.
Izmeu obe krajnosti, kao trea klasa, nalazi se veliki iroki srednji sloj u
kojem nije utjelovljeno ni blistavo junatvo ni opako zloinako
uvjerenje.
Razdoblja uspona nekog narodnog tijela odlikuju se, da, samo
postojanjem apsolutnog vodstva ekstremno najboljeg dijela.
Razdoblja normalnog, ravnomjernog razvoja ili postojanog stanja,
odlikuju se vidnom dominacijom elmenata sredine, priemu obe
krajnosti, jedna nasuprot drugoj, odravaju ravnoteu, odnosno,
ravnomjerno se uzdiu.
Razdoblja sloma nekog narodnog tijela, bit e odreena prevladavajuim
djelovanjem najloijih elemenata.
Vrijedno je pri tome spomenuti, da iroka masa, kao srednja klasa, kako
u je oznaiti, nastupa kao zamjetna pojava samo onda, ako oba krajnja
dijela vee obostrano hrvanje, a ukoliko pobjedi
516
jedan ekstrem, ona e mu se uvijek dragovoljno podrediti. U sluaju
dominacije najboljih, iroka e ih masa slijediti, a u sluaju uzdizanja
najloijih, ona im se ni najmanje nee suprotstaviti; ali masa sredine
sama, nikada se nee boriti.
Rat je u svoje etiri i pol godine krvavih dogaaja toliko unitio
ravnoteu ovih triju klasa, da se - i pored najviih priznanja rtvama
Sredine - ipak mora utvrditi, da je vodio skoro potpunom iskrvarenju
ekstremno najboljega ljudstva. Jer tijekom ovih etiri i po godine
prolivena, nenadomjestiva njemaka junaka krv doista je ogromna.
Zbroje li se sve stotine tisua pojedinanih sluajeva u kojima je uvijek
znailo: dragovoljci za front, dragovoljci u izvidnicu, dragovoljci za
vezu, dragovoljci za telefonske jedinice, dragovoljci za gradnju mostova,
dragovoljci za podmornice, dragovoljci za zrakoplove, dragovoljci za
jurine bataljune itd. - uvijek neprestano dragovoljci, i tako etiri i pol
godine za tisue potreba, dragovoljci i samo dragovoljci - i uvijek se
postie isti rezultat: golobradi mladi ili zreo mukarc, obojica ispunjena
uzavrelom domovinskom ljubavlju, velikom linom hrabrou i svijeu
dunosti. Oni su se javljali.Takvih je sluajeva bilo na desetke, na stotine
tisua, ali ovo ljudstvo malo po malo bilo sve rjee i rjee. to nije
poginulo, postalo je invalidima, ili se, malo po malo, rasulo u malom
broju preostalih. Ali prije svega treba znati, da su 1914. od takvih
dragovoljaca nastajale svekolike armije, koje zahvaljujui zloinakoj
nesavjesti naih parlamentarnih nitarija, nisu dobile pravu mirnodopsku
obuku, pa su sada nenaoruane, kao topovsko meso, bile izloene na
milost i nemilost neprijatelju. Cetiristo tisua onih koji su tada, u
Flandriji, izginuli ili postali invalidi, nije se vie moglo nadomjestiti.
Njihov je gubitak bio mnogo vei, nego to se moe iskazati golom
brojkom. Njihova je smrt ubrzala, da se vaga premalo optereena na
Dobroj strani, poela dizati uvis, a prevagu dobivati raniji elementi
prostatva, nitkovluka i kukaviluka, ukratko, masa ekstremno loih.
K tome se jo pojavilo:
Ne samo da su na bojnim poljima tijekom etiri i pol godine patili
ekstremno najbolji, nego su se time na najarobniji nain odrali
ekstremno loi. Sigurno, da je pogodilo svakog dragovoljno prijavljenog
junaka, koji e se nakon svete smrti rtve uzdii u vjena nebesa, to se,
dok se on borio, za to vrijeme zabuant, koji je oprezno okretao leda
smrti, manje ili vie korisno zapoljavao u zaviaju.
Tako se na kraju'rata pokazala sljedea slika: Srednji, iroki sloj nacije,
platio je svoj duni krvavi danak; ekstremno najbolji rtvovali su se,
gotovo bezostatno, uzoritim junatvom; a ekstremno loi su, podrani s
jedne strane besmislenim zakonima, a s druge, neprimjenom ratnog
lanka, ostali naalost bezostatno sauvani.
Tada je ovaj dobro sauvani talog naeg narodnog tijela, podigao
revoluciju, a mogao ju je podii, jer mu se vie nisu suprotstavljali
krajnje najbolji elementi - nisu vie bili ivi.
Time je njemaka revolucija od samog poetka bila uvjetno popularna
stvar. Ovo bratoubilatvo nije sagrijeio njemaki narod po sebi, nego
kukavna plaljiva klate dezertera, svodnika itd.
A mukarac na frontu, on je pozdravio kraj krvavog hrvanja, bio je sretan
to opet moe zakoraiti u zaviaj, ponovno smije vidjeti enu i dijete.
Ali s revolucijom samom, nije ga vezalo nita: nije je volio, a jo je
manje volio njene izvazivae i organizatore. U etiri i pol godinjoj
tekoj borbi, zaboravio je na partijske hijene i sve su mu njihove svae
postale stranima.
Revolucija je stvarno bila popularna samo u malom dijelu njemakog
naroda: naime, u svim klasama njezinih pomagaa, meu svim poasnim
graanima ove nove drave, koji su kao znak prepoznavanja izabrali
naprtnjae. Oni nisu voljeli revoluciju zbog samih sebe, kako to neki jo
i danas pogreno vjeruju, nego zbog njezinih posljedica.
Na samoj popularnosti ovih marxistikih gusara, uistinu se teko mogao
izgraivati trajni autoritet. A ipak, mlada ga je Republika trebala pod
svaku cijenu, ako nije eljela nakon kratkog kaosa biti iznenada
progutana s preostalim elementima dobre strane naeg naroda udruenih
u snage odmazde.
Oni se tada nisu bojali, svaki nositelj prevrata, da e u vrtlogu svoje
vlastite zbrke i sami izgubiti tlo pod nogama te, iznenada, obujmljeni
asnom akom ivota, koja u takvim vremenima ee nego jednom
izrasta iz naroda, biti premjeteni na neko drugo tlo. Republika se pod
svaku cijenu morala uvrstiti. Stoga je, gotovo trenutno, bila prisiljena,
pored klimavog stupa svoje slabe popularnosti, opet stvoriti organizaciju
nasilja, da bi joj ona mogla uvrstiti autoritet.
Kad su matadori revolucije zimi 1918/1919. osjetili nesigurno tlo pod
nogama, dali su se u potragu za ljudima koji bi bili spremni, slabu
poziciju, stvorenu ljubavlju njihovog naroda, ojaati silom oruja.
Antimilitaristika Republika je trebala vojnike. Ali, kako se prvo i jedino
uporite njenog dravnog autoriteta - naime, njena popularnost -
ukorijenilo u drutvu svodnika, lopova, provalnika, dezertera,
zabuanata, itd., dakle, u onom dijelu naroda koji moramo oznaiti
krajnje loim, bila je svaka potraga za ljudima koji bi bili spremni
rtvovati vlastiti ivot u slubi novog ideala, u ovim krugovima, uzaludni
ljubavni pijev. Nosei sloj revolucionarnog miljenja i provoditelji
revolucije nisu jo bili ni sposobni, ni spremni radi njene zatite postajati
vojnici. Jer ovaj sloj nipoto nije elio organizaciju republikog
dravnog tijela, ve dezorganiza-ciju postojeeg, zbog boljeg
zadovoljenja svojih vlastitih instinkata. Njihova parola nije glasila: Red i
izgradnja njemake Republike, ve, tovie - njena pljaka.
Zato je poziv za pomo, za kojom su vapile tisue uplaenih, u ovom
sloju ostao bez odaziva, a izazvao je suprotno - odbijanje i ogorenje. U
jednom takvom poetku osjeao se slom vjernosti i vjerovanja, jer se
nisu temeljili na samoj popularnosti, ve na autoritetu poduprtim silom, i
poetku borbe protiv, za ove elemente jedino mjerljive, revolucije, protiv
prava na kradu i neodgojenog vladanja onih koji su pobjegli iza
zatvorskih zidova i oslobodili se lisiina, horde lopova i pljakaa,
ukratko-najgorih vucibatina.
Narodni su opunomoenici mogli zvati koliko su htjeli, nitko nije
napustio svoje redove, a sam odaziv: izdajnici, dao im je na znanje
koliko su popularni njihove vode.
Tada se po prvi puta nalo bezbroj mladih Nijemaca koji su bili spremni,
u slubi mira i reda, kako su mislili, jo jednom zakopati vojniki
injel, preko ramena prebaciti karabin i puku i navuenim elinim
ljemom suprotstaviti se unitenju domovine. Kao dragovoljci, ukljuili
su se u slobodne odrede i zapoeli, iako su je silno mrzili, i sami branici
revoluciju, a cime je nesvjesno i uvrivai.
inili su to u najboljoj vjeri.
Pravi organizator revolucije i njen stvarni pokreta, internacionalni
idov, tono je procijenio tadanju situaciju. Njemaki narod jo nije bio
zreo da bi mogao biti uvuen u boljeviko krvoprolie, kako je to
uspjelo u Rusiji. Razlog je, najveim dijelom, bio u jo uvijek vrlo
velikoj rasnoj jednakosti izmeu njemake inteligencije i njemakog
fizikih radnika. Nadalje, iroki narodni slojevi bili su proeti
obrazovnim elementima kao to je to bilo i u drugim zapadnim
zemljama, a to je Rusiji potpuno nedostajalo. Tamonja inteligencija
veim dijelom i nije bila ruske nacionalnosti ili bar slavenskog rasnog
karaktera. Tanki intelektualni gornji sloj tadanje Rusije mogao je biti
uniten svakog trena, jer nije bilo potpune povezanosti s medudijelovima
mase mnogoljudnog naroda, a ija je, kako duhovna, a takoer i moralna,
razina bila zauujue niska. Stoga je u Rusiji uspjelo lako nahukati
neobrazovanu gomilu iroke mase protiv gornjeg tankog intelektualnog
sloja, koji s njima nije imao nikakve odnose ni veze, pa je to i odluilo
sudbinu ove zemlje revolucijom: ruski nepismenjak, uinjen je time
nemonim robom svojih idovskih diktatora, koji su sa svoje strane bili
dovoljno mudri da ovu diktatura provedu pod geslom narodne
diktature.
U Njemakoj se k tome pojavilo i sljedee: revolucija je mogla uspjeti
samo u sluaju raspada vojske, utoliko sigurnije, to stvarni izvritelj i
nije bio vojnik s fronta, nego vie manje plaljivi klate, koji se ili
povlaio po zaviajnim garnizonima ili je kao prijeko potrebnu slubu
obnaao negdje u gospodarstvu. Ova je armija k tome bila pojaana i
desetcima tisua dezertera, koji su bez ikakvog rizika mogli frontu
okrenuli leda. Prava se kukavica
520
svih vremena, naravno, niega ne boji vie od smrti. A smrt na frontu
svakodnevno bi imao pred oima u tisue njenih oblika. Ako se htjelo
slabe, kolebljive ili ak kukavike derane upozoriti na njihovu dunost,
tada oduvijek postoji samo jedna mogunost: Dezerter mora znati da
njegovo dezertiranje donosi sobom ba ono to on eli izbjei. Na frontu
ovjek moe umrijeti, kao dezerter mora umrijeti. Samo se takvom
drakonskom prijetnjom za svaki pokuaj bijega iz vojske, moe postii
zastraujue djelovanje ne samo na pojedinca, nego i na cjelinu.
Eto, u tome se sastojao smisao i svrha ratnog lanka.
Bilo je to lijepo vjerovanje, da se velika borba za opstojnost naroda moe
izvojevati poduprta samo spoznajom o nunosti i od tuda roene i
odravane dragovoljne vjernosti. Dragovoljnom ispunjenju dunosti
uvijek su pristupali samo najbolji u svom djelovanju, a ne prosjeni. Zato
su takvi zakoni neophodni, kao na primjer i oni protiv krae; oni ne
postoje zbog potenih, nego u osnovi zbog prevrtljivih, slabih elemenata.
Takvim se zakonima zastrauju slabi; oni sprjeavaju razvoj stanja u
kojem poteni vie ne bi bili promatrani kao gluplji, pa bi se dolazilo do
zakljuka, da seje svrhovitije baviti kradom, nego ostati praznih ruku ili
ak biti okraden.
Zato je bilo krivo vjerovati, da bi u jednoj borbi, koja bi prema svem
ljudskom predvianju mogla bjesniti i godinama, smjela nedostajati
pomona sredstva koja e po stoljetnom, ak tisuljetnom, iskustvu u
ozbiljnim vremenima i trenutcima tekih nervnih napora, prisiliti slabe i
nesigurne ljude na ispunjenje svoje dunosti.
Samo se po sebi razumije da za junake dragovoljce nije potreban ratni
lanak, ali je on potreban zbog kukavikog sebinja-ka koji u trenutku
nevolje svoga naroda vie cijeni svoj ivot, nego ivote cjeline. Takav se
beskarakterni slabi moe zaustaviti samo uporabom najstroe kazne, da
bi popustio njegov kukaviluk. Jer, kad se ljudi trajno hrvaju sa smru i
tjednima neumorno valjaju u blatnom rovu, najee jako loe
obskrbljeni, ne moe se od nesi-
gurnog topnika oekivati da e ga na crti bojinice zadrati prijetnja
zatvorom, ili kaznionicom; zadrat e ga se samo bezobzirnom
primjenom smrtne kazne. Jer on u takvim vremenima zatvor doivljava
jo uvijek tisuu puta ugodnijim mjestom, nego bojno polje, tim vie, to
mu u zatvoru ni najmanje nije ugroen njegov neprocjenjivo vrijedan
ivot. Kako je u ratu smrtna kazna praktino ukinuta, ratni lanak je
ustvari stavljen izvan snage. I to se uasno osvetilo. Razlila se vojska
dezertera, posebno 1918., po gori i dolu i pripomogla osnivanju
zloinake organizacije koju smo iznenada ugledali pred sobom kao
glavnog pokretaa revolucije, 7. studenoga 1918.
Sam front nije s tim imao ba nita. Svi su njegovi pripadnici, naravno,
osjeali enju za mirom. I u toj se injenici krila velika opasnost za
revoluciju. Jer kad su se po zavretku borbi, njemake armije poela
pribliavati domovini tadanji revolucionari su si postavljali uvijek ista
zastraujua pitanja: to e sada uiniti jedinice na frontu? Hoe li ratna
groznica to trpjeti?
U ovim tjednima morala se revolucija u Njemakoj, bar izvana,
prikazivati umjerenom, ako nije htjela doi u opasnost da iznenada bude
munjevito uguena samo s nekoliko njemakih divizija. Jer da je samo
jedan jedini divizionar donio odluku, da sa svojom, njemu odanom
divizijom', strgne crvene dronjke i na zid pribije upute i mogui otpor
slomi minobacaima i runim granatama, tada bi ova divizija, za nepuna
etiri tjedna, nabujala u armiju od ezdeset divizija. A od toga su tajni
idovski drotari drhtali vie nego od bilo ega drugoga. I da bi se ba to
sprijeilo, revolucija se do odreene mjere morala obuzdavati, nije se
smjela izroditi u boljevizam, nego se morala, kako su stvari stajale,
ulagivati miru i redu. Otuda potie i veliki broj koncesija i apela
starom inovnikom staleu i starim armijskim zapovjednicima. Jo su
neko vrijeme bili potrebni, i tek kad su Crnci skrivili, smjelo im se dati
dolino nogom u stranjicu i Republiku preuzeti iz ruku starih dravnih
slugu, a klaune izruiti revolucionarnim leinarima.
Samo se tako moglo namagariti stare generale i dravne inovnike i
nadati se, da bi se njihov eventualni otpor, moglo skriti
522
ve na poetku prividnom bezazlenou i dobroudnou novog stanja.
Koliko je to uspjelo, pokazala je praksa.
Samo, revoluciju nisu podigli elementi mira i reda, ve, tovie,
pobunjenici, lopovi i pljakai. A njima nije odgovarao ni razvoj
revolucije, niti im se iz taktinih razloga moglo razjasniti tijek ni veliinu
zalogaja.
S postupnim porastom socijalne demokracije, ova je sve vie gubila
karakter brutalne revolucionarne partije. Ne zato to bi misaono bila vie
odana nekom drugom, a ne revolucionarnom cilju, ili to bi njezine vode
imale neke drugaije namjere, nipoto ne. Jer ono to je konano
preostalo, bila je samo namjera i za njeno provoenje vie nego jedno
neodgovarajue tijelo. Uz desetmili-junskupartiju, nije se vie mogla
dizati nikakva revolucija. U jednom takvom pokretu, pred sobom se vie
nema aktivnost ekstremnih, ve irokih masa sredine, dakle, one koje
nose.
U toj spoznaji Zidovi su jo tijekom rata izazvali poznati raskol
socijaldemokracije, tj. dok je Socijaldemokratska partija u skladu sa
snagom svojih masa visjela kao olovni uteg na nacionalnoj obrani, iz nje
su se izdvojile radikalno aktivni elementi i formirali u posebno snane
udarne odrede. Nezavisna partija i Spartakov savez bili su jurini
bataljuni revolucionarnog marxizma. Oni su sve stavili pred gotov in,
na ije su tlo mogle stupiti desetljeima pripremane mase
Socijaldemokratske partije.
Marxizam je vrlo dobro procijenio plaljivo graanstvo i odnosio se
prema njemu s prijezirom, en-canaille. Na njega se uope nije
obazirao, znajui da psea podlonost politikih tvorevina stare isluene
generacije nikada ne bi bila sposobna za otpor.
Kako je revolucija uspjela, a glavna potpora stare drave se mogla drati
slabom, armija koja se povlaila s fronta, izranjala je kao zagonetna
sfinga, pa je prirodni razvoj revolucije morao biti zakoen; snaga
socijaldemokratske armije zaposjela je osvojeni poloaj, a Nezavisni i
Spartakovski udarni bataljuni gurnuti su u stranu.
To ipak. nije ilo bez borbe.
Aktivistike jurine revolucionarne formacije bile su nezadovoljne i
osjeale su se prevarenima, htjele su dalje udarati. Neobuzdanim
bukaima pokretaa revolucije to je bilo poeljno, jer jedva to je prevrat
bio izvren, stvorila su se dva tabora: naime, Partija mira i reda i Grupa
krvavog terora. to je moglo biti prirodnije, nego da se nae graanstvo
leprajuim zastavama odmah ugura u tabor mira i reda? Sada je
odjednom ovim milostivim organizacijama data mogunost djelovanja,
kod kojeg su, a da nisu morale nita ni rei, ipak opet osjetile mirno tlo
pod nogama, i nale neku solidarnost s vlau koju su mrzili, ali se je jo
uvijek svojski bojali. Politiko njemako graanstvo ipak je zadralo
svoju visoku ast, da bi samo tako smjelo, sa tri puta prokletim
marxistikim voama, sjesti za isti stol radi suzbijanja boljevizma.
Tako je ve u prosincu 1918. i sijenju 1919. nastalo sljedee stanje:
Revoluciju je podigla manjina najloijih elemenata, iza koje su se odmah
postavile svekolike marxistike partije. Sama revolucija se prividno
dojmila umjereno, to joj je donijelo neprijateljstvo fanatinih
ekstremista. Oni su poeli okolo bacati rune granate, pukarati
strojnicama i zauzimati dravne ustanove, ukratko, prijetiti umjerenoj
revoluciji. Da bi se zaustavile dalje strahote, zakljueno je primirje
izmeu obnaatelja novoga stanja i pristalica staroga, a kako bi mogli
povesti zajedniku borbu protiv ekstremista. Rezultat je, da su
neprijatelji Republike, zapravo zaustavili borbu protiv Republike kao
takve, i pomogli svladati one koji su bili takoer njeni neprijatelji, iako
zbog sasvim drugih razloga. Daljnji je rezultat bio, da je utihnula borba
izmeu pristalica stare drave i predstavnika novog stanja.
Ovo je vrlo teko pratiti i shvatiti. Jer samo onaj koji shvati, razumjet e,
kako je sve to bilo mogue u jednom narodu, ijih devet desetina nije
sudjelovalo u revoluciji, sedam ju je desetina otklanjalo, est mrzilo i,
konano, jedna desetina na nju bila prisiljena.
524
Malo po malo, iskrvarili su Spartakovski borci na barikadama s jedne
strane, a nacionalistiki fanatian i idealisti s druge, a u razini snaga s
kojima su se tukla oba extrema, pobijedila je kao i uvijek - masa sredine.
Graanstvo i marxizam, nali su se na tlu svrenog ina, a republika se
poela konsolidirati. Ono to graanske partije jo neko vrijeme,
posebno prije izbora, nisu mogle sprijeiti, bilo je citiranje
monarhistikih misli i pomou duhova prolog vremena prizivanje i
zaklinjanje malim duhovima svojih pristalica.
To nije bilo poteno. Svi su oni u svojoj nutrini ve davno raskinuli s
monarhijom, a prljavtina novog stanja poela je svoje zavodniko
djelovanje prenositi i na graanske partijske tabore. Obini graanski
politiar, danas se kudikamo bolje osjea u korup-cijskom blatu
Republike, nego u istoj krutosti bive drave koja mu je jo ostala u
sjeanju.
#
Kao to je ve reeno, nakon raspada stare vojske, revolucija je bila
prisiljena, radi jaanja svog autoriteta, stvoriti novi imbenik moi. Kako
su stajale stvari, mogla ih je nai medu pristalicama jednog stvarno
suprotstavljenog svjetonazora. Iz njega samog postupno je moglo nastati
novo vojno tijelo, koje je zbog vanjskog ogranienja uvjetovanog
mirovnim ugovorom, moralo tijekom vremena biti preoblikovano u
sredstvo novog dravng shvaanja.
Ako se pita, kako to - bez obzira na sve stvarne pogreke stare drave,
koje su bile uzroci - da je revolucija mogla uspjeti kao akcija, onda
dolazimo do rezultata:
1. zbog okotalosti naih pojmova o ispunjenju dunosti i poslunosti, i
2. zbog kukavne pasivnosti naih takozvanih dravotvornih
partija.
Uz to treba rei i sljedee:
Razlog okotalosti naih pojmova o ispunjenju dunosti i poslunosti,
ima svoj posljednji razlog u naem potpunom anacionalnom i uvijek
samo istom dravnom odgoju. Iz toga proizlazi neshvaanje sredstava i
svrhe. Svijest o dunosti, ispunjenju dunosti i poslunost, su svrhe po
sebi, jednako tako malo kao to je drava svrha po sebi. Svi oni moraju
biti sredstva zajednice duhovno i fiziki jednakih ivih bia, iju
egzistenciju treba omoguiti i osigurati na ovoj Zemlji. U trenutku oitog
propadanja nekog narodnog tijela, koje je u svim pogledima izrueno
najteim pritiscima, zahvaljujui postupcima nekih spletkara, poslunost
i ispunjavanje dunosti ovih, nasuprot doktrinarnom formalizmu, znai
istu glupost, dok bi, s druge strane, odbijanjem poslunosti i
ispunjavanja dunosti bio onemoguen spas naroda od svoje propasti.
Prema naem dananjem graanskom dravnom shvaanju, divizionar
koji je svojevremeno odozgo dobio nareenje da ne puca, postupio je po
dunosti, a time i pravilno, ako nije pucao, jer je graanskom svijetu bila
vrjednija besmislena formalna poslunost nego ivot vlastitog naroda.
Prema nacionalsocijalistikom shvaanju, u takvim trenutcima ne stupa
na snagu poslunost prema slabom pretpostavljenom, nego poslunost
prema narodnoj zajednici. U takvom trenutku obveza vlastite
odgovornosti postaje obvezom prema cijeloj naciji.
Da je ivo shvaanje ovih pojmova u naem narodu, ili bolje u naoj
vladi, bilo izgubljeno i uzmaklo pred isto doktrinarnim i formalnim, to
je i bio razlog uspjeha revolucije.
Uz drugu toku bi se moglo primijetiti sljedee: Dublji razlog
kukaviluka dravotvornih partija je prije svega iskljuenje iz njihovih
redova aktivnog, pozitivno nastrojenog dijela naeg naroda, koji je
iskrvario na bojitu. S obzirom na to,da su nae graanske partije, koje
moemo prikazati kao jedine politike tvorevine, odrane na tlu stare
drave, uvjerene da svoje nazore smiju zastupati iskljuivo duhovnim
putem i duhovnim sredstvima, uporaba fizikih, pripala je samo dravi.
Ne samo da se u jednom takvom shvaanju postupno odraavao samo
znak dekadentne
526
slabosti, nego je to bilo i besmisleno u vremenu u kojem je politiki
protivnik davno napustio ovo stajalite i umjesto njega, kad je mogao,
javno naglaavao, da e svoje politike ciljeve zastupati i silom. U
trenutku nastanka svjetske graanske demokracije, u kojem je kao njena
posljedica izronio marxizam, njihov apel za voenjem borbe duhovnim
orujem bio je besmislica, koja se jednoga dana morala strahovito
osvetiti. I sam je marxizam oduvijek zastupao miljenje, da se samo
primjenom oruja uspjeno brani svrhovitost naela, pri emu se pravo
uvijek nalazi u uspjenosti.
Koliko je ovo shvaanje bilo tono, dokazalo se u danima od 7. do 11.
studenog 1918.god. Tada se marxizam ni najmanje nije brinuo za
parlamentarizam i demokraciju, nego je u obe, pomou urlajuih i
pucajuih gomila zloinaca ispalio smrtonosni metak. Da su graanske
blebetave organizacije u isto vrijeme bile nenaoruane i nejake, samo se
po sebi razumije.
Nakon revolucije, i opet iznenada, izronile graanske partije,
promijenivi, naravno, svoje nazive, izvukle su svoje hrabre voe iz
skrivenosti mranih podruma i zranih ambara, a s njima i sve zastupnike
takve stare tvorevine, ne zaboravljajui svoje stare grjeke, ali i nita ne
nauivi iz svega. Isto tako, njihov je cilj ipak bio, ako je mogue,
sudjelovati u novom stanju, a njihovo jedino oruje je pri tome ostalo
isto kao i prije - njihove rijei.
I nakon revolucije, graanske su partije na alostan nain, svaki puta
kapitulirale na Ulici.
Premda je Zakon o zatiti Republike trebao biti donesen, za to, prije
svega, nije postojala veina. Ali, pred dvjesto tisua demonstriraj uih
marxista graanske dravnike je uhvatio takav strah, da su i protiv
svojih uvjerenja usvojili zakon u blagotvornom strahu, da bi ih u
protivnom, pri izlasku iz Reichstaga, bijesna masa namrtvo premlatila,
to je, naalost, zbog usvajanja zakona izostalo.
Tako je razvitak nove drave ipak iao svojim tijekom, kao da nacionalna
opozicija uope nije postojala.
Jedine organizacije koje bi u ovo vrijeme imale hrabrosti i snage
suprotstaviti se marxizmu i njegovoj razjarenoj rulji, bile su
prije svega slobodni odredi, kasnije samozatitne organizacije, lokalna
obrana itd. i konano tradicionalne udruge.
Zato i njihovo postojanje nije u razvoju njemake povijesti dovelo do
nekog zamjetljivog preokreta, bio je u sljedeem:
Kao to takozvane nacionalne partije nisu imale nikakvog utjecaja zbog
nedostatka prijetee sile, na ulici, tako nisu mogle imati utjecaja, ni
takozvane obrambene udruge zbog pomanjkanja politikih ideja, a prije
svega pravog politikog cilja.
Ono to je jednom marxizmu donijelo uspjeh, bila je potpuna zajednika
uigranostpolitike volje i aktivistike brutalnosti. Ono to je nacionalnu
Njemaku potpuno iskljuilo od svakog politikog razvitka, bio je
nedostatak zakljuene zajednike suradnje brutalne sile i genijalne
politike volje.
Da su nacionalne partije i eljele neku vrstu volje, one nisu imale ni
najmanje snage ovu volju obraniti, a najmanje na ulici.
Obrambene udruge su imale svu mo, bile su gospodari i ulice i drave,
ali nisu imale politiku ideju ni cilj za koje bi ova mo mogla biti
upotrebljena, ili morala biti upotrjebljena, u korist nacionalne Njemake.
U oba je sluaja to bila idovska lukavost, kojom su uspjeli putem
razboritih nagovaranja i uvjeravanja, pridonijeti formalnom
ovjekovjeenju u svim sluajevima rastueg produbljavanja ovog
nesretnog udesa.
idov je bio taj, koji je putem svoga tiska neprekidno slao misli
nepolitikog karaktera, koje je umio isporuiti Obrambenim
udrugama, dok je opet politiki ivot isto tako lukavo uvijek slavio i
unaprjeivao, kao istu duhovnost borbe. Milijuni njemakih budala,
blebetalo je o ovoj gluposti, a da nisu imali blijedog pojma, da su se sami
razoruali i dobrovoljno isporuili u idovske ruke.
No, i za to, opet, dabome, postoji prirodno razjanjenje: Pomanjkanje
nove velike ideje znailo je ogranienje borbene sna -ge za sva vremena.
Uvjerenje o pravu na uporabu najbrutalnijeg
oruja stalno je povezano s postojanjem fanatinog vjerovanja u nunost
pobjede novog prevratnikog poretka na ovoj Zemlji.
Pokret koji se ne bori za takve najvie ciljeve i ideale, nikada zbog toga
nee posegnuti za posljednjim orujem.
Dokazivanje nove ideje je bila tajna uspjeha Francuske revolucije; ideji
zahvaljuje i ruska pobjeda, a i faizam je samo pomou ideje odrao
mo, da na blagoslovljeni nain podvrgne narod sveobuhvatnom novom
poretku.
Graanske partije nisu za to sposobne.
Ne samo da graanske partije nisu vidjele svoj politiki cilj u restauraciji
prolosti, ve to nisu ni Obrambene udruge, ako su se uope i bavile
politikim ciljevima. U njima su oivjela stara ratna udruenja i obalne
strae, pa su jo i pomogli da se uniti najubojitije oruje koje je
nacionalna Njemaka tada imala dozvo-livi da propadne u ropstvu
zemaljske slube. Da su pri tome oni sami imali najbolje namjere i, prije
svega, radili u najboljoj vjeri, ni najmanje ne mijenja ovo nesretno
bezumlje tadanjih zbivanja.
Malo pomalo, marxizam je pomou oporavljene dravne obrane i
potpore sile uvrstio svoj autoritet i poeo logino i dosljedno
razgraivati ve opasne nacionalne Obrambene udruge kao nepotrebni
viak. Pojedine, posebno drske vode, prema kojima se nije imalo
povjerenja, pozvani su na sud, i stavljeni iza vedskih zavjesa. Svaki je
izvukao sreku za koju je sam bio kriv.
#
Osnivanjem NSDAP-a, prvi puta se pojavio pokret iji cilj nije sliio
cilju graanskih partija, koji se sastojao u mehanikoj restauraciji
prolosti, nego u tenji da na mjestu dananjeg besmislenog dravnog
mehanizma uspostavi organsku narodnu dravu.
Mladi je pokret pri tome od prvoga dana polazio sa stajalita, da e
njegova ideja biti duhovno zastupana, ali e zatita ovog zastupanja, ako
bude potrebno, morati biti osigurana i fizikim sredstvima. Ogromni
znaaj vjernosti prema novom uenju, razumljiv
je sam po sebi, kao i uvjerenje da za ostvarenje cilja nijedna rtva ne
smije biti prevelika.
Ve sam upozorio na momente, da se pokret koji eli pridobiti srca
naroda, obvezuje preuzeti obranu od protivnikih teroristikih pokuaja.
Ova obrana mora biti formirana u vlastitim redovima. I to je vjeno
iskustvo svjetske povijesti, da teror koji je zastupan svjetonazorom,
nikada ne moe biti slomljen formalnom dravnom silom, nego uvijek
samo podvrgnut novom smionom i odlunom drugom svjetonazoru. To
e zasigurno biti neugodno osjeaju poinovnienih dravljana svih
vremena, a da time nee biti rijeene svjetske istine. Dravna vlast moe
garantirati red i mir samo tada, ako se drava sadrajno pokrije
odreenim vladajuih svjetonazorom, tako da nasilni elementi dobiju
karakter pojedinih zloinakih priroda, a ne da se ine zastupnicima
nekog, krajnje suprotnog, dravnog nazora. U takvom sluaju drava
moe protiv prijeteeg joj terora i stoljeima poduzimati najotrije mjere
nasilja, a na kraju ga ipak nee moi unititi, ve e mu podlei.
Tako e i marxizam najee navaliti na njemaku dravu. Ona u svojoj
sedamdesetgodinjoj borbi nije mogla sprijeiti pobjedu ovog
svjetonazora, nego je unato tisua godina, zatvora i zatvorskih prijetnji,
kao i krvavih mjera provedenih u bezbroj sluajeva nad borcima koji su
nametali ovaj prijetei marxistiki svjetonazor, bila prisiljena na skoro
potpunu kapitulaciju. (I ovo je normalni graanski dravni voa htio
zatajiti, a da i sam u to nije bio uvjeren.).
No, drava koja je 9. studenog 1918. pred marxizmom bezuvjetno pala i
uspuzala na kri, nee sutra iznenada uskrsnuti kao njezin nasilnik, nego
nasuprot: upljoglavi graani na ministarskim stolicama ve danas
trabunjaju o nepotrebnom vladanju radnika, pri emu im pod pojmom
radnik pred oima lebdi marxizam. Ali, ako njemakog radnika
poistovjeuju s marxizmom, ne ine samo, kako kukaviko tako i
laljivo, kivotvorenje istine, nego svojim motivima pokuavaju prikriti
vlastiti krah pred marxistikom idejom i organizacijom, i
530
Ali, to se tie injenice bezostatne potinjenosti dananje drave
mancizmu, nacionalsocijalistiki pokret preuzima pravo dunosti
pripremiti, ne samo pobjedu svojih ideja, ve i sam preuzeti obranu od
terora pobjedom opijene Internacionale.
Ve sam opisao kako se iz praktinog ivota naeg mladog pokreta
polako stvarala zatita skupova, kako je ona postupno dobivala karakter
redarskih jedinica i teila nekom organizacijskom obliku.
to su nastale tvorevine vie nastojale liiti takozvanoj obrambenoj
udruzi, to su se s njom manje mogle usporeivati.
Kao to je ve istaknuto, njemake obrambene organizacije nisu imale
odreena politika uvjerenja. One su doista bile samoza-titne udruge s
vie ili manje svrhovitim ustrojstvom i organizacijom, tako da su zapravo
predstavljale ilegalnu dopunu tadanjeg legalnog dravnog sredstva
moi. Njihov dragovoljaki karakter bio je utemeljen vrstom
obrazovanja i stanjem tadanje drave, ali im nipoto ne pripada titula
slobodne formacije za borbu za slobodno vlastito uvjerenje. Ovo nisu
mogle dobiti unato opozicijskom dranju pojedinih voa i svih
udruenja protivnih republici; Jer, nije dovoljno biti uvjeren u manju
vrijednost postojeeg stanja i govoriti o nekom uvjerenju vieg smisla,
ve je ovo ukorjenjeno samo u spoznaji novog stanja i njegovom
unutarnjem izgledu, ije se ostvarenje osjea kao nunost i dri najviom
ivotnom zadaom.
To bitno razlikuje redarsku jedinicu tadanjeg nacio-nalsocijalistikog
pokreta od svih obrambenih udruga, da ona ni najmanje nije slukinja
revolucijom stvorenih stanja, nego se, to vie, bori iskljuivo za jednu
novu Njemaku.
Ova je redarska jedinica u poetku svakako imala karakter zatite
skupova. Njena je prva zadaa bila ograniena: ona se sastojala u
omoguavanju odravanja skupova, da ih ne bi sprijeili protivnici. Bila
je ve tada odgojena za slijepo izvoenje napada po zapovijedi, ali ne
zato to je, kako se u glupim njemakim narodnim klubovima brbljalo,
cijenila gumenu palicu kao najviu duhovnost, nego zato, to je shvatila
da veliki duh moe biti isklju-
en, ako njegov nositelj bude pretuen gumenom palicom, to se u
povijesti nerijetko dogaalo najznaajnijim glavama, da skonaju pod
udarcima bijednih robova. Ona nije eljela nasilje postaviti za svoj cilj,
ve navjestitelja duhovnog cilja silom zatititi od nevolje. I ona je pri
tome shvatila da nije obvezatna uzeti u zatitu dravu, koja ne osigurava
zatitu naciji, ve, naprotiv, da treba preuzeti zatitu nacije od onih koji
prijete unitenjem i naroda i drave.
Nakon boja u munchenskom Hofbrauhausu, dobila je redarska jedinica
jednom zauvijek, za trajno sjeanje na junake jurine podvige tadanjih
malobrojnih, naziv - Sturm Abteilung (SA) - Jurini odjel. Kao to ve
ova oznaka i kae, on predstavlja samo jedan odjel pokreta. On je njegov
lan isto kao to je to propaganda, tisak, znanstveni instituti i ostali
slobodni lanovi koji tvore partiju.
Koliko je njegovo osnivanje bilo potrebno, mogli smo vidjeti ne samo na
ovom spomena vrijednom skupu, nego i pri naim pokuajima da pokret
iz Miinchena malo po malo proirimo i na ostale dijelove Njemake.
im smo se uinili opasni marxizmu, ovaj nije propustio ni jednu priliku
da svaki pokuaj nacionalso-cijalistikog pokreta ugui ve u samom
zaetku, odnosno, da njegov opstanak sprijei razaranjem. Pri tome je
bilo samo po sebi razumljivo, da su sve naznake svake takve namjere i
svaki takav dogaaj marxistike partijske organizacije promiljeno
prikrivale u predstavnikim tijelima. A to rei o graanskih partijama,
koje i same samljevene od marxizma, u mnogim mjestima nisu smjele
svojim govornicima dozvoliti ni javni nastup, a ipak su s nekim glupim
nerazumljivim zadovoljstvom, pratili za nas bilo koju nepovoljno
zavrenu borbu protiv marxizma. Oni su bili sretni kad toga koga nisu
mogli svladati oni, a koji je tovie svladao njih, nismo mogli svladati ni
mi. to rei dravnom inovnitvu, efovima policije pa ak i ministrima
koji su se nedostojnim besmislicama u javnosti rado predstavljali kao
nacionalni ljudi, a u svim meusobnim sukobima, koje smo mi
nacionalsocijalisti imali s marxistma, oni su im najsramnije pruali svoje
pomone slube! to rei o
ljudima koji su u svojoj poniznosti ili tako daleko, da su zbog jedne
bijedne pohvale u idovskom tisku, bez daljnjeg progonili ljude ijem
junakom,hrabrom podvigu djelimino zahvaljuju i vlastiti ivot, ukoliko
ih crvena rulja ve ranije nije povjeala na stupove uline rasvjete kao
raskomadane leeve.
Sve su to bile tune pojave koje je nezaboravni preminuli predsjednik
Pohner u svojoj krutoj ali ispravnoj estitosti mrzio kao poltrone kako to
samo i moe ovjek iskrena srca svojom zanosnom izrekom: U svom
cijelom ivotu nisam elio biti nita drugo ve prvo Nijemac, pa dravni
inovnik i nikada ne elim biti izjednaen s nekim nakazama koje se kao
inovnike kurve prostituiraju sa svakim tko trenutno izigrava
gospodina!
Bio je pri tome posebno tuan, to je ova vrsta ljudi zgrabila pod svoju
vlast, ne samo desetke tisua najpotenijih i najmarljivijih njemakih
dravnih dunosnika, nego je svojom vlastitom glupou polako zarazila
i potene, te su ih u svojoj razjarenoj mrnji progonili i konano
protjerali s vlasti i poloaja, dok su pri tome sebe licemjernom
pokvarenou prikazivali kao nacionalne ljude.
Od takvih se ljudi nikada ne smijemo nadati bilo kakvoj podrci, a i
dobili smo je u rijetkim sluajevima. Konano je izgradnjom vlastite
zatite osigurano djelovanje pokreta, ali je istovremeno izazvalo javnu
pozornost i ope potovanje, to joj je dalo dozvolu da se, ako bude
napadnuta, i sama brani.
Kao misao vodilja pri unutarnjoj organizaciji ovog Jurinog odjela,
uvijek je prevladavala namjera, pored cjelokupnog tjelesnog
ovravanja, izgraditi ga u nepokolebljivog, uvjerenog zastupnika
nacionalsocijalistike ideje i, konano, uvrstiti njegovu disciplinu u
najveim moguim razmjerima. Oni nisu imali nikakvog posla s nekim
Obrambenim organizacijama graanskog nazora, a pogotovo ne sa
tajnim organizacijama.
Zato sam ve u to vrijeme najotrije odbijao da se Jurini odjel NSDAP-
a izgradi kao takozvana Obrambena udruga, imalo je svoj razlog u
sljedeoj prosudbi:
Realno uzevi, obrambena izobrazba nekog naroda ne moe biti
provedena u privatnim udruenjima, osim uz pomo ogromnih dravnih
sredstava. Svako drugo uvjerenje poiva na velikom precjenjivanju
vlastitih mogunosti. Potpuno je iskljueno, da se s takozvanom
dragovoljnom disciplinom, mogu stvoriti organizacije koje e
posjedovati vojni znaaj iznad nekog odreenog obuhvata. Ovdje
nedostaje najvanija potpora zapovjedne vlasti, naime -kaznena vlast.
Dobro, bilo je mogue ujesen, ili bolje, jo u proljee 1919. osnivati
takozvane dragovoljake odrede, ali ne samo zato to su tada u koli
stare vojske imali najveim dijelom borce s fronta, ve je oblik dunosti,
nametnut pojedincu, ovoga podvrgavao, bar u ogranienom roku, isto
tako bezuvjetnoj vojnoj poslunosti.
To potpuno nedostaje dananjoj dragovoljnoj obrambenoj organizaciji:
to je njihovo udruenje vee, to je slabija disciplina, to manji smiju biti
zahtjevi koji se mogu postaviti pojedincu, pa to sve vie poprima
karakter starih apolitikih ratnih i veteranskih udruga.
Slobodni odgoj za vojnu slubu nikada nee biti proveden u velikim
razmjerima, ako ne bude osigurana bezuvjetna zapovjedna sila. Uvijek
e samo rijetki biti spremni dragovoljno se podvri prisili poslunosti,
to je u vojsci samo po sebi razumljivo i prirodno.
Nadalje, obuka ne moe biti provedena zbog smijeno malih sredstava
koja za jedan takav cilj stoje na raspolaganju obrambenim
organizacijama. A najbolja i najpouzdanija izobrazba bi morala biti
upravo glavna zadaa jedne takve institucije. Od rata je proteklo osam
godina, a otada se ni jedno godite njemake mladei nije planski
kolovalo. Ne moe biti zadaa obrambene udruge da obuhvati ve
kolovana godita i da im se matematiki prorauna kada e i zadnji
njegov lan napustiti ovu korporaciju. ak e i najmlai vojnik iz 1918.
za dvadeset godina biti borbeno nesposoban, a tome se trenutku
pribliavamo nezamislivom brzinom. Zato e svaka takozvana
obrambena udruga, htjela ili ne, sve vie poprimati karakter stare
ratnike udruge. To, meutim, ne moe biti smisao ustanove koja se ne
oznaava ratnom, nego
534
obrambenom udrugom, i koja ve svojim imenom eli izraziti, da ona
svoje poslanje ne vidi u odravanju tradicije i meusobne pripadnosti
bivih vojnika, nego u izgradnji obrambene misli i u praktinom
zastupanju ovih misli, dakle, u stvaranju tijela sposobnog za obranu.
Ova zadaa ipak bezuvjetno zahtijeva izobrazbu do sada vojno
neuvjebanih elemenata, a to je u praksi stvarno nemogue. Sa tjednom
izobrazbom od jednog ili dva sata, nije mogue stvoriti vojnike. Uz
dananje enormno poveane zahtjeve koje ratna sluba postavlja pred
pojedinca, dvogodinji je vojni rok moda i dostatan da bi se
neizobraenog mladog ovjeka pretvorilo u kolovanog vojnika. Svi smo
mi na bojitu vidjeli strane posljedice kod mladih u ratnim pripremama
nedovoljno izobraenih vojnika. Dragovoljne formacije koje su drilane
petnaest i dvadeset tjedana, elinom odlunou i samoprijegorom, na
frontu nisu bile nita drugo do topovsko meso. Samo dodijeljeni
redovima iskusnih starih vojnika, mogli su mladi, nakon etiri do est
mjeseci, kao i kolovani novaci, postati korisni lanovi i biti predani
regimenti. Ovdje su ih vodili stari, pa su malo pomalo mogli dorasti
svojoj zadai.
Kako tome nasuprot bezizgledno djeluje pokuaj, bez jasne zapovjedne
vlasti i sveobuhvatnih sredstava, da se tjednom takozvanom izobrazbom
po sat ili dva odgoji odred. Time se moda moe osvjeiti znanje starih
vojnika, ali se od mladih ljudi tako nikada ne mogu nainiti vojnici.
Kako bi potpuno bezvrijedni bili rezultati jednog takvog procesa moe se
naroito dokazati injenicom, da je u isto vrijeme, u kojem je takozvana
dragovoljna obrambena udruga, jedva jedvice, tekom mukom i
nevoljom izobrazila ili pokuala osposobiti par tisua spremnih
