Anda di halaman 1dari 24

Univerzitet u Sarajevu

Filozofski fakultet
Odsjek za historiju
Katedra za arheologiju

Begovi Naa

iro Truhelka

(seminarski rad)

Sarajevo, 29.1.2016.

1
Predmet: Arheoloki praktikum
Edin Bujak, MA

Student: Begovi Naa

2
Sadraj

1. Uvod .......................................................................................................... 4
1.1. Osijek, Zagreb, Sarajevo .................................................................... 5
2. Uticaj na razvoj arheologije na podruju Bosne i Hercegovine .......... 6 - 7
2.1. Rad na podruju prahistorije .............................................................. 8
2.2. Istraivanja ire Truhelke u periodu 1888-1922. ....................... 9 - 12
3. Nauni rad 1922-1942. .................................................................... 13 - 15
4. Katalog ............................................................................................. 16 -20
4.1. Dolazak u Sarajevo odlomak iz knjige Uspomene jednog
pionira .................................................................................. 21 - 23
5. Bibliografija ............................................................................................ 24

3
Uvod

Kada je iro Truhelka 1886. godine iz Osijeka polazio u Bosnu, osjeao se kao pionir koji se
upuuje u praumu. U ono je vrijeme Bosna bila na zlu glasu, zapisao je pusta, divlja,
neuglaena zemlja, ljudi opori i krvoedni; kuda god stranac proe, vrebaju na nj hajduci i
bundije i gledaju u svakom Evropejcu neprijatelja.
Od tada pa sve do kraja ivota trudio se da izmijeni tu predrasudu. ivot je posvetio traganju
za dokazima neobine historije i dragocjene tradicije Bosne i Hercegovine.
U autobiografiji Uspomene jednog pionira, iro Truhelka se prisjea pronalaenja prvih
dokaza, skupljanja muzejskih zbirki, formiranja Zemaljskog muzeja, dobrih i zlih ljudi, svih
radosti i tekoa tokom mukotrpnih pokuaja ruenja jedne rune predrasude u osvit velikog
rata.

4
Osijek, Zagreb, Sarajevo

Poznati hrvatski arheolog iro Truhelka roen je u Osijeku 2. februara 1865. godine. U gradu
na Dravi pohaao je Katoliku puku uionu, a nakon toga i gimnaziju, da bi se nakon toga
uputio u Zagreb. Ve u mladosti zavolio je slikanje i tehnike struke, pa je elio da se posveti
slikarstvu ili kojem srodnom tehnikom zanimanju. Skuene materijalne prilike odluile su o
njegovu upisu na filozofiju, gdje je 1882-1885 uio arheologiju i povijest umjetnosti. Osim I.
Krnjavoga, sluao je predavanja N. Nudila, V. Klaia, F. Markovia i F. Maixnera. Krnjavi
ga je kao studenta uinio pristavom na Umjetno-obrtnom muzeju, kojem je tada bio direktor,
a uskoro i nastavnikom na Obrtnoj koli, gdje je predavao francuski jezik i nauku o stilovima.
Godine 1885. Doktorirao je sa disertacijom o Meduliu, koja je prije toga izala u Glasniku
drutva umjetnosti. Kako je Krnjavom pomagao urediti Strossmayerovu galeriju slika,
sastavio je u to vrijeme njezin katalog (1885). Na prijedlog Krnjavoga imenovan je 1886.
Prvim kustosom Zemaljskog muzeja u Sarajevu, sa zadaom da izvri potrebne predradnje za
njegovo otvorenje (1888).
Obitelj Truhelka osim ire imala je jo jednog lana kerku Jagodu. Njegova sestra Jagoda
poznata je osjeka spisateljica i pedagoginja. iro je roen u obitelji intelektualnih korijena
otac Vjenceslav bio je uitelj, porijeklom eh i uveliko je uticao na razvoj i usmjeravanje
karijera njegove djece.

(iro Truhelka)

5
Uticaj na razvoj arheologije na podruju Bosne i Hercegovine

iro Truhelka najvei dio svojeg profesionalnog djelovanja vezao je uz Bosnu i Hercegovinu,
odnosno arheoloka nalazita u toj, tada prilino neistraenoj riznici prahistorijskih nalazita.
Bosna i Hercegovina bila je do tada u svakom, pa i arheolokom pogledu, zaputena zemlja.
Truhelka je to odluio promijeniti. U poetku je istraivao prapovijesni kompleks na Debelom
Brdu kod Sarajeva. Ve 1888. godine pokrenut je Zemaljski muzej.

Truhelka je od poetka upravljao etnografskom, srednjovjekovnom i prahistorijskom zbirkom


(uz prekid 1892-1898), a radio je i na zbirci bosanskih i junoslavenskih novaca. Isprva se
morao brinuti za sve zbirke, koje nisu imale strunjaka, pa je radio i na prirodoslovnoj, a do
dolaska C. Patscha (1893) i na rimskoj.

U to vrijeme Bosna i Hercegovina bile su dio Austro-Ugarske monarhije. 1891. godine iro
Truhelka priredio je veliku izlobu bosanskih nonji, namijenjenu sudjelovanju na izlobi
nonji u Monarhiji. Truhelka je 1896. godine sudjelovao na Milenijskoj izlobi u Budimpeti,
gdje je paviljon Bosne i Hercegovine dobio najbolje ocjene, 1897. u Bruxellesu, te u Parizu
1900. Posebnu panju u svojem bosansko-hercegovakom arheolokom istraivakom radu
ovaj je Osjeanin posvetio objavljivanju skupnih nalaza bakrenih i bronanih predmeta, te je u
tom podruju dao znaajan znanstveni doprinos.

Kad je Truhelka sa tek navrenom 21. godinom, doao u Sarajevo, u kojem e zatim proivjeti
gotovo etiri desetljea, Herceg-Bosna je jo uvijek neistraena i nepomuena, znaila pravu
riznicu za svakoga, ko je bio eljan novih saznanja. U njezinu je tlu poivala bogata batina
dalekih vremena, a njezinoj povrini, koju je pokrila sirova priroda i u ijim se naseljima
odvijao ivot svoje vrste, utisnuli su proli vjekovi najrazliitije tragove. To je obilje
privlailo ivi duh mladog uenjaka, davalo mu mnoge pobude i poticalo ga na rad, ali ga je i
odvodilo sa jednog podruja na drugo i tako sprjeavalo da svoju panju i radinost usmjeri u
jednom odreenom pravcu. To je rasipanje njegova znanstvena interesa pojaala i muzejska
sluba: kroz godine je ureivao razliite zbirke i kako sam kae silom prilika u neku ruku
postao polihistor, koji se morao uputiti u razliite heterogene struke. U svojoj mnogostranoj
djelatnosti toliko je toga otkrivao i zasnivao da se u svojim Uspomenama s pravom nazvao
pionirom.

