ALBERTO MORAVIA

RIMLJANKA

Naslov izvornika LA ROMANA

 1

Kad mi je bilo esnaest godina, bila sam prava ljepotica.

Imala sam savreno ovalno lice, iako neto ue u donjem dijelu, oi
bademaste, velike i blage, nos prav i u stoj liniji s elom, usta velika s
lijepim, crvenim i mesnaim usnama, a kad sam se smijala svakome bi upali u
oi moji pravilni vanredno bijeli zubi. Majka je govorila da li, liim na neku
madonu. Meni se inilo da liim na neku filmsku glumicu koja je tada bila u
modi i poela sam da se eljam kao ona. Majka je govorila da mi je lice
lijepo, ali mi je tijelo sto puta ljepe; tijelo kakvo je moje, govorila e nema u
itavom Rimu. Ja nisam tada obraala panju na svoje tijelo. Izgledalo mi je
kao da se sva ljepota sastoji u licu, ali danas mogu da kaem da je majka bila
u pravu. Noge su mi bile prave i vrste, bokovi okrugli, lea juga, uska u
struku, a iroka u ramenima. Trbuh mi je bio tosta jak, pupak mi se gotovo
nije vidio, toliko je bio upao j meso. Majka je govorila da je to jedna ljepota
vie, jer trbuh mora biti ispupen, a ne ravan, kao to je to sada moderno. I
grudi su mi bile jake; tako vrste i lijepe da su i lijepo same stajale, bez
ikakva prsluia. Kad sam se alila ja su mi grudi suvie razvijene, majka mi
je govorila da ;u izvanredno lijepe i da danas grudi u drugih ena ba lista ne
vrijede. Naga, na to su mi kasnije obratili panju, sila sam visoka i puna,
graena poput statue, ali u haljini zgledala sam kao neka mala djevojica, i
niko nije mogao ii da zamisli da sam tako graena. To je zavisilo, kako mi e
rekao slikar kome sam bila poela da poziram, od opih. ;razmjera pojedinih
dijelova moga tijela.
Toga slikara bila mi je pronala moja majka. Do udaje bila model. Kad
joj je neki bio naruio da mu saije nekoliko koulja pa se sjetio njenog
ranijeg zanata, predloio joj je da mu ja budem model. Kad sam prvi put
pola slikaru, majka je htjela da me prati, iako sam ja bila spremna sama da
odem do njega. Bilo me je stid, ne toliko to u prvi put u ivotu morati da se
skinem pred jednim mukarcem, ve to sam predviala kako e majka
govoriti slikaru da bi ga privoljela da me primi. I zaista, poto mi je pomogla
da skinem haljine i poto me sasvim nagu postavila usred ateljea, poela je
sva zanijeta da govori slikaru:
Ta pogledajte samo te grudi... a bokovi... noge... gdje ete pronai
sline grudi, sline noge i bokove?
I dok je tako govorila, ona me pipkala kako se to radi sa ivotinjama,
kad elimo da djelujemo na kupca da se odlui na kupovinu. Slikar se smijao,
ja sam se stidjela i, kako je bilo zimsko doba, drhtala sam od hladnoe.
Shvatila sam ipak da to majka ne radi iz neke prepredenosti, ve to se
ponosi mojom ljepotom: radila je to jer ona me je rodila, pa ako sam lijepa to
dugujem njoj, mislila sam. Izgledalo je da i slikar razumije majine osjeaje,
pa se smijao bez zlobe, prijatno, tako da sam se odmah ohrabrila i,
svladavajui svoju srameljivost, bila sam prila navrh prstiju do pei, da bih
se ugrijala. Slikaru je moglo da bude oko etrdeset godina, bio je krupan,
vesela i mirna izgleda. Osjeala sam da me posmatra bez elje, kao to bi
posmatrao neku stvar, i to mi je ulijevalo povjerenje. Kasnije, kad me je bolje
upoznao, uvijek je sa mnom postupao ljubazno i s potovanjem, nije, naime,
postupao vie sa mnom kao s nekom stvari, ve kao s linou. Odmah sam
prema njemu osjetila veliku simpatiju i moda bih se u njega, samo zbog
toga to je sa mnom bio tako njean i tako ljubazan, iz zahvalnosti bila i
zaljubila. Ali on nikad nije bio suvie povjerljiv i uvijek se prema meni
odnosio samo kao slikar, a ne kao mukarac. Tako su nai odnosi, za itavo
vrijeme koliko sam za njega pozirala, ostali onako besprijekorni i otmjeni
kao to su bili prvog dana.
Kad majka prestade da me hvali, slikar bez rijei prie nekim svojim
starim knjigama koje su bile nagomilane,na stolici i, poto je neko vrijeme po
njima preturao, izvue jedan bakrorez u boji i pokaza ga majci, rekavi joj
tiho:
Evo tvoje kerke.
Ja sam se odmakla od pei da vidim taj bakrorez. Prikazivao je nagu
enu, ispruenu na krevetu, prekrivenom skupocjenom tkaninom. Iza kreveta
nalazila se barunasta zavjesa, izmeu nabora zavjese visila su dva djeaka s
krilima, kao dva anelia. ena je zaista liila na mene, samo to je, iako
naga, zbog one skupocjene tkanine, i zbog prstenja na ruci, bilo jasno da je to
svakako neka kraljica ili neka druga vana linost, dok sam ja bila samo
dijete iz naroda. Majka isprva nije; mogla da shvati i zbunjeno je posmatrala
sliku. Zatim kao da je odjednom shvatila u emu je slinost, uzviknula je
teko diui:
Tono... to je ona... vidite da sam bila u pravu ... a ko je to?
To je Danaja odgovori slikar smijeei se.
Danaja?
Da, Danaja... pagansko boanstvo.
Majka, koja je oekivala da e uti ime neke osobe koja je stvarno
postojala, zbuni se, a da bi to sakrila poe da mi objanjava da moram zauzeti
poloaj kakav eli slikar, na primjer, da se moram ispruiti poput figure na
slici ili da moram stajati ili sjediti mirno kroz itavo vrijeme dok on slika.
Slikar joj, smijeei se ree da se ona razumije vie od njega, a majka,
polaskana odmah poe da govori o vremenu kad je i sama bila model i u
itavom Rimu poznata kao jedan od najljepih modela. Zatim je govorila o
teti koju je sama sebi nanijela svojom udajom, kao i time to je prestala da
radi kao model. Slikar mi je, meutim, bio naredio da se ispruim na divanu
koji se nalazio u dnu ateljea i postavio me u traenu pozu, savijajui mi sam
ruke i noge onako kako je to elio, ali je sve to radio s promiljenom i
profinjenom njenou; jedva me se doticao, kao da me je ve vidio u pozi u
kojoj je elio da me slika. Zatim, dok je majka i dalje brbljala, on je na
bijelom platnu, koje je bilo postavljeno na nogare, poeo da povlai prve
konture. Majka je bila primijetila da je on vie ne slua, da je sav zanijet
slikanjem, pa ga upita:
A koliko ete platiti toj mojoj keri za svaki sat rada?
Ne diui pogled s platna, slikar ree neku svotu, ali majka na to
odmah zgrabi moje haljine koje sam bila ostavila na stolici, baci mi ih u lice i
naredi mi:
Hajd obuci se... bit e bolje da odemo.
to ti j e sada? zaueno j e upita slikar, prestajui da slika.
Nita, nita, odgovori mu majka, pravei se kao: da joj se uri
idemo. Adrijana... moramo jo toliko toga da posvravamo.
uj, najzad, ree joj slikar ako eli da neto, predloi, predloi...
kakve su to komedije?
Na to majka poe da se svaa viui glasno da je on, lud kad misli da
mi tako malo plati, da ja nisam od onih. starih modela koje vie niko nee, da
mi je tek esnaest godina i da prvi put poziram. Kad eli da neto postigne,;
majka uvijek vie, i stvarno tada izgleda kao da se naljutila. Meutim, ona
uope nije ljuta, i ja znam, jer je dobro poznajem da je u sutini mirna kao
ovica. Ali ona vie kao to viu ene na trgu kad im kupac za njihovu robu
ponudi suvie nisku cijenu. Naroito vie kad govori s odgojenim ljudima,
jer zna da e oni, kao odgojeni ljudi na kraju ipak popustiti. I zaista, slikar na
kraju popusti. Dok je majka glasno vikala, on se smijeio i neprestano
mahao rukom kao da; trai rije. Na kraju, da bi predahnula, majka zastade, a
on ponovo upita koliko trai. Ali majka to ne ree odmah. Iznenada viknu:
Htjela bih da znam koliko je onaj, to je radio onu sliku koju ste mi
pokazali, plaao svome! modelu?
Slikar poe da se smije:
Kakve to veze ima?... To: su bila druga vremena... vjerojatno joj je
dao bocu vina... ili par rukavica.
Majka se ponovo zbuni, kao onda kad joj je rekao da slika predstavlja
Danaju. Slikar je, iako prostoduno, a majkom zbijao donekle alu, ali ona to
ne primijeti. Ponovo poe da vie, nazva ga krcem i u isto vrijeme stade
veliati moju ljepotu. Zatim se odjednom upre podobi i ree svotu koju je
eljela. Slikar se i dalje pogaao, ali se na kraju sporazumjee i ugovorie
svotu koja je bila neto manja od one koju je majka zahtijevala. Slikar ode do
jednog stolia, izvue fioku i plati majci. Veoma zadovoljna, ona uze novac,
dade mi jo izvjesne posljednje savjete i ode. Slikar zatvori za njom vrata, a
zatim me, kad se vrati nogarima, upita:
Da li tvoja majka uvijek tako vie?
Rekoh mu:
Majka me voli.
Nastavljajui ponovo da slika, on mirno primijeti:
A meni se ini da naroito voli novac.
Ne, to nije istina odgovorih mu ivahno. Ona mene voli vie od
svega, ali joj je ao to sam se rodila siromana i htjela bi da dobro
zaraujem.
Potanko sam ispriala taj dogaaj sa slikarom zato to sam od tog dana
poela da radim, iako sam kasnije odabrala drugi zanat; jer se po majinom
ponaanju tom prilikom mogu upoznati njen karakter i priroda njenih
osjeanja prema meni.
Kad se zavri sat poziranja, potraih majku koja mi je bila zakazala
sastanak u jednoj mljekarnici. Zapita kako je bilo i zatrai od mene da joj
potanko prepriam kratke razgovore koje je slikar, inae ovjek dosta utljiv,
vodio sa mnom za vrijeme mog poziranja. Na kraju mi ree da moram biti
oprezna, jer, iako moda ovaj slikar i nema loih namjera, ipak slikari
veinom uzimaju modele s namjerom da im budu ljubavnice, a ja moram
svakako da odbijem ponude takve vrste.
Slikari su od reda slijepci, objasni mi od njih ovjek ne moe
nita da oekuje, a ti s tvojom ljepotom moe da se nada neem i mnogo
boljem nego da po stane ljubavnica nekog siromanog mazala.
Bilo je to prvi put to je majka sa mnom ovako govorila. Govorila mi je
sa sigurnou, kao to se govori o stvarima o kojima je ovjek dugo
razmiljao.
to hoe time da kae? upitah je zaueno.
Odgovori mi prilino neodreeno:
To su ljudi koji umiju lijepo i mnogo da govore, ali nemaju novaca...
djevojka tvoje ljepote mora uvijek da trai drutvo gopspode.
Kakve gospode?... Ja ne poznajem nikakvu gospodu.
Pogleda me i jo dvosmislenije zavri:
Dobro, zasad budi model, a kasnije emo vidjeti... jedno drugo vue,
od malih stvari postaju velike stvari... Dok je to govorila, lice joj poprimi
zamiljen i pohlepan izraz, od kojeg se gotovo uplaih. Toga dana nisam je
nita vie pitala.
Uostalom, majini savjeti bili su sasvim suvini, jer sam u to doba, i
pored svoje mladosti, bila veoma ozbiljna. Poslije onog slikara nala sam
druge i ubrzo sam u krugu slikarskih ateljea postala veoma poznata. Moram
da kaem, govorei openito, da su gotovo svi slikari prema meni imali dosta
obzira i da su bili uzdrljivi, iako mnogi od njih nisu preda mnom skrivali
svoje osjeaje. Ja sam ih, meutim, sve tako odluno odbijala da sam uskoro
stekla glas pretjerano ozbiljne djevojke. Rekla sam da su slikari prema meni
uvijek bili dosta paljivi. Mislim da za to treba u prvom redu zahvaliti
injenici to oni nisu ili za tim da mi se udvaraju, ve da me crtaju i slikaju
a, crtajui i slikajui, nisu me gledali oima obinih mukaraca ve oima
umjetnika, onako isto to bi gledali kakvu stolicu ili kakav drugi predmet.
Bili su navikli na modele, zato moje nago tijelo, iako mlado i izazovno, nije
inilo na njih neki naroit utisak kao to ne bi bilo inilo ni na kakvog ljekara
koji je navikao na golotinju. Meutim, esto su me dovodili u nepriliku
prijatelji pojedinih slikara. Ulazili su i poinjali da razgovaraju sa slikarima
ali bih ubrzo primjeivala da oni, ma koliko nastojali da se pokau
ravnodunima, nisu bili u stanju da skinu pogled s mog tijela. Drugi su
naprosto bili bestidni pa su namjerno hodali gore dolje po ateljeu, kako bi me
dobro zagledali sa svih strana. Ba ti pogledi, pored nejasnih aluzija moje
majke, probudie u meni koketeriju i u isto vrijeme doprinijee da sam
postala svjesna i svoje ljepote i koristi koju bih iz nje mogla da izvuem. Na
kraju sam ne samo bila ve navikla na te bezobzirnosti, ve se kasnije nisam
mogla ni oteti osjeaju zadovoljstva primjeujui zabunu tih posjetilaca, a
osjeala sam i izvjesno razoaranje kad bih primijetila da su prema meni
ravnoduni. Tako sam neosjetno, preko tatine, dola najzad na misao, to je
majka i eljela, da bih, koristei se svojom ljepotom, samo kad bih to htjela,
mogla da popravim svoje stanje.
Meutim, ja sam u to vrijeme mislila najvie na udaju. Osjeaji se u
meni nisu bili jo probudili, pa ljudi koji su me gledali dok sam pozirala nisu
budili u mojoj dui nikakav drugi osjeaj osim osjeaja tatine. Sav zaraeni
novac davala sam majci, a kad nisam pozirala, ostajala sam kod kue i
pomagala joj u krojenju i ivanju koulja, jer je to, poslije oeve smrti, koji je
bio eljezniar, bio jedini prihod od kojega smo ivjele. Stanovale smo u
dugoj i niskoj kui koja je pedeset godina ranije bila podignuta za
eljezniare, na drugom katu, u malom stanu. Kua se nalazila u predgrau u
jednoj ulici koja je bila osjenena platanama. Na jednoj strani ulice nalazio se
niz kua koje su liile sasvim na nau. Sve su te kue bile jednake, sve na
dva kata, s proeljem od opeke, neobukane, svaka je imala po dvanaest
prozora po est na svakom katu, i vrata u sredini. Na drugoj strani ulice
protezale su se gradske zidine koje su u tom dijelu grada bile itave i obrasle
zelenilom. Na oba kraja zidina stajala je po jedna kula. Pored same kapije,
nalazila se ograda Luna parka koji se oslanjao na zidine. U proljee je
park bio sveano osvijetljen, pa se odonud ula muzika. S mog prozora,
gledajui malo ukoso, mogla sam da vidim vijence arenih sijalica, krovove
paviljona okiene zastavama i gomile ljudi koji su se okupljali oko ulaza,
ispod grana platana. Nou je esto jasno dopirala do mene muzika, pa sam
ostajala budna, otvorenih oiju, zaokupljena njom. inilo mi se kao da ta
muzika dolazi iz nekog nedostinog svijeta, nedostinog bar za mene, a taj je
osjeaj pojaavala i tjeskoba i tama moje sobe. inilo mi se kao da se
cjelokupno gradsko stanovnitvo okupilo u Lunaparku, a samo ja nemam
tamo pristupa. Htjela sam da se dignem i odem tamo, ali se nisam micala, a
muzika, svirajui neumorno po itavu no, primoravala me da mislim kako
mi je sve uskraeno i to zbog nekih meni potpuno nepoznatih krivica.
Ponekad se deavalo da sam, sluajui tu muziku, i plakala od tuge to i ja
nisam tamo. U to doba bila sam veoma sentimentalna. Bilo kakva sitnica, kao
nepaljivost ma koje prijateljice, majini prigovori, dirljive scene u
kinematografu sve je to moglo da u meni izazove suze. Moda se taj
osjeaj o sretnom i zabranjenom svijetu ne bi bio u meni razvio da me majka
za vrijeme mog djetinjstva nije stalno drala daleko od Lunaparka i da mi
nije uskraivala svaku razonodu. Ali majino udovitvo, njeno siromatvo, a
naroito njena averzija prema razonodama, koje su joj bile nepoznate, jer je
sudbina i prema njoj bila krta, nisu mi dozvoljavali da uem u Lunapark, pa
ni u koje drugo mjesto gdje bih se bila mogla razonoditi. To mi je bilo
omogueno tek mnogo kasnije, kad sam ve postala djevojka s izgraenim
karakterom. Vjerojatno je to bio i razlog to sam itavog svog ivota smatrala
da sam iskljuena iz vesela i blistava svijeta sree. Te se misli nisam mogla
da oslobodim ni kad sam ve bila uvjerena da sam sretna.
Rekla sam da sam tada naroito mislila na udaju, a rei u i kako sam
tu udaju zamiljala. Drvored u predgrau, u kome se nalazila naa kua,
vodio je u manje siromanu gradsku etvrt. Mjesto dugakih i niskih
eljezniarskih kua, koje su liile na umorne i pranjave eljeznike vagone,
tamo su se izdizale mnogobrojne male vile okruene vrtovima. Nisu bile
luksuzne, tamo su stanovali inovnici i sitni trgovci, ali su, u poreenju s
naom sumornom kuom, ostavljale utisak kua u kojima je ivot bio
udobniji i sreniji. Prije svega, te su se vile razlikovale jedne od drugih,
zatim, one nisu vrijeale oko, nisu bile ni izgrebane, ni crne, ni napukle, kao
moja i njoj sline kue, koje su podsjeale na neku staru svau njihovih
stanovnika. Osim toga te su vile bile okruene gustim baticama, a to je
navodilo na misao da je u njima ivot intiman i da se ta intimnost ljubomorno
uva i stoji daleko od uline vreve i gradske zbrke. Meutim, u mojoj kui
sve je liilo na ulicu: i iroki trijem, koji je liio na neki magazin za smjetaj
trgovake robe, i iroke stepenice, neiste i prazne, pa ak i same sobe u
kojima je stari i odasvud prikupljeni namjetaj podsjeao na starinare koji na
plonicima izlau i prodaju stare stvari, sve je to liilo na ulicu.
Jedne ljetne veeri, dok sam s majkom etala ispred drvoreda, vidjela
sam kroz prozor jedne od tih vila porodinu scenu koja mi se urezala u
pamenje i koja je, kako mi se inilo, u svemu odgovarala mojoj predodbi o
normalnom i pristojnom ivotu. To je bila mala ali ista soba sa arenim
papirom na zidu, u kojoj je iznad postavljenog stola visila jedna lampa. Oko
stola sjedilo je pet do est osoba, a meu njima bila su, kako mi se uini, i tri
djeteta od osam do dvanaest godina. Nasred stola stajala je zdjela iz koje je
majka stojei dijelila juhu. Moda e izgledati udnovato, ali meni je od svih
stvari najvie upala u oi ona lampa iznad stola, ili bolje rei izvanredno
vedar i prirodan izgled koje su pojedine stvari dobijale od njenog svjetla.
Kasnije, kad sam ponovo razmiljala o toj sceni, zarekla sam se odluno da
moram sebi postaviti za cilj da jednog dana i ja stanujem u takvoj kui, da
imam takvu porodicu i da ivim u takvoj svjetlosti, jer mi se inilo da ona
otkriva sreene i vrste simpatije. Moda e neko pomisliti da su moje tenje
bile suvie skromne, ali treba uzeti u obzir moje tadanje prilike: na mene,
koja sam se rodila u skromnoj eljezniarskoj kui, ta mala vila irila je isti
utisak kakav su, vjerojatno, na sve njene stanovnike, kojima sam ja toliko
zavidjela, pravili bogatiji i vei stanovi u luksuznijim gradskim etvrtima.
Tako, eto, Svako zamilja svoj raj tamo gdje je za drugog pakao.
Majka je, meutim, na moj raun pravila velike planove, ali to su, kako
uskoro primijetih, bili planovi koji nisu imali nikakve veze sa sreenim
ivotom koji mi je leao na srcu. U stvari ona je mislila da ne postoji uspjeh
kome se ja, s mojom ljepotom, ne bih bila mogla nadati, ali nikako nije
eljela da se udam i da imam porodicu kao druge ene. Bite smo veoma
siromane, moja ljepota inila joj se jedinim bogatstvom kojim smo mogle da
raspolaemo, samo to je ona smatrala da to bogatstvo nije iskljuivo moje
ve i njeno, jer me ona rodila.
Ja sam se s tim bogatstvom morala da sluim sporazumno s njom, i to
u cilju da popravimo nae stanje, ne vodei rauna o tome da li je to pristojno
i nepristojno. Vjerojatno je to bilo zbog nedovoljne mate moje majke, pa je,
u prilikama kakve su bile nae, misao da se iskoristi moja ljepota, bila prva
koja je mojoj majci pala na pamet. Ona se od te misli nikako nije mogla da
odvoji.
Tada su mi ti majini planovi bili jo vrlo nejasni, a ni kasnije, kad sam
ih potpuno shvatila, nikad nisam imala smjelosti da je zapitam zato se ona,
kad je ve imala takve ideje, udala za eljezniara i samu sebe dovela u tako
teak poloaj. Zakljuila sam ipak na osnovu mnogih aluzija, da sam ba ja
bila kriva to je majka tako promaila, da je krivica leala, naime, na mom
neeljenom i nepredvienom roenju. To je drugim rijeima znailo da sam
se ja sasvim sluajno rodila i da je majka, nemajui smjelosti da sprijei
moj dolazak na svijet (to je, prema njenim rijeima, morala uraditi) bila
prinuena da se uda za mog oca i da snosi sve posljedice slinih brakova.
Ciljajui na moje roenje, majka je esto ponavljala:
Ti si bila moja propast.
Ta mi je fraza ranije bila nejasna i alostila me, ali sam je kasnije u
cijelosti shvatila. Ta je fraza znaila:
Da nije bilo tebe, ne bih se bila udala i danas bih se vozila
automobilom.
Budui da je tako mislila o vlastitom ivotu, razumljivo je to nije
eljela da njena kerka, koja je od nje bila mnogo ljepa, ponovi iste greke i
da je zadesi ista sudbina. Eto, zato ja ni danas, kad na stvari gledam iz nune
perspektive, nisam u stanju da svoju majku optuim. Za majku je porodica
znaila: siromatvo, ropstvo i one rijetke radosti, kojima je s muevljevom
smru brzo doao kraj. lako to shvaanje nije bilo tono, ipak je bilo prirodno
to je majka poten porodini ivot smatrala za nesreu i to je budno pazila
da i ja ne podlegnem istim iluzijama koje su nju bile upropastie.
Majka me je na svoj nain mnogo voljela. Na primjer, im sam poela
da hodam po ateljeima, saila mi je dvije haljine, jedna se sastojala od dva
dijela, od suknje i kaputia, a druga od jednog samog dijela. Istinu da kaem,
bila bih voljela da sam dobila rublje, jer sam se, svaki put kad sam morala da
se skinem, stidjela da pokaem svoje rublje koje je bilo prosto, iznoeno i ne
uvijek besprekorno isto. Ali je majka govorila da ispod haljine mogu da
nosim bilo kakve dronjke i da je glavno da ostavim utisak. Sama je bila
odabrala dvije arene tkanine svijetlih boja i sama mi je bila skrojila haljine,
ali kako je ila ; samo koulje i nikad nije bila prava krojaica, pokvarila je
obje haljine, iako se iz petnih ila trudila da ih to bolje saije. Sjeam se da
mi je haljina, saivena od jednog dijela tako loe stajala da su mi se grudi
suvie isticale pa sam na tom mjestu morala da nosim bro. Na drugoj mi je
haljini kaputi bio suvie kratak i uzak, pa su mi se jako isticali ne samo
bokovi, ve i grudi i ruke; suknja je, meutim, bila suvie visoka pa mi je na
trbuhu pravila izvjesne nabore. Meni su se te haljine ipak neobino sviale,
jer sam se ranije jo runije odijevala. Obino sam nosila neke suknjice koje
su mi razotkrivale butine, a uz to neke majice, alove... Majka mi je bila
kupila i dva | para svilenih arapa. Ranije sam nosila kratke arape koje su mi
dopirale do pola noge i ostavljale koljena gola. Ti su me pokloni bili ispunili
radou i ponosom; neprestano sam im se divila i na njih mislila; po ulici
sam hodala ukoeno i paljivo; kao da nisam odjevena u jadne krpice, ve u
najskupocjenije haljine, saivene od najpoznatije krojaice.
Majka je stalno mislila na moju budunost. Nakon kratkog vremena
ona je ve bila nezadovoljna mojim zanatom; smatrala je da kao model
zaraujem suvie malo, a to se tie samih slikara i njihovih prijatelja,
smatrala je da je to sirotinja i da u tom drutvu neu sklopiti nikakvo korisno
poznanstvo. Odjednom joj pade na pamet da bih mogla da postanem balerina.
Kao to sam ve rekla, ja nisam pomiljala ni na to drugo, osim na miran
ivot, na mua i djecu, ali je zato majka bila suvie ambiciozna. Misao o
baletu bila joj je pala na pamet u vezi s jednom porudbinom, koju je bila
dobila od nekog direktora varijetea, iji su se programi davali na
kinematografskoj pozornici, izmeu pojedinih filmova. Majka nije smatrala
da je profesija balerine sama po sebi naroito unosna, ali, kako je smatrala da
od malih stvari mogu nastati velike, nadala se da bih ja, nastupajui na
pozornici, mogla da sretnem i kakvog pravog gospodina.
Jednog dana rekla mi je da je govorila s tim direktorom i da joj je on
rekao da me dovede k njemu. Pole smo izjutra u hotel u kojem je direktor
stanovao s itavom svojom druinom. Sjeam se da je hotel bio smjeten u
jednoj staroj i ogromnoj palai u blizini stanice!
Bilo je to oko podneva, ali je po hodnicima jo uvijek bilo tamno. Iz
soba je prodirao zadah ustajalog zraka koji je oteavao disanje. Projurile smo
kroz nekoliko hodnika i na kraju smo pronale neku vrstu mranog
predsoblja u kome su tri balerine i jedan klavirist, koji je sjedio za klavirom,
vjebali u onom oskudnom svjetlu kao da se nalaze na nekoj pozornici.
Klavir se nalazio u jednom uglu i to pored klozetskih vrata s mutnim
staklom. U suprotnom uglu uzdizala se ogromna gomila prljavih plahta.
Klavirist, mrav starac, svirao je napamet, ali je, kako mi se inilo, mislio na
neto sasvim drugo, a moda je i spavao. Balerine su bile mlade, na sebi nisu
imale kaputie, ve samo suknjice, grudi i noge bile su im gole. Drale su se
za struk, a kad bi klavirist poeo da svira, ile su naprijed, i to sve tri zajedno,
prema gomili prljavih plahta, dizale noge i, njiui ih najprije udesno, zatim
ulijevo, pravile neku izazovnu kretnju, koja je u onom mranom i bijednom
prostoru izgledala sasvim neobino. Zatim su se okretale i snano tresle
zadnjim dijelom tijela.
Gledajui te balerine i videi kako one, uz jaku i potmulu buku, u taktu
udaraju nogama po podu, osjetih kako me ostavlja hrabrost. Bila sam
svjesna, iako sam imala duge i vrste noge, da nemam nikakve sklonosti za
ples. Ve sam ranije u drutvu s dvjema mojim prijateljicama, uzimala satove
plesa u jednoj rejonskoj koli. One su ve nakon nekoliko sati umjele da dre
takt i da, kao iskusne balerine, pokreu nogama i kukovima, dok sam se ja
vukla kao da sam od struka nadolje od olova. inilo mi se da nisam graena
poput drugih djevojaka, osjeala sam da u meni ima neto masivno i teko,
to ak ni muzika ne moe da pokrene. Osim toga, ve sam u nekim ranijim
pokuajima bila imala osjeaj da ruka koja mi obavija stas izaziva u meni
vrstu podatljive malaksalosti, tako da sam noge vukla umjesto da ih
pokreem. A i slikar mT je bio rekao:
Ti si se, Adrijana, morala roditi etiri vijeka ranije, kad su bile
moderne ene kao to si ti. Danas, meutim, kad je u modu prodrla mravost,
ti vie nisi u svom elementu, za etiri do pet godina postat e Junona.
On se u svom predvianju prevario, jer, iako je ve prolo pet godina,
nisam postala ni deblja ni Junona, ali bio je u pravu kad je rekao da nisam za
to doba mravih ena. Patila sam zbog te svoje nesposobnosti, eljela sam da
smram i da pleem kao druge djevojke; ali, iako sam malo jela, ostala sam i
dalje masivna kao kakva statua, a kad sam plesala, nije mi polazilo za rukom
da uhvatim skakutav i brz ritam moderne muzike.
Sve to sam rekla majci, jer sam bila svjesna da je taj moj posjet
direktoru varijetea besciljan, a poniavala me pomisao da bih mogla biti
odbijena. Majka je odmah poela da vie da sam kudikamo ljepa od svih
onih nesrenica to se pokazuju na pozornicama, da bi direktor morao da
zahvali bogu to mu se prua prilika da me uzme u svoju druinu, i jo tako
neke druge stvari. Majka nije uope shvaala modernu ljepotu i vjerovala je
da je ena utoliko ljepa, ukoliko ima vee grudi i oblije bokove.
Direktor nas je oekivao u sobi koja je vodila u predsoblje. On je iz te
sobe, kroz otvorena vrata, vjerojatno nadzirao probe svojih balerina. Sjedio je
u naslonjau pored raspremljenog kreveta. Na krevetu se nalazio posluavnik
s kavom; u tom trenutku on je ba dovravao svoj doruak. Bio je debeo i
star, ali gladak, napomaen i odjeven s blistavom elegancijom, koja je meu
onim izvrnutim plahtama u slabo osvijetljenoj sobi, u onom zadahu
zatvorenog prostora inila udan utisak. Lice mu je bilo tako svjee, da mi je
izgledalo kao namazano, jer su se ispod crvenila na obrazima vidjele
nejednake tamne i nezdrave mrlje. Nosio je monokl, stalno je pokretao
usnama, teko je disao i uz to otkrivao zube ija je pretjerana bjelina
podsjeala na umjetno zubalo. Kako sam ve rekla, bio je odjeven
izvanredno elegantno. Naroito se sjeam njegove leptir kravate, koja je bila
iste boje i imala iste are kao i maramica koja mu je virila iz depia. Bio je
ostao da sjedi u svom naslonjau parnu se jako isticao ogroman trbuh, a kad
je zavrio da jede, obrisao je usta i rekao, glasom planim i punim dosade:
Hajde, pokai noge.
Pokai noge gospodinu direktoru, ree majka predusretljivo.
Kako sam se radei po ateljeima ve bila navikla na sline stvari, nisam
se vie stidjela. Podigla sam suknju i pokazala noge, a zatim sam, drei
krajeve suknje u ruci; ostala nepomina, s razotkrivenim nogama. Noge su
mi divne, visoke, prave, spojene, ali su mi bedra neobino razvijena, okrugla
i teka, i ire se sve do samih kukova, Posmatrajui me, direktor zatrese
glavom, a zatim me zapita:
Koliko ti je godina?
U augustu je navrila osamnaest, spremno odgovori majka.
Direktor ne ree nita, die se i prie gramofonu koji se nalazio na
stolu, izmeu papira i rublja. Navi gramofon, paljivo odabra plou i stavi je
na gramofon, a zatim ree:
Nastoj da plee u taktu s ovom muzikom, ali dri suknju stalno
podignutu.
Uzela je samo nekoliko sati plesa, ree majka, jer je znala da e ta
proba biti odluujua, a poznavajui moju nespretnost plaila se za rezultat
ispita.
Ali direktor uini znak rukom, kao da eli da je uutka, a kad muzika
zasvira, dade mi znak da pleem. Poela sam da pleem, i to, kako mi je bio
rekao, drei suknju podignutu. U stvari, jedva sam mlitavo i teko pokretala
nogama tamo amo, a uz to sam osjeala da ih pokreem ivan takta. Direktor
je stajao pored stola na koji se bio naslonio. Okrenut prema meni odjednom
zatvori gramofon, ponovo sjede u naslonja i napravi sasvim jasnu kretnju j u
pravcu vrata.
Zar nije dobro? upita majka uzbueno i ve spremna za napad.
On joj odgovori ne gledajui je (a meutim je po depovima traio
kutiju s cigaretama):
Ne, nije dobro.
Uvijek sam predosjeala majinu spremnost na svau, i to po intonaciji
njenog glasa, zato je i sad povukoh za rukav. Ona me, meutim, odgurnu
naglim pokretom i, upirui u direktora usplamtjele oi, ponovi jo jaim
glasom:
 Nije dobro. A moe li se znati zato?
Direktor je bio naao cigaretu, pa je sad traio ibice. Bio je krupan pa
je izgledalo kao da ga svaki pokret zamara. Odgovori mirno, iako teko
diui:
Nije dobro, jer nema sklonosti za ples, a i njena fizika graa ne
odgovara.
Na to majka, kao to sam predviala, poe da vie navodei uobiajene
razloge: da sam prava ljepotica, da imam lice kao u madone, da treba samo
pogledati moje grudi, moje bokove. Ne miui se, on upali cigaretu i, puei i
gledajui je, saeka da dovri. Kad majka zavri, ree svojim planim glasom
punim dosade:
Moda e tvoja kerka za koju godinu postati dobra dadilja, ali
balerina nikad.
Direktor zacijelo nije znao kako izgleda majka kad se naljuti i padne u
vatru. Toliko se iznenadi da izvadi cigaretu iz usta i ostade neko vrijeme
otvorenih usta. Htio je da govori, ali mu to majka ne dozvoli. Kako je bila
mrava i uvijek teko disala, bilo je nemogue shvatiti otkud joj onaj glas i
ona bujica rijei. Obasu ga mnotvom pogrda, i to ne samo njega, ve i
balerine koje smo bili vidjeli u hodniku. Na kraju uze komade svile koje joj
je bio dao da mu saije koulje, baci mu ih u lice i stade da vie:
Neka vam koulje ije ko hoe ... makar vae balerine ... ja vam ih
neu siti makar me obasuli zlatom.
Takav kraj tog posjeta direktor zaista nije oekivao. Obavit oko tijela i
oko glave materijalom za koulje stajao je crven i zaprepaen. Ja sam,
meutim, vukla majku za rukav i postiena i poniena, samo to nisam
plakala. Konano me poslua i mi iziosmo iz sobe, ostavivi direktora da se
sam razmrsi i sa sebe skine komade svile.
To to se desilo ispriala sam idueg dana slikaru koji je u neku ruku
bio postao ovjek mog povjerenja. Mnogo se smijao direktorovoj frazi o
mojoj sklonosti da u moi postati dadilja, a zatim primijeti:
Jadna moja Adrijana, ve sam ti vie puta rekao da si pogrijeila to
si se rodila u ovom vijeku ... Morala si se roditi etiri vijeka ranije, jer ono
to se danas smatra manom, onda se smatralo vrlinom, i obratno... Taj
direktor je sa svog gledita bio u pravu ... On je znao da publika trai mrave
plave ene, malih grudi, male zadnjice, prepredena i izazovna lica... Ti si,
mada nisi debela, punaka, crnomanjasta, ima velike grudi, a isto tako i
stranji dio tijela, lice ti je njeno i mirno ... to da radi? Meni odlino
odgovara, budi i dalje moj model. .. jednog e se dana udati i imat e
mnogo djece koja e liiti na tebe, bit e crna, punaka, njena i mirna lica.
Rekla sam mu energino:
To ba i elim da uradim.
Evala ree mi on a sad se malo nagni na bok . .. tako.
Taj me je slikar volio na svoj nain i moda bi me bio savjetovao, da je
i dalje ostao u Rimu i da sam ja i dalje prema njemu imala povjerenja, pa se
moda mnoge stvari ne bi bile desile. Ali on se stalno tuio da slabo prodaje
slike, zato jednom kad je u Milanu imao izlobu svojih slika, iskoristi priliku
pa se definitivno preseli u taj grad. Ja sam, meutim, kako mi je on bio
preporuio, i dalje ostala model, ali drugi slikari nisu bili ni tako ljubazni, ni
tako srdani kao on, i ja nisam osjeala; nikakvu elju da s njima govorim o
svom ivotu, koji je u tom periodu bio suta prividnost, pun pustih nada i
snova.
 2
I ako je majka prigovarala da premalo zaraujem, ja sam i dalje radila
kao model.
U to vrijeme majka je bila stalno neraspoloena. Mada to nije
priznavala, bilo mi je jasno da sam ja glavni razlog njenog neraspoloenja.
Kao to sam rekla, ona se, oslanjajui na moju ljepotu, nadala , velikim
uspjesima i bogatstvu. Moj zanat modela predstavljao je za nju samo prvi
korak, poslije kojega e doi sasvim neto drugo, jer, kako je imala obiaj da
kae, jedno vue drugo. Meutim, kako sam ja i dalje ostajala samo, skroman
model, ona je postala ogorena i gotovo bi se moglo rei da je prema meni
osjeala mrnju. Majci se inilo da sam joj ja, mojim skromnim ambicijama,
ukrala neku sigurnu zaradu ... Naravno da mi nije govorila ono to je mislila,
ali mi je to davala na znanje svojim grubim/postupcima, aluzijama,
uzdasima, melankolinim pogledima i slinim providnim lukavstvima. To je
bila neka vrsta stalne ucjene. Tada sam razumjela zato mnoge djevojke,
kojima razoarane i ambiciozne majke na slian nain , stalno zagoravaju
ivot, prije ili poslije, da ne bi vie podnosile to muenje, bjee od kue i
podaju se prvome koji naie. Razumije se da je majka tako postupala jer me
je voljela, ali je to, u izvjesnom smislu, bila ljubav to je domaice osjeaju
prema kokoki koja im nosi jaja. Kad kokoka prestane da nosi jaja, one
poinju da je pipaju, da je steu i da smiljaju ne bi li moda bilo bolje da je
zakolju.
Moj je ivot u to vrijeme bio zaista uasan, ali ja to nisam zapaala.
Sav novac koji sam dobila za dugo, zamorno i dosadno poziranje u ateljeima,
savjesno sam davala majci. Ono vrijeme koje nisam naga, sasvim ukoena i
osjeajui bolove po itavom tijelu, provodila u ateljeima da bi me slikari,
slikali i crtali, provodila sam za ivaom mainom pogrbljenih lea i oiju
uprtih u iglu, jer sam pomagala majci u njenom poslu. No me je uvijek
zaticala pri ivanju; ustajala sam izjutra, jer su ateljei bili daleko, a poziranje
poinjalo veoma rano. Pa ipak sam, i prije nego to bih otila na posao,
spremala krevet i pomagala majci da uredi kuu. Bila sam neumorna,
pokorna i strpljiva i u isto vrijeme uvijek vedra, sretna i mirna. Moja dua
nije znala to znai zavist, mrnja, ljubomora, jer ju je ispunjala ona
bestjelesna blagost i zahvalnost koje predstavljaju spontani cvijet mladosti.
Bijedu nae kue nisam ni zapaala. Jedna ogromna i prazna soba sluila
nam je kao radionica. Usred sobe se nalazio sto pokriven prnjama, a druge su
prnje opet bile okaene o avle, po tamnim i oguljenim zidovima. Osim stola
i tih prnja, u sobi je bilo samo jo nekoliko stolica s prostrtom slamom. U
spavaoj sobi, u kojoj sam spavala s majkom na branom krevetu, ba nad
samim krevetom, na tavanici, prostirala se velika vlana mrlja. Kad je
vrijeme bilo runo, na tom je mjestu prokinjavalo i kapljice su padale pravo
na nas. Naa mala kuhinja bila je crna i puna tanjura i erpi, koje majka u
svojoj nemarnosti nije nikada dospijevala da sve opere. Pa ipak ja nisam
primjeivala u kolikoj je mjeri moj ivot bio lien i razonode i ljubavi i
njenosti, u kolikoj je mjeri bio pun odricanja. Sad, kad se sjetim one mlade
djevojke, kakva sam tada bila, svoje dobrote, svoje nevinosti, ne mogu a da
prema sebi ne osjetim duboko saaljenje, nemono i tuno saaljenje, kao
kad u izvjesnim romanima itamo o nesreama koje se deavaju nekom
simpatinom junaku, kome bismo htjeli da pomognemo, a znamo da je to
nemogue, lako to moda i nije najbeznaajnija tajna ivota, ipak je tono da
ljudi ne znaju to da urade s dobrotom i s nevinou. To su osobine kojima
nas priroda velikoduno daruje i koje svi unose rijeima, a koje nisu,
meutim, nizato drugo nego da uveaju nau nesreu.
U to vrijeme inilo mi se da bi se moje nade da u se udati i stvoriti
porodicu mogle jednog dana i da ostvare. Na tramvaj sam svakog jutra ekala
na jednom malom trgu, nedaleko moje kue, na koji je pored mnogih fabrika
gledala i jedna dugaka i niska graevina koja se oslanjala na zidine i sluila
kao garaa za automobile. U taj sat na vratima garae uvijek bi se naao
jedan mladi koji je prao i ureivao svoj auto i uporno me gledao. Lice mu je
bilo crnomanjasto, otmjeno, upravo savreno: prav, malen nos, oi crne, usta
divno skrojena, zubi bijeli. Bio je mnogo slian jednom amerikom glumcu
koji je tada bio u modi pa mi se inio ono to on nije bio, jer je bio lijepo
odjeven i vrlo se lijepo i pristojno ponaao. Bila sam uobrazila da je auto
njegov i da je on imuan, jedan od one gospode o kojima mi je majka tako
esto govorila. On mi se u izvjesnom smislu dopadao, ali sam na njega
mislila samo kad bih ga vidjela, im bih stigla u atelje, on bi iezao iz mog
sjeanja. Bilo mi je ipak jasno da me on, mada toga nisam bila svjesna,
oaravao samim svojim pogledima. Jednog jutra, dok sam kao obino ekala
tramvaj, ula sam kako me netko zove onako kako se dozivaju make. Kad
sam se okrenula i vidjela da on na taj nain daje znak ba meni, nisam ni
trenutak oklijevala, ve sam s nekom nepromiljenom popustljivou, koja
me i samu iznenadila, pola prema njemu. Otvorio je vrata automobila.
Odmah sam primijetila da mu je ruka, koju je drao na prozoretu,
velika i gruba, da su mu nokti na ruci crni i iskrzani i da mu je kaiprst ut od
nikotina. Bila je to ruka ovjeka koji se bavio fizikim radom. Ipak nisam
nita rekla, ve sam se utke popela u auto.
Kud elite da vas otpratim? upitao me je zatvarajui vrata. Rekla
sam mu adresu jednog ateljea. Primijetila sam da mu je glas njean. Uinilo
mi se kao da mi se taj glas dopao, a!i sam ipak primijetila da ima izvjesnu
notu neiskrenosti i izvjetaenosti. Odgovorio mi je:
Ah, najprije emo napraviti malu etnju a onda u vas odvesti kuda
elite. Jo je rano.
Auto pojuri.
Jurei u predgrau alejom koja je vodila du zidina, iziosmo iz mog
kvarta, zatim pojurismo dugim putem, pored kojega su se nalazile kuice i
magazini, i konano se naosmo van grada. Sad je tim pravim putem, koji je
s obje strane bio zasaen platanama, poeo da juri kao kakav luak. Ne
okreui se, neprestano je ukazivao na brzinomjer i govorio: Sad jurimo
brzinom od ... osamdeset ... devedeset... sto ... sto dvadeset... sto pedeset
kilometara. Htio je da me tom brzinom impresionira, ali ja sam bila
uznemirena, jer sam morala da idem da poziram a plaila sam se da se auto
zbog kakve nezgode ne zaustavi daleko van grada. Najednom se iznenada
ukoi, ugasi motor, okrenu se prema meni i upita me:
Koliko vam je godina?
Osamnaest odgovorih mu.
Osamnaest. .. mislio sam da vam je vie.
Glas mu je bio zaista izvjetaen, a ponekad kad bi izvjesne rijei htio
naroito da naglasi, govorio je tako tiho kao da govori sam sebi ili kao da
saopava neku tajnu.
A kako se zovete?
Adrijana ... a vi?
ino.
A ime se bavite? upitah ga.
Ja sam trgovac odgovori bez oklijevanja.
Da li je to va auto?
Prezrivo pogleda auto i izjavi:
Da, moj je.
Ne vjerujem rekoh mu sasvim iskreno.
Ne vjerujete ... lijepo ponovi hladnokrvno, tihim, iznenaenim i
podrugljivim tonom.
Lijepo, a zato?
Vi ste voza.
Glumio je zauena ovjeka i ree ironino:
Vi mi zaista saopavate sasvim neobine stvari... Gle, gle .. a to vas
je navelo na tu misao?
Vae ruke.
 Nije se ni zacrvenio ni zbunio, samo je pogledao svoje ruke i rekao:
Eh, od gospoice se ne moe nita sakriti ... imate veoma pronicljivo
oko ... da, ja sam voza, istina je. Da li je sad sve u redu?
Ne, nije u redu hladno mu odgovorih molim vas da me odmah
otpratite u grad.
Ali zato? Zar se ljutite na mene? Jeste li se naljutili to sam vam
rekao da sam trgovac?
Iako ni sama nisam znala zato, ja sam se u tom trenutku, gotovo protiv
svoje volje, bila zaista na njega naljutila.
Neemo vie da govorimo o tome... Odvezite me.
Pa to je bila ala... Zar se ovjek vie ne smije ni da ali?
Meni se takve ale ne sviaju.
Stvarno, kakav je to karakter? ... Mislio sam moda je ta gospoica
neka princeza ... pa ako otkrije da sam samo bijedni voza, nee me vie ni
pogledati rei u joj da sam trgovac.
Te su rijei odavale veoma lukava ovjeka, jer su mi laskale i u isto
vrijeme jasno otkrivale njegove osjeaje prema meni. Osim toga sasvim me
je bila osvojila ona namjetena otmjenost kojom je on te rijei bio izgovorio.
Odgovorih mu:
Nisam princeza... da bih mogla da ivim, radim kao model... isto
onako kao to vi radite kao voza.
to to znai model?
Idem u slikarske ateljee, skidam se gola, pa me slikari slikaju i crtaju.
Imate li vi majku? upita izvjetaeno sveanim tonom.
Pa zar vam majka doputa da se pred mukarcima skidate gola?
Nikad nisam smatrala da u mom zanatu ima neto i runo, kao to
stvarno nije ni bilo, ali mi se ti njegovi i osjeaji svidjee, jer su odavali
ozbiljnost i smisao za moral. Kako sam rekla, eznula sam za normalnim
odnosima. I ako ni danas ne znam kako je on to dokuio, u svojoj dvolinosti
tono je pogaao to treba a to ne treba da mi kae. Drugi bi se na pomisao
o mojoj golotinji ili narugao ili bi pokazao indiskretno uzbuenje. Ta mi se
misao silom nametala, i tako se izmijenilo ono moje prvo miljenje koje je
bilo nastalo pod utiskom njegove lai, a da ni sama toga nisam bila svjesna.
Pomislih da je zaista dobar, ozbiljan i poten, upravo onakav kao to je bio
ovjek kojega sam u snovima eljela da mi bude mu.
Rekoh mu prostoduno:
Pa ba mi je majka pronala taj posao.
To znai da vas ona ne voli.
Ne protestovah majka me voli ... ali je i ona kao djevojka radila
kao model... a zatim, uvjeravam vas, tu nema nita runog ... tolike djevojke
bave se kao i ja tim istim zanatom pa su to ipak ozbiljne djevojke.
Odmahnu glavom kao da hoe da me od neega odvrati, a zatim
stavljajui svoju ruku na moju, ree:
Drago mi je, veoma mi je drago to sam vas upoznao.
I meni rekoh naivno.
U tom trenutku osjetih prema njemu neku vrstu zanosa i gotovo
poeljeh da me poljubi. Da me je poljubio, sigurno ne bih bila protestovala,
ali umjesto toga on mi ree ozbiljnim i protektorskim glasom:
Kad bi to zavisilo od mene, onda vi nikako ne biste radili kao model.
Izgledala sam sama sebi kao neka rtva i u isto sam vrijeme osjeala
prema njemu zahvalnost.
Djevojka kao vi, nastavi, treba da ostane kod kue, ako li je pak
primorana da radi, onda treba da radi poten posao koji je ne dovodi u priliku
da rtvuje svoju ast... Djevojka kao vi treba da se uda, da osnuje porodicu,
da ima djece i da ivi s muem.
To je bilo ba ono to sam i sama mislila i ne mogu da kaem koliko
sam bila zadovoljna to je i on to isto mislio, ili mi se bar inilo da to isto
misli. Rekoh mu:
U pravu ste, ali ipak ne smijete misliti runo o mojoj majci, ona je
htjela da radim kao model jer me voli.
Ne bih rekao odgovori s izvjesnom tunom i ljutitom ozbiljnou.
Da, ona me voli, samo neke stvari ne razumije.
Tako smo razgovarali sjedei iza zatitnog stakla u autu koji je stajao.
Sjeam se da je bio maj; da je zrak bio prijatan i da su vesele sjenke platana
padale u nedogled po putu. Niko nije prolazio, osim, i to velikom brzinom,
po koji automobil, a i sama priroda oko nas, zelena i puna sunca, bila je
pusta. Najzad on pogleda na sat i ree mi da e me odvesti natrag u grad.
Kroz itavo to vrijeme samo mi jednom dodirnu ruku. Oekivala sam da e
bar pokuati da me poljubi i bila sam u isto vrijeme i razoarana i zadovoljna
tom njegovom panjom. Bila sam razoarana, jer mi se sviao pase nisam
mogla savladati a da ne gledam njegova crvena i njena usta; bila sam
zadovoljna, jer se potvrivalo moje miljenje da pored mene sjedi ozbiljan
mladi koji u svemu odgovara mojim eljama.
Doprati me do ateljea i ree mi da e me unaprijed, ako u odreeni sat
budem na tramvajskoj stanici, uvijek pratiti, jer u to vrijeme nema posla.
Prihvatih njegovu ponudu drage volje, a dugi asovi poziranja izgledali su mi
tog dana neobino laki. inilo mi se da je moj ivot naao svoju centralnu
toku, bila sam zadovoljna, jer sam mogla da mislim na njega bez srdbe i
bez grinje savjesti, kao na ovjeka koji mi se svia kao linost, na ovjeka
koji ima sve one karakterne osobine koje sam smatrala za sebe presudnima.
Majci ne rekoh nita, jer sam se s pravom bojala da ona ne bi trpjela da
se veem sa siromanim ovjekom skromne budunosti. Slijedeeg dana, kao
to je bio obeao, doao je po mene, ali me tog dana otpratio samo do ateljea.
Kasnije, kad je vrijeme bilo lijepo, odvezao bi me u koju ulicu u predgrau
ili na koju gotovo pustu periferijsku cestu, da bi mogao da sa mnom
slobodno razgovara, ali je to uvijek radio sa mnogo potovanja i vodei samo
estite i ozbiljne razgovore. Ti su razgovori namjerno bili tako podeeni da
su mi se morali sviati. Kako sam u to vrijeme bila veoma sentimentalna, sve
to je odisalo dobrotom, vrlinom, moralom, porodinim sklonostima
uzbuivalo me je gotovo do suza, koje su lako navirale na oi i ulivale mi
opojan osjeaj utjehe, simpatije i povjerenja, u kome sam se rastapala. Tako
sam, najzad, u njemu vidjela olienje savrenstva, ali mi se ipak deavalo da
ponekad posumnjam i zapitam samu sebe ima li on i kakvih nedostataka. Bio
je to lijep, mlad, inteligentan,...poten, ozbiljan ovjek, ma koliko da sam se
trudila, nisam mogla da mu pronaem bilo kakvu manu. Ta su me
razmiljanja iznenaivala i gotovo plaila, jer se savrenstvo ne susree
svakog dana. Kakav je to ovjek, pitala sam se, na kome, ma koliko da ga
ispitujem, ne mogu da otkrijem nikakve ljage, nikakav nedostatak? U stvari,
ja sam se neprimjetno bila u njega zaljubila, a zna se da kroz naoare
zaljubljena ovjeka i nakaza izgleda divno.
Bila sam toliko zaljubljena da sam onog dana kad me u aleji, gdje smo
vodili prve razgovore, prvi put poljubio, osjetila izvjesno olakanje. To je bio
sasvim prirodan prelaz od elje, koja je bila sazrela, do njenog prvog
zadovoljenja. Pa ipak me ta neodoljiva spontanost kojom su se bila susrela
naa usta, donekle uplaila. Pomislila sam da odsad moji postupci vie nee
zavisiti od mene ve od one izvanredno njene i mone snage koja me
tolikom snagom gurala prema njemu. Pa ipak sam se potpuno smirila kad mi
je rekao, im smo se rastali, da se odsada moramo smatrati kao vjerenici.
Tako je on i tom prilikom, to sam naroito zapazila, bez ikakve tekoe
proitao moje najskrivenije misli i izgovorio ba one rijei koje je u tom
trenutku trebalo kazati. Strah, koji mi je ulio prvi poljubac, bio je iezao.
Kroz itavo vrijeme, koliko smo ostali na toj usamljenoj cesti, ljubila sam ga
bez ustezanja, s izvjesnim osjeajem potpunog i strasnog preputanja koje
sam smatrala sasvim opravdanim.
Kasnije sam dala i primila toliko poljubaca, sam e bog znati koliko
sam ih dala i primila, ne samo bez osjeajnog ve i bez fizikog sudjelovanja
onako kao to se daje i prima upotrebljen novac koji je ve proao kroz
hiljade ruku. Ali u se tog prvog poljupca, zbog njegove gotovo bolne
estine, uvijek sjeati. U taj sam poljubac bila ulila ne samo svu svoju ljubav
za Dina. ve i izvjesno oekivanje za itav ivot. Sjeam se da sam imala
utisak kao da se itav svijet oko nas okree, kao da je nebo poda mnom, a
zemlja nada mnom. U stvari, ja sam se pod njegovim ustima bila samo malo
ispruila, da bi to vie produila zagrljaj. Neto ivo i svjee pritiskivalo je
moje zube i spoticalo se o njih, a kad sam sasvim otvorila usta osjetila sam
kako mi njegov jezik, koji je svojim slatkim rijeima toliko puta milovao
moje uho, prodirui u moja usta, nijemo razotkriva neke druge slasti, meni
dotada nepoznate. Nisam znala da se moe ljubiti na taj nain i tako dugo.
Uskoro mi je bilo ponestalo daha, bila sam toliko opijena da sam se na kraju,
kad smo se razdvojili, naslonila na sjedalo, zatvorenih oiju i zamagljene
svijesti, kao da u se onesvijestiti.
Tako sam toga dana otkrila da na svijetu postoje i druge radosti osim
radosti mirnog ivota u krilu porodice, ali nisam znala da e te radosti za
mene morati da znae odricanje od onih normalnih radosti za kojima sam
dotada eznula. ino mi obea da e me uzeti, ja sam prema tome bila
sigurna da u u budunosti moi da uivam i u jednima i u drugima, i to bez
grijeha i bez grinje savjesti.
Bila sam toliko uvjerena da je moje ponaanje ispravno i opravdano, da
sam te iste veeri, moda s pretjeranom strepnjom i udeavanjem, sve to
ispriala majci. Nala sam je kako pored prozora ije na maini, uz bljetavu
svjetlost male lampe bez zaslona. Rekla sam joj usplamtjela lica:
Majko, ja sam se vjerila.
Vidjela sam kako joj se itavo lice skupilo u grimasu koja je odavala
otpor, kao kad nam po hrptenjai klizi hladna voda.
A s kim?
S jednim mladiem koga sam upoznala ovih dana,
A to je on?
Voza.
Htjela sam da jo neto dodam, ali nisam imala vremena. Majka je
zaustavila mainu, skoila sa stolice i pograbila me za kosu.
Vjerila si se ... a meni nisi nita rekla... i to s nekim vozaem ... jadna
ti sam ja... ti e me ubiti.
Govorei tako, pokuavala je da me oamari. titila sam se rukama
koliko sam mogla, najzad sam joj izmakla, ali je ona jurila za mnom.
Napravila sam krug oko stola koji se nalazio usred sobe, ali je ona neprestano
jurila za mnom i uz to urlala i kukala. Strahovito sam se bila uplaila njenog
mravog lica koje se prema meni bilo ispruilo u nekom bjesnilu punom
bola.
Zaklat u te, vikala je, ovog puta u te zaklati.
Kad god bi viknula: Zaklat u te! Izgledalo je kao da njeno bjesnilo
raste i njena prijetnja postaje sve stvarnija. Stajala sam uvrh stola i pazila na
njene pokrete, jer je ona zaista bila u stanju, ako ne ba da me zakolje, a ono
bar da me rani, i to prvim predmetom koji joj doe do ruku. I stvarno,
odjednom baci na mene svoje velike krojake makaze. Jedva uspjeh da se
izmaknem, kad makaze udarie o zid. Ali se ona uplai tog pokreta.
Odjednom sjede pored stola, pokri lice rukama i, kaljui, brinu u nervozan
pla, u kome je vjerojatno iskaljivala vie svoj bijes, nego svoj bol. Govorila
je kroz suze:
A ja sam imala za tebe toliko planova... ve sam zamiljala kako si
bogata ... ti s tvojom ljepotom ... a sad si se vjerila s pukim siromakom.
Ali on nije puki siromaak, plaljivo je prekinuh.
Voza, ponovi ona slegnuvi ramenima, voza ... nesrenice,
zavrit e kao i ja.
Kao da je uivala u njihovoj gorini, ona je te rijei izgovorila sasvim
polako. A as zatim dodade:
On e te uzeti, a ti e morati da mu bude sluavka... Kasnije e biti
sluavka svojoj djeci... eto, kako e se to svriti.
Uzet emo se kad on bude imao dovoljno novaca da kupi auto rekoh
joj nagovjetavajui jedan od inovih planova.
Ne lipi magare... ali nemoj da mi ga dovodi povika odjednom
podiui prema meni svoje uplakano lice nemoj da mi ga dovodi ovamo ...
ne elim da ga vidim ... radi to te volja, sastaj se s njim izvan kue ali mi
ga ovamo nemoj dovoditi.
Toga sam dana, veoma tuna i sasvim neutjena, legla bez veere. Bilo
mi je jasno da se majka tako ponaala, jer me je voljela i za moju budunost
imala velike planove koje je pokvarila moja vjeridba s inom. Ali ne samo
tada, nego ni kasnije, kad mi je priroda tih planova bila sasvim jasna, ja
nisam mogla da osudim majku. U zamjenu za svoj estit i radom ispunjen
ivot eto to je dobila: samo gorinu, patnju i bol. Zar je onda udo to je
svojoj kerki eljela sasvim drukiju sudbinu. A moram da dodam da moda
i nisu bili u pitanju sasvim odreeni i jasni planovi, ve vie magloviti i
blistavi snovi, u kojima mogla da uiva bez grinje savjesti upravo zbog te
njihove maglovitosti i blistavosti. To je ipak bila moda samo pretpostavka.
Moda je, naprotiv, u davnanjoj pometnji svoje savjesti zaista bila odluila
da me jednog dana uputi onim putem kojim sam se ja kasnije po nesrei
sama uputila. Kaem to ne zato to sam kivna na majku, nego zato to mi ni
danas nije jasno na to je ona tada mislila, jer iz iskustva znam da se u isto
vrijeme moe misliti o najrazliitijim stvarima s istim osjeajem, da se pri
tom ne primjeuju suprotnosti koje meu njima postoje i ni jednoj ne daje
prednost.
Majka se bila zarekla da nee da vidi Dina, i ja sam izvjesno vrijeme
potovala tu njenu odluku. Ali je, kako mi se inilo, Dinu bilo mnogo stalo
do toga da poslije onih prvih poljubaca dovede stvar u red, kako je govorio.
Navaljivao je iz dana u dan da ga predstavim majci. Nisam smjela da mu
kaem da majka ne eli da ga vidi, jer smatra da je njegova profesija suvie
skromna. Tako sam pod raznim izgovorima nastojala da odgodim taj susret.
ino najzad shvati da od njega neto krijem, ali je toliko na mene navaljivao
da sam na kraju bila prinuena da mu kaem istinu:
Majka ne eli da te vidi, jer kae da se moram udati za kakvog
gospodina, a ne za vozaa.
Bili smo u autu, u onoj aleji u predgrau. Pogleda me tuna lica i
duboko uzdahnu. Toliko sam bila zaluena da nisam ni primijetila koliko je
taj njegov bol neiskren. Usiljeno uzviknu:
Eto to znai biti siromah.
Zatim zautje i dugo ne ree nita.
Da li ti je krivo? upitah ga najzad.
Osjeam se utuenim, odgovori mi maui glavom. Drugi na mom
mjestu ne bi ni traio da bude predstavljen, ne bi govorio o vjeridbi... e pa
sad dovodi stvari u red.
Ba te briga rekoh mu ja te volim, to je dosta.
Da imam mnogo novaca, tvoja bi me majka sigurno doekala
rairenih ruku i ne bi traila ak ni da joj govorim o enidbi.
Nisam smjela da mu protivurijeim, znala sam, naime, da je sve to on
govori ista istina.
Zna to emo uraditi, nastaviti as zatim, jednog od iduih dana
odvest u te majci iznenada. I tada morat e na silu da te upozna... ta valjda
nee zatvoriti oi pred tobom.
Odreenog dana, kako smo se bili dogovorili, uvedoh Dina u sobu.
Majka je ba zavravala posao i raspremala velik sto usred sobe, u namjeri da
ga postavi. Idui ispred Dina rekoh:
Majko, ovo je ino.
Oekivala sam da e doi do kakve scene i ak sam na to upozorila
Dina. Ali je na moje iznenaenje majka samo hladno rekla:
Milo mi je, dobacivi mu uz to pogled kojim ga odmjeri od glave
do pete, a zatim je izila iz sobe.
 Vidjet e da e sve biti dobro rekoh Dinu. Pribliih mu se i,
pruajui mu usta, dodadoh: Po1jubi me.
Ne, ne, tiho izusti on, odgurnuvi me onda bi tvoja majka imala
pravo da o meni loe misli...
Kao uvijek, umio je da kae ba ono to je u danom trenutku trebalo da
se kae. Morala sam priznati da je u pravu. Majka je ponovo ula i rekla,
izbjegavajui da gleda Dina:
Imam mravu veeru, i to samo za dvoje... ti mi nisi nita rekla... ali
sad u da iziem i...
Ne dospje da dovri, jer ino stupi pred nju i prekide je:
Zaboga, ta nisam doao na veeru ... dozvolite da ja pozovem vas i
Adrijanu.
Govorio je pretjerano uljudno, kao to govore uglaeni ljudi. Majka,
koja nije bila navikla da s njom tako govore i da je pozivaju, pogleda me i
ostade askom neodluna. Zatim ree:
to se mene tie, ako Adrijana hoe...
Idemo nekud tu u blizini, moda u bife predloih.
Kuda god elite ree ino.
Majka ree da ide da skine kecelju. Ostadosmo sami. Ispunjala me
bezazlena radost, jer sam imala osjeaj da sam izvojtila bogzna kakvu
pobjedu, dok je u stvari sve to bila samo komedija u kojoj jedino ja nisam
igrala nikakvu ulogu. Prioh Dinu i, prije nego to je mogao da me odgurne,
poljubih ga od sveg srca. Osjeaj olakanja to sam osloboena nemira koji
me je toliko dana muio, uvjerenje da mi je Sad put za brak slobodan,
zahvalnost prema Dinu za njegovo uljudno dranje prema majci sve sam to
bila izrazila u tom poljupcu. Moji su ciljevi bili jasni, sva sam bila tu: s
mojom eljom za udajom, s mojom ljubavi prema Dinu, s mojom naklonosti
prema majci, iskrena, povjerljiva, razoruana, ba onako kako to biva kad
nam je osamnaest godina, kad se razoaranja jo nisu dotakla nae due. Tek
sam mnogo kasnije shvatila da se ta nevinost samo pojedincima svia i da
samo pojedince dira, a da veini izgleda smijena i da im upravo uliva elju
da je uprljaju.
Poosmo sve troje u jednu oblinju gostionicu, s one strane zidina. Za
stolom, zanemarujui mene, ino se bio sav posvetio majci, s jasnom
namjerom da je osvoji. Meni je i ta njegova elja da zadobije majinu
naklonost izgledala opravdana i stoga nisam ni obraala panju na nezgrapna
ulagivanja kojima ju je obasipao. Oslovljavao ju je gospoo , tom majci
sasvim nepoznatom titulom, a uz to je nastojao da tu titulu, kao neku
uzreicu, to ee ponavlja, i to bilo u po etku ili u sredini reenice. Osim
toga je kao uzgred dodavao:
Vi ste pametni pa ete shvatiti, ili:
Vi ima te ivotnog iskustva pa vam izvjesne stvari ne treba ni
pominjati, ili jo krae:
S vaom inteligencijom...
ak je bio uluio priliku da joj kae kako je ona u mojim godinama
morala biti ljepa od mene.
Na osnovu ega to zakljuuje? upitah ga malo pogoena.
To se razumije... to su stvari koje se razumiju same po sebi
odgovori neodreenim i laskavim tonom.
Sirota majka, kojoj je on tako laskao, bila je raskola ila oi i pravila
mazno, vragolasto i sladunjavo lice, ili je, kako sam bila primijetila,
pokretala usne i sasvim tiho, sama za sebe, ponavljala sladunjave
komplimente koje joj je on pravio. To je sigurno bilo prvi put to joj je neko
govorio sline stvari pa se njeno gladno srce nikako nije moglo da zasiti. to
se mene tie, za mene su, kako sam ve rekla, sve te neiskrenosti bile samo
izraz ljubaznog potovanja prema majci i panje prema meni i stoga su
davale samo jednu crtu vie inovoj slici, koja je i bez toga bila tako
savrena. U blizini naeg stola bila je zauzela mjesto grupa mladia. Jedan
od njih, koji je izgledao pijan i uporno me gledao, glasno ree jednu sramnu i
u isto vrijeme za mene laskavu reenicu. ino je bio to uo pa se odmah
digao i priao mladiu
Hajd' ponovite ono to ste rekli.
Ali kakve to ima veze s tobom? zapita ga mladi, koji je bio zaista
potpuno pijan.
Gospoa i gospoica su u mom drutvu ree ino podiui glas,
a dok su u mom drutvu, sve ono to se tie gospoe i gospoice, tie se i
mene... jeste li razumjeli?
Razumio sam, ne plai se... dobro, dobro odgovori mladi
uplaeno. I drugi su izgledali neprijateljski raspoloeni prema Dinu, ali se
nisu usuivali da se zauzmu za prijatelja. On, pravei se jo pijaniji nego sto
je stvarno bio, napuni au i ponudi Dinu. Jednom kretnjom ruke ino odbi
au. Zar nee da pije, po vika pijani mladi, zar ti se vino ne svia?...
Nisi u pravu... vino je odlino, popit u ga ja. Ispi au na duak. ino ga
jo jednom strogo pogleda, a zatim se vrati k nama.
Prostaci ree sjedajui i namjetajui sebi nervoznim pokretima
kaput.
Ali niste morali ree majka polaskana zna te... to je olo.
Kako se Dinu nije inilo da time dovodi u pitanje svoje vitetvo,
odgovori:
Kako da nisam morao? Da sam bio u drutvu s jednom od onih ... vi
me, gospoo, razumijete, ne bih bio reagirao, iako,ali kako se nalazim u
drutvu takve gospoe i takve gospoice, a uz to na javnom mjestu, u
gostionici, uostalom shvatio je da se ja ne alim i vidjeli ste kako je odmah
uutio.
Taj dogaaj potpuno osvoji majku. Djelovalo je uz to i vino kojim ju je
ino nudio, a za nju je bilo isto tako opojno kao i laskanje. Ali, kao to se to
pijanim ljudima esto deava, ona je, iako su sad njeni osjeaji prema Dinu
bili kudikamo popustljiviji, i dalje bila zlovoljna zbog moje vjeridbe pa je
prvom zgodom htjela da mu pokae da ona to uprkos svemu ipak nije
zaboravila.
Zgoda joj se prui kad poesmo da govorimo o mojoj profesiji. Vie se
ne sjeam kako sam poela da govorim o nekom slikaru kome sam tog jutra
prvi put pozirala. Na to ino ree:
Moda sam glup, moda nisam dovoljno moderan, moda sam sve
to hoete. .. ali nikako ne mogu da se pomirim s injenicom da se Adrijana
svakog jutra skida gola pred tim slikarom.
A zato? upita ga majka uzrujanim glasom, iskusnija u tome od
Dina, ja odmah zakljuih da se sprema oluja.
Ukratko, jer to nije moralno.
Ne navodim u cijelosti majin odgovor, jer je bio sav iskien grubim
rijeima i sramnim izrazima, kojima se uvijek sluila kad bi mnogo popila ili
kad bi je obuzela srdba. Ali i uljepane, one vrlo dobro prikazuju njene ideje
i njene osjeaje u vezi s tim pitanjem.
Tako, nije moralno, poe ona da vie tako glasno da su svi gosti za
drugim stolovima prestali da jedu i okrenuli se prema nama tako, nije
moralno... a to je onda moralno? A da li je moralno muiti se po cio dan,
prati sue, siti, kuhati, glaati, istiti, brisati pod, a zatim uvee gledati mua
koji se vraa mrtav umoran i im neto pojede legne u krevet, okrene se zidu
i mirno zaspi. Da li je to moralno? rtvovati se, nemati ni aska odmora,
ostarjeti prije vremena, porunjeti, crknuti, je li to moralno? Znate li to u
vam rei? Samo jednom se ivi, a kad umrem, laku no... Rei u vam da vi,
zajedno s vaim moralom, moete da idete do avola... i da je Adrijana
potpuno u pravu to se onima koji ju plaaju pokazuje gola i da bi bilo jo
bolje kad bi... i tu naniza itav niz sramnih izraza od kojih se zastidjeti, jer ih
izree onim istim prodornim glasom kao to je bila izrekla ostalo i ja, kad
bi ona te stvari radila,ne samo da joj ne bih to zabranila, nego bih joj jo
pomogla da to radi... da, pomogla bih joj...samo, razumije se, kad bi joj
plaali , dodade nakon izvjesnog razmiljanja.
Uvjeren sam da vi ne biste bili u stanju da tako' neto uradite
hladnokrvno ree ino.
Tako, ja da ne bih bila u stanju? I to kaete vi pa to vi mislite?
Zar vi mislite da sam ja zadovoljna to se Adrijana vjerila s takvim slijepcem
kakav ste vi, s vozaem?... Zar vi mislite da mi ne bi hiljadu puta bilo milije
da se Adrijana bavi bludom? Zar vi vjerujete da u meni milo kad pomislim
da je Adrijana sebe, sa svojom ljepotom, za koju bi mnogi dali teke hiljade,
osudila da kroz cio ivot bude vaa sluavka? Varate se, ba se jako varate.
Ona je vikala, gosti su se okretali, a ja sam se neizmjerno stidjela.
Samo se ino, kao to sam rekla, nije ni najmanje zbunjivao. Iskoristi
trenutak kad je majka, zadihavi se, bila uutjela, uze litrenjak, napuni joj
au i ponudi je:
Jo malo vina?
Jadna majka morala je da kae:
Hvala, da bi prihvatila au kojom ju je ino nudio. Gosti, vidjei da
mi uprkos majinog ispada i dalje zajedno pijemo, ba kao da se nije nita
desilo, nastavie svoje obine razgovore. ino ree:
Adrijana bi sa svojom ljepotom zasluivala da ivi kao to ivi moja
gazdarica.
Pa kako ivi ona? zapitah brzo u elji da skrenem razgovor sa svoje
linosti.
Izjutra odgovori on neozbiljnim i oholim tonom, ba kao da i on
ima razloga da se ponosi bogatstvom svojih gospodara ustaje u jedanaest ili
u podne... doruak joj donose u krevet, i to na srebrnom posluavniku i s
priborom od tekog srebra... zatim se kupa u vodi u koju je sobarica prije
toga usula neke mirisave soli. U podne je autom izvozim u etnju... ide da
popije vermut, ili hoda po duanima... Vrati se kui, rua, legne, a zatim se
puna dva sata odijeva... trebalo bi da vidite koliko ima haljina... pune orma
re... ide u posjete, uvijek autom ... na veeru ... uvee u kazalite ili na ples ...
esto ima drutvo ... pleu, piju, muziciraju ... ah, bogat svijet, strano
bogat... vjerujem da moja gazdarica u samom nakitu ima vrijednost od
nekoliko miliona.
Kao to djeca sve lako zaboravljaju, jer svaka sitnica moe da
promijeni njihovo raspoloenje, tako je i majka opis toga sjaja sluala
iskolaenih oiju, zaboravljajui pri tome i mene i moju nepravinu sudbinu.
Milioni, ponavljala je pohlepno, a da li je lijepa?
ino, koji je puio, prezrivo ispljunu komadi duhana:
Ni govora ... ba je runa ... mrava, lii na vjeticu.
 Tako su i dalje govorili o bogatstvu inove gazdarice ili, tonije
reeno, ino je i dalje to bogatstvo kovao u zvijezde, ba kao da je njegovo.
Ali majina je radoznalost bila kratkog vijeka. Nakon nekoliko trenutaka
ponovo utonu u neko sumorno i zbunjeno raspoloenje i itavo vee nije vie
otvarala usta. Moda se stidjela svog ispada, moda je ono bogatstvo budilo
u njoj zavist, pa je s prezirom mislila na moju vjeridbu sa siromanim
ovjekom.
Sutradan upitah sa strepnjom Dina da li se osjetio uvrijeenim onim
majinim ispadima. Odgovorio mi da on, istina, ne dijeli njeno miljenje, ali
da ga vrlo dobro shvaa, i to kao posljedicu nesretnog ivota ispunjenog
bijedom. Smatrao je da majku treba vie aliti nego osuivati, pogotovu to
ona tako govori iz ljubavi prema meni. Kako sam i ja tako mislila, bila sam
veoma zahvalna Dinu to pokazuje toliko razumijevanja za majku, a bila sam
se uistinu uplaila da bi scena koju je majka bila priredila mogla da pokvari
nae odnose. inova me umjerenost ne samo ispuni zahvalnou, ve iznova
potvrdi moje uvjerenje o njegovu savrenstvu. Ali da sam bila manje
zaslijepljena i manje neiskusna, bila bih shvatila da samo smiljena
neiskrenost ide za tim da izazove osjeaj savrenstva, jer prava iskrenost ima
tu osobinu da pored malobrojnih vrlina istie i mane i nedostatke.
Ukratko, ja sam sada stalno imala osjeaj kao da vrijedim mnogo
manje od njega, jer mi se inilo kao da ja njemu nita ne dajem u zamjenu za
njegovu strpljivost i njegovo razumijevanje. Moda je tome bilo krivo ba to
moje duevno stanje bia koje nejasno osjea potrebu da se neim odui to
se nekoliko dana kasnije nisam usprotivila njegovim sve drskijim ljubavnim
postupcima, to bih ranije svakako bila uradila. Ali, kao to sam to u vezi s
naim prvim poljupcima ve rekla, isto je tako tono da sam i ja sama
osjeala kako me neka izvanredno snana i slatka sila primorava da mu se
podam. Ta se sila moe uporediti sa snom koji nas, da bi savladao na otpor,
ponekad primorava da zaspimo obmanjujui nas da smo budni. Mi mu se
stvarno preputamo, ali u uvjerenju da smo budni.
Sjeam se vrlo dobro svih faza mog zavoenja, jer sam svaku od
inovih pobjeda htjela i nisam htjela, jer mi je svaka od njih u isto vrijeme
bila uzrokom zadovoljstva i grinje savjesti. Sjeam ih se i zbog toga to su
one na mom neotpornom tijelu, od usta pa do samog trbuha, bile izvedene
smiljeno i postepeno, bez urbe i strpljivo, vie kao to to ini neki general
koji osvaja izvjesnu zemlju, nego ljubavnik koji se preputa svojoj elji. Sve
to ipak ne znai da se ino u mene kasnije nije zaista zaljubio i da
predumiljaj i raun nisu ustupili mjesto ako ne samoj ljubavi, ono bar jakoj i
neutoljivoj elji.
 Za vrijeme onih prvih etnji automobilom on se zadovoljavao time to
me ljubio u usta i vrat. Ali jednog jutra, dok me je tako ljubio, osjetih kako se
njegovi prsti zapliu meu dugmadima moje bluze. Zatim sam imala osjeaj
studeni na grudima. A kad podigoh oi iznad njegova ramena, prema
ogledalu, primijetih da mi je jedna dojka naga. Zastidjeh se, ali nisam se
usuivala da se pokrijem. Meutim, on mi je uurbanom kretnjom, kojom
kao da je htio da me izbavi iz neprilike, krajevima bluze pokrio grudi i
ponovo uvee svako dugme u rupicu. Kad sam kasnije, kod kue, o svemu
tome ponovo razmiljala, osjetih nemir i milinu. Kad je idueg dana ponovio
istu kretnju, osjeaj zadovoljstva bio je jai od osjeaja stida, i tako sam se
postepeno bila navikla na taj dokaz njegovih elja, a kako mi se inilo, to
kasnije nije ponavljao samo zato da bi pobudio u meni da me manje voli.
Sad je ino sve ee govorio o ivotu koji emo voditi kad se
uzmemo. Govorio je i o svojoj porodici koja je ivjela u unutranjosti i koja,
prema njegovim rijeima, nije bila sasvim siromana, jer je posjedovala ne
to zemlje. On je kako se to laljivcima esto deava, kadto moda i sam
povjerovao u same lai. Razumije se da je prema meni ispoljavao veoma
tople osjeaje koji su iz dana u dan sve vie uveavali nau intimnost, a i sam
je, vjerojatno, pri tom postajao sve iskreniji. to se mene tie, njegovi su
razgovori uspavljivali moju savjest i izazivali u meni osjeaje potpune i
naivne sree, koje kasnije nisam vie nikad osjetila. Voljela sam i bila sam
voljena, mislila sam da u se uskoro udati, izgledalo mi je da na svijetu nema
vie nita to bi moglo da se poeli.
Majci je bilo sasvim jasno da nae jutarnje etnje nisu bile nikako
nevine. To mi je esto davala na znanje izvjesnim frazama, kao:
Ja uope ne znam to vi radite kad izlazite u etnju autom, a i ne
elim da to znam ili Ti i ino pripremate neku nesreu... utoliko gore po
tebe , i slinim. Pa ipak nisam mogla a da ne primijetim da su ovog puta
njeni prigovori bili neobino njeni i umjereni. Izgledalo je kao da se ne
samo pomirila s idejom da smo ja i ino ljubavnici, nego da je ba to i
eljela. Danas sam uvjerena da je vrebala priliku kako bi pokvarila moju
vjeridbu.
 3
Jedne nedjelje ree mi ino da su njegovi gospodari otili na
ljetovanje, a sluavke na odsustvo u svoja sela. U vili su ostali samo on i
batovan. Upita me da li bih htjela da posjetim vilu. Pristadoh vrlo rado, jer
mi je on o toj vili esto i s takvim divljenjem govorio, da je to u meni
pobudilo radoznalost. Meutim, u istom trenutku kad sam pristala, izvjestan
duboki nemir, ispunjen poudom, jasno mi pokaza da moja radoznalost da
vidim vilu nije nita drugo nego izgovor i da me u sutini neto sasvim drugo
nagoni da je posjetim. I kao to se to esto deava kad neto elimo, to ne
bismo htjeli da elimo, ja sam se i pred sobom i pred njim pravila kao da
vjerujem tit taj izgovor.
Znam da ne bi trebalo da idem, naglasila sam ulazei u auto, ali emo
svakako ostati samo kratko vrijeme, zar ne?
Osjetih da sam te rijei izgovorila nekim izazovnim i u isto vrijeme
uplaenim tonom.
ino odgovori sasvim ozbiljno:
Ostat emo samo toliko koliko bude potrebno da pogledamo vilu, a
onda emo odmah otii u kinematograf.
Vila se nalazila na jednom puteljku na nizbrdici, izmeu drugih vila, u
novoj i bogatoj gradskoj etvrti. Dan je bio vedar, i te vile, rasporeene na
breuljku, nasuprot plavoj pozadini neba, s proeljima od crvenih opeka i
bijelog kamena, s trijemovima ukraenim statuama, staklenim terasama i
balkonima prepunim geranija, s vrtovima iza kojih se, izmeu pojedinih vila,
uzdizalo visoko lisnato drvee izazivale su u meni izvjestan osjeaj
otkrivenja i novine, kao da sam ula u jedan slobodniji i ljepi svijet, u kome
bi bilo vrlo prijatno ivjeti. Nisam mogla a da se ne sjetim svoje gradske
etvrti, iroke ceste du zidina, eljezniarskih kua i rekla sam Dinu:
Loe sam uradila to sam pristala da doem ovamo.
Zato upita me potpuno prirodnim glasom ta ostat emo samo
kratko vrijeme... budi mirna.
Nisi me shvatio odgovorih mu nisam uradila, jer u se kasnije
stidjeti i svoje kue i svojeg gradske etvrti.
To svakako odgovori s izvjesnim olakanjem ali to da radi?
Morala si se roditi kao milionerka, u ovoj etvrti ive samo milioneri.
Otvori gvozdena reetkasta vrata i poe preda mnom poljunenom
stazom, koja je vodila izmeu redova drvea potkresana u obliku glave
eera ili lopte. Kroz masivna staklena vrata uosmo u vilu, u vanredno ist i
prazan ulaz s mramornim bijelo crnim kockastim podom koji je bio tako
uglaan da je liio na ogledalo. S ulaza prijeosmo u prostran, svijetao
trijem, u koji su vodile sobe iz prizemlja. U dnu trijema vidjele su se potpuno
bijele stepenice koje su vodile na gornji kat. Izgled tog trijema ispuni me
tolikim strahom da sam poela da hodam na prstima. ino je to primijetio i
ree mi smijui se da mogu da lupam koliko me god volja, jer ionako nema
nikoga kod kue.
Pokaza mi salon, veliku sobu s mnogo staklenih prozora i s mnogo
fotelja i divana; neto manju trpezariju, s ovalnim stolom, stolicama i
kredencom od lijepog smeeg sjajnog drveta; garderobu s uzidanim, bijelo
lakiranim ormarima. U jednoj manjoj prostoriji nalazio se u jednom
udubljenju izmeu zidova ak i bar. To je bio pravi pravcati bar s policama
za boce, s poniklovanom mainom za kuhanje kave i sa stolom od cinka. Taj
bar je svojim malim pozlaenim vratima, koja su zatvarala ulaz, liio na
kapelicu. Upitah Dina gdje kuhaju kavu. Objasnio mi je da se kuhinja i sobe
za poslugu nalaze u suterenu. To je bilo prvi put u mom ivotu da sam ula u
takvu kuu; prosto ne vjerujui vlastitim oima, dodirivala sam vrhovima
prstiju pojedine predmete. inilo mi se da je sve tu sasvim novo, i
napravljeno od skupocjenog materijala, i staklo, i drvo, i mramor, i metal, i
tkanina. I nehotice sam morala da uporeujem one zidove, onaj pod, onaj
namjetaj s prljavim podom, pocrnjelim zidovima, rasklimanim i starim
namjetajem u mojoj kui i govorila sam samoj sebi da je majka u pravu kad
tvrdi da na svijetu samo novac vrijedi. Bila sam uvjerena da i linosti koje
ive meu svim tim lijepim stvarima moraju biti i lijepe i dobre, da sigurno
ne piju, ne psuju, ne viu, ne tuku se, jednom rijei ne ine nita od onog to
sam vidjela da se ini u mojoj kui i u kuama slinim mojoj.
ino mi je ve stoti put tumaio kako se u toj kui ivi. To je inio s
nekim naroitim ponosom, kao da neto od itavog tog sjaja i itavog tog
bogatstva i njemu pripada.
Jedu iz porculanskih tanjura... ali voe i slatkie jedu iz srebrnih
tanjura... sa srebrnim priborom ... jedu pet jela i piju tri vrste vina... uvee
gospoa ima na sebi haljinu s dubokim izrezom, a gospodin crno odijelo...
kad se svri ruak sobarica im na srebrnom posluavniku donosi sedam vrsta
cigareta, i to, razumije se, sve stranih cigareta... zatim odlaze iz trpezarije, i
onda im na onom stoliu s tokovima nose gore kavu i likere ... uvijek imaju
po nekog gosta... nekad dvojicu, nekad etvoricu ... gospoa ima ovako
velike dijamante ... i divnu ogrlicu od bisera... u samom nakitu ima
vrijednosti od nekoliko miliona.
Pa to si mi ve rekao prekinuh ga dosta hladno.
Zaslijepljen bogatstvom svojih gospodara, on nije bio zapazio moju
dosadu pa produi:
Gospoa nikad ne silazi u suteren ... izdaje nareenja telefonom ... u
kuhinji je sve na elektriku ... naa je kuhinja istija nego kod mnogih ljudi
spavaa soba... ali to da govorim o kuhinji? ak se i s ona dva gospoina
psa postupa bolje nego s ljudima, a istiji su od mnogih ljudi.
O svojim gospodarima govorio je s divljenjem, a o siromasima s
prezirom; ja sam se, neto od njegova prianja a neto od poreenja koja sam
stalno pravila izmeu te i moje kue, osjeala veoma jadnom.
S prvog kata popesmo se stepenicama na drugi kat. Na stepenicama me
ino jednom rukom uhvati oko struka i vrsto stisnu. Ni sama ne znam zato,
ali sam imala iluziju kao da sam ja gospodarica te kue i kao da se poslije
nekog primanja ili poslije ruka penjem tim stepenicama s muem na drugi
kat da bih zajedno s njim legla u krevet. ino, kao da pogaa moje misli (a
on je stalno imao tu vrstu intuicije), ree:
A sad idemo da zajedno spavamo... a sutra ujutro donijet e nam
kavu u krevet.
Poeh da se smijem, ali sve mi se nekako inilo da je to istina.
Toga dana, znajui da u izii s inom, bila sam obukla to sam
najbolje imala: haljinu, cipele, bluzu, svilene arape. Sjeam se da se haljina
sastojala od dva dijela, od crnog kaputia i suknje na bijelo crne kocke.
Materijal nije bio lo, a krojaica iz naeg kvarta, koja ju je saila, nije bila
mnogo vjetija od moje majke, pa mi je napravila suknju suvie kratku, i to
krau straga nego sprijeda, tako da su mi koljena bila pokrivena, ali su se
straga vidjele butine. Kaputi mi je bila napravila suvie priljubljen struku, s
velikim reverima i tako uskim rukavima, da me je stezalo i boljelo ispod
pazuha. Sve je na meni bilo suvie zategnuto, grudi su mi se tako jako
isticale kao da je na kaputiu nedostajao jedan dio. Bluzica mi je bila veoma
jednostavna, ruiaste boje, od odgovarajueg materijala, Bez ukrasa, ali se
kroz nju vidio moj pamuni kombinezon, najbolji koji sam imala.. Cipele su
mi bile crne, sjajne i od dobre koe, ali staro modne. eira nisam imala, pa
mi je smea, kovrdasta kosa bila rasuta po ramenima. Haljinu koju sam
imala na sebi bila sam obukla po prvi put pa sam se njom mnogo ponosila.
inilo mi se da sam vrlo elegantna i uobraavala sam sebi da se na ulici svi
za mnom okreu. Ali kad sam ula u sobu inove gospodarice i ugledala
irok, nizak i mekan krevet s pokrivaem od proivene svile, s vezenim
lanenim plahtama i s onim raznim laganim velovima koji su s visine padali
na uzglavlje, a pogotovu kad sam ugledala samu sebe u trostrukom toaletnom
ogledalu koje se nalazilo u dnu sobe, i triput me je odraavalo, po stade mi
jasno da sam odjevena kao kakva sirotica i da je injenica to se ponosim
svojim krpama smijena i dostojna saaljenja. Tada sam shvatila da neu biti
sretna dok ne budem u mogunosti da se lijepo odijevam i da stanujem u kui
kakva je bila ta u kojoj sam se u taj as nalazila. ak me obuze elja da
zaplaem, pa sam sjela na krevet bez rijei, sasvim ojaena.
to ti je? upita me ino sjedajui pored mene i uzimajui me za
ruku;
Nita, odgovorih mu, posmatrala sam jednu prostakuu koju dobro
poznajem.
Koju? zaueno me upita.
Onu tamo odgovorih mu ukazujui na ogledalo u kojemu sam se
vidjela kako sjedim pored Dina. I za ista smo oboje, ali vie ja nego on,
izgledali kao neki kosmati divljaki par koji je sluajno dospio u neku
gospodsku kuu.
On sad shvati osjeanje malodunosti, zavisti i ljubomore koji su me
muili pa mi ree, grlei me: A ti nemoj da se ogleda u tom ogledalu.
Plaio se da to ne pokvari njegove planove, a nije bio primijetio da ba ti
moji osjeaji ponienog ovjeka idu tim planovima u prilog. Poljubismo se, i
taj mi poljubac ponovo uli hrabrosti; jer u taj as ponovo osjetih da sam
voljena i da volim.
Ali kad mi malo zatim pokaza veliko kupatilo, poploeno bijelim i
sjajnim ploicama od majolike, s kadom priljubljenom uz zid i s
poniklovanim slavinama, a naroito kad otvori jedan od ormara, u kojemu su
se, gusto zbijene i stisnute, nalazile gospoine haljine, ponovo osjetih zavist
i, svjesna svoje bijede, ponovo sam bila obuzeta oajem. Odjednom osjetih
da vie ne mislim na te stvari i, prvi put svjesno, poeljeh da postanem
inova ljubavnica. Samo tako sam mogla da zaboravim svoj poloaj i samo
tako sam mogla da imam bar iluziju da sam i ja, i pored osjeanja
potinjenosti koji me je stalno muio, sposobna za samostalne odluke. Nisam
mogla da se lijepo odijevam, nisam mogla da imam kuu kao to je bila ova,
ali sam bar mogla da volim onako isto kao to vole bogati ljudi, a moda i
bolje od njih. Rekoh Dinu:
to mi pokazuje te haljine, nije mi do njih stalo.
Mislio sam da te to zanima, odgovori mi zbunjeno.
Ne zanima me ni najmanje odgovorih mu, istina, te su haljine
lijepe, ali ja nisam dola ovamo da gledam haljine.
Vidjeh kako su mu oi zasjale i nepromiljeno dodadoh:
Pokai mi radije svoju sobu.
Moja je soba u suterenu. Hoe li da idemo tamo? upita ivahno.
Brzo ga pogledah, a zatim ga upitah, s izvjesnom iskrenou koja mi se
ni samoj nije sviala:
Zato se preda mnom pravi budalom?
Ali ja... poe zbunjen i iznenaen.
Ti zna bolje od mene da nismo ovamo doli da razgledamo kuu, ili
da se divimo haljinama tvoje gospodarice, nego da idemo u tvoju sobu i da se
tamo ljubimo ... a kad je tako, onda idemo odmah i nemoj da o tome vie
govorimo.
Tako sam se, samo zbog toga to sam vidjela onu kuu, odjednom
promijenila i nisam vie liila na onu srameljivu i bezazlenu djevojicu koja
je bila onamo dola. udila sam se samoj sebi i gotovo nisam mogla da u to
povjerujem. Iziosmo iz sobe i poesmo da silazimo niz stepenice. ino me
je jednom rukom bio uhvatio oko struka, a na svakoj smo stepenici poinjali
iznova da se ljubimo. Mislim da niko nikad nije tako polako silazio niz
stepenice. Kad stigosmo u prizemlje, ino otvori vrata koja su bila
maskirana u zidu, a onda me preko stepenica za poslugu, neprestano me
ljubei i steui, odvede u suteren. Ve je bila no, i u suterenu je bilo tamno.
Ne palei svjetlo, zagrljeni i s ustima na ustima, stigosmo nekim tamnim
hodnikom do inove sobe. On otvori sobu, mi uosmo, i on zakljua vrata.
Ljubei se neprestano, stajali smo neko vrijeme u tami. Poljupci su bili
beskrajno dugi. Svaki put kad sam htjela da ga prekinem, on je ponovo
poinjao, a svaki put kad je on htio da ga prekine, ja sam ponovo poinjala.
Najzad me ino gurnu na krevet, i ja padoh na uzak.
S providnom namjerom da me omami, pa da tako ne primijetim kako
nastoji da me svue, ino mi je, teko diui, stalno aptao u uho njene
rijei i uvjerljive reenice. To, meutim, nije uope bilo potrebno, jer sam ja
ve unaprijed bila odluila da mu se podam, jer sam onu svoju haljinu, koju
sam ranije toliko voljela, sad mrzila pa i jedva ekala da je skinem. Smatrala
sam da u gola biti n isto tako lijepa, a moda i ljepa od inove
gospodarice, kao i od svih drugih bogatih ena na svijetu. Uostalom, i moje
je tijelo ve mjesecima oekivalo taj trenutak. Osjeala sam kako ono, i
protiv moje volje, dre od nestrpljenja i od uzdrane elje kao kakva gladna
i sputana ivotinja koja se konano, poslije dugog gladovanja, oslobodila
svojih uza i dobila da jede.
Nije nikako udo to mi je ljubavni akt izgledao kao neto sasvim
prirodno pa fiziko zadovoljstvo u meni nije izazvalo osjeanje da radim
neto neobino. Isto kao to nam se, kad stojimo pred izvjesnim predjelima,
esto ini da smo ih ve ranije vidjeli, iako ih nae oko u stvari sad prvi put
posmatra, tako se i meni sada inilo kao da radim neto to sam ve ranije
radila, iako nisam znala ni kad ni gdje, moda u nekom ranijem ivotu. To mi
ipak nije smetalo da Dina volim strasno, ak bijesno, da ga ljubim, grizem,
pa umalo to ga nisam uguila svojim zagrljajem. inilo se kao da je i njega
obuzeo isti bijes. Tako smo se izvjesno vrijeme, koje mi je izgledalo
neobino dugo, u toj tamnoj sobici, pokopanoj dva kata ispod prazne i tihe
kue, grlili strasnom estinom i, kao dva neprijatelja koji se bore na ivot i
smrt i nastoje da jedan drugom nanesu to vee zlo, na hiljadu naina muili
svoja tijela.
Ali kad su se nae strasti zasitile, pa smo malaksali i iscrpljeni leali
jedno pored drugoga, osjetih velik strah, jer se uplaih da ino sada, kad me
posjeduje, vie nee htjeti da me uzme. Da bih taj osjeaj uguila, poeh mu
govoriti o kui u kojoj emo stanovati poslije naeg vjenanja.
Vila inove gospodarice bila je uinila na mene veoma snaan utisak,
pa mi se sada inilo nesumnjivim da srea moe da postoji samo tamo gdje je
sve lijepo i svijetlo. Bilo mi je jasno da mi nikad neemo moi da imamo
kuu ne samo kakva je ova, nego ni jednu jedinu sobu kakve su sobe u toj
kui, pa ipak sam se tvrdoglavo primoravala da savladam tu tekou.
Govorila sam mu da i siromana kua moe da izgleda bogata, ako je ista
kao ogledalo. Nakon raskoi, a moda i vie od raskoi, besprijekorna istoa
vile bila je pobudila u mojoj dui itav splet misli. Nastojala sam da Dina
uvjerim da istoa moe da uini lijepim ak i ono to je runo, ali sam u
stvari, oajna zbog svoje sirotinje i svjesna da je brak s inom jedino
sredstvo kojim raspolaem da bih iz te sirotinje izila, naroito nastojala da u
to uvjerim samu sebe.
Pa i dvije sobe mogu da budu lijepe, samo ako su zaista iste, ako se
pod pere svakog dana, objanjavala sam mu, ako je na namjetaju obrisana
praina, ako su mesingani dijelovi oieni, ako je sve u redu i ako sve stoji
na svom mjestu: tanjuri, krpe, rublje, odjea, cipele ... naroito treba dobro
oistiti i oprati pod, svakog dana na svim stvarima obrisati prainu ... nemoj
da sudi o tome prema kui u kojoj ja sad stanujem s majkom ... majka je
neuredna, a osim toga ona, jadnica, nema nikad vremena... ali ti obeajem da
e naa kua biti ista kao ogledalo ...
Da, da, ree ino najvanija je istoa... zna li to radi gospoa
kad u kakvom oku nae malo praine? Pozove sobaricu, naredi joj da
klekne i da prainu pokupi rukama, kao to se nareuje psima kad se
opogane... a ima i pravo.
Sigurna sam rekoh da e moja kua biti jo istija i urednija od
ove ... vidjet e.
Ali ti e raditi kao model! ree mi podrugljivim tonom i nee se
baviti kuom.
 Kakav model! odgovorih ivahno vie neu da budem model...
bit u po cio dan kod kue, drat u je istu i urednu i kuhat u ... majka kae
da to znai biti sluavka... ali kad se voli, zadovoljstvo je biti sluavka.
Tako smo dugo razgovarali, i ja osjetih kako moj strah postepeno
iezava i kako ustupa mjesto naivnom i slijepom pouzdanju. A zar sam
mogla da sumnjam? ino je ne samo odobravao moje planove, ve je o
njima i raspravljao u pojedinostima, usavravao ih i dodavao svoje , zamisli.
Sad je, ini mi se da sam to ve rekla, izgledao relativno iskren: laac je na
kraju i sam vjerovao u svoje lai.
Poto smo tako brbljali nekoliko sati, ja sam slatko zaspala, a
vjerojatno je i ino zaspao. Probudila nas je mjeseina koja je ulazila kroz
prozor i osvjetljavala krevet i naa ispruena tijela. ino ree da je sigurno
ve kasno. Budilnik na komodi pokazivao je stvarno nekoliko minuta poslije
ponoi.
Ko zna to radi sad majka? rekoh skoivi iz kreveta i stadoh se
oblaiti na mjeseini.
Zato?
To je prvi put to se tako kasno vraam kui...hou nikad ne izlazim
sama. ?
Moe da joj kae, ree ino, koji je takoe bio ustao da smo
napravili izlet autom i da se auto zbog kvara zaustavio na putu.
Nee mi vjerovati.
urno iziosmo iz vile, i ino me autom doprati do kue. Bila sam
sigurna da majka nee povjerovati u priu o kvaru automobila, ali nisam
mogla ni da zamislim da e njeno nasluivanje ii tako daleko da e tono
pogoditi to se desilo izmeu mene i Dina. Imala sam kljueve od kapije i od
kunih vrata. Ula sam i trei prela preko mranih stepenica, a zatim sam
otvorila vrata. Nadala sam se da je majka ve legla, a to mi je izgledalo
utoliko vjerojatnije to je u itavoj kui ve vladao potpun mrak. Idui na
prstima i ne palei svjetlo htjela sam da uem u svoju sobu, kad odjednom
osjetih da me je neko strahovitom snagom uhvatio za kosu. Majka me je u
mraku, to jc, naime, bila ona, odvukla u sobu, bacila me na divan i, u
najveoj tiini, poela da me udara akama. Nastojala sam da se zatitim
rukom, ali je majka, kao da vidi, uvijek uspijevala da me estoko udari, i to
pravo u lice. Najzad se zamori i ja osjetih kako je, teko diui, sjela pored
mene na divan. Malo zatim se digla, upalila je svjetlo, ponovo se vratila, i,
drei ruke na bokovima, stala ispred mene i poela da me gleda. Osjetih
kako me pod tim pogledom obuzima i zbunjenost i stid, pokuah da povuem
suknju i da se nekako snaem u onom neredu u koji me je bila dovela ta vrsta
borbe.
Ona ree:
Kladim se da ste ti i ino imali snoaj.
eljela sam da joj odgovorim potvrdno, eljela sam da joj kaem da je
pogodila, ali sam se plaila da e me ponovo tui, to je bilo utoliko lake, jer
je sad u sobi bilo svjetlo. Nisam se toliko plaila bola koliko tonosti njenih
udaraca, a bila mi je odvratna misao, da u se bilo gdje, a naroito pred
inom, morati pokazati s oteenim okom. Odgovorih joj:
Ne, nismo imali snoaj... desio nam se kvar za vrijeme izleta i zato
smo zakasnili.
A ja ti kaem da ste imali snoaj.
Ne, nije istina.
Istina je... pogledaj se u ogledalo... sva si plava
Umorna sam, ali nisam imala snoaj.
Imali ste ga.
Ne, nismo ga imali.
Naroito sam se udila, a donekle i brinula, to to njeno navaljivanje
nije odavalo nikakav naroit gnjev, ve samo jako izrazitu radoznalost, koja,
kako sam nasluivala, nije bila bezrazlona. Drugim rijeima, majka je htjela
da sazna da li sam se podala Dinu, ne zato da bi me kaznila ili da bi mi
prigovorila, ve zato to joj je bilo stalo da to sazna, zbog nekih njenih
naroitih razloga. Ali sad je ve bilo prekasno, i ja sam, mada sad ve sigurna
da me vie nee tui, i dalje uporno lagala. Tada mi majka iznenada prie i
uini kretnju kao da hoe da me uzme za ruku. Podigoh ruku u namjeri da se
zatitim, ali mi ona ree:
Ne plai se, neu te dirati, ali doi... doi sa mnom.
Nisam bila shvatila kuda hoe da me povede, ali sam, zaplaena, ipak
posluala. Drei me stalno za ruku, majka me izvede iz stana, primora me
da siem niz stepenice i izie sa mnom na ulicu. Ulica je u to doba bila
potpuno pusta. Odmah primijetih da majka tri du plonika u pravcu
crvenog svjetla deurne apoteke, gdje je bila stanica za hitnu pomo. Na
pragu apoteke pokuah da joj se po posljednji put usprotivim i zato se
oduprijeh nogama, ali me ona primora naglim pokretom, da uem u apoteku,
pa sam malone pala na koljena. U apoteci se nalazio samo apotekar i jedan
mladi ljekar. Majka ree ljekaru: !
To mi je kerka ... hou da je pregledate.
Ljekar nas uvede u sobu iza apoteke gdje se nalazi mali krevet za hitnu
pomo i upitao majku: Sad mi kai to joj je... zato je potrebno da je
pregledam?
 Ova drolja imala je snoaj sa svojim vjerenikom, a kae da nije
povika majka hou da je pregledate ,i da mi kaete istinu.
Ljekar, koga je sve to poelo da zabavlja, ugrize se iza usne i ree
smijui se:
Ali to nije dijagnoza ve vjetaenje.
Zovite vi to kako hoete, odgovori majka i dalje viui ali ja hou
da je pregledate ... zar vi niste ljekar? Zar vi niste duni da pregledate ljude
koji to od vas trae?
Lake ... lake ... kako se ti zove? upita me ljekar.
Adrijana odgovorih. Stidjela sam se, ali ne suvie, jer su majine
scene bile ve odavno poznate u itavom kvartu, kao to je bila poznata i
moja blagost.
Pa da je i imala snoaj, navaljivao j e ljekar, koji je sigurno bio
zapazio moju zabunu i koji je stoga nastojao da izbjegne pregled zar bi to
bilo neko zlo?...uzet e se, i sve e se dobro svriti.
Vi vodite rauna o vaim postupcima. ..
Lake... lake... ljubazno ponovi ljekar, a zatim ree okrenuvi se
prema meni. Vidi da to tvoja majka zahtijeva... skini se ... samo naas, pa
e onda moi da ode.
Skupih svu svoju snagu i rekoh:
Pa dobro, imala sam snoaj... a sad majko, idemo kui.
Ne, ne, draga moja, ree ona samovoljno, mora dozvoliti da te
pregleda.
Rezignirana, spustih suknju na zemlju i legoh nauznak na krevet.
Ljekar me pregleda, a zatim ree majci:
Bila si u pravu ... imala je snoaj... jesi li sada zadovoljna?
Koliko? upita majka vadei svoj novanik. Ja se meutim digoh s
kreveta i poeh da se oblaim. Ljekar odbi da primi novac i upita me:
Voli li svog vjerenika?
Razumije se, odgovorih.
A kad ete se uzeti?
Nikad je nee uzeti, povika majka, ali ja rekoh mirno:
Uskoro ... im dokumenti budu u redu.
U mojim je oima zacijelo bilo toliko i tako iskrenog povjerenja, da
se ljekar poeo prijateljski smijati, pa me lagano udario po licu i izgurao nas
napolje.
Oekivala sam da e me majka, kad stignemo kui, obasuti uvredama,
a moda i ponovo istui. Meutim, bez rijei, ona u taj kasni sat upali gas i
poe da sprema za mene veeru.
 Stavi erpu na vatru, zatim se ponovo vrati u sobu i, poto s vrha stola
ukloni poznate dronjke, postavi ga. Ja sjedoh na onaj isti divan na kome me
maloas vukla za kosu i utke sam je posmatrala. Bila sam veoma zbunjena,
jer mi ona ne samo nije prigovarala, ve je itavo njeno lice jasno odavalo
neko veselo i jedva prikriveno zadovoljstvo. Poto postavi sto, vrati se u
kuhinju i poslije kratkog vremena ponovo ue u sobu nosei erpu:
Sad jedi.
Pravo da kaem, bila sam veoma gladna. Digoh se i sjedoh pomalo
zbunjeno na stolicu koju mi majka predusretljivo ponudi. U erpi se nalazio
komad mesa s dva jajeta, svakako neobina veera.
Pa to je suvie , rekoh.
Jedi... prijat e ti... treba da jede odgovori.
Njeno raspoloenje bilo je neobino, moda malo zlobno, ali nikako
neprijateljsko. Nakon nekoliko trenutaka dodade gotovo bez zajedljivosti:
A ino se nije sjetio da li da da jede?
Zaspali smo, odgovorih a onda je bilo suvie kasno.
Ne odgovori nita, samo je stajala i gledala me dok sam jela. Uvijek je
tako radila, sluila me i gledala kako jedem, a zatim je odlazila u kuhinju i
tamo jela potpuno sama. Ve odavna nije jela sa mnom, za stolom, osim toga
je jela mnogo manje nego ja, obino ono to bi poslije mene ostalo ili neto
to nije bilo tako dobro kao ono to sam ja jela. Ta njena laskava i puna
divljenja uslunost odavna me nije vie iznenaivala. Bila sam za nju kao
neki dragocjen predmet, jedini koji je imala, i zato je smatrala da treba da s
njim postupa sa svim moguim obzirima ... Ali ovaj put i njeno raspoloenje
i njeno zadovoljstvo izazvae u meni neprijatan nemir. Malo zatim rekoh:
Ti se na mene ljuti, jer sam mu se podala... ali on mi je obeao da e me
uzeti... i to u najskorije vrijeme.
Ona odmah odgovori:
Ne ljutim se na tebe ... isprva sam se naljutila, jer sam te ekala
itavo vee pa sam bila zabrinuta... ali sad vie nemoj na to da misli, jedi.
Kako je majka izbjegavala direktan odgovor i uz to govorila neiskreno
umirujuim tonom, kako govorimo s djecom kad ne elimo da im
odgovorimo na njihova pitanja, ja sam jo vie posumnjala i zato sam
navaljivala:
Zato? Zar ne vjeruje da e me uzeti?
Da, da, vjerujem, ali sad jedi.
Ne, ti u to ne vjeruje.
Vjerujem, ne plai se, jedi.
Neu vie da jedem, ogoreno izjavih dok mi ne kae istinu ...
zato pravi to zadovoljno lice?
Ja ne pravim nikakvo zadovoljno lice.
Uze praznu erpu i odnese je u kuhinju. Saekah da se vrati i ponovo
joj rekoh:
Jesi li zadovoljna?
Dugo me je gledala bez rijei, a zatim, s izvjesnom ozbiljnou koja je
odavala prijetnju, odgovori:
Da, zadovoljna sam.
A zato?
Jer sad sasvim sigurno znam da te ino nee uzeti, da e te ostaviti.
Nije istina, rekao je da e me uzeti.
Nee te uzeti, jer ono to je elio, to je ve dobio ... nee te uzeti,
ostavit e te.
A zato da me ne uzme?... Morao bi da postoji neki razlog.
Nee te uzeti, ostavit e te na cijedilu... taj e se slijepac s tobom
zabavljati, ali ti nikad nee dati ni jednu iglu i na kraju e te ostaviti.
Jesi li zato tako zadovoljna?
Razumije se ... jer sad sam zaista sigurna da te nee uzeti.
Ali to se to tebe tie? uzviknuh ljutita i oaloena.
Da je namjeravao da te uzme, ne bi bio doao do toga da s tobom ima
snoaj, ree iznenada ja sam s tvojim ocem bila vjerena dvije godine, pa
ipak me je sve vrijeme, do pred sam brak, samo poneki put po ljubio ... on e
se s tobom zabavljati, a zatim e te ostaviti na cijedilu, budi sigurna u to... a
ja sam zadovoljna to e te ostaviti, jer, kad bi te uzeo, ti bi propala.
Morala sam u sebi priznati da u njenim rijeima ima tonosti. Oi mi se
napunie suzama. Rekoh:
Znam da ti ne eli da ja imam porodicu... ti eli da ja ivim kao
Angelina. To je bila neka djevojka iz naeg kvarta, koja je poslije dvije ili
tri vjeridbe bila javno odala prostituciji.
Ja hou da ti bude dobro, odgovori osornim tonom. Zatim pokupi
tanjure i odnese ih u kuhinju da ih opere. Kad ostadoh sama, dugo sam
razmiljala o tim maj njenim rijeima. Usporeivala sam ih s inovim
obeanjima postupcima i izgledalo mi je nemogue da bi majka mogla biti u
pravu. Zbunjivali su me ipak njena sigurnost, njen mir, njen veseli ton, i
njena dalekovidnost. ula sam kako majka u kuhinji pere tanjure, zatim kako
ih stavlja u kredenac i kako je konano otila u sobu. Malo zatim, umorna i
utuena, ugasila sam svjetlo i pola za njom u krevet.
Sutradan sam se zapitala da li bi trebalo da govorim s inom o tim
majinim sumnjama, ali poslije dueg oklijevanja odluih da ne treba. Misao,
koju mi je nametala majka, da bi ino mogao da me ostavi toliko me plaila
da sam se bojala da u ga, ako mu je saopim, samim tim i navesti na takav
postupak. Sad po prvi put otkrih da se ena, kad se poda ovjeku, u isto
vrijeme potpuno preputa njemu i da vie ne raspolae nikakvim sredstvom
kojim bi ga primorala da postupi po njenoj volji. Ipak sam bila uvjerena da e
ino odrati svoje obeanje. Njegov stav, kad ga ponovo vidjeh, potvrdi to
moje uvjerenje.
Naravno da sam od njega oekivala i najveu panju i najnenije
milovanje, ali sam se plaila da nee nita govoriti o braku, ili, u najboljem
sluaju, da e o tome govoriti sasvim uopeno. Meutim, tek to se auto
zaustavio u poznatoj aleji, ino mi ree da je utvrdio datum naeg vjenanja,
najkasnije kroz pet mjeseci, ni jedan mjesec vie. Moja je radost bila tako
velika da sam, pripisujui samoj sebi majine ideje, uzviknula:
A zna li to sam ja mislila?... Mislila sam da e me ostaviti poslije
onoga to se jue desilo.
ta? ree mi on s uvrijeenim izrazom na licu, zar si me smatrala
za nekog prostaka?
Nisam, ali znam da mnogi ljudi tako postupaju.
Zna li, nastavi on, ne obraajui panju na moj odgovor da bi me
ta tvoja sumnja mogla uvrijediti? Kakvo to miljenje ima o meni? Da li je to
tvoja ljubav?
Ja te volim, ali sam se uplaila da ti mene ne voli odgovorih
naivno.
Zar sam ti dosad bilo ime pokazao da te ne volim?
Nisi, ali ko zna...
Zna ree odjednom toliko si me oneraspoloila da u te odmah
otpratiti do tvog ateljea.
Zaista je izgledalo kao da e kola staviti u pokret.
Uplaena, obavih mu ruke oko vrata i poeh da ga molim:
Nemoj, to ti je, ja sam to rekla samo onako, tek da neto kaem ...
smatraj kao da to nisam ni rekla, molila sam ga.
Kad neko kae izvjesne stvari, onda znai da tako i misli.. .a kad tako
misli, onda znai da ne voli.
Ali ja te volim.
Ali ja tebe ne volim, ree zajedljivo, ja sam, kako ti kae, mislio
samo na to kako da se s tobom zabavim, a onda da te ostavim na cjedilu ... ali
je udnovato da si to tek sad primijetila.
ino, zato mi tako govori? viknuh briznuvi u pla. to sam ti
uradila?
 Nita. odgovori stavljajui kola u pokret, ali sad u te otpratiti u
atelje.
Kola poee da jure, a ino je sjedio za volanom ozbiljan i tvrdoglav.
Kad vidjeh kako drvee i stupovi promiu ispred stakla, kako se s one strane
polja pojavljuju profili prvih gradskih kua, briznuh u grevit pla. Pomislih
da e majka likovati kad dozna za nau svau i kad shvati da je njeno
predvianje bilo tono, da me ino zaista ostavio. Sva oajna, otvorih vrata
i, nagnuvi se, povikah:
Ili e zaustaviti ili u se baciti pod kola.
Pogleda me, kola smanjie brzinu, a zatim se, vozei po sporednom
putu, zaustavie iza jednog breuljka na kome su se dizale neke razvaline.
ino ugasi motor, zatim se okrenu prema meni i nestrpljivo ree:
Hrabro... sad ... dede ... govori!
Bila sam uvjerena da zaista hoe da me ostavi i poeh da govorim s
takvim zanosom i s takvom strau, da mi to danas, kad ponovo o tome
mislim, izgleda i smijeno i dirljivo. Objanjavala sam mu koliko ga volim,
pa sam ila i tako daleko da sam mu rekla da mi uope nije stalo do toga da
me uzme i da u biti zadovoljna ako ostanem njegova ljubavnica. Sluao me
je natmuren, mahao glavom i neprestano ponavljao:
Ne, ne, za danas je meu nama sve svreno ... moda u se do sutra
odljutiti.
Ali kad sam rekla da pristajem da budem njegova ljubavnica, energino
odgovori:
Ili vjenani ili nita.
Dugo smo tako razgovarali, ali me on u svojoj perverznoj dosljednosti
nekoliko puta natjera u oaj i izazva mi nove suze. Zatim se taj njegov tako
neumoljiv stav poe postepeno da menja. Poto ga vie puta uzalud poljubih i
pomilovah, izgledalo mi je kao da sam postigla neku veliku pobjedu kad sam
ga privoljela da siemo s prednjeg sjedala i da me on u vrlo nepristojnom
zagrljaju koji mi je u elji da mu se dopadnem izgledao suvie kratak i
suvie muan uzme na stranjem sjedalu. Meutim, trebalo je da budem
svjesna da s takvim ponaanjem u stvari nisam izvojtila nikakvu pobjedu,
nego sam se, naprotiv, jo vie prepustila njegovoj vlasti, jer sam, ako nita
drugo, time pokazala da sam spremna da mu se podam ne samo iz ljubavnog
zanosa ve i zato da bih mu polaskala i da bih ga, kad to nisam mogla postii
rijeima, uvjerila na taj nain. Tako se u stvari ponaaju sve ene koje vole
ali nisu voljene.
Suvie me je bilo zaslijepilo ono njegovo savreno ponaanje koje je
proisticalo iz njegove dvolinosti. Uvijek je radio i govorio ba ono to je
trebalo da se uradi i da se kae, a ja, kao sasvim neiskusna, nisam
primjeivala da je to savrenstvo pripadalo vie onoj konvencionalnoj slici
ljubavnika koju je stvorila moja uobrazilja nego ovjeku koji se nalazio
pored mene. Kako je datum vjenanja bio utvren, odmah poeh da se bavim
pripremama. Odluih, sporazumno s inom, da emo za prvo vrijeme
stanovati s majkom. Osim radionice, kuhinje i spavae sobe, u stanu se
nalazila i jedna etvrta soba koju majka, jer nije imala novaca, nije nikad bila
uredila. Tamo smo drali stare i neupotrebljive stvari, a zamislite to je u
kui kao to je bila naa, u kojoj je sve izgledalo staro i neupotrebljivo,
moglo da predstavlja stare i neupotrebljive stvari. Dugo smo se dogovarali i
raspravljali i na kraju se zaustavismo na najskromnijem programu.
Odluismo da emo namjestiti tu sobu i ja u uz to saiti skromnu
opremu. Majka i ja bile smo veoma siromane, ali ja sam znala da majka
raspolae izvjesnom uteevinom, da je taj novac skucala za mene i to, kako
je samo govorila, da bi se mogla suprotstaviti svakoj eventualnosti. Kakve je
eventualnosti imala u vidu, to mi nije bilo poznato, ali znam vrlo dobro da
nije bio u pitanju moj brak s nekim siromanim ovjekom nesigurne
budunosti.
Pooh majci i rekoh joj:
Jesi li ti onaj novac koji si stavila na stranu utedjela za mene?
Jesam.
Onda, ako hoe da me usrei, daj mi ga sad da uredim sobu u kojoj
emo stanovati ja i ino... Ako je tono da si taj novac tedjela za mene,
onda je sada as da ga potroi. Plaila sam se da e mi majka prigovoriti, da
e se upustiti u raspravljanje i na kraju me odbiti. Meutim, ona primi sasvim
mirno moju molbu, ispoljavajui pri tom ono zlobno raspoloenje koje me je
bilo toliko zbunilo one veeri poslije posjeta inovoj vili.
A zar on nee nita dati? ogranii se ona samo na to pitanje.
Svakako da e dati, slagah, ve je to rekao, ali i ja moram
doprinijeti svoj dio.
Ona je upravo ila pored prozora. Da bi mogla da sa mnom razgovara,
prekinu posao.
Idi u moju sobu, ree, otvori prvu ladicu na ormaru ... tamo e nai
jednu kutiju od kartona... u kutiji je i tedna knjiica i zlato... poklanjam ti ga.
Zlata je bilo vrlo malo: jedan prsten, minue, jedan lani. Ali, jo
dok sam bila mala djevojica, ono sirotinjsko blago, koje je bilo skriveno
izmeu krpa pa sam mogla da ga vidim samo u sasvim izuzetnim prilikama,
djelovalo i u na moju fantaziju. Sa zanosom zagrlih majku. Odgurnu me bez
grubosti, ali hladno:
 Pazi... igla mi je u ruci... ubost e se.
Ali ja nisam bila zadovoljna. Nije mi bilo dosta to sam postigla ne
samo ono to sam eljela ve i mnogo vie od toga. Htjela sam da i majka
bude isto onako sretna kao i ja.
Majko, uzviknuh; ako to radi samo zato da meni uini ljubav, onda
ne elim nita.
Svakako da to ne radim da bih njemu uinila ljubav odgovori
nastavljajui da ije.
Zar ti ba nikako ne vjeruje, upitah je njeno, da u se udati za
Dina?
Nikad nisam u to vjerovala, a sada jo manje nego ikada.
A zato mi onda daje novac da namjestim sobu?
Pa to nije baen novac, ostat e ti i namjetaj i plahte... stvari ili
novac, to je isto.
A zar nee poi sa mnom u trgovinu da izaberemo stvari?
Ni govora, povika, neu nita da znam za to... radite kako znate,
idite sami, izaberite sami... neu da znam za to.
Zaista je bila nepristupana kad je bila u pitanju moja udaja, a shvaala
sam da njena nepristupanost nije toliko u vezi s ponaanjem samog Dina, s
njegovim karakterom i njegovim materijalnim prilikama, koliko s njenim
pogledima na ivot. Majin stav nije proisticao iz nekog prkosa, ve iz
njenog potpuno suprotnog shvatanja opih ideja. Druge ene stalno ele da
im se kerke udaju, a moja je majka, je dugo, isto tako uporno eljela da se ja
ne udam.
Tako je izmeu nje i mene postojala kao neka preutna oklada: ona je
eljela da do mog braka ne doe i da ja steknem uvjerenje o ispravnosti
njenih ideja, a ja sam eljela da do toga braka doe i da se majka uvjeri da je
moj nain miljenja pravilan. Sada sam se bila jo vie uhvatila za nadu o
svojoj udaji, gotovo se moglo rei da sam oajniki bacala svoj ivot na
jednu jedinu kartu, ali sam kroz itavo to vrijeme s gorinom osjeala kako
majka neprijateljski uhodi sve te moje napore i kako eli da se oni ne ostvare.
Moram ponovo istai da se ono prokleto inovo savrenstvo nije
demantovalo ak ni prilikom naih priprema za vjenanje. Kad sam rekla
majci da e i ino uestvovati u izdacima, slagala sam, jer ino sve do tog
dana nije nita ni govorio ni spominjao o tome. Zato sam bila i iznenaena i
zadovoljna kad mi je ino iz vlastite inicijative ponudio kao pomo izvjesnu
skromnu svotu novca. Izvinjavao se to je svota tako malena: nije bio u
stanju da daje vie jer je morao da pomae svoje. Danas, kad razmiljam o toj
njegovoj ponudi mogu to da objasnim je ino ulogom koju je bio odluio da
odigra i kojoj je htio da ostane vjeran do krajnjih granica mogunosti, jer mu
je to priinjalo izvjesno zadovoljstvo. Moda je tu vjernost izabranoj ulozi
prouzrokovala i grinja savjesti, a moda i tuga jer me je varao pa je sad
elio da me uzme, iako to nije mogao. Sretna i zadovoljna, pourih da
saopim majci tu inovu ponudu. Ona se ogranii samo na primjedbu da je
ponuda suvie skromna, da nije tolika da bi mogla da poremeti njegovu
ravnoteu, ali da je dovoljna da meni baci malo praine u oi.
To je bio veoma sretan period mog ivota. Sastajala sam se s inom
svakog dana; imali smo snoaj gdje god smo mogli. Na stranjem sjedalu
kola, stojeke, u tamnom oku neke osamljene ulice, u prirodi, na nekoj
livadi, zatim ponovo u vili, u inovoj sobi. Kad me jedne noi (oprati kui,
imali smo snoaj na stepenicama, isprueni na podu, pred ulazom u stan.
Jednom smo imali snoaj i u kinematografu, uureni na zadnjim sjedalima,
pod samom projekcionom kabinom. Voljela sam da s njim u tramvaju i u
javnim lokalima uem u gomilu, jer me je svijet gurao prema njemu, a ja sam
se time koristila da bih se svojim tijelom priljubila uz njegovo. Stalno, na
svakom mjestu, pa i u prisustvu drugih lica, osjeala sam potrebu da mu
stisnem ruku, da mu prstima proem kroz kosu ili da ga na neki drugi nain
pomilujem. Sve sam to radila zavaravajui se da u ostati neprimjeena, kao
to se to uvijek deava kad se predajemo neodoljivoj strasti. Ljubav mi se
neizrecivo sviala. Moda sam ak vie voljela ljubav nego samog Dina, jer
sam osjeala sklonost prema ljubavi ne samo zbog osjeanja koje sam imala
prema njemu nego i nezavisno od toga, zbog zadovoljstva koje je u meni
izazivao sam ljubavni odnos. Naravno da nisam pomiljala na to da bih to
isto zadovoljstvo mogla imati i s nekim drugim mukarcem, a ne samo s
inom, ali mi je, iako na dosta maglovit nain, bilo jasno da moj zanos,
vjetinu i strast koju sam unosila u to milovanje, ne moe da objasni samo
naa ljubav. Te su osobine imate nezavisan karakter, poticale su iz izvjesnih
sklonosti koje bi se u svakom sluaju, i bez Dina, ispoljile prije ili poslije.
Pa ipak misao o braku stajala je na prvom mjestu. Da bih zaradila
novaca, pomagala sam majci to sam vie mogla i esto sam dugo u no
ostala budna. Danju, kad nisam pozirala u ateljeima, obilazila sam s inom
trgovine da odaberem namjetaj i stvari za opremu. Raspolagala sam s vrlo
malo novaca, stoga je i moje odabiranje bilo utoliko savjesnije i pedantnije.
Zahtijevala sam da mi pokau i one stvari koje nisam bila u stanju da kupim,
dugo sam ih pregledavala, raspravljala o njihovoj vrijednosti, nastojala da im
snizim cijenu, a zatim sam pravei se nezadovoljnom, ili obeavajui da u
ponovo doi, odlazila ne kupivi nita.
Iako to nisam zapaala, ipak me je to strastveno obilaenje pojedinih
radnji, briljivo promatranje pojedinih predmeta koje nisam mogla da kupim,
primoravalo da i protiv svoje volje uvidim koliko je bilo istine u majinoj
tvrdnji da bez novaca ne moe biti mnogo sree. Poslije onog mog posjeta
vili to je bilo drugi put to sam imala prilike da bacim pogled na raj to ga
stvara bogatstvo. Osjeala sam da sam iskljuena iz tog raja i zato sam
nastojala, iako nisam mogla da savladam izvjesnu gorinu i nemir, da, kao
ranije u vili, pomou ljubavi zaboravim tu nepravdu, da se osjetim ravna
tolikim drugim enama koje su bile bogatije i sretnije od mene.
Na kraju, poslije mnogih diskusija i neumornog traenja, odluih da
izvrim nabavke koje su zaista bile veoma skromne. Kupila sam, i to na
otplatu, jer nisam imala dovoljno novaca, potpuno modernu sobu: brani
krevet, komodu s ogledalom i jednu manju komodu, nekoliko stolica i ormar.
To su sve bile obine, jeftine, prosto izraene stvari, pa ipak se ne moe ni
zamisliti strast koju sam odmah osjetila prema tom sirotinjskom namjetaju.
Dala sam da se okree zidovi sobe, da se vrata i prozori lakiraju i da se
ostrue pod, tako da je naa soba liila na ostrvo istoe u gnusnom moru
nae kue. Dan kada su mi donijeli namjetaj bio je svakako jedan od
najljepih u mom ivotu. Izgledalo mi je gotovo nevjerojatno da imam sobu
tako istu, tako urednu, tako svijetlu, sobu u kojoj se osjeao miris krea i
laka. S tim osjeanjem nevjerice mijeao se gotovo beskrajan osjeaj
zadovoljstva. Pokatkad, kad sam bila sigurna da me majka ne posmatra,
odlazila sam u sobu, sjedala na goli krevetski duek i tako satima ostajala u
sobi i gledala unaokolo. Nepomina, kao kakva statua, gledala sam svoj
namjetaj, kao da ne vjerujem da on zaista postoji i kao da se plaim da e
odjednom nestati i da e umjesto njega ostati samo goli zidovi. Katkad sam
se dizala, njeno brisala prainu i oivljavala sjaj na namjetaju. Da sam
mogla da se prepustim osjeaju, vjerujem da bih ga bila ak i poljubila.
Prozori bez zavjesa gledali su u prostrano i prljavo dvorite, koje su
okruavale niske i dugake kue kakva je bila naa. Izgledalo je kao da se
gleda u dvorite neke kune bolnice ili tamnice, ali ja oarana svojom sobom,
nisam dvorite tako rei vie ni vidjela, osjeala sam se tako sretnom, kao da
soba gleda na kakvu lijepu batu punu drvea. Zamiljala sam na, moj i
inov, ivot u ovoj sobi, zamiljala sam kako emo u njoj spavati, kako
emo se voljeti. Unaprijed sam uivala i u onim drugim predmetima koje
sam namjeravala da kupim, im mi to prilike dozvole: tu jednu vazu za
cvijee, tamo lampu, malo dalje pepeljaru ili neku drugu sitnicu. Jedino sam
patila zbog toga to nisam mogla da uredim kupatilo, ako ne ba kao ono u
vili, koje ]e bilo savreno bijelo, sa sjajnim ploicama od majolike i isto tako
sjajnim slavinama, a ono bar novo i isto. Ali nam bila odluila da u svoju
sobu drati u savrenom redu i istoi. Prilikom posjeta u vili bila sam stekla
uvjerenje da luksuz zaista poinje s redom i s istoom.
 4
Radei i dalje po ateljeima bila sam se sprijateljila s jednom djevojkom
modelom koja se zvala izela, Bila je to visoka i lijepo graena djevojka,
vanredno bijele puti, crne i grgurave kose, malih, duboko usaenih oiju i
velikih crvenih usta. Bila je karaktera sasvim drukijeg od moga: durljiva,
zajedljiva prkosna, a u isto vrijeme veoma praktina i sebina, ali nas je bila
zdruila, kako mi se inilo, ba ta meusobna suprotnost. Koliko mi je bilo
poznato, nije se bavila kakvim drugim zanimanjem, osim to je pozirala, ali
se odijevala mnogo bolje od mene i nije tajila da od jednog ovjeka, koga je
predstavljala kao svog vjerenika, prima poklone i novaca. Sjeam se da je te
zime esto nosila crni kaputi s ovratnikom i rukavima od astrahana, na emu
sam joj mnogo zavidjela. Vjerenik joj se zvao Rikardo, a bio je krupan i
debeo, dobro uhranjen i miran ovjek. Lice mu je bilo glatko kao jaje, ali mi
je tada izgledalo lijepo. Uvijek je blistao, napomaen, uvijek u novom
odijelu, vjerojatno jer mu je otac drao radnju s kravatama i mukim rubljem.
Bio je jednostavan, dobroudan i veseo ovjek, a moda ak i dobar. On i
izela bili su ljubavnici, ali ne vjerujem da je izmeu njih, kao izmeu mene
i Dina, postojalo neko obeanje koje bi se ticalo braka. I izela je nastojala
da mu postane enom, iako se nije mnogo nadala da e u tome imati uspjeha.
to se Rikarda tie, uvjerena sam da mu nije ni na pamet padalo da se oeni
izelom. Ona je bila veoma glupa, ali zato mnogo iskusnija od mene, pa je
bila uvrtjela sebi u glavu da joj je dunost da me titi i pouava.
Ukratko, ona je o ivotu i o srei imala ideje kao i moja majka, samo
to su majine ideje imale gorak i polemian karakter, jer su bile nastale kao
plod razoaranja i odricanja, dok su izeline proizilazile iz njene
ogranienosti. Dok je ona u provoenju svojih ideja bila do krajnosti uporna,
majka se, u izvjesnom smislu, zadravala na formiranju tih ideja, dajui,
kako se inilo, vie znaenja samom postavljanju principa nego njihovoj
stvarnoj primjeni. izela je uvijek tako mislila i nije imala uope pojma da bi
se moglo drukije misliti, pa se udila to se i ja ne ponaam kao ona. Kad
sam joj gotovo sluajno dala priliku da nasluti kako ja njene ideje ne
odobravam, njeno se uenje pretvorilo u srdbu i zavist: odjednom je otkrila
da ja ne samo ne prihvaam njenu zatitu i ne primam njene pouke nego bih
mogla, na osnovu svojih nesebinih i iskrenih tenji, i da je osudim, samo
kad bih to htjela. Tada je, moda i ne sasvim svjesno, stvorila plan da
izmijeni moj sud o ivotu na taj nain to e nastojati da mi pomogne da to
prije postanem ono to je ona ve bila. Stalno mi je ponavljala da sam glupa
to ostajem neporona; da je alosno to vodim ivot pun odricanja i to se
loe odijevam; da bih, zahvaljujui svojoj ljepoti, samo kad bih to htjela,
mogla sasvim da izmijenim svoje prilike. Ja sam joj na kraju, jer sam se
stidjela to vjeruje da nisam imala veze s mukarcima, povjerila svoje odnose
s inom, ali sam je u isto vrijeme upozorila da smo vjereni i da emo se
uskoro uzeti. Odmah me zapita ko je ino, a kad je doznala da je voza,
naprila je nos. Ipak me je zamolila da joj ga predstavim.
izela je bila moja najbolja prijateljica, a ino je bio moj vjerenik.
Danas o njima mogu da sudim sasvim objektivno, ali sam tada u
prosuivanju njihovih karaktera bila potpuno slijepa. to se tie Dina, kako
sam ve rekla, njega sam smatrala za savrena ovjeka; to se tie izele,
bila sam svjesna da nije bez mana, ali sam smatrala da ima vanredno dobro
srce i da me mnogo voli. Tada nisam mislila da se ona brine za mene samo
zato to sa zaviu vidi u meni nevinu djevojku pa eli da me pokvari, mislila
sam da je sva njena krivica u tome to ne shvaa pravilno dobrotu pa je zato
skrenula s pravog puta. Sa strepnjom sam pripremila njihov susret, iako sam
u svojoj naivnosti eljela da postanu prijatelji. Do susreta je dolo u jednoj
mljekari. izela je itavo vrijeme utjela uzdrano i neprijateljski. ino je
isprva, kako mi se inilo, elio da pridobije izeline simpatije i zato je, po
svom obiaju, poveo razgovor o vili, nadugo i iroko hvalei bogatstvo
svojih gospodara. Nadao se da e je tim opisima zavarati i prikriti svoje
skromne prilike. Ali se izela nije dala razoruati i zadrala je svoje
neprijateljsko dranje. Na kraju je, ne sjeam se vie zato, primijetila:
Sretni ste to ste pronali Adrijanu.
Zato? upita iznenaeno ino,
Zato to vozai obino imaju posla sa sluavkama.
Primijetila sam kako je ino promijenio boju, ali to nije bio ovjek
koga je neko mogao da iznenadi.
Tono, tono polako je ponavljao sve tiim glasom i s irazom
ovjeka koji prvi put razmilja o nekoj ope poznatoj injenici koju dosad
nije zapazio, stvarno, i voza koji je bio prije mene u istoj slubi uzeo je
kuharicu ... razumije se, a zato ne?... Trebalo je da i ja isto uradim ... vozai
se ene kuharicama, a kuharice se udaju za vozae ... gle, gle, kako da nisam
prije o tome mislio? Zatim nemarno doda: Ja bih, dodue, vie volio da je
Adrijana sudopera nego model... i podie ruku kao da je elio da se ogradi
od nekog izelinog prigovora, to se tie samog zanata... jer mi, pravo da
kaem, to svlaenje pred mukarcima ne ide u glavu ... a naroito jer se u tom
zanatu prave izvjesna poznanstva, sklapaju izvjesna prijateljstva, koja... Pri
tom zaklima glavom i iskrivi usta, a zatim, pruajui kutiju s cigaretama,
upita: Puite li?
 izela se nije bila odmah snala pa odbaci cigaretu, a zatim pogleda na
sat i ree:
Adrijana, ve je kasno, moramo ii.
Zaista je bilo ve kasno, i mi smo, poto pozdravismo Dina, izile iz
mljekare.
Na ulici mi izela ree:
Ti se sprema da uini stranu glupost... ja se za takvog ovjeka ne
bih nikada udala.
Zar ti se nije svidio? upitah zabrinuto.
Nikako mi se nije svidio... rekla si mi da je visok, a u stvari on je
manji od tebe... pogled mu je neiskren ... nikada ne gleda u lice... u svemu je
neprirodan, govori tako izvjetaeno da se kilometar daleko osjea da ne
govori ono to misli... a zatim ona njegova vozaka nadmenost.
Ali ja ga volim, rekoh joj branei se.
Ona na to mirno odgovori:
U redu, ali on tebe ne voli... vidjet e da e te jednog dana ostaviti
na cjedilu.
To proroanstvo, tako nedvosmisleno i tako slino majinom, uveliko
me iznenadi. Danas mogu da kaem da je izela, bez obzira na svoju
zluradost, pravilnije shvatila inov karakter za vrijeme jednog sata nego je
za nekoliko mjeseci. I ino je o izeli neprijateljski sudio, ali sam kasnije
uvidjela da je i taj sud bar djelomino bio toan. Svakako je tono da je lo
sud obino pravilan sud, ali moja naivnost i ljubav koju sam osjeala i prema
njemu i prema njoj bile su mi zasjenile oi.
ene kao to je tvoja izela u mom kraj u nazivaju dobrim enama.
Kad sam napravila zaueno lice, on mi objasni:
Uliarke ... i po svom karakteru i po svom ponaanju ... ohola je, jer
se lijepo odijeva... ali kako je dola do tih haljina?
Dobila ih je od vjerenika.
Vjerenici... svake noi drugi... a sad pazi: ili ja ili ona.
to hoe time da kae?
Hou da kaem da ti moe da radi to te volja ... ali ako hoe da se
i dalje s njom sastaje, onda mora da se odrekne da vidi mene ... ili ja ili
ona.
Pokuah da djelujem na njega, ali ne uspjeh. Zacijelo ga je bilo
uvrijedilo izelino ponaanje, ali je u toj njegovoj antipatiji, punoj prezira,
bilo i neto drugo. I tu je dolazila do izraza ona njegova dosljednost prema
ulozi vjerenika, koja je uinila da je i on bio doprinio svoj udio v?i64za
izdatke oko priprema za na brak. Kao uvijek, on je bio savren u izraavanju
osjeaja koje nije imao. Ponavljao je neumoljivo:
Moja vjerenica ne smije da se drui sa enturaama.
Na kraju mu obeah, sve od straha da ne pokvarim nae vjenanje, da
se vie neu druiti s izelom, iako sam u srcu osjeala da neu biti u stanju
da odrim to obeanje. To, uostalom, nije bilo ni mogue, jer smo izela i ja
pozirale u isti sat, u istom ateljeu.
Od toga dana viala sam je kriomice od Dina. Kad smo bile zajedno,
ona ni jedanput nije proputala priliku da s ironijom i s prezirom ne spomene
moju vjeridbu. Bila sam toliko naivna da sam joj povjeravala mnoge tajne o
sebi i o Dinu. Sad su joj ba te moje tajne, koje sam joj tako naivno bila
povjerila, sluile za to da bi me zadirkivala i da bi prikazivala u smijenom
svjetlu ne samo moj sadanji ve i moj budui ivot. Njen prijatelj Rikardo,
koji, kako mi se inilo, nije pravio nikakve razlike izmeu mene i nje, koji
nas je obje smatrao za lake djevojke, nedostojne potovanja, rado je
sudjelovao u toj izelinoj igri, u njenom podrugivanju i njenom
zadirkivanju, ali dobroudno i glupo, jer, kao to rekoh, nije bio pametan, ali
ni zao. Za njega je moja vjeridba predstavljala samo aljivu temu o kojoj se
govori da se skrati vrijeme. izela, za koju je moja ednost bila stalan povod
prijekorima pa je, da bi mi uskratila svako pravo da joj bilo to zamjerim,
eljela da i ja postanem ono to je ona ve bila, unosila je u te svoje prijekore
mnogo zajedijivosti i pretjeranosti, nastojei u isto vrijeme da me to vie
mui i to vie ponizi.
Naroito se zadravala na mojoj slaboj strani, na pitanju mojih haljina.
Govorila mi je:
Danas me je upravo stid da idem s tobom , ili
Rikardo uope ne bi dozvolio da iziem loe odjevena... je li tako,
Rikardo?...
Bila sam toliko naivna, da sam se hvatala na ovaj prostaki mamac:
branila sam Dina, branila svoje haljine iako ne s naroitim uvjerenjem, ali se
sve redovno svravalo time to sam, crvena u licu i oiju punih suza, uvijek
izvlaila deblji kraj. Osjetivi prema meni saaljenje, Rikardo jednog dana
ree:
Danas hou da Adrijani napravim poklon ... idemo Adrijana ... hou
da ti poklonim torbicu ...
Ali se izela otro usprotivi i ree:
Ne, ne, ni govora o tome... ona ima svoga Dina, neka joj on pravi
poklone.
Rikardo, koji je ovaj predlog bio uinio u svojoj naivnoj
dobroudnosti, ali nije mogao da zamisli koliku bi mi radost bio priredio
svojim poklonom, odmah odustade. Ja sam onda, za inat, otila to isto
popodne i kupila torbicu za svoj novac. Slijedeeg dana dola sam k njima s
torbicom ispod ruke i rekla sam, da sam je dobila na poklon od Dina. To je
bila jedina moja pobjeda u toj alosnoj borbi, ali me i ta pobjeda skupo
stajala, jer je torbica bila suvie lijepa pa sam za nju bila izdala mnogo
novaca.
Kad se izeli uini da sam od njene ironije, muenja i pridika postala
znatno meka i zrelija, pozva me i ree mi da eli da mi neto predloi.
Ali ti, dodade, nemoj da me prekida dok ti sve ne kaem ... nemoj
da zauzima nepomirljiv stav prije nego to ti sve ne reknem.
Reci, odgovorih j oj.
Ti zna da te volim, poe ti si meni tako rei sestra... sa svojom
ljepotom ti bi mogla imati sve to hoe... toliko mi je ao to ide tako
bijedno odjevena, kao neka sirotica... e, a sad uj, zastade i sveano me
pogleda, jedan vrlo otmjen, vrlo uglaen, vrlo ozbiljan gospodin vidio te i
mnogo se za tebe zainteresirao ... oenjen je, ali mu porodica ivi u
unutranjosti... velika je zvjerka, dodade neto tiim glasom,iz policije...
ako eli da ga upozna... mogu ti ga predstaviti... kako sam rekla, radi se o
vrlo finom i vrlo ozbiljnom gospodinu, pa moe biti sigurna da niko nee
nita saznati... uostalom, mnogo je zauzet, pa e ga moi vidjeti jedva dva
tri puta mjeseno... nema nita protiv da ti, ukoliko eli, i dalje nastavi s
inom ... pa i da se uda... a on e se brinuti da ti ivot uini ljepim nego to
ti je sada... to kae?
Kaem, iskreno joj odgovorih, da mu mnogo zahvaljujem, ali ne
mogu da prihvatim.
Zato, uzviknu ona iskreno iznenaena.
Jer ne mogu, jer volim Dina, a kad bih prihvatila, ne bih mu vie
mogla pogledati u lice.
Idi:.. kad ti kaem da ino ne bi o tome nita saznao.
Pa ba zato.
Kad samo pomislim, ree kao da govori samoj sebi, da je meni
prije kratkog vremena neko uinio slinu ponudu ... pa to da mu kaem?...
Da mu kaem da e jo promisliti?
Ne... ne... da ne prihvaam.
Ti si glupa, ree izela razoarano, to se zove vlastitu sreu
odgurnuti nogom. Jo je mnogo to ta bila rekla u tom smislu, ali kako sam
ja stalno odgovarala na isti nain, najzad ode veoma nezadovoljna.
Odbila sam ponudu odluno, ne raspravljajui o njenoj vrijednosti, ali
kad sam ostala sama, bilo mi je gotovo ao. Ta moda je izela bila u pravu,
moda je to bio jedini nain da doem do onoga to mi je bilo tako oajno
potrebno. Ali sam tu misao odmah odagnala i jo se vre uhvatila za ideju
o braku, o pristojnom, iako siromanom ivotu kome sam se nadala. rtva,
koju mi se inilo da sam podnijela, nalagala mi je da se jo vie nego ranije, i
to svim silama, zauzmem za svoju udaju.
Ipak se nisam mogla oduprijeti izvjesnom osjeaju tatine pa sam
saopila majci izelinu ponudu. Smatrala sam da u joj time uiniti
dvostruko zadovoljstvo, jer sami znala koliko se ponosila mojom ljepotom i
koliko je u isto vrijeme privrena svojim idejama, a ta je ponuda laskala
njenom ponosu i potvrivala ispravnost njenih ideja. Pa ipak me iznenadila
uzrujanost koju je u njoj izazvalo moje saopenje. Oi joj pohlepno planue,
a lice pocrvene od zadovoljstva.
A ko je on? upita naposljetku.
Jedan gospodin, odgovorih, ali ne spomenuh da je iz policije, jer
me je bilo stid.
I kae da ti je rekla da je vrlo bogat?
Da... izgleda da veoma mnogo zarauje.
Nije se usuivala da kae to je oito mislila, naime da sam pogrijeila
to sam odbila ponudu.
Vidio te dakle, i rekao da ga interesuje... zato onda nee dati ga
predstave?
Zato to neu.
Kakva teta to je ve oenjen.
Pa i da nije oenjen, ne bih htjela da se s njim upoznam.
Ima toliko mogunosti da se stvari udese, ree majka, bogat je...
voli te... jedno proizlazi iz drugoga, mogao bi da ti pomogne iz istog
saosjeanja i da nita ne trai u zamjenu.
Ne, ne, odgovorili, takvi ljudi nita ne rade badava.
To se nikad ne zna.
Ne, ne, ponovih.
Svejedno, ree majka, tresui glavom, ali izela je vanredno
dobra djevojka, ona te zaista voli... da je neka druga na njenom mjestu bila bi
ljubomorna i ne bi ti nita ni rekla... meutim, vidi se da ti je prava
prijateljica.
Kako sam njenu ponudu odbila izela mi vie nije govorila o svom
otmjenom gospodinu i, na moje najvee iznenaenje, potpuno je prestala da
me zadirkuje i zbog moje vjeridbe. I s njom i s Rikardom i dalje sam se
kriomice sastajala. U elji da se izmire, a i zbog toga to mi se to skrivanje
nije svialo, pokuah nekoliko puta da o njoj ponovo govorim s inom.
 Ponavljajui svoje stare izraze mrnje, on mi nikad ne dozvoli ni da
zavrim i ak se kleo da e, ako dozna da se s njom ipak sastajem, meu
nama biti sve svreno. Govorio je ozbiljno, ali meni se inilo da mu ne bi bilo
ba neprijatno da se poslui tim izgovorom i da tako pokvari nae vjenanje.
Govorila sam s majkom o toj inovoj antipatiji prema izeli, a ona primijeti
gotovo bez zlobe:
Ne eli da se s njom sastaje, jer se plai da ne poredi krpe koje on
tebi dozvoljava da nosi s haljinama koje izeli poklanja njen vjerenik.
Ne, on kae da je izela nevaljalica.
Sam je nevaljalac... bila bi za tebe prava srea kad bi doznao da se
sastaje s izelom pa bi zbog toga stvarno raskinuo vjeridbu.
Majko rekoh u najveem strahu, da se nisi usudila da mu to
kae.
Ne, ne odgovori ona brzo i gotovo sa saaljenjem, to su vae
stvari, i ja se u to ne mijeam.
Kad bi mu to rekla, me vie nikad vidjela.
Bio je novembar, dani su bili blagi i prozrani. Jednog dana ree mi
izela da su odluili da naprave izlet automobilom, i to ona, Rikardo i neki
Rikardov prijatelj. Bila je potrebna jo jedna ena koja bi pravila drutvo tom
prijatelju, a oni su pomislili na mene. Radosno prihvatih poziv, jer sam tada u
svom nevoljnom ivotu stalno eznula za bilo kakvom razonodom koja bi mi
olakala teret ivota. Dinu rekoh da moram da poziram nekoliko sati vie i
tako jednog ranog jutra pooh na sastanak koji je bio zakazan izvan Ponte
Milvija. Kola su me ve ekala, a kad sam se pribliila, izela i Rikardo, koji
su sjedili na prednjim sjedalima, nisu se ni pomakli, ali je zato iz kola iskoio
Rikadov prijatelj i doao mi u susret. Bio je to mlad ovjek, srednjeg stasa,
elav, potpuno ut u licu, oi su mu bile velike i crne, nos kukast, usta iroka
i na krajevima uvijena pa je izgledalo da se stalno smijei. Bio je elegantno
odjeven, ali potpuno drukije nego Rikardo, ozbiljno. Imao je tamnosiv kaput
i svijetlosive hlae, ukrobljen ovratnik i crnu kravatu s iglom od bisera. Glas
mu je bio njean i oi su mu izgledale njene, ali ujedno nekako tune i
neprijatne. Bio je veoma uglaen, ak i pretjerano uljudan. izela ga
predstavi, zvao se Stefano Astarita, a meni je odmah bilo jasno da je to
upravo onaj otmjeni gospodin ije mi je uslune ponude ona bila saopila.
Ali to mi poznanstvo nije bilo neprijatno, jer njegove ponude nisu sadravale
nita uvredljivo, ak su mi u izvjesnom smislu i laskale. Pruih mu ruku, a on
je prinese usnama nekom udnom panjom, u kojoj se ogledala gotovo bolna
estina. Zatim se popeh u kola, on sjede pored mene, i kola krenue.
Dok su kola jurila izmeu poutjelih polja, golom cestom punom
sunca, nismo gotovo nita govorili. Bila sam sretna to sjedim u automobilu,
sretna zbog izleta, zbog zraka koji mi je kroz prozori duvao u lice, i nisam
mogla da se dovoljno nagledam prirode. To je vjerojatno bilo prvi ili drugi
put u mom ivotu to sam pravila izlet kolima i, kao da sam se plaila da mi
uitak izmakne, iroko sam otvorila oi i nastojala da zapazim sve to je bilo
mogue: stogove sijena, salae, drvee, polja, bregove, ume. Mislila sam,
proi e opet itavi mjeseci, a moda i godine, prije nego to mi se ponovo
prui mogunost da napravim slian izlet i zato moram nastojati da ga
upamtim, da bih o njemu imala vjernu sliku kad god zaelim da ga se ponovo
sjetim. Ali mi se inilo da Astarita, koji je na izvjesnom odstojanju sjedio
ukoeno pored mene, posmatra samo mene: ni jedan trenutak nije skidao s
mog lica svoje melankoline i poudne oi, a nije ih skidao ni s mog tijela,
tako da je njegov pogled inio upravo utisak prsta koji lagano klizi po meni.
Ne mogu da kaem da mi je ta njegova panja bila neprijatna, ali me je ona
dovodila u zabunu. Osjetih kao neku dunost da ga zabavljam i da s njim
razgovaram. Sjedio je s rukama na koljenima. Na jednoj ruci imao je
vjenani i dijamantski prsten.
Rekoh iznenaena:
Kako imate lijep prsten.
On obori oi, pogleda prsten, ne sklanjajui ruku, i odgovori:
To je prsten moga oca... skinuo sam mu ga s prsta kad je umro.
Oh, rekoh gotovo izvinjavajui se, a zatim do dadoh ukazujui na
vjenani prsten jeste li oenjeni?
Kako ne, odgovori tonom nekog mranog zadovoljstva, imam i
enu ... i djecu ... sve imam.
Da li je vaa ena lijepa? upitah ga bojaljivo.
Ne kao vi ree ozbiljno tihim glasom punim zanosa, kao da
saopava neku vanu istinu. Zatim pokua da rukom, na kojoj se nalazio
prsten, uzme moju ruku. Odmah je istrgnuh i upitah ga nasumce:
A da li ivite s njom?
Ne, odgovori, ona ivi... i navede neki daleki grad u provinciji,
a ja ivim ovdje... sasvim sam ... nadam se da ete me posjetiti.
Kao da nisam ula tu njegovu primjedbu, izgovorenu na izvjestan
tragian i gotovo grevit nain, upitah ga:
Zato... Zar ne volite da ivite s vaom enom?
U stvari mi smo rastavljeni, objasni mi uz grimasu, bio sam jo
djeak kad sam se oenio... brak je udesila moja majka ... zna se kako se to
radi... djevojka iz dobre kue s lijepim mirazom ... roditelji udeavaju brak, a
djeca se moraju uzeti... Da ivim s mojom enom?... Da li biste vi ivjeli s
takvom enom upita me.
Izvadi pri tom lisnicu iz gornjeg depa, otvori i prui mi jednu
fotografiju. Ugledah dvije djevojice koje su izgledale kao dvije bliznakinje,
crnomanjaste, blijede i odjevene u bijelo. Iza njih, s rukama na njihovim
ramenima, stajala je mala crnomanjasta, blijeda ena s oima stisnutim kao u
sove i sa zlobnim izrazom. Vratih mu fotograf i ju, on je ponovo stavi u
lisnicu, a zatim jedva ujno ree:
Ne... ja bih elio da ivim s vama.
Pa vi me i ne poznajete, odgovorih zbunjena onim njegovim
dranjem ovjeka koga neto mui.
Poznajem vas vrlo dobro... ima ve vie od mjesec dana kako vas
pratim ... znam sve o vama.
Govorio je sa mnom na odstojanju, s potovanjem, ali je, obuzet suvie
snanim osjeajima stalno prevrtao oima. Rekoh mu:
Ja sam vjerena.
To mi je rekla izela, izgovori priguenim glasom. Ali nemojmo
govoriti o vaem vjereniku ... to to smeta? Pri tom napravi rukom nespretnu
i kratku kretnju usiljene ravnodunosti.
Ali meni mnogo smeta, rekoh.
Pogleda me, a zatim nastavi:
Vi mi se mnogo sviate.
To sam ve primijetila.
Vi mi se mnogo sviate, ponovi, moda i niste svjesni koliko mi
se sviate.
Govorio je upravo kao kakav luak ali me umirivala injenica to je
sjedio na izvjesnom odstojanju od mene i nije vie pokuavao da me uhvati
za ruku.
Pa nema nita loe u tome to vam se sviam, rekoh.
A da li se ja vama sviam?
Ne.
Ja imam novaca, ree uz neku zbunjenu grimasu, imam dovoljno
novaca pa bih vas mogao usreiti ... ako me posjetite, neete se kajati.
Ne treba mi va novac, odgovorih mirno i gotovo ljubazno. Kao da
to nije uo, ree gledajui mene:
Vanredno ste lijepi.
Hvala.
Imate prekrasne oi.
ini vam se?
Da .. . a i usta su vam divna... elio bih da ih poljubim.
 Zato mi sve to govorite?
elio bih da izljubim i vae tijelo... itavo vae tijelo.
Zato mi tako govorite? ponovo protestovah to nije lijepo... ja sam
vjerena i udat u se za dva mjeseca.
Oprostite, ree ali toliko volim da kaem izvjesne stvari...
smatrajte kao da ne govorim vama.
Da li je jo daleko Viterbo upitah, samo da promijenim razgovor.
Pa uskoro smo stigli... u Viterbu emo jesti. dozvolit ete mi da za
stolom sjedim pored vas.
Poeh da se smijem, jer mi je na kraju krajeva njegova strast laskala.
Dobro, rekoh.
Sjest ete pored mene, nastavi, kao sad. dovoljno mi je da
osjeam va miris.
Ali ja nisam namirisana.
Ja u vam pokloniti parfem, ree.
U meuvremenu stigosmo ve u Viterbo, kola su bila usporila vonju.
izela i Rikardo, koji su sjedili na prednjim sjedalima, utjeli su za vrijeme
itave vonje, ali kad poesmo da se polako vozimo, po prepunom korzu,
izela se okrenu i ree:
Kako ste vas dvoje? Zar mislite da nismo nita vidjeli?
Astarita ne ree nita, a ja protestovah:
Nisi imala to da vidi ... samo smo razgovarali.
Pa neto malo ree. Mnogo me je iznenadilo i donekle naljutilo ne
samo izelino dranje nego i injenica da se Astarita nije bunio.
Ali kad ti kaem ... poeh.
Pa neto malo ponovi ona, uostalom nema ega da se plai...
Dinu neemo nita rei.
Stigosmo meutim na trg, iziosmo iz kola i poesmo da se etamo u
onoj masi praznino odjevenog svijeta, po blistavom i blagom
novembarskom suncu. Astarita me nije ni jedan trenutak naputao, jako je
bio ozbiljan mraan. Glava mu je bila ukoena na visokom ovratniku, i jednu
ruku je drao u depu, druga mu je slobodno visila. Izgledalo je vie da me
straarno sprovodi nego da me prati. izela se glasno smijala i alila s
Rikardom, tako da se svijet za nama okretao i posmatrao nas. Uosmo u
jednu poslastiarnicu i popismo stojeke vermut. Odjednom zapazih kako
Astarita izgovara nejasno kroz zube, neke reenice pune prijetnji. Upitah ga
to mu je.
Onaj glupan tamo na vratima neprestano vas gleda odgovori
zlovoljno.
 Okrenuh se i vidjeh jednog plavog, suhonjavog mladia, koji je stajao
na ulazu u kavanu i gledao me.
Pa to ima u tome? rekoh veselo. Gleda me... pa ta?
Ali ja sam u stanju da odem tamo i da mu razbi, njuku.
Ako to uinite neu vas vie ni pogledati, ni s vama razgovarati
rekoh ljutito. Nemate prava da to uinite ... to ste vi meni... niko i nita.
Ne odgovori nita, otie na kasu i plati vermut. Iziosmo iz kavane i
ponovo poesmo etati po korzu. Sunce, buka, kretanje gomile svijeta, ona
zdrava i crvena lica iz provincije, sve meje to bilo razveselilo. Kad stigosmo
na jedan usamljeni trg, koji se nalazio u dnu jedno poprene ulice, odjednom
rekoh:
Kad bih imala tako lijepu kuu kao to je ona tamo, i pokazan na
jednu malu, jednostavnu kuu na dva kata koja se nalazila iza jedne crkve,
rado bih ovdje ivjela.
Zaboga, odgovori izela, ivjeti u provinciji, i jo u Viterbu ... ni
da me pozlate.
Brzo bi ti dojadilo, Adrijana, ree Rikardo, ko je navikao da ivi u
gradu, ne moe da ivi u provinciji.
Varate se, rekoh ja bih ovdje rado ivjela... s ovjekom koji bi me
volio ... etiri sobe sa sjenicom, etiri prozora... nita vie ne bih eljela.
Govorila sam sasvim iskreno, jer sam u toj kuici u Viterbu zamiljala sebe i
Dina. A to vi na to kaete? dodadoh okrenuvi se Astariti.
S vama bih i ovdje iveo vrio rado, odgovori, on, nastojei da ga
drugi ne uju.
Ti ima jednu veliku manu, ree izela; a to je da si suvie
skromna... ko u ivotu malo trai, ni to ne postie.
Ali ja i ne elim nita odgovorih.
Ali svakako eli da se uda za Dina, dobaci Rikardo.
Ah, to svakako.
Bilo je ve kasno. Korzo se praznio, i mi uosmo u restoran. Sala u
prizemlju bila je prepuna, i to najvie seljaka u prazninom odijelu koji su
bili doli u Viterbo na trnicu.
izela napri nos i primijeti da se osjea zaguljiv smrad. Upita
gostioniara da li bismo mogli jesti na drugom katu. Gostioniar odgovori da
moemo i, uspinjui se pred nama drvenim stepenicama, uvede nas u
dugaku i usku sobu s jednim prozorom. Soba je gledala na jednu malu
uliicu. Rastvori aluzine i zatvori prozore, zatim prostrije stolnjak preko
velikog, grubo izraenog stola koji je zauzimao vei dio sobe. Sjeam se da
su zidovi bili tapecirani, na vie mjesta starim izblijedjelim pocijepanim
papirom sa slikama cvijea i ptica. Osim stola, u sobi se nalazio samo jo
jedan mali stakleni kredenac pun tanjura.
izela je hodala po sobi ispitujui svaki predmet a pogleda i kroz
prozor na uliicu. Najzad gurnu jedna vrata, koja su, kako mi je izgledalo,
vodila u jednu drugu sobu. Poto zaviri u tu sobu, okrenu se prema
gostioniaru i s nekom namjetenom prostodunou upita ga kakva je to
soba.
To je spavaa soba, odgovori gostioniar, za sluaj ako neko eli
da se poslije ruka odmori.
Odmarat emo se, zar ne izela? ree Rikardo uz uobiajeni glup
smijeh. izela se napravi kao da to nije ula i, poto jo jednom pogleda u
sobu, oprezno povue vrata, ali ih ne zatvori sasvim.
Ta tako mala i tako intimna trpezarija obradova me, ali ne obratih
panju ni na vrata koja su bila ostala pritvorena kao ni na znaajan pogled
koji, kako mi se uini, meusobno izmijenie izela i Astarita, kao da se o
neemu sporazumijevaju. Sjedosmo za sto. Ja sam, kako sam bila obeala,
sjela pored Astarite, ali je izgledalo kao da on to nije zapazio. Izgledao je
toliko zabrinut da nije bio u stanju ni da govori. Malo zatim ponovo doe
gostioniar s predjelom i s vinom. Kako sam bila veoma gladna, poela sam
odmah da jedem i to s takvim apetitom da je to kod drugih izazvalo smijeh.
izela iskoristi priliku i ponovo poe da me zadirkuje zbog moje udaje.
Jedi, jedi, primijeti s inom nee nikada ni tako dobro ni toliko
jesti.
Zato? rekoh, ino e zaraivati.
Da i svaki e dan jesti pasulj.
Pa i pasulj je dobar, ree Rikardo smijui se, to vie, odmah u ga
poruiti.
Ti si glupa, Adrijana, nastavi izela, tebi bi bio potreban ovjek
koji raspolae sredstvima... ovjek ozbiljan, u sreenim prilikama, koji bi
mislio na tebe, kod koga bi sve imala i koji bi ti dozvolio da svoju ljepotu
korisno upotrijebi... a ti hoe da se uda za Dina.
Ja sam uporno utjela, sagnute glave, i pazila samo da to vie jedem.
Smijui se, Rikardo dobaci:
Ja se na Adrijaninom mjestu ne bih niega odrekao, ni Dina, kad joj
se ve toliko svia, ni ozbiljnog ovjeka... uzeo bih ih bojicu ... a moda
ino ne bi imao nita protiv toga.
To nikako, rekoh odmah, ta samo kad bi znao da sam danas
napravila s vama ovaj izlet, raskinuo bi vjeridbu.
Gle, a zato? uvrijeeno upita izela.
 Jer ne eli da se s tobom druim.
Gad, slijepac, glupan, ree ljutito izela, ba bih htjela da probam
... da odem k njemu i da mu kaem: Adrijana se sastaje sa mnom, danas je sa
mnom provela cio dan, sad, ako te volja, raskini vjeridbu.
Ne,... ne, uplaeno je zamolih, nemoj to da ini.
To bi bila prava srea za tebe.
Da, ali nemoj to da uini ponovo je zamolih, ako me voli, nemoj
to da uini.
Za vrijeme svih tih razgovora Astarita nije otvarao usta i gotovo se nije
doticao jela. Ali njegove su oi bile neprestano uperene u mene. Gledao me
je onim svojim tekim i oajnim pogledom koji me je dovodio u veliku
zabunu. Htjela sam da mu kaem da me tako ne gleda, ali sam se plaila da
e mi se izela i Rikardo rugati. Iz istog razloga nisam imala smjelosti da se
bunim kad me Astarita, iskoristivi trenutak kad sam lijevu ruku naslonila na
klupu, uzeo za tu ruku, vrsto je stisnuo i primorao me da jedem samo
jednom rukom. Loe sam uinila, jer izela odjednom uzviknu:
Sudei po tvojim rijeima ti si veoma vjerna Dinu ... ali, to se tie
injenice ... zar ti misli da ja ne vidim kako ti i Astarita ispod stola steete
jedno drugome ruku?
Pocrvenjeti i pokuah da oslobodim ruku, ali je Astarita silom zadra.
Rikardo ree:
Pusti ih ... zar je to loe? Steu jedno drugome ruku ... hajde da i mi
to uinimo.
alila sam se, odgovori izela, meni je to ba milo.
Poto pojedosmo makarone, dugo smo ekali drugo jelo. izela i
Rikardo neprestano su se smijali i alili, ali su i pili, pa i mene primoravali da
pijem. Crno vino bilo je dobro, ali veoma jako, pa mi uskoro udari u glavu.
Sviao mi se topao i otar ukus vina, a kako sam ve bila pijana, inilo mi se
kao da uope nisam ni pila i da mogu jo uvijek da pijem. Astarita, ozbiljan i
tmuran, stiskao mi je ruku, ali se ja vie nisam bunila. Govorila sam samoj
sebi da mu, konano, jedan stisak ruke mogu dozvoliti. Iznad vrata visila je
slika koja je prikazivala ovjeka i enu kako se na balkonu, obraslom
ruama, odjeveni po modi od pedeset godina ranije, grle na izvjetaen i
komplikovan nain. izela zapazi sliku i ree da ne shvaa kako ono dvoje u
takvom poloaju mogu da se ljube.
Pokuajmo da se i mi u njih ugledamo, predloi Rikardo.
Rikardo se die i, smijui se, zauze stav ovjeka sa slike. izela,
takoe nasmijana, nasloni se na sto ba onako kao to se ena na slici
naslanjala na ruama obraslu ogradu balkona. U trenutku kad im s velikom
mukom poe za rukom da spoje usta umalo to ne izgubie ravnoteu i
padoe na sto. izela, koju je ta igra bila uzbudila, odmah povika:
A sad vi dolazite na red.
Zato, kakve to veze ima? zapitah uplaeno.
Da, da, probajte.
Kad osjetih da mi je Astarita stavio ruku oko struka, pokuah da se
oslobodim.
Ali ja neu, rekoh.
Ah, kako si dosadna, povika izela, ta to samo ala i nita vie.
Ali ja neu.
Rikardo se smijao i podsticao Astaritu da me primora na poljubac.
Astarita, ako je ne poljubi, neu te vie ni pogledati.
Ali Astarita je bio toliko ozbiljan, da se gotovo uplaih. Bilo mi je
jasno da to za njega nije ala.
Ostavite me na miru, rekoh opirui mu se.
On meutim najprije pogleda mene, zatim, nekim upitnim pogledom
izelu, kao da oekuje ohrabrenje.
Hrabro Astarita! povika izela.
inilo se kao da je ona ak upornija od njega i to, kako nesvjesno
shvatih, na naroito surov i nemilosrdan nain.
Privlaei me, Astarita me jo jae stisnu oko struka. Sad se vie nije
radilo o ali, htio je da me poljubi po svaku cijenu. Bez rijei, pokuah da se
oslobodim, ali on je bio veoma jak, i ja sam osjeala, ma koliko da sam se
rukama odupirala o njegove grudi, kako se njegovo lice primie mome.
Moda mu ipak ne bi bilo polo za rukom da me poljubi, da mu izela nije
pritekla u pomo, odjednom se digla i, uz kliktav i otar uzvik, pritrala mi
iza lea, uhvatila me za obje ruke pa mi ih povukla nazad. Nisam je bila
vidjela, ali sam osjeala njen bijes u njenim noktima koje mi je bila zabola u
meso i u njenom glasu. Uz smijeh i s razdraenim i okrutnim naglaskom,
stalno je ponavljala:
Brzo, Astarita, sad je momenat, brzo.
Astarita mi se sada sasvim priblii. Nastojala sam da to vie okrenem
glavu, jer je to bio jedini pokret koji sam mogla da napravim, ali me on
jednom rukom uhvati za bradu i okrenu mi lice prema sebi, a zatim me
vrstim i dugim poljupcem poljubi u usta.
Sad je gotovo, pobjedonosno povika izela i vrati se sva radosna
na svoje mjesto.
Astarita me pusti, a ja, ljutita i tuna, rekoh:
Nikad vie neu doi s vama.
 O, o, Adrijana, povika Rikardo rugajui mi se, zbog jednog jedinog
poljupca.
Astarita je sav umrljan ruem, veselo povika izela.
Kad bi sad naiao ino, ko zna to bi rekao. Astaritina su usta zaista
bila umazana mojim ruem. Ta svijetlocrvena mrlja na njegovu utom i
tunom licu i meni je izgledala smijena. Hajdemo, povika izela, pomirite
se ... obrisi mu ru tvojom maramicom ... inae, kad ue konobar, ko zna to
e pomisliti.
Morala sam se praviti vesela i zato sam krajikom maramice, koji sam
ovlaila pljuvakom, polako obrisala ru s turobnog i nepominog Astaritina
lica. Loe sam uinila to sam se i po drugi put pokazala popustljiva, jer me
je on odmah im sam ostavila maramicu, jednom rukom obuhvatio oko
struka.
Pustite me, rekoh.
Ah, ah, Adrijana.
to ti to smeta? ree izela. Njemu to ini zadovoljstvo, a tebi
nita ne smeta... uostalom, sad si ga ve i poljubila... pusti ga da uiva.
Tako popustih i trei put. Ostadosmo jedno pored drugoga, on s rukom
obavijenom oko moga struka, a ja ukoena i ozbiljna. Ue konobar i donese
drugo jelo. Dok sam jela, iako me Astarita neprestano stiskao, proe me
neraspoloenje. Jelo je bilo odlino, a ja sam uz jelo, gotovo nesvjesno,
neprestano ispijala vino koje mi je izela neumorno sipala. Poslije drugog
jela doe red na voe i kola. Kola je bio veoma dobar, a kako nisam imala
esto prilike da tako neto jedem, nisam imala hrabrosti ni da odbijem kad mi
Astarita ponudi i svoj dio, pa sam i to pojela. izela, koja je takoe mnogo
pila, poe da se na razne naine mazi s Rikardom, stavljajui mu u usta
krike jabuke i propraajui svaku kriku poljupcem.
Osjeala sam da sam pijana, ali ne na neki odvratan nain ve na neki
privlaan nain. Astaritina mi ruka nije vie smetala. izela, koja je bivala
sve pomamnija i uzbuenija, die se i sjede Rikardu na koljena. Moradoh se
nasmijati kad vidjeh kako je Rikardo pretvorno i bolno uzviknuo, kao da ga
je izela svojim teretom zgnjeila. Astarita, koji je dotada bio nepomian pa
se zadovoljavao time to mi je jednom rukom obavijao struk, odjednom mi i
vrat i grudi i lice obasu poljupcima. Ovog puta nisam se bunila; prvo, jer sam
bila i suvie pijana da bih se mogla boriti; drugo, jer mi je izgledalo kao da
on ljubi neku drugu osobu, a ne mene. Stojei nepomino i ukoeno kao neka
statua, ja nisam uzvraala te njegove izlive njenosti. Onako pijanoj, inilo
mi se kao da sam se izdvojila iz, same sebe i da iz nekog oka posmatram s
ravnodunom radoznalou nekog oevica tu razbjesnelu Astarithnu strast.
Ali drugi tu moju ravnodunost shvatie kao ljubav i zato izela povika:
Evala, Adrijana, tako treba.
Zaeljeh da joj odgovorim, ali ni sama ne znam zato, promijeniti
namjeru, uzeh punu au, podigoh je i rekoh jasnim i zvunim glasom:
Ja sam pijana, a zatim iskapih au na duak. Uini mi se kao da mi
drugi povlauju. Astarita, meutim, prestade da me ljubi i, gledajui me
vrsto, ree tihim glasom:
Hajdemo onamo!
Pogledah u pravcu njegovih oiju i vidjeh da pokazuje na pritvorena
vrata susjedne sobe. Pomislih da je i on pijan i uinih glavom znak da neu,
ali uinih to bez estine i gotovo s izvjesnom koketerijom. On, kao neki
mjesear, ponovi:
Hajdemo onamo!
Primijetih da su izela i Rikardo prestali da govore i da nas
posmatraju. izela ree:
Hrabro ... hajdemo ... to eka?
Odjednom mi se uini da vie nisam pijana. U stvari, bila sam pijana,
ali ne u tolikoj mjeri, da ne bih bila svjesna opasnosti koja mi je prijetila.
Ali ja neu, rekoh i ustadoh.
Astarita se die i, pograbivi me za ruku, pokua da, me odvue do
ulaza. Ono dvoje su ga i dalje hrabrili;
Samo hrabro, Astarita.
Iako sam se otimala, Astarita me odvue gotovo do samog ulaza. Ja se
jednim trzajem oslobodih i polijeteh; prema stepeninim vratima. Ali izela
je bila bra od mene.
Ne, draga moja, ne povika, skoivi s Rikardovih koljena, dotra
prije mene do vrata, okrenu klju i izvadi, ga iz brave.
Ali ja neu , ponovih uplaenim glasom i zastadoh pored stola.
A to ti to smeta? povika Rikardo.
Budalo, ree izela hladno, gurajui me prema,
Astariti, idi, idi, kakve su to komedije.
Shvatih da izela, uprkos svojoj upornosti i svojoj okrutnosti, nije bila
svjesna onoga to je inila. Mora da joj je ta vrsta zamke koju mi je bila
postavila liila na neto veselo, zanimljivo i duhovito. Iznenadie me i
Rikardova ravnodunost i veselost, jer sam ga poznavala kao dobra ovjeka
koji je nesposoban da uini neto to bi mu se inilo nedostojnim.
Ali ja neu, rekoh ponovo.
Ta idi, povika Rikardo, to ima u tome?
Uporna i razdraena, izela me je i dalje vukla za ruku govorei:
 Nisam mislila da si tako glupa... idi... to eka?
Astarita, stojei nepomino pored vrata spavae sobe, oiju uprtih u
mene, nije bio rekao sve do tog trenutka ni jedne jedine rijei. Onda vidjeh
kako otvara usta kao da eli da govori. Polako, zbunjeno, kao da mu i rijei
imaju neku ljepljivu sadrinu, tako da ih je s mukom otkidao s usana,
izgovori:
Doi... ili u rei Dinu da si da nas bila s nama i da si sa mnom imala
snoaj.
Odmah shvatih da bi on to to je rekao mogao i uiniti, jer su me mogle
da prevare njegove rijei, ali me nije mogao prevariti ton kojim je te rijei
izgovorio: bio bi sigurno govorio s inom i za mene bi sve bilo svreno, i to
jo prije nego to je zapoelo. Sad ipak mislim da sam se mogla oduprijeti.
Da sam vikala, da sam se silom otimala, moda bih ga bila ipak uvjerila da
me uzalud ucjenjuje i nastoji da mi se osveti. Ali, moda ne bih bila u tome
uspjela, jer je njegova elja bila mnogo vea od moje odvratnosti. Meutim,
kako bilo da bilo, osjetila sam se pobijeenom i, umjesto da se bunim, ja sam
samo mi slila kako da izbjegnem sramoti kojom mi je bio zaprijetio. U stvari,
ja sam ovamo bila dola nespremna, sa srcem prepunim planova za
budunost kojih se nisam htjela odrei ni pod koju cijenu. A mislim da se
ono to se meni tada na tako okrutan nain desilo, deava na razne naine
svima onima to gaje ak i skromne, opravdane, bezazlene elje kao to su
bile moje. Svijet nas dri pomou naih elja i, prije ili poslije, primorava nas
da za njih platimo skupu i bolnu cijenu. Samo ko je sasvim usamljen ili se
svega odrekao moe da se nada da nee biti primoran da tu cijenu plati.
U trenutku kad se pokorih svojoj sudbini, osjetih otar bol. Kao da se
cio moj ivotni put, obino tako mraan i krivudav, odjednom razotkrio pred
mojim oima sasvim prav i jasan; neka iznenadna vidovitost razotkri mi u
jednoj jedinoj sekundi sve to u izgubiti u zamjenu ta Astaritinu utnju. Oi
mi se napunie suzama, pokrivi lice rukom, poeh da plaem. Bilo mi je
jasno da ne plaem od revolta, ve to sam se potpuno predala svojoj sudbini,
i zaista, plaui osjetih kako pokreem noge prema Astariti. izela me
gurnula ponavljajui stalno:
Ta zato plae? ... Kao da ti je to prvi put!
Rikardo se smijao, a ja osjetih kako Astarita upire oi u mene. Plaui,
pooh polako prema njemu. Zatim osjetih kako me Astarita jednom rukom
hvata oko struka i kako se iza mojih lea zatvaraju vrata one sobe.
Nisam htjela nita da vidim, jer mi je i samo ono to sam morala da
osjetim izgledalo i suvie teko. I zato zadrah uporno ruku na oima, i ako
je Astarita pokuavao da mi je ukloni. Pretpostavljam da je on elio da se
ponaa kao svi ljubavnici u slinim prilikama, to jest da me polako i
neprimjetno privoli da popustim pred njegovim eljama. Ali kako sam i dalje
tvrdoglavo drala ruku na licu, bio je primoran da bude bri i grublji nego to
bi moda inae bio. I stoga me, poto me primora da sjednem na rub
kreveta i uzalud pokua da me svojim milovanjem umiri, srui na jastuk i
baci se na mene. Moje itavo tijelo od struka na nie, bilo je teko i
nepomino kao da je od olova. Nikad ena nije podnijela zagrljaj s takvom
apsolutnom pokornou, ali i s takvom apsolutnom pasivnou, kao to sam
ja podnijela taj Astaritin zagrljaj. Ubrzo prestadoh da plaem, a kad on teko
diui, ponovo pade na moje grudi uklonih ruku s lica i otvorih iroko, u
mraku, oi.
Uvjerena sam da me Astarita u tom trenutku volio onoliko koliko
ovjek moe da voli enu, a svakako vie od Dina. Sjeam se da nije
prestajao da mi grevitim i stranim pokretom neprestano prelazi rukom
preko ela i lica, drui itavim tijelom i apui mi ljubavne rijei.
Ali moje oi su bile suhe i iroko otvorene, a u mojoj glavi,, koja je
sada bila trijezna, odjednom zavlada hladan i muan mir. Pustila sam da me
Astarita miluje i da mi govori, a meutim sam pratila tok svojih misli.
Ponovo vidjeh svoju spavau sobu s novim namjetajem koji jo nije bio
plaen, ureenu po mom ukusu, i osjetih neku vrstu utjehe. Sada mi nita
nee omesti moje planove, govorila sam samoj sebi, udat u se i ivjet u
ivotom za kojim eznem. Ali sam u isto vrijeme osjeala da se moja dua
nepovratno izmijenila, da su svjee i bezazlene nade ustupile mjesto osjeaju
pouzdanja i novoj odlunosti. Odjednom se osjetih daleko snanija, ali je ta
nova snaga bila tuna i liena ljubavi.
Najzad, progovorivi po prvi put otkad smo bili uli u onu sobu, rekoh:
Vrijeme je da idemo tamo. Odgovarajui mi, on me sasvim tihim
glasom upita:
Ljuti li se na mene?
Ne
Mrzi li me?
Ne.
Ja te beskrajno volim, proaputa i ponovo poeo da me obasipa
estim i mahnitim poljupcima po vratu i po licu. Pustih ga da se izdovolji, a
zatim rekoh:
Da, ali sad moramo ii tamo.
Ima pravo, odgovori.
Diui se s mog tijela poe, kako mi se uini, da se odijeva u mraku.
Trgoh se ustadoh i zapalih nonu lampu. Osvijetljenju utim svijetlom,
ugledah sobu kakvu sam po zadahu ustajalog zraka i mirisu lavendule
zamiljala, sobu s niskom tavanicom i okreenim gredama, sa zidovima
tapeciranim papirom, sa starim i glomaznim namjetajem. U jednom uglu
nalazi se mramorni lavabo s dva umivaonika i dva ibrika ukraena zelenim i
ruiastim cvjetovima. U sobi se nalazilo i jedno ogledalo u zlatnom okviru.
Prioh lavabou, usuh malo vode u umivaonik i ovlaenim krajem runika
oprah usne s kojih je Astarita svojim poljupcima bio skinuo boju, a za tim oi
koje su jo bile crvene od plaa. Iz dubine iskvarenog ogledala gledala je na
mene jedna od mojih slika, ali jedna od mojih tunih slika. Srce mi se
ispunilo saaljenjem i uenjem. Zatim se trgoh, popravih, koliko sam
mogla, rukom kosu i okrenuh se prema Astariti. ekao me |e pored vrata.
im vidje da sam gotova, otvori ih, ali izbjegavajui pri tom da me pogleda i
okreui mi lea, ugasih lampu i pooh za njim.
izela i Rikardo bezbrini i, kao uvijek u dobrom raspoloenju,
doekae nas s velikim veseljem. Kao to ranije nisu bili shvatili moj bol, sad
nisu shvaali moj mir.
izela povika:
Ti si zaista sjajan tip naivke... sve kao nisi htjela, ali si se, kako mi se
ini, vrlo brzo i vrlo dobro snala... uostalom, ako ti se svidjelo, dobro si
uinila ali nije trebalo da izvodi sve one komedije.
Pogledah je. Osjetih svu neobinost i nepravinost njenih rijei.
Prigovarala mi je to sam bila popustljiva, upravo ona koja me je bila
primorala da popustim i drala ni ak ruke, da bi me Astarita lake poljubio.
Svojim grubim zdravim razumom Rikardo primijeti:
Ali, izela, ti nisi dosljedna... najprije si toliko navaljivala na nju, a
sad je okrivljuje da je pogrijeila.
Naravno, odgovori izela hladno, ako nije htjela, onda je veoma
loe uinila... Mene, na primjer kad ne bih htjela, ti ne bi mogao ni silom
primorati... ali ona je htjela, dodade gledajui me nezadovoljnim
uvrijeenim pogledom, htjela je i te kako je htjela... vidjela sam ih u kolima
dok smo se vozili u Viterbo zato, kaem, nije trebalo da pravi tolike
komedije.
utjela sam, divei se gotovo njenoj savrenoj pakosti, koja je u isto
vrijeme bila i nemilosrdna i nesvjesna. Astarita mi se priblii i pokua
nespretno da me uzme za ruku. Odgurnuh ga i sjedoh udno stola.
Ama pogledajte Astaritu, povika Rikardo, prasnuvi u smijeh, izgleda
kao ja dolazi s pogreba.
Zaista, iako na svoj nain, Astarita je svojom tunom munom
ozbiljnou pokazivao da me shvaa bolje od drugih.
 Vi uvijek zbijate alu, ree.
A zar bi trebalo da plaem? uzviknu izela.
Sad se vi malo pritrpite, kao to smo se mi pritrpili, svi pomalo.
Hajdemo Rikardo.
Preporuujem se, ree Rikardo diui se. Bio je zaista pijan, tako da
ni sam nije znao to preporuuje.
Hajdemo, hajdemo.
Tako i na njih doe red da izau iz sobe, a ja i Astarita ostadosmo
sami. Ja sam sjedila na jednom, a on na drugom kraju stola. Sunane zrake,
ulazei kroz prozor, blistavo su osvjetljavale nered na stolu i posue, puno
kora od voa, napola ispijene ae i prljavi jedai pribor, i ako mu je sunce
udarilo u lice, Astarita je i dalje izgledao tuan i tmuran. Bio se izdovoljio,
ali je u njegovim pogledima, koje je jo uvijek u mene upirao, bila ostala ona
ista muna intenzivnost iz prvih trenutaka naeg susreta. U tom trenutku
osjetih prema njemu saaljenje, uprkos zlu koje mi je bio nanio. Bilo mi je
jasno da je bio nesretan i prije nego to me je savladao i da je i sada, poto
me je savladao, bio isto toliko nesretan. Ranije je patio, jer me je elio, a
sada, jer mu nisam bila uzvratila ljubav. Saaljevala sam ga, ali saaljevanje
je najvei neprijatelj ljubavi. Da sam ga mrzila, mogao je da se nada da u ga
jednog dana zavoljeti. Meutim, ja ga nisam mrzila, ve sam ga alila, i zato
mi je bilo jasno da u se prema njemu uvijek odnositi samo s osjeajima koji
e nas udaljavati: s osjeajima hladnoe i odvratnosti.
Bez rijei, oekujui izelin i Rikardov povratak, ostadosmo dugo u
sobi punoj sunca. Astarita je neprestano puio, palei jednu cigaretu za
drugom. Puei, upuivao mi je kroz dim kojim se ljutito obavijao rjeite
poglede ovjeka koji bi elio da govori, ali se ne usuuje. Ja sam sjedila
pored stola, nogu naslonjenih na preku. Imala sam jednu jedinu elju: da
ode. Nisam osjeala ni umor ni stid, ali sam eljela da ostanem sama, da bih
mogla slobodno da razmiljam o onome to se desilo. eznui tako da to
prije odem, prazne glave, bila sam neprekidno zaokupljena nitavnim
posmatranjima: posmatrala sam biser na Astaritinoj kravati, are na zidnom
papiru, muhu koja se etala po ivici ae, mrlju od rajice to sam je
napravila na haljini jedui makarone, i u isto sam se vrijeme ljutila na samu
sebe to nisam u stanju da mislim na neto ozbiljnije. Meutim ta mi je
nitavnost bila dobro dola kad me Astarita, koji je poslije duge utnje
konano bio savladao svoju plaljivost, priguenim glasom upita:
Na to misli? Razmislih askom, a zatim mu sasvim prirodno
odgovorili:
Imam slomljen nokat i ba se evo pitam kad sam ga i gdje lomila.
Napravi gorko i podozrivo lice i od tog trenutka kao da se odree svakog
pokuaja da sa mnom razgovara.
Kad se poslije dueg vremena izela i Rikardo vratie, bili su malo
zadihani, ali bezbrini i veseli kao ranije. (pak nas nisu zadirkivali, jer je ve
bilo kasno, a osim loga na njih je snoaj bio djelovao umirujue, suprotno
nego na Astaritu. izela postade prema meni ponovo ljubazna, nije sad vie
bila ni razdraena ni zlobna, kao to je bila prije i poslije Astaritine ucjene.
inilo mi se da je log dana za nju ona ucjena predstavljala neki nov seksualni
zain za njenu ljubavnu vezu s Rikardom. Na stepenicama mi obavi ruku oko
struka i ree tiho:
Zato pravi takvo lice? ... Ako si u brizi zbog Dina, budi mirna ... ni
ja ni Rikardo neemo nikome nita rei.
Umorna sam, slagah. Kako nisam sposobna da na nekoga budem
kivna, bilo je dovoljno to mi je stavila tuku oko struka pa da me zlovolja
proe.
I ja sam umorna, odgovori mi ona. Vjetar mi stalno duvao u lice.
Dok su mukarci ili ispred nas prema kolima, ona se zaustavi na pragu
restorana i ree mi:
Valjda se nisi naljutila na mene zbog onoga to se desilo?
to ti pada na pamet, odgovorih joj kakve io veze ima s tobom?
I tako, poto je iz svoje spletke bila izvukla tolika oekivana
zadovoljstva, sad je jo htjela bila se osigura da nisam na nju kivna, ini mi
se da samta vrlo dobro shvatila i ba zato to sam se plaila da bi ona to
mogla razumjeti pa bi se mogla uvrijediti, htjela sam da rastjeram sve njene
sumnje i da se prema njoj pokaem ljubazna. Okrenuh se prema njoj,
poljubih je u oba obraza i rekoh joj:
Zato da se na tebe ljutim? Ti si uvijek smatrala da bi trebalo da
napustim Dina i da se zabavljam s Astaritom.
Istina je, potvrdi ona sveano, a mislim tako i sada... iako se
plaim da mi to nikad nee oprostiti.
Izgledala je zabrinuta, a ja sam, kao da me je nekim udom zarazila,
bila jo nemirnija od nje, jer sam se plaila da e ona pogoditi moje prave
osjeaje.
Vidi se da me ne poznaje, odgovorih joj jednostavno, znam da bi
ti eljela da ja napustim Dina i to samo zato to me voli i to ti je ao to ne
vodim rauna o svojim interesima. Moda, dodadoh i posljednju la ima
ak i pravo. Ona se razvedri, uze me pod ruku i ree mi povjerljivo i mirno:
Mora me shvatiti... Astarita ili neko drugi... ali ne ino... kad bi ti
samo znala kako mi je neprijatno kad te vidim tako lijepu, a tako bijedno
odjevenu ... pitaj Rikarda... po cio mu dan samo o tebi govorim ...
Sad je sa mnom razgovarala kao i obino, bez svakog ustezanja. Ja sam
joj sve odobravala. Tako stigosmo do kola. Ponovo zauzesmo mjesta koja
smo bili zauzeli na polasku, i kola krenue. Na povratku, itavo vrijeme niko
od nas etvoro nije progovorio. Astarita me je i dalje gledao, ali je njegov
pogled sad izraavao vie patnju nego elju. Ali sad mi taj njegov pogled nije
zadavao nikakve brige, niti sam, kao pri odlasku, osjeala potrebu da se
prema njemu pokaem ljubazna. Sa zadovoljstvom sam udisala vjetar koji mi
je kroz prozori duvao u lice i nesvjesno sam po stupovima kontrolirala
razmak koji nas je jo dijelio od Rima. Odjednom osjetih kako moju ruku
lagano dodiruje Astaritina ruka, a zatim kako on pokuava da mi neto utisne
u dlan, kao neki komadi papira. Iznenaena, pomislih da on, kako se ne
usuuje da sa mnom razgovara, hoe da mi pismeno neto saopi. Ali kad
spustih pogled vidjeh da je u pitanju na etvoro presavijena novanica.
Gledao me uporno nastojei da me primora da novanicu stisnem
prstima. U jednom momentu poeljela sam da mu novanicu bacim u lice, ali
u isto vrijeme osjetih da bih tim uinila isto spoljanju kretnju, diktiranu
vie eljom za podraavanjem nego dubokim duevnim impulsom. Bio me je
iznenadio osjeaj koji me obuze u tom trenutku, a koji kasnije, kad sam od
ljudi dobivala novac, nisam nikad osjetila ni tako jasno ni tako snano. Bio je
to osjeaj neke isto seksualne sukrivnje i seksualnog sporazumijevanja.
Ranije, u onoj gostionici, nikakvo njegovo milovanje nije bilo u stanju da u
meni izazove takav osjeaj, u stvari osjeaj neke neizbjene potinjenosti,
koja mi sad odjednom otkri itavu jednu dosad nepoznatu stranu mog
karaktera. Bilo mi je jasno da treba da odbijem taj novac, ali sam u isto
vrijeme osjeala da elim da ga primim. Toj je elji bio izvor ne toliko
pohlepa za novcem koliko u nekom novom zadovoljstvu koje je ta ponuda
budila u mojoj dui.
Pa ipak, odluih da primim novac, napravih kretnju kao da hou da ga
odbijem. Ta je kretnja bila posve instinktivna i nimalo sraunata. Stalno
gledajui u moje oi Astarita je i dalje uporno nastojao da primim novac.
Konano premetnuh novanicu iz desne u lijevu ruku. Osjetih neku
udnovatu razdraenost, pa mi je lice gorjelo a disanje postalo tee. Da je
Astarita u tom trenutku mogao da pogodi moje osjeaje, moda bi bio
pomislio da ga volim. To, meutim, ne bi bilo imalo nikakve veze sa
stvarnou, jer su moju duu ispunjavali samo novac, nain i motiv.
Odjednom osjetih kako mi Astarita uzima ruku i prinosi je svojim usnama.
Dozvolih mu da je poljubi, a onda je povukoh. Poslije toga se vie uope ne
pogledasmo sve dok ne stigosmo u Rim.
 U gradu se svi raziosmo, gotovo bjeei, kao da smo bili svjesni da
smo poinili neki zloin pa je sada svakome stalo samo do toga da se to
prije sakrije. I zaista, svi smo tog dana bili uinili neto to je mnogo liilo na
neki zloin. Rikardo iz gluposti, izela iz zavisti, Astarita iz poude, a ja
svojim neiskustvom. izela mi, u vezi s poziranjem, zakaza sastanak za
slijedei dan, Rikardo mi zaelje laku no, a Astarita nije bio u stanju da
uini nita drugo osim da mi, ozbiljan i izoblien, stisne ruku. Dopratie me
do kue. Sjeam se da, uprkos umoru i grinji savjesti, nisam mogla da
savladam izvjestan osjeaj zadovoljene tatine kad je porodica eljezniara,
moga susjeda, koja nas je posmatrala s prozora, vidjela kako izlazim iz onih
lijepih kola.
Otila sam u svoju sobu, zakljuala vrata, a zatim najprije pogledala
novac. Otkrila sam da se ne radi o jednoj nego o tri novanice od po hiljadu i
u jednom trenutku, sjedei na kraju kreveta, osjetih se gotovo sretnom. Taj je
novac bio dovoljan ne samo da platim poslednje otplate za namjetaj nego i
da njime kupim i neke druge stvari koje su mi jo bile potrebne. Nikada
nisam imala toliko novaca, nezasitno sam gledala i dodirivala novanice.
Moje staro siromatvo navodilo me, da taj prizor smatram vie privlanim,
gotovo nevjerojatnim. Gledala sam u novanice isto tako dugo kao to sam
esto gledala u svoj namjetaj, jer sam htjela da se potpuno uvjerim u to da
su zaista moje.
 5