dragovoljaca (do drugih i nije mogla doi) u vojnoj misli, dotle je sama
drava, na pacifistiko-demokratski nain svog odgoja, milijunima i
milijunima mladih ljudi doslovno ukrala prirodni instinkt, zatrovala
njihovo logino domoljubno miljenje i postupno ih, nasuprot svakoj
bezobzirnosti, pretvarala u strpljivo stado ovnova.
Koliko su samo smijeni, u usporedbi s ovim, svi napori obrambenih
udruga, koje svoje misli ele prenijeti na mlade.
Ali, gotovo je jo vanije sljedee stajalite koje me ve davno tjera da
zauzmen vrsti stav protiv svakog pokuaja, da takozvano vojno
osposobljavanja za oruje preuzmu dragovoljne udruge: Pretpostavimo
da bi usprkos ve spomenutim tekoama nekoj udruzi ipak uspjelo,
godinu za godinom, odreeni broj Nijemaca, mukaraca, odkolovati da
budu spremni za oruje i to kako u pogledu njihova uvjerenja, tako i
njihove tjelesne sposobnosti i vojnog kolovanja. Rezultat bi ipak bio
ravan nuli, u dravi koja ni jednim djeliem svoga bia ak ne eli takvo
osposobljavanje za oruje, ak ga direktno i mrzi, jer potpuno proturjei
unutarnjem cilju njenih elnika - pokvarenjaka ove drave.
U svakom sluaju, takav bi pokazatelj bio bezvrijedan pod vlau koja je
ne samo djelom dokazala, da joj vojna sila nacije nita ne znai, ve ne
bi bi ni htjela pozvati ovu snagu, ako bi trebalo, osim za potporu svoje
vlastite razorne opstojnosti.
Je li to ipak tako i danas? Ili, nije li smijeno u sumraku sumraka, vojno
izobraziti desetke tisua ljudi za regimentu, kad je drava samo nekoliko
godina ranije, osam i pol milijuna najosposob-ljenijih vojnika sramotno
predala na milost i nemilost, ne zato jer joj vie nisu sluili, ve ih je u
znak zahvalnosti za njihove rtve ak izloila opoj pogrdi! Hoe dakle
izobraavati vojnike za dravnu regimentu, na koje se neko pljuvalo,
kojima su asna odlija trgana s grudi, oduzimane kokarde, gaene
zastave, i obezvrjeivani njihovi uinci? Ili je moda ova dananja
dravna regimenta ikada poduzela i jedan korak da bi ast starih armija
bila vraena na zasluenu visinu? Je li njezine razarae i psovae ikada
pozvala na odgovornost? Ni najmanje od toga! Ba nasuprot: Ove
posljednje moemo vidjeti ustoliene u najviim dravnim slubama -
kako se u Leipzigu govorilo: Pravo ide sa silom. Kako ipak danas sila
lei u rukama istih ljudi, koji su ve jednom izveli ovu revoluciju i s
njom najsramniju izdaju zemlje, da, najbjednije huljsko djelo koje uope
postoji u njemakoj povijesti, ne moe se nai niti jedan
536
razlog zbog kojeg bi mo upravo ovih karaktera, izobrazbom novih
mladih armija, mogla biti poveana. Svi razumni razlozi u svakom
sluaju govore protiv toga.
Ono to se pripisuje vrijednosti ove drave, i nakon revolucije 1918., je
vojno jaanje njezine pozicije, a to je jasno i nedvosmisleno vidljivo iz
njenog stajalita prema tadanjim velikim samozatitnim organizacijama.
Dok su nastupale kao osobna zatita plaljivih revolucionarnih nakaza,
nisu bile nedobrodole. Ali kada se, zahvaljujui postupnom
osiromaenju naeg naroda, inilo da je otklonjena opasnost, a postojanje
organizacija znailo nacionalno politiko jaanje, one su postale suvine
i inilo se sve da ih se razorua, a ako je mogue i rastjera.
Povijest spominje samo rijetke primjere zahvalnosti kneevima. Ali na
zahvalnost revolucionara, palikua, pljakaa i nacionalnih izdajica moe
raunati samo novogradanski patriot Kad se radi o ocjeni problema
stvaranja dobrovoljnih obrambenih udruga, ne mogu, a da ne postavim
pitanja: Za koga izobraavam mlade ljude? U koju e svrhu biti
upotrijebljeni i kada trebaju biti pozvani? Odgovori na ta pitanja daju
najbolje smjernice vlastitom ponaanju.
Ako bi dananja drava ikada posegnula prema ovoj vrsti izuenih
postrojbi, tada to nikada ne bi bilo zbog zatite vanjskog nacionalnog
interesa, nego uvijek samo kao zatita unutarnjeg silovatelja nacije, to
znai, samo onda, ako bi se jednoga dana razbuktala opa srdba
prevarenog, izdanog i prodanog naroda. Jurini odjel NSDAP-a ve iz
tog razloga ne bi smio imati ba nita s vojnom organizacijom. On je bio
zatitno i odgojno sredstvo nacionalsoci-jalistikog pokreta i njegovi su
se zadaci nalazili na sasvim drugom podruju, nego takozvane
obrambene udruge.
On isto tako ne bi smio predstavljati ni tajnu organizaciju. Svrha tajnih
organizacija moe biti samo protuzakonita. Time je opseg djelovanja
jedne takve organizacije ogranien sam od sebe. Posebno zbog
brbljivosti njemakog naroda nije ni mogue izgraditi organizaciju neke
veliine, a istovremeno je prema van drati
tajnom ili bar zastrjeti njezine ciljeve. Svaka takva namjera bila bi
tisuostruko sprijeena. Ne samo zato, to naoj policijskoj slubi danas
stoji na raspolaganju stoer svodnika, i slinog klatea, koji za idovsku
plau od 30 srebrnjaka izdaju sve i svakoga, i pronalaze koga bi i to
mogli izdati, nego ne bi bilo mogue uutkati ni vlastite pristalice u
sluaju kakve neizbjene tajne. Samo bi posve male grupe, koje su
godinama pripremane i uvjebavane, mogle poprimiti karakter stvarno
tajnih organizacija. No, ve bi i mali broj takvih tvorevina mogao podii
vrijednost nacionalsocijalistikog pokreta. Ono to smo mi trebali i to
trebamo, bilo je i jest, ne sto ili dvjesto drskih za vjerenika, nego stotine i
stotine tisua fanatinih boraca za na svjetonazor. Ne treba raditi u
tajnim grupama, nego u ogromnim masovnim povorkama, i pokretu ne
treba stvarati slobodni put otrovom i strijelom ili pitoljem, nego
osvajanjem ulice. Marxizmu smo pokazali, da je budui gospodar ulice
Nacionalsocijalizam, kao to e jednom biti i gospodar drave.
Opasnost od tajnih organizacija je danas jo i u tome, to lanovi esto
potpuno krivo shvaaju veliinu svoje zadae, te se stvara miljenje, da
bi umjesto nje sudbina naroda u povoljnom smislu, iznenada mogla biti
odluena jednim jedinim umorstvom. Takvo miljenje moe imati i svoje
povijesno opravdanje, naime, ako neki narod stenje pod tiranijom nekog
genijalnog ugnjetavaa o kojem se zna, da jedino njegova nadmona
linost omoguuje unutarnju strogou i uas neprijateljskog pritiska. U
takvom sluaju moe se u narodu iznenada nai za rtvu spreman ovjek
koji e zabosti no u grudi omrznutog pojedinca
I samo e republikanska narav, krivnje svjestan mali odr-panac, jedan
takav in drati dostojnim gnuanja, dok e najvei pjesnici slobode
naega naroda, u svom nastupu, takvom djelu odati svu slavu.
U godinama 1919. i 1920. postojala je opasnost da e se pripadnici tajnih
organizacija, poueni uzorima iz povijesti i proeti beskrajnom nesreom
domovine, pokuati osvetiti zaviajnim pokvarenjacima, u vjeri da e
tako nainiti kraj nevolji svoga naroda.
538
Ali bi svaki takav pokuaj bio besmislen, jer marxizam nije pobijedio
zahvaljujui nadmonoj genijalnosti i osobnom znaaju pojedinca, nego
tovie zato, jer je zakazao beskrajno bijedni i kukavni graanski svijet.
Najokrutnija kritika koju se moe uputiti naem graanstvu je zakljuak,
da sama revolucija nije proizvela ni jednu jedinu veliku glavu medu
veliinama i njoj se potinila. Jo je nekako razumljivo da se kapitulira
pred jednim Robespierre-om, Dantonom ili Maratom, ali je unitavajue
kad se pue prema kriu mravog Scheidenmanna, gojaznog gospodina
Erzbergera i jednog Friedricha Eberta, i pred nebrojenim politikim
krljavci-ma. Doista, nije tu bila ni jedna glava, u kojoj bi se moglo
uoiti genijalnog ovjeka revolucije, a time i nesree domovine, nego su
tu bile mnoge revolucionarne stjenice, ruksak - Spartakovci, en gros, und
en detail, u velikom i malom. Bilo bi potpuno beznaajno, bilo koga od
njih maknuti s puta, jer bi uspjeh moda bio u tome, to bi nekoliko isto
tako velikih i ednih krvopija zauzelo njihovo mjesto.
Nekih se godina nije moglo dovoljno otro istupiti protiv shvaanja koja
su imala svoja opravdanja u doista velikim povijesnim pojavama, ali se
to nikako nije slagalo s trenutnim patuljastim vremenskim razdobljem.
Jednako se razmiljalo i u povodu uklanjanja takozvanih dravnih
izdajnika. Smijeno je i nelogino ubiti derana koji je izdao poloaj
nekog topa, dok pored nas, na najviim poasnim mjestima sjede oni koji
su prodali svekoliko Carstvo za uzaludne rtve dva milijuna mrtvih, koji
su morali biti odgovorni za milijune bogalja, a pritom mirne savjesti
obavljaju svoje republikanske poslove. Besmisleno je ukloniti sitne
dravne izdajnike, u dravi ija vlada sama oslobaa izdajnike od svake
kazne. I tako se moe dogoditi, da jednoga dana potenog idealistu, koji
smakne pokvarenog vojnog izdajnika, pozove na odgovornost veliki
dravni izdajnik I tu se postavlja vano pitanje: Treba li dozvoliti da
beznaajnu izdajniku kreaturu smakne druga takva kreatura, ili da to
uini idealist? U prvom sluaju uspjeh je dvojben, a ponovna izdaja
skoro
sigurna; u drugom sluaju, bit e smaknut mali pokvarenjak, a time ivot
jednog, moda nenadomjestivnog idealista, stavljen u pitanje.
Uostalom, miljenja sam, po ovom pitanju, da ne treba vjeati sitne
lopove, da bi se ostavilo na slobodi velike, nego da ve jednom njemaki
Nacionalni sud, prvo mora osuditi i smaknuti nekih deset tisua
organiziranih, a time i odgovornih zloinaca izdaje iz studenoga, i svega
to tu pripada. Takav e primjer, jednom zauvijek, biti tada neophodna
pouka i najmanjem vojnom izdajici.
Sva su me ova razmatranja potaknula da neprestano zabranjujem
stvaranje tajnih organizacija, a sam Jurini odjel sauvam od karaktera
takve organizacije. Nekih godina drao sam NSDAP podalje od
eksperimenata iji su izvritelji bili predivno idealistiki nastrojeni mladi
Nijemci, koji su sami postali rtvom svoga djela, jer sudbinu domovine
ni najmanje nisu mogli popraviti.
*
Ako Jurini odjel nije smio biti ni vojna obrambena organizacija ni tajna
udruga, iz toga su morale proizii sljedee posljedice:
/. njegova izobrazba ne smije slijediti vojno stajalite, nego svrhovito,
partijsko.
Koliko god da su lanovi pri tome tjelesno oelieni, glavna vrijednost
ne smije biti vojna uvjebanost, nego mnogo vie -bavljenje portom.
Boks i Jiu-Jitsu, uvijek su mi se inili vanijim, nego neko loe,
polovino, vjebanje u gaanju. Kad bi se njemakoj naciji dalo est
milijuna portski besprijekorno istreniranih tijela, proetih fanatinom
domovinskom ljubavlju i odgojem u najviem napadakom duhu i
nacionalna e drava ako bude potrebno, u nepune dvije godine iz njih
stvoriti armiju, ako za to postoji neki odreeni razlog. Ona u dananjim
odnosima moe biti samo carska vojska, a nikako jedna polovina
zaostala obrambena udruga. Tjelesno elienje mora pojedincu ucijepiti
uvjerenje o njegovoj nadmoi i dati mu svako pouzdanje koje oduvijek
lei u svijesti vlastite snage; k tome ga treba pouiti i svim sportskim
vjetinama koje za obranu pokreta slue kao oruje.
540
2. da bi se od poetka sprijeio svaki tajni karakterJurinog odjela, on
mora, zbog svoje svima prepoznatljive odjee i veliine svoga
postojanja, sam odabrati put koji e koristiti pokretu i biti poznat
svekolikoj javnosti. On ne smije uati u tajnosti, nego slobodno
marirati pod vedrim nebom i time jasno voditi djelovanju koje konano
unitava sve legende o tajnoj organizaciji. Da bi se njegovu aktivnost
duhovno oslobodilo od svih pokuaja zavjerenike aktivnosti, on mora
od samog poetka biti potpuno upuen u velike ideje pokreta i imati
zadau, zastupati ove ideje i biti bezos-tatno uen da si od poetka iri
obzore, a pojedinac svoje poslanje ne smije vidjeti u uklanjanju nekih
manjih ili veih varalica, da, i lopova, nego u samoprijegornom radu na
uspostavi nove nacional-socijalistike narodne drave.
Time e se borba protiv postojee drave uzdii iz atmosfere malih
osveta i urotnikih akcija ka veliini unitavaj ueg rata svjetonazora
protiv mareizma i njegovih tvorevina.
3. organizacijsko oblikovanje Jurinog odjela, kao i njegova odora i
oprema odabrane su smisleno, ne prema uzorima stare armije, ve prema
njegovoj svrhom odreenoj zadai.
Ovi nazori koji su me vodili 1920. i 1921. i koje sam pokuao ucijepiti
mladoj organizaciji, imali su uspjeha, tako da smo do sredine ljeta 1922.
raspolagali s pristojnim brojem odreda, koje smo u kasnu jesen 1922. sve
vie i vie opremili i prepoznatljivim odorama. Za daljnje stvaranje i
oblikovanje Jurinih odreda bila su beskrajno vana tri dogaaja:
1. velike ope demostracije svih domovinskih udruga protiv Zakona o
zatiti Republike u kasno ljeto 1922. na Konigsplatzu u Munchenu.
Miinchenske domovinske udruge tada su obznanile javni proglas koji je
pozivao na veliki masovni zbor u Munchenu, protiv Zakona o zatiti
Republike. Na njemu je trebao sudjelovati i nacionalsocijalistiki pokret.
Jedinstvenu partijsku povorku je predvodilo est mtinchenskih odreda
SA, a njih su slijedile sekcije politike partije. U samoj povorci,
marirale su i dvije glazbene kapele, a
noeno je otprilike i petnaest zastava. Pristizanje Nacionalsocijalista na
jo polovino popunjen trg, na kojemu inae nije bilo zastava, izazvalo je
neizmjerno oduevljenje. Ja sam lino, kao jedan od govornika, imao
ast govoriti pred gomilom ljudi, koja je brojila oko ezdeset tisua
glava.
Uspjeh priredbe je bio velianstven posebno zato, jer se po prvi puta
dokazalo,unato svih crvenih prijetnji, da i nacionalni Munchen smije
marirati ulicama. Crvene republikanskezatitare, koji su pokuali
navaliti na kolonu terorom, SA odredi su rastjerali u svega nekoliko
minuta, razbijenih i okrvavljenih lubanja. Nacio-nalsocijalistiki pokret
tada je prvi puta pokazao svoju odlunost, uzeo si za budunost pravo
postavljati zahtjeve na ulici i time ovaj monopol otpuhnuo iz ruku
internacionalnih narodnih izdajnika i neprijatelja domovine.
Uspjeh toga dana, bio je neoborivi dokaz psiholoke i organizacijske
ispravnosti naih shvaanja o izgradnji Jurinog odjela.
On je sada, na uspjenoj podlozi, energino proirivan, tako da smo ve
nekoliko tjedana kasnije u Miinchenu oformili dvostruki broj odreda.
2. Vlak za Koburg, u listopadu 1922.
Narodna udruenja, namjeravala su u Koburgu odrati takozvani
Njemaki dan. I sam sam primio pozivnicu s napomenom, da bi bilo
poeljno povesti i neto pratnje. Ovaj zahtjev koji sam primio u ruke
prije podne uli sati, bio mi je vrlo drag. Ve nakon jednog sata izdata su
sva nareenja za posjet ovim Njemakim danima. Kao pratnju sam
odredio osamsto ljudi SA koji su u otprilike etrnaest odreda iz
Munchena do navedenog bavarskoga gradia trebali stii posebnim
vlakom. Nacionalsocijalistikim SA odredima koji su u meuvremenu
trebali organizirati takve odrede na drugin mjestima izdane su
odgovarajue zapovjedi.
Bilo je to po prvi puta da je Njemakom vozio jedan takav posebni vlak.
Na svim mjestima u kojima su ulazili novi SA ljudi, transport je izazivao
najveu javnu pozornost. Mnogi jo nikada prije nisu vidjeli nae
zastave; pa je i njihov dojam bio tim jai.
542
Kad smo stigli na koburki kolodvor primila nas je delegacija sveanosti
Njemaki dani, koja nam je predala neto kao sporazum, kako je
nazvana zapovijed tamonjih sindikata, odnosno Neovisnih i
Komunistike partije, iz ijeg se sadraja vidjelo da nam se zabranjuje
ulazaku grad sa razvitim zastavama, i s glazbom (poveli smo kapelu od
etrdeset i dva glazbenika), te zabranjuje nastupati u jedinstvenoj
povorci.
Smjesta sam glatko odbio ove sramotne uvjete i nazonoj gospodi
delegiranih izrazio svoje veliko zaprepatenje, jer su s ovim ljudima
obavljeni razgovori i s vodstvom ove manifestacije postignuta nagodba.
Objanjeno im je, da e Jurini odjel ve ovoga trena krenutii sa svojim
odredima, zvonkom glazbom i lepravim zastavama i umarirati u grad.
To se i dogodilo.
Ve na kolodvoru nas je doekala gomila od vie tisua ljudi koja se
tukla, urlala: Ubojice, Banditi, Razbojnici, Zloinci; to su bila
omiljena imena kojima su nas ljubazno obasuli uzorni utemeljitelji
njemake Republike. Mladi Jurini odjel, uzorno je odravao red, njihovi
su se odredi formirali na trgu pred kolodvorom, ne obazirui se na ove
prostakluke. Plaljivi policijski organi nisu nau kolonu pristiglu u,
svima nama, nepoznati grad, vodili na nae odredite, jednu streljanu na
periferiji Koburga, kako je dogovoreno, nego u Hofbrauhauskeller,
nedaleko centra. Lijevo i desno od kolone sve je vie rastao bijes
prateih narodnih masa. Jedva da je i posljednji odred skrenuo u dvorite
podruma, kad je velika masa uz zaglunu buku pokuala provaliti. Da bi
to sprijeila, policija je zatvorila podrum. Kako je ovo stanje bilo
neizdrivo zapovijedio sam uredovanje Jurinih odjela; kratko sam ih
posavjetovao, a zatim od policije zahtjevao da trenutno otvore vrata.
Nakon dueg oklijevanja, popustili su mojoj zapovijedi.
Uspjelo nam je. Marirali smo sada putem kojim smo doli, pa opet
natrag do naeg odredita. Tu je konano morao biti uspostavljen front.
Nakon to uvredljivim upadicama i povicima nisu mogli poremetiti
mirodreda, zastupnici istinskog socijalizma, jednakosti i bratstva
posegnuli su za kamenjem. Time je naem strpljenju
doao kraj i desetak minuta je ubojito pljustalo i lijevo i desno. Nakon
etvrt sata, vie se nita crvenog nije moglo vidjeti na ulicama.
I nou je dolazilo do tekih okraja. Patrole Jurinih odreda nalazile su
Nacionalsocijaliste, koji su pojedinano napadnuti, u uasnom stanju.
Zato se s protivnicima postupalo po kratkom postupku. Ve sljedeeg
jutra, crveni je teror, od kojega je Koburg patio godinama, bio potpuno
potuen.
Poznatim marxistiko-idovskim laima pokualo se pomou
propagandnih letaka drugova i drugarica internacionalnog
proletarijata, izvrtanjem injenica, jo jednom nahukati masu na ulicu,
pa se potpuno iskrivljenim injenicama tvrdilo, kako su nae bande
ubojica zapoele istrebljujui rat protiv mirnog radnitva u Koburgu.
Oko pola dva trebale su se odrati velike narodne demonstracije, na
koje je, kako su se nadali, trebalo doi nekoliko tisua radnika iz cijele
okolice. vrsto odluan da konano zavrim sa crvenim terorom, u
dvanaest sati je nastupio Jurini odjel. Njihov je broj narastao na skoro
tisuu i pol ljudi. Marirao sam s njima do tvrave Koburg gdje su se na
velikom trgu trebale odrati crvene demonstracija. Htio bih vidjeti hoe
li nas se usuditi jo jednom uznemiravati. Kad smo stupili na trg, tamo se
umjesto najavljenih nekoliko tisua, okupilo jedva nekoliko stotina ljudi,
koji su se u naoj nazonosti poeli ponaati mirno, a djelimino su i
bjeali. Samo su nas na nekim mjestima poeli ponovno izazivati crvene
trupe koje su u meuvremenu stizale izvana. Ali dok bi mahnuo rukom,
ova bi im radost prisjela. I sada se moglo primijetiti, kako se do tada
prestraeno stanovnitvo po-lako poelo buditi, dobivati hrabrost, ak se
usudilo pozdraviti nas poklicima, a naveer, prilikom naeg odlaska, na
mnogim je mjestima izbijalo spontano oduevljenje.
Iznenada, na eljeznikom kolodvoru, eljezniko nam je osoblje
objasnilo, da na vlak nee krenuti. Nekim sam kolovoama tada poruio
da u u tom sluaju smlaviti sve crvene bude koje mi samo dopadnu
aka, da emo ak sami voziti vlak, s tim to
namjeravamo i u lokomotivi i u tenderu, i u svakom vagonu, povesti sa
sobom nekoliko tuceta internacionalne solidarne brae. Takoer nisam
propustio gospodi paljivo pripomenuti, da bi vonja s naim vlastitim
snagama, naravno, mogla biti krajnje rizini pothvat i da nije iskljueno
da svi skupa polomimo kosti i vratove. Ali, jako bi nas radovalo da na
onaj svijet ne odemo sami, nego u bratstvu i jedinstvu sa crvenom
gospodom.
Tako je vlak krenuo tono na minutu, pa smo se sljedeeg jutra ponovno
nali u Miinchenu.
Time je u Koburgu, po prvi puta od godine 1914. uspostavljena
jednakost dravljana pred zakonom. Kada se danas neki zatupljeni vii
dravni inovnik uzoholi tvrdnjom, da drava titi ivot svojih graana,
onda je to la, jer se to nikada nije dogodilo; graani su se u svim
vremenimamorali braniti od predstavnika dananje drave.
Znaaj ovoga dana i njegove posljedice uope nisu mogle biti potpuno
ocijenjene. Ne samo zato, to nam je pobjedniki SA u svom pouzdanju i
vjerovanju u ispravnost vodstva, izvanredno podigao moral, nego se
nama i okolina poela podrobnije baviti, a mnogi su u
nacionalsocijalistikom pokretu po prvi puta vidjeli instituciju, koja je po
svemu sudei pozvana pripremiti odgovarajui kraj marxistikom ludilu.
Samo su Demokrati jadikovali to nismo dali da nam se mirno razbiju
lubanje, ve smo u jednoj demokratskoj Republici izvrili brutalni napad
akama i kolcima, umjesto da smo uzvratili pacifistikim pjesmama.
Graanski je tisak, openito govorei, bio, kao i uvijek, dijelom bijedan,
dijelom prostaki, a samo su neke iskrene novine pozdravile, to se bar
na jednom mjestu konano sprijeio runi rad marxistiki.h drumskih
razbojnika.
U Koburgu samom se ipak jedan dio marxistikog radnitva, koje se
uostalom i samo moralo drati zavedenim, poueno akama
nacionalsocijalisikih radnika, nauilo uviati da se i ovi radnici bore za
ideale i da se prema iskustvu, za ono to se voli i u to se vjeruje, mora
ponekad i tui.
Najvie je koristi imao svakako Jurini odjel sam. On je vrlo brzo
napredovao, tako daje na Dan partije, 27. sijenja 1923.,na posveti nove
zastave, moglo sudjelovati oko est tisua ljudi, pri emu su prvi odredi
bili potpuno odjeveni u svoje nove odore.
Iskustva iz Koburga su pokazala koliko je to nuno, ne samo zbog
jaanja tjelesnog duha, nego da bi se izbjegle zamjene, a suprotne strane
sprijeilo uvoenje jedinstvenih odora Jurinog odjela. Do tada su na
rukavu nosili samo trake, a sada su dobili vjetrovke i k tome poznate
kape.
Iskustva iz Koburga imala su i daljnji znaaj, da smo od tada ili za tim
da u svim mjestima u kojima je crveni teror godinama sprjeavao svaki
skup neistomiljenika, ovog planski slomimo i tako uspostavimo slobodu
okupljanja. Od tada su u takva mjesta uvijek dopremani
nacionalsocijalistiki bataljuni pa su u Bavarskoj, kao rtve
nacionalsocijalistike propagande, crvene tvrave padale jedna za
drugom. Jurini odjel je sve vie urastao u svoju zadau i sve se vie
udaljavao od karaktera besmislenog ivotno nevanog obrambenog
pokreta, prerastajui u ivu borbenu organizaciju za uspostavu nove
njemake drave.
Do oujka 1923. uvalo se ovaj logini razvoj. Tada se zbio dogaaj, koji
me prisilio da pokret skrenem s njegova dosadanjeg puta i preustrojim
ga.
3. U prvim mjesecima godine 1923. dolo je do francuske okupacije
Ruhrskog podruja, koja je u sljedeem razdoblju imala veliki znaaj za
razvoj Jurinog odjela.
Jo ni danas nije mogue, a zbog nacionalnih interesa ni posebno
svrhovito, o tome govoriti ili pisati u javnosti. Mogu se osvrnuti samo
toliko, koliko je o ovoj temi obznanjeno u javnosti.
Okupacija Ruhrskog podruja koja nas nije iznenadila, dala je nazrijeti
utemeljenu nadu, da je konano slomljeno kukaviko politiko
povlaenje, ime bi i obrambenim udrugama pripale sasvim odreena
zadae. Ni Jurini se odjel, koji je tada obuhvaao mnoge tisue mladih,
zdravih mukaraca, nije tada smio povui od slube naciji. U proljee i
sredinom ljeta 1923.g, uslijedilo je njego-
546
vo preustrojstvo u vojno borbenu organizaciju. Njemu je najveim
dijelom i pripisan kasniji razvoj 1923., koji je pogodio na pokret.
Kako ovaj razvoj 1923. obraujem u irim crtama na drugom mjestu,
ovdje samo zakljuujem, da se preustroj tadanjeg Jurinog odjela uz
pretpostavke koje su mu prethodile, a koje se nisu ostvarile, dakle
preuzimanje aktivnog otpora protiv Francuske, sa stajalita pokreta bio
tetan.
Zavretak godine 1923. kako god se na prvi pogled inio stranim,
promatran s uzvienijeg mjesta, bio je skoro potrebniji, nego to je
dranjem njemake carske vlade bio prikazan. Za pokret tetan preustroj
Jurinog odjela, koji je zavrio jednim udarcem, ipak je stvorio
mogunost da se jednoga dana ponovno izgradi tamo, gdje se moralo
napustiti pravi put.
U 1925., novoutemeljena Nacionalsocijalistika njemaka radnika
partija, morala je svoj Jurini odjel opet uspostaviti po poetnim
nazorima, te izobraziti i organizirati svoje zatitno odjeljenje. Ona se
time morala vratiti prvobitnim, zdravim nazorima, a svoju najviu
zadau vidjeti u tome, da svoj Jurini odjel stvori kao sredstvo zastupanja
i jaanja borbe za svjetonazor pokreta.
Ona ne smije dozvoliti da se Jurini odjel sroza na neku vrstu obrambene
udruge ni tajne organizacije; vie se mora truditi da od njega stvori gardu
od sto tisua Nacionalsocijalista, a time i najpotpunije ostvari narodnu
ideju.
Glava 10.
FEDERALIZAM KAO MASKA
Zimi 1919., a jo vie u proljee i ljeto 1920., mlada partija je bila
prisiljena zauzeti stajalite u vezi s pitanjem, koje se ve u ratu uzdiglo
do izvanrednog znaaja. Ve sam u prvom tomu, u kratkom prikazu,
ukazao na meni osobno vidljive znakove prijetee njemake propasti, na
posebnu vrstu propagande, koja se, kako od strane Engleza, tako i
Francuza, sastojala u otvaranju stare provalije izmeu sjevera i juga. U
proljee 1915. pojavili su se prvi sistematski hukaki letci protiv Prusa
kao jedinih ratnih krivaca. Do 1916. ovaj je sustav potpuno izgraen,
koliko spretno, toliko i podlo. Raunajui na najpodlije instinkte
hukanja june protiv sjeverne Njemake, poelo je ono ve nakon
kratkog vremena donositi plodove. To je prigovor kojega se mora uloiti
protiv tadanjeg mjerodavnog mjesta, kako u vladi, tako i u vrhovnoj
vojnoj komandi - bolje - u bavarskim komandnim mjestima, kako ga se
ovi ne bi otresli, te bojom zaslijepljenou zaborava dunosti, protiv
njega nunom odlunou posredovali. Nita nije uinjeno! Naprotiv, na
raznim se mjestima na to, ini se, nije ba nerado gledalo, ili im je bilo
dovoljno glupo misliti, da bi se putem takve propagande, jedinstvenom
razvoju njemakog naroda ne samo zaprla vrata, nego da bi se time
automatski moralo i dolo do jaanja federativnih snaga. Jedva da se je
ikada u povijesti jedan takav propust zlobnije osvetio. Slabost za koju se
vjerovalo da je nanesena Prusima, pogodila je cijelu Njemaku. A
njezina posljedica je bilo ubrzanje propasti, koja nije sruila samo
Njemaku, nego u prvom redu, upravo pojedinane drave same.
U gradu u kojem je bjesnila najsnanija umjetno stvorena mrnja protiv
Prusa, najprije je izbila revolucija protiv nasljedne kraljevske kue.
548
Samo, bilo bi svakako krivo vjerovati, da bi se samo neprijateljskoj
propagandi moglo pripisati ovo antiprusko raspoloenje i da ne bi
postojali razlozi za ispriku prema od nje napadnutom narodu.
Nevjerojatan nain organizacije naeg ratnog gospodarstva, koje je
upravo bezumnom centralizacijom svekolikog carstva stavilo pod
starateljstvo i izvaralo cijelo carstvo, bio je glavni razlog nastanka
svakog antipruskog stava. Jer za obinog malog ovjeka, bila su ratna
drutva, koja su odjednom imala svoje centrale u Berlinu, istoznana s
Berlinom, a sam Berlin istoznaan s Prusima. Da organizatori ovog
lopovskog instituta nazvanog Ratne udruge, nisu ni Berlinani ni Prusi,
ve uope nisu bili Nijemci, jedva da je pojedincu dolazilo do svijesti.
On je vidio samo grube pogreke i trajne napade ove omrznute institucije
u glavnom carskom gradu i sada je, samo se po sebi razumije, svu svoju
mrnju prenio na ovaj grad, a istovremeno i na Pruse, tim vie, to s
odreene strane ne samo da nita protiv toga nije poduzeto, nego je takvo
tumaenje ak pozdravljeno, tiho, sa smjekom.
idov je bio prepametan, da ve tada ne bi shvatio da ovaj podli
pljakaki pohod, kojeg je on poduzeo pod okriljem Ratnih udruga i
organizirao protiv njemakog naroda, i ne bi mogao, ak morao, izazvati
ustanak protiv njemakog naroda. Sve dok mu ovaj sam nije skoio za
vrat, nije ga se trebao bojati. Da bi sprijeio eksploziju oaja i uasa
uzavrele mase u tom smjeru, nije se mogao nai bolji recept nego to, da
svoj bijes razbuktaju na drugi nain i tako ga istroe.
Mogla se Bavarska mirno prepirati s Prusijom i Prusija s Bavarskom, to
ee, to bolje! Njihova najljua meusobna borba, idovu je znaila
najsigurniji mir. Time je opa pozornost bila potpuno otklonjena od
internacionalnog deraa naroda, inilo se, da se na njega i zaboravilo. I
kada se inilo da opasnost izranja, razboriti su elementi, kojih je u
Bavarskoj bilo bezbroj, opominjali na razumijevanje, odricanje i
suzdranost, a to je prijetilo stiavanju ogorene borbe. idov u Berlinu
je na scenu trebao izvesti samo novu provokaciju i priekati uspjeh. Na
svaki takav dogaaj trenut-
Federalizam kao maska
549
no su nahrupili svi, da se okoriste svaom izmeu sjevera i juga, i puhali
su tako dugo dok iz ara pobune nije buknuo veliki plamen.
Bila je to spretna, rafinirana igra kojom se idov tada bavio, kako bi
stalno zapoljavajui i odvraajui pozornost pojedinih njemakih
rodova ove, kroz to vrijeme, mogao to temeljitije opljakati.
Tada je izbila revolucija.
Ako 1918. ili bolje reeno, do studenoga te godine, prosjean ovjek,
posebno nieobrazovani malograanin i radnik, nije mogao prepoznati
stvarni tijek dogaaja i neizbjene posljedice meusobnih prepirki
njemakih rodova, prije svega u Bavarskoj, tada je to na dan izbijanja
revolucije morao shvatiti barem samo-nazvani nacionalni dio. Jer
jedva to je akcija uspjela, ve su u Bavarskoj voe i organizatori postali
zastupnici bavarskih interesa. Internacionalni idov Kurt Eisner,
zapoeo je igrati svoju igru - Bavarska protiv Prusije. Bilo je ipak samo
po sebi razumljivo, da bi on, iskljuivi Orijentalac, koji se kao novinarski
izvjestitelj neprekidno povlaio kojegdje, po itavoj Njemakoj, bio
posljednji koji bi bio pozvan tititi bavarske interese, i da je upravo
prema Bavarskoj mogao biti najravnoduniji na cijelom bojem svijetu.
Time to je Kurt Eisner revolucionarnoj Bavarskoj dao sasvim svjesno
prvo mjesto u odnosu na preostalo carstvo, on ni najmanje nije bio
zastupnik bavarskih stajalita, nego samo opunomoenik idovstva. On
je iskoristio postojee instinkte i odbojnost bavarskog naroda, kako bi
mogao lake razoriti sredita njihove Njemake. Razrueno je carstvo
postalo laki plijen boljevizma.
Politika koju je primjenjivao nastavljena je i nakon njegove
smrti.
Marxizam, koji je upravo pojedinane drave i njihove kneeve u
Njemakoj stalno polijevao najkrvavijim prijezirom, odjednom je, kao
Neovisna partija, apelirao samo na osjeaje i instinkte onih, koji su u
kneevinama i pojedinanim dravama imali najdublje korijenje.
Borba Sovjetske republike protiv nadolazeih oslobodilakih
kontigenata, bila je u prvom redu propagandno smiljena kao borba
bavarskih radnika protiv pruskog militarizma. Samo se iz toga moe
razumjeti, zato u Mnchenu, za razliku od drugih njemakih podruja,
ruenje Sovjetske republike nije dovelo od osvjetenja irokih masa,
nego, tovie, do jo veeg ogorenja i zagriljivosti protiv Prusije.
Umjetnost kojom su boljeviki agitatori znali uklanjanje Sovjetske
republike postaviti kao prusko-militaristiku pobjedu protiv
antimilitaristiki i antipruski nastrojenog bavarskog naroda, donijela
je bogate plodove; Dok Kurt Eisner jo prilikom izbora u zakonodavni
bavarski parlament u Mnchenu nije mogao pribaviti ni deset tisua
pristalica, a komunistika partija, ostala ak ispod tri tisue, obje su se
partije nakon ruenja Republike popele na blizu sto tisua biraa.
Ve u to vrijeme, poeo sam svoju osobnu borbu protiv bezumnog
meusobnog hukanja njemakih rodova.
Vjerujem da u svom ivotu nikada nisam zapoeo nepopu-larniju stvar,
nego to je bio moj tadanji otpor protiv hukanja na Pruse. U Mnchenu
su se ve u sovjetskom razdoblju odravali prvi masovni skupovi na
kojima se mrnja protiv preostale Njemake, a posebno protiv Prusije,
raspirivala do takve toke vrijenja, da biti nazoan takvom skupu nije
bilo povezano sa smrtnom opasnou samo sjevernom Nijemcu, nego je
kraj takvih skupova najee zavravao sasvim otvorenom besmislenom
drekom: Dalje od Prusa! - Dolje sPrusima! - Rat protiv Prusa!,
dakle raspoloenjem, koje je jedan sjajni zastupnik bavarskih suverenih
interesa u njemakoj parlamentu sroio u borbeni pokli:
Lieberbayerisch sterben, als preussisch verderben., Radije umrijeti po
bavarski, nego propasti po pruski.
Trebalo je doivjeti tadanje skupove, da bi se razumjelo to su oni
znaili za mene samog, kada sam se po prvi puta, okruen akom
prijatelja na skupu u Lwenbrukelleru u Mnchenu morao braniti od
ove besmislice. Bili su to moji ratni drugovi, koji su mi
F'ederalizam kao maska
551
tada pomogli, i moda se teko moe shvatiti osjeaj kada je jedna
nerazumna masa urlala protiv nas i prijetila da e nas potui, a koja se za
vrijeme dok smo mi branili domovinu, daleko najveim dijelom, kao
dezerteri i kukavice, potucala po stanicama ili po zaviaju. Za mene su,
dabome, ovi nastupi znaili sreu, jer se krug mojih privrenika ba sada
povezao sa mnom i uskoro mi prisegnuo na ivot i smrt.
Ove borbe, koje su se stalno ponavljale i provlaile kroz cijelu 1919.,
inile su se odmah poetkom 1920. jo jaima. Bilo je skupova - posebno
se sjeam jednoga u Wagner dvorani u Sonnen strasse u Miinchenu -u
kojima-je moja u meuvremenu poveana grupa vodila najtee borbe,
koje nisu rijetko zavravale s tim, da su na tucete mojih pristalica bili
zlostavljani, pretueni, gaeni nogama, i konano, vie mrtvi nego ivi,
izbaeni iz dvorana.
Borba, koju sam u poetku poduzimao kao pojedinac, poduprt samo
mojim ratnim pratiocima, bila je, mogu skoro rei, sveta zadaa, koju je
nastavio voditi mladi pokret.
Jo se i danas ponosim, da mogu rei, da smo tada - skoro iskljuivo
ovisni o naim bavarskim pristalicama - ovoj mjeavini gluposti i izdaje,
polako ali sigurno ipak pripremili kraj. Kaem gluposti i izdaje zbog toga
to ja, pored svog uvjerenja, po sebi, doista mislim da dobroudno glupoj
masi sljedbenika, organizatorima i zaetnicima, takva ogranienost ne
moe dobro doi.
Drao sam ih, a drim ih jo i danas za od Francuske, potkupljene i
potplaene izdajnike. U jednom sluaju, u sluaju Dorten, povijest je
zbog toga ve izrekla svoju presudu.
Ono to je stvar tada posebno inilo opasnom, bila je spretnost, kojom je
znao prekriti prave tenje, ime su federalistike namjere, kao jedini
povod za ovu hajku, stavljene u prvi plan. Da podjarivanje mrnje Prusa
nema nita s federalizmom, jasno je kao na dlanu. Neobinim se doima i
federativna djelatnost koja to pokuava razrijeiti ili podijeliti s nekom
drugom saveznom dravom. Jer jedan poteni federalist kojemu citiranje
Bismarckovih dravnih zamisli ne predstavlja lanu frazu, ne bi u istom
dahu, iz
552
Bismarcka stvorenoj ili pak zavrnoj pruskoj dravi, smio zaeljeti,
odvajati dijelove, ili ak otvoreno podupirati takve separatistike tenje.
Kako bi se u Munchenu samo derali, kada bi neka konzervativna pruska
partija pospjeivala otcjepljenje Franake od Bavarske, ili ak traila i
podupirala otvorenu dravnu akciju! Treba aliti to se uz tolike, stvarno
samo potene federalistike prirode, nije prezrelo ovu opaku lopovsku
igru; jer su, u prvom redu, one bile prevarene.
U tome, to je federalistiko miljenje takve vrste bilo optereeno,
kopale su mu grob njegove vlastite pristalice. Ne moe se propagirati
nikakvi federalni oblik carstva, ako netko bitni lanak jedne takve
dravne strukture, naime Pruse, sam ponizi, psuje i prlja, ukratko, kao
saveznu dravu, ako je mogua, ini nemoguom. Ovo je bilo tim
neshvatljivije, kada se borba takozvanih federalista okrenula upravo
protiv one Prusije, koja najmanje moe biti dovedena u vezu s
demokracijom iz studenoga. Jer, nisu se pogrde i napadi tih takozvanih
federalista usmjeravali protiv oeva Wei-marskog ustava, koji su
uostalom i sami najveim dijelom bili juni Nijemci ili idovi, nego
protiv zastupnika stare konzervativne Prusije, dakle, antipoda
Weimarskog ustava. Da se, pri tome, posebno uvalo doticati idova, ne
smije uditi, ali moda daje klju rjeenja itave zagonetke.
Kao to je idov prije revolucije znao otkloniti pozornost sa svojih ratnih
udruga, ili bolje, od samoga sebe, a masu, posebno bavarskog naroda,
znao okrenuti protiv Prusa, tako je on nakon revolucije morao nekada
prikriti nove, sada i deset puta vee pljakake pohode. I opet mu je
uspjelo, u ovom sluaju takozvane nacionalne elemente, u Njemakoj,
nahukati jedne protiv drugih: konzervativno nastrojene Bavarce, protiv
isto tako konzervativno misleih Prusa. I opet je to inio na lukav nain,
s tim to je sve konce i sudbinu carstva drao u svojim rukama,
izazivajui grube i netaktine zahvate, tako da je krv dotinog
pogoenog naroda morala uzavrijeti. No, nikada protiv idova, uvijek
protiv njemakog brata. Bavarska nije vidjela Berlin od etiri milijuna
vrijednih zaposlenih, marljivih, radinih ljudi, nego lijeni, raslojeni Berlin
553
najnevaljanijeg zapada! Ipak, njena se mrnja nije okrenula protiv toga
zapada, nego protiv pruskog grada. Cesto je bilo stvarno za oajavati.
Ovu idovsku spretnost, da javnu pozornost otkloni sa sebe i zaposli
drugu stranu, moe se ponovno studirati jo i danas.
U 1918. nije moglo biti ni govora o nekom planskom antisemitizmu. Jo
se sjeam tekoa na koje se nailazilo im bi se samo izustila rije idov.
ovjeka bi se ili krivo pogledalo, ili bi doivio najei otpor. Nai prvi
pokuaji da javnosti razotkrijemo pravog neprijatelja, inili su se tada
skoro bezizgledni. Ali su stvari sasvim polako poele ii na bolje. Koliko
god da je Savezzatite i Savez prkosa u svojem organizacijskom
pristupu bio promaen, toliko je bila vea, ne manje vanija, njegova
zasluga oko ponovnog pokretanja idovskog pitanja, kao takvog. U
svakom sluaju, zimi 1918/ 19. zapoinjalo je lagano putati korijenje
neto poput antisemitizma. Kasnije se, svakako, nacionalsocijalistiki
pokret, sasvim drugaije bavio idovskim pitanjem. Njemu je prije
svega uspjelo, uzdii ga kao problem iz uskih ogranienih krugova
gornjih i donjih graanskih slojeva i pretvoriti ga u pokretaki motiv
velikog narodnog pokreta. No, jedva to je njemakom narodu uspjelo
ovom pitanju pokloniti velike jedinstvene borbene misli, a idov je ve
stupio u protuobranu. Posegnuo je za svojim starim sredstvom.
udesnom je brzinom u narodni pokret osobno ubacio baklje svae i
posijao razdor. Potezanjem ultramontanskogpitanja i iz toga po-raslih
meusobnih borbi izmeu katolianstva i protestantizma, uspio je kao
jedinu mogunost dovesti do odnosa kakvi su ve bili, i time javnu
pozornost zaposliti drugim problemima, te tako sprijeiti usredotoen
napad na idovstvo. Ljudi koji su ba ovo pitanje ubacili medu na
narod, toliko su se o njega ogrijeili, da to vie nee moi popraviti.
idov je u svakom sluaju postigao eljeni cilj; katolici i protestanti
vodili meusobni veseli rat, a smrtni neprijatelj arijskog ovjeanstva i
cijelog kranstva smije im se u brk.
Dok se jednom nije shvatilo, javno mnijenje se godinama zapoljavalo
borbom izmeu federalizma i unitarizma i u tome se
istroilo, dok se idov, naprotiv, cjenjkao oko slobode nacije i nau
domovinu izdao internacionalnim financijskim monicima; tako mu je i
sada ponovno uspjelo snano meusobno uzburkati dvije njemake
vjeroispovijesti jednu protiv druge, dok su oba temelja bila podrovana i
nagrizena otrovom internacionalnog svjetskog idovstva.
Pred oima su nam pustoenja koja nam svakodnevno ini idovski izrod
i razmilja se da e ovo trovanje krvi iz naeg narodnog tijela biti
otklonjeno nakon vie stoljea, a moda i nikada; dalje se razmilja, kako
rasno razbijanje povlai nadolje zadnje arijske vrijednosti naeg
njemakog naroda, esto ga ak i unitava, tako da naa snaga kulturnog