Godine 1905. naslijedio je K. Hormanna, jednog od pokretaa i prvog direktora muzeja, i uz


to preuzeo ureivanje muzejskog Glasnika (do 1920). Njegovom je zaslugom muzej dobio
nove zgrade (1913), u kojima se i danas nalazi.

Prema pojedinim izvorima, bosanskom obliku irilice, datiranom upravo u srednjovjekovno


doba, upravo je Truhelka nadjenuo ime bosanica. I na ovu je temu objavio niz radova.

6
Znaajan Truhelkim istraivaki opus povezan je s numizmatikom. Objavljivao je
znanstvene radove na temu starog novca pronaenog u njegovim brojnim istraivanjima.
Izmeu ostalog, objavio je skupni nalaz srebrenog dubrovakog novca i novca bosanskih
banova Kotromania iz Vranjske kod Bilee (Stjepana I i Stjepana II). Ovaj je svestrani i
aktivni znanstvenik djelovao i kao albanolog.

Osim historije, zanimala ga je i bosansko-hercegovaka aktualna politika. Borio se za


ravnopravnost svih naroda prisutnih na podruju te zemlje objavljivao je anonimne lanke u
Hrvatskom dnevniku 1907. godine, te u brouri Hrvatska Bosna. Mi i 'oni tamo'. Traio je
da se nitko izvana ne mijea u ivot tamonjih naroda. Borio se i protiv radikalne agrarne
reforme od 1911. do 1918. godine, te je upozoravao da bi se njome unitio srednji stale. Ve
je tada nasluivao velikosrpske tenje, protiv kojih se suprotstavljao. Njegovo djelovanje
kasnije mu je priskrbilo nadimak apostola hrvatstva Bosne. 1918. godine na ovim je
prostorima prevladala jugoslavenska ideja, a Truhelkino politiko djelovanje nove su vlasti
dobro upamtile. Nastojao je biti lojalan novoj vlasti, no ipak je ukazivao na brojne postojee
probleme. Nakon prisilnog dopusta iz 1921. godine uslijedile su nove drastine akcije. 1922.
godine, kao 57-godinjaka, umirovili su ga prema ukazu kralja Aleksandra zbog njegovih
politikih stavova u vrijeme austrougarske okupacije.

7
Rad na podruju prahistorije

Na podruju prahistorije radio je do 1914, ali je ono dalo glavno obiljeje upravo razdoblju do
1908. u kojem je objelodanio najvanije rasprave sa tog podruja i kad u njegovom opem
opusu preovladavaju takvi prilozi.

Od 1888. do 1897. godine Truhelka je otkrivao vane lokalitete diljem Bosne i Hercegovine, a
1899. godine u Hercegovini, nedaleko od Posuja otkrio je prahistorijsku kultnu arhitekturu,
do tada nepoznatu u krajevima sjeverno od Grke.

U toku ovih radova istraio je vie od stotinu grobnih tumula. Meu njima se posebno istie,
po bogatstvu nalaza, Arareva gomila u Kusaama. Uz ova istraivanja obavio je kartiranje i
opisivanje gradina glasinakog podruja. Tada su stvoreni osnovi za dalja istraivanja jedne
od najvanijih kultura Ilira - glasinake kulture.

Potaknut nekim kopaem blaga, on je najprije naiao na prahistorijske ostatke u


neposrednoj okolini Sarajeva, ali ve 1880-1890 iskopava ilirske grobove i gradine na
Glasincu: to mu 1889. donosi priznanje antropolokog kongresa u Beu i uskoro zatim prvo
lanstvo u stranom znanstvenom drutvu.

Najvea arheoloka iskapanja pod Truhelkinim nadzorom dogaala su se u Donjoj Dolini na


Savi (1898-1904), nedaleko od Bosanske Gradike, a sva je istraivanja s tog podruja odmah
objavljivao. Sintezu tih djela objavio je ve 1904. godine tekst na njemakom jeziku brojio
je ak 152 stranice i sadravao 108 ilustracija. Svoje brojne radove Truhelka je uestalo
objavljivao u Glasniku Zemaljskog muzeja, kojeg je i ureivao.

Donja Dolina do danas je ostala najbogatije sojeniarsko nalazite na podruju Panonije i


sjevernog dijela Balkanskog poluotoka. U petogodinjem arheolokom radu na Donjoj Dolini
Truhelka je otkrivao velike povrine ak 4.000 etvornih metara uz 5 do 9 metara debljine
kulturnog sloja. Na obalama Save esti problem u iskapanjima bile su poplave, no Truhelka je
nalaze uspio ouvati i paljivo dokumentirati izraujui rekonstrukcije, tlocrte, ali i
fotografirajui pronaene artefakte. (slika u Katalog)

Uoi poetka Prvog svjetskog rata, iji je plamen iskrom zapaljen upravo u Sarajevu,
Truhelka je bio direktor Zemaljskog muzeja, koji je osnovan zahvaljujui njegovoj strunosti i
velikom angamanu. I po pokretanju muzeja bio je zauzet izgradnjom novih muzejskih
zgrada, no ipak nije zanemario znanstveni rad. Napisao je sintezu Kulturne prilike Bosne i
Hercegovine u doba prethistoriko, ime je praktiki i zavrilo njegovo djelovanje na
podruju prapovijesne arheologije Bosne i Hercegovine.

8
Istraivanja ire Truhelke u periodu 1888-1922.

Uporedo sa radom na prahistoriji Truhelka istrauje do 1893. rimske i starokranske


spomenike, a rezultate istraivanja starokranskih spomenika izlae u djelu Die christlichen
Denkmaler Bosniens und der Herzegovina (Rim, 1895).

Do 1906. ulae mnogo truda i u skupljanje etnografske grae, pa 1894. daje raspravu
Tetoviranje katolika u Bosni i Hercegovini, a 1901. Opiran prikaz narodnog ivota u
zborniku Oesterreichisch-ungarische Monarchie (svezak: Bosnien und Hercegovina).