inilo mi se kao da je dug i dubok san te noi izbrisao i samu

uspomenu na pustolovinu u Viterbu. Slijedeeg dana probudih se mirna i
spremna da s uobiajenom istrajnou i dalje radim na ostvarenju svojih
tenji za normalnim porodinim ivotom. izela koju sam tog istog jutra
vidjela, da li zbog grinje savjesti ili vjerojatnije zbog izvjesne razumne
uviavnosti, nije napravila uope nikakvu aluziju na na izlet, i ja sam joj na
tome bila veoma zahvalna. Zabrinjavala me je, meutim, misao o mom
skorom susretu s inom, lako sam bila uvjerena da uope nisam kriva za sve
ono to se desilo, ipak me je brinula misao da u morati da laem. To mi je
bilo neprijatno, a nisam bila ni sigurna da u umjeti lagati: to mi se sada prvi
put deavalo, jer sam prema njemu uvijek bila potpuno iskrena. Istina, pred
njim sam tajila da se sastajem s izelom, ali su motivi za to moje lukavstvo
bili toliko nevini, da to uope nisam smatrala za la, pogotovu to me je na to
bila primorala njegova nerazumna antipatija prema izeli.
Bila sam toliko zabrinuta i uzbuena, da sam se, sastavi se s njim tog
istog dana, jedva uzdrala da ne briznem u pla, da mu sve ne kaem i da ga
ne zamolim da mi oprosti. Historija izleta u Viterbo, toliko mi je titala duu
da sam osjeala veliku elju da se, govorei o tome izletu, oslobodim tog
tereta. Da je ino bio drugi ovjek i da nisam znala koliko je ljubomoran,
bila bih mu sigurno sve kazala, mi bismo se poslije toga voljeli mnogo vie
nego ranije, i ja bih se osjeala zatienom i vezanom za njega vezama koje
bi bile jae i od same ljubavi.
Bilo je to jednog jutra, kad smo se, kao obino, sastali u aleji predgraa
i ondje sjedili u kolima koja su stajala. On primijeti da sam zabrinuta pa me
upita:
to ti je?.
Pomislih:
Sad u rei sve, pa makar me izbacio iz kola i morala da se pjeke
vratim u Rim. Ali mi poneke hrabrosti i ja ga samo upitah:
Voli li me?
I ti jo pita odgovori.
A da li e me uvijek voljeti? nastavih oiju punih suza.
Uvijek.
Hoemo li se uskoro vjenati?
Vjerojatno da mu je ova moja upornost bila dosadila i mirno ree:
asna rije, ti e me natjerati da pomislim da nema u mene
povjerenja... zar nismo odluili da emo se o Uskrsu vjenati?
Tako je.
Zar ti nisam dao novaca da uredi kuu?
Jesi.
Pa kad je sve tako ... jesam li ili nisam astan ovjek? Kad ja neto
obeam, onda se i drim svog obeanja. Kladim se da te to podbada tvoja
majka.
Ne, ne, moja majka nema s tim nikakve veze, uzbueno odgovorih,
a reci mi, hoemo li ivjeti zajedno?
Razumije se.
A hoemo li biti sretni?
To e zavisiti od nas.
A hoemo li ivjeti zajedno? upitah ga ponovo, sam bila
nesposobna da iziem iz kruga svojih misli.
Pa to si me ve pitala, i ja sam ti na to ve odgovorio.
Oprosti mi, rekoh ali mi kad kad sve to izgleda gotovo
nemogue.
Kako se vie nisam mogla savladati, poeh da plaem. Njega te moje
suze uveliko iznenadie i uzbudie. To njegovo uzbuenje odavalo je
izvjesnu grinju savjesti, iji mi motivi tek mnogo kasnije postadoe jasni.
Hajde, hajde, zato plae?
Ja sam u stvari plakala jer sam bila ogorena: muila me je tuga to
nisam sposobna da mu ispriam sve Ito se sa mnom bilo desilo i tako
oslobodim svoju duu tereta koji me je titao, a plakala sam i zbog toga to
me je muio osjeaj da nisam dostojna njega, tako dobra ovjeka i savrena
ovjeka.
U pravu si, rekoh na kraju savlaujui se, ja sam budala.
Ja to ne kaem ... ali ne razumijem zato plae.
I tako mi onaj teret ostade na dui. Kad se rastadosmo, otioh isto
posljepodne u crkvu da se ispovijedim. Ve gotovo godinu dana nisam to
inila. Bila sam svjesna da to mogu uvijek da uinim, i to mi je bilo
dovoljno. Bila sam prestala da se ispovijedam kad sam prvi put poljubila
Dina. Bilo mi je jasno da su, s religioznog stanovita, moji odnosi s inom
greni, ali nisam zbog toga osjeala neku grinju savjesti, jer sam bila
sigurna da emo se uzeti, a pogotovu jer sam smatrala da u prije vjenanja, i
to jednom zauvijek, dobiti oprotaj grijeha. Pooh u neku malu crkvu u
centru grada, ija su se glavna vrata nalazila izmeu ulaza u jedan
kinematograf i izloga jedne trgovine arapa. Osim glavnog oltara i bone
kapele, koja je bila posveena Gospi, crkva je bila utonula gotovo u potpunu
tamu, a uz to je bila i napuknuta i prljava. Slamnate stolice, pomaknute sa
svojih mjesta i ispreturane, bile su ostale u onom istom neredu u kojemu su
ih bili ostavili vjernici, tako da su vie podsjeale na kakav dosadni sastanak
s kojeg su ljudi otili s olakanjem nego na slubu u crkvi.
Slaba svjetlost, koja je prodirala kroz otvor na kupoli, osvjetljavala je
prainu na podu i oguljenu buku koja je na stupovima, davala iluziju
mramora. Mnogobrojni zavjetni pokloni od srebra, koji su u obliku plamenih
srdaca, gusto visili po zidovima, podsjeali su na neku sitnu trgovaku
radnju. U zraku se osjeao ustajali miris tamjana od kojega sam postajala
hrabrija. Kao djevojica esto sam udisala taj miris, uspomene koje je on
budio u mom sjeanju bile su naivne i prijatne. inilo mi se kao da se
nalazim na nekom intimnom, davno poznatom mjestu i da sam u tu crkvu
uvijek dolazila, iako sam sada u nju bila ula prvi put u ivotu.
Zaeljeh da prije ispovijesti uem u onu bonu kapelu u kojoj se
nalazio kip Gospe. Od roenja bila sam posveena Gospi, a majka mi je ak
govorila da s mojim pravilnim crtama lica, s mojim velikim i blagim crnim
oima i liim na Gospu. Uvijek sam voljela Gospu, jer ona u svom naruju
dri dijete, koje je, kad je odraslo, bilo ubijeno, i jer je ona, koja ga je rodila i
voljela kao to svaka majka voli svoje dijete, toliko prepatila kad ga je
ugledala razapeta na kriu. esto sam mislila da je Gospa, upravo zato to je
toliko prepatila, jedina koja moe da shvati moje patnje i zato sam se jo kao
djevojica samo njoj molila, njoj, jedinoj koja je mogla da me razumije.
Gospa mi se sviala i zato to je bila potpuno drukija od moje majke, jer je
bila vedra, mirna, raskono odjevena i imala oi koje su me gledale s toliko
ljubavi. inilo mi se kao da je ona moja prava majka, a ne ona koja je
neprestano vikala, uvijek bila zadihana i uvijek bijedno odjevena.
Klekoh, a zatim sam se, poto pokrih lice rukama i sagnuh glavu, dugo
molila. Svoju molitvu upuivala sam lino Gospi, molei je da mi oprosti sve
to sam uinila i da mene, majku i Dina uzme pod svoje okrilje. Kad sam
osjetila da ne smijem biti kivna ni na koga, zamolila sam Gospu da zatiti
izelu, koja me je u svojoj zavisti izdala, i Rikardo, koji je u svojoj gluposti
pomagao izeli, a na kraju i samog Astaritu. Za njega sam se molila mnogo
due negoli za druge, jer sam prema njemu osjeala srdbu, a htjela sam da
se oslobodim tog osjeaja, da ga volim onako isto kao to sam voljela sve
druge. Htjela sam da mu oprostim i da potpuno zaboravim zlo koje mi je bio
nanio. Na kraju sam bila toliko ganuta, da su mi suze potekle. Podigla sam
pogled prema Gospi koja se nalazila iznad oltara. Kroz suze, kao kroz neki
veo, nisam je vie mogla jasno vidjeti, izgledalo mi je kao da se pokree sa
svog mjesta i da tone u vodu; velike votane svijee, koje su oko nje gorjele,
liile su na zlatne privlane mrlje, ili su u meni budile izvjestan osjeaj
gorine, kao da gledam zvijezde koje bih htjela da dodirnem, mada su suvie
daleko. Dugo sam tako ostala gledajui Gospu kao kroz neki veo. Iz oiju mi
odjednom potekoe suze i kliznue niz moje rastueno lice. Uini mi se da
me Gospa s djetetom u naruju posmatra, a plamici votanih svijea
osvetljuju njeno lice: gledala me je sa saaljenjem i sa simpatijama. Bila sam
joj duboko zahvalna, jer sam se sad osjeala mnogo vedrija. Digoh se i pooh
da se ispovjedim.
Sve su ispovjedaonice bile prazne. Dok sam se osvrtala traei
pogledom sveenika, neko izie na jedna mala vrata s lijeve strane glavnog
oltara, poe ispred oltara, kleknu, prekrsti se pa se uputi na drugu stranu. Bio
je to jedan fratar, ali mi nije bilo sasvim jasno kojem redu pripada. Prikupih
sve snage i tiho ga pozvah. On se okrenu i odmah se uputi prema meni. Kad
mi se priblii, ugledah mlada, veoma visoka i snana ovjeka; lice mu je bilo
rumeno, svjee, muko, uokvireno rijetkom, plavom bradom, oi plave, elo
visoko i bijelo. Gotovo nehotice pomislih da je stvarno lijep i da se tako lijepi
ljudi veoma rijetko susreu ne samo u crkvi, ve i van nje, i bila sam veoma
zadovoljna to u se ba njemu ispovjediti. Tiho mu saopih svoju elju, a
on, pozivajui me laganom kretnjom, poe ispred mene prema jednoj
ispovjedaonici. Kad ue u ispovjedaonicu, klekoh ispred reetke. Na
emajliranoj ploici, prikucanoj na ispovjedaonici, stajalo je ime oca Ilije. To
mi se ime dopade i ispuni me povjerenjem. Klekoh, a on je izmolio kratku
molitvu i zatim me upita:
Da li je prolo ve mnogo vremena otkako se nisi ispovjedila?
Bit e godina dana.
To je mnogo ... suvie mnogo ... zato?
Primijetih da ne govori dobro talijanski, da izgovara r kako ga
izgovaraju Francuzi, a zatim, na osnovu dvije tri greke koje je bio uinio
podeavajui strane rijei prema talijanskom izgovoru, shvatih da je zaista
Francuz. Bila sam zadovoljna to je stranac, iako ne bih mogla da kaem
zato. Moda jer nam sve ono to nam izgleda neobino, kad se spremamo na
neto emu pripisujemo izvjesnu vanost, pravi utisak neega to je za nas
povoljno. Objasnih mu da e iz onog to treba da mu ispriam doznati zato
se tako dugo nisam ispovjedila. Poslije izvjesne kratke utnje upita me to
elim da mu kaem. Na to mu brzo i s povjerenjem ispriah historiju mojih
intimnih odnosa s inom, mog prijateljstva s izelom, izleta u Viterbo,
Astaritine ucjene. Ali priajui mu nisam mogla i da se savladam a da se ne
upitam: kakav su utisak na njega inile tajne koje sam mu povjeravala? Nije
liio na druge sveenike, izgledao je neobino, gotovo kao neki svjetski
ovjek. To me je primoravalo da s radoznalou razmiljam o razlozima koji
su ga naveli da postane sveenik. Moda e izgledati udno to sam poslije
uzbuenja koje je u meni bila izazvala molitva mogla da se interesujem za
svog ispovjednika, i to je on u meni pobudio radoznalost, ali meni se ini da
izmeu te radoznalosti i onog uzbuenja nije postojala nikakva suprotnost. I
jedan i drugi osjeaj bili su nastali u mojoj dui u kojoj su pobonost i
koketerija, tuga i senzualnost nerazdvojno povezani.
Ali, mada sam mislila na njega, ipak sam, to sam due govorila, sve
vie osjeala neko prijatno olakanje i neku neodoljivu elju da mu se
potpuno povjerim, da mu sve kaem, inilo mi se da mi je sad lake i da sam
se oslobodila one teke patnje koja me je dotad muila, ba kao to cvijet koji
je izmuila ega osjea olakanje kad na njega padnu prve kapljice kie.
Isprva sam govorila mucajui i zastajui, a zatim sve tenije i naposljetku s
neobuzdanom iskrenou i nadom. Nita nisam preutjela, pa ni novac koji
mi je dao Astarita, a ni osjeaje koje li; taj novac u meni izazvao, ni svrhu u
koju sam namjeravala da ga upotrijebim. Sluao me ne komentirajui moje
rijei, a kad zavrih, ree:
Da ne bi pokvarila svoju vjeridbu, da bi sauvala, dakle, ono to ti je
jedino izgledalo kao gubitak, ti si pristala da pretrpi hiljadu puta vei
gubitak...
Istina je rekoh drui itavim tijelom, zadovoljna to je on svojim
finim prstima otvorio moju duu.
U stvari nastavi kao da govori sam sa sobom tvoja vjeridba nema s
tim nikakve veze ... poputajui pred onim ovjekom ti si u samoj stvari
popustila pred vojom eljom da doe do novca.
Istina je, istina je.
Bilo bi, dakle, bolje da nisi uradila ono to si uradila, ma se nikad ne
udala.
Da, i ja tako mislim.
Nije dovoljno da samo misli... istina, ti e se sada udati, ali pod
koju cijenu? Vie nikad nee moi da bude dobra ena.
Bila me je iznenadila strogost i neumoljivost njegovih rijei i ja bolno
uzviknuh:
Ah, to nikako ... Meni izgleda kao da se sve to uope nije ni desilo...
uvjerena sam da u biti dobra ena.
Mora da mu se dopala iskrenost mog odgovora, jer poslije kratke utnje
nastavi blaim glasom:
Jesi li se iskreno pokajala?
To svakako odgovorih vatreno. Odjednom mi pade na pamet da e
mi on narediti da Astariti vratim novac, ali, mada sam na tu pomisao
unaprijed osjetila izvjesnu neprijatnost, ipak sam bila spremna da ga
posluam, ako mi on to naredi, jer mi se sviao, jer me je bio osvojio na
neobian nain. On, meutim, ne aludirajui na novac, nastavi onim svojim
hladnim glasom to mu je, kako mi se inilo, dolazio iz neke daljine, a strani
mu je nagla sak pridavao neobino privlaan ton:
Sad mora da se to prije uda... mora da sve dovede u normalno
sta nje ... da svom vjereniku dade na znanje da se vai od nosi vie ne mogu
nastaviti na dosadanji nain.
To sam mu ve rekla.
Ali to ti je on rekao?
Nisam mogla a da se ne nasmijeim na pomisao da mi to pitanje iz
dubine ispovjedaonice postavlja taj tako lijep, plav, ovjek. Savlaujui se,
odgovorih mu:
Rekao mi je da emo se vjenati o Uskrsu.
Razmisli neko vrijeme, a zatim ree:
Bolje bi bilo da se odmah uda... do Uskrsa je daleko.
Ovoga puta mi se zaista uini da ne govori kao sveenik ve kao dobro
odgojen svjetski ovjek kome je u isto vrijeme dosadno to se mora baviti
mojim poslovima.
Ne moemo prije, jer ja jo moram da saijem opremu, a on mora da
ode u svoje rodno mjesto i da govori s roditeljima.
Kako bilo da bilo nastavi on ti se mora to prije udati... a do
udaje treba bezuslovno da prekine svaku intimnu vezu sa svojim vjerenikom
... jer je to veo ma teak grijeh ... jesi li razumjela?
Da, tako u uraditi.
Hoe li zaista tako uraditi? ponovi on tonom koji je odavao
sumnju. U svakom sluaju nastoj da ti molitva pomogne protiv iskuenja...
nastoj da se moli.
Da, moliu se.
A to se tie onog drugog ovjeka produi vie ne smije da ga
vidi, ma kakvi razlozi to zahtijevali... kad ga ne voli, to ti nee biti teko ...
ako bude navaljivao, ako doe, otjeraj ga.
Kad mu odgovorih da u tako postupiti, preporui mi i neke stvari,
govorei mi sve to onim svojim hladnim i odmjerenim glasom, koji mi je bio,
i zbog stranog naglaska kojima je izgovarao rijei i zbog uglaenosti kojom
ovjek sam isticao, vanredno prijatan. Na kraju mi naredi da u ime pokajanja
svakog dana izmolim izvjestan broj molitvi i razrijei me od grijeha, ali me
ne otpusti dok zajedno s njim nisam izmolila Oena. Ja to rado uinih, i ako
mi je bilo ao da odem i jer sam eljela da i dalje sluam njegov glas. On
poe:
Oe na koji si na nebesima.
Ja ponovih za njim:
Oe na koji si na nebesima.
Neka doe kraljevstvo tvoje.
Neka doe kraljevstvo tvoje.
Neka bude volja tvoja i na zemlji i kao to je na nebu
Neka bude volja tvoja i na zemlji i kao to e na nebu.
Kruh na svagdanji daj nam danas.
Kruh na svagdanji daj nam danas.
I oprosti nam grijehe nae kao to ih mi opratamo dunicima svojim.
I oprosti nam grijehe nae kao to ih mi opratamo dunicima svojim.
I ne navedi nas u napast nego izbavi nas od zla.
I ne navedi nas u napast nego izbavi nas od zla.
Neka tako bude.
Neka tako bude.
Navela sam tu molitvu u cijelosti da bih obnovila uspomenu na one
osjeaje koji su me bili obuzeli kad sam je izgovarala zajedno s njim: inilo
mi se kao da sam se vratila u djetinjstvo pa me on vodi od jedne reenice do
druge. Ipak sam ujedno razmiljala o novcu koji mi je dao Astarita pa sam
gotovo bila razoarana to mi nije naredio da taj novac vratim. Stvarno sam
eljela da mi to naredi, jer sam htjela da mu pruim dokaz svoje dobre volje,
svoje poslunosti, svog pokajanja, i zato to sam zbog njega eljela da uinim
neto to bi za mene predstavljalo istinsku rtvu. Kad zavrih molitvu digoh
se, on izie iz ispovjedaonice i htjede da ode i ne pogledavi me, a u znak
pozdrava jedva klimnu glavom. Ja ga na to, gotovo nehotice, nepromiljeno,
povukoh za rukav. On zastade i pogleda me onim svojim svijetlim, hladnim i
mirnim oima.
U ini mi se ljepim nego ikada, a hiljade misli, jedna lua od druge,
proletjee mi glavom. Bila sam osjetila da bih ga mogla voljeti pa sam htjela
da mu na neki nain dadem na znanje da mi se svia, ali me glas savjesti
upozori da se nalazim u crkvi, da je on sveenik i ujedno moj ispovjednik.
Sve te fantazije i sve te misli, koje me zaokupie u istom trenutku, izazvae u
mojoj dui veliku zabunu, tako da askom nisam bila u stanju ni da govorim.
On me poslije kratke stanke upita:
eli li da mi jo neto kae?
eljela bih da znam, rekoh da li onome ovjeku treba da vratim
novac?
 On mi dobaci kratak pogled, koji mi, prav i otar prodrije duboko u
duu, a zatim ree kratko:
Da li ti je taj novac jako potreban?
Jeste.
Dobro, moe ga zadrati... ali u svakom sluaju treba da postupi
kako ti to nalae savjest.
Te je rijei bio rekao nekim naroitim tonom, kao da je time htio da
kae da je na sastanak zavren.
Promucah:
Hvala, ne osmjehnuvi se pri tom i gledajui mu pravo u oi. U tom
trenutku bila sam zaista izgubila glavu pa sam se bila gotovo ponadala da e i
on meni, na bilo koji nain, znakom ili rijeju, pokazati da mu nisam
ravnoduna. Bilo je oito da je shvatio smisao moga pogleda, jer mu preko
lica prijee lagana sjenka uenja.
Pozdravi me jedva primjetnom kretnjom, okrenu mi lea i ode, a ja
ostadoh, sasvim zbunjena i vrlo uzbuena, pored ispovjedaonice.
Majci ne rekoh da sam se ispovjedila, a bila sam pred njom preutjela i
ono o izletu u Viterbo. Znala sam vrlo dobro da ona i o sveenicima i o
religiji ima sasvim odreeno miljenje. Govorila je da je to sve lijepo i
krasno, ali da bogatai i dalje ostaju bogati, a siromasi siromani.
Vidi se da bogatai umiju mnogo bolje da se mole nego mi
govorila je ona. O religiji je isto imala miljenje kakvo je imala o porodici i o
braku. Nekad je bila pobona, ila je u crkvu, pa ipak joj je uvijek sve ilo
naopako i zato nije vie vjerovala. Kad joj jednom rekoh da nas nagrada eka
na onom svijetu, strahovito me izgrdi rekavi mi da ona sada odmah i to na
ovom svijetu trai nagradu, a kako tu nagradu nije dobila, onda je sve la. Pa
ipak me odgojila, kao to sam ve rekla, u religioznom duhu, jer je izvjesno
vrijeme i sama bila religiozna. Meutim, nevolje posljednjih godina toliko su
je bile ozlojedile, da je bila izmijenila miljenje.
Kad sam se slijedeeg jutra popela s inom u kola, on mi ree da
njegovi gospodari odlaze i da emo tako nekoliko dana moi da se sastajemo
u vili. Naas se obradovah tome, jer mi se, to sam ve spomenula, ljubav
sviala i voljela sam da imam odnos s inom.
Ali se odmah sjetih obeanja zadana ispovjedniku i, rekoh mu:
Ne, to je nemogue.
Zato?
Zato to je nemogue.:
Dobro, ree strpljivo, uzdahnuvi pri tom.
Onda sutra.
 Ne... ni sutra... ni nikada.
Zar nikada, ponovi tiho, pravei se kao da je iznenaen. Tako
dakle? Hoe li mi bar to nekako objasniti. Napravi pri tom sumnjiavo i
ljubomorno lice.
ino rekoh mu uurbano volim te i nikada te nisam voljela kao
to te sada volim .. . ali ba zato to te volim odluila sam da sve dok se ne
vjenamo ... bolje je da izmeu nas nita ne bude hou da kaem nita u
smislu intimnijeg odnosa.
E, sad mi je sve jasno ree mi s izvjesnom lukavou ti se plai
da te sada vie neu uzeti.
Nije istina ... uvjerena sam da e me uzeti..., kad bih se toga plaila,
ne bih vrila sve te pripreme ine bih troila novac koji je majka tekom
mukom skupila.
Kako si rasipna kad je u pitanju novac tvoje majke ree. U tom je
trenutku bio tako neprijatan, da mi se gotovo uinilo da ga ne poznajem. A
onda zato?
Ispovjedila sam se, i moj mi je ispovjednik naredio da s tobom ne
smijem imati vie odnosa dok se ne uzmemo.
On napravi kretnju koja je odavala njegovo nezadovoljstvo, a pri tom
mu izmae uzvik nalik na psovku.
Al' s kojim pravom taj sveenik zabada svoj nos u nae stvari?
Voljela sam da mu nita ne odgovorim, ali on ostade uporan.
Reci, zato ne govori?
Nemam vie to da kaem.
Mora da sam izgledala suvie odluna, jer on odjednom promijeni stav
i ree:
Dobro .,. neka bude ... znai, eli da te otpratim u grad.
Kako te volja.
Moram da kaem da je to bio jedini put kad je on prema meni bio
neprijatan i neljubazan. Ve idueg dana, kao da se pomirio sa sudbinom,
ponaao se kao ranije; bio je srdaan, predusretljiv, uljudan. I dalje smo se
sastajali svakog dana, kao i ranije, samo to sada vie nije bilo intimnijeg
odnosa meu nama pa se sve svodilo na razgovor. Ponekad bih ga poljubila,
iako je on smatrao za pitanje asti da to od mene ne trai. inilo mi se da nije
grijeh da ga poljubim, jer smo ionako bili vjereni i uskoro smo se morali
vjenati. Danas, kad se u mislima vraam na te dane, ini mi se da se ino
tako brzo pomirio s ulogom smirenog vjerenika, jer se nadao da e se na taj
nain nai odnosi postepeno ohladiti, da e meu nama gotovo nesvjesno
doi do neke vrste neprimjetnog raskida. Ta zar se nije svakog dana deavalo
da su djevojke, poslije duge zamorne vjeridbe, odjednom postajale slobodne?
To se deavalo neprimjetno, a da ni one same nisu znale kako, a i bez vee
tete osim to im je tako najljepi dio njihove mladosti bio proao. Ja sam
Dinu, a da ni sama nisam primijetila, saopavajui mu onu ispovjednikovu
naredbu, bila pruila izgovor koji je on moda i sam traio da bi oslabio nau
vezu. Sigurno je da on sam ne bi za to nikad bio smogao smjelosti, jer je po
svom karakteru bio slab i egoista pa mu je zadovoljstvo koje su mu pruali
nai odnosi bilo daleko vee od elje da me ostavi, ali mu ispovjednikova
intervencija prui priliku da se odlui za licemjerno i prividno
nezainteresovano rjeenje.
Nakon izvjesnog vremena moji sastanci s inom postadoe sve rijei,
vie se nisam sastajala svakog dana, ve samo svakog drugog. Bila sam
primijetila da su i nai izleti kolima iz dana u dan postajali sve krai i da je
on, kad smo govorili o braku, postajao sve rasijaniji. Ali mada sam u
njegovom dranju bila jasno primijetila tu promjenu, ipak nisam nita
posumnjala, utoliko vie to se tu radilo o jedva uoljivim promjenama,
sitnicama, a i zato to se on i dalje ponaao na svoj uobiajen, ljubazan i
uljudan nain. Najzad mi jednog dana saopi skruenog lica da zbog
porodinih razloga moramo odgoditi datum naeg vjenanja do iza ljeta.
Da li ti je mnogo ao? dodao je videi da ja tu vijest uope ne
komentiram i da samo zbunjeno i s gorkim izrazom na licu gledam preda se.
Ne, ne, rekoh trgnuvi se ne smeta nita... ne mari... tako u imati
dovoljno vremena da saijem svoju opremu.
Ali nije istina, tebi je mnogo ao. udnovato koliko mu je bilo
stalo da me to odgaanje vjenanja raalosti.
Nije, kaem ti.
Ako ti zaista nije ao, onda to znai, da me ti u stvari ne voli i da ti
ba ne bi bilo ao ni kad se uope ne bismo vjenali.
Ne govori tako rekoh uplaeno to bi za me ne bilo strano... neu
uope da na to mislim.
U prvi mah ne shvatih izraz njegova lica. U stvari, on je htio da iskua
moju privrenost sebi, pa je bio veoma nezadovoljan, jer je shvatio da je ona
jo uvijek duboka.
Premda to odgaanje naeg vjenanja nije bilo dovoljno da u meni
izazove neku sumnju, ono je svakako potvrdilo davna majina i izelina
uvjerenja. Majka, a to se ee deavalo (iako je to bilo udnovato s obzirom
na njen impulsivan i silovit karakter), nije isprva tu vijest uope
komentarisala. Ali jedne veeri, dok je, kao obino utke i pazei na moja
nareenja postavljala sto, ona ree u vezi s nekom mojom aluzijom na
vjenanje:
Zna li kako su u moje vrijeme zvali djevojku koja kao ti eka da se
uda, a nikad se ne udaje?
Preblijedeh, i srce mi zastade.
Kako?
Djevojka u hladnjai ree mirno majka dri te na hladnom
mjestu kao to ljudi dre meso koje je preostalo, ali, ako se meso od dugog
stajanja pokvari, onda ga bace...
Razljutiti se i rekoh:
Nije istina... uostalom, to je prvi put to smo odgodili vjenanje... i to
samo za nekoliko mjeseci... u stvari, ti si protiv Dina zato to nije gospodin
nego samo voza.
Ja nisam ni protiv koga.
Jesi... a i zato to si morala da potroi onaj novac za nau svadbu ...
ali ne plai se ...
eri moja... ljubav te je uinila glupom.
Ne plai se, kaem ti, jer e on platiti sve rate koje jo nisu plaene...
ono to si ti platila, to emo ti vratiti... gledaj... Opijena strau, otvorih
torbicu i pokazan joj novanice koje mi je bio dao Astarita. To je njegov
novac nastavih, toliko zaslijepljena da sam, govorei ove lai, gotovo i
sama povjerovala da govorim istinu taj sam novac dobila od njega, a bit e
ga jo.
Majka pogleda pohlepno novac i napravi neko zbunjeno i razoarano
lice koje me ispuni kajanjem. Poslije dueg vremena prvi put sam prema njoj
bila tako runo postupila, a bila sam svjesna da laem i, da mi taj novac nije
dao ino. Ona bez rijei raspremi sto, uze tanjire i izae. Nakon nekoliko
trenutaka ljutitog razmiljanja digoh se i pooh za njom. Vidjeh je s lea
kako sagnute glave i pogrbljenih ramena stoji ispred lavaboa i pere sudove,
stavljajui ih na mramor da se sue. Osjetih prema njoj veliko saaljenje.
Toplo joj obaviti ruke oko vrata i rekoh:
Oprosti mi to sam ti ono rekla. . . nisam tako mislila... ali kad god
govori o Dinu, ja izgubim glavu.
Dobro, dobro pusti me ree pravei se kao da eli da se oslobodi
mog zagrljaja.
Ali ti mora shvatiti dodadoh tuno da u se, ako me ino ne
uzme, ili ubiti ili postati uliarka.
izela primi vijest o odgodi vjenanja gotovo na isti nain kao majka.
Bile smo u njenoj namjetenoj sobi, ja sam sjedila na rubu kreveta, a ona se,
za toaletnim stoiem, u spavaici, eljala. Ne stavljajui nikakve
primjedbe, pusti me da izgovorim sve do kraja, a zatim pobjedonosno i mirno
ree:
Zar ne vidi da sam bila u pravu?
Zato?
On ne eli da te uzme i nee te uzeti. . . Sad vie nije u pitanju Uskrs
ve Svi sveti... kad dou Svi sveti, onda e odgoditi do Boia, a onda e
jednog da na ipak sve shvatiti i sama e ga ostaviti.
Te me rijei razljutie, bile su mi neprijatne, ali svoj bijes iskalih
donekle na majci, jer sam znala da bih, ako kaem to mislim, morala da
prekinem svoje odnose s izelom; to, meutim, nisam htjela jer je ona bila,
na kraju krajeva, moja jedina prijateljica. U stvari, trebalo je da odgovorim
onako kako sam mislila, naime, da ona ne eli da se ja udam za Dina, jer zna
da je Rikardo nee nikada uzeti. To je bilo tono, ali to bi od mene bilo
suvie pakosno, a smatrala sam da ne bi bilo ni pravedno da vrijeam izelu
samo zato to je ona, govorei o Dinu, podlegla, moda ak i nesvjesno,
runom osjeaju zavisti i ljubomore. Rekla sam samo:
Neemo vie o tome govoriti ... pristaje li? ... Tebi ionako nije ni
najmanje stalo da li u se ja udati ili neu, a meni je neprijatno da o tome
govorim.
Ona odjednom ustade od toaletnog stoia, i sjede pored mene na
krevet.
Kako da mi nije stalo? ivahno protestovah a zatim obuhvativi me
oko struka, ree: Meni je, naprotiv, veoma neprijatno kad vidim kako te on
vue za nos.
Ali to nije istina rekoh tiho.
Htjela bih da bude sretna nastavi, a zatim po to je neko vrijeme
utjela, kao mimogred ree: Da ti uzgred kaem ... Astarita me stalno mui,
jer eli da te ponovo vidi... kae da bez tebe ne moe da ivi... za ista je
zaljubljen ... hoe li da zakaemo sastanak?
Nemoj da mi govori o Astariti odgovoriti.
On je svjestan toga da se onog dana u Viterbu runo ponio nastavi
ali, konano, on se tako ponio samo zato to te voli... spreman je da to
popravi.
Jedini nain na koji moe da to popravi rekoh jeste da ga vie
nikad ne vidim.
Hajde, hajde... naposljetku radi se o ozbiljnom ovjeku koji te zaista
voli... hoe da te svakako vidi i da govori s tobom ... zato se, na primjer, ne
biste mogli sastati u nekoj kavani u mom prisustvu?
Ne, rekoh odluno ne elim da ga vidim.
 Kajat e se. Zabavljaj se ti s Astaritom. Ja bih se, draga moja, vrlo
rado s njim zabavljala, jer je on velikoduan ovjek i ne vodi rauna o
novcu... ali on eli tebe ...
Da, ali ja neu.
I dalje je navaljivala u korist Astarite, ali ja se ne dadoh nagovoriti.
Tada sam se nalazila na vrhuncu svojih oajnikih elja da se udam, da
osnujem svoju porodicu i zato sam bila vrsto odluila da se ne dam zavesti
bilo kakvim razlozima ili novcem. ak sam bila zaboravila i ono
zadovoljstvo i onu drhtavicu koju je Astarita bio izazvao u mojoj dui na
povratku iz Viterba stavljajui mi silom novac u ruku. i, kao to to esto biva,
ja sam se ba zato jo grevitije hvatala za misao o braku, jer sam se plaila,
da bi izela i majka mogle biti u pravu i da bi bilo kakav razlog mogao da
onemogui moju udaju.
 6