nositelja nacije, na oigled, sve vie i vie uzmie, a mi upadamo u
opasnost, barem u naim velikim gradovima, i dolazimo tamo gdje se
danas upravo nalazi juni dio Italije. Ovu e zarazu nae krvi, pored koje
kao slijepci prolaze stotine tisua naih ljudi, danas idov planski
provoditi. Ti crni narodni paraziti planski obeauju nae neiskusne
mlade plave djevojke i time razaraju neto to se na ovom svijetu vie ne
moe nadomjestiti. Obe, dabome, obe, kranske vjeroispovijesti
nehajno promatraju ovo oskrvnue i unitenje jednog, bojom milou
Zemlji danog plemenitog i jedinstvenog bia. Za budunost zemlje
znaenje nije u tome, da li protestanti pobjeuju katolike ili katolici
protestante, nego u tome, hoe li se arijski ovjek odrati ili e
izumrijeti. Ipak, obe se vjeroispovijesti danas ne bore protiv unita-vaa
ljudi, nego se pokuavaju unititi same meusobno. Upravo bi narodni
namjetenik morao imati najsvetiju dunost, da se svaki u svojoj
vjeroispovijesti brine, da se o bojoj volji ne govori stalno samo izvana,
nego da se boja volja stvarno i ispunjava i da se ne doputa oskrvnue
djela bojeg. Jer boja volja je ljudima dala prvo njihov oblik, njihovo
bie i njihove sposobnosti. Tko razara njegovo djelo, navjeuje time
stvoritelju gospodinu, bojoj volji, rat. Zato svatko treba raditi i to
izvoljeti u svojoj vjeroispovijesti i svaki to osjeati kao svoju prvu i
najsvetiju dunost, te zauzeti odreeno stajalite prema onome, koji
svojim djelovanjem, govorom ili radom
555
iskae iz okvira zajednice svoje vjere i pokuava zametnuti svau u
drugoj. Jer suzbijanje bitnih osobina jedne vjeroispovijesti unutar naeg
ve jednom izvrenog religioznog raskola, vodi Njemaku bezuvjetnom,
unitavajuem ratu izmeu obih vjeroispovijesti. Nai odnosi ovdje,
naalost, ne doputaju nikakvu usporedbu s, recimo, Francuskom, ili
panjolskom, ili ak Italijom, U sve tri se zemlje, moe, na primjer,
propagirati borbu protiv klerikalizma ili ultramontanizma, bez opasnosti
da e se ovim pokuajem raspasti francuski, panjolski ili talijanski
narod kao takav. U Njemakoj se to ne smije, jer bi se uz jedan takav
poetak umijeali protestanti. Time bi obrana ipak odmah poprimila
karakter napada protestantizma protiv katolianstva, dok bi to negdje
drugdje bila obrana katolika od svakog zadiranja politike prirode
vlastitog vrhovnog pastira. to se od pripadnika vlastite vjeroispovijesti,
pa ako je i nepravedno, jo uvijek podnosi, ono to potie od pripadnika
jedne druge vjeroispovijesti, ve na poetku nailazi na trenutnu najotriju
odbojnost. To ide tako daleko da su ak ljudi, koji bi se po sebi, bez
daljnjega, bili spremni iskljuiti iz vidno loeg stanja vlastite vjerske
zajednice i trenutno iz nje otii, okrenuli svoj otpor prema van, kao to je
i s nekog mjesta koje ne pripada njihovoj zajednici takva korektura bila
preporuena ili ak zahtijevana. Oni to osjeaju isto toliko nepravednim,
koliko i nedoputenim, da, nepotenim pokuajem, mijeati se u stvari
koje se dotinoga ne tiu. Takvi pokuaji nisu ni tada opravdani ako su
obrazloeni i viim pravom interesa nacionalne zajednice, jer su danas
religiozni osjeaji dublji nego sve nacionalne i politike svrhovitosti. I
nita se nee promijeniti ako se obe vjeroispovijesti tjeraju u
najogoreniju meusobnu borbu, nego bi trebalo biti sasvim drugaije,
da obostranom snolji-vou daruju naciji budunost, koja bi svojom
veliinom i na ovom podruju postupno djelovala u smjeru pomirenja.
Ne ustruavam se objanjavati, da ja u ljudima koji danas narodni pokret
uvlae u krizu religioznih prepirki, vidim vee neprijatelje moga naroda,
nego u internacionalno najnastrojenijim komunistima. Jer je za
preobraaj ovih pozvan nacionalsocijalistiki
556
pokret. Ali tko ove izvue iz njihovih vlastitih redova i otkloni od
njihova stvarna poslanja, djeluje najpokvarenije. On je, svjesno ili
nesvjesno, nije vano, borac za idovske interese. A idovski je interes
danas, da u trenutku religiozne borbe, narodni pokret iskrvari im idovu
pone postajati opasan. Ja izriito naglaavam rije -iskrvari; jer samo si
jedan povijesno sasvim neobrazovan ovjek moe predstaviti da ovim
pokretom moe danas rijeiti pitanje na kojemu su stoljeima bili
slamani i veliki ljudi.
Uostalom, injenice govore za sebe. Gospoda koja su 1924. iznenada
otkrila, da je najvie poslanje narodnog pokreta borba protiv
ultramontanizma, nisu razbila ultramontanizam, ali su slomili narodni
pokret. Moram se uvati i od toga, da i u redovima narodnog pokreta
nekakva nezrela glava ne pomisli da moe ono, to nije mogao ni sam
Bismarck Uvijek e biti najvia dunost vodstva nacionalsocijalistikog
pokreta stvoriti najotriji front protiv svakog pokuaja koji
nacionalsocijalistiki pokret stavlja u slubu takvih borbi, a
propagandiste takvih namjera trenutno ukloniti iz svojih redova.
injenica je, da je to do jeseni 1923., bezostatno uspijevalo. U redovima
naeg pokreta mogao je mirno sjediti najre-
ligioznijiprotestantpored'najreligioznijegkatolika, bez i najmanjeg
konflikta savjesti svojih religioznih uvjerenja. Zajednika silovita borba
koju su obojica vodila protiv razaraa arijskog ovjeanstva, ba ih je
pouila suprotno,da se meusobno potuju i cijene. Pri tome je upravo u
tim godinama pokret poduzimao najotriju borbu protiv Centra, svakako
nikada iz religioznih, nego iskljuivo iz nacionalnih, rasnih i
gospodarsko politikih razloga. Uspjeh je za nas tada znaio upravo
onoliko, koliko danas svjedoi protiv sveznalica.
Posljednih se godina ilo tako daleko, da narodni krugovi u bezbonoj
sljepoi svojih religioznih prepirki i ludosti svojih postupaka, ak nisu
spoznali da su ateistike marxistike novine po potrebi iznenada
postajale odvjetnici religioznih vjerskih zajednica i noeni amo-tamo,
ponekad stvarno glupim izjavama, opteretili jednu ili drugu stranu, i time
raspirivali najeu vatru.
557
Upravo e narodu kao stoje njemaki, koji je u svojoj povijesti ve esto
dokazao da je u stanju voditi fantomske ratove do iskrvarenja, biti
smrtno opasan svaki takav borbeni zov. Tako na narod nikada nije dobio
odgovor na realna pitanja svoje opstojnosti. Dok smo se mi prodirali
religioznim prepirkama, ostali je svijet bio podijeljen. I dok narodni
pokret razmilja je li ultramontanizam vea opasnost od idovske ili
obrnuto, idov razara rasne temelje nae opstojnosti i tako na narod
unitava zauvijek. to se tie ove vrste narodnih boraca,
nacionalsocijalistikom pokretu, a time i njemakom narodu, mogu samo
najiskrenije, od srca, poeljeti: Gospodine, sauvaj ih od takvih
prijatelja, a s neprijateljem ete ve i sami tada izai na kraj.
*
U godinama 1919/20/21. i nadalje, idovi su na tako lukav nain
propagirali borbu izmeu federalizma i unitazirma, da je i
nacionalsocijalistiki pokret i pored nj ena odbijanja, k tome optereen
svojim vlastitim problemima, bio prisiljen zauzeti odreeno stajalite.
Treba li Njemaka biti savezna ili unitarna drava i to se praktiki pod
jednom i drugom podrazumijeva? Drugo pitanje mi se inilo vanijim,
jer ono nije samo osnova za razumijevanje cjelokupnog problema, nego
je i jasnije i ima pomirljiviji karakter.
to je savezna drava?
Pod saveznom dravom podrazumijevamo savez suverenih drava, koje
se spajaju vlastitom voljom, snagom svoga suvereniteta, i pri tome
odstupaju onaj dio pojedinane suverene vlasti zajednitvu, koji
omoguava i jami egzistenciju cjelokupnog saveza.
Ova teoretska formulacija u dananjoj praksi ne pogaa bezostatno ni
jednu postojeu saveznu dravu na Zemlji. Najmanje u amerikom
savezu u kojemu u najirem dijelu pojedinanih drava, o nekom
izvornom suverenitetu uope ne moe biti govora, nego su mnoge od
njih tek tijekom vremena takorei ucrtane u
558
cjelokupnu povrine saveza. Pri tome se kod pojedinanih drava
amerikog saveza, u veini sluajeva vie radi o manjim ili veim
dravama, stvorenim iz upravno-tehnikih razloga ravnalom
razgranienim teritorijima, koje prije toga nisu imale vlastiti dravni
suverenitet, niti su ga mogle imati. Jer savez nisu stvorile ove drave,
nego je tek savez uspostavio vei dio takvih takozvanih drava.
Preputene, ili bolje, obeane najire samouprave ne odgovaraju samo
cijelom biu ovoga dravnog saveza, nego prije svega i veliini njegove
povrine, njegovim velikim dimenzijama, koje su svojom veliinom
gotovo jednake razmjerima nekog kontinenta. Zato se kod drava
amerikog saveza ne moe govoriti o njihovoj suverenosti, nego samo o
njihovim razumno postavljenim zajamenim ustavnim pravima ili moda
tonije, ovlatenjima.
Gornja formulacija nije potpuno ni sasvim tona ni za Njemaku. Iako su
u Njemakoj bez sumnje, prije postojale pojedinane drave, s time to
su doista postojale kao drave, pa je iz njih stvoreno carstvo. Ni samo
stvaranje carstva nije slijedilo na osnovi slobodne volje ili jednake
potpore pojedinanih drava, nego kao uinak hegemonije jedne drave
medu njima- Prusije. Ve i isto velika teritorijalna razlika njemakih
drava ne doputa usporedbu sa stvaranjem, na primjer, amerikog
saveza. Razlika u veliini izmeu pojedinih najmanjih njemakih
saveznih drava i veih, ili ak savezne najvee, dokazuje nejednakost
uinaka, ali i nejednako veliki udio u stvaranju carstva, u oblikovanju
savezne drave. injenica je da se kod veine ovih drava nije moglo
govoriti o nekom stvarnom suverenitetu, osim ako izraz dravni
suverenitet, ne bi imao neko drugo znaenje, osim slubene fraze. U
stvari, nije samo prolost, nego i sadanjost uklonila ove brojne
takozvane suverene drave i time najjasnije dokazala slabost ove
suverene tvorevine.
Ovdje ne treba biti utvreno kako su se povijesno stvarale pojedine
drave, ali svakako, da skoro ni u jednom sluaju nisu odgovarale
rodovskim granicama. One su isto politike tvorevine i svojim
korjenima najee dopiru do najtunijeg vremena nemoi
559
njemakog carstva, koje ih je uvjetovalo, kao i obratno, to je opet
dovelo do raskola nae njemake domovine.
To bar, djelimino, ide na raun ustava starog carstva, time to saveznom
vijeu pojedinih drava nije dat isti broj zastupnikih mjesta, nego ih je
stupnjevao prema veliini i stvarnom znaenju kao i prema uinku
pojedinanih drava prilikom stvaranja carstva.
Dragovoljna odstupanja od suverene vlasti pojedinanih drava, kako bi
se omoguilo stvaranje carstva, najmanjim su dijelom bila uinak vlastite
volje, a veim dijelom te drave praktino nisu ni postojale, ili su pod
pritiskom pruske nadmoi jednostavno bile prisiljene ui u savez.
Svakako da Bismarck pri tome nije polazio od naela da se carstvu dade
sve, to se bilo kako moglo oduzeti pojedinanim dravama, nego da se
od pojedinanih drava trai samo ono, to carstvo bezuvjetno treba.
Jedno isto toliko umjereno koliko i mudro naelo, koje je s jedne strane
uzimalo u obzir obiaje i tradiciju, a s druge, od samog poetka, novom
carstvu osiguravalo ogromnu koliinu ljubavi i radosne suradnje.
Osnovna je pogreka ovu Bismarckovu odluku pripisivati njegovom
uvjerenju, da bi carstvo na taj nain za sva vremena zadralo dovoljno
suverene vlasti. Bismarck nipoto nije bio toga uvjerenja; ba naprotiv,
on je samo htio prepustiti budunosti ono, to bi trenutno bilo teko
provesti ili odrati: On se nadao u polagano djelovanje vremena i pritiska
samog razvitka kojemu je na due vrijeme povjerio vie snage, nego
jednom pokuaju, koji bi trenutane otpore pojedinanih drava odmah
slomio. Time je najbolje pokazao i dokazao veliinu svoje dravnike
mudrosti. Jer je u stvari suverenost carstva trajno rasla na raun
suverenosti pojedinanih drava. Vrijeme je ispunilo ono to je Bismarck
od njega i oekivao.
Padom Njemake i unitenjem monarhijskog dravnog oblika, ovaj je
razvitak nuno ubrzan. Kako su pojedinane njemake drave svoj
opstanak manje pripisivale rodovskim osnovama, kao isto politikim
razlozima, morao je znaaj ovih pojedinanih drava trenutno potonuti u
nita, ime su najbitnija otjelovljenja politikog razvitka ovih drava,
monarhijskim dravnim oblikom i njihovom
560
dinastijom, bile iskljuene. itav niz ovih dravnih tvorevina izgubio
je tako svoj unutarnji oslonac, pa su se time same od sebe odrekle
daljnjeg opstanka i prikljuile se iz isto svrhovitih razloga s drugima, ili
slobodnom voljom urasle u vee; Najjai dokaz za izvanrednu slabost
stvarne suverenosti ovih malih tvorevina su niske procjene na koje su
sami nali kod vlastitog graanstva.
Uklanjanje monarhijskog dravnog oblika i njihovih obna-atelja, ve je
zadalo snani udarac dravno-saveznom karakteru carstva, a jo vie
preuzimanje obveza koje su proizile iz mirovnog ugovora.
Kako je dosadanje novarsko poslovanje samostalnih drava nestalo u
carstvu, bilo je u istom trenutku prirodno i samo po sebi razumljivo, da
je carstvo izgubljenim ratom podleglo novanim obvezama, koje bez
pojedinanih doprinosa zemalja nikada ne bi mogle biti pokrivene. I
daljnji koraci koji su vodili preuzimanju pote i eljeznice, koje bi vodilo
carstvo, bili su nune posljedice proizile iz mirovnih ugovora, i svakako
su vodili putu porobljavanja naega naroda. Carstvo je bilo prisiljeno
ponovno zadirati u vrijednosti zatvorenog posjeda, kako bi moglo
udovoljiti obvezama u slijedu nastupa daljih prisilnih iznuivanja.
Koliko su esto biti besmisleni oblici putem kojih se obavljalo
podravljenje, toliko je bio logian i po sebi razumljiv sam postupak.
Krivicu su snosile partije i ljudi koji nisu uinili sve, kako bi
pobjedonosno zavrili rat. Posebno su za to bile krive partije u
Bavarskoj, koje su radi svojih egoistinih ciljeva odustale od dravnog
miljenja u tijeku rata, to su nakon njegova gubitka morale i
deseterostruko nadoknaditi. Osvetnika pria! Rijetko nebeska kazna
stie tako brzo, kao u ovom sluaju. Te iste partije, koje su jo samo prije
par godina, interese svojih samostalnih drava - i to posebno u Bavarskoj
- stavile iznad interesa carstva, morale su, eto, doivjeti, da je pod
pritiskom dogaaja interes carstva uguio egzistenciju samostalnih
drava. Sve zbog njihove vlastite sukrivice.
Licemjerstvo je bez premca, tuiti se masi biraa (jer se samo po njima
ravna agitacija dananjih partija), za gubitak suvere-
561
ne vlasti pojedinanih zemalja, dok su se sve ove partije bez izuzetka
meusobno nadmetale u izvrnoj politici, koju su zadnjim posljedicama
naravno duboko zahvatile i vodile ka unutarnjim promjenama Njemake.
Bismarckovo carstvo, bilo je prema inozemstvu slobodno i nevezano. To
carstvo nije snosilo tako dalekosene, a pri tome potpuno neproizvodne
financijske obveze, kakve danas snosi Da\ves-Njemaka, ve je u
tuzemstvu u svojim kompentenci-jom bilo bezuvjetno ogranieno na
male i samo neophodne potrebe. Tako se vrlo lako moglo odrei vlastite
financijske samostalnosti i ivjeti od doprinosa zemalja, i potpuno je
razumljivo da su s jedne strane zatita vlastitog posjeda i s druge,
relativno mala davanja carstvu, pridonosila radosti zemalja prema
carstvu. Ali je ipak netono, mislim ak, danas i neopravedno, praviti
propagandu tvrdnjom, da tadanji nedostatak ljubavi prema carstvu treba
pripisati samo financijskoj'poslunosti'zemalja prema carstvu. Ne, tako
stvari zaista ne stoje. Nedostatak ljubavi prema miljenju drave ne treba
pripisivati gubitku suverene vlasti zemalja, nego mnogo vie rezultatu
bijede alosnog predstavnitva, koju je njemaki narod dugo vremena
iskusio od svoje drave. Unato svim carskim barjacima i dravnim
sveanostima, ostalo je dananje carstvo u srcima naroda svih slojeva
strano, a Zakon o zatiti Republike moe samo zastraivati zbog
vrijeanja republikih ustanova, ali nikada zadobiti ljubav niti jednog
jedinog Nijemca. Uprevelikoj brizi, da Republiku titi od vlastitih
graana paragrafima i zatvorima, nalazi se najunitavajuija kritika
ruenja i cjelokupne institucije.
Ve je iz jednog drugog razloga, od odreenih partija, danas iznesena
tvrdnja, da gubljenje oduevljenja prema carstvu treba pripisati njegovim
zahvaanjem u odreeni suverenitet drava. Pretpostavimo da carstvo
nije naumilo proiriti svoje ovlasti, pa ipak se ne moe vjerovati, da bi
tada ljubav pojedinanih zemalja prema carstvu bila vea, ako bi uza sve
to ukupni izdaci morali ostati isti kao sada. Ba suprotno: Ako bi
pojedinane zemlje snosile trokove u iznosu koje carstvo treba za
ispunjenje diktata porobljavanja, mrnja prema carstvu bi bila
beskonano mnogo vea.
Doprinose zemalja prema carstvu ne bi samo bilo tee prikupiti, nego bi
oni morali biti utjerani prisilnom pljenidbom. Jer kako Republika ve
stoji na tlu mirovnih ugovora, a nema ni hrabrosti ni neke namjere da ih
raskine, mora raunati sa svojim obvezama. Svakako da su ponovno
krive partije koje nestrpljivoj masi biraa samo neprekidno propovijedaju
o nunoj samostalnosti zemalja, a pri tome podupiru politiku carstva koja
neizbjeno mora voditi uklanjanju i posljednjeg elementa takozvane
suverenosti vlasti.
Kaem neizbjeno, zbog toga, jer dananjem carstvu i ne preostaje druga
mogunost, nego da snosi svoj teret opake unutarnje i vanjske politike. I
ovdje jedan klin izbija drugi i svaka nova krivica koju drava svojim
zloinakim zastupanjem njemakih interesa prema van priziva k sebi,
mora prema unutra biti izjednaena jednako jakim pritiskom, koji opet,
nadalje, sa svoje strane postupno zahtijeva gubitak ukupne suverenosti
pojedinanih drava kako se u njima ne bi zaela klica otpora, ili
dozvolilo njeno postojanje.
Uope, mora biti utvrena karakteristina razlika dananje dravne
politike u odnosu na onu nekadanju: Staro carstvo je prema unutra
davalo slobodu, a prema van dokazivalo snagu, dok Republika pokazuje
slabost prema van, a iznutra ugnjetava graane. U oba sluaja jedno
uvjetuje drugo: snana nacionalna drava treba prema unutra manje
zakona kako bi pridobila vie ljubavi i privrenosti svojih graana, jer
internacionalno porobljena drava moe samo silom zadrati svoje
podanike pod tlakom. Najbestidnija je drskost dananjih regimenti kad
govore o slobodnim graanima. Takve je imala samo stara Njemaka.
Republika kao robovska kolonija inozemstva nema graane, nego, u
najboljem sluaju, samo podanike. Zbog toga nema ni nacionalne
zastave, nego samo neki odlukom uvedeni i zakonskim odredbama
ogledni zatitni znak. Ovaj, kao Gesslerov pronaeni eir, simbol
njemake demokracije, ostat e i zbog toga u srcu naeg naroda uvijek
stran. Republika koja je bez svakog osjeaja za tradiciju i bez svakog
strahopotovanja prema veliini prolosti iji je simbol bacila u blato,
jednom
563
e se uditi kako se podanici odnose povrno prema njenim vlastitim
simbolima. Ona seje sama oznaila samo jednim intermezzom u
povijesti.
Tako je ova drava zbog vlastite volje postojanja, primorana suverenost
pojedinanih drava, sve vie i vie podrezivati, ne samo zbog ope
materijalnih, nego i zbog idealnih stajalita. Jer kad svojom
ucjenjivakom politikom isisa i zadnju kap krvi svojim graanima, mora
im neizbjeno uzeti i zadnja prava, ako nee da ope nezadovoljstvo
jednoga dana izbije u pravi ustanak.
Izokretanjem zadnje reenice postavlja se za nas Nacional-socijaliste
sljedee temeljno pravilo: Snano nacionalno carstvo koje interese svojih
graana prema van uzima ozbiljno i najsveobu-hvatnije titi, mora prema
unutra nuditi slobodu, a da se ne mora bojati za stabilnost drave. Inae,
moe snana nacionalna vlast poduzeti i velike zahvate u slobodi
pojedinca i zemalja, a da ne nanese i ne odgovara za tetu nanesenu
dravnom miljenju, ako graanin pojedinac u takvim mjerama prepozna
sredstvo veliine svoga narodnog bia.
Sigurno da sve drave svijeta, svojom unutarnjom organizacijom idu ka
odreenom ujednaavanju. Ni Njmaka ovdje nee biti iznimka. Ve je
danas besmisleno govoriti o dravnoj suverenosti pojedinanih drava,
koja ustvari nije data ak ni smijenom veliinom ove tvorevine. Kako
na prometnom, tako i na upravno-tehnikom podruju, znaaj
pojedinane drave bit e sve vie pritiskivan. Moderni promet i
moderna tehnika sve vie pribliavaju udaljenosti i prostore. Nekadanja
drava danas zapravo predstavlja sve vie provinciju, a sadanje drave
slie prije kontinentima. Tekoa upravljanja jednom dravom kao to je
Njemaka, mjerena isto tehniki, nije vea od tekoe upravljanja
provincijom kao to je Brandenburg prije sto i dvadeset godina.
Svladavanje udaljenosti od MUnchena do Berlina danas je lake, nego
one od Mun-chena do Starnberga prije sto godina. I svekoliko dananje
carsko podruje je u odnosu na tadanju tehniku prometa, manje, nego
bilo koja srednje velika savezna drava u doba Napoleonovih ratova.
564
Onaj koji se jednom iskljui iz slijeda rezultirajuih injenica, zaostat e
u vremenu. Ljudi koji to ine, i uvijek su inili u svim vremenima, init
e to i u budunosti. Oni kolo povijesti jedva da mogu usporiti, ali
nikada zaustaviti.
Mi Nacionalsocijalisti ne smijemo slijepo prolaziti pored posljedica ovih
istina. Ni ovdje se ne smijeno uloviti na /razenaih takozvanih
nacionalnih graanskih partija. Koristim rije fraze radi toga, to ni same
ove partije ozbiljno ne vjeruju u mogunost provoenja svojih namjera, i
drugo, jer su one krivci, glavni krivci, dananjeg razvoja. Posebno je u
Bavarskoj povika za razgradnju centralizma stvarno samo partijska
obmana bez ozbiljnih primisli. U svim trenutcima, kad su ove partije iz
svojih fraza morale stvarati zbilju, bez razlike su bijedno zakazale. Svaka
takozvana kraa suverenosti bavarske drave od strane carstva, bez
obzira na odvratno lajanje, bila je praktino oduzeta bez otpora. Da, ako
bi se netko i usudio stvoriti ozbiljan frontprotiv ovog ludog sustava, tada
je bio osuivan iproklinjan od istih tih partija, kao netko tko ne stoji na
tlu dananje drave i tako dugo proganjan dok mu ne bi zaepili usta ili
zatvorom ili protuzakonitom zabranom govora. Upravo iz tih razloga
nae pristalice moraju prepoznati unutarnje licemjerje ovih takozvanih
federalnih krugova. Tako, kako dijelom i religija, i federativna im je
dravna zamisao samo sredstvo za njihove esto prljave partijske
interese.
#
Koliko god se dakle ujednaenost, posebno na podruju prometa, inila
prirodnom, toliko ipak za nas nacionalsocijaliste postoji dunost
zauzimanja najotrijeg stajalita protiv takvog razvitka u dananjoj
dravi, naime tada, kada sredstva imaju svrhu omoguivanja i prikrivanja
zlokobne vanjske politike. Upravo zato to dananje carstvo takozvanim
podravljenjem eljeznice, pote, novarstva itd., to podravljenje nije
poduzelo iz viih nacionalnih interesa, nego samo zato da bi u ruke
dobilo sredstva i plijen za
565
beskrajnu izvrnu politiku, moramo mi Nacionsocijalisti initi sve to se
ikako ini raspoloivim, onemoguiti provoenje takve politike, a po
mogunosti je i sprijeiti. Ali, tu je potrebna pobuna protiv dananje
centralizacije ivotno vanih ustanova naeg naroda,koja e biti poduzeta
samo da bi za milijarde doprinosa i zaplijenjene objekte mogli dobiti
gotovinu za nau poslijeratnu politiku prema inozemstvu.
Iz ovog razloga je i nacionalsocijalistiki pokret zauzeo stajalite protiv
takvih pokuaja.
Drugi razlog koji nas je naveo da se odupremo takvoj vrsti centralizacije
je, da je time mogla biti uvrena snaga vladajueg sustava iznutra, koji
je svojim cjelokupnim djelovanjem nanio najveu nesreu naoj
njemakoj naciji. Dananja idovsko-demo-kratska drava, koja je za
njemaku naciju postala pra vo prokletstvo, trai krivicu pojedinanih
drava koje jo nisu potpuno proete duhom ovog vremena, eli ih
uiniti nedjelotvornima, njihovim obaranjem do potpune beznaajnosti.
Nasuprot tome, mi Nacionalsoci-jalisti imamo dovoljno povoda da
pokuamo opoziciji pojedinanih drava dati ne samo osnovu za
uspjeno obeanu dravnu snagu, nego i za njihovu borbu protiv
centralizacije uope, za isticanje viih nacionalnih opih njemakih
interesa. Dok dakle Bavarska narodna partija zbog maloduno-
partikularnih stajalita eli odrati posebna prava bavarske drave, mi
smo taj posebni poloaj stavili u slubu jednog postojeeg, dananjoj
demokraciji iz studenoga protivnog, vieg nacionalog interesa.
Trei razlog koji nas dalje potie na borbu protiv tadanje centralizacije
je uvjerenje, da veliki dio takozvanog podravljenja ustvari nije
ujednaenje a ni u kom sluaju pojednostavljenje, nego da se u mnogima
sluajevima radi samo o tome, da se dravnim institucijama zemalja
oduzime suverenitet, kako bi se njihova vrata otvorila interesima
revolucionarnih partija. Nikada u njemakoj povijesti nije bio voden
besramniji protekcionizam, nego u demokratskoj Republici. Veliki dio
dananjeg bijesa zbog ove centralizacije, pada na raun onih partija, koje
su nekada obeavale slobodan
566
put vrijednima, da bi pri zauzimanju ureda i pota imale u vidu samo
partijsku pripadnost. Od postanka Republike posebno su Zidovi u
nevjerojatnim koliinama preplavili, carstvom zgrnute proizvodne
pogone i upravne aparate, tako da je oboje danas postalo domenom
idovske djelatnosti.
Prije svega, ovo tree razmiljanje, mora nas iz taktikih razloga
obvezati da se najstroe preispita i ako je potrebno protiv nje zauzme
potrebno stajalite, primjena svake dalje mjere na putu centralizacije. Pri
tome, nae stajalite uvijek mora biti vie nacio-nalno-politiko, a nikada
sitniarsko-partikuJarno.
Posljednja primjedba je neophodna, da nae pristalice ne pomisle kako
mi, Nacionalsocijalisti, ne bismo dravi po sebi prepustili pravo
utjelovljenja veeg suvereniteta carstvu, nego pojedinanim dravama. O
tome pravu ne treba i ne moe u nas biti nikakva dvoumljenja. Kako je
drava za nas u biti samo jedan oblik, najvaniji je, svakako, njen
sadraj, nacija, narod; jasno je da da se njenom suverenitetu sve drugo
mora potiniti. Posebno nijednoj dravi unutar nacije, ne moemo
dozvoliti njeno zastupanje politike moi carskog suvereniteta i
dravnog vrhovnitva. Nered pojedinih saveznih drava, takozvanog
zastupanja u inozemstvu i meusobnog podravanja mora prestati i
jednom e prestati. Dok je ovo mogue ne smijemo se uditi, ako strane
zemlje jo uvijek sumnjaju u vrstinu naeg carskog poretka i prema
tome se i ponaaju. Nered ovih zastupanja je to vei, to im se pored
teta ne moe pripisati ni najmanja korist. Interesi jednog Nijemca u
inozemstvu, koji ne mogu biti zajameni putem carskih poslanika, mogu
biti jo mnogo manje istinski uzeti u obzir putem poslanika jedne, u
okviru dananjeg svjetskog poretka, smijeno male dravice. U tim
malim saveznim dravicama moe se zapaziti samo stvarne toke
napada, a posebno od jedne drave koja jo uvijek tei vanjskom i
unutarnjem raspadu njemakog carstva. Mi Nacionalsocijalisti ne
smijemo imati razumijevanja ni za to, da bilo koja starou onemoala
plemika loza, na ve gotovo suhoj grani, novom poslanikom odorom
dobije plodno tlo. Naa diplomatska pred-
567
stavnitva u inozemstvu bila su jo u vrijeme starog carstva tako bijedna,
da su suvina daljnja objanjenja tada steenih iskustava.
Znaaj pojedinanih zemalja bit e ubudue bezuvjetno vie prebaen na
kulturno-politiko podruje. Monarh, koji je najvie uinio za ugled
Bavarske nije bio neki poremeeni, antinje-maki nastrojeni
partikularist, nego mnogo vie isto toliko njemaki ozraen kao i
umjetniki nadaren Ludwig I. Time to je dravne snage upotrijebio u
prvom redu za izgradnju kulturne pozicije Bavarske, a ne za jaanje
politike moi, stvorio je bolje i trajnije, nego to bi to ikada vie bilo
mogue. Time to je Mnchen tada uzdigao iz okvira jedne manje
znaajne provincijske rezidencije do formata velike njemake metropole
umjetnosti, stvorio je duhovno sredite, koje jo i danas za ovaj grad
vee raznorodne Franke. Uzmimo da je Mnchen ostao ono to je
jednom bio, ponovio bi se u Bavarskoj isti postupak kao u Sachsenu,
samo s razlikom, to bavarski Leipzig, Nrnberg, ne bi bio bavarski nego
bi postao franaki grad. Mnchen nisu nainili velikim vikai Dolje s
Prusima, nego je znaaj ovom gradu dao kralj, koji je njime njemakoj
naciji htio pokloniti umjetniki dragulj, koji je morao biti i vien i
cijenjen, i bio je i vien i cijenjen. I u tome je pouka za budunost.
Znaaj pojedinanih drava ubudue uope vie nee poivati na
podruju dravne i politike moi; ja je vidim ili na izvornom ili na
kulturno-politikom podruju. I ovdje e vrijeme djelovati nivelirajue.
Lakoa modernog prometa dovodi ljude u takvu zbrku, da e rodovske
granice polako ali stalno biti brisane, a kulturna slika e se poeti
postupno izjednaavati.
Posebno otro od svakog utjecaja pojedinanih drava treba udaljiti
vojsku. Budua nacionalsocijalistika drava ne smije ponoviti grjeku iz
prolosti i vojsci podmetnuti zadau koja ona nema i uope ne smije
imati. Njemaka vojska nije tu zato da bude kola za odravanje
rodovskih osobitosti, nego mnogo vie, da budekola meusobnog
razumijevanja iprilagoavanja svih Nijemaca. Sve to inae u ivotu
nacije moe biti razdvajajue, mora kroz vojsku poprimiti spajajue
djelovanje. Nadalje, mladog ovjeka treba uzdii iz uskog obzora svoje
zemljice, i postirati ga u njemaku
naciju. On mora poznavati granice svoje domovine, a ne samo svog
zaviaja; jer e ove jednom i tititi. Stoga je i besmisleno ostaviti mladog
Nijemca u njegovom zaviaju, svrhovitije je, za vrijeme sluenja njegova
vojnog roka, pokazati mu Njemaku. Danas je to utoliko nunije, jer
mladi Nijemac vie ne putuje pjeice kao nekada, da bi proirio svoj
obzor. Nije li stoga glupo mladog Bavarca, ako je mogue, opet ostaviti
u Miinchenu, Franka u Niirnbergu, Badenca u Karlsruheu,
VVirttemberanina u Stuttgartu itd., i nije li razumnije, mladom
Bavarcu jednom pokazati Rheinu i jednom Sjeverno more,
Hamburaninu, Alpe, Istonom Prusu, njemako srednje gorje, i tako
dalje. Seljaki karakter treba ostati u trupi, a ne u garnizonu. Svaki
pokuaj centralizacije moemo osuditi, ali vojni nikada. Ba nasuprot,
ako ne bismo htjeli pozdraviti ni jedan takav pokuaj, jednom ovakvom
bismo se trebali veseliti. Bez obzira na to to bi zbog veliine carske
vojske, odravanje dijela trupa pojedinanih drava bilo apsurdno,
vidimo u nastupajuem izjednaenju carske vojske korak, od kojega ni u
budunosti kod ponovnog uvoenja narodne vojske nikada vie ne
smijemo odustati.
Uostalom, mlada pobjednika ideja, morat e odbaciti svako sputavanje,
koje bi moglo paralizirati njezinu aktivnost u unapreivanju njenog
miljenja. Nacionalsocijalizam mora temeljito postaviti zahtjev prava,
koji cjelokupnoj njemakoj naciji, bez obzira na dosadanje savezne
granice, namee svoje principe i odgaja ih prema svojim idejama i svom
miljenju. Kao to se ni crkvene osjeaju vezanima ni ogranienima
politikim granicama, jo se manje nacionalsocijalistika ideja, osjea
vezana podrujima pojedinanih drava nae domovine.
Nacionalsocijalistiko uenje nije slukinja politikih interesa
pojedinanih saveznih drava, ve jednom treba postati gospodarem
njemake nacije. Ono mora odrediti ivot jednoga naroda, i urediti ga na
novi nain; stoga mora zapovjedniki, ne obazirui se ni na to, postaviti
pravo zahtjeva na granice koje poprima razvoj kojeg smo ve otklonili.
to e biti potpunija pobjeda njegovih ideja, to e biti vea sloboda u
pojedinostima, koju ona nudi svojom nutrinom.
Glava 11.
PROPAGANDA I ORGANIZACIJA
odina 1921. je u viestrukom pogledu za mene i za pokret
vJ imala posebno znaenje.
Nakon moga stupanja u Njemaku radniku partiju, odmah sam preuzeo
voenje propagande. Ovaj sam predmet drao trenutno najvanijim.
Manje mi je bilo vano razbijati si glavu s organizacijskim pitanjima,
nego samu ideju prenijeti velikom broju ljudi. Propaganda je morala
puno prije prethoditi organizaciji, kako bi joj predala ve obraen ljudski
materijal. I ja sam, takoer, neprijatelj prebrzog i prepedantnog
organiziranja, jer iz toga veinom ispada mrtvi mehanizam, a rijetko
djelotvorna organizacija. Jer, organizacija je neto, to organskom ivotu,
organskom razvoju, zahvaljuje svoje postojanje. Ideje, koje su obuhvatile
odreeni broj ljudi, uvijek e teiti nekom odreenom redu ijem se
unutarnjem ureenju pridaje velika vrijednost. I ovdje treba raunati na
ljudske slabosti, koje navode pojedince da se barem u poetku
instinktivno opiru nadmonijoj glavi. im organizacija postane od gore
do dolje mehaniki ustrojena, postoji velika opasnost, da jedna, nekad
namjetena, samo jo uvijek nedovoljno poznata, a moda i manje
sposobna glava, zbog ljubomore pone ometati i sprjeavati napredne
marljive elemente unutar pokreta. teta koja nastane u jednom takvom
sluaju moe, posebno kod mladog pokreta, biti od sudbonosnog
znaenja.
S toga je stajalita svrhovitije da se ideja barem neko vrijeme,
propagandno iri iz jedne centrale, kako bi postupno prikupljen ljudski
materijal mogao biti pomno pregledan i provjeren, te iz njega pronaene
i provjerene sposobne vodee glave. Ponekad e se pri tome ispostaviti
da su po sebi, naoko neugledni ljudi, nita manje nego roeni voe.
570
Bilo bi, svakako, potpuno krivo, u obilju teorijskih spoznaja traiti
karakteristine dokaze svojstava voe i sposobnosti za vou. Cesto se
susree ba suprotno.
Veliki teoretiari su samo u vrlo rijetkim sluajevima i veliki
organizatori, jer se veliina teoretiara i programera nalazi, u prvom
redu, u spoznaji i utvrivanju apstraktno tonih zakona, dok organizator,
u prvom redu, mora biti psiholog. On ovjeka uzima onakvim kakav on
jest i zbog toga ga mora poznavati. On ga isto tako, ne smije ni premalo
potivati u masi. Ba naprotiv, on treba pokuati uzeti u obzir i slabosti i
bestijalnost, da bi imajui u vidu sve imbenike, stvorio tvorevinu koja
e kao djelotvoran organizam biti ispunjena najjaom i najtrajnijom
snagom, tako sposobnu da moe nositi ideju i oslobaati put do uspjeha.
Veliki teoretiar je jo rjee i veliki voa. Mnogo e prije to biti agitator,
to mnogi koji samo znanstveno obrauju to pitanje nerado ele uti; a to
je razumljivo. Agitator, koji pokae sposobnost da ideju posreduje u
irokoj masi, uvijek mora biti psiholog, ak ako bi bio i demagog. On e
jo uvijek biti pogodniji za vou, nego ljudima strani i daleki teoretiar.
Jer voditi znai: moi pokrenuti mase. Nadarenost za stvaranje ideja,
nema nita zajednikog sa sposobnou voenja. Pri tome se je uzaludno
svaati oko toga to je znaajnije, postaviti ideale i ciljeve ovjeanstva,
ili ih ostvariti. I ovdje je tako kao, esto, i u ivotu: jedno bi bilo potpuno
besmisleno bez drugoga. I najljepa teorijska zamisao postaje
nesvrhovita i bezvrijedna, ako voda ne pokrene masu ka njezinom
ostvarenju. I obratno, to bi znaila sva genijalnost i polet voe, da
domiljati teoretiar nije postavio ciljeve za ljudsko hrvanje? Ali, spoj
teoreti-ara-organizatora i vode u jednoj osobi je neto najrjee, to se
moe nai na ovoj Zemlji; ovakvo jedinstvo ini velikog ovjeka.
Prvo vrijeme moje djelatnosti u pokretu, kako je ve napomenuto,
posvetio sam propagandi. Njoj je moralo uspjeti da se i najmanja ljudska
jezgra postupno ispuni novim uenjem, i tako obrazuje materijal, koji e
kasnije predoiti organizaciji prve elemente. Pri tome je cilj propagande
ponajee vaniji od cilja organizacije.
Propaganda i organizacija
571
Ako neki pokret ima namjeru sruiti neki svijet i na njegovom mjestu
izgraditi novi, tada u redovima njegovog vlastitog vodstva, moraju
potpuno vladati sljedei nazori: Svaki e pokret u pridobijenome
ljudskom materijalu prvo uoiti dvije velike grupe: pristalice i lanove.
Zadaa propagande je pridobiti pristalice, a zadaa organizacije osvojiti
lanove.
Pristalica nekog pokreta je onaj tko se izjanjava za njegove ciljeve; lan
je onaj koji se za njih bori.
Pristalica se priklanja pokretu putem propagande. lana potie
organizacija da sam sudjeluje u pridobijanju novih pristalica, iz kojih se
opet mogu izgraditi lanovi.
Kako je sljedbenitvo uvjetovano samo pasivnim priznanjem ideje, dok
lanstvo zahtijeva aktivno zastupanje i obranu, na deset pristalica susree
se najvie jedan do dva lana.
Sljedbenitvo je ukorijenjeno samo u spoznaji, lanstvo u hrabrosti sam
spoznati, zastupati! dalje iriti.
Spoznaja u svom pasivnom obliku odgovara veini ovjeanstva koje je
tromo i plaljivo. lanstvo uvjetuje aktivno uvjerenje i time odgovara
samo manjini ovjeanstva.
Prema tome, propaganda e se neumorno brinuti za to da ideja namami
pristalice, dok organizacija mora dobro razmisliti kako bi od
sljedbenitva primila u lanstvo samo najvrijednije. Propaganda si stoga
ne mora razbijati glavu o znaaju ili karakteru svakog pojedinca kojegje
pouila o podobnosti, znanju i razumu, dok organizacija ove elemente
najbrinijeprikuplja iz mase, to u stvarnosti omoguuje pobjedu pokreta.
*
Propaganda pokuava odreeno uenje nametnuti svekolikom narodu, a
organizacija svojim okvirom obuhvaa samo one koji, iz psiholokih
razloga, nee koiti dalje irenje ideje.
/
#
Propaganda obrauje sveukupni smisao jedne ideje, i priprema jeza
vrijeme pobjede, dok organizacija postie pobjedu trajnim
ujedinjavanjem organskih i borbeno sposobnih pristalica, koji su voljni i
sposobni voditi borbu do pobjede.
#
Pobjeda neke ideje e biti sigurnija tim prije, to propaganda
sveobuhvatnije obradi ljude i to iskljuivija, stroa i vra bude
organizacija, koja vodi praktinu borbu.
Otuda proizilazi da broj pristalica ne moe biti dovoljno velik, dok je
broj lanova bolje prevelik nego premalen.
#
Kada propaganda prome idejom svekoliki narod, organizacija moe sa
akom ljudi izvui posljedice. Propaganda i organizacija, tj. pristalice i
lanovi, stoje time u jednom odreenom meusobnom odnosu. to je
propaganda uspjenije radila, organizacija moe biti manja; to je vei
broj pristalica, to manja moe biti organizacija, to je vei broj pristalica,
to je odluniji broj lanova i obratno, to je loija propaganda, to mora
biti vea organizacija, a to je manje sljedbenitva jednog pokreta, tim
obuhvatnije mora biti lanstvo, ako uope eli raunati na uspjeh.
#
Prva zadaa propagande je pridobijanje ljudi za kasniju organizaciju;
prva zadaa organizacije je pridobijanje ljudi za dalje provoenje
propagande. Druga zadaa propagande je razgradnja postojeeg stanja i
proimanje ovog stanja novim uenjem, dok druga zadaa organizacije,
mora biti borba za mo da bi se putem nje postigao konani uspjeh ovog
uenja.
573
*
Najpotpuniji uspjeh jedne svjetonazorske revolucije bit e izvojevan
uvijek tek onda, kada, ako je neophodno, novi svjetonazor bude u
mogunosti pouiti sve ljude, ako je kasnije potrebno, i silom, dok
organizacija ideje, dakle pokret, treba obuhvatiti samo toliko njih, koliko
ih je bezuvjetno potrebno za zapovijedanje nerv-nim centrima drave,
koja je u pitanju.
To drugim rijeima znai sljedee:
U svakom stvarno velikom pokretu za promjenu svijeta, propaganda
najprije mora proiriti ideju ovoga pokreta. Ona e dakle neumorno
pokuavati drugima objasnini nove tijekove razmiljanja i privesti ih na
njeno tlo, ili ih ak uiniti nesigurnima u njihovim dosadanjim
uvjerenjima. Kako sada irenje jednog uenja, dakle propaganda, mora
imati vrsti oslonac, to e si jaanjem morati stvoriti i vrstu
organizaciju. Organizacija prima svoje lanove iz opeg, propagandom
pridobijenog, sljedbenitva. Ono e rasti tim bre, to e propaganda biti
intenzivnije vodena, a ova e opet biti uspjenija, to jaa i snanija bude
organizacija koja iza nje stoji.
Zato je najvia zadaa organizacije brinuti se, da ne dode do bilo kakve
unutarnje nejednakosti medu lanstvom pokreta, koja bi vodila razdoru,