Iskopavajui na Glasincu shvatio je da bi tekoe oko rjeavanja ilirskog problema mogao


savladati uenjem albanskog jezika. 1905/6. objavljuje dvije knjige Arnautskih pria, a dodao
je uz to da je ostavio jo mnogo neobraene grae. Od dolaska u Sarajevo, nastojao je da
naui i turski jezik, i s vremenom je mogao razumjeti pravne spomenike, kojima je kasnije
pridavao najvie panje. U prvom razdoblju jo uvijek nije pristupio upoznavanju Herceg-
Bosne pod osmanlijskom vlau.

Osim prahistorijskih istraivanja Truhelka je do 1908. sa najvie maha otkrivao tragove ivota
i kulture u srednjovjekovnoj Bosni, a okuao se i u historiografiji. Otkapajui 1886. temelje
starog samostana u Olovu, upoznao se sa stecima. Ti su spomenici ve otprije privlaili
panju pojedinaca: L. Zore dao je ozbiljan prilog objanjenju njihove ornamentike (Bosanski
grobovi, Program dubrovake gimnazije 1880-1881), a V. Vuleti-Vukasovi poeo je 1883.
sa iznoenjem grae (u Vjestniku hrvatskog arheolokog drutva i u splitskom Bulletinu).
Sredstva rada bila su tada jo oskudna: graa se sastojala od opisivanja spomenika i
precrtavanja natpisa i ukrasa. Godine 1887/8. okupaciona je vlast dala popisati nadgrobne
spomenike, ime je tada omoguila njihovo sustavnije prouavanje. Truhelka se isprva sluio
dotadanjim nainom rada, ali je uskoro pronaao novi nain otiskivanja s pomou nekoliko
ljepilom povezanih slojeva bugaice, od kojih su se onda pravili sedreni otisci (Novi
postupak pri snimanju natpisa, 1891). Graa, koju je otada predavao javnosti (Die bosnischen
Grabdenkmaler der Mittelalters, Wissenschaftliche Mittheilungen III, 1895), postala je tako
mnogo pouzdanijom, ali nije jo pruila jamstvo za pravilno itanje natpisa. Njezinu upotrebu
oteava i danas injenica, to je Truhelka katkad morao i sam mijenjati prvotno itanje (u
sluaju natpisa Vlatka Vlaevia ak tri puta izmeu 1891. i 1914), ili su to uinili drugi (npr.
Jireek u sluaju vanog natpisa iz Veliana jo iste godine 1892). Unato nesumnjivim
zaslugama Truhelke, dananje potrebe nauke zahtijevaju da se snimanje steaka i natpisa
provede tehniki savrenijim nainom; a u njihovu prouavanju potrebna je uska suradnja
arheologa odnosno povjesniara umjetnosti sa filologom i historiarom.

Iako natpisi na stecima nisu brojni, nanekima ima mnogo dragocjenih podataka, kako za
kulturnu tako i za politiku historiju. Truhelka ih je pokuao protumaiti u tom pogledu
(Datiranje Kulinove ploe zasnovano je na pretpostavci o banovom odricanju hereze 1203
Katalog).

9
Prouavanje natpisa potaklo je Truhelku, da obradi i pitanje njihova pisma. 1889. objavio je
raspravu u Bosanici. Kako joj je iskljuivo pristupio na osnovu kamenih natpisa te
novovjekih rukopisa i tiskanih knjiga, a pritom ograniio na ue bosansko podruje, njegovi
se pogledi o tome ne mogu vie danas u svemu odrati. Polazei sa gledita, da se zbog
zajednikog grkog porijekla lapidarna bosanica (kasnije je naziva bosanicom), uglavnom
ne razlikuje od lapidarne irile, smatrao je, da je bosansko kurzivno pismo ostalo na istoj
osnovi, te se iz lapidarnog pisma organiki razvilo uporedo sa irilicom. Pravilne smjernice
za rjeenje toga pitanja dao je u vie prilika M. Reetar, osobito posljednji put 1933. u djelu
Dubrovaki zbornik od godine 1520.

Traei prahistorijske ostatke i srednjovjekovne steke, usput je prouavao i podore


srednjovjekovnih gradova. Prouavajui ih, upoznao je i njihovu prolost pa je 1888. objavio
Geschichte und Denkrourdigkeiten von Jajce, to je djelo proirio i objavio ponovo 1904. A
iste godine je objavio i opis najljepih sredovjenih gradova Bosne i Hercegovine pod
naslovom Nai gradovi. Osim toga uspjeno se bavio i numizmatikom. Nastojao je da
pronaenom novcu dokui znaenje u historijskom razvoju. Slavonskim banovcima (1897)
dao je dobar poticaj daljem istraivanju i ulaenju u pitanja ekonomskog razvoja na ovim
prostorima u srednjem vijeku. Piui o dotad najveem Nalazu bosanskih novaca obretenom
kod Ribia (1903), on je utvrdio da se njime bitno mijenjaju dotadanji nazori, ali je i u
razvoju bosanskog novarstva uoio neku pravilnost, kojoj je naao objanjenje u odnosu
bosanskih vladara prema ekonomskoj i financijskoj politici Dubrovana. Bio je to prvi
pokuaj da se ue dublje u historijska deavanja na ovim prostorima ali i da se upozna
ovisnost politikog razvoja o ekonomskom.

Doba osmanlijske vlasti Truhelka je do 1906. ostavljao po strani. Zadovoljio se samo


izdavanjem nekih rukopisa, od kojih su najznatniji bili Odlomci iz ljetopisa fra Nikole
Lavanina (1889). Kasnije, 1914/5. J. Jeleni je izdao potpun tekst ovog ljetopisa (Glasnik
zemaljskog muzeja XXVI XXVII).

U prvom razdoblju Truhelka je bio arheolog koji je svojim irokim interesom zahvatio sva
podruja i sve vie se priklanjao historijskom radu. Maarski historiar L. Thallozcy mu je
predloio da zajedniki pristupe predradnjama za izdanje to potpunijeg diplomatara Bosne i
da se to prije pribere arhivski materijal. Truhelka je preuzeo brigu za rad u dalmatinskim
arhivima, a Thalloczy u arhivima Monarhije, Italije i drugih zemalja. 1907. Poinje prouavati
u dubrovakom arhivu grau od XIV. Stoljea do 1526. I time razdoblje od 1908. Do 1919.
Najvie je ispunjeno rezultatima arhivskih studija u Dubrovniku. 1912. Iskopava gradinu nad
vrelom Rame, a 1915. Grobnicu tepije Batala, ali sve vie ulazi u bosansku historiju srednjeg
i novog vijeka. Ukoliko obrauje historijske teme, ini to uvijek u vezi sa arhivskom graom,
koja mu dolazi pod ruku. Osta mi samo nada kae u Uspomenama da e se mladi
uenjaki narataj prihvatiti posla, koji nama nije bilo sueno dovriti. Gdje je ostala graa,
koju je tada skupio, nije rekao, a dvojbeno je, moe li se ona nai u zbirci dokumenata za
povijest Bosne i susjednih zemalja, koju je predloio za otkup Srpskoj akademiji nauka.
Prema referentima J. Tomia i V. orovia (Godinjak 38, 1929), ova zbirka sastoji se od
nekih 300 dokumenata (od toga 9 originala), veinom neobjavljenih, ali sa mnogo pogreaka
u mjesnim i osobnim imenima. Posljedica je to nesustavnog rada, a prijepisi, prema oroviu,