U meuvremenu sam bila otplatila sve rate za namjetaj, ali sam ipak
radila vie nego ranije, jer sam htjela da zaradim to vie novaca da tako
otplatim i opremu. Izjutra sam pozirala po ateljeima, a poslije podne se
zatvarala s majkom u sobu i radila sve do noi. Ona je pored prozora radila
na ivaoj maini, a ja sam, malo podalje, sjedila za stolom i ila na ruke.
Majka me nauila da ijem bijelo rublje. Uvijek sam bila vrijedna i vrlo brza.
Morala sam izraivati mnogobrojne rupice i petljice, a uz to je za svaku
koulju trebalo izraditi i monograme. Te sam monograme naroito lijepo
radila; inilo se kao da izlaze iz samog tkanja, tako su bili ispupeni i vrsti.
Naa je specijalnost bila muko rublje, ali se deavalo da smo ile i ensko,
samo to je to redovno bila roba osrednjeg kvaliteta, jer majka nije znala da
radi fino rublje, a nije ni poznavala takve gospoe koje bi traile bolju robu.
ijui, razmiljala sam o Dinu, o udaji, o izletu u Viterbo, o majci, jednom
rijei o svom ivotu, i tako mi je vrijeme brzo prolazilo. to je mislila majka,
to nisam nikad mogla da saznam, ali je svakako neto mislila, jer je dok je
radila na ivaoj maini, uvijek bila nekako namrgoena, a kad bih joj ja
neto rekla, obino je odgovarala bez veze. Pred vee, im bi pao mrak,
dizala sam se, stresala sa sebe konce, i poto bih obukla svoju najbolju
haljinu, ila da potraim izelu i Dina, kad je to bilo mogue. Pitam se sad
da li sam u to vrijeme bila sretna? U izvjesnom smislu jesam, jer sam svom
duom samo jedno eljela, a inilo mi se da je to to sam eljela blizu i
mogue. Kasnije sam shvatila da prava nesrea dolazi tek onda kad vie
nemamo nikakvih elja i kad vie ne pomae ni to to su nam prilike
povoljne i to imamo svega.
U to doba esto sam primjeivala da me na ulici prati Astarita. To se
deavalo rano izjutra, kad sam odlazila u atelje. Astarita je obino ekao da
izaem, i to na drugoj strani ulice, stojei u nekom udubljenju gradskih
zidina. Nikad nije prelazio preko ulice, ve me, dok sam ila urno pored
kua prema trgu, pratio polako s druge strane ulice, idui du gradskih
zidina. Vjerujem da me io posmatrao i, kako mi se inilo, bio zadovoljan
time. U svemu se ponaao kao ludo zaljubljen ovjek, a to je stvarno i bio.
Kad bih stigla na trg, on bi se zaustavio na tramvajskoj stanici, preko puta
mjesta na kome bih ja zastala. Posmatrao me je i dalje, ali, im bih ga ja
pogledala, on bi se odmah zbunio i pravio se da gleda ide li tramvaj. Nema
ene koja bi mogla da ostane ravnoduna prema takvoj ljubavi. to se mene
tie, ja sam ponekad prema njemu osjeala neku vrstu saaljenja, jer mi je to
njegovo ponaanje laskalo. Kad bi stigao ino ili tramvaj, ve prema tome
kako bismo se dogovorili, ja sam se penjala u kola ili u tramvaj, a Astarita je
ostajao na stanici i gledao kako se udaljujem i kako iezavam.
Jedne veeri, kad se vratih kui, zatekoh u radionici Astaritu. Stajao je
s eirom u ruci i, oslanjajui se na sto, razgovarao s majkom. Kad ga
ugledah u svojoj kui, odmah pomislih da je sigurno razgovarao s majkom u
nadi da e ona moi uraditi neto u njegovu korist. Bez trunke saaljenja
prema njemu, veoma se razljutih:
to radite ovdje? upitah ga.
On me pogleda, a na licu mu se ponovo pojavi onaj grevit i drhtav
izraz koji je imao u kolima, na putu za Viterbo, kad mi je rekao da mu se
sviam. Ali sada nije mogao ni rijei da progovori.
Ovaj gospodin kae da te poznaje poe majka povjerljivim tonom
htio je da te pozdravi...
Sudei po njenom tonu shvatih da je Astarita govorio s njom ba u
onom smislu kako sam bila pomislila, a moda joj je dao i novaca,
Uini mi ljubav, izii rekoh majci. Ona se uplai mog grubog
glasa i, bez rijei, izae u pravcu kuhinje.
to radite vi ovdje?... Odlazite! rekoh ponovo.
On me pogleda, izgledalo je kao da su mu se usne pomakle, ali ne ree
nita. Oi su mu bile utonule duboko u kapke, tako da su se vidjele samo
bionjae. Pomislih da e naprosto pasti u nesvijest.
Odlazite ponovih jo glasnije i jo jae udarajui nogom o pod.
Odlazite, ili u pozvati u pomo ... pozvat u susjeda koji stanuje ispod nas.
Kasnije sam se vie puta pitala zato me Astarita nije tada ponovo
ucijenio i zato mi nije zaprijetio da e, ako pred njim ne popustim, ispriati
Dinu sve to se desilo u Viterbu. Sad me je mogao ucijeniti s veom
sigurnou u uspjeh nego ranije, jer me je tada zaista posjedovao, a postojali
su i svjedoci, tako da nisam nikako mogla poricati da se desilo ono to se
stvarno desilo. Tako sam dola do zakljuka da me je prvi put elio, a drugi
put volio. Ljubav mora biti uzajamna, a Astarita, koji me sada volio, morao
je osjeati koliko bi bilo besciljno da me posjeduje na nain kao to me je
posjedovao onog Mana u Viterbu, nijemu i nepominu, kao da sam mrtva.
No ja sam ovoga puta bila odluila da u dopustiti da istina izbije na vidjelo,
jer, na kraju krajeva, ako me ino voli, mislila sam, morat e shvatiti moj
poloaj pa e mi oprostiti. Moja je odlunost svakako uvjerila Astaritu da bi
nova ucjena bila nekorisna.
Na moju prijetnju da u zvati u pomo, uope ne odgovori. Vukui
eir po stolu, uputi se prema vratima. Kad doe do kraja stola, zaustavi se,
pognu glavu, kao da nastoji da se pribere i da eli da neto kae. Ali kad
ponovo podie oi prema meni i ve pokrenu usne, uini mi se da ga je
ponovo napustila hrabrost te ostade nijem, gledajui me netremice. Taj
njegov drugi pogled uini mi se veoma dug. Zatim, pozdravivi me pokretom
glave, izie i zatvori za sobom vrata.
Odmah otioh u kuhinju majci i bijesno je upitah: to si kazala onom
ovjeku?
Nita odgovori mi ona uplaeno pitao me je kakvim se poslom
bavimo... rekao mi je da bi elio da mu ijem koulje.
Ako poe k njemu, ubit u te povikah.
Ona me pogleda uplaeno i odgovori:
Zar misli da u ii k njemu?... Neka narui nekome drugome da mu
ije.
A o meni ti nije govorio?
Pitao me je kad e se vjenati.
A to si mu ti odgovorila?
Da e se vjenati u oktobru.
A da li ti je dao novaca?
Nije, zato? pogleda me pravei se kao da je iznenaena tim
pitanjem. Zar je trebalo da mi ne to da?
Po njenom glasu bila sam uvjerena da joj je Astarita dao novaca. Bacih
se na nju i silovito je uhvatih za ruku:
Reci istinu ... da li ti je dao novaca?
Ne, nita mi nije dao.
Drala je ruku u depu od kecelje. Uhvatih je za tu ruku svom snagom.
Zajedno s rukom i skoi iz depa i jedna novanica presavijena nadvoje. Iako
sam je i dalje stiskala, ona se sagnu i zgrabi je tako pohlepno i ljubomorno da
se moj bijes odmah stiao. Sjetih se uzbuenja i sree koju je u mojoj dui na
povratku iz Viterba bio izazvao onaj Astaritin novac i osjetih da nemam
prava da osuujem majku. I ona je imala isti osjeaj i podlegla je istim
iskuenjima. Sad bih bila voljela da nisam nita pitala, da nisam vidjela
novanicu. Zadovoljih se time to joj rekoh obinim glasom:
Vidi da ti je dao a zatim, ne ekajui dalje objanjenja, izioh iz
kuhinje. Po nekim njenim aluzijama za vrijeme veere, shvatih da bi ona bila
ponovo eljela da govori o Astariti i o novcu, ali ja promijenih razgovor, i
ona odustade od toga.
Slijedeeg dana izela navrati u slastiarnicu u kojoj smo se obino
sastajale, ali ovoga puta bez Rikarda. im sjede, ree mi bez ikakva uvoda:
 Danas moram govoriti s tobom o jednoj veoma vanoj stvari.
Predosjeajui neto, ja preblijedeh. Jedva ujnim glosom rekoh joj:
Ako je u pitanju neprijatna stvar, bit e bolje da mi o njoj ne govori.
Stvar nije ni dobra, ni loa odgovori ona ivahno kao svaka druga...
ve sam ti rekla ko je Astarita...
Neu da ujem za Astaritu.
Astarita je, kao to igra veliku ulogu u Ali sluaj, nemoj biti dijete.
sam ti ve rekla, velika zvjerka.; politikoj policiji.
Osjetih da mi se hrabrost vraa, jer se nisam uope t bavila politikom.
Rekoh s izvjesnim naporom:
Ne zanima me ko je Astarita, koliko se mene tie, moe da bude i
ministar...
Ah, kakva si... planu izela bolje bi bilo da me slua, umjesto
to me prekida... Astarita mi je rekao da neizostavno doe k njemu u
ministarstvo... ima da govori s tobom ... ali ne o ljubavi dodade brzo, videi
da se ja ve spremam da protestujem ima da govori s tobom o veoma
vanoj stvari... o neemu to se tebe tie.
Da... za tvoje dobro tako mi je bar rekao Astaritin;
Zato sam poslije toliko suprotnih odluka ovoga puta odluila da
prihvatim Astaritin poziv? To ni sama ne znam. Rekoh, vie mrtva nego iva:
Dobro, otii u.
izelu zbuni donekle moja pasivnost, a kako primijeti da sam blijeda,
uplai se.
to ti je? upita me. Da li je to zato to te policija zove? ali ona
nema nita protiv tebe ... ega se plai? ... Ta nee te uhapsiti...
Digoh se, iako sam osjeala da mi koljena klecaju.
Dobro rekoh otii u. Koje je to ministarstvo?
Unutranjih ... tono preko puta glavnog kinematografa... nego uj...
U koliko sati?
Ujutro, u svako doba... nego sluaj...
Dovienja.
Te sam noi veoma malo spavala. Nisam mogla da shvatim to bi
Astarita mogao da trai od mene to ne bi bilo u vezi s njegovom strasti, ali
sam imala izvjestan predosjeaj, bila sam gotovo sigurna da se nemam nadati
dobru. S obzirom na mjesto na kome mi je bio zakazao sastanak,
pretpostavljala sam da je u pitanju stvar za koju je nadlena policija, a bilo
mi je jasno, kao svakome siromahu, da se policija nikad ne kree za dobro
siromaha. Poto ispitah u tanine svoje ponaanje, zakljuili da Astarita eli
ponovo da me ucijeni, sluei se kakvim obavjetenjem koje je dobio u vezi s
inom. Nisam poznavala inov ivot i zato sam se plaila da se moda nije
politiki kompromitirao. Nikad se nisam bavila politikom, ali nisam bila
toliko neznalica da ne bih znala da ima mnogo ljudi kojima se ne svia
faistiki reim, a jedna vrsta se ljudi, u koje je spadao i Astarita, brinu za to
da takve vladine neprijatelje uini nekodljivim. Fantazija mi je ivim
bojama slikala dilemu pred koju e me postaviti Astarita: ili da ponovo pred
njom popustim ili da dozvolim da ino ode na robiju. Povod mojim mukama
bila je injenica to ja nikako nisam bila voljna da udovoljim Astaritinoj
elji. Ali isto tako nisam htjela ni da ino bude zatvoren. Imajui sve to u
vidu, nisam vie prema Astariti osjeala nimalo saaljenja, ve samo mrnju.
Smatrala sam ga kukavicom, podlacem,ovjekom, koji nije dostojan da ivi
pa ga treba nemilosrdno kazniti. I tako, pored ostalih rjeenja, sinu mi i
misao da ga ubijem. Radilo se ipak vie o bolesnoj fantaziji, nastaloj od
nespavanja, nego o nekoj stvarnoj odluci. Tom sam se fantazijom, koja nije
mogla da doe do izraaja u objektivnoj i vrstoj odluci, zanosila sve do
zore. Vidjela sam samu sebe kako stavljam u torbicu otar i iljat no kojim
je majka ljutila krompire, kako odlazim Astariti, kako mi on nareuje ba
ono ega sam se plaila, a zatim kako mu ja, udarajui ga to sam jae mogla
svojom snanom miicom, zadajem udarac u vrat, izmeu uha i bijela
ukropljena ovratnika, a zatim izlazim iz sobe i, pravei se kao da sam
sasvim mirna, jurim da se sakrijem kod izele ili kod koje druge, meni
prijateljski naklonjene osobe. Ali, mada su me neprestano zaokupljala takva
krvolona matanja, ipak sam bila itavo vrijeme svjesna da neu nikada biti
sposobna da tako neto uradim, jer osjeam ne samo odvratnost prema krvi,
ve mi je isto tako odvratna i sama misao da bih nekome mogla da zadam
kakav teak udarac; po svom karakteru vie sam sklona da podnosim nasilje,
nego da ga sama vrim.
Pred zoru zadrijemah i malo odspavah, a kad se razdanilo, digoh se i
pooh na uobiajeni sastanak s inom. im se u predgrau sastadosmo u
aleji, odmah ga poslije prvih rijei, upitah, trudei se da mi glas bude to
ravnoduniji:
Reci mi... da li si se ti ikada bavio politikom?
Politikom? . .. Kako to misli?
Tako, da li si se bilo ime ogrijeio o reim?
Pogleda me s izrazom ovjeka koji stvari dobro razumije i pravilno
ocjenjuje, a zatim me upita:
Reci mi, liim li ja tebi na budalu?
Ne ... ali...
Odgovori mi prije svega: Liim li ja tebi na budalu?
 Ne odgovorih ne lii... ali...
Pa onda zavri koga bih se avola bavio politikom!
Ne znam, toliko puta...
Ostavi... ako je ko elio da ti podvali, reci mu slobodno da ino
Molinari nije budala.
Gotovo itav sat obilazila sam oko ministarstva i ni kako nisam mogla
da se odluim da uem. Ve je bilo jedanaest sati kad uoh i upitah vratara
za Astaritu. Najprije se popeh prostranim mramornim stepenicama, zatim
nekim stepenicama koje su bile neto ue, ali jo uvijek dosta prostrane, i
najzad nekim irokim hodnicima uoh u ekaonicu u koju su vodila troja
vrata. Dotada me je rije policija podsjeala na neiste i zaputene prostorije
lajonskih komesarijata pa sam se veoma iznenadila kad am vidjela kako su
luksuzni uredi u kojima je radio Astarita. ekaonica je bila pravi salon, s
podom od mozaika, sa starim slikama poput onih koje se mogu videti u
crkvama, pored zidova bile su postavljene koom, presvuene stolice, dok se
u sredini sobe nalazio masivan sto.
Uplaena tim luksuzom, nisam mogla da ne pomislim, da je izela
zaista imala pravo, jer je i meni sada bilo jasno da je Astarita stvarno neka
velika zvjerka. Da je Astarita bio zaista vana linost, to mi potvrdi i jedan
sasvim neoekivan sluaj. Tek to sam bila sjela, otvorie se jedna vrata i na
njih izie jedna veoma lijepa i visoka, iako ne vie sasvim mlada gospoa u
dubokoj crnini, elegantno odjevena s koprenom na licu. Za njom izie od
mah i Astarita. Digoh se, uvjerena da je na mene doao red. Poto mi iz
daleka dade znak rukom, kao da hoe da me upozori da me je vidio, ali da jo
nije na mene doao red, Astarita je i dalje na pragu sobe razgovarao s tom
gospoom. Zatim, poto je otprati do polovine salona i poto se s njom
oprostio, klanjajui se i ljubei joj ruku, pozva rukom jednu drugu linost
koja je zajedno samnom sjedila u onom salonu, nekog starca s naoarima,
bijele bradice, u crnini, koji je liio na kakvog profesora.?
Na Astaritin znak on se odmah die i, usluan i zadihan, pohita prema
njemu. Kad njih dvojica iezoe u sobi, ostadoh potpuno sama. Prilikom te
kratke Astaritine pojave najvie me iznenadila razlika izmeu njegova
sadanjeg dranja i onoga prilikom izleta u Viterbo. Onda je bio zbunjen,
nekako grevit, nijem, izoblien, sada je naprotiv davao utisak ovjeka koji
vlada sobom, bio je prirodan, iako krut, ispoljavajui uz to neku
autoritativnu, iako promiljenu nadmenost. I glas mu je bio drukiji. Sa
mnom je za vrijeme izleta govorio tiho, toplo priguenim glasom, a kad je
govorio s gospoom s koprenom, glas mu je imao jasan, hladan, odmjeren i
miran ton. Kao obino, bio je odjeven u tamnosivo odijelo, s bijelim i
visokim ovratnikom, tako da se inilo da gotovo uope ne mie glavom, koje
sam za vrijeme izleta posmatrala, ne pridajui im nikakav naroiti znaaj,
izgledali sasvim u skladu s mjestom, sa strogim i masivnim namjetajem, s
prostranom dvoranom, s tiinom i redom koji je u njoj vladao, a odijelo mu je
sad liilo na neku uniformu. izela je u pravu, pomislih ponovo, taj ovjek
mora da je neka visoka linost, a one njegove nespretne manire i onaj njegov
stalan osjeaj inferiornosti, koje je ispoljavao u onom drutvu, mogla je da
objasni samo ljubav koju je prema meni osjeao.
Ta me zapaanja donekle umirie; kad se poslije nekoliko trenutaka
vrata ponovo otvorie i starac izie, osjetih da ponovo vladam sobom.
Astarita se meutim ne pojavi da me sam pozove s praga svoje sobe, umjesto
toga odjeknu zvonce, jedan posluitelj ue u Astaritinu sobu i za sobom
zatvori vrata, ali se odmah ponovo pojavi, priblii mi se i, poto me tihim
glasom upita kako se zovem, ree mi da uem.
Astaritin ured nalazio se u sali koja je bila jedva neto manja od
ekaonice, ali je bila prazna, osim to su se u jednom oku nalazili jedan
divan i dve fotelje, a u drugom jedan velik sto za kojim je sjedio Astarita. U
sobu je kroz prozore, zastrte bijelim zavjesama prodirao hladan dan bez
sunca, tuan, ispunjen tiinom, i koji me podsjeti na Astaritin glas dok je
govorio s gospoom s koprenom. Pod je bio pokriven velikim mekanim
ilimom, a na zidovima su visile dvije tri velike slike. Sjeam se jedne koja
je prikazivala red zelenih livada, omeenih na horizontu vijencem kamenitih
planina.
Kako rekoh, Astarita je sjedio za onim svojim velikim stolom. Kad
uoh, ne podie ak ni oi s nekih papira: itao je, ili se bar pravio da ita.
Kaem pravio , jer sam bila sigurna da je sve to samo komedija, sraunata
da me zastrai i da mi sugerira koliki on autoritet uiva i kolika mu se
vanost ondje podaje. I stvarno, kad prioh blie stolu, vidjeh da onaj list, u
koji je on s tolikom panjom upirao svoj pogled, ne sadri vie od tri do etiri
retka ispod kojih se umjesto potpisa nalazila neka drljotina. Osim toga i ruka,
kojom je bio podupro elo i izmeu dva prsta stiskao upaljenu cigaretu,
odavala je da je zbunjen, jer je vidljivo drhtala. Od drhtanja ruke pade mu
malo pepela i rasu se po onom listu koji je on prouavao s tolikom i s tako
namjetenom panjom.
Poloih ruku na ivicu stola i rekoh:
Evo me.
Kao na neki signal, on na te rijei prestade da ita, urno se die i poe
da me pozdravi uzimajui me za obje ruke. Ali je sve to bio uinio utke,
iako je to bilo u velikoj suprotnosti s onim njegovim autoritativnim i
neusiljenim dranjem koje je nastojao da zadri. U stvari, kako to odmah
shvatih, i sam moj glas bio je dovoljan da on zaboravi ulogu koju je elio da
odigra i da ponovo padne u ono nesavladljivo, uobiajeno uzbuenje. Poljubi
mi ruke, najprije jednu, zatim drugu, pogleda me prevrui svojim
melanholinim i poudnim oima, htjede da progovori, ali mu usne
zadrhtae, i on izvjesno vrijeme ostade bez rijei.
Dola si ree konano onim svojim tihim i priguenim glasom
koji mi je ve bio poznat.
Ja sam se, meutim, moda ba zbog toga njegova dranja osjeala
sasvim hrabrom. Rekoh:
Da, dola sam . . u stvari nije trebalo... to elite da mi kaete?
Doi, sjedi ovamo proapta.
Nije isputao moju ruku, steui je snano i stalno me drei za nju,
odvede me do divana. Sjedoh, ali on odjednom kleknu preda me, obuhvati mi
noge rukama i pritisnu elo na moja koljena. Sve je to radio u dubokoj tiini,
drui itavim tijelom. elo je pritiskivao takvom snagom, da sam osjeala
bol, ali svojom elavom glavom tek poto ostade dugo nepomian, napravi
odjednom kretnju kao da hoe da mi svoje lice poloi u krilo. Ja na to
napravih kretnju kao da hou da se dignem i rekoh:
eljeli ste da mi kaete neto veoma vano ... recite ... inae u otii.
On se na te rijei s mukom podie, sjede pored mene, uze me za ruku i
proapta:
Nita... elio sam da te ponovo vidim.
Ponovo napravih kretnju kao da hou da se dignem, ali on,
zadravajui me dodade:
Da, i htio sam da ti kaem da se nas dvoje moramo sporazumjeti.
Na koji nain?
Volim te ree brzo neizmjerno te volim ... doi da ivi sa mnom,
doi u moju kuu ... bit e gospodarica .. . kao da si mi ena... imat e
haljina i nakita, kupit u ti sve to zaeli ...
Izgledao je van sebe, zbunjen, rijei su mu padale s usana, a usne su
mu pri tom ostajale nepomine i nekako kao iskrivljene.
Ah, zar ste me zato pozvali da doem ovamo? upitah ga hladno.
Zar nee?
O tome neemo vie ni da govorimo.
udnovato, ali poslije tog mog odgovora on vie ne otvori usta, ali
podie jednu ruku i, nastojei da me fascinira izbezumljenom upornou
svojih pogleda, pomilova me po itavom licu, kao da eli da zapamti njegov
oblik. Prsti su mu bili lagani, osjeala sam kako dru klizei po mom licu od
sljepoonica prema obrazima i od obraza prema bradi, od brade prema
obrazima i od obraza prema sljepoonicama. To su zaista bile kretnje
zaljubljenog ovjeka, a ljubav ima toliku snagu uvjerljivosti ak i kad ne
bismo eljeli da na nju odgovorimo, da se u jednom trenutku osjetih
pobuena da mu iz samilosti kaem neto utjenije, to ne bi znailo potpun
prekid. Ali mi on za to ne dade vremena, jer se, poto me pomilova, die i
ree nekim udnim, zadihanim i jasnim tonom koji je odavao uzbuenje,
izazvano eljom, i izvjestan meni dotada nepoznat osjeaj zvanine dunosti:
Da, ekaj... istina je... treba da ti saopim neto veoma vano.
Poe prema stolu i uze jedan crveni fascikl. Upitah ga jedva ujnim
glasom:
to je to?
To je ... to je ... bilo je udno kako se njegov autoritativan i
zvanian ton mijea sad s njegovim uzbuenjem to je informacija koja se
odnosi na tvog vjerenika.
Ah izustih i u jednom trenutku smrtno uzbuena sklopih oi.
Astarita to ne primijeti jer je prevrtao spise, guvajui uzbueno pojedine
listove.
ino Molinari, je li tako? Ti si se s njim morala vjenati u oktobru,
je li tako?
Da.
Ali se iz ovih izvjetaja vidi da je ino Molinari oenjen nastavi i
to s Antoanetom Partini pokojnog Emilija i Siomire Lavanja ... ima ve etiri
godine ... imaju i jednu djevojicu koja se zove Marija... sad njegova ena
ivi u Orvijetu, kod majke ...
Ne rekoh nita, digoh se s divana i pooh prema vratima. Astarita sa
svojim fasciklom u rukama ostade nasred sobe. Otvorih vrata i izioh.
Kad sam se tog prijatnog, blagog i oblanog zimskog dana ponovo
nala meu svijetom na ulici, sjeam se da sam imala osjeaj, istina gorak, ali
jasan, da je moj ivot u kome je zbog mojih tenji i zbog mojih priprema za
brak bilo dolo do izvjesnog prekida ponovo poeo da tee svojim
uobiajenim tokom bez promjena i bez novih dogaaja, kao kakva rijeka koja
je za kratko vrijeme, na umjetan nain, istrgnuta iz svog korita. Moda je taj
osjeaj poticao iz injenice to sam sada, u svojoj zbunjenosti, gledala oko
sebe s panjom koja je bila liena preanje smjelosti i to sam sada i ljude i
trgovine i prevozna sredstva, prvi put poslije toliko mjeseci, ponovo vidjela u
nemilosrdnom svjetlu njihove stvarnosti, dakle ni kao lijepe, ni kao
zanimljive, ni kao beznaajne, ve onakve kakvi su zaista bili, vidjela samih
onakve kakve ih vidi pijan ovjek kad se otrijezni. Ali moda je jo
vjerojatnije da su ti moji osjeaji poticali iz konstatacije da stvarni ivot ne
sainjavaju moji planovi o srei nego ba ono to se protivi tim planovima i
namjerama, ono to se sluajno deava, to je nepotpuno, nepredvieno i to
izaziva razoaranje i bol. Ako li je pak sve to tono, kao to mi se ini da
jeste, onda je nesumnjivo da sam toga dana, poslije nekoliko mjeseci
proivljenih u zanosu, ponovo poela da ivim.
To je bila jedina misao koju je u meni izazvalo otkrie inove
dvolinosti. Nisam ni pomislila da bi trebalo da ga osudim, niti sam prema
njemu osjeala ikakvu mrnju. Za njegovu la nisam mogla da pronaem
opravdanje, ali sam pronalazila razloge za izvinjenje, jer sam smatrala da
nisam prevarena bez izvjesne svoje sukrivnje, a uz to je i uspomena na ono
zadovoljstvo koje sam uivala u inovu zagrljaju bila jo suvie svjea.
Smatrala sam da je, zaslijepljen eljom, bio vie slab nego zao, i da je,
ukoliko se to uope moglo nazvati krivicom, za sve bila kriva moja ljepota,
zbog koje su ljudi gubili glavu i zaboravljali da imaju savjest i izvjesne
dunosti. ino prema tome nije nikako bio vei krivac od Astarite, samo to
se on bio posluio prevarom, a Astarita ucjenom. Obojica su me voljeli i
sigurno bi se, da im je to bilo mogue, bili posluili dozvoljenim sredstvima
da me posjeduju i bili bi mi osigurali onu skromnu sreu koju sam ja stavljala
iznad svega. Sudbina je, meutim, htjela da sam se ja sa svojom ljepotom
namjerila na ljude koji nisu bili u mogunosti da mi tu sreu osiguraju. Ali,
na alost, ako nije bilo sigurno da zaista postoji neki krivac, bilo je van svake
sumnje da sigurno postoji rtva, a ta rtva bila sam ja.
Moda e nekome, posije takve prevare, kakva je bila inova, ovi moji
osjeaji i ova moja rasuivanja izgledati isuvie udni, ali ja sam uvijek, kad
bi me neko uvrijedio a to se, s obzirom na moje siromatvo, moju naivnost
i osamljenost, esto deavalo, uvijek osjeala elju da za onoga koji me je
uvrijedio pronaem opravdanje i da to bre zaboravim uvredu. Ako se u
meni zbog uvrede desi kakva promjena, ona se ne ispoljava u mom dranju
ni u mojoj spoljanosti, ve mnogo dublje, u mojoj dui, koja se zatvara u
samu sebe, kao to se zatvara zdravo i ivo meso koje je zadobilo ranu i koje
nastoji da mu rana to prije zaraste. Istina, oiljci ipak ostaju, jer te gotovo
nesvjesne promjene u dui imaju definitivan karakter.
I s inom se isto tako desilo. Nisam prema njemu osjetila nikakvu
mrnju, mogla bih rei ak ni jedan jedini trenutak, ali se zato u mojoj dui
mnogo toga izmijenilo i razbilo u paramparad: moje potovanje prema
njemu, moje nade da u osnovati porodicu, moja elja da ne popustim ni pred
izelom ni pred majkom, moja nada u vjeru ili barem ona vrsta vjere koju
sam dotada imala. Uporeivala sam se s lutkom koju sam imala kao
djevojica, kako sam je cio dan tukla i zlostavljala osjeala sam, iako je
njeno nasmijano i ruiasto lice ostajalo itavo, kako u njenoj unutranjosti
neto uketa, kako se mrvi, a to nije obeavalo nita dobro. Odvrnula bih joj
glavu, a onda su kroz otvor na vratu ispadali komadii porcelana, arafii,
komadii gvoa, tj. mehanizam koji joj je omoguavao da govori i pokree
oima, a ispadali su i neki tajanstveni mali dijelovi drveta i tkanine ija mi je
svrha uvijek ostajala nedokuivom.
Kad se vratih kui, bila sam kao omamljena, ali mirna. Poslije podne
sam posvravala svakodnevne poslove, ne odavajui majci to mi se desilo i
ne povjeravajui joj zakljuke koje sam iz toga bila izvela; bila sam svjesna
da nisam u stanju da se toliko pretvaram, da bih, kao ranijih dana, mogla da
ijem svoju opremu. Uzeh robu koja je ve bila gotova, a i onu koju je tek
trebalo siti, i zakljuah je u ormar u svojoj sobi. Majka ipak primijeti da sam
tuna; to je kod mene bilo sasvim neobino, jer sam obino vesela i
bezbrina, ali ja joj rekoh da se osjeam umornom, a i bila sam umorna. Pred
vee, dok je majka i dalje ila na maini, ostavih posao, povukoh se u svoju
sobu i ispruih se na krevetu. Sad sam svoj namjetaj, koji je, zahvaljujui
Astaritinom novcu bio plaen i zaista moj, gledala sasvim drugim oima
nego ranije, gledala sam ga bez zadovoljstva i bez nade. inilo mi se da ne
osjeam nikakav bol, ve samo zamornost, kao poslije nekog velikog napora
koji je bio potpuno uzaludan. Uostalom, bila sam i fiziki umorna, udovi su
mi bili kao slomljeni i jedino sam eljela da se odmorim. Na krevetu ubrzo
zaspah, mislei u snu, zbunjeno, na svoj namjetaj i na nemogunost da ga
sada upotrebim onako kako sam se nadala. Spavala sam vjerojatno etiri sata,
i to s velikim zadovoljstvom, snom koji mi je bio i tuan i alostan. Probudih
se veoma kasno i, iz tame koja me je obavijala, odmah pozvah majku. Ona
dotra smjesta i ree mi da nije htjela da me budi, jer je vidjela da spavam
mirno i s velikim zadovoljstvom.
Ve ima jedan sat kako je veera gotova do dade stojei pored
mene i gledajui me to radi? Zar nee doi da jede? ,,
Nemam elje da ustanem A rekoh, zaklanjajui rukom oi od
bljetava svjetla zato mi je ne donese ovamo?
Ona izie, ali se brzo vrati, nosei na posluavniku moju uobiajenu
veeru. Stavi posluavnik na ivicu kreveta, a ja se izdigoh i, oslanjajui se na
lakat, poeh da jedem, ali preko volje. Majka je stalno stajala pored mene i
gledala me. Poslije prvih zalogaja prestadoh da jedem i ponovo padoh na
jastuk ...
to radi... zato ne jede? upita me majka.
Nisam gladna.
 Zar se ne osjea dobro?
Odlino se osjeam.
Onda u odnijeti promrmlja.
Uze posluavnik s kreveta i stavi ga na sto pored prozora.
Sutra ujutru nemoj da me budi nastavih poslije nekoliko trenutaka.
Zato?
Zato to sam odluila da vie ne radim kao model... mnogo se
zamaram, a malo zaraujem.
A kako e da ivi? upita me zabrinuto ja ne mogu da te
izdravam ... nisi vie mala djevojica i mnogo ti treba... a osim toga izdaci
su veliki... oprema ... Poela je da oajava i da se jada. Ne diui ruke s
lica, rekoh polako i s velikim naporom:
Sad nemoj da mi dosauje ... budi mirna, novaca e biti.
Slijedila je duga utnja.
eli li neto? zapita me na kraju ponizno i brino, upravo kao
kakva sobarica kojoj je gospodarica prigovorila zbog njene pretjerane
familijarnosti pa sada eli da joj se oprosti.
Da... uini mi ljubav... pomozi mi da se skrenem .... toliko sam
umorna i jo mi se uvijek spava.
Poslua me, sjede na krevet i najprije mi skide cipele i arape, koje
stavi uredno na stolicu kraj kreveta, a zatim mi skide haljinu, kombinezon i
pomoe mi da navuem spavaicu. Ja sam pri tom neprestano drala oi
sklopljene, a im sam se zavukla pod pokriva skupila sam se i omotala
glavu plahtom. ula sam kako mi je majka, poto je ugasila svjetlo, s praga
poeljela laku no, ali joj ja nisam nita odgovorila. Odmah sam ponovo
zaspala i prospavala itavu no i dobar dio dana.
Izjutra sam morala da idem na uobiajeni sastanak s inom, ali, kad
sam se probudila, osjetila sam da nemam nikakve elje da ga vidim, bar dotle
dok mi bol ne proe i dok ne budem u stanju da njegovu prevaru posmatram
objektivno i iz izvjesne udaljenosti, kao neto to se nije desilo meni, ve
nekoj sasvim nepoznatoj osobi. Kao i kasnije, i tada sam izbjegavala sve ono
to se ini pod neposrednim impulsom osjeaja, a naroito kad ti osjeaji ne
proistiu iz simpatije ili ljubavi. Bilo mi je jasno da Dina vie ne volim, a!i
nikako nisam htjela da ga mrzim, jer sam mislila da bih u tom sluaju samo
gubitak koji sam pretrpjela njegovom prevarom uveala jednim novim
gubitkom koji bi mi opteretio duu neprijatnim i nedostojnim osjeajima.
Uostalom, tog jutra osjeala sam neku naroitu, gotovo razbludnu
lijenost i bila sam manje tuna nego prethodne veeri. Majka je bila veoma
rano izila, a kako sam znala da se ona do podne nee vratiti, ostala sam i
dalje da leim pod pokrivaem. To je bilo prvo zadovoljstvo koje sam
osjetila u poetnoj fazi mog novog ivota, a eljela sam da mi ivot odsada
bude samo prijatan.
Otkad postojim, ja sam se svakog dana dizala ve u prvim jutarnjim
satima, i zato je to moje izleavanje u krevetu i to vrijeme koje mi je tako
beskorisno proticalo predstavljalo za mene pravi luksuz. Taj luksuz sam sebi
dugo uskraivala, ali sad sam bila odluila da ga sebi dozvolim kad god ga se
zaelim, a mislila sam da u isto tako postupati i u pogledu svih drugih stvari
kojih sam se dotada odricala bilo zbog mog siromatva bilo zbog mojih
snova o normalnom porodinom ivotu.
Kako sam uivala jednako u ljubavi kao i u novcu i u stvarima koje se
mogu dobiti za novac, odluila sam da odsada neu vie odbijati ni ljubav, ni
novac, ni ono to se za novac moe dobiti i da u iskoristiti svaku priliku
koja mi se prui. Pogreno bi bilo pomisliti da sam ja sve to odluila zbog
toga to sam bila razoarana, gnjevna, ili to sam eljela da se osvetim, ne, o
tim stvarima ja sam mislila sa zadovoljstvom, radujui se i unaprijed
uivajui u svemu. Ma koliko bila i neprijatna, svaka situacija ima i svoju
drugu stranu, svoje nalije.
Za mene je brak bio izgubljen, bar zasad, a isto tako i one skromne
blagodati kojima sam se nadala, ali sam zato u naknadu ponovo dobila svoju
slobodu. Istina, moje najdublje elje ostale su i dalje nepromijenjene, ali se
meni lak ivot ipak veoma sviao, a blistavost te perspektive krila je pred
mojim oima i tugu i rezignaciju na kojima su se zasnivale te moje odluke.
Sad su majine i izeline pridike poele da daju svoj plod. Iako sam
ivjela potenim ivotom, uvijek sam bila svjesna da bi mi moja ljepota,
samo kad bih to htjela, mogla da pribavi toliko toga to sam eljela. Tog jutra
prvi put sam posmatrala svoje tijelo, kao zgodno sredstvo za ostvarenje onih
ciljeva koje ni svojim radom, ni svojom ozbiljnou nisam mogla da
ostvarim, U tim mislima, ili bolje rei s tim prieljkivanjima, ti jutarnji sati
protekli su mi kao trenuci. Gotovo sam se iznenadila kad sam odjednom ula
kako zvona na oblinjoj crkvi zvone podne i kad sam otkrila da se jedna
dugaka suneva zraka ispruila kroz prozor sve do kreveta na kome sam
leala. Ta zvona, ta suneva zraka i moje lienarenje izgledali su mi tog jutra
kao neto dragocjeno, neobino i luksuzno. Tako isto, leei i matajui u
svojim krevetima, sigurno su u tom istom trenutku sluale to zvonjenje zvona
i zaueno gledale tu sunevu zraku bogate gospoe koje su stanovale u
vilama kakva je vila inovih gospodara.
Osjeajui stalno da vie nisam ona uboga i prezaposlena Adrijana od
minulog dana, ve neka sasvim druga Adrijana, najzad se digoh iz kreveta i
skidoh spavaicu pred ogledalom na ormaru. Pogledah se naga u ogledalu i
po prvi put shvatih tada majku kad je ponosno govorila slikaru:
Pogledajte samo te grudi... pa noge ... pa bokove.
Sjetih se Astarite kome je elja za tim grudima, za tim nogama, za tim
kukovima mijenjala i karakter i dranje, pa i sam glas, i rekoh samoj sebi da
u svakako pronai i druge ljude koji e mi, da bi uivali u tom tijelu, dati
isto onoliko, a moda jo i vie novaca nego to mi je on bio dao.
Odijevala sam se polako i bezbrino, kako je to odgovaralo mom
novom raspoloenju, zatim sam popila kavu i izila. Otila sam u jedan
oblinji bar i otuda telefonirala inu. Bio mi je dao broj telefona, ali mi je
onom svojom karakteristinom servilnom opreznou bio preporuio da se
njime sluim diskretno, jer se njegovim gospodarima ne svia da posluga
koristi telefon. Razgovarala sam s jednom enom, koja je vjerojatno bila
sobarica, a zatim je odmah doao ino. Upita me nisam li moda bolesna.
Moradoh se nasmijati, jer sam u toj njegovoj panji prepoznala ono njegovo
staro savrenstvo, koje moda nije bilo toliko dvolino koliko mu je sluilo
da me lake prevari.
Osjeam se veoma dobro rekoh kao nikad dosada.
A kad emo se vidjeti?
Kad hoe odgovorih ali bih eljela da se vidimo kao to smo se
ranije viali, hou da kaem u vili, ukoliko tvoji gospodari odlaze.
Odmah shvati moju namjeru i odgovori mi brzo.
Odlaze do desetak dana... za boine praznike... ne ranije.
Onda emo se vidjeti do desetak dana nemarno mu odgovorih.
Kako? upita iznenaeno zato da se ne vidimo kao to smo se
ranije viali?
Imam mnogo posla.
Ta to ti je? upita me sumnjiavim tonom. Moda se ljuti na
mene?
Ne odgovorih mu, da imam neto protiv tebe ne bih te zvala da se
sastanemo u vili. Pade mi na pamet da bi on mogao postati ljubomoran i da
bi mi mogao smetati i zato dodadoh: Ne plai se, volim te kao to sam te
uvijek dosad voljela... ali moram pomoi majci da svri jedan neodgodiv
posao ... zbog praznika ... a kako ne bih mogla da izaem ranije, ve samo
vrlo kasno, a ti kasno nisi nikad slobodan, radije u saekati da tvoji
gospodari odu.
A ujutro?
Ujutro u spavati odgovorih mu a, da ti uz put kaem, zna li da
vie ne radim kao model?
 Zato?
To me je ve zamorilo... tebi je drago, zar ne? Dakle, vidjet emo se
do deset dana... telefonirat u ti.
Dobro.
On to dobro ne ree ba sasvim uvjerljivo, ali sam ga dovoljno
poznavala i bila sam sigurna da se on, uprkos svojim sumnjama, prije deset
dana nee pojaviti; nee se, naime, pojaviti ba zato to sumnja. On nije bio
hrabar, a misao da sam moda otkrila njegovu prevaru morala je u njemu da
izazove strah i uzbuenje. Kad sam spustila slualicu, bila sam svjesna da
sam s inom razgovarala mirno pa sam bila zadovoljna samom sobom.
Uskoro e i moji osjeaji prema njemu postati mirni, dobroudni i srdani, a
to e mi omoguiti da ga viam, a da se pri tom ne plaim da emo nas dvoje
i nai odnosi podlei dosadnom i dvolinom osjeaju mrnje.
 7

Istog dana poslije podne odoh da potraim izelu u njenoj namjetenoj

sobi. Kao obino, ona se u taj sat tek bila digla iz kreveta pa se odijevala, jer
je ila na sastanak s Rikardom. Sjedoh na raspremljen krevet i, dok je ona
hodala po polumranoj sobi, punoj haljina i predmeta u neredu, ispriah joj
sasvim mirno, da sam posjetila Astaritu koji mi je otkrio da je ino oenjen i
da ima jednu djevojicu. uvi tu novost, izela uzviknu, ali ne znam da li
od radosti, ili od iznenaenja. Sjede na krevet nasuprot meni, uhvati me
objema rukama za ramena, razrogai oi i ree:
Ne, ne mogu da vjerujem ... enu i kerku ... zar je to istina?
Kerka se zove Marija.
Bilo mi je jasno da ona eli da tu novost produbi i d# se na njoj to
due zadri, ali mi je isto tako bilo jasnih da je moje spokojno dranje
zbunjuje!
enu i kerku... i kerka se zove Marija... i ti to tako jednostavno
kae?
A kako bi trebalo da kaem?
Pa zar ti nije ao?
ao mi je.
A kako ti je on to rekao, da li ovako: ino Molinari je oenjen i ima
kerku ... ovako?
Da.
A to si mu ti odgovorila?
Nita... to je trebalo da mu odgovorim?
A to si pri tom osjetila... Zar nisi osjetila potrebu da zaplae? U
stvari, to je za tebe velika nesrea.
Ne, nisam osjetila potrebu da zaplaem.
Sad vie ne moe da se uda za Dina uzviknu ona zamiljeno ali i
veselo. Kakav je to ovjek... kakva je to savjest... siromanu djevojku kao
to si ti, koja je, moe se rei, samo za njega ivjela... svi su mukarci
pokvarenjaci.
ino rekoh jo ne zna da ja sve znam.
Ja bih mu, draga moja, na tvom mjestu produi ona uzbueno ja
bih mu rekla ono to u stvari zasluuje ... ne bih mu uskratila nekoliko
amara... .
Zakazala sam s njim sastanak do deset dana odgovorih vjerujem
da emo produiti nae odnose.
Ona ustuknu i pogleda me iskolaenim oima.
A zato? ... Zar ti se on jo uvijek svia? ... Poslije svega to je
uradio?
Ne odgovorih joj tihim glasom da bih prikrila svoje uzbuenje
vie mi se ne svia... ali rekoh savlaujui se i laui amar i vika nisu
uvijek najbolje sredstvo osvete.
Pogleda me askom, zamiri, ustuknu korak, ba kao to rade slikari
kad posmatraju svoje slike, a zatim uzviknu:
U pravu si... nisam na to ni mislila... a zna li to bih ja uradila?
Pustila bih ga da se sam mirno i si gurno koprca kako zna, a onda bih ga
jednog lijepog dana napustila.
Ne odgovorih nita, a ona as zatim nastavi mirnijim, ali ipak jo
uvijek ivahnim glasom, kao da pjeva:
Ipak ja sve to jo nikako ne mogu da vjerujem .. ..i ena i kerka ...a s
tobom je pravio takve komedije.. primorao te da kupi namjetaj, opremu ...
kakav ovjek... kakav ovjek.
Ja sam i dalje utjela, a ona pobjedonosno uzviknu:
Ali ja sam ga odmah prezrela ... mora priznati... to sam ti rekla? Taj
ovjek nije iskren ... jadna Adrijana.
Sklopi mi ruke oko vrata i poljubi me. Pustih je da me ljubi, a zatim
rekoh:
Da, najgore je to to me primorao da potroim majin novac.
A da li tvoja majka to zna?
Jo ne.
Za novac se ne plai povika. Astarita je toliko u tebe zaljubljen...
samo ako hoe, on e ti dati novaca koliko ti god zatreba.
Astaritu neu vie da vidim odgovorih svakog drugog mukarca,
samo ne Astaritu.
Moram da kaem da izela nije bila glupa pa odmah shvati da je bolje
da mi bar zasad ne govori o Astariti, a razumjela je i to sam htjela da kaem
onom reenicom:
Svakog drugog mukarca...
Pravila se kao da trenutno razmilja, a zatim ree:
Zaista, u pravu si, razumijem te... i meni bi poslije svega onoga to se
desilo bilo donekle neprijatno da se viam s Astaritom ... on hoe silom ... a i
o inu ti je sve to ispriao samo zato da bi ti se osvetio. Ponovo zautje a
zatim ree sveanim glasom: Osloni se na mene... Hoe li da upozna
nekoga ko bi bio voljan da ti pomogne.
Da.
 Osloni se na mene.
Ali dodadoh vie neu da se veem, hou da budem slobodna.
Osloni se na mene ponovi ona i po trei put.
Sada nastavih hou da vratim majci onaj novac ... i da kupim
neke stvari koje su mi potrebne... i neu zavrih da majka vie radi.
izela se die i sjede za toaletni stoi.
Ti si, Adrijana ree puderiui se urno bila uvijek i suvie dobra
i ... vidi li sad to se deava kad je ovjek suvie dobar?
Zna li rekoh da jutros nisam ila na poziranje? Odluila sam da
vie ne radim kao model.
Dobro si uinila odgovori i ja, uostalom, poziram sada samo za...
i ree ime jednog slikara i to samo da njemu ugodim ... ali kad on zavri,
onda dosta.
Sada sam prema izeli osjeala veliku ljubav, a osjeala sam se i
potpuno ohrabrena. Ono njeno:
Osloni se ti na mene zvualo je u mojim uima kao neko srdano i
materinsko obeanje da e se ona, i to odmah, pobrinuti da udovolji svim
mojim potrebama. Znala sam vrlo dobro da izelu ne nagoni istinski osjeaj
da mi pomogne, ve, kao onda s Astaritom, elja, moda i nesvjesna, da i ja
to prije doem u njen poloaj, ali kako niko ne radi nita zabadava i kako su
se u ovom sluaju izelina zavist i moja korist podudarale, nisam imala
nikakva razloga da odbijem njenu pomo samo zbog toga to sam bila
svjesna da dolazi iz sebinih pobuda.
Mnogo se urila, jer je ve bila zakasnila na sastanak sa svojim
vjerenikom. Iziosmo iz sobe i poesmo da u mraku silazimo niz uske i
strme stepenice stare kue. Moda zato to je bila uzbuena, a moda i zato
to je eljela da ublai gorinu mog razoaranja u namjeri da pokae kako
ja u svojoj nesrei nisam sama izela mi na stepenicama ree:
Zna li da i ja prosto vjerujem da i Rikardo eli da se sa mnom naali
onako kao to se ino naalio s tobom.
Zar je i on oenjen? upitah naivno.
Ta nije, ali se ponaa tako da imam utisak kao da hoe da mi se
naruga... ali ja sam mu rekla: Dragi moj, ti mi uope nisi potreban, ako
hoe, ostani, ako ne e, idi.
Ne rekoh nita, ali pomislih da izmeu nje i mene, kao i izmeu njenih
odnosa prema Rikardu i mojih prema inu, postoji velika razlika. Ona u
stvari nije nikada imala nikakvih iluzija u pogledu Rikardove ozbiljnosti i
nije se ustruavala, to mi je bilo poznato, da ga ponekad prevari. Ja sam se,
meutim, svom snagom svoje jo neiskusne due nadala da u postati inova
ena i uvijek sam mu bila vjerna; poputanje na koje me Astarita bio
primorao u Viterbu svojom ucjenom, nije se moglo nazvati prevarom. Ja joj
ipak ne rekoh nita, jer sam mislila da bi se ona uvrijedila, kad bih joj to
rekla. Na pragu kapije zakaza mi za slijedee vee sastanak u jednoj
slastiarnici, a zatim, preporuujui mi da budem tona, jer vjerojatno nee
biti sama pobjee.
Osjeala sam da bi trebalo da ispriam majci sve to mi se desilo, ali
nisam imala za to hrabrosti. Majka me je zaista voljela i za razliku od
izele koja je u inovoj prevari vidjela samo pobjedu svojih shvaanja i nije
ni pomiljala da prikrije svoju zlobu kad bi ona vidjela da je zaista bila u
pravu, osjetila bi vie bol nego radost. Majka je u sutini eljela samo moju
sreu; bilo joj je svejedno kojim u ja putem doi do te sree, ali je bila
uvjerena da mi je ino ne moe osigurati. Poslije dueg razmiljanja odluih
da joj nita ne kaem, utoliko vie to sam bila sigurna da e joj stvarnost ve
idue veeri, bez ikakva mog objanjenja, otvoriti oi. Mada sam znala da u
joj time na veoma grub nain otkriti veliku promjenu koja je nastala u mom
ivotu, ipak mi se sviala misao da u tako izbjei itavo mnotvo
objanjenja, razmiljanja i komentara kojima je izela obilovala kad sam joj
ispriala historiju inove dvolinosti. U stvari sad sam prema temi koja se
odnosila na moj brak osjeala neku vrstu odvratnosti i nastojala sam da o
tome to manje govorim i da postupim tako da mi ni drugi to ne spominju.
Sutradan, da mi majka, koja je ve neto sumnjala, ne bi dosaivala,
pravila sam se kao da imam sastanak s inom i ostadoh napolju itavo
poslijepodne. Za vjenanje sam bila saila novu haljinu, sivi kostim, koji sam
htjela da obuem odmah poslije obreda. To je bila najljepa haljina to sam je
imala i zato sam izvjesno vrijeme oklijevala prije nego to sam je obukla. Ali
zatim pomislih da u je jednog dana ipak morati obui i da tog dana sigurno
neu biti ni sretnija, ni nevinija nego to sam bila tog dana. Bila sam takoer
svjesna da ljudi sude po spoljanosti i da moram da izgledam to ljepa da
bih dobila to vie novaca, i zato se konano oslobodih svih predrasuda.
Obukoh dakle, iako ne bez izvjesnog aljenja, svoju lijepu haljinu, koja mi se
danas, kad o tome ponovo razmiljam, ini veoma runom i veoma
skromnom kao sve moje tadanje haljine. Poto se obukoh, paljivo se
oeljah, namazah lice, ali ne vie nego obino. Moram da kaem da mi
nikad nije bilo jasno zato se mnoge ene moje profesije mau da im lice,
kad izau, lii na karnevalsku masku. Moda to one ine zato to bi inae,
zbog ivota koji vode, izgledale suvie blijede, a moda i zato to se plae da
mukarci ne bi na njih obratili panju kad se ne bi tako jako mazale, a na taj
nain one sasvim jasno daju mukarcima na znanje da im se mogu pribliiti.
Meutim, ma koliko se zamarala i muila da bih izgledala drukija,
zadravam svoju svjeu crnpurastu boju i mogu da kaem bez suvine
skromnosti, da je moja ljepota bez naroite pomoi rumenila i bjelila, bila
uvijek dovoljna da ljudi za mnom okreu glavu kad prolazim ulicom. Ja
mukarce ne privlaim ni ruem ni crnilom, a ni lanom plavom kosom boje
slame, ve svojim velianstvenim dranjem (tako su mi bar mnogi od njih
tvrdili), vedrinom i ljupkou svog lica, osmjehom svojih savrenih zuba,
svojom gustom i kovrdavom smeom kosom. Moda ene koje boje kosu i
mau lice nisu ni svjesne da kod mukaraca, koji ih od samog poetka
smatraju za ono to jesu, izazivaju unaprijed neku vrstu razoaranja. to se
mene tie, ba zato to sam tako prirodna i uzdrljiva, mukarci nikad nisu
naisto kako da me ocijene i zato oni sa mnom doivljavaju iluziju
pustolovine, a to je ono to oni mnogo vie trae od obinog fizikog
zadovoljstva.
Kad se obukoh i udesih, otioh u kinematograf, gdje sam isti program
gledala dva puta. Kad izioh iz kinematografa bila je ve no, pa sam odmah
otila u slastiarnicu gdje mi je izela bila zakazala sastanak. Ta
slastiarnica nije bila jedno od onih uobiajenih skromnih mjesta gdje smo se
obino sastajale s Rikardom. To je bila elegantna slastiarnica, u kakve
dotada nisam zalazila. Shvatih da je izbor pao ba na ovaj lokal samo zato da
bi se to vie istakla moja linost i da bi mogla da utvrdi to vea cijena za
moje usluge. enu moje vrste, koja je uz to lijepa i mlada i umije da te svoje
osobine pametno iskoristi, ovakva i slina lukavstva (o kojima u imati
prilike da kasnije govorim) zaista mogu da dovedu do onog trajnog
blagostanja, koje u stvari predstavlja krajnji cilj za kojim sve ene tee, ali su
veoma rijetke one koje tako postupaju. Ja, meutim, nisam nikada spadala u
takve ene. Skromnog porijekla, ja sam na luksuzne lokale uvijek gledala s
nepovjerenjem.
U buroaskim restoranima, slastiarnicama i kavanama, uvijek sam se
osjeala nelagodno, tamo me bilo stid i da se smijem i da koketiram s
mukarcima, a uz to mi zbog onog raskonog svjetla izgledalo kao da su me
postavili uz stup sramote. Naprotiv, prema ulicama moga grada, njihovim
palaama, crkvama, spomenicima, trgovima, kapijama, koje ih ine mnogo
ljepim i primamljivijim od bilo kakve raskone sale, restorana ili
slastiarnice, osjeala sam duboku srdanu privlanost. Uvijek sam voljela da
u suton iziem na ulicu i da, idui polako pored osvijetljenih izloga,
posmatram kako tamo visoko iznad krovova no postepeno zamrauje nebo.
Uvijek sam voljela da hodam u gomili i da, ne okreui se sluam kako mi
prolaznici, od kojih sam se tome najmanje nadala, stidljivo doaptavaju
ljubavne izjave. Uvijek sam voljela da do iznemoglosti hodam gore dolje po
istoj ulici, sve dok ne osjetim da sam sasvim iscrpljena, jer je moja dua i
dalje ostajala svjea, traei uvijek neto novo, kao da se nalazim na nekom
vaaru ija su iznenaenja neiscrpna.
Ulica je uvijek bila i moj salon, i moj restoran, i moja kavana, jer sam
se rodila siromana, a i siromaan svijet, kao to je poznato, trai jeftinu
razonodu, uiva oima u izlozima trgovina, znajui da nije u mogunosti da u
njima ita kupi, u proeljima palaa u kojima nee nikada stanovati.
Zbog toga su mi se uvijek sviale i crkve, kojih u Rimu ima tako
mnogo, jer su one svakome otvorene, i svakome pokazuju svoju rasko, jer se
u njima pored mramora, zlata i skupocjenih ukrasa, osjea stari i ustajali
zadah sirotinje koji je esto jai od mirisa tamjana. Bogata, naravno, ne seta
ulicama i ne ide u crkvu. On, u najboljem sluaju, prolazi gradom u svojim
kolima, zavaljen na jastucima, itajui novine.
Kako sam ja ulicu voljela vie od svih drugih mjesta, nisam ni mogla
da susretnem one ljude koje sam, prema izelinim rijeima, morala da
traim, pogotovu to bih za to bila morala da rtvujem i ono to mi se najvie
svialo. Ja tu rtvu nikad nisam htjela da prinesem i zato je to prvenstvo koje
sam davala ulici predstavljalo za sve vrijeme mog drugovanja s izelom
predmet naih estokih prepirki. izela nije voljela ulicu, crkve njoj nisu
nita govorile, prema masi je osjeala samo odvratnost i prezir. Ona je u
svojim mislima na najvie mjesto postavljala luksuzne restorane i da je
usluni konobari gotovo sa strahopotovanjem prate svaki i najmanji pokret
gostiju; mondenske plesne dvorano s livriranim sviraima i plesaima u
veernjim odijelima; najelegantnije kavane i igranice. U takvim lokalima
ona je postajala sasvim druga, mijenjala je pokrete, dranje pa i glas.
Ukratko, nastojala je da se ponaa kao kakva prava dama. Postati dama
to je bio onaj idealni cilj /a kojim je ona teila. Kako e se kasnije vidjeti, na
kraju joj je bilo polo za rukom da taj cilj i ostvari. Ali u tom njenom
konanom uspjehu najneobinije je to da linost, kojoj je bilo sueno da
zadovolji njene ambicije, nije srela u luksuznim lokalima, ve, i to mojom
zaslugom, ba na onoj istoj ulici koju je toliko mrzila.
Naoh izelu u slastiarnici, u drutvu jednog sredovjenog ovjeka,
trgovakog putnika. Predstavljajui ga, ree mi da se zove ainti. Dok je
sjedio, izgledao je normalnog rasta, naroito zbog veoma irokih ramena, ali
kad se digao, primijetih da lii gotovo na patuljka, a da ga ona njegova iroka
ramena ine sad manjim nego to je stvarno bio. Kosa mu je bila bijela, gusta
i sjajna, a uz to je strila uvis, pa je zato izgledao vii, lice mu je bilo rumeno
i pucalo je od zdravlja, crte lica su mu bile pravilne kao u kakve statue: elo
vedro, oi velike i crne, nos prav, usta lijepo izvedena. Pa ipak je izvjestan
izraz antipatine tatine, samozadovoljstva i lane ljubaznosti inio da je to
lice, koje je na prvi pogled izgledalo privlano i impozantno, postajalo
naprosto odvratno.
Ja sam bila pomalo nervozna i im se upoznavanje zavri, sjedoh i ne
prozborih vie ni rijei. ainti produi razgovor koji je vodio s izelom,
kao da moj dolazak nije uope vaan, iako je, u stvari, trebalo da bude glavni
dogaaj te veeri:
Nema razloga da se na mene ali govorio je izeli. Oslonivi se
jednom rukom na njeno koljeno, ostade u tom stavu itavo vrijeme dok je s
njom govorio. Koliko je trajala, da tako kaemo, naa veza? est mjeseci? E,
pa dobro, reci mi po dui, da li si za tih est mjeseci i jedan put otila od
mene nezadovoljna? Glas mu je bio tih, jasan, markantan, govorio je kao
da srie, ali je bilo jasno da on tako ne govori da bi ga drugi lake razumjeli,
ve da bi sam sebe sluao i da bi sam uivao u svakoj rijei koju izgovara.
Ne, ne ree izela s izvjesnom dosadom, sagnuvi glavu.
Adrijana, neka vam kae izela nastavi ainti onim svojim
jasnim i odsjenim glasom ne samo da nisam nikada krtario kad sam
novcem plaao one, da ne kaem, profesionalne usluge, ve sam joj svaki
put, kad sam se vraao iz Milana, donosio po kakav dar... Sjea li se kako
sam ti jednom donio bocu francuskog parfema? A vjerojatno se sjea i onog
kombinezona od volana i ipaka koji sam ti poklonio jednom drugom
zgodom?... ene misle da se mukarci ne razumiju u assouare, ali ja sam
izuzetak, he, he. Pri tom se diskretno nasmija pokazujui perfektne ali
pretjerano bijele zube, tako da su izgledali kao lani.
Daj mi jednu cigaretu, i to odmah ree izela s izvjesnom dosadom.
Odmah pouri on s izvjesnom ironijom u glasu.
Prui i meni cigaretu, pa i sam zapali, a onda nastavi:
Sjea li se one torbice koju sam ti takoer jednom zgodom donio...
velike... od prave koe ... zar je vie ne nosi?
Te se torbice nose ujutro ree izela.
Volim da pravim poklone ree okreui se prema meni ali, da se
dobro razumijemo, ja to ne radim iz nekih sentimentalnih razloga... zatrese
glavom, izbacivi dim kroz nos ve iz tri sasvim odreena razloga: prvo,
zato to volim da ujem kako mi zahvaljuju; drugo, to, kad elimo da smo
dobro uslueni, moramo praviti poklone: ko je jednom dobio poklon, nada se
da e ga dobiti i drugi put; tree, jer ene vole da se zavaravaju, a pokloni
prave utisak i onda kad ne postoji nikakav osjeaj.
Ti si lukav ovjek ree izela ne gledajui ga ravnoduno.
 On zatrese glavom, smijui se svojim lijepim osmjehom, i pokazujui
zube.
Ne, ja nisam lukav... ja sam ovjek koji je mnogo doivio i koji je
umio da iz steenog iskustva izvue izvjesne pouke ... znam kako treba
postupati sa enama, kako s klijentima, kako s mlaima, i tako redom... moja
pamet lii na vanredno uredan ormar... primjer na vidiku je ena... uzmem
fascikl, prelistam... vidim da su izvjesne mjere imale eljeni efekat, a drugi
nisu, stavim fascikl na njegovo mjesto i prema tome postupam ... to je sve.
Zautje i ponovo se nasmije. izela je puila kao ovjek koji se
dosauje, a ja ne rekoh nita.
A ene su mi zahvalne nastavi on odmah jer shvaajui da ih ja
neu razoarati, da ja poznajem njihove zahtjeve, njihove slabosti i njihove
hirove... tako sam i ja zahvalan muteriji koja me odmah shvati, koja se ne
gubi u praznim razgovorima, koja, ukratko, zna to hoe i to ja hou ... na
svom stolu u Milanu imam jednu pepeljaru na kojoj pie: Neka je
blagosloven Gospod koji mi ne da da uzalud gubim vrijeme. Odbaci
cigaretu i, izvlaei ruku iz rukava baci pogled na sat i dodade: Mislim da
je vrijeme da se jede.
Koliko je sati?
Osam ... Izvinite, odmah u se vratiti. Die se i otie na kraj
dvorane. Bio je zaista malen s onim svojim irokim ramenima, uzdignutom,
sijedom i gustom kosom.
izela zgnjei cigaretu u pepeljari i ree:
Veoma je dosadan, govori samo o sebi.
To sam primijetila.
Pusti ga da govori i odgovaraj na sve uvijek potvrdno nastavi ona
vidjet e da e ti povjeriti mnotvo tajni; stvarno je dareljiv i zaista pravi
poklone.
Da, ali onda ti to predbacuje.
Ne ree nita, samo mahnu glavom, kao da hoe da kae:
to da mu radi?
Jedno vrijeme smo utjele, a onda se ainti vrati, plati, i mi iziosmo
iz slastiarnice.
izela, ree putem ainti vee je posveeno Adrijani... hoe li
ipak da nam uini zadovoljsto i da s nama veera?
Ma ne, hvala ree urno izela idem na je dan sastanak.
Pozdravi aintija i mene i otie. Kad se udaljila, rekoh aintiju:

izela je simpatina.
 Napravi grimasu i odgovori:
Da, nije loa, ima lijepo tijelo.
Zar vam nije simpatina?
Idui pored mene i steui mi ruku, i to veoma visoko, gotovo ispod
pazuha, odgovori:
Ja ni od koga ne traim da bude simpatian, samo da dobro radi ono
to radi... od daktilografkinje, na primjer, ne traim da bude simpatina, ali
traim da na maini pie brzo i bez greaka ... od ene izeline vrste ne
traim da bude simpatina, ve samo da zna svoj zanat, a to znai da mi uini
prijatnim onaj sat ili dva to ih s njom provodim ... a, meutim, izela svoj
zanat ne zna.
Zato?
Zato to stalno misli na novac... i stalno se plai da joj posjetilac nee
platiti ili da e joj platiti suvie malo... ja, naravno, ne traim da me ona voli,
ali njena profesija zahtijeva od nje da se ponaa kao da me zaista voli, da mi
prui iluziju da me voli... zato je plaam ... meutim, izela suvie jasno
pokazuje da to radi iz rauna... ne daje ovjeku ni vremena da predahne,
odmah poinje da se svlai ... e, do avola.
Tako stigosmo do restorana, jednog bunog lokala koji je bio prepun
svijeta, i to, kako mi se uinilo, ljudi aintijeve vrste: trgovakih putnika,
meetara, trgovaca, industrijalaca na proputovanju. ainti ue prvi i,
predajui ogrta i eir pikolu, upita:
Da li je moj stari sto slobodan?
Da, gospodine ainti. |
Sto se nalazio u udubljenju pored jednog prozora. ainti sjede
trljajui ruke, a zatim me upita:ima li dobar apetit, spada li u sladokusce?
Mislim odgovorili zbunjeno.
To mi je drago ... za stolom treba jesti... izela, na primjer, nikada
nije htjela da jede... plaila se da e se ugojiti... to su gluposti, sve u svoje
vrijeme, za stolom treba jesti. Zaista je bio kivan na izelu.
To je tono rekoh skromno ko mnogo jede, taj se i ugoji... a ima
ena koje ne ele da se ugoje.
Da li si i ti takva?
Nisam ... ali kau da sam suvie jaka.
Ne vjeruj im, to je puka zavist... takva kakva si odlino izgleda... to
ti ja kaem, a ja se razumijem u to.
Kao da hoe da me sasvim razuvjeri, oinski pomilova ruku. Kad doe
konobar, ainti mu ree:
Najprije, ukloni to cvijee, smeta mi... a zatim kao i obino .... mi se
razumijemo, samo brzo. Zatim, okreui se prema meni, dodade: Poznaje
me i zna to mi se svia... osloni se na njega... vidjet e da se nee kajati.
Zaista, nisam imala razloga da se potuim. Sva jela, koja su jedno za
drugim dolazila na na sto, iako nisu bila naroito fina, bila su veoma ukusna
i veoma obilna. ainti je imao silan apetit i jeo je s izvjesnim zanosom,
sagnute glave, drei vrsto no i viljuku, ne gledajui me i ne govorei, kao
da je sasvim sam. Bio je sasvim zauzet jelom. U svojoj prodrljivosti gubio
je svoj toliko hvaljeni mir, pravio mnogo pokreta, kao da se plai da nee
dospjeti da sve pojede pa e ostati gladan. Kad bi strpao u usta komad mesa,
urio bi se da lijevom rukom otkine komadi hljeba i zagrizao bi ga; drugom
rukom odmah bi sipao vino u au i pio ga jo prije nego to bi savakao
zalogaj. Sve je to radio mljackajui ustima, prevrui oima i tresui glavom,
kao to to rade make kad im je komad suvie velik. Ja, meutim, suprotno
svom obiaju, nisam bila gladna. Prvi put sam se spremala da imam intiman
odnos s ovjekom kojega nisam voljela i kojega uope nisam poznavala.
Paljivo sam ga posmatrala, analizirajui uz to svoje osjeaje i razmiljajui
kako u se izvui. Kasnije nisam vie vodila rauna o izgledu ljudi s kojima
sam dolazila u vezu. Moda zato to sam, prinuena okolnostima, veoma
brzo nauila da u njima odmah i ve na prvi pogled pronaem neto dobro i
privlano, to je bilo dovoljno da intimnost bude snoljivija. Te veeri jo mi
nije bila poznata ona lukava snalaljivost moje profesije koja se sastoji u
tome da u mukarcu odmah pronaemo bilo kakve privlane osobine koje
kupljenu ljubav ine manje neprijatnom, ali sam tako rei, instinktivno,
nastojala da se time posluim. Ve sam rekla da ainiti nije bio ruan,
tavie, mogao je da izgleda i lijep, samo kad je utio i kad nije razotkrivao
strasti koje su mu ispunjale duu. I to je ve bilo mnogo, jer se ljubav, na
kraju krajeva, sastoji u fizikom spajanju. Ali meni to ipak nije bilo dovoljno,
jer nisam nikad mogla da volim ni da smatram podnoljivim mukarca samo
zbog njegovih tjelesnih osobina. Poto veerasmo i poto ainti utoli onu
svoju pretjeranu prodrljivost, podignuvi se pri tom dva tri puta, pa poe
ponovo da govori, primijetih da na njemu nema nita ili da ja nisam u stanju
da bilo to otkrijem to bi ga bar donekle moglo uiniti simpatinim. On je,
kao to me je bila upozorila izela, neprestano govorio o sebi, i to na
vanredno neprijatan nain, hvalisavo i dosadno, priajui najvie o stvarima
koje mu nimalo nisu sluile na ast i koje su u cijelosti potvrivale onaj moj
instinktivan neposredan osjeaj gnuanja. Nita, ba nita nije bilo u njemu
to bi mi se moglo svidjeti, a sve njegove tobonje dobre osobine, koje je on
hvalio i uznosio, liile su mi na uasne mane. I kasnije sam, iako rjee,
sretala sline ljude, bez ikakve vrijednosti, u kojima nema ba nita to bi
prema njima moglo da pobudi bilo kakav osjeaj simpatije. Uvijek sam se
udila to takvi ljudi uope postoje i pitala se nije li moda u pitanju moja
greka, jer moda ne umijem da u njima na prvi pogled otkrijem osobine koje
oni, bez ikakve sumnje, posjeduju. Bilo kako bilo, malo pomalo sam navikla
na takvo neprijatno drutvo, i sad se pretvaram, smijem se i alim, jednom
rijei, pravim se da sam takva, kakvu me oni ele, takva kakvom me oni
smatraju. Ali te sam veeri prvi put otkrila neto to me je navelo na
melanholina razmiljanja. Dok je ainti brbljao i istio zube akalicom ja
sam sebi govorila da je zanat koji sam odabrala, veoma teak, jer zahtijeva da
se pretvaram i da pokazujem ljubavni zanos i prema takvim ljudima koji su u
meni, kao to je to bio sluaj s aintijem, izazivali sasvim suprotne
osjeaje; da nema tog novca koji bi mogao da plati sline usluge; da je
nemogue, bar u sluajevima kao to je ovaj, ne ponaati se kao izela, koja
je mislila samo na novac, pa je to otvoreno pokazivala. A palo mi je bilo na
pamet i to da u te veeri tog tako antipatinog aintija odvesti u svoju
jadnu sobu koja je bila namijenjena sasvim drugim svrhama. Pomislih kako
nemam sree i kako sluaj time to sam susrela ba aintija, a ne kakvog
naivnog djeaka u potrazi za pustolovinama, ili kakvog potenjainu bez
pretenzija kakvih ima mnogo hoe da ja ve na prvom svom koraku u tom
novom svom ivotu izgubim sve iluzije pa e aintijeva prisutnost meu
mojim namjetajem zapeatiti moje odricanje i sasvim unititi moje snove o
pristojnom i normalnom ivotu.
On je neprestano govorio, ali ipak nije bio toliko ogranien, da ne bi
primijetio da ga ja jedva sluam i da nisam vesela.
Lutko zapita me odjednom jesi li tuna?
Ne, ne odgovorili trgnuvi se, ali u isto vrije me padoh gotovo u
iskuenje da mu se, s obzirom na onaj njegov prividno ljubazni ton,
povjerim, kaem neto o sebi, poto sam ga bila pustila da on tako dugo
govori meni o sebi.
On odgovori:
Utoliko bolje ... ja ne volim tugu ... ja te, uostalom, nisam ni pozvao
zato da bude tuna... za to ima sigurno svojih razloga, ja to ne osporavam,
ali, dok si sa mnom, ostavi alost kod kue... ja ne elim da znam nita o
tvojim stvarima, ne elim da znam ni ko si ni to se s tobom deava ...
izvjesne stvari mene ne interesiraju ... meu nama postoji nepisani ugovor...
ja se obavezujem da u ti platiti izvjesnu svotu novaca, a ti da e mi u
zamjenu omoguiti da prijatno provedem vee ... sve ostalo nema za mene
vrijednosti. Sve to izgovori veoma ozbiljno, moda zato jer se ljutio to ga
nisam dovoljno paljivo sluala.
 Odgovorih mu krijui osjeaje koji su mi uzbuivali duu:
Ali ja uope nisam tuna... samo ovdje ima suvie dima... i buno je
osjeam se kao omamljena.
Hoe li da idemo? usluno upita. Kad mu rekoh da hou, on
odmah pozva konobara, plati i mi iziosmo.
Na ulici me upita:
Idemo li u hotel?
Ne, ne rekoh brzo, jer sam se plaila moguno stida bih morala da
pokaem svoje dokumente, a, uostalom, ve sam bila drukije odluila:
Idemo mojoj kui.
im se popesmo u taksi, dadoh adresu svoje kue, a on se odmah baci
na mene i poe da me pipa, rukama po itavom tijelu i da me ljubi po vratu.
Osjetih po njegovu zadahu da je pijan. Neprestano mi je govorio rije
lutko , kao to se obino govori djevojicama. Ljutila sam se jer je ta rije u
njegovim ustima zvuala smijeno i dobivala nedostojno znaenje. Pustih ga
izvjesno vrijeme, a zatim mu, upirui prstom u vozaeva lea rekoh:
Zar nije bolje da priekamo dok ne stignemo?
Crven u licu, kao da ga je oinuo grom iznenadne srdbe, nita ne
odgovori, samo se skljoka na jastuke, a zatim pakosno promrmlja:
Ja mu plaam da me odveze na odreeno mjesto a ne da se bavi onim
to se deava u taksiju.
Patio je od fiks ideje da novac moe da zatvori svaija usta, a naroito
kad je bio u pitanju njegov novac. Ne odgovorih nita pa smo ostalo vrijeme
vonje sjedili nepomino jedno pored drugoga ne dodirujui se. Uline
svjetiljke osvjetljavale su nam s vremena na vrijeme lice i ruke, a zatim
iezavale. Izgledalo mi je udno da se nalazim pored ovjeka za koga do
pred nekoliko sati nisam ni znala da postoji i da se sad s tim ovjekom vozim
mojoj kui da bih mu se dala kao nekom voljenom ljubavniku. Ta su
razmiljanja uinila da mi je put izgledao tako kratak, da sam se gotovo trgla
i zaudila kad sam vidjela da se taksi zaustavio u poznatoj ulici, pred mojom
kuom. Dok smo se u mraku penjali uz stepenice, rekoh aintiju:
Molim te da ne bui, stanujem s majkom.
Odgovori mi:
Ne brini, lutko.
Kad doosmo do mog stana, otkljuah ulazna vrata, uhvatih aintija,
koji je iao za mnom, za ruku i, ne palei svjetlo, povedoh ga kroz predsoblje
do vrata moje sobe koja se nalazi odmah s lijeve strane ulaza. Pustih ga da
ue prvi i zapalih lampu pored kreveta, a onda posljednim, oprotajnim
pogledom pogledah svoj namjetaj.
 Veoma zadovoljan to je naao novu i istu sobu, dok se moda plaio
da u ga odvesti u sobu sa starim i prljavim namjetajem, ainti zadovoljno
uzdahnu, skide kaput i prebaci ga preko stolice. Rekoh mu da me prieka i
izioh iz sobe. i Otioh direktno u radionicu. Naoh majku kako ije sjedei
za velikim stolom, im me ugleda, odmah odloi; posao i htjede da se digne,
jer je namjeravala da mi, kao obino, spremi veeru. Rekoh joj: :
Nemoj da se die, ve sam jela... i neko je kod: mene ... nemoj
nikako da ulazi.
Neko? upita s izrazom uenja na licu.
Da, neko odgovorih brzo. Ali to nije ino .. jedan gospodin.
Ne ekajui druga pitanja, izioh iz radionice. Ponovo uoh u sobu i
zakljuah vrata. ainti, nestrpljiv i crven u licu, doe mi u susret do sredine
sobe i zagrli me. Bio je prilino manji od mene, pa me, da bi usnama dopro
do mog lica, presavi preko ograde kreveta. Nastojei da izbjegnem njegov
poljubac u usta, ja sam kao da se toboe stidim ili kao da osjeam veliku
strast, as okretala, a as saginjala lice, i tako uspjeh u svojoj namjeri.
ainti je ljubio na isti nain kao to je jeo: pohlepno, ne pravei
razlike, bez ikakve delikatnosti. Zaslijepljeni mojim tijelom, kao ranije u
restoranu jelom, ljubio me je sad s jedne, sad s druge strane, kao da se boji da
mu to god ne izmakne. Kad me izljubio, izgledalo je kao da hoe da me
skine i to stojeke. Razgoliti mi jednu ruku, jedno rame a onda, stojeke, kao
da ga je moja nagost sasvim zbunila, poe ponovo da me ljubi. Uplaih se e
mi onim svojim grubim pokretima razdrijeti haljinu, zato mu, ne odgurnuvi
ga, najzad rekoh:
Hajde, skini se.
Odmah me ostavi, sjede na krevet i poe da se skida. Na drugoj strani
kreveta ja uinih isto.
Da li tvoja majka zna? upita me.
Zna.
A to kae?
Nita.
Da li ti zamera?
Bilo mi je jasno da ovo pitanje predstavlja njemu samo jo jedan zain
vie za ovu pikantnu pustolovinu. To je zajednika crta, svojstvena skoro
svim mukarcima; malo ih ima koji mogu da odole iskuenju i da ne
poveavaju zadovoljstvo interesovanjima sasvim druge vrste, pa ak i
saaljenjem.
Niti odobrava, niti zamera odgovorila sam hladno, skidajui
kombinezon preko glave slobodna sam i radim to mi je volja.
 Kad sam se s vukla gola, uredno sam sloila odeu na jednu stolicu, a
zatim se nauznak ispruila po krevetu. Jednu sam ruku savila i stavila je pod
zatiljak, a drugu ispruila i pokrila krilo. Ne znam zato, ali mi je palo na
pamet da sam zauzela ba isti stav kao i paganska boginja na onoj slici u boji
koju je debeli slikar pokazivao majci i odjednom sam, mislei na ogromnu
promenu koja je otada nastupila u mom ivotu, ose tila neki prkosan bol.
Mora da je bujna i vrsta lepota moga tela koja se, kao to sam rekla, ispod
haljine ne primjeuje duboko iznenadila aintija, jer je on prestao da se
skida i pogledao me preneraenim, napola otvorenim ustima i iskolaenim
oima.
Pouri. rekla sam hladno mi je.
Skinuo se i smjesta bacio na mene. O nainu na koji je on voleo ye
sam govorila. Taj je nain u svemu bio kao i on, a njega sam, mislim,
dovoljno opisala. Bie dosta ako jo dodam da je on bio jedan od onih
mukaraca kod kojih novac koji su platili ili koji namjeravaju da plate izaziva
pretjerane zahtjeve. ini mi se da se ti ljudi plae da e biti prevareni ako Se
odreknu ma ega na to misle da imaju pravo. ainti je bio veoma lakom,
ali ne toliko da mu ovaj njegov novac ne bi bio stalno u pameti i da ne bi
eleo da iz njega izvue to veu korist. Kako sam uskoro primjetila,
natjeravao je da produi na sastanak to je mogue vie i da iz mene izvue
sva uivanja na koja je smatrao da polae pravo. I zbog toga se trudio oko
mog tela kao oko nekog instrumenta koji zahtjeva dugu pripremu pre nego
to se na njemu pone sviranje, a i mene nagonio da tako postupam s
njegovim tijelom. Ali iako sam ga posluala, ipak sam odmah poela da se
dosaujem i da ga hladno posmatram. Oni njegovi providni rauni udaljili su
ga od mene i ja sam kao iz neke velike daljine i kao kroz neko staklo
ravnodunosti i gnuanja poela da posmatram ne samo njega ve i samu
sebe. To moje osjeanje nije imalo nieg zajednikog s onim oseanjem
simpatije koje sam u poetku veeri instinktivno pokuala da ose tim prema
njemu. Pa ipak sam odjednom osjetila kao neko stidljivo oseanje kajanja i
zatvorila sam oi.
Kad se konano zamorio, ostali smo leei na krevetu jedno pored
druguga. On je zadovoljno rekao:
Iako vie nisam tako mlad, ipak mora priznati a izuzetan ljubavnik
Istina je odgovorila sam ravnoduno.
To mi kau sve ene nastavio je a zna li to ja mislim? Mislim
da se dobro vino nalazi u malim bavama ... ima ljudeskara dva puta veih od
mene, ali koji nita ne vrijede.
Osjetivi da mi je hladno, podigla sam se i, sjedei, jednim krajem
pokrivaa pokrila naa tela. On je ovaj moj pokret protumaio kao izraz
ljubavi i rekao:
Vrlo dobro, sad emo malo spavati. Zatim se uurio uza me i
zaista zaspao.
Nepomino sam leala nauznak s njegovom sijedom glavom na mojim
grudima. Pokriva nas je oboje pokrivao do struka, tako da sam mogla da
promatram njegov kosmati torzo prekriven starim borama koje su odavale
zrele godine. Ponovo sam stekla utisak da se nalazim s potpunim strancem,
ali kako je on sada spavao i nije vie govorio, ni gledao ni pravio pokrete,
vie nije dolazio do izraza onaj njegov tako malo simpatian karakter; sada je
od njega preostalo samo ono to je u njemu bilo najbolje; ovjek, ovjek koji
je bio kao i svi drugi, bez profesije i bez imena, bez vrlina i mana, samo
ljudsko tijelo koje se od disanja izdizalo i sputalo. Moda je to udnovato,
ali gledajui ga i posmatrajui, naroito posmatrajui njegov san pun
pouzdanja, uinilo mi se kao da sam prema njemu osjetila neko osjeanje
koje je liilo na ljubav. Bilo mi je jasno da to osjeam, jer sam s mnogo
obzira nastojala da izbjegnem svaki pokret koji bi mogao da ga probudi.
Shvatila sam da je to bilo ono osjeanje simpatije koje sam dotada uzalud
traila i da je ovo osjeanje probudila njegova sijeda glava snano naslonjena
na moje male grudi. To me je utjeilo i gotovo da mi vie nije bilo hladno. U
jednom trenutku osjetila sam i neku vrstu ljubavne egzaltacije koja mi je
ovlaila oi.
I tada je, kao i da nas, u mom srcu postojao izvjestan viak ljubavi koji
me je primoravao, u nedostatku legitimnog objekta na kom bi se zaustavio,
da zavolim ak i nedostojna lica, samo da taj viak ne bi ostao u lebdeem
stanju, neaktivan.
Poslije dvadesetak minuta on se probudi i upita:
Jesam li dugo spavao?
Ne.
Dobro se osjeam ree diui se s kreveta i trljajui ruke ah, ba
se dobro osjeam ... osjeam se bar dvadeset godina mlai.
Poeo je da se oblai, ali je i dalje uzvikivao, radostan i okrijepljen.
Kad je bio gotov, upita:
Kako emo, lutko, ja bih elio da te ponovo vidim?
Telefoniraj izeli odgovorili viam je sva kog dana.
Da li si uvijek slobodna?
Uvijek.
ivjela sloboda dodade, a zatim se mai novanika.
Koliko?
 Koliko da odgovorih, a zatim dodadoh sasvim; iskreno: Ako mi
mnogo da, uinit e i dobro djelo, jer mi treba.
Na to on odgovori:
Ako ti dam mnogo, onda to neu uiniti zato da bih uinio dobro
djelo... nikad ne inim dobra djela... to u uiniti samo zato to si zaista lijepa
i to si mi omoguila da prijatno provedem vee.
Kako hoe rekoh slijeui ramenima.
Sve ima svoju vrijednost i sve treba platiti prema vrijednosti same
stvari produi vadei novac iz novanika, dobra djela ne postoje. Ti,si mi
pruila izvjesne stvari boljeg kvaliteta, nego to bi mi, recimo, pruila
izela... i prema tome je i pravo da dobije vie nego izela... Dobra djela
nemaju s time nikakve veze... a onda, da ti dam jo jedan savjet: nemoj nikad
da kae: Koliko da ... pusti da tako govore ulini prodavci.., Onome ko
mi kae: Koliko da uvijek sam spreman da dam manje nego to je
zasluio. Napravi pri tom znaajnu grimasu i prui mi novac.
izela je bila u pravu kad je rekla da je dareljiv, jer je novac zaista bio
premaio moja oekivanja. Uzeh ga s osjeajem sukrivnje i putenosti koji je
povodom izleta u Viterbo bio izazvao u meni Astaritin novac. Pomislih da taj
osjeaj jasno pokazuje da u meni za taj zanat postoji izvjesna predispozicija i
da mi taj zanat zaista odgovara, iako je moje srce eznulo za neim sasvim
drugim.
Hvala rekoh mu jo prije nego to shvatih to radim, pa ga
oduevljeno s mnogo zahvalnosti poljubih u lice.
Hvala tebi ree on odlazei. Uzeh ga za ruku i povedoh ga kroz
mrano predsoblje do vrata stana. Dok smo nekoliko trenutaka ili u
potpunom mraku, osjetih nekakvom gotovo fizikom intuicijom da se u tom
istom mraku, u jednom oku tog istog predsoblja, nalazi i moja majka. Mora
biti da se sakrila iza ulaza ili u oku izmeu kredenca i zida pa je tamo
ekala da ainti ode. Sjetih se da je isto tako uradila i one noi kad sam se
vratila kasno, posije sastanka s inom u vili njegovih gospodara. Osjetih
jaku nervozu, jer sam mislila da e i sada, kao onda, im ainti ode, skoiti
na mene, zgrabiti me za kosu, odvui do divana i tamo me izudarati. inilo
mi se kao da je vidim, jer sam u onom mraku, sasvim jasno osjeala njenu
prisutnost. Osjeala sam na ramenima izvjesnu nelagodnost, kao da tamo, iza
moje glave, stoji uzdignuta njena ruka, spremna da me zgrabi za kosu. Ja
sam, meutim, jednom rukom drala za ruku aintija, a drugom stiskala
novac. Bila sam odluila da joj, im me napadne, taj novac gurnem u ruku.
Htjela sam da je tako, bez rijei, podsjetim da me je ba ona, itavo vrijeme
nagonila da ovako zaraujem novac. U isto vrijeme htjela sam da joj time
zatvorim usta, jer sam htjela da se koristim njenom krtou koja je, kako mi
je bilo poznato, gospodarila njenom duom. Kad otvorih vrata, ainti mi
ree:
Onda, do vienja... telefonirat u izeli.
Posmatrala sam ga kako, onako pleat, sa sijedom i visoko zaeljanom
kosom, silazi niz stepenice i kako me, ne okreui se pozdravlja rukom, a
zatim zatvorih vrata. Kao to sam predviala, majka smjesta, u onom mraku,
skoi na mene, ali me ne zgrabi za kosu, kako sam se plaila ve me gotovo
zagrli, ali na tako nespretan nain da je isprva ne shvatih. Kao to sam bila
odluila potraih njenu ruku i utisnuh joj novac u aku. Majka, meutim, baci
novac na zemlju, gdje ga naoh slijedeeg jutra kad izioh iz svoje sobe. Sve
se to odigralo dosta muno, ali nijedna od nas dvije za to vrijeme ne
progovori ni rijei.
Kad uosmo u radionicu, ja sjedoh pored stola, a majka nasuprot meni.
Majka me pogleda. Ja sam bila zbunjena, a ona je izgledala izmuena.
Odjednom ree:
Zna li da sam, dok si tamo bila, odjednom osjetila kako me hvata
strah.
Srah od ega?
Ne znam ree najprije sam imala osjeaj kao da sam potpuno
sama... osjetila sam veliku studen ... a zatim, kao da ja vie nisam bila ja,...
sve se oko mene vrtjelo ... zna, kao kad ovjek popije malo vie,... sve mi je
izgledalo nekako udno ... mislila sam: ono je sto, ono je stolica, ono je
ivaa maina... ali ni kako nisam mogla da se uvjerim da je to zaista sto, sto
lica, ivaa maina... a inilo mi se kao da i ja vie ni sam ja... rekla sam
sama sebi: ja sam starica, bavim se ivanjem i imam kerku koja se zove
Adrijana ... ali ni kako nisam mogla da se sasvim uvjerim u to... da bih se
ohrabrila, poela sam da mislim kakva sam nekada bila, kad sam bila mala,
pa kad sam bila u tvojim godinama, kad sam se udala, kad si se ti rodila... ali
sam se onda uplaila, jer je sve to prolo ko neki san i ja sam odjednom, a da
to sama nisam primijetila, od mlade ene, kakva sam bila, postala starica... a
kad umrem s mukom zavri bit e kao da nisam nikad ni postojala.
Zato misli na takve stvari rekoh tiho ti si jo mlada... smrt nema
s tim nikakve veze.
Uini mi se kao da me nije ula, jer nastavi kao u nekom zanosu koji
mi je bio neprijatan i izgledao mi namjeten:
Kaem ti da sam se plaila i mislila sam: A zar i ko ne bi htio da dalje
ivi, mora silom da ivi? ... Ne kaem da bi ovjek morao da se ubije, jer da
se neko ubije, treba da ima za to hrabrosti; mislim samo bi mogao da eli da
vie ne ivi, kao to, recimo, vie ne eli da jede ili da hoda ... vjeruj mi,
zaklinjem ti se duom tvoga oca ... htjela bih da vie ne ivim.
Oi su joj bile pune suza, a usne su joj drhtale. I meni doe da
zaplaem, iako nisam znala zato. Digoh se, zagrlih je, a onda smo obje sjele
na divan u dnu sobe i ondje ostale izvjesno vrijeme, zagrljene, plaui. Bila
sam zbunjena i zbog toga to sam se osjeala vrlo umorna, a ti majini
razgovori, nepovezani, bez neke jasne logike, tu su moju zbunjenost samo jo
vie bili pojaali. Trgoh se prva; plakala sam u stvari iz simpatije prema
majci, nad samom sobom ve sam odavno bila prestala da lijem suze.
Hajde, hajde poeh da joj govorim, tapui je po ramenu.
A kaem ti, Adrijana, vie mi se ne ivi ponovi ona plaui.
Ja sam je rukom tapala po ramenu i, bez rijei, pustila je da se isplae
do mile volje. Meutim, razmiljala sam kako sve te njene rijei jasno odaju
njeno kajanje. Istina, ona mi je uvijek govorila da bih morala, da slijedim
izelin primjer, ali izmeu rijei i djela postoji velika razlika. Sada, kad je
vidjela kako sam u kuu dovela nepoznatog mukarca i kad je osjetila kako
joj u ruku turam novac, bio je to za nju svakako veoma teak udarac, jer je
jasno vidjela rezultat svojih pridika i nije mogla da se uzdri a da ne osjeti
gnuanje. Bilo je pak vie nego sigurno da je bila nesposobna da prizna svoju
greku i da je gotovo osjeala neko gorko zadovoljstvo to sada takvo
priznanje ne bi nita izmijenilo na samoj stvari, niti bi je popravilo. I tako,
umjesto da mi u lice ree:
Loe si uradila ... ne smije vie da to radi njoj je bilo milije dami
govori o stvarima koje nisu imale nikakve veze sa mnom, da mi govori o
svom ivotu i o elji da vie ne ivi.
esto sam zapaala da mnogi ljudi u istom trenutku, dok urade neto
to je za osudu, nastoje da se osvijeste da svoju greku poprave na taj nain
to govore o viim stvarima koje ih i pred samim sobom i pred drugima
prikazuju kao nezainteresirane i plemenite ljude; da govore, dakle, o stvarima
koje nemaju nikakve veze s onim to oni u stvari rade, ili da, kao moja
majka, dozvoljavaju da se i dalje radi ono to je za osudu. Istina, majka je,
suprotno veini ljudi, koji pri tom potpuno svjesno postupaju, bila pri tom
potpuno nesvjesna i postupila je onako kako su joj to njena dua i njene
prilike nalagale, ali mi je njena reenica da vie ne eli da ivi ipak izgledala
sasvim opravdana.
I ja sam, poto sam otkrila inovu prevaru, poeljela da vie ne ivim,
ali je moje tijelo, ne marei za moje elje, ivjelo i dalje za svoj raun,
nastavljalo je da ivi. I moje grudi, i moje noge, i moji bokovi, koji su se
toliko sviali mukarcima, nastavili su da dalje ive, a i moj spol izmeu
nogu nastavljao je da dalje ivi i da u meni, i kad to nisam eljela, budi elju
za ljubavlju. Nita nije vrijedilo to sam; ispruena na krevetu eljela da vie
ne ivim, dae ujutro vie ne probudim, moje je tijelo, dok sam spavala,
navaljivalo da ivi, krv je i dalje tekla mojim ilama, eludac i crijeva su
varili, dlake ispod pazuha, tamo gdje sam ih obrijala, ponovo su nicale, nokti
su rasli, dlake se vlaile znojem, moja snaga se vraala. U odreeni sat
ujutro, a da to sama nisam eljela, dizali su se kapci na mojim oima, i oi su
ponovo, i protiv moje volje, gledale stvarnost koju su mrzile. I tako, uprkos
mojoj elji da umrem, ja sam ivjela dalje i morala da ivim, pa sam zato
odluila, izvodei zakljuak iz svega toga, da se prilagodim ivotu i da o
svemu tome vie ne mislim.
Majci ipak nisam to spominjala, jer mije bilo jasno da te moje misli
nisu nita manje tune od njenih i da je ja tim svojim zakljucima neu
nikako utjeiti. Umjesto toga, kad mi se inilo da je prestala da plae, ja sam
se od nje odvojila i rekla joj:
Gladna sam.
To je bilo tono, jer se u restoranu, kako sam bila nervozna, nisam bilo
gotovo ni dotakla jela.
Tvoja je veera tamo ree mi majka, veoma zadovoljna to joj
pruam mogunost da mi bude od koristi i da uini ono to je radila svake
veeri idem odmah da ti je spremim.
Kad majka izie, ostadoh potpuno sama.
Sjedoh za sto na svoje uobiajeno mjesto i saekah da se ona vrati.
Glava mi je bila sasvim prazna, a od svega onoga to se toga dana desilo,
samo mi je na prstima ostao slatkasti miris ljubavi i na obrazima slani i suh
trag suza. Sjedila sam nepomino i posmatrala sjenke koje je svjetlost bacala
po dugakim i golim zidovima radionice. Majka ponovo ue nosei tanjur s
mesom i varivom.
Juhu ti nisam podgrijala, jer nije dobra... a osim toga ima je malo.
Svejedno, i to je dosta.
Nali mi punu au vina; dok sam ja jela, ona je nepomino stajala
pored mene, ekajui moje naredbe.
Da li je biftek dobar? upita zabrinuto.
Da, dobar je.
Toliko sam govorila mesaru da mi da mekan biftek. inilo se kao
da se oporavila pa se ponovo osjea kao svake druge veeri. Polako sam jela,
a kad zavrih, zijevnuh irei ruke i proteui se. Odjednom osjetih da mi je
sad dobro i da je moje tijelo onom svojom kretnjom probudilo u meni
izvjestan osjeaj zadovoljstva, jer sam osjeala da je mlado, snano i
zadovoljno.
Strahovito mi se spava rekoh.
Priekaj, idem da ti spremim krevet usluno ree majka i samo to
ne izie, ali je ja zadrah:
Ne ... ne ... sama u.
Digoh se, a majka uze prazne tanjure.
Sutra ujutru pusti me da spavam rekoh joj sama u se probuditi.
Ona mi odgovori da e tako uiniti, a ja je onda, poeljevi joj laku
no, poljubih i odoh potom u svoju sobu. Krevet je bio u neredu, onako kako
smo ga ja i ainti bili ostavili. Namjestih samo jastuk i pokrivae, a zatim
se skinuh i uvukoh se pod pokrivae. Izvjesno kratko vrijeme ostadoh u
potpunoj tami, iroko otvorenih oiju, ni na to ne mislei. Najzad, elei da
vidim kako e to na mene djelovati, rekoh glasno sama sebi:
Ja sam kurva. Ali to ne uini na mene nikakav utisak: zaspah im
sklopih oi.
 8