a time i slabljenju rada u pokretu; nadalje, da ne izumre odluni
napadaki duh, nego da se trajno obnavlja i uvruje. Broj lanova ne
mora time rasti u beskraj, naprotiv: samo je djeli ovjeanstva obdaren
energijom i odvanou, pa bi pokret ija se organizacija beskrajno
poveava, bio jednoga dana bezuvjetno oslabljen. Dakle, organizacije
ije lanstvo naraste iznad odreenog broja, postupno gube svoju
borbenu snagu i vie nisu sposobne propagandu jedne ideje na odluan i
napadaki nain podupirati, odnosno, iskoristiti. to je neka ideja vea i
iznutra revolucionarnija, to e njeno lanstvo postati aktivnije, jer je
slabljenje snage uenja povezano s opasnou za njene obnaatelje, koji
moraju biti sposobni, drati od nje podalje sitne kukavike
574
malograane. Oni e se u tiini osjeati kao pristalice, ali to u javnosti
poriu priznati. Ali time organizacija jedne stvarno prevratnike ideje
zadrava samo najaktivnije propagandom pridobijene pristalice ili
lanove. Upravo se u toj, prirodnim odabirom zajamenoj aktivnosti
lanstva pokreta, nalazi pretpostavka za njegovo isto tako daljnje
propagiranje, kao i za uspjenu borbu na ostvarenju njegove ideje.
Najvea opasnost koja moe prijetiti nekom pokretu je, zbog brzog
uspjeha, abnormalno naraslo lanstvo. Jer koliko god se pokret, dok vodi
ogorenu borbu, nastojao klonuti prije svega svih kukavica i sebinih
ljudi, oni ipak nastoje ui u njegovo lanstvo, pogotovo ako im se ini da
bi partija u svom razvitku mogla postii uspjeh, ili je on ve ostvaren.
Tome treba pripisati, zato mnogi pobjedonosni pokreti iznenada zastanu
pred samim uspjehom, ili bolje reeno, prije konanog ispunjenja svojih
htijenja, iz neobjanjivih unutarnjih slabosti obustave borbu i konano
odumru. Zbog prve pobjede u njegovu su organizaciju doli mnogi loi
neasni i posebno plaljivi, manje vrijedni, elementi, koji su konano
uspjeli prevagnuti nad borbeno jakima, te prisilili pokret staviti u slubu
svojih vlastitih interesa, koje su uspjeli spustiti na razinu svojih vlastitih
junatava i ne initi nita da bi pobijedile izvorne ideje. Time je fanatini
cilj izbrisan, borbena snaga oslabljena, ili kako graanski svijet u takvom
sluaju vrlo tono zna rei: Vino je razvodnjeno. I tada svakako jablani
vie nee dosegnuti nebo.
Zbog toga je jako nuno, da pokret iz istog nagona za samoodranjem,
dok je uspjeh na njegovoj strani, odmah prestane primati nove lanove, a
dalje samo s najveom panjom i nakon temeljitog ispitivanja donosi
odluku o poveanju svoje organizacije. Ona e samo tako jezgru pokreta
moi odrati neiskvareno svezom i zdravom. Ona se mora brinuti za to,
da pokret dalje vodi iskljuivo ova sama jezgra, to znai da propaganda
odluuje kako treba voditi pokret prema njegovom sveopem priznanju,a
kao posjednica moi, preuzima radnje neophodne za praktino ostvarenje
njego vih ideja.
575
Iz osnove starog pokreta, ona ne samo da mora zaposjesti sve vanije
poloaje u zaposjednutim podrujima, nego i izgraditi cjelokupno
vodstvo. I to sve dotle, dok dosadanja naela i pravila partije ne postanu
temelj i sadraj nove drave. Tek tada, kada se iz njena duha rodi
poseban ustav ove drave, mogu joj se polako dati uzde u ruke. To se
najee opet dogaa samo u meusobnom hrvanju, jer jedva da postoji
neko pitanje, koje se tie ljudskih pogleda, a da nisu u igri snage koje su
potpuno poznate od samog poetka, ali se njima ne moe vjeno
upravljati.
Svi veliki pokreti, bili oni religiozne ili politike prirode, svoje ogromne
uspjehe mogu pripisati samo spoznaji i primjeni ovih naela, a posebno,
bez uzimanja u obzir ovih zakona, nisuza-mislivi svi trajni uspjesi.
*
Kao voa partijske propagande, jako sam se trudio pripremiti ne samo tlo
za veliinu kasnijeg pokreta, ve da se s jednim vrlo radikalnim
shvaanjem u tom radu postigne, da organizacija sauva samo najbolji
materijal. Jer to je radikalnija i udarnija bila moja propaganda, to su sve
vie uzmicali slabii i zajedljive prirode, pa je tako sprijeen njihov
prodor u jezgru nae organizacije. Oni su moda i ostali pristalice, ali
zasigurno nisu bili od nekog znaenja, posebno zbog bojaljivog
preuivanja ove injenice. Kolike me samo tisue nisu uvjeravale, da su
oni, po sebi, sa svime bili sporazumni, ali unato svemu tome, ni pod
kojim uvjetom ne bi mogli postati lanom. Pokret je bio tako radikalan
da bi se zbog lanstva u njemu pojedinac izloio najotrijim zamjerkama,
ak i opasnostima, tako da se estitim, miroljubivim graanima ne bi
smjelo zamjeriti, to se dre po strani, iako su svim srcem potpuno
pripadali stvari.
I to je bilo u redu.
Da su svi ovi ljudi, koji se u svojoj nutrini nisu slagali s revolucijom,
tada svi doli u nau partiju i to kao lanovi, danas bi
576
nas se dralo pobonim bratstvom, a ne vie mladim borbenim pokretom.
ivotni i lakoumno smion oblik koji sam tada dao naoj propagandi
uvrstio je i zajamio radikalnu tendenciju naega pokreta, pa su od sada
samo stvarno radikalni ljudi - ne gledajui na izuzetke - bili spremni za
lanstvo.
Pri tome je ova propaganda djelovala tako,da su nam ve nakon kratkog
vremena, one stotine tisua intimno, ne samo dali za pravo, nego su i
eljeli nau pobjedu, iako su osobno bili kukavice da bi za to prinijeli i
svoju vlastitu rtvu, ili nam ak pristupili.
Do sredine 1921. mogla je ova isto promibena djelatnost jo i
zadovoljiti i biti od velike koristi pokretu. Ali su, posebni dogaaji
sredinom ljeta ove godine, dali naslutiti da e se nakon polaganog vidnog
uspjeha propagande, tome prilagoditi i organizacija i stabilizirati se.
Pokuaj jedne grupe narodnih zanesenjaka da iskazivanjem podrke
dotadanjem predsjedniku partije sami preuzmu njeno vodstvo, doveo je
do sloma ove male intrige, te mi na generalnom zboru lanstva,
jednoglasno predano itavo vodstvo pokreta. Istovremeno je slijedilo i
prihvaanje novog statuta kojim je prvom predsjedniku pokreta
prenesena puna odgovornost, zakljuci odbora su potpuno ukinuti, a
umjesto njih je uveden sustav podjele rada, koji se od tada sauvao na
blagoslovljeni nain.
Od 1. kolovoza 1921. poduzeo sam unutarnju reorganizaciju pokreta i pri
tome naiao na podrku niza odlinih snaga koje drim potrebnim
spomenuti jo u jednom posebnom dodatku.
Pri pokuaju da uinke propagande sada organizacijski primijenim i time
potvrdim, morao sam ukinuti itav niz dosadanjih navika i uvesti
temeljni princip kojeg nije imala ili nije priznavala ni jedna postojea
partija.
U godinama 1919. do 1920. imao je pokret kao svoje vodstvo zakonom
propisani odbor, koji je izabran na skuptini lanova. Odbor se sastojao
od prvog i drugog blagajnika, prvog i drugog zapisniara i prvog i
drugog predsjednika. Tu su jo bili jedan uvar, ef propagande i razliiti
dopredsjednici.
577
Ovaj je odbor utjelovio, koliko god to bilo smijeno, upravo ono, to je
pokret najotrije suzbijao, naime parlamentarizam. Bilo je samo po sebi
razumljivo da se pri tome radi o principu, koji je od najmanje mjesne
grupe, preko kasnijih kotara, upa, pokrajina i tako sve do parlamenta,
otjelovljivao isti sustav pod kojim smo svi patili, a patimo jo i danas.
I ovdje je jednoga dana bilo neophodno potrebno hitno provesti
promjenu, da se pokret zbog loih osnova unutarnje organizacije, ne bi
trajno pokvario i time postao nesposoban jednom zadovoljiti svoje
visoko poslanje.
Sjednice odbora na kojima je voden i protokol i na kojima se i glasovalo
po veinskom sustavu i donosile odluke veinom, predstavljale su u
stvarnosti parlament u malom. I ovdje je nedostajala svaka osobna
odgovornost i opravdanje. I ovdje je vladala ista besmislenost i jednaka
nerazboritost kao i u naim velikim dravnim predstavnikim tijelima. I
za ovaj odbor su imenovani: zapisniar, blagajnici, ljudi za lanstvo,
ljudi za propagandu i bog dragi zna za to sve ne, pa su se tada o svakom
pitanju zauzimala zajednika stajalita, o emu se onda odluivalo
glasovanjem. Dakle, ovjek zaduen za propagandu, glasovao je za neku
stvar koja se ticala ovjeka zaduenog za financije, ovaj opet za neto to
se ticalo organizacije, a ovaj opet za neku stvar o kojoj je trebao brinuti
samo zapisniar, itd., itd.
Zato je odreen poseban ovjek za propagandu, ako blagajnik, uvar
protokola, uvari lanstva itd., trebaju odluivati o tekuim
pitanjima,inilo se zdravom razumu toliko neshvatljivim, kao to bi bilo
neshvatljivo kada bi nekom velikom tvornikom pogonu, uvijek morali
odluivati odbornici ili konstruktori iz drugih odjeljenja i drugih grana, o
pitanjima koja nemaju ba nita s njihovim poslovima.
Nisam se pokorio ovoj gluposti, nego sam ve poslije kratkog vremena
izostao sa sjednica. Vodio sam svoju propagandu i ba me nije bilo briga,
to me je prva neznalica na tom podruju, koja bi naila pokuavala uiti
pameti.Upravo tako kao to se ja, obratno, nisam mijeao u tue stvari.
578
Kada mi je prilikom preuzimanja novog statuta i moga imenovanja na
mjesto prvog predsjednika poklonjen potreban autoritet i odgovarajue
pravo, ovim je glupostima odmah bio kraj. Umjesto odbornikih odluka
uveden je princip apsolutne odgovornosti.
Prvi je predsjednik bio odgovoran za ukupno voenje pokreta. On
rasporeuje potinjene snage odbora, kao i jo neophodne suradnike na
koristan rad. Svaki od ove gospode je bezostatno odgovoran za izvrenje
na njih prenesenih zadataka. On je potinjen samo prvom predsjedniku
koji se brine za zajedniko djelovanje svih, odnosno, izborom osoba i
izdavanjem opih smjernica, mora ovaj zajedniki rad sam provesti
unutar propisanih okvira.
Ovaj zakon principijelne odgovornosti unutar pokreta, postao je sam po
sebi razumljiv, bar to se tie partijskog vodstva. U najmanjim mjesnim
zajednicama, a moda i u upama i u kotare-vima, trajat e godinama
dok se ova naela probiju, jer e se, naravno, plaljivi zeevi i neradnici
stalno boriti protiv njih; i sama odgovornost u poduzeu uvijek im je
neugodna; osjeaju se slobodnije i ugodnije, ako se pri svakoj teoj
odluci budu prikrivali veinom takozvanog odbora. ini mi se
neophodnim, da protiv svakog takvog uvjerenja, treba zauzeti posebno
strogo stajalite, koje kukaviluku nee dati koncesiju pred
odgovornou, a time makar i nakon dueg vremena, usmjeriti se prema
shvaanju o dunosti vode i njegovim mogunostima te za vode dovoditi
iskljuivo one, koji su za to doista pozvani i izabrani.
U svakom sluaju, pokret koji eli svladati parlamentarnu besmislicu,
mora se i sam od nje osloboditi, Samo na takvim osnovama on moe
stei snagu za svoju borbu.
Pokret koji u vremenu gospodstva veinskog principa u svemu i
svaemu, sam sebi uspostavi princip miljenja vode i otuda uvjetuje
odgovornost, jednoga e dana matematikom sigurnou prevladati
prethodno stanje i izii kao pobjednik.
Ovo miljenje unutar pokreta, vodilo je njegovoj temeljitoj
reorganizaciji, a u svojem logikom uinku i vrlo otroj podjeli izmeu
poslovnog pogona pokreta i opeg politikog vodstva. Pojam
579
odgovornosti protezao se na sve partijske poslove i vodio bezuvjetnom
ozdravljenju u onoj mjeri, u kojoj je osloboen politikog utjecaja, bio
organiziran na isto gospodarskim stajalitima.
Kada sam u jesen 1919. pristupio tadanjoj esterolanoj partiji, ona nije
imala ni poslovno sjedite ni namjetenike, ak ni formurale ili tambilj,
nita tiskano. Sastajalite odbora je bila tek jedna gostionica u
Herrnstrasse, a kasnije kavana na Gasteigu. Bilo je to nemogue stanje.
Ubrzo sam se dao u pokret i pretraio bezbrojne miinchenskim restorane
i gostionice, te u namjeri da naem za iznajmljivanje posebnu sobu ili
neki pogodni prostor za partiju, pronaao u bivem Sterneckerbrauu u
Talu, mali nadsvoeni prostor, koji je nekad sluio carskom savjetu za
Bavarsku kao neka vrsta toionice. Bio je taman i mraan,i tono
odgovorao nekadanjoj, kao to je malo odgovarao sada zamiljenoj
namjeni. Uliica na koju je gledao jedini prozor, bila je tako uska, da je i
usred najsunanijeg ljeta soba bila tmurna i mrana. To je bio na prvi
radni prostor. Kako je mjesena najamnina iznosila samo pedeset maraka
(za nas u ono vrijeme ogromna suma!), nismo smjeli postavljati velike
zahtjeve, niti se tuiti kada su prije naeg useljenja poskidali sa zidova
lamperiju, tako da je prostorija vie liila na grobnicu nego na ured.
To je ipak bio ogroman napredak. Polako smo dobili i elektrino svjetlo,
jo polaganije i telefon; unutra smo postavili stol s nekoliko posuenih
stolaca, konano jednu otvorenu policu, malo kasnije i ormar; dva
kredenca koja su pripadala gostioniaru, trebala su sluiti za uvanje
letaka, plakata, itd.
Dotadanji pogon, to jest, vodstvo pokreta, koje je jednom tjedno
odravalo sjednice odbora, na due se vrijeme nije moglo sastajati.
Trajno poslovanje mogao je jamiti samo od pokreta plaeni inovnik.
To je tada bilo vrlo teko. Pokret je imao premalo lanova, pa je bila
prava umjetnost izmeu njih nai sposobnog ovjeka koji bi skromnim
osobnim potrebama mogao zadovoljiti mnogostrane zahtjeve pokreta.
Nakon due potrage, naao se vojnik, moj nekadanji drug, Schssler,
prvi partijski inovnik. Dolazio je u na novi biro u poetku svakog dana
izmeu est i osam sati, kasnije izmeu pet i osam sati, konano, svakog
popodneva, a kratko vrijeme nakon toga, bio je prezauzet i vodio svoju
slubu od jutra do kasno u no. Bio je isto toliko marljiv koliko i poten,
temeljit ovjek, koji si je lino dao truda, a bio je i privren pokretu.
Schssler je sa sobom donio mali pisai stroj marke - Adler, koji je bio
njegovo vlasnitvo. Bio je to prvi takav instrument u slubi naega
pokreta. Kasnije mu ga je partija otplatila na rate. inilo se da nam je
neophodna mala kasa, kako bismo kartoteku i lanske knjiice sauvali
od krae. Nije nam dakle trebala da bi u nju deponirali veliki novac,
kojega tada nismo imali. Ba nasuprot, sve je bilo beskrajno siromano,
pa sam davao priloge od svojih malih uteevina.
Nakon godinu i pol, poslovni prostor je bio premalen, pa smo se uspjeli
preseliti u novi prostor u Corneliusstrasse. Opet je to bila gostionica, u
koju smo uselili, ali tu nismo imali samo jednu golu prosotriju, nego ak
tri, i k tome jedan veliki alterski prostor. To nam se tada inilo ve puno.
Tu smo ostali do studenog 1923.
U prosincu 1920. slijedila je kupnja lista Vlkischer Beobachter,
Narodnog promatra. Ovaj list koji je ve svojim imenom openito
odgovarao narodnim potrebama i interesima, trebao je biti pretvoren u
organ NSDAP-a. Izlazio je u poetku tek dva puta tjedno, poetkom
1923. je posatao dnevni list, a krajem kolovoza 1923. pojavio se u svom
poznatom velikom formatu.
Tada sam bio potpuni poetnik na podruju novinstva,pa sam morao
plaati za mene ponekad i zlu kolarinu.
Na samoj injenici da nasuprot golemoj idovskoj tampi, jedva da
postoji jedan jedini stvarno znaajan narodni list, trebalo se zamisliti.
Ovo je bilo, kao to sam u praksi ve nebrojeno puta sam mogao vidjeti,
velikim dijelom uzrokovano samo slabom poslovnou takozvanog
narodnog poduzetnitva. Previe su voeni nazorima, da uvjerenje treba
biti prije ostvarenja. Sasvim krivo stajalite ako nema vanjski smisao,
nego svoj najljepi izraz nalazi u
581
ostvarenju. Tko za svoj narod stvara neto vrijedno, time potvruje i isto
tako vrijedno uvjerenje, dok netko drugi, koji hini uvjerenje, a da u
stvarnosti ne koristi svome narodu, stvarni je tetoinja. On svojim
miljenjem samo optereuje zajednicu.
I Vlkische Beobachter je bio, kao to mu i samo ime govori,
takozvani narodni organ sa svim prednostima i s jo vie pogreaka i
slabosti, koje su prianjale za narodne ustanove. Koliko je astan bio
njegov sadraj, toliko je trgovaki nemogue bilo upravljanje
poduzeemm. I kod njega je propalo miljenje da bi narodne novine
morao uzdravati narod umjesto onih, koji su se konkurentskom borbom
borili s drugima, te da je nepoteno propuste i pogreke poslovodstva
poduzea pokrivati prilozima dobrodunih domoljuba.
Ja sam se u svakom sluaju trudio da ovo stanje, iju sam sumnjivost
brzo otkrio, otklonim, pri emu mi je pripomogla i srea, to mi je
dopustila da upoznam ovjeka, koji otada nije bio samo urednik novina,
nego je i kao poslovoditelj partije beskrajno mnogo uinio za pokret.
Upoznao sam ga 1914., dakle na bojitu (tada jo kao svoga
pretpostavljenog), dananjeg generalnog poslovoditelja partije, Maxa
Amanna. Tijekom etiri ratne godine, imao sam priliku gotovo stalno
promatrati izvanrednu sposobnost, marljivost i poniznu savjesnost moga
kasnijeg suradnika.
Ljeti 1921., kada se pokret nalazio u tekoj krizi, i kad vie nisam mogao
biti zadovoljan odreenim brojem inovnika, da, ak sam od jednoga
doivio najgore iskustvo, obratio sam se jednom mojem drugu iz
regimente, kojega mi je doveo sluaj, s molbom da bude poslovoditelj
pokreta. Nakon dugog oklijevanja - Amann je imao poloaj s dobrim
izgledima - konano je pristao, ali pod izriitim uvjetom, da nikada nee
biti sudski straar za bilo kakve nepoznate odbore, nego iskljuivo
priznavati jednog jedinog gospodara.
To je bila neizbrisiva zasluga ovoga trgovaki zaista sveobuhvatno
obrazovanog prvog poslovoditelja pokreta, koji je u partijske poslove
uveo red i urednost. Otada su oni ostali uzorni i
582
nisu mogli biti dostignuti, a kamo li prestignuti, ni od jednog dijela
pokreta. Kao i uvijek u ivotu, prevelika marljivost je esto povod
ljubomori i zavisti. To se, naravno, i u ovom sluaju moglo oekivati i
strpljivo podnositi.
Ve 1922. postojale su vrste smjernice kako za poslovnu tako i za isto
organizacijsku izgradnju pokreta. Postojala je ve potpuna centralna
kartoteka, koja je obuhvaala sve pripadajue lanove. Isto je tako i
financiranje pokreta dovedeno na zdravu podlogu. Tekui su izdaci
morali biti pokriveni tekuim prihodima, izvanredni prihodi koriteni su
samo za izvanredne izdatke. Unato tekim vremenima, pokret je time
bio, ne obazirui se na manje tekue raune, gotovo bez dugova, da, ak
je uspio trajno poveati svoje vrijednosti. Radilo se kao u privatnom
pogonu: namjeteno osoblje se isticalo uinkom, i nije se moglo ni u
kom sluaju pozivati na poznato uvjerenje. Uvjerenje svakog
Nacionalsocijaliste dokazuje se ponajprije u njegovoj spremnosti,
njegovoj marljivosti i znanju za uspjeh od narodne zajednice povjerenog
mu posla. Tko ovdje ne ispuni svoju obvezu, ne smije se hvaliti svojim
uvjerenjem, protiv koga on ustvari grijei. Novi partijski poslovoditelj je
unato svim moguim utjecajima s najveom energijom zastupao
stajalite, da partijski pogoni ne smiju biti nikakve sinekure za lijene
pristalice ili lanove. Pokret koji se tako otrim nainom bori protiv
partijske korupcije naeg dananjeg upravnog aparata, mora svoj vlastiti
aparat odravati istim od takvih poroka. Dogodilo se daje u upravu tiska
namjeteno nekoliko slubenika, koji su prema svojem prijanjem
uvjerenju pripadali Bavarskoj narodnoj partiji, a koji su se prema svom
uinku pokazali vrlo kvalificiranima. Rezultat ovoga pokusa uope je bio
odlian. Upravo ovim otvorenim i iskrenim priznanjem stvarnog uinka
pojedinca, osvojio je pokret srca ovih namjetenika, bre i temeljitije,
nego to bi to inae bilo mogue. Kasnije su postali dobri
Nacionalsocijalisti i to su ostali, ne samo na rijeima, ve su to i potvrdili
savjesnim, urednim i iskrenim radom, koji su ostvarili u slubi novoga
pokreta. Razumljivo je stoga da je dobro kvalificirani partijski drug, vie
cijenjen od
583
isto tako dobro ocijenjenog nepartijskog druga. Ipak, nitko nije bio
namjeten samo na osnovu svoje partijske pripadnosti. Odlunost kojom
je poslovoditelj zastupao i postupno provodio ove stavove, unato svim
otporima, bila je kasnije za pokret od velike koristi. Samo je tako bilo
mogue, da se u tekim inflacijskim vremenima, kada su desetci tisua
poduzea propadala, a tisue novinarskih kua se moralo zatvoriti,
poslovodstvo pokreta ne samo odralo i udovoljavalo svojim zadacima,
nego se Volkische Beobachter sve vie i vie izgraivao. Dospio je u
redove najveih novina.
Godina 1921. bila je nadalje znaajna i po tome, to mi je zbog mog
poloaja predsjednika partije polako uspjelo i u pojedinim partijskim
jedinicama mnogim lanovima odbora oduzeti pravo kritike i prigovora
o svemu i svaemu.To je bilo vano, jer se jednu stvarno strunu glavu
ne moe pridobiti za neku zadau, ako joj neznalice stalno neto
prigovaraju, sve najbolje razumiju, ustvari iza sebe ostavljaju nezdravu
zbrku. Nakon toga se ove sveznalice najee skromno povlae, da bi, za
svoje kontrolno i inspirativno djelovanje, pijunirale na nekom drugom
podruju. Bilo je ljudi, koji su bili opsjednuti boleu formiranja; iza
svega i svaega bi neto iznalazili i stalno bili obuzeti odlinim
planovima, mislima, projektima i metodama. Njihov je najidealniji i
najvii cilj bio formiranje odbora, koji bi kao kontrolni organ struno
njukao po tuem potenom radu. Tim odbornicima ne dolazi do svijesti
koliko je to uvredljivo i nenacionalistiki, kada se ljudi koji se ne
razumiju u neku stvar neprekidno upliu u rad pravim strunjacima. L
svakom slu-aju, drao sam svojom dunou, da ovih godina sve
potene i odgovorne snage pokreta zatitim od takvih elemenata, te da im
i ubudue zajamim slobodno polje rada i da im zatitim leda.
Najbolje je sredstvo da se takvi odbornici, koji nisu nita radili ve
praktino samo mukali i kuhali neprovedive odluke, uine
nekodljivima, bilo je svakako, da im se povjeri neki stvarni posao. Bilo
je smijeno kako su tada neujno ishlapili iz jedne takve udruge i
iznenada postali nepronalaljivi. Sjetio sam se pri tome
takve nae najvie institucije - Reichstaga. Kako bi samo svi brzo isparili
kada bi im ovjek umjesto govora povjerio neki stvaran posao i to posao
prema kojem bi svaki ovaj hvalisavac morao pokazati linu odgovornost.
Ve sam tada stalno zahtjevao da se, kao uostalom i u privatnom ivotu i
u pokretu, za pojedine pogone mora traiti tako dugo, dokse ne nade
sposobne i potene inovnike, upravitelje ili voditelje. Ovima onda treba
dati bezuvjetni autoritet i slobodu djelovanja nad podreenima, a
nametnuti bezostatnu odgovornost prema nadreenima, pri emu je
svatko potinjen autoritetu, ukoliko sam nije bolji poznavatelj rada o
kojem je rije. Tijekom dvije godine, uspio sam provesti svoje poglede,
pa su oni danas u pokretu, bar to se tie najvieg vodstva, ve same po
sebi razumljive.
Oigledan uspjeh ovoga stava pokazao se 9. studenog 1923.; Kada sam
prije etiri godine priao pokretu, nije bilo ni tambilja. A kada je 9.
studenog 1923. dolo je do raspada partije i pljenidbe njenog imetka,
njegova se vrijednost, ukljuujui vrijedne objekte i novine, popela na
sto sedamdeset tisua maraka u zlatu.
Glava 12.
SINDIKALNO PITANJE
rzi rast pokreta prisilio nas je da 1922. zauzmemo stajalite po pitanju
koje jo ni danas nije potpuno rijeeno.
Pri naim pokuajima da prouimo one metode, kojima bismo najbre i
najlake pridobili srca irokih masa, nailazili smo uvijek na prigovor da
nam radnici nee potpuno pripadati sve dok se zastupanje interesa
strunog i gospodarskog podruja nalazi u rukama neistomiljenika i
njihovih politikih organizacija.
Ovaj je prigovor govorio sam za sebe. Radnik zaposlen u nekom pogonu,
prema opem miljenju, uope nije mogao opstati ako nije bio lan
sindikata. Ne samo da su time bile zatiene njegove strune potrebe,
nego mu se kao pripadniku sindikata, podrazumijevalo i njegovo stalno
radno mjesto. U sindikalnim se podrunicama nala veina radnika. One
su se openito borile za njegovu plau i sklapale tarifne ugovore, koji su
radnicima osiguravali odreeni prihod. Bez sumnje, da su rezultati ove
borbe dobro doli svim radnicima pogona. Potenog je ovjeka,
meutim, morala gristi savjest, kad je plau, koju je izborio sindikat,
stavio u dep, a on se sam iskljuio iz borbe.
S normalnim graanskim poduzetnicima, o tom se problemu teko moglo
razgovarati. Oni nisu imali razumijevanja (ili ga nisu htjeli imati) ni za
materijalnu stranu pitanja, a ni za moralnu. Konano, i njihovi tobonji
gospodarski interesi govore ve od poetka protiv svakog organiziranog
zakljuka kojeg im podmee potinjena radna snaga, tako da ve iz tog
razloga veina teko moe donijeti neki nepristrani sud. Ovdje je dakle,
kao to je esto tako, neophodno obratiti se nekome izvana, koji ne
podlijee kunji, da od puno drvea vidi umu. Oni e uz dobru volju
imati puno vie razumijevanja za prilike koje i tako i tako pripadaju
meu najvanije u naem dananjem i buduem ivotu.
Ve sam se u prvom tomu izjasnio o biti i svrsi i o nunosti sindikata.
Tamo sam zauzeo stajalite, da sve dok se ili dravnim mjerama (koje su
najee jalove) ili opim novim odgojem, ne promijeni stav poslodavca
prema posloprimcu, ovom ne preostaje nita drugo, nego da, pozivajui
se na svoje pravo jednakosti ugovornih strana u gospodarskom ivotu,
sam titi svoje interese. Dalje naglaavam, da je takvo zapaanje nazono
u mislima cijele narodne zajednice i da bi socijalne nepravde, koje bi
vodile tekim oteenjima svekolikog zajednitva jednog naroda, morale
biti sprijeene. elim objasniti nadalje, da se nuda mora drati
nametnutom sve dok medu poduzetnicima ima ljudi, koji ne samo da
sami od sebe nemaju osjeaja za socijalne obveze, nego, ne jednom, ni
za najprimitivnija ljudska prava. Iz toga izvlaim zakljuak: kada se
jedna takva samoobrana moe shvati nunom, njen se oblik po smislu
moe odrati samo u sporazumu poslodavca na sindikalnim osnovama.
Ovo ope shvaanje, nisam promijenio ni 1922. No, za postavljenje ovog
problema, morala je biti naena jasna i odreena formulacija. To nije
znailo da se i dalje treba zadovoljiti jednostavno spoznajama, nego je
bilo nuno iz toga izvui praktine zakljuke:
Radilo se o odgovorima na sljedea pitanja:
1. Jesu li sindikati nuni?
2. Treba li NSDAP i sama sindikalno djelovati ili svoje lanove privesti
nekom slinom obliku djelovanja?
3. Koje bi vrste nacionalsocijalistiki sindikat morao biti? to su nai
zadaci, i njegovi ciljevi?
4. Kako emo doi do takvih sindikata?
Vjerujem da sam na prvo pitanje ve dovoljno odgovorio. Kako stvari
stoje danas, po mom se uvjerenju, ne bismo smjeli odrei sindikata. Ba
naprotiv, on spada meu najvanije institucije gospodarskog ivota
nacije. Njegov znaaj se ne nalazi samo na sociopolitikom podruju,
nego mnogo vie, na opem nacional-politikom. Jer narod ije iroke
mase zadovoljavaju svoje ivotne
Sindikalno pitanje
587
potrebe, a istovremeno se i odgajaju u pravom sindikalnom pokretu,
zahtijeva tako izvanredno jaanje svoje otporne snage u borbi za svoju
opstojnost.
Sindikati su prije svega neophodni kao kamen temeljac budueg
gospodarskog parlamenta, odnosno stalekih komora.
Na drugo je pitanje, svakako, jo lake odgovoriti. Ako je sindikalni
pokret vaan, tada je jasno, da i Nacionalsocijalizam mora zauzeti ne
samo teorijski, nego i praktini stav prema njemu. Ali je, svakako, tee
objasniti kakav.
Nacionalsocijalistiki pokret, koji kao cilj svoga djelovanja pred oima
ima nacionalsocijalistiku narodnu dravu, ne smije sumnjati u to da sve
budue institucije te drave moraju jednom izrasti iz samog pokreta.
Najvea je pogreka misliti da se iznenada iz niega, moe poduzeti
odreena reorganizacija, ako ne postoji jezgra ve u to uvjerenih ljudi. I
ovdje vai pravilo, da je od vanjskog oblika, koji se brzo mehaniki
stvori, vaniji duh koji ispunjava jedan takav oblik. U zapovjednom
smislu, nekom se dravnom organizmu moe vrlo dobro nakalemiti
diktatorski princip vode. Ovaj e moi biti oivotvoren samo onda, ako
se od prvih poetaka postupno razvijao sam i obrazovao se trajnom
selekcijom, koju je neprekidno nametala gorka ivotna stvarnost, i ako je
tijekom mnogih godina stekao potrebni materijal za voe.
Ne smije se pomisliti da e se iznenada iz aktovke na svjetlo dana izvui
nacrt novog dravnog ustava i uvesti ga odozgo, putem zapovijedi.
Tako se neto moe pokuati, ali rezultat sigurno nee biti sposoban za
ivot, ve je to mrtvo novoroeno dijete. To me jako podsjea na
Vveimarski ustav i na pokuaj da se njemakom narodu novim ustavom
daruje i nova zastava, koja nije bila ni u kakvoj unutarnjoj vezi s
doivljavanjem naeg naroda u zadnih pola stoljea.
I nacionalsocijalistika drava se mora uvati takvih eksperimenata. Ona
moe izrasti samo iz ve dugo postojee organizacije. Ova organizacija
mora u sebi sadravati izvorni nacionalsocijalistiki osjeaj, kako bi na
koncu mogla stvoriti djelotvornu nacionalsocijalistiku dravu.
Kako je ve naglaeno, zametci gospodarskih komora u razliitim
strunim podrujima moraju se prije svega nalaziti u sindikatima. Ako
ova staleka predstavnitva i centralni gospodarski parlament kasnije
trebaju predstavljati nacionalsocijalistiku instituciju, tada i ovi vani
zametci moraju biti obnaatelji nacio-nalsocijalistikog uvjerenja i
shvaanja. Institucije pokreta treba odravotvoriti, iako drava ne moe
ni iz ega, odjednom, uspostaviti odgovarajue institucije, ako ne eli
ostati potpuno beivotna tvorevina.
Ve zbog ovog najvieg uvjerenja, nacionalsocijalistiki pokret mora
priznati nunost vlastitog sindikalnog djelovanja.
On to, nadalje, mora i zbog toga, to stvarni nacionalsocijalistiki odgoj,
kako poslodavca tako i posloprimca, u smislu obostrane prilagodbe
zajednikim okvirima narodne zajednice, ne uspijeva teorijskim
pouavanjima, pozivima ili opomenama, nego borbom za ivot
svakidanji. U njemu i kroz njega, pokret mora odgojiti pojedinane
velike gospodarske grane i zbliiti ih zajednikim uvjerenjima. Bez jedne
takve predradnje, svaka nada za uskrsnue jedne jedinstvene istinske
narodne zajednice, samo je blijeda iluzija. Samo visoki svjetonazorski
ideal za kojega se pokret zauzima, moe polako izgraivati opi stil koji
stvara novo vrijeme, kao stvarno iznutra zasnovano a ne samo izvanjsko.
Tako se pokret mora postaviti potvrdno ne samo prerma zamisli o
sindikatu kao takvom, ve mu mora pripasti u dio, da velikom broju
svojih lanova i pristalica, u praktinom djelovanju, dade odgovarajui
odgoj za nadolazeu nacionalsocijalistiku dravu.
Odgovor na tree pitanje nalazi se u prethodno reenom.
Nacionalsocijalistiki sindikat nije organ klasne borbe, nego organ
predstavljanja zaposlenika. Nacionalsocijalistika drava ne poznaje
klase nego u politikom smislu samo graane s potpuno istim pravima
i njima odgovarajuim, takoer istim dunostima, a pored njih i dravne
pripadnike, koji su s dravno politikog gledita potpuno obespravljeni.
Sindikalno pitanje
589
Sindikat u nacionalsocijalistikom smislu nema zadau da saimanjem
odreenih ljudi unutar narodnog tijela, ove postupno pretvori u klasu,
kako bi s njom poduzeo borbu protiv drugih, slino organiziranih
tvorevina, unutar narodne zajednice. Ovu zadau nikako ne moemo
pripisati sindikatu po sebi, jer mu je bila nametnuta u trenutku u kojem je
postao borbeni instrument marxizma. Sindikat nije klasno borben,
nego je marxizam iz njega nainio instrument za svoju klasnu borbu. On
je stvorio ekonomsko oruje, koje je internacionalni idov upotrijebio za
unitenje gospodarskih temelja slobodnih, neovisnih, nacionalnih drava,
njihove nacionalne industrije i njihovog nacionalnog djelovanja, a time
je stvorio oruje za porobljavanje slobodnih naroda u slubi naddravnog
svjetskog financijskog idovstva.
Nacionalsocijalistiki sindikat mora, prema tome, organizacijskim
saimanjem odreenih grupa sudionika u nacionalnom gospodarskom
procesu, sam poveati sigurnost nacionalnog gospodarstva i jaati
njegovu snagu, korigirajui je uklanjanjem onih loih stanja, koja svojim
posljedinim pojavama destruktivno djeluju na nacionalno narodno tijelo
ikoja tete djelotvornoj snazi narodne zajednice, a time tete i dravi, a
na kraju i samom gospodarstvu, privodei ih nesrei i propasti.
Zato nacionalsocijalistikim sindikatima trajk nije sredstvo za razbijanje
i potresanje nacionalne proizvodnje, nego je njegov uspon i napredak u
suzbijanju svih onih loih stanja koja zbog svog asocijalnog karaktera
onesposobljavaju uinkovitost gospodarstva, a time ometaju i
egzistenciju cjelokupnosti. Jer uinkovitost pojedinca stalno stoji u
uzronoj povezanosti s opim pravnim i socijalnim stavom, kojega on
preuzima u proizvodnom procesu, a koji u rezultirajuoj spoznaji o
nunosti napredovanja ovog procesa stie vlastitu prednost.
Nacionalsocijalistiki posloprimac mora znati da procvat nacionalnog
gospodarstva znai i njegovu vlastitu materijalnu sreu.
Nacionalsocijalistiki poslodavac mora znati, da je srea i zadovoljstvo
njegovih posloprimaca pretpostavka za egzistenciju i razvoj njegove
vlastite gospodarske veliine.
590
Nacionalsocijalistiki posloprimac i nacionalsocijalistiki poslodavac su
obojica opunomoenici i odvjetnici svekolike narodne zajednice. Veliku
mjeru osobne slobode koja je data njihovom djelovanju, objanjava
injenica, da se prema iskustvu, uinkovitost pojedinca vie poveava
irim jamenjem slobode, nego pritiskom odozgo, pa je lake izbjei da
neto prekine prirodni proces odabira najsposobnijih, najstrunijih i
najmarljivijih, kojeg treba unaprjeivati.
Za nacionalsocijalistiki sindikat je zato trajk sredstvo, koje se smije a i
mora koristiti samo tako dugo, dok ne postoji nacionalsocijalistika
narodna drava. On, dabome, mora umjesto masovne borbe obih velikih
grupa - poslodavaca i posloprimatelja - (koja svojim posljedicama,
smanjenjem proizvodnje, trajno teti svekolikoj narodnoj zajednici),
preuzeti pravnu brigu i pravnu zatitu svih. A sama gospodarska komora
e preuzeti obvezu odravanja nacionalnog gospodarstva i ukloniti tetne
nedostatke i pogrjeke. Ono to je danas izdvojeno borbom milijuna,
mora nai svoje rjeenje u stalekim komorama i u centralnom
gospodarskom parlamentu. Tako izmeu poduzetnika i radnika nee vie
bjesniti meusobna borba zbog nadnica i tarifa, koja nanosi tetu
gospodarskoj egzistenciji i jednih i drugih, nego e se ove probleme
rjeavati zajedniki na viem mjestu, kojem prije svega treba stalno
lebdjeti pred oima dobro narodne zajednice i drave.
I ovdje kao putokaz vrijedi vrsto naelo, da je prva domovina, a tek
onda partija.
Zadatak nacionalsocijalistikog sindikata je odgoj i priprema za ovaj cilj,
koji tada glasi: Zajedniki rad svih na odravanju i osiguranju naeg
naroda i njegove drave, koji odgovara priroenim i putem narodne
zajednice odkolovanim sposobnostima i snagama pojedinca.
Na etvrto pitanje: Kako doi do takvih sindikata? inilo se
svojevremeno da je daleko najtee odgovoriti.
Openito govorei, lake se je latiti nekog utemeljenja na neobraenoj
zemlji, nego na starom podruju, koje ve ima slina
Sindikalno pitanje
591
utemeljenja. U mjestu u kojem nema jo ni jedne trgovine odreene
vrste, takvu e biti lake osnovati. Tee je ako ve postoji slino
poduzee, a najtee ako se postavljaju uvjeti po kojima moe
napredovati samo jedno. Ovdje osnivai stoje pred odlukom, ne samo
uvesti novi vlastiti posao, nego, da bi opstali, moraju unititi onaj ve
prije postojei.
Nacionalsocijalistiki sindikat pored drugih sindikata je besmislen. Jer se
i on mora osjeati proet zadaom svoga svjetonazora i zbog uroene
dunosti nepodnoljivosti prema drugoj slinoj ili ak neprijateljski
nastrojenoj tvorevini, mora nuno naglaavati potrebu vlastitoga Ja. Ni
ovdje nema meusobnog samorazumi-jevanja ni kompromisa srodnih
tenji, ve ustrajanje na apsolutnom samo jednom pravu.
Postoje samo dva puta da se doe do takvog razvoja:
1. moe se osnovati vlastiti sindikat i tada se postupno boriti protiv
internacionalnih mamistikih sindikata, ili bi se moglo
2. prodrijeti u mamistike sindikate i ispuniti ih novim duhom, odnosno,
preoblikovati ih u instrumente novog svijeta misli.
Protiv prvog puta govore sljedea razmiljanja: Nae novane tekoe
bile su u to vrijeme jo vrlo velike, sredstva koja su nam stajala na
raspolaganju sasvim beznaajna. Sve vea i vea inflacija oteavala je
situaciju i time, to se u tim godinama o nekoj opipljivoj koristi lanova
od sindikata jedva moglo govoriti. S toga stajalita pojedini radnik nije
tada imao nikakvog razloga plaati sindikat. Ve su i postojei
marxistiki bili skrhani, dok im genijalnom Ruhr-akcijom gospodina
Cunoa nisu iznenada u krilo pali milijuni. Ovoga takozvanog
nacionalnog kancelara moe se oznaiti spasiteljem marxistikih
sindikata.
S takvim financijskim mogunostima mi tada nismo mogli raunati; a
nije bilo ni primamljivo stupiti u neki novi sindikat, koji zbog svoje
financijske nemoi ne bi mogao ponuditi ni najmanje. S druge strane,
morao sam se bezuvjetno braniti od toga da u jednoj takvoj novoj
organizaciji osiguram na silu mjestace za vie ili manje velikog duha.
592
Pitanje osoblja je openito igralo najveu ulogu. Nisam imao ni jednu
jedinu glavu kojoj bih mogao povjeriti ovu ogromnu zadau. Onaj koji bi
u ono vrijeme razbio marxistike sindikate, da bi na mjesto te institucije
unitavajue klasne borbe pomogao pobjedi nacionalsocijalistike
sindikalne ideje, pripadao bi najveim ljudima naeg naroda i njegova bi
bista, koja bi zbog toga stajala u Walhalli u Regensburgu, morala biti
posveena potomstvu.
Nisam poznavao ni jednu glavu koja bi odgovarala takvom postolju.
Potpuno je krivo dati se zavesti injenicama da i internacionalni sindikati
raspolau bistrim prosjenim glavama. To u stvarnosti ne govori ba
nita; jer kad su neki od njih bili osnivani, nije bilo niega. Danas se
nacionasocijalistiki pokret mora boriti protiv jedne davno postojee i do
u pojedinosti izgraene divovske organizacije. Ali, osvaja mora uvijek
biti genijalniji od onoga koji se brani, ako ga eli pokoriti. Marxistika
sindikalna kula moe biti voena i obinim partijskim glaveinom, ali e
se je moi razoriti samo divljom energijom i genijalnom sposobnou
nadnaravne veliine s druge strane. Ako se takav ne nae, besmisleno je
huliti na zlu Sudbinu, a jo besmislenije nedostojnom zamjenom
prisiljavati na tu stvar.
Ovdje vai pravilo, da je ponekad u ivotu bolje pustiti neku stvar na
miru, nego nedostatnim snagama zapoinjati polovino i loe.
K tome pripada i jedno drugo razmatranje koje ne bi trebalo oznaiti
demagokim. Tada sam bio, a jo sam i danas, vrsto uvjeren, da je
opasno veliku politiku borbu svjetonazora prerano povezivati s
gospodarskim stvarima. To posebno vai za na njemaki narod. Jer bi
ovdje u jednom takvom sluaju gospodarsko hrvanje smjesta oduzelo
energiju politikoj borbi. Cim bi ljudi stekli uvjerenje da bi tednjom
mogli doi do neke kuice, odmah bi se posvetili toj zadai, pa im ne bi
preostalo vremena za politiku borbu protiv onih, koji im i tako i tako
jednoga dana misle oduzeti uteene groe.
Sindikalno pitanje
593
Umjesto hrvanja u politikoj borbi za pobjedu stava i uvjerenja, se sad
vie bave svojim mislima o naselju, i na kraju veinom ostaju sjediti
izmeu dvije stolice.
Nacionalsocijalistiki pokret se danas nalazi na poetku svog hrvanja.
Najveim dijelom mora tek oblikovati i zavriti sliku svog svjetonazora.
On e se svakim dijelom svoje energije morati boriti za provoenje
svojih velikih ideala, a uspjeh je zamisliv tek onda ako sve svoje snage
bezostatno stavi u slubu ove borbe.
Koliko mnogo bavljenje samo s gospodarskim problemima moe oslabiti
aktivnu borbenu snagu, vidimo upravo danas na jednom klasinom
primjeru:
Revoluciju u studenom 1918. nisu podigli sindikati, nego se ona uperila