10
nisu ni pisani rukom Truhelke. Tomi je od sveukupnih 1006 strana izluio kao dobre
dokumente svega 287 strana, a orovi je napose istakao, da su akta iz arhiva u Zadru
dragovjena dopuna glavnim spisima mletakog arhiva.

Ve 1908. Truhelka je u muzejskom Glasniku objavio iskljuivo radove u vezi sa


dubrovakim arhivalijama, a 1911. zbirku Tursko-slovjenskih spomenika dubrovake arhive i
Testament gosta Radina. Zbirku u kojoj ima 120 dokumenata iz vremena od 1430. do 1542.
pisanih u originalu bosanicom, naao je meu ostacima stonskog arhiva. Veina ih dotle nije
bila poznata, i tek se pomou njih mogao osvijetliti onaj odsjek u razvoju srednjovjekovne
Bosne, koji je Truhelka nazvao prijelazom u tursko doba. On je i sam u razjanjenjima uz te
spomenika obradio njihove podatke, a preglednu sintezu dobijenih rezultata dao je najbolje u
Hrvatskoj enciklopedji s. v. Bosna i Hercegovina. Otkriem oporuke gosta Radina (u
prijepisu) odluno je uticao na razvoj tzv. bogumilskog pitanja o naoj historiografiji. U vezi
sa Radinovom oporukom objavio je dragocjenu grau o sudbini njegove ostavtine i trgovini
sa patarenskim robljem u Bosni krajem XIV. stoljea (Jo o testamentu gosta Radina i
patarenima, 1913). Vrijedan prinos upoznavanju prelaznog razdoblja dao je u raspravi
Konaovski rat (1917) koju je takoe izradio na osnovu dokumenata iz dubrovakog arhiva.
Utvrdio je, da je za vrijeme konaovskog rata uhvatio turski upliv u Bosni vrsta korijena kao
nikad prije i da je njegovom posljedicom bila, meu ostalim, turska zatita nad Dubrovnikom
(1430). Na doba prijelaza odnosi se i prilog Dubrovake vijesti o godini 1463 (1910), koji
omoguava bolje razumijevanje prilika u vrijeme propasti Bosne te dopunjuje podatke
Rakoga (Starine VI, 1874).

Kad je 1911. naiao u oporuci gosta Radina na spomen njegova krsnog imena, nazvao je taj
obiaj patarenskim; 1917. postupio je tako i sa inim kumstvom. Poslije razliitih radova,
napose rasprave V. Skaria o Postanku krsnog imena (1920), Truhelka je nastojao da s
novim dokazima potkrijepi miljenje u vezi krsne slave s kultom Lara ili predaka. Zakljuio
je, da je slava kranski oblik latinskog kulta Lara, koji je s maloazijskim iseljenicima ilirske
narodnosti doao u Italiju, odakle rimskim uticajem opet na Balkan, gdje se na povoljnom
ilirskom supstratu snano razvio i nasuprot kristijanizaciji i slaviziranju zemlje do danas
sauvao.

Drugo razdoblje Truhelkine znanstvene djelatnosti obiljeilo je sve vee zanimanje za


osmanlijsku vladavinu u Bosni, pa je u to doba dao i glavne prinose njezinu upoznavanju.
Nije sluajna pojava, da je uporedo sa Tursko-slovjenskim spomenicima prouavao i agrarne
prilike u Bosni pod Turcima. Raspravom Die geschichtliche Grundlage der bisnischen
Agrarfage (1911, hrv. 1915) dao je svoj prilog rjeavanju osnovnog drutvenog problema u
tadanjoj Bosni. Uznemireno doba oko aneksije 1908, kada su se politike, drutvene i
nacionalne prilike u Bosni vrlo zaotrile, on ih je u sarajevskom Hrvatskom dnevniku
pokuao da objasni na takav nain, koji je bio dalek od svakog, historijski i nacionalno,
ispravnog stanovita. Ti su njegovi lanci bez oznake pisca, izali zatim kao broura pod
naslovom Hrvatska Bosna (1907). Dosljedan svojim pogledima, on se i u agrarnom pitanju,
koje je poslije aneksije postajalo sve aktuelnije, zaloio za interes muslimanskih zemljinih
posjednika. U bekoj Reichspost osudio je (anonimno) tenju masa, eljnih tue imovine,

11
itluka i begluka muslimanskih aga i begova, a u raspravi o agrarnom pitanju tragao je za
historijskim opravdanjem ugroenih i preivjelih drutvenih odnosa.

Meutim, u toj raspravi iznio je mnoge znaajne podatke o agrarnim odnosima pod Turcima,
uglavnom na osnovi izvorne rukopisne grae. Time je, uz Tursko-slovjenske spomenike, bacio
novo svjetlo na proces islamizacije u Herceg-Bosni i tako tek omoguio pravilnu ocjenu
osmanlijske vladavine. Polazei sa gledita koje je kasnije odbaeno kao netano da
tursko zakonodavstvo nije poznavalo kmetstva, pokuao je da njegovu pojavu objasni starijim
porijeklom, ali se zbog oskudice vrela domiljao, da na podruju Dubrovake republike u
XIV. i XV. stoljeu ostadoe starobosanske agrarne institucije u krijeposti. Premda je ondje
kmetski odnos postao kupnjom Stona 1333. javnopravan, ustvrdio je, da je davanje
kmetskoga danka privatno-pravni odnoaj izmeu vlastelina i kmeta. Takvim ga je, po
njegovu miljenju, smatralo i tursko zakonodavstvo, ali je drutvenom zbiljom, koja je s
vremenom prola kroz razliite mijene, bilo prisiljeno, da joj se na svoj nain prilagodi.
Truhelka nije to zakonodavstvo prikazao u njegovu razvoju, nego je pretpostavio da se ono od
XIV XIX. stoljea nije mijenjalo. Meutim, kmetski odnosi u Bosni prije okupacije nisu bili
pojava svojstvena samo tom vilajetu: oni su uz neke posebne crte, bili rezultat openitog
drutvenog razvoja u europskoj Turskoj od kraja XVIII. stoljea i dalje. U neposrednoj je vezi
s ovom Truhelkinom raspravom i njegovo izdanje Staroga turskog zakonika za Bosnu iz 1540
(1916).