Slijedeih dana viala sam aintija svake veeri, jer bi on, odmah
ujutru, telefonirao izeli, a izela bi mi, im bi me to poslijepodne vidjela,
saopavala njegovu poruku. Bila sam pristala da se s njim viam svake
veeri, jer je ainti, uoi dana kad je trebalo da se sastanem s inom,
morao da otputuje za Milano. Da nije morao da otputuje, bila bih odbila da
ga ponovo vidim, jer sam se zaklela da vie neu da imam nikakvu vezu ni s
jednim mukarcem. Smatrala sam, ako ve treba da se bavim tim zanatom,
onda je bolje da to radim otvoreno i da stalno mijenjam ljubavnika nego da
samu sebe zavaravam kako se, toboe, ne bavim tim zanatom, ukoliko me
izdrava samo jedan mukarac. A ni zbog toga nisam htjela da se veem
samo s jednim mukarcem, jer me je to moglo dovesti u opasnost da ga
zavolim, a i on mene da zavoli, i tako doem u opasnost da izgubim ne samo
svoju fiziku slobodu ve i slobodu osjeanja.
Uostalom, ja sam jo bila u cijelosti sauvala svoja shvaanja o
moralnom branom ivotu, ali ba zato nisam htjela, ukoliko se uope udam,
da se udam za nekog ljubavnika koji bi me prethodno izdravao i na kraju bi
odluio da ozakoni nau sebinu vezu, jer ta veza time ne bi postala nimalo
moralnija. Ukoliko sam uope mislila na udaju, bila sam odluila da u se
udati za mladia koji e me voljeti i koga u ja voljeti, ije e prilike
odgovarati mojim prilikama, koji e voljeti ono to ja volim i ije e misli
biti sline mojim mislima.
Htjela sam, ukratko reeno, da izmeu zanata koji sam bila odabrala i
mojih ranijih tenji bude jasna razlika, odnosno nisam htjela da te tenje
uprljam ni da pravim bilo kakve kompromise, jer sam osjeala da sam u
izvjesnom smislu podjednako sposobna da budem dobra ena kao i dobra
kurtizana, ali da sam apsolutno nesposobna da, kako je to zamljala izela,
odaberem lukav i licemjeran put izmeu te dvije stvari. A bila sam osim toga
svjesna da u, sluei se predrasudama mnogih ljubavnika, izvui daleko
veu korist nego iz eventualne dareljivosti jednog jedinog.
Tih veeri ainti me je uvijek vodio u isti restoran,; a zatim me je
pratio kui i ostajao sa mnom sve do kasno u no. Majka je bila ak prestala
da govori o tim mojim veerima i samo bi me pitala, kad bi izjutra u kasni,
sat ula u moju sobu, nosei mi na posluavniku kavu, daj li sam dobro
spavala. Ranije sam tu kavu pila vrlo brzo, stojei pored tednjaka u kuhinji,
osjeajui jo uvijek na, rukama i na licu studen od hladne vode. Sad mi je
majka, donosila kavu u sobu, i ja sam je pila u krevetu dok je ona otvarala
aluzine i nastojala da uredi sobu.
Ni sada joj nisam govorila nita to joj nisam govorila ranije, ali je ona,
shvaala da se na ivot iz osnove izmijenio. Da je odlino shvaala u emu
se sastojala ta promjena, jasno se vidjelo po itavom njenom dranju.
Meutim, ona je postupala kao da izmeu nas postoji neki sporazum, a svom
panjom prema meni kao da me skromno molila da joj i ubudue dozvolim, i
u novim uslovima naeg ivota, da mi slui i da mi bude od koristi kao ranije.
Moram da kaem da je taj njen obiaj da mi donosi kavu u sobu djelovao na
nju u izjvesnom smislu umirujue: ima mnogo ljudi, a u takve je spadala i
moja majka, koji navikama pa i onda kad te navike, kao u ovom sluaju,
nisu pozitivne, pridaju pozitivnu vrijednost.
Ona je istom revnou bila uvela i druge sline promjene u na
svakidanji ivot. Tako mi je, na primjer, da bih se oprala im se dignem,
pripremala velik kotao vrele vode, stavljala cvijee u vazu u mojoj sobi i
slino.
ainti mi je uvijek davao istu svotu novaca, a ja sam je, ne govorei
nita majci, stavljala u jednu fijoku, i to u istu onu kutiju u koju je ona ranije
stavljala svoju uteevinu. Za sebe sam zadravala samo neto sitnia.
Pretpostavljam da je ona primijetila da se naa imovina svakodnevno
poveava, ali o tome mi nikad nismo progovorile ni jednu jedinu rije.
Kasnije sam primijetila da ni oni iji dobitak ima dozvoljeno porijeklo ne
vole da o tome govore, i to ne samo sa stranim ljudima nego ni s intimnim
prijateljima. Vjerojatno je za novac vezan neki osjeaj stida, ili u najmanju
ruku nelagodnosti koji ga iskljuuje iz niza normalnih argumenta prenosi u
oblasti skrivenih, nepriznatih pitanja o kojima nije lijepo da se govori, kao da
je novac, ma kakvo da je njegovo stvarno porijeklo, uvijek zaraen na
nepoten nain. No moda je istina i to da niko ne eli da pokae kakve
osjeaje novac budi u njegovoj dui, jer su ti osjeaji veoma jaki i nikada
nisu lieni izvjesnog osjeaja krivice.
Jedne veeri ainti izrazi elju da spava sa mnom u sobi, ali na to ne
pristadoh, izgovarajui se da e susjedi primijetiti njegovo prisustvo, kad
izjutra budu izlazili. U stvari, moja intimnost s njim poslije one prve veeri
nije napredovala ni za jedan pedalj, ali svakako ne mojom krivicom. Kako se
ponaao prve veeri, tako se ponaao i kasnije, sve dok nije otputovao. Bio je
to zaista ovjek male ili nikakve vrijednosti, bar u osjeajnom pogledu.
Izvjesnim dubljim osjeajem prema njemu bila sam naas obuzeta samo one
prve noi, dok je on spavao, ali i to je bio sasvim neodreen osjeaj, koji se
moda nije ni odnosio na njega. Bila mi je ogavna i sama pomisao da bih
mogla da spavam s takvim ovjekom, a plaila sam se i dosade, jer sam bila
sigurna da mi do pola noi nee dati da spavam pa e mi povjeravati svoje
tajne i prie o sebi. On, meutim, nije bio primijetio ni da se s njime
dosaujem, ni da mi je antipatian, nego je bio ak uvjeren da je za ono
nekoliko dana osvojio sve moje simpatije.
Doe najzad i dan moga sastanka s inom. Za tih deset dana bilo se
toliko toga desilo, da mi je izgledalo kao da je prolo sto godina otkako sam
ga vidjela pred odlazak u atelje, otkako sam radila da bih zaradila novac
kojim u urediti kuu i otkako sam sebe smatrala vjerenicom koja e se u
najkasnije vrijeme udati. Bio je veoma toan, stigao je u odreeni sat, ali mi
je, dok sam se penjala u kola, izgledalo kao da je neobino blijed i nekako
zbunjen. Niko, pa ni najsmjeliji varalica, ne voli da mu neko predbacuje
njegove prevare, a on je za tih deset dana, koliko je trajao prekid u naim
uobiajenim odnosima, sigurno o mnogo emu razmiljao pa su ga vjerojatno
muile razne sumnje. Meutim, ja mu niim ne pokazan da bilo zbog ega
negodujem, a mogu da kaem da se pri tom uope nisam pretvarala, jer sam
osjeala da mi je dua potpuno mirna i da sam i sada, kad vie nisam osjeala
onu neposrednu gorinu razoaranja, gotovo sklona izvjesnoj popustljivosti i
skeptinom osjeanju ljubavi. Na kraju krajeva, ino mi se, kako sam to
zapazila im sam ga pogledala, jo uvijek sviao, a to je ve bilo mnogo.
as zatim, dok su kola jurila, u pravcu vile, upita me:
Dakle, je li tvoj ispovjednik promijenio miljenje?
Ree to donekle podrugljivim, ali u isto vrijeme i ne sigurnim tonom.
Ja mu odgovorih sasvim prostoduno:
Ne... ja sam promijenila miljenje.
A da li si svrila poslove koje si radila s majkom?
Zasad jesam.
udno.
On nije znao to se o meni govorkalo, ali me je zadirkivao da bi
provjerio da li su njegove sumnje tone.
Zato udno?
Rekao sam tek da neto kaem.
Zar misli da nije istina da sam imala posla?
Ja nita ne mislim.
Odluih da ga postidim, ali na svoj nain, ne sluei se nasiljem, kako
je bila to savjetovala izela, jer to nije odgovaralo mom temperamentu, ve
samo poigravajui se s njim, kao to to radi maka s miem. Upitah ga s
izvjesnom koketerijom:
to je, da nisi moda ljubomoran?
Ja ljubomoran ... zaboga.
 Da, ti si ljubomoran... da si iskren, ti bi to priznao.
On odjednom, zagrize na udicu koju sam mu bila podmetnula i ree:
Svako bi na mom mjestu bio ljubomoran.
Zato?
Hajde, hajde... ko da ti vjeruje?.. . Tako si vaan posao imala, da nisi
mogla da pronae ni pet minula da se sa mnom sastane... ta idi.
Pa ipak je istina... mnogo sam radila rekoh mirno. I stvarno, to je
u stvari ako ne rad, i to veoma zamoran rad, bilo ono to sam svake veeri
radla s aintijem. Zna li da sam toliko zaradila da imam ime da platim
sve preostale otplate, a uz to da platim i opremu dodadoh rugajui se i
samoj sebi tako emo moi da se vjenamo bez dugova.
On ne ree nita, jer je sigurno bio povjerovao da sam mu rekla istinu i
tako se oslobodio prvih sumnji. Tada uinih kretnju kakvu sam i ranije esto
inila dok je on upravljao kolima, obavih mu ruke oko vrata i vrsto ga
poljubih pored uha apnuvi mu:
Zato si ljubomoran? ... ti vrlo dobro zna da si jedini ovjek u mom
ivotu.
Kad stigosmo do vile, ino utjera kola u vrt, zatvori reetkasta vrata i
uputi se sa mnom prema vratima za poslugu. Sputala se no, ve su prva
svjetla svijetlila na prozorima okolnih kua, crvena u plavoj magli zimske
veeri. U hodniku, u suterenu, bilo je gotovo tamno, a osjeao se i zadah
ustajalog zraka i vodovoda.
Zaustavih se i rekoh:
Ali veeras neu da idem u tvoju sobu.
Zato?
Hou da se ljubimo u sobi tvoje gospodarice.
Ti si poludjela uzviknu on ogoreno.
Mi smo, naime, esto odlazili u gornje sobe, ali smo se uvijek ljubili u
njegovoj sobi, u suterenu.
Radi se moda o jednom mom hiru rekoh ali to ti to smeta?
Smeta mi ... moe se togod razbiti!. .. to nikad nije sigurno ... a ako
kasnije primijete, to u onda?
Ah, kakva nesrea uzviknuh lakomisleno istjerat e te, i time e
stvar biti svrena.
I ti to kae samo tako?
A kako bi trebalo da kaem?... Da me ti zaista voli ne bi ni jedan
trenutak oklijevao.
Volim te, ali na to ne mogu nikako pristati, o to me neemo uope
vie govoriti.
 Pazit emo ... nee nita primijetiti.
Ne ... ne.
Bila sam potpuno mirna i glumila sam i dalje osjeaje kojima stvarno
nisam bila obuzeta.
Uzviknuh:
Ja te kao tvoja vjerenica, molim da mi uini tu ljubaznost, a ti mi to
odbija, jer se plai da ja stavim svoje tijelo tamo gdje tvoja gospodarica
stavlja svoje, da naslonim svoju glavu tamo gdje tvoja gospodarica naslanja
svoju .. pa to ti misli? Zar ti misli da je ona bolja od mene?
Ne, ali ...
Ja vrijedim vie nego hiljadu takvih kakva je ona nastavih utoliko
gore po tebe ... ljubi plahte i jastuke svoje gospodarice, ja idem.
Kako sam ve ranije spomenula, on je ne samo mnogo potovao svoje
gospodare, ve se i uvijek ustruavao pred njima i glupavo se njima ponosio,
kao da njihovo bogatstvo na neki nain i njemu pripada. Ipak sada videi da
ja ozbiljno mislim, da odlazim i da sam odluna, to je za njega bilo neto
sasvim novo, jer ga tome nisam bila nauila izgubi glavu i poletje za mnom
govorei:
Ta priekaj... kud ide? ... Rekao sam tek da neto kaem ... idemo,
ako ti to ini zadovoljstvo.
Pravei se uvrijeenom, pustih da me jo neko vrijeme moli, a zatim
pristadoh pa se popesmo na prvi kat, vrsto zagrljeni, zastajui svaki as na
stepenicama i ljubei se, upravo onako kao to smo to radili ranije, ali sad,
bar to se mene tie, s potpuno izmijenjenom duom. U gospoinoj sobi
pooh pravo prema krevetu i odgurnuti pokriva. On se, ponovo uplaen,
usprotivi:
Ta valjda nee lei na plahte?
A zato ne? odgovorih mirno. Neu da se prehladim.
On zautje, ali je bilo jasno da mu je sve to bilo vrlo neprijatno. Poto
spremih krevet, uoh u kupatilo, ukljuih gas i otvorih slavinu, ali tako da je
curio samo slab mlaz, jer nisam htjela da se kada suvie brzo napuni. ino
me pratio pogledom, uznemiren i nezadovoljan, i ponovo poe da se buni:
Zar ti je i kupatilo potrebno?
Zar se oni ne kupaju poslije intimnog odnosa?
to ja znam to oni rade odgovori slijeui ramenima.
Primijetili da mu ti moji smjeli postupci u stvari nisu neprijatni, samo
mu je teko da se s njima odmah pomiri, jer nije bio smion ovjek i volio je
da sve radi kako treba, ipak, ukoliko je sam sebi samo rjee doputao da kri
pravila, utoliko ga je to vie privlailo, i zato odmah ree:
 Najzad ima pravo a zatim, osmjehujui se nekim udnim
osmijehom, punim iskuenja, pipajui rukom duek, dodade: Prijatno je
ovdje... mnogo prijatnije nego u mojoj sobi.
Zar ti nisam to rekla?
Sjedosmo zajedno na ivicu kreveta.
ino rekoh mu zagrlivi ga zamisli kako e nam biti lijepo kad
budemo imali svoju kuu... to nee biti kua kao ova, ali e biti naa.
Ni sama ne znam zato sam tako govorila. Vjerojatno zato to sam sad
sasvim sigurno znala da je sve to nemogue i to sam voljela da samu sebe
ranjavam na onom mjestu gdje me je dua najvie boljela.
On ree:
Da, da i poljubi me.
Znam to mi se svia nastavih opisujui i dalje s nekim okrutnim
osjeajem ono to je sada zauvijek bilo izgubljeno nikako kua koja bi bila
lijepa kao ova... ja bih se zadovoljila s dvije sobe i kuhinjom, ali da je tamo
sve moje, da je kua ista kao ogledalo... da u njoj ivimo mirno... nedjeljom
da izlazimo zajedno u etnju ... da zajedno jedemo, da zajedno spavamo ...
zamisli, ino, kako e to biti lijepo!
On ne ree nita, a to se mene tie, moram da kaem da se uope
nisam uzbuivala dok sam to govorila. inilo mi se da samo recitiram neku
ulogu, kao kakav glumac na pozornici. Pa ipak je to bilo utoliko alosnije,
ukoliko sam u toj tako hladnoj i istoj spoljanjoj ulozi, u kojoj moja dua
nije uzimala nikakva uea, bila ja, i to jedva deset dana prije toga. Dok sam
tako govorila, ino me je nestrpljivo svlaio. Ponovo, kao u asu kad sam se
pela u kola, osjetih da mi se on jo uvijek svia i pomislih s tunim prkosom
da me moda moje tijelo, koje je uvijek bilo spremno na uivanje, a ne moja
dua koja je sad bila daleko od njega, ini tako dobroudnom i spremnom da
oprostim. On me je milovao i ljubio, a ja sam pod tim njegovim milovanjem i
poljupcima osjeala kako mi se razum muti i kako ulno zadovoljstvo
nadmauje opiranje moga srca.
Umirem, proaptah najzad potpuno iskreno i ponovo padoh na
krevet.
Malo zatim zavukoh noge pod plahtu, a tako uini i on pa smo zajedno
leali pokriveni do brade proivenim pokrivaem tog luksuznog kreveta. Nad
naim glavama nalazila se neka vrsta baldahina s kojeg su oko uzglavlja
padali bijeli, providni velovi. itava je soba bila bijela, na prozorima su
visile lake dugake zavjese, pored zidova se nalazili lijep, nizak namjetaj,
bruena ogledala, sjajni predmeti od stakla, mramora i metala. Fine i tanke
plahte kao da su mi milovale tijelo, a im bih se pomakla, duek se njeno
ulijegao budei u mojim udovima elju za snom odmorom. Kroz otvorena
vrata dolazio je iz kupatila tih i aloban um vode koja je tekla u kadu.
Osjeala sam tako divno zadovoljstvo, da u meni nije bilo gotovo nikakve
mrnje prema Dinu. Uini mi se da je doao pogodan trenutak da mu kaem
da sve znam, jer sam bila sigurna da u mu to rei na ljubazan nain i bez
srdbe.
I tako, ino rekoh poslije due utnje laskavim glasom tvoja se
ena zove Antoaneta Partini.
On je moda drijemao, jer se jako trgnu, kao da ga je neko iznenada
vrsto prodrmao za rame:
to kae?
A kerka ti se zove Marija . . . zar ne?
Ponovo htjede da protestuje, ali me pogleda u oi i shvati da to ne bi
imalo nikakva smisla. Nae su glave poivale na istom jastuku, lica su nam
bila jedno pored drugog, govorila sam mu gotovo u usta:
Jadni ino nastavih zato si mi govorio tolike lai?
Odgovori mi ljutito:
Zato to sam te volio!
Da si me stvarno volio, bio bi pomislio koliko u patiti kad otkrijem
istinu... ali ti o tome nisi mislio, eh, ino.
Volio sam te ree i izgubio sam glavu ... i...
Sada dosta prekinuh ga isprva mi je bilo veoma neprijatno ...
nisam mislila da si sposoban ... ali sad je sve svreno... vie o tome neemo
govoriti... a sad idem da se okupam. Zbacih sa sebe plahte, digoh se iz
kreveta i pooh u kupatilo. ino ostade tamo gdje je bio.
Kada je bila puna vrele, plavkaste vode; naroitu su joj privlanost
davale one bijele ploice od majolike i sjajne slavine. Uoh u kadu, a zatim
se polako zagnjurih u toplu tekuinu, ispruih se na dnu kade i sklopih oi. Iz
susjedne sobe nije se uo nikakav um, jer je ino sigurno mozgao o onome
to sam mu bila otkrila, te nastojao da pod svaku cijenu izradi neki plan koji
bi mu omoguio da me sauva za sebe.
Mislei na njega, osmjehnuh se, jer sam zamiljala kako on tone u
onom ogromnom branom krevetu kako osjea na svom licu, kao kakav
amar, ono moje saopenje. Smijeila sam se dobroudno, onako kako se
smijemo nekoj kominoj stvari koja nas se uope ne tie, jer kako rekoh,
nisam prema njemu vie osjeala mrnju. Naprotiv, kako sam ga sada stvarno
poznavala, inilo mi se kao da sada prema njemu osjeam neku vrstu ljubavi.
Malo zatim uh ga kako hoda po sobi, vjerojatno se oblaio, a zatim se
pojavi na ulazu u kupatilo, i, kao da ne smije da ue, pogleda me oima
premlaena psa.
Znai da se vie neemo vidjeti ree poslije due utnje poniznim
glasom.
Shvatih da me je zaista volio, iako na svoj nain; ipak me nije toliko
volio, jer inae ne bi bio mogao da mi lae i da me vara. Sjetih se i Astarite i
pomislih da me i on voli, i on na svoj nain. Rekoh mu, sapunjajui sebi
ruku:
Zato da se vie ne vidimo? Da nisam htjela da te vidim, ne bih danas
bila dola... viat emo se, ali rjee nego ranije.
inilo se kao da su ga te rijei ohrabrile. Ue u kupatilo i upita:
Hoe li da te nasapunam?
Morala sam da pomislim na majku, jer je i ona, kad god bi se odrekla
svog materinskog autoriteta, postajala naroito paljiva i obzirna. Odgovorih
mu hladno:
Ako hoe ... lea, tamo ne mogu da dohvatim.
ino uze na to sapun i spuvu i, kad se digoh. nasapuna mi itava lea.
Posmatrala sam ga u ogledalu koje se nalazilo nasuprot kadi i inilo mi se
kao da sam ja ta gospoa kojoj pripadaju sve te lijepe stvari. Ona se isto tako
morala dizati kad bi se kupala, a sobarica, neka siromana djevojka kakva
sam i ja, morala ju je, pruajui se i pazei da joj ne ogrebe kou, sapunati i
prati. Mislila sam da mora biti veoma prijatno kad te neko slui, umjesto da
se sam vlastitim rukama slui, stoji nepomian, a taj neko se oko tebe
mui, pun panje i ustruavanja. Sjetih se one jednostavne misli koja mi je
bila pala na pamet kad sam prvi put bila u vili, naime, da ja, bez mojih krpa,
gola, vrijedim mnogo vie od inove gospodarice. Meutim, moja je
nepravedna sudbina bila odluila drukije ... Rekoh ljutilo Dinu:
Dosta ... dosta.
On uze kupai ogrta, ja izioh iz kade, on rairi ogrta iza mojih lea,
i ja se umotah. Htio je da me zagrli, vjerojatno samo zato da bi vidio da li u
ga odgurnuti, ali ja mu pustih, uspravna i sva uvijena u ogrta, da me poljubi
u vrat. Poslije toga on poe utke da mi brie tijelo, od glenjeva pa sve do
grudi, i to tako paljivo i tako spretno, kao da se itav ivot nije niim
drugim bavio. Sklopih oi i ponovo pomislih da sam ja gospodarica, a on
sobarica, ali on tu moju pasivnost shvati kao pristanak, i ja odjednom osjetih
kako me on miluje, umjesto da me brie. Odgurnuh ga, pustih da ogrta
padne s mog osuenog tijela, i idui na golim prstima, prijeoh u sobu. ino
ostade u kupatilu da spusti vodu iz kade.
Obukoh se brzo, a zatim, posmatrajui namjetaj, poeh da hodam po
sobi. Zaustavih se pred toaletnim stoliem, koji je bio naikan raznim
sitnicama, izraenim od kornjaevine i zlata.
U jednom oku, meu etkama, i boicama parfema, primijetih jednu
zlatnu pudrijeru. Uzeh je i pogledah je. Bila je veoma teka i izgledala
masivna, a bila je izraena u obliku pravokutnika s kopom za zatvaranje, u
koju je bio umetnut velik rubin. Osjetih neto to je liilo vie na neko
otkrivenje nego na iskuenje. Pomislih da sada mogu sve da radim pa i da
kradem. Otvorih torbicu i stavih u nju pudrijeru, koja je odmah, onako teka,
pala na dno torbice, meu sitan novac, i kljueve od kue. Uzimajui je,
osjetih izvjesno fiziko zadovoljstvo koje se nije mnogo razlikovalo od
onoga koje je kod mene izazivao novac koji su mi davali moji ljubavnici.
Pravo da kaem, ni sama nisam znala to e mi ta pudrijera, jer ona
nije odgovarala ni mojim haljinama ni ivotu koji sam vodila. Bila sam
sigurna da je nikad neu upotrijebiti, ali je ukradoh, jer sam smatrala da to
odgovara logici koja je. kako mi se inilo, upravljala sada i zgodama i
nezgodama mog ivota. Pomislih: ko sazida kuu, mora da na tu kuu
postavi i krov.
ino ue ponovo u sobu, uredi krevet s lakejskom skrupuloznou i
dovede u red sve to mu se inilo da se pomjerilo sa svog mjesta.
Hajde, hajde rekoh videi kako zabrinuto gleda oko sebe, da bi se
jo jednom uvjerio da se sada svaka stvar zaista nalazi na svom mjestu
hajde, tvoja gospodarica nee nita primijetiti... ovaj put te nee istjerati.
Primijetih da se inovo lice na te rijei bolno trglo, pokajah se to sam
ih izgovorila, ne samo zato to su bile neprijatne, ve i zato to nisu bile
iskrene.
Dok smo silazili niz unutranje stepenice vile, nismo uope
razgovarali, pa ni napolju, u bati, dok smo ulazili u kola. Ve je odavno bila
pala no. Kola krenue i poee da jure krivudavim putevima elegantnog
predgraa. U tom trenutku, kao da su samo na to ekale, potekoe mi suze iz
oiju klizei mi lagano niz lice.
Ni sama nisam znala zato plaem, ali sam bila veoma ogorena: nisam
stvorena za uloge razoaranih i ljutitih ena, a to itavo poslijepodne, iako
sam se primoravala da izgledam mirna, ipak su se razoaranje i srdba
odraavali i u mojim postupcima, i u mojim rijeima. Sad osjetih po prvi put,
iako plaui, da se zaista ljutim na ina; naroito zbog toga to me je svojom
prevarom bio primorao da osjeam kako nisam voljela da osjeam, kako nije
odgovaralo mom karakteru. Pomislih da sam uvijek bila mila i dobra, a
ubudue, moda, to neu vie biti, i taj me osjeaj ispuni oajem. U svojoj
tuzi htjela sam da upitam ina:
Zato si to uinio? ... Mogu li sve to zaboraviti i o tome vie ne
misliti? Ali sam i dalje utjela i pila vlastite suze, tresui esto glavom, da
bi suze sile s oiju, kao to se grana trese da bi palo voe koje je sasvim
sazrelo. Nisam gotovo ni primijetila da smo u meuvremenu bili preli
gotovo cio grad. Kad se kola zaustavie, sioh, pruih Dinu ruku, rekoh mu:
Telefonirat u ti.
Pogleda me sa izvjesnom nadom, ali se ta njegova nada pretvori u
uenje kad vidje da mi je lice obliveno suzama. Ne dadoh mu vremena da
ita kae, brzo se udaljih pozdravivi ga lakim pokretom i usiljenim
osmjehom.
I tako moj ivot poe ponovo da se okree u istom krugu i s istim
figurama, kao vrtuljci u Lunaparku, koje sam gledala nekada, dok sam bila
djevojica, s prozora svoje kue i koji su svojim sjajnim osvjetljenjem
izazivali u mom srcu veliku radost.
I u igrama ima samo odreeni broj figura, a te su uvijek iste. Uz zvuke
kretave, bune i plane muzike vidi se kako prolaze: labud, maka, auto,
konj, prijestol, zmaj, jaje, i onda ponovo: labud, maka, auto, prijestol, zmaj i
jaje, i tako redom itavu no. I oko mene poee ponovo da se vrte figure
mojih ljubavnika, onih koje sam ve poznavala i onih koje dotad jo nisam
poznavala, ali i oni su u svemu liili na one koje sam ve poznavala.
Kad se ainti vratio iz Milana, donio mi na dar par svilenih arapa, i
onda sam ga nekoliko dana viala svako vee, a kad je opet otiao, ponovo
sam poela da se sastajem s inom, i to jednom ili dvaput nedjeljno. Inae
sam ila s drugim mukarcima, s onima koje sam nalazila putem ili s onima s
kojima me upoznavala izela. Bilo je meu njima i mladih i sredovjenih i
starih. Jedni su bili simpatini i postupali sa mnom ljubazno, drugi su bili
neprijatni i gledali na mene kao na predmet koji se kupuje i prodaje. Ali kako
sam bila odluila da se vie neu ni s kim vezati, to se u stvari ponavljala
uvijek jedna te ista muzika. Sretali smo se na ulici ili u kavani, ponekad ili
na veeru, a zatim smo jurili mojoj kui. Tamo smo se zakljuavali u moju
sobu, imali snoaj, malo razgovarali, a zatim bi mukarac platio i odlazio, a
ja sam odlazila u nau radionicu gdje sam nalazila majku koja me je ekala.
Kad sam bila gladna, jela sam, a zatim sam odlazila na spavanje. Ako je bilo
jo rano, onda sam, iako dosta rijetko, ponovo izlazila, vraala se u grad i
pronalazila drugog mukarca. Ali se deavalo da su prolazili dani i dani, a da
nisam nikoga vidjela, da sam, ne radei nita, ostajala kod kue.
Bila sam postala strano lijena, osjeala sam neku tunu i razbludnu
mlitavost u kojoj kao da se iskaljivala glad za odmorom i mirom, i to ne
samo moji ve i moje majke i svih siromanih ljudi, slinih meni, koji su
uvijek umorni.
 esto me je samo prazna ladica, u kojoj je inae stajala uteevina,
primoravala da opet odem od kue i da, u potrazi za drutvom, nekoliko puta
proem istom ulicom, ali bi esto moja lijenost nadjaala, pa mi je bilo milije
da pozajmim novac od izele ili da poaljem majku u trgovinu da kupi stvari
na kredit.
Pa ipak ne mogu da kaem da mi je taj ivot stvarno bio neprijatan.
Ubrzo primijetih da moja naklonost prema inu nema ni jedinstven ni
iskljuiv karakter i da mi se, u stvari, iz ovog ili onog razloga, svi mukarci
sviaju. Ne znam da li se to deava svim enama koje se bave mojim
zanatom, ili to ukazuje na to da u meni postoji naroita sklonost za taj zanat,
ali znam da sam uvijek u drutvu mukaraca osjeala izvjesnu drhtavicu
radoznalosti i oekivanja i da sam rijetko kada bila razoarana.
Kod mladia su mi se sviala njihova dugaka, mrava i mladalaka
tjela, nespretne kretnje, srameljivost, oi pune milovanja, svjeina njihovih
usana i kose; kod zrelih ljudi sviale su mi se njihove miiave ruke, iroke i
pune grudi i ono neto masivno i mono, to zrelo doba daje ramenima,
trbuhu, nogama odraslog mukarca; najzad i starci su mi se sviali, jer
mukarac, za razliku od ene, nije vezan za svoje godine i zadrava i u
starosti svoju privlanost ili zadobija neku drugu, naroite vrste.
injenica da sam svakog dana mijenjala ljubavnika davala mi je
mogunost da na prvi pogled razlikujem vrline od mana, i to onim preciznim
i prodornim darom zapaanja koji se stie samo iskustvom. Zatim, ljudsko je
tijelo za mene bilo neiscrpan izvor tajanstvena i nezasita zadovoljstva. esto
sam samu sebe zaticala kako oima milujem i vrhovima prstiju dodirujem
udove tih mojih jednononih drugova, kao da sam htjela da tim povrnim
odnosom koji nas je spajao prodrem u znaaj njihove ljepote i da samoj sebi
objasnim zato me oni toliko privlae. Nastojala sam ipak da tu svoju
sklonost to vie prikrijem, jer su mukarci, u svojoj uvijek budnoj sujeti,
mogli u toj mojoj sklonosti vidjeti ljubav i misliti da sam u njih zaljubljena.
Ljubav, bar onakva kakvu sam je zamiljala, nije imala nita
zajedniko s tim mojim osjeajem, koji je, ako tu uope moe da bude
uporeenja, mnogo vie liio na duboko potovanje i strepnju to sam ih
nekada, kad sam ila u crkvu, osjeala vrei vjerske obrede.
ivei na taj nain, ja sam ipak zaraivala mnogo manje novaca nego
to bi se to moglo pretpostaviti. Prije svega ja nikada nisam mogla da budem
tako gramljiva i da se tako cjenkam kao izela. Naravno, i ja sam
pretpostavljala da u biti plaena, jer, konano, nisam ila s mukarcima radi
neke zabave, ali me na to nije nagonio samo raun, nagonila me je na to i
moja priroda, neka moja fizika bujnost. Na novac sam pomiljala tek kad je
dolazio as da budem plaena, a to znai suvie kasno. Ja sam uvijek imala
izvjesno prikriveno uvejrenje da mukarcima dajem robu koja mene nita ne
stoji i koja se obino ne plaa; izvjestan osjeaj kao da ja taj novac dobijam
vie kao neki poklon nego kao odreenu plau. inilo mi se da se ljubav ne
plaa i da se nikad ne moe dovoljno naplatiti.
S obzirom na tu moju skromnost i tu pretpostavku, ja nisam bila
sposobna da unaprijed odredim neku cijenu koja mi ne bi izgledala
proizvoljna: i zato, kad su mi davali mnogo, ja sam im zahvaljivala
pretjerano, a kad su mi davali malo, nisam se osjeala prevarenom pa nisam
protestirala. Tek mnogo kasnije, pouena izvjesnim gorkim iskustvom,
odluih da radim kao izela, koja se pogaala prije nego to bi pristala. Ipak
sam se uvijek pri tom stidjela pa sam izgovarala cifru jedva ujnim glasom,
tako da me mnogi nisu razumijevali pa sam je morala ponavljati.
Postojao je jo jedan razlog zato mi novac koji sam zaraivala nije bio
dovoljan: bila je to injenica da sam sada uope mnogo manje pazila na
izdatke nego ranije; da sam mnogo troila na kupovinu haljina, parfema,
toaletnih potreba i drugih slinih stvari koje su mi bile potrebne za moju
profesiju. Tako mi sad uope nije bio dovoljan novac koji sam dobijala od
svojih ljubavnika, kao to mi ranije nije bio dovoljan novac koji sam
zaraivala kao model ili pomaui majci pri njenom radu. Prema tome, iako
sam rtvovala svoju ast, bila sam siromana kao to sam bila ranije. Kao
ranije, a i ee nego ranije, bilo je dana kad u kui nije bilo ni pare; Kao
ranije, pa i vie nego ranije, muila me misao da mi sutranji dan nije
osiguran.
Kako sam po svojoj prirodi uglavnom bezbrina i flegmatina, te moje
brige nisu nikad dobijale karakter opsesije, kao to se to deava drugima
manje uravnoteenima i manje bezbrinima, ali su one ipak ostajale u
mranoj dubini moje svijesti, kao crvotoina u grai starog namjetaja, i
podsjeale me da nita nemam i da to ne smijem da zaboravim, da ne smijem
da se odmorim, ali i da profesijom, koju sam bila odabrala, neu biti u stanju
da svoje prilike u cijelosti izmijenim.
Ko nije imao, ili je bar izgledao kao da vie nema nikakvih briga, to je
bila moja majka. Odmah sam joj bila rekla da vie ne treba da kvari vid ijui
po cio dan. Majka je tada, kao da je cio ivot ekala da joj samo to kaem,
smjesta napustila vei dio poslova i zadrala samo mali broj narudbina, i to
vie da bi joj prolo vrijeme, nego da bi neto zaradila, ali ni to nije radila s
voljom. Kao da je njena eneregija, koju je poela da troi jo kao djevojica,
jer je ve tada radila u jednoj inovnikoj porodici, odjednom popustila,
poslije tolikih godina rada, potpuno se istroila pa od nje nije nita preostalo.
To mi je liilo na stare kue, koje, raspadajui se i ponirui same u sebe, ne
ostavljaju za sobom itav ni jedan zid, ve samo gomilu praine. Za moju
majku novac je znaio: jesti i odmarati se do mile volje. I zaista je sada jela
mnogo vie nego ranije, pa je sebi dozvoljavala onu udobnost koja, po
njenom shvaanju, stvara razliku izmeu bogatih i siromanih; dizala se
kasno, spavala poslije ruka i ila ponekad u etnju. Moram da kaem da su
te novine na nju tako djelovale da je to bila moda najneprijatnija slika mog
novog ivota. ini se da ovjek, ako je nauio da se mui i da radi, uope ne
smije da prestane raditi, jer ga nerad i blagostanje kvare ak i kad im je
porijeklo poteno i dozvoljeno, a pogotovu ako im porijeklo nije ni poteno
ni dozvoljeno.
im su se nae prilike popravile, majka se odmah ugojila ili, tonije, s
obzirom na brzinu kojom je iezla ona njena neprijatna mravost uslijed
koje je stalno bila zadihana, ona se nadula, i to na tako nezdrav i
simptomatian nain da je to za mene predstavljalo neobjanjivu zagonetku.
Njeni su se bokovi, ranije koati, sada bili zaoblili, ramena su joj se bila
popunila, obrazi, koji su joj uvijek bili zategnuti i nekako kao zadihani, sada
u se bili rastegli i dobili boju.
Ali najalosniju pojedinost u tom majinom gojenju, predstavljale su
njene oi: ranije uvijek iroko otvorene, velike, s uvijek budnim i plahim
izrazom, sada su odjednom bile postale malene i pune nekog neodreenog i
dvosmislenog svjetlucanja. Majka se bila ugojila, ali se nije bila proljepala
ni podmladila. Izgledalo mi je kao da je ona, umjesto mene, na svom licu i na
svojoj pojavi nosila tragove naeg izmijenjenog naina ivota, tako da je
nikada nisam mogla pogledati, a da u isto vrijeme ne budem obuzeta nekim
munim osjeajem pomijeanim s kajanjem, saaljenjem i gnuanjem. A ona
je i sama bila pojaala te moje neprijatne osjeaje time sto je stalno
zauzimala stav sitog i blaenog zadovoljstva. Njoj se, dodue, nije inilo da
sad moe da ljenari, drala se kao to se dre ljudi koji u svom ivotu nisu
nikada imali mogunosti ni da dovoljno jedu, ni da se dovoljno odmaraju.
Naravno, pred majkom nisam ispoljavala te svoje osjeaje, jer nisam
htjela da je muim, a bilo mi je i jasno da bih izvjesne stvari morala rei
zapravo samoj sebi, a ne njoj. Ipak mi se esto deavalo da bih uinila kakvu
kretnju u kojoj se izraavala moja dosada. inilo mi se da je sada, otkako se
ugojila i nadula, pa je hodala njiui se u bokovima, manje volim nego ranije
kad je, mrava i raupana, po cio dan urlala, jurila i jadikovala. esto sam
sebi postavljala pitanje: pretpostavimo da sam se dobro udala i da sam tako
dola do udobnog ivota, bi li se majka i u tom sluaju isto tako ugojila?
Danas mislim da bi, i zato sada ono neto odvratno, to mi se inilo da odaje
njena debljina, pripisujem pogledu kojim sam je posmatrala, jer je taj pogled
ispunjalo saznanje krivice i osjeaj kajanja.
Pred inom nisam dugo skrivala svoje izmijenjene prilike. im sam ga
ponovo vidjela, desetak dana poslije naeg ljubavnog sastanka u vili, prua
mi se prilika da mu sve otkrijem.
Jednog jutra majka ue u moju sobu da me probudi, a onda mi
poniznim glasom sukrivca ree:
Zna li ko je tamo i eli da s tobom govori? ino.
Reci mu neka ue odgovorih joj jednostavno.
Donekle razoarana to sam joj tako kratko odgovorila, otvori prozor i
izie. Malo zatim ue ino. Odmah primijetili da je uzbuen i ljut; nije me
ni pozdravio, ve je samo obiao oko kreveta i stao pored mene, dok sam ja i
dalje leala, ispruena i pospana. Odmah me upita:
Da se nisi ti, kad si posljednji put bila kod mene, prevarila , i uzela
neki predmet s gospoinog toaletnog stolia?
Tu smo pomislih, ali primijetih da ne osjeam, nikakvu krivicu i da
onaj inov lakejski strah pravi na mene muan utisak. Rekoh:
Zato me to pita? Nestala je jedna pudrijera velike vrijednosti...
od, zlata, s rubinom ... gospoa je podigla avolsku buku ... I kako je vila,
tako rei, bila meni povjerena, osjeam, iako mi oni to otvoreno ne kau, da
sumnjaju na mene ... jo je sva srea to je gospoa tu krau tek jue
primijetila, pa sada sumnja pada i na sobarice koje su se u meuvremenu
bile vratile... inae bi me ve bili otjerali, prijavili, uhapsili i to ti ga ja
znam.
Uplaih se da nije zbog mene neko sasvim nevin , stradao i zato ga
upitah:
A da li se sobaricama to desilo?
Ne odgovori veoma nervozno ali je dolazio jedan komesar,
ispitivao nas je, i ve dva dana u kui nema pravog ivota.
Oklijevala sam jedan trenutak, a zatim rekoh: Pudrijeru sam ja uzela.
On razrogai oi, runa grimasa preletje mu preko itava lica:
Dakle, ti si je uzela i to mi saopava tako jednostavno?
Pa kako bi trebalo da ti saopim?
Pa to se zove krasti.
Svakako.
Odjednom me pogleda bijesno. Moda se bojao posljedica mog ina, ili
je moda pogaao, iako nejasno, da ja u krajnjoj liniji odgovornost za tu
krau pripisujem njemu.
Ta to ti je palo na pamet? Zato si, dakle, htjela da ide u gospoinu
sobu ... sada shvaam ... ali ja, draga moja, neu da u to ulazim ... ako hoe
da krade, kradi gdje te je volja, to se mene ne tie, ali ne u kui u kojoj ja
radim ... kradljivice. . lijepo bih se bio proveo, da sam se oenio tobom ...
oenio bih se kradljivicom
Pustih ga da se izduva, ali sam ga uz to paljivo posmatrala, udei se
kako sam mogla da ga smatram za nekog naroito savrenog ovjeka.
Najzad, kad mi se uini da je iscrpio sve svoje prigovore, rekoh mu:
ino, zato se toliko esti?... Pa tebe ne optuuju da si je ti ukrao...
tvoja e gospodarica jo nekoliko dana o tome govoriti, a onda nee vie
uope na to misliti... ko zna koliko takvih pudrijera ima ona.
Ne, zato si je ukrala? upita me.
Bilo je jasno da je htio da mu kaem ono to je nejasno i sam
nasluivao.
Odgovorih:
Tako.
Tako nije nikakav odgovor.
Onda, ako ba hoe da zna mirno odgovorih ukrala sam je ne
zato to sam eljela da je imam ili to mi je potrebna, ve zato to sada mogu
i da kradem.
to hoe time da kae? poe, ali mu ja nedopustih da zavri.
Sada svake veeri izlazim na ulicu, traim mukarce, zatim ih
dovodim ovamo, a oni mi zato plaaju ... kad to radim, mogu i da kradem,
zar ne?
On shvati i odgovori mi na veoma karakteristian nain:
Dakle, i to radi... e pa dobro... zaista bih se bio lijepo proveo, da sam
se oenio tobom.
Nisam to ranije radila rekoh ja to radim otkako sam doznala da ti
ima enu i djecu.
On je itavo vrijeme ekao da mu ja to kaem i zato brzo odgovori:
Ne, draga moja, ne bacaj krivicu na me ne... niko enu ne moe
primorati da postane prostitutka i kradljivica, ako ona to sama nee.
Znai da sam to ranije bila nesvjesno odgovorih a da si mi ti
samo pruio priliku da to i svjesno postanem. I kako sam bila savreno
mirna, on shvati da tim putem ne moe nita postii i zato promijeni taktiku:
takakva si, ili to radi, to se mene ne tie... ali mi mora vratiti
pudrijeru...inae u prije ili poslije izgubiti mjesto... mora mi je vratiti. Ja u
se praviti kao da sam je sluajno pronaao, ni sam ne znam gdje, recimo u
vrtu.
Odgovorih:
 Zato to nisi odmah rekao?... Ako se radi o tome da ne izgubi
mjesto, onda je svakako uzmi... eno je tamo u prvoj ladici u ormaru.
Odmah s nekom urbom i s nekim olakanjem prie i stavi je u dep, a
zatim me pogleda sasvim drugim oima u kojima se pojavi neko izmueno i
pomirljivo raspoloenje. Kako nisam eljela da poem u susret sceni koju je
taj pogled nagovjetavao, upitah ga:
Jesu li tvoja kola dolje?
Jesu.
Sad je kasno, ne moe da ostane ... govorit emo o svemu slijedei
put, kad se opet sastanemo.
Ljuti li se na mene?
Ne ljutim se.
Ljuti se.
Kaem ti da se ne ljutim.
On uzdahnu, sagnu se nad krevet, a ja se ne usprotivih da me poljubi.
Hoe li mi telefonirati? navali on s vrata.
Ne brini.
Tako je ino doznao istinu o mom novom ivotu, ali onog dana kad se
ponovo vidjesmo nismo uope govorili ni o pudrijeri ni o mom zanatu, kao
da je sve to bilo sasvim neto obino i beznaajno i kao da se smisao svega
sastojao samo u novini. Ponaao se otprilike kao to se ponaala moja majka,
s tom razlikom to on, kako mi se inilo, nije ni za jedan trenutak osjetio ono
zaprepaenje koje je majka pokazala one prve veeri kad sam u kuu dovela
aintija i koje mi se ini da i sada ponekad primjeujem u onom njenom
zadovoljstvu, pa i u onom nezdravom izgledu njene debljine. U osnovi
inova karaktera lealo je neko glupo i kratkovido lukavstvo. Imam utisak
da je on, kad je saznao za promjenu koja je nastupila u mom ivotu uslijed
njegove prevare, slegnuo ramenima i rekao:
Ubio sam jednim udarcem dvije muhe.. . sad vie ne moe nita da
mi prigovori, a ja ipak ostajem njen ljubavnik.
Ima ljudi koji smatraju za sreu da sauvaju ono to posjeduju, poevi
od novaca i ena pa do samog ivota, i to ak i pod cijenu svog dostojanstva;
ino je bio jedan od tih.
Kako rekoh, i dalje sam ga viala; prvo, jer mi se bez obzira na sve to
se desilo jo uvijek sviao, i jer mi se niko drugi nije sviao vie nego on;
drugo, jer nisam htjela, iako sam smatrala da je sada izmeu nas sve
zavreno, da taj svretak bude surov i neprijatan. Meni se nikada nije svialo
da neto potpuno presijeem, nisu mi se sviali nagli prekidi, jer smatram da
stvari u ivotu umiru same od sebe, onako isto kao to su i nastale, da umiru
od dosade, ravnodunosti ili navike, koje u stvari predstavlja samo jedan
poseban oblik dosade, izraen u vjernosti. Ja volim da vidim kako stvari
umiru prirodnom smru, bez moje ili tue krivice, kako postepeno ustupaju
mjesto neemu drugome. Najzad, promijene koje se deavaju u ivotu nisu
nikada ni potpuno jasne ni definitivne, a ko eli da neto naglo izmijeni,
dolazi u opasnost da vidi kako se stare navike, od kojih je mislio da se
odjednom i zauvijek oslobodio, ponovo pojavljuju, ive i uporne, i to onda
kad se tome najmanje nada. Htjela sam da mi i milovanje inovih ruku
postane isto onako ravnoduno kao to su mi sada bile ravnodune njegove
rijei, a plaila sam se da bi on mogao, ako budem suvie nestrpljiva, da se
ponovo pojavi u mom ivotu i da me primora i protiv moje volje, da
obnovimo stare odnose.
Druga linost koja se ponovo pojavila u mom ivotu bio je Astarita. S
njim je sve bilo mnogo jednostavnije nego s inom. izela se s njim
kriomice viala; pretpostavljala sam da on s njom odrava ljubavnu vezu
samo zato da bi imao prilike da govori o meni. Kako bilo da bilo, izela je
svakako vrebala podesan trenutak da bi mi o njemu to rekla. Kad joj se
inilo da je ve prolo dosta vremena i da sam se ve dovoljno smirila, pozva
me nasamo i, skanjujui se, ree mi da je srela Astaritu i da ju je pitao za
mene.
Nije mi rekao nita odreeno nastavi ali ja sam shvatila da je jo
uvijek u tebe zaljubljen ... i, pravo da kaem, bilo mi ga je ao... izgleda
zaista nesretan... ponavljam ti: nije mi nita rekao... ali ja sam ipak pogodila
da bi elio da te ponovo vidi... sad, najzad ?
Prekinuh je rekavi joj:
Sluaj, nema smisla dalje tako govori ...
Kako tako?
Tako, zaobilazno ... reci radije otvoreno da te alje, jer eli da me
ponovo vidi i da si ti pristala da mu donese moj odgovor.
Pa kad bi to i bila istina zbunjeno odgovori ona, pa to onda?
Reci mu odgovoriti joj mirno da nemam nita protiv da ga vidim
... onako isto kao to viam druge, razumije se, samo bez neke naroite
obaveze.
Mnogo se iznenadila to sam bila tako mirna, jer je mislila da mrzim
Astaritu i da nikako neu pristati da ga ponovo vidim. Ona nije shvaala da
za mene nije posto jala vie ni mrnja ni ljubav. Bila sam uvjerena da je po
mislila da ja za to imam neke naroite razloge.
Ima pravo ree mi lukavo i zamiljeno malo zatim na tvom
mjestu i ja bih uradila isto... u izvjesnim sluajevima treba prei preko
antipatije. Astarita te zaista voli i bio bi u stanju da se razvede i da se tobom
oeni... ali ti si lukava... a kad samo pomislim da sam te smatrala za naivku.
izela nije nikada nita razumijevala od onoga to se na mene odnosilo
a ja sam iz iskustva znala da bi bila uzaludna muka pokuavati da joj otvorim
oi. Pravei se potpuno prirodnom, potvrdih:
Zaista je tako.
Ostavih je u duevnom raspoloenju u kome se zavist mijeala s
divljenjem koje me je vrijealo.
Ona saopi Astariti moj odgovor, i ja ga ponovo vidjeh u onoj istoj
slastiarnici u kojoj sam se prvi put bila sastala s aintijem. Kao to mi je
izela bila rekla, on me je i sada volio do ludila, jer je, im me je ugledao,
preblijedio kao mrtvac, izgubio svaku odvanost i ostao bez rijei. To je bilo
jae od njega i zato mislim da imaju pravo priproste ene iz naroda, kao na
primjer moja majka, kada govorei o ljubavi kau za neke ljude da su ih
njihove ljubavnice opinile, iako to nisam eljela, a nisam bila toga ni
svijesna, i ja sam na Astaritu bila bacila neku vrstu ini. On je bio svjestan
toga i nastojao je da se oslobodi, ali nije mogao da izie iz tog zaaranog
kruga.
Jednom zauvijek bila sam ga uinila inferiornim, zavisnim, podlonim,
razoruala sam ga jednom zauvijek, paralizirala i uinila zavisnim od svoje
milosti i nemilosti. Kasnije mi je i sam govorio da se esto spremao da preda
mnom odigra hladnu i prezrivu ulogu, da je za tu ulogu uio napamet ak i
same rijei, ali bi mu kasnije, im bi me vidio, srce zastalo, grudi mu
pritisnula neka mora, pamet mu se pomutila, a jezik otkazao poslunost.
inilo mu se da ne moe da podnese ni moj pogled, jer je odmah gubio glavu
i osjeao neodoljivu elju da se preda mnom baci na koljena i da mi ljubi
noge.
I zaista, on nije bio kao drugi ljudi, hou da kaem, patio je od neke
fiksne ideje. Kada smo se one veeri sastali i potom stigli mojoj kui, poto
smo u napetoj i grevitoj tiini zajedno veerali u restoranu, zamolio me da
mu do najsitnijih pojedinosti ispriam sve to se odsnosilo na moj ivot, i to
od dana izleta u Viterbo pa do, raskida s inom.
A to te to toliko zanima? upitah ga zaueno.
Tako odgovori nemam naroitih razloga..,, zar ti to smeta?... Ne
misli na mene, priaj.
to se mene tie rekoh mu slegnuvi pri tom ramenima ako ti to
pravi zadovoljstvo..; Ispriah mu kako je elio, sa svim pojedinostima, sve
to se sa mnom desilo poslije naeg zajednikog izleta: kako sam. se
objasnila s inom, kako sam posluala izelin savjet, kako sam srela
aintija. Preutjeh samo ono to se odnosilo na pudrijeru, iako ni sama
nisam znala zato, moda da ga ne bih, s obzirom na njegovu profesiju
policajca, dovela u nezgodnu situaciju. Postavljao mi je bez broj pitanja,
naroito u pogledu aintija. Mada sam mu sve potanko ispriala, ipak je
izgledalo kao da mu to nije dovoljno, kao da se nikako ne moe zasititi pa
eli da stvari sam vidi, da ih takorei opipa, jednom rijei, da u svemu i sam
sudjeluje. Ni sama ne znam koliko me je puta prekinuo pitanjem:
A to si ti onda uradila?
Ili:
A. to je on onda uradio?
Kad dovrih, zagrli me i promuca:
Za sve to ja sam kriv.
Ne odgovorih izvjesnom dosadom; nisi ti kriv.
Jeste, ja sam kriv... ja sam te upropastio... da se u Viterbu nisam
onako ponaao, sve bi bilo ispalo drukije.
Sad zaista grijei odgovorili brzo ako je neko kriv, onda je to
ino... ti nema s tim nikakve veze... ti si, dragi moj, u Viterbu htio da me
ima na silu... a ono to se silom postie, to se ne rauna... da me ino nije
prevario, ja bih se bila za nj udala i sve bih mu kasnije bila ispriala, a onda
bi sve ispalo tako kao date nikada nisam ni upoznala.
Ne, ja sam kriv... na izgled moda je kriv ino... ali, u sutini pravi
krivac sam ja.
Izgledalo je kao da ga je misao o vlastitoj krivici veoma privlaila, ali,
meni se ini da sam ga pravilno shvatila: nije on osjeao neko kajanje, nego
mu se svialo da misli da me ba on zaveo i upropastio, ak mi se ini da je
malo rei da mu se ta misao samo sviala, ona ga je draila, a to je moda i
bio glavni razlog njegove strasti prema meni. Sve sam to tek kasnije potpuno
shvatila, kada sam primijetila kako esto on prilikom naih susreta uporno
trai od mene da mu sa svim pojedinostima ispriam sve to se nakon onog
naeg izleta desilo izmeu mene i mojih prolaznih ljubavnika. Dok sam mu
priala, on me sluao zbunjeno, napeto, paljivo pa me je to dovodilo u
zabunu i ispunjalo stidom.
im bih zavrila, bacao se na mene i, ljubei me, strasno ponavljao
uvredljive, grube i bestidne rijei, koje neu da navodim jer bi one i
najpokvarenijoj eni izgledale uvredljive. Nikako nisam mogla da shvatim
kako je mogao da se ponaa tako i da me u isto vrijeme oboava, jer mi se
ini da ovjek moe voljeti enu samo ako je potuje. U njega, meutim,
izgleda da je ljubav ila uporedo s okrutnou i da su se ta dva osjeaja
meusobno upotpunjavala i u pogledu njihove snage, i u pogledu njihova
karaktera. Ponekad sam mislila da mu tu njegovu udnu strast, da zamilja da
je on kriv za moj pad sugerira njegova profesija politikog policajca, jer se,
kako mi se inilo, ta profesija ba i sastoji u tome da u okrivljeniku pronalazi
njegove slabe strane, da ga korumpira i ponizi, da bi na taj nain postao
potpuno nekodljiv. I sam mi je bio rekao, ne sjeam se kojom zgodom, da je
svaki put, kad mu poe za rukom da okrivljenika primora na priznanje, ili da
ga na bilo koji drugi nain slomi, osjea naroito, gotovo fiziko
zadovoljstvo, slino onome koje prua ljubavni akt.
Okrivljenik lii na enu objanjavao mi je dok se odupire, ena
visoko dri glavu, ali kad jednom popusti, ona postaje prava krpa i moe je
imati kad hoe. Meutim, moda je jo vjerojatnije da je taj njegov
okrutan i ljigav karakter bio sastavni dio njegove prirode, da mu je bio
uroen i da je, ba zato to je imao takav karakter, i odabrao tu, a ne drugu
profesiju.
Astarita nije bio sretan, ak bih mogla da kaem da mi je od svih
nesrea koje sam vidjela njegova nesrea izgledala najvea i
najbespomonija, jer nije bila uslovljena nekim spoljanjim razlozima, ve
njegovom nesposobnou, odnosno njegovom meni neshvatljivom
izopaenou. Kad nije traio da mu priam o svojim profesionalnim
zgodama i nezgodama, onda je obiavao da klekne preda me, da stavi svoju
glavu u moje krilo i da tako, ponekad satima, ostane nepomian. Od mene
nije tada traio nita drugo, osim da ga, kao da je dijete, milujem po kosi.
Ponekad je jaukao, a moda je i plakao. Nikada nisam voljela Astaritu, pa
ipak je on u tim trenucima izazivao moje saaljenje, jer sam bila uvjerena da
pati i da ne postoji lijek koji bi mogao da olaka njegove patnje.
S najveom gorinom govorio je o svojoj porodici: o svojoj eni, koju
je mrzio, o svojim djevojicama koje nije volio, o svojim roditeljima koji su
mu zagorali djetinjstvo i, dok je jo bio neiskusan, primorali na
katastrofalan brak. Svoju slubu nije gotovo nikada spominjao, ali mi jednom
ipak ree i to s nekom naroitom grimasom:
U kuama postoje mnogi korisni, mada prljavi predmeti... ja sam
jedan od tih predmeta... ja sam sanduk u koji se baca ubre.
Ipak sam bila stekla utisak da je svoje zvanje smatrao sasvim asnim.
Sudei po utiscima koje sam bila stekla prilikom svog posjeta u njegovu
ministarstvu, a i na osnovu drugih razgovora s njim, drim da je imao vrlo
razvijen osjeaj dunosti, da je kao inovnik bio primjeran, revnostan,
povjerljiv, pronicljiv, nepodmitljiv i krut. lako je pripadao politikoj policiji,
tvrdio je da se u politiku nita ne razumije.
Ja sam toak koji se okree u sklopu s drugim tokovima ree mi
jednom drugom zgodom, oni zapovijedaju, a ja izvravam.
Astarita je elio da me via svake veeri, ali ja, kako to ve ranije
rekoh, nisam htjela da se veem ni s jednim ovjekom, a on mi je bio i
dosadan i dovodio me u neprijatnu situaciju svojom grevitom ozbiljnou i
svojim nastranostima; zato se, usprkos saaljenju koje sam osjeala prema
njemu, nisam mogla savladati a da svaki put; kad bi otiao, ne uzdahnem s
olakanjem. Nastojala sam da ga viam to rede, najvie jednom nedjeljno.
To je svakako bilo doprinijelo da je njegova strast prema meni ostala uvijek
podjednako budna i plamena, Da sam pristala da s njim stalno ivim, kako mi
je neprestano predlagao, on bi sigurno bio navikao na moje prisustvo i na
kraju bi me bio vidio onakvu kakva sam stvarno bila, kao djevojku kakvih
ima toliko. Bio mi je dao broj svoga telefona, koji se nalazio na njegovu stolu
u ministarstvu. To je bio njegov tajni broj, za koji su znali samo ef policije,
dravni poglavar, ministar i jo neke vane linosti. Kad bih mu telefonirala,
odmah bi se javio, ali im bi shvatio da sam to ja, njegov glas, koji je prije
toga bio jasan i miran, postajao bi mutan i poinjao je da muca. Bio mi je
zaista odan i potinjen kao rob. Sjeam se da sam ga jednom, iako on to nije
zahtijevao, pomilovala po licu. Odmah me zgrabio za ruku i arko je
poljubio. Kasnije me je jednom molio da ga jo tako spontano pomilujem, ali
se milovanju ne zapovijeda.
Kako rekoh, esto se deavalo da nisam imala volje da iziem na ulicu,
i traim mukarce pa sam ostajala kod kue. Meutim, ni sada nisam eljela
da ostanem s majkom, lako smo se utke bile sporazumjele da neemo
dodirivati pitanja koja bi bila u vezi s mojim zanatom, razgovor je na kraju,
indirektno i zbunjeno, ipak skretao na takva pitanja, premda sam ja voljela da
u takvim sluajevima govorim sasvim otvoreno.
Da bih sve to izbjegla, zatvarala sam se u svoju sobu pa bih se ispruila
na krevetu, a majku bih prethodno upozorila da mi ne smeta. Soba je gledala
na dvorite, pa kroz zatvorene prozore nije mogla da prodire nikakva buka.
Najprije bih obino malo drijemala, a zatim bih se digla i hodala po sobi,
bavei se kojekakvim sitnicama, dovodei u red svoje stvari, ili briui
prainu s namjetaja; i sitni poslovi predstavljali su za mene samo podstrek
da navijem maineriju svojih misli i pomagali su mi da oko sebe stvorim
atmosferu potpune i iskljuive intimnosti. Najprije bih u mislima tonula sve
dublje i dublje, dok na kraju ne bih osjetila da vie nita ne mislim i da sam
zadovoljna to sam uope iva poslije tolikog uzaludnog rasipanja energije
koje je bilo vezano za te moje bolne navike.
U tim asovima usamljenosti uvijek bih u jednom trenutku osjetila
izvjestan neodoljiv strah. Odjednom mi je izgledalo kao da s nekom ledenom
pronicljivou vidim cio svoj ivot i sebe samu, u svim manifestacijama i u
svim pravcima i to ujedanput. Stvari koje sam radila razdvajale su se, gubile
tako rei svoj fiziki sastav i svodile se na jednostavnu, apsurdnu i
nerazumljivu prividnost.
Govorila sam samoj sebi:
esto dovodim ovamo mukarca, koji me je, ne poznajui me, ekao
u noi... borimo se zagrljeni na ovom krevetu kao dva neprijatelja... zatim mi
on daje komadi tampana arena papira... sutradan mijenjam taj papir za
namirnice i druge line potreptine.
Ali ta su moja rasuivanja predstavljala samo prvi korak na putu koji je
u meni izazivao jo vei strah; sluila su mi samo za to da oslobode moju
duu miljenja koje se u njoj potajno oblikovalo u pogledu mog zanata, to
jest sluila su mi samo za to da mi taj zanat prikau kao skup besmislenih
kretnji koje su u svemu jednake kretnjama koje se vre u drugim zanatima.
Meutim, bilo da je tome davala povoda daleka gradska buka ili kripa
namjetaja u mojoj sobi, u meni se stvarao izvjestan apsurdan osjeaj vlastite
prisutnosti, gotovo slian onome koji nastaje u bunilu.
Govorila sam samoj sebi:
Tu sam, a mogla bih biti i na drugom mjestu ... a mogla sam postojati
i pred hiljadu godina, kao to u moda postojati i do hiljadu godina... mogla
bih biti Crnkinja ili starica, malena, plave kose...
Salijetale su me misli o nekoj beskrajnoj tami iz koje sam izila i o
nekoj drugoj, isto tako beskrajnoj tami u koju u uskoro ui, o mom kratkom
boravku na zemlji koji e se izraziti jedino u apsurdnim i sluajnim
izbivanjima.
Bilo mi je jasno u tim trenucima da moja tuga nije uslovljena onim to
radim, da su njeni uzroci, naprotiv, mnogo dublji, da potiu iz gole injenice
postojanja, iz ivota kao takvog; da razlozi moje tuge zavise, dakle, od
injenice koja ne znai ni dobro ni zlo, jer je ona ve sama po sebi bolna i
bezumna.
Od tog straha i te zbunjenosti sva sam se jeila, kosa mi se dizala uvis i
odjednom mi je izgledalo kao da u toj mojoj kui nestaju zidovi, kao da
nestaje itav grad, itav svijet i ja lebdim u nekom praznom, crnom i
beskrajnom prostoru, i to ba s ovim mojim haljinama, s ovim uspomenama,
s ovim imenom, s ovom profesijom. To nitavilo liilo mi je na neto
velianstveno, strano i neshvatljivo, a najudnije i najalosnije inilo mi se
ba to to sam u njemu bila onakva kakva sam se uveer pojavljivala u
slastiarnici u kojoj me je ekala izela. Nije me mogla utjeiti ni misao da
se i drugi ljudi kreu isto kao i ja u tom nitavilu, da i oni u njemu, okrueni
njime, postupaju na isto takav nitavan i ne cjelishodan nain. udila sam se
da oni to ne primjeuju, da ta svoja zapaanja ne saopavaju jedan drugome,
to o tome ne govore ee, kao to to biva kad vie njih zajedno otkrije istu
injenicu.
Deavalo mi se da sam se u takvim trenucima bacala na koljena i
molila se, ali moda vie iz navike koja mi je bila ostala iz djetinjstva nego
to sam to zaista svjesno htjela. Ali se nisam molila rijeima svakodnevnih
molitava, jer su mi one za to moje vanredno duevno stanje izgledale suvie
dugake. Poto bih se svom estinom bacila na koljena, tako da su me kasnije
boljele noge po nekoliko dana, molila sam se kratko, ali glasno i oajno:
Isuse, smiluj mi se!
To u stvari nije bila molitva, ve neka magina formula kojom sam
nastojala da rastjeram strah i ponovo pronaem svakodnevnu stvarnost.
Strasno i svim svojim biem, izazivajui Krista, ostajala sam dugo
zadubljena u molitvu, lica pokrivena rukama, a onda bih odjednom
primijetila da vie nita ne mislim, da mi je dosadno, da sam ona obina
Adrijana i da se nalazim u svojoj sobi; pipala sam svoje tijelo jer nisam
vjerovala da je itavo, i da je prisutno u toj sobi i najzad se dizala i legala u
krevet.
Osjeala bih umor, itavo bi me tijelo boljelo kao da sam se kotrljala
niz kakvu stjenovitu provaliju i odmah bih zaspala.
Ta duevna stanja bila su ipak bez ikakva utjecaja na moj uobiajeni
ivot. Ja sam i dalje bila u svemu ona ista Adrijana, s onim istim karakterom
Adrijana koja je za novac dovodila mukarce u svoju kuu, druila se s
izelom i govorila o beznaajnim stvarima i sa svojom majkom i sa svima
drugima. Ponekad mi se inilo udno da sam drukija u samoi, a drukija u
drutvu, drukija u mojim odnosima sa samom sobom, a drukija u odnosima
s drugima, ali se nisam zavaravala i nisam mislila da su samo moji osjeaji
tako plahi i tako oajni. Mislila sam da se svim ljudima bar jednom dnevno
deava da osjeaju kako im se ivot svodi na neizrecivu i apsurdnu patnju,
mada na njima, kao ni na meni, to saznanje nije ostavljalo nikakvih vidljivih
tragova. I oni su, kao i ja, poslije toga izlazili iz svojih kua i koraali
deklamujui iskreno svoju neiskrenu ulogu. Ta je misao potvrivala moje
uvjerenje da su svi ljudi odreda dostojni saaljenja, ako ni zbog ega drugog,
a ono zato to ive.
 DRUGI DIO
1