protiv njih. A njemako graanstvo nije vodilo polid-ku borbu za
njemaku budunost, jer su mislili da im je izgradnjom gospodarstva ona
dovoljno osigurana.
Na takvim primjerima moramo uiti; jer ni u nas ne bi bilo drugaije. to
vie cjelokupne snage naega pokreta uloimo u politiku borbu, to prije
smijemo raunati na uspjeh u svim smjerovima, a to se vie budemo
prijevremeno optereivali sindikalnim, stambenim i slinim problemima,
to e, uzevi u cjelini, biti manja korist za nau stvar. Jer koliko god bile
vane sve ove potrebe, one u velikim razmjerima mogu biti ispunjene tek
onda, kada budemo u stanju, u slubu ovih misli staviti i javnu silu. Do
tada bi ovi problemi pokret to vie koili, to bismo se njima prije bavili,
pa bi i volja svjetonazora bila znatno smanjena. Moglo bi lako doi i do
toga, da sindikalni momenti skrenu politiki pokret, umjesto da
svjetonazor prisili sindikat na njegove puteve.
Stvarna korist za pokret, kao i za na narod, moe uope porasti iz
jednog nacionalsocijalistikog sindikata tek onda, kada on svjetonazorski
bude tako jako proet naim nacionalsocijalis-tikim idejama, da vie
nepredsta vlja opasnost da bi u njemu mogli ostati marxistiki tragovi.
Jer nacionalsocijalistiki sindikat koji svoje poslanje vidi samo u
konkurenciji s marxistikim, bio bi gori nego nikakav. On svoju borbu
protiv marxistikog sindikata mora najaviti, ne samo protiv organizacije,
ve, prije svega, protiv ideje.
594
On u njemu mora pogoditi vjesnika klasne borbe i klasnog miljenja i,
umjesto toga, postati zatitnik strukovnih interesa njemakih graana.
Svi ovi nazori govorili su tada, a govore jo i danas, protiv osnivanja
vlastitih sindikata, ukoliko se iznenada ne bi pojavila glava koju je
poslala Sudbina da rijei upravo ovo pitanje.
Postojale su dakle samo dvije mogunosti: ili poruiti vlastitim
partijskim drugovima da iziu iz sindikata, ili ostati u dosadanjim i
tamo, po mogunosti, djelovati destruktivno.
Preporuio sam tada, openito, ovaj posljednje spomenuti
put.
To je posebno, bez daljnjega, bilo mogue uiniti u godinama 1922/23.,
jer su financijske koristi sindikata, koje bi se mogle podmazivati ne ba
brojnim lanstvom naeg mladog pokreta u vrijeme inflacije, bile ravne
nuli. Njihova tetnost bi bila daleko vea, jer su nacionalsocijalistiki
pojedinci bili najei kritiari tih sindikata, a time i njegovi unutarnji
razarai.
Odbio sam tada sve eksperimente koji su od samog poetka u sebi nosili
neuspjeh. Drao sam zloinom oduzeti radniku tako i tako od njegove
bijedne zarade za instituciju o ijoj korisnosti za njene lanove nisam bio
intimno uvjeren.
Ako neka nova partija jednoga dana opet nestane, jedva da bi to bila
teta, ve skoro uvijek korist, i nitko zato nema pravo kukati, jer ono to
pojedinac pridonese politikom pokretu, daje bespovratno, a fond perdu.
Ali, tko uplauje u sindikat, ima pravo na ispunjenje zajamene mu
protuusluge. Ako se ovome ne poloi raun, tada su maheri takvog
sindikata varalice ili bar lakoumni ljudi koji za to moraju snositi
odgovornost.
Prema ovakvim se shvaanjima 1922. postupalo i s nama. Drugi su, ini
se, to shvatili bolje i osnivali sindikate. Nama su predbacivali vidljive
znakove naeg krivog i ogranienog pogleda. Samo, to nije trajalo
dugo,a ove su tvorevine ubrzo nestale same, tako da je krajnji rezultat
bio isti kao i na. Samo s jednom razlikom, to mi nismo prevarili ni sebe
ni druge.
Glava 13.
NJEMAKA POLITIKA SAVEZNITVA NAKON RATA
Rastrojenost carskog vanjskopolitikog vodstva u postavljanju temeljnih
smjernica svrhovite savezne politike, nije se nakon revolucije samo
nastavila, ve je bila jo i nadmaena. Jer ako je prije rata, u prvom redu,
opepolitika pojmovna zbrka, mogla vaiti kao razlog naeg
promaenog vanjskopolitikog dravnog vodstva, tada je to nakon rata
bio nedostatak istinskog htijenja. Bilo je prirodno da krugovi, koji su
revolucijom konano svoje destruktivne ciljeve vidjeli postignutim, nisu
mogli imati interesa za saveznu politiku iji je krajnji rezultat morao biti
ponovna uspostava slobodne njemake drave. Ne samo da bi se jedan
takav razvoj protivio unutarnjem smislu krvoprolia iz studenoga, ne
samo da bi internacionalizacija njemakog gospodarstva i radne snage
bila prekinuta ili ak zaustavljena, nego bi i posljedice unutarnjepoli-
tikog djelovanja kao posljedice vanjskopolitike osoboditeljske borbe
za elnike dananje dravne sile bile kobne za budunost. Ne moe se
zamisliti uspon jedne nacije bez njene prethodne nacionalizacije, kao i
obratno, svaki ogromni vanjskopolitiki uspjeh bezuvjetno izaziva
retroaktivno djelovanje u istom smislu. Svaka osloboditeljska borba,
vodi, prema iskustvu, usponu nacionalnih osjeaja, samosvijesti, a time i
jaoj osjetljivosti prema antinacio-nalnim elementima i isto takvim
tenjama. Stanja i osobe koje se u mirnodopskim vremenima podnose,
da, esto se i ne osvru, a u periodu uzburkanog nacionalnog
oduevljenja ne osjeaju samo odbojnost nego i otpor koji im nerijetko
biva koban. Sjetimo se samo, na primjer, sveopeg pijuniranja koje
izbijanjem ratova iznenada izaziva vrijenje ljudskih strasti i vodi
najbrutalnijim, ponekad ak nepravednim progonima, iako si svatko zna
rei, da e opasnost
od pijuniranja u dugim mirnodopskim vremenima biti vea, iako oni iz
prirodnih razloga nee pokloniti opu pozornost u istom opsegu.
Fini instinkt dravnih parazita koji su isplivali na povrinu u dogaajima
iz studenoga, ve iz tih razloga predosjea da bi jedna mudra savezna
politika koja podrava osloboditeljski pokret naega naroda i time
uvjetovano razbuktavanje nacionalnih strasti, mogla dovesti do unitenja
njihova zloinakog bia.
Zato e biti shvatljivo zato su od 1918. mjerodavna vladina mjesta
zakazivala na vanjskopolitikom pitanju, a dravno se vodstvo skoro
uvijek odvraalo od stvarnih interesa njemake nacije. Jer ono to se na
prvi pogled moglo initi neplanskim, pokazalo se, kad se blie pogleda,
samo dosljednim praenjem puta kojim je revolucija iz studenoga 1918.
po prvi puta zakoraila u javnost.
Dabome da se ovdje mora razlikovati odgovorne voe naih dravnih
poslova, ili bolje one koji trebaju biti odgovorni prosjeku naih
parlamentarnih politikanata, od velikog stupidnog ovnovljeg krda, naeg
ovije strpljivog naroda.
Jedni znaju to hoe. Drugi surauju, bilo zbog toga to znaju, ali su
kukavice bezobzirno se suprotstaviti prepoznatom kao tetnom. Ostali se
pokoravaju zbog neznanja i gluposti.
Tako dugo, dok je Nacionalsocijalistika njemaka radnika partija
obuhvaala samo mala i slabo poznata udruenja, mogli su
vanjskopolitiki problemi u oima nekih pristalica imati podreeni
znaaj. Ovo posebno zbog toga, jer je upravo na pokret uvijek temeljito
zastupao shvaanje i mora ga zastupati, da vanjska sloboda ne pada s
neba, niti se na dar dobiva zemaljskim silama, nego je, mnogo vie, samo
plod unutarnjeg razvoja snaga. Samo uklanjanjem uzroka nae propasti,
kao i unitenje njegovih korisnika samih, moe biti pretpostavka za
oslobodilaku borbu prema van.
Moe se dakle razumjeti, to je zbog takvih nazora u prvo vrijeme
mladog pokreta, vrijednost vanjskopolitikih pitanja u odnosu na znaaj
njegovih unutarnjih reformatorskih namjera, bila potisnuta.
Njemaka politika saveznitva nakon rata
597
Tek to je okvir malene beznaajne udruge proiren i konano razoren, a
mlada tvorba dobila znaenje velikog udruenja, pojavila se odmah i
potreba da i ono zauzme stajalite u vezi s pitanjem vanjskopolikog
razvoja. Vrijedilo je utvrditi smjernice koje ne samo da nee proturjeiti
temeljnim pogledima naeg shvaanja svijeta, nego e ak predstavljati
ishodite ovog naina promatranja.
Upravo zbog nedostatnog vanjskopolitikog kolovanja naeg naroda
javlja se dunost za mladi pokret da kod pojedinih voda kao i kod irokih
masa irokogrudnim smjernicama prenose oblik vanjskopolitikog
miljenja, koje je uvjet za svako praktino provoenje vanjskopolitikih
priprema te radu za ponovni povratak slobode naeg naroda kao i
stvarnog suvereniteta carstva.
Glavni razlog i naelo koje nam uvijek mora lebdjeti pred oima pri
rasuivanju o ovom pitanju je taj, da je vanjska politika samo sredstvo
svrhe, a svrha je iskljuivo unaprjeivanje naeg vlastitog narodnog bia.
Ni jedno vanjskopolitiko razmatranje se ne moe voditi nekim drugim
gleditem, nego tim: Koristi li naem narodu sada i u budunosti? Hoe
li mu tetiti?
To je jedino sveobuhvatno miljenje koje smije vaiti kod obrade ovog
pitanja. Partijska, politika, religiozna, humanistika, uope sva ostala
gledita, bezostatno su iskljuena.
#
Ako je prije rata zadaa njemake vanjske politike bila osiguranje
prehrane naeg naroda i njegove djece na ovoj kugli zemaljskoj,
pripremanje puteva koji bi mogli voditi ovom cilju, kao i stjecanje pri
tome potrebnih pomonih snaga u obliku svrhovitih saveznika, onda je
ona danas jednaka, samo s tom razlikom: Prije rata je znailo sluiti
odranju njemakog narodnog bia, uzimajui u obzir postojeu snagu
neovisne dravne sile, danas to znai ponovno vratiti narodu snagu u
obliku slobodne mone drave, koja je pretpostavka za kasniju provedbu
praktine vanjske politike
u smislu odravanja, unaprjeivanja i prehrane naeg naroda u
budunosti.
Drugim rijeima: Cilj njemake vanjske politike danas, mora biti
priprema za ponovno postizanje slobode za sutra.
Pri tome se odmah mora imati pred oima temeljni princip: Mogunost
da narodno bie ponovno izbori neosivnost nije apsolutno povezana sa
zaokruenou dravnog podruja, nego mnogo vie s postojanjem
makar i tako malogostatka toga naroda i drave, koji, ako ima potrebnu
slobodu, nije samo obnaatelj duhovnog zajednitva ukupnog narodnog
bia, ve i onaj koji moe bitipripre-mitelj oruane borbe za osloboenje.
Kada narod od sto milijuna ljudi, koji eli sauvati cjelovitost drave,
trpi zajedniki robovlasniki jaram, onda je to gore, nego kad bi takva
drava i takav narod bili uniteni i kad bi preostao samo jedan potpuno
slobodni dio. Dabome, pod pretpostavkom da je ovaj zadnji ostatak
ispunjen svetim poslanjem, i ne samo da stalno proklamira duhovnu i
kulturnu nerazdvojivost, nego da vri aktivnu vojnu pripremu za konano
osloboenje i ponovno pripojenje nesretno potlaenih dijelova.
Dalje, treba misliti da je pitanje ponovnog povrata izgubljenih dijelova
podruja jednog naroda i drave uvijek, u prvom redu, pitanje ponovnog
povratka politike moi i neovisnosti domovine, kod kojega u takvom
sluaju isteresi za izgubljenim podrujima moraju biti bezobzirno
potisnuti, nasuprot jedinom interesu -ponovnom povratu slobode
glavnom podruju. Jer se osloboenje i ponovni povratak potinjenih
odvojenih krhotina narodnog bia ili pokrajina carstva, dogaa, ne na
osnovi elje ili protesta preostalih, nego sredstvima sile, koja je vie ili
manje suveren preostalih dijelova nekadanje zajednike domovine.
Time je pretpostavka za ponovni povrat izgubljenih podruja, intenzivno
unaprjeivanje i jaanje preostalih dravnih dijelova kao i onih u srcima
tinjajue, nepokolebljive odluke koja time u datom trenu stvorene nove
snage stavlja i posveuje u slubu oslobaanja i ujedinjenja itavog
narodnog bia: dakle, potiskivanje
599
interesa za odvojena podruja, prema jedinom interesu, preostalom
ostatku, izvojevati onu mjeru politike moi i snage, to je jedini uvjet za
korekturu elje neprijateljskog pobjednika. Jer, potinjene zemlje nee
bici vraene u krilo zajednikog carsCva pomou vat-renih protesca,
nego pomou udarne snage maa.
Iskovaci ovaj ma, zadaa je unucarnjepolicikog, a osigurai kovanje i
traici saveznike u oruju, vanjskopolicikog vodsCva naroda.
#
U prvom tomu ovog djela pozabavio sam se polovinou nae politike
saveznitva prije rata. Od etiri puta za budue odranje naeg narodnog
bia i njegovu prehranu, izabran je etvrti i najnepovoljniji. Umjesto
zdrave europske postojane politike, posegnulo se za kolonijama - i
trgovinskom politikom. Bilo je to utoliko pogrenije no to se mislilo, da
bi se time mogli izbjei oruani sukobi. Rezultat ovog pokuaja sjedenja
na dvije stolice bio je poznati sluaj medu istima, a svjetski je rat carstvu
ispostavio samo zadnji raun zbog pogrenog vodstva prema van.
Pravi put bi ve tada bio crei: Jaanje koncinencalne moi dobivanjem
novoga tla u Europi, pri emu bi se upravo kolonijalna podruja kasnije
dopunila u granice prirodno mogueg. Ova bi politika dodue bila
provediva samo u savezu s Engleskom, ili abnormalno pojaanim
sredstvima vojne sile, da bi na etrdeset ili pedeset godina kulturni
zadaci bili potpuno potisnuti u zalede. Na ovo bi se dalo vrlo dobro
odgovoriti. Kulturni znaaj jedne nacije je skoro uvijek povezan s
politikom slobodom i njenom neovisnou, pri emu je opet
pretpostavka opstojnost, ili bolje, nastanak prve. Zbog toga ni jedna rtva
za sigurnost politike slobode ne moe biti prevelika. Ono to e biti
uskraeno opim kulturnim potrebama zbog prekomjernih zahtjeva
vojnih sredstava drave, kasnije e opet moi biti najbogatije
nadomjeteno. Da, moe se rei, da nakon tako zgusnutih napetosti,
samo u smjeru odravanja
600
dravne neovisnosti, slijedi odreeno oputanje ili izjednaenje esto
upravo iznenaujuim procvatom do tada zanemarenih kulturnih snaga
narodnog bia. Iz nevolje perzijskog rata izrastao je cvijet periklovog
razdoblja, a iz briga punskih ratova, poelo se rimsko dravno bie
posveivati slubi jedne uzviene kulture.
Svakako da se jedna takva bezostatna podreenost svih ostalih potreba
narodnog bia i priprema za jedinu zadau dolazeeg oruanog pohoda
za kasniju sigurnost drave, ne moe povjeriti snazi odluke veine
parlamentarnih glupana i nesposobnjakovia. Pripremiti oruani pohod,
zapostavljajui sve ostalo, mogao je samo otac jednog Friedricha
Velikog, ali oevi naega demokratskog parlamentarnog besmisla
idovskog kova, to ne mogu.
Ve je, dakle, i iz tog razloga u predratno vrijeme oruana priprema za
stjecnaje europskog tla mogla biti samo osrednja, tako da je bilo teko
prosuditi svrhovitost podrke saveznika.
Kako se o nekom planskom pripremanju rata uope nita nije htjelo
znati, odreklo se stjecanja zemlje u Europi, a umjesto toga se okrenulo
kolonijalnoj i trgovinskoj politici; zbog inae mogueg saveza sa
Engleskom, ali bez logike potpore Rusije, konano se posrnulo,
naputeni od svih, osim od habsburke nasljedne nevolje, i ulo u
svjetski rat.
#
Mora se rei, da je karakteristika nae dananje vanjske politike, u tome
to uope ne postoji bilo kakva vidljiva ili bar razumna smjernica. Ako
se prije rata zabludom kroilo na etvrti put i njime dodue ilo samo do
pola, onda od Revolucije put nije vie prepoznatljiv ni najotrijem oku.
Plansko razmiljanje nedostaje jo vie nego prije rata, a bilo bi to ono o
pokuaju razbijanja i posljednje mogunosti ponovnog uspona naega
naroda.
Hladna provjera dananjih odnosa europskih snaga, vodi sljedeem
rezultatu;
Njemaka politika saveznitva nakon rata 601
Ve je tristo godina povijest naega kontinenta mjerodavno odreivala
Engleska pokuavajui si preko uravnoteenih zaobilaz-nica meusobno
povezanih odnosa snaga europskih drava, osigurati nuno zalee za
velike britanske svjetske politike ciljeve.
Tradicionalna tendencija britanske diplomacije koja se u Njemakoj hoe
suprotstaviti izruenju pruske vojske, od vladavine kraljice Elizabete,
odvija se planski protiv svakog uspona velike europske velesile izvan
okvira opeg reda o veliini i nastoji ga sprijeiti svim sredstvima, a ako
je potrebno, prekinuti i vojnim poduhvatima. Sredstva moi koja je
Engleska u ovom sluaju upotrebljavala, bila su razliita, ve prema
postojeem poloaju ili postavljenom zadatku; ali su odlunost i voljna
snaga za njegovo izvrenje uvijek bile iste. Da, to je tijekom vremena
poloaj Engleza bio tei, to se inilo potrebnijim odravanje stanja
britalnog dravnog vodstva, u sluaju suprotne konkurentske veliine
pojedinih europskih sila. Politiko razrjeenje bivih sjevernoamerikim
kolonijalnih podruja, vodilo je tijekom vremena jo veem odranju
bezuvjetnog europskog pokria. Tako se snaga engleskih zemalja, nakon
unitenja panjolske i Nizozemske kao velikih pomorskih sila,
koncentrirala prema velikoj tenji Francuske, dok konanim padom
Napoleona I., opasnost hegemonije ove najopasnije vojne sile za
Englesku, nije bila slomljena.
Polako dolazi do preokreta britanske dravne politike prema Njemakoj;
ne samo zbog toga to, prvo, zbog nedostatka njemakog nacionalnog
jedinstva za Englesku nije postojala opasnost, nego to je ona
propagandno, za odreenu dravnu svrhu, zavedeno javno mnijenje
htjela polako usmjeriti ka novim ciljevima.
Trijezna spoznaja dravnika ovdje je, ini se, pretvorena u osjeajne
vrijednosti koje ne samo da su sadanjim svojim djelovanjem izdrljivije,
nego su i stabilnije u odnosu na njihovu trajnost. Prema tome, dravnik
se nakon postizanja svojih namjera, bez daljnjega, okree novim
ciljevima, a masa e samo polaganijim, propagandnim radom moi biti
preoblikovana u osjetljivi instrument novih pogleda na svoj ivot.
Svoj novi poloaj Engleska je utome uvrstila ve 1870/71. Zbog
svjetskog gospodarskog znaaja Amerike, kao i razvoja politike snage
Rusije, dolazilo je nekoliko puta do poremeaja i ljuljanja koje
Njemaka, naalost, nije iskoristila, tako da su se sve vie uvrivale
prvobitne tendencije britanske dravne mudrosti.
Engleska je u Njemakoj vidjela silu, iji trgovaki, a time i svjetsko
politiki znaaj raste svojim prijeteim opsegom, ne samo zbog njene
enormne industrijalizacije, da je ve moglo doi do odmjeravanja snaga
obje drave na istim podrujima. Miroljubivo gospodarsko osvajanje
svijeta, koje se naim dravnim upravljaima inilo najviim inom
mudrosti, bilo je engleskim politiarima razlog za organizaciju otpora
protiv toga. Da se ovaj otpor odjenuo u oblik jednog sveobuhvatno
organiziranog napada, potpuno je odgovaralo biu dravne mudrosti, iji
ciljevi nisu bili na odravanju upitnog svjetskog mira, nego u
uvrivanju britanskog gospodarenja svijetom. Da se Engleska pri tome
koristila kao saveznicima svim dravama, koje su vojno uope mogle
doi u obzir, odgovara isto toliko njenom tradicionalnom oprezu u
procjenjivanju protivnikih snaga, koliko i uvidu u trenutne vlastite
slabosti. To se ne moe oznaiti beskrupuloznou, jer jedna tako
obuhvatna ratna organizacija nije za prosuivanje sa herojskih stajalita,
ve sa stajalita svrhovitosti. Diplomacija se mora brinuti za to da narod
ne propadne herojski, ve da se praktino odri. Svaki put koji tome vodi
je tada svrhovit, a njegovo neprovoenje mora biti oznaeno zloinom
zanemarivanja dunosti.
U revolucioniranju Njemake i prijeteoj germanskoj svjetskoj
hegemoniji, britanska je zabrinutost nala oslobaajui zavretak
engleske dravne politike.
Nakon toga i Engleska gubi interes za potpunim brisanjem Njemake sa
europske zemljopisne karte. Ba suprotno, upravo strani lom koji se
dogodio u studenom 1918. stavio je britansku demokraciju pred jedan
novi isprva nemogue odrivi poloaj:
etiri i pol godine, britansko svjetsko carstvo zauzimalo se za slom
navodne nadmoi jedne kontinentalne sile. Iznenada
je nastupio strani pad, koji je. ini se, ovu silu potpuno uklonio s
obzora. Pokazao se takav nedostatak ak i najprimitivnijeg nagona za
samoodranjem, da je europska uravnoteenost takvim inom u roku od
jedva etrdeset i osam sati bila ulovljena udicom: Njemaka unitena, a
Francuska postala prvom europskom kontinentalnom politikom silom.
Enormna propaganda koja je u ovom ratu odravala ustrajnost britanskog
naroda, neumjereno hukala, prekopavala po svim prainstinktima i
strastima, morala je olovnom teinom teretiti odluke britanskih
dravnika. Kolonijalno-gospodarsko-trgovinskim unitenjem Njemake,
bio je postignut britanski ratni cilj, a ono to je iz toga proizilo bilo je
zakidanje engleskih interesa. Brisanjem njemake dravne moi u
kontinentalnoj Europi na dobitku su mogli biti samo engleski neprijatelji.
Ipak, u danima studenoga 1918. i do kasnog ljeta 1919. vie nije moglo
doi do obrata engleske diplomacije, koja je u ovom dugom ratu, vie
neko ikada prije, trebala osjeajne snage irokih masa, to vie nije bilo
mogue. One nisu bile mogue zbog jednom ve nametnutog stajalita
vlastitom narodu, a ni s obzirom na utaborivanje vojnih odnosa sila.
Francuska je sama raskinula zakon o trgovini i mogla je diktirati
drugima. Jedina snaga, koja je ipak u ovim mjesecima cjenjkanja i
trgovine mogla unijeti neku promjenu, Njemaka sama, nalazila se u
trzajima unutarnjeg graanskog rata i kroz usta svojih takozvanih
dravnika najavljivala sve veu spremnost za preuzimanje svakog
diktata.
Kada u ivotu naroda neke nacije zbog potpunog pomanjkanja vlastitog
nagona za samoodranjem prestane postojati mogui aktivni
sunarodnjak, prijeti joj pad u ropstvo, a njenoj zemlji pripada sudbina
kolonije.
Upravo stoga, da se Francuskoj ne bi dozvolio prevelik porast moi,
sudjelovanje Engleske, u njenoj pljakakoj udnji, bilo je jedini mogui
oblik vlastite trgovine.
Ustvari, Engleska i nije postigla svoj ratni cilj. Uspon j edne europske
sile iznad odnosa snaga kontinentalnog dravnog sustava Europe, ne
samo da je bio omoguen, nego je u najveoj mjeri bio i utemeljen.
604
Kao vojna drava, Njemaka je u 1914. bila uklijetena izmeu dvije
zemlje, od kojih je jedna raspolagala jednakom, a druga jaom silom. K
tome je doao i nadmoniji engleski pomorski znaaj. Francuska i Rusija
sprjeavale su same preprekama i otporima svaki pretjerani razvitak
njemake veliine. Izvanredno nepovoljan vojnogeografski poloaj
carstva, bio je u biti dodatni koeficijent sigurnosti protiv prevelikog
porasta moi ove zemlje. Posebno su obalne povrine, malene i uske, s
vojnog motrita bile nepovoljne za borbu protiv Engleske, a zemaljski
front, njemu nasuprot, preirok i preotvoren.
Drugaiji je poloaj dananje Francuske: vojno prva sila bez ozbiljnog
takmaca na kontinentu; na svojim junim granicama prema panjolskoj i
Italiji skoro sasvim zatiena; prema Njemakoj osigurana zbog nemoi
nae domovine; na svojoj obali utaborena dugakom frontom od ivotne
sri britanskog carstva. Isplativi ciljevi unitenja engleskih ivotnih
centara nisu bili samo za avione i topovske baterije, nego bi i
djelovanjem podmornica bila zaustavljena britanska trgovina.
Podmorniki rat, poduprt dugom atlantskom obalom, kao i ne puno
kraom duinom francuskih rubnih podruja Sredozemnog mora u
Europi ili sjevernoj Africi, vodio bi kobnom uinku.
Tako je plod borbe protiv razvitka njemake sile, politiko provoenje
francuske hegemonije na kontinentu. Vojni rezultat: uvrenje
Francuske kao prve nadmoi na kopnu, i priznavanje unije kao jednako
jake pomorske sile. Privrednopolitiki: predaja najveih engleskih
interesnih podruja bivim saveznicima.
Toliko, koliko su engleski tradicionalni ciljevi eljeli i trebali sigurnu
balkanizaciju Europe, tono su toliko oni francuski eljeli balkanizaciju
Njemake.
Engleska elja jest i ostaje sprijeiti pretjerani uspon jedne kontinentalne
sile svjetskog politikog znaaja, toznai, odravati odreenu ravnoteu
meusobnog odnosa snaga europskih drava, jer se to ini
pretpostavkom britanske svjetske hegemonije.
605
Francuska elja jest 1 ostaje sprijeiti nastanak zaokruene njemake
moi, odravati sustav njemakih, u odnosima snaga izjednaenih, malih
drava bez jedinstvenog vodstva, uz okupaciju lijeve obale Rheine, kao
pretpostavke za ostvarenje i sigurnost njene hegemonijskogpoloaja u
Europi.
Posljednji cilj francuske diplomacije uvijek e biti u suprotnosti s
posljednjom namjerom britanske dravne upolitike.
#
Tko s gornjeg stajalita eli preispitati dananje mogunosti njemakog
saveznitva, mora doi do uvjerenja da kao posljednje provedivo
povezivanje preostaje samo oslonac na Englesku. Jer koliko god strane
bile i jesu posljedice engleske ratne politike, ne smije se izgubiti iz vida,
da danas vie ne postoji neizbjeni interes Engleske za unitenjem
Njemake, da, suprotno engleskoj politici iz godine u godinu, sve vie
mora doi do koenja pretjeranog francuskog hegemonijalnog nagona.
Samo, savezna politika nee biti provoena sa stajalita prolih nesklada,
nego mnogo vie oploena spoznajom prolih iskustava. Iskustvo nas je
trebalo pouiti da saveznitva za provoenje negativnih ciljeva boluju od
unutarnje slabosti. Narodne sudbine bivaju vrsto skovane samo
izgledom na zajedniki uspjeh u smislu zajednikog stjecanja i osvajanja,
ukratko, obostranim proirenjem moi.
Koliko je na narod vanjskopolitiki lakomislen, moe se najjasnije
vidjeti iz tekueg izvjetavanja dnevnog tiska o izjavama ovog ili onog
stranog dravnika o veoj ili manjojj njemakoj srdanosti, pri emu
se iz ovog sumnjivog stava takvih linosti o naem narodnom biu, uvia
posebno jamstvo za bogatu politiku pomo prema nama. To je sasvim
nevjerojatna besmislica, pekulacija besprimjerne naivnosti normalno
politizirajueg njemakog malograanina. Nema ni jednog engleskog ni
amerikog ili talijanskog dravnika, koji bi ikada bio pro njemaki
nastrojen. Svaki e Englez kao dravnik, naravno, tim vie biti Englez;
svaki Amerika-
606
nac, Amerikanac; i nijedan se Talijan nee nai spremnim voditi neku
drugu politiku osim pro-talijanske. Tko dakle vjeruje da moe izgraditi
saveznitvo sa stranim nacijama, u pro-njemakom opredjeljenju
tamonjih vodeih dravnika, ili je magarac ili laljivac. Pretpostavka da
se postane karika u lancu narodnih slojeva, nikada se ne moe objasniti
meusobnim potovanjem ili naklonou, nego predvianju svrhovitosti
za obe ugovorne strane. To dakle znai: Koliko god da e, recimo, jedan
engleski dravnik uvijek rado voditi proenglesku politiku, a nikada pro-
njemaku, toliko jako mogu sasvim odreeni interesi ove pro-engleske
politike iz najrazliitijih razloga sliiti pro-njemakim interesima. To
naravno treba biti sluaj samo do jednog odreenog stupnja, pa se
jednoga dana moe okrenuti u istu suprotnost; sama mudrost vodeeg
dravnika pokazuje se ba u tome, da za provoenje vlastitih potreba, u
odreenim vremenskim razdobljima, trai upravo one partnere koji zbog
zastupanje svojih interesa, moraju ii istim putem.
Praktina korisna primjena za sadanjost moe time proizii samo iz
odgovora na sljedea pitanja: Koje drave trenutno nemaju ivotni
interes za to, da potpunim iskljuenjem Njemake iz srednje Europe na
njeno mjesto uspostave francusku gospodarsku i vojnu mo do
bezuvjetno vladajueg hegemonijskogpoloaja? Da, koje e drave zbog
razloga svojih vlastitih uvjeta opstojnosti i svog dosadanjeg
tradicionalnog politikog vodstva, u takvom razvoju uoiti prijetnju
vlastitoj budunosti?
Jer, to konano mora postati potpuno jasno: Neumoljivi smrtni neprijatelj
njemakog naroda jest i ostaje Francuska. Sasvim je svejedno tko je u
Francuskoj vladao ili e vladati, Bourboni ili Jakobinci, pristalice
Napoleona ili graanski demokrati, klerikalni republikanci ili crveni
boljevici: krajnji cilj njihove vanjskopolitike djelatnosti uvijek e biti
pokuaj zaposjedanja rheinske granice, i osiguranja ove rijeke za
Francusku putem zbrisane i razruene Njemake.
Engleska ne eli Njemaku kao svjetsku silu, Francuska nikakvu silu
koja se zove Njemaka: koje li bitne razlike! Mi se
607
danas ne borimo za poloaj svjetske sile, nego se hrvamo za opstojnost
nae domovine i jednakost nae nacije iza kruh svagdanji za nau djecu.
Ako s ovog stajalita gledamo na europske saveznike, preostaju samo
dvije drave: Engleska i Italija.
Engleska ne eli Francusku ija vojna aka, zakoena ostalom Europom,
eli preuzeti zatitu jedne politike, koja e jednoga dana i tako i tako
ukrsnuti s engleskim interesima. Engleska nikada ne moe eljeti jednu
Francusku koja je u posjedu ogromni h zapadnoeuropskih rudnika
eljeza i ugljena, ime dobiva pretpostavke za opasno prijetei
gospodarski svjetski poloaj. I Engleska, nadalje, nikada ne moe eljeti
Francusku, iji se kontinentalni politiki poloaj, zahvaljujui ruenju
preostale Europe, ini tako sigurnim, da je ponovno osvajanje veih
pravaca francuske svjetske politike ne samo omogueno, nego upravo
iznueno. Svake su noi odjednom mogli proizvesti na tisue Cepelin
bombi; francuska vojna nadmo teko pritie srce veli kobri tanskog
svjetskog carstva. Ali ni Italija nee i ne moe eljeti dalje uvrivanje
francuske prevlasti u Europi. Talijanska budunost bit e uvijek
uvjetovana razvitkom koji se podruno grupira oko sredozemnog
morskog bazena. Ono to je Italiju gurnulo u rat sigurno nije bila elja
uveati Francusku, nego mnogo vie, namjera, omrznutom jadranskom
rivalu zadati smrtni udarac. Svako daljnje kontinentalno jaanje
Francuske, znai ipak koenje talijanske budunosti, pri emu, se nikada
ne treba zavaravati da rodbinski odnosi medu narodima ni u kom sluaju
ne mogu iskljuiti rivalitet.
Pri najtreznijem i najhladnijem razmiljanju, danas su u prvom redu ove
obe drave, Engleska i Italija, iji se najprirodniji interesi ne
suprotstavljaju egzistencijalnim pretpostavkama njemake nacije,barem
ne u najhitnijima, da, ak se u odreenoj mjeri s njima i identificiraju.
#
608
Pri razmiljanju o mogunosti takvog saveznitva, svakako ne smijemo
previdjeti tri faktora. Prvi je u nas, a oba druga u samim dravama koje
su i same u pitanju.
Moe li se s dananjom Njemakom uope povezivati? Moe li se neka
sila, koja u savezu eli vidjeti pomo za provoenje vlastitih ofenzivnih
ciljeva, povezati s jednom dravom ije vodstvo ve godinama nudi sliku
bijedne nesposobnosti, pacifistikog kukaviluka i iji vei dio naroda u
svojoj demokratsko marxistikoj zaslijepljenosti izdaje interese vlastite
zemlje, da se zavapi do neba. Moe li se danas ijedna sila nadati
uspostavljanju vrijednih odnosa sa zemljom, u vjeri da e jednom
zajednike interese zajedniki i zastupati, ako ova drava nema ni
hrabrosti ni elje, ak ni pomaknuti prstom, da bi obranila vlastiti goli
ivot? Hoe li se ikoja sila za koju savez mora biti neto vie od
zajamenog ugovora za odravanje jednog stanja polaganog truljenja,
slinog smislu unitenog trojnog saveza, obvezati jednoj dravi u dobru i
zlu, ije se karakteristine ivotne navike sastoje u poltronskoj
poniznosti prema van i grijenom tlaenju nacionalnih vrlina prema
unutra; jednoj dravi koja vie nema veliinu, jer je zbog svoga
cjelokupnog ponaanja vie ne zavrjeuje; s vlastima koje se nipoto ne
mogu resiti ukazanom au svojih graana, tako da inozemstvo nikako
ne bi prema njoj moglo izraavati svoje divljenje.
Ne, sila koja dri do svog ugleda i od saveznitva oekuje vie od
provizija plijena gladnih parlamentaraca, nee se povezati sa dananjom
Njemakom, da, ona to ne moe! U naoj dananjoj nesposobnosti za sa
veznitvo, nalazi se najdublji i posljednji razlog za solidarnost
neprijateljskih razbojnika. Kako se Njemaka nikada nebrani, osim s
nekoliko vatrenih prosvjeda nae parlamentarne elite, ostali svijet
nema razloga boriti se za nau zatitu, a dragi bog u principu ne oslobaa
plaljive narode - zbog upuenih mu naricanja naih domoljubnih udruga
- tako dravama koje nemaju neposredni interes za nae potpuno
unitenje ne preostaje uope nita drugo, nego da sudjeluju u
razbojnikim pohodima Francuske, pa bilo to makar iz razloga da
takvom pratnjom i sudjelovanjem u pljaki bar donekle sprijee
iskljuivo jaanje Francuske.
609
Drugo, ne smije se previdjeti tekoa u koju su nas uvukle dananje
neprijateljske zemlje putem masovne propagande u odreenom smjeru,
kako bi utjecale na velike slojeve naroda. Ne moe se jedno narodno bie
godinama prikazivati hunskim, razbojnikim, vandalskim itd., da
bi se iznenada, preko noi, otkrila suprotnost i nekadanjeg neprijatelja
preporuilo za sutranjeg saveznika.
Jo vie pozornosti treba ipak pokloniti treoj injenici, koja e biti od
vanog znaaja za stvaranje predstojeih europskih saveza.
Koliko god sa britanskog dravnog stajalita bili slabi interesi Engleske
za daljnjim unitenjem Njemake, to je za ovakav razvoj vei interes
internacionalnog burzovnog idovstva. Raskorak izmeu slubenog, ili
bolje reeno, tradicionalnog britanskog dravnog umijea i masovnih
idovskih burzovnih snaga, nigdje se ne pokazuje bolje, nego u razliitim
gleditima u vezi s pitanjima engleske vanjske politike. Financijsko
idovstvo eli, suprotno interesu britanskog dravnog dobra, ne samo
bezostatno gospodarsko unitenje Njemake, nego i njeno potpuno
politiko porobljavanje. Internacionalizacija naeg njemakoga
gospodarstva,znai predaja njemake radne snage u posjed idovskih
svjetskih financija, moe se bezostatno provesti samo u politiki
boljevikoj dravi. Treba li marxisticka borbena trupa internacionalnog
idovskog burzovnog kapitala konano slomiti vrat njemakoj
nacionalnoj dravi, onda se to moe dogoditi samo uz srdanu pripomo
iz vana. Francuske armije moraju tako dugo juriati na njemaku
dravnu tvorevinu, dok unutarnje krhko carstvo ne podlegne
boljevistikoj borbenoj trupi internacionalnog svjetskog idovstva.
Tako je danas idov veliki huka za bezostatnim ruenjem Njemake.
Gdje god da u svijetu itamo o napadima na Njemaku, njihovi su
izvoditelji idovi, kako u miru, tako i u ratu. idovski burzovni i
marxistiki tisak planski podjaruje mrnju protiv Njemake, tako dugo,
dok drava za dravom nije predala svoju neutralnost, i odriui se
pravih narodnih interesa, stupila u slubu svjetske ratne koalicije.
610
idovska razmiljanja su pri tome bila jasna. Boljevizacija Njemake,
to znai zatiranje nacionalne narodne njemake inteligencije, i time
omoguavanje cijeenja njemake radne snage pod jarmom idovskih
svjetskih banaka, zamiljena je samo kao predigra za daljnje irenje ovih
idovskih tenji za osvajanjem svijeta. Kako je samo esto Njemaka u
svojoj povijesti bila glavno poprite silovitih hrvanja. Budu li na narod i
naa drava rtve krvoednog novarskog pohlepnika idovskog
narodnog tiranina, potonut e cijela Zemlja u krakovima ovog polipa;
oslobodi li se Njemaka iz ovog zagrljaja, smije se drati, da je ova
najvea narodna opasnost slomljena za cijeli svijet.
Sigurno je, dakle, da e idovstvo koristiti svoje spletkarenje, kako bi
neprijateljstvo nacija prema Njemakoj, ne samo odralo, nego ga po
mogunosti i jo vie pojaalo, tako se sigurno ova djelatnost pokriva
samo malim dijelom stvarnim interesima time zatrovanih naroda.
Openito uzevi, idovstvo e se spojedinim narodnim tijelima uvijek
boriti onim orujem, koje e se na osnovu prepoznatog mentaliteta ovih
nacija initi najuinkovitijim i obeava najvei uspjeh. U naem krvno
izvanredno razorenom narodnom biu usaene su zbog toga, vie ili
manje, svjetsko graanske, pacifistiko-ideoloke misli, ukratko,
internacionalne tendencije, kojima se idovstvo sluilo u svojoj borbi za
mo; u Francuskoj se slui prepoznatim i pravilno procijenjenim oviniz-
mom, u Engleskoj gospodarskim i svjetsko politikim stajalitima;
ukratko, uvijek se slui najhitnijim svojstvima, koja predstavljaju
mentalitet jednog naroda. Tek kad je takvim putem izvojevalo bujanje
utjecaja u gospodarskom i politikom osjeaju sile, skida okove ovog
svevladajueg oruja i u ravnini ove mjere istie stvarne unutarnje
namjere svoje volje i svoje borbe. Ono razara sve bre, dok tako, jednu
po jednu dravu ne pretvori u polje ruevina, na kojem treba biti
uspostavljen suverenitet vjenog idovskog carstva.
U Engleskoj kao i u Italiji raskol stajalita o postojanijoj i boljoj dravnoj
mudrosti i htijenju idovske burze je toliko jasan da ponekad grubo
upada u oi.
611
Samo u Francuskoj, danas vie nego ikada, postoji unutarnje ope
slaganje izmeu burzovnih namjera vodeih Zidova i elja ovinistiki
nastrojene nacionalne dravne politike. Upravo se u tom identitetu nalazi
neizmjerna opasnost za Njemaku. Upravo iz toga razloga Francuska jest
i ostaje nadaleko najstraniji neprijatelj. Ovaj po sebi sve vie
pocrnavanju sklon narod, svojom vezom sa ciljevima idovskog
vladanja svijetom, predstavlja vrebajuu opasnost za opstojnost bijele
rase Europe. Jer zaraza crnakom krvlju na Rheini, u srcu Europe,
odgovara isto tako dobro sadistiko-perzverznoj elji za osvetom ovog
ovinistikog nasljednog neprijatelja naega naroda, kao i ledeno
hladnom idovskom razmiljanju na tome putu da mijeanje rasa pone
stavljati u sredite europskog kontinenta, i tako bijeloj rasi zarazom s
niim ljudstvom oduzeti osnovu velianstvene nezavisne egzistencije.
Ono to Francuska podbodena vlastitom osvetom, pomou idova,
planski provodi u Europi je grijeh protiv opstojnosti bijelog ovjeanstva
ina taj e narodjednom biti nahukani svi osvetniki duhovi jednog roda
ukojemje, u rasnoj sramoti, prepoznao nasljedni grijeh ovjeanstva.
Za Njemaku francuska opasnost ipak znai dunost, uz potiskivanje
svih osjeajnih momenata, pruiti ruku svakome tko, isto toliko ugroen
kao i mi, ne eli trpjeti i podnositi francusku tenju za prevlau.
U Europi e u doglednoj budunosti za Njemaku preostati samo dva
saveznika: Engleska i Italija.
#
Tko se danas potrudi i osvrne na njemako vanjskopolitiko vodstvo od
vremena Revolucije, taj nee moi nita drugo, nego se, s obzirom na
stalno neshvatljivo zakazivanje naih vlada, uhvatiti za glavu, da bi, ili
jednostavno klonuo, ili u vatrenoj pobuni, jednoj takvoj vladi najavio rat.
Ove radnje nemaju vie nita s nerazumno-u: jer, ono to bi se svakom
razumnom mozgu inilo nezamislivim,
612
uinili su duhovni Kiklopi naih partija iz studenoga: natjecali su se za
francusku milost. Dabome,u svim ovim godinama, dirljivom
bezazlenou nepopravljiva fantasta, stalno se pokuavalo dodvoravati
Francuzima, stalno ulizivati velikoj naciji i vjerovati da se u svakom
propalom triku francuskog gulikoe odmah smije vidjeti prvi znak
vidljive promjene miljenja. Stvarni pokretai akcija nae politike nisu,
naravno, nikada bili odani tom glupom vjerovanju. Za njih je ulagivanje
Francuskoj bilo samo po sebi razumljivo sredstvo, dana takav nain
sabotiraju svaku praktinu saveznu politiku. Nikada im nita nije bilo
nejasno o Francuskoj i o onima koji podravaju njene ciljeve. Ono to ih
je prisililo da tako rade, kao da bi ipak ozbiljno mogli vjerovati u
moguu promjenu njemake Sudbine, bila je trijezna spoznaja da bi u
drugom sluaju sam na narod mogao vjerojatno poi nekim drugim
putem.
Naravno, da je i nama teko, u redovima vlastitog pokreta, prikazati
Englesku kao mogueg saveznika u budunosti. Na je idovski tisak
uvijek znao usredotoiti mrnju, posebno prema Engleskoj, pri emu je
poneki dobri njemaki glupan, idovu najspremnije naletio na
postavljenu muholovku, brbljao o ponovnom jaanju njemake
pomorske sile, protestirao protiv iskoritavanja naih kolonija,
preporuivao njihovo ponovno osvajanje i tako pomogao izruiti
materijale koje je idovski odrpanac mogao slati sunarodnjacima u
Englesku, da bi ih se koristilo u praktinoj propagandi. Jer da se mi
danas nismo borili za pomorski znaaj itd., trebalo bi postupno progrmiti
kroz glave naih politizirajuih graanskih zvekana. Odustajanje
njemake nacionalne sile od ovih ciljeva, bez najtemeljitije prethodne
sigurnosti naeg poloaja u Europi, bilo je glupost ve prije rata. Danas
takva nada pripada onim glupostima, koje se u politikim krugovima
Zloin.
Ponekad je doista bilo za oajavanje kada se moralo gledati kako su
idovski organizatori akcija uspijevali zaposliti na narod s danas
najsporednijim stvarima, raspirivanjem demonstracija i pros-