Osim iznoenja nove grae Truhelka je na osnovi dubrovakih arhivalija uspio da oivi lik
Gazi Husref-bega, njegov ivot i njegovo doba (1912). S pomou podataka iz domaih izvora
i francuskih izvjetaja poslije je ispriao sa kroniarskom opirnou udio Bonjaka u
Karaorevu ustanku (Bonjaci i prvi srpski ustanak, 1917).U manjem prilogu o Isabegu,
bratu hercega Stefana (1917), jo jednom je poslije 1911. nastojao, da osnivaa Sarajeva
dovede u usku rodbinsku vezu sa hercegom Stjepanom i vojvodom Petrom Pavloviem; nema
sumnje da je Isabeg postao Hranuiem samo zbog loeg itanja rijei craisnicus (1440-
1465. bio je krajinik odnosno vojvoda Zapadnih strana).

Svojim Pabircima iz jednog jajakog sidila (1918) upozorio je najzad na vrijednost sudskih
spisa za upoznavanje prilika u Bosni pod Turcima.

S omanjim numizmatikim prilogom Truhelka je 1919. zakljuio svoju suradnju u muzejskom


Glasniku, a 1922. ostavio je kao 57-godinjak i sam muzej.

12
Nauni rad od 1922. do 1942.

Sam Truhelka smatrao je da ipak jo moe pridonijeti arheolokoj znanosti, pa se odazvao


pozivu da predaje arheologiju i povijest umjetnosti na tek osnovanom Filozofskom fakultetu u
Skopju. U Makedoniji provodi pet godina, gdje pie brojne sveske o prapovijesnoj arheologiji
Europe, Mediterana i Bliskog istoka, dok poseban naglasak stavlja na podruje Balkana. Ti se
rukom pisani radovi danas uvaju u Dravnom arhivu u Zagrebu.

Zbog nedostatka sredstava u Makedoniji se nije uspio baviti istraivakim radom, te je


napisao tek jednu studiju o grobnici iz starijeg eljeznog doba u Vujem dolu. Rad je rezultat
zajednikog obilaska sa studentima.

U posljednjih dvadeset godina ivota objavio je vrlo malo radova, a pogotovo malo
znanstvenih priloga; to se da objasniti promjenom u ivotnim prilikama. Nadovezujui se na
nekadanja iskopavanja u Donjoj Dolini, 1930. je izdao dvije rasprave: Sojenice kao ishodite
pontifikata te Larizam i krsna slava.

Od 1890, kada je u sarajevskom Vakitu objelodanio lanak Das Bogumilentum und seine
Denkmaler, Truhelka je do pred smrt imao vie prilika da u cijelosti prikae i ocijeni rezultate
svojih istraivanja na tom podruju. Premda je po svom poznavanju grae i strunoj spremi
bio za to najpouzdaniji, nije uspio da tu grau pregledno obuhvati i utvrdi njezinu
problematiku. Bio je do kraja uvjeren, da statistika steaka po kotarima daje sliku ... posve
kongruentnu sa onom to nam je i povijest rasprostiranja bogumilstva prikazuje u Bosni
(Sredovjeni spomenici bosanske Hrvatske, 1942), te je smatrao opravdanim, da ih nazove
patarenskima. Nije pritom uzeo u obzir injenicu, koju je istakao V. Skari, da se jezgra
njihove oblasti ne nalazi u sredinjoj Bosni, gdje je crkva bosanska nastala, nego u
Hercegovini sa njenih 300 nekropola i 22 hiljade steaka, a ti su krajevi doli pod vlast Bosne
tek u toku XIV. stoljea. U pitanje o porijeklu steaka i njihovog ornamentalnog ukrasa nije
dublje ulazio niti se u posljednjim prikazima osvrnuo na razliita i plodna miljenja o tome.
Premda je danas vezivanje steaka uz neku dualistiku bosansku herezu odbaeno, oni
nesumnjivo daju jako obiljeje srednjovjekovnoj Bosni, pa ih je i sam Truhelka ve 1891.
opravdano nazvao starobosanskim mramorovima.

1901.objavljuje raspravu Dravno i sudbeno ustrojstvo Bosne u doba prije Turaka

Prvi je 1879. otvorio nove vidike raspravom o trgovini i rudarstvu u Bosni, a u malo
poznatom prinosu Bosna i Hercegovina za stredoveku (asopis Musca Kral. eskeho LIII)
prvi je put dao zaokruenu sliku unutranjeg ivota u srednjovjekovnoj Bosni. ini se, da se
Truhelka nije obazirao na rezultate svojih prethodnika, a nije to uinio ni sa novijim
prilozima, kada je svoju raspravu preradio za Napretkovu Povijest Bosne i Hercegovine
(1942). Osnovna pitanja o drutvenim odnosima, o kojima sauvana graa tako malo govori,
ostala su jo uvijek otvorena.

13
Iz srednjovjekovne Bosne Truhelka je u tom razdoblju dao dva priloga sa novim pogledima:
Kolijevka i groblje prvih Kotromania (1933) i Bosanska narodna (patarenska) crkva (1942).
Sluajna istovjetnost imena slavonskog Kueva (u latinskim spomenicima S. Maria de Gotho)
s pridjevkom Goto, koji se u jednoj dubrovakoj instrukciji (1432) daje osnivau dinastije
Kotromania, dostaje mu, da kolijevku te dinastije stavi u spomenuto mjesto. Historijski
utvrenog i neposrednog zaetnika dinastije, bana Prijezdu, koji se posljednji put spominje
1287, poistovjeuje sa legendarnim Kotromanom, a njegovo ime, nimalo rijetko meu junim
Slavenima, smatra nadimkom za pridolicu. Groblje prvih Kotromania trai Truhelka u
glasovitom steku i tzv. obelisku iz Donje Zgoe: prema dekorativnim elementima ne smatra
prvi mlaim od XIII. stoljea, a potvrdu za to nalazi u jedva itljivom natpisu obeliska, koji je
poslije mnogo godina sa naporom odgonetnuo. Meutim, njegovo je itanje vrlo dvojbeno, a
rijei Stjepan ban bosanski ne mogu se ni u kom sluaju odnositi na bana Prijezdu.
Najvjerovatnijim ostaje da se radi o Stjepanu II (umro 1333).