Sad sam s izelom vie nego prijateljevala, bile smo Aninje. Nismo
se, dodue, slagale to se tie mjesta smo eljele da posjeujemo, jer je
izela voljela na restorane i luksuzne lokale, a ja to skromnije kao ili prosto
neku ulicu, ali smo u pogledu te razlike tim ukusima bile sklopile neku vrstu
saveza: sada smo jedna drugu pratile na omiljena mjesta. Jedne noi, poto
smo veerale u restoranu, a zatim se zajedno vraale kui, primijetiti da nas
slijede neka kola. Usporim sebe i izelu da bismo se mogle odvaiti i pustiti
ih da nam se priblie. Ona je te veeri bila ljuta i neraspoloena, jer je morala
da plati veeru bez ikakve dobiti, a od izvjesnog vremena nalazila se u
veoma velikoj oskudici. Neutivo mi odgovori:
Idi sama... a ja idem da spavam.
Kola, koja su se bila pribliila ploniku, poee meutim da pored nas
lagano klize. izela se nalazila do zida, a ja do kolnika. Pogledah letimice i
vidjeh da se u kolima nalaze dva mukarca. Upitah tiho izelu:
to da radimo?... Ako ne doe ti sa mnom, ja neu nita sama uraditi
Ona iako veoma neraspoloena, pogleda ispod oka kola; askom se,
kako se inilo, kolebala, a zatim ree:
Neu da idem ... Idi ti... to ti je, zar se boji?
Ne, bez tebe neu da idem.
Ona odmahnu glavom, pogleda ponovo kola, koja su i sada u stopu
pratila, a zatim, kao da se odjednom pomirila sa sudbinom, odgovori;
Pa dobro... ali pravi se kao da nita ne primjeuje,.. poimo dalje ...
ne svia mi se ovdje na korzu.
Odmaknusmo pedesetak metara, stalno praene kolima, a zatim izela
zaokrenu iza ugla; bile smo ule u neku tamnu i usku poprenu ulicu i dalje
ile po uskom ploniku, pored jednog starog zida koji je bio sav prekriven i
izlijepljen oglasima. usmo kako i kola ulaze za nama u uliicu, a zatim nas
veliki farovi obuhvatie snopom bijele svjetlosti. Uini mi se kao da nas je
ona svjetlost sasvim razgolitila i prikovala uz onaj vlani zid i one
izblijedjele i razderane oglase. Razljuena, izela mi tiho ree:
Kakav je to nain? Zar nas se na korzu nisu dovoljno nagledali? ...
Najradije bih otila kui...
Ne, ne rekoh urno, molei je. Ne znam ni sa ma zato, ali sam
mnogo eljela da upoznam ona dva ovjeka koji su bili u kolima.
to te briga ... Svi su takvi.
Ona slegnu ramenima, farovi se u istom trenutku okrenue i ugasie, a
kola se zaustavie pored plonika, i to ba pored nas. Voza isprui kroz
vrataca svoju plavu i crvenu glavu i ree zvonkim glasom:
Dobro vee!
Dobro vee! odgovori uzdrano izela.
Kuda ete tako sasvim same? nastavi voza.
Bismo li smjeli s vama?
Iako je sve to bilo reeno ironinim tonom, kao da onaj koji govori
smatra sebe za neobino duhovitu osobu, to su ipak bile uobiajene reenice
koje sam bila ula vjerojatno ve nekoliko stotina puta. izela odgovori
dostojanstveno:
To zavisi...
I ona je govorila uvijek iste stvari.
Brzo navali ovjek u kolima od ega to zavisi?
Koliko ete dati? upita izela, stavljajui ruku na vrataca kola.
Koliko traite?
izela navede neku svotu.
Skupe ste zapjevui onaj u kolima zaista ste skupe alije ipak
izgledalo da je spreman da prihvati ponudu. Njegov drug, ije lice nisam bila
vidjela,ree mu neto saginjui se i govorei mu na uho, a plavi mukarac
slegnu ramenima, a zatim okreui se prema nama, dodade:
Dobro ... uite.
Njegov drug otvori vrataca, sie, ue u stranji dio kola, a zatim,
iznutra, otvori stranja vrataca do moje strane i kretnjom me pozva da
uem. izela sjede pored plavog. On se okrenu prema njoj i upia je:
Dakle, kuda emo?
Adrijaninoj kui odgovori izela i dade adresu.
Odlino ree plavi ovjek. Idemo Adrijani noj kui.
Kad sam se nalazila s nepoznatim mukarcima, u kolima ili na nekom
drugom mjestu, obino sam ostajala nepomina i utke ekala da oni prvi
ponu razgovor i prvi pristupe izvjesnim aktima. Iz iskustva sam znala da su
nestrpljivi, da ele da sami preuzmu inicijativu, i da ne osjeaju nikakvu
potrebu da ih neko ohrabri. Tako i te veeri ostadoh nijema i nepomina dok
su kola jurila gradskim ulicama. Od mog susjeda, koga je raspored mjesta u
kolima bio odredio za mog ljubavnika te noi, vidjeh samo dugake, mrave i
bijele ruke, koje je drao na koljenima. Pomislih da je moda stidljiv i od
jednom osjetih prema njemu izvjesnu simpatiju. I ja sam nekada bila
stidljiva, i zato me je svaka stidljivost dirala, jer me je podsjeala kakva sam
bila prije nego to sam upoznala ina.
izela je, naprotiv, stalno govorila. Svialo joj se, dok je to bilo
mogue, da govori, na izvjesnom odstojanju i otmjeno, kao to bi govorila
kakva dama u drutvu mukaraca koji je potuju. Odjednom je uh kako pita:
Jesu li to vaa kola?
Da odgovori onaj jo ih nisam zaloio ... sviaju li ti se?
Udobna su ree izela pravei se vanom ali meni se vie svia
Lanca ... jer su brza i elastinija ... moj vjerenik ima Lancu.
Bila je rekla istinu, jer je Rikardo zaista imao Lancu , samo to on
nikada nije bio izelin vjerenik, i ve se odavno on i izela nisu viali. Plavi
mukarac poe da se smije i ree:
Tvoj vjerenik ima valjda Lancu sa dva toka.
izela je po svom karakteru bila jako razdraljiva i lako se ljutila za
najmanju sitnicu. Ljutito upita:
Recite, a to mislite ko smo mi?
Ne znam... recite vi same odgovori plavi . ne bih htio da
pogrijeim.
izela je patila od jo jednog uobraenja, da se pred svim
ljubavnicima, prikupljenim zbrda zdola, pravi da je ono to nije bila:
balerina, daktilografkinja, estita gospoa. Ne primjeujui da se to njeno
uobraenje ne slae s injenicom da je svakom dozvoljavala da je olako
zaustavi i da je odmah postavljala pitanje novca, ree dostojanstveno:
Mi smo balerine iz druine Kaini i nismo navikle da se odazivamo
prvom koji naie... kako druina jo nije formirana, izile smo veeras da se
proetamo... ja nisam ni htjela da prihvatim ... ali je moja prijateljica
navaljivala tvrdei da liite na otmjene osobe... kad bi moj vjerenik to
doznao, lijepo bih se provela.
Plavi se ponovo nasmija:
Mi smo svakako otmjene, osobe... ali vi ste uliarke... pa to zato?
Moj susjed progovori sad prvi put:
Prestani, ankarlo, ree mirnim glasom.
Ja ne rekoh nita. Nije mi bilo milo uti da me tako naziva, naroito
zbog zlobne namjere koja se osjeala u tim rijeima, ali, na kraju krajeva, to
je bila istina. izela ree:
Prije svega to nije istina... a zatim, vi ste prostaina.
Plavi mukarac ne ree nita, ali uspori brzinu i zatim zaustavi kola
pored plonika. Nalazili smo se u jednoj sporednoj, pustoj i slabo
osvijetljenoj ulici, izmeu dva reda kua.
 Plavi se okrenu prema izeli:
A to bi ti rekla... kad bih te ja sad izbacio iz kola?
Pokuajte ree izela, uzmaknuvi. Bila je veoma ratoborna i nije
se niega plaila.
Tada se moj susjed nagnu prema prednjem sjedalu, i ja mu vidjeh lice.
Bio je to crnomanjast mladi, raupane kose na visoku elu, velikih crnih i
sjajnih oiju, markantna nosa, vijugavih usana i rune uvuene brade, a uz to
veoma mrav, tako da mu se isticala jabuna kost.
Ree plavom:
Hoe li ve jednom prestati?
Brzo je to rekao, dodue energino, ali mirno i nezainteresirano, kao
kad se neko mijea u neto to ga se stvarno ne tie i do ega mu nimalo nije
stalo. Glas mu nije bio ni naroito jak, ni muki, tako da je lako mogao prei
u falset.
A to se ti mijea ree plavi okreui se, ali nekim naroitim
tonom, kao da se ve pokajao to je bio grub, pa nije nezadovoljan to se
njegov prijatelj u mijeao.
Drugi nastavi:
Kakve su to manire?... Do avola ... pozvali smo ih, povjerovale su
nam i dole s nama, a mi im sada govorimo pogrdne rijei.
Okrenu se prema izeli i dodade tonom autoritativne ljubaznosti:
Ne obazirite se na njega, gospoice... moda je malo vie popio...
uvjeravam vas da nije htio da vas uvrijedi...
Plavi uini kretnju kao da hoe da protestira, ali ga onaj drugi zaustavi
i poloivi mu svoju ruku na njegovu, ree odlunim glasom:
Kaem ti da si pio i da nisi imao namjere da je uvrijedi... a sad I
idemo.
Nisam pola s vama da me bezobrazno vrijeate poe izela
nesigurnim glasom.
Izgledalo je kao da I je i ona zahvalna crnomanjastom za njegovo
posredova nje.
Crnomanjasti joj odmah dade za pravo:
Razumije se... niko od nas ne eli da ga vrijeaju... razumije se.
Plavi ih je gledao s izvjesnim glupim izrazom na licu. Lice mu je bilo
rumeno i puno nekih nejednakih oteklina, kao da je oteeno i puno modrica,
oi su mu bile okrugle i plave, usta velika i crvena, s izrazom pohlepe i
razuzdanosti. Pogleda prijatelja koji je ljubazno tapao izelu po ramenu,
zatim pogledao izelu i odjednom prasnu u smijeh:
asna rije, nita ne razumijem uzviknu pa gdje smo mi?... Zato
se svaamo? ... Ne sjeam se ni kako je to poelo ... umjesto da smo veseli,
mi se svaamo... asna rije, to je da poludi...
Smijao se od sveg srca, i stalno se smijui, okrenu se prema izeli i
ree:
Hajde, ljepojko... ne gledaj me tako runo... u stvari, mi kao da smo
stvoreni jedno za drugo.
izela pokua da se nasmijei i ree:
Zaista, i meni se ini...
Plavi nastavi zvaninim glasom, smijui se na sav glas.
Ja imam najbolji karakter na svijetu, zar nije istina, akomo? ...
Mekan sam kao tijesto ... samo treba sa mnom umjeti... to je sve ... hoe li
da me poljubi?
Isprui se i obuhvati izelu oko pasa. Ona povue svoje lice malo
unazad i ree:
ekaj!
Uze iz torbice maramicu, prijee njome preko usta, obrisa ru i zatim
ga smjerno cmoknu u usta. Dok ga je ona ljubila, plavi se pravio kao da
mlatara rukama i da se gui. Odmah se razdvojie, i plavi stavi ponovo kola u
pokret pravei pri tom neke pretjerane kretnje.
Neka je sa sreom ... zaklinjem se da vam od tog asa neu dati
nikakva povoda da se na mene tuite ... bit u veoma ozbiljan, veoma fin,
veoma uglaen ... ovlaujem vas da me udarite po glavi ako se ne budem
ponaao kako treba.
Kola ponovo krenue.
I za vrijeme ostalog dijela puta on je govorio, glasno se smijao i
dovodio u opasnost i same nae ivote, jer je stalno dizao ruke s volana i
gestikulirao. Meutim, moj drug poslije onoga svog kratkog posredovanja,
ue ponovo u sjenku i zautje. Ja sam sada prema njemu osjeala veliku
simpatiju i blagonaklonu radoznalost. Razmiljajui o tome poslije toliko
vremena, danas mi je jasno da sam se u tom trenutku bila u njega zaljubila ili
sam, u najmanju ruku, za njegovu linost vezala sve to sam voljela i to mi
je dotada nedostajalo. Konano, ljubav nastoji da bude to potpunija a ne
samo puko ulno zadovoljstvo, a ja sam jo uvijek traila ono savrenstvo
koje sam jedno vrijeme mislila da sam nala u inu.
To je bilo prvi put i to ne samo otkako sam se bavila tim zanatom ve
uope u mom ivotu da sam srela ovjeka slinog njemu, to jest ovjeka
koji je postupao kao on i imao glas slian njegovu. Debeli slikar, za koga
sam najprije pozirala, bio mu je donekle slian, ali je bio hladniji i
samouvjereniji, i ja bih se i u njega bila zaljubila, samo da je on to htio. lako
na drugi nain, taj glas i to dranje budili su u mojoj dui iste osjeaje koji su
me bili obuzeli za vrijeme mog prvog posjeta vili inovih gospodara. Kao
to mi se tada neobino dopao red, luksuz, istoa, pa mi je izgledalo da ne
vrijedi ivjeti ako se ne ivi u kui kakva je ona, tako su mi sada i njegov
glas, one njegove tako plemenite i tako razumne kretnje, i sve to se, sudei
po tim kretnjama moglo kod njega pretpostaviti inspirirali neku strasnu i
zanosnu privlanost.
Osjetih u isto vrijeme i snanu udnju svojih ula, poeljeti da me
pomiluju one ruke i da me poljube ona usta, i to to prije. Osjetih da me je
obuzela, iako nisam znala kada, neobuzdana i neopisiva mjeavina
nekadanjih nadanja i sadanjeg uivanja, koja je svojstvena ljubavi i koja
nepogreivo otkriva njeno raanje, Ali sam se isto tako bojala da on ne
primijeti te moje osjeaje i da mi ne pobjegne. Natjerana tim strahom,
ispruili svoju ruku prema njegovoj, nastojei da mi je on stisne. Ali njegove
ruke ostadoe nepomine, iako su moji prsti nezgrapno nastojali da se spoje s
njegovima. Osjetih da sam veoma zbunjena, jer nisam htjela da povuem
ruku, a u isto vrijeme, s obzirom na njegovu nepominost, osjetih da bih je
morala povui. Kola zaokrenue naglo iza ugla i odjednom nas bacie jedno
na drugo. Pravei se kao da sam izgubila ravnoteu, padoh elom na njegova
koljena. On zadrhta, ali se ne pomae. Sa zadovoljstvom osjetih kako kola
jure, sklopih oi i, kao to rade psi, zagnjurih lice u njegove ruke, rastavih ih
i poljubih, nastojei da mi on tim rukama pree preko lica i da me spontano i
njeno pomiluje. Shvatih da sam izgubila glavu, ali me u isto vrijeme obuze
izvjestan nejasan osjeaj uenja, jer nisam mogla da shvatim kako me je
moglo uzbuditi ono nekoliko rijei koje je on bio tako ljubazno izgovorio,
lako sam ga smjerno molila, on me ipak ne pomilova, nego nakon nekoliko
trenutaka povue ruku. Kola se ubrzo zaustavie.
Plavi skoi na zemlju i s nekim podrugljivim vitetvom pomae izeli
da sie. Siosmo i mi, ja otkljuah vrata i uosmo u kapiju. Penjui se po
stepenicama, plavi i izela ili su ispred nas. On je bio nizak i zdepast,
odijelo kao da se trgalo na njemu, ali nije bio debeo. Kad su bili na pola
stepenica, on zastade, iza izele za jednu stepenicu i, dohvativi joj za jedan
kraj haljinu, zadie je razotkrivajui joj pri tom bijele butine, stisnute
podvezicama, i jedan dio mrave stranjice.
Zavjesa se die povika uz glasan smijeh. Pretpostavljajui da se
takva razuzdanost ne svia mom drugu, htjedoh da mu dadem na znanje da
se to ni meni ne svia, zato rekoh:
Va je prijatelj vrlo veseo.
Da odgovori on kratko. .
 Vidi se da mu sve ide od ruke.
Uosmo u kuu na prstima, i ja ih odmah uvedoh u, svoju sobu. Kad
zatvorih vrata, ostadosmo jedan trenutak sve etvoro stojei, a kako soba nije
bila velika, izgledalo je kao da nas ima mnogo. Plavi se prvi tre iz zabune,
sjede na krevet i poe odmah da se svlai, kao da je potpuno sam. Svlaei se
neprestano se smijao i brbljao. Govorio je o hotelskim i o privatnim sobama i
priao o jednoj svojoj posljednjoj pustolovini:
Rekla mi je: ja sam fina dama... i neu da idem u hotel... onda sam joj
rekao ja da su hoteli puni finih dama... a ona na to: ali ja neu da kaem svoje
ime... a ja: rei u da si mi ena ... jedna vie ili manje ... dosta, idemo u
hotel. Rekao sam da mi je ena, popeli smo se u sobu ... ali, kad je dolo do
gustoga,poela je da pravi komedije... da se pokajala, da sad nee, da je
zaista estita ena ... konano sam izgubio strpljenje i pokuao sam da
primijenim silu ... ali kamo sree da to nikad nisam pokuao, otvorila je
prozor i poela da mi prijeti da e se baciti na ulicu ... dobro, kaem ja,
razumio sam, ja sam kriv to sam te doveo ovamo ... sjela je na krevet i
poela da cvili pria neku dugu, vrlo tunu i tako dirljivu priu da ti srce
puca, ali ne bih mogao da vam je ponovim, jer sam je zaboravio.. . sjeam se
samo toliko da sam na kraju postao toliko dobar da umalo to nisam pred nju
kleknuo i zamolio je da mi oprosti to sam je zamijenio za ono to nije bila...
onda smo se sporazumjeli, rekao sam joj, bit emo mirni kao jaganjci, to jest
lei emo i spavat emo svako za svoj raun .,. kako smo rekli tako smo i
uradili, i ja sam odmah zaspao... ali kad sam se negdje oko ponoi probudio i
pogledao njenu stranu, vidim da je iezla... pogledam svoje odijelo i vidim
da je u neredu .., pretraim odijelo, lisnica je bila iezla... fina dama.
Prasnu pri tom u smijeh, i to s takvim neobuzdanim i zaraznim
veseljem da i izela poe da se smije pa se i ja nasmijeih. On svue odijelo,
koulju, arape i cipele i ostade u majici svijetlosmee boje, koja mu je od
lanka pa do vrata bila potpuno pripijena uz tijelo, tako da je liio na kakvog
akrobatu ili balet majstora. Ta odjea, kakvu obino imaju na sebi stariji
ljudi, poveavala je kominost njegove figure. U tom trenutku ja smetnuh s
uma njegovu grubost i osjetih prema njemu neku vrstu simpatije, jer sam,
kako sam mnogo sklonija veselju nego tuzi, uvijek voljela vesele ljude.
Onako malen, punaak i napuhan poe da se vrti po sobi i da pravi bezbroj
kominih kretnji i ala, a onda odjednom, iz ugla pored ormara, skoi na
krevet, srui se na izelu, koja od iznenaenja vrisnu, i prevrnu je nauznak
kao da hoe da je zagrli. Ali odmah zatim, podie komino svoje crveno i
razuzdano lice i, visei etvoronoke nad izelom, kao to rade psi prije
nego to dodirnu jelo, pogleda iza sebe nas dvoje i upita:
 A to vi ekate?
Pogledah svoga druga i upitah ga:
Hoe li da se svuem?
On je sve dosada imao na sebi kaput s uzdignutim ovratnikom.
Trgnuvi se, odgovori:
Ne... ne... poslije njih.
Hoe li da iziemo napolje?
Da.
Proetajte se kolima povika plavi i dalje visei nad izelom
kljuevi su ostali u kolima.
Njegov prijatelj se meutim uini kao da nije uo taj prijedlog i izie iz
sobe.
Uosmo u predsoblje, dadoh mu znak da prieka i uoh u radionicu.
Majka je sjedila za velikim stolom i redala karte za pasijans. im me ugleda,
i ne ekajui da joj to kaem, die se i izie u kuhinju. Ja se onda vratih u
predsoblje i rekoh mladiu da moe da ue.
Zatvorih vrata i sjedoh na divan u uglu pored prozora. eljela sam da
on sjedne pored mene i da me pomiluje, jer su drugi uvijek tako postupali.
Ali on se ne obazre uope na divan i poe, drei ruke u depovima i idui
oko stola, da hoda gore dolje po sobi. Pomislih da je nezadovoljan to mora
da eka i rekoh:
ao mi je, ali imam samo jednu spavau sobu na raspolaganju.
Zaustavi se i upita me uvrijeeno, ali ipak uljudno:
Zar sam ti rekao da elim sobu?
Nisi, ali sam mislila.
Napravi jo nekoliko koraka, a ja ga na to, poto vie nisam mogla da
odolim, upitah:
Zato ne sjedne ovamo, pored mene?
Pogleda me, a onda, kao da se odluio, prie, sjede pored mene i upita
me:
Kako ti je ime?
Adrijana.
Ja se zovem akomo ree i uze me za ruku.
To su bile neobine manire, i ja ponovo pomislih da je. stidljiv.
Dopustih mu da me uzme za ruku, a da bih ga ohrabrila, nasmijeih mu se.
Na to on ree:
Dakle, i mi emo skoro imati snoaj?
A kad ja ne bih htio?
Onda ga ne bismo imali odgovorih bezbrino, jer sam mislila da se
ali.
Pa uzviknu on usiljeno nije me volja, zaista me nije volja.
U redu rekoh, mada ga nisam mogla shvatiti, toliko mi je to
njegovo odbijanje bilo neobino.
Ti se ne vrijea? ene ne vole da ih neko odbija.
Naposljetku ga shvatih, ali, kako nisam bila u stanju da mu ita kaem,
u znak odricanja zatresoh samo glavom. Znai, ne eli me. Odjednom osjetih
da oajavam i da sam spremna da briznem u pla.
Ja se zaista ne vrijeam proaptah nije te volja... priekajmo da
tvoj prijatelj svri i onda idi.
Ne znam nastavi on eto, zbog mene si izgubila vee ... s nekim
drugim mogla si da zaradi.
Pomislih da moda nema novaca i da zato nee. Ipak sam se jo nadala,
pa mu predloih:
Ako nema novaca, svejedno ... dat e drugi put.
Ti si zaista dobra djevojka ree ali to se tie novaca, ja novaca
imam ... tavie, uinit emo ovako ... ja u ti ipak dati novaca... tako ti nee
izgledati da si izgubila vee. Stavi ruku u dep od kaputa, izvadi jedan
zamotuljak s novanicama, koji je vjerojatno bio unaprijed pripremio, i stavi
ga na sto daleko od mene, uinivi pri tom kretnju koja je u isto vrijeme bila
nespretna i vanredno elegantna i poniavajua.
Ne, ne protestovah kakve to veze ima... neemo o tome ni da
govorimo.
Ali to ne rekoh uvjerljivo, jer mi u stvari nije bilo neprijatno da taj
novac ipak primim. To je predstavljalo izvjesnu vezu, jer bih mu tako
dugovala pa sam se mogla nadati da e mi pruiti priliku da mu se oduim.
On moje neodluno odbijanje shvati kao pristanak i ostavi novac na stolu.
Zatim ponovo sjede na divan, a ja osjeajui da pravim nespretnu i glupu
kretnju, ispruih ruku i uzeh njegovu. Trenutak smo se gledali, a onda on
odjednom,onim svojim dugakim i mravim prstima jako stisnu moj mali
prst.
O rekoh gotovo ljutito to ti j e sada?
Oprosti ree s izrazom tako duboke zbunjenojsti, da se pokajah to
sam mu na tako hladan nain prigovorila i dodadoh:
Vjeruj mi, zaista me je zaboljelo.
Oprosti ponovi on. Obuzet izvjesnom uzbuenou, poe ponovo
da hoda po sobi, a zatim stade preda me i ree mi: Hoe li da izaemo? To
mi je ekanje zaista dosadno.
A kuda hoe da idemo?
 Hoe li da se malo provozamo kolima? Sjetih se kako sam se s
inom nalazila u kolima i rekoh brzo: Ne, ne, neu kolima.
Moemo da poemo u kavanu ... ima li u ovom kraju kavana?
U ovom dijelu grada nema... ali ini mi se da odmah iza kapije ima
jedan lokal.
Onda idemo tamo.
Digoh se. Iziosmo iz radionice. Silazei niz stepenice rekoh mu kao
da se alim:
Ne zaboravi da ti onaj novac koji si mi dao daje pravo da me posjeti
kad zaeli ... jesmo li se sporazumjeli?
Da, sporazumjeli smo se.
Bila je blaga, vlana i mrana zimska no. Kia je padala itavog dana,
plonik je bio prekriven irokim crnim baricama u kojima se odraavala
svjetlost rijetkih fenjera. Nebo je iznad zidina bilo vedro, ali bez mjeseca i
samo s ponekom zvijezdom, a i te je pokrivala magla. Nevidljivi tramvaji
prolazili su s onu stranu zidina i bacali kratke mlazeve otre svjetlosti koja bi
askom osvijetlila nebo, okrnjene kule i tvravske padine prepune zelenila.
Na ulici mi pade na pamet da ve mjesecima nisam ila prema
Lunaparku. Obino sam skretala udesno, prema trgu, gdje; me je ekao ino.
Odavna nisam ila prema Lunaparku, ali se sjetih vremena kad sam kao
djevojica etala zajedno s majkom, kad smo se uspinjale putem koji vodi
pored zidina i ile da uivamo u osvjetljenju i u muzici, ali nismo smjele da
uemo u ograeni prostor, jer nismo imale novaca. S te strane, na tom
irokom putu, nalazila se i mala vila s minijaturnim kulama kroz ije sam
otvorene prozore tada prvi put ugledala jednu porodicu okupljenu oko stola:
ta je vila prvi put u meni izazvala snove o udaji, vlastitoj kui i o normalnom
ivotu. Zaeljeh da tom mom drugu priam o tom vremenu, o tom dobu, o
tim mojim nadama; na to me je nagonio ne samo osjeaj, ve i izvjestan
raun. Nisam htjela da me on sudi po mom izgledu, eljela sam da me vidi u
drugom, boljem svjetlu, koje sam smatrala istinitijim. Drugi ljudi, kad ele da
prime linosti koje cijene i potuju, oblae praznino odijelo i otvaraju
najljepe sobe u svojoj kui; meutim, to se mene tie, ono to sam nekada
bila, ono o emu sam nekada sanjala i to sam eljela da postanem, to su bile
moje praznine haljine, moje gostinske sobe, i ja sam se nadala da e on, na
osnovu tih mojih uspomena, iako su one bile siromane i nezanimljive,
promijeniti miljenje o meni pa e njegov odnos prema meni postati prisniji.
Tom stranom puta rekoh sad niko ne prolazi, ali zato ovuda seta
svijet koji ivi u ovom kraju ... ja sam nekada ovuda etala... ali je to bilo
davno... i upravo ti si se morao pojaviti da bih se ponovo ovamo vratila.
 Drao me ispod ruke i podravao me na tom poplavljenom putu. Upita
me:
S kim si etala?
S majkom.
Poe da se smije i to izvjesnim neprijatnim smijehom koji me iznenadi.
S majkom ponovi on, zaustavljajui se glasom na slovu M
majka, uvijek postoji neka majka... majka... to e rei majka? to e uraditi
majkamajka, majka.
Pomislih da je zbog neega kivan na svoju majku i upitah ga:
to da ti tvoja majka nije uinila to naao?
Nije mi uinila nita naao odgovori majke ne mogu da uine
nita naao ... ko nema majku?... A voli li ti svoju majku?
Razume se, zato?
Nita ree brzo ne obaziri se na mene... etala si, dakle, s
majkom ...iako mi njegov ton nije ulijevao naroito povjerenje, niti me
podsticao, ipak sam, neto iz rauna, a neto iz simpatije, osjeala elju da i
dalje nastavim svoje povjerljivo prianje.
Da, etale smo zajedno, naroito ljeti, jer se ljeti u naoj kui ne moe
da die ... ak ... pogledaj, vidi li onu malu vilu?
Zastade i pogleda. Prozori na vili nisu bili otvoreni, izgledalo je ak da
u njoj uope niko i ne stanuje. Stisnuta izmeu dviju dugakih i niskih
eljezniarskih kua sada mi je izgledala nekako manja nego ranije i gotovo
runa i mrana.
Oh, pa to ima na toj maloj vili?
Sad sam se gotovo stidjela onoga to sam namjeravala da kaem.
Nastavili s naporom:
Ja sam svake veeri prolazila pored te vile, prozori su na njoj bili
otvoreni, jer je, kako rekoh, bilo ljeto... vidjela sam uvijek jednu porodicu
koja je upravo u to vrijeme sjedela za sto... Zbunivi se, iznenada, za stadoh
i zautjeh.
Dalje?
Tebe to ne zanima rekoh, a pri tom mi se uini da sam,
ispoljavajui svoj stid, u isto vrijeme bila i iskrena i dvolina,
Zato? Mene sve zanima.
Ah zavrih urno ; bila sam sebi utuvila u glavu da u i ja jednog
dana imati takvu vilu i da u initi ono to sam bila vidjela da ini ona
porodica.
Ah, razumijem ree slinu malu vilu ... ti si malim zadovoljna.
U poreenju sa kuom u kojoj mi stanujemo rekoh nije ni tako
runa... uostalom, poznato je da ovjek u tim godinama tota mata.
Vukui me za ruku, povede me prema vili.
Doi da vidimo da li je ta tvoja porodica jo tamo.
to ti pada na pamet? rekoh, opirui se nema sumnje da je jo
tamo.
Vrlo dobro, doi da vidimo.
Nalazili smo se pred vilom. Gust i uzak vrt bio je utonuo u mrak. U
mrak su bili utonuli i prozori i male kule. Priblii se ulazu i ree:
Postoji i otvor za pisma... zazvonimo da vidimo ima li ko... ali, ini
mi se da u toj tvojoj vili niko ne stanuje.
Ta nemoj rekoh smijui se, ostavi. . . to ti pada na pamet?
Pokuajmo i on podie ruku i pritisnu zvonce. Htjedoh da
pobjegnem, jer se uplaih da bi se mogao neko pojaviti.
Hajdemo, hajdemo molila sam ga. Kako emo izgledati, ako se
neko sad pojavi?
to e rei majka? ponovi on kao neki refren i dozvoli mi da ga
odvuem. to e uiniti majka?
Ba si se zakaio za majku rekoh mu idui brzo.
Stigosmo u Lunapark. Sjetih se ogromne mase svijeta koja se nekad tu
gurala, vijenac arenih lampi, tezgi s acetilenskim lampama, dekoracija po
paviljonima, muzike i galame i svega to sam bila vidjela i ula kad sam
ondje bila posljednji put. Bila sam donekle razoarana kad od svega toga
nisam sada vie nita nala. Sad je izgledalo kao da ograda Lunaparka
ograuje neko mrano i naputeno stovarite graevinskog materijala, a ne
mjesto za razonodu. Na vrhovima stupova uzdizali su se tokovi i konice
koje su lebdjele u zraku kao kakvi trbuasti insekti zaustavljeni u svom letu
iznenadnom paralizom. inilo se da iljati krovovi neosvjetljenih paviljona,
tamni i niski, spavaju, kao i sve to se ondje nalazilo, a tako je stvarno i bilo,
jer je bila zima. istina ispred Lunaparka bila je pusta, prekrivena baricama,
bijedno osvijetljene samo jednim fenjerom.
Tu se preko ljeta nalazi Lunapark rekoh mu, i tu onda ima uvijek
mnogo svijeta... ali zimi ne radi.
Kuda hoe da idemo?
Pa zar neemo u onu kavanu?
To je ustvari gostionica.
Hajdemo onda u tu gostionicu.
Poosmo ispod kapije. Nasuprot njoj, u prizemlju jedne od niza malih
kuica, nalazio se ulaz s osvijetljenim staklima. Tek poto uoh primijetih da
je to ona ista gostionica, u kojoj sam, pred toliko vremena, bila na veeri
zajedno s inom i s majkom i u kojoj je ino bio nauio pameti jednog
drskog pijanicu. Za stolovima je sjedilo samo nekoliko gostiju koji su na
mramornim ploama jeli hranu uvijenu u novinski papir i pili gostioniarevo
vino.
U gostionici je bilo hladnije nego napolju, a u zraku se osjeao miris
kie, vina i strugotina jer se pe, kako se inilo, bila ugasila. Sjedosmo u
jedan ugao i on porui litru vina.
A ko e da popije tu litru upitah.
Zato, zar ti ne pije?
Sasvim malo.
Nali punu au i ispi je naduak, ali s naporom i bez naroitog
zadovoljstva. Ve sam ranije bila primijetila, a sad mi je ta njegova kretnja to
potvrdila, a da je on sve inio samo snagom svoje volje, spoljanje, ne
sudjelujui pri tome sam, kao da igra neku ulogu. Neko smo vrijeme utjeli,
on me je posmatrao onim svojim sjajnim i prodornim oima, a ja sam gledala
oko sebe. Ponovo se sjetih one daleke veeri kad sam u toj gostionici bila
zajedno s majkom, i s inom, ali mi nije bilo jasno osjeam li aljenje ili
dosadu. Istina, tada sam bila veoma sretna, ali kako je ta srea bila prividna!
U sebi zakljuih da moje sjeanje, koje je uvalo te uspomene, lii na ormar
koji je dugo bio zatvoren, pa u njemu, kad ga otvorimo, umjesto lijepih
stvari, kojima smo se nadali, nalazimo samo stare krpe, prainu i moljce.
Svemu je bio doao kraj i to ne samo mojoj ljubavi prema inu ve i
mladosti i njenim promaenim snovima. Da je to bilo tono, kao dokaz
navodim injenicu to sam se sada s raunom i svjesno mogla da posluim
tim uspomenama kako bih ganula svog pratioca. Rekoh nasumce:
Onaj tvoj prijatelj bio mi je u poetku antipatian, ali bih sada mogla
da kaem da mi je gotovo simpatian ... tako je veseo.
On mi odgovori osorno:
On, uostalom, zapravo i nije moj prijatelj... a nije, pravo da kaem, ni
simpatian.
Bila me je iznenadila estina njegova tona, pa rekoh blago:
Zar ti se to ini?
On gucnu jo malo, a zatim nastavi:
Od duhovitih ljudi trebalo bi se uvati kao od kolere... najee ispod
njihove duhovitosti nema nita... trebalo bi da ga vidi u njegovu birou ...
tamo se ne pravi duhovit.
Kakav je to biro?
Ne znam, nekakav biro za patente.
Zarauje li mnogo?
 Vanredno mnogo.
Blago njemu.
Nali mi vina, a ja ga upitah:
A zato se drui s njim kad ti je tako antipatian?
To mi je prijatelj iz djetinjstva odgovori nacerivi se pri tom ili
smo zajedno u kolu ... takvi su svi prijatelji iz djetinjstva. Jo malo gucnu, a
zatim doda: Pa ipak je on u izvjesnom smislu bolji od mene. |
Zato?
Kad on neto ini, onda to stvarno ini... ja, meutim, najprije hou
da neto uinim, a zatim tu njegov glas odjednom prijee u diskant, tako da
od iznenaenja zadrhtah a zatim, kad doe odreeni trenutak nisam vie u
stanju da to uinim ... na primjer, veeras... telefonirao mi je i upitao me hou
li da, kako se to kae, idemo na ene... ja sam pristao pa sam, kad smo vas
susreli, zaista htio da poem s tobom ... ali, meutim; kad smo doli tvojoj
kui, izgubio sam svaku elju ...
Izgubio si svaku elju ponovih gledajui ga.
Da... za mene ti vie nisi bila ena ... bila si, ni sam ne znam ta,
predmet, stvar... sjea li se kako sam; ti zgnjeio prst i nanio ti bol?
Da.
E pa... to sam uinio da bih se uvjerio da zaista postoji ... tako ...
makar ti i bol nanio.
Da, postojala sam rekoh osmjehujui se i jako me je zaboljelo.
Sad poeh da shvaam da me on nije bio odbio iz antipatije, pa osjetih
izvjesno olakanje. Uostalom, kod ljudi nita nije udno. im pokuamo da
ih shvatimo, otkrivamo da je njihovo ponaanje, ma koliko ono bilo
neobino, ipak uslovljeno izvjesnim potpuno prihvatljivim motivima.
Nisam ti se, dakle, svidjela?
On mahnu odreno glavom:
Ne to... ti ili ma koja druga, isto bi bilo.
Nakon kratkog oklijevanja upitah ga:
Reci mi... da nisi sluajno impotentan?
to ti pada na pamet!
Osjetih veliku elju da budem s njim intimna, da prekoraim granicu
koja nas je dijelila, da ga zavolim i da budem voljena. Rekoh mu da me
njegovo odbijanje nije uvrijedilo, ali me je zaboljelo jer je u pitanju bio moj
ponos, mada u stvari nisam zapravo bila uvrijeena. Bila sam sigurna da sam
lijepa i privlana i da ne postoje opravdani razlozi zato me ne bi elio. Zato
mu predloih.
Sluaj... dosta je pia, hajdemo kui, tamo emo se voljeti.
 Ne, to je nemogue.
Onda to znai da ti se nisam svidjela ni onda kad si me prvi put vidio
na ulici.
To nije tono, nastoj da me shvati.
Znala sam da nema ovjeka koji bi mogao da odoli izvjesnim
argumentima. Ponovih zato s prividno ogorenim mirom:
Jasno je da ti se nisam svidjela i u isto vrijeme ispruih ruku i
pritisnuh njegovo lice na svoj dlan. Moja je ruka dugaka i topla pa, ako je
tono da se kakrakter ita s ruke, onda je tono i to da u mom karakteru nema
nita vulgarno i da izmeu mog i izelina karaktera nema nita zajedniko,
jer je njena ruka crvena, hrapava i runa. Poeh da ga sasvim polako milujem
po licu, po sljepoonicama, ispod kose, po elu, gledajui ga u isto vrijeme
upornom i poudnom njenou.
Sjetih se da je i Astarita, u ministarstvu, mene tako milovao, i ponovo
shvatih da sam se u Astaritu bila zaista zaljubila, jer je bilo nesumnjivo da
me je volio i da je to njegovo milovanje bilo diktirano ljubavlju. Pod tim
milovanjem moj drug ostade u poetku nepomian i ravnoduan, a zatim mu
odjednom brada poe da dre, to je kod njega, kako sam kasnije to
zapazila, bio znak da je uzbuen, a uz to mu i lice poprimi izvjestan
izoblien, pretjerano mladalaki izraz, gotovo kao u kakvog djeaka. Osjetih
prema njemu saaljenje: bila sam zadovoljna jer me taj osjeaj uvjeri da to
znai da postajemo jedno drugome blii.
to radi proaputa on kao kakav stidljiv djeak ta mi se
nalazimo na javnom mjestu.
to mari odgovorih mirno.
Osjetih kako mi, uprkos hladnoi u gostionici, obrazi gore, pa mi je
bilo gotovo neobino to se, uslijed disanja, pred naim ustima stvaraju
oblaii zgusnute pare.
Daj mi ruku rekoh mu. Nerado dozvoli da mu je uzmem, a ja je
primakoh svome licu i rekoh: Osjea li kako mi gore obrazi?
On nita ne ree, samo me je pogledao, a brada mu je drhtala. Neko
ue, na vratima zazvea staklo i ja povukoh ruku. On uzdahnu s olakanjem i
ponovo nali vina u au. im gost izie, ja ponovo pruih ruku i, provlaei
je izmeu krajeva njegova kaputa i otkopavajui mu koulju, poloih je na
njegove gole grudi, blizu srca.
Hou da ugrijem ruku rekoh a hou ida osjetim kako ti srce kuca.
Okrenuh najprije nadlanicu, a zatim ponovo dlan.
Ruka ti je hladna ree on gledajui me.
Sad e se ugrijati odgovorih smijui se. Drala sam ruku ispruenu
i sasvim polako prelazila njom po njegovim grudima i po njegovom
mravom grudnom kou.
Osjeala sam veliku radost to se on nalazi pored mene, to me prema
njemu ispunja ljubav, i to ljubav kojoj njegova nije bila uope potrebna.
Gledajui ga, aljivo mu priprijetih:
Osjeam da u te ubrzo poljubiti.
Ne, ne ree nastojei da se i sam ali, iako se stvarno bio uplaio
nastoj da se savlada.
Onda hajdemo odavde.
Hajdemo, ako to eli.
Plati vino koje nije bio popio, a zatim iziosmo iz gostionice. Sad je na
svoj nain izgledao uzbuen, ali ne kao ja, ljubavlju, nego izvjesnim, meni
nepoznatim previranjem, koje su u njegovoj dui bili izazvali dogaaji te
veeri. Kasnije, kad ga bolje upoznah, otkrih da se on uvijek uzbuivao kad
bi, iz bilo kojeg razloga, otkrio neku dotada nepoznatu stranu svog karaktera
koja bi mu potom bila potvrena. Bio je veoma sebian, iako na ljubazan
nain ili tonije reeno, bio je zauzet sobom.
Uvijek mi se tako deava govorio je, kao da govori samom sebi,
dok sam ga ja, gotovo trei, vodila svojoj kui osjeam veliku elju da
neto uinim, osjeam velik zanos, sve mi izgleda savreno, uvjeren da u
postupati onako; kako namjeravam da postupim, a onda, u trenutku kad treba
da postupim, u skladu s tim svojim osjeajem, odjednom se sve srui i ja,
tako rei, prestajem da postojim ... ili, tonije, postojim samo s onim to je
najgore u meni... postajem hladan, lijen, okrutan, kao onda kad sam ti stisnuo
prst.
Govorio je zamiljeno, kao u nekom monologu, i, moda, ne bez
izvjesnog zadovoljstva. Ali ja ga nisam sluala, jer sam bila obuzeta radou,
a noga mi je gotovo letjela po baricama. Veselo odgovorih:
Ti si meni sve to ve rekao... ali ja nisam rekla tebi to osjeam . .. ja
osjeam elju da te vrsto zagrlim, da te na sebi zagrijem, da te osjetim pored
sebe i da te primoram da uini ono to nee da uini... neu se smiriti dok
to ne uini.
On ne odgovori nita, izgledalo je kao da mu moje rijei ne dopiru do
uiju, toliko je bio obuzet milju o onome to je bio rekao. Odjednom ga
obuhvatih rukom oko struka i rekoh mu:
Zagrli me, hoe li?
inilo se kao da to uope nije uo. Ja uzeh onda njegovu ruku i
pomaui se, kako sam najbolje umjela, kao kad navlaim kaput, obavih je
oko svog struka. Nastavismo da hodamo, ali nespretno, jer smo oboje imali
na sebi debela zimska odijela, pa smo jedva mogli da rukama obuhvatimo
jedno drugome lea.
Poljubi me rekoh mu.
On se okrenu, a ja ga onda vrsto poljubih zagrlivi ga objema rukama.
Usne su mu bile stisnute, ali pod mojim jezikom, koji gurnuh najprije izmeu
njih, a zatim izmeu njegovih zuba, one najzad popustie. Nisam bila sigurna
da li mi je uzvratio poljubac, ali mi to, kako rekoh, nije nita smetalo. Kada
se razdvojismo, ugledah oko njegovih usta veliku mrlju od rua, koja je na
njegovu ozbiljnom licu izgledala udno i pomalo komino. Sva sretna
prasnuh u smijeh. On proapta:
Zato se smije?
Nakon izvjesnog oklijevanja bilo mi je ipak milije da ne kaem istinu,
jer sam voljela da vidim kako on, onako ozbiljan, ide pored mene s onom
mrljom na licu, a da je uope ne zapaa.
Rekoh:
Tako... jer sam zadovoljna... ne vodi o meni rauna i, osjeajui se
na vrhuncu sree, ponovo ga brzo poljubih u usta.:
Kad stigosmo do kapije moje kue, ne naosmo vie kola.
Znai da je ankarlo ve otiao ree zlovoljno bogzna koliko u
morati da pjeaim do svoje kue.
Taj njegov neljubazni ton ne uvrijedi me, jer me sada vie nita nije
moglo da uvrijedi. Kako se to ve deava kad smo zaljubljeni, meni se
njegove mane ukazae u ne kom naroitom svjetlu, koje ih je inilo
privlanim. Slegnuh ramenima i rekoh:
Postoje noni tramvaji... uostalom, ako hoe, moe spavati kod
mene.
Ne, to nipoto odgovori brzo.
Uosmo u kuu i popesmo se stepenicama. Iz predsobija ga gurnuh u
svoju sobu, a sama zavirih u radionicu, koja je bila utonula u potpuni mrak,
jedino je pored prozora zraka svjetlosti ulinog fenjera osvjetljavala ivau
mainu i stolicu. Majka je sigurno ve bila legla, pa moda nije uope bila
vidjela izelu ni ankarla, ni razgovarala s njima. Zatvorih vrata i vratih se u
svoju sobu, Naoh ga kako uznemireno hoda gore dolje, izmeu kreveta i
ormara.
Sluaj poe bit e bolje da ja odem.
Napravih se kao da ga nisam ula, skinuh kaput i objesih ga na
vjealicu. Osjeala sam se tako zadovoljna da se nisam mogla savladati, pa
ga upitah s prizvukom tate gospodarice u glasu:
Kako ti izgleda ova soba? Zar ti se ne ini da je veoma udobna?
 On pogleda oko sebe i napravi grimasu koju ne shvatih. Ja ga onda
uzeh za ruku, primorah ga da sjedne na krevet i rekoh mu:
Sad prepusti sve meni.
Gledao me je, ovratnik mu je na kaputu bio jo zadignut, iza potiljka, a
ruke je drao u depovima. Paljivo mu skinuh zimski kaput, a zatim i donji
pa jedan i drugi objesih na vjealicu. Razvezah mu polagano vor na kravati,
zatim mu skinuh koulju zajedno s kravatom i sve prebacih preko stolice.
Onda klekoh ikao to rade obuari, uzeh mu, lenu za drugom, noge u krilo,
skinuh mu cipele i arape i poljubih mu noge. Bila sam poela to raditi
uredno i bez urbe, ali sam postepeno, svlaei ga, sve vie padala u neki
zanos poniznosti i oboavanja. Moda je to bio osjeaj koji sam imala
ponekad kleei u crkvi, ali sam sada prvi put bila njim obuzeta prema
jednom mukarcu. Bila sam zbog toga sretna, jer sam osjeala da je to prava
ljubav, daleka od svake putenosti i poronosti. Kad ga tako obnaih, klekoh
pred njim i, sklopih oi, vrsto pritsnuh askom lice i kosu uz njegov trbuh.
On mi dopusti da to uinim, lice mu poprimi zbunjen izraz koji mi se svidje.
Zatim se digoh, stadoh iza kreveta i urno se svukoh, bacajui haljine na
zemlju i gazei po njima. On je sjedio na rubu kreveta, drhtao od studeni i
gledao u pod. Obuzeta nekom posebnom i okrutnom estinom, stadoh iza
njegovih lea, zgrabih ga i prevalih ga nauznak, tako da mu glava pade na
jastuk. Tijelo mu je bilo dugako, mravo i bijelo; ljudsko tijelo, kao i lice,
ima svoj izraz, njegovo je imalo izraz ednosti i mladosti. Ispruih se itavim
svojim tijelom pored njega, ali mi se uini, u poreenju s njegovim mravim,
slabakim, hladnim i bijelim tijelom, da je moje tijelo puno ara, crno,
mesnato i snano. vrsto se stisnuh uz njega i pritisnuh mu trbuhom kosmate
bokove, a zatim mu obujmih grudi, licem mu se naslonih na lice, ustima mu
se pripih uz uho. inilo mi se da ne elim toliko da ga ljubim koliko da ga
obavijem svojim tijelom, kao nekim toplim pokrivaem i da na njega
prenesem svoju strast. Leao je nauznak, malo uzdignuto, a oiju napola
skupljenih kao da hoe da pogledom prati svaku moju kretnju. Taj njegov
paljiv pogled klizio je po mojim leima kao britva i izazivao u meni
izvjesnu munu zlovolju, ali, podstaknuta onim prvim nagonom, ja ne obratih
odmah na to panju. Upitah ga tiho:
Osjea li se sad bolje?
Da ree nekim dalekim i odsutnim glasom.
Priekaj rekoh. Meutim, u trenutku kad sam se spremala da ga
ponovo jo strasnije zagrlim, osjetih ponovo kako onaj njegov nepomian i
hladan pogled klizi po mojim leima kao kakva elina ica, i ja se zbunih i
zastidjeh. Moj zanos ieze i ja se odvojih od njega, padoh nauznak daleko
od njega. Bila sam uinila ogroman ljubavni napor, u koji sam bila unijela
sav zanos nevinog i starog oajanja, ali iznenadno saznanje da je taj napor
bio potpuno uzaludan ispuni mi oi suzama, i ja pokrih rukom lice, da bi pred
njim sakrila da plaem. Bilo mi se uinilo da sam se prevarila, da ne mogu
vie ni da volim ni da budem voljena, a osim toga mislila sam da me on vidi
pa me ocjenjuje bez iluzija, kao enu kakva sam u stvari bila. Imala sam
osjeaj da ivim u nekoj magli koju sam sama od sebe stvorila, kako se vie
ne bih mogla da ogledam u svojoj svijesti. On je, meutim, onim svojim
pogledima bio rastjerao tu maglu i pred moje oi ponovo stavio ogledalo. Sad
sam opet bila onakva kakva sam u stvari bila, odnosno kakva sam u ogledalu
izgledala, jer ja o samoj sebi u stvari, kao to ve rekoh, niti sam to znala
niti to mislila pa sam jedva vjerovala i da postojim.
Na kraju mu rekoh:
Odlazi!
On se podie i oslonivi se na lakat, pogleda me zbunjeno i upita me:
Zato? to se desilo?
Bit e bolje da ode mirno mu rekoh, drei dalje ruku na licu
nemam nita protiv tebe... ali vidim da ti ne osjea nita prema meni i onda
... Ne zavrih, zatresoh samo glavom.
On ne odgovori nita, ali ja ga uh kako se kree, kako ustaje i kako se
oblai. Osjetih tada otar bol, kao da me neko teko ranio pa mi sada u ivoj
rani okree otar i tanak ma. Patila sam osjeajui da se on oblai, patila na
pomisao da e zaas zauvijek otii i da ga vie neu vidjeti, patila sam od
vlastite patnje.
On se oblaio polako, jer je moda oekivao da u ga ponovo pozvati.
Pomislih naas da u ga moda zadrati ako u njemu pobudim elju. Leala
sam na leima, prekrivena pokrivaem. Tunom i oajnom kretnjom
pomakoh jednu nogu i pokriva mi spade s tijela. Nikad se nisam na takav
nain bila ponudila i, askom, leei tako gola, rairenih nogu i s rukom na
oima utonuh u gotovo fiziku iluziju da mu ruke poivaju na mojim
ramenima, a dah mu dopire do mojih usta, ali se trgoh kad uh kako su se
vrata zatvorila.
Ostadoh leei nauznak; nepomina. Imam osjeaj da sam gotovo
nesvjesno iz bola pala u neku vrstu polusna, n zatim zaspala. Probudih se
kasno u noi i tek tada osjetih da sam potpuno sama. Za vrijeme prvog sna,
iako sam osjeala svu gorinu rastanka, imala sam utisak kao da se on nalazi
pored mene. Ne znam ni sama kako, malo zatim ponovo zaspah.
 2
Sutradan ujutro, i sama iznenaena, osjetih se malaksalom i
bezvoljnom, kao da sam itav mjesec bolovala. Po svom karakteru ja sam
veselo bie; to dolazi od zdravlja i tjelesne snage, i zato je moja veselost
nadjaavala uvijek svaku tugu, i to u tolikoj mjeri da sam esto bila ljuta kad
bih osjetila da sam protiv svoje volje vesela, ak i kad to prilike nisu
dozvoljavale. Obino sam izjutra, im bih se digla, osjeala potrebu da
zapjevam ili da majci kaem neto veselo. Meutim, toga me je jutra bila
napustila ak i ta moja uroena veselost. Osjeala sam se kao da sam
preboljela neku bolest pa sam bila sumorna, kao da sam, za svih deset sati
ivota koje mi je pruao dan, liena svojstvenog mi snanog tjelesnog
nagona. Majci, koja je odmah bila primijetila to moje neobino raspoloenje,
rekoh da nisam dobro spavala.
To je bilo tono, samo to sam smatrala da je tome uzrok onaj utisak
velikog ponienja koje je mojoj dui bilo nanijelo akomovo odbijanje. Kao
to rekoh, ja ve odavna nisam marila to sam to to jesam, jer za mene samu
nije postojao nikakav razlog da to ne budem. Ali sam se nadala da u voljeti i
da u biti voljena. Ipak mi se inilo da je uzrok akomova odbijanja, uprkos
zamrenim razlozima koje je on navodio, sam moj zanat i zato mi taj zanat
odjednom postade odvratan i nepodnoljiv.
Ljubav je zaista udna zvjerka, koja moe da spava i kad je najjae
biju, ali kad se jednom probudi, za nju je tada smrtonosna i ogrebotina.
Naroito me jedna stvar silno muila i ispunjavala gorinom i stidom:
sjeanje na jednu reenicu koju sam mu bila rekla prethodne veeri dok sam
vjeala kaput na vjealicu. Tada sam ga bila upitala:
Kako ti izgleda ova soba? Zar ti se ne ini da je udobna?
Sjeam se da on nije nita odgovorio, samo je pogledao oko sebe s
nekim izrazom na licu koji tada nisam shvatila. Sad mi je bilo jasno da je to
bio izraz gnuanja.
Sigurno je pomislio:
Soba uliarke.
Mislei ponovo na to, bilo mi je naroito teko to sam tu reenicu
izrekla s tolikim zadovoljstvom. Trebalo je da znam da je ovjeku, kakav je
bio on, uglaenom i osjetljivom, ta soba morala da lii na neku prljavu
jazbinu i da mu je morala izgledati runa ne samo zbog zaista skromnog
namjetaja, nego i zbog svrhe kojoj je sluila.
Bila bih voljela da tu nesretnu reenicu nisam nikad izgovorila, ali mi
je ona bila izmakla i tu se sada vie nije moglo pomoi. Ta mi je reenica
sada izgledala kao neka tamnica iz koje vie nema izlaza. U stvari, ja sam
bila ta reenica, ja ovakva kakva sam svojevoljno zauvijek postala.
Zaboraviti je, ili zamisliti da je uope nisam rekla, znailo bi to i samu sebe
zaboraviti ili zamisliti da ne postojim.
Ta su me razmiljanja trovala kao neki lagani otrov koji malo pomalo
kri sebi zloban put i prodire u najistiju krv vena. Izjutra, ma koliko
nastojala da produim ljenarenje, ipak se javljao trenutak kad su mi
pokrivai postajali odvratni, pa ih se moje tijelo oslobaalo, kao pokrenuto
nekom vlastitom snagom, i ja sam iskakala iz kreveta. Ali toga se dana desilo
suprotno, bilo je prolo jutro, bilo je dolo vrijeme doruku, a ja kolikogod
sam se trsila, nisam se bila ni pomakla. Osjeala sam se vezana, nepokretna,
nemona, ukoena i obamrla, kao da me ta nepominost stoji ogromnih i
oajnih napora. inilo mi se kao da sam jedan od onih istruljelih amaca,
koji lee u kakvoj movarnoj uvali, puni crne i smrdljive vode; ako netko ue
istruljele daske odmah popuste i amac, koji je moda godinama stajao na
tom mjestu, za as potone. Ne znam kako sam dugo ostala u tom stanju,
uvijena u pokrivae, gledajui u prazan prostor, s plahtom navuenom do
nosa. ula sam kako zvona zvone podne i kako zatim otkucavaju jedan sat,
dva, tri, etiri sata.
Bila sam zakljuala vrata, ali majka je svaki as dolazila i kucala.
Odgovarala sam joj da u se uskoro dii pa sam io molila da me ostavi na
miru.
Kad poe da se smrkava, skupih sve snage i s nadovjeanskim
naporom zbacih sa sebe pokrivae i digoh se iz kreveta. Imala sam osjeaj da
su mi od lijenosti i gaenja otekli udovi. Digla sam se i obukla, vie sam se
vukla nego hodala s jednog kraja sobe do drugoga. Ni na to nisam mislila,
ali sam osjeala ne svojom svijeu ve itavim svojim tijelom, da toga dana
nikako ne elim da kao obino vrebam u zasjedi i lovim ljubavnike. Kad sam
se obukla, otila sam majci i rekla sam joj da emo te veeri ostati zajedno,
da emo se proetati gradskim ulicama a poslije emo u nekoj kavani popiti
aperitiv.
Nenavikla da je neko na takav nain poziva, majka se obradovala, ali ja
se razljutih, iako ni sama nisam znala zato. Sad mi se ponovo bila pruila
mogunost da je sasvim hladno posmatram i utvrdim kako su joj obrazi
mlitavi i oteeni, a oi malene i pune dvolinog i neodreenog sjaja. Ipak
svladah iskuenje i ne rekoh joj nita drugo to bi bilo moglo da pokvari
njenu radost. ekajui da se obue, sjedoh za sto u polumranoj radionici.
Bijela svjetlost ulinog fenjera, prodirui kroz prozor bez zavjesa,
osvjetljavala je ivau mainu i padala na zid. Spustih pogled na sto i u onom
sumraku primijetih arene kartonske figure, poredane za pasijans, kojima je
majka prekraivala dosadu dugih veeri. Tada me odjednom obuze neki
udan osjeaj: uini mi se kao da sam ja majka, ba majka od krvi i mesa, i to
u trenutku kad eka da tamo u sobi njena kerka Adrijana svri sa svojim
prolaznim ljubavnikom. Vjerojatno je taj osjeaj bio proizaao iz injenice
to sam bila sjela na njenu stolicu, za njen sto, na kojemu su bile poredane
njene karte. Izvjesna mjesta djeluju esto tako sugestivno. Tako, na primjer,
mnogi ljudi koji posjeuju tamnice vjeruju da osjeaju istu studen, isti oaj,
istu osamljenost koju osjeaju osuenici koji u njima ame. Ali radionica nije
bila tamnica, a majka nije bila izvrgnuta tako tekim mukama, pa ni mukama
koje je lako zamisliti. Ona je i sada samo ivjela, kao to je, uostalom, uvijek
samo ivjela. Moda ba zato to sam as prije bila osjetila prema njoj
izvjesno neprijateljsko raspoloenje, bilo je sada dovoljno da osjetim taj njen
ivot pa da to u meni izazove neku vrstu reinkarnacije. Dobroudni ljudi, da
bi opravdali izvjesna djela koja su za osudu, esto kau: Postavi se na
njegovo mjesto . Ja sam se dakle u tom trenutku bila postavila na majino
mjesto, i to na takav nain da sam imala potpunu iluziju da sam glavom
majka.
Ja sam to i bila, i to sasvim svjesno, a to je neto to se njoj svakako
nije deavalo, jer bi se inae sigurno bila pobunila. Odjednom osjetih da sam
uvenula, da sam puna bora, premorena, shvatih to znai starost, koja ne
samo mijenja ovjeka, ve ga ini i nemonim i nesposobnim. Kako je
izgledala majka? Vidjela sam je kadto kad se svlaila pa sam tada
posmatrala njene istanjene, uvenule i potamnjele dojke, njen poutjeli i
oputeni trbuh. Sada sam te dojke, koje su mi nekad davale mlijeko, taj trbuh
iz kojeg sam i sama bila izila, osjeala na samoj sebi, i to tako jasno da mi
se inilo da ih dodirujem i da doivljavam isti onaj osjeaj tuge i nemone
patnje to ih je u majci morao da budi izgled vlastitog promijenjenog tijela.
Ljepota i mladost ine ivot podnoljivim, pa i sretnim. A kad ih vie nema?
Zadrhtah kao obuzeta strahom, a kad se trenutno otrgoh od tih tekih misli,
obradovah se to sam ja u stvari jo uvijek lijepa i mlada Adrijana i to
nemam nita zajednikog s majkom koja nije ni mlada ni lijepa i koja to vie
nikada nee ni biti.
Kao to se neki mehanizam koji je stao opet postepeno pokree, tako i
mene polako, ali neizbjeno, ponovo zaokupie misli koje su i majci morale
dolaziti na pamet dok je sjedei sama u radionici ekala da ja doem. Nije
svakako teko zamisliti to u takvoj situaciji moe da misli bie koje se zove
majka, samo to kod veine tih bia te misli sadre osudu i prezir, ili tonije
reeno, veina njih nastoji da zamisli neko bie na koje e prenijeti svoju
mrnju. Kako sam ja voljela majku pa sam se iz ljubavi prema njoj postavila
na njeno mjesto, bilo mi je jasno da ona u tim trenucima nije osjeala ni
koristoljublje, ni strah, ni stid, da njene misli nisu uope bile u vezi s onim
to sam ja bila i to sam radila; bila sam to vise uvjerena da su njene misli
bile sluajne i beznaajne, da su to bile misli koje su sasvim prirodno morale
dolaziti na pamet biu koje se zove majka, staroj, siromanoj i neukoj eni
koja u svom ivotu nije mogla ni vjerovati u istu stvar ni misliti o toj istoj
stvari dva dana zaredom, a da je nevolja najnemilosrdnije ne porekne.
Velikim mislima i velikim osjeajima kad su i tuni i negativni treba
vremena, treba njega, jer su to njene biljke kojima treba dugo da ojaaju i da
puste korijen. Meutim, majka nije nikad mogla da u svojoj dui i u svom
srcu gaji druge biljke osim jednodnevnog korova misli negodovanja i
svakodnevnih briga. Eto, zato sam i mogla da radim ono to sam u stvari
radila: da se u svojoj sobi dajem za novac, dok je majka u radionici, pored
svog pasijansa, u svojoj glavi i dalje prevrtala obine gluposti, ako mogu da
tako nazovem ono s ime je ona ivjela toliko godina, u stvari od svog
djetinjstva pa sve do danas. Bila su to njena razmiljanja o namirnicama, o
rekla kazala njenih susjeda, o kunim brigama, o uvredama i strahu od
uvreda, o poslu koji treba da uradi i o drugim slinim sitnicama. Njene su
misli bile uvijek ograniene ali je ona i takvima pridavala naroitu vanost;
kad bi ula zvona sa susjedne crkve pomislila bi: Danas Adrijani treba
mnogo vie vremena nego obino, a kad bi ula da sam otvorila vrata i
razgovaram u predsoblju, rekla bi u sebi: Adrijana je gotova. I to joj je
trebalo vie od toga? Zahvaljujui tome to sam bila sposobna da uivam, ja
sam sada duom i tijelom bila ista majka i ba zato to sam bila svjesna da
sam to, inilo mi se da je sada ponovo volim i da je volim ak vie nego
ranije.
um vrata koja se otvorie probudi me iz tog sanjarenja. Majka je bila
upalila svjetlo i upitala me:
to radi u mraku?
Zasenjena svjetlou, digoh se i pogledah je. Odmah primijetih da je na
njoj sve novo. Nije bila stavila eir na glavu, jer ga nije nikada nosila, ali je
bila obukla neku crnu haljinu veoma zamrenog kroja. Preko ruke je bila
prebacila torbicu od crne koe sa zatvaraem od utog metala, a oko vrata je
imala malo maje krzno. Njena siva kosa bila je pokvaena, paljivo i glatko
zaeljana i skupljena navrh glave u malu punu prepunu ukosnica. ak je i
svoje nekada mrave i preplanule, a sada bujne obraze bila napuderisala
ruiastim puderom. Videi je tako udeenu i nehotice osjetih potrebu da se
nasmijeim. Rekoh joj svojom uobiajenom ljubaznou:
 Idemo.
Znala sam da majka voli da u vrijeme najivljeg saobraaja seta polako
glavnim ulicama u kojima se nalaze najvee i najljepe trgovine. Sjedosmo u
tramvaj i siosmo na poetku Via Nacionale. Kad sam bila mala majka me je
obino vodila u etnju tom ulicom. Poevi od trga Esedra, polako, korak za
korakom, idui desnim plonikom i posmatrajui paljivo redom izloge
dolazile smo do trga Venecija. Tako je majka prelazila na suprotni plonik i,
gledajui stalno s najveom panjom stvari u izlozima i vukui me za ruku,
vraala se na trg Esedra. Nakon toga, iako ne bi kupila ni jednu iglu ni ula ni
u jednu od onih bezbrojnih kavana u toj ulici, vodila me kui, umornu i
sanenu. Sjeam se da nisam voljela te etnje, jer sam ja suprotno majci koja
se, kako mi je izgledalo, zadovoljavala tim zanosnim i pretjerano detaljnim
posmatranjem eljela da uem u koju od tih trgovina i donesem kui bar
neku od tih lijepih i novih stvari, koje su se, raskono osvijetljene, nudile
gledaocima iza bruenog kristalnog stakla. Ali sam veoma rano bila shvatila
da smo siromane i zato nisam niim izraavala te svoje osjeaje. Samo sam
jednom bila uporna, ali se ne sjeam zato. Bile smo prele dobar dio tog
puta, koji je bio prepun svijeta, ali me majka morala vui, jer sam se ja
opirala svom snagom, derala se i plakala. Naposljetku majka izgubi strpljenje
i ja umjesto eljenog predmeta dobih batine. Bol koji osjetih od batina
pomoe mi da zaboravim bol za eljenim predmetom ...
Sad se, eto, kao da su tolike godine prole uzalud, ponovo nalazim na
krajnjoj taki plonika i idem s majkom ispod ruke put trga Esedra. Na
ploniku sve vrvi od nogu obuvenih u cipele, cipelice, izmice, cipele bez
potpetica i s potpeticama, izme i sandale, od kojih mi se, dok ih gledam, vrti
u glavi. Tu su prolaznici koji idu niz ulicu ili se uspinju, idui po dvoje, u
gomili ljudi, ena i djece, ili sami; jedni idu polako, drugi brzo, svi
slinijodni drugima moda ba zato to bi svi htjeli da izgledaju drukije,
mada u istim odjelima i s istim eirima, s istim licem, s istim oima i s istim
usnama. Tu su krznarske radnje, trgovine cipela, papirnice, zlatarske i
urarske radnje, knjiare, cvjearnice, manufakturne radnje, trgovine igraaka
i kunih potreptina, pomodne radnje, trgovine arapa i rukavica, kavane,
kinematografi, banke. Tu su palae s osvijetljenim prozorima, u njima svijet
hoda gore dolje po sobama ili radi za stolovima. Tu su uvijek isti svijetlei
natpisi, uglovi na kojima stoje prodavai novina, peenih kestenja,
nezaposleni radnici koji nude na prodaju papir i gumene prstene za
kiobrane; tu su i prosjaci. Na poetku ulice stoji slijepac s visoko
zabaenom glavom i s kapom u ruci, malo podalje stara ena koja na uveloj
dojci dri dijete, a jo dalje idiot sa utim i sjajnim patrljkom umjesto ruke. U
toj ulici, gdje se nakon toliko godina ponovo naoh izmeu poznatih stvari,
obuze me izvjestan muan osjeaj mrtvila. Duboko zadrhtah, trenutno mi se
uini da sam naga i da izmeu mojih haljina i moje koe prolazi studen daak
straha. Iz susjedne kavane, preko radija, uo se strastven i buan glas neke
ene koja je pjevala. Bila je to godina rata u Etiopiji, i ena je pjevala: Crni
obraiu!
Majka, naravno, ne primijeti te moje osjeaje, a ja ih uostalom, nisam
ni ispoljavala. Kako ve rekoh, ja iz gledam dobroudno, njeno,
flegmatino, tako da drugi teko mogu da pogode to mi se u stvari vrzma po
glavi.
Pa ipak odjednom i protiv svoje volje, osjetih takvo uz buenje, da mi
usne zadrhtae (ena je bila poela da pjeva neku sentimentalnu pjesmu), i ja
rekoh majci:
Sjea li se kako si me nekad vodila gore dolje ovom ulicom; da
gledamo trgovine? :
Da ree ona ali onda je bilo sve jeftinije ..; onu torbicu tamo, na
primjer, mogla si tada da kupi za trideset lira.
Zaustavismo se pred jednom zlatarskom radnjom. Promatrajui nakit,
majka ree sva zanesena:
Pogledaj onaj prsten ... tko zna koliko stoji... i onu narukvicu od
masivnog zlata ... volim ogrlice ... imala sam jednu ogrlicu od koralja... ali
sam je morala prodati.
Kada?
Ah, pred mnogo godina.
Ne znam zato, ali mi u taj as pade na pamet da do sada, uprkos zaradi
koju mi je davala moja profesija, nisam mogla da kupim sebi ni najbjedniji
prsten. Rekla sam majci:
Zna ... odluila sam da odsada vie nikada ne dovodim kui...
svreno je.
To je bilo prvi put to sam pred majkom jasno aludirala na svoj zanat.
Lice joj poprimi izraz koji tada nisam mogla da sebi objasnim. Ona mi ree:
Rekla sam ti toliko puta ... radi to hoe... kad si ti zadovoljna, i ja
sam zadovoljna .
Meni ipak nije izgledalo da je zadovoljna. Nastavih:
Morat emo ponovo ivjeti kako smo ranije ivjele... ti e morati
ponovo da kroji i da ije koulje.
Radila sam to toliko godina ree.
Neemo vie imati toliko novaca kao sada surovo sam to isticala
nauile smo se u posljednje vrijeme na lak ivot... a ja ne znam to u raditi.
 Da, to e raditi? upita me majka obuzeta izvjesnom nadom.
Ne znam odgovorih joj radit u ponovo kao model... a mogla bih i
tebi pomagati u tvom poslu.
Meni hoe da pomae? ree s prizvukom malodunosti u glasu.
Ili u nastavih stupiti u neku slubu... to mogu drugo da radim?
Majino je lice sad bilo mrano i tuno. Izgledalo je kao da je
odjednom osjetila kako se ona njena debljina, koju je bila stekla u posljednje
vrijeme, odvaja od nje, kao to se od prvog jesenjeg mraza mrtvo lie odvaja
od drvea. Pa ipak ree uvjerljivo: Radi to ti je milije... ponavljam, vano
je da ti bude zadovoljna.
Shvatih da se u njoj bore dva oprena osjeaja: njena ljubav prema
meni i privrenost udobnom ivotu. Saalih se na nju i bila bih voljela da ima
snage da odluno rtvuje jedan od ta dva osjeaja: ljubav ili interes. To se
meutim rijetko deava, i mi prolazimo kroz ivot unitavajui djelo vrlina
posljedicama svojih mana.
Rekoh:
Ni ranije nisam bila zadovoljna. a ni sada neu biti zadovoljna... ali
ovako vie ne mogu.
Sad nismo vie nita govorile. Majino je lice bilo posve sivo i blijedo,
inilo se kao da se pod sadanjom bujnou ponovo ocrtava ona njena
nekadanja neprijatna mravost. Gledala je izloge istom panjom, dugo ih je
posmatrala kao i maloas, ali sada bez radosti i bez radoznalosti, mehaniki,
kao da misli neto drugo. Posmatrala je izloge, ali kao da nita u njima ne
vidi. A moda vie nije ni vidjela, iako je gledala, tonije reeno, sada nije
vie vidjela robu izloenu u trgovinama, ve samo ivau mainu s
neumornim pedalom i iglom koja kao luda ide gore dolje, gomilu napola
saivenih koulja na stolu za kojim je radila, crnu tkaninu u koju je uvijala
saivenu robu, raznosei je potom po gradu svojim muterijama. Ja,naprotiv,
nisam voljela te utvare izmeu mojih oiju i izloga. Sve sam jasno vidjela pa
sam jasno i mislila. Iza | kristalnog stakla jasno sam razlikovala sve
predmete, jedan pored drugog, kao i natpise s cijenama i govorila sam sama
sebi da ja mogu da ne elim da se i dalje bavim svojim zanatom, jer to zaista
vie nisam ni eljela, ali da je to jedino to ja stvarno mogu da radim, lako u
odreenim granicama, sada sam vei dio onih izloenih predmeta mogla da
nabavim; meutim, onoga dana kad bih ponovo poela da radim kao model,
ili neto slino, morala bih se toga zauvijek odrei, a osim toga i za mene i za
majku ponovo bi zapoeo onaj nekadanji ivot, krt i neudoban, pun
priguivane zavisti, nepotrebnih rtvi i bezuspjene tednje. Sada sam mogla
da poelim ak i nakit, samo kad bih nala nekoga ko bi mi ga poklonio, ali
kad bih se vratila ranijem ivotu, onda bi nakit za mene postao isto tako
nepristupaan kao i zvijezde na nebu. Osjetih silnu odvratnost prema
nekadanjem ivotu, koji mi je sada izgledao i glup i oajan, a razmiljajui o
motivima koji su me podsticali da promijenim sadanji ivot, osjetih jasno
koliko su apsurdni. Bila sam se pomamila za jednim studentom koji nije htio
da zna za mene i utuvila sebi u glavu da me on prezire pa nisam htjela da
budem ono to sam bila. Rekoh sama sebi da je u pitanju samo obijest i da ja
iz puke obijesti ne mogu ni sebe, a pogotovo majku, ponovo vratiti u ranije
oajne prilike. Odjednom vidjeh kako akomov ivot, koji se u jednom
trenutku bio pribliio i spojio s mojim, kree drugim putem, a moj i dalje ide
putevima kojima je ve bio krenuo. Kad bih nala nekoga ko bi me volio i ko
bi me uzeo, onda bih na sve pristala, ak i kad bi taj neko bio siromaan
pomislih ali se prosto zbog jednog mog hira to ne bi isplatilo. Kad na to
pomislih, osjetih kako se mojom duom iri mir u kojemu se preplie osjeaj
osloboenja s osjeajem njenosti. Bio je to osjeaj koji sam kasnije esto
doivljavala kad god se nisam protivila sudbini koju mi je ivot, kako
izgleda, nametnuo i kojoj sam ja i sama ila u susret. Bila sam ono to sam
bila i morala da budem, ono to sam bila, i nita drugo. Mogla sam da budem
dobra ena, iako to moda izgleda udno, ili ena koja se prodaje za novac,
ali nikako ne neka sirotica koja se mui i jedva ivotari, nemajui pred
sobom drugi cilj ve samo taj da zadovolji svoj ponos. Kad se na kraju
izmirih sama sa sobom, nasmijeih se.
Stajale smo pred jednom trgovinom enskih tkanina, vune i svile.
Majka ree:
Pogledaj kako je lijepa ona marama... ba bi mi jedna takva bila
potrebna.
Smirena i vedra, podigoh oi i pogledah maramu koju mi je bila
pokazala majka. Marama je zaista bila lijepa, crnobijela, s odtampanim
cvijeem. Vrata trgovine bila su otvorena, pa se mogla vidjeti tezga, a na
tezgi kutija s pregradama i mnotvom slinih marama koje su bile razbacane
i u neredu. Rekoh majci:
Svia li ti se ta marama?
Da, zato?
Sad e je dobiti... samo mi daj tvoju torbicu a ti uzmi moju.
Ona me ne shvati pa se zagleda u mene u udu. Uzeh bez rijei njenu
torbicu od crne koe i turih joj u ruke svoju koja je bila mnogo manja.
Otvorih zatvara njene torbice i, pridravajui ga prstima, polako, idui
korakom kao da elim da neto kupim, uoh u trgovinu. Majka jo uvijek
nije nita shvaala, ali se ne usudi da me pita pa samo poe za mnom
 eljele bismo da vidimo marame rekoh prodavaici pribliivi se
kutiji s pregradama.
Ove su svilene ... ove od kamira ... ove vunene ... ove konane
poe prodavaica irei marame preda mnom.
Sad se sasvim pribliih tezgi, drei torbicu u visini trbuha i, sluei se
samo jednom rukom, poeh da pregledam marame, razvijajui ih prema
svjetlosti, da bih bolje vidjela crtee i boje. Bijelo crnih marama bilo je
najmanje dvanaest, i sve su bile jednake. Udesih da jedna od njih pade na
ivicu kutije tako da je jedan njen kraj visio preko tezge.
Zatim rekoh prodavaici:
Htjela bih jednu neto otvorenije boje ...
Imam jednu finiju vrstu ree prodavaica ali te su skuplje.
Pokaite mi ih, molim vas.
Prodavaica se okrenu da bi skinula jednu kutiju s police. Bila sam
spremna i, odmaknuvi se malo od tezge, otvorih torbicu. U tren oka
povukoh za kraj marame i ponovo pritisnuh trbuh uz tezgu.
Prodavaica meutim skinu kutiju s police, stavi je na tezgu i pokaza
mi druge, vee i ljepe marame. Dugo sam ih mirno razgledala, pravei
primjedbe u pogledu boje i crtea, pokazujui ih majci i dajui pri tom svoju
ocjenu, na to je ona, koja je sve bila vidjela, i izgleda vie mrtva nego iva,
odgovarala znakom glave.
Koliko staje? upitah najzad. Prodavaica ree cijenu. Odgovorih
sa aljenjem: Bili ste u pravu, veoma su skupe, bar za mene ... hvala vam u
svakom sluaju.
Iziosmo iz trgovine, i ja se urno uputih prema jednoj crkvi, jer sam
se bojala da bi prodavaica mogla da primijeti krau i da kroz onu gomilu
svijeta potri za nama. Majka, s kojom sam ila ispod ruke, gledala je oko
sebe zbunjeno i sumnjiavo, kao neko kome se zato to je sam pijan ini da
se i stvari pred njegovim oima ljuljaju i brkaju. Doe mi da se nasmijem toj
njenoj zabuni. Nisam znala zato sam ukrala tu maramu, ali uostalom, to nije
bilo ni vano, jer sam ve ranije u kui inove gospodarice bila ukrala
pudrijeru, a u takvim stvarima samo je prvi korak vaan. Neto drugo je bilo
vano, a to je, da sam i sada kao i ranije imala onaj isti puteni osjeaj, tako da
mi se inilo da tek sada shvaam zato ima toliko ljudi koji kradu. Poslije
nekoliko koraka stigosmo kroz jednu poprenu ulicu do jedne male crkve.
Rekoh majci:
Hoe li da za trenutak uemo u crkvu?
Ona mi odgovori tiho:
Kako hoe.
 Uosmo u crkvu koja je liila na neku plesnu dvoranu; bila je malena,
bijela, okrugla, sa stupovima svuda uokolo. U crkvi su bila dva reda klupa,
uglaanih od upotrebe, na koje je kroz otvor na kupoli padalo blijedo svjetlo.
Podigoh oi i vidjeh da je kupola sva u freskama koje su prikazivale anele s
rairenim krilima. Osjetih da e me ti aneli, koji su bili tako lijepi i snani,
uzeti u zatitu i da prodavaica prije veeri nee primijetiti krau. A umirie
me i tiina, miris tamjana, polumrak, i mir koji je vladao u crkvi, a koji je
naroito prijatno djelovao poslije one buke i bljetava svjetla na ulici. Uoh
urno, gurnuvi gotovo majku, ali se odmah umirih i osjetih da sam se
oslobodila svakoga straha. Majka napravi kretnju kao da pretrauje po mojoj
torbici koju je jo drala u ruci.
Pruih joj njenu, rekavi joj tiho:
Stavi maramu na glavu.
Ona otvori torbicu i stavi na glavu ukradenu maramu. Zamoismo prste
u svetu vodicu i sjedosmo u prvi red klupa, ispred glavnog oltara. Ja klekoh a
majka ostade sjedei, s rukama na krilu i lica osjenena suvie velikom
maramom. Shvatih da je uzbuena i moradoh usporediti svoju mirnou s
njenim uzbuenjem. Osjeala sam neko njeno i popustljivo raspoloenje;
mada sam bila svjesna da sam uinila djelo koje vjera osuuje, ipak nisam
osjeala nikakvu grinju savjesti. Naprotiv, osjeala sam sada da sam mnogo
blie vjeri nego ranije kad nisam radila nita to bi bilo za osudu i kad sam se
stisnutih zuba muila da nekako sastavim kraj s krajem. Sjetih se kako sam
se maloas, gledajui na ulicu onu gomilu svijeta, bila sva najeila od straha,
pa se osjetih utjeenom na pomisao da postoji neki bog koji jasno vidi sve to
se u meni deava, koji vidi da u meni nema nita loe, da sam, ve s obzirom
na golu injenicu to ivim, nevina, kao to su, uostalom, nevini svi ljudi.
Bila sam svjesna da bog nije tamo zbog toga da mi sudi i da me osudi, ve da
opravda moje postojanje koje moe da bude samo dobro, jer zavisi direktno
od njega. Meutim, iako sam mehaniki izgovarala rijei molitve, gledala
sam u stvari na oltar, na kome sam, iza plamika votanih svijea, nazirala
neku tamnu sliku pa mi se inilo da je na njoj prikazan lik Gospe. Shvatih da
se izmeu mene i Gospe ne postavlja pitanje da li bih se ja morala ponaati
na ovaj ili na onaj nain, jer se stvar postavlja mnogo radikalnije; naime, da li
me je ona hrabrila da nastavim ivjeti ili ne. I odjednom mi se uini kao da
osjeam izvjesno ohrabrenje i da ono dolazi od onog tamnog lika iza
votanih svijea na oltaru, i to u vidu neke neoekivane topline koja je
obavijala itavo moje bie. Da, bila sam osjetila novu hrabrost koja me je
poticala da nastavim ivjeti, iako o ivotu nita nisam razumijevala, ni znala
zato ljudi ive.
 Glave omotane onom sasvim novom maramom, koja joj je na nosu
pravila kljun, majka je stajala ondje zbunjena i smetena. Kad se okrenuh pa
je vidjeh ne mogoh se uzdrati a da joj se ljubazno ne nasmijeim.
Pomoli se, osjetit e neko olakanje apnuh joj. Ona sva zadrhta
i nakon kratkog oklijevanja gotovo nehotice kleknu i sklopi ruke. Bila sam
uvjerena da ona vie ne eli da se nada u vjeru, jer joj je vjera liila na
nekakvu lanu utjehu koja hoe da nas primora da ostanemo dobri i da
zaboravimo ivotne nevolje. Vidjeh kako ipak mehaniki pokree usne, pa
me njeno lice, na kom se ocrtavala zlovolja izazvana sumnjom, ponovo
primora da se osmjehnem. Poeljeh da je ohrabrim, da joj kaem da sam
promijenila miljenje, da joj kaem da se ne plai, da nee biti primorana da
se ponovo prihvati posla i da radi kaos to je ranije radila. U toj majinoj
zlovolji bilo je neto djetinjasto; majka je liila na dijete kome je uskraen
obeani slatki, pa je u tome, kako mi se inilo, bila sutina njenog ponaanja
prema meni. Da je tako nisam shvatila, moda bih bila mogla pomisliti da
ona rauna na moj zanat, samo da bi mogla da udobno ivi; to u stvari nije
bilo tono.
Kad zavri molitvu, ona se prekrsti, ali prkosno i hladno, kao da eli da
podvue da je to uinila samo zato da bi meni ugodila. Digoh se i dadoh joj
znak da idemo. Na crkvenom pragu ona skide maramu, ponovo je paljivo
uvi i stavi u torbicu. Vratismo se u Via Nacionale, i ja se uputih u jednu
slastiarnicu.
Sada emo uzeti po jedan vermut rekoh.
Majka odgovori i uplaenim i zadovoljnim glasom:
Ne ... ne ... zato ... nije potrebno.
Takva je uvijek bila, po staroj svojoj navici ona se stalno plaila da ja
odvie troim.
Pa to je to rekoh jedan vermut?
Zautje i ue za mnom u slastiarnicu.
Bio je to neki stari lokal s tezgom i stalkom od sjajnog mahagonija i s
mnogobrojnim izlozima koji su bili puni lijepih kutija bombona. Sjedosmo u
jedan ugao, i ja naruih dva vermuta.
Majka se bila uplaila konobara, pa je, dok sam ja naruivala, sjedila
nepomino i zbunjeno oborenih oiju. Kad konobar donese vermut, uze
aicu i ispivi malo ponovo je stavi na sto, a zatim gledajui me ree
ozbiljno:
Dobar je.
Vermut rekoh. Konobar donese posudu od me tala i stakla, s
kolaima. Otvorih i rekoh majci:
 Uzmi jedan kola.
Ne ... ne ... ni govora....
Ta uzmi.
Pokvarit u apetit.
Ta samo jedan kola. Pogledah u posudu, odabrah jedan kola s
kremom i dadoh joj ga govorei:
Pojedi ovaj... lagan je, rekoh joj.
Ona ga uze i skrueno pojede, mrvei ga u sitni zalogaj, promatrajui
ga svaki put na mjestu gdje bi zagrizla.
Zaista je dobar ree naposljetku.
Uzmi jo jedan.
Sad je vie nije trebalo moliti,uze jo jedan. Poto popismo vermut,
sjedile smo dalje utke, promatrajui vrevu gostiju u slastiarnici. Bila sam
i uvjerena da je majka zadovoljna to sjedi u onom uglu, s jednim vermutom
i dva kolaa u elucu, da je vreva svijeta pobudila u njoj radoznalost, da je to
zabavlja i da zato nema to da mi kae. Vjerojatno se prvi put nalazila u i
slinom lokalu, pa joj ta novost nije dozvoljavala da o emu drugome
razmilja. Uto ue jedna mlada gospoa, koja je vodila za ruku djevojicu
odjevenu u kratku haljinicu s ovratnikom od bijelog krzna, s konanim
bijelim rukavicama na rukama i bijelim arapama na nogama. Majka odabra
u izlogu jedan kola i dade joj ga.
Ja rekoh majci:
Kad sam bila dijete, ti me nikada nisi vodila u slastiarnicu. Ona mi
odgovori:
A kako sam mogla?
A ja, meutim, sada mirno zavrih vodim tebe.
Zautje askom a zatim ree uplaeno:
Sad mi predbacuje to sam dola ovamo ... ja nisam htjela da doem.
Drei je za ruku, rekoh:
Ba ti nita ne predbacujem ... naprotiv, veoma sam zadovoljna to
sam te ovamo dovela... da li te je baka ikada vodila u slastiarnicu?
Ona mahnu glavom i odgovori mi:
Do moje osamnaeste godine nisam uope izila iz naeg kvarta.
E, sad vidi rekoh prije ili poslije u porodici neko mora da se bavi
izvjesnim stvarima... ti ni tvoja baka niste to radile, a vjerojatno ni majka
tvoje majke ... sada to radim ja ... jer, ipak, vjeno ne moe da tako traje.
Ona ne ree nita i tako ostadosmo jo etvrt sata posmatrajui svijet.
Ja zatim otvorih torbicu izvadih iz nje kutiju cigareta i zapalih. ene moje
vrste pue esto na javnim mjestima, samo zato da bi na sebe obratile panju
mukaraca. Ali ja u tom trenutku nisam mislila na to da lovim ljubavnike,
ak sam, bar to se te veeri tie, bila odluila, da nita slino ne uinim.
Puilo mi se i to je bilo sve. Stavih cigaretu u usta, povukoh dim, a zatim ga
dunuh kroz usta i nos, drei cigaretu s dva prsta i posmatrajui svijet.
Mora da je u toj mojoj kretnji i protiv moje volje, bilo neto izazovno,
jer odmah primijetili kako je neko tamo pored tezge, drei u ruci alicu s
kavom i spremajui se da je ispije, zastao s njom na po puta i prodorno me
pogledao. Bio je to ovjek etrdesetih godina, nizak, guste i kovrdave kose
na elu, izbuljenih oiju i jakih vilica. Vrat mu je bio tako debeo da je
izgledalo kao da ga i nema. Kao to bik, kad ugleda crvenu krpu, nepomino
zastane, oborene glave, prije nego to e jurnuti na neprijatelja, tako je i on,
gledajui me, bio zastao drei u ruci alicu. Bio je lijepo odjeven iako ne
naroito elegantan, s mantilom u struk na kom su se isticala njegova iroka
ramena. Oborila sam oi, trenutno sam, drei i dalje cigaretu u ustima,
odmjeravala razlog za i protiv tog ovjeka. Bilo mi je jasno da je, s obzirom
na njegov karakter, dovoljno da ga samo pogledam pa da mu se nadmu vene
na vratu i lice pocrveni, ali nisam bila ba sigurna da mi se svia. Meutim,
kao to prikriveni vodeni sok probija izbrazdanu koru u obliku bezbrojnih
njenih lica, tako je i elja da ulovim, kako sam to ubrzo primjetila,
zagolicalo me itavo moje bie i primorala me da napustim moju rezervisano
dranje. A jedva da prolo jedan sat kako sam odluila da napustim svoj
zanat! Pomislila sam da tu nema pomoi, da je jae od mene , ali sam to s
radou pomislila, jer sam, poto sam izala iz crkve, pomirila sa svojom
sudbinom, i to onakvom kakva jeste, jer sam osjeala da ovo izmirenje
vrijedi vie od odbijanja, pa bili motivi za odbijanje ne znam kako plemeniti.
I tako sam, posle trenutnog razmiljanaja, podigla oi prema mukarcu.
On je jo uvijek bio tu, poivinen, drei alicu u dlakavoj ruci, s
volovskim oima uprtim u mene. Onda sam se, da se tako izrazim, zatrala i
dobacila mu pogled pun milovanja i radosti, to sa svim lukavstvom za koje
sam bila sposobna. On je taj pogled prihvatio i odmah mu je, kako sam
predviala, krv navalila u lice. Lagano je popio kavu, stavio alicu na tezgu i,
koraajui polako, ukoen i uspravan u svom zategnutom mantilu, kao neka
klada, poao na kasu i platio. Na pragu se okrenuo i dao mi jasan i
zapovjedniki i dogovoreni znak. Pristajui, odgovorila sam mu oima.
Iziao je, a ja rekla majci:
Ostavljam te... ti, meutim, ostani, jer ja ionako ne bih mogla da
idem s tobom.
Uivala je u prizoru koji joj je pruala poslastiarnica. Kad sam joj ovo
rekla, zadrhtala je zgranuta :
 Kuda e, zato...?
Neko me eka napolju rekla sam ustajui evo ti novac... plati i
onda idi kui... ja u, prije tebe... ali ne sama.
Pogledala me zaprepaeno i, kako mi se uinilo, s nekom griom
savjesti. Nita nije rekla. Pozdravila sam je jednom kretnjom i otila.
Mukarac me ekao na ulici. Jedva da sam izasla, a on je odmah skoio na
mene, vrsto me steui za ruku.
Kuda emo?
Idemo mojoj kui.
I tako, posle nekoliko asova muka ja sam odustala da se i dalje borim
protiv onoga to mi je izgledalo da mi je sueno i ak sam svoju sudbinu
prigrlila s jo veom ljubavlju nego ranije, onako kao to se grli neprijatelj
koga nismo u stanju da savladamo; osjetila sam u isto vrijeme da sam se
oslobodila.
Moda e neko pomisliti da nije teko prihvatiti nedostojnu ali unosnu
sudbinu, da je mnogo tee boriti se protiv takve sudbine. I ba zbog toga, ja
sam se esto pitala: zato tuga i mrnja tako esto ispunjavaju duu onih koji
ele da ive prema izvjesnim pravilima ili hoe da se prilagode izvjesnim
idealima, dok su, naprotiv, oni koji se mire sa sopstvenim ivotom, koji je na
kraju krajeva neto sasvim nitavno, nerazmljivo, samo izvjesna slabost,
veseli i bezbrini. Uostalom, u ovakvim sluajevima niko ne postupa prema
odreenim pravilima, ve prema sopstvenom tempramentu, koji na taj nain
dobija oblik sudbine. Meni je bilo sueno da po svaku cijenu budem vesela,
njena i mirna i ja sam se s tom sudbinom pomirila.
 3
akoma sam se sasvim odrekla; odluila sam da ne mislim vie na
njega. Osjeala sam da ga volim i da bih, da se vratio, bila ja ne samo srena
nego bih ga voljela vie nego ikada, ali sam isto tako osjeala da vie nikada
ne bih dozvolila da me ponizi. Da se vratio, zatvorila bih se u svoj ivot kao
u kakvu tvravu, u koju se bez moje volje zaista nije moglo prodrjeti, a niti bi
je ko mogao poruiti dok ja ne bih iz nje izala. Da se vratio, rekla bih mu:
Ja sam ulina djevojura nita vie ako me eli, onda me
mora primiti takvu kakva sam.
Moju snagu sainjavalo je moje siromatvo, moj zanat, majka, moja
runa kua, moje skromne haljine, moje skromno porijeklo, moja kob, a
intimnije onaj moj osjeaj koji se sa svim tim mirio. Taj je osjeaj, kao
kakav dragi kamen u zemlji, bio duboko usaen u mojoj dui. Meutim, ja
sam bila uvjerena da akoma vie nikada neu vidjeti. To uvjerenje je na
mene tako djelovalo da sam ga sad voljela na jedan meni dotada nepoznat
nain, nemoan i sjetan, koji ipak nije bio lien izvjesne privlanosti. Sad
sam ga voljela kao to se vole oni koji su umrli, koji se vie nikada nee
vratiti.
Tih dana prekinuh definitivno svoje odnose s inom. Kao to ve
rekoh, meni se ne sviaju nagli prekidi i ja elim da stvari ive svojim
vlastitim ivotom i umru svojom vlastitom smru. Moji odnosi s inom
predstavljaju najbolji primjer za to moje shvaanje. Oni su prestali zajedno s
onim ivotom kojim su ivjeli, ne zbog moje krivice, a u izvjesnom smislu ni
zbog inove. Bili su prestali na takav nain, da nisam osjetila ni aljenje ni
kajanje.
I dalje sam ga ponekad viala, dva tri puta mjeseno. On mi se, kako
rekoh, sviao, iako prema njemu nisam vie osjeala nikakvo potovanje.
Jednoga od tih dana zakaza mi telefonom sastanak u jednoj mljekari, i ja mu
obeah da u doi.
Bila je to jedna mljekara u mom kvartu. ino me je ekao u jednom
unutranjem odjeljenju, u jednoj sobici bez prozora, obloenoj opekama od
majolike. im uoh, primijetih da nije sam. Neko je sjedio s njim, okrenut
leima prema meni. Primijetih da taj neko ima na sebi zelenu kinu kabanicu,
da je plav i da mu je kosa podiana u obliku etke. Pribliih se. ino se die,
ali njegov drug ostao je da sjedi. ino ree:
Predstavljam ti svog prijatelja Sonconja. Onda se i on die, a ja mu
pruih ruku gledajui ga. Kad mi on stisnu ruku, uini mi se kao da me
uhvatio kljetima i ja uzviknuh od bola. On odmah olabavi stisak, a ja sjedoh
i osmjehnuvi se rekoh.
Znate li da to boli... da li uvijek tako postupate?
Nije odgovorio nita, ak se ni ne nasmijei. Lice mu je bilo bijelo, kao
od papira, elo tvrdo ispupeno, oi malene, svijetloplave, nos spljoten, a
usta tanka, kao prorezana, kosa mu je bila plava, razbaruena, kao izbljedela,
kratko podiana a sljepoonice plosnate; donji dio lica bio mu je irok i na
njemu su se naroito isticale ogromne i grube vilice. Izgledalo je da stalno
stee zube, da neprestano neto hrska i da mu se obrazi ispod koe stalno
trzaju, kao da mu podrhtava neki nerv. ino, koji ga je gledao, kako mi se
uini, s nekim dubokim prijateljskim potovanjem i divljenjem, ree smijui
se:
To nije nita... kad bi ti samo znala kako je on jak... on ima
zabranjenu pesnicu.
Uini mi se da ga je Sonconjo neprijateljski pogledao. Zatim ree
nekim priguenim glasom:
Nije istina da imam zabranjenu pesnicu ... mogao bih je imati...
Upitah ga:
to to znai zabranjena pesnica?
Sonconjo odgovori kratko.
Kad neko pesnicom moe da ubije ovjeka ... onda ne smije da
upotrebljava pesnicu ... to je isto kao kad bi se neko posluio revolverom.
Pogledaj samo kako je jak isticao je uporno ino u svojoj
uzbuenosti, kao da eli da zadobije Sonconjinu naklonost.
Sluaj, daj da ti opipa miie.
Ja sam oklijevala, ali Dinu je bilo mnogo stalo do toga, a inilo se da je
i njegov prijatelj od mene oekivao slinu kretnju. Ispruih lagano ruku da
mu opipam miie. On savi ruku u laktu, da bi to jae zategnuo miie, ali
uini to ozbiljno, gotovo namrgoeno. Izgledao je suhonjav, i zato se mnogo
iznenadih kad pod prstima, kroz njegov rukav osjetih kao neki elini snop.
Povukoh ruku uzviknuvi pri tom, ali nisam bila sigurna izraava li taj moj
uzvik divljenje ili gnuanje. Sonconjo me pogleda zadovoljno, a na usnama
mu se pojavi jedva vidljiv osmijeh.
ino ree:
Mi smo stari prijatelji ... zar nije istina, Primo, da se odavno
poznajemo? ... Mi smo tako rei braa. Udari pri tom Sonconja rukom po
ramenu i dodade: Stari Primo.
Sonconjo slee ramenima, kao da je tom kretnjom htio da ukloni
inovu ruku, i odgovori:
Mi nismo ni prijatelji ni braa... Radili smo zajedno u istoj garai, to
je sve
ino se ne zbuni:
E, znam da ti ne eli biti niiji prijatelj... uvijek si sam, za svoj raun
... ne mari ni za mukarce ni za ene.
Sonconjo ga pogleda. Taj njegov pogled bio je otar, nepomian i
uporan, tako da ino pod utiskom tog pogleda obori oi.
Sonconjo ree:
Ko ti je priao te gluposti?... Idem s kim me volja... sa enama i s
mukarcima.
To sam samo tako rekao... Izgledalo je kao da je ino izgubio
svoju odvanost: Ja te nisam ni s kim vidio.
Ti nisi nikad nita znao o meni.
Eh, ta viao sam te svakog dana, ujutru i uvee.
Viao si me svakog dana, pa ta?
ino se zbuni, ali nastavi uporno:
Eh, uvijek sam te viao sama zato sam mislio da se ni s kim ne
sastaje... kad ovjek ima enu ili prijatelja, to se uvijek dozna.
Sonconjo ree grubo:
to se pravi budalom.
Sad me ak naziva budalom ree ino potpuno crven u licu,
glumei neko obijesno neraspoloenje, iako je bilo jasno da se ustvari
uplaio.
Sonconjo ponovi:
Da, kaem ti da se ne pravi budalom, idi, inae u ti razbiti njuku.
I odjednom shvatih da je on ne samo sposoban da to uini nego i da
namjerava da to uini. Poloivi mu ruku na miku rekoh:
Ako elite da se bijete, molim vas da to uinite kad ja odem ... ne
trpim nasilje.
Predstavio sam ti jednu gospoicu, svoju prijateljicu ree ino
zbunjeno a ti si je tim svojim postupcima uplaio, mislit e da smo
neprijatelji.
Sonconjo se okrenu prema meni i sad se prvi put nasmijei. Smjeei
se, sad je namigivao, mrtio se i, osim zubi, malenih i runih pokazivao je i
desni. Ree:
Gospoica se nije uplaila, zar ne?
Odgovorih hladno:
Ja se nisam ni najmanje uplaila, ali mi se, kako rekoh, nasilje nimalo
ne svia.
Nastade duga utnja. Sonconjo je stajao nepomian, s rukama u
depovima svoje kine kabanice, trzajui nervima na vilici i ne gledajui ni u
ta. ino je puio, bio je oborio glavu. Dim, koji mu je izlazio iz usta,
zapljuskivao mu je lice i ui, koje su mu se stalno crvenjele.
Sonconjo se zatim die i ree:
Eh, ja idem.
ino je skoio brzo i pruio mu ljubazno ruku u znak izmirenja:
Nemoj se ljutiti, Primo.
Ne ljutim se odgovori Sonconjo kroz stisnute zube. Stisnu mi ruku,
ali ovoga puta ne zada bol, i udalji se. Bio je mrav i niskog rasta, i stvarno
nije bilo jasno otkud mu tolika snaga.
im izie, rekoh inu, alei se:
Moda ste prijatelji pa i braa... ali ti je on mnogo toga rekao.
ino se snae i, mahnuvi glavom, odgovori:
Takav je... ali nije lo... a osim toga ne smijem da ga ljutim ...
pomogao mi je jednom.
Na koji nain?
Primijetih da je uzbuen i da gori od elje da mi neto povjeri.
Odjednom napravi veselo lice; u svojoj nadutosti bio je ipak nestrpljiv:
Sjea li se one pudrijere moje gospodarice? upita me.
Da... i to onda?
inove oi zasjae od radosti. Ree tiim glasom?
Eto, ja sam se kasnije predomislio i nisam je vratio.
Nisi je vratio?
Nisam ... promislio sam da je gospoa ionako bogata pa joj nee biti
ba stalo do toga ima li jednu pudrijeru vie ili manje... pogotovu kad je stvar
ve bila svrena a zatim dodade s providnom uzdrljivou a uostalom,
nisam je ja bio ukrao.
Ukrala sam je ja rekoh mirno.
Napravi se kao da me nije uo i nastavi:
Bio je problem kako da je prodam ... upadljiv predmet koji je lako
prepoznati, pa se nisam usuivao ... drao sam je u depu prilino dugo...
tada sam sreo Sonconju i sve sam mu ispriao.
Jesi li i mene spomenuo? prekinuh ga.
Ne, nisam ... samo sam mu rekao da sam je do bio od jedne
prijateljice, ali ime mu nisam spomenuo, a on je ... on je, zamisli, u roku od
tri dana prodao pudrijeru i donio mi novac... razumije, zadrao je svoj dio
kako smo se bili dogovorili.
Drhtao je od radosti i, pogledavi naas uokolo, izvue iz depa svitak
novanica. Ni sama ne znam zato, ali u tom trenutku osjetih prema njemu
veliku antipatiju. Ne mogu rei da sam ga osuivala, jer na to nisam imala ni
pravo, ali mi je bio neprijatan onaj njegov kliktav ton, a osim toga osjeala
sam da mi nije rekao sve i da mi je ba najgore zatajio.
Uzmi, nastavi, odvijajui svitak novanica ovo je za tebe ...
prebrojio sam ih.
Ne, ne, rekoh odmah neu nita, ba nita.
A zato nee?
Neu nita.
Ti hoe da me uvrijedi odgovori on. Neka sjenka sumnje i tuge
prijee preko njegova lica, i ja se uplaih da sam ga zaista uvrijedila.
Savlaujui se, poloih ruku na njegovu i rekoh:
Da mi ih nisi ponudio, ja se sigurno ne bih bila uvrijedila, ali bih se
bila svakako iznenadila, meutim sad je sve u redu, neu da ih primim jer je
to za mene davno svreno, to je sve... ali sam zadovoljna to ih ti ima.
Posmatrao me kao da ne shvaa moje rijei, kao da sumnja u njihovu
iskrenost pa hoe da me upita kako bi otkrio tajni motiv to se, po njegovu
miljenju, skrivao iza tih mojih rijei. Kasnije, mislei na njega, razumjeh da
me nije mogao da shvati, jer je ivio u svijetu koji se potpuno razlikovao od
moga, i po shvaanju i po osjeajima. Ne znam da li je taj njegov svijet bio
gori ili bolji od moga, ali sigurno znam da izvjesne rijei za njega nisu imale
smisao koji su imale za mene i da je on mnoge svoje postupke, koji su meni
izgledali za osudu, smatrao kao potpuno dozvoljene, ak i nune. On je, kako
se inilo, inteligenciji pripisivao naroit znaaj, ali ju je shvaao u smislu
prepredenosti. Dijelei ljude na prepredene i neprepredene, nastojao je da se
pod svaku cijenu uvrsti u onu prvu kategoriju. Ja, meutim, nisam
prepredena, a moda nisam ni inteligentna, ali nikad nisam mogla da shvatim
kako bi izvjesno nepoteno djelo, samo zato to je izvreno oprezno, moglo
da postane dozvoljeno, da ne kaem dostojno divljenja.
Odjednom, kao da se oslobodio sumnje koja ga je muila, uzviknu:
Ti nee da uzme novac, jer se plati ... plai se da se ne otkrije
kraa ... ali toga ne neba da se plai... sve je u redu.
Ja se nisam plaila, ali nisam htjela da to poreknem, jer mi je drugi dio
njegove reenice bio prilino nejasan: to si htio da kae time: Sve je u
redu? upitah ga.
Da, sve je u redu ... sjea li se kako sam ti re kao da je sumnja pala
na sobaricu.
Da.
E, dobro ... bio sam protiv nje, jer me je ogovarala iza lea... nekoliko
dana poslije krae shvatio sam da su se stvari okrenule protiv mene ...
komesar je dva puta dolazio i, kako mi se inilo, motrio je na mene. Ne
zaboravi, premetaina jo nije bila izvrena. Onda mi pa de na pamet da s
drugom kraom provociram premeta inu, i da tako udesim da krivica, i za
staru i za novu krau, padne na tu enu.
Ne rekoh nita, a on poto me askom pogleda iroko otvorenim i
uagrenim oima, kao da je htio da vidi da li se divim njegovu lukavstvu,
nastavi:
Gospoa je odjednom ormaru imala neke dolare... ja ih uzeh i sakrih
ih u sobariinu sobu, u jedan stari kofer. Naravno, kad su izvrili
premetainu, pronali su dolare i zatvorili je. Sad se ona kune da je nevina,
razumije se, ali ko joj vjeruje? Dolari su pronaeni u njenoj sobi.
A gdje je sada ta ena?
U zatvoru i nee da prizna ... ali zna li to je komesar rekao gospoi?
Budite mirni, gospoo, milom, ili silom, ali ona e na kraju ipak
priznati.
Jesi li razum jela? Zna li to znai silom? Batine.
Posmatrala sam ga i, videi ga uzbuena i ponosna, sva sam se bila
najeila i zgadila. Upitah ga kao sluajno:
A kako se zove ta ena?
Luiza Felini... Ona vie nije mlada, ali je ponosna; sobarica je postala,
kako ona kae, omakom, i nitko nije tako poten kao ona. I pri tom se
nasmijao, jer ga je ta podudarnost zabavljala.
Osjetih muninu kao kad netko teko die, i rekoh:
Prava si hulja.
Kako? Zato? Zaueno me upita.
Nazvah ga huljom, osjetih se slobodnijom i odlunijem. Nosnice mi
zadrhtae od srdbe i ja nastavih:
I jo si mi nudio taj novac... ali ja sam odmah osjetila , da taj novac
ne smijem uzeti.
Nita se nee desiti ree nastojei da se snae stra nee priznati, pa
e je pustiti.
Ali ti si sam rekao da je dre u zatvoru i da je biju.
Rekao sam tek da neto kaem.
Svejedno, poslao si na robiju nevino bie ... i jo si imao toliko
drskosti da doe i da mi to ispria... zaista si prava hulja. Odjednom se
naljuti, prebljede i uhvati me za ruku.
Prestani da me naziva huljom.
Zato? Smatram te huljom i to ti kaem.
On sad izgubi sasvim glavu, neobino snanom kretnjom zavrnu mi
ruku, kao da hoe da mi je slomi a zatim sagnu naglo glavu i ugrize me
gotovo do krvi. Jednim trzajem oslobodih ruku, digoh se i rekoh:
Jesi li lud? to ti je sad? ...Nita ti to ne pomae, hulja si i hulja
ostaje.
Ne odgovori nita samo se uhvati za glavu, kao da je htio da poupa
sebi kosu. Pozvah konobara i platih za sve nas, za sebe, za njega i za
Sonconja.
Zatim rekoh:
Odlazim ... i kaem ti da je meu nama sve svreno ... ne pojavljuj se
vie, nemoj da me trai, ne dolazi ... vie se ne poznajemo.
Nita ne ree, ni glavu ne die, a ja izaoh.
Mljekara je bila na poetku puta, nedaleko moje kue. Ila sam polako,
i to s one strane zidina. Bila je no, a iz nepominog, toplog i oblanog neba
padala je sitna kia, kao neka vodena praina. Rijetki fenjeri, na velikom
rastojanju, ostavljali su zidine gotovo u potpunom mraku. Pa ipak odmah
primijetih, im izioh iz mljekare, kako se jedan ovjek odvojio od jednog
fenjera i poao za mnom, du zidina, i to u mom pravcu. Prepoznah Sonconja
po njegovoj kinoj kabanici, stisnutoj u struku, i po plavoj, oianoj glavi.
Ispod onih zidina izgledao je malen, svaki as je nestajao u sjenci, a zatim se
pojavljivao na svjetlosti rijetkih fenjera. Tada osjetih moda prvi put kako su
mi mrski mukarci, svi mukarci koji se, kao psi za kukom, neprestano vuku
za mojom suknjom. Jo sam sva drhtala od srdbe i, mislei na onu enu koja
je inovom krivicom bila dospjela u zatvor, nisam mogla da se savladam i
osjetih izvjesnu grinju savjesti, jer sam najzad ja bila ukrala onu pudrijeru.
Meutim, moda je to ipak bio vie osjeaj pobune i srdbe nego kajanja; u
isto vrijeme dok sam se bunila protiv nepravde i mrzila ina osjeala sam da
ga mrzim zbog njegove nepravednosti. Da nisam stvorena za takve stvari,
osjeala sam se vrlo zadovoljnom i inilo mi se kao da vie nisam ja. Ila
sam brzo, eljela sam da stignem kui prije nego to se Sonconjo zaustavi, jer
mi se inilo da upravo to namjerava. Ali odjednom zauh iza lea ina kako
me, teko diui, glasno doziva:
Adrijana ... Adrijana!
Pravei se kao da ne ujem, ubrzah korake. On me uhvati za ruku:
Adrijana... uvijek smo bili zajedno... ne moemo se ovako rastati.
Oslobodih se jednim trzajem i produih svojim putem. S druge strane,
ispod zidina, pojavi se iz mraka malen i jasan Sonconjin lik i ue u svjetlost
fenjera. ino trei pored mene nastavi:
Ta ja te volim, Adrijana!
Osjeala sam prema njemu mrnju i saaljenje, i ta Imi je mjeavina
osjeaja bila neizrecivo neprijatna. Nastojala sam da mislim na bilo to
drugo. Odjednom mi se uini, ni sama ne znam zato, da sam progledala.
Sjetih se Astarite, sjetih se da mi je on uvijek nudio svoju pomo i pomislih
da e svakako biti u mogunosti da tu siroticu oslobodi zatvora. Ta je misao
djelovala povoljno na mene, i ja osjetih kako mi se dua oslobaa tereta, pa
mi se uini kao da vie i ne mrzim ina i da sada prema njemu osjeam samo
samilost. Zastadoh mirno r rekoh:
ino, zato ne odlazi?
Ta ja te volim.
Ja sam tebe voljela... ali sada je svreno ... odlazi, bit e bolje i za tebe
i za mene.
Nalazili smo se na jednom mranom dijelu puta gdje nije bilo ni
fenjera ni trgovina. On me uhvati oko struka i pokua da me poljubi. Mogla
sam se vrlo lako i sama osloboditi, jer sam jaka, a niko ne moe da poljubi
enu ako to ona nee. Meutim, neki zao duh sugerirao mi je da pozovom
Sonconja, koji se na drugoj strani, pod zidinama, bio zaustavio i gledao nas
drei nepomino ruke u kinoj kabanici. ini mi se da sam ga pozvala zbog
toga to su se sada, poto sam bila pronala nain kako da uklonim nevolje
koje je bio izazvao inov ravi postupak, ponovo pojavile u mojoj dui
koketerija i radoznalost. Viknuh dva puta:
Sonconjo, Sonconjo! On odmah pree preko ulice, a ino me
onda zbunivi se pusti.
Recite mu, molim vas, rekoh mirno im nam se Sonconjo priblii
da me ostavi na miru... jer ja ga vie neu ... on meni ne vjeruje, ali e moda
povjerovati vama, kao svom prijatelju.
Sonconjo ree:
Jesi li uo to kae gospoica?
Ta ja... poe ino.
Pomislih da e se, kao to to obino biva, jedno vrijeme svaati i da e
se ino na kraju pomiriti sa sudbinom i otii. Meutim, Sonconjo odjednom
napravi izvjesnu kretnju koju ne shvatih odmah. ino ga askom
preneraeno pogleda i zatim se bez rijei skljoka na zemlju i otkotrlja se s
plonika u jarak pun vode. Moda vidjeh samo kako je ino pao pa sam,
vjerojatno na osnovu toga, rekonstruisala Sonconjinu kretnju. Ta je kretnja
bila tako munjevita i u isto vrijeme tako mirna, da mi se uini da sam
doivjela halucinaciju. Zatresoh glavom i ponovo pogledah: Sonconjo je
stajao preda mnom, iroko raskoraenih nogu, posmatrajui svoju pesnicu:
ino je leao na zemlji okrenut leima prema nama, i oporavljajui se i
oslanjajui se na lakat podizao je polako glavu iz jarka. Ipak nije izgledalo da
namjerava da se digne, jer je, kako mi se uini uporno posmatrao jedan prljav
papir koji se nalazio u jarku. Sonconjo mi ree:
Hajdemo!
Poneto zbunjena, uputih se s njim kui.
On je iao utke, steui mi miku. Bio je nii od mene, ali sam
njegovu ruku osjeala na miki kao kakav gvozdeni obru. Poslije izvjesnog
vremena rekoh mu:
Loe ste uradili to ste ina udarili pesnicom ... bio bi ionako otiao.
On odgovori:
Tako vam sada vie nee dosaivati.
Rekoh mu:
Voljela bih znati kako ste to uinili... Ja to nisam uope vidjela...
vidjela sam samo kako je ino pao.
On mi odgovori:
To je stvar navike.
Govorio je kao da prethodno gnjei rijei, odnosno kao da prethodno
prouava njihovu otpornost meu zubima koje je stalno vrsto stiskao a ja
sam ih zamiljala, nasaene jedne na druge, kao u make. Silno sam eljela
da opipam njegovu miku i da osjetim pod rukom one njegove vrste i
zategnute miie. Osjeala sam da me prema njemu privlai zapravo
radoznalost, mada mi je on ulivao i izvjestan strah. Meutim, strah, dok nije
jasno odakle dolazi, moe da bude kao osjeaj i privlaan, a u izvjesnom
smislu i uzbudljiv. Rekoh mu:
Od ega su sastavljene vae miice? Nikako ne mogu to da shvatim.
Pa dao sam vam da ih opipate odgovori s osjeajem neke ozbiljne,
gotovo zlokobne tiine.
Nisam ih ba dobro opipala ... bio je tamo ino ... dajte da ponovo
probam.
On zastade, savi ruku, pogleda me ozbiljno i donekle naivno, samo to
u toj njegovoj naivnosti nije bilo nita djetinjastog. Ispruih ruku i polako,
poinjui od samog ramena pa sve nanie prema aci, poeh da pipam
njegove miice. Nalazei da su ilavi i neobino vrsti, imala sam udan
utisak.
Rekoh djejim glasom:
Zaista ste veoma jaki.
Da, ja sam jak potvrdi on s nekim mranim uvjerenjem. Krenusmo
dalje. Sad sam se kajala to sam ga pozvala. Nije mi se sviao, plaila sam se
njegove ozbiljnosti i njegova postupka. Stigosmo utke do moje kue.
Izvadih iz torbice klju i rekoh:
 Hvala vam dakle, to ste me dopratili i pruih mu ruku.
On mi prie blie i ree:
Idem i ja gore.
Htjela sam da mu odgovorim ne, ali me nadvlada i zbuni nain na koji
me je gledao, uporno i s navaljivanjem. Rekoh:
Ako eli.
Tek kad sam izgovorila te rijei, primijetih da sam prela na ti.
Ne plai se nastavi kao da hoe da me na svoj nain oslobodi
zabune imam novaca... dat u ti dva puta toliko koliko ti drugi daju.
To nema veze rekoh, nije u pitanju novac.
im to rekoh, primijetih kako mu se na licu pojavio udan izraz, kao da
mu je neka opasna sumnja proletjela kroz glavu. Ja, meutim, otvorih vrata.
On ue za mnom u kapiju.
Kad stigosmo u sobu, on se svue, pravei pri tom izvjesne kretnje,
svojstvene urednom ovjeku. Oko vrata je imao al, pa ga paljivo skide, uvi
i strpa u dep od kine kabanice. Kaput prebaci preko stolice, a tako i hlae,
pazei da ne pokvari ivice. Cipele stavi ispod stolice, jednu do druge, a u
cipele arape. Primijetih da je na njemu bilo sve novo, od glave do pete.
Materijal nije bio fin, ali je bio solidan i dobrog kvaliteta. Sve to inio je
utke, ni suvie polako, ni suvie brzo, sistematski, uredno i promiljeno, ne
brinui se za mene. Ja se, meutim, svukoh i ispruih se naga na krevetu,
lako me je moda bio eljan on to nije pokazivao. Da nisam to ve ranije
primijetila, kad jo nije mogao da misli na mene, moda bih bila pomislila da
je ono stalno trzanje nerava ispod koe na vilicama odavalo izvjesno
uzbuenje. Ve sam rekla da mnogo volim red i istou i da mi se ini da oni
ukazuju na odgovarajue duevne osobine. Pa ipak, Sonconjov red i istoa
te veeri izazvae u meni sasvim suprotne osjeaje, neto izmeu gnuanja i
straha. Nehotice pomislih da se na takav nain pripremaju kirurzi u
bolnicama kad namjeravaju da izvre neku krvavu operaciju, ili mesari pred
jaretom koje e preklati. Onako ispruena na krevetu, osjeala sam se
nezatienom i nemonom, kao tijelo lieno ivota na kome e izvriti neki
eksperiment. Njegova utnja i njegova ravnodunost probudie u meni
sumnju u pogledu onoga to je namjeravao da uini sa mnom im se svue.
Kad se sasvim go priblii uzglavlju i nekako me udno, kao kad hoe da me
zadri nepominu, objema rukama uhvati za ramena, ne mogoh da se
savladam i zadrhtah od uasa. On to primijeti i upita me, rekavi kroz zube:
to ti je?
Odgovorih:
Nita... ruke su ti hladne.
 Ne sviam ti se, a ree, drei me stalno za ramena i stojei
uspravno pored uzglavlja vie ti se sviaju oni koji plaaju, a?
Govorei, gledao me je prodorno. Taj njegov pogled bio je upravo
nepodnoljiv.
Zato rekoh i ti si ovjek kao i drugi... zatim, i sam si rekao da e
mi dvostruko platiti.
Znam ja odgovori on ti i tebi sline volite bogate, fine ljude ... a ja
sam kao i ti ... a vi drolje volite samo gospodu.
Prepoznah u njegovu tonu onu zlokobnu i neumoljivu sklonost svai,
koja ga je, maloas, bila nagnula da napadne ina, i to iz sasvim beznaajna
razloga. Tada sam mislila da prema inu osjeam neku naroitu mrnju, ali
sad shvatih da je u pitanju njegova mrana, uvijek budna osjetljivost, tako da
je teko bilo predvidjeti i ne pogrijeiti, Ima kako se prema njemu postupalo,
kad ga obuze taj (njegov bijes. Odgovorili mu mrzovoljno: Zato me
vrijea? Ve sam ti rekla da su meni svi ljudi jednaki.
Kad bi to bilo tono, ti ne bi pravila takvo lice .. ne sviam ti se, a?
Ta ve sam ti rekla...
Ne sviam ti se, a nastavi. ao mi je, ali moram ti se i na silu
svidjeti.
Ostavi me na miru uzviknuh, razljutivi se odjednom.
Dok sam ti bio potreban da te oslobodim tvog dragana nastavi
dotle si me htjela ... a sad bi ti bilo milije da me moe otjerati... ali ja sam
doao ... ne sviam ti se, a?
Sad sam se zaista bila uplaila. Njegove rijei, pune prijetnje, njegov
miran i nemilosrdan glas, uporan pogled njegovih plavih oiju koje su sada
izgledale crvene, sve je to vodilo nekom uasnom cilju. Shvatih to, ali kasno:
da sam sad pokuala da ga na tom putu zaustavim, bio bi to isto tako oajan
poduhvat kao kad bismo htjeli da zaustavimo kamen koji se kotrlja niz brdo.
Ne rekoh nita, slegnuh samo ljutito ramenima. On produi:
Ne sviam ti se, a... kad te se dotaknem, pravi gadljivo lice... ali e
se, draga moja, izgled tvoga lica promijeniti. Podie jednu ruku, u namjeri
da me udari. Oekivala sam takvu kretnju i pokuah da se zatitim,
zaklonivi se rukom. Ipak uspje da me udari i to nekom uvredljivom snagom,
najprije po jednom, a zatim, kad pokuah da okrenem glavu, i po drugom
obrazu. To je bilo prvi put u mom ivotu to mi se tako neto desilo, lako mi
je lice gorjelo od udarca, trenutno sam bila vie iznenaena nego oaloena.
Uklonih ruku sa lica i rekoh:
Zna li to si ti? Ti si nesretnik.
Izgledalo je da su ga te rijei pogodile. Sjede na ivicu kreveta i,
uhvativi se objema rukama za krajeve dueka, poe da se njie. Zatim, ne
gledajui me, ree:
Svi smo mi nesretnici.
Dodadoh:
Zaista je potrebna velika smjelost da ovjek udari enu.
Kad to rekoh nisam vie mogla da govorim, jer mi se oi odjednom
napunie suzama, i to ne toliko zbog njegovih amara, koliko zbog toga to
sam bila uzbuena svim tim neprijatnim i gnusnim dogaajima to su se bili
desili tokom te veeri. Sjetih se kako se ino sruio u blato, kako se nisam za
njega pobrinula, kako sam otila sa Sonconjom, vesela, sa je inom eljom
da opipam one njegove silne miie. Mislei o svemu tome, odjednom osjetih
kajanje, saaljenje prema inu, i gnuanje prema samoj sebi; shvatih da me
je za moju neosjetljivost i za moju glupost, kaznila ona ista ruka koja je
oborila ina. Uivala sam u nasilju, a sad se to nasilje bilo okrenulo protiv
mene. Kroz suze pogledah na Sonconja. On je jo uvijek sjedio na ivici
kreveta, go, sasvim bijel i bez dlaka, malo pogrbljen u ramenima, s
oputenim rukama koje nikako nisu odavale njegovu snagu. Odjednom
zaelih da unitim odstojanje koje nas je dijelilo. Savlaujui se, rekoh:
Mogu li bar da znam zato me bije?
Zato to si pravila takvo lice. Koa mu je na vilici podrhtavala:
izgledalo je kao da razmilja.
Shvatih da moram, ukoliko elim da ga sebi pribliim, da mu prije
svega kaem istinu i da mu nita ne krijem.
Odgovorih:
Ti si mislio da mi se ne svia ... ali, u stvari, grijei.
Moda.
Pogrijeio si... u stvari, iako ne znam zato, ja se tebe bojim ... eto,
zato sam pravila onakvo lice.
On se na te rijei naglo okrenu, posmatrajui me ispitivaki i donekle
sumnjiavo, ali se odmah zatim smiri i upita me s osjeajem izvjesne tatine:
Zar si me se bojala?
Da.
A da li me se i sada boji?
Ne, sada moe i da me ubije svejedno mi je.
Govorila sam istinu, ak sami u tom trenutku gotovo eljela da me
ubije, jer odjednom nisam vie imala volje da ivim. Ali on se razljuti i ree:
Ko ti kae da u te ubiti?... A, zatim, zato si se bojala?
Zar ja znam ... bojala sam, se... to je neto to se ne moe objasniti.
A da li si se bojala ina?
 Zato bih ga se morala bojati?
Pa to se onda mene boji? Sad vie nije bio sujetan, u njegovu
glasu ponovo se osjeao neki potmuli bijes.
Eh, rekoh da bih ga umirila bojala sam te se, jer osjeam da si na
sve spreman.
Ne ree nita i ostade nekoliko trenutaka zamiljen. Zatim me,
okrenuvi se, upita prijeteim glasom:
Da li to znai da sad moram da se obuem i odem?
Pogledah ga i shvatih da je ponovo spreman da prasne, pa u, ako ga
odbijem, izazvati novo i moda jo tee nasilje. Moradoh pristati ali se sjetih
onih njegovih svijetlih oiju i osjetih gnuanje na pomisao da e te oi za
vrijeme ljubljenja netremice gledati u moje.
Rekoh blago:
Ne ... ako hoe, ostani. .. ali najprije ugasi svjetlo.
Die se, malen, bijel, ali vanredno lijepo graen, skladan, osim vrata,
koji mu je bio suvie kratak, i, idui na prstima, otie do vrata da okrene
prekida. Ja, meutim, odmah shvatih da nisam dobro uinila to sam mu
rekla da ugasi svjetlo, jer, im u sobi zavlada mrak, ponovo osjetih onaj
nesavladljiv strah, mada sam maloas mislila da sam ga se oslobodila. Imala
sam osjeaj da se u sobi ne nalazi ovjek ve leopard ili neka druga ivotinja
koja se uurila u uglu, spremna da skoi na mene i da me rastrgne. Moda
je on oklijevao, jer je u mraku, izmeu stolice i drugog namjetaja, traio put
do kreveta, moda se meni zbog straha samo uinilo da se suvie zadrao, ali
meni se inilo kao da je prola itava jedna vjenost prije nego to je ponovo
doao do kreveta. Kad osjetih na svom tijelu njegove ruke ne mogoh se
savladati i ponovo sva zadrhtah. Nadala sam se da on to nee primijetiti, ali
on je zaista, kao kakva ivotinja, imao neobino razvijen instinkt; gotovo u
isti as, i to iz neposredne blizine, un kako me njegov glas pita:
Boji li se jo?
Mora biti da je u onom mraku bio prisutan moj aneo uvar. Sudei po
izvjesnim nijansama u njegovu glasu, shvatih da je podigao ruku i samo
ekao moj odgovor da me udari ili ne udari, isto tako i da on zna da ga se
bojim, da bi elio da ga se ne bojim i da bude voljen kao svi drugi ljudi.
Meutim, da bi postigao taj cilj. ino sredstvo kojim je raspolagao bilo je da
izazove drugi, jo vei strah. Pravei se kao da elim da ga pomilujem po
vratu i po desnom ramenu, podigoh ruku, ali pri tom osjetih, kao to sam i
zamiljala, da dri podignutu ruku, spreman da je spusti i ponovo me njom
udari. Nastojei da svom glasu dadem njean i miran ton, s mukom rekoh:
Ne... sad mi je zaista hladno ... uvucimo se pod pokriva.
 U redu ree, ali to njegovo u redu, u kom se jo osjeala prijetnja,
samo pojaa moj strah, ako je to uope bilo mogue.
Dok me je pod pokrivaem stiskao i ljubio, a svuda oko nas bio mrak,
doivjeh jedan trenutak uasne patnje i bola, svakako jedan od najstranijih u
mom ivotu. Strah mi je bio potpuno ukoio udove, od dodira s njegovim
tijelom, zaudo glatkim, skliskim, zmijskim, oni su se i protiv moje volje
stezali i drhtali. Meutim, u isto vrijeme ja sam sebi govorila da je ludo to
ga se u takvom trenutku bojim i nastojala sam svom snagom svoje due da
savladam strah, da mu se predam bez straha, kao nekom voljenom
ljubavniku. Nisam osjeala strah toliko u svojim udovima, jer su me oni, iako
ih je ispunjavalo gnuanje, ipak sluali, koliko mnogo intimnije, u svom
krilu, koje kao da se bilo zatvorilo i s gnuanjem odbijalo zagrljaj.
Naposljetku me uze, i ja osjetih zadovoljstvo koje strah uini mranim i
groznim. Ne mogoh se savladati da u onom mraku glasno, dugo i alosno ne
jauknem, kao da ono nije bio zavrni stisak ljubavi, ve smrtni, kao da je moj
jauk bio jauk mog ivota koji me je naputao, ne ostavljajui za sobom nita
drugo osim izmuenog tijela lienog ivota.
Zatim ostadosmo u mraku, bez rijei. Bila sam iscrpljena pa zaspah
uskoro. U snu, meutim, osjetih odmah neku ogromnu teinu na grudima,
kao da se Sonconjo tamo uurio, onako gol i sav skupljen u se,
obuhvatajui mi rukama koljena, naslonjen licem na njima. Sjedio je na
mojim grudima, oslanjajui se stranjim dijelom svoga tijela na moj vrat,
pritiskujui mi vrsto nogama trbuh. to sam due spavala, sve vie sam
osjeala kako on postaje sve tei, pa sam se u snu kretala na sve strane,
nastojei da ga se oslobodim ili bar da ga pomaknem.
Najzad mi se uini kao da se guim i htjedoh da viknem, ali mi glas, jer
sam bezglasno vikala,zadugo, gotovo itavu vjenost, ostade u grudima. Kad
najzad uspjeh da ispustim glas i jauknem, bila sam se probudila.
Na nonom stoiu gorjela je lampa, a Sonconjo me, naslonjen na
lakat, gledao. Jesam li dugo spavala? upitah ga.
Jedno pola sata ree on kroz zube.
Bacih na nj kratak pogled u kom se svakako odraavao uas onoga to
sam bila preivjela, jer me upita nekim udnim glasom, kao da hoe da
zapodjene razgovor:
A boji li se jo?
Ne znam.
Da zna ko sam ja, bojala bi se jo vie ree.
Svi su mukarci skloni da poslije snoaja govore o sebi i da se
povjeravaju. Ni Sononjo, kako se inilo, nije bio izuzetak od tog pravila.
Njegov ton, suprotno od obinog, bio je nesiguran, eznutljiv, gotovo
ljubazan, obojen, izvjesnom tatinom i samozadovoljstvom. Ponovo se
strahovito uplai, srce mi poe da bije u grudima kao da je htjelo da ih
probije.
Zato? upitah ga. Ko si ti?
Pogleda me, ne toliko oklijevajui, koliko uivajui unaprijed u
vidljivom utisku svojih rijei na mene.
Ja sam onaj iz Via Palestro ree polako eto ko sam.
Smatrao je da ne treba da mi objanjava to se desilo u Via Palestro.
Ovoga puta njegova tatina nije zaista bila na pogrenom putu. U jednoj kui,
u toj ulici, bio se desio upravo tih dana straan zloin o kome su pisale sve
novine i o kom je dugo raspravljao onaj mali svijet koji se interesuje za tu
vrstu dogaaja.
I upravo mi je majka, koja je vei dio dana provodila sriui novosti
kriminalne kronike, prva bila na to obratila panju. U svom stanu, u kom je
ivio sasvim sam, ubijen je jedan mlad zlatar. Oruje, kojim se bio posluio
Sonconjo, sad sam ve znala ime ubice, bio je jedan teak bronan
pritiskiva, kojim se pritiskuje papir. Policija nije bila pronala nikakav
pouzdan trag. Kako je izgledalo, zlatar je u isto vrijeme bio i utajiva
pokradene robe; pretpostavljalo se, a ta je pretpostavka, kako se kasnije
ispostavilo, bila tona, da je ubijen za vrijeme dok je sklapao jedan sumnjiv
posao.
Kad nas neka vijest ispuni uenjem ili gnuanjem, to sam bila
primijetila, naa glava tada esto postaje prazna i naa se panja zaustavlja na
sasvim beznaajnim predmetima koji nam prvi padnu u oi, ali na neki
naroit, nain, kao da nastoji da kroz povrinu predmeta prodre do neke tajne
koja se u njemu skriva. Tako se i meni desilo te veeri poslije Sonconjina
priznanja. Bila sam izbeila oi, a pamet mi je bila odjednom nekud iezla
kao to tekuina ili vanredno fina praina nestaje iz probuena suda u kome
se dotada nalazila. Pa ipak, iako je moja pamet bila nekud iezla, osjeala
sam da je moj duh bio spreman da primi drugu materiju. Taj je osjeaj bio
bolan, jer nisam bila u stanju da ispunim nastalu prazninu, iako sam to htjela.
Moje se oi zaustavie na Sonconjinof ruci. On je leao pored mene, ispruen
i naslonjen na lakat. Ruka mu je bila bijela, glatka, bez dlaka i okrugla, i
niim nije odavala one njegove vanredne miie. I doruje mu je bilo okruglo
i bijelo, na njemu se nalazio jedan jedini predmet koji je Sonconjo bio
zadrao na svojoj golotinji, mali koni kai, slian onima za sat, ali bez sata.
Crna i masna boja toga kaia davala je neko naroito znaenje ne samo
njegovoj ruci nego i itavom njegovom bijelom i golom tijelu. Bila sam
zainteresirana time, ali nisam nikako mogla da to sebi objasnim: dolazilo je
to od neke tamne boje koja je podsjeala na kariku robijakog lanca. Pa ipak
je u tom jednostavnom crnom kaiu istovremeno bilo i neto privlano i
neto okrutno, jer je liio na ukras koji je svjedoio o Sonconjinu surovu i
krvolonu karakteru. Ta moja zainteresovanost potraja samo jedan trenutak, a
odmah zatim moju pamet ispuni mnotvo burnih misli koje se uskomjeae u
njoj kao ptice u tijesnom kavezu. Sjetih se kako se uplaih Sonconja im ga
ugledah: misao mi se zaustavi na snoaju koji sam imala s njim; bi mi jasno
da sam u onom mraku, poputajui pred njegovim zagrljajem, u isto vrijeme
shvatila sve to je on preda mnom krio, da sam to shvatila svojim
prestravljenim tijelom, dok moj duh nije jo nita znao ni shvaao, i da sam
zato onako oajno vrisnula.
Na kraju mu rekoh to mi najprije pade na pamet:
Zato si to uinio?
Odgovori mi gotovo ne miui usnama:
Morao sam da prodam neku dragocjenost... znao sam da je taj
trgovac hulja, ali sam samo njega poznavao.. . ponudio mi je neku smijenu
cijenu... ve sam ga odranije mrzio, jer me je ve jednom bio prevario. ..
rekao sam mu da mi vrati predmet, a rekao sam mu i da je varalica on je onda
odgovorio neto zbog ega izgubih strpljenje.
to pitah.
Sad sam primijetila s uenjem da me, to Sonconjo due pria, strah
sve vie naputa, i to sada po prvi put, i da uz to neki udan osjeaj sauea
u njegovu zloinu izaziva i protiv moje volje, u mojoj dui izvjesnu toplinu.
Dok sam ga pitala to mu je rekao zlatar, primijetih da sam se gotovo
radosno nadala da e to biti neto strano to bi moglo da umanji, ako ne i
opravda njegov zloin. On mi odgovori ukratko:
Rekao mi je da e me prijaviti ako ne odem ... onda sam pomislio:
Sad je dosta... i kad se on okrenuo
Ne zavri i samo me prodorno pogleda.
Upitah ga:
A kako je izgledao? ali mi se odmah uini da ta moja radoznalost
nije obrazloena, da je besciljna.
Tono ga opisa:
elav, onizak, prava zeja njuka ...
Izgovori te rijei tonom spokojne antipatije pa mi se uini ne samo da
vidim ve i da mrzim tog utajivaa zeje njuke, koji s nepovjerenjem i
dvolinou odmjerava ponueni predmet. Sad se vie nisam niega bojala,
ak mi se uini da je Sonconjo uspio da na mene prenese svoju mrnju prema
ubijenom zlataru, a nisam vie bila ni sasvim sigurna da li sad uope
osuujem Sonconja. inilo mi se da odlino shvaam sve to se njemu desilo
i da bih i ja, na njegovu mjestu, bila moda izvrila onaj zloin. Kako sam
dobro shvatila njegovu reenicu: Odgovorio mi je neto zbog ega sam
izgubio strpljenje ! Prvi put je bio izgubio strpljenje s inom, drugi put sa
mnom, i samo je sluaj htio da ni ja ni ino nismo bili ubijeni. Tako ga
dobro shvatih, tako se s njim saivjeh, da ga se sada ne samo nisam bojala,
ve sam prema njemu osjeala i neku vrstu simpatije, pomijeanu sa
zaprepaenjem. Sad sam prema njemu osjeala simpatiju koju on ranije, dok
nisam nita znala o njegovu zloinu i dok je bio samo jedan od tolikih mojih
ljubavnika, nije bio u stanju da u meni pobudi.
I ne kaje se? : upitah ga.
Sad je gotovo, ree.
Paljivo sam ga posmatrala. Primijetih, da sam te njegove rijei, i
protiv svoje volje, potvrdila i odobrila mahanjem glave. U istom se trenutku
sjetih ina, koji je takoe, kako se Sonconjo izraavao, bio lopov, ali i
ovjek koji me je volio i koga sam i ja voljela, i pomislih da bih sutra isto
tako mogla da odobrim inovo ubojstvo; pomislih da onaj zlatar nije ni bolji
ni gori od ina i da je meu njima bila samo ta razlika to ja tog zlatara
nisam poznavala i to mi je njegovo ubojstvo izgledalo opravdano zbog toga
to mi je nekim posebnim tonom bilo reeno da mu je lice liilo na zeju
njuku. Osjetih grinju savjesti i gnuanje. To se meutim nije odnosilo na
Sonconja jer je Sonconjo bio takav, pa ga je trebalo prije razumijeti, a tek
potom osuditi ili ne osuditi to se od, nosilo na mene, jer ja nisam bila ono
to je bio Sonconjo, pa ipak sam bila dozvolila da me mrnja i krv zavedu.
Osjetih izvjesno uzbuenje, pa skoih i sjedoh na krevet:
O boe, boe ponovih zato si to uinio?.... zato si mi to
ispriao?
Ti si me se toliko bojala odgovori on mirno a ipak nisi nita
znala... to mi je izgledalo udno i zato sam ti rekao drugi nisu takvi... inae
bi me ve bili otkrili.
Rekoh mu:
Bit e bolje da ode i da me ostavi samu;. . . odlazi!
On mi odgovori:
to ti je sad?
Prepoznah onaj njegov ljutiti ton, ali mi se uini da se u tom tonu
osjea i neki priguen bol. Bio je potpuno sam, osuivala sam ga ak i ja,
iako sam svega nekoliko minuta prije toga imala s njim snoaj. Brzo
dodadoh:
 Nemoj da misli da te se bojim ... ni najmanje, ali se moram naviknuti
na tu misao... moram o svemu tome da razmislim ... opet e se vratiti, i onda
u ti biti drukija.
O emu e razmiljati? upita. Ta valjda me nee prijaviti.
Na te rijei osjetih ponovo ono isto uzbuenje koje je u meni bilo
izazvalo inovo dranje dok mi je govorio svojoj podvali na tetu one
sobarice. Imala sam utisak da preda mnom stoji linost koja ivi u sasvim
drugom svijetu nego to je moj. S mukom se savladah i odgovorih:
Ta rekla sam ti da se moe vratiti... zna li to bi ti rekla druga koja
ena? Vie neu da znam za tebe, vie ne elim da te vidim ... eto to bi ti
rekla.
Ali sad svakako eli da odem?
Mislila sam da i sam eli da ode... a onda,trenutak vie ili manje...
meutim, ako ba eli da ostane, ostani... eli li da spava ovdje? Ako
eli, moe ovdje da spava sa mnom, i da ode sutra ujutro ... hoe li?
Pravo da kaem, sve to rekoh tihim, tunim i zbunjenim glasom, a
sigurno se u mojim oima mogao razabrati izraz oaja, pa ipak mu sve to
predloili i bila sam zadovoljna to sam to uinila. Pogleda me izvjesnim
pogledom u kome mi se uini, a moda se i varam, da sam primijetila traak
zahvalnosti.
On mahnu glavom:
Ja sam to rekao tek da neto kaem ... stvarno moram da idem.
Die se i poe prema stolici na kojoj je bio ostavio svoje odijelo.
Kako hoe rekoh ali, ako eli da ostane, ostani... ako li
dodadoh primoravajui se, ovih dana bude morao da ovdje spava,
svakako doi.
Ne ree nita, pa se stade odijevati. I ja se digoh i navukoh na sebe
kunu haljinu. Hodajui po sobi, osjetih kao neku vrstu ludila, inilo mi se da
je soba puna nekih glasova koji mi na uho apu strane i bezumne rijei.
Moda me ba taj osjeaj ludila primorao da uinim izvjesnu kretnju, iako
tada ne shvatih zato sam je uinila.. Dok sam tako hodala po sobi, kreui se
lagano, ali imajui stalno osjeaj da sam luda, vidjeh kako se on sagnuo da bi
zavezao cipele.
Na to klekoh pred njega i rekoh:
Daj da ja to uinim. Bio je, kako se inilo, iznenaen, ali se ne
usprotivi. Uzeh njegovu desnu nogu i, stavivi je sebi u krilo, napravih mu na
cipeli dvostruki vor. Isto tako uinili zatim i s lijevom nogom. Ne zahvali
mi i ne ree nita, jer sigurno ni on, kao ni ja ne shvati zato sam to uinila.
Obue kaput i izvadi iz depa lisnicu, u namjeri da mi plati.
 Ne, ne, rekoh s nehotinim trzajem u glasu ne, nemoj mi nita
davati... svejedno.
Zato? zar moj novac ne vrijedi koliko i novac bilo koga drugoga?
upita glasom u kome se ve osjeala srdba.
Uini mi se neobinim to ne shvaa moju odvratnost prema novcu koji
je moda bio otet iz jo toplog depa mrtva ovjeka. Moda je bio shvatio, ali
je moda htio da me kompromitira nekom vrstom sauea i da u isto vrijeme
ispita moje prave osjeaje prema sebi.
Usprotivih se:
Ne ... ali ta ja nisam mislila na novac kad sam te pozvala. . . ostavi.
Izgledalo je da se umirio.
Pa dobro... ali e bar primiti jednu uspomenu. Izvadi iz depa neki
predmet i stavi ga na mramor od komode.
Ne uzimajui ga, pogledah predmet i prepoznah zlatnu pudrijeru koju
sam nekoliko mjeseci ranije bila ukrala u kui inove gospodarice.
Promucah:
to je to?
To mi je dao ino, to je ono to sam imao da prodam ... onaj je htio
da mu prodam budzato ...
Trgoh se i rekoh:
Hvala.
Nema na emu odgovori mi on navukavi kinu kabanicu i stegavi
oko sebe pojas. Onda, do vienja ree s praga. as zatim zauh kako se
vrata u predsoblju zatvorie.
Ostavi sama, prioh komodi i uzeh u ruku pudrijeru. Osjeala sam se
zbunjena i u isto vrijeme iznenaena i zamiljena. Pudrijera je sijala na mom
dlanu, i odjednom mi se uini kao da se onaj rubin, koji je bio uglavljen u
zatvara, okrugao i crven, sve vie i vie iri i na kraju prekriva zlato. Drala
sam u ruci okruglu i krvavu mrlju koja je bila teka kao i sam predmet.
Zatresoh glavom. crvena mrlja ieze, i ja ponovo vidjeh zlatnu pudrijeru s
rubinom u zatvarau. Stavih pudrijeru na komodu, a potom se ispruih na
krevetu, sva uvijena u kunu haljinu, ugasih svjetlo i poeh da razmiljam.
Bila sam sebi uobrazila da mi je neko drugi ispriao historiju pudrijere,
da bi me njom zabavljao, kao to se zabavljamo kad nam neko ispria
neobinu i gotovo nevjerojatnu priu. Bila je to jedna od onih pria koje nas
nagone da uzviknemo: Kakva sluajnost , a priproste ene, kakva je bila
moja majka, izvlae iz njih brojeve za lutrijske sreke, toliko za mrtvaca,
toliko za zlato, toliko za lopova. Sluaj se, meutim, ovoga puta bio desio
meni, pa sam, udei se, razmiljala o tome kako nije isto da li smo ili nismo
umijeani u izvjesne stvari. Meni se u sutini bilo desilo ono to se deava
onome koji je prethodno zakopao u zemlju neko sjeme i zaboravio da je to
uinio pa kasnije pronaao to sjeme, preobraeno u bujnu biljku, punu lia i
pupoljaka koji samo to se nisu otvorili. Vraala sam se sve vie unazad,
prelazei od jednog dogaaja na drugi, ali nisam mogla da otkrijem kako je
sve to zapoelo. Bila sam se podala inu, jer sam se nadala da e me on
uzeti, on me, meutim, prevario, i ja sam onda, jer sam se bila zgadila, ukrala
pudrijeru. Kad sam mu kasnije otkrila krau, on se uplaio, a onda sam mu
ja, da ne bi bio otputen, vratila ukradeni predmet s tim da ga vrati svojoj
gospodarici. On nije bio vratio predmet, bio ga je zadrao. Kasnije je, bojei
se da ga ne bi okrivili zbog krae, stvari udesio tako da su zatvorili sobaricu.
Sobarica je bila nevina, ali su je u zatvoru tukli. ino je u meuvremenu bio
dao pudrijeru Sonconju s time da je proda. Sonconjo je bio otiao zlataru u
namjeri da mu proda pudrijeru, ali ga je zlatar bio uvrijedio, a Sonconjo ga je
onda u svom bijesu ubio. Tako je zlatar poginuo, a Sonconjo postao zloinac.
Bilo mi je jasno da krivica za to nije na meni, jer bih inae morala da mislim
da je moja elja za udajom i za porodicom bila primarni uzrok svih tih
nesrea, ali se ipak nisam mogla da oslobodim izvjesnog osjeaja krivice i
potitenosti. Razmiljajui dalje o tome, pomislih da su u krajnjoj liniji za
sve to bile krive moje noge, moje grudi, moji bokovi, jednom rijei moja
ljepota kojom se moja majka toliko ponosila, ljepota koja u sebi nije imala
nita prestupniko, kao ni sve drugo to priroda stvara. O svemu tome mislila
sam tako samo zato to sam bila uzbuena i oajna, mislila sam kako
mislimo o nekoj apsurdnoj stvari, da bismo rijeili neku drugu stvar, sto puta
apsurdniju. Bila sam svjesna da u stvari niko nije kriv, da se sve desilo kako
se moralo desiti, iako je sve bilo strano; bila sam svjesna toga a ukoliko
mora da postoji i krivica i nevinost, svi moraju u isto vrijeme biti i nevini i
krivi.
Kao to se za vrijeme poplave voda iz prizemlja polako penje na gornje
katove, tako je i mrak polako sve dublje zahvatao moje bie. Dakako, moja
sposobnost rasuivanja bila je prva koja se ugasila. Moja mata, zaarana,
zanosila se sve do posljednjeg trenutka Sonconjinim zloinom, nije ga
osuivala i nije ga se gnuala, jer je, ionako neshvatljiv, bio za nju na svoj
nain i udnovat i privlaan. inilo mi se da vidim Sonconja kako se kree
po Via Palestro, s rukama u depovima svoje kine kabanice, kako zatim
ulazi u kuu i, stojei, eka u zlatarovu salonu. Zlatar je stajao za svojim
pisaim stolom, a Sonconjo mu je pruio pudrijeru; zlatar ju je posmatrao i
lukavo mahao glavom u znak potcjenjivanja, a zatim je podigao svoju zeju
njuku i rekao neku smijenu cifru. Sonconjo ga je gledao netremice, oima
punim bijesa, a onda mu je istrgao predmet iz ruku. Kad je predbacio zlataru
da hoe da ga prevari, zlatar mu je zaprijetio da e ga prijaviti i naredio mu
da se udalji. Pokazujui mu pri tom da ne eli vie da o tome raspravlja,
zlatar se okrenuo i sagnuo. Sonconjo je onda uzeo pritiskao za papir i udario
ga prvi put po glavi. Zlatar je pokuao da pobjegne, ali je Sonconjo skoio na
njega i tako ga dugo udarao dok nije bio siguran da ga je ubio, a zatim ga je
gurnuo na zemlju, otvorio ladice, pokupio novac i pobjegao. Prije nego to je
iziao, on je, kako sam bila proitala u novinama, u novom nastupu bijesa,
le koji je leao ispruen na podu, udario u lice petom.
Kao opinjena, zadravala sam se na svim pojedinostima zloina.
Pratila sam Sonconja gotovo milujui njegove kretnje, bila sam njegova ruka
koja je pruala pudrijeru, koja je dograbila pritiskao za papir, koja je udarila
zlatara, bila sam njegova gnjevna noga koja je naposljetku unakazila
mrtvaevo lice. Kako rekoh, u tim mojim matanjima nije bilo ni trunke
gnuanja ili osude, ali ni odobravanja. Imala sam isti onaj osjeaj naroitog
zadovoljstva koji u djetinjstvu imamo sluajui bajke koje nam pria majka:
u toploj sobi stojimo okupljeni oko majke, sluamo, a fantazija nam sa
zanosom prati doivljaje junaka bajke. Ta moja pria bila je, meutim,
mrana i krvava, njen je junak bio Sonconjo, uivala sam u njoj ali sam u isto
vrijeme osjeala i izvjesnu nemonu tugu, ispunjenu uenjem. Kao da sam
htjela da pronaem tajni smisao te moje bajke, ponovo sam poinjala iznova,
ponovo prelazila sve faze zloina, ponovo uivala u onom mranom
zadovoljstvu i ponovo stajala pred nerjeivom zagonetkom. Kao ovjek koji
je, skaui s jednog kraja provalije na drugi, slabo odmjerio razmak i zato
pao u ponor, tako sam i ja, ponovo razmiljajui i prelazei s jedne injenice
na drugu, najzad zaspala.
Spavala sam nekoliko sati, a zatim sam se probudila. Bilo bi, moda,
tonije da kaem da se moje tijelo poelo da budi, jer je moja svijest
preneraena i ukoena, i dalje spavala. Prvo su poele da se bude moje ruke.
Kao da su ruke nekog slijepca, ispruila sam ih u mraku, ne prepoznavajui
mjesto na kome sam se nalazila. Bila sam zaspala ispruena u mom krevetu,
a sad sam stajala na veoma uskom mjestu, izmeu potpuno glatkih, potpuno
zatvorenih okomitih zidova. Pomislih odmah na tamniku eliju i sjetih se
sobarice koju je ino bio dao zatvoriti. Ja sam bila ta sobarica, osjetila sam u
dui bol zbog nepravde koju je ona podnosila. Od toga bola imala sam fiziki
utisak da ja vie nisam ja, ve ta sobarica, osjeala sam da me je bol
preobrazio, da me je zatvorio u njeno tijelo, da me primorava da pravim
njene kretnje. Pokrila sam rukama lice, plakala sam i razmiljala o tome kako
sam nepravedno zatvorena u tamniku eliju i ne mogu nikako da iz nje
iziem. Pa ipak sam istovremeno osjeala da sam i dalje Adrijana, kojoj nije
uinjena nikakva nepravda, koja nije zatvorena, i shvaala sam da je
dovoljno bilo da uinim samo jednu jedinu kretnju pa da se oslobodim i ne
budem vie sobarica. Meutim, kakvu bih kretnju trebalo da uinim, to nisam
mogla da odgonetnem, iako sam neiskazano patila od elje da iziem iz one
moje tamnice samilosti, i muka. Ali onda odjednom, sasvim iznenada, u
mojoj svijesti zasja Astaritino ime, okrueno istom svjetlou grenja i tame
koja zasjenjuje snano udareno oko:
Otii u Astariti i oslobodit u je, pomislih.
Ponovo ispruih ruke i odmah otkrih da su se zidovi elije razmakli, da
je meu njima nastala neka pukotina pa sada mogu da iziem. Napravih
nekoliko koraka u tami, pod prstima pronaoh prekida i okrenuh ga
histerinom urbom. Teko diui, naga, s licem s kojega je curio obilan i
hladan znoj, stajala sam pored izlaza. elija, u kojoj mi se inilo da sam
zatvorena, bila je u stvari mjesto izmeu ormara, ugla sobe i komode, uzak
prostor, potpuno ograen zidovima i namjetajem. Bila sam se digla u snu i,
hodajui, ula upravo u taj prostor. Ugasih ponovo svjetlo, i ponovo se, idui
laganim korakom, vratih u krevet. Prije nego to ponovo zaspah, pomislih da,
dodue nisam u stanju da oivim zlatara ali mogu da spasim sobaricu, da je
spasim ili bar da pokuam, a to je jedino bilo vano. To sam sad morala da
uinim, utoliko prije to sam bila otkrila da nisam tako dobra kao to sam
uvijek mislila da jesam; moja dobrota nije me bila sprijeila da uivam u
krvi, da se divim nasilju i uivam u zloinu.
 4