vjeda, dok je u isto vrijeme od tijela naeg narodnog bia Francuska
trgala komad po komad, i oduzimala nam osnove nae neovisnosti.
Moram posebno podsjetiti na drvenog konja, kojega je ovih godina jahao
idov s izvanrednom spretnou: Juni Tirol.
Dabome, Juni Tirol. Kada se ja ovdje, na ovome mjestu, bavim upravo
ovim pitanjima, to ne inim zbog toga, da bi se obraunao s ovim
laljivim klateom, koji se gradei na zaboravu i gluposti naih irih
slojeva, ovdje drznuo glumiti nacionalno gnuanje koje je, posebno od
parlamentarnih varalica, udaljenije nego kradljivoj svraki pojmovi o
vlasnitvu.
elim naglasiti, da sam lino pripadao ljudima koji su, kada je bilo
odluivano o sudbini Junog Tirola - dakle, poam od kolovoza 1914. do
studenog 1918. - otili tamo gdje se praktino branilo ovo podruje,
naime u vojsku. Tih sam godina izborio svoj dio, ne da Juni Tirol bude
izgubljen, ve da ostane u domovini kao i svaka druga njemaka zemlja.
Oni koji se tada nisu borili zajedno s nama, bili su parlamentarni
razbojnici, sve ove politizirane partijske vucibatine. Naprotiv, dok smo
se mi borili u uvjerenju da bi se Juni Tirol mogao zadrati samo
pobjednikim ishodom rata, gubice ovih Ephialtesa su u to vrijeme
hukale i kopale protiv ove pobjede, dok konano borbeni Siegfried nije
podlegao podmuklom udarcu maa. Jer se zadravanje Junog Tirola u
njemakom posjedu nije moglo zajamiti goruim govorima sranih
parlamentaraca na bekom Ballhausplatzu ili pred miinchenskom
Feldherrnhallom, nego samo bataljunima borbenog fronta. Tko je razbio
ovaj front, izdao je i Juni Tirol, tono kao i sva druga njemaka
podruja.
Tko danas vjeruje da bi se protestima, objanjenjima, povorkama svih
moguih udruenja itd. moglo rijeiti junotirolsko pitanje, taj je ili
sasvim posebna budala ili njemaki malograanin.
Mora biti jasno da povratak izgubljenih podruja ne slijedi sveanim
zazivanjem dragoga boga ili pobonim nadama u narodni savez, nego
samo silom oruja.
Pitanje je samo, tko je spreman silom oruja ponovno iznuditi povrat
izgubljenog podruja?
to se tie moje osobe, mogao bih ovdje iste savjesti tvrditi, da bih
skupio jo toliko hrabrostii i na vrhu oformljenog parlamentarnog
jurinog bataljuna sastavljenog od parlamentarnih brbljivaca i ostalih
partijskih voda kao i raznih dravnih savjetnika, sudjelovao u
pobjednikom osvajanju Junog Tirola. Sam vrag zna koliko bi me
veselilo kada bi bar jednom iznad glava takvih goruih prosvjednih
manifestacija, iznenada prasnulo parrapnela. Ja vjerujem, da bi, kada bi
lisica provalila u kokoinjac, kokodakanje jedva bilo jae, a tranje u
zaklon pojedinih pernatih ivotinja, bre od bjea-nja s tako predivnog
prosvjednog skupa.
Najpodlije je ustvari, da gospoda ni sama ne vjeruju da ovim putem ita
mogu postii. Oni najbolje poznaju nemogunost i traljavost svekolikoga
svoga osobnog petljanja. Samo oni to ine zato, jer je, naravno, danas
neto lake brbljati o povratku Junog Tirola, nego to je jednom bilo
boriti se za njegovo odranje. Svatko doprinosi svoj dio; mi smo tada
rtvovali svoju krv, a danas ovo drutvo brusi svoje kljunove.
Posebno je sjajno pri tome bilo jo gledati kako je bekim legitimnim
krugovima prilikom njihovog pripremnog rada za povratak Junog
Tirola, formalno nabubrila krijesta. Prije sedam godina, njihova je
uzviena vladarska kua pripomogla nitkovluku krivokle-tog izdajstva,
da je svjetska koalicija kao pobjednica, takoer htjela dobiti i Juni Tirol.
Tada su ovi krugovi podupirali politiku njihove izdajnike dinastije, a
ba ih je bilo briga za Juni Tirol ili bilo to drugo. Naravno, danas je
jednostavnije poduzeti borbu za ova podruja, koja e ipak sada biti
izvojevana samo duhovnim orujem, i svakako da je lake poderati
grlo na prosvjednom skupu -s unutarnjom uzvienom srdbom i
izranjaviti prste novinskim lankom, nego otprilike u osvajanju Ruhrske
oblasti, recimo, podii u zrak mostove.
Razlog zbog kojeg se zadnjih godina u sasvim odreenim krugovima iz
pitanja Junog Tirola izrodila glavna tema njemako-
italijanskih odnosajasna je kao na dlanu. Zidovi i habsburki legiti-misti
imaju najvie interesa u tome, da sprijee njemaku saveznu politiku,
koja bi jednoga dana mogla voditi uskrsnuu njemake slobodne domo
vine. Ne ine se sve ove petljancije iz ljuba vi prema Junom Tirolu - jer
se njemu nee pomoi, nego samo tetiti - ve zbog straha od mogueg
njemako-italijaskog sporazuma.
Podla je namjera, kleveta ovih krugova, da oni ledena i drska ela
pokuavaju stvari predstaviti tako, kao da smo otprilike mi izdali Juni
Tirol.
Ovoj gospodi potpuno jasno mora biti reeno: Prvo, Juni Tirol je izdao
svaki Nijemac koji od 1914. do 1918. zdravih ruku i nogu, nije stajao
negdje drugdje, na frontu, i svoju slubu stavio na raspolaganje
domovini;
Drugo, svaki koji tih godina nije pripomogao jaanju obrambene
sposobnosti naeg narodnog bia za voenje rata i uvrenju ustrajnosti
i izdrljivosti u borbi;
Tree, Juni Tirolje izdao svaki koji je, bilo neposrednim inom, ili
posredno kukavikim trpljenjem sudjelovao u revoluciji iz studenoga i
time razbio oruje koje je samo moglo spasiti Juni Tirol;
I etvrto: Juni Tirol su izdale sve one partije i njihove pristalice, koje su
stavile svoje potpise pod sramne ugovore iz Versaillesa i St. Germaina.
Da, tako stoje stvari, moja hrabra gospodo prosvjednici
rijei!
Danas sam voen samo trijeznom spoznajom, da se izgubljena podruja
ne mogu vratitijeziavou izbruenih parlamentarnih gubica, ve
osvojiti izbruenim maem, dakle, krvavom borbom.
Ovdje u svakom sluaju ne trebam posebno objanjavati, da ja sada, kada
su kocke ve baene, ponovni povratak Junog Tirola pomou rata ne
samo drim nemoguim, nego bih ga i lino odbio, jer znam da zbog
ovog pitanja ne bi bilo postignuto gorue nacionalno oduevljenje
svekolikog njemakog naroda u onoj mjeri, koja bi nudila pretpostavku
za pobjedu.
616
Vjerujem ak u suprotno, da kad bi ova krv bila jednom zaloena, bio bi
zloin, da naa ila kucavica od dvjesto tisua Nijemaca, ispunjava zalog
i pretrava poprite afrikih crnakih hordi, dok tu, u blizini skapava
sedam milijuna ljudi pod tuinskom vlau.
Ako njemaka nacija eli zavriti sa stanjem svojega prijeteeg
istrijebljenja u Europi, tada ne smije poiniti pogreke predratnog stanja,
pa si i boga i svijet, uiniti neprijateljima, nego e tada morati znati
prepoznati najopasnijeg protivnika, i udariti po njemu cjelokupnom
usredotoenom snagom. Ukoliko ova pobjeda bude izborena rtvama na
nekom drugom mjestu, tada nas budue generacije naega naroda ipak
nee osuditi. One e tim vie znati cijeniti teku nevolju i duboke brige i
time roenu gorku odluku, da bude to blistaviji uspjeh koji e iz toga
izniknuti.
Ono to nas danas mora voditi je neprekidno osnovno razumijevanje, da
je povratak izgubljenih podruja jednog carstva u prvom redu pitanje
povratka politike neovisnosti i moi domovine.
Ovo omoguiti i osigurati mudrom saveznom politikom, je prva zadaa
snanog vodstva naeg vanjsko politikog tijela.
Upravo se mi Nacionalsocijalisti moramo uvati da nas za sobom ne
povuku nai brbljivi graanski patrioti voeni Zidovima. Teko nama,
ako i napokret, umjesto pripremanja borbe, uvjebava u prosvjedima!
Njemaka je propala zbog fantastinog shvaanja nibe-lunkog saveza sa
habsburkim dravnim lesom. Fantastina sentimentalnost u obradi
vanjskopolitikih mogunosti od danas je najbolje sredstvo, da zauvijek
sprijeimo na ponovni uspon.
#
Nuno potrebno da se i ja ovdje, jo sasvim kratko pozabavim onim
prigovorima koji se odnose na tri prethodno postavljena pitanja, naime,
na pitanje hoe li se se;
Prvo, s dananjom Njemakom, ija je slabost svakom vidljiva, uope
netko povezati;
617
Drugo, ine li se neprijateljske nacije sposobnima na taka v preokret;
I tree, nije li jednom ostvaren utjecaj idovstva jai nego sve spoznaje i
sva dobra volja, to bi prekriilo sve planove i uinilo ih nitavnim.
Drim da sam polovinu prvog pitanja dovoljno razmotrio. Naravno da se
s dananjom Njemakom nitko nee povezati. Ni jedna se svjetska sila
nee usuditi povezati sa sudbinom drave ije vlasti moraju razoriti
svako povjerenje. to se tie pokuaja mnogih naih sunarodnjaka, da
postupke vlade, koja je iskoristila sadanji jadni mentalitet naega
naroda, dre dobrima ili ih ak uvaavaju kao ispriku, tada se protiv
ovoga mora zauzeti najotrije stajalite.
Sigurno da je beskarakternost naeg naroda od prije est godina jako
tuna, nemar prema najvanijim potrebama stanovnitva najistinskije
poniavajui, a kukaviluk poneki puta dopire do samoga neba. Samo,
ovjek pri tome nikada ne smije zaboraviti da se ipak radi o narodu, koji
je prije par godina svijetu ponudio najdivniji primjer najviih ljudskih
krijeposti i vrlina. Poam od kolovoskih dana 1914. do kraja divovskog
narodnog hrvanja, ni jedan narod na Zemlji nije jasnije pokazao muku
hrabrost, ilavu ustrajnost i strpljivu izdrljivost kao na danas bijedni
njemaki narod. Nitko nee tvrditi, da je ponienje naeg dananjeg
vremena karakteristina narav naeg narodnog bia. Ono to mi danas
moramo doivljavati oko nas i u nama, samo je strano smisaono i umno
razarajui utjecaj dogaaja u Meineidstatu 9. studenog 1918. Vie nego
ikada, ovdje vrijedi pjesnika rije o Zlobi; tko zainje zlobu, mora zlobu
i roditi. Samo, ni u ovom vremenu nisu sasvim izgubljeni osnovni
elementi naega naroda; oni samo drijemaju neprobudeni u dubini i
ponekad se kao bljesak na crnom nebeskom svodu moe vidjeti ova
obasjana krijepost, koje e se jednom kasnija Njemaka sjetiti kao prvog
znaka poetnog ozdravljenja. Vie nego jednom, nale su se tisue i
tisue mladih Nijemaca, s vidljivom odlukom, mladenaki ivot isto tako
kao i 1914. ponovno dobrovoljno i radosno prinijeti na
618
oltar voljene domovine. Opet milijuni ljudi stvaraju marljivo i vrijedno,
kao da revolucijom nita nije bilo razoreno. Kova opet stoji iza
nakovnja, iza pluga hoda seljak, a u radnoj sobi sjedi znanstvenik, svaki
s jednakim naporom i jednakom predanou prema svojoj dunosti.
Ugnjetavanje od strane naih neprijatelja vie ne nailazi na osuujui
podsmijeh od nekada, ve na ogorena i ojaena lica. Bez sumnje,
dogodila se velika promjena uvjerenja.
Ako se sve to jo danas ne oituje u preporodu politikog miljenja o
moi i nagonu za samoodranjem naeg naroda, tada e zbog toga
krivicu snositi oni koji, manje voljom nebeskom, a vie vlastitim
pozivom vladaju naim narodom od 1918. do njegove smrtne
iznemoglosti.
Dabome, ako se danas okrivljuje naa nacija, onda se ipak smije postaviti
pitanje: to se inilo da bi se je poboljalo? Je li u odlukama naih vlasti
- koje su ustvari jedva i bile tu - postojala i najmanja potpora da se
narodnom biu dade makar i najmanji znak ivotne snage, ili je to bio
znak potpunog potcjenjivanja ovog dragocjenog dobra? to je uinila
naa vlast da bi ovom narodu ponovno usadila duh ponosnog
samopotvrivanja, mukog prkosa i gnjevne mrnje?
Kada je 1919. naem narodu nametnut mirovni ugovor, s pravom se
moglo nadati da bi upravo ovim instrumentom neizmjernog ugnjetavanja
mogao biti pojaan krikza njemakom slobodom. Mirovni ugovori, iji
zahtjevi pogaaju narod kao udarci bieva, ne udaraju rijetko kao pr\'i
bubnjevi kasnijeg uspona.
to se s tim mirovnim ugovorom iz Versaillesa moglo
uiniti!
Kako je ovaj instrument neizmjerne ucjene i najsramnijeg ponienja
mogao u rukama voljne vlasti postati sredstvom koje nacionalne strasti
raspiruje do vrijenja! Kako se genijalnim propagandnim koritenjem
ovih sadistikih strahota, ravnodunost jednog naroda mogla stupnjevati
do gnuanja, a gnuanje do najee srdbe!
Kako se svakom pojedinom tokom ugovora, tako dugo moglo
uspaljivati mozak i osjeaj ovog naroda, dok konano u ezdeset
milijuna mukaraca i ena, zajedniki osjeaj srama i mrnje ne bi postao
jedinstveno usplamtjelo more iz ijeg se ara uzdie elina volja i
snaan povik:
Hoemo ponovno oruje!
Svakako, tome moe sluiti jedan takav mirovni ugovor. U
neumjerenosti njegova ugnjetavanja u njegovim besramnim zahtjevima,
nalazi se oruje propagande za ponovno buenje zaspalih duhova nacije.
Tada se svakako mora poeti od djeje poetnice, pa do zadnjih novina,
svakoga kazalita, svakog kina, svakog plakatnog stuba,i svakog
slobodnog daanog plota, sve se mora staviti u slubu ovog jedinog
velikog poslanja, sve dok se zapomaganja naih dananjih udruenih
patriota: Gospodine, oslobodi nas! u mozgu i najmanjeg djeaka ne
pretvore u goruu molbu: Svemoguiboe, posveti jednom nae oruje;
budi tako pravedan, kao to si uvijek bio; presudi sada, za vrjedujemo li
mi slobodu; Gospodine, posveti nau borbu!
Sve se propustilo i nita nije uinilo.
Tko se hoe uditi to na narod nije takav, kakav bi trebao i mogao biti?
Ali to ostali svijet u nama vidi? Samo sudskogstraara, poslunoga psa
koji zahvalno lie ruke koje su ga prethodno udarale.
Razumije se, da je naa dananja sposobnost saveznitva optereena
naim narodom, ali ipak najvie naim vlastima. One su u svojoj
pokvarenosti krivci to nakon osam godina neizmjernog ugnjetavanja ne
postoji tako malo volje za slobodom.
Koliko god da je dakle aktivna savezna politika nuno povezana
potovanjem naega naroda, toliko je ovo opet uvjetovano postojanjem
vladajue moi, koja ne eli biti nadniar stranih drava, ne kmetski
upravitelj vlastite snage, nego mnogo vie: glasnik nacionalne svijesti.
Kada bi na narod imao dravno vodstvo koje svoju misiju vidi u tome,
ne bi prolo ni est godina, a odvanom bi vanjskopolitikom vodstvu
stajala na raspolaganju carstva, i isto toliko jaka volja naroda ednog
slobode.
#
Drugi prigovor, velika tekoa preokreta neprijateljskih naroda u
srdanog saveznika, moe biti objanjena ovako:
Opa antinjemaka psihoza u ostalim zemljama stvorena ratnom
propagandom neizbjeno ostaje sve dotle, dok ponovno buenje vidljive
njemake elje za samoodranjem carstva opet ne poprimi
karakteristine znakove jedne drave koja igra na opem zajednikom
ahovskom polju i s kojom se moe igrati. Tek kada i vlast i narod
pokau bezuvjetnu sigurnost za moguu sposobnost saveznitva, moe
jedna ili druga sila zbog usporednih interesa, misliti na to da
propagandnim djelovanjem utjee na preokret javnog miljenja. I to, po
prirodi stvari, zahtjeva godine trajnog i domiljatog rada. Upravo u
nunosti ovog dugog vremenskog trajanja za preokret jednog naroda,
nalazi se opravdanje opreza kod ovog pothvata, to znai, da se nee
ulaziti u takav posao dok se ne dobije bezuvjetno uvjerenje o vrijednosti
takvoga rada i njegovih plodova za budunost. Nee se prema praznom
hvalisanju jednog, vie ili manje, domiljatog ministra vanjskih poslova
mijenjati duevni stav o nekoj naciji, bez jamstva za realnu vrijednost
novosteene. Inae bi to vodilo potpunom cjepkanju javnoga miljenja.
Najpouzdanija sigurnost za kasniju moguu povezanost s nekom
dravom, ne sastoji se u nadmenom nainu govora pojedinih obnaatelja
vlasti, nego mnogo vie u vidljivoj stabilnosti odreene svrhovito
prikazane tendencije vlasti, kao i u analogno postavljenom javnom
miljenju. Vjera u ovo bit e tim vra, to je jae vidljivo djelovanje
sile vlasti na podruju propagandne pripreme i potpore njenom radu i
obrnuto, to se nedvosmislenije, obrnuto volji javnog miljenja, odrazi na
tendenciju vlasti.
Jedan e se dakle narod - u naem poloaju - drati sposobnim za
saveznitvo, ako vlast i javno miljenje podjednako najave i zastupaju
fanatinu volju za borbom za osloboenje. To je pretpostavka za tek tada
poveani preokret javnog miljenja drugih drava koje su na temelju
svoje spoznaje voljne, zastupajui svoje najprirodenije interese, ii
putem prema strani njima odgovarajue izglednog partnera, dakle,
zakljuiti savez.
Samo, k tome pripada jo neto: Kako preokret odreenog duhovnog
stava nekog naroda po sebi trai teak rad i od mnogih u poetku nee
biti shvaen, istovremeno je i zloin i glupost, vlastitim pogrekama
ovim elementima koji hoe drugaije, isporuiti oruje za n jiho vo
protudjelo vanje.
Mora se shvatiti da je nuno potrebno odreeno vremensko razdoblje,
dok narod bezostatno ne shvati unutarnje namjere vlade, jer se ne mogu
dati zakljuni ciljeve politikih predradnji, nego je neophodno ili slijepo
vjerovanje mase ili se moe raunati na intuitivni uvid duhovno
nadreenih slojeva vodstva. Kako meutim kod mnogih ljudi ipakne
postoji ovaj prognostiko politiki osjeaj takta i pojmovnih mogunosti,
a razjanjenja ne mogu biti data iz politikih razloga, uvijek e se jedan
dio intelektualno vodeih slojeva suprotstavljati novim tendencijama,
koje zbog svoje neprozirnosti lako mogu biti protumaene obinim
eksperimentima. Tako se budi otpor zabrinutih konzervativnih dravnih
elemenata.
Upravo je iz ovog razloga to vea dunost brinuti se o tome, da takvim
smetaima krenja puta meusobnog razumijevanja, budu iz ruku
izbijena po mogunosti sva vrijednosna oruja a posebno onda, ako se,
kao u naim sluajevima, ionako samo radi o sasvim nerealizirajuim,
isto fantazijskim brbljarijama napuhanih udruenih patriota i
malograanskih kavanskih politiara. Jer da su povici za nove ratne flote,
ponovnim povratom naih kolonija itd. stvarno samo glupa naklapanja
bez ijedne misli praktine izvodljivosti, jedva e se pri mirnom
razmiljanju moi osporiti. Kako se meutim, u Engleskoj ovi besmisleni
izljevi, dijelom bezopasni, dijelom glupi, ali uvijek u tihoj slubi naih
smrtnih neprijatelja
stojeih prosvjednih borcaca politiki iskoriste, ne mogu se za Njemaku
oznaavati povoljnima. Tako se ovjek iscrpljuje u tetnim
demonstracijama protiv boga i itavog svijeta i zaboravlja prvo naelo
koje je pretpostavka svakog uspjeha, naime: Ono to radi, radi potpuno!
Time to se guna protiv pet ili deset drava, prekida se koncentracija
svih voljnih i psihikih snaga za udarac u srce naem najopakijem
protivniku i, zbog ovog razilaenja, rtvuje mogunost sa veznikog
jaanja.
I ovdje je poslanje nacionalsocijalistikogpokreta. On mora pouavati
na narod da iznad malenkosti vidi veliine, da se ne cjepka zbog
sporednosti, te da nikada ne zaboravi da je cilj zbog kojega se danas
borimo, gola egzistencija naeg naroda i jedini neprijatelj kojega
moramo pogoditi jest i ostaje sila koja nam krade egzistenciju.
To nas ponekad moe gorko boljeti. Ali to jo dugo nije razlog da nam
otkae razum pa da besmislenom vikom hulimo na cijeli svijet, umjesto
da se usredotoenom snagom postavimo protiv najsmrtnijeg neprijatelja.
Uostalom, njemaki narod jo dugo nema moralno pravo optuivati drugi
svijet za njegovo ponaanje, sve dok ne budu pozvani na polaganje
rauna zloinci koji su prodali i izdali vlastitu zemlju. Nije sveta zbilja
da se protiv Engleske, Italije itd. grdi i prosvjeduje iz daleka, a propalice,
koji su nam kao najamnici neprijateljske ratne propagande uzeli oruje,
slomili moralnu kimu i oslabljeno, sakato carstvo protratili za trideset
srebrnjaka, puta da zajedno slobodno eu.
Neprijatelj ini samo ono, to je bilo i predvidio. Iz njegovog ponaanja i
djelovanja moramo uiti.
Tko nee priznati uzvienost takvog shvaanja, mora kao posljednje jo
razmisliti, da mu moe preostati jo samo odricanje, jer se tada iskljuuje
svaka saveznika politika i to za sva vremena. Jer ako se ne poveemo s
Engleskom zbog toga to nam je otela kolonije, s Italijom jer nam je
zauzela Tirol, a Poljskom i ekom po sebi, ne, tada ne bi osim
Francuske - koja nam je usput ipak ukrala Elsass i Lotharingiju - u
Europi preostao vie nitko.
Slui li se time njemakom narodu, jedva da moe biti upitno. Upitno je
uvijek samo, zastupa li takvo miljenje lakovjerna priprosta ili neka
prepredena varalica.
Ukoliko se pri tome radi o vodi, ja uvijek vjerujem na posljednjeg.
Prema ljudskom rasuivanju preokret psihe pojedinih do sada
neprijateljskog naroda, iji su stvarni interesi u budunosti poloeni
slino naima, moe vrlo uspjeno uslijediti ako je unutarnja snaga nae
drave kao i volja za uvanjem nae opstojnosti kao saveznika, ponovno
vidljiva i vrijedna, te ako protivnicima jednog takvog budueg saveza sa
prethodno neprijateljskim narodom, zbog vlastitih nespretnosti ili ak
zloinakih radnji ne damo ponovno hranu za njihovo gonjenje.
#
Najtee je odgovoriti na trei prigovor.
Je li zamislivo da zastupnici stvarnih interesa nacija moguih saveza,
mogu provesti svoje namjere, nasuprot htijenju idovskog smrtnog
neprijatelja slobodnih narodnih i nacionalnih drava?
Mogu li snage npr. tradicionalne britanske dravne politike slomiti
unitavajui idovski utjecaj ili ne?
Na ovo je pitanje, kako sam ve rekao, vrlo teko odgovoriti. Odgovor
ovisi od mnogih imbenika, da bi se mogao izrei uvjerljiv sud. Sigurno
je svakako jedno: Trenutna snaga neke drave moe se initi vrstom i
stabilnom i tako bezuvjetno sluiti interesima zemlje, kada o stvarno
uinkovitom sprjeavanju politikih potreba kroz internacionalne
idovske snage vie ne bude moglo biti govora.
Borba koju je faistika Italija provela protiv tri glavna oruja idovstva,
iako moda u najdubljoj osnovi nesvijesno (to ja lino ne vjerujem) je
najbolji pokazatelj za to, da e ovoj nad-dravnoj sili, makar i posrednim
putem, biti izbijeni otrovni zubi:
Zabrana slobodnozidarskih tajnih udruga, progon nadnacionalnog tiska
kao i trajniprekidinternacionalnog marxizma i obratno, stalno
uvrivanje faistikog dra vnog shvaanja tijekom godina, talijanska
vlada e sa sve vie moi sluiti interesima talijanskog naroda bez obzira
na siktanje svjetske idovske hidre.
U Engleskoj se stvari ine teima. U ovoj zemlji najslobodnije
demokracije diktira idov javnim miljenjem zaobilaznim putem skoro
neogranieno. Pa ipak, i tamo se odvija neprekidno hrvanje izmeu
zastupnika britanskih dravnih interesa i pobornika idovske svjetske
diktature.
Kako su se teko sukobljavale ove razlike moglo se po prvi puta jasno
prepoznati nakon rata, s jedne strane u razliitim stavovima britanskog
dravnog vodstva i tiska, s druge strane o japanskom problemu.
Odmah nakon zavretka rata poela je stara uzajamna raz-draenost
izmeu Amerike i Japana ponovno dolaziti do izraaja. Naravno da ni
europske svjetske sile nisu mogle biti ravnodune prema ovoj ratnoj
opasnosti. Ni svi rodbinski savezi nisu ipak mogli u Engleskoj sprijeiti
odreenu zavidnu zabrinutost prema porastu Amerike unije na svim
podrujima internacionalne gospodarske politike i politike sile. Iz nekada
kolonijalne zemlje, djeteta velike majke, ini se da je nastala gospodarica
svijeta. Treba razumjeti kad Engleska danas, puna brinog nemira,
provjerava svoja stara saveznitva, a britanska dravna mudrost sa
strahom oekuje tren, u kojem vie nee znaiti:
Englezi iznad mora!, nego: Mora Uniji!
Divovskom amerikom dravnom kolosu s njegovim enor-mnim
bogatstvima netaknute zemlje, je tee prii, nego stisnutom njemakom
carstvu. Ako ikada i ovdje budu baene kocke posljednje odluke, bila bi
Engleska, ukoliko bi bila oslonjena sama na sebe, uklonjena zlom
Sudbinom. Zato se lakomo grabi prema utoj aki i hvata za jedan savez,
koji je rasno gledajui, moda neodgovarajui, ali dravno politiki ipak
predstavlja mogunost jaanja britanskog svjetskog poloaja prema
uzdizanju amerikog kontinenta.
Dok se dakle englesko dravno vodstvo unato zajednikoj borbi na
europskom bojnom polju nije htjelo odluiti da olabavi savez s azijskim
partnerom, udario je svekoliki idovski tisak ovom savezu u leda.
Kako je mogue da su idovski organi, do 1918. najvjernije titonoe
britanske borbe protiv njemakog carstva, odjednom poinili nevjeru i
poli vlastitim putevima?
Unitenje Njemake nije bio engleski, nego, u prvom redu, idovski
interes, tono kao to danas unitenje Japana manje slui britanskim
dravnim interesima, nego iroko razgranatim eljama voda oekivanog
idovskog svjetskog carstva. Dok se Engleska trudi zadrati poloaj na
ovom svijetu, idov organizira svoj napad za njeno osvajanje.
On dananje europske drave trenutno vidi kao bezvoljni alat u svojoj
aki, bilo to zaobilaznim putem takozvane zapadne demokracije ili u
obliku neposrednog svladavanja pomou ruskog boljevizma. Ali nije on
u svoju mreu upleo samo stari svijet, nego i novom prijeti ista Sudbina.
idovi su namjesnici zlih sila amerike unije. Svake im se godine
doputa sve vii uspon ka kontrolnim gospodarima radne snage naroda
od sto dvadeset milijuna ljudi; samo poneki, prkosei njihovom gnjevu,
stoje tu jo potpuno neovisni.
Lukavom spretnou mijese javno miljenje i iz njega oblikuju
instrument borbe za vlastitu budunost.
Najvee glave idovstva ve vjeruju da vide blisko ispunjenje oporune
parole Izabranih o velikom deranju naroda.
Unutar ovog velikog krda denacionaliziranih kolonijalnih podruja,
mogla bi jedna jedina neovisna zemlja, itavo ovo djelo u zadnjem
trenutku dovesti do pada. Jer boljevizirani svijet moe opstati samo ako
obuhvati sve.
Ostane li pri svojoj nacionalnoj snazi i veliini bar samo jedna drava,
idovsko satrapsko carstvo hoe i mora, kao svaka tiranija na ovom
svijetu, podlei snazi nacionalnog miljenja.
Ali sada idov tono zna da je svojim tisuljetnim prilago-davanjem
dobro potkopao europske narode i da je uspio odgojiti
626
bezspolne mjeance. Takvu bi se Sudbinu teko moglo pripisati i jednoj
azijskoj nacionalnoj dravi kao to je Japan. On moe zavarati Nijemce i
Engleze, Amerikance i Francuze, za ute azijate nedostaju mu mostovi.
Zato on trai da japansku nacionalnu dravu slomi snagom slinom
dananjoj tvorevini, kako bi se rijeio najopasnijeg suparnika prije nego
li u njegovoj aki zadnja dravna sila bude pretvorena u despociju nad
bespomonim biima.
U svom tisugodinjem idovskom carstvu on se plai nacionalistike
japanske drave i zato eli njezino unitenje jo prije izgradnje svoje
vlastite diktature.
Tako on danas huka narode protiv Japana kao nekada protiv Njemake,
i tako se moe dogoditi, da, dok britanska dravna mudrost jo pokuava
graditi savez s Japanom, britansko idovski tisak upravo pospjei borbu
protiv sveznika i pod proklamacijom demokracije i uz bojni pokli:
Dolje s japanskim militarizmom i carizmom!, priprema unitavajui
rat.
Tako je danas idov u Engleskoj postao besraman.
Borba protiv idovske svjetske opasnosti time e tamo i zapoeti.
I opet, upravo nacionalsocijalistiki pokret mora ispuniti svoju golemu
zadau.
On mora narodu otvoriti oi o stranim nacijama i mora uvijek ponovno
podsjeati na pravog neprijatelja naeg dananjeg svijeta. Umjesto
mrnje prema Arijcima, s kojima moemo dijeliti gotovo sve, s kojima
nas ipak, povezuje zajednika krv ili uopim crtama zajednika kultura,
on mora postaviti opi gnjev prema zlom neprijatelju ovjeanstva, kao
stvarnom zaetniku svih zala.
Ali, on se mora brinuti i za to, da bar u naoj zemlji bude prepoznat
najsmrtnijiprotivnik i da borba protiv njega bude najsjajniji znak jedna
bremenita vremena, koje bi i drugim narodima moglo ukazati na put
spasa jednogborbenogarijskogovjeanstva.
Uostalom, tada razum moe biti na vodi; volja, naa snaga. Sveta
dunosti, djeluj tako da nam da ustrajnost da inimo tako, i da naa
vjera ostane na najvii zatitnik.
Glava 14.
ORIJENTACIJA PREMA ISTOKU ILI ISTONA POLITIKA
Dva su razloga koja me potiu da odnose izmeu Njemake i Rusije
podvrgnem posebnom ispitu:
1. u ovom se sluaju radi moda o najodlunijoj prilici njemake vanjske
politike uope, i
2. u tom je pitanju i kamen kunje politikih sposobnosti mladog
nacionalsocijalistikog pokreta, njegova jasnog miljenja i pravilnog
postupanja.
Moram priznati, da me posebno ova druga toka ponekad ispunjava
tjeskobnom brigom. Kako na mladi pokret materijal svojih pristalica ne
donosi iz tabora ravnodunih, nego najee iz vrlo ekstremnih
svjetonazora, prirodno je ako su ti ljudi u poetku optereeni i
predrasudama na podruju vanjskopolitikog sporazumijevanja ili slabim
razumijevanjem krugova kojima su prethodno politiki i svjetonazorno
bili upueni. To ni u kom sluaju ne vrijedi samo za mukarca koji je k
nama doao s lijeva. Ba suprotno. Koliko god moglo biti tetno
dosadanje pouavanje takvih problema, toliko je ono ne u rijetskim
sluajevima, makar djelimino, ponovno izjednaeno postojeim
ostatkom prirodnog i zdravog instinkta. Tada je bilo samo neophodno
prethodno nametnuti utjecaj nadomjestiti jednim boljim nazorom i
takvog se ovjeka vrlo esto moglo prepoznati kao najboljeg saveznika s
jo postojeim, po sebi zdravim instinktom i nagonom samoodranja.
Nasuprot tome, mnogo je tee usmjeriti ovjeka jasnom politikom
miljenju, iji prethodni odgoj na tome podruju nije bio bez svakog
razuma i logike, i koji je vrlo esto, kao najbolji saveznik, na oltaru
objektivnosti rtvovao i posljednji ostatak prirodnog instinkta. Upravo je
pripadnike nae takozvane inteligencije najtee pokrenuti ka stvarnom,
jasnom i logikom zastupanju njenih interesa i interesa njenog naroda
prema van. Ona nije optereena samo formalnom olovnom teinom
najbesmislenijih predodbi i predrasuda, nego je i iznad svake mjere
izgubila i predala svaki zdravi nagon za samoodranjem. I
nacionalsocijalistiki pokret s ovim ljudima oekuje teka borba, teka
zbog toga, jer su, naalost, unato potpunoj nemoi, nerijetko opsjednuti
izvanrednom umiljenou, kojom s visine gledaju esto na zdravije
ljude, i to bez ikakvog unutarnjeg prava; uobraena, arogantna
sveznalica, bez ikakvih sposobnosti hladnog ispitivanja i prosuivanja,
to mora biti prepoznato kao pretpostavka svakog vanjskopolitikog
htijenja i djelovanja.
Kako upravo ti krugovi zapoinju zaokret od usmjerenja prema cilju nae
vanjske politike i to na najnesretniji nain, protiv interesa naeg naroda,
da bi umjesto ovih stavili u slubu svoje fantastine ideologije, osjeam
se obvezatnim da pred svojim pristalicama posebno i temeljito razradim
najvanije vanjskopolitiko pitanje, naime odnos sa Rusijom, koliko je to
nuno za ope razumi -jevaje, i u okviru jednog ovakvog rada mogue.
Pri tome jo prethodno elim najopenitije dodati i sljedee:
Ako pod vanjskom politikom shvaamo reguliranje odnosa jednog
naroda s ostalim svijetom, tada e nain reguliranja biti uvjetovan sasvim
odreenim injenicama. Kao Nacionalsocijalisti moemo bit vanjske
politike narodne drave izrei sljedeom reenicom:
Vanjska politika narodne drave osigurava na ovoj planeti egzistenciju
dravom obuhvaenoj rasi, time da izmeu broja i porasta naroda s jedne
strane, i veliine i kakvoe zemlje i tla, s druge strane, uspostavi zdravi,
za ivot osposobljeni, prirodni odnos.
Kao zdrav odnos, pri tome smije uvijek biti smatrano samo ono stanje,
koje osigurava prehranu naroda na vlastitoj zemlji i tlu. Svako je drugo
stanje, unato svemu, nezdravo i dovest e, prije ili kasnije, do oteenja,
ako ne i unitenja dotinog naroda.
Samo dovoljno veliki prostor na ovoj Zemlji, osigurava narodu slobodu
opstanka.
Orijentacija prema istoku ili istona politika 629
Pri tome se neophodna veliina naseljenog podruja ne prosuuje
iskljuivo po zahtjevima sadanjice ili ak po koliini uroda po glavi
stanovnika. Jer, kako sam u prvom tomu u tekstu: Pogrena njemaka
politika saveznitva, ve izloio, povrini jedne drave, osim njenog
znaenja kao neposrednog izvora hrane nekog naroda, pripada jo drugo,
vojno politiko. Iako narod u veliini svoje zemlje i tla osigurava hranu,
ipak je nuno razmisliti i o osiguranju samog postojeeg zemljita. U
njemu se nalazi i snaga politike moi drave, koja je opet, ne manje,
odreena s vojno-geografskog stajalita.
Samo e tako njemaki narod moi zastupati svoju budunost kao velika
sila. Kroz skoro dvije tisue godina, interesno zastupanje naeg naroda,
kako bismo trebali oznaiti nae vie ili manje sretno vanjskopolitiko
djelovanje, bilo je - svjetska povijest. Mi smo sami tome bili svjedoci: jer
divovsko hrvanje naroda od 1914. do 1918. bilo je samo hrvanje
njemakog naroda za njegovu egzistenciju na ovoj kugli zemaljskoj, a
samu vrstu ovog procesa oznaavamo svjetskim ratom.
U ovu borbu koraao je njemaki narod kao tobonja svjetska sila.
Kaem tobonja, jer u stvarnosti to nije bio. Da je njemaki narod 1914.
imao drugaiji odnos izmeu povrine tla i broja stanovnika, Njemaka
bi stvarno bila svjetska sila i rat bi, ne uzimajui u obzir ostale
imbenike, mogao biti povoljnije zavren.
Nije ovdje moja zadaa, ak ni samo namjera, ukazati na: daje, ili na:
ali da nije bilo. Samo osjeam bezuvjetnu potrebu prikazati postojee
stanje, nenaminkano i trijezno, te ukazati na njegove zastraujue
slabosti, da bi se bar u redovima nacional-socijalistikog pokreta
produbio uvid u tu nunost.
Njemaka danas nije svjetska sila.
ak kad bi naa trenutna vojna nemo i bila prevladana, ne bi ipak na
ovu titulu vie imali nikakvo pravo. to na ovoj planeti danas znai
tvorevina, koja ima tako jadan odnos izmeu broja itelja i zemljine
povrine, kao svojevremeno i njemako carstvo? U stoljeu u kojem je
Zemlja malo po malo dijeljena u posjed
r
dravama, od kojih neke obuhvaaju skoro kontinente, ne moe se
govoriti o svjetskoj sili neke tvorevine, ija je politika majevina
ograniena na smijenu povrinu od jedva petsto tisua kvadratnih
kilometara.
Gledajui isto teritorijalno, povrinski sadraj njemakog carstva
potpuno se gubi prema veliini takozvanih svjetskih sila. Ne navodim
kao protudokaz Englesku, jer je engleska majevina stvarno samo veliki
glavni grad britanskog svjetskog carstva koje svojim vlasnitvom naziva
skoro etvrtinu cijele zemaljske povrine. Dalje, kao divovske drave
moramo u prvom redu, prepoznati ameriku Uniju, zatim Rusiju i Kinu.
Sve same prostrane zemlje dijelom i deseterostruko vee povrine nego
sadanje njemako carstvo. I sama se Francuska mora uraunati u ove
drave. Ne samo da u sve veem opsegu obojenim dijelovima
ovjeanstva njenog ogromnog carstva popunjava vojsku, nego u
pocrnavanju ini ubrzane korake, tako da se stvarno moe govoriti o
nastanku afrike drave na europskom tlu. Kolonijalna politika dananje
Francuske ne moe se ipak usporediti s onom nekadanje Njemake. Ako
bi se razvoj Francuske u dananjem stilu nastavio jo tristo godina,
francuski bi zadnji krvni ostaci nestali u nastaloj europsko-afrikoj
mulatskoj dravi. Bilo bi to ogromno zatvoreno naseljeno podruje od
Rheine pa sve do Konga, ispunjeno niom rasom nastalom trajnim
polaganim krianjem
Po tome se francuska kolonijalna politika razlikuje od stare njemake.
Nekadanja je njemaka kolonijalna politika bila polovina kao i sve to
smo inili. Niti je poveavala podruja naseljena njemakom rasom, niti
je pokuala - makar i zloinaki - uvoenjem crnake krvi pojaati mo
carstva. Mali oklijevajui koraci na tom putu, bili su Askari u njemakoj
Istonoj Africi. Oni su, ustvari, sluili obrani kolonije. Sama pomisao na
dovoenje crnih trupa na europsko ratno poprite, bez obzira na
injenine nemogunosti u svjetskom ratu, nikada nije postojala kao
jedna od povoljnijih mogunosti za ostvarenje namjere, dok su je
Francuzi oduvijek
\
Orijentacija prema istoku ili istona politika
631
predviali i doivljavali kao unutarnji dokaz njihovog kolonijalnog
djelovanja.
Tako danas na Zemlji vidimo veliki broj mnogih drava, koje ne samo da
brojem stanovnika dijelom daleko nadmauju snage naeg njemakog
naroda, ve ove, prije svega, u svojoj povrini posjeduju najveu potporu
svog politikog monog poloaja. Jo nikada nije, s obzirom na povrinu
i broj stanovnitva, odnos njemakog carstva prema drugim postojeim
svjetskim dravama bio tako nepovoljan kao na poetku nae povijesti
prije dvije tisue godina, i opet danas. Tada smo kao mladi narod juriem
stupili u jedan svijet propalih velikih dravnih tvorevina, ijeg smo
posljednjeg gorostasa, Rim,i sami pripomogli oboriti. Danas se nalazimo
u svijetu po sebi zasnovanih samotvoreih velikih monih drava u
kojemu nae vlastito carstvo sve vie tone u beznaajnost.
Neophodno je da ovu gorku istinu hladno i trijezno imamo pred oima.
Neophodno je da njemako carstvo prema broju itelja i povrinskom
sadraju stavimo u odnos prema drugim dravama, stoljeima neprestano
pratimo i usporeujemo. Znam, da e svatko sa zaprepatenjem doi do
rezultata, koje sam na poetku ovog razmatranja ve iznio: Njemaka
vie nije svjetska sila, sasvim svejedno je li vojno jaka ili slaba.
Dospjeli smo izvan svakog odnosa prema drugim velikim dravama na
ovoj Zemlji, i to samo zahvaljujui upravo kobnom vanjskopolitikom
vodstvu naeg naroda, zahvaljujui potpunom nedostatku jedne, mogao
bih skoro rei, oporune odredbe o odreenom vanjskopolitikom cilju,
kome se moe zahvaliti gubitak svakog zdravog instinkta i nagona za
samoodranjem.
Ukoliko nacionalsocijalistiki pokret stvarno eli primiti posvetu svoga
velikog poslanja za na narod, da se odri, mora, proet spoznajom i
ispunjen boli radi svog stranog poloaja na ovoj Zemlji, hladno i svjestan
cilja, poduzeti borbu protiv besciljnosti i nesposobnosti, koje su do sada
vodile njemaki narod na njegovom vanjskopolitikom putu. On tada
mora, ne osvrui se na tradicije i predrasude, nai hrabrosti, skupiti
na narod i njegovu snagu u
632
pobjedonosno napredovanje, putem, koji iz dananje stijenjenosti
ivotnog prostora vodi ovaj narod u novu zemlju i novo tlo i time ga
zauvijek oslobaa od propasti ili robovanja drugima.
Nacionalsocijalistiki pokret mora pokuati ukloniti nesklad izmeu
broja naih itelja i nae zemaljske povrine - ove kao izvora prehrane,
kao i potpornu toku politike moi, izmeu nae povijesne prolosti i
bezizlaznosti nae nemoi u sadanjosti. Pri tome mora ostati svjestan, da
smo mi kao doista najvie ovjeanstvo na ovoj Zemlji, takoer vezani i
s najviom dunou, i on e tim vie udovoljiti ovoj obvezi, to se vie
bude brinuo o tome, da se njemaki narod rasno osvijesti i da se osim
uzgoja pasa, konja i maaka smiluje i vlastitoj krvi.
#
Ako dosadanju njemaku politiku ocjenjujem besciljnom i
nesposobnom, tada se dokazi moje tvrdnje nalaze u stvarnom
zakazivanju ove politike. Da je na narod bio duhovno manje vrijedan ili
plaljiv, tada rezultati njegova hrvanja na Zemlji ne bi mogli biti loiji,
nego to ih danas vidimo pred sobom. Ni razvoj zadnjih desetljea prije
rata ne smije nas zavarati, jer se snaga jednog carstva ne moe mjeriti po
njemu samome, nego samo putem usporeivanja s drugim dravama.
Upravo jedno takvo usporeivanje dokazuje, da porast snaga drugih
drava nije bio samo ravnomjerniji, nego svojim zavrnim djelovanjem i
vei; da se dakle Njemaki put, unato svakom prividnom usponu,
ustvari sve vie i vie udaljavao od drugih drava i daleko zaostao,
ukratko razlika u veliini proirila se na nau tetu. Da, zaostali smo i u
broju stanovnika i to to due, to vie. Kako na narod u junatvu sigurno
ne moe biti nadmaen ni od koga na Zemlji, da, sve u svemu, za
odravanje svoje opstojnosti, sigurno je dao najvei krvni prinos od svih
naroda na Zemlji, pa se neuspjeh mora traiti samo u promaenom
nainu zalaganja.
Kada u ovom sklopu preispitamo politike doivljaje naega naroda u
tijeku vie od tisuu godina, sjetimo se bezbrojnih
633
ratova i borbi i istraimo njima steeni dananji krajnji rezultat. Morat
emo priznati, da su iz ovog mora krvi proizale samo tri pojave, koje
kao preostale plodove smijemo nazvati jasno odreenim
vanjskopolitikim i uope politikim procesima:
1. prije svega, od Bavaraca pokrenuta kolonizacija istone
granice;
2. stjecanje i prodor u podruje istono od Elbe, i
3. od Hohenzollerna pokrenuta organizacija branden-burko-pruske
drave, kao uzoraikristaliziranejezgrejednognovog carstva.