Ve 1911. zakljuio je da bosanska crkva nije bila ni u kakvoj organikoj svezi sa bugarskim
bogumilstvom i da dogmatika razlika u odnosu prema zapadnoj crkvi nije bila ba tako
ogromna. Jedan izraz u Radinovoj oporuci dostajao mu je da postanak crkve bosanske
dovede u neposrednu vezu sa sv. Pavlom i njegovim uenikom Titom. Razvijajui dalje tu
misao, on je 1942. ustvrdio, da se crkva bosanska jo u ranom srednjem vijeku sticajem
prilika razvila u zasebnu narodnu crkvu, kao neko jermenska, koptika ili abesinska, koje su
ostale katolike, ali su teajem vremena poprimile neke obiaje i obrede, po kojima se
razlikuju od ostalih katolikih crkava. Znaajno je da je u istoj raspravi postavio jo dvije
tvrdnje o postanku samostalne crkve bosanske:
1. Da se 1102 (pacta conventa) odijelila od svoje pramatice, kao i sama zemlja, i napokon
se prozvala bosanskom narodnom crkvom, razvijajui se dalje posve novim smjerom, i
2. Da je poslije 1239, kad je katoliki bosanski biskup prea o u akovo, Bosna bila upravo
primorana, da izgradi samostalnu crkvenu organizaciju, predstavljenu u bosanskoj narodnoj
crkvi, koju od sele i istona i zapadna crkva smatraju heretiko... premda odluno pobijao
optubu zbog dualistike hereze, pridrao je ime patarena za vjernike crkve bosanske,
izvodei ga, kao i Petranovi (1867), od rijei patar=pater (redovnik), iako se tome miljenju
protivi dubrovaka graa. Slui se i nazivom bogumil te tvrdi, da bosansko patarenstvo
odbacuje ne samo slike i kipove, nego i neke kranske simbole (Sredovjeni spomenici
bosanske Hrvatske, 1942). Truhelka je u prilogu koji je posvetio crkvi bosanskoj, ne dajui
joj preveliki znaaj, dao i nekoliko dobrih opaanja.

U posljednjem razdoblju svoga rada objavio je opirniji prikaz Starokranske arheologije


(1931), pri emu je posebnu panju posvetio naim krajevima. U knjizi Studije o podrijetlu
(1941) sakupio je osim dva izuzetka neke ve prije objavljene priloge. Uspomene jednog
pionira (1942) u mnogim su pogledima zanimljive. Pored ovoga, prikaz Truhelkina rada ne bi
se mogao smatrati potpunim, ako se ne spomenu i njegova knjievna djela, legenda
Djevojaki grob, 1922, Legenda o crkvi u Olovu i komedija Harun-al-Raid u Glavnjai, u
rukopisu.

14
1931. godine i u Skopju je prisilno umirovljen, takoer zbog netipinih i otvoreno hrvatskih
stavova. U maju 1931. godine nastanjuje se na Griu, gdje mu od ranije ivi sestra Jagoda. I
ovdje je nastojao aktivno djelovati u znanstvenim krugovima, posebno onim numizmatikim.

Od 1939. godine sve do smrti suraivao je sa slavnim sarajevskim kulturno-prosvjetnim


drutvom Napredak. Urednici Hrvatske enciklopedije zamolili su ga za suradnju 1941. godine,
ali je ve bio odvie naruena zdravlja. Preminuo je u Zagrebu 18. septembra 1942. godine.

15
Katalog

Zgrada Zemaljskog muzeja u Sarajevu, slika Delali Hamo

(Pogled na Ripa sa ostacima sojeniarskog naselja, 1893)

16
Prilog: Natpis Kulina bana, iro Truhelka

17
18
19
20
Uspomene jednog pionira, SARAJEVO (1886)
U praskozorje 28. veljae 1886. godine uao sam u mali vagon uskotrane eljeznice, kojom sam se imao iz
Bosanskog Broda odvesti u Sarajevo. Ta je eljeznica bila onda u prvom stadiju svog razvoja, a glavne su joj
karakteristike bili maleni, ali udobni vagoni i male lokomotive, koje su kraj onih normalne veliine izgledale kao
djeije igrake, i nisu bez razloga te minijaturne lokomotive prozvane kavskim mlinovima. Uza sve to vlak je
odmicao po ravni prilino brzo, a kad je stigao na rub savske ravnice kod Dervente, te se u nebrojenim uskim
serpentinama daui poeo penjati uzbrdo prema Hanu Marici, ilo je polako, ali junaki, i svladao uspon, koji
bi u ono doba i normalnoj eljeznici bio naporan.

Umoran od dugog putovanja, sjedio sam na svome mjestu i nastojao da prozrem kroz gustu jutarnju maglu, da
vidim tu Bosnu u kojoj u imati odsada ivjeti. U ono je vrijeme Bosna bila na zlu glasu: pusta, divlja,
neuglaena zemlja, ljudi opori i krvoedni; kuda god stranac proe, vrebaju na nj hajduci i bundije i gledaju u
svakom Evropejcu neprijatelja. Eto takvi su bili pojmovi operaireni o Bosni. Ja tim glasinama nisam davao
vanosti, ali ipak, polazei na put, bilo mi je kao pioniru koji se upuuje u praumu i neznani kraj, ne znajui to
ga tamo eka. Iako mi je zbog te neizvjesnosti bilo malo tjeskobno, pomislih, ta Bog da bit e, te krenuh na put s
uzdanjem da u u tom novom svijetu moda nai sreu i izgraditi budunost vrijednu svih potekoa na koje
moda naiem.

Kad se konano razdanilo te se jutarnja magla slegla, mogao sam promatrati okolicu, i, proavi kroz jednu
niskim brdima opasanu dolinu, uosmo u iroku, gorskim vijencem i umama zarubljenu kotlinu, u kojoj se
slijevaju Sprea i Usora s Bosnom, da odavle u zajednikom koritu nastave put do amca, gdje e se sjediniti sa
Savom. Na desnom rubu te kotline ugledah podor staroga grada Doboja, koji je 1697. godine osvojio princip
Eugen, 1717. general Petra, i gdje se 1878. bila prva bitka izmeu hrvatskih domobranaca i bosanskih ustaa.