Sutradan ujutro obukoh se paljivo, stavih pudrijeru u torbicu i izioh

da telefoniram Astariti. Bila sam i sama uveliko iznenaena tim svojim
korakom, osjeala sam se gotovo sretnom; patnja, koju je Sonconjo
prethodne veeri bio izazvao u meni svojim priznanjem bila je potpuno
iezla. Tada, a esto i kasnije u ivotu, primijetih da je tatina najgori
neprijatelj i samilosti i moralne osude. Ja nisam sada osjeala toliko ni
gnuanje, ni strah, koliko izvjesnu tatinu kojom me je ispunjala pomisao da
sam ja ledina u itavom gradu koja zna kako se desio zloin i ko ga je
izvrio. Govorila sam sama sebi: Ja znam ko je ubio zlatara , a zato sam i
ljude u stvari posmatrala drugim oima nego to sam ih posmatrala
prethodnog dana. inilo mi se da se ak i na mojoj fizionomiji neto
izmijenilo, pa sam se gotovo plaila da e se Sonconjina tajna proitati iz
izraza moga lica. Pri tom sam osjeala neku prijatnu, privlanu i
nesavladljivu elju da nekome ispriam sto sam doznala. Kao to se voda
preliva iz uskog suda, tako se i ova tajna prelijevala iz moje due, i ja sam
dolazila u iskuenje da je drugima saopim. Pretpostavljam da je to glavni
razlog zato toliki zloinci povjeravaju svojim ljubavnicama ili svojim
enama zloine koje su poinili i zato one to kasnije priaju nekom svom
najintimnijem prijatelju, a taj opet nekome drugome, dok tako vijest ne stigne
i do uiju policije, uzrokujui konano zajedniku propast svih koji su u
izvjesnoj vezi sa zloinom. Ali mislim da i zloinac, povjeravajui nekome
tajnu svog zloina, nastoji da jo neko ponese s njim njegovo breme,
pokuavajui da se na taj nain bar djelomino oslobodi tereta koji mu
izgleda nepodnoljiv. On nastoji da taj teret prenese i na druge, kao da je
krivica neto djeljivo, to moe da se podijeli i prebaci i na tua ramena, da
bi na kraju njen teret postao sasvim lak i gotovo beznaajan. Krivica je,
meutim, neto ega se ovjek ne moe da oslobodi, njena teina se ne
smanjuje time to je podijeljena izmeu vie osoba, ona, naprotiv, postaje
utoliko tea ukoliko je vie onih koji pristaju da je i sami ponesu. Idui
ulicama u potrazi za javnom govornicom, kupih nekoliko novina i potraih u
kriminalnoj kronici vijest u vezi sa zloinom u Via Palestro. Kako je
meutim od zloina bilo prolo ve vie dana, pronaoh samo nekoliko
beznaajnih redaka pod naslovom:
Nita novo u vezi s ubistvom zlatara.
Bilo mi je jasno da je Sonconjo, osim ako bi sam napravio kakvu grubu
greku, van opasnosti, pa moe biti siguran da ga nee otkriti, naroito s
obzirom na injenicu to je i samo protuzakonito poslovanje rtve inilo
traganje policije bezuspjenim. Zlatar je, kako su pisale novine, dolazio u
vezi s linostima iz najrazliitijih drutvenih slojeva, i esto potajno, voen
pri tom 'sasvim sumnjivim motivima; zloinac je mogao biti i neko koga on
ranije nije nikada bio vidio, ovjek koji ga je ubio bez predumiljaja. Ta je
pretpostavka bila vrlo blizu istini, ali ba zato to je bila potpuno tana, bilo
je i jasno zato je policija odustala od daljeg traganja.
Pronaoh telefon u nekoj gostionici i pozvan Astaritu. Bilo je prolo
vie od est nedjelja otkako sam mu posljednji put bila telefonirala pa je
sigurno bio iznenaen; u prvom trenutku nije bio ak ni prepoznao moj glas
pa je bio poeo da govori sa mnom onim svojim zvaninim tonom kojim se
sluio u kancelariji. Kako mi se naas uini kao da on vie ne eli da zna za
mene, osjetih stvarno, kako mi srce zastaje, jer odmah pomislih na sobaricu
koja se nalazila u zatvoru, a sad je eto, sudbina htjela da Astarita prestane da
me voli ba kad mi je njegovo posredovanje bilo tako potrebno da bih spasila
tu siroticu, ipak moram rei da mi je zaprepaenje bilo ak prijatno; ono mi
vrati izgubljen osjeaj da sam jo uvijek dobra i jasno mi pokaza da mi
osloboenje te ene zaista lei na srcu i da sam, uprkos mojim odnosima sa
zloincem Sdnconjom, i dalje ostala ista ona njena i samosvjesna Adrijana
kakva sam uvijek bila.
Rekoh plaljivo Astariti svoje ime, ali odmah zauh s olakanjem, kako
mu se glas mijenja, i on, zapliui se pri pojedinim rijeima postaje uzbuen
i usluan. Priznajem da sam u tom trenutku bila oduevljena njim, jer me
takva ljubav, koja eni uvijek laska, bila smirila i ispunila zahvalnou.
Umiljatim glasom zakazah mu sastanak, on mi obea da e neizostavno doi,
a ja onda izioh iz gostionice.
No zatim provedoh u tekim mislima: kia je padala kao iz kabla, pa
mi se inilo kao da um kie, pomijean sa zviducima vjetra, stvara oko
kue zid od nevremena i uveliava osamljenost i teku intimnost mraka u
kome nisam mogla da naem mir. Pred zoru kia prestade, ali je vjetar
svojim posljednjim dahom imao jo toliko snage da rastjera oblake i ostavi za
sobom jasno nebo i ist i nepomian zrak. Poto telefonirah Astariti, uputih
se po prvom jutarnjem suncu alejom platana. Od tekog i esto isprekidanog
sna bio mi je preostao samo Izvjestan osjeaj osamljenosti, ali taj, pod
djelovanjem svjeeg zraka ubrzo nestade. Uivala sam u lijepom danu,
izgledalo mi je kao da i stvari koje sam oko sebe posmatrala imaju neku
privlanu snagu koja je oaravala moje oi i sasvim me zaokupljala.
Promatrala sam s uivanjem ivice plonika koji je inae ve bio suh; stabla
platana s korom prekrivenom bijelim, zelenim, utim i smeim ljuskama koje
su se izdaleka sjale poput zlata; proelja kua na kojima su se u velikim
vlanim mrljama bili sauvali tragovi nonog pranja; jutarnje prolaznike,
ljude koji su se urili na posao, sluavke s koaricama i koarama u ruci,
djeake djevojice s knjigama i torbama, koje su roditelji ili starija braa
vodili za ruku. Zastadoh da udijelim milostinju I jednom starom prosjaku, a
dok sam u torbici traila novac, primijetili da se moje oi s ljubavlju
zaustavljaju na njegovu starom vojnikom kaputu i miluju mu zakrpe na
laktovima i oko ovratnika: bilo ih je sivih, sme;h, utih Imanje izblijedjelih i
zelenih. Uivala sam da posmatram njihove boje, da posmatram kako su
crnim koncem priivene velikim, vidljivim bodovima, a pri tom mi je bilo I
jasno da mislim i na rad koji je taj ovjek jednog od tih i jutara u to uloio
dok je makazama isjekao izlizane djelove, stavio na rupe zakrpe isjeene s
kakvog starog komada sukna i s ljubavlju ih priio. Te su mi se zakrpe
(sviale kao to se gladnom ovjeku svia hljeb tek izvaen iz pei.
Udaljujui se od njega nisam se mogla savladati a da se nekoliko puta ne
okrenem i da ga ne pogledam. I tada odjednom pomislih kako bi bilo lijepo
ivjeti ivotom koji bi bio, kao toga jutra, tako jasan, ist i privlaan:
ivotom s kojega bi bile sprane sve njegove tamne strane, u kom bi s
ljubavlju mogli da gledamo na sve stvari, pa i na one najskromnije. Te misli
probudie ponovo u meni onu ve odavna bezglasnu i uspavanu elju za
normalnim ivotom, za ovjekom, u novoj, urednoj, istoj i svijetloj kui.
Shvatih da mi se moj zanat ne svia, iako sam, po nekoj udnoj
protivurjenosti, po samoj svojoj prirodi osjeala prema njemu izvjesnu
sklonost. Pomislih koliko je taj zanat prljav, kako se oko mene, i na mom
tijelu, i na mojim prsima, i na mom krevetu, poput znoja, stalno nalaze
prljavo topli tragovi mukaraca. Ma koliko da sam se prala i ponovo
ureivala sobu, inilo mi se da ti tragovi i dalje postoje. Pomislih kako mi
ono, gotovo svakodnevno, svlaenje i oblaenje, pred oima svaki put drugih
mukaraca, onemoguuje da posmatram svoje tijelo s onim zadovoljstvom i s
onom intimnou koja mi se sviala i koju sam osjeala kao djevojica,
posmatrajui se u ogledalu i perui se u kupatilu. Prijatno je kad moemo da
posmatramo vlastito tijelo kao neto novo i nepoznato, to raste, razvija se i
samo po sebi postaje sve ljepe; ja sam ga, meutim, zato to sam ga bila
ustupila svojim ljubavnicima, bila zauvijek izgubila.
U svjetlosti tih razmiljanja i Sonconjin zloin, i inova izopaenost, i
sobariina nesrea, kao i sve druge neprilike u kojima sam se batrgala,
izgledali su mi samo kao niz posljedica mog razuzdanog ivota. Pa ipak te
posljedice nisu imale neki naroiti znaaj, jer nisu u meni budile osjeaj
krivice, a osim toga bila sam svjesna da bih ih mogla ukloniti samo u sluaju
kad bi mi bilo mogue da zadovoljim svoje stare enje za normalnim
ivotom. Osjetih veliku elju da se u svemu ponaam kako treba: da se
ponaam u skladu s moralom koji je zahtijevao da se ne bavim zanatom
kojim sam se bavila: da moje ponaanje bude u skladu sa zakonima prirode
koji su zahtijevali da ena u mojim godinama ima djece; da se ponaam u
skladu s ukusom koji nalae da ivimo meu lijepim stvarima, da imamo
nove i lijepe haljine i da stanujemo u svijetlim, istim i udobnim kuama. Ali
jedno je iskljuivalo drugo. Ako sam htjela da se ponaam u skladu s
prirodom, a ukus je u isto vrijeme protivurjeio i moralu i prirodi.
Te misli izazvae u meni srdbu, staru koliko i moj ivot, jer mi je bilo
jasno da sam sputana nematinom i da sam nemona da s njom izaem na
kraj ako ne rtvujem svoje najplemenitije tenje. A bila sam primijetila i
neto drugo, to jest da se pored svega jo nisam bila pomirila sa svojom
sudbinom. To mi saznanje uli izvjesnu nadu pa povjeravah da u odsada
svjesno i odluno iskoristiti svaku priliku da bih ovaj ivot izmijenila i da u
ta| trenutak doekati potpuno spremna. Astariti zakazah sastanak u podne,
im izae iz ureda. Kako sam raspolagala s jo nekoliko sati, odluih da
posjetim izelu, jer ionako nisam znala to bih inae radila. Nisam je ve
due vremena bila vidjela pa sam pretpostavljala da je u njenom ivotu neko
drugi zauzeo mjesto koje je jedno vrijeme pripadalo Rikardu, vjereniku i
ljubavniku u isto vrijeme. Kao i ja, izela se nadala da e jednom srediti svoj
ivot. Pretpostavljam da je ta nada, zajednika svim enama moje vrste,
samo to sam ja za tim teila po uroenoj sklonosti, dok je to u izele bila
prije svega pitanje drutvenog ugleda, jer je ona naroito drala do miljenja
svijeta, lako je u nje sklonost ivotu kojim se bavila bila mnogo vea nego
kod mene, ona se stidjela to drugi o njoj misle da je ona ono to je u stvari
bila. To je bilo sve. Ja, meutim, nisam osjeala nikakav stid, ve samo, i to
u izvjesnim trenucima, izvjestan osjeaji potinjenosti i neprirodnosti.
Stigavi do izeline kue, htjela sam da se popnem uz stepenice, ali
me zaustavi glas vratarke:
Vi idete gospoici izeli? Ona vie ne stanuje ovdje.
A gdje stanuje?
U ulici Kazablanka, br. 7. To je nova ulica, u novoj etvrti. Doao
je jedan plavi gospodin s kolima, uzeli su stvari i otili.
Imala sam osjeaj da sam se uputila k njoj upravo zato da ujem da je s
nekim otila. Ne znam zato, ali odjednom osjetih neki umor pa se moradoh
nasloniti na dovratak kapije. Ipak se trgoh i nakon kratkog razmiljanja
odluih da posjetim izelu u njenom novom stanu. Popeh se u taksi i rekoh
vozau da me odveze u ulicu Kazablanka.
 Taksi je jurio, i mi smo se postepeno udaljavali od centra grada, od
njegovih starih kua koje su bile poredane u uskim ulicama, naslonjene jedna
na drugu. Ulice su se irile, ravale se i slijevale se u trgove, irei se sve
vie, kue su bile nove, a izmeu kua, s vremena na vrijeme, ukazala bi mi
se zelena pruga polja. Bilo mi je jasno da taj moj put ima izvjestan skriven i
veoma muan smisao, i zato sam bila sve tunija. Odjednom se sjetih kako se
izela trudila da mi oduzme nevinost i kako je nastojala da i ja postanem ono
to je ona ve bila. Protiv svoje volje, prirodno, kao to krvari rana, poeh da
plaem.
Kad stigosmo, izioh iz taksija, oi su mi bile sjajne,; a lice obliveno
suzama.
Ne plaite, gospoice, ree min voza. Ja odmahnuh glavom i
pooh prema ulazu izeline; kue.
Bila je to mala, sasvim bijela palaa u modernom sti1u, tek sazidana,
kako su to dokazivale bave, grede, lopate, naslage u malom pustom vrtu,
kao i motke na ulazu, poprskane kreom. Uoh u bijelu, potpuno golu kapiju,
stepenice su takoer bile bijele, a na prozorima je bilo mlijeno staklo kroz
koje je prodirala blaga svjetlost. Vratar, mladi crvene kose, u radnikom
odijelu, koji nije ni po emu liio na stare, prljave vratare, uvede me u lift. Ja
pritisnuli dugme i lift poe da se penje. U liftu se osjeao prijatan miris
novog drveta i laka. ak mi se inilo da i zujanje mehanizma podsjea na
neto novo, na motor koji je tek nedavno puten u pogon. Lift se pope do
posljednjeg kata: kako se penjao postajalo je postepeno sve svjetlije, kao da
uope nema krova pa se lift penjao pravo u nebo. Kad se zaustavio, izioh i
odjednom se naoh u sjajnoj svjetlosti, na prostoru koji je zasjenjivala
svojom bjelinom, pred vratima od svijetla drveta, s mesinganim sjajnim
kvakama. Pozvonih. Otvori mi mala i mrava sluavka, smee kose,
privlana lica, s kapicom od ipaka 1 vezenom keceljom.
Traim gospou De Santis rekoh recite joj da je dola Adrijana.
Ostavi me i otie do jednih vrata u dnu hodnika na kojima je kao i na
stepeninim prozorima bilo mlijeno staklo; 1 hodnik je bio bijel i go, kao i
ostali dijelovi kue. Zakljuih da je stan malen, da se sastoji najvie od etiri
sobe. Bio je zagrijan, toplina radijatora oivljavala je otar miris svjeeg
krea i novog laka. Nakon nekoliko trenutaka otvorie se staklena vrata u dnu
hodnika, sobarica se ponovo pojavi i ree mi da mogu da uem. Kad sam
ula, najprije nisam nita vidjela, jer je kroz velika stakla, koja su zauzimala
skoro itav zid pred vratima, zimsko sunce, zasjenjujui svojom svjetlou,
prodiralo u mlazevima u sobu. To je bio posljednji kat, pa se kroz stakla
vidjelo samo plavo nebo, obasjano suncem. askom zaboravih da sam dola
u posjete, osjetih zadovoljstvo i, pred tim toplim, zlatnim suncem boje starog
likera sklopih oi. Tre me izelin glas. Pred zastakljenom verandom,
nasuprot izeli, sjedila je jedna mala enica, prosjede kose, kojoj je izela
preko stoia, pretrpanog raznim flaicama, pruala prste. Bila je to
manikirka. izela se oglasi svojom uobiajenom dvolinom prostodunou:
Oh, Adrijana... sjedi... priekaj jedan trenutak.
Sjedoh pored vrata i pogledah oko sebe. U pravcu prema verandi, soba
je bila dugaka i uska. U njoj nije zapravo bilo mnogo namjetaja, u svemu
jedan sto, jedan kredenac i nekoliko stolica od svijetlog drveta, ali sve je pilo
novo, a naroito, bilo je sunca. To je sunce bilo pravi luksuz; samo u bogatoj
kui, pomislih nehotice, moe da bude toliko sunca. Uivajui u njegovu
milju, sklopih poudno oi, ne mislei askom ni na to. Dok sam tako
sjedila, odjednom osjetih kako mi je neto teko i meko skoio na koljena;
otvorih oi i vidjeh ogromna maka, veoma duge i kao svila meke dlake
plavosive boje, ljutite i velianstvene njuke, koji mi se ne svidje: poe da se
trlja o mene, diui pri tom perjanicu na svom repu i promuklo mauui, a
zatim se smjesti na mom krilu i poe da prede.
Ima lijepog maka rekoh kakva je to rasa?
To je perzijska rasa ponosno odgovori izela veoma je cijenjena,
jedan takav maak stoji do hiljadu lira.
Nisam takve nikad vidjela odgovorih, milujui maka po hrptu.
Znate li ko ima takvog maka? ree manikirka.
Gospoa Radaeli... a da samo vidite kako ga je bila naparfimirala ...
elite li da vam malo dotjeram i nokte na nogama?
Ne... nije vano, Marta... za danas je dosta ree izela.
Manikirka stavi svoje sitne instrumente i svo je boice u malo kofere,
pozdravi nas i otie.
Kad ostadosmo same, pogledasmo se. I izela mi je izgledala potpuno
nova, kao i kua. Imala je na sebi lijepu crvenu bluzu od angorske vune i
suknju boje duhana, u kojoj ranije nisam bila vidjela. Bila se udebljala: ne
samo grudi, to su joj se nazirale kroz bluzu, nego i bokovi, to su se
primjeivali kroz suknju, sve je to bilo mnogo vee nego ranije. Primijetih da
su joj i kapci bili mala natekli, to je bio dokaz da dobro jede, da dobro spava
i da nema nikakvih briga. Ti oteeni kapci davali su joj izvjestan podmukao
izraz. Pogleda askom svoje nokte, a zatim, kao sluajno upita:
to kae. Svia li ti se moja kua?
Ja nisam uope zavidna, ali u tom trenutku osjetih da me je, moda prvi
put u mom ivotu, ujela zavist. Obuze me neprijatan osjeaj kad pomislih da
mnogi ljudi za itavog svog ivota u svojoj dui gaje taj osjeaj, koji mi se
uini vanredno neprijatan i bolan. Lice mi se zategnu, kao da sam odjednom
smrala, nisam bila u stanju ni da se nasmijem ni da izeli, kako sam eljela,
kaem neto ljubazno. U isto vrijeme osjetih prema izeli odvratnost.
Poeljeh da joj kaem neto neprijatno, da je neim pogodim, da je
uvrijedim, da je ponizim, ukratko da joj zagorim radost.
to se to sa mnom deava? pomislih najednom potpuno zbunjena,
ali sam i dalje milovala maka po hrptu. Zar ja vie nisam ja?
Sreom taj osjeaj ne potraja dugo. Sva ona moja beskrajna dobrota
pobuni se u dnu moje due i krenu na juri protiv zavisti. Pomislih da je
izela moja prijateljica, da njena srea treba da bude i moja i da i ja treba da
budem zbog nje zadovoljna. Pomislih kako je izela, kad je prvi put ula u
svoju novu kuu, sigurno od radosti zapljeskala rukama, i u isti as iezla s
moga lica i studen i ukoenost zavisti i ponovo osjetih kako me grije ono
blago sunce, ali sada mnogo intimnije, ba kao da je ulo u moju duu:
I jo pita, tako divna i tako vedra kua... nego kako se sve to desilo?
Uini mi se da sam te rijei izgovorila sasvim iskreno. Nasmijeih se,
ali ne toliko izeli koliko samoj sebi, kao u znak nagrade. Odgovori mi
pravei se vana, kao u povjerenju:
Sjea li se ankarla, onog plavog ovjeka za kojega sam se one
veeri odmah zakaila? E, dobro. Kasnije me ponovo potraio... i bio je
mnogo bolji nego to je na prvi pogled izgledao ponovo smo se vidjeli
nekoliko puta... onomadne mi je rekao: Doi sa mnom, hou da te
iznenadim ... pomislila sam da eli da mi neto pokloni, kakvu torbicu ili
parfem ... meutim, on me je poveo kolima, doveo me ovamo, uli
smo...kua je bila potpuno prazna... pomislila sam da je to njegova kua...
upitao me je svia li mi se ... rekla sam mu da mi se svia, ali, naravno, ne
mislei nita pri tom ... a on e na to: Tu sam kuu kupio za tebe ... moe
da zamisli kako sam ostala.
Nasmijei se pri tom dostojanstveno i zadovoljno, ogledajui se oko
sebe. Digoh se, nimalo se ne premiljajui, pooh prema njoj, zagrlih je i
rekoh:
Tako mi je drago... tako sam zadovoljna.
Ta moja kretnja odstrani iz moje due sve neprijateljske osjeaje.
Primakoh lice staklu na verandi i pogledah napolje. Kua se uzdizala kao na
nekom rtu pod kojim se pruao beskrajan predjel. Bila je to obraena ravnica
po kojoj je krivudala jedna rijeka, na ravnici su se vidjele ume, majuri,
litice. Od grada se, i to u jednom dijelu panorame, vidjelo samo nekoliko
kua: bili su to posljednji dijelovi jednog perifernog kvarta. Na pozadini
svijetlog neba, na horizontu se jasno ocrtavao niz plavih planina. Okrenuvi
se prema izeli rekoh:
Zna li da ima divan vidik?
Zar ne? odgovori. Zatim poe prema kredencu, i uze dvije male
aice i jednu trbuastu bocu i stavi ih na sto.
Hoe li malo likera? upita nemarno. Bilo je jasno da su je sve te
kretnje domaice ispunjavale zadovoljstvom.
Sjedosmo za sto. Polako, utke, pile smo liker. Shvatih da je izela
zbunjena i zato pokuah da je izvuem iz neprilika. Rekoh blago:
Zna da nisi prema meni lijepo postupala... nisi me o svemu tome
nikako obavijestila.
Nisam imala vremena ree urno zna, bila sam zauzeta selidbom
... imala sam mnogo posla dok sam uredila kuu ... trebalo je da nabavim
najvaniji namjetaj, pa rublje, posue... nisam imala prosto kad da
predahnem dok se kua ne uredi ima mnogo posla.
Govorila je stisnutih usana, kao to govore neke estite gospoe.
Razumijem te rekoh bez trunke lukavosti ili gorine, kao da se
radilo o kui koja me se uope nije ticala ali sada, kad si uredila kuu i
kada su se tvoje prilike izmijenile ... sigurno ti nije prijatno da me vidi
sigurno me se stidi.
Ni najmanje se ne stidim odgovori s izvjesnom srdbom,
uvrijeena, kako mi se inilo, vie mojim razumnim tonom nego mojim
rijeima. Zaista si glupa ako to misli ... samo odsada neemo moi da se
viamo kao ranije... hou da kaem, da neemo moi zajedno izlaziti ... kad
bi on to doznao, lijepo bih se provela.
Ne brini rekoh blago vie me nee vidjeti, danas sam dola da
doznam to je s tobom.
Pravila se kao da nije ula, potvrujui time moje pretpostavke.
askom zavlada tiina. Zatim me upita s izvjesnim dvolinim interesiranjem:
A ti?
Uplaih se, jer gotovo u isti as sasvim spontano, pomislih na akoma.
Odgovoriti priguenim glasom:
Ja? Nita... kao obino.
Astarita?
Vidjela sam ga nekoliko puta.
A ino?
S njim je svreno.
Uspomena na akoma stegnu mi srce, ali izela protumai na svoj
nain duboku patnju to mi se bila ocrtala na licu pa vjerojatno pomisli da
sam ogorena zbog njene sree i njenog prezirnog dranja. Razmislivi
askom, ree s namjetenom panjom:
Ne mogu nikako da zaboravim da bi bilo dovoljno da samo poeli
pa da ti Astarita odmah stvori kuu.
Ali ja to ne elim odgovorili mirno ne treba mi ni Astarita ni iko
drugi.
Ona napravi zbunjeno lice:
Zato? zar ne bi voljela da ima kuu kao to je ova?
Kua je lijepa odgovoriti ali prije svega elim da budem slobodna.
Ja sam slobodna ree ona uvrijeeno. Slobodnija sam od tebe...
imam cio dan na raspolaganju.
Ja nisam mislila na takvu slobodu.
Na kakvu si slobodu ti mislila?
Shvatih da sam je uvrijedila, zacijelo to nisam pokazala da se u
dovoljnoj mjeri divim kui kojom se ona toliko ponosila, ali da sam joj
pokazala da ja ne podcjenjujem tu njenu slobodu, samo ne elim da se veem
s nevoljenim ovjekom, bila bih je ponovo uvrijedila, i to jo vie nego
maloas. Bilo mi je zato milije da promijenim temu razgovora pa rekoh
uurbano:
Pokai mi radije svoju kuu ... koliko ima soba?
to ti je stalo do kue ree s prizvukom naivne dosade u glasu i
sama si rekla da ne bi eljela da ima kuu kao to je ova.
Ja to nisam rekla odgovorih mirno tvoja je kua vanredno lijepa...
kamo sree da j ja imam takvu kuu. .
Ne ree nita, samo obori pogled, s izrazom ljutine na licu.
Nee dakle, da mi pokae, ponovih umorno as zatim?
Ona podie oi, i ja se iznenadih kad vidjeh da su. joj pune suza:
Prevarila sam se kad sam vjerovala da si mi prijateljica odjednom
uzviknu ti si mi zavidna... i sad nastoji da podcijeni moju kuu, da mi
napakosti Bile su to suze prkosa. Sad nisam ja njoj, ve je ona meni
bezrazlono zavidjela jer se nesvjesno ljutila na mene zbog moje oajne
ljubavi prema akomu i gorkog rastanka kojim se ta ljubav bila prekinula.
Shvatih je potpuno, i ba zato to je shvatih, osjetih prema njoj saaljenje.
Digoh se, stadoh pored nje i stavih joj ruku na rame:
Zato to kae... ja nisam zavidna.... meni bi se drugo svialo... to je
sve... ali mi je drago to si ti zadovoljna... a sad zavrih, zagrlivi je
pokai mi svoje sobe.
Ona obrisa nos i ree, kao da sam je uvela u napast:
Imam etiri sobe... ali su gotovo prazne hajde.
Die se i, idui ispred mene, povede ime u hodnik,,
 Otvarajui redom vrata, pokaza mi spavau sobu u kojoj se nalazio
samo jedan krevet jedan fotelj pri dnu kreveta, jednu praznu sobu u kojoj je
namjeravala da namjesti jo jedan krevet za goste i, konano, sasvim
malenu djevojaku sobicu. Te tri sobe pokaza mi s izvjesnim prkosom i bez
ikakva zadovoljstva, otvarajui vrata i objanjavajui mi ukratko namjenu
svake sobe. Meutim, kad mi pokaza kupatilo i kuhinju, obloene ploicama
od majolike, s novim elektrinim aparatima i sa sjajnim slavinama, njeno
neraspoloenje popusti pred njenom sujetom. Objasni imi kako se tim
aparatima rukuje, njihovu prednost pred aparatima na gas, njihovu istou,
korist, a ja sam se pravila, mada nisam bila raspoloena, kao da me sve to
zanima, divila sam se svemu, uzvikujui kao da se svemu udim.
Bila je toliko zadovoljna tim mojim dranjem da mi je kad smo sve
pregledale, rekla:
A sad idemo ponovo onamo... popit emo jo jednu aicu
Ne, ne odgovorih moram ii.
Zato se uri. .. ostani jo malo.
Ne mogu.
Bile smo u hodniku. Oklijevala je malo a zatim ree:
Mora ponovo doi... nego, zna to emo uiniti? On esto odlazi iz
Rima... javit u ti ako ovih dana ode, a ti onda dovedi dvojicu tvojih
prijatelja... pa emo se malo zabaviti.
Samo da on to ne dozna.
A zato bi on to morao da dozna?
Rekoh:
U redu . . . sporazumjele smo se sad sam ja malo oklijevala, ali se
najzad ohrabrih i rekoh: Kad je ve o tome rije, reci mi da li ti je on ikad
govorio o onom svom prijatelju s kojim je bio one veeri?
O studentu? Zato? Zar te to zanima?
Ne, tako, htjela bih samo da znam.
I sino smo ga vidjeli.
Ne mogoh prikriti svoju zabunu, ali ipak rekoh nesigurnim glasom:
Sluaj... ako ga vidi ... reci mu da doe k meni... ali samo onako
uzgred.
U redu, rei u mu odgovori, ali me sumnjivo pogleda, a ja osjetih
da sam se pod tim njenim pogledom zbunila, jer mi se inilo da je moja
ljubav prema akomu ispisana velikim slovima na mom licu.
Shvatih po tonu njenog odgovora da mu nee nita rei. Otvorih sva
oajna vrata, pozdravih je i, ne okreui se, sioh urno niz stepenice. Siavi
jedan kat nie naslonih se na zid i pogledah gore.
 Zato sam joj to rekla? pomislih. to mi je bilo?
Potom produih da silazim pognute glave.
Astariti sam bila zakazala sastanak u svojoj kui. Kad sam stigla kui,
bila sam sasvim iscrpljena, jer vie nisam bila naviknuta da izlazim izjutra,
pa su me sunce i svijet bili potpuno umorili. Ipak se nisam osjeala tunom,
posjet izeli bila sam okajala unaprijed, plaui u taksiju koji me je vozio
njenoj kui. Otvori mi majka i ree mi da me neko ve dva sata eka u mojoj
sobi. Pooh pravo u sobu i sjedoh na krevet, ne obazirui se na Astaritu, koji
je, stojei pored prozora, toboe gledao u dvorite. Ostadoh askom
nepomina, s rukom na grudima,teko diui, jer sam se bila suvie brzo
popela uz stepenice? bila sam okrenula lea Astariti igledala odsutnim
pogledom u vrata sobe. On mi ree dobar dan, ali mu ja ne odgovorih, On mi
onda prie i sjede pored mene, obujmi me oko struka i zagleda se u mene
netremice.
Zauzeta svojim brigama, bila sam sasvim zaboravila da je stalno obuzet
ludom poudom i uvijek vreba svoj plijen. Nisam mogla vie da izdrim.
Zar si ti uvijek raspoloen? rekoh mu tiho, neljubaznim glasom,
povlaei se natrag. On ne ree nita ali mi uze ruku i prinese je svojim
usnama, gledajui me odozdo na gore. Uini mi se da u poludjeti pa strgnuh
ruku: Uvijek si raspoloen nastavih. ak i prije podne? ... Poto si
itavo jutro radio? ... Gladan? ... Prije ruka!? Zaista si udan.
Vidjeh kako mu usne dru i kako prevre oima:
Ta ja te volim.
Da, ali postoji vrijeme za ljubav i postoji vrijeme za sve ostalo ...
zakazala sam ti sastanak u jedan sat ba zato da shvati da se ne radi o
ljubavi, a ti zaista si udan ... zar se ne stidi?
Gledao me je uporno, ali ne ree nita. Odjednom mi se uini da ga
potpuno razumijem. Bio je u mene zaljubljen i toliko je dana ekao na taj
sastanak. Dok su mene muile moje brige, on je mislio samo na moje noge,
na moje grudi, na moje bokove, na moja usta.
Tako, rekoh donekle stiana kad bih se ja sada svukla...
On potvrdno klimnu glavom.
A zar tebi ne pada na pamet da bih mogla biti tuna ili da prosto
nisam eljna... da sam gladna,da sam umorna... da imam drugih briga... zar
ti tako neto ne moe pasti na pamet?
Pogleda me, a onda se odjednom baci na mene i, vrsto me steui,
zagnjuri mi se licem u udubljenje izmeu vrata i ramena. Nije me ljubio, ali
je pritisnuo vrsto svoje lice o moje meso, kao da eli da osjeti njegovu
toplinu. Sad se vie nisam na njega ljutila, jer su te njegove kretnje, kao:
obino, budile u meni zaprepaenje i samilost, ali sam bila tuna. Kad mi se
uini da je dosta dugo uzdisao, odgurnuh ga i rekoh:
Pozvala sam te radi jedne veoma ozbiljne stvari.
Pogleda me, a zatim mi uze ruku i poe da je miluje. Bio je uporan, za
njega nije postojalo zaista nita drugo osim njegove elje.
Ti si iz policije, zar ne?
Da.
Dobro, onda naredi da me uhapse, poalji me u zatvor. Te rijei
izgovoriti sasvim odluno, jer sam u tom trenutku zaista eljela da on to
uini.
A zato, to se desilo?
Desilo se da sam ja postala kradljivica rekoh, usiljeno desilo se da
sam ja ukrala, a da je umjesto mene zatvorena neka nevina ena... zato naredi
dame uhapse... otii u drage volje u zatvor... to je ono to elim.
Uini mi se da se nije zaudio, bilo mu je samo dosadno. Napravivi
grimasu ree:
Polako... to se desilo ... objasni;
Rekla sam ti da sam kradljivica. U nekoliko rijei ispriah mu sve
to se odnosilo na krau i kako je umjesto mene zatvorena sobarica.
Spomenula sam i inovu prevaru, ali ga ne imenovah, ve ga oznaih samo
neodreenim terminom sluitelja. Osjetih u isto vrijeme i neodoljivu elju da
mu ispriam, i sve to se odnosilo na Sonconja i na njegov zloin, ali se ipak
nekako uzdrah. Na kraju zavrih rijeima:
Sad biraj... ili e onu enu osloboditi zatvora... ili u ja jo danas
otii u komesarijat da se prijavim vlastima.
Polako. ponovi diui pri tom jednu ruku emu urimo? ... Ona je
u zatvoru, ali nije osuena.... priekajmo.
Ne... ne mogu. da ekam... ona je u zatvoru i tamo je, kako izgleda,
tuku .... ne mogu da. ekam ... mora se smjesta odluiti.
On shvati po mom tonu da govorim ozbiljno. Die se vrlo
nezadovoljna lica i napravi nekoliko koraka po sobi. Zatim, kao da govori
sam sa sobom, ree
Tu su jo u pitanju i dolari.
Pa ona je uvijek poricala... dolari su pronaeni ... moemo rei da je
neko htio da joj napakosti.
A ima li ti tu pudrijeru?
Evo je rekoh i izvadih pudrijeru iz torbice pa mu je pruih.
Nije htio da je primi:
Ne... ne... nemoj mi je davati. Nakon kratkog oklijevanja dodade:
Ja mogu da tu enu oslobodim iz zatvora... ali bi policija morala imati dokaza
da je ona nevina... ba ta pudrijera... Dobro .... uzmi pudrijeru i vrati je
vlasnici. On se nekako neprijatno nasmeja. Vidi se da te stvari ne shvaa...
ako ja od tebe primim pudrijeru ... onda sam ja moralno primoran da te
zatvorim... inae bi rekli: Kako je Astarita doao do tog ukradenog
predmeta, od koga ga je i kako dobio, i tako dalje, i tako dalje... ne... trebalo
bi da pronae nain kako da pudrijeru dostavi policiji... a da se pri tom ne
oda.
Mogla bih je poslati potom.
Potom nikako.
Napravi jo nekoliko koraka po sobi, a zatim sjede pored mene i ree
mi:
Evo to treba da uradi... poznaje li kakvog sveenika?
Sjetih se onog sveenika Francuza kojem sam se bila ispovijedila kad
sam se vratila s izleta u Viterbo i odgovorih:
Da, svog ispovjednika.
Zar se ti jo ispovijeda?
Ispovijedila sam se.
Dobro... poi svom ispovjedniku i ispriaj mu cio dogaaj... onako
kako si ga meni ispriala... i zamoli ga da on uzme pudrijeru i da je umjesto
tebe preda policiji ... ispovjednik to ne smije da odbije... on nije duan da
prui nikakve podatke jer ga vee tajna ispovijestidan ili dva kasnije ja u
telefonirati, uinit u... ukratko, tvoja e sobarica biti osloboena.
Osjetih veliku radost pa se ne mogoh savladati a da ga ne zagrlim i
poljubim. On produi, ali se njegovim rijeima ve osjealo izvjesno
drhtanje, osjeala se izvjesna strast...
Ti, meutim, takve stvari ne smije da radi... kad ti treba novaca,
trai od mene...
Mogu li ve danas da odem do ispovjednika?
Da, naravno.
Drei pudrijeru u ruci i gledajui pravo preda se, ostadoh askom
nepomina. Osjeala sam duboko olakanje, kao da sam ja ona sobarica, a
inilo mi se da to zaista i jesam, jer pri tom pomislih da e olakanje koje e
ona osjetiti kad je puste na slobodu biti kudikamo vee od moga. Vie nisam
bila ni tuna ni umorna, a nisam osjeala ni odvratnost. Astarita mi je
meutim otkopavao rukav, nastojei da provue ruku ispod mog rukava,
du moje mike. Okrenuh se i rekoh mu mazno, gledajui ga njeno:
Zar ti je ba toliko do toga?
On je klimnuo potvrdno glavom, jer nije bio u stanju da govori.
 Ne osjea li se umornim nastavih njenim i okrutnim glasom ne
misli li da je ve kasno da bi bilo bolje da to ostavimo za drugi dan?
Glavom dade znak da ne bi.
Zar me toliko voli? upitah ga.
Ti zna da te volim odgovori on tihim glasom.
Htio je da me zagrli, ali se ja oslobodih i rekoh:
ekaj!
Odmah se umiri, jer shvati da sam pristala. Digoh se, pooh polako
prema vratima i okrenuh klju u bravi. Zatim prioh prozoru, otvorih ga,
spustih aluzine i zatvorih stakla. Dok sam se ja kretala po sobi, izraavajui
tromo i sveano moje zadovoljstvo, on me je pratio pogledom. Ja osjetih
njegove poglede na sebi i shvatih koliko mu je prijatan moj neoekivani
pristanak. Kad zatvorih aluzine, poeh da pjevuim radosnim i intimnim
glasom. Stalno pjevajui, otvorih ormar, pa skinuh kaput i okaih ga tamo.
Zatim se, i dalje pjevajui, pogledah u ogledalu. Uini mi se da nikad nisam
bila tako lijepa. Oi su mi sjale dubokim i njenim sjajem, nosnice su mi
podrhtavale, a kroz poluotvorena usta vidjeli su mi se bijeli i pravilni zubi.
Shvatih da sam lijepa, jer sam bila zadovoljna sama sobom i jer sam osjeala
da sam dobra. Zapjevah malo glasnije i poeh da otkopavam bluzu odozdo
na gore. Pjevala sam neku glupu pjesmu koja je u to vrijeme bila u modi, a
glasila je:
Pjevam onaj mali motiv koji toliko volim, jer kae Dudu, Dudu,
Dudu.
Uini mi se da taj glupi motiv lii na ivot, nesumnjivo apsurdan, ali
ipak u izvjesnim trenucima prijatan i privlaan. Kad su mi grudi bile ve
nage, odjednom neko zakuca na vrata.
Ne mogu rekoh mirno kasnije.
Hitno je odgovori majin glas.
Sinu mi kroz glavu izvjesna sumnja, pooh prema vratima, otkljuah i
provirih.
Majka me pozva kretnjom da iziem i zatvorim vrata. Zatim mi u
mraku predsoblja apnu: Tamo neko eli da svakako s tobom govori.
Ko? i Ne znam, jedan mladi smee kose.
Otvorih polako vrata radionice i pogledah. Ugledah ovjeka naslonjena
na sto, leima okrenut prema meni.
Smjesta prepoznah po zatiljku akoma i brzo zatvorih vrata. Rekoh
majci:
Reci mu da u odmah doi... i nemoj mu dozvoliti da izae iz sobe.
Ree mi da e tako uiniti, a ja onda uoh ponovo u svoju sobu.
Astarita je jo sjedio na krevetu, onako kako sam ga bila ostavila.
Brzo, rekoh mu brzo ao mi je, ali mora otii.
On se zbuni i poe da neto muca, protivei se. Ne dozvolih mu da
zavri i nastavih:
Mojoj je tetki pozlilo. Na ulici... ja i majka moramo da idemo u
bolnicu ... brzo, brzo.
Bila je to dosta providna la, ali mi u tom trenutku ne pade na pamet
nita zgodnije. On me pogleda tupo, kao da ne vjeruje da ga je zadesila takva
nesrea.
Primijetih da je ve bio skinuo cipele i stao na pod: na nogama je imao
arene prugaste arape.
Idi... to me gleda? Mora ii navalih ogoreno.
On ree:
Dobro idem i sagnu se da obue cipele.
Ja sam stajala pred njim i pruala mu kaput. Shvatih ipak da mu moram
neto obeati, ako elim da posredujem u korist sobarice. Pomaui mu da
uvue ruke u rukave kaputa, dodadoh:
Sluaj... zaista mi je ao... ali doi sutra uveer ... poslije veere ...
onda emo biti zajedno, potpuno mirni... danas bih te, uostalom, morala
gotovo odmah potjerati... u stvari je bolje to se ovako desilo.
Ne ree nita. Bojei se da ne ue u radionicu, gdje bi vidio akoma,
uzeh ga za ruku i otpratih ga do vrata, kao da se prvi put nalazio u mojoj
kui. Na pragu mu preporuih:
Pazi, ja u jo danas otii do ispovjednika.
Odgovori mi dajui mi znak glavom, kao da hoe da kae da se slae. Bio je
hladan, zlovoljan. Kako sam bila nestrpljiva, ne saekah da me pozdravi i
gotovo mu zalupih vrata u lice.
 5

Prilazei vratima radionice i stavljajui ruku na kvaku, odjednom

shvatih da postoji opasnost da izmeu sebe i akoma stvorim iste takve
neprirodne odnose kakvi su postojali izmeu Astarite i mene pa me od toga
moe da spasi samo neko udo. Bilo mi je, naime, jasno da prema akomu
gajim isti onakav osjeaj pokornosti, straha i bezumne elje, kakav je
Astarita gajio prema meni, a bila sam svjesna da se moram drukije ponaati,
ukoliko hou da i on mene zavoli. Pa ipak sam, i pored toga, osjeala
neodoljivu potrebu da prema njemu zauzmem stav podreenosti, bojaljivosti
i potinjenosti. to me je nagonilo na to, ne bih umjela da objasnim;
uostalom, da sam to znala, sigurno bih se drukije bila ponijela. Samo jedno
sam znala sasvim sigurno, to jest da smo graeni od razliite grae, da je
moja graa vra od Astaritine, ali slabija od akomove, da ono isto to je
spreavalo mene da zavolim Astaritu, spreava akoma da zavoli mene i,
konano, da se moja ljubav prema akomu, upravo kao i Astaritina prema
meni, rodila u kobnim uslovima i da e se jo kobnije zavriti. Srce mi je
burno lupalo u grudima, guila sam se od straha da ne uinim kakav pogrean
korak, da ne pokaem pred njim svoju enju i elju da mu se dopadnem, jer
sam bila svjesna da bih ga onda ponovo izgubila, i to zauvijek.
Najvea tragika ljubavi svakako je u tome to ona nikada nije
uzajamna: kad volimo, nismo voljeni, a kad smo voljeni, ne volimo. Nikada
se ne deava da su osjeaji i enje podjednako snani i kod jednog i kod
drugog ljubavnika, iako je to ideal za kojim tee svi ljudi, svako na svoj
nain. Bila sam uvjerena da akomo, upravo zato to sam ja zaljubljena u
njega, nije u mene zaljubljen, a bila sam isto tako svjesna, iako nisam htjela
da to sebi priznam, da se on nee u mene zaljubiti, ma to ja uinila.
Te mi misli projurie kroz glavu dok sam, smrtno uzbuena, oklijevala
pred vratima radionice. Osjeala sam da sam zbunjena i spremna da uinim
najveu glupost i ljutila sam se na samu sebe. Na kraju ipak prikupih
dovoljno snage i uoh.
On je jo uvijek stajao u istom poloaju u kojem sam ga bila vidjela
kroz pukotinu: naslonjen na sto i leima okrenut prema vratima. Kad zau da
sam ula, pogleda me neodluno, odmjeravajui me, a zatim ree:
Prolazio sam pored tvoje kue pa sam zaelio da te posjetim... ne
znam da li sam dobro uinio to sam doao.
Primijetih da govori polagano, kao da hoe da me dobro ocijeni prije
nego to uini neto nepromiljeno. Zbunih se, kad pomislih da bi utisak koji
sam na njega napravila mogao biti moda drukiji i manje privlaan od
uspomene koja ga je podstakla da me poslije toliko vremena ponovo potrai.
Sjetih se da sam maloas, kad sam se ogledala u ogledalu, i samoj sebi
izgledala lijepo, i to me ohrabri.
Rekoh mu zadihano:
Dobro si uinio ... odlino ... ba sam se spremala da izaem na
ruak... moemo zajedno ruati.
Jesi li me uope prepoznala? upita me s izvjesnom ironijom u
glasu. Zna li ko sam?
Kako te ne bih prepoznala glupo rekoh i odmah, jo prije nego to
je moja volja mogla da utie na moju kretnju, uzeti mu ruku i prinesoh je
usnama, gledajui ga s ljubavlju. Obuze me prijatan osjeaj kad vidjeti da se
zbunio. Upitah ga nemirnim i njenim glasom:
Zato nisi dolazio, zloo jedna?
On odmahnu glavom i odgovori:
Imao sam mnogo posla.
Bila sam sasvim izgubila glavu. S usana prenesoh njegovu ruku na
srce, pod dojku, govorei mu:
uje li kako mi kuca srce? ali u isto sam vrijeme govorila sama
sebi da sam glupa, jer nisam smjela da napravim tu kretnju ni da mu to
kaem. Na njegovu licu ocrta se izvjesna grimasa kao da se zbunio, koja me
uplai. Brzo dodadoh: Idem da obuem ogrta i odmah u se vratiti...
saekaj me.
Osjeala sam se tako zbunjenom i toliko sam se bojala da u ga
izgubiti, da sam u predsoblju brzo okrenula klju u vratima i izvadih ga iz
brave: ako bude htio da ode, dok se ja budem odijevala, nee moi da izie.
Kad to uinih vratih se u svoju sobu, prioh ogledalu na ormaru i jednim
krajem maramice obrisah potpuno boju s oiju i s usana, a zatim uzeh ru i
ponovo, ali jedva primjetno, namazah usne. Prioh vjealici, potraih ogrta,
ne naoh ga, askom se osjetih izgubljenom, onda se sjetih da sam ga okaila
u ormar pa ga izvadih i obukoh se. Ponovo se pogledah u ogledalo, pa mi se
uini da mi je frizura suvie upadljiva. Uzeh ealj, brzo raeljah kosu i
ponovo je oeljah onako kako sam se eljala dok sam bila vjerena s inom.
eljajui se, sveano sam se zaklinjala pred samom sobom da u od tog
trenutka nastojati da savladam sve pretjerane nagone svoje strasti i da u
obraati najveu panju na svoje kretanje i na svoje rijei. Kad sam
naposljetku bila gotova, prijeoh u predsoblje, zaviriti u radionicu i pozvah
akoma.
U trenutku kad smo htjeli da izaemo, vrata koja sam bila zakljuala i
u zabuni zaboravila da ponovo otkljuam, otkrie moju smicalicu.
Plaila si se da u pobjei, proapta on dok sam ja, sasvim
zbunjena, u torbici traila klju. Gledajui me i maui glavom s izrazom
ljubazne strogosti, uze mi klju iz ruke i sam otkljua vrata. Srce mi se ispuni
radou, potrah za njim niz stepenice, uzeh ga za ruku i zabrinuto ga upitah:
Jesi li se naljutio?
Ne odgovori mi nita.
Na ulici me uze pod ruku, pa smo tako ili po suncu, pored kapija i
trgovakih radnji. Bila sam toliko sretna to idem s njim, da sam bila sasvim
zaboravila svoju zakletvu. Kad smo prolazili ispred male vile s kulom, uini
mi se kao da je neko uzeo moju ruku pa me primorava da stisnem njegovu.
Nagnuh se prema njemu, da bih mu lake vidjela lice, i rekoh:
Zaista sam vanredno zadovoljna to te vidim .
Zbunjen, on napravi onu svoju uobiajenu grimasu i odgovori:
I ja sam zadovoljan.
Meni se meutim uini da mu glas ne odaje neko naroito
zadovoljstvo.
Do krvi se ugrizoh za usne, odvojivi svoje prste od njegovih. Izgledalo
je kao da on to nije ni primijetio, jer je gledao unaokolo i bio nekako rasijan.
U kapiji se meu zidovima pokolebao, zastade i ree uzdranim glasom:
Sluaj, moram ti neto rei.
Reci.
Zaista sam sasvim sluajno doao k tebi... a sluajno se desilo i to da
kod sebe nemam novaca. .. bit e bolje da se rastanemo.
Govorei tako, prui mi ruku.
Naas se veoma uplaih. Pomislih: Ostavlja me. Zbunjena, vrsto
ga zagrlih, plaui i molei ga, ali mi odmah pomoe da pronaem izlaz, isti
onaj izgovor koji je on bio naveo da bi me napustio, i moje se raspoloenje
izmijeni. Pomislih da bih mogla da platim za njega ruak, upravo kao to su
toliki mukarci plaali za mene, i ta mi se misao veoma svidjela. Spomenula
sam ve seksualno zadovoljstvo koje sam osjeala kad god sam dobivala
nagradu za svoje usluge. A sad otkrih da je veliko zadovoljstvo izvaditi
novac iz novanika i platiti neto drugome; otkrih da mjeavina ljubavi i
novca, bilo da novac primamo ili dajemo, nije samo pitanje pukog rauna.
Odjednom uzviknuh:
Nemoj ni da misli na to... ja u platiti... imam novaca. Otvorili
torbicu i pokazah mu nekoliko novanica koje sam bila stavila u torbicu
prethodne veeri.
On ree s izvjesnim, jedva primjetnim razoaranjem:
 Ne moe to tako.
Pa to to smeta. Vratio si se, i pravo je da proslavim tvoj povratak.
Ne ... ne. . . bit e najbolje da se rastanemo.
Ponovo napravi kretnju kao da hoe da mi na rastanku prui ruku. Ja ga
onda uhvatih za ruku i rekoh mu:
Idemo1 i neemo o tome vie da. govorimo.
Uputismo se prema gostionici.
Sjedosmo za isti onaj sto za kojim smo sjedili kad smo se bili upoznali,
i sve je bilo kao tada, osim to je sada jedna zraka zimskog sunca ulazila kroz
staklo na vratima i osvjetljavala stolie i zidove. Kad gostioniar donese
jelovnik, poruih jelo odrjeitim i zatitnikim tonom, kojim su se prema
meni sluili moji ljubavnici. Dok sam ja poruivala on je utio i gledao u
zemlju. Bila sam zaboravila vino,, jer ga ne pijem, ali se kasnije sjetih da ga
je on onda pio i, pozvavi ponovo gostioniara, poruih litru.
im se gostioniar udalji, otvorih torbicu, izvadih iz nje novanicu od
stotinu lira, presavih je na etvoro, i, gledajui unaokolo, doturih je ispod
stola svome drugu.
On me pogleda upitnim pogledom.
Novac rekoh tiho tako e kasnije moi da plati.
Ah, novac ree on polako. Uze novanicu, rairi je na stolu,
pogleda je, zatim je ponovo presavi, otvori moju torbicu i metnu je u nju. Sve
to uini s izrazom izvjesne ironine ozbiljnosti.
Hoe li da ja platim? upitah ga zbunjeno.
Ne, ja u platiti odgovori mirno.
A zato si onda rekao da nema novaca?
Nakon kratkog oklijevanja, ree tuno ali iskreno:
Nisam ja sluajno doao k tebi... ustvari, ima ve mjesec dana kako
elim da te posjetim.,.. meutim, svaki put kad bih doao do tvoje kue
obuzela bi me elja da odemtako sam i sad pomislio da ti kaem da
nemarn novaca nadao sam se da e me poslati do avola. Nasmijeio se i
pree rukom preko brade: ali izgleda da sam se prevario.
Tako je on sa mnom bio izvrio neku vrstu eksperimenta. Nije htio da
zna za mene, ili, tonije reeno, ja sam ga u isto vrijeme i privlaila i
odbijala. Kasnije sam; u toj njegovoj vjetini da, eksperimentiranja radi, igra
neiskrene uloge, upoznala jednu od njegovih glavnih osobina. No u tom
trenutku bila sam sasvim zbunjena, jer, nisam bila naisto da li da se zbog te
njegove prevare ili zbog njegovog poraza veselim ili alostim. Mehaniki ga
upitah:
A zato si htio da ode?
 Jer sam primijetio da me za tebe ne veu nikakvi osjeaji... ili,
tonije, da me za tebe vee samo elja kakvu je gajio onaj moj prijatelj prema
tvojoj prijateljici.
Zna li rekoh da oni ive zajedno?
Da odgovori prezirno oni kao da su stvoreni jedno za drugo.
Poto me, a to sam uostalom i predvidjela, razoara, poeljeh da mu
ukaem na njegovu nedosljednost i zato mu rekoh:
Nita nisi prema meni osjeao, nisi htio da, doe... pa ipak si doao
...
Da odgovori jer sam, kako se to obino kae, ovjek slaba
karaktera.
Doao si, i to mi je dovoljno rekoh okrutno i u isto vrijeme ispruih
ruku ispod stola i poloih mu je na koljena. Posmatrajui ga, primijetih da se
od tog dodira uzbudio i da mu brada podrhtava. Bila sam zadovoljna, jer sam
vidjela da se zbunio, ali u isto vrijeme shvatih da je, iako je za mnom eznuo,
sam je bio priznao da ga; je itav mjesec gonila elja da doe k meni
pretenim dijelom svoga bia prema meni neprijateljski raspoloen.
Protiv tog dijela njegova bia morala sam da napregnem sve svoje
snage, taj sam dio njegova bia morala da ponizim i unitim. Sjetih se kako
je posmatrao moja gola lea kad smo prvi put bili zajedno i rekoh sama sebi
da sam toga dana pogrijeila to sam dozvolila da me taj njegov pogled
zbuni: da sam i dalje ostala uporna u svom nastojanju da ga zavedem, taj bi
se pogled bio ugasio upravo kao to je sada s njegova lica postepeno
iezavao, gasei se, onaj njegov izraz grevita dostojanstva.
Nagnuta nad stolom, kao da elim da s njim tiho razgovaram, milovala
sam ga, ali sam istovremeno svojim pogledom, u kom su se, kako sam
osjeala, odraavali veselost i zadovoljstvo, poudno posmatrala utisak moga
milovanja na njegovu licu. Svojim ogromnim, crnim i sjajnim oima s dugim
enskim trepavicama gledao me je s uvrijeenim i upitnim izrazom. Na kraju
ree:
Ako se zadovoljava time da mi se na taj nain svidi, onda nastavi
U isti as se uspravih. Gotovo u tom istom trenutku gostioniar stavi na
sto pribor i jelo. Poesmo da jedemo utke, bez apetita. Zatim on nastavi:
Trebalo bi da me natjera da vie popijem.
Zato?
Kad sami pijan, onda lake inim ono to drugi ele.
Bile su me uvrijedile one njegove rijei:
Ako se zadovoljava time da mi se na taj nain svidi, onda nastavi
a sad me te o vinu konano uvrijedie, da su svi moji napori uzaludni.
 Rekoh oajno:
elim da ini samo ono to stvarno osjea... ako eli da ode, idi...
eno ti vrata.
Otiao bih odgovori aljivim tonom kad bih bio siguran da to
zaista eli.
eli li da ja odem?
Pogledasmo se. Bila sam odluna u svom bolu. Ta moja odlunost,
kako mi se uini, sad ga zbuni, isto onako kao to ga je maloas bilo zbunilo
moje milovanje. S naporom izgovori:
Ne, ostani.
Ponovo smo jeli utke. Nali sebi vino veliku au i iskapi je naduak.
Vidi li ree pijem.
Vidim.
Uskoro u se sasvim opiti i onda u ti, ako samo zaeli, uiniti i
ljubavnu izjavu.
Njegove su mi rijei kidale srce. inilo mi se da vie nisam u stanju da
toliko patim. Rekoh ponizno:
Ne mui me.
Zar te ja muim?
Da, ti mi se ruga... a ja te samo molim da ne brine za mene...
zaljubila sam se u tebe... ali to e proi... a sad me ostavi na miru.
Ne ree nita, ali popi i drugu au. Uplaih se da sam ga uvrijedila i
zato ga upitah:
to ti je? Moda si se naljutio na mene?
Ja? Naprotiv.
Ako uiva u tome da mi se ruga, rugaj se rekoh onako tek da neto
kaem.
Ali ja ti se ne rugam.
Ako uiva u tome da mi govori neprijatne stvari nastavih uporno,
jer me je bila obuzela neka udna elja da mu se potpuno potinim, i to bez
ikakve zadnje misli ili nekog rauna onda nastavi ovako ... ja u te ipak
voljeti... i da me udari, poljubila bih ruku koja me je udarila.
On me je paljivo posmatrao, izgledao je uveliko zbunjen, bilo mi je
jasno da ga moja strast dovela u nepriliku. Na kraju ree:
Hoe li da idemo?
Kuda?
Tvojoj kui.
Bila sam oajna pa sam bila gotovo zaboravila razlog svog oaja. Taj
njegov neoekivani poziv, nakon prvog jela, kad je boca bila jo dopola puna
vina, vie me iznenadio nego razveselio. Pomislih s razlogom da ga nije
ljubav natjerala da prekine ruak, ve zabuna koju su u njemu bile izazvale
moje rijei. Rekoh:
Jedva eka da me se otrese, zar ne?
Zar si tako shvatila? ree, ali me taj njegov odgovor, koji je bio
suvie okrutan da bi mogao biti isti nit, na izvjestan neobjanjiv nain
ohrabri. Odgovorih oborivi pogled:
Tako, izvjesne se stvari razumiju same po sebi... najprije emo svriti
jesti a onda emo poi.
Kako hoe, ali ja hou da se opijeni.
to se mene tie, moe i da se opije.
Ali ja u piti sve dok mi ne pozli... a tada e umjesto ljubavnika koji
e te ljubiti imati bolesnika kojeg e morati lijeiti.
Bila sam naivna pa se odah da se toga ne plaim, ispruih ruku prema
boci i rekoh:
Onda nemoj da pije.
On se glasno nasmija i ree:
E, sad si se uhvatila na lijepak.
Kako, zato?
Ne plai se, nee mi tako lako pozliti.
Ja sam to zbog tebe uinila rekoh uvrijeeno.
Zbog mene ... o, o ...
Tako me je on i dalje peckao, ali se u njegovim alama osjeala ona
njegova uroena ljubaznost, i zato mi one nisu bile neprijatne. Dodade:
A zato ti ne pije?
Ne volim, da pijem ... a dosta mi je jedna aa pa da se opijem.
A to ti to smeta? Bit emo oboje pijani.
Runo je vidjeti pijanu enu... ne elim da me vidi pijanu.
Zato? ... to je tu tako runo?
Ne znam... kad pravi nepristojne kretnje... to je suvie alosno... znam
da sam ionako bijednica, a znam da me i ti smatra bijednicom ... ali da se
napijem i da me vidi pijanu, ne bi vie htio ni da me pogleda. a
A kad bih ti j a naredio da pije?
Ti zaista eli da me ponizi rekoh zamiljeno imam samo jednu
dobru osobinu, to nisam neotesana... zar zaista eli da izgubim i tu
osobinu?
Da, ja to elim ree pretjerano se zanosei.
Ne razumijem kakvo je to zadovoljstvo, ali ako ti se to ba toliko
svia, onda mi daj vina. Pruih mu au.
 On pogleda u au, pogleda u mene, a zatim ponovo prasnu u smijeh:
alio sam se ree.
Ti nisi, dakle, neotesana? nastavi on gledajui me paljivo.
Tako bar kau.
Misli li da i ja tako mislim?
to ja znam to ti misli.
Da vidimo... pogodi to ja mislim o tebi, odnosno to za tebe
osjeam?
Ne znam rekoh polako i sa strahom svakako me ne voli onako
kao to ja tebe volim ... moda ti se sviam onako kao to se mukarcima
svia ena koja nije naroito runa, to je sve.
Ah, ti misli dakle, nisi naroito runa?
Razumije se i rekoh ponosno . znam ak da sam lijepa.... samo
to moja ljepota ..niemu ne slui.
Ljepota niemu ne slui.
Svrismo s jednom i popisima uz jelo dvije boce vina.
Kao to vidi ree pio sam ali se nisam opio.
Meni se ipak uini da njegove oi, koje su,sada bile sjajne, i kretnje,
njegovih ruku protivrjene njegovim rijeima. Pogledah ga s izvjesnom
nadom. On dodade:
Ti si htjela da ide kui... Venera koja se sva predala strasti.
to kae?
Nita, to je jedan stih koji sam ti preveo za tu zgoduej,
gostioniaru..
Stalno je bio u izvjesnom pomalo smijenom zanosu.
Upita aljivo gostioniara koliko ima da plati i stavi mu pod nos novac,
dodavi uz to suvie veliku napojnicu i rekavi:
To je za vas.
Kad popi preostalo vino, iziosmo iz gostionice.
Na ulici osjetih veliku elju da io prije stignem kui. Znala sam da
nije doao drage volje, a, znala sam i da prezire i mrzi osjeaj koji ga je
primorao da se, protiv svoje volje, vrati. Ja sam se, meutim, bila uzdala u
svoju ljepotu i u svoju ljubav prema njemu, i zato sam bila nestrpljiva da se
tim svojim orujem sukobim s njegovim otporom. Ponovo sam bila ivnula i
postala vesela. Nadala sam se da e moja ljubav biti jaa od odvratnosti koju
je on osjeao prema meni, da e se u plamenu moje strasti ipak rastopiti onaj
njegov tvrd i otporan metal, pa e me on na kraju ipak zavoljeti.
Idui pored njega putem koji je u te rane sate bio pust, rekoh mu:
Mora mi svakako obeati da nee nastojati da ode kad stignemo
mojoj kui.
Obeajem ti.
I jo mi neto mora obeati.
ta?
Malo sam oklijevala, a onda rekoh:
Proli put bi se sve bilo dobro svrilo, da me u izvjesnom trenutku
nisi nekako naroito pogledao, pa sam se zastidjela... mora mi obeati da me
tako vie nee gledati.
Kako?
Ne Pogledima se ne zapovijeda ree zastavi asak ali ako
hoe, neu te uope gledati .., sklopit u oi... je li tako u redu?
Ne... nije u redu rekoh uporno.
A kako eli da te gledam?
Onako kako ja tebe gledam odgovorih pa ga, hodajui, uhvatih za
bradu i pokazan mu kako treba da me gleda: :
Ovako ... njeno.
Ah, ah, njeno.
Kad stigosmo do mranih i prljavih stepenica moje kue, nehotice se
sjetih izelina dvorca koji je bio svijetao, ist i bijel. Rekoh kao da govorim
sama sa sobom:
Da ne stanujem u ovoj kuerini i da nisam bijednica, kao to jesam,
sigurno bih ti se mnogo vie sviala.
On se odjednom zaustavi, uhvati me objema rukama oko struka i ree
iskreno:
Ako tako misli, budi sigurna da to nije istina.
Uini mi se da se u njegovim oima pojavilo neto to je mnogo liilo
na ljubav. U istom trenutku sagne se i svojim ustima potrai moja. Njegov je
dah mirisao na vino. Nikada nisam mogla da podnosim miris vina, ali mi je
on u tom trenutku, u njegovim ustima, bio prijatan, gotovo dirljiv, kao to bi
bio dirljiv u ustima kakvog neiskusnog djeaka. Istovremeno shvatih da sam
onim svojim rijeima, i to sasvim nenamjerno, dodirnula jednu njegovu
osjetljivu toku. Kao to sam ve rekla, uinilo mi se da sam onim svojim
rijeima u njegovoj dui probudila izvjesnu ljubavnu iskru. Kasnije
primijetiti da je u pitanju bilo, ukoliko je uopte neto bilo u pitanju, njegovo
samoljublje i da me on nije zagrlio zato to je bio rukovoen osjeajem
ljubavi, ve zato to su moje rijei predstavljale za njega neku vrstu moralne
ucjene. Meutim, ja sam ga na slian nain i kasnije ee ucjenjivala;
optuivala sam ga, naime, da me prezire zbog mog siromatva i mog zanata i
uvijek sam postizala rezultat koji je odgovarao mojim eljama. To mi je
istovremeno omoguavalo da ga i bolje upoznam, samo to je to sve za mene
bilo skopano s mnogo ponienja i razoaranja.
Toga dana nisam ga jo poznavala onako dobro kao to sam ga kasnije
upoznala. Njegov me poljubac obradovao kao da je predstavljao konanu
pobjedu. Sva sretna, zadovoljiti se time to mu dodirnuh usne, a zatim,
uzimajui ga za ruku viknuh:
Hajde, hajde, potrimo. Radosna i zanesena vukla sam ga uz sve
stepenice. Bez rijei dozvoli mi da ga vuem.
Dok se on kao kakva lutka spoticao o zidove u predsoblju, ja sam
gotovo trkom uletjela u svoju sobu, a zatim sam ga naglo bacila na krevet.
Tek tada primijetih da je potpuno pijan i da mu svaki as moe pozliti. Bio je
veoma blijed, prelazio je zbunjen, rukom preko ela a u oima mu je
svijetlilo neko tuno i drhtavo svjetlo. Sve to primijetih u jednom trenutku i
odmah se uplaih da e mu zaista pozliti pa e tako na susret i po drugi put
doivjeti poraz. Dok sam, skidajui sa sebe haljine, hodala po sobi, osjetih
odjednom silno kajanje, gotovo oajanje to mu nisam zabranila da pije, ali
mi ipak ne pade na pamet da se odreknem njegove ljubavi za kojom sam
toliko eznula. eljela sam samo jedno: da se ne osjea tako slabo da ne bi
bio u stanju da me voli, odnosno, da se posljedice tog stanja pokau poslije, a
ne prije nego to moja elja bude zadovoljena. Bila sam zaista u njega
zaljubljena, ali sam se toliko bojala da ga ne izgubim, da moja ljubav nije
bila u stanju da savlada moj egoizam. Pravila sam se kao da ne primjeujem
da je pijan. Kad se svukoh sjedoh na krevet pored njega. On je jo uvijek
imao na sebi ogrta. Poeh da mu pomaem pri svlaenju i pomaui mu,
neprestano sam s njim razgovarala, kako bih ga razonodila da mu tako ne bi
palo na pamet da ode.
Jo mi nisi rekao koliko ti je godina rekoh mu skidajui mu ogrta
pri emu je on posluno podizao ruke.
On mi odgovori trenutak zatim:
Devetnaest.
Mlai si od mene dvije godine.
Tebi je dvadeset i jedna?
Uskoro e mi biti dvadeset i dvije. Moji se prsti zapetljae u vor
njegove kravate. Odgurnuvi me polako, s mukom sam razveza vor, a zatim
spusti ruke,i ja izvukoh kravatu. Ta je kravata ve sasvim izlizana rekoh
kupit u ti drugu ... koja ti se boja svia?
Poe da se smije. To mi se naroito svidje, jer je njegov smijeh bio i
privlaan i otmjen.
Ti u stvari eli da me izdrava ree najprije si htjela da mi plati
ruak, a sad hoe da mi kupi kravatu.
Budalo rekoh zaljubljeno to ti to smeta? Meni pravi
zadovoljstvo da ti kupim kravatu... a tebi to ne moe biti neprijatno.
Zatim mu skinuh i kaput i prsluk, pa je sad sjedio na ivici kreveta u
samoj koulji.
Vidi li se da mi je devetnaest godina? upita me.
Uvijek1 je volio da govori o sebi. To odmah otkrih.
I vidi i ne vidi odgovorih oklijevajui, jer sam znala da mu to prija
to se naroito primjeuje po tvojoj kosi dodadoh milujui mu glavu kod
starijih mukaraca kosa nije tako bujna... sudei prema licu, ne bi se reklo.
Koliko bi mi dala godina?
Dvadeset i pet.
Zautje i sklopi oi, kao da ga je vino sasvim savladalo. Ponovo se
uplaih da e mu pozliti, zato pourih da mu skinem koulju a zatim ga
upitah: Reci mi jo neto o sebi... ti si student?
Jesam. o
to studira?
Pravo;'
Stanuje li sa svojom porodicom?
Ne. Moja se porodica nalazi u unutranjosti, u S.
ivi li u pansionu?
Ne, u namjetenoj sobi odgovori sasvim mehaniki zatvorenih
oiju. U ulici Kola di Rienco, broj devetnaest, stan br. 8, kod udovice
Medolagi... Amalija Medolagi.
Sad su mu lea bila gola. Nisam se mogla savladati da ne preem
rukom enjivo preko njegovih grudi i vrata, pitajui ga pri tom:
Zato sjedi tako? Da ti nije hladno?
On podie glavu i pogleda me, a zatim se nasmija, i ree pomalo
krastavim glasom:
Misli li ti da ja ne primjeujem'?
Da, ti to sve radi kao sasvim sluajno... pijan sam, ali ne toliko
koliko ti misli.
Pa, dobro odgovorih zbunjeno i da je tako, pa to onda? Trebalo
bi da ti to sam ini, a kako ti to ne ini, ja ti pomaem.
Izgledalo je kao da me nije uo.
Pijan sam nastavi ali vrlo dobro znam to radim i zato sam ovdje
... ne treba mi niija pomo, gledaj.
Odjednom energinim kretnjama koje su zbog mravosti njegovih ruku
liile na kretnje drvene lutke, otkopa pojas i zbaci sa sebe hlae i sve to je
jo bilo na njemu.
A znam i to hoe od mene dodade hvatajui me objema rukama
za bokove. Stiskao me onim svojim jakim i nervoznim rukama, a, u njegovim
oima kao da je pijanstvo bilo ustupilo mjesto nekoj silovitoj pakosti. Tu sam
pakost i kasnije kod njega primjeivala, pa onim trenucima kad je izgledalo
da se potpuno predao svojim osjeajima. To je bio jasan znak da je njegova
svijest bila uvijek budna, i to bez obzira na ono to je u danom trenutku
inio; ona ga je, kako sam to kasnije saaljenjem ustanovila, spreavala da
zaista opi i da zaista voli.
Ti hoe to, zar ne? dodade steui me i zabadajui mi nokte u
meso. I to, i to, i to. Kod sva kog to pravio je ljubavne kretnje, ljubio
me, ujedao i golicao tamo gdje sam se najmanje nadala. Smijala sam se,
titila se i branila, a kako sam bila suvie sretna to se on probudio, nisam
mogla da primijetim koliko je to njegovo ponaanje bilo namjeteno, plod
volje, a ne osjeaja. Zadavao mi je u stvari bol, kao da je moje tijelo bilo za
njega predmet mrnje, a ne ljubavi. Iznenada, isto ona ko kao to je bio
zapoeo, njegov se bijes odjednom stia. Na udan i nerazumljiv nain,
moda zato to ga je i pijanstvo bilo iznenada savladalo, on se srui nauznak
na krevet, sklopi oi, i ja sam ponovo stajala pored njega s udnim
osjeajem, kao da se nije ni pokrenuo, da nije ni progovorio, da me nije ni
dodirnuo, ni zagrlio. inilo mi se kao da sve treba tek da pone.
Kleei pored njega na krevetu, ostadoh dugo nepomina, s kosom
koja mi je padala preko oiju. Gledala sam ga i s vremena na vrijeme
dodirivala vrhovima prstiju ono njegovo dugako, mravo, lijepo i isto
tijelo. Koa mu je bila bijela, kosti istaknute, ramena iroka i mrava, bokovi
uski, noge dugake, nije bio dlakav, osim jedva primjetno na grudima, a kako
je leao nauznak, trbuh mu se bio zategao, pa mu se od toga podie
spolovilo. U ljubavi ne volim nikakvu estinu i zato mi je sad izgledalo kao
da se nita nije ni desilo i kao da sve treba tek da pone. Saekah da se
poslije one izvjetaene i smijene buke vrate meu nas tiina i mir.
A kad osjetih da se ponovo nalazim u onom svom vedrom i strasnom
duevnom raspoloenju, polako se ispruih pored njega, onako kao to se u
danima ege sputamo u divnu vodu mirnog mora. Ukrstih svoje noge s
njegovim, vrsto ga zagrlih oko vrata i sva se pripih uz njega. Ovoga puta se
uope ne pomaknu, ne progovori sve do kraja. Dozivala sam ga najslaim
imenima, disala mu u lice, obavijala ga toplom i gustom mreom svog
milovanja, dok je on kao mrtav leao nauznak nepomino. Kasnije sam
shvatila da je njegova apsolutna pasivnost predstavljala u isto vrijeme i
najvei dokaz ljubavi za koju je on uope bio sposoban.
 Probudih se kasno u no. Naslonjena na lakat, uzeh ga posmatrati
ponirui tako duboko u svoje misli da mi je na to i poslije toliko vremena,
ostala jasna i bolna uspomena. Spavao je lica zagnjurena u jastuk; s njegova
profila bio je nestao onaj njegov uobiajen izraz kolebljiva dostojanstva, koji
je on elio da sauva pod svaku cijenu. Crte njegova lica, u snu potpuno
iskrene, odraavale su samo njegovu mladost, a i to vie kao odreenu
svjeinu i naivnost, to je nemogue definirati, nego kao izraz u kom bi se
ogledali neko naroito svojstvo ili neka sklonost njegove due. Posmatrajui
ga, podsjeala sam se kako sam ga viala as pakosna, as neprijateljski
raspoloena, pa ravnoduna, okrutna, a as uzdrhtala od enje, i osjetih
tuno i muno nezadovoljstvo, jer pomislih da je ono lukavstvo, ono
neprijateljstvo i ona ravnodunost, ona enja, ukratko sve ono to je bio on,
sve ono po emu se razlikovao i od mene i od drugih, poticalo iz nekog
dubokog centra, koji je sve dosad bio daleko od mene i za mene predstavljao
tajnu. Nisam htjela da mi on to svoje dranje objasni rijeima, rastavljajui
ga prethodno na sastavne dijelove, kao to se rastavljaju i ispituju dijelovi
neke maine, htjela sam da preko samog ljubavnog akta upoznam najnjenije
klice na kojima je poivao njegov stav, ali mi to, na alost, ne poe za
rukom. A upravo ono to mi je kod njega bilo nejasno, to je u stvari bio on
sam. Bili su mi blii ino, Astarita, pa i sam Sonconjo, bolje sam ih
poznavala. Gledala sam ga i osjeala koliko u meni pati najskriveniji dio
moga bia, jer ne moe da se spoji s njegovim onako kao to su se maloas
bila spojila naa tijela. Taj dio moga bia bio je ostao usamljen i gorko je
oplakivao izgubljenu priliku. Rekoh: oplakivao je izgubljenu priliku, jer
mislim da je, dok smo se voljeli, postojao jedan trenutak kad je put do
skrivenog dijela njegova bia bio slobodan, tako da je bila dovoljna samo
jedna kretnja, samo jedna rije pa da uem tamo i tamo zauvijek ostanem; ja
meutim nisam umjela da iskoristim taj trenutak, a sad je ve bilo suvie
kasno, sada je on spavao, ponovo se bio od mene udaljio. Dok sam ga tako
posmatrala, on otvori oi, ali ostade i dalje nepomian, glave zavaljene u
jastuke, s profila. Upita me:
Jesi li i ti spavala?
Uini mi se da mu se glas izmijenio, postao povjerljiviji, prisniji.
Odjednom se nekako ponadah da je naa meusobna intimnost, za vrijeme
sna, na neki misteriozan nain porasla.
Ne ... gledala sam te.
askom zautje, a zatim nastavi:
Moram te zamoliti za jednu uslugu... mogu li se pouzdati u tebe?
Kakvo je to pitanje?
 Htio bih te zamoliti da mi uini jednu uslugu, da u svojoj kui
zadri jedan paket koji u ti donijeti... kasnije u taj paket uzeti, ali u ti,
moda, donijeti drugi.
U drugoj prilici bila bih svakako pokazala izvjesnu radoznalost za te
pakete, ali mi je tada bilo naroito stalo do njega i do naih odnosa. Pomislih
da mi se tako prua prilika da ga ponovo vidim, da treba da ga zadovoljim
to je mogue vie, da bi se on, kad bih mu postavila kakvo pitanje, mogao
da pokaje i povue svoj prijedlog.
Ako samo to eli!
utio je dosta dugo, kao da razmilja, a zatim me upita:
Pristaje li, dakle?
Ve sam ti rekla da pristajem.
A zar te ne interesira da dozna to ima u tim paketima?
Ako ne eli da mi to kae odgovorih nastojei da. se pokaem
ravnodunom znai da postoje izvjesni razlozi... i zato te nita i ne pitam.
Ali bi u paketima moglo da bude i neto opasno po tebe ... to zna.
Nita za to!
Mogle bi biti u njima ukradene stvari nastavi leei nauznak, oiju
punih neke naivne i vesele svjetlosti mogao bih ja biti neki kradljivac.
Sjetih se Sonconja, koji je bio ne samo lopov ve i zloinac, sjetih se
svojih kraa, pudrijere, marame, pa mi je bilo udno to on hoe da se
prikae kao lopov preda mnom, jer;sam ja stvarno bila kradljivica, a i ivjela
sam meu. kradljivcima. Pomilovah ga i rekoh mu njeno:
Ne, ne moe ti biti lopov. . . !
On se namrti. Njegovo samoljublje bilo je uvijek budno i zato su ga
mogle da uvrijede ak i najednije i sasvim nepredviene rijei.
Zato? Zato ja ne bih mogao da budem lopov?
Sudei po tvom licu ... dakako sve je mogueali ti nikada ne
izgleda tako.
Zato? Kakvo je moj e lice?
Kakav si ti, takvo ti je i lice... mladi iz dobre porodice, student
Ja sam ti, dodue, rekao da sam student... ali bih mogao da budem i
neto drugo... kao to stvarno i jesam.
Sad se vie nisam, na njega obazirala. Razmiljala sam o tome kako ni
moje lice ne odaje da sam kradljivica, pa ipak sam to bila. Bila sam obuzeta
silnom eljom da mu to kaem. Na to me je podsticalo i njegovo udno
dranje. Uvijek sam smatrala da krasti znai uiniti neto to je za osudu, a
sada se evo naao neko ko ne samo da to ne osuuje ve u tome nalazi ak i
neto pozitivno. To je za mene bilo sasvim neshvatljivo. Oklijevala sam
trenutak a zatim mu rekoh:
U pravu si.... Nisi lopov, u to sam uvjerena, a to se tvog lica tie, po
njemu bi mogao da bude, lice nam ne odaje uvijek kakvi smo ... lii li, na
primjer moje lice na lice kradljivice?
Ne odgovori on ne gledajui me.
Meutim rekoh mirno ja sam ipak kradljivica.
Zaista?
Zaista.
A to si ukrala?
S komode, gdje sam je bila ostavila, uzeih svoju torbicu, izvadih iz.
nje pudrijeru i pokazan mu je. To sam ukrala u jednoj kui u kojoj sam bila
prije izvjesnog vremena... a neki dan, u jednoj trgovini ukrala sam svilenu
maramu pa je dala majci.
Ja mu sve to nisam bila otkrila iz neke sujete. Na to me u stvari bila
natjerala elja za maim meusobnim zblienjem, za izvjesnim jedinstvom u
pogledu naih osjeaja, jer, konano, u nedostatku neeg boljeg, i priznanje
izvjesnog zloina moe da dovede do zblienja i da probudi osjeaje ljubavi.
Vidjeh ga kako se uozbiljio i kako me zamiljeno posmatra i odjednom se
uplaih da e me osuditi, da moda vie nee htjeti da me vidi. Brzo dodadoh
Ali nemoj misliti da sam zadovoljna to sam ukrala ak sam odluila
da vratim pudrijeru ... maramu ne mogu da vratim, ali sam se pokajala i
odluila da to vie neu uiniti.
Kad to rekoh u njegovim oima ponovo zasja ono njegovo lukavstvo.
Pogleda me i odjednom prasnu u smijeh. Zatim me uhvati za ramena i poe
da me golica ponavljajui:
Ti si kradljivica... kradljivica... ti si kradljivica ... kradljivica.
Ponavljao je to s izvjesnom sarkastinom ljubaznou, tako da nisam
znala da li da se vrijeam ili da se osjeam polaskanom. Moram ipak rei, da
me ta njegova estina u izvjesnom smislu uzbuivala da mi se sviala.
Bilo je to svakako bolje od one njegove krajnje pasivnosti. Zato sam se i ja
smijala, previjajui se itavim tijelom, ne podnosim golicanje a on me je
perverzno golicao prstima ispod pazuha. Pa ipak, mada sam se previjala i do
suza smijala, vidjela sam da mu je lice, dok me je gotovo nemilosrdno
posmatrao, itavo vrijeme bilo ostalo mrano i zamiljeno. Odjednom
prestade naglo isto kao to je bio i zapoeo, lee nauznak i ree:
Ali ja nisam lopov... zaista nisam ... i u onim paketima ne nalaze se
nikakve ukradene stvari.
Primijetih da je silno elio da mi kae to ima u onim paketima i
ujedno shvatih da je to za njega bilo, suprotno nego za mene, u prvom redu
pitanje tatine. Ta se tatina u osnovi nije mnogo razlikovala od tatine koja
je bila natjerala Sonconja da mi otkrije svoj zloin. Bez obzira na sve razlike,
kod mukaraca postoje i izvjesne zajednike osobine: kad se nalaze u drutvu
ene koju vole, ili s kojom su bar u ljubavnom odnosu, oni uvijek nastoje da
istaknu svoju mukost, i to u vidu energinih i opasnih podviga koje su
izvrili ili se spremaju da ih izvre. Rekoh blago:
Ti u stvari gori od elje da mi kae to se nalazi u onim paketima.
Uvrijedio se:
Ti si glupa... nije mi nikako stalo do toga... ali ti moram rei to oni
sadre, jer samo tako moe da se odlui hoe li ili nee da mi uini tu
uslugu... dakle, u tim paketima nalazi se propagandni materijal.
to to znai?
Pripadam grupi ljudi stade mi objanjavati polako koja ne voli, da
tako kaem, sadanji reim... koja ga u stvari mrzi pa bi htjela da bude to
prije oboren... u paketima se nalaze ilegalni leci, otkucani na maini, u
kojima objanjavamo zato sadanji reim ne valja i kako bismo ga mogli
sruiti.
Nikada se nisam bavila politikom. Za mene, a vjerujem i za tolike
druge, pitanje reima nije uope interesantno. Sjetih se Astarite i njegovih
aluzija u vezi s politikom. Uplaih se i uzviknuh:
Pa to je zabranjeno... to je opasno.
Pogleda me s primjetnim zadovoljstvom. Najzad sam mu ipak bila
rekla neto to mu se svidjelo i to je laskalo njegovu samoljublju. On
potvrdi moje rijei pretjerano ozbiljno:
Zaista je opasno... od tebe sad zavisi hoe li ili nee da mi uini tu
uslugu.
Pa ja to nisam rekla zbog sebe odgovorih ivahno rekla sam to
zbog tebe; ako sam samo ja u pita nju, pristajem.
Pazi ponovo me upozori stvar je zaista opasna .. . ako ih pronau,
zatvorit e te.
Pogledah ga. Moji osjeaji izbie odjednom neobuzdanom snagom,
samo ne znam da li zbog njega ili zbog neega drugoga to mi je tada bilo jo
nejasno: oi mi se napunie suzama i jedva promucao:
Zar ne shvaa da mi nije nimalo do toga stalo? Otii u u zatvor... i
tada? zatresoh glavom i niz lice mi potekoe suze. On se tome zaudi pa
me upita:
A zato plae?
Oprosti mi rekoh zaista sam glupa... ne znam ni sama zato
plaeni... moda zato to hou da shvati koliko te volim i to sam1 spremna
da za tebe sve uinim.
Tada mi jo nije bilo jasno da mu ne smijem govoriti o svojoj ljubavi.
Poslije tih mojih rijei desilo se ono to se kasnije toliko puta deavalo: na
njegovu se licu ocrtala neka udna zabuna, neto ga je udaljavalo od mene i
on odvrati pogled od mene i ree brzo:
Dakle, sve je u redu. .. kroz tri dana donijet u paket, sporazumjeli
smo se... a sad moram ii, ve je kasno.
Rekavi to skoi s kreveta i poe se brzo oblaiti, ja ostadoh tamo gdje
sam bila, na krevetu, sa svojim uzbuenjem i sa svojim suzama, gola i
donekle postiena, ne znam da ii zbog toga to sam bila gola ili to sam
plakala.
S poda, gdje je u onoj urbi bilo palo, podie odijelo li obue ga. Zatim
prie vjealici, skide ogrta, obue ga priblii mi se. Ree mi s onim svojim
naivnim i privlanim osmijehom koji mi se toliko sviao:
Ded, pipni.
Pogledah i vidjeh da mi pokazuje neto tvrdo u depu svog ogrtaa.
to je to? upitah ga ne shvaajui o emu se radi.
On se zadovoljno nasmijei, zavue ruku u dep i, gledajui me
uporno, izvue polako ali ne sasvim, velik crni revolver.
Revolver uzviknuh to e ti to?
Nikad se ne zna odgovori uvijek moe da zatreba.
Ostadoh u nedoumici, nisam znala to da mislim, a i on mi ne dade za
to vremena. Poto stavi ponovo oruje u dep, sagnu se, dotaknu, usnama
moje usne i ree:
Dakle, sporazumjeli smo se doi u kroz dva dana.
Ja se jo nisam bila snala od iznenaenja kad je iziao.
1 Kasnije sam vie puta razmiljala o tom naem prvom ljubavnom
susretu i gorko sam sebe prekoravala to nisam umjela da predvidim
opasnosti kojima ga je izlagala njegova politika strast. Istina, ja nisam
nikada na njega mogla da utiem, ali sam bar mogla, da sam znala ono to
sam tek kasnije doznala, da ga posavjetujem, a kad savjeti ne bi koristili, da
budem uz njega, i to svjesno odluno. Ja sam svakako bila kriva to nisam
tako postupila, odnosno, kriva, jer je ono zavisilo od uslova moga ivota.
Kao to sam ve rekla, nikada se nisam bavila politikom, niti sam se u
politiku razumijevala, pa sam smatrala da ona nema nikakve veze s mojom
sudbinom, kao da se politiki dogaaji nisu odigravali oko mene, ve
naprosto na nekoj drugoj planeti. itajui novine, preskakala sam, prvu
stranu s politikim vijestima, koje me nisu zanimale, itala sam kriminalnu
kroniku, u kojoj je, u pojedinim dogaajima i pojedinim zloinima, moj
mozak nalazio izvjesnu grau za razmiljanje. Moj je poloaj u stvari bio
vrlo slian poloaju onih prozranih ivotinjica koje ive, kako kau, gotovo
u potpunoj tami, zakopane na dnu mora pa ne znaju nita o onome, to se
deava na povrini, na svijetu i na suncu. Politika je, kao uostalom i mnoge
druge stvari kojima ljudi, kako mi izgleda, pripisuju velik znaaj. stizala do
mene s jednog vieg i nepoznatog svijeta, i to slabije i nejasnije nego to stie
svjetlost do tih jednostavnih ivotinjica na dno njihovih podmorskih
skrovita.
Pa ipak nisam bila samo ja kriva pa ni moje neznanje to nisam
postupila kako je trebalo, bio je kriv i on, njegova lakomislenost i njegova
tatina. Da sam osjetila da on, kao to je stvarno bilo, ima i neto drugo osim
tatine, moda bih i ja bih drukije postupila i moda bih se bila primorala,
mada ne znam kakav bi bio uspjeh, da shvatim i upoznam ono to nisam
znala. Na tom mjestu hou da istaknem i neto drugo, to je svakako
doprinijelo da sam se tako ravnoduno ponijela, naime, injenicu da je on, i
to u nekom napola aljivom tonu, vie igrao nekakvu ulogu nego to je
ozbiljno postupao, izgledalo mi je kao da je on, dio po dio, izgraivao neki
svoj idealni lik, u koji je meutim vjerovao samo do izvjesne mjere, i da je
neprestano i gotovo mehaniki nastojao da svoje postupke saglasi s tim
likom. Ta vjena komedija doimala se kao neka igra u kojoj je on potpuno
dominirao. To je, meutim, kao to se i deava u igri, smanjivalo ozbiljnost
onoga to je radio, a u isto vrijeme sugeriralo laan osjeaj sigurnosti, osjeaj
da za njega nita nije nepopravljivo i da e mu, u posljednjem trenutku, ak i
u sluaju poraza, njegov protivnik u igri nadoknaditi gubitak i pruiti mu
ruku. Moda se on, kao to se to deava djeacima koji su zbog svog
neobuzdanog instinkta skloni da se ale sa svim i svaim, zaista samo igrao,
ali se njegov protivnik, kako e se kasnije vidjeti, nije alio. Eto zato se on,
kad je partija bila odigrana, razoruan i nespreman, naao u smrtnom
zagrljaju.
O svemu tome, kao i o mnogim drugim stvarima, a to je na alost bilo
mnogo tunije, ali isto tako i nerazumno, razmiljala sam tek mnogo kasnije.
Ali tada, ini mi se da sam to dovoljno objasnila, sumnja da bi oni paketi na
bilo koji nain mogli da utiu na nae odnose nije mi uope padala na pamet.
Bila sam zadovoljna to. se vratio, to u moi da mu uinim izvjesnu uslugu
i to mi se tako u isto vrijeme pruala sigurna mogunost da ga ponovo
vidim. Za mene su postojala samo ta dva zadovoljstva. Sjeam se da sam
kad sam primijetila da sasvim neodreeno i kao u snu razmiljam o udnoj
usluzi za koju me je zamolio odjednom zatresla glavom, kao da sam htjela
da kaem: Djetinjarija i poela da razmiljam o drugim stvarima.
Uostalom, ja sam se osjeala tako sretna da ne bih bila mogla da razmiljam
ni da sam htjela o ozbiljnijim stvarima
 6