Pouna opomena za budunost!
Najtrajnija su ostala samo prva dva velika uspjeha nae vanjske politike.
Bez njih na narod danas ne bi vie igrao uope nikakvu ulogu. Oni su
bili prvi, naalost i jedini uspjeli pokuaji, koji su poveani broj
stanovnika doveli u sklad s veliinom zemaljskog tla. Treba stvarno
gledati sudbonosnim, da naa njemaka pisana povijest, oba ova
nadaleko ogromna i za pokoljenja najznaajnija uinka, nikada nije znala
pravo cijeniti, a tome nasuprot, velia sva mogua, fantastina junatva,
zadivljeno cijeni nebrojene pustolovne ratove i borbe, umjesto da
konano spozna kako je veina ovih dogaaji bila beznaajna za veliku
razvojnu crtu nacije.
Trei veliki uspjeh nae politike djelatnosti je stvaranje pruske drave i
njome uvedenog uzgoja posebnog dravnog miljenja, kao i modernom
svijetu u organiziranom obliku prilagoeni nagon za samoodranjem i
samoobranom njemake vojske. U toj dravnoj tvorevini i njenom
novom dravnom shvaanju, niknuo je obrat obrambenog shvaanja
pojedinca prema vojnoj obvezi naciji. Znaaj ovog dogaaja,uope se ne
moe precijeniti. Upravo tom krvno osiromaenom nadindividualno
raspadnutom njemakom narodu, vraen je natrag, putem discipline
pruskog vojnog organizma, bar dio odavno izgubljene organizacijske
sposobnosti.
to kod drugih naroda jo izvorno postoji kao nagon krda, to mi bar
djelimino za nae narodne zajednice ponovno, umjetno, odravamo kao
proces vojne izobrazbe. Otuda je ope ukidanje
vojne obveze - koje bi za tucete drugih naroda moglo biti neznaajno - za
nas od najteeg posljedinog znaaja. Deset njemakih generacija bez
ispravljanog i odgojnog vojnog obrazovanja, preputeno munom
djelovanju osiromaenosti krvne a time i svjetonazorske rastrganosti - i
na bi narod doista izgubio i posljedni ostatak svoje samostalne
egzistencije na ovoj planeti. Njemaki bi duh samo pojedinano, i to u
krilu tuih nacija, mogao dati svoj prinos kulturi, a da ne bi bilo
prepoznato ni njegovo podrijetlo. Bili bismo kulturno gnojivo tako dugo,
dok se i posljednji ostatak arijsko-nordijske krvi u nama ne bi pokvario
ili izbrisao.
Vrijedno je spomenuti da znaaj ovih stvarnih politikih uspjeha, koje je
na narod u svojim vie nego tisuugodinjim borbama nosio u sebi,
bolje shvaaju i cijene nai protivnici, nego mi sami. Mi i danas
sanjarimo o nekom herojstvu, koje je naem narodu otelo milijune
njegovih pripadnika najplemenitije krvi, da bi krajnji rezultat ipak ostao
potpuno neplodan.
Neslaganja o stvarnim politikim uspjesima naeg naroda i neplodnoj
svrhovitosti prolivene nacionalne krvi, od najveeg je znaaja za nae
ponaanje u sadanjosti i budunosti.
Mi Nacionalsocijalisti ne smijemo nikada, i nikada vie, zaoriti
uobiajenim Hura patriotizmom naeg dananjeg graanskog svijeta. To
je posebno smrtno opasno u posljednjim zbivanjima pred rat, kao i biti
najmanje povezan s naim vlastitim putem. Iz cjelokupnog povijesnog
razdoblja 19. stoljea mi ne smijemo imati ni jednu jedinu obvezu, koja
bi bila utemeljena samo u tom razdoblju. Mi se moramo, suprotno
ponaanju predstavnika ovog vremena, ponovno okrenuti zastupanju
najvieg stajalita svake vanjske politike, naime: dovesti u sklad tlo s
brojem stanovnika. Da, iz prolosti moemo samo uiti, da odreivanje
cilja naeg politikog djelovanja trebamo poduzeti u dva smjera:
zemaljski prostor, tlo, kao cilj nae vanjske politike i jedan novi,
svjetonazorno uvreni, jedinstveni temelj, kao cilj unutarnjeg
politikog djelovanja.
#
elim jo sasvim kratko zauzeti stav u vezi s pitanjem, do koje se mjere
zahtjev za zemljitem i tlom ini obiajno i moralno pravedan. To je
ovdje potrebno, jer ak i u samim takozvanim narodnim krugovima
istupaju naalost svi mogui nasapunani brbljivci, koji se trude da
njemaki narod za cilj svog vanjskopolitikog djelovanja obiljei
popravljanje nepravde iz 1918. i time osigura narodno bratimljenje i
simpatije cijelog svijeta, to se dri potrebitim.
Prije svega, o tome elim rei sljedee: Zahtjev za ponovnim posta
vijanjem granica iz 1914. je politika, besmislica s razmjerima i
posljedicama, koje djeluju zloinaki. Bez obzira na to, to su granice
carstva iz 1914. bile sve prije nego logine. Ustvari, one nisu bile
potpune ni u smislu obuh vata ljudi njemake nacije, niti razumne u
pogledu njihove vojno-geografske svrhovitosti. Nisu bile
rezultatpromiljenogpolitikog djelovanja, nego granice trenutka jednog
ni na koji nain zakljuenog politikog hrvanja, da, dijelom posljedice
igre sluaja. Moglo bi se s istim pravom u mnogim sluajevima i s vie
prava, izvui bilo koju probnu godinu njemake povijesti, da bismo
ponovnom uspostavom tadanjih odnosa objasnili cilj vanjskopolitikog
djelovanja. Gornji zahtjev sasvim odgovara naem graanskom svijetu,
koji ni sada nema ni jedno jedino nosee politiko miljenje za
budunost, tovie, ivi jo u prolosti i to najblioj; jer ni sam pogled
unazad ne dopire izvan njihovog vlastitog vremena. Zakon tromosti vee
ih za dato stanje, doputa im otpor protiv svake njegove promjene, ipak
bez svake aktivnosti protuobrane, kako bi se bar ikada popeli preko svoje
gole tromosti. Zato je razumljivo da politiki obzor ovih ljudi ne dosie
preko granice 1914. Time to proklamiraju ponovnu uspostavu nekih
granica kao politiki cilj njihovog vlastitog djelovanja, stalno se ponovno
veu s raspalim savezom naih protivnika. Samo je tako objanjivo da se
osam godina nakon svjetskog hrvanja u kojem su djelimino sudjelovale
drave s najheterogenijim eljama i ciljevima, jo uvijek odrava
koalicija tadanjih pobjednika u manje vie zatvorenom obliku.
Sve su ove drave svojevremeno iskoristile njemaku propast. Strah od
nae snage natjerao je tada lakomost i zavist
636
pojedinih veliina na meusobno povlaenje. U moguem opem
provoenju nasljeivanja naeg carstva vidjele su najbolju zatitu od
naeg budueg uspona. Nemirna savjest i strah od snage naeg naroda
najtrajnije je sredstvo spajanja koje pojedine lanove ovog saveza i danas
dri zajedno.
A mi ih ne obmanjujemo. To to je na graanski svijet, ponovnu
uspostavu granica iz 1914. postavio kao politiki program za Njemaku,
plai svakog partnera koji bi se htio opet vratiti natrag iz saveza naih
neprijatelja, ali se mora plaiti, da bi, izoliran, mogao biti napadnut i time
izgubiti zatitu pojedinih sveznika. Svaka se pojedinana drava osjea
pogoenom i ugroenom nekom parolom.
Pri tome je to, eto, besmisleno u dvostrukom smislu:
1. jer nedostaju sredstva moi da bi ih se moglo iz magle klupskih veeri
premjestili u stvarnost, i
2. jer ako bi oni to i mogli ostvariti, rezultat bi opet bio tako bijedan, da
se, istiniti Boe, ne bi isplatilo za to ponovno uloiti krv naeg naroda.
Da bi se ponovna uspostava granica 1914. postigla samo krvlju, nikome
se to ne bi smjelo initi upitnim. Samo se djeje naivni duhovi vole
uljuljkivati mislima, da se putem priuljkivanja ili proenja moe
provesti korektura Versaillesa. Bez obzira na to to bi takav pokuaj
pretpostavio postojanje dravnika formata jednog Tallevranda, kakvoga
mi nemamo. Polovica naih opstalih politiara sastavljena je od vrlo
prepredenih, ali isto toliko i beskarakternih i openito, prema naem
narodu, neprijateljski raspoloenih elemenata, dok se druga sastoji od
dobroudnih, bezopasnih i bezvoljnih slabia. K tomu, od Bekog su se
kongresa promijenila vremena: Za dravne granice se ne pogaaju i ne
cjenjkaju vojvode i njihove metrese, nego se neumoljivi svjetski idov
bori za svoju vlast nad narodom. Ni jedan narod ne moe ovu aku
odmaknuti od svog grkljana drugaije nego maem. Internacionalnom
narodnom porobljavanju mogu prkositi samo zajedniki koncentrirane
snage usplamtjele nacionalne strasti. Ali takav proces je bio i ostao
krvav.
637
Meutim, kada je ovjek uvjeren da njemaka budunost i tako i tako
zahtijeva najvei ulog, mora se, bez obzira na sva razmatranja, politike
mudrosti po sebi, ve i zbog ovog uloga postaviti i braniti njegov asni
cilj.
Granice iz 1914. za budunost njemake nacije ne znae ba nita. Njima
se ne titi ni prolost, niti bi se u njima nala snaga za budunost.
Njemaki narod njima ne zadrava ni unutarnju za-okruenost, niti e
njima osigurati svoju prehranu, a gledajui sa vojnog stajalita, ove
granice nisu ni svrhovite ni zadovoljavajue, konano, njima se ne moe
poboljati trenutni odnos prema drugim svjetskim silama ili bolje reeno,
stvarno stanje u kojem se nalazi prema svjetskim silama. Razmak prema
Engleskoj nee biti skraen, veliina Unije nee biti dostignuta; da, ak
ni Francuska ne bi doivjela bitno zakidanje svoga svjetskoga politikog
znaaja.
Sigurno bi bilo samo jedno: ve bi i povoljni ishod pokuaja ponovne
uspostave granica iz 1914. vodio daljem iskrvarenju naeg narodnog
tijela i to u opsegu, da vie ne bi bilo dragocjene krvi koja bi osigurala
budui ivot nacije i provoenje njenih odluka u djela. Ba naprotiv, u
opijenosti jednim tako povrnim uspjehom utoliko bi se radije odrekli
postavljanja svakog daljeg cilja, da bi se obnovila nacionalna ast, a
komercijalnom razvoju bi do daljnjega bila ponovno otvorena samo
poneka vrata.
Tome nasuprot, mi se Nacionalsocijalisti moramo nepokolebljivo vrsto
pridravati naeg vanjskopolitikog cilja, naime, njemakom narodu
osigurati pripadajuu mu zemlju i tlo na ovoj Zemlji. Ovo je jedina
akcija koja pred Bogom i naim njemakim pokoljenjem opravdava
zalog krvi: pred Bogom, ukoliko smo na ovaj svijet postavljeni odlukom
da se vjeno borimo za kruh svagdanji, kao bia kojima nita nije
darovano i koja svoj poloaj gospodara Zemlje zahvaljuju samo
genijalnosti i hrabrosti, kojima emo moi izboriti i znati sauvati ovu
zamlju pred naim njemakim pokoljenjem, ukoliko ne prolijemo
graansku krv iz koje e ovim pokoljenjima biti darovane tisue drugih.
Zemlja i tlo na kojemu e njemako seljatvo jednom moi zapoeti i
uzgojiti snane
sinove, bit e pristanak dananjih sinova na ovaj zalog krvi, a odgovorni
dravnici, iako progonjeni od sadanjosti, jednom e biti osloboeni
krvne krivnje i krivnje zbog rtvovanja naroda.
Moram se pri tome najotrije okomiti na narodna piskarala koja u
takvom stjecanju prostora vide povredu svetih ljudskih prava i protiv
toga usmjeravaju svoja piskaranja. Nikada se ne zna tko stoji iza takvih
klipana.
Sigurno je samo, da je zbrka koju ine poeljna i dobro dolazi
neprijatelju naega naroda. Takvim svojim dranjem opako potpomau
slabljenje i uklanjanje unutarnje tenje naega naroda koji na jedini
ispravni nain zastupa svoje ivotne potrebe. Ni jedan narod na ovoj
Zemlji ne posjeduje ni kvadratni metar zemlje i tla samo zbog jae elje
ili zbog veeg prava. Kao to su njemake granice sluajne i trenutne
granice u vremenu politikog hrvanja, takve su i granice ivotnog
prostora drugih naroda. I kao to se oblikovanje nae zemaljske povrine
samo lakomislenom upljo-glavcu moe initi granitno nepromjenljivim,
ono u stvarnosti za sva vremena predstavlja samo prividno mirovanje u
trajnom razvoju stvoreno pomou snane sile prirode, i moda e ve
sutra od neke jae sile doivjeti unitenje ili preoblikovanje. Tako je to i
u ivotu naroda, s granicama ivotnog prostora.
Dra vne granice stvaraju ljudi i mijenjaju ljudi.
Iz injenice uspjeha pretjeranog stjecanja tla od jednog naroda ne
proistie via dunost njegova vjeitog priznavanja. Ona samo u najvioj
mjeri potvruje snagu osvajaa i slabost muenika, jer se samo u toj
snazi nalazi pravo. Ako se njemaki narod danas strpa zajedno na
nemoguem zemljinom prostoru, on ide ususret bijednoj budunosti, a
to predstavlja isto toliko ponudu Sudbine, koliko i pobuna protiv te njene
osornosti. Upravo toliko malo kao kad, recimo, jedna jaa sila jednom
drugom narodu vrijea injenice ove nepravedne podjele tla, otprilike
toliko, koliko jaa sila drugog naroda kojemu je obeano vie zemljinog
prostora nego njemakom, vrijea nepravednu raspodjelu. Isto tako ni
naim precima prostor na kojemu danas ivimo nije darovan od neba,
nego se
639
morao izborili rtvom ivota, tako ni naem narodu nee u budunosti
pripasti prostor milou Bojom, nego samo snagom pobjednikog maa.
Koliko god danas spoznajemo nunost obrauna s Francuskom, toliko bi
on ostao neuinkovit, kad bi se njime iscrpio na vanjskopolitiki cilj.
On moe i imati smisla, samo ako za poveanje naeg ivotnog prostora
u Europi bude nudio zatitu protiv napada s leda. Rjeenje ovoga pitanja
ne moemo traiti u stjecanju kolonija, nego iskljuivo u proirenju
prostora za naseljavanje koje poveava samu zemljinu povrinu
domovine, a time ne samo da prima nove naseljenike u najiskreniju
pradomovinsku zajednicu, ve jami i prednosti cjelokupne prostorne
veliine koja se nalazi u njezinoj ujedinjenoj veliini.
Narodni pokret ne smije biti zastupnik drugih naroda nego prvoborac
svog vlastitog. Inae je suvian i nema prije svega nikakvo pravo gunati
na prolost. Jer tada radi kao oni. Kao to je stara njemaka politika bila
nepravedno odreivana stajalitima dinastije, tako malo smije biti
budua voena bjelosvjetskim budalama. Mi nismo zatitni policajac
jednog poznatog jadnog malog naroda, ve vojnici naeg vlastitog.
Mi nacionalsocijalisti moramo svakako ii dalje: Pravo na zemljite i tlo,
mora biti dunost, ako bez njegova proirenja velikom narodu prijeti
propast. Posebno onda, ako se ne radi o nekom kojem mu drago
crnakom narodiu, nego o germanskoj majci svega ivota, koji je
dananjem svijetu dao sliku svoje kulture. Njemaka e ili postati
svjetska sila, ili je uope nee biti. No, za svjetsku silu je potrebna
odreena veliina koja joj u dananje vrijeme daje potrebni zanaaj, a
njezinim graanima ivot.
#
Time mi Nacionalsocijalisti svjesno podvlaimo crtu ispod usmjerenja
nae predratne vanjske politike. Nastavljamo tako gdje se stalo prije est
stoljea. Zaustavit emo vjeno kretanje Germana
prema jugu i zapadu Europe i baciti oko na zemlju na istoku. Konano
emo zakljuiti s kolonijalnom i trgovinskom politikom predratnog
vremena i prelazimo u budunosti na politiku tla.
Ali kad danas govorimo o novom zemljitu i tlu u Europi, u prvom redu
moemo misliti samo na Rusiju i njoj potinjene rubne drave.
ini se da nam je na ovo prstom ukazala sama Sudbina. Time to je
Rusiju izruila boljevizmu, ugrabila je ruskom narodu onu inteligenciju
koja je dotada provodila i jamila dravnu opstojnost. Jer organizacija
ruske dravne tvorevine nije bila rezultat dravno-politikih sposobnosti
ruskog Slavenstva, ve mnogo vie, divni primjer dravotvorne
uinkovitosti germanskih elemenata u jednoj manje vrijednoj rasi. Tako
su stvorena bezbrojna mona carstva na Zemlji. Nii narodi s
germanskim organizatorima i gospodom kao njihovim voditeljima, su
ee nego jednom nabujali u ogromne dravne tvorevine i opstali sve
dok se odrala rasna jezgra dravotvorne rase. Rusija je stoljeima troila
ovu germansku jezgru svojih vodeih gornjih slojeva. Oni se danas mogu
smatrati skoro bezostatno iskorjenjenima i ugaenima. Na njihovo mjesto
stupio je idov. Koliko god je Rusima po sebi, vlastitim snagama
nemogue uzdrmati idovski jaram, toliko je idovu nemogue trajno
zadrati ovo mono carstvo. On sam nije element organizacije nego
ferment dekompozicije. Ogromno istono carstvo je zrelo za ruenje. I
kraj idovskog gospodstva u Rusiji bit e takoer i kraj Rusije kao
drave. Sudbina nas je odredila da budemo svjedoci katastrofe, koja e
biti najvea potvrda tonosti narodne rasne teorije.
Naa zadaa, poslanje nacionalsocijalistikog pokreta je, donijeti naem
vlastitom narodu politiku spoznaju, da ispunjenje svog budueg cilja, ne
vidi u zanosnom utisku nekog novog Aleksandrovog pohoda, ve mnogo
vie u neumornom radu njemakog pluga, kojemu je ma dao samo tlo.
#
641
Da je idovstvo takvoj politici najavilo najotriji otpor, razumije se samo
po sebi. Ono bolje nego bilo tko drugi osjea znaaj takvog djelovanja za
vlastitu budunost. Upravo bi ova injenica trebala pouiti sve
nacionalno istinski nastrojene ljude o pravilnosti jedne takve nove
orijentacije. Naalost, dogaa se suprotni sluaj. Ne samo u njemako
nacionalnim, nego ak i u narodnim krugovima najavljuje se
zamislima takve istone politike najee neprijateljstvo, pri emu se u
takvim prilikama, skoro uvijek, zapravo poziva u neto vee. Citira se
Bismarckov duh kako bi se pokrila politika koja je isto toliko besmislena
kao i nemogua, a za njemaki narod tetna u najviem stupnja. Kao,
Bismarck je i sam pridavao vrijednost dobrim odnosima s Rusijom. To je
samo uvjetno tono. Jer se pri tome potpuno zaboravlja spomenuti, da je
on isto toliko veliku vrijednost polagao na primjer odnosima s Italijom,
da, taj se isti gospodin Bismarck jednom povezao s Italijom kako bi tako
mogao unititi Austriju. Zato se onda ne nastavlja s takvom politikom?
Rei e se: Jer dananja Italija nije tadanja Italija. Dobro. Ali tada,
potovana gospodo, dozvolite prigovor, da i dananja Rusija takoer nije
tadanja Rusija. Bismarcku nikada nije palo na pamet, da politiki put
poloi i utvrdi taktiki i principijelno zauvijek. On je ovdje isuvie bio
majstor trenutka, da bi sam sebi navalio takav savez: Pitanje, dakle, ne
smije glasiti: to je tada uinio Bismarck?, nego, tovie: to bi on
uinio danas? Na ovo je pitanje ve lake odgovoriti. U svojoj politikoj
mudrosti, on se nikada ne bi povezao s dravom, koja je predodreena
propasti.
Uostalom, Bismark je veu svojem vremenu pomijeanim osjeajima
gledao na njemaku kolonijalnu i trgovinsku politiku, jer mu je prvo bilo
do toga, da konsolidira i iznutra uvrsti zemlje koje je osvojio, da bi
osigurao sigurnije puteve. To je i bio jedini razlog zbog kojega je tada
pozdravio rusko pokrivanje zalea, koje mu je oslobodilo ruke prema
Zapadu. Samo, ono to je tada Njemakoj koristilo, danas bi joj nanosilo
tetu.
Ve u godinama 1920/21. kad se mladi nacionalsocijalistiki pokret
poeo uzdizati iznad politikog obzora i tu i tamo bio nazivan
njemakim pokretom osloboenja njemake nacije, s raznih strana
partije se pokuavalo uspostaviti odreene veze, s osloboditeljskim
pokretima dugih zemalja. Bilo je to u smjeru, od mnogih propagiranog
Saveza potlaenih nacija. U biti se pri tome radilo o predstavnicima
pojedinih balkanskih drava, dalje o takvim egipatskim i indijskim, koji
su na mene uvijek ostavljali dojam brbljivih umiljenika bez svake realne
pozadine. No, nije bilo malo Nijemaca, posebno u nacionalnom taboru,
koji nisu bili zaslijepljeni takvim napuhanim orijentalcima, i u nekom
studentu dotepencu iz Indije ili Egipta, bez daljnjega vidjeli indijskog ili
egipatskog predstavnika. Ljudima uope nije bilo jasno, da se pri tome
najee radi o osobama, iza kojih nije stajalo ba nita, koji prije svega
nisu bili ovlateni, da bilo s kim potpiu bilo kakav ugovor, tako da je
praktini rezultat takvih odnosa s takvim elementima bio ravan nuli,
ukoliko se izgubljeno vrijeme ne rauna kao gubitak. Uvijek sam se
branio od takvih pokuaja. Ne samo zato to sam imao vanijeg posla,
nego da tratim tjedne na tako neplodne razgovore, a ako bi se i radilo o
ovlatenim predstavnicima takvih nacija, drao sam sve neprikladnim,
da, ak i tetnim.
Ve je i u miru bilo dovoljno loe, da je njemaka politika saveznitva
zbog nedostatka vlastitih aktivnih napadakih namjera, zavrila u
defanzivnom drutvu starih svjetskih, povijesno umirovljenih, drava.
Kao to je savez sa Austrijom, kao i onaj s Turskom, donio malo radosti
sa sobom. Dok su se najvee vojne i industrijske drave na Zemlji
udruivale u aktivni napadaki savez, skupilo se par starih onemoalih
dravnih tvorevina i pokualo, s ovom na propast osuenom starudijom,
svoje mozgove ponuditi jednoj aktivnoj svjetskoj koaliciji. Za ovu
vanjskopolitiku zabludu, dobila je Njemaka gorku priznanicu. Samo se
ova priznanica, jo uvijek gorka, ne ini dovoljno gorkom, da bi nae
vjene fantaste sauvala od upadanja u istu pogreku. Jer pokuaj
razoruanja najjaih pobjednika pomou Saveza potlaenih nacija, nije
samo smijean nego i koban. Koban je, jer time naem narodu uvijek
ponovno otklanja realne mogunosti, da se umjesto toga, predaje
zanosnim
643
ali neplodnim nadama i iluzijama. Sadanji Nijemac stvarno slii
utropljeniku koji se hvata za svaku slamku. Pri tome se inae moe raditi
ak i o vrlo obrazovanim ljudima. im se negdje pojavi varljivo svjetlo
isto takve varljive nade, grabe ovi ljudi kasom u lovu na fantoma. Moe
to biti Savez potlaenih nacija, Narodni savez ili neki novi fantastini
pronalazak, oni zbog toga nee nai ni tisuu vjernih dua.
Sjeam se jo dobro takvih koliko djetinjastih, toliko i nerazumnih
nadanja, koja su 1920/21,iznenada izronila u narodnim krugovima. U
Indiji je Engleska, kao stajala pred padom. Neki azijski lakrdijai,
moda, to se mene tie, i pravi, istinski indijski borci za slobodu, koji
su se tada tepli po Europi, uspjeli su, inae sasvim razumne, ljude
ispuniti fiksnom idejom, da britansko svjetsko carstvo, koje u Indiji
posjeduje svoj stoer, upravo stoji pred padom. Da je pri tome i u ovom
sluaju njihova vlastita elja bila i otac svih ovih misli, nije im naravno
doprlo do svijesti. Kao ni besmislenost njihovih nada. Jer time to
oekuju pad engleske vladavine u Indiji i kraj britanskog svjetskog
carstva i engleske moi, samo priznaju da je Indija za Englesku od
najeminentnijeg znaenja.
Ovo ivotno vano pitanje, kao najvea tajna, vjerojatno nije moglo biti
poznato njemakim narodnim mudracima, nego je tim vjerojatno
kormilarila sama engleska spretnost. Stvarno je naivno vjerovati, da u
Engleskoj ne znaju pravilno procijeniti znaaj indijskog carstva za
britanski svjetski savez. To je samo lo znak bezuvjetnog neuenja iz
svjetskog rata, i potpunog nesporazuma, te neshvaanje anglosaksonske
odlunosti, ako se uobrazi da bi Engleska ne uloivi ni posljednju
mogunost, samo tako pustila Indiju da ode. To je, nadalje, samo potvrda
da Nijemci nemaju pojma o nainu britanskog prodora i upravljanju
ovim carstvom. Engleska e Indiju izgubiti samo ako svojom upra
vljakom mainerijom i sama potpadne rasnom rastvaranju (neto, to je
u Indiji trenutno iskljueno), ili ako bude svladana maem snanog
neprijatelja. Indijskim pobunjenicima to nikada nee uspjeti. Kako je
teko svladati Englesku, mi Nijemci imamo dovoljno iskustva. Bez
obzira na to, to ja kao German unato svemu, Indiju radije vidim pod
engleskom vlau, nego pod neijom drugom.
Isto su toliko bijedne nade o bajoslovnom ustanku u Egiptu. Sveti rat
moe njemakim igraima ovije pameti donijeti ugodnu jezu, da su sada
drugi spremni iskrvariti za nas - jer je ova kukavika pekulacija, iskreno
reeno, uvijek bila tihi zaetnik takvih nadanja - u stvarnosti e on, pod
paljbom engleskih streljakih vodova i tuom rasprskavajuih bombi
doivjeti pakleni kraj.
Uostalom, malo je mogue, jednu snanu dravu koja je odluna za
svoju egzistenciju, ako je potrebno, uloiti i zadnju kap krvi, pregaziti
koalicijom sakatih bogalja. Kao narodni ovjek, koji vrijednost
ovjeanstva procjenjuje prema rasnim osnovama, ne smijem zbog svoje
spoznaje o manjoj rasnoj vrijednosti ovih takozvanih potlaenih nacija,
sudbinu vlastitog naroda spojiti s njihovom.
Potpuno jednaki stav moramo danas zauzeti i prema Rusiji. Sadanja
Rusija u kojoj je ogoljen germanski gornji sloj, bez obzira na unutarnje
namjere njezine nove gospode, nije saveznik njemakoj naciji u borbi za
osloboenje. Cisto vojno gledano, u sluaju rata Njemake i Rusije
protiv zapadne Europe, a vjerojatno i protiv cijeloga preostalog svijeta,
ishod bi bio upravo katastrofalan. Rat se ne bi odigrao na ruskom, nego
na njemakom tlu, a da Njemaka od Rusije ne bi dobila i najmanju
uinkovitu potporu. Sredstva moi dananjeg njemakog carstva tako su
kukavna i za borbu prema van tako nemogua, da ne bi mogla biti
osigurana nikakva zatita granice prema zapadnoj Europi ukljuujui
Englesku, pa bi upravo njemako industrijsko podruje bilo bespomono
preputeno i predano koncentriranom oruanom napadu naih
neprijatelja. K tome dolazi i to, da se izmeu Njemake i Rusije, prostire
mirna Poljska drava, koja je potpuno u francuskim rukama. U sluaju
rata Njemake i Rusije protiv zapadne Europe, morala bi Rusija prvo
pokoriti Poljsku, da bi mogla prve vojnike dovesti na njemaki front. Pri
tome se toliko i ne radi o vojnicima koliko o tehnikoj
645
opremi. U ovom bi se pogledu, samo jo puno strasnije, ponovilo stanje
iz svjetskog rata. Isto tako, kao to je tada Njemaka industrija bila
izmuena zbog naih slavnih saveznika, i skoro sama morala voditi
tehniki rat, tako bi i u ovom ratu Rusija kao tehniki imbenik bila
potpuno iskljuena. Opoj motorizaciji svijeta, koja e u sljedeim
ratovima imati ogromni odluujui znaaj, neemo se skoro uope moi
suprotstaviti. Jer ne samo to je na ovom vanom podruju Njemaka
sramno zaostala, nego bi i ono malo to ima morala dati i Rusiji, koja ni
danas u svom vlasnitvu nema ni jednu jedinu tvornicu u kojoj bi mogao
biti proizveden kakav ispravni automobil. Time bi takva borba poprimila
samo karakter klaonice. Njemaka bi mlade jo vie iskrvarila nego
nekada, jer bi teret borbe ostao samo na nama, a rezultat bi bio neumitan
poraz.
Pretpostavimo sluaj, da se dogodi udo i da takva borba ne zavri
bezostatnim unitenjem Njemake; krajnji uspjeh bi bio taj to bi
iskrvavljeni njemaki narod, kao i prije, i dalje ostao okruen velikim
vojnim dravama, pa se njegov stvarni poloaj ni na koji nain ne bi
promijenio.
Ne treba prigovarati, da u savezu s Rusijom, ne bismo odmah morali
misliti na rat, ili bismo se mogli za jedan takav temeljito pripremiti. Ne.
Savez, iji cilj ne obuhvaa i ratnu namjeru, besmislen je i bezvrijedan.
Savez se i zakljuuje zbog borbe. Moe rasprava
0 tome u trenutku zakljuivanja ugovora o saveznitvu biti daleko koliko
hoe, izgled za ratno ostvarenje nije zbog toga manje njegov unutarnji
povod. Nije vjerojatno da bi bilo koja sila drugaije shvatila smisao
jednog takvog saveza. Ili bi njemako - ruska koalicija ostala samo na
papiru, to bi za nas bilo nesvrhovito i bezvrijedno, a ako bi slova na
papiru bila pretvorena u vidljivu stvarnost, ostali svijet bi bio upozoren.
Kako je samo naivno misliti da bi Engleska
1 Francuska u takvom sluaju ekale cijelo desetljee dok bi nje-mako-
ruski savez zavrio svoje tehnike pripreme za borbu. Ne, oluja iznad
Njemake izbila bi strelovitom brzinom.
Tako se ve u injenici saveza s Rusijom, nalazi nalog za sljedei rat.
Njegov bi ishod bio kraj Njemake.
K tome dolazi jo i sljedee:
1. Dananji ruski monici uope ne misle na poteni nain sklapati sa vez
ili ga se ak i dra ti.
Ne smije se nikada zaboraviti da su regenti dananje Rusije obini
okrvavljeni zloinci, da se ovdje radi o ljudskom talogu, koji je u
povoljnim uvjetima traginog trenutka pregazio ogromnu dravu,
milijune svoje vodee inteligencije divljaki uguio u krvi i iskorjenio, i
sada ve skoro desetljee provodi tiraniju svih vremena. Ne smije se
dalje zaboraviti da ovi monici pripadaju narodu, u kojem je spojena
rijetka mjeavina ivotinjske okrutnosti, s bezgraninom umjetnou
laganja, i danas se, vie nego ikada, osjeaju pozvanima da svoju krvavu
tlaku nametnu cijelom svijetu. Ne smije se zaboraviti da internacionalni
idov, koji danas bezostatno vlada Rusijom, ne vidi u Njemakoj
saveznika, nego dravu kojoj je namijenjena ista sudbina. Ne zakljuuje
se ugovorspartnerom, iji je jedini interes unitenje drugoga. Posebno se
ne zakljuuje sa subjektima, kojima ni jedan ugovor ne bi bio svet, jer na
ovom svijetu ne ive kao predstavnici asti i istine, nego kao
reprezentanti lai, prijevare, lopovluka, pljake i razbojstva. Ako se
pomilja da se ugovorne veze moe uspostavljati s parazitima, tada to lii
pokuaju nekog drveta da zbog vlastite koristi zakljuuje nagodbu s
imelom.
2. Jednom potpasti pod Rusiju, za Njemaku bi znailo trajnu opasnost.
Jer je samo graanski zvekan sposoban uobraziti da je boljevizam
protjeran. U svom povrnom miljenju on nema pojma o tome da je
ovdje rije o nagonskom procesu, to jest, o tenji idovskog naroda za
svjetskom vlau, o procesu koji je isto toliko prirodan kao i
svojevremeni anglosaksonski nagon da postane vladarem ove Zemlje. I
tako, kako Anglosaksonac slijedi ovaj put na svoj nain, i bije bitku
svojim orujem, tako isto radi i idov. On ide svojim putem, putem
uvlaenja medu narode, nagrizajui ih iznutra, i bori se svojim orujem:
laima, klevetama, trovanjem i razdorom, borba se pojaava do krvavog
istrjebljenja omrznutog mu protivnika. Pokuaj idovstva da se osposobi
za vladanje svi-
647
jetom, uoili smo u ruskom boljevizmu 20. stoljea, isto tako, kao to se
i u drugim vremenskim razdobljima, ali iznutra srodnim procesima,
teilo istim ciljevima. Njegova je tenja preduboko utemeljena vrstom
njegovog bia. Koliko god se neki drugi narod, sam po sebi odrie
slijediti nagon o irenju svoje vrste i moi, ukoliko je na to prisiljen
vanjskim odnosima ili je podlegao starakim znakovima impotencije,
toliko teko idov prekida svoj put ka diktaturi svijetom iz svojevoljne
nesebinosti ili zbog potinjenosti svojem vjenom nagonu. I on e ili
biti vraen na svoj put nekim izvanjskom silom, ili e sva njegova tenja
za vladanjem svijetom biti zavrena njegovim vlastitim izumiranjem.
Sprjeavanje impotencija jednog naroda, njegovog vlastitog izumiranja,
utemeljeno je u zadai odranja istoe njegove krvi. A ovu idov uva
bolje nego ijedan narod na Zemlji. Tako on ide dalje svojim kobnim
putem i to tako dugo, dok mu se ne suprotstavi neka druga sila, pa ga u
snanom hrvanju odbaci ponovno Luciferu.
Njemaka je danas sljedei veliki borbeni cilj boljevizma. Potrebna joj
je sva snaga mlade misionarske ideje, kako bi na narod jo jednom
iupala iz zagrljaja ove internacionalne zmije i sprijeila zarazu nae
jedinstvene krvi, oslobodila preostale snage nacije, koje bi do u najdalju
budunost osigurale opstojnost naeg narod i sprijeile ponavljanje
posljednje katastrofe. Ako slijedimo ovaj cilj, onda je glupost povezati se
sa silom, iji je vladar smrtni neprijatelj nae budunosti. Kako se vlastiti
narod moe osloboditi okova ovog otrovnog zagrljaja, ako sam ulazi u
njih? Kako njemakom radniku objasniti boljevizam kao prokleti
ljudski zloin, ako se sam povezuje s organizatorima ovog paklenog
izroda i uvelike ih priznaje? S kojim pravom osuivati pripadnike irokih
masa ako simpatiziraju taj svjetonazor, kad su i voe drave sami
predstavnici ovog svjetonazora i biraju ga za saveznika?
Borba protiv idovskog svjetskog boljevizma zahtijeva jasan stav prema
Sovjetskoj Rusiji. Ne moe se istjerati vraga vrajim poglavicom.
Ako se i sami narodni krugovi zanose savezom s Rusijom, onda se
trebaju osvrnuti po Njemakoj i vidjeti iju e podrku
dobiti na njegovom poetku. Ili odnedavna narodnjaci u ovom trgovanju,
a koje je preporueno i internacionalnim marxistikim tiskom, yide
blagoslov za njemaki narod? Otkada se narodnjaci bore orujem koje
nam prua Zidova kao titonou?
Glavni prigovor starom njemakom carstvu mogao bi se odnositi na
njegovu politiku saveznitva: da je pokvarilo odnose prema svima,
klateise bolesnom slabou tamo-amo, kako bi pod svaku cijenu
sauvalo svjetski mir. Ali mu se ne moe predbaciti jedno - tovie nije
odralo dobre odnose s Rusijom.
Ve sam i prije rata, otvoreno priznajem, drao pravilnim, to se
Njemaka odricanjem od besmislene kolonijalne politike i odricanjem
trgovinske i ratne flote u savezu sa Engleskom, postavila protiv Rusije i
time od slabe svesvjetske politike, prila odlunoj europskoj politici
kontinentalnog stjecanja tla.
Ne zaboravljam trajnu bezobraznu prijetnju Njemakoj na koju se
usudila panslavenska Rusija; ne zaboravljam trajnu probnu mobilizaciju,
iji je jedini smisao bio ponienje Njemake; ne mogu zaboraviti glas
javnog mnijenja u Rusiji,koje je jo prije rata premailo mrnjom
ispunjene ispade prema naem narodu i carstvu, ne mogu zaboraviti
snani ruski tisak, koji se vie zanosio Francuskom nego nama.
Samo, unato svemu tome, prije rata je postojao i drugi put; na Rusiju se
moglo osloniti, da bi se moglo okrenuti protiv Engleske.
Danas odnosi izgledaju drugaije. Ako se prije rata guenjem svih
moguih osjeaja i moglo ii s Rusijom, to danas vie nije mogue.
Kazaljka svjetskog sata se od tada okretala unaprijed i snanim nam
udarcima najavljuje trenutak u kojem sudbina naeg naroda, i tako i tako,
mora biti odluena. Konsolidacija u kojoj se trenutno nalaze najvee
drave Zemlje, nama je posljednji opominjui signal. Probuditi na narod
iz svijeta snova, ponovno ga vratiti u oporu stvarnost i pokazati mu put u
budunost, prema novom procvatu, moe voditi samo staro carstvo.
Ako se nacionalsocijalistiki pokret u pogledu velike i najvanije zadae
oslobodi svih iluzija i uvai razum kao jedinog vodu,
649
jednom e katastrofa iz 1918. jo postati beskrajna blagodat za
budunost naeg naroda. Iz tog sloma on moe dospjeti do potpuno nove
orijentacije svog vanjskopolitikog djelovanja i dalje, iznutra ojaan
novim svjetonazorom, moe i prema van stabilizirati svoju vanjsku
politiku. Na kraju, moe dobiti ono to posjeduje Engleska, a
posjedovala je i Rusija, i zbog ega Francuz donosi stalno iste i pravilne
odluke, naime: politiki testament.
Politiki testament njemake nacije za njeno djelovanja prema van, treba
i mora zauvijek smisleno glasiti:
Nikada ne podnosite nastanak dviju kontinentalnih sila u Europi! U
svakom pokuaju da se na njemakim granicama organizira neka druga
vojna sila, pa bilo to ak i u obliku stvaranja vojno sposobne drave za
napad na Njemaku, ne gledajte u tome samo pravo, nego i dunost, da
svim sredstvima, pa i primjenom oruane sile, sprijeite nastanak jedne
takve drave, odnosno, ako je ve nastala, ponovno je razbijte! Brinite se
za to da snaga naega naroda svoje temelje odri, ne u kolonijama,nego
na tlu za viaja u Europi! Nikada ne drite carstvo sigurnim, sve dok i
zadnji izdanak naeg naroda ne bude za stoljea opskrbljen vlastitim
komadom zemlje i tla! Nikada ne zaboravljajte, da je najsvetije pravo
ovoga svijeta pravo na Zemlju, koju ovjek sam eli obraivati, i da je
najsvetija rtva, krv koja se za tu Zemlju prolijeva.
*
Ova razmatranja ne elim zavriti prije nego se jo jednom, sasvim sam,
ne osvrnem na mogunosti saveznitva, koja su za nas u Europi trenutno
mogua. U prolom sam poglavlju naznaio njemaki problem
saveznitva s Engleskom i Italijom, kao jedinim dravama, s kojima bi
vri odnos za nas mogao biti uspjean i vrijedan napora. Na ovom u
se mjestu jo ukratko dotaknuti vojnog znaenja takvog saveza.
Vojne bi posljedice proistekle iz zakljuivanja ovog saveza u svemu i
svaemu bile suprotne onima, koje bi proistekle iz saveza
650
s Rusijom. Najvanija je zapravo injenica da pribliavanje Engleskoj i
Italiji, ni u kom sluaju ne bi samo po sebi pribliilo i ratnu opasnost.
Jedina sila koja bi mogla zauzeti stav protiv ovog saveza, Francuska, ne
bi to bila u stanju. Time bi savez Njemakoj dao mogunost da u
potpunom miru oba vi sve pripreme, koje bi u okviru takve koalicije
morale biti potrebne za kakav takav obraun s Francuskom. Jer se puni
znaaj takvog saveza i nalazi u tome, da Njemaka njegovim
zakljuivanjem ne bi bila preputena iznenadnoj neprijateljskoj invaziji,
nego da se protivnika alijansa sama raspadne, i da se Antanta, kojoj
zahvaljujemo tako beskrajno mnogo nesree, ugasi sama po sebi, a time
smrtni neprijatelj naega naroda, Francuska, padne u izolaciju. Ako bi
ovaj uspjeh u poetku djelovao i samo moralno, bio bi dovoljan da
Njemaka danas dobije jedva primjetljivu slobodu kretanja. Zakon
trgovine naao bi se u rukama novog europskoganglo-njemako-
talijanskogsaveza, a ne vie u francuskim.
Daljnji bi uspjeh bio u tome, to bi Njemaka jednim udarcem bila
osloboena svoga nepovoljnog strategijskog poloaja. S jedne strane,
najjaa zatita s boka, potpuna sigurnost opskrbe ivenim namirnicama
i sirovinama, s druge, blagoslovljeno djelovanje novog ureenja drava.
Skoro bi jo vanija bila injenica, to bi novi savez obuhvaao dra ve
ije tehnike sposobnosti na nekin nain nadopunjuju jedna drugu.
Njemaka bi po prvi puta dobila savezenike koji kao pijavice ne siu krv
naega gospodarstva, nego bi svojim udjelom ak mogle i htjele
pridonijeti najbogatijem upotpunjenju nae tehnike opremljenosti.
Ne bi se smjela previdjeti i zadnja injenica, da bi se u oba sluaja radilo
o savezenicima, koji se ne mogu usporediti s Turskom ili dananjom
Rusijom. Najvea svjetska sila na Zemlji i mlada nacionalna drava,
nudile bi Europi drugaije pretpostavke, nego trulo dravno truplo s
kojim se Njemaka povezala u posljednjem ratu.
Sigurno su tekoe, kao to sam u prethodnom poglavlju ve naglasio,
koje se suprotstavljaju takvom savezu, velike. Samo,
jeli stvaranje Antante manje teko djelo? Sto je uspjelo jednom kralju
Eduardu VII, da dijelom stvori, gotovo i protiv prirodnog interesa, mora
uspjeti i nama, ako nas spoznaja nunosti jednog takvog razvoja tako
nadahne, da svoje vlastito djelovanje odreujemo mudrim
samosavlaivanjem. A to je mogue u trenutku u kojem se ispunjen
opomenom nevolje, umjesto vanjskopolitike bescilj-nosti posljednjeg
desetljea, svijestan cilja, zakorai jednim jedinim putem i na njemu
izdri. Budui cilj nae vanjskopolitike orijentacije ne smije biti ni
zapadna ni istona orijentacija, ve istona politika u smislu stjecanja
grude zemlje za na njemaki narod. Kako jeza to potrebna snaga, jer nas
smrtni neprijatelj naeg naroda, Francuska, neumoljivo gui i krade nam
snagu, moramo na sebe preuzeti svaku rtvu, koja je svojim
posljedicama sposobna pridonijeti unitenju francuske hegemonijske
tenju u Europi. Svaka sila koja kao i mi dri francusku tenju za
prevlau na kontinentu neizdrivom, na je dananji saveznik. Nijedan
put prema takvoj siline smije nam biti teak i ni jedno odricanje
neizgovorivo, samo ako krajnji rezultat nudi ruenje naeg ljutog
neprijatelja. Prepustimo tada polagano zacjeljivanje malih rana
blagotvornom djelovanju vremena, ako smo uspjeli zalijeiti najvee.
Naravno da nas iznutra nagriza lajanje neprijatelja naega naroda. Ne
dajmo, mi Nacionalsocijalisti, da nas ita zbuni, da navijesti ono to je po
naem unutarnjem uvjerenju bezuvjetno potrebno. Moramo se danas
opirati struji koja iskoritava njemaku nepromiljenost prema idovskoj
podlosti, obmani javnog mnijenja. Dobro je da su ponekad oko nas
udarali ljuti i zlokobni valovi, tko u rijeci pliva lake mu se skriti, nego
onom koji se vodama opire. Danas smo jedna stijena; za nekoliko nas
godina Sudbina moe uzdignuti do vrstog bedema o kojeg se lomi
svaka rijeka i dalje tee jednim novim koritom.
Zato je neophodno da upravo na nacionalsocijalistiki pokret, u oima
ostalog svijeta bude prepoznat i priznat kao nositelj odreene politike
namjere. Kakva god bila volja nebeska, nas e se prepoznati po nianu.
Kao to mi i sami prepoznajemo veliku neophodnost da odredimo nae
vanjskopolitiko djelovanje, iz te e spoznaje proistei snaga ustrajnosti,
koju mnogo puta nuno trebamo, kada pod bubnjarskom vatrom naih
protivnikih tiskovnih hordi, jednom ili drugom, postane hladno pri dui,
te poelimo tihu naklonost, i da ne bismo imali sve protiv sebe,
zajamimo pokoju koncesiju na ovom ili onom podruju, i zavijamo s
vukovima.
Glava 15.
NUNA OBRANA KAO PRAVO
Polaganjem oruja u studenom 1918. uvedena je politika, koja je prema