Podnojem grada rasule se kuice Doboja, koji je vie naliio na selo negoli na grad, i onda nije nitko mogao
slutiti kako e to mjesto napredovati im se svri eljeznika pruga dolinom Spree, koja vee Tuzlu s Dobojem,
im ivlje proradi cesta, koja vodi u Teanj, jedno od najznatnijih sredita bosanskog ljivarstva, i im se
izgrade u Tesliu prve industrijske naprave za iskoriivanje teslike praume i izraivanje katrana i drvnih
destilata.

Kod Doboja je eljeznica stigla rijeku Bosnu i preko eljeznog mosta prela na desnu obalu, kojom e
proslijediti put sve do Zenice. Kraj je postajao sve brdovitiji, a nadomak Maglaju stigla je eljeznica prve
izdanke goleme krake ploe, koja se odavle stere sve do Jadrana, na jug preko Hercegovine do Albanije, a na
istok do Drine. Stari grad Maglaj isticao se ve iz daljine svojim otrim obrisom i vitkom munarom, koja je usred
begovskih kua i ardaka kao igla strila k nebu. Iz vremena okupacije ostao je Maglaj u crnoj uspomeni zbog
pokolja husara, koji su tu poginuli 3. kolovoza 1878.

Proavi epe, kojemu se kue nanizae podalje od eljeznice, zala je pruga u tijesan zavojiti klanac Bosne, a
njenim dolom se na sredini isprijeila strma stijena s podorom grada Vranduka, u kojem je neko stolovao kralj
Toma i u malom polju podgraa sagradio crkvu. Godine 1503. tekla je tu granica izmeu turske Bosne i jajake
banovine, a 1697. grad je osvojio princip Eugen. Godine 1878. uzee ga Austrijanci bez boja, popravie i stavie
u nj kao posadu jednu satniju. Gotovo nadomak Zenikom polju provlaila se eljeznica tijesnim klancem, dok
ne stie u prostranu ravnu kotlinu gradia kojemu je najvea zgrada bila kaznionica, i onda nitko nije slutio
kakvu e visoku ekonomsku vanost zenika kasaba stei kao sredite produkcije ugljena, tvornice papira i teke
eljezne industrije, koja opskrbljava svu Bosnu i Hrvatsku eljezom. Kad ostavismo Zenicu, sputao se ve suton,
te od Visokoga mogoh malo to razabrati, a kad u 10 sati naveer stigosmo u Sarajevo, bila je mrka no. Ulice
jedva na mjestima rasvijetljene ulinim petrolejskim svjetiljkama, puste i prazne. Vonja od Broda do Sarajeva
na pruzi dugoj 269 km trajala je onda punih 18 sati, a kako je gotovo jednako dugo trajao put od Zagreba preko
Osijeka u Brod, nije udo da sam u hotel Evropu stigao sav slomljen i umoran te zaspao kao top.

21
(Sarajevo, 1886)

Sutradan je osvanuo vedar, neto otar proljetni dan, ali ga nisam mogao upotrijebiti za razgledavanje
Sarajeva, koje me se dojmilo kao neto novo, nevieno i tako razlino od svih gradova to sam ih dotada vidio.
Morao sam najprije do vlade, koja je bila smjetena u novogradnji na Musali, a sazidao ju je Vanca. Tu
sam se predstavio civilnom doglavniku barunu Fedoru Nikoliu, koji je ujedno bio predsjednik Muzejskog
drutva. Bio je to, na prvi pogled, stari dobriina s mnogo neusiljene otmjenosti, koji me je ljubazno primio i
uvjeravao da su mi njegova vrata u svako doba otvorena. Bio je to jedan od najjaih vojvoanskih velepo-
sjednika, u rodbinskim vezama s Obrenoviima, a imao je kao pravoslavac privui grkoistono iteljstvo Bosne.
Od njega sam poao administrativnom ravnatelju barunu Kutscheri, koji je bio dua egzekutivne vlasti u Bosni,
rodom Beanin, a dugo je sluio kao savjetnik kod poslanstva u Carigradu, te je znao perfektno turski, poznavao
perzijsku i arapsku knjievnost, a bavio se i prouavanjem Hazara, o kojima je napisao i monografiju. Bio je
velik turkofil, dobro gledan meu bosanskim muslimanima, a inae vjet, razuman i strog administrator. I on me
je doekao prijazno, ali sam imao dojam da moju misiju gleda skeptinim okom i da mi nee biti lako uvjeriti ga
o potrebi i koristi moga rada.

Konano sam se u konaku predstavio i poglavaru zemlje barunu Appelu, starom gospodinu, vojniku od glave do
pete, dostojanstvena dranja, pojaanog time to mu je jedno oko, koje je izgubio mislim kod Custozze, bilo
povezano irokom crnom vrpcom. On se zanimao samo za vojnike stvari, a kao poglavaru zemlje bila mu je
ograniavana funkcija na to da redovito u podne saslua referat civilnog doglavnika i da potpie spise koje mu
je ovaj donosio.

Pohodio sam jo neke linosti, koje mi je preporuio profesor Krnjavi, tako vladinog tajnika Kostu Hrmanna,
koji je bio vladin povjerenik kod gradske opine, dr. Makanca, redarstvenog lijenika i podpredsjednika
Muzejskog drutva (Makanac je umro 1891. godine u Didi, kamo je kao lijenik pratio bosanske hadije koji su
hodoastili abu), te arhitekta Josipa Vancaa, koji je sagradio vladinu palau i bio meu najpopularnijim
linostima tadanjega Sarajeva.

Da me predstavi odbornicima Muzejskog drutva, sazove barun Nikoli odborsku sjednicu na kojoj je obavljena
i ta formalnost, i tom se prilikom upoznah s blagajnikom Petrom T. Petroviem, a od odbornika s Mustaj-begom
Fadilpaiem, sarajevskim naelnikom, s kanonikom Jagatiem, s francuskim konzulom Moreauom i jo s
nekoliko istaknutih linosti sarajevskog drutva. Svi su obeali da e me u radu pomagati i staviti mi na
raspolaganje prilino obilne prihode drutva.

Sarajevo je 1886. godine jo bilo puno nepatvorene istonjake romantike. Oko sto vitkih munara podiglo je
svoje alemima iskiene iljke prema nebu; pod njima se izoblila olovom pokrita kubeta damija, a oko ovih
ardaci i kue s gustim nizovima prozora u gornjem katu, dok su im u donjim katovima bile magaze sa eljeznim

22
vratima i demirovima ograenim prozoriima. Te su se kue nizale u gustim, zelenilom protkanim grupama,
uz obronke Trebevia, a uz Miljacku, u dolu, stisle se u pravi labirint uliica s duanima i radionicama, koje su
se zatvarale drvenim kapcima ili efencima.