Izgledalo je kao da je sve krenulo najboljim putem: akomo se bio

vratio, a ja sam u isto vrijeme bila pronala mogunost da sobaricu, koja je
bila nepravedno okrivljena, oslobodim zatvora, a da nisam morala da
zauzmem njeno mjesto. Poto je akomo, nakon svog povratka, bio otiao,
provedoh bar dva sata uivajui u svojoj srei. Uivala sam: kao to ponekad
uivamo u nekom nakitu ili u drugom kakvom dragocjenom predmetu koji
tek odnedavna posjedujemo, to jest udei se, ne shvaajui, to ipak ne
iskljuuje duboko zadovoljstvo. Zvona koja su zvonila na veernje trgoe me
iz tog slatkog razmiljanja. Sjetih se Astaritina savjeta, sjetih se da treba to
hitnije da pomognem jadnoj eni da izie iz zatvora. Obukoh se i urno
izioh.
Zimi, kad su dani kratki, pa smo itavo jutro i rane popodnevne sate
kod kue sami sa svojim mislima, prijatno je izii i hodati ulicama u centru
grada, tamo gdje je saobraaj najivlji, gdje je gomila prolaznika najgua,
gdje su trgovine pune svjetlosti. Na svjeem i istom zraku, u buci, guvi, u
bljesku gradskog ivota, glava postaje bistrija, dua slobodnija, osjeamo
radosno uzbuenje, radosnu opojnost, kao da su sve tekoe odjednom
nestale i nama upravo i ne preostaje nita drugo nego da se skitamo kroz
gomilu, laki, bezbrini i zadovoljni to moemo da pratimo prolazne utiske
kojima ulini prizori ispunjavaju nau dokolicu. Tokom tih nekoliko
trenutaka, zaista nam izgleda da su nam, kako kae kranska molitva, svi
nai dugovi oproteni, i to bez nae zasluge, jedino na osnovu neke ope
misteriozne naklonosti. Razumije se da nam nae duevno raspoloenje mora
omoguiti da se osjeamo sretnima ili bar zadovoljnima, jer gradski ivot, u
protivnom sluaju moe da pravi samo muni utisak nitavna i besmislena
kretanja. Ali ja sam toga dana, kao to rekoh, bila sretna. To sam naroito
bi!a osjetila kad sam se, stigavi u centar, uputila plonikom kroz gomilu
prolaznika. Znala sam da moram da odem u crkvu zbog one ispovijesti, ali
moda ba zato to sam to sebi bila postavila kao cilj i to sam bila
zadovoljna ukoliko sam sebi bila postavila ba taj cilj, ja se nisam urila i
nisam ak na to ni mislila. Ila sam polako iz jedne ulice u drugu,
zaustavljajui se s vremena na vrijeme i razgledajui izloge. Da su me toga
dana vidjeli oni koji su me poznavali, sigurno bi bili pomislili da namjeravam
da lovim prolaznike, iako u tom trenutku nisam ni pomiljala na to. Da mi se
koji mukarac dopao, moda bih mu bila dozvolila da me zaustavi, ali ne
zbog novaca, ve jedino zato to sam bila radosna i to sam bila proeta onim
obiljem ivota. Meutim, onima koji su mi se toga dana, videi me kako
posmatram izloge, pribliavali, zasipajui me uobiajenim frazama i
ponudama voljni da me prate, ja nisam uope odgovarala jer mi se nisu
dopadali: kao da ne postoje, nisam se na njih uope osvrtala pa sam
produavala dalje plonikom onim svojim uobiajenim, sveanim i
nemarnim korakom.
Idui tako, sretna i rasijana, iznenadih se kad ugledah crkvu u kojoj
sam se bila ispovijedila poslije izleta u Viterbo izmeu kinematografskih
oglasa i izloga punih arapa, osvijetljenih blistavim svjetlom, barokno
proelje crkve utonulo u tamu, izvedeno u vidu zaklona u nekom
udubljenju ulice, s visokim eonim zidom, na kom su se uzdizala dva anela,
prikazana u trenutku kad sviraju trube, a iarano ljubiastim odsjajima
svjetlee reklame s jedne susjedne kue liilo mi je na potamnjelo i
izbrazdano lice starice koja mi je, izmeu osvijetljenih' lica prolaznika,
davala znak i zvala me povjerljivo, zaklanjajui se za svoj ogromni al. Sjetih
se lijepog ispovjednika Francuza, oca Elije, prema kome sam bila osjetila
snanu naklonost i uini mi se da e njemu najlake poi za rukom da vrati
pudrijeru, jer je on bio ne samo svjetski ovjek ve i mlad i inteligentan,
sasvim drukiji nego drugi sveenici. Smatrala sam, osim toga, da mi nee
biti tako teko da njemu ispovijedim sve one strane i bestidne stvari koje su
mi titale duu, jer me je on ve donekle poznavao.
Popeh se uz stepenice, pomakoh zavjesu koja je visila na ulazu i, poto
razvezah maramu na glavi uoh u crkvu. Dok sam umakala prste u svetu
vodicu, iznenadi me figura uklesana oko kropionice. Bila je to gola ena,
koja je, vjetrom raspletene kose i uzdignutih ruku, bjeala pred nekom
odvratnom adajom s kljunom kao u papige. Adaja je stajala uspravno na
stranjim apama, kao kakav ovjek. Uini mi se da u toj eni prepoznajem
samu sebe: i ja sam bjeala pred istom takvom adajom, i ja sam se, kao i ta
ena vrtjela u krugu, samo to se meni ponekad deavalo da nisam bjeala,
ve sam eljno i veselo progonila runu adaju. Od kropionice okrenuh se
prema crkvi, ali mi se uini da se nalazi u istom onom neredu, u istom onom
mraku i u istoj onoj bijedi kao kad sam je posljednji put posjetila. Kao tada i
sada je sve bilo utonuto u mrak, osim glavnog oltara na kojemu su, oko
raspea, gorjele gusto postavljene svijee i treperilo svjetlo mesinganih i
srebrnih svijenjaka. Osvijetljena je bila i kapela posveena Gospi, u kojoj
sam se bila pomolila s tako dubokim i varljivim povjerenjem. Dva
crkvenjaka pe!i su se po ljestvicama i vjeah na glavni arhitav neko crveno
crkveno ruho sa zlatnim resama, ispovjedaonica oca Elija bila je zauzeta pa
sam klekla pred glavni oltar, pored jedne od onih mnogobrojnih rasturenih
slamnatih stolica. Nisam bila uzbuena, ali sam eljela da se to prije
oslobodim pudrijere. Ta moja nestrpljivost bila je naroitog karaktera, u njoj
se odraavala veselost, zadovoljstvo, a u izvjesnoj mjeri i ona tatina koju
osjeamo kad smo odluili da izvrimo neko dobro djelo o kome smo dugo
razmiljali i koje smo dugo prieljkivali. Meutim, kako sam to esto
zapaala, ta nestrpljivost, koja potie iz naeg srca i nee da zna za savjete
razuma, kompromituje na kraju dobro djelo i nanosi esto veu tetu od ma
kakvog razumnijegA ponaanja.
im primijetih da se osoba koja se ispovijedala podigla i udaljila, odoh
pravo do ispovjedaonice, klekoh i, ne ekajui da mi ispovjednik bilo to
kae, rekoh urno:.
Oe Elija, ja nisam dola da se ispovijedam, kao to se to obino
ovdje ini... ja sam dola da vam kaem neto, veoma ozbiljno i da vas
zamolim za jednu uslugu, koju mi vi, uvjerena sam, neete odbiti.
S druge strane reetke ispovjednik me pozva sasvim tihim glasom. Bila
sam toliko uvjerena da se tamo nalazi otac Elija, da mi se gotovo uini da
iznad one tamne, izbuene ploice vidim njegovo lijepo i smireno lice.
Osjetih veliko uzbuenje, duboko povjerenje i pobonost. imala sam osjeaj
da mi dua hoe da se oslobodi tijela i da, potpuno naga, sa svim svojim
mrljama koje su se jasno isticale, klekne na one stepenice, pred onu reetku.
Uistinu mi se askom uini da sam samo dua bez tijela, slobodna, stvorena
od zraka i svjetla, kao to kau da to biva poslije smrti. A uini mi se da se i
otac Elija, da se i njegova dua, koja je bila neizmjerno svjetlija od moje,
oslobodila tamnice svoga tijela, da je pred njom iezla i reetka, i stijene, i
tama ispovjedaonice i da on stoji pored mene, okruen zaslijepljujuim
svjetlom i prua mi utjehu. Moda bismo takav osjeaj morali imati uvijek
kad se ispovijedamo, ali mene je tada prvi put sasvim obuzeo.
Poeh da govorim zatvorenih oiju, naslanjajui elo na reetku. Rekoh
sve. Rekoh sve to se odnosilo na moj zanat, na ina, na Astaritu i na
Sonconja, a najzad i na zloin. Rekoh svoje ime, inovo, Astaritino i
Sonconjino. Rekoh gdje su izvreni kraa i zloin i gdje stanujem. Svata lica
opisah fiziki. Ne znam to me je na to bilo nagnalo. Moda sam postupila
pod istim onim nagonom koji primorava nemarnu domaicu da konano
dovede u red vlastitu kuu, pa se ne smiruje dok ne oisti i posljednji trun
praine, posljednju pahuljicu koja se nalazi ispod namjetaja ili negdje u
uglu. I zaista, to sam due govorila i sve tonije i podrobnije iznosila
pojedinosti svoje prie, sve vie mi se inilo da se moja dua oslobaa tereta
pa sam iza toga laka i ista.
Stalno sam govorila istim razboritim i mirnim glasom. Ispovjednik me
je sluao bez ijedne rijei, ne prekidajui me sve do kraja. Kada zautjeh
askom zavlada tiina, a onda odjednom uh kako mi neki straan, tih kao
medom zaslaen laskav glas govori: Strane si mi i grozne stvari ispriala,
keri moja, ne mogu gotovo da vjerujem da je sve to istina ... ali dobro si
uinila to si se ispovjedila ... uinit u za tebe sve to bude u mojoj moi.
Bilo je prolo mnogo vremena otkako sam se u toj crkvi prvi i jedini
put ispovjedila. U zadovoljstvu, kojim me je ispunjala moja dobrota zdruena
s tatinom, gotovo sam bila zaboravila jednu karakteristinu i privlanu
pojedinost: francuski izgovor oca Elije. Meutim, sveenik koji mi je sada
govorio imao je naglasak za koji se nije moglo rei da pripada nekom
odreenom kraju, ali je svakako bio talijanski, i to one naroite vrste glupa
ovjeka, svojstven mnogim sveenicima. Odjednom shvatih da sam se
prevarila i osjetih kako me proima izvjestan studen osjeaj, kao kad ovjek
isprui ruku da uzabere lijep cvijet, pa umjesto cvijeta, odjednom osjeti kako
su se njegovi prsti dotakli hladne i drhtave zmijske koe.
Neprijatno iznenaenje to se nalazim pred drugim ispovjednikom a ne
pred onim kojega sam eljela, osjetih u svojoj dui gnuanje izazvano onim
dvolinim i laskavim glasom. Ipak naoh u sebi toliko snage da promucah:
Jeste li vi otac Elija?
On glavom odgovori nepoznati sveenik zato? Jesi li jo koji put
dolazila ovamo?
Da. Jednom.
Sveenik askom zautje, a zatim nastavi.
Sve to i si rekla trebalo bi ispitati taku po taku ... tu se ne radi o
jednoj, ve o mnogim stvarima, a neke se tiu samo tebe, a neke opet drugih
lica. Ukoliko se ono to si mi rekla tie tebe, da li ti je jasno da si teko
zgrijeila?
Jasno mi je rekoh jedva ujno.
Da li se kaje?
Kajem se.
Ako se zaista iskreno kaje nastavi govorei tonom povjerljivog i
oinskog askanja ti, naravno, moe da se nada da e ti grijesi biti
oproteni . . . ali, na alost, ti nisi sama... ima i drugih, postoje krivice i zlo ;
ini i drugih lica . . . tebi je poznat straan zloin .. . ubijen je jedan ovjek, i
to na uasan nain ... zar te tvoja savjest ne goni da oda ime zloinca kako bi
taj bio kanjen po zasluzi?
Sugerirao mi je, dakle, da prijavim Sonconja. Ne kaem da on kao
sveenik nije bio u pravu, ali njegov prijedlog, izgovoren na onaj nain, onim
glasom i u tom tre nutku, samo povea moju sumnju i moj strah.
 Ako kaem ko je to uradio promucah onda e i mene za tvoriti.
Ljudi, kao i bog odgovori odmah sveenik umjet e da pravedno
ocijene tvoju rtvu i tvoje pokajanje ... zakon, osim kazne, zna i za oprotaj...
ali u: zamjenu za izvjesnu patnju, tako blagu u poreenju s agonijom rtve, ti
e doprinijeti da se uspostavi pravda koja je na tako straan nain
povrijeena... ah, zar ti ne uje glas rtve koja od svog ubice uzalud moli
milost?
I tako on nastavi da me nagovara, birajui paljivo i ne bez izvjesnog
zadovoljstva rijei iz zbirke fraza, svojstvenih njegovu pozivu. Ja sam,
meutim, imala samo jednu, gotovo histerinu elju, naime da to prije odem
urei se, rekoh:
to se tie prijave, o tome u jo razmisliti ... doi u sutra opet i
saopit u vam to sam od luila ... hou li vas sutra nai?
Svakako, i to u svako doba.
Onda dobro rekoh zbunjeno a sad vas nita drugo ne molim nego
da predate ovaj predmet. Zautjeh, a on me, poslije kratke molitve, ponovo
upita da li sam se zaista pokajala i da li sam zaista odluila da promijenim
svoj nain ivota. Dobivi potvrdan odgovor, da de mi oprost od grijeha.
Prekrstih se i izioh iz ispovjedaonice. U tom istom trenutku otvori i on
vrataca i stade preda me. Njegov izgled potvrdi strah, koji je u meni bio
izazvao njegov glas. Bio je malen, ali je imao veliku glavu, nagnutu na jednu
stranu, kao da mu je vrat ukoen. Nisam imala ni vremena da ga dobro
pogledam, toliko mi se urilo da to prije odem i tako je bio straan utisak
koji je on bio napravio na mene. Nazreh neko lice koje nije bilo ni
crnomanjasto ni uto, s velikim blijedim elom, oima udubljenim i gotovo
neprimjetnim u onim dupljama, s plosnatim nosom i irokim nosnicama, s
ogromnim bezoblinim ustima i plavkastim i vijugavim usnama. Vjerojatno
nije bio star, bio je prosto ovjek bez odreenih godina.
Ruku prekrtenih na grudima i maui glavom ree alostivim glasom:
Zato keri moja, nisi ranije dola? Ko liko bi stranih stvari bila
izbjegla.
Poeljeh da mu kaem ono to sam mislila, naime: kamo sree da
nikada nisam ni dola, ali se savladah i, poto iz torbice izvadih pudrijeru,
stavih mu je u ruku rekavi mu iskreno:
Molim vas, predajte je to prije, ne mogu da vam kaem koliko me
mui pomisao to se ona jadnica mojom krivnjom nalazi u zatvoru.
Jo danas odgovori pritiskujui pudrijeru na grudi kao da se
preklinje, i maui tuno glavom.
Zahvalih mu tihim glasom i, poto ga nijemo pozdravih izioh brzo iz
crkve. On ostade tamo gdje je bio, pored ispovjedaonice, drei i dalje ruke
na grudima i maui glavom.
Kada izioh na ulicu, pokuah da to hladnokrvnije razmislim o svemu
to mi se bilo desilo. Oslobodivi se onog neposrednog straha, shvatih da se u
stvari plaim sveenika, da se bojim da ne pogazi tajnu ispovijesti, pa
pokuah da samoj sebi objasnim razloge svog straha. Znala sam, to svi
znaju, da je ispovijest tajna i da je kao takva neprikosnovena. Znala sam i to
da je gotovo nemogue da sveenik, pa bio i najpokvareniji, oda tajnu. Bojala
sam se, meutim, s obzirom na onaj njegov savjet da prijavim Sonconju, da
bi on mogao uzeti na sebe, ukoliko ja to ne uinim, da otkrije policiji
izvrioca zloina u ulici Palestro. Naroit strah u meni izazva njegov glas i
njegov izgled, pa sam se bojala i najgoreg. Ja sam vie osjeajno nego
misaono stvorenje, a osim toga, ja instinktivno osjeam opasnost kao i neke
ivotinje. Svi razlozi, koje je moj razum usvajao da bih se umirila, izgledali
su mi sasvim nitavni pred tim mojim instinktivnim predosjeanjem.
Istina je da je tajna ispovijesti nepovrediva, razmiljala sam ali bi
ipak samo udo moglo sprijeiti onog sveenika da ne prijavi i Sonconja i
mene i sve druge.
Jo je jedna injenica bila doprinijela tome da sam osjeala kako mi
prijeti neka tajanstvena opasnost, naime: zamjena mog prvog ispovjednika
drugim. Bilo mi je jasno da onaj fratar Francuz nije bio otac Elija, iako je on
bi sasluao moju ispovijest u ispovjedaonici koja je bila oznaena tim
imenom. Pitala sam se: a ko je on? Kajala sam se to se o tome nisam
raspitala kod oca Elija, ali sam se isto tako bojala da mi taj runi sveenik
odgovori da on o njemu nita ne zna, potvrujui tako karakter vizije, koju je
u mojoj, dui sve vie poprimao lik mladog fratra. !;zaista mi je on liio na
neko privienje, ne samo zbog toga to se toliko razlikovao od drugih
sveenika nego i zbog naina kako se bio pojavio u mom ivotu i zatim
iezao iz njega. Bila sam dola ak do toga da posumnjam da sam ga ikada
vidjela, odnosno da sam ga vidjela kao ovjeka od krvi i mesa; naas
pomislih ak da mi se on samo prividio, u nekoj halucinaciji.
Na tu sam pomisao bila dola zbog toga to sam sada bila otkrila da je
on liio na Krista, i to upravo Krista kako ga obino prikazuju na svetim
slikama. Ali, ako je to bilo tono i ako mi se u trenutku bio prikazao sam
Krist i sluao moju ispovijest, onda je njegova zamjena u liku tog gnusnog i
prljavog popa predstavljala koban predznak. Ako nita drugo, onda je to
ukazivalo na to da me se u trenutku mog najveeg bola vjera odricala. Bilo je
isto kao kad bismo u elinoj kasi, umjesto zlatnog novca, koji smo u njoj
uvali za teke dane, pronali prainu, pauinu i izmet pacova.
 Vratih se kui s predosjeajem neke nesree koja je morala da se izrodi
iz moje ispovijesti i odmah, bez veere, legoh u krevet, uvjerena da e to biti
posljednja no koju u provesti kod kue prije nego to me zatvore.
Meutim, sad vie nisam osjeala nikakav strah, a ni elju da izbjegnem
svojoj sudbini; poto minu prvi strah, koji osjetih zbog izvjesne, svim
enama zajednike nervne slabosti, u mojoj dui zavlada ne samo
ravnodunost, ve i elja da prihvatim sudbinu koja mi je prijetila. Uivala
sam ak u misli da u se potpuno srozati i tako dosei posljednji stepen
oajanja. inilo mi se da me ta golema nesrea u izvjesnom smislu ak i titi,
tako da sam sada s izvjesnim zadovoljstvom mislila da me, osim smrti, koje
se sada takoer nisam plaila, nita gore ne moe da zadesi idueg dana
oekivala sam uzalud posjetu policije. Proe itav taj dan, a proe i slijedei,
a da se nita ne desi to bi bilo moglo da opravda moja predvianja. itavo to
vrijeme nisam izlazila iz kue, pa ni iz svoje sobe, ali sam se najzad bila
umorila razmiljajui o posljedicama svoje nesmotrenosti. Ponovo poeh da
mislim na akoma. eljela sam da ga bar jo jednom vidim prije nego sto e
sveenikova prijava, koju sam i dalje smatrala za neto neminovno, pokazati
svoje rezultate. Treeg dana pred vee, gotovo ne razmiljajui, digoh se iz
kreveta, paljivo se obukoh i izioh iz kue.
Znala sam akomovu adresu. Za dvadesetak minuta ve sam bila pred
njegovom kuom. Meutim, kad sam ve htjela da uem u kapiju, sjetih se
da ga nisam obavijestila da u ga posjetiti i u isti as osjetih izvjestan stid.
Uplaih se da me nee ljubazno doekati, da e me prosto otjerati. Usporih
korak, i sva oajna zaustavih se pred jednom radnjom, pitajui se ne bi li bilo
bolje da se vratim i saekam dok se on sam ne odlui i doe da ime posjeti.
Bilo mi je jasno da moram biti, naroito u prvo vrijeme naih odnosa,
naroito obazriva i pronicljiva i da mu nipoto ne smijem pokazati da sam
toliko u njega zaljubljena da ne mogu da ivim bez njega. Ali opet mi je bilo
suvie teko da se vratim, ve i zbog toga to sam bila uznemirena svojom
ispovijesti pa sam osjeala potrebu da ga vidim, ako ni zbog ega drugog, a
ono bar da se malo oslobodim svojih briga. Pogled mi pade na izlog radnje
pred kojom sam se nalazila. U njemu su bile izloene kravate i koulje.
Odjednom se sjetih da bih mu mogla kupiti novu kravatu u zamjenu za
njegovu koja je bila ve sasvim otrcana. Kad je neko zaljubljen, onda pamet
vie ne rasuuje kako treba. Pomislih da bih mogla kao izgovor za svoj
posjet navesti poklon kravate, a ne primijetih da je ba taj poklon potvrivao
podreen i eznutljiv karakter mojih osjeaja prema njemu. Uoh u radnju i,
nakon dugog odabiranja, kupih sivu kravatu s crvenim prugama, najljepu i
najskuplju. S pomalo indiskretnom ljubaznou prodavaa koji nastoji da
utie na kupca, trgovaki pomonik me upita da li je osoba kojoj je kravata
namijenjena plava ili crnomanjasta.
Crnomanjast je odgovorih polako. Odmah primijetih da sam rije
crnomanjast izgovorila nekim naroito njenim glasom pa sam uz to i
pocrvenjela, jer sam pomislila da je pomonik zapazio taj moj ton.
Udovica Medoiagi stanovala je na etvrtom katu neke stare i tune
palae iji su prozori gledali na Lungotevere. Popeh se uz stepenice i, ne
predahnuvi, pozvoniti na vratima, skrivenim u mraku. Vrata se odmah
otvorie, ana pragu se pojavi akomo.
A, to si ti ree iznenaeno.
Zacijelo je oekivao nekoga.
Moe li se?
Da ... da... ui.
Idui ispred mene, povede me iz mranog predsoblja u salon, i tu je
carovao mrak, i to zbog nekih udnih prozora s okruglim staklima, koja su
bila, kao u nekoj crkvi, iarana olovom i crvenom bojom. Nazreh mnotvo
crnog namjetaja, s inkrustacijama od sedefa. Usred sobe se nalazio okrugao
sto, a na njemu staromodni pribor za liker. Bilo je i nekoliko ilima, pa i
jedna medvea koa, ve jako olinjala. Sve je bilo staro, ali isto i uredno i
kao konzervirano u onoj dubokoj tiini koja kao da je u toj kui od
pamtivjeka carovala. Sjedoh na divan u dnu salona i upitah akoma:
Da li si nekoga oekivao?
Nisam ... nego zato si dola?
Te rijei nisu zaista bile naroito ljubazne, ali mi se uini da se on ne
ljuti, nego je iznenaen.
Dola sam da te pozdravim rekoh smijeei se imam naime,
osjeaj da je to posljednji na sastanak.
Zato?
Uvjerena sam da e koliko sutra doi po mene i odvesti me u zatvor.
U zatvor... to kae?
U njegovu glasu i na njegovu licu razabiralo se izvjesno uzbuenje.
Shvatih da se uplaio za sama sebe, jer je moda bio pomislio da sam ga
prijavila, ili bilo na koji drugi nain kompromitirala, odavi njegovu
politiku aktivnost. Ponovo se nasmijeili i nastavih:
Ne boj se... stvar se tebe nimalo ne tie.
Ne, ne ree snaavi se odmah samo ne mogu da shvatim, to je
sve ... U zatvor? A zato?
Zatvori vrata i sjedi ovamo, rekoh pokazavi mu divan.
On zatvori vrata i sjede pored mene. Ja sam mu onda sasvim mirno
ispriala historiju pudrijere, ukljuivi i moju ispovijest. Saslua me pognute
glave, ne gledajui me, grickajui nokte, to je kod njega bio znak da ga stvar
interesira. Na kraju zavrih:
Uvjerena sam da e me onaj pop nasamariti... to ti misli?
On mahnu glavom i ree, ne gledajui u mene ve preda se, prema
prozoru:
Ne bi smio... ja uope ne vjerujem ... nije dovoljno da sveenik bude
ruan
Ah, da si ga samo vidio rekoh ivahno.
Morao bi biti prava nakaza, da uini, neto slino... dodue, svata se
deava dodade odmah smijui se.
Ti misli, dakle, da nemam ega da se plaim?
Da ... utoliko vie to ne moe nita da uini. Stvar ne zavisi od
tebe.
Kako to govori... ovjek se plai, jer se plai... to je jae od nas.
On odjednom napravi jednu od svojih njenih kretnji, stavi mi ruku na
vrat, prodrma me i ree:
Pa ti se ne plai ... zar ne?
Ta kaem ti da se plaim.
Ne, ti se ne plai, ti si hrabra.
Uvjeravam te da sam se mnogo uplaila tako da sam legla u krevet pa
se dva dana nisam uope digla.
Da... a onda si dola k meni i sve si mi sasvim mirno ispriala... ti ne
zna to znai strah.
A to sam mogla da uinim? upitah ga smijui se i protiv svoje
volje. Ta valjda neu da kukam od straha.
Ti se ne plai.
Odjednom zavlada tiina, a on me onda upita s nekim naroitim
naglaskom u glasu koji me iznenadi:
A taj, da ga tako nazovemo, tvoj prijatelj Sonconjo, kakav je to tip?
Tip kakvih ima toliko rekoh neodreeno. U tom trenutku nisam
uope znala to bih mogla da kaemo Sonconju.
Pa, kako izgleda... opisi ga.
Zato, hoe li da ga da zatvoriti? rekoh smijui se. Ne zaboravi
da e onda i mene zatvoriti. Dodadoh: Plav ... malen ... pleat... blijeda
lica, plavih oiju ... ukratko, nita naroito . .. jedino to je kod njega vrijedno
panje, to je njegova silna snaga.
Snaga?
Da, kad ga ovjek vidi, ne moe da vjeruje ... ali kad mu dodirne
miice, ima utisak da su od elika..
Primijetivi da me paljivo slua, ispriah mu dogaaj izmeu ina i
Sonconja. Moju priu ne poprati nikakvim komentarom, ali me na kraju
upita:
A zar ti misli da je Sonconjo izvrio zloin s predumiljajem hou
da kaem da ga je unaprijed pripremio i zatim izvrio potpuno hladnokrvno?
Nikako rekoh on ne smilja nita unaprijed ... kad je ina oborio
na zemlju onom svojom pesnicom sigurno nije ranije ni jedan trenutak o
tome razmiljao, a tako je bilo i sa zlatarom.
A zato j e onda to uinio?
Tako... jer je to jae od njega on je kao ti gar... u jednom trenutku je
dobar, ali ve u iduem isprui apu, ko zna zato.
Zatim mu ispriah itavu hi storiju svojih odnosa sa Sonconjom, kako
me je tukao i kako mi je u tami prijetio da e me ubiti, i zavrih rije ima:
On na to ne misli... ali ga u izvjesnom trenutku savlada neka sila, jaa
od njegove volje... i onda je najbolje biti daleko od njega... uvjerena sam da
je otiao zlataru, samo da bi mu prodao pudrijeru ali ga je zlatar uvrijedio, i
on ga je ubio.
Dakle, neka vrsta ovjeka zvijeri.
Nazovi ga kako hoe ... moda se u njegovu sluaju radi dodadoh
nastojei da samoj sebi objasnim osjeaj koji je u meni budilo Sonconjinp
ubilako bjesnilo moda se u njegovu sluaju radi o nekom nagonu kao to
je onaj koji mene nagoni da te volim . .. Zato te volim? Sam bog zna... zato
Sonconjo u izvjesnim trenutcima osjea nagon za ubijanjem? I to sam bog
zna.. . ini mi se da za takve sluajeve ne postoji objanjenje.
On je neko vrijeme razmiljao, a onda podie glavu i upita:
A to misli kakav nagon osjeam ja prema tebi? Misli li da ja
osjeam nagon da te volim?
Strano se uplaih da e rei da me ne voli. Zaepih mu usta rukom
preklinjui ga:
Zaboga... ne govori mi o svojim osjeajima prema meni. Jer ne
marim, da to doznam ... ne znam to ti prema meni osjea, niti elim da to
doznam ... meni je dovoljno to ja tebe volim.
On zatrese glavom i ree:
Nije pametno to me voli .. . trebalo bi da voli ovjeka kakav je
Sonconjo.
Zaista se iznenadih:
Ta to govori? Zloinca?
Pa bio i zloinac ... ali koji osjea nagone koje si maloas
spomenula.... Kao to osjea nagon za ubijanjem, Sonconjo sigurno osjea i
nagone za ljubavlju... i to jednostavno, bez naroitog okolienja... ja,
meutim ...
Ne dadoh mu da zavri, protestovah:
Ali ti ne moe da se usporedi sa Sonconjom .... ti si ono to jesi... a
on je zloinac, nakaza... a zatim nije istina da bi on mogao osjeati nagon za
ljubavlju ... takav ovjek ne moe da voli.... za njega postoji samo ulno
zadovoljstvo ... ja ili neka druga,, njemu je svejedno.
Izgleda da ga nisam uvjerila, ali ne ree nita. Iskoristih taj trenutak
utnje i, ispruivi ruku, uvukoh prste u. njegov rukav, nastojei da mu
prodrem do mike.
Mino rekoh.
On se tre:
Zato me zove Mino?
To je iz milote, prema akomo... zar ne smijem?
Ne .... ne ... moe... samo, tako me zovu u po rodici to je sve.
Zove li te tako i tvoja majka? upitah ga i pustih mu ruku, a zatim
mu uvukoh svoju ispod kravate i koulje, milujui ga po golim grudima.
Da, tako me zove moja majka nestrpljivo po tvrdi, a zatim ree
nekim naroitim, pomalo prezirnim i sarkastinim glasom: Uostalom, nije
to jedino to si mi ti rekla, a to mi govori i moja majka... u sutini vaa se
shvaanja u svemu podudaraju.
Na primjer? upitah. Bila sam uzbuena, pa ga gotovo nisam ni
sluala. Otkopah mu koulju, nastojei da doprem do njegova mravog i
privlanog djeakog ramena.
Na primjer odgovori kad sam ti rekao da se bavim politikom,
odmah si uplaenim glasom uzviknula:
Pa to j e zabranjeno... to je opasno ... a to isto, takvim istim glasom,
rekla bi mi i moja majka.
Laskala mi je pomisao da liim na njegovu majku, prije svega zato to
je u pitanju bila njegova majka, a zatim to sam znala da je njegova majka
gospoa.
Ba si glup rekoh njeno zar j e to neto loe? Znai da te tvoja
majka voli isto toliko koliko te i ja volim ... zaista je opasno, baviti se
politikom... tako su eto zatvorili i jednog mladia kojeg sam poznavala, i evo,
ima ve dvije godine kako lei u zatvoru ... emu to vodi? Oni su ionako
jai, im mrdne, strpaju te u zatvor... ja mislim da se i bez politike moe
vrlo dobro ivjeti.
Moja majka, moja majka uzviknu on pobjedo nosno i sarkastino
to isto kae i. moja majka.
Ja ne znam to kae tvoja majka odgovorih ali bez obzira to
ona kae, uvjerena sam da ti uvijek govori samo ono to je u tvom interesu...
trebalo bi da se mane politike... ti nisi neki profesionalni politiar... tisi
student... student treba da ui.
Studirati, diplomirati i onda osigurati sebi karijeru proapta kao da
govori sam sa sobom.
Ne odgovorih mu nita, ve mu, pribliivi svoje lice njegovu, pruih
usne. Poljubismo se i odmah se razdvojismo, izgledalo je kao da se je
pokajao to me je poljubio jer me je gledao s izvjesnim izrazom napaenosti i
neprijateljstva. Uplaih se da sam ga uvrijedila to sam poljupcem prekinula
njegov razgovor o politici i zato brzo dodadoh:
Uostalom, radi kako zna, ja se u tvoje stvari ne mijeam... ak, ako
eli, kad sam ve dola moe mi dati onaj paket... ja u ga sakriti kako smo
se dogovorili.
Ne, ne odgovori brzo ni govora, to ne dolazi vie u obzir... ti si u
prijateljskim odnosima s Astaritom ... da ga on pronae ...
Zato? Zar je Astarita opasan?
On je jedan od najgorih odgovori on ozbiljno, lako bez naroite
zlobe, osjetih neku pakosnu elju da na ljubazan nain povrijedim njegove
samoljublje.
U stvari primijetih njeno ti nisi nikada imao namjeru da mi
povjeri taj paket.
A zato bih ti bio tada o tome govorio?
Tako, oprosti mi, nemoj da se vrijea... ali ja mislim da si mi ti
samo zato tako govorio, da bi se preda mnom pokazao u to boljem svjetlu ...
da bi mi pokazao da se ozbiljno bavi onim to je zabranjeno, opasno.
On se razljuti, shvatih da sam ga pogodila u ivac.
Kakve su to gluposti uzviknu zaista si glupa. Zatim se
odjednom smiri i sumnjiavo upita: Zato ... koji te razlozi na vode da tako
misli?
Ne znam odgovorih s osmjehom na usnama itav tvoj nain ...
moda ti nisi svjestan toga... ali ne ostavlja utisak da se radi o ozbiljnim
stvarima.
On napravi smijenu kretnju kao da govori sam sa sobom:
Radi se, naprotiv, o veoma ozbiljnim stvarima ree. Pri tom se die
i pruajui mrave ruke izrecitira sa zanosom i u uzvienom tonu: Oruje,
ovamo oruje: sam u se boriti, sam u pasti. Mahao je rukama i nogama,
bio je komian i liio pomalo na marionetu.
 Upitah ga:
to to ima da znai?
Nita odgovori to je jedan stih. iako je to bilo udno, izgledalo je
kao da je poslije tog uzbuenja pao odmah u neko mrano mrtvilo. Ponovo
sjede i ree sasvim iskreno:
Pazi... radim tako ozbiljno, da se na dam da e me zaista zatvoriti... a
onda e svi vidjeti da li se radi o ozbiljnim stvarima ili ne.
Pomilovah ga, obuhvatih mu lice rukama i rekoh:
Kako ima lijepe oi. To je bilo tono, jer su mu oi bile zaista
lijepe, njene, velike, s izvjesnim dubokim i naivnim izrazom. Ponovo se
uzbudi, i brada mu zadrhta. Proaptah: Zato ne idemo u tvoju sobu?
Nemoj na to ni da misli... moja se soba nalazi pored udoviine
sobe... ona je po itav dan u svojoj sobi, i osim toga, da bi mogla da pazi na
hodnik, dri otvorena vrata.
Onda idemo mojoj kui.
Suvie je kasno ... ti stanuje daleko... a usko treba da dou neki moji
prijatelji.
Onda ovdje.
Tj si luda
Priznaj radije da se plai nastavih uporno. Bavi se politikom
propagandom i ne plai se toga bar tako kae... a, meutim, strah te je da
te u ovom salonu zateknu sa enom koju voli na kraju, to moe da ti se
desi? Da te udovica izbaci... pa e morati da potrai drugu sobu.
Znala sam da se kod njega, stavljajui na probu njegovo samoljublje,
moe sve postii. Bila sam ga uvjerila, kako se inilo, a osim toga mora da je
i on osjetio elju, i ta je njegova elja bila jaka bar koliko i moja.
Ti si luda ponovi a moda bi mi bilo ak manje neugodno da me
zatvore nego da me odavde izbace... uostalom, gdje?
Na podu rekoh njeno i tiho doi... pokazat u ti kako se to radi.
Izgledao je toliko uzbuen da vie nije bio u stanju da govori. Ustadoh s
divana, legoh polako na pod i ispruih se. Pod je bio prekriven ilimima, u
sredini se nalazio sto s priborom za liker.
Ispruih se na ilimima, tako da su mi se glava i gornji dio tijela
nalazili ispod stola. Zatim povukoh Mina za ruku i primorah ga, mada se
opirao, da i on legne. Zavalih glavu i sklopih oi. Ustajali miris praine i
dlaka ilima inio mi se prijatan i opojan, kao da usred proljea leim na
nekoj cvjetnoj livadi i osjeam miris cvijea i trave, a ne prljave vune. Mino
je leao na meni. Uivala sam osjeajui pod njegovom teinom tvrdou
poda i bila sam zadovoljna to on to ne osjea i to mu moje tijelo zamjenjuje
leaj. Kad poe da me ljubi po vratu i po licu, osjetih veliku radost jer on to
ranije nije nikada inio. Otvorih ponovo oi, glava mi je bila nagnuta na
jednu stranu, a lice naslonjeno na grubu vunu ilima. Osim ilima naoh se u
mogunosti da vidim mozaik na podu, uglaan voskom, a sasvim u dnu donji
dio dvokrilnih vrata. Duboko uzdahnuh i ponovo sklopih oi.
Prvi se die Mino a ja ostadoh jo dosta dugo u istom poloaju u kome
me je on bio ostavio, leei nauznak, s jednom rukom na licu. Osjeala sam
se sretnom, tonui u toj srei, inilo mi se da bih bila mogla jo dugo ostati u
onom istom poloaju, osjeajui tvrdi pod pod leima i miris dlaka i praine
u nosnicama. Moda sam trenutno bila i zaspala, i to lakim i trenutnim snom,
jer mi se uini da sam sanjala kako se u stvari nalazim na livadi punoj
cvijea, ispruena na travi, a nad mojom se glavom umjesto stola nalazi nebo
obasjano suncem. Mino je sigurno bio pomislio da mi nije dobro, jer
odjednom osjetih kako me drma i pri tom mi govori tihim glasom:
to ti je? to radi? Brzo, dii se. Podigoh jedva ruku s lica, polako
se izvukoh ispod stola i ustadoh. Osjeala sam se sretnom i osmjehivala sam
se. Naslonjen na kredenac, nagnut i jo uvijek zadihan, Mino me je
posmatrao utke, s neprijateljskim i zbunjenim izrazom.
Ne elim vie da te vidim, ree najzad.
U istom trenutku njegovo se sagnuto tijelo nekako udno trgnu, kao
tijelo lutke u kojoj su popucale opruge.
Nasmijeih se i odgovorih:
Zato?... Mi se volimo ... jo emo se vidjeti a zatim mu prioh
blie i pomliovah ga. On okrenu svoje blijedo i izoblieno lice i ponovi:
Ne elim vie da te vidim.
Bilo mi je jasno da se ljuti to je popustio. Nikada se nije mogao
pomiriti s tim da me voli ne odupirui se i ne kajui se; volio me je kao neko
ko je odluio da uini neto to ne bi elio da uini, jer to ne bi trebalo da
uini. Ja sam ipak bila uvjerena da njegovo neraspoloenje nee dugo
potrajati pa e njegova strast, iako se on protiv nje borio i mrzio je, biti na
kraju uvijek jaa od njegove udne tenje za nevinou. Eto, zato se nisam ni
obazirala na njegove rijei, ve sam, sjeajui se kravate koju sam mu bila
kupila, prila stoiu na kome sam bila ostavila torbicu i rukavice. Ipak mu
rekoh:
Nemoj da se toliko ljuti ... ovamo vie neu doi... je li sada sve u
redu.
On ne odgovori nita. U istom trenutku otvorie se vrata i jedna stara
sobarica uvede u sobu dva ovjeka.
Prvi ree dubokim i krupnim glasom:
 Zdravo, akomo.
Shvatih da su to njegovi politiki drugovi i radoznalo ih pogledah.
Onaj koji je bio pozdravio bio je pravi kolos: vii od Mina, sa irokim
ramenima, liio je na profesionalnog boksera. Bio je plav, kosa mu je bila
raupana, oi plave, nos plosnat, usta crvena i bezoblina, ali lice mu je
imalo prostoduan i iskren izraz, a uz to je bio stidljiv i prirodan pa mi se
dopao, lako je bila zima, bio je bez zimskog kaputa: bijela majica koja mu je
virila ispod kaputa i dopirala mu do brade, potvrivala je njegov sportski
izgled. Naroito sam bila primijetila njegove crvene i jako razvijene ruke
koje su mu visile ispod zavrnutih rukava majice. Uini mi se da je veoma
mlad, moda akomovih godina. Drugome je moglo biti oko etrdeset
godina; dok je prvi vjerojatno bio radnik ili seljak, ovaj je, sudei po izgledu
i po odijelu, morao biti varoanin. Bio je malen, a kada je stajao pored svog
druga, izgledao je prosto siuan. Bio je to crnomanjast ovjeuljak s
ogromnim naoarima uokvirenim kornjaevinom, pod kojima je njegovo lice
gotovo iezavalo. Ispod naoara isticao mu se tupasti nosi, a ispod nosa
otvarala se ogromna usta, koja su se, kao neka posjekotina protezala od
jednog do drugog uha. Mravi obrazi, crni od brade, otrcan ovratnik,
neuredno i umrljano odijelo, u kom kao da je plivalo njegovo jadno malo
tijelo, sve je to odavalo neku naroguenu zaputenost i samozadovoljnu
bijedu. Pravo da kaem, bio me je iznenadio izgled te dvojice, jer je Mino bio
uvijek odjeven s nekom naroitom nemarnom elegancijom, a po mnogim se
znacima vidjelo da pripada sasvim drugom krugu nego to je bio njihov. Da
nisam vidjela kako su oni pozdravili Mina i kako im je on uzvratio pozdrav,
ne bih nikada bila povjerovala da su prijatelji. Osjetih odmah instinktivno
simpatiju prema visokom, a antipatiju prema malenom. Visoki upita s nekim
zbunjenim osmijehom;
Moda smo doli suvie rano?
Ne, ne ree Mino, trgnuvi se. Bio je zbunjen pa nije mogao da se
odmah snae. Toni ste.
Tonost je kraljevska vrlina ree mali, trljajui ruke, a onda
odjednom i to sasvim neoekivano, kao da je ta reenica bila naroito
smijena, poe da se glasno smije. Zatim se, takoer iznenada, neprijatno,
kao to je bio poeo da se smije, uozbiljio, i to tako da gotovo po sumnjah da
se ranije smijao.
Adrijana ree akomo predstavljam ti dvojicu mojih prijatelja,
Tulija i pri tome pokaza onoga manjeg i Tomaza.
Primijetih da nije rekao njihova prezimena pa pomislih da su imena
izmiljena. Pruih im ruku smijeei se.
 Visoki mi tako vrsto stisnu ruku da me zaboljee prsti, a drugi mi
ovlai ruku, jer mu je dlan bio sav mokar od znoja.
Mali ree:
Veoma sam sretan ali s nekim pretjeranim zanosom koji mi je
izgledao komian.
Visoki ree jednostavno, i kako mi se uini, sa simpatijom:
Milo mi je.
Primijetih da se i u njegovu glasu razabire neko naroito nareje.
askom smo se utke posmatrali:
akomo, ako eli ree visoki mi moemo i da odemo... ako si
sada zauzet, doi emo sutra.
Mino se tre i pogleda ga. Shvatih da je namjeravao da im kae da
ostanu, a mene da zamoli da odem. Sad sam ga ve dovoljno poznavala, pa
sam znala da on ne moe drukije da postupi. Sjetih se da sam mu se maloas
podala, na vratu sam jo uvijek osjeala njegove usne koje su me ljubite a na
tijelu njegove ruke koje su me stiskale. Moja je dua uvijek spremna da
popusti i da se pomiri sa svojom sudbinom, ali se moje tijelo bunilo protiv
takvog nedostojnog postupka. Stupiti korak naprijed i ljutito rekoh:
Da, bit e bolje da odete i da se sutra vidite ... imam jo mnogo toga
da kaem Minu.
S neprijatnim izrazom na licu i udei se, Mino se usprotivi:
Ali ja moram s njima govoriti.
Govorit ete sutra.
Ah, ree dobroudno Tomazo odluite se ... ako elite da
ostanemo, recite ... ako elite da idemo ...
Bit emo zadovoljni u svakom sluaju zavri Tulio, smijeei se kao
obino.
Mino je i dalje oklijevao. Moje tijelo zauze ponovo, i protiv moje volje,
borbeni stav.
Sluajte rekoh maloas ja i Mino ljubili smo se ovdje, na podu, na
ovom ilimu ... to biste vi uradili na njegovu mjestu? Da li biste me otjerali?
Uini mi se da je Mino pocrvenio. Zacijelo se bio zbunio, jer je bio
okrenuo prkosno lea i poao prema prozoru. Tomazo me letimice pogleda, a
zatim, ne osmjehujui se, ree:
Razumio sam... idemo... do vienja, akomo, sutra u isti sat.
Meutim, moje su rijei vjerojatno bile uzbudite malog Tulija. Gledao
me je netremice, otvorenih usta i razrogaenih oiju iza onih svojih debelih
naoara. Zacijelo mu se jo nikada do tada nije bilo desilo da uje neku enu
da tako iskreno govori i sigurno se u tom trenutku u njegovoj glavi bilo
ukrstilo hiljadu bludnih misli. Ali ga visoki pozva s praga:
Tulio, idemo!
On na to, ne skidajui s mene svoj glup i poudan pogled, idui
natrake, stie do vrata i ieze.
Saekah da izau, a onda prioh Minu koji je jo uvijek stajao pored
prozora, okrenut leima prema sobi... Stavih mu ruku oko vrata:
Kladim se da sada ne eli vie da me vidi.
On se polako okrenu i pogleda me. Oi su mu bile pune srdbe, ali kad
ugleda moje lice, koje je zacijelo bilo njeno, puno ljubavi i na svoj nain
nevino, njegov se pogled promijeni, i on mi ree razumnim i gotovo tunim
tonom:
Postigla si to si eljela.
Da, zadovoljna sam rekoh, zagrlivi ga pri tom vrsto. Dozvoli mi
da ga zagrlim, a zatim me upita:
to si to eljela da mi kae?
Nita odgovorih eljela sam da veeras ostanem s tobom ...
Ali ja u uskoro na veeru ... a veeram ovdje ... kod udovice
Medolagi.
Pozovi me, dakle, na veeru.
Pogleda me i nasmijei se jedva primjetno toj mojoj drskosti.
U redu ree stidljivo idem da joj kaem ... kako eli da te
predstavim?
Kako hoe, kao roaku.
Ne... predstavit u te kao svoju vjerenicu ... hoe li?
Nisam smjela da mu pokaem koliko me taj njegov prijedlog
obradovao. Odgovorih glumei ravnodunost:
to se mene tie... glavno je da budemo zajedno ... kao vjerenici ili
ma to drugo.
Priekaj, odmah u se vratiti.
im on izie, povukoh se u jedan ugao u salonu, podigoh haljinu i brzo
zakopah kombinezon, koji, u onom ljubavnom meteu i zbog iznenadnog
dolaska njegovih prijatelja, nisam bila uspjela da dovedem u red. U ogledalu,
koje je visilo na suprotnom zidu, ugledah svoju dugaku i savrenu nogu,
obavijenu svilenom arapom. Ta moja noga, meu onim starim namjetajem,
u onom zatvorenom prostoru i u onoj tiini, izazva u meni udan utisak.
Sjetih se kako sam s inom imala snoaj u vili njegovih gospodara, kako
sam tamo ukrala pudrijeru i nehotice usporedih sada taj prohujali trenutak
svog ivota sa sadanjim. Tada sam osjeala pusto, gorinu, elju da se
osvetim, i to, ako ne na samom inu, a ono bar na svima koji su me bili
preko njega uvrijedili na najokrutniji nain. Sada sam, meutim, bila
zadovoljna, slobodna, osjeala sam se lagana. Ponovo shvatih da istinski
volim akoma i da ne marim mnogo to me on ne voli.
Namjestih haljinu, prioh ogledalu i uredih kosu. Iza mojih lea
otvorie se vrata, i Mino ponovo ue.
Nadala sam se da e mi prii i da e me, dok sam se gledala u ogledalu,
zagrliti s lea. On meutim, sjede u dnu salona, na divan.
U redu, ree palei cigaretu dodali su jo jedan pribor... za koji
trenutak emo veerati.
Odmakoh se od ogledala, prioh mu, sjedoh pored njega, uzeh ga ispod
ruke i vrsto se stisnuh uz njega.
Ona dvojica rekoh kao sluajno sigurno su tvoji politiki drugovi,
je li?
Da.
Ne izgleda da su naroito bogati.
Zato?
Pa, sudei po tome kako su se nali.
Tomazo je sin upravitelja mog imanja ree onaj drugi je uitelj.
Ni mi simpatian.
Ko?
Uitelj. Prljav je i udno me je pogledao kad sam rekla da sam imala
s tobom snoaj.
Vidi se da si mu se dopala.
utjeli smo dosta dugo. Najzad rekoh:
Tebe je stid da me predstavi kao svoju vjerenicu ... ako hoe, ja u
otii.
Znala sam da je to jedini nain da od njega iznudim koju njeniju
kretnju, trebalo ga je, naime, optuiti da me se stidi. I zaista, odmah me
rukom obuhvati oko struka i ree mi:
Pa, ja sam ti to predloio... zato bih morao da se stidim?
Ne znam . .. vidim da si neraspoloen.
Nisam neraspoloen, omamljen sam ree nekim znaajnim tonom
imali smo snoaj ... treba mi malo vremena da se oporavim.
Primijetih da je jo uvijek veoma blijed i da pui preko volje. Rekoh
mu:
U pravu si... oprosti... ali ti si uvijek tako hladan i tako povuen, da i
nehotice gubim glavu; da si drukiji, ne bih maloas bila navalila da
ostanem.
On baci cigaretu i ree:
 Nije istina da sam hladan i povuen. Pa ipak ...Ti mi se mnogo
svia nastavi gledajui me paljivo i zato maloas nisam mogao da ti se
oduprem, iako sam to elio.
Ova mi se reenica dopade, pa oborih pogled, bez rijei. On nastavi:
Mislim da si ti ipak u sutini u pravu ... i da to ipak nije ljubav.
Srce mi se stegnu, nisam se mogla savladati, upitah ga jedva ujno:
A to je za tebe ljubav?
On mi odgovori:
Da te volim, ne bih maloas bio zaelio da ode... a ne bih se bio ni
razljutio kad si rekla da e ostati.
Zar si se razljutio?
Da... i sad bih s tobom razgovarao, bio bih veseo, osjeao se lak, pun
ivota, alio se ... milovao bih te, udvarao bih ti, ljubio te... pravio planove za
budunost ... zar to nije ljubav?
Da rekoh tiho to su, ako nita drugo, posljedice ljubavi.
utio je dosta dugo, a zatim ree be naroitog zadovoljstva i s
izvjesnom uzdranom skromnou:
Ja sve radim na isti nain ... bez naroite ljubavi i bez naroitog
osjeaja... znam kako se to radi i radim to ponekad sasvim hladno i povrno
... takav sam i, kako mi izgleda, ne mogu biti drukiji.
Uloih sve svoje snage i odgovorih mu:
Svia mi se takav kakav si... ne brini. A zatim ga zagrlih to sam
njenije mogla. Gotovo u isti as otvorie se vrata i jedna stara sluavka
proviri i upozori da je veera gotova.
Iziosmo iz salona i kroz jedan hodnik uosmo u trpezariju. Sjeam se
vrlo dobro to vidjeh u toj sobi, a tako i pojedinih linosti, jer je u tom
trenutku moja dua bila osjetljiva kao kakva fotografska ploa.
Ne znam zato, ali mi se uini da je udovica Medolagi mnogo liila na
onaj njen namjetaj od ebanovine s inkrustacijama od sedefa. Bila je to ena
u godinama, impozantnog rasta, s ogromnim grudima i jakim bokovima.
Odjevena u crnu svilenu haljinu, iroka i mlitava lica, blijeda kao sedef,
uokvirena crnom kosom koju je, kako se inilo, bojila, s velikim crnim
podonjacima, stajala je pred posudom za supu iz koje je s izvjesnim
prezirom sipala u tanjure. Lampa, sputena nad sto, osvjetljavala je njene
grudi koje su liile na velik, crn i blistav paket, dok joj je lice ostajalo u
mraku. Na onom bijelom licu, njene su oi, okruene podonjacima,
podsjeale na svilene maske to se nose u vrijeme karnevala. Sto je bio
malen, s etiri pribora, po jedan sa svake strane. Gospoina kerka sjedila je
ve na svom mjestu i nije se ni digla kad je vidjela da ja ulazim.
 Gospoica e sjesti na ovo mjesto ree gospoa Medolagi.
Kako se zove gospoica?
Adrijana.
Gle, kao moja kerka ree rasijano gospoa imamo, dakle, dvije
Adrijane.
Govorila je uzdrljivo, ne gledajui me, i bilo je jasno da, joj se moje
prisustvo ni najmanje ne svia. Kako rekoh, ja se gotovo i nisam mazala,
nisam oksidirala kosu, ukratko, nisam niim odavala svoj zanat. Meutim, da
sam djevojka iz naroda, jednostavna i neobrazovana, to se svakako odmah
primjeivalo, a meni, uostalom, nije bilo ni stalo da to sakrijem.
Koga mi sve ne dovodi u kuu mora da je u tom trenutku pomislila
gospoa Medolagi Najobiniju palananku.
Sjedoh i pogledah djevojku koja se zvala kao i ja. Bila je tono za
polovinu manja od mene, glava, grudi, bokovi i sve je bilo u nje manje. Bila
je mrava, kosa joj je bila prorijeena, lice ovalno, otmjeno, velike
sanjalake, oi s izrazom uplaenosti. Posmatrala sam je i odmah sam
primijetila kako je pod mojim pogledom oborila oi i sagnula glavu.
Pomislih da je stidljiva i rekoh, da bih probila led:
Znate, izgleda mi zaista, neobino da se neko drugi zove kao ja i da
je u isto vrijeme sasvim drukiji nego to sam ja.
Rekoh to sasvim sluajno, samo da bih nekako zapoela razgovor, iako
sam bila svjesna da je glupo to govorim. Na moje najvee iznenaenje ne
dobih nikakav odgovor. Djevojka me pogleda iroko otvorenih oiju, a zatim
utjei, sagnu glavu nad tanjur i poe da jede. Tada mi odjednom sinu: ona
nije stidljiva, ve se uplaila. Uzrok njenog straha bila sam ja. Bila ju je
uplaila moja ljepota, koja je u onom ustajalom i pranjavom zraku njene
kue odskakala kao rua u pauini; bila ju je uplaila moja bujnost, koja je
upadala u oi ak i kad sam utjela i kad sam stajala nepomina, naroito ju
je bila uplaila injenica da sam dijete iz naroda. Razumije se da bogata ne
voli siromaha, ali ga se i ne plai, jer, drei se gordo i pravei se vaan, zna
da ga dri na odstojanju; siromah, koji je odgojen ili porijeklom stekao duu
bogataa, naprosto se uasava pravog i istinskog siromaha, kao neko ko
osjea da je predodreen za izvjesnu bolest od koje ve boluje. Bilo je jasno
da te dvije Medolagi nisu bogate, jer se inae sigurno ne bi bile bavile
iznajmljivanjem soba. Svjesne da su siromane, ali prikrivajui svoje
siromatvo, za njih je moje prisustvo siromane djevojke bez maske
predstavljalo izvjesnu opasnost i gotovo neku uvredu. Ko zna to je sve
prolo kroz glavu te djevojke kad je oslovih.
Ova mi se obraa, eli da postanemo prijateljice, nee mi vie dati
mira. . . Sve to shvatih u jednom jedinom trenutku i odluih da vie ne
otvaram usta sve dok se veera ne svri.
Majka koja je bila prirodnija, a moda i radoznalija, nije ipak htjela da
se odrekne razgovora.
Nisam znala da ste vjereni ree Minu otkad?
Glas joj je zvuao uobraeno, a govorila je, da tako kaem, iza onih
ogromnih grudi, kao da stoji iza nekog rova koji je titi.
Ima tome mjesec dana ree Mino. To je bilo tono, poznavali
smo se svega mjesec dana.
Da li je gospoica Rimljanka?
I te kakva! Sedam generacija.
A kada ete se vjenati?
Uskoro. .. im bude slobodna kua u kojoj emo stanovati.
O ... ve imate i kuu.
Da, malu vilu s batom ... s kulom ... zaista je vrlo lijepa.
Tako je on onim svojim pakosnim tonom opisivao malu vilu koju sam
mu bila pokazala na putu blizu nae kue. Upreh sve sile i rekoh:
Budemo li ekali da ta kua bude slobodna... bojim se da se neemo
nikada uzeti.
Gluposti ree Mino veselo. Izgledalo je da se sasvim oporavio,
ak mu je i lice bilo dobilo izvjesnu boju. Vrlo dobro zna da e
ugovorenog dana biti slobodna.
Komedije mi se ne sviaju, i zato ne rekoh nita. Sobarica promijeni
tanjure.
Vile, gospodine Diodati, ree gospoa Medolagi imaju mnoge
dobre strane, ali su nezgodne ... zahtijevaju mnogo posluge.
Zato? ree Mino. To nee biti potrebno ... Adrijana e biti i
kuharica i sobarica i guvernanta . .. zar ne, Adrijana?
Gospoa Medolagi me odmjeri pogledom i ree:
Gospoice imaju drugog posla, a ne da misle na kuhanje, da iste
sobe, da namjetaju krevete... ali ako je gospoica Adrijana navikla da to
radi... onda ... Ne zavrivi pogleda u tanjur koji mi u taj as prui sobarica.
Ne znajui da ete i vi doi... nismo mogli da dodamo nita drugo osim
jaje.
Razljutih se i na Mina i na tu enu, i umalo to ne odgovorih:
Ne ... ja sam navikla da se skitam po ulicama.
Mino, koji je bio neobino, gotovo neprirodno veseo, nali sasvim
slobodno vina u svoju au, a nali i meni (oi gospoe Medolagi pratile su
zabrinuto bocu), a zatim nastavi:
 Ta Adrijana nije gospoa ... a nee nikada ni biti Adrijana je
uvijek namjetala krevete i istila sobe... Adrijana je djevojka iz naroda.
Gospoa Medolagi pogleda me kao da me je tek sada primijetila, a
zatim s izvjesnom uvredljivom ljubaznou potvrdi:
Upravo tako ... kako sam rekla... ako je na to navikla.
Kerka sagnu glavu nad tanjur.
Da, navikla je nastavi Mino a ja je, razumije se, neu primoravati
da promijeni tako korisne navike... Adrijana je kerka velje mukih koulja,
i ona je velja... zar ne, Adrijana? Prui ruku preko stolnjaka i uhvati moju
pa mi okrenu dlan na gore: Boji nokte, dodue, ali ima ruku radnice: veliku,
jaku, jednostavnu ... a takva joj je i kosa, istina kovrdava, ali u stvari
otporna i tvrda. Zatim mi pusti ruku i jako me, kao kakvu ivotinju, povue
za kosu. Adrijana je dakle, u svemu i po svemu dostojan predstavnik naeg
dobrog i zdravog naroda.
U njegovu glasu osjeala se neka vrsta sarkastinog izazova, koji niko
ne prihvati. Kerka je gledala u mene, kao da sam prozirna pa posmatra neki
predmet koji se nalazi iza mojih lea, majka naredi sobarici da promijeni
tanjur, a zatim okrenuvi se prema Minu, sasvim neoekivano upita:
Dakle, gospodine Diodati, jeste li bili da vidite onu komediju?
Doe mi da se nasmijem, tako je nespretan bio taj nain mijenjanja
razgovora. Mino se meutim ne zbuni, ve ree:
Nemojte mi spominjati tu komediju ... to je prava svinjarija.
Mi idemo sutra... kau da su glumci sjajni.
Mino odgovori da glumci u stvari nisu tako dobri kako novine tvrde;
gospoa nije vjerovala da novine lau.
Mino joj odgovori da je u novinama, od prvog do posljednjeg retka,
sve ista la... Tako je od tog trenutka itav razgovor bio protkan slinim
argumentima. im bi jedan od tih konvencionalnih razgovora bio iscrpljen,
gospoa Medolagi bi odmah, s neprikrivenom urbom, zapoinjala drugi.
Mino, koga je to, kako se inilo, zabavljalo, bio je prihvatio igru pa je
spremno odgovarao. Razgovarali su o glumcima, o nonom ivotu u Rimu, o
kavanama, o kinematografima pozoritima, gostionicama i jo o kojeemu.
Liili su na dva igraa tamburela, koji stalno upuuju jedan drugome istu
loptu, pazei pri tom da im ona ne izmakne. Ali dok je Mino to inio voen
pri tom svojom poznatom i jako razvijenom sklonou za komediju, gospoa
Medolagi je to inila jer se plaila i gnuala ne samo mene, ve i svega to je
moglo da se na mene odnosi. S onim svojim isto formalistikim i
konvencionalnim razgovorom ona kao da je eljela da dade na znanje:
Time hou da vam kaem da je nepristojno oeniti se djevojkom iz
naroda, a u svakom sluaju vrlo nepristojno dovoditi je u kuu udovice
dravnog inovnika Medolagia.
Kerka nije bila ni pisnula itavo vrijeme, toliko je bila uplaena; ona
kao da je samo eljela, a to je uostalom i pokazivala, da se veera to prije
zavri i da ja odem. Neko kratko vrijeme zabavljala sam se pratei tu borbu
rijeima, ali se uskoro zamorih pa se sasvim predadoh tuzi, koja je odavno
vrebala moje srce. Bilo mi je jasno da me Mino ne voli, a to mi je saznanje,
uprkos svemu, bilo teko. Bila sam jo primijetila da se Mino posluio onim
to sam mu bila povjerila kako bi na tome zasnovao komediju s vjeridbom,
ali mi nije bilo jasno da li je time htio da se naruga meni, samom sebi ili tim
dvjema enama. Moda je htio da se naruga svima, ali ipak najvie samome
sebi. inilo mi se kao da je i on u dubini svoga srca gajio elju za normalnim
i pristojnim ivotom, ali se iz razloga koji su bili potpuno drukiji od mojih
nije nadao da e to ostvariti. Shvatih da ona njegova pohvala djevojci iz
naroda nije sadravala nita laskavo ni za mene ni za sam narod. To je bilo
sredstvo kojim se on posluio da tim dvjema enama to vie napakosti, to je
bilo sve. Polazei od tih mojih zapaanja, shvatih da je istina ono to je on
maloas bio rekao: da njegovo srce nije sposobno za ljubav. Nikada kao u
tom trenutku nisam bila shvatila da je ljubav sve i da od ljubavi zavisi sve.
Ljubav, meutim, ili postoji ili ne postoji. Kad postoji, onda ne volimo samo
svog ljubavnika, ve i sve druge ljude i stvari, kao to je to bio sluaj kod
mene. Ali ko ne zna za ljubav, taj nikoga ne voli i nita, a to je bio njegov
sluaj. Taj nedostatak ljubavi vodio ga je ka nesposobnosti i nemoi.
Sto je meutim bio raspremljen. Na stolnjaku, posutom mrvicama,
nalazile su se, obasjane okruglom svjetlosti lustera, etiri alice za kavu,
pepeljara od terakote u obliku lale i jedna velika bijela ruka iarana tamnim
mrljama i ukraena jeftinim prstenjem, koja je drala upaljenu cigaretu. Bila
je to ruka gospoe Medolagi. Odjednom osjetih kako mi se od netrpeljivosti
nadimaju grudi pa se digoh:
ao mi je, Mino rekoh ali ja imam posla i moram da idem.
On zgnjei cigaretu u pepeljari, i die se. Glasno, kao prava palaanka
rekoh laku no i lagano se poklonih, na to gospoa Medolagi odgovori
dostojanstveno, dok kerka uope ne odgovori, a zatim izioh. U predsoblju
rekoh Minu:
Bojim se da e te poslije te veeri gospoa Medolagi zamoliti da
potrai drugu sobu.
On slegnu ramenima:
Ne vjerujem ... plaam mnogo i na vrijeme.
Idem rekoh ta me je veera rastuila.
 Zato?
Jer sam se u stvari uvjerila da nisi sposoban dame voli.
Te rijei rekoh tuno ne pogledavi ga uope pri tom. Kad malo zatim
podigoh oi, uini mi se da se raalostio. Dodue, to je moda samo sjenka
predsoblja pala na njegovo lice. Odjednom osjetih izvjesno kajanje:
Da se nisi uvrijedio? upitah ga.
Ne odgovori on s mukom na kraju krajeva to je istina...
Duu mi ispuni njenost, zanosno ga zagrlih i rekoh:
Nije istina ... rekla sam to samo iz inata ... a uostalom, ja te svejedno
ipak mnogo volim ... gledaj... donijela sam ti ovu kravatu.
On je pogleda pa me upita:
Da je nisi ukrala?
To je bila ala koja je kod njega, kako to kasnije shvatih, znaila
mnogo veu njenost od bilo kakvih toplih rijei zahvalnosti. Meutim, u
tom trenutku uini mi se kao da me je neko ranio u srce. Oi mi se napunie
suzama, promucah:
Ne... kupila sam je... tu dolje u radnji.
On primijeti da mi je zadao bol pa me zagrli i ree:
Budalo ... rekao sam to ale radi... uostalom, bilo bi mi drago i da si
je ukrala... moda ak i vie.
Rekoh donekle utjena:
ekaj da ti je stavim. On podie bradu, ja mu izvukoh staru
kravatu, prevrnuh ovratnik i svezah mu novu kravatu.
Odnijet u tu runu otrcanu kravatu rekoh ... ne smije vie da je
nosi. eljela sam u stvari da imam jednu njegovu uspomenu, neto to je
on ranije nosio.
Uskoro emo se, dakle, vidjeti, ree.
Kada?
Sutra, poslije veere.
Dobro. Uzeh mu ruku da je poljubim. On se trgnu, ali ne uspije
sprijeiti da je moje usne ne dotaknu.
Brzo, ne okreui se, sioh niz stepenice.
 7

Od toga dana nastavih da ivim svojim obinim ivotom. Voljela sam

Mina i esto sam osjeala elju da napustim svoj zanat koji se toliko protivio
pravoj ljubavi, ali, kako se, uprkos ljubavi, uslovi moga ivota nisu bili
promijenili, uvijek sam se nalazila u istom poloaju: drugim rijeima, niti
sam imala novaca, niti sam bila u mogunosti da zaradim potreban novac
drukije nego to sam ga zaraivala. Od Mina nisam htjela da primim novac
a, uostalom, on ga nije ni imao, jer mu je porodica slala jedva toliko koliko je
bilo dovoljno za njegovo izdravanje u gradu. ta vie, moram da kaem da
sam stalno osjeala neodoljivu elju da ja platim na svim onim mjestima
kuda smo ili zajedno, u kavanama ili u restoranima. On je tu moju ponudu
redovno odbijao, pa sam svaki put bila razoarana i ogorena. Kad nije imao
novaca, vodio me u park, gdje smo, sjedei na klupi jedno pored drugoga,
razgovarali i gledali prolaznike, kao to ine svi siromasi. Jednog dana rekoh
mu:
Znam da nema novaca ali emo ipak svratiti u kavanu ... ja u
platiti... to ti smeta?
To je nemogue.
Zato? Ja elim da idem u kavanu da neto popijem.
Onda idi sama.
U stvari, nije mi bilo toliko stalo da idem u kavanu koliko da platim za
njega. Ta moja elja bila je duboka, osjeala sam elju da mu odmah predam
novac, sav novac, onako kako sam ga dobivala od svojih prolaznih
ljubavnika. inilo mi se da bih mu na taj nain mogla da pokaem koliko ga
volim. Ali sam ujedno mislila da bih ga, izdravajui ga vezala za sebe
mnogo vrim vezama nego to su jednostavne osjeajne veze. Rekoh mu
jednom drugom prilikom:
Voljela bih kad bih smjela da ti dam novaca... a uvjerena sam da bi i
ti osjetio zadovoljstvo kad bi htio da ga primi.
On poe da se smije i odgovori mi:
Nai se odnosi, bar to se mene tie, ne zasnivaju na nekom
zadovoljstvu.
A na emu se onda zasnivaju?
Nakon kratkog oklijevanja on mi odgovori:
Na tvojoj elji da me voli i na mojoj slabosti prema toj tvojoj elji...
ali to ne znai da ta moja slabost ne poznaje izvjesne granice.
to hoe time da kae?
 To je sasvim prosto odgovori mirno a to sam ti, uostalom, ve
toliko puta objasnio ... mi smo jo uvijek zajedno jer si ti to eljela... ja to,
meutim, nisam elio, a ni sada to ne elim, bar u teoriji.
Dosta, dosta prekinuh ga neemo govoriti o naoj ljubavi... nisam
dobro uinila to sam zapoela taj razgovor.
Mislei na njegov karakter, esto sam na kraju dolazila do bolnog
zakljuka da me on uope ne voli i da sam ja za njega samo predmet nekog
eksperimenta. U stvari, on se bavio iskljuivo samim sobom, ali je i u tim
granicama njegov karakter bio vanredno kompliciran. ini mi se da sam to
ve ranije jasno istakla. On je bio mladi iz imune porodice koja je ivjela u
unutranjosti, delikatan, inteligentan, obrazovan, dobro odgojen, ozbiljan.
Njegova je porodica, sudei po onome to sam mogla da shvatim, jer je on o
njoj nerado govorio, bila jedna od onih u kojoj bih ja, u mojim uzaludnim
snovima za normalnim ivotom, bila toliko voljela da sam mogla da se
rodim: patrijarhalna, otac mu je bio ljekar i posjednik, pa je njegova majka
jo mlada provodila dio vremena u kui, ne brinui se ni za to drugo, osim
za mua i za djecu, tri mlae Minove sestre i jednog starijeg mu brata. Otac
mu je bio poslovan ovjek i vaio je kao autoritet u mjestu, majka je bila
veoma pobona, sestre prilino lakomislene, stariji brat, kao i njegov prijatelj
ankarlo, dosta razuzdan, ali su sve to bile vrlo podnoljive mane; meni,
roenoj u sasvim drugim uslovima i u sasvim drugom svijetu, one ak nisu ni
liile na neke mane. U porodici su se svi veoma voljeli, i roditelji, i brat i
sestra, a naroito su svi voljeli Mina.
Meni se inilo da je velika srea biti roen u takvoj porodici. On je,
meutim, prema svojoj porodici osjeao neku averziju, antipatiju, odvratnost,
koju zaista nisam mogla da shvatim. Izgledalo je da je isto takvu antipatiju,
averziju i odvratnost osjeao i prema samome sebi, i zbog onoga to je bio, i
zbog onoga to je radio. Ja sam, dodue, bila stekla utisak da ta njegova
mrnja prema samome sebi predstavlja samo odraz njegove mrnje prema
njegovoj porodici. Drugim rijeima, imala sam utisak da je mrzio sve to ga
je vezalo za porodicu, sve u emu je na bilo koji nain osjeao uticaj
porodinog kruga na sebe. Kako rekoh, bio je dobro odgojen, obrazovan,
inteligentan, delikatan, ozbiljan, ali je prezirao i tu inteligenciju, i tu kulturu,
i tu delikatnost, i tu ozbiljnost samo zato to je sumnjao da sve to duguje
porodici u kojoj se rodio i u kojoj je odrastao. Jednom mu rekoh:
Pa to bi ti htio? Sve su to vanredno lijepe osobine ... trebalo bi da
zahvali bogu to ih ima.
A to e mi sve to? odgovori on jedva to se mene tie bilo bi mi
milije da liim na Sonconja.
 Ne znam zato, ali moja pria o Sonconju bila je napravila na njega
snaan utisak.
Kakav uas uzviknuh on je udovite, i ti bi elio da lii na
udovite.
Razumije se da ne bih elio da budem u svemu kao Sonconjo ree
mirno spomenuo sam Sonconju samo zato da bih objasnio svoju misao...
kako bilo da bilo, Sonconjo je sposoban da ivi u ovome svijetu.
A da li bi htio da zna odgovorih mu na to to bih ja eljela?
Da ujem.
eljela bih poeh polako, uivajui u rijeima, jer mi se inilo
kao da se u svakoj od njih skriva poneki moj san koji sam dugo prieljkivala
da sam ono to si ti, tako je to tebi tako mrsko... eljela bih da sam se rodila
u bogatoj porodici kao to je tvoja, koja bi me bila lijepo odgojila... eljela
bih da ivim u istoj i lijepoj kui kao to je tvoja... eljela bih da sam imala
kao ti. dobre uitelje, guvernante... eljela bih da, kao ti, provodim ljeto na
moru ili u brdima... da imam lijepe haljine, da me pozivaju i da ja druge
pozivam, a zatim bih eljela da se udam za ovjeka koji bi me volio, za
valjana ovjeka koji bi radio i koji bi i sam bio imuan ... i eljela bih da s
tim ovjekom ivim i da s njim imam djece.
Razgovarali smo isprueni na krevetu. Odjednom kao to je to esto
radio, skoi na mene i stade me stiskati, zlostavljajui me i ponavljajui:
eljela bi, eljela bi, eljela bi... da bude kao gospoa Lobianko.
A ko je ta gospoa Lobianko? upitah zbunjeno i pomalo uvrijeeno.
To je jedna pakosna ena koja me esto poziva na svoje ureve, jer se
nada da u se zaljubiti u koju od njenih odvratnih keri i uzeti je za enu ... ja
sam, kao to se to kae u mondenskom jeziku, dobra partija.
Ali ne bih uope eljela da liim na gospou Lobianko.
Pa ipak bi silom prilika bila takva, da si imala sve ono to si
spomenula... i gospoa Lobianko se rodila u bogatoj porodici gdje su je
dobro odgojili, imala je dobre uitelje, guvernante, slali su je u kolu, i,
mislim, ak i na univerzitet... i ona je odgojena u istoj i lijepoj kui... i ona
svakog ljeta ide na more ili u brda... i ona ima lijepe haljine, poziva i prima ...
poziva i ide na prijeme... i ona se udala za ovjeka na svom mjestu, inenjera
Lobianko, koji radi i donosi kui mnogo novaca... na kraju, i ona je s tim
muem, mislim da mu je bila ak i vjerna, imala dosta djece... tri keri i
jednog sina... pa ipak je, uprkos svemu, kako sam ve rekao, prava aspida.
Bit e da je ona aspida ... i nezavisno od svoje sredine.
Ne, ona je takva kakve su i njene prijateljice i prijateljice njenih
prijateljica.
 Moda protestovah, nastojei da se izvuem iz njegova neprijatnog
zagrljaja ali svako ima svoj karakter ... moda je gospoa Lobianko zaista
aspida ...ali ja sam uvjerena da bih u takvim uslovima ispala bolja, mnogo
bolja nego to jesam.
Ne, bila bi isto tako strana kao to je strana i gospoa Lobianko.
Ali zato?
Tako.
Reci mi... da li tebi i tvoja porodica izgleda strana?
Bez svake sumnje ... suvie strana.
A da li si i ti straan?
I ja sam straan u svemu onome to sam dobio od svoje porodice.
A zato. . . reci mi zato?
Tako.
To nije nikakav odgovor.
To je isto takav odgovor kakav bi dobila, i od gospoe Lobianko kad
bi joj postavila izvjesna pitanja.
Kakva pitanja?
Nije vano kakva odgovori on olako izvjesna nezgodna pitanja . ..
kada se s uvjerenjem kae tako ,to i najradoznalijem ovjeku zatvara
usta... tako . .. bez naroitog razloga . .. tako.
Ne razumijem te.
to mari to se mi ne razumijemo, ako se volimo? zavri grlei me na
onaj svoj ironian nain koji je u stvari bio lien ljubavi. Tako se svrila naa
diskusija.
Isto onako kao to se nikada nije potpuno predavao ni svojim
osjeajima, jer je uvijek jedan dio, i to, kako mi se ini, vei, uvao za sebe
umanjujui svaku vrijednost onim rijetkim trenucima njenosti, nikada nije
preda mnom otkrivao sasvim svoju duu. Kad god bi pomislila da mi je polo
za rukom da prodrem do sri njegova bia, on bi me odgurnuo nekom alom
ili nekom smijenom kretnjom, i tako bi ponovo izmakao mojoj panji. Bio
je zaista savreno nepostojan. On je sa mnom postupao kao s nekim niim
biem, gotovo kao s nekim objektom koji slui za eksperimentiranje i
studiranje. I moda sam ga ba zato tako pokorno i tako predano voljela.
Uostalom, ponekad mi je izgledalo da on mrzi ne samo svoju porodicu i
svoju sredinu ve naprosto sve ljude. Nekom drugom prilikom, vie se ne
sjeam kojom, bio je primijetio:
Bogatai su uasni... uasni... ali ni siromasi nisu nita bolji, iako iz
drugih razloga.
Bilo bi mnogo jednostavnije rekoh mu kad bi naprosto priznao da
mrzi sve ljude odreda.
Poe da se smije i odgovori:
Apstraktno, to jest kad nisam s njima, ja ih ne mrzim ... ak ih toliko
malo mrzim da vjerujem da bi se mogli popraviti... kad to ne bih vjerovao, ne
bih se ni bavio politikom ... ali kad sam s njima, izgledaju mi uasni... zaista
dodade jednom tuno ljudi nita ne vrijede.
I mi smo ljudi rekoh mu ni mi, dakle, nita ne vrijedimo... pa
prema tome nemamo ni pravo da ih osuujemo.
Ponovo se nasmija i odgovori: Pa ja ih i ne osuujem ... ja ih osjeam
... ili, bolje rei, ja ih osjeam svojim njuhom ... onako kao to pas osjea trag
jarebice ili zeca... da li ih pas osuuje? Osjeam svojim njuhom da su zlobni,
bijedni, glupi, samoivi, prosti, dvolini niski, prljavi... osjeam ih svojim
njuhom, radi se, dakle, o izvjesnom osjeaju ... a da li se osjeaj moe
unititi?
Nisam znala to da odgovorim i zato samo primijetih:
Ja nemam tog osjeaja.
Drugom prilikom mi ree:
Da li su ljudi dobri, ili loi, to ne znam ... ali su u svakom sluaju
nekorisni, tetni, suvini...
to hoe time da kae?
Hou da kaem da je itavo ovjeanstvo suvino ... ono predstavlja
samo runu izraslinu na zemaljskoj kugli... bradavicu ... svijet bez ljudi, bez
njihovih gradova, bez njihovih ulica, njihovih pristanita, njihova sitnog
poslovanja, bio bi mnogo ljepi... zamisli kako bi svijet bio lijep kad bi
postojalo samo nebo, more, drvee, zemlja, ivotinje.
Nisam se mogla savladati pa se nasmijah i uzviknuh:
Kakve ti to udne ideje padaju na pamet!
ovjeanstvo nastavi on to je neto to ne ma ni glave ni repa ...
neto to je potpuno negativno ... historija ovjeanstva izaziva dosadu ...
emu ona slui? ... to se mene tie, smatram da nije potrebna.
Pa i ti primijetiti spada u ljudski rod... znai da si i ti suvian.
Ja na prvom mjestu.
Druga njegova fiksna ideja bila je jo udnija, jer on nije pokuavao da
je primijeni u praksi pa mu je sluila samo zato da mu pokvari svako
zadovoljstvo. To je bilo pitanje nevinosti. Nevinost je kovao u zvijezde, i to
stalno, a naroito, i kao za inat, neposredno poslije snoaja. Govorio je da je
ljubav najgluplje i najprostije sredstvo kojim se ljudi slue da bi se oslobodili
svih problema, oslobaajui ih se kradimice, potajno, kao to se oslobaamo
nezgodnih gostiju izvodei ih kroz sporedna vrata.
 Kad je operacija gotova, onda idemo u etnju s naim sukrivcem,
enom ili ljubavnicom, udesno raspoloeni da se pomirimo sa svijetom ... pa
bio on i najgori.
Ne razumijem te rekoh mu jednom.
Pa ipak odgovori on bar bi ti to morala da shvati... zar to nije
tvoja specijalnost?
Uvrijedih se i rekoh:
Moja specijalnost, kako je ti naziva, sastoji se u tome da te volim ...
ako eli, vie nikada neemo imati snoaj... ali ja u te ipak voljeti.
Nasmija se i upita:
Jesi li ba sigurna?
Na tome se tog dana bilo sve zavrilo. Kasnije je te iste stvari esto
ponavljao, ali ja na to nisam vie obraala panju, mirila sam se s tim kao i s
mnogim drugim crtama njegova tako protivurjenog karaktera.
O politici, osim beznaajnih aluzija, nije gotovo nikada govorio. Sve
do danas ne znam za im je teio, kakve su bile njegove ideje, kojoj je stranci
pripadao. To moje neznanje potie djelomice otuda to mi on o tome nije
nikada govorio, a djelomice i otuda to se ja uope ne razumijem u politiku;
zato to sam se stidjela i to sam u tom pogledu bila ravnoduna, nisam od
njega traila ona obavjetenja koja bi me bila mogla pouiti. Sama sam tome
kriva. Sam bog zna koliko sam se zbog toga kasnije kajala. Tada mi je
izgledalo sasvim zgodno da se ne mijeam u stvari za koje sam smatrala da
se mene ne tiu, pa sam mislila samo na ljubav. Ponaala sam se, dakle,
upravo kao to se ponaaju tolike druge ene i ljubavnice, koje ponekad ne
znaju ak ni to na koji nain njihovi muevi i ljubavnici zarauju novac koji
im donose u kuu. esto mi se deavalo da bih susrela ona njegova dva druga
s kojima se gotovo danomice viao. Meutim, u mojoj prisutnosti ak ni oni
nisu govorili o politici, alili su se ili govorili o sasvim beznaajnim
stvarima.
Pa ipak se moja dua nije mogla da oslobodi izvjesnih briga koje su je
stalno muile, jer mi je bilo jasno da je opasno raditi protiv reima. Naroito
sam se bojala da Mino ne izvri kakvo nasilje, jer u svom neznanju nisam
znala da pravim razliku izmeu zavjere, oruja i krvi, to vie, sjeam se
jedne injenice koja dokazuje da sam, iako nejasno, osjeala dunost da
posredujem kako bih sprijeila opasnost koja mu je prijetila. Znala sam da je
zabranjeno nositi oruje, da svakome ko ga nosi bez odobrenja prijeti zatvor.
U izvjesnim trenucima lako je izgubiti glavu a upotreba oruja esto je
kompromitirala osobe koje bi se inae spasile. Zbog svih tih razloga smatrala
sam da mu onaj revolver, kojim se Mino toliko ponosio, ne samo nije
potreban, kako je on to sebi uobraavao, nego bi mu, u sluaju da ga mora
upotrijebiti, ili kad bi ga kod njega pronali, mogao postati i veoma opasan.
Ipak mu o tome nisam smjela nita govoriti a, uostalom, znala sam da to ne
bi ni koristilo. Na kraju odluih da uinim neto kriom. Kako mi je on
jednom prilikom bio objasnio mehanizam svog revolvera, ja mu ga jednog
dana, dok je spavao, izvadih iz depa njegovih hlaa, izvukoh arer i izvadih
metke, koje potom sakrih u fijoku ispod rublja, a zatim ponovo zatvorih
revolver i stavih mu ga u dep. Sve to uinih za nekoliko trenutaka, a zatim
legoh ponovo pored njega da spavam. Dva dana kasnije stavih metke u
torbicu s namjerom da ih bacim u Tibar.
Tih dana doe da me posjeti Astarita. Bila sam ga gotovo sasvim
zaboravila, a to se tie one stvari u vezi sa sobaricom, smatrala sam da sam
izvrila svoju dunost pa nisam vie htjela da o tome mislim. Astarita mi
saopi da je sveenik predao pudrijeru, policiji, da je gospodarica, kad su joj
vratili pudrijeru, prema savjetu policije odustala od tube i da je sobarica,
poto se ustanovilo da je nevina, putena iz zatvora. Ta me vijest mnogo
obradova, jer se tako oslobodih osjeaja da mi prijeti opasnost, a taj me je
osjeaj od moje posljednje ispovijesti stalno muio. Na sobaricu nisam vie
uope mislila, ali sam mislila na Mina i rekoh samoj sebi da odsada, poto
vie ne postoji opasnost od prijave koje sam se toliko plaila, nemam zato
da strahujem ni za sebe ni za Minu. U svom zanosu ne mogoh se savladati da
ne zagrlim Astaritu.
Zar ti je bilo toliko do toga da ta ena izie iz zatvora? primijeti,
napravivi pri tom podozrivu grimasu.
Moda to tebi izgleda udno slagah jer sva kog dana alje na
robiju ko zna koliko nevinih ljudi ali mene je to mnogo muilo.
Ja nikoga ne aljem na robiju promrmlja on ja samo vrim svoju
dunost.
Upitah ga:
A jesi li vidio sveenika?
Ne ... nisam ga vidio ... telefonirao sam ... rekli su mi da je pudrijeru
zaista predao jedan sveenik koji ju je dobio po tajnoj ispovijesti... a tada
sam ja stvar sa svoje strane preporuio.
Zamislih se, iako ni sama nisam znala zato a zatim rekoh:
Voli li me uistinu?
To moje pitanje odmah ga uzbudi. vrsto me zagrli i promuca:
Zato me to pita?... ta to bi ve morala da zna.
Htio je da me poljubi, ali se ja odbranih i rekoh:
Pitala sam te to zbog toga to bih htjela da znam da li e mi uvijek u
svakoj zgodi pomoi... kad god te zamolim ... kao to si mi sada pomogao?
Uvijek ree drui itavim tijelom. Zatim me upita primiui
svoje lice mome: A hoe li ti biti uvi jek dobra prema meni?
Kad se Mino vrati, bila sam odluila da s Astaritom prekinem svaku
vezu, jer se on razlikovao od mojih prolaznih ljubavnika. Nisam ga voljela,
ak sam u izvjesnim trenucima osjeala prema njemu naprosto odvratnost i
moda mi je ba zato izgledalo da bih iznevjerila Mina kad bih i dalje s njim
odravala odnose. Dolazila sam u iskuenje da mu kaem istinu:
Ne, nikad vie neu biti prema tebi dobra, ali odjednom odbacih tu
misao i svladah se. Pomislih da je on moan, da akomo svakog dana moe
dospjeti u zatvor i da zbog toga ne smijem vrijeati Astaritu, ukoliko hou da
on za njega posreduje i da ga oslobodi. Pomirih se sa svojom sudbinom i
rekoh brzo: Da... bit u dobra s tobom.
A reci mi navaljivao je uzoholivi se voli li me bar malo?
Ne, ne volim te odluno mu odgovorili ta ti to zna... to sam ti
toliko puta rekla.
I nikad me nee voljeti?
Mislim da neu.
Zato?
Tu nema zato.
Ti nekoga drugog voli.
To ne treba da te interesira.
Ali meni j e tvoja ljubav potrebna ree oajno, gledajui me onim
svojim mrzovoljnim oima zato ... zato nee da me bar malo voli?
Toga mu dana dozvolih da ostane sa mnom sve do kasno u no. Bio je
neutjean to nisam mogla da ga volim i nikako nije mogao da vjeruje da
govorim istinu.
Ta ja nisam gori od drugih mukaraca ponavljao je zato ne bi
mogla da voli mene radije nego nekoga drugoga?
Osjeala sam zaista prema njemu saaljenje; kako je navaljivao i stalno
me pitao za moje osjeaje prema njemu, traei u mojim rijeima bilo kakav
razlog za svoju nadu, dolazila sam gotovo u iskuenje da ga slaem, da bih
mu tako pruila ma kakvu iluziju do koje mu je bilo toliko stalo. Primijetih
da je te noi bio tuniji i zlovoljniji nego obino. Izgledalo je kao da eli da
na neki spoljanji nain, kretnjama, dranjem, izazove u meni ljubav koju je
moje srce odbijalo da mu prui. Odjednom, sjeam se, obuze ga elja da
sjednem gola u fotelju. Kad sjedoh kleknu preda me, stavi mi svoju glavu u
krilo, pritisnu mi svoje lice na trbuh i ostade dugo, potpuno nepomian u tom
poloaju. Ja sam mu, meutim, kako je on to elio, stalno, lagano i njeno
milovala glavu.
Nije to bilo prvi put to me je primoravao na tu vrstu ljubavne igre, ali
mi je izgledalo da je tog dana bio tuniji nego obino. Uzdisao je s vremena
na vrijeme, pritiskujui takvom snagom svoje lice u moje krilo kao da eli da
u nj prodre, da bi ga ono progutalo. U tim trenucima nije mi liio na
ljubavnika, ve na dijete koje trai zaklon i toplinu majinog krila.
Razmiljala sam o tome kako bi mnogi ljudi eljeli da se uope nikada nisu
ni rodili i kako se u onoj njegovoj kretnji, koja je moda bila nesvjesna,
izraavala skrivena elja da ponovo ue u tamnu utrobu iz koje je bio s
bolom iziao na svijetlost dana.
On je te noi tako dugo kleao preda mnom da me konano savlada
san. Zaspah s glavom naslonjenom na naslon fotelje i s rukom na njegovoj
glavi. Ne sjeam se koliko sam spavala, ali mi se uini kao da sam se u
jednom trenutku probudila i ugledala Astaritu, samo ne kako klei pored
mojih nogu, ve kako odjeven sjedi pored mene i posmatra me onim svojim
mrzovoljnim i sitnim oima. Moda je to bio samo san, ili neka halucinacija.
Kad se stvarno probudih, primijetih da je Astarita bio ve otiao i da mi je u
krilu, tamo gdje je bio naslonio svoje lice, ostavio uobiajenu sumu novaca.
Zatim proe petnaestak dana, najsretnijih dana moga ivota. Mina sam
viala svakog dana; iako se nai odnosi nisu bili promijenili, ja sam ipak bila
zadovoljna, jer smo, kako mi se inilo, bili jednoduni u svojim navikama.
utke smo se bili sloili u tome da me on ne voli, da me nikada nee voljeti,
da e mu nevinost biti uvijek milija od ljubavi. Isto smo se tako utke bili
sporazumjeli da ja njega volim, da u ga uvijek voljeti, bez obzira na njegovu
ravnodunost, i da mi je u svakom sluaju milija takva ljubav. Ja ne liim na
Astaritu i zato sam, poto se pomirih s tim da nisam voljela, ipak nalazila
veliko zadovoljstvo u tome to sam Mina voljela. Ne bih se mogla zakleti da
u dubini moga srca nije tinjala nada da e me on ipak jednog dana zavoljeti, i
zbog moje popustljivosti i zbog moje strpljivosti i zbog moje ljubavi. Tu
svoju enju ja nisam mogla niim da potkrijepim, jer je ona bila zapravo
samo izvjestan zain, i to pomalo gorak, za one nae svae i nesigurne
njenosti.
Ipak sam, kao sasvim sluajno, nastojala da uem u njegov ivot, a
kako nisam mogla da u nj prodrem kroz glavna vrata, nastojala sam da se
uvuem kroz sporedna, lako je on sveano i, kako mi se ini, iskreno
izjavljivao da mrzi sve ljude, ipak je u njemu u isto vrijeme postojao, po
nekoj udnoj kontradikciji, i izvjestan nesavladljiv instinkt da propovijeda i
da radi u korist onoga to je smatrao da ljudima slui za njihovo dobro.
Istina, on se uvijek zbog toga kajao i osjeao odvratnost prema tome, ali je
ipak postupao potpuno iskreno. U to doba bilo ga je oduevilo, kako je
ironino govorio, pitanje moga odgoja. Kako ve rekoh, nastojala sam da ga
to vie veem za sebe i zato sam ga hrabrila u toj njegovoj tenji. Meutim,
taj eksperiment propade ve u poetku i to na takav nain da osjeam potrebu
da to ispriam. Dolazio je k meni nekoliko veeri uzastopce, nosei sa sobom
neke svoje knjige i, poto bi mi ukratko objasnio o emu se radi, itao bi mi
pojedine odlomke. itao je dobro, mijenjajui intonaciju ve i prema
sadrini, sa zanosom koji mu je tjerao krv u lice, i davao njegovim crtama
neobinu ivost. Ipak je uglavnom itao takve stvari, koje ja nikako nisam
mogla da shvatim, pa sam uskoro prestala da ga sluam zadovoljavala sam se
samo time da s neutoljivim uivanjem pratim promjene u izrazu koje je to
itanje izazivalo na njegovu licu. Sasvim se zanosio itanjem, nije se vie ni
plaio, ni ironizirao, ponaao se kao ovjek koji je u svom elementu pa se
vie ne plai svoje iskrenosti. Ta me je injenica bila iznenadila, jer sam
dotada smatrala da ljubav, a ne itanje, predstavlja snagu koja otvara ljudsku
duu. Kod Mina, kako je izgledalo, deavalo se sasvim suprotno. Na njegovu
licu, pa ni u rijetkim trenucima njegove istinske ljubavi prema meni, ja
nikada nisam vidjela toliki zanos i toliku iskrenost kao tada kad mi je,
sputajui glas do nekih udnih dubokih tonova ili vraajui ga na obian
govor, recitovao svoje omiljene pisce. U tim trenucima iezavalo je ono
njegovo teatralno i komino dranje koje ga inae nije sasvim naputalo ni u
najozbiljnijim trenucima i koje je stvaralo utisak kao da stalno igra neku
unaprijed smiljenu i isto spoljanju ulogu. ak sam vie puta bila
primijetila da su mu oi pune suza. Kad bi zatvorio knjigu, otro bi me
upitao:
Da li ti se dopalo? Obino sam odgovarala da mi se dopalo, iako
nisam poslije objanjavala zato mi se neto dopalo, to, uostalom, ne bih
bila mogla ni objasniti, jer sam, kako ve rekoh, gotovo od samog poetka
naputala svaki pokuaj da shvatim tu tako nerazumljivu materiju. Desilo se,
meutim, da je on jednoga dana bio pri tom uporan pa me je upitao:
A sad mi reci zato ti se dopalo?... Objasni mi,
Pravo da kaem rekoh nakon trenutnog oklijevanja ne mogu nita
da objasnim, jer nisam uope nita razumjela,
A zato mi to nisi rekla?
Pa od svega onoga to si mi itao ja nisam nita razumjela... ili vrlo
malo.
Pustila si me da ti dalje itam ... a nisi me na to upozorila.
Vidjela sam da ti je drago da ita pa nisam htjela da ti kvarim
zadovoljstvo... uostalom, meni nije nika da bilo dosadno... veoma je
zanimljivo promatrati te kad ita.
On skoi ljutito na noge:
Do avola... ba si glupa... pravi kreten ... a ja sam se toliko zamarao
Napravi kretnju kao da hoe da mi baci knjigu u glavu, ali se na vrijeme
savlada i nastavi da me grdi, i to prilino dugo. Pustih ga da se iskali, a zatim
primijetih:
Ti kae da me eli odgojiti... ali prvi uslov za moj odgoj bio bi da
ne moram vie da zaraujem za ivot na nain koji ti je poznat... da bih
uvrebala mukarca zaista mi nije potrebno da itam pjesme ili da razmiljam
o moralu ... plaali bi mi i kad ne bih umjela ni da itam ni da piem.
On mi odgovori zajedljivo:
Htjela bi da ima lijepu kuu, mua, djecu, haljine, auto, ah ali sva je
srea u tome to ni gospoe Lobianko ne itaju .. . dodue, iz drugih ali
nimalo opravdanih razloga, tako mi se bar ini.
Ne znam to one hoe odgovorih malo ljutito ali te knjige
odgovaraju sasvim drugim ivotnim uslovima nego to su moji... to je kao
kad bi nekom siromahu poklonio divan eir i zahtijevao od njega da ga nosi
uz one njegove kukavne krpe.
Moda odgovori ali ja ti vie nikada neu proitati ni jedan jedini
redak.
Ispriala sam kako je dolo do te svae, jer mi se ini da je ona
karakteristina za njegov nain miljenja i za njegovo ponaanje. Sumnjam
da bi on, i da mu nisam priznala da ne razumijem ona njegova tiva, bio
produio sa svojim odgojnim naporima, i to ne toliko zbog nestalnosti koliko
naprosto zbog nesposobnosti nazvala bih je gotovo fizikom, da ustraje u
bilo kakvom naporu koji zahtjeva trajniji i dublji zanos. On mi o tome nije
nikada izriito govorio, ali mi je bilo jasno da je ono neto komedijako, to
su esto odavale njegove rijei, odgovaralo stvarnim uslovima njegove due.
Deavalo bi se da se zagrije za bilo kakav ideal i da, dok bi trajala ta vatra
nanosa, gleda na taj ideal kao na neto stvarno i mogue. Kasnije bi se
odjednom ta vatra ugasila, i on je osjeao samo dosadu, odvratnost, i
besmislenost iznad svega. U takvim trenucima on se ili sasvim preputao
nekoj vrsti mrtve i umale ravnodunosti, ili je postupao na posve spoljaan i
konvencionalan nain, to jest, kao da se ta vatra nije uope ugasila, jednom
rijei: on je glumio. Teko mi je da objasnim to mu se deavalo u takvim
trenucima, vjerojatno je dolazilo do nekog neoekivanog zastoja svih
njegovih ivotnih funkcija, kao da se odjednom itava krv povukla iz
njegove glave, ostavljajui za sobom samo prazninu i pusto. Ti su prekidi
nastupali odjednom; nije bilo mogue predvidjeti ih, bili su totalni, slini
prekidima elektrine struje kad se odjednom svjetlo ugasi ostavljajui u
potpunom mraku kuu do maloas tako raskono osvijetljenu. Bili su to
prekidi slini prekidima u motoru, koji se, kad mu odjednom ponestane
energije, toak po toak zaustavlja i ostaje nepomian. Te trenutne prekide u
dubini njegove svijesti najprije sam bila uoila po tome to su se u njemu
esto smjenjivala stanja najveeg zanosa i ivahnosti sa stanjima potpune
apatije i umalosti. Kasnije mu tu pojavu potpuno razotkri jedan neobian
incident, kome nisam odmah bila pripisala neku izuzetnu vanost, ali mi se
poslije uinilo naroito znaajnim. Jednog me dana upita, i to sasvim
neoekivano:
Bi li voljela da uini neto za nas?
Ko su ti nas?
Za nau grupu ... da nam pomogne na primjer u rasturanju letaka?
Uvijek sam vrebala svaku priliku koja bi mogla da nas zblii i da
uvrsti nau vezu.
Odgovorih iskreno:
Razumije se... samo mi reci to treba da uinim i ja u uiniti.
Ne boji se?
A to bih se bojala? Kad i ti to radi...
Da ree najprije ti moram objasniti o emu se radi... najprije treba
da upozna ideje za koje se izlae.:
A ti mi ih onda objasni.
Ali tebe to nee zanimati.
Zato? Prije svega, to e me u svakom sluaju zanimati... a zatim,
mene zanima sve ono to ti radi, ako ni zbog ega drugoga, a ono to si ti u
pitanju.
Pogleda me i, iznenada, sasvim neoekivano, oi mu zasijae, lice mu
planu.
U redu ree brzo danas je suvie kasno ... ali sutra u ti sve
objasnit i... rijeima, jer su ti knjige, kako vidim, dosadne ... ali, pazi, to e
biti duga pria ... i ti e morati da me slua i da me prati... ak i ako ti se
ponekad uini da me ne shvata.
Nastojat u da te shvatim rekoh.
Trebalo bi da shvati odgovori kao da govori sam sa sobom, a zatim
otie.
Oekivala sam ga slijedeeg dana, ali ne doe. Doe tek dva dana
zatim. Ue u moju sobu bez rijei i sjede u fotelju udno kreveta.
Dakie rekoh veselo spremna sam ... sluam te.
Odmah primijetih da mu se lice izmijenilo, da su mu oi izgubile svoj
sjaj, itavo mu je dranje bilo nekako uvenulo, bilo bez ivota, ali nisam
htjela da na to mislim. On ipak odgovori:
Nije potrebno da slua, jer nee nita uti.
Zato?
Tako.
Reci istinu protestirah ti smatra da sam ja suvie glupa i
neobrazovana da bih mogla da shvatim izvjesne stvari... hvala ti.
Ne, vara se odgovori ozbiljno.
A onda zato?
Tako nastavismo izvjesno vrijeme, ja navaljujui, a on branei se. Na
kraju ree:
Hoe li da zna zato? Jer ja danas ni sam ne bih znao da ti objasnim
te ideje.
Kako to, kad stalno o tome razmilja?
Istina je da stalno o tome razmiljam, ali od jue, i ko zna dokle e to
biti, te mi ideje nisu vie jasne, ne shvaam vie nita od svega to se na njih
odnosi.
Ta idi.
Nastoj da me shvati ree da sam ti te ideje izloio odmah, pred
dva dana, kad sam ti predloio da radi za nas, siguran sam da bih to bio
uinio ne samo snano, jasno i uvjerljivo, nego i da bi ih ti potpuno shvatila
... Danas, meutim, moda bih mogao da miem ustima i jezikom, da bih
izgovorio izvjesne rijei... ali bih to uinio isto mehaniki, ne uestvujui
nimalo u to me... danas zavri skandirajui ja ni sam nita ne shvaam.
Ne shvaa vie nita?
Da, vie nita: ideje, pojmovi, injenice, uspomene, uvjerenja, sve se
to pretvorilo u nekakvu kau ... ta mi je kaa ispunila glavu i pri tom se
udari prstom po elu itavu glavu ... gadi mi se od nje, kao da ja puna
izmeta.
Posmatrala sam ga neodluno i bez razumijevanja. Uini mi se kao da
je zadrhtao od oaja.
Pokuaj da me shvati ponovi ja danas ne samo to ne shvaam
ideje, nego ni ita drugo, svejedno da li je napisano, reeno ili je ve neko o
tome razmiljao ... sve mi danas izgleda besmisleno ... na primjer... zna li ti
Oena?
Znam.
Da ujemo!
Oe na poeh koji si na nebesima ...
Dosta prekide me. Sad pomisli askom na koliko je naina ta
molitva vjekovima govorena ... s kako razliitim osjeajima... a ja je sada
uope ne shvaam ... ma kako bila reena... mogla bi da je izgovori i
naopake... za mene bi to bilo isto.
Zautje askom a zatim nastavi:
Ali ne ostavljaju samo rijei na mene takav utisak... nego i stvari...
lica... ti si pored mene, sjedi na naslonu fotelje i moda vjeruje da te vidim
... ali ja te ne vidim, jer te ne shvaam .. . mogao bih i da te se dotaknem, pa
ipak te ne bih shvatio ... evo, dotiem te se govorei tako, kao da je pao u
zanos, povue me za kunu haljinu i razgoliti mi grudi evo, dotiem se
tvoje dojke, osjeam njen oblik, toplinu, obrise, vidim njenu boju,
ispupenja, ali ne shvaam to je zapravo to ... govorim sam sebi: to je neki
okrugao, topao, mek, bijel, naduven predmet s nekom malom okruglom i
tamnom bradavicom u sredini ... koji daje mlijeka, koji kad ga pomilujemo,
izaziva zadovoljstvo... pa ipak nita ne shvaam ... kaem sam sebi da je lijep
... da bi morao izazvati u meni elju ... pa ipak nita ne shvaam ... je si li me
sad razumjela? bijesno ponovi stisnuvi mi tako vrsto grudi da nisam
mogla da savladam krik bola. Odmah me pusti i, as zatim, primijeti
zamiljeno: Vjerojatno mnogi ljudi zbog takvog neshvaanja postaju
okrutni... pokuavaju da preko tueg bola uspostave vezu sa stvarnim
svijetom.
Jedno vrijeme smo utjeli. Zatim rekoh:
Ako je to tono, kako onda postupa kad mora da radi izvjesne
stvari?
Na primjer?
Ne znam ... kae da rastura letke... da ih sam pie... ako ti u to ne
vjeruje, kako moe da ih pie i da ih rastura?
Prasnu u sarkastian smijeh:
Postupam kao da vjerujem.
Pa to je nemogue.
Kako nemogue? Gotovo svi tako postupaju, osim kad jedu, piju,
spavaju i vre snoaj, sve ostalo rade tako kao da vjeruju. .. zar ti to jo nisi
primijetila?
On se nervozno smijao. Odgovorih mu:
Ne, ja to nisam primijetila.
I ba zato ree na izvjestan, gotovo uvredljiv nain to se ti
zadovoljava time da jede, da pije, da spava i da vri snoaj kad ti se
prohtije... a sve su to stvari zbog kojih se, kako izgleda, ne treba pretvara ti...
to je mnogo... ali u isto vrijeme, i suvie malo.
Smijao se pa me iznenada udari po butini, a onda me, kao to je imao
obiaj, zagrli, steui me i drmajui me stalno ponavljajui uz to:
Zar ti ne zna da je ovaj svijet kao da je od ... Zar ti ne zna da se na
ovom svijetu, od kralja pa do prosjaka, svi ponaaju kao da je svijet, kao
da je od, kao da je od, kao da je od ...
Pustih ga, jer sam znala da je u takvim trenucima bolje da se ne
vrijeam i da ne protestiram, ve da saekam dok se sasvim ne iskali. Najzad
ipak rekoh odsjeno:
Volim te... to je jedino to znam, i to mi je dovoljno.
On se odjednom smiri i odgovori kratko:
U pravu si.
Zatim provedosmo vee kao obino, ne razgovarajui vie,. ni o politici
ni o njegovoj nesposobnosti da o njoj govori.
Kad ostadoh sama, zakljuih, nakon dugog razmiljanja, da moda i
jest onako kako je on govorio, ali da je, svakako vjerojatnije da on ne eli da
sa mnom govori o politici, jer smatra da ga ne bih shvatila, a moda se i boji
da bih ga, kakvom indiskrecijom, mogla kompromitirati. Nisam mislila da
lae, jer sam iz iskustva znala da se svakom moe desiti kao da se itav svijet
rasprskava u param parad, odnosno, kako je on govorio, da nta ne shvaa,
pa ni Oena . I meni se deavalo, kad se nisam dobro osjeala ili sam iz
ma kog razloga bila neraspoloena; da me obuzme slian osjeaj dosade,
odvratnosti i utuenosti. Pa ipak sam smatrala, poto je bio odbio da me
upozna s onim to je u njegovu ivotu predstavljalo najveu tajnu, da postoji
neki drugi razlog, naime, sumnja u; moju inteligenciju, odnosno u moju
pouzdanost. Ali prekasno shvatih da nisam bila u pravu, jer je kod njega, ili
to zbog svoje mladosti nije bio dovoljno iskusan, ili moda zbog slabosti
njegova karaktera, to bolesno duevno stanje igralo sasvim izuzetnu ulogu.
U tom trenutku smatrala sam da mi je dunost da se povuem i da mu
se ne nameem svojom radoznalou. Tako sam i uinila.
 8