ljudskom predvianju morala polako voditi potpunom podjarmljivanju.
Povijesni primjeri sline vrste pokazuju, da se narodi koji poteu oruje
bez nunog razloga, u vremenu koje slijedi, radije mire s ponienjem i
ucjenama, nego to obnovljenim pozivom na upotrebu sile pokuavaju
promjeniti svoju Sudbinu.
To je ljudski objanjivo. Mudri e pobjednik svoje zahtjeve
pobijeenom, ako je mogue, nametnuti uvijek dio po dio. On pri tome
smije kod beskarakterno postalog naroda - a to je svaki koji se
dobrovoljno dao podjarmiti - raunati s tim, da se svakom takvom
pojedinanom tlaenju vie ne nalazi ni jedan dovoljan razlog zbog koga
bi ponovno posegnuo za orujem. to se ugnjetavanje na takav nain
dobrovoljnije prihvaeno, to se ljudima ini neopravdanijim da se zbog
jednog novog, prividno jedinog, ali uvijek ponavljajueg, pritiska,
ponovno uzima oruje, posebno ako se, sve skupa zbrojeno, ionako ve
utke i strpljivo podnosi i vea nesrea.
Propast Kartage je najstraniji opis jednog takvog polaganog
samookrivljujueg smaknua jednoga naroda.
U svoja Tri priznanja, Clausevitz na neusporediv nain izdvaja ove
misli i vrsto ih prikiva za sva vremena, pri emu kae da se ljaga
kukavikog potinjavanja nikada ne moe izbrisati; da ova kap otrova u
krvi jednog naroda prelazi u potomstvo i da e snagu kasnijih pokoljenja
osakatiti i pokopati, da, prema tome ak i sam gubitak ove slobode
nakon krvave i asne borbe jami preporod naroda i jezgra je ivota iz
koje e jednoga dana, novo drvo pustiti duboko korjenje.
Naravno, da se neasna i beskarakterno nastala nacija nee osvrtati na
takvu pouku. Jer tko je prihvati, ne moe tako duboko
potonuti, a slama se samo onaj tko to zaboravlja ili o tome ne eli nita
vie znati. Zato se od nositelja jednog beskarakternog podjarmljivanja,
ne moe oekivati, da ih iznenada zapee savjest, i na osnovu razuma i
ljudskog iskustva, ponu postupati drugaije nego do sada. Ba naprotiv,
upravo e takvi svaku takvu pouku daleko gurnuti od sebe i to tako dugo,
ili dok se narod ne navikne na robovski jaram, ili dok na povrinu ne
probiju bolje snage, kako bi opakom pokvarenjaku izbile silu iz ruku. U
prvom se sluaju takvi ljudi i ne osjeaju loe; jer su od mudrih
pobjednika nerijetko dobili slubu nadglednika robova, pa ove
beskarakterne prirode s vlastitim narodom postupaju nemilosrdnije nego,
od neprijatelja postavljena, neka strana betija.
Razvoj od 1918. do danas, nagovjetava nam da je u Njemakoj
dragovoljnim potinjavanjem milosti pobjednika, naalost, odreeno
zlokobnim nainom politikog razumijevanja i djelovanja irokih masa.
Zbog toga elim dati naglasak na iroke mase, jer se ne mogu uvjeriti da
se dranje i injenje voda naeg naroda moe pripisati otprilike istom
pokvarenom krivom miljenju.
Kako vodstvo naih spretnjakovia od kraja rata pa do sada, sasvim
otvoreno opskrbljuju Zidovi, ne moe se doista pretpostaviti da je uzrok
naoj nesrei samo pogreno razumijevanje, nego se naprotiv mora biti
uvjerenja, da se na narod unitava svjesnom namjerom. I im se s ovog
stajalita preispita prividna glupost vanjskopolitikog vodstva naeg
naroda, otkriva se njegova vrlo rafinirana ledena logika u slubi
idovskog nazora u borbi za osvajanje svijeta.
Zato se inilo shvatljivim, da je vremensko razdoblje od 1806. dol813.
bilo dovoljno, da bi i potpuno unitene Pruse moglo ispuniti novom
ivotnom energijom i borbenom odlunou, koja je danas, ne samo
netragom prohujala, ve naprotiv, vodila sve veem slabljenju nae
drave.
Sedam godina nakon studenog 1918. potpisan je ugovor u Locarnu!
Nuna obrana kao pravo
655
Tijek dogaaja pri tome, bio je kao to je gore razjanjeno: Cim se
potpisalo ovo sramno primirje, nije postojalo ni odlunosti ni hrabrosti,
da bi se protivnicima iznenada pruio otpor protiv ponovljenih mjera
ugnjetavanja. Oni su bili prepametni da odjednom trae previe. Svoje su
ucjene uvijek ograniavali onim okvirom, koji e po njihovom miljenju
- i miljenju naeg njemakog vodstva - trenutno biti i dalje izdrljiv, da
se ne bi morali bojati eksplozije narodnog raspoloenja. to je bilo vie
takvih progutanih pojedinanih gueih diktata, to se manje inilo
opravdanim, zbog samo jedne jedine daljnje pljake ili traenog
ponienja, iznenada initi ono to se zbog mnogoega drugoga nije
uinilo: pruiti otpor. To je ona kap otrova o kojoj govori Glausevitz:
najprije poinjena beskarakternost, koja se sama sve vie i vie penje i
postupno, kao najprljavije nasljee, optereuje svaku buduu odluku.
Ona moe postati tako uasno olovno teka da je narod jedva ikada moe
sa sebe stresti, pa e, konano, biti uvuen u bie robovske rase.
Tako su se u Njemakoj, jedan za drugim, izmjenjivali edikti o
razoruanju i porobljavanju, politika obrambena nemo i pljaka
gospodarstva, da bi se konano stvorio onaj moralni duh, koji je u
Da\vesovom strunom miljenju vidio sreu, a u Locarn-skom ugovoru
uspjeh. Moe se slobodno promatrano s visoka, govoriti o ovoj bijedi,
kao o jednoj jedinoj srei, tj., da se moglo obmanuti ljude, ali ne i
potkupiti nebo. Jer je njegov blagoslov izostao: Otada su stalni pratioci
naeg naroda bili nuda i briga, a na jedini vjerni saveznik - nevolja.
Sudbina ni u ovom sluaju nije nainila izuzetak, nego nam dala ono to
smo i zasluili. Kako jo nismo nauili cijeniti ast, pouava nas da bar
potujemo slobodu kruha. Zbog kruha su ljudi sada ve nauili vikati, ali
e slobodu jednog dana morati jo prositi.
Koliko god da je bio gorak i oit slom naega naroda u godinama nakon
1918., toliko je u to vrijeme bio odluno proganjan svatko tko se usudio
proricati ono to se kasnije i dogodilo. Koliko je vodstvo naega naroda
bilo bijedno i loe, toliko je bilo i umiljeno i to posebno onda, kada se
radilo o neeljenim i neprijatnim
656
upozorenjima. Tada se moglo doivjeti, (a moe se jo i danas!) da su se
najvei parlamentarni glupani, pravi kumovi, sedlari i rukavi-ari, - ne
prema zanimanju, to ne bi bilo loe - iznenada podigli na postolje
dravnika, da bi otuda, itali lekcije onima dolje, obinim smrtnicima.
Nita ne znai i ne pridonosi stvari, to je takav dravnik najee ve
u estom mjesecu svog politikog rada bio raskrinkan i izvikan kao
eprtlja, kao ruglo i poruga cijelog svijeta, ali njegova potpuna
nesposobnost ni s im nije, crno na bijelo, potvrena. Ne, to nita ne
pridonosi stvari, ba naprotiv: to su stvarni uinci ovih parlamentarnih
dravnika ove Republike slabiji, oni su to ee i ljue progonili one,
koji su od njih oekivali rezultate, koji su, da, dokazali kako su oni
zakazali u dosadanjem radu, drznuli se i predvidjeli njihov budui
neuspjeh. Pritisne li se konano vre jednog takvoga parlamentarnog
dostojanstvenika, i ako dravni umjetnik vie ne moe pobijati neuspjeh
svoje cjelokupne djelatnosti i ne moe opravdati rezultate, tada iznalazi
na tisue razloga izvinjenja za svoje neuspjehe, samo ne eli priznati
jedno jedino, a to je, da je glavni razlog svih nevolja on sam.
#
Najkasnije zimi 1922/23. moralo se konano shvatiti zato se Francuska i
nakon sklapanja mira trudila tako eljeznom dos-ljednou da ipak
postigne i ostvari svoj prvobitno zamiljeni ratni cilj. Jer valjda nitko
nee vjerovati, da bi Francuska u najodlunijem hrvanju u svojoj
povijesti, dugom etiri i pol godine, gdje nije samo uloila krv svoga
naroda, reparacijama eljela samo nadoknaditi prethodno nastale tete.
Ve samo Elsas i Lotharingija ne bi mogli razjasniti uloenu energiju
francuskog ratnog vodstva, kad se pri tome ne bi radilo i o dijel u doista
velikog politikog programa budunosti francuske vanjske politike. Ovaj
cilj glasi: raspad Njemake na mjeavinu malih drava. Za to se borila
ovinistika Francuska, pri emu je zapravo prodala svoj narod kao
zemljine najamnike internacionalnom idovstvu.
657
Ovaj bi francuski ratni cilj bio ve dohvatljiv samim ratom, da se, kako
se u Parizu u poetku nadalo, rat odigrao na njemakom tlu. Moe se
zamisliti, kako se htjelo, da se krvave borbe svjetskog rata ne odvijaju na
Sommi, u Flandriji, u Artoisu, pred VVaravom, Ivangorodom, Kownom,
Rigi i tko zna gdje sve jo ne, nego u Njemakoj, u Ruhru, na Meini,
Elbi, pred Hannoverom, Leipzigom, Niirnbergom itd., i mora se priznati
da bi tako postojala mogunost razaranja Njemake. Vrlo je upitno bi li
naa mlada federativna drava izdrala etiri i pol godine istog probnog
optereenja, kao to je to mogla stoljeima strogo centralizirana
Francuska, pod neospornim nadzorom svoje sredinje toke, Parizom.
Da se ovo silno hrvanje naroda otkotrljalo izvan granica nae domovine,
nije bila samo besmrtna zasluga jedinstvene stare vojske, nego i najvea
srea za njemaku budunost. Moje je, kao stijena vrsto, ponekad skoro
tjeskobno, unutarnje uvjerenje, da u drugom sluaju danas ve davno ne
bi postojalo njemako carstvo, nego samo njemake drave. To je i
jedini razlog zato krv naih palih prijatelja i brae bar nije potpuno
uzalud tekla.
Sve se dogodilo drugaije! Njemaka u studenom 1918. nije munjevito
slomljena. Ali kada je u zaviaju nastupila katastrofa, stajala je vojska
jurinih jedinica jo duboko u neprijateljskim zemljama. Prva briga
Francuske tada nije bio njemaki slom, nego vie: kako njemaku
vojsku, ako je mogue, brzo izbaciti iz Francuske i Belgije? I tako je za
pariko dravno vodstvo prva zadaa po zavretku svjetskog rata bilo
razoruanje njemake vojske i po mogunosti brzo potiskivanje natrag u
Njemaku, a tek u drugom planu posvetiti se ispunjenju prvobitnog i
jedinog ratnog cilja. Svakako, u tome je Francuska bila ve zakoena. Za
Englesku je unitenjem Njemake kao kolonijalne i trgovinske sile i
njezinim degradiranjem u rang drugoklasne drave, rat stvarno
pobjedonosno zavrio. Interes za bezostatnim istrebljenjem njemake
drave, ne samo da nije postojao, nego su postojali svi razlozi da se za
budunost poeli Francuskoj rivala u Europi. Tako je francuska politika
tek odlunim mirovnim radom nastavila ono, to joj je prokrio
658
rat, a Glemenceauova izreka, da je za njega i mir samo nastavak rata,
dobila je vie znaenje.
Trajno, svakim moguim povodom, tresao se carski ustroj. Putem
nametanja uvijek novih nota o razoruanja, s jedne strane, i njima
omoguenog neprestanog gospodarskog cijeenje, s druge strane, dalo je
nadu Parizu da e carski ustroj polako moi olabaviti. to je vie
odumirala njemaka nacionalna ast, to su gospodarski pritisak i vjena
nuda mogle vie voditi destruktivnim politikim uincima. Takva
politika politikog ugnjetavanja i gospodarske pljake, provoena
tijekom deset ili dvadeset godina, morala je postupno ruinirati i
najsnanije dravno tijelo, a pod takvim ga okolnostima i sasvim
rastoiti. Time je konano dostignut francuski ratni cilj.
Ovu je francusku namjeru trebalo prozreti jo zimi 1922/ 23. Tada bi
preostale jo samo dvije mogunosti: moglo se nadati, ili da e francusko
htijenje zbog ilavosti njemakog narodnog tijela postupno otupjeti, ili,
konano, uiniti ono, to ionako ne moe izostati, naime prilikom bilo
kakvog ekstremnog sluaja, istrgnuti kormilo carskog broda i usmjeriti
ga prema neprijatelju. To bi svaka-ko znailo borbu na ivot i smrt, a
izgledi za ivot, postojali bi samo tada, ako bi se prethodno uspjelo
Francusku toliko izolirati, da ova druga borba, vie ne bi morala biti
njemako hrvanje sa svijetom, ve obrana Njemake od onoga, to je
svijetu i njegovom miru predstavljalo trajno francusko uznemiravanje.
Naglaavam, i u to sam vrsto uvjeren, da do ovog drugog sluaja
jednom i tako i tako mora doi, i doi e. Nikada neu povjerovati da bi
se francuske namjere prema nama ikada mogle promijeniti, jer se njihov
najdublji korijen nalazi u smislu samoodranja francuske nacije. Da sam
i sam Francuz i da mi je francuska veliina tako draga, kao to mi je
sveta njemaka, ne bih ni ja mogao ni htio postupiti drugaije nego kako
na kraju ini Clemenceau. Francustvo moe trajno odrati svoje znaenje
u svijetu, ne samo svojom narodnom mnogoljudnou i svojim rasno
najboljim elementima koji polako izumiru, nego samo unitenjem
Njemake.
659
Moe francuska politika ii i tisuama zaobilaznica, ipak e negdje na
kraju uvijek postojati ovaj cilj kao ispunjenje posljednje elje i najdublje
enje. Ali je netono vjerovati, da jedno isto pasivno, samo sebi
svrhovito, htijenje moe trajno pruiti otpor nekom, ne manje snanom,
ali aktivno postojeem. Tako dugo dok ovaj vjeiti konflikt izmeu
Njemake i Francuske bude postojao samo u obliku njemake obrane
nasuprot francuskog napada, nikada nee biti odlueno, ali e zato
Njemaka od stoljea do stoljea gubiti poziciju jednu za drugom.
Slijedimo li pomake njemakog govornog podruja poevi od
dvanaestog stoljea do danas, teko da e se vie moi graditi na uspjehu
stava i razvoja koji su nam do sada nanijeli toliko tete.
Tek kad u Njemakoj bude potpuno shvaeno, da se ivotnoj volji
njemake nacije ne smije dopustiti klonue samom pasivnom obranom,
nego aktivnim konanim razraunom s francuskom i posljednjom
odluujuom borbom, tek e tada biti u stanju vjeno po sebi neplodno
hrvanje izmeu nas i Francuske dovesti do kraja, svakako pod
pretpostavkom, da Njemaka u unitenju Francuske vidi stvarno samo
sredstvo da se naem narodu konano na drugom mjestu dade mogue
proirenje. Danas u Europi ima osamdeset milijuna Nijemaca. Svaka e
vanjska politika biti jedva priznata tek onda ako nakon sto godina, na
ovom kontinentu bude ivjelo dvjesto pedeset milijuna Nijemaca, i to ne
spreanih kao fabrike kulise drugog svijeta, nego: kao seljaci i radnici,
koji svojim zajednikim stvaranjem jame ivot.
U prosincu 1922. situacija izmeu Njemake i Francuske inila se
ponovno prijetee zaotrenom. Francuska je imala u vidu nove ogromne
ucjene i zato trebala jamstva. Gospodarskom pljakanju je morao
prethoditi politiki pritisak, pa se ve snaniji zahvat u ivani centar
ukupnog njemakog ivota, Francuskoj inio dovoljnim da nepokorni
narod podvrgne najteem jarmu. Okupira-njemRuhrskogpodruja nadali
su se, ne samo da e konano slomiti njemaku moralnu kimu, nego da
e nas i gospodarski prisiliti, pa emo morati, htjeli mi to ili ne, preuzeti
najtee obveze.
660
Bilo je, saviti se ili slomiti. I Njemaka se u poetku savila, da bi kasnije
zavrila potpunim slomom.
Okupiranjem Ruhrskog podruja, Sudbina je njemakom narodu pruila
ruku za ponovni uspon. Jer to se u prvom trenutku moralo initi
najteom nesreom, sadravalo je pri bliem razmatranju beskrajno
ohrabrujuu mogunost zavretka njemake patnje uope.
Francuska okupacija Ruhra, vanjskopolitiki je prvi puta otuila
Englesku i Francusku, i to ne samo krugove britanske diplomacije, koja
je sam savez s Francuskom sklopila trijezna oka hladnog raundije, ve
i najire krugove engleskog naroda. Posebno je englesko gospodarstvo
na ovo jaanje kontinentalne francuske moi gledalo s prikrivenom
nelagodom. Jer, ne samo da je Francuska, gledajui isto vojnopolitiki,
zauzela poloaj u Europi, koji prije toga nije imala ni sama Njemaka,
nego je dobila i gospodarske podloge, koje su i njenu politiku
konkurentsku sposobnost gospodarski skoro vezale gotovo
monopolistikim poloajem. Najvei rudnici eljezne rude i rudnici
ugljena Europe time su bili ujedinjeni u rukama nacije, koja je svoje
ivotne interese, za razliku od Njemake, spoznala kako odluno tako i
aktivno, i koja je svojom vojnom pouzdanou osvjeila sjeanje na
veliki svjetski rat.
Francuskom okupacijom Ruhrskih nalazita ugljena, izbijen je Engleskoj
iz ruku sav njen ratni uspjeh, pa pobjednik nije bila neumorna i
poduzetna britanska diplomacija, nego maral Foch i njegova, u njemu
zastupana Francuska.
I u Italiji se sada raspoloenje protiv Francuske, koje od rata i tako nije
bilo ruiasto, pretvorilo u pravu pravcatu mrnju. Bio je to veliki
povijesni trenutak u kojem su dosadanji saveznici, ve sutra mogli
postati neprijatelji. Ako bi ipak ispalo drugaije i saveznici ne bi kao u
drugom Balkanskom ratu, dospjeli u meusobne razmirice, tada bi se to
moglo pripisati okolnosti, to Njemaka nije imala EnverPashu, nego
carskog kancelara Gunoa.
661
Za budunost njemake, kako vanjske tako i unutarnje politike, bio je
francuski napad na Ruhrod velikog znaenja. Prilian broj naeg naroda,
koji je zahvaljujui neizostavnom utjecaju svog lanog tiska, u
Francuskoj jo uvijek vidio borca za napredak i slobodu, bio je od ove
velike zablude naglo izlijeen. Kao to je 1914. iz glava naeg
njemakog radnika istjerala snove o internacionalnoj narodnoj
solidarnosti, i iznenada ih privela u svijet vjene borbe, (svagdje gdje se
jedno bie priblii drugom, smrt slabijega znai ivot jaega) tako je bilo
i u proljee 1923.
Kad je Francuz ostvario svoje prijetnje i konano poeo prodirati u
donjonjemako podruje ugljena, u poetku jo vrlo oprezno i plaho,
Njemaku je pogodio veliki odluujui tren Sudbine. Da se u ovom
trenutku u naem narodu zdruio pokret njegova uvjerenja s promjenom
dananjeg dranja, tada bi za Francuze njemako Ruhrsko podruje,
moglo postati Napoleonova Moskva. Postojale su samo dvije
mogunosti: ili dozvoliti jo i to i nita ne uiniti, ili njemakom narodu
dati mig prema tom podruju, stvoriti mu elju za toplim jelom i
zadimljenoj pei kao i arku elju za za vretkom ove vjene sramote,
jerje bolje podnijeti tren utne strahote, nego ih nadalje podnositi u
nedogled.
Da je otkriven i trei put, bila je besmrtna zasluga tadanjeg kancelara
Cunoa, kojem se divio i s njim suraivao na proslavljeni svijet
graanskih partija.
elim ovdje najprije sasvim kratko, koliko je samo mogue, razmotriti
drugi put:
Okupacijom Ruhrskog podruja Francuska je izvrila eklatantnu povredu
Versailleskog ugovora.Time se dovela u suprotnost s itavim nizom sila
koje su ga jamile, posebno prema Engleskoj i Italiji. Za svoj egoistini
pljakaki pohod, Francuska vie nije mogla oekivati potporu ovih
drava. Svoju pustolovinu, a to je u poetku i bila, morala je sama
privesti nekakvom sretnom zavretku. Za njemaku nacionalnu vladu,
mogao je postojati samo jedan jedini put, naime onaj, koji je propisivala
ast. Bilo je sigurno da se Francuskoj u poetku ne moe suprotstaviti
aktivnom oruanom
silom, ali je trebalo biti jasno, da bi svako pregovaranje bez sile iza sebe,
bilo smijeno i neplodno. Bez mogunosti aktivnog otpora bilo je
besmisleno drati se stava: Ne idemo ni na kakve pregovore!, a jo
besmislenije, konano, ipak ii na pregovore bez, u meuvremenu
stvorene, sile.
Ne znai da je okupacija Ruhra mogla biti sprijeena vojnim mjerama.
Samo bi luak mogao savjetovati takvu odluku. No, pod utjecajem ove
francuske akcije i za vrijeme njenog izvoenja, moglo se i moralo misliti
i na to, da se bez obzira na, od same Francuske raskinuti Versailleski
ugovor, moraju osigurati ona vojna pomona sredstva, koja su kasnije
mogla biti data posrednicima na njihovom putu. Jer je od poetka bilo
jasno, da bi se jednoga dana o tome, od Francuske okupiranom podruju,
moglo odluivati za nekim konferencijskim stolom. Isto tako mora biti
jasno, da bi i najbolji pregovarai postigli manji uspjeh, sve dok tlo na
kojem stoje i stolac na kojem sjede, ne budu pokriveni rukom njihova
naroda. Lo krojai ne moe raspravljati s atletama, a nejaki je
pregovara jo uvijek morao trpjeti Brennusov ma na neprijateljskoj
vagi, ako nije imao vlastitog, kojeg bi stavio na vagu i time postigao
ravnoteu. Ili, nije li stvarno bio jad i bijeda da ovjek mora gledati ove
pregovarake komedije, koje su od 1918. morale prethoditi dotinim
diktatima? Ova poniavajua predstava, koja je nuena cijelom svijetu,
kojom nas se porugom pozivalo za konfe-rencijski stol, da bi nam
poloili ve davno gotove zakljuke i programe, o kojima je smjelo biti
govora, ali koji su od poetka morali ostati nepromijenjeni. Dabome,
nai su pregovarai jedva u ponekom sluaju bili iznad nekog
odluujueg prosjeka i najee su opravdavali i najbezobraznije izjave
jednog Llovda Georges-a, koji je s obzirom na biveg carskog ministra
Simonsa podrugljivo primijetio, da si Nijemci za voe i predstavike ne
bi znali izabrati ljude od duha. I sami bi geniji, s obzirom na odlunu
snagu neprijateljske volje i bijedne moi vlastitog naroda, u svakom
pogledu mogli postii samo manje.
663
Tko je Francuskoj u proljee 1923. zbog ruhrske okupacije htio oduzeti
vojna sredstva, s namjerom ponovnog povratka Ruhra, taj je naciji
najprije trebao dati duhovno oruje, jaati voljnu snagu, a razgradivae
ovih najvrijednijih nacionalnih snaga unititi.
Kao to se 1918. krvno osvetila, jer se 1914. i 1915. nije ilo na to da se
marxistickoj zmiji jednom zauvijek smrska glava, tako se moralo kobno
osvetiti to u proljee 1923. povod nije uzet ozbiljno, kako bi se
marxistickim izdajicama zemlje i narodnim ubojicama konano
zaustavio njihov runi rad.
Svaka pomisao na stvarni otpor protiv Francuske bila je ista besmislica,
ako se ne bi najavila borba onim snagama, koje su pet godina prije,
iznutra razbile njemaki otpor, na bojnim poljima. Samo su se graanske
udi mogle probiti s nevjerojatnim miljenjem, da je marxizam sada
postao moda drugaiji i da bi huljske kreature voda iz 1918., koje su
tada dva milijuna mrtvih hladno zgazile nogama, kako bi se lake mogle
popeti u razliite vladine stolice, sada u 1923. iznenada bile spremne
vratiti svoj dug nacionalnoj savjesti. Nevjerojatna i besmislena pomisao,
nada, da bi izdajnici domovine tako iznenada postali borci za njemaku
slobodu! Oni na to nisu ni mislili! Koliko malo hijena odustaje od
strvine, toliko malo i marxist od izdaje domovine.
Ljubazno je izostao najgluplji prigovor, da su ipak toliki radnici jednom
iskrvarili i za Njemaku. Njemaki radnici, dabome, ali tada vie nisu
bili internacionalni marxisti. Da se 1914. njemako radnitvo, prema
svom unutarnjem uvjerenju, jo sastojalo od marxista, rat bi zavrio za tri
tjedna. Njemaka bi bila slomljena prije nego to bi i prvi vojnik kroio
svojom nogom preko granice. Ne, to to se tada njemaki narod jo
borio, potvruje da se marxisticko ludilo jo nije moglo urezati u svijest
do zadnje dubine. Ali u mjeri mase, u kojoj su se tijekom rata i njemaki
radnik i njemaki vojnik ponovno vratili u ruke marxistickih voa, u toj
je mjeri izgubljena i domovina. Da se na poetku rata i tijekom njegova
trajanja, jednom dvanaest ili petnaest tisua ovih hebrejskih trovaa
naroda stavilo pod otrovni plin, kao to su stotine tisua naih najboljih
664
radnika iz svih slojeva i zanimanja morale otrpjeti na ratitima, tada ne bi
bile uzaludne milijunske rtve fronta. Ba suprotno: pravovremeno
smaknue dvanaest tisua lopova, moda bi spasilo ivote jednome
milijunu urednih, za budunost dragocjenih Nijemaca. Ipak, i to pripada
graanskoj dravnoj politici, koja je, ne trepnuv-i ni okom, izruila
milijune krvavom zavretku na bojnom polju, dok se na deset ili
dvanaest tisua narodnih izdajnika, pekulanata, izrabljivaa i prevaranta
gleda kao na nacionalnu svetinju i time otvoreno proklamira njihovu
nedodirljivost. ovjek ne zna to je u ovom graanskom svijetu vee,
budalatina, slabost i kukaviluk ili skroz naskroz profukano
povjereneje. To je doista jedna klasa Sudbinom predodreena za propast,
koja na alost sa sobom u ponor povlai i cijeli narod.
Godine 1923. stajalo se pred potpuno istom situacijom kao i 1918.
Sasvim svejedno o kojoj se vrsti otpora radilo, prva je pretpostavka
uvijek bila odvajanje marxistikog otrova iz naeg narodnog tijela. Po
mom je uvjerenju, prva zadaa prave nacionalne vlade bila traiti i nai
snage, koje bi bile odlune marxizmu najaviti unitavajui rat, i ovim
snagama osloboditi put; njihova je dunost bila, ne oboavati gluposti o
miru i redu u trenutku u kojem vanjski neprijatelj zadaje domovini
najunitavajui udarac, a iznutra vreba izdaja iza svakog ulinog ugla.
Ne, jedna stvarno nacionalna vlada je tada morala eljeti nered i nemir,
ukoliko bi u tom meteu moglo doi, i dolo bi, do konanog
principijelnog obrauna s marx-istikim smrtnim neprijateljom naega
naroda.
Izostane li to, tada bi svaka pomisao na otpor, potpuno svejedno koje
vrste, bila ista glupost.
Takav obraun, od pravog povijesno svjetskog znaaja ne odrava se
prema shemi nikakvog tajnog savjetnika ili nekcstare, isuene
ministarske due, nego prema vjenim zakonima ivota na ovoj Zemlji,
koji jesu i ostaju borba za ivot. Moglo se uoiti, da je iz najkrvavijih
graanskih ratova esto izrastalo elino, zdravo narodno tijelo, dok je iz
umjetno stvorenih mirnodopskih stanja ee nego jednom, smrdjelo do
neba. Tako bi se 1923. morali
665
poduzeti najbrutalniji zahvati, kako bismo se domogli bjelouki, koje su
derale nae narodno tijelo. Uspije li to, tada bi pripremanje aktivnog
otpora imalo smisla.
Tada sam vrlo esto derao grlo do promuklosti i pokuavao, barem
takozvanim nacionalnim krugovima pojasniti to je ovoga puta u igri, i
da bi ponovljenim pogrekama iz 1914. i nadalje stvar bezuvjetno
zavrila kao 1918. Stalno sam ih molio, da Sudbini dadu slobodan hod, a
naem pokretu mogunost obrauna s marxizmom; ali sam propovijedao
gluhim uima.Oni su sve shvaali bolje ukljuujui i efa obrambenih
snaga, dok se nisu nali pred najbjednijom kapitulacijom svih vremena.
Bio sam svjestan do sri, da njemako graanstvo stoji na kraju svoga
poslanja i nije vie pozvano ni za kakvu zadau. Gledao sam tada kako
se sve ove partije, vie iz konkurentske zavisti, svaaju s marxizmom;
bez ikakve ozbiljne namjere da ga unite; iznutra su se svi ve odavno
pomirili s raspadom domovine, a ono to ih je pokrenulo bila je jedino
velika briga da i sami sudjeluju na kar-minama. Samo su se jo za to
borili.
U to vrijeme - to esto otvoreno priznajem - osjeao sam najdublje
divljenje prema ovjeku juno od Alpa, koji u vruoj ljubavi prema
svome narodu nije paktirao s unutarnjim neprijateljima Italije, nego je
svim sredstvima i nainima teio njihovom unitenju. Ono to e
Mussolinija uvrstiti meu velikane ove Zemlje, je odlunost da Italiju ne
dijeli s marxizmom, i to je unitio internacionalizam kako bi od njega
spasio domovinu.
Kako se bijedno i patuljasto, nasuprot njemu, ine nai njemaki, takoer
dravnici, i kako se neko mora guiti od gaenja, kada si ove nule s
najnepristojnijom uobraenou dozvoljavaju kritizirati tisuu puta bolje
od sebe; i kako je bolno misliti da se to dogaa u zemlji, koja je jo prije
jedva pola stoljea, smjela Bis-marcka nazivati svojim voom!
Ovakvim graanskim stavom i zatitom marxizma, bila je 1923., ve od
samog poetka, odluena Sudbina svakog ruhrskog otpora. Htjeti se
boriti protiv Francuske sa smrtnim neprijateljem
666
u vlastitim redovima, bila je ista ludost. Ono to se tada inilo, mogla je
biti samo opsjena, uvedena da bi u Njemakoj mogla malo zadovoljiti
nacionalni element, umiriti uzavrelu narodnu duu, ustvari je
namagariti. Ako su ozbiljno vjerovali u to to su inili, morali su ipak
spoznati, da se snaga jednog naroda ne nalazi u prvom redu u njegovu
oruju, nego u njegovoj volji, i da prije nego se pobijedi vanjskog
neprijatelja, on mora biti uniten u vlastitoj nutrini; inae, teko onome
kome borba ve prvoga dana ne daruje pobjedu! Kad bi samo sjena
poraza dotakla nutrinu neosloboenog naroda, razbila bi njegovu snagu
otpora i protivnik bi postao konani pobjednik.
To se ve tada, u proljee 1923., moglo predvidjeti. Nije upitan vojni
uspjeh protiv Francuske! Jer da je rezultat njemakog djelovanja u
odnosu na francuski ruhrski napad, bilo unitenje mamzma iznutra, bio
bi ve time uspjeh na naoj strani: Njemaka, osloboena smrtnog
neprijatelja svoga opstanka u budunosti, stekla bi snage koje vie
nikakav svijet ne bi mogao uguiti. Onoga dana, kada se u Njemakoj
raspadne marxizam, pui e zauvijek nai okovi. Jer nikada u naoj
povijesti nismo bili pobijeeni snagom na ih protivnika, nego uvijek
vlastitim porokom i neprijateljima iz naeg vlastitog tabora.
Da se tada njemako dravno vodstvo nije htjelo odluiti na takvo
herojsko djelo, moglo je, prema smislu, zaista ii samo prvim putem,
naime, ne initi nita, nego pustiti stvari da teku kako teku.
Ali, u tom velikom trenutku samo je nebo njemakom narodu darovalo
jednog velikog ovjeka, gospodina Cunoa. On ustvari nije ni bio
dravnik i politiar ni po zanimanju, a jo mnogo manje po roenju, ve
je predstavljao jednu vrstu politikog pribora, koji je bio potreban za
obavljanje odreenih zadaa; inae, on je, ustvari, vie bio vjet
trgovakim poslovima. Prokletstvo za Njemaku, jer je ovaj politizirajui
trgovac i politiku vodio kao privredno poduzee pa je prema tome
usmjeravao i svoje djelovanje.
667
Francuska je okupirala Ruhrsko podruje; ega ima u Ruhrskom
podruju? Ugljena. Dakle, Francuska je okupirala Ruhr-sku oblast radi
ugljena? Stoje za gospodina Gunou bilo prirodnije od pomisli na trajk,
kako Francuzi ne bi mogli dobiti ugljen, zbog ega e, prema miljenju
gospodina Gunoa, jednoga dana sigurno napustiti Ruhrsku oblast, zbog
nerentabilnosti ovog poduhvata. Tako je otprilike teklo razmiljanje ovog
znaajnog, nacionalnog, dravnika, kojemu se dozvoljavalo da
govori svojem narodu u Stuttgartu i u drugim mjestima i kojemu se
ovaj narod blaeno divio.
Za tajk bi naravno bili potrebni marxisti, jer su u prvom redu morali
trajkati radnici. Dakle, bilo je potrebno ujediniti radnike, (i ti su u
mozgu jednoga takvog dravnika uvijek istoznani s marxistima) u
zajedniki front s ostalim Nijemcima. Stvarno se morao vidjeti tadanji
sjaj ovih graanskih, partijsko-politikih pljes-nivaca, u pogledu jedne
tako genijalne parole! Istovremeno i nacionalna i genijalna - konano su
sada imali ono to su u svojoj unutarnjosti sve vrijeme i traili! Pronaen
je most k marxizmu, a nacionalnim je varalicama sada omogueno da s
teutonskim izrazom lica i nacionalnim frazama isprue estitu ruku
intenacional-nim izdajnicima zemlje. I ovi su je urno prihvatili. Jer kao
to je Cuno za svoj jedinstveni front trebao marxisticke vode, tako su
marxisticke vode trebale Cunoov novac. Time se pomoglo obim
stranama. Cuno je dobio svoj jedinstven front sastavljen od nacionalnih
brbljivaca i internacionalnih varalica, a internacionalne su varalice, uz
dravnu plau, mogle sluiti svom uzvienom borbenom poslanju, tj.
razoriti nacionalno gospodarstvo i to ovaj put ak na dravni raun.
Besmrtno miljenje, da se plaenim generalnim trajkom spasi nacija, u
svakom je sluaju parola, s kojom se oduevljava i najravnoduniji
nesposobnjakovi.
Da se jedan narod ne oslobaa molitvom, ope je poznato. Cini li se to
ljenarenjem, to bi tek moralo biti povijesno isprobano. Da je tada
gospodin Cuno umjesto poticaja na plaeni generalni trajk ovaj
jedinstveni front iskoristio kao osnovu, i od svakog
Nijemca zahtijevao dva dodatna radna sata, tada bi se lopovluk ovog
jedinstvenog fronta sam od sebe ugasio ve treeg dana. Narodi se ne
oslobaaju ljenarenjem, ve rtvama.
Jasno je da ovaj takozvani pasivni otpor, kao takav, nije dugo trajao, jer
je samo ratno potpuno neupuen ovjek mogao uobraziti, da e
okupatorske armije moi uplaiti tako smijenim sredstvima. Samo je to
moglo dobiti smisao akcije, koja je kotala milijarde i bitno pripomogla
ruenju nacionalne valute do temelja.
Naravno da su se Francuzi u trenutku unutarnjeg smirenja, u Ruhrskom
podruju mogli udomaiti, pa su u otporu vidjeli samo korisno sredstvo,
kojim su se mogli posluiti. Od nas su u ruke dobili najbolje recepte
kako tvrdoglavo civilno stanovnitvo privesti razumu, ako svojim
ponaanjem ozbiljno ugroava okupacijsku vlast. Kako su samo prije
devet godina munjevito protjerali belgijske frankomanske parije, a
civilnom stanovnitvu objasnili ozbiljnost poloaja, kad je njemakoj
vojsci pod njihovim djelovanjem zaprijetila opasnost nanoenja ozbiljnih
teta. Kako je pasivni ruhrski otpor doista bio opasan, okupatorske su
trupe u nepunih tjedan dana, lakoom igre, ovoj cijeloj djejoj
nepodoptini priredile straan kraj. Na kraju se uvijek postavlja pitanje:
to uiniti kada protivniku pasivni otpor konano pone ii na ivce i on
protiv njega poduzme surovu krvavu fiziku silu. Treba li se tada odluiti
i dalje pruati otpor? Ako da, tada se mora, lake ili tee, pomiriti s
najkrvavijim progonima, pa se onda dolazi tamo, gdje bi se dolo i
aktivnim otporom - naime pred borbu. Zbog toga, svaki takozvani
pasivni otpor ima smisla samo onda, ako iza njega stoji odlunost da ga
se u sluaju nude nastavi otvorenom borbom ili malim prikrivenim
ratom. Openito uzevi, svako je takvo hrvanje vezano s uvjerenjem o
moguem uspjehu. Opsjednuto utvrenje, koje je neprijatelj nemilosrdno
napao, koje je prisiljeno, kao zadnju nadu, predati i pomone ete,
praktino se i samo predalo. To se dogaa posebno onda, ako u jednom
takvom sluaju umjesto sigurne smrti, branitelja privlai siguran ivot.
Sve se snage obrane naglo rue, kad se posadi zaplijeni tvrava uvjerenja
o moguem osloboenju.
669
Stoga bi i pasivni otpor u Ruhru, svojom zadnjom dos-ljednou koju bi
mogao i morao posjedovati ako doista eli biti uspjean, imao samo onda
smisla, ako bi iza sebe imao izgraen aktivan front. Tada bi se iz naeg
naroda moglo izvui i ono neiz-mjerljivo. Kad bi svaki VVestfalac znao,
da zaviaj ima armiju od osamdeset ili sto divizija, naili bi Francuzi na
otro trnje. Uvijek se vie ljudi spremno rtvovati za uspjeh, nego za
praznu nesvrho-vitost.
Bio je to klasian sluaj koji je nas Nacionalsocijaliste prisilio da protiv
jedne takozvane nacionalne parole zauzmeno najotrije stajalite. To smo
i uinili. Tih me mjeseci nisu manje napadali ljudi, ije se cjelokupno
nacionalno uvjerenje sastojalo u mjeavini gluposti i vanjskog privida;
svi su samo uzvikivali, jer su podlegli ugodnom golicanju to iznenada i
bez opasnosti mogu i nacionalno djelovati. Na ovaj sam, od svih
najbjedniji, jedinstveni front, gledao kao na najsmijenije prikaze, a i
povijest mi je dala za pravo.
Kad su sindikati priblino napunili svoje kase Cunoovim novcem, a
pasivni otpor doao u poloaj da iz lijene obrane prijee u aktivni napad,
crvene su hijene u trenu izbile iz nacionalnog ovjeg krda i postale opet
ono to su oduvijek i bile. Gospodin Cuno se bez buke i vike povukao
svojim brodovima. Njemaka je bila bogatija za jedno iskustvo, a
siromanija za veliku nadu.
Do kasnog ljeta, mnogi asnici, i to sigurno ne najloiji, nisu mogli u
sebi vjerovati u takav sramni razvitak. Svi su se oni nadali, ako ne i
otvoreno, ono ipak potiho, da su izvrene sve pripreme, kako bi ovaj
najbezobrazniji francuski napad mogao dovesti do preokreta njemake
povijesti. I u naim je redovima bilo mnogih koji su bar vjerovali u
carsku vojsku. Ovo je uvjerenje bilo toliko ivo, da su mjerodavno
odreivali djelovanje i obrazovanje bezbroj mladih ljudi.
Kad je nastupio sramni lom i kad je uz rtvovanje imovine u milijardama
i ivotima tisua mladih Nijemaca - koji su bili dovoljno naivini i glupi
da vjeruju obeanjima carskih voa - dolo
670
do kapituacije na takav obeshrabrujui sramni nain, buknula je pobuna
protiv takve vrste izdajstva naeg nesretnog naroda, svijet-skim
plamenom. U milijunima glava iznenada je sinulo uvjerenje, da bi samo
radikalno uklanjanje itavog vladajueg sustava moglo spasiti Njemaku.
Vrijeme nikada nije bilo zrelije nego u tom trenutku, kada se gorkim
krikom molilo rjeenje, jer se na jednoj strani oitavala gola izdaja
domovine, dok je na drugoj, narod bio gospodarski preputen umiranju
od gladi. Kako je sama drava pogazila sve zakone o vjeri i nadi,
ismijala graanska prava, prevarila milijune svojih najvjernijih sinova,
milijunima drugih pokrala i posljednji gro, nema vie nikakvog prava
oekivati od svojih pripadnika bilo to osim mrnje. A ova mrnja prema
narodnim varalicama i varalicama domovine, ve je tako i tako silila na
pranjenje. Na ovom mjestu upuujem na zakljunu reenicu moga
posljednjega govora na velikom sudskom procesu u proljee 1924.:
Suci ove drave, mirno nas mogu osuditi zbog naeg tadanjeg
djelovanja, povijest, kao boica vie istine i boljeg prava, ovu e presudu
s podsmjehom rastrgati i sve nas osloboditi krivnje i pogreaka.
Ona e zahtijevati privesti pred sud sve one, koji su danas u posjedu
moi, a gaze pravo i zakon, koji su na narod vodili u nevolju i
pokvarenost i koji u nesrei domovine, cijene vie vlastito Ja od ivota
cjeline.
Ne elim na ovom mjestu iznositi i slijediti one dogaaje koji su vodili 8.
studenom 1923. i koji su ih zakljuili. Ne elim to zbog toga, jer si time
ne obeavam nita korisno za budunost i jer prije svega nema svrhe
otvarati rane koje su danas jedva zacijelile; jer nema svrhe govoriti o
krivnji ljudi koji su moda u nadubljem kutu svoga srca ipak voljeli svoj
narod i koji su samo promaili zajedniki put, ili se na njemu nisu
razumjeli.
to se tie zajednike nesree nae domovine, danas ne elim vrijeati,
ili izdvojiti, one koji e jednoga dana u budunosti ipak stvoriti veliki
jedinstveni front, koji e u srcima istinski vjernih
671
Nijemaca stajati iznad zajednikog fronta neprijatelja naega naroda. Jer
znam, da e jednom doi vrijeme, kada e ak i oni koji su bili protiv
nas, osjetiti strahopotovanje prema onima koji su za svoj njemaki
narod otili kobnim putem smrti.
Ovih esnaest junaka kojima sam posvetio prvi tom mojega djela, elim i
na kraju drugoga, dovesti pred oi pristalicama i borcima naega nauka,
kao one junake, koji su se pri najbistrijoj svijesti rtvovali za sve nas.
Oni moraju nepostojane i slabe neprekidno opominjati na ispunjenje
njihovih dunosti, dunosti koje su i sami u najboljem uvjerenju
dosljedno ispunjavali do kraja. A medu njih, elim ubrojiti i onoga
ovjeka, koji je svoje najbolje ivotno djelo posvetio naem narodu, u
stihu i mislima, a na kraju i djelom:
Dietricha Eckarta
ZAKLJUAK
Dana 9. studenog 1923. u etvrtoj godini svoga postojanja bila je
Nacionalsocijalistika njemaka radnika partija uguena i zabranjena na
cijelom podruju carstva. Danas, u studenom 1926. ponovno je pred
nama slobodna u cjelokupnom carstvu, jaa i iznutra vra nego ikada
ranije.
Svi progoni pokreta i njegovih pojedinanih voa, svi grijesi i klevetanja,
nita im nisu mogla nauditi. Ispravnost njihovih ideja, istoa njihovog
htijenja, spremnost za rtve njihovih pristalica, uinili su ih, nakon svih
dosadanjih pritisaka, jaim nego ikada do sada.
Ako oni u svijetu nae dananje parlamentarne korupcije sve vie
razmiljaju o najdubljem biu svoje borbe i ako se osjeaju istim
utjelovljenjem vrijednosti rase i osobe, i prema tome se ravnaju, oni e
na osnovu skoro matematike zakonitosti jednom odnijeti pobjedu svoje
borbe. Tono tako, kao to Njemaka mora neophodno dobiti pripadajui
joj poloaj na ovoj Zemlji, ako bude voena i organizirana prema istim
naelima.
Drava koja se u stoljeu rasnog trovanja posveuje njezi svojih
najboljih rasnih elemenata, mora jednoga dana postati gospodarom
Zemlje.
To pristalice naega pokreta nikada ne smiju zaboraviti, ak ako ikada
budu morali veliinu rtve mogueg uspjeha, zamijeniti straljivom
nagodbom.

Adolf Hitler Mein Kampf

Diunggah oleh

Informasi Dokumen

Hak Cipta

Format Tersedia

Bagikan dokumen Ini

Bagikan atau Tanam Dokumen

Opsi Berbagi

Apakah menurut Anda dokumen ini bermanfaat?

Apakah konten ini tidak pantas?

Hak Cipta:

Format Tersedia

Adolf Hitler Mein Kampf

Diunggah oleh

Hak Cipta:

Format Tersedia

Adolf Hitler / MEIN KAMPF

MEIN KAMPF - BIBLIJA POLITIKE PROPAGANDE

Anda mungkin juga menyukai