Svaki esnaf imao je tu svoju posebnu ulicu, a u onima gdje su radili kovai i bakardije brujila je od klepanja e-
kia zagluna buka, koju su jo strasnijom inili hljebari, halvedije, selebdije, erbedije i drugi prodavai,
hvalei i nudei svoju robu. U duanima su skrtenih nogu sjedjeli trgovci, ekajui stojikim mirom kupce, a u
kavanicama srkali bi stariji ljudi mirisnu tursku kavu.

Tu je sliku zaokruivalo u elu varoa strmo brdo s katelom iz 17. vijeka, a s lijeve i desne strane Miljacke
dizala se strma brda sve do vrhova Trebevia i Ozrena. Ali, da svaka romantika uz svijetlu stranu ima i
nedostataka, opazio sam u Sarajevu kad sam poao potraiti stan, jer, konano, u hotelu nisam mogao stalno
ivjeti. Osim vladine palae, hotela Evrope i dvije tri druge zgrade, nije bilo u Sarajevu stambenih zgrada od
peene opeke; sve je drugo bilo od suene ilovae i drveta.

Nakon mnogog lutanja naao sam sobu s namjetajem u emalui, na uglu Kulovieve ulice, u kui Hurid-
efendije, roenog Poljaka, koga je revolucija bacila u Tursku, gdje se poturio i postao tulumdibaom, tj.
zapovjednikom vatrogasne ete. ena mu je bila domaa katolikinja. Tu sam dobio prizemnu sobu s prozorima
na dvorite, skromnu, preskromnu za najskromnijeg ovjeka: pod oploen opekom, vrata bez brave, prozori su
proputali zrak na sve strane, a namjetaj se sastojao od vojnikog kreveta sa slamnjaom, malog stolia s dva
klimava stolca i od starog sanduka s limenim umivaonikom.

Jedina prednost tog vlanog stana bila je to se nalazio blizu vladine palae, a tik do njega dobra gostionica,
gdje sam objedovao i veerao. Vlasnik joj je bio tip birtakog tiranina, koji u svom lokalu nije trpio ni buke ni
pjesme, a kad bi koji gost, naruujui vino, doao do granice gdje trijeznost ustupa mjesto dobroj volji, uskra-
tio bi neumoljivo da mu se dalje dade pie. Mnogi bi gost uvrijeen napustio lokal s gronjom da se nikad vie
nee k njemu svratiti; ipak su se vraali, jer ih je privlaila prvorazredna kuhinja.

Sarajevo, a osobito ariju, upoznao sam ve prvih dana. Tu sam naao vrlo mnogo toga to me je kao
muzejalca zanimalo i to mi se inilo vrijednim da se sauva. U muzeju sam prve dane bio sam, ali me jednog
dana barun Nikoli upita, ne treba li mi kakav pomaga, jer on ima jednog kandidata, pa neka pokuam, hoe li
valjati. I zbilja, ve sutradan doe malen stari, na oko dobriina, u otrcanom crnom kaputu s dugim skutima, i
predstavi se kao Arsenijevi, kojega s preporukom alje preuzvieni gospodin doglavnik. Kad sam ugledao na
oko dobriinu starkelju, bojao sam se kao mladi komu su jedva proklijali brci, neu li smoi dovoljno autoriteta
prema ovjeku koji bi mi po godinama mogao biti otac; ali da ugodim doglavniku, primio sam ga. Kako se
okrenuo prema vratima, neugodno me se dojmilo da mu otraga iz depa salonskog kaputa viri grlo boice. Nisu
prola ni dva dana i ve sam znao da u toj boci nije voda. Dobio sam i poblie podatke o njemu i doznao da je
rodom iz Vojvodine, po zanatu seoski terzija, ali drei da je roen za neto bolje i vie, poeo je crtati motive sa
seoskih zobuna i gunjeva te se smatrao umjetnikom i kao takav doao u Bosnu da nae mjesto.

Barun Nikoli namjesti svog zemljaka kao uitelja crtanja na vioj djevojakoj koli, gdje je kao ljuta pijanica
postao nemogu i zbog toga bio otputen. Naravski, ni u muzeju se nije odrekao rakije: postao bi nesnosan im
bi ga obuzeo alkohol. Kao mlad ovjek osjetio sam svoju nemo prema starcu te se potuim ravnatelju pomonih
ureda Vojnoviu, bivem graniarskom kapetanu, a on me naputi da Arsenijevia svaki put kad zgrijei,
poaljem k njemu s praznom kartom u omotu. Prvom prilikom sam to i uinio i stari grenik vrati se sav
pokunjen i zamoli da mu oprostim, dodavi da ga je gospodin ravnatelj izgrdio na pasja kola.

Drugi put dogodi se isto s istim rezultatom, a kad mu dadoh po trei put kartu u omotu da je nosi ravnatelju, ne
vrati se on, nego jedan od podvornika kojega je sreo na hodniku i predao mu omot da ga on nosi ravnatelju.
Ovaj je bio sav utuen zbog ukora to ga je ni kriv ni duan dobio za tui grijeh. I tako mi lukavi Vojvoanin izbi
jedino sredstvo iz ruku koje ga je bar privremeno moglo privesti k pameti.

Sreom, nije moja nevolja dugo trajala. Arsenijevi je imao i izvan ureda i s policijom okapanja te se njegov
visoki zatitnik naao ponukanim da s njega skine ruke. Barun Nikoli obea iz svog depa 100 forinti uz uvjet
da ode iz Bosne, a kad sam Arsenijeviu to rekao i dodao da e mu se novac predati u Slavonskom Brodu,
prihvati objeruke tu ponudu i nestade ga iz Bosne. Mnogo godina poslije saznao sam da je krenuo u Beograd,
gdje mu je uspjelo prodati svoje crtarije tamonjem muzeju, koji ih je uvao kao nacionalnu dragocjenost.

23
Bibliografija:
Uspomene jednog pionira, iro Truhelka, 1942.

iro Truhelka njegov ivot i rad, Historijski zbornik, asopis povijesnog drutva Hrvatske, Jaroslav
idak, kolska knjiga, Zagreb, 1952.

Web stranice:
essekeri.hr/bio/62-ciro-truhelka

www.jergovic.ba

www.slobodna-bosna.ba/.../ciro_arheolog_svih_arheologa

www.historiografija.hr/hz/1952/HZ_5_7_SIDAK.pdf

24