Ne znam zato, ali se vrlo dobro sjeam ak i kakvo je vrijeme bilo tih
dana. Bio je proao februar, hladan i kiovit, a s martom su bili doli prvi
blagi dani. Gusta mrea sitnih bijelih oblaia prekrivala je nebo i
zasjenjivala je oi im bismo iz kunog polumraka izili na ulicu Zrak je bio
prijatan, ali jo kao ukoen od otre zime. Zadovoljna i iznenaena ila sam
po onoj izmuenoj, slaboj i umornoj svjetlosti; stalno sam usporavala korak i
sklapala oi, ili se zaustavljala da posmatram najbeznaajnije stvari: sivog
maka koji se umivao na pragu neke kapije, povinutu granicu oleandra koju
je slomio vjetar, ali e on moda ipak procvjetati, busen zelene trave, izrasle
na ploniku izmeu kamena. Mahovina, koju su kie bile ostavile za prolih
mjeseci u podnoju kua ulivala mi je osjeaj spokojstva i povjerenja.
Razmiljala sam: kad je izmeu kamenih ploa i opeka, mogao u ono malo
zemlje da isprui svoje ile taj barun ljubiaste boje onda mogunost da se
nastavi i razvija postoji i za moj ivot ije ile nisu dublje od ila mahovine i
koji se, da bi se odrao, zadovoljava, kao i ona, vrlo oskudnom hranom.
Smatrala sam da su rijeene, i to zauvijek, sve neprijatne stvari koje su me
muile u posljednje vrijeme, a naroito da neu vie vidjeti Sonconja, da
neu vie nita uti o njegovim zloinima pa sad mogu konano u miru da
uivam u mojim vezama s Minom. Razmiljajui o tome, uini mi se da sam
sada prvi put stvarno osjetila to znai pravi ivot koji se sastoji od prijatne
dosade, slobode i nade.
ak sam bila poela da razmiljam i o mogunosti da izmijenim svoj
nain ivota. Moja ljubav prema Minu toliko me udaljavala od drugih
mukaraca da sada u mojim sluajnim susretima vie nisam osjeala ak ni
onaj podsticaj koji izaziva radoznalost i putenost. Pa ipak sam u isto vrijeme
osjeala da jedan ivot vrijedi koliko i drugi, da nema smisla da ulaem
suvie velike napore da bih se promijenila i da u samo tada promijeniti svoj
nain ivota kad steknem bez naroitih potresa i prekida, i to sticajem samih
dogaaja, a ne svojom voljom, nove navike, sklonosti i interese i postanem
potpuno drukija, nego to sam bila. Ja sam samo pod tim uslovima mogla da
promijenim svoj nain ivota, jer trenutno nisam imala nikakvih ambicija, ni
da troim vie nego to sam troila, ni da poboljam svoje materijalne prilike.
A nikako mi nije izgledalo da bih postala imalo bolja, kad bih promijenila
svoj nain ivota.
Kad sam jednog dana saopila Minu ova svoja razmiljanja, on me
paljivo saslua, a zatim ree:
 ini mi se da ti sama sebi protivurjei... ne govori li stalno da bi
eljela da si bogata, da ima lijepu kuu, da ima mua i djece. To je sve
opravdano, i ti si jo uvijek u mogunosti da to postigne... ali, ako bude
tako umovala, nee to nikada postii.
Odgovorili mu:
Nisam rekla da to elim ... ve da sam to eljela... sigurno ne bih bila
odabrala da postanem to to jesam, da sam, prije nego to sam se rodila,
mogla da biram ... ali ja sam se rodila u ovoj kui, od ove majke, u ovim
uslovima, i ja sam ono to jesam.
To znai?
To znai da mi izgleda besmisleno eljeti da budem druga... eljela
bih da budem drukija samo poi uslovom da, postajui drukija, mogu i
dalje da ostanem; ona koja jesam ... i kad bih stvarno mogla da uivam u toj
promjeni... ali promijeniti se, postati druga samo zato da postanem drukija,
to se ne bi isplatilo.;,
To bi se uvijek isplatilo primijeti on jedva ujno ako ne zbog
same tebe, onda svakako zbog drugih.:
A zatim produih, ne obraajui panju na njegovu upadicu vane
su injenice... zar misli da ni sam i ja mogla, kao izela, da naem bogata
ljubavnika? ... Kad to nisam uinila, to je dokaz da ja to nisam htjela, uprkos
moj im brbljanjima.
Uzet u te za enu ree u ali i zagrli me bogat sam, a poslije
smrti moje bake, to e biti uskoro, naslijedit u mnogo hektara zemlje, vilu
na selu i stan u varoi... uredit emo kuu kako treba, ti e u odreene dane
pozivati gospoe iz susjedstva, imat emo kuharicu, sobaricu, koije ili auto
...a s malo dobre volje otkrit emo jednog dana da smo plemii i zvat emo
se grofovi ili markizi ...
S tobom se nikada ne moe ozbiljno govoriti rekoh, odgurnuvi ga
stalno se ali.
Jedno poslijepodne otioh s Minom u kino. Na povratku se popesmo u
tramvaj, prepun svijeta. Dogovorili smo se da e Mino poi sa mnom mojoj
kui, a zatim emo zajedno na veeru u gostionicu pod zidinama. On uze
karte i probi se kroz gomilu koja je bila zakrila ulaz. Ja sam htjela da poem
za njim, ali me svijet odgurnu i ja ga izgubih iz vida. Dok sam ga traila
oima, pritjenjena pored jedne stolice, osjetih kako mi neko dodirnu ruku.
Oborih pogled i ugledah Sonconja kako sjedi ba iza mene.
Dah mi zastade, i ja osjetih da sam problijedjela i da sam se u licu
promijenila. Gledao me je onim svojim nepodnoljivim upornim pogledom.
Pridigavi se zatim promrmlja kroz zube:
 Hoe li da sjedne?
Hvala promucah jo malo pa u izii.
Ta sjedi.
Hvala ponovih i sjedoh.
Da nisam sjela, moda bih se bila onesvijestila. On ostade stajati pored mene,
kao da motri na mene, drao se objema rukama za moju stolicu i za stolicu
ispod mene. Nimalo se nije bio promijenio, na njemu je bila ona ista kina
kabanica, stegnuta u struku, vilica mu je, kao i ranije mehaniki podrhtavala.
Sklopih oi nastojei da dovedem u red svoje misli. On je, dodue,
uvijek tako gledao, ali mi se sada uini da sam u njegovim oima primijetila
izvjestan, mnogo hladniji izraz. Sjetih se svoje ispovijesti i pomislih da je
mom ivotu u stvari doao kraj, ako je onaj sveenik neto rekao, a Sonconjo
to doznao!
Ta misao me uplai, ali sam se ipak plaila njega koji je onako
uspravno stajao pored mene, ili tonije reeno, njegova pogleda, koji me je
bio obezumio i savladao. Osjeala sam da nemam snage da mu ita odbijem i
da izmeu mene i njega postoji neka veza, koja, naravno, nije ljubavna, ali
ipak moda jaa od one koja me vezuje za Mina. On je svakako to
instinktivno osjeao, jer se ponaao kao kakav gospodar. Posije krae pauze
ree:
Idemo zajedno tvojoj kui.
Ne oklijevajui, rekoh pokorno:
Kako eli.
Uto se priblii Mino, poto se bio oslobodio s mukom svijeta koji ga je
pritiskivao, i stao je bez rijei pored samog Sonconja, uhvativi se rukom za
istu stolicu za koju se i on drao. ak je lagano bio dodirnuo svojim
dugakim i mravim prstima kratke i zatupaste Sonconjine prste. Kad u
jednom trenutku tramvaj naglo zakoi, oni poletjee jedan na drugoga. Mino
se Sonconju odmah uljudno izvini to ga je gurnuo. Ja osjetih da patim to
oni stoje tako blizu jedan pored drugoga, ne znajui jedan za drugoga, i
odjednom rekoh Minu, obraajui mu se odsjeno, da Sonconjo ne bi
pomislio da njemu govorim:
Sluaj, sjetila sam se da sam za veeras zakazala sastanak jednoj
osobi... bit e bolje da se rastanemo.
Ako eli, otpratit u te do kue.
Ne, ta me osoba eka na tramvajskoj stanici.
To nije bilo nita novo, jer, kako rekoh, ja sam i dalje dovodila
mukarce svojoj kui, i Mino je to znao ... Zato e mirno;
Kako eli... onda emo se vidjeti sutra.
 Dadoh mu znak oima da pristajem, a on se izgubi u onoj gomili.
Odjednom, dok se on probijao kroz gomilu, osjetih estok bol. Pomislih, iako
nisam znala zato, da ga neu vie nikad vidjeti.
Zbogom proaputah u sebi, pratei ga pogledom, zbogom ljubavi.
Htjela sam mu dovknuti da stane, ali mi usta zanijemee. Tramvaj se
zaustavi, i meni se uini da sam vidjela kako je Mino iziao. Tramvaj ponovo
krenu.
Za vrijeme itavog puta ni ja ni Sonconjo ne progovorismo. Sad sam
nastojala da se smirim i govorila sam sama sebi da je nemogue da je
sveenik ma to odao. A poto o svemu dobro razmislih, nije mi bilo
neprijatno to sam ga srela. Tako u se osloboditi i posljednjih sumnji u vezi
s eventualnim posljedicama svoje ispovijesti.
Kad se tramvaj zaustavi, digoh se, izioh iz tramvaja i krenuh ne
okreui se. Sonconjo je iao za mnom, pa sam ga mogla vidjeti im bih
malo okrenula glavu. Najzad mu rekoh:
to hoe od mene? Zato si se vratio?
On mi odgovori s izvjesnim prizvukom uenja:
Pa sama si mi rekla da se vratim.
To je bilo tono, ali sam to u onom strahu bila zaboravila. Prie mi, uze
me za ruku, vrsto me stisnu i gotovo ponese. Poeh nehotice da drhtim
itavim tijelom. On me upita:
Ko ti je bio onaj?
Jedan moj prijatelj!
Jesi li jo kad vidjela ina?
Nikad vie.
On pogleda kradimice oko sebe:
Ne znam zato, ali mi se od izvjesnog vremena ini kao da na mene
motre ... Samo su dvije osobe mogle da budu pijuni... ti ili ino.
ino, a zato? upitah hladno, a srce mi je pritom snano kucalo.
Znao je da u odnijeti predmet onom zlataru ... rekao sam mu ak i
njegovo ime... ne zna sasvim sigurno da sam ga ja ubio, ali moe veoma lako
da pomisli.
ino nema nikakva interesa da te prijavi... time bi i sama sebe
prijavio.
Tako i ja mislim promrmlja on kroz zube.
A to se mene tie produih potpuno mirnim glasom moe biti
siguran da nisam nita rekla... ni sam poludjela ... onda bi i mene zatvorili.
Zbog tebe bih to elio odgovori prijeteim glasom, a zatim dodade:
Vidio sam ina naas... ree mi, kao u ali, da zna mnoge stvari... ne
osjeam se sigurnim ... on je velika hulja.
Ti si one veeri prema njemu veoma loe postupio i sad te sigurno
mrzi. Govorei, osjetih da bi mi bilo drago da ga je ino stvarno prijavio.
Bio je to majstorski udarac ree s izvjesnom mranom sujetom
ruka me je jo itava dva dana boljela.
ino te nee prijaviti zavrih to mu ne ide u raun ... a osim toga
on te se plai.
Razgovarali smo priguenim glasom idui jedno pored drugoga, ne
gledajui se. Hvatao se ve sumrak, plaviasta magla obavijala je tamne
zidine, bijele grane platana, ukaste kue, daleku perspektivu puta. Kad
stigosmo do kapije, prvi put osjetih jasno da varam Mina. Htjela sam da sebi
sugeriram da izmeu Sonconja i drugih mukaraca nema razlike, ali sam bila
svjesna da to nije istina. Uoh u kapiju: pritvorih vrata pa se zaustavih u
onom mraku i okrenuh se prema Sonconju. Rekoh mu:
uj, bit e bolje da ode.
Zato?
Uprkos strahu koji mi je on ulijevao, poeljeh da mu kaem istinu:
Zato to volim drugog ovjeka pa ne elim da ga prevarim.
Koga? Da li onoga koji je bio s tobom u tramvaju?
Uplaih se za Mina i odgovorih brzo:
Ne... jednog drugog ... ti ga ne poznaje... a sad mi uini ljubav i
ostavi me, otii.
A kad j a ne bih htio da odem?
Pa zar ti ne shvaa da se izvjesne stvari ne mogu silom postii?...
poeh, ali ne dospjeh zavriti: u onom mraku nisam mogla da vidim ni njega
ni njegove kretnje, ali odjednom osjetih kako me strahovito udario po licu i
zatim rekao:
Penji se.
Uputih se odmah pognute glave prema stepenicama. Ponovo me uhvati
pod ruku, pa me je pridravao na svakoj stepenici. inilo mi se kao da me
podigao iznad zemlje, pa sad letim. Obraz mi je gorio, ali me je naroito
plaio izvjestan osjeaj zlokobne slutnje. Osjeala sam da je onaj udarac
prekinuo sretni ritam prolih dana i da za mene ponovo poinju nevolje i
uasi. Obuze me strano oajanje, pa odluih odmah da izbjegnem sudbini
koju sam predviala: tog istog dana napustit u kuu, sklonit u se negdje u
izelinu kuu ili u neku namjetenu sobu.
Tako sam uporno o svemu tome razmiljala, da nisam gotovo ni
primijetila da sam ula u kuu, prola kroz predsoblje i ula u svoju sobu.
Uini mi se kao da sam se probudila iz nekog sna kad vidjeh da sjedim na
ivici kreveta, a Sonconjo, onim svojim tonim i samoljubivim kretnjama
uredna ovjeka, skida sa sebe komad po komad odijela pa ga zatim isto tako
uredno slae na stolicu. Bio je utiao bijes i sada mi mirno ree:
elio sam da doem jo ranije, nisam mogao, ali sam stalno na tebe
mislio.
to si mislio? upitah mehaniki.
Da smo kao stvoreni jedno za drugo ree i pri tom zastade, drei
prsluk u rukama, a zatim nekim naroitim tonom dodade: doao sam ak s
namjerom da ti neto predloim.
ta?
Ja imam novaca ... hajdemo zajedno u Milano gdje imam nekoliko
prijatelja ... tamo u urediti garau ... a onda se u Milanu moemo vjenati.
Osjetih da sam sasvim klonula. Bila sam toliko nemona da sklopih
oi. To je bilo prvi put poslije ina da mi je neko ponudio brak, a taj neko
bio je Sonconjo. Toliko sam eznula za normalnim ivotom, s muem i s
djecom, i eto, sad mi se takav ivot nudio, ali je u ovom sluaju ono
normalno bilo svedeno na nekakvu ahuru u kojoj je sve bilo neprirodno i
uasno. Rekoh umorno:
Zato? Ta mi se jedva poznajemo, vidio si me svega jedan jedini
put. Sjedajui pored mene i hvatajui me oko struka, on mi odgovori:
Niko me ne poznaje tako dobro kao ti... ti o meni zna sve.
Sinu mi da je moda uzbuen pa eli da mi pokae koliko me voli i da
mi ree da bih i ja njega morala da volim. Meutim, to je bila zabluda, jer
njegovo dranje nije niim odavalo takav osjeaj.
Nita ne znam o tebi rekoh tiho znam samo da si ubio ovjeka.
On nastavi da govori sam sa sobom:
Dosadilo mi je da ivim sam ... kad ovjek ivi sam, obino napravi
kakvu glupost.
Neko sam vrijeme utjela, a zatim rekoh:
Na brzu ruku ne mogu nita da ti odgovorim ... daj mi vremena da
razmislim.
Na moje najvee iznenaenje, odgovori mi kroz stisnute zube:
Ti o tome dobro razmisli... nije naroito hitno.
Zatim se die i nastavi da se svlai.
Naroito su me bile iznenadile njegove rijei: Mi kao da smo stvoreni
jedno za drugo.
Pitala sam se nije li on moda ipak u pravu. Zar sam ja mogla da
pomiljam na bliu vezu nego to je mogla biti veza s ovjekom njegove
vrste? Zar nije bilo tono da me za njega vezala neka neshvatljiva veza koja
mi je bila poznata i koje sam se plaila? Osjetih kako u sebi tiho ponavljam:
Bjei, bjei! i kako oajno maem glavom. Rekoh punim glasom od
kojega mi se usta napunie slinom:
U Milanu ... a zar se ti ne plai da motre na tebe?
Rekao sam tako da neto kaem ... oni u stvari, ne znaju ni da
postojim.
Odjednom me minu slabost od koje su mi udovi bili omlitavili, i meni
se uini da se osjeam i jaka i odluna. Digoh se, skinuh ogrta i okaih ga
na vjealicu. Po obiaju, okrenuh klju u bravu, i zatim sporim koracima
prioh prozoru i zatvorih aluzine. Stojei uspravna pred ogledalom, poeh
da otkopavam prslui, ali u istom trenutku zastadoh i okrenuh se prema
Sonconju; sjedio je na krevetu i bio se upravo sagnuo da odvee cipele.
Glumei potpuno ravnodunost, rekoh:
Priekaj malo... oekivala sam jednu osobu, bit e bolje da upozorim
majku da je vrati.
On ne odgovori a nije imao ni vremena, jer ja izioh odmah iz sobe,
zatvorih za sobom vrata i uoh u radionicu.
Majka je pored prozora sjedila za mainom. Da bi prekratila vrijeme,
ona je ponovo bila poela da se bavi ivanjem. Rekoh joj brzo sasvim tihim
glasom:
Potrai me Sutra ujutro ... kod izele ili kod Zelinde. Zelinda je u
svom stanu, u centru grada, izdavala sobe, a, kako sam ponekad odlazila
tamo s mojim ljubavnicima, majka ju je poznavala.
A zato?
Ja idem rekoh a kad te onaj tamo upita gdje sam ... reci mu da ne
zna nita.
Majka se iznenadi, a ja skidoh s avla njen krzneni kaput, potpuno
izlizan kaputi koji je nekoliko godina ranije bio moj.
Nikako nemoj da mu kae kuda sam otila dodadoh ubio bi me.
Ali...
Novac je na starom mjestu ... zbogom ... nemoj nita da kae i
telefoniraj sutra ujutro.
Izioh brzo, prooh kroz predsoblje na prstima, a zatim sioh niz
stepenice. im izaoh na ulicu, potrah. Znala sam da se Mino u taj sat
nalazi kod kue, pa sam htjela da stignem na vrijeme, prije nego to bi on,
poslije veere, iziao s prijateljima. Otrah do trga, popeh se u taksi i dadoh
Minovu adresu. Dok je taksi jurio, odjednom shvatih da ne bjeim toliko od
Sonconja, koliko od same sebe, jer sam nejasno osjeala kako me privlae i
ona njegova estina i onaj njegov bijes. Sjetih se onog svog oajnog vriska,
koji je istovremeno izraavao i gnuanje i zadovoljstvo, a bio mi se otkinuo
od grudi kad me je Sonconjo onaj jedini put imao. Bilo je jasno da me je on
toga dana zauvijek pokorio, i to kako dotada ni jedan drugi mukarac nije
umio, pa ni Mino. Morala sam da doem do zakljuka da smo nas dvoje
zaista kao stvoreni jedno za drugo, ali onako kao to je nae tijelo stvoreno za
provaliju od koje nam se vrti u glavi, koja nam pogled zamagljuje, i konano
nas povlai u svoju vrtoglavu dubinu.
Popeh se preskaui po dvije stepenice, stigoh sva zadihana i upitah za
Mina staru sluavku koja mi otvori.
Ona me pogleda uplaeno, a zatim pobjee bez rijei ostavivi me na
pragu.
Pomislih da je otila da me najavi Minu, uoh u predsoblje i zatvorih
za sobom vrata. Odjednom iza zavjese, koja je dijelila predsoblje od hodnika,
zauh neko aptanje. Zatim se zavjesa podie i pojavi se gospoa Medolagi.
Od onog prvog i posljednjeg puta kad sam je bila vidjela, ja sam je bila
sasvim zaboravila. Kad sad preda mnom odjednom banu jedna glomazna
crna pojava, s bijelim i mrtvakim licem, s crnom maskom oko oiju, osjetih
sama nesvjesno da me hvata strah, kao da preda mnom stoji neko uasno
privienje. Zaustavivi se, govorei izdaleka, odmah ree:
Vi traite gospodina Diodati?
Da.
Uhapsili su ga.
Ne znam ni sama zato, odjednom mi pade na pamet da bi to hapenje
moglo biti u vezi s Sonconjinim zloinom, pa promucah:
Uhapsili... ta on s tim nema nikakve veze.
Ne znam nita ree gospoa Medolagi znam samo da su doli, da
su izvrili pretres i da su ga uhapsili. Njen uvrijeen i zlovoljan izraz jasno
mi je govorio da mi nee vie nita rei, ali se ipak nisam mogla savladati pa
je upitah:
A zato?
Gospoice, ve sam vam rekla da ne znam nita.
A kuda su ga odveli?
Nita ne znam.
Kaite mi bar da li mi je togod poruio.
Sada mi vie uope ne odgovori. Okrenuvi se kao neko uvrijeeno i
neumoljivo velianstvo, viknu:
Diomira!
Ponovo se pojavi ona stara sluavka uplaena lica, gospodarica joj
pokaza na vrata, podigavi zavjesu, spremajui se da ode, ree:
 Ispratite gospoicu! Zavjesa se ponovo spusti.
Tek poto sioh niz stepenice pa se ponovo naoh na ulici, shvatih da
su Minovo hapenje i Sonconjin zloin dvije razliite injenice, nezavisne
jedna od druge. Jedina veza koja ih je spajala bio je u stvari moj strah. U tom
neoekivanom sticaju nesree prepoznah izdanost sudbine koja me
odjednom napretek darivala svojim zlokobnim darovima, kao to u proljee
istovremeno sazrijeva najrazliitije voe. Zaista je tono, kako kae
poslovica, da jedna nevolja nikada ne dolazi sama. Meutim, ja nisam o tome
toliko razmiljala, koliko sam to osjeala dok sam ila iz ulice u ulicu,
sagnute glave i povijenih ramena, kao da po meni pada neki sitan grad.
Razumije se da je prva osoba na koju sam u toj nevolji pomislila bio
Astarita. Znala sam napamet broj telefona njegove kancelarije, pa uoh u
prvu kabinu na koju sam se bila namjerila i pozvah ga. Telefon je bio
slobodan, ali se niko nije javljao. Nekoliko puta pozvah isti broj i na kraju se
uvjerih da Astarite nema. Bio je sigurno otiao na veeru pa e se vratiti
kasnije. Znala sam, to ali kako se to ve deava, nadala sam se da u ga
ovoga puta izuzetno zatei u ministarstvu.
Pogledah na sat. Bilo je tek osam sati uveer, a Astarita se prije deset
nije vraao u kancelariju. Stajala sam uspravno na uglu jedne ulice, preda
mnom se irila izboena povrina jednog mosta na kom su se neprestano
pojavljivali prolaznici, sami ili u grupama i letjeli oko mene crni i uurbani,
poput mrtvog lia koje vihor neprestano goni. Meutim, kue, poredane s
onu stranu mosta, budile su osjeaj spokojstva i svojim osvijetljenim
prozorima i ljudima u njima koji su se vrzmali oko stolova i drugog
namjetaja. Pade mi na pamet da se ne nalazim daleko od centralne policije,
kuda su; kako sam pretpostavljala, bili odveli Mina. Premda mi je bilo jasno
da se radi o oajnikom pokuaju, odluih da odem pravo tamo i zatraim
obavjetenja. Znala sam unaprijed da mi nee nita rei, ali to mi je bilo
sasvim svejedno, htjela sam prije svega da neto za njega uinim.
Krenuh sporednim ulicama. Idui brzo pored zidina, stigoh do policije,
uspeh se uz ono nekoliko stepenica i uoh. Jedan straar, izvaljen na jednoj
stolici, s nogama na drugoj, bio je odloio kapu na stol i itao novine. Kroz
vrata vratareve sobice upita me kuda idem.
U komesarijat za strance, odgovorih. To je bio jedan od mnogih
ureda u policiji: jednom mi ga Astarita uzgred spomenuo, ali se vie ne
sjeam zato.
Nisam znala kuda da krenem, nasumce stadoh se penjati po prljavim i
slabo osvijetljenim stepenicama. Sudarala sam se neprestano s inovnicima
ili sa straarima u uniformi, koji su se penjali ili silazili s mnotvom akata u
rukama. Pognute glave, ila sam pored zida na strani koja je bila u potpunoj
sjenci. Na svakom su katu, niskim, prljavim i tamnim hodnicima prolazili
ljudi amo tamo, pri oskudnom svjetlu, pred otvorenim vratima. Policijska je
zgrada liila na neku vrstu radne konice, samo to pele koje su u njoj
stanovale nisu oblijetale oko cvjea; njihov je med, iji sam ukus sada prvi
put bila osjetila, bio prljav, crn i veoma gorak. Kad stigoh na trei kat,
ponovo krenuh oajno, nasumce, jednim od tih mnogobrojnih hodnika. Niko
me nije gledao, niko se nije za mene brinuo. Na jednoj i drugoj strani
hodnika redala su se bezbrojna vrata, veinom otvorena, a pored ulaza sjedili
su na slamnatim stolicama uniformisani straari puei i askajui. U sobama
stalno isti prizor: ormari prepuni ispisanih knjiurina, sto i po jedan straar za
stolom s perom u ruci. Hodnik nije bio prav, ve neto poloen, tako da
uskoro nisam vie znala gdje se nalazim. Hodnik se svaki as sputao do
nekog nieg prolaza, i onda se trebalo popeti? uz nekoliko stepenica ili sii
niz isto toliko stepenica, po: tom se ukrtao s drugim, potpuno slinim
hodnicima, s nizom drugih otvorenih vrata, s drugim straarima pored vrata,
s drugim osvjetljenjem. Zbunih se, inilo mi se kao da sam se vratila natrag,
da idem jednim dijelom hodnika koji sam ve bila prela. Proe jedan vratar i
ja ga upitah:
Zamjenik upravnika policije?
On mi pokaza nijemo jedan taman prolaz u blizini kojega su se desno i
lijevo od njega nalazila posebna vrata. Krenuh prema tom prolazu, sioh niz
etiri stepenice i uputih se tijesnim i niskim hodniiem. U tom istom
trenutku, u dnu tog hodnika, tamo gdje je to crijevo zaokretalo prema
desnom uglu, otvorie se jedna vrata i odjednom se pojavie dva ovjeka,
okrenuta leima prema uglu. Jedan od te dvojice drao je drugoga za ruku, a
meni se u jednom trenutku uini da je to Mino.
Mino viknuh pojurivi prema njemu.
Ne dospjeh da ih stignem, jer me neko uhvati za ruku. Bio je to jedan
sasvim mlad straar, crnomanjasta i mrava lica, s kapom zabaenom
naopake na ogromnoj masi crne kovrdave kose.
Kome elite ii, koga traite upita me.
Na moj vrisak ona se dvojica okrenue prema meni, i tako vidjeh da
sam se prevarila. Sva zadihana, rekoh
Uhapsili su jednog mog prijatelja, htjela bih da znam da li su ga
doveli ovamo.
Kako se zove? upita me straar, zaustavivi me.
Lice mu je imalo odluan i autoritativan izraz.
akomo Diodati.
 to je
on?
Student.
A kada je uhapen?
Odjednom shvatih da mi on postavlja ta pitanja arm da bi se napravio
vaan, a u stvari ne zna nita. Rekoh mu ljutito:
Umjesto da mi postavljate tolika pitanja ... recite mi gdje se nalazi.
U hodniku smo bili sasvim sami. On se ogleda naokolo a zatim mi,
stisnuvi me, neozbiljno apnu:
Na studente emo kasnije misliti... a sad me poljubi
Pustite me da idem .., nemam vremena povikah ljutito.
Odgurnuh ga, potrah, uoh u jedan drugi hodnik, ugledah jedna
otvorena vrata, a kroz vrata jednu drugu sobu, mnogo veu. U dnu sobe
nalazio se pisai sto za kojim je sjedio jedan sredovjean ovjek. Uoh i od
mah ga upitah:
Htjela bih da znam kuda su odveli stu denta Diodati... uhapsili su ga
danas posije podne.
ovjek podie oi sa stola na kom su leale rairene novine i zaueno
me pogleda:
Htjeli biste da znate ...
Da, htjela bih da znam kud su doveli studenta Diodati koji je uhapen
danas poslije podne.
A ko ste vi... kako ste se usudili ui?
Ne brinite... samo mi kaite gdje je.
Kaite mi ko ste vi? ponovi on urliui i udarajui akom po stolu.
Kako se usuujete. Znate li vi gdje ste?
Odjednom shvatih da neu nita doznati i da postoji opasnost da i mene
uhapse, a tada ne bih vie mogla govoriti s Astaritom, i Mino bi ostao u
zatvoru.
Nije vano rekoh provlaei se pogrijeila sam ... izvinite.
Moje izvinjenje razbjesni ga jo vie nego moje prethodno pitanje. Ja
sam se meutim ve nalazila blizu vrata.
Svako ko ulazi ili izlazi duan je da pozdravi faistikim pozdravom
urlikao je upozoravajui me na naredbu koja je bila okaena nad njegovom
glavom.
Jednim gestom dadoh mu za pravo i idui natrake, izioh iz sobe.
Pretrah ponovo itav hodnik, neko sam vrijeme lutala, dok najzad ne
pronaoh stepenice i ne sletjeh niz njih. Ponovo prooh pored vratareve
sobice i najzad izioh.
Jedini rezultat te moje provale u policijsku zgradu bio je da sam u njoj
provela izvjesno vrijeme. Proraunah da e mi, ako budem ila sasvim
polako, do Astaritina ministarstva biti potrebno oko tri etvrt sata, a moda i
itav sat. Tamo u sjesti u jednu kavanu blizu ministarstva: odanle u mu
telefonirati, pa u se, prije nego to proe dvadesetak minuta, vjerojatno
sastati s njim.
Putem pomislih da je to Minovo hapenje u stvari Astaritina osveta.
Astarita je zauzimao veoma vaan poloaj u toj istoj politikoj policiji koja je
bila uhapsila Mina Oni iz policije sigurno su ve odavna motrili na Mina, pa
su znali za moje odnose s njim, a nije izgledalo nevjerojatno ni da su spisi
proli kroz Astaritine ruke pa je on, podstaknut ljubomorom, izdao nareenje
da uhapse Mina. Na pomisao da je to uinio Astarita, obuze me neka vrsta
bjesnila. Znala sam da je on jo uvijek u mene zaljubljen, pa sam bila
odluila da mu se zbog tog njegova prljava postupka ljuto osvetim, ako
utvrdim da su moje sumnje opravdane. Ipak u isto vrijeme pomislih sa
strahom da stvari moda ne stoje tako i da sam sa svojim slabim orujem
krenula moda u borbu protiv sasvim nepoznata neprijatelja, koji ima vie
osobine dobro smiljene maine nego ovjeka osjeajna i sklona strastima.
Kad stigoh pred ministarstvo, odustah od namjere da sjednem u kavanu
i pooh pravo na telefon. im telefon zazvoni, neko podie slualicu, i ja
zauh kako mi odgovara Astaritin glas.
Ovdje Adrijana rekoh naprasito elim da te vidim.
Zar odmah?
Smjesta ... radi se o veoma hitnoj stvari... nalazim se dolje pred
ministarstvom.
Izgledalo mi je kao da je izvjesno vrijeme oklijevao, a zatim mi ipak
ree da doem. To je bilo drugi put u mom ivotu to sam se uspinjala po
stepenicama Astaritina ministarstva, ali su sad moji osjeaji bili sasvim
drukiji. Prvi put sam se bojala Astaritine ucjene, bojala sam se da e on
sprijeiti moju udaju za ina, bojala sam se one neodreene opasnosti koju
svaki siromah osjea u policijskoj sredini, jer mu se ini da oni tamo
neprestano na njega vrebaju. Tada sam ila u ovo ministarstvo slomljena srca
i duom koja je drhtala. Sad sam, naprotiv, bila borbena, sad sam ja
namjeravala da ucijenim Astaritu, rijeena da upotrijebim svako sredstvo
samo da ponovo doem do Mina. Ali moja borbenost nije zavisila samo od
moje ljubavi prema Minu. U tu se borbenost bio umijeao i prezir, i to ne
samo prema Astariti ve i prema njegovu ministarstvu, prema politikom
djelovanju uope, a, ukoliko se Mino bavio politikom, ak i prema njemu,
Sve to je bilo u ma kakvoj vezi s politikom bilo mi je neshvatljivo i zato mi
je politika, moda i zbog tog mog neznanja i izgledala kao neto smijeno i
beznaajno u poreenju s mojom ljubavi prema Minu. Sjetih se kako je
Astarita, kad me je vidio, pa i kad bi samo uo moj glas, uvijek zamuckivao
od uzbuenja i sa zadovoljstvom pomislih da nije zamuckivao pred svojim
efovima, pa bio to i sam Musolini. U tim mislima prooh brzo kroz hodnike
ministarstva i osjetih kako s prezirom posmatram inovnike koje sam sretala.
Osjeala sam veliku elju da im otmem one crvene i zelene mape koje su oni
stiskali pod pazuhom, da ih bacim u zrak, da razbacam na sve strane one
njihove kartuine koje su kipjele od naredaba i pakosti. Posluitelju, koji me
presrete u predsoblju, rekoh brzo i odsjeno:
Moram da razgovaram, s doktorom Astaritom ... brzo .,. zakazao mi
je sastanak ... ne mogu da ekam.
Pogleda me zaueno, ali se ne usudi da protestira i otie da me najavi.
im me ugleda, Astarita mi doe u susret, poljubi mi ruku i odvede me
do divana u dnu sobe. Tako me je bio primio i prvi put, a tako je vjerojatno
postupao prema svakoj eni koja je dolazila u njegov ured. Nastojala sam da
to vie savladam srdbu koja mi je nadimala grudi i rekoh:
Pazi, ako si ti naredio da se Mino zatvori ... onda sad naredi da ga
odmah puste... jer inae znaj da me vie nikad nee vidjeti.
Primijetih kako se na njegovu licu pojavio izraz dubokog uenja, da
razmilja o neemu to mu je bilo neprijatno i shvatih da mu o itavoj stvari
nije nita poznato.
ekaj malo, do avola, kakav Mino? upita zamuckujui.
Mislila sam da ti zna rekoh. I to sam mogla krae, ispriah mu
historiju svoje ljubavi prema Minu a zatim kako je to poslijepodne uhapen u
svom stanu. Vidjeh da je promijenio boju kad mu rekoh da volim Mina, ali
mi je bilo milije da mu kaem istinu ne samo zato to sam se bojala da u
nakoditi Minu ako slaem, ve i zato to sam osjeala neodoljivu elju da
pred svima glasno govorim o svojoj ljubavi prema njemu. Sad, kad sam
otkrila da Astarita nije ni u kakvoj vezi s Minovim hapenjem, nestade u
meni srdba koja me je dotada podravala i ja se ponovo osjetih razoruana i
nemona. Zato zapoeh i svoju historiju odsjenim, mada uzbuenim
glasom, a zavrih je gotovo plaui.
ak mi se oi napunie suzama kad mu, napreui se rekoh:
I ne znam kako s njim postupaju ... kau da tamo tuku.
Astarita me odmah prekinu:
Budi mirna... da se radi o kakvom radniku ... ali student.
Ali ja neu ... neu da on sjedi u zatvoru povikah planim glasom.
Oboje zautjesmo. Ja sam nastojala da savladam svoje uzbuenje, a
Astarita me je posmatrao. Sad mi je prvi put izgledalo da nije raspoloen da
uini to sam ga molila, ali njemu je zacijelo i zbog toga bilo neprijatno da
mi uini po volji, jer je od mene doznao da sam zaljubljena u jednog ovjeka,
a taj ovjek nije bio on. Poloih ruku na njegovu i dodadoh:
Ako ga oslobodi... obeajem ti da u uiniti sve to bude htio.
Posmatrao me je neodluno, a ja se tada sagnuh, mada za to nisam bila
raspoloena, pruih mu usne i rekoh mu: Dakle, hoe li mi uiniti tu
ljubav?
Pogleda me kolebajui se izmeu iskuenja da me poljubi i saznanja da
ga poljubac, koji sam mu bila ponudila uplakana lica i samo zato da ga
zamamim, poniava. Odgurnu me, skoi, ree mi da priekam i nestade.
Sad sam bila uvjerena da e osloboditi Mina. Kako sam u tim pitanjima
bila neiskusna, zamiljala sam ga kako ljutito telefonira nekom poniznom
komesaru i kako mu nareuje da smjesta pusti na slobodu studenta akoma
Diodati. Nestrpljivo sam brojala minute, a kad se Astarita ponovo pojavi,
digoh se, spremna da mu zahvalim pa da brzo odem i potraim Mina. Na
Astaritinu se licu pojavi naroit, veoma neprijatan izraz, koji je odavao i
razoarenje i prkosnu srdbu.
Zato si rekla da su ga uhapsili ree hladno pucao je na agente i
pobjegao ... jedan od agenata lei u bolnici na samrti... ako ga sad uhvate, a
uhvatit e ga, onda ne mogu nita da uinim za njega.
Bila sam toliko iznenaena da mi dah zastade. Bila sam iznenaena jer
sam se sjeala da sam mu bila izvadila metke iz njegova revolvera. Dodue,
on je kasnije, i bez mog znanja, mogao ponovo da napuni revolver, ali as
zatim osjetih veliku radost koju izazvae najrazliitiji osjeaji. Obradovan se
kad doznah da je ubio agenta, da je uinio dakle neto za to sam ga ja
smatrala nesposobnim. To izmijeni iz osnove moje miljenje o njemu.
Iznenadi me burna i ratoborna estina kojom je moja inae miroljubiva dua
pozdravila to njegovo oajniko djelo. To je u sutini bilo ono isto neutoljivo
uivanje koje sam ranije bila osjetila kad sam u svojoj mati zamiljala
Sonconjin zloin; razlika je bila samo u tome to je sada taj moj osjeaj bio
povezan i s izvjesnim moralnim razlozima. Mislila sam i na to kako emo
uskoro ponovo biti zajedno, kako emo zajedno pobjei i sakriti se i, u
sluaju potrebe, otii ak i u inostranstvo, gdje su, kako mi je bilo poznato,
politike izbjeglice nailazile na dobar prijem. Moje srce ispuni nada.
Pomislih da za mene moda zaista poinje nov ivot i rekoh sama sebi da za
tu obnovu svoga ivota dugujem Minu, njegovoj hrabrosti, i zato osjetih
prema njemu zahvalnost i ljubav. Dok sam ja tako razmiljala, Astarita se bio
ushodao gore dolje po sobi, zaustavljao se askom bijesan premetajui na
stolu pojedine predmete. Rekoh mirno:
 Jasno, poto su ga uhapsili, on se ohrabrio, pucao i zatim pobjegao.
Astarita zastade i pogleda me, lice mu se bilo iskrivilo u runu
grimasu:
Zadovoljna si, dakle?
Dobro je uinio to je ubio tog agenta rekoh iskreno ta on je htio
da ga odvede u zatvor... i ti bi to bio uinio.
On mi odgovori neprijatnim glasom:
Ja se ne bavim politikom ... agent je vrio samo svoju dunost... on
ima enu i djecu.
Ako se bavi politikom odgovoriti znai da , ima za to odreene
razloge... a agent je morao da pomisli da je ovjek spreman da ma to uradi
samo da ne ode na robiju ... utoliko gore po njega.
Bila sam mirna, jer mi se inilo da vidim kako Mino hoda slobodno po
gradskim ulicama i unaprijed sam uivala u trenutku kad e me pozvati iz
svog skrovita, pa u ga ponovo vidjeti. Meutim, upravo zato to sam bila
tako mirna, Astarita je bio van sebe od bijesa.
Ali mi emo ga pronai povika odjednom zar misli da ga
neemo pronai?
Ne znam ... zadovoljna sam to je uspio da pobjegne, to je sve.
Mi emo ga ve pronai, i onda teko njemu.
Poslije nekoliko trenutaka rekoh: Zna li zato si toliko bijesan?
Ja uope nisam bijesan.
Ti si mislio da su ga uhapsili i da e tako moi i meni i njemu
pokazati koliko si velikoduan ... to ti je meutim izmaklo ... zato si bijesan.
Vidjeh ga kako je gnjevno slegao ramenima. Odjednom zazvoni
telefon. S olakanjem ovjeka koji je pronaao razlog da prekine neprijatan
razgovor, Astarita uze slualicu. Ve pri prvim rijeima primijetih kako mu
se izraz lica, kao kakav predjel koji je za vrijeme oluje iznenada obasjala
suneva zraka, odjednom promijenio pa se umjesto onog ranijeg, ljutitog i
mranog, pojavi drugi, vedriji. Nije mi bilo jasno zato, ali sam imala utisak
da to ne predskazuje nita dobro. Telefonski razgovor potraja prilino dugo,
ali Astarita je govorio samo da i ne , da nisam mogla da razaberem o
emu se radi.
ao mi je zbog tebe, ree odlaui slualicu ali u vezi s
hapenjem tog studenta u prvom saopenju potkrala se greka... policija je,
da bi bila to sigurnija, poslala agente i tvojoj i njegovoj kui... smatrali su da
e ga tako najzad ipak uhapsiti... i zaista, uhapsili su ga kod neke udovice
koja mu je iznajmila sobu ... Meutim, u tvom stanu agenti su zatekli nekog
malog, plavog ovjeka, sa sjevernjakim naglaskom, a taj je, im ih je
ugledao, umjesto da pokae isprave, pucao i pobjegao ... u prvom su trenutku
pomislili da je to taj student... ali mora da se radi o ovjeku koji ima da uredi
izvjesne raune s pravdom.
Osjetih malaksalost. Znai Mino je u zatvoru, a Sonconjo je sigurno
uvjeren da sam ga prijavila. I svako drugi na njegovu mjestu morao bi da
pomisli to isto, kad bi vidio kako odmah po mom odlasku ulaze agenti. Mino
u zatvoru, a Sonconjo me trai da mi se osveti.
Toliko sam bila preneraena, da sam samo promucala:
Teko meni i uputila se prema vratima.
Mora da sam poblijedjela, jer je s Astaritina lica odmah nestao izraz
pobjedonosnog i mranog zadovoljstva. On mi prie i ree zabrinuto:
Ta sjedi... razgovarat emo ... nita nije nepopravljivo.
Zatresoh glavom i stavih ruku na vrata. Astarita me zaustavi i doda
mucajui:
Evo ... obeajem ti da u uiniti sve to bude u mojoj moi... i,
ukoliko se ne radi o suvie ozbiljnoj stvari, odmah u ga osloboditi.
Dobro odgovorih jedva ujnim glasom, a zatim dodadoh, muno:
Ma to uradio da ga oslobodi, ti zna da u ti biti zahvalna.
Sad sam znala da e Astarita uiniti sve to bude u njegovoj moi da
oslobodi Mina i nisam imala druge elje nego da ode, i to to prije, iz tog
njegova odvratnog ministarstva. On nastavi s onom svojom policijskom
skrupuloznou:
Da ne zaboravim ... ako postoje izvjesni razlozi zbog kojih se ti
moda plai onoga ovjeka kojega su nali kod tebe... reci mi njegovo ime...
pa emo ga bre uhapsiti.
Ne znam kako se zove odgovorih i ve htjedoh da iziem.
U svakom sluaju navali on bilo bi dobro da sama ode u
komesarijat... i da kae sve to zna... zahtijevat e od tebe da im se stavi
na raspoloenje, a onda e te pustiti... ali ukoliko sama ne ode tamo, utoliko
gore po tebe.
Odgovorih mu da u tako uiniti i pozdravih ga. On ne zatvori odmah
vrata, ve osta na pragu gledajui za mnom dok sam odlazila kroz predsoblje.
 9

Kada izioh iz ministarstva, ubrzah korak, trala sam gotovo sve do

oblinjeg trga. Tek kad stigoh nasred trga, postade mi jasno da zapravo i ne
znam kuda idem pa se tek tada zapitah gdje da se sakrijem. Najprije pomislih
na izelu, ali njena je kua bila daleko, a ja sam bila tako umorna da me
noge nisu vie nosile. A nisam ba ni bila sigurna da e me izela rado
primiti. U obzir je dolazila jo samo Zelinda, koja se bavila, kako rekoh,
izdavanjem soba i o kojoj sam govorila s majkom prije nego to sam
pobjegla. Zelinda je bila moja prijateljica, a osim toga njena je kua bila
blizu. Odluih da odem k njoj.
Zelinda je stanovala u jednoj utoj kuerini, koja je, kao i mnoge
druge, gledala na trg pred stanicom. Njena se kua isticala i time to su
stepenice bile, ak i po danu, potpuno mrane. Nije bilo ni lifta, ni prozora,
ovjek se morao penjati po mraku, sudarajui se svaki trenutak s crnim
sjenkama koje su silazile i pridravale se za istu ogradu. U zraku se stalno
osjeao kuhinjski smrad, i to takav kakav dolazi iz kuhinje koja je ve
godinama ugaena i iji su mirisi imali dovoljno vremena da se raspadnu i da
okue onaj studeni i mrani zrak. Umorna, gadei se, popeh se uz stepenice
po kojima sam se toliko puta penjala, vrsto pripijena uz nekog nestrpljivog
ljubavnika. Zelindi, koja mi otvori vrata, rekoh
Treba mi jedna soba... za noas.
Zelinda je bila pokrupna ena u najboljim godinama, ali je uslijed
pretjerane gojaznosti, bila prerano ostarjela. Bolovala je od kostobolje, a lice
joj je bilo iarano bolesnim, crvenim mrljama, oi su joj bile plave, mutne i
suzne, a rijetka plava kosa uvijek raupana, padala joj je u pramenovima
kao da je od kuine, ali se na tom licu ipak sauvala izvjesna privlana dra,
kao to se na tihoj vodi u sunev smiraj zadrava odsjaj sunca.
Imam sobu ree jesi li sama?
Da, sama.
Uoh. Ona zatvori vrata, a onda poe, gegajui se, ispred mene, u
nekoj staroj kunoj haljini, s raupanom punom i izvuenim ukosnicama
tako da joj je kosa padala po ramenima. Stan je bio hladan i mraan, kao i
stepenice. Ali miris iz kuhinje bio je svje, kao da je upravo taj as
pripremala neko dobro i fino jelo.
Upravo sam spremala veeru objasni mi okrenuvi se i osmjehujui
se. Zelinda je iznajmljivala sobe na sat, ali je mene voljela, mada ne znam
zato. esto me je poslije mojih uobiajenih posjeta, zadravala da priamo i
nudila me slatkiima i likerom. Bila je neudata: sigurno je nikada niko nije
volio, jer je ve u svojoj mladosti, uslijed debljine, bila deformirana. Njena
srameljivost, radoznalost, nespretnost, s kojom me je ispitvala o mojim
ljubavnicima, odavale su njeno djevianstvo. Nije bila ni zavidna ni pakosna,
ali je vjerojatno potajno alila to nije nikada uinila ono to je vidjela da se
ini u njenim sobama; a moda i u tom njenom zanatu, koji se sastojao u
izdavanju soba, nije toliku ulogu ni igrao raun, koliko, moda: neka ak i
nesvjesna elja da ne bude potpuno izdvojena iz zabranjenog raja ljubavnih
uitaka.
U dnu hodnika nalazila su se dvoja vrata koja sam vrlo dobro
poznavala. Zelinda otvori vrata koja su vodila ulijevo i prva ue u sobu.
Upali trokraki luster s bijelim staklenim lalama i zatvori aluzine. Soba je
bila velika i ista, ali je u toj istoi stari i siromaan namjetaj naroito
upadao u oi. Mali ilimi pored kreveta bili su poderani, konani pokrivai
zakrpljeni, ogledalo izanalo, a s bokala i lavaboa bila je otpala gle. Doe
mi u susret i upita me posmatrajui me:
Ne osjea se moda dobro?
Odlino se osjeam.
A to ne spava kod svoje kue?
Nisam raspoloena.
Da vidimo da li pogaam ree lukavo i ljubazno desilo ti se neto
neprijatno ... oekivala si nekoga, i taj nije doao ...
Moda...
Da vidimo imam li pravo... taj neko je onaj crno manjasti oficir s
kojim si dola posljednji put.
Zelinda mi je esto postavljala slina pitanja. Guei se od bola,
odgovorih nasumice:
Ima pravo ... pa onda?
Nita... vidi da te ja odmah razumijem ... im sam te pogledala
pogodila sam to ti se desilo .. . ali ne smije mu to zamjeriti... sigurno je bio
iscrpljen ... zna da vojnici esto nisu slobodni.
Ne odgovorih nita. Ona se zagleda u mene trenutak, a zatim,
navaljujui i ljubazno i laskavo, ree:
Hoe !i da mi pravi drutvo? Imam dobru veeru.
Ne, hvala odgovorih brzo ve sam veerala.
Ponovo me pogleda i u znak milote udari me lako po licu. Zatim, s
onim tajanstvenim izrazom koji mnogo obeava, a kojim se stare tetke esto
slue prema svojim mladim neacima, ree:
Sad u ti dati neto to sigurno nee odbiti. Izvadi iz depa snop
kljueva, prie komodi i otvori ladicu, okrenuta leima prema meni.
Otkopah ogrta i, podboivi se jednom rukom, naslonih se na sto i
zagledah se u Zelindu koja je preturala po svojoj ladici. Sjetih se da je izela
esto dolazila sa svojim ljubavnicima u tu sobu, ali nju Zelinda nije voljela.
Voljela je mene, ali ne zato to je svakoga voljela. Osjetih da mi se vratila
hrabrost. Na kraju krajeva, pomislih, na svijetu ne postoje samo razne
policije, zatvori i sline naopake i okrutne stvari. Zelinda je meutim
preturala po svojoj ladici. Paljivo je ponovo zatvori, pa mi prie i ree:
Evo, to svakako nee odbiti. Pogledah i vidjeh pet finih cigareta sa
zlatnim piskom, aku bombona uvijenih u arene papirie i etiri komadia
slatkia od badema u obliku obojenog voa.
Je li tako dobro? upita me i ponovo me lako udari po licu.
Zbunjeno promucah:
Da, tako je dobro, hvala.
Nema na emu ... ako ti neto zatreba, samo me zovi, nemoj da se
ustruava!
Ostavi sama, osjetih da me proima studen i obuzima osjeaj krajnje
zbunjenosti. Nije mi se spavalo pa nisam htjela da legnem, ali u onoj hladnoj
sobi, u kojoj kao da se zimska studen godinama taloila, kao u kakvoj crkvi
ili podrumu, nije mi preostajalo drugo. Kad sam ranije svraala ovamo, takvi
se problemi nisu uope postavljali. Ni ja ni mukarac koji me je pratio nismo
eljeli nita drugo ve da se to prije zavuemo pod plahte pa da se uzajamno
grijemo; iako nisam nita osjeala za te isprosjaene ljubavnike, ipak me je
zanimao sam akt ljubavi i sva sam se predavala njegovoj aroliji. Sad mi je
meutim izgledalo nemogue da sam sama mogla da volim i da budem
voljena okruena tako bijednim namjetajem i u tako hladnoj sobi. Bez
sumnje je strast naih ula, i kod mene i kod mojih ljubavnika, svaki put
izazivala iluziju, pa su nam i ti sasvim strani predmeti izgledali privlani i
343poznati. Pade mi na pamet da se ni moj ivot, kad vie ne bih mogla da
vidim Mina, ne bi razlikovao od te sobe. Posmatrajui objektivno i bez
iluzija, ni u mom ivotu nije zaista nita bilo ni lijepo ni intimno, ak je i u
njemu, kao i u ovoj Zelindinoj sobi, sve bilo potpuno pohabano, gnusno i
studeno. Najeih se i poeh da se polako svlaim.
Plahte su bile studene i pune vlage; kad se ispruih uini mi se kao da
je na njima, kao na vlanoj glini, ostao otisak moga tijela. Dok su se plahte
polako zagrijavale, ja sam se bila zadubila u svoje misli. Zanimao me i
zabavljao Sonconjin sluaj. Analizirala sam nadugo i nairoko motive i
posljedice tog mranog djela. Sad je Sonconjo bez sumnje mislio da sam ga
ja prijavila, jer su svi spoljanji znaci govorili protiv mene. A da li su zaista
bili u pitanju samo spoljanji znaci? Sjetih se njegovih rijei:
ini mi se da na mene motre.
Pitala sam se nije li moda onaj sveenik ipak odao tajnu. Nije
izgledalo, ali ni to nije bilo sasvim iskljueno.
Stalno mislei na Sonconja, zamiljala sam to se moglo desiti u mojoj
kui poslije mog bjekstva. Zamiljala sam kako me Sonconjo eka, kako
postaje nestrpljiv, kako ulaze ona dva agenta, kako Sonconjo vadi revolver,
puca i konano bjei. Kao i tada kad sam razmiljala o Sonconjinu zloinu,
tako je i sada to moje matanje bilo izazvalo u meni izvjesno mrano i
nezajaljivo zadovoljstvo. Mata mi je stalno predstavljala scenu pucnjave, s
uivanjem i sa strau zaustavljala sam se na pojedinostima, a sigurno sam u
onom sukobu izmeu agenata i Sonconja bila svom duom na Sonconjinoj
strani. Drhtala sam od radosti videi kako ranjeni agent pada na zemlju,
uzdahnula sam s olakanjem videi da je Sonconjo pobjegao, sa strahom sam
ga pratila po stepenicama i nisam mogla da se smirim dok ga nisam vidjela
kako nestaje u mranoj ulici. Najzad mi dosadi ta vrsta kinematografske
predstave pa ugasih svjetlo.
Ve sam ranije bila primijetila da se krevet naslanja na vrata susjedne
sobe. im ugasih svjetlo, primijetih da su vrata naprsla i da kroz otvor
prodire vertikalna pruga svjetlosti. Na laktovima se povukoh do jastuka.
Provukoh glavu izmeu gvozdenih ukrasa na naslonu kreveta i prislonih oko
na pukotinu. Nisam bila to uinila iz radoznalosti, ta unaprijed sam znala to
u uti i vidjeti kroz tu pukotinu, bila sam to uinila jer me strah od vlastite
misli i samoe nagonio da u susjednoj sobi potraim drutvo, pa bilo i na taj
nain. Dugo nisam nikoga vidjela. Ispred pukotine nalazio se okrugao sto,
svjetlost lustera padala je na taj sto odozgo, a iza njega, u gustom mraku,
nazirala sam ormar s ogledalom. Ipak sam ula neki razgovor. To su bili oni
obini, meni tako dobro poznati razgovori, poznata pitanja o rodnom gradu,
godinama starosti, imenu ... enin glas je bio miran i uzdriv, glas mukarca
sve jai i nestrpljiviji. Razgovarali su u jednom uglu sobe, a moda su ve i
leali u krevetu. Osjetih bol u potiljku i ve htjedoh da povuem glavu, kad
odjednom ugledah enu koja je stajala s druge strane stola u sjenci, ispred
ogledala. Stajala je leima okrenuta prema meni, stojei uspravno i gola, ali
sam ja, jer je bila zaklonjena stolom, mogla da vidim samo gornji dio njenog
tijela. Mora da je bila veoma mlada, ispod njene prosute kovrdave kose
vidjela su joj se lea, vrsta, bez drai i beskrvno bijela. Pomislih da su joj
grudi svakako oputene, iako nije mogla imati vie od dvadeset godina, i da
je, moda, ve majka. Pomislih i to da se sigurno radi o jednoj od onih
gladnih djevojaka koje bez eira, a esto i bez kaputa, loe namazane,
poderane, s nogama uvuenim u ogromne ortopedske cipele, lutaju po
gradskim parkovima oko stanice. Pomislih takoer da joj se bez sumnje vide
vilice kad se smije. Sve to pomislih, ne razmiljajui, spontano, jer me je
izgled njenih lea bio utjeio i jer mi se inilo da sam zavoljela tu djevojku i
da isuvie dobro shvaam to ona osjea u tom trenutku dok se gleda u
ogledalu. Kad je glas mukarca odjednom grubo upita:
Moe li se znati to radi? ona se odmah udalji od ogledala. Naas
je vidjeh s profila, pogrbljenih ramena, s uvelim grudima, ba onako kako
sam je zamiljala. Zatim ieze ve se u slijedeoj minuti svjetlost ugasi.
I u mojoj se dui ugasi onaj neodreeni osjeaj koji je u njoj bio
pobudio izgled te djevojke. Ponovo se osjetih potpuno sama u onom
ogromnom, jo uvijek studenom krevetu, u onom mraku ispunjenom
dotrajalim i hladnim predmetima. Pomislih da e ono dvoje, s one strane
zida, uskoro zajedno zaspati. Naslanjajui bradu na njegovo rame, ona e lei
pored svog prijatelja, svoje noge e ispreplesti s njegovima, prebacit e mu
ruku oko struka i poloiti je na donji dio njegova trbuha, ponirui prstima u
njegove nabore, poput ile koja trai ivot tamo gdje je zemlja najcrnja.
Razmiljajui o tome, odjednom osjetih da liim na neku istrgnutu biljku,
baenu na glatki kamen na kome e zakrljati i uginuti. Nedostajao mi je
Mino. Kad pokuah da ispruim ruku, uini mi se kao da ona ulazi u neki
ogroman, nenastanjen i studen prostor koji me okruuje sa svih strana i u
ijoj sredini, uurena, stojim potpuno sama. Osjeala sam bolnu i silnu
elju da ga zagrlim, ali kako njega nije bilo, uini mi se kao da sam udovica,
poeh da plaem, drei ruke ispod plahte, zavaravajui samu sebe da ga
grlim. Ne znam kako, konano ipak zaspah.
Uvijek sam imala dobar i vrst san, slian apetitu koji lako pronalazi za
sebe hranu i utoljuje glad bez naroitog napora i bez prekida. Kad se
slijedeeg jutra probudih, gotovo se iznenadih, primijetvi da se nalazim u
Zelindinoj sobi, ispruena na onom krevetu, obasjana sunevom zrakom koja
se, ulazei kroz aluzine, bila ispruila po jastuku i po zidu. Jo se nisam bila
snala, kad odjednom zauh kako u hodniku zvoni telefon. Na poziv
odgovori Zelindin glas, te uh svoje ime. as zatim Zelinda pokuca na
vratima moje sobe. Skoih iz kreveta i, onakva kakva sam bila u
kombinezonu i bosa, pritrah vratima.
U hodniku nije bilo nikoga, slualica je bila poloena na stoiu.
Zelinda se bila vratila u kuhinju. Na telefonu zauh majin glas koji je pitao:
Jesi li ti Adrijana?
Da.
A zato si otila? ... Ovdje se toliko toga desilo ... mogla si me bar
upozoriti... oh, kako sam se uplaila.
Da, sve znam odgovorih brzo nije potrebno da mi o tome
govori.n Toliko sam bila u brizi zbog tebe nastavi ona a zatim, tu je
gospodin Diodati.
Gospodin Diodati?
Da, doao je jutros vrlo rano... eli svakako da te vidi... kae da e te
saekati ovdje.
Reci mu da u odmah doi... reci mu da u za jedan sekund biti tamo.
Ponovo okaih slualicu, utrah u sobu i brzo se obukoh. Nisam se
nadala da e Mino biti tako brzo osloboen pa sam se osjeala manje sretnom
nego da sam nekoliko dana ili vie ekala da bude osloboen. Tako brzo
osloboenje nije mi ulivalo povjerenje, i zato nisam mogla da savladam neki
neodreeni strah. Svaka injenica ima svoj smisao, ali mi smisao tog naglog
putanja iz zatvora nije bio jasan. Umiri me pomisao da je moda Astariti
polo za rukom da ga, kako je obeao, smjesta oslobodi. Uostalom, bila sam
nestrpljiva da ga ponovo vidim, a to je ipak bio osjeaj sree, mada ne bez
izvjesne zabrinutosti.
Najzad se obukoh, da ne bih raalostila Zelindu strpan u torbicu
cigarete, karamele i slatkie, kojih se prethodne veeri nisam bila ni dotakla, i
uoh u kuhinju da pozdravim domaicu.
Jesi li sad zadovoljna? upita me. Da li te je minula zlovolja?
Bila sam umorna ... onda do vienja.
Ta idi, misli da nisam ula to si govorila na telefonu ... gospodin
Diodati... nego priekaj... uzmi alicu kave.
Ja sam ve bila izala, a ona je jo uvi jek govorila.
U taksiju, s rukama na torbici, sjedila sam uurena na rubu sjedala,
spremna da iskoim im se taksi zaustavi, jer sam se plaila, da u, zbog
Sonconjina pukaranja, naii pred kuom na mnotvo svijeta. Pitala sam se
treba li uope da se vratim kui, ta Sonconjo se mogao pojaviti svakog
trenutka i osvetiti mi se, ali primijetiti da mi do toga nije ni najmanje stalo.
Ako je Sonconjo elio da se osveti, ja sam eljela da vidim Mina, pa sam bila
odlula da se uope vie ne skrivam zbog neega to nisam poinila.
Kada stigoh kui, ne susretoh nikoga, ni u kapiji ni na stepenicama.
Uoh naglo u radionicu i naoh majku gdje ije sjedei pored prozora. Sunce
je obilno ulazilo kroz prljave prozore. Domai maak, sjedei na stolu, lizao
je sebi ape. Majka prestade smjesta da ije i ree:
Konano si stigla ... mogla si mi bar rei da ide da pozove policiju.
Ta kakvu policiju! to govori?
Bila bih pola s tobom ... koliko sam samo straha pretrpjela.
 Ali ja nisam izila da pozovem policiju rekoh ljutito izala sam to,
je sve... policija je traila ne koga drugoga . .. jasno je da onome savjest nije
bila ista.
Ni meni nee da kae ree gledajui me prijekorno.
A ta?
Ta ja to nikom ne bih priala... ali ne trai valjda da povjerujem da si
samo onako izila... policajci su doli svega nekoliko trenutaka poslije tvog
odlaska.
Kaem ti da nije istina, ja...
Uostalom dobro si uinila, svakakvi se ljudi unja ju uokolo... zna li
to je rekao jedan od onih policajaca? ...
Ona mi je njuka poznata.
Shvatih da je ne mogu uvjeriti, mislila je da sam izila da bih prijavila
Sonconja, i tu nije bilo pomoi.
Dobro, dobro prekinuh je naglo, a to je s ranjenikom ... kako su ga
odnijeli?
S kakvim ranjenikom?
Rekli su mi da je jedan na samrti.
Krivo su te obavijestili... metak je okrznuo ruku jednom agentu ... ja
sam mu lino zavila ranu ... otiao je na svojim vlastitim nogama... ali da si
ula one hice... pucali su na stepenicama... inilo se da e itava kua
odletjeti u zrak... zatim su me ispitivali... rekla sam da nita ne znam.
A gdje je gospodin Diodati?
Tamo ... u tvojoj sobi.
Zadrah se izvjesno vrijeme s majkom, jer mi se nije dalo da odmah
potraim Mina, kao da sam predosjeala loe vijesti. Izioh iz radionice i
pooh u svoju sobu. Bila je u potpunom mraku, ali zauh jo prije nego to
stavih ruku na prekida, kako Minov glas iz onog mraka govori:
Molim te, ne pali svjetlo.
Iznenadi me ton njegova glasa, jer nije bio nimalo veseo. Zatvorih
vrata, pribliih se, pipajui, krevetu, i sjedoh na ivicu. Osjetih da Mino lei
ispruen na boku, okrenut prema meni.
Zar se ne osjea dobro? upitah ga.
Odlino se osjeam.
Jesi li umoran?
Ne, nisam.
Oekivala sam da e na susret biti sasvim drukiji.
Uistinu radost je nerazdvojna od svjetlosti. inilo mi se da u onom
mraku moje oi ne mogu da blistaju, da moj glas ne moe da klike od
radosti, a ni moje ruke da se isprue da bih prepoznala drage crte. Saekah
dosta dugo, a onda se sagnuh prema njemu i tiho ga upitah: :
ta eli? Hoe li da spava?
Ne.
eli li da ja odem?
Ne.
eli li da ostanem pored tebe?
Da.
eli li da i ja legnem?
Da.
eli li upitah ga nasumce da imamo snoaj?
Taj me odgovor iznenadi, jer, kako ve rekoh, on u stvari nikada nije
bio raspoloen da me ljubi. Mnogo se uzbudih i dodadoh njenim glasom:
Svia li ti se ljubavna igra sa mnom?
Da.
Hoe li ti se odsada uvijek sviati?
Da.
Hoemo li odsada uvijek biti zajedno?
Da.
Ne eli da upalim svjetlo?
Ne.
Ne smeta, svui u se u mraku.
Poeh da se svlaim ispunjena opojnim osjeajem kao da sam
izvojevala potpunu pobjedu. Pomislih da mu je no provedena u zatvoru
odjednom otkrila da me voli i da sam mu potrebna. Meutim, kako e se
kasnije vidjeti, prevarih se. Iako sam bila pogodila kad sam pomislila da
postoji izvjesna veza izmeu njegova hapenja i te njegove neoekivane
popustljivosti, ipak ne shvatih da ta promjena u njegovu dranju ne
predstavlja nita to bi mi moglo laskati, ni zbog ega bih se mogla radovati.
Uostalom, u tom trenutku nisam bila ni sposobna za takvu pronicljivost. Kao
kakvog konja, koga su isuvie dugo drali na uzdi, moje tijelo me neodoljivo
guralo k njemu, gorjela sam od nestrpljivosti da ga sada obraujem vatrenim
i radosnim doekom, koji su mi maloas bili onemoguili mrak i njegovo
dranje.
Meutim, kada mu se pribliih pa se sagnuh nad krevet da se ispruim
pored njega, odjednom osjetih kako mi je rukama obuhvatio koljena, a zatim
me do krvi ujeo za lijevi bok. Osjetih otar bol, praen jasnim utiskom nekog
meni nepoznatog oajanja koje je bilo nalo svoj izraz u tom ujedu. inilo mi
se da nismo dvoje ljubavnika koji se spremaju na ljubavnu igru, ve dva
prokletnika koje mrnja, bijes i tuga, na dnu nekog novog pakla, nagone da
se meusobno ujedaju. Ujed mi se uini veoma dug, kao da eli da mi
zubima otkine komad mesa. Naposljetku, mada sam, uprkos, injenici da u
tome nisam osjeala ljubav, gotovo eljela da me i dalje ujeda, mada, sam
uivala u njegovom ujedu, ipak nisam mogla vie da izdrim bol pa ga
odgurnuh i rekoh mu slomljenim glasom:
Nemoj... to radi? ... Boli me.
I tako, gotovo odmah, doe kraj onom mom varljivom pobjedonosnom
osjeaju. Dok smo se ljubili ne progovorismo ni jedne jedine rijei, ali ja
ipak, na osnovu njegova dranja, shvatih mada nejasno, istinski znaaj
njegova preputanja osjeaju, a on mi to kasnije i sam u pojedinostima
objasni. Shvatih da je on dotada suzbijao manje mene a vie onaj dio svog
vlastitog bia kojim je eznuo za mnom. Sada je meutim, imao razloga da
dozvoli tom dijelu svog bia, koji je dosada suzbijao da se potpuno iskali, i to
je bilo sve. Ja s tim nisam imala nikakve veze, jer on mene nije ni sada volio,
kao to me nije ni ranije volio. Ja ili neka druga, to je za njega bilo sasvim
svejedno i, kao i ranije, ja sam sada bila samo sredstvo kojim se on sluio da
bi se kaznio ili nagradio. O svemu tome ja nisam toliko razmiljala dok smo
jedno pored drugoga leali u onom mraku, koliko sam to osjeala svojom
krvlju i svojim mesom, onako isto kao to sam ranije bila osjetila da je
Sonconjo nakaza, iako tada nisam jo nita znala o njegovu zloinu.
Meutim, ja sam ga voljela, a ta je moja ljubav bila jaa od tog mog
saznanja.
Ipak me iznenadi estina i nezasitost koje je on sada unosio u svoju
ranije tako krtu strast. Kako je po svojoj konstrukciji bio njean, ranije sam
smatrala da se on obuzdava iz zdravstvenih razloga i zato mu, videi da se
on, jedno za drugim, i po trei put sprema na ljubavni akt, apnuh:
to se mene tie... ali pazi da ti ne nakodi.
Uini mi se da se smije, a zatim mi njegov glas ree tiho na uho:
Sad mi vie nita ne moe da nakodi.
To njegovo sada izazva u meni tako tuan utisak, da se
zadovoljstvo koje sam osjeala u njegovu zagrljaju gotovo sasvim rasplinu.
Nestrpljivo sam oekivala trenutak kad u moi da s njim govorim pa da
konano doznam to se desilo. Izgledalo je kao da je zadrijemao, ali mislim
da nije spavao. Priekah izvjesno vrijeme, a onda ga, s naporom od kojega
mi srce prestade da kuca, zapitah tihim glasom:
A sad mi kai to se desilo.
Nita se nije desilo.
Pa ipak se neto moralo desiti.
 Zautje jedan trenutak, a zatim, kao da govori sam sa sobom, ree:
Mislim da i ti to najzad mora saznati... evo, dakle, to se dogodilo:
od jedanaest sati prole noi ja sam izdajica.
Kada to ree, osjetih kako me proze straan studen osjeaj, i to ne
toliko od samih tih rijei, koliko od glasa kojim su te rijei bile izgovorene.
Proaptah:
Izdajica? A zato?
On mi odgovori onim svojim hladnim i napola tunim, napola aljivim
glasom:
Gospodin Mino poznat je meu svojim politikim drugovima ne
samo kao ovjek krajnje uporan u svojim shvaanjima ve i kao ovjek koji
na sve estoko reagira... oni su gospodina Mina smatrali svojim buduim
voom ... a sam gospodin Mino bio je toliko uvjeren da e u svakoj prilici
ostati na dostojnoj visini, da je gotovo elio da ga uhapse i da ga stave na
probu... a elio je to i zato. jer je smatrao da hapenje, zatvor i druge patnje
predstavljaju nuan uslov u ivotu politikog ovjeka, kao to su pomorcu
potrebna duga putovanja, orkani i brodolomi... meutim, im se more
zatalasalo, mornaru je pozlilo kao kakvoj enici... im su gospodina Mina
doveli pred najobinijeg policajca, on nije ni saekao da mu zaprijete ili da
ga stave na muke, ve je odmah sve izbrbljao... izdao je ... i tako je gospodin
Mino od juer napustio politiku karijeru i zakoraio, da tako kaemo,
karijeru dounika ...
Znai, uplaio si se! uzviknuh.
On odgovori odmah sasvim mirno:
Ne, moda se nisam ak ni uplaio ... samo mi se desilo to mi se
desilo one veeri s tobom ... kad si eljela da ti objasnim svoje ideje...
odjednom mi vie nije bilo ni do ega stalo... onaj koji me je ispitivao bio mi
je gotovo simpatian ... elio je da sazna izvjesne stvari... a meni u tom
trenutku nije bilo stalo do toga da ih krijem pa sam mu sve rekao ... tako ...
jednostavno ... odnosno dodade poslije trenutnog razmiljanja ne tako
jednostavno... ve briljivo, uurbano, gotovo bih rekao sa arom ... malo je
trebalo pa bi on bio morao da obuzda moje oduevljenje.
Pomislih na Astaritu pa mi je bilo udno da bi on Minu mogao biti
simpatian:
A ko te je ispitivao?
Ne poznajem ga... jedan mlad ovjek, ut u licu, elav, s crnim
oima... vrlo lijepo odjeven ... mora da je neki vii funkcioner.
I on ti je bio simpatian nisam mogla da se savladam a da ne
uzviknem, jer u njegovu opisu prepoznah Astaritu.
 Pored mog uha, u onom mraku, poe da se smije:
Polako ... ne on lino ... ve njegova funkcija ... e da... kad se ovjek
odrekne... odnosno kad ne umije da bude onakav kakav bi morao da bude,
tada dolazi do izraaja stvarnost... zar ja nisam sin bogata posjednika? A zar
onaj ovjek u svojoj funkciji ne brani i moje interese? ... Bilo nam je jasno da
pripadamo istoj rasi... solidarizirali smo se u istoj stvari... to misli? Zar
misli da sam osjeao simpatiju za njega lino? Ne, ne... osjeao sam
simpatiju za njegovu funkciju ... osjetio sam da ga ja plaam, da sam ja onaj
koga on brani, osjetio sam da iza njega stojim ja, kao njegov gospodar, iako
sam stajao pred njim kao krivac.
Smijao se, ili, tonije, kaljao, smijui se nekim smijehom koji mi je
strahovito parao ui.
Nita nisam bila shvatila, osim da se desilo neto alosno i da je itav
moj ivot ponovo doveden u pitanje. Malo zatim dodade:
Moda ja ipak sam sebe kleveem ... moda sam govorio samo zato
to mi nije bilo do toga da ne govorim ... jer mi je odjednom sve izgledalo
besmisleno i bez vrijednosti i jer ono, u to bih bio morao da vjerujem, nisam
vie shvaao.
Nisi shvaao vie nita? mehaniki ponovili.
Da... ili, tonije, bile su mi jasne samo rijei, kao to bi mi i sada bile
jasne, rijei... ali ne i injenice na koje su se te rijei odnosile... meutim, zar
je mogue da ovjek pati zbog rijei? Rijei su zvui, to bi bilo, dakle, isto
kao kad bih dospio u zatvor zato to magarac njae ili to toak kripi... za
mene rijei nisu imale vie nikakvo znaenje, sve su mi izgledale podjednako
besmislene i sve jednake, on je zahtijevao rijei, i ja sam mu ih dao koliko ih
je god elio.
Pa onda nisam mogla a da se ne usprotivim ako su u pitanju samo
rijei... to te briga?
Da, ali na alost, im sam ih izgovorio, te rijei vie nisu bile samo
rijei, ve su postale injenice.
Zato?
Jer sam poeo da patim ... jer sam se pokajao to sam ih rekao... jer
sam shvatio, jer sam osjetio da sam, izgovorio te rijei, postao ono to se
naziva rijeju izdajica...
A zato si ih onda rekao?
On odgovori polako:
Zato ovjek govori u snu? Moda sam spavao... ali sad sam se
probudio.
I tako smo se neprekidno vraali na istu stvar.
 Imala sam osjeaj kao da me je netko teko ranio u srce pa rekoh
muno:
Moda se vara... izgleda ti kao da si bogzna to rekao... a meutim
nisi nita rekao.
Ne, ne varam se odgovori kratko.
utjela sam jedan trenutak, a zatim ga upitah:
A tvoji prijatelji?
Koji prijatelji?
Tulio i Tomazo.
Ne znam to je s njima odgovori s nekom razmetljivom
ravnodunou uhapsit e ih.
Ne, nee ih uhapsiti uzviknuh. Drala sam da Astarita nee
iskoristiti trenutak Minove slabosti, ali mi sada, na pomisao da bi ta dva
prijatelja mogla biti uhapena, postade jasna ozbiljnost itave situacije.
A zato da ih ne uhapse? ree. Odao sam njihova imena ... nema
razloga da ih ne uhapse.
Oh, Mino nisam se mogla savladati da tuno ne uzviknem zato
si to uinio?
Pa to se i ja sada pitam.
Ali ako ih ne uhapse nastavih as zatim, hvatajui se za tu jedinu
nadu koja mi je jo bila preostala, onda nita nije nepopravljivo... oni nee
nikad doznati da si ti ...
On me prekinu:
Da, ali znat u ja... uvijek u to znati ... uvijek u znati da vie nisam
onaj koji sam ranije bio, ve neka druga linost kojoj sam ja, u trenutku kad
sam ono rekao, dao ivot ba onako kao to majka daje ivot djetetu donosei
ga na svijet... a ta mi se linost na alost, ne svia ... u tome je sva nesrea ...
postoje muevi koji ubijaju vlastitu enu jer vie ne podnose da s njom ive..
zamisli sad da u istom tijelu postoje dva ovjeka i da jedan drugog smrtno
mrzi... a to se tie mojih prijatelja, sigurno e ih uhapsiti.
Nisam mogla da se savladam pa rekoh:
I da nisi govorio, bili bi te oslobodili... a tvojim prijateljima ne prijeti
nikakva opasnost. Onda mu na brzu ruku ispriah historiju svojih odnosa s
Astaritom, zatim kako sam posredovala u njegovu korist i to mi je Astarita
obeao.
Saslua me ne rekavi ni rijei, a zatim ree:
Sve bolje od boljega... znai, dakle, da ja za svoju slobodu dugujem
ne samo svojoj pijunskoj djelatnosti, ve i tvojim ljubavnim odnosima s
jednim policajcem.
 Mino, ne govori tako.
Uostalom dodao je as zatim zadovoljan sam to e se moji
prijatelji izvui... bar neu imati i taj grijeh na savjesti.
Vidi rekoh ivo uostalom, kakva je razlika izmeu tebe i tvojih
prijatelja? I oni duguju svoju slobodu meni i injenici da je Astarita u mene
zaljubljen.
Izvini... razlika postoji... oni nisu nita rekli.
A ko ti kae?
Ja se bar nadam tome ... ali, bilo kako bilo, u takvim sluajevima
ope zlo nije razlog da se veselimo.
A ti se ponaaj kao da se nita nije ni desilo rekoh drui se s
njima, ali im nemoj o tome nita govoriti ... to te se tie? Svako moe da
ima trenutak slabosti.
Da odgovori ali se ne deava svakome da umre i da usprkos tome
ostane iv . .. zna li to se desilo u trenutku kad sam ono izbrbljao? Umro
sam ... jednostavno sam umro ... umro zauvijek.
Nisam mogla vie da podnesem patnju koja mi je razjedala srce i
briznuh u pla.
Zato plae? upita me.
Zbog toga to govori odgovorih jecajui sve jae da si umro ...
toliko se plaim.
Zar ti nije drago to se nalazi u drutvu mrtvaca? upita me alei
se. Pa to nije tako strano kako izgleda... nije nikako strano ... ja sam umro
na osobit nain ... to se tie mog tijela, ja sam i te kako iv... pipni me da
vidi da li sam iv uze mi ruku i primora me da mu dodirnem tijelo iv
sam kako vidi.
Primoravajui me da ga pipam drao me je za ruku, prinijevi je
najzad na donji dio trbuha i snano je pritisnuvi.
ivo mi je itavo tijelo ... a to se tebe tie, mogla si da se osvjedoi,
nikada nisam bio ivlji... ne plai se, ako se nismo dovoljno voljeli dok sam
jo bio iv, zato emo sada, kad sam mrtav, sve nadoknaditi.
S nekom vrstom ljutitog prezira odbaci daleko od sebe moju
nepokretnu ruku. Ja je onda zajedno s drugom prinesoh k licu i dadoh glasno
oduka svom tekom bolu. Obuze me elja da stalno plaem, da se moj pla
nastavi u beskonanost, jer sam se plaila da u, kad prestanem da plaem,
ponovo stajati pred onim istim neizmjenljivim problemima koji su taj moj
pla bili izazvali. Taj trenutak nastupi, ja obrisah plahtom svoje suzama
obliveno lice i uprijeh u mrak svoje razrogaene oi.
Tada odjednom zauh kako me on pita njenim i ljubaznim glasom:
 Da vidimo to bi po tvom miljenju trebalo da uradim?
Okrenuh se naglo, sva se uz njega pripih i rekoh mu, naslonivi usne na
njegova usta:
Nemoj vie da misli na to... ne vodi vie o tome rauna... to se
desilo, desilo se... eto to treba da radi.
A zatim?
A zatim poni ponovo da ui ... diplomiraj... a kad diplomira vrati se
u svoj rodni grad ... ne marim to te vie neu vidjeti, meni je glavno da ti
bude sretan ... poni da radi, a kada za to bude vrijeme, oeni se djevojkom
iz tih krajeva, djevojkom koja ti odgovara i koja e te stvarno voljeti... to te
se tie politika, po grijeio si to si se njom bavio... Mino, ja te zaista volim
... druga ena na mom mjestu ne bi htjela da se od tebe rastane ... eto, ako je
potrebno, putuj ve sutra ... ako je potrebno pristajem da se vie ne vidimo...
samo da ti bude sretan.
Ja, meutim ree Mino, jasnim iako tihim glasom nikada vie
neu biti sretan ... ja sam pijun.
Ne, to nije istina odgovorih mu sva oajna ti nisi nikakav pijun
... a ak i da jesi, opet bi mogao da bude sretan ... ima ljudi koji su naprosto
bili zloinci, pa ipak su sad veoma sretni... s druge strane, evo, uzmi mene za
primjer... kad ljudi kau uliarka, zamiljaju ne to najgore... a, meutim, ja
sam ena kao i sve druge... a esto sam ak i sretna... ovih posljednjih neko
liko dana dodadoh tunim glasom bila sam toliko sretna.
Da li si zaista bila sretna?
Da, i to veoma sretna... ali znala sam da to ne moe da potraje i
stvarno... Pri tim rijeima ponovo osjetih elju da zaplaem, ali se savladah
i dodadoh:
Ti si zamiljao da si drukiji nego to uistinu jesi... i zato se desilo
ono to se desilo... sad se pomiri s tim i budi ono to zaista jesi... vidjet e da
zbog onoga to se desilo, jer se stidi i plai suda drugih ljudi, tvojih
prijatelja... a ti nemoj vie da se s njima drui, sklopi druga poznanstva, ta
svijet je tako velik... ako te oni ne vole toliko da bi mogli da shvate da se u
itavoj toj stvari radilo o trenutnoj tvojoj slabosti, onda ostani sa mnom, jer te
ja ne samo volim ve te i razumijem i ne osuujem te... zaista uzviknuh to
sam jae mogla da si ti poinio i neko hiljadu puta gore djelo, li bi za mene
uvijek ostao moj Mino.
On ne ree nita a ja nastavih:
Znam da sam samo sirota neuka djevojka, ali ima stvari koje ja bolje
razumijem od tvojih prijatelja, pa i od tebe... i ja sam imala isti taj osjeaj
koji ti sada ima... kad smo se prvi put vidjeli, pa ti nisi htio ni da me pipne,
bila sam sebi utuvila u glavu da me prezire... i odjednom sam bila izgubila
ak i volju da ivim ... osjeala sam se tako nesretnom ... eljela sam da
budem drukija, ali sam u isto vrijeme ono to sam ... imala sam osjeaj kao
da se za mene prilijepio stid od kojega sam izgarala, bilo mi je dosadno pa
sam oajavala... osjeala sam se potpuno nemonom, smrznutom, sputanom
... bilo je trenutaka kad sam eljela da umrem ... a onda sam jednog dana
izila s majkom i sasvim sluajno ula u crkvu i tamo mi se inilo, dok sam
se molila, da sam shvatila da u stvari ne postoje razlozi zato bih morala da
se stidim, jer, konano, ako sam takva, to je samo znak da je bog sam tako
htio pa ja prema tome ne smijem da se bunim protiv svoje sudbine, ve treba
da se s njom naprotiv pomirim i da je primim s povjerenjem, a ti ukoliko si
me prezirao, sam si za to kriv, a ne ja... mnogo sam ja o tome razmiljala i na
kraju je moja tuga iezla i ja sam opet postala vesela i jaka.
On poe da se smije onim svojim smijehom od kojega me je proimao
studen, a zatim ree:
Trebalo bi, dakle, da se pomirim s onim to sam unio i da se ne
bunim ... trebalo bi da se pomirim s onim to sam postao i da ne osuujem
sama sebe... eh ... moda se u crkvi izvjesne stvari mogu desiti... ali van
crkve...
A ti idi u crkvu predloili mu, hvatajui se za novu nadu.
Ne, neu da idem... ja ne vjerujem, i meni je u crkvi
dosadnouostalom, kakvi su to razgovori.
Ponovo poe da se smije, ali odjednom prestade i, zgrabivi me za
ramena, poe da me trese svom snagom, viui:
Zar ti ne shvaa to sam ja uinio? Zar ne shvaa? Zar ne shvaa?
Tresao me takvom snagom da mi dah zastade, a zatim me s posljednjim
trzajem obori i onda zauh kako je skoio s kreveta pa se u mraku odijeva.
Nemoj da pali svjetlo ree mi prijeteim glasom morat u da se
priviknem na to da pokazujem svoje lice... ali zasad je suvie rano... teko
tebi ako upali svjetlo.
Nisam se usuivala ni da diem, ali na kraju ga ipak upitah:
Ide?
Da... ali u se vratiti ree, a meni se uini da se pri tom i smije ne
plai se, vratit u se... i jo u ti neto rei... doi u naprosto da stanujem kod
tebe.
Ovdje, kod mene?
Da, ali ja ti neu smetati... moe da nastavi da ivi svojim obinim
ivotom ... uostalom dodade s onim to mi alje moja porodica, moemo
oboje da ivimo ... plaao sam za pansion ... ali ovako e biti do voljno za
dvoje.
Ta misao da e ivjeti u mojoj kui, izgledala mi je vie neobina nego
privlana, ali se ipak nisam usuivala da ita kaem. Obue se u tiini, u
potpunom mraku,
Noas u se vratiti ree. uh ga kako otvara vrata, izlazi i opet
zatvara za sobom vrata. Ostadoh u mraku iroko otvorenih oiju.
 10

Kako mi je bio savjetovao Astarita, to isto poslijepodne otioh u

rejonski komesarijat da dam svoj iskaz u vezi sa Sonconjom. Bilo mi je
veoma neprijatno da idem tamo, jer mi se poslije onoga to se desilo Minu
strano bilo ogadilo sve to je mirisalo na policiju i policajce, ali se ipak
pomirih sa sudbinom, jer mi je bilo jasno da je ivot, bar za neko vrijeme, bio
izgubio za mene svaku dra.
Od jutros te oekujemo ree mi komesar im mu objasnih zato
sam dola. Bio je to neki dobriina kojega sam poznavala ve dosta dugo i
koji je prema meni, iako je bio otac porodice i bio ve prevalio pedesetu,
osjeao vie nego obinu simpatiju. Naroito se sjeam njegova debelog i
upljikavog nosa i njegova sjetna izgleda. Kosa mu je uvijek bila raupana,
a oi napola zatvorene, kao da se tek digao iz kreveta. Te oi, izrazito plave,
kao da su gledale iz dubine neke maske na onom debelom, rumenom i
ispucanom licu koje je podsjealo na koru kasno dozrelih, ogromnih i iznutra
potpuno suhih narani.
Odgovorih mu da mi je bilo nemogue da doem ranije. Neko me je
vrijeme posmatrao onim svojim plavim oima, duboko usaenim u lice
slino naraninoj kori, a zatim me povjerljivo upita:
Dakle, kako se zove?
A to ja znam.
De, de, sigurno zna.
asna rije rekoh stavivi ruku na srce zaustavio me je jednom na
korzu ... istina, njegovo mi se dranje uinilo nekako udnim ... ali nisam
tome prida vala nikakvu vanost.
A kako to da je on sam bio u tvojoj kui, a da tebe nije bilo?
Imala sam hitan sastanak pa sam ga ostavila.
On je meutim pomislio da si ti izila da pozove agente ... da li ti je
to poznato? ... Vikao je da si ga izdala.
Da, poznato mi je.
I da e mu to skupo platiti.
Samo polako.
A zar tebi nije jasno upita me, gledajui me da se radi o opasnom
ovjeku, koji e, da bi ti se osvetio, jer pretpostavlja da si ga ti prijavila,
pucati sutra na tebe isto onako kao to je juer pucao na agenta?
Jasno mi je, dakako.
A zato onda nee da kae njegovo ime?... Mi bismo ga uhapsili, i
onda bi bila bez brige.
Pa kad vam kaem da ne znam... lijepo... ta zar ja moram da znam
imena svih mukaraca koje dovodim u kuu?
Meutim ree on digavi odjednom glas teatralno, naginjui se
naprijed mi znamo kako se on zove.
Shvatih da se radi o podvali i odgovorih mirno:
Ako znate, zato me onda toliko muite? Uhapsite ga, i stvar je
svrena.
askom me utke osmotri. Primijetih da se njegove sumnjiave i
uznemirene oi nisu bile toliko zagledale u moje lice koliko u moje tijelo i
shvatih da je, i protiv svoje volje, stara elja odjednom nadvladala u njemu
njegovu profesionalnu revnost.
A znamo i neto drugo, naime, da je pucao i pobjegao zato to je
imao odreenih razloga.
Ah, u to sam i ja uvjerena.
Ali tebi su ti razlozi i poznati.
Ja nita ne znam ... kad ne znam kako se zove, kako bih onda mogla
da znam drugo to.
Nama je to drugo savreno poznato ree, ali j e sada govorio posve
mehaniki, kao da misli na neto drugo. Bila sam uvjerena da e se ve u
slijedeem trenutku dii pa e mi prii. Mi to savreno znamo i mi emo ga
uhvatiti... u pitanju je svega nekoliko dana... odnosno sati.
Utoliko bolje za vas.
Kao to sam predviala, digao se, zaobiao oko stola, priao mi i,
uhvativi me za bradu, rekao:
Ta idi, ti sve zna, samo nee da nam kae... ega se plai?
Ne plaim se niega odgovorih ali ja nita ne znam ... a osim toga
ruke k sebi.
De, de ponovi, a zatim sjede opet za sto i na stavi: Ima sreu to
si mi simpatina, a osim toga znam da si valjana djevojka... zna li to bi
neko drugi na mom mjestu uinio da te natjera da kae? Zadrao bi te u
zatvoru ... i to dosta dugo ... ili bi te protjerao u San Galikano.
Digoh se i rekoh:
E, ja imam posla... ako nemate to drugo da mi kaete ...
Idi ali pazi na posjete ... politike i druge.
Napravih se kao da nisam ula njegove posljednje rijei izgovorene s
naroitim naglaskom i s jasnom aluzijom, i izioh brzo iz onih prljavih
sobica.
Idui ulicom ponovo poeh da mislim na Sonconja, Komesar je samo
bio potvrdio ono to sam ja ve i sama sumnjala, naime, da je Sonconjo
uvjeren da sam ga ja prijavila pa hoe da mi se osveti. Mnogo se uplaih, ali
ne za sebe, nego za Mina. Sonconjo je bio bijesan, pa sad kad bi kod mene
naao Mina ne bi se ustruavao da i njega ubije. To je moda bilo udno, ali
moram rei da mi je bila prijatna pomisao da bih mogla umrijeti zajedno s
Minom. inilo mi se kao da vidim taj prizor. Sonconjo puca, ja se, da bih
obranila Mina, bacam izmeu njega i Mina, hitac, umjesto Mina pogaa
mene. Pa ipak mi nije bila neprijatna ni pomisao da je i Mino pogoen pa
umiremo zajedno, a naa se krv mijea, ali sam mislila da bi bilo mnogo
ljepe da zajedno izvrimo samoubojstvo, nego da nas u tom trenutku ubije
isti zloinac. Zajednika smrt predstavljala je za mene dostojan zavretak
velike ljubavi. To bi bilo neto kao presjei cvijet prije nego to uvene;
zautjeti zauvijek nakon to smo sluali divnu muziku. esto sam razmiljala
o samoubojstvu koje zaustavlja vrijeme prije nego to ono dospije da oskrvne
i dotue ljubav, razmiljala sam o samoubojstvu koje smo izvrili ne zato to
nismo vie mogli da podnosimo muke, nego upravo zato to smo bili suvie
sretni. U trenucima kad mi se inilo da je moja ljubav prema Minu suvie
snana, tako da sam se bojala da kasnije neu biti u stanju da ga isto toliko
volim, ta misao o samoubojstvu udvoje raala se u meni isto onako prirodno
i s istom onom spontanou kojom sam ga ljubila i milovala. Ipak mu nisam
nikada o tome govorila, jer mi je bilo poznato da ljubavnici mogu izvriti
zajedniko samoubojstvo samo kad se podjednako vole. Mino, meutim,
mene nije volio, a ukoliko me i volio, nije me toliko volio da vie ne bi elio
da ivi.
Idui pognute glave prema svojoj kui, razmiljala sam veoma ivo o
svemu tome. Odjednom osjetih neku vrstu nesvjestice i istovremeno veliku
muku i silnu slabost u itavom tijelu. Jedva uspjeh da uem u jednu
mljekaru. Mada sam bila udaljena od kue svega nekoliko koraka, nisam
imala snage da pretrim to kratko odstojanje, jer sam osjeala da bih se
sruila.
Poto me slabost sasvim savlada, sjedoh za jedan stoli iza staklenih
vrata i sklopih oi. Stalno sam imala osjeaj draenja na povraanje, a uz to
mi se inilo da u se onesvijestiti, taj osjeaj poveavala je i huka maine za
kavu, mada mi se inilo da dolazi iz izvjesne daljine, ta mi je huka bila ipak
neprijatna. Na licu i na rukama, osjeala sam toplinu zatvorene i zagrijane
prostorije, ali meni se ipak inilo da mi je veoma hladno. Mljekar, koji me je
poznavao, doviknu mi iza tezge:
Kavu, gospoice Adrijana? Sklopljenih oiju klimnuh mu glavom.
Najzad osjetih da mi je bolje i popih kavu koju mi je mljekar bio stavio
na sto. Nije to, dodue, bilo prvi put to sam u posljednje vrijeme osjeala
slinu malaksalost, ali ta je malaksalost bila uvijek neznatna i jedva
primjetna. Nisam na to obraala panju, jer su me neobini i teki dogaaj i
spreavali da o tome mislim. Meutim, razmiljajui i dovodei tu slabost u
vezu s izvjesnim znaajnim nepravilnostima u mom fizikom ivotu, koje
sam bila provjerila ba tog mjeseca, sad se uvjerih da moje stalne sumnje,
koje sam inae gonila od sebe pa su postojale samo u najtamnijoj oblasti
moje svijesti, odgovaraju stvarnosti.
Nema sumnje, pomislih odjednom trudna sam.
Platih kavu i izioh iz mljekare. Ono to sam osjeala billo je toliko
zamreno da i danas, poslije toliko vremena, nisam u stanju da to tono
objasnim. Ve sam ranije bila primijetila da nevolje nikad ne dolaze
pojedinano, a ta novost, koju bih inae u drugim prilikama bila s radou
doekala, u sadanjim je prilikama za mene bila upravo nova nesrea. Pa
ipak, kako sam takve grae, mene izvjesne neodoljive i tajanstvene pobude
moje due navode da stalno otkrivam neto privlano, pa i u najneprijatnijim
dogaajima. Ovoga puta, u tom novom dogaaju, zaista nije bilo teko
pronai tu privlanu stranu, jer se ta privlanost sastojala u nadi i u
zadovoljstvu to ispunjavaju duu svake ene kad dozna da je trudna. U
stvari, teko je bilo zamisliti gore uslove od onih u kojima je ovo moje dijete
trebalo da doe na svijet, ali se ipak radilo o mom djetetu, o djetetu koje u ja
roditi, koje u ja odgojiti i u kome u ja uivati. Dijete je uvijek dijete,
pomislih, i ne postoji takva bijeda, ne postoje tako strani uslovi tako
nesigurna budunost, da bi to moglo da onemogui eni, ma koliko ona bila
siromana i osamljena, da se ne raduje na pomisao da e ga donijeti na svijet.
Te me misli umirie, i ja sam se, poslije one trenutne strepnje i
malodunosti, ponovo osjeala kao obino, mir na i odluna. Mladi ljekar
koji me je bio pregledao pred toliko vremena, kad me je majka nou odvukla
u deurnu apoteku da bi doznala da li sam imala snoaj s inom, imao je
svoju ordinaciju u blizini mljekare. Odluih da odem tamo na pregled. Jo je
bilo rano, u ekaonici nije bilo nikoga, a ljekar, koji me je odlino poznavao,
primio me veoma srdano. im zatvorih vrata, odmah mu rekoh sasvim
mirno:
Doktore, ja sam gotovo sigurna da sam u drugom stanju. Poe da se
smije, jer je znao kakvim se zanatom bavim, ali me upita:
Da li ti je to neprijatno?
Ni najmanje, ak sam zadovoljna.
Da vidimo.
Poto mi prethodno postavi nekoliko pitanja, ree mi da se ispruim na
krevetu, pregleda me i zatim veselo ree:
Ovoga puta zaista je tako.
Bila sam zadovoljna to su se moje sumnje obistinile, nije mi bilo ni
najmanje neprijatno, i bila sam sasvim mirna. Rekoh:
Ja sam to ve znala... dola sam samo zato da bih se potpuno uvjerila.
Moe biti sasvim sigurna.
Trljao je radosno ruke, kao da je on otac, gegao se radosno sad na
jednoj, sad na drugoj nozi, iskazujui mi najveu simpatiju. Mene je,
meutim, muila jedna sumnja pa sam htjela da izvedem stvar naisto.
Upitah:
Otkada?
Eh, skoro e biti dva mjeseca... malo vie malo manje... zato? eli li
da zna ko je otac?
Ja to ve znam.
Uputih se prema vratima.
Ako ti to zatreba, samo doi k meni ree mi otvarajui mi vrata a
kad se priblii trenutak, pobrinut emo se da se mladac rodi u najboljim
uslovima.
Kao i komesar, i on je prema meni osjeao izuzetnu simpatiju, ali je
razlika bila u tome to se on i meni sviao. Kao to sam ga ranije opisala, bio
je lijep, izrazito crnomanjast, zdrav i jak, s crnim brkovima, sjajnim oima i
bijelim zubima, ivahan i veseo poput lovakog psa. esto sam ila k njemu,
bar jednom u etrnaest dana, a dva ili tri puta, iz zahvalnosti, jer nije nikada
htio da mi naplati, pristala sam da imam snoaj, i to na onom istom krevetiu
na kom sam maloas leala ispruena. Bio je meutim, diskretan i, izuzev
poneku ljubaznu alu, nikada mi nije nametao svoje elje. Davao mi je
savjete, a mislim da je, na svoj nain, bio u mene pomalo i zaljubljen.
Rekoh ljekaru da znam ko je otac djeteta. U stvari, u tom trenutku
radilo se vie o izvjesnim pretpostavkama, i to vie instinktivno nego neke
materijalne prirode. Ali na ulici, brojei dane i provjeravajui svoje
uspomene, uvjerih se da su moje pretpostavke bile potpuno tone. Sjetih se
one mjeavine privlanosti i gnuanja, koja mi je, upravo pred dva mjeseca, u
mraku moje sobe bila istrgla dug i bolan krik agonije i zadovoljstva, i bila
sam potpuno uvjerena da je otac upravo Sonconjo.
Bez svake sumnje strano je imati dijete s neosjetljivim i nakaznim
ubicom kakav je bio Conconjo, utoliko vie ukoliko postoji opasnost da bi
dijete moglo da lii na svog oca i da naslijedi njegove osobine. Pa ipak mi se
inilo da postoji izvjesna privlanost u tome to je upravo on otac djeteta.
Izmeu tolikih mukaraca koji su me imali, Sonconjo je bio jedini koji me je
stvarno posjedovao, iako bez trunke ljubavi u najtananijem i
najtajanstvenijem dijelu moga tijela. injenica da sam ga se plaila, da mi je
bio ogavan i da sam protiv svoje volje bila primorana da mu se podam, nije
poricala ve je naprotiv potvrivala koliko je taj posjed bio dubok i potpun.
Ni ino, ni Astarita, pa ak ni Mino, prema kome sam osjeala strast
sasvim druge vrste, ni su u meni bili probudili osjeaj tako potpunog posjeda,
iako mi je on bio odvratan. Sve je to izgledalo udno, a istovremeno i uasno,
ali su osjeaji jedino to se ne moe ni odbacit ni porei, ni u izvjesnom
smislu analizirati. Na kraju zakljuili da su za ljubav potrebni jedni, a za
raanje drugi mukarci. Ali, ma koliko da je bilo pravo da upravo Sonconjo
bude otac djeteta, smatrala sam da zato ipak nije nita manje pravo da ja
Sonconja mrzim, da od njega bjeim, a da umjesto njega volim Mina, kao to
sam ga zaista i voljela. Mislei na breme koje sam sada nosila u svojoj
utrobi, popeh se polako uz stepenice svoje kue. Kada uoh u predsoblje
zauh razgovor koji je dolazio iz radionice. Provirih, i, na svoje iznenaenje,
vidjeh Mina kako sjedi uvrh stola i razgovara mirno s majkom, koja je u tom
trenutku ila. Bilo je upaljeno samo glavno svjetlo, koje se po potrebi moglo
regulirati, tako da je vei dio radionice tonuo u mrak.
Dobro vee, rekoh idui tromo.
Dobro vee, dobro vee, ree Mino neprimjetnim glasom,
oklijevajui. Zagledah mu se u lice, primijetih da su mu oi sjajne pa sam
bila uvjerena da je pijan.
Jedan kraj stola bio je pokriven stolnjakom, a kako su na njemu bila
postavljena dva pribora, shvatih da je drugi pribor, majka je uvijek jela sama
u kuhinji, postavljen za Mina.
Dobro vee, ponovi Mino donio sam kofere... tamo su... a sklopio
sam prijateljstvo s tvojom majkom ... zar nije istina, gospoo, da se odlino
razumijemo?
Kad uh taj tako sarkastian i tako alosno veseo glas, osjetih kako mi
se srce stee.
Slomljena, sjedoh na stolicu i naas sklopih oi.
Majka odgovori:
To vi kaete da se mi razumijemo... ali ako budete o Adrijani govorili
loe, onda se nikada neemo razumjeti.
A to sam rekao? uzviknu Mino glasom koji je odavao lano
uenje. Rekao sam da je Adrijana kao stvorena za ivot kojim ivi... da se
Adrijana od lino snalazi u ivotu ... zar u tome ima neto loe?
To, meutim, nije istina opovrgnu ga majka Adrijani ne odgovara
ivot kojim ona ivi... sa svojom ljepotom ona je zasluila da ivi sasvim
drugim ivo tom ... znate li vi da je Adrijana jedna od najljepih djevojaka u
itavom kvartu, da ne kaem Rimu?... Mnoge druge djevojke, mada su rune
prema njoj ipak su sretne... a Adrijana, mada je lijepa kao kraljica, nita ali
ja znam zato.
Zato?
Zato to je suvie dobra ... eto zato ... zato to je lijepa i dobra... da je
lijepa i pakosna, vidjeli biste kako bi stvari drukije stajale.
De, de rekoh, jer me je bila ozlovoljila ta prepirka, a naroito Minov
ton i njegova elja da se, kako mi se uini, naruga majci jako sam gladna...
zar jo nije gotova veera?
Odmah e biti. Majka ostavi rublje koje je, ila i odmah izie.
Digoh se i pooh za njom u kuhinju.
Zar emo otvoriti pansion? poe ona da guna im joj prioh.
Doao je kao kakav gospodar... ostavio je kofere u tvojoj sobi... dao mi je
novac za trg.
Nisi, dakle, zadovoljna?
Voljela sam kako je bilo ranije,
Ta smatraj nas kao da smo vjereni... a zatim,to je samo privremeno, u
pitanju je svega nekoliko dana, nee zauvijek ostati ovdje. Dodadoh to i jo
poneto da bih je odobrovoljila, a zatim je zagrlih i vratih se u radionicu.
Dugo u se sjeati te veeri kad je Mino prvi put veerao u mojoj kui,
sa mnom i s majkom. Stalno se alio i jeo s apetitom. Meni su njegove ale
izgledale hladnije od leda i oporije od limuna. Bilo mi je jasno da u njegovoj
glavi postoji samo jedna misao, koja mu se zabola u svijest kao i u meso, i da
te ale samo pomjeraju i jo dublje potiskuju tu aoku, izazivajui nov estok
bol.
Bila je to misao o onome to je bio ispriao Astariti. Zaista nikad nisam
vidjela ovjeka koji bi se toliko kajao to je pogrijeio, ali dok su mene, kad
sam bila jo mala, sveenici uili da kajanje otklanja svaku krivicu, meni se
inilo da tom njegovu kajanju nema ni kraja ni konca i da ono ne djeluje
nikako blagotvorno. Bilo mi je jasno da on strahovito pati, ali i ja sam patila
isto toliko, a moda i vie, jer sam patila ne samo zbog njegove patnje ve i
za to to sam bila nemona da je sprijeim ili da mu je bar donekle ublaim.
U poetku smo jeli utke. Kad je majka, stojei stalno na nogama i
sluei nas, rekla, neto u vezi s cijenom mesa, Mino, podigavi glavu,
odgovori:
Ne plaite se gospoo ... odsada u se ja brinuti... dobit u dobro
mjesto.
Te me rijei ozarie izvjesnom nadom. Majka zapita:
 Kakvo mjesto?
Dobit u mjesto u policiji odgovori Mino s izvjesnom pretjeranom i
smjernom ozbiljnou isposlovat e mi ga jedan Adrijanin prijatelj...
gospodin Astarita.
Odloih no i viljuku otro ga pogledah. On ipak nastavi:
Pronali su da raspolaem odlinim svojstvima za rad u policiji.
Moda odgovori majka ali meni se policajci nikada nisu sviali...
i sin jedne pralje, koja stanuje ispod nas, postao je agent... a znate li to su
mu rekli mladi ljudi koji rade tu u blizini, u skladitima cementa?
Tornjaj se, mi te vie ne poznajemo ... a i slabo su plaeni. Pri
tom napravi grimasu i, poto promijeni tanjur prui mu posluavnik s
mesom.
Ta ne radi se o tome odgovori Mino sluei se radi se o vanom
mjestu ... povjerljivom... tajnom ... do avola ... nisam uzalud studirao ...
samo to nisam diplomirao... znam jezike ... u agente ide sirotinja, a ne ljudi
kao to sam ja.
Moda ponovi majka. Uzmi to ree mi majka, gurajui u tanjur
najvei komad mesa.
Mino ree:
Ne moda... ve sigurno.
askom zautje a zatim nastavi:
Vladi je poznato da posvuda ima zlonamjernih ljudi... ne samo u
siromanim, ve i u imunim slojevima... treba pripaziti i na bogate, a zato su
potrebni lijepo odgojeni ljudi, koji govore kao to oni govore, koji se
odijevaju kao oni, postupaju kao oni, koji im, ukratko, ulivaju povjerenje...
eto, to u ja raditi... imat u dobru plau, stanovat u u prvim hotelima,
putovat u u spavaim kolima, hranit u se u najboljim restoranima, odijevat
u se kod najboljeg krojaa, posjeivat u luksuzna morska kupalita,
najuvenija zimska odmaralita ...do avola... ta za koga ste me vi to
smatrali?
Majka ga je sad zaueno gledala, jer ju je taj sjaj bio sasvim zasjenio:
Kad je tako ree konano, onda ne kaem vie nita.
Prestadoh da jedem. Odjednom mi postade nemogue da i dalje
prisustvujem toj alosnoj komediji.
Umorna sam grubo rekoh idemo tamo.
Digoh se i izioh iz radionice.
U sobi sjedoh na krevet i, skupljena, zaplakah u tiini, a suze su mi
kapale kroz rairene prste kojima sam bila pokrila lice. Mislila sam na Minov
bol, na dijete koje je trebalo da se rodi i uini mi se da i jedno i drugo, i bol i
dijete, rastu sami od sebe, potpomognuti nekom silom koja nije zavisila od
mene i koju nisam uope mogla da kontroliram, da su i bol i dijete ivi i da
mi je nemogue da ma to uinim. Malo zatim ue i on, a ja se odmah digoh
napravih nekoliko koraka po sobi, da on ne primijeti moje suzne oi i da bih
imala vremena da ih utrem. On zapali cigaretu i baci se na krevet, legavi
nauznak. Sjedoh pored njega i rekoh mu:
Mino, molim te... ne govori onako s majkom.
Zato?
Jer ona nita ne razumije... ali ja razumijem, a na mene svaka tvoja
rije djeluje kao da mi zabada iglu u srce.
Ne ree nita i utke produi da pui. Izvadih iz komode jednu svoju
spavaicu, uzeh iglu i konac i, sjedei na krevetu, pored lampe poeh da bez
rijei ijem. Nisam htjela da govorim, jer sam se bojala da bi on, u
razgovoru, mogao ponovo zapoeti da govori o istim stvarima, a ja sam se,
meutim, nadala da e se on u onoj tiini umiriti da vie nee o tome misliti.
Pri ivenju nae se oi jako napreu, ali, to znaju sve ene kojima je ivanje
zanat, na duh ostaje slobodan. Dok sam ila, misao je u mojoj glavi ivo
radila, odnosno, izgledalo je da i ona, kao i igla koju sam zajedno s koncem
brzo uvlaila i izvlaila iz potke, krpi neku podrtinu u mom duhu. Sada su i
mene, kao i Mina, obuzimale iste bolne misli, pa sam neprestano morala da
mislim na ono to je rekao Astarita i na posljedice koje e iz toga nastati.
Kako, meutim, nisam htjela na to da mislim ve i zbog toga to sam se
plaila da u tako na neki misteriozan nain i njega primorati da na to misli, a
time bih i nehotice poveala i produila njegovu patnju poeljeh da mislim
na neto drugo, na neto svijetlo, veselo i lako i zato, svom snagom svoje
due, prenesoh sve svoje misli na dijete koje je trebalo da se rodi i koje je
meu onim beskrajno tunim stvarima predstavljalo jedinu svijetlu toku
moga ivota. Zamiljala sam kako e izgledati kad mu budu dvije godine, pa
tri, jer to je najljepe doba, doba kad su djeca najmilija i najdraesnija, to e
ono tada raditi to e govoriti, kako u ga odgojiti i, kako sam se i nadala
osjetih ponovo da sam vesela i ak sam askom bila zaboravila Mina i
njegovu patnju. Zavrivi ivanje, uzeh da zakrpim drugi komad rublja, pa
pomislih da u iduih dana moi da ublaim dosadu dugih sati koje u
provoditi s Minom, ijui djeju opremu. Dakako, nisam smjela dozvoliti da
on to primijeti, morala sam da pronaem neki izgovor. Smislih da mu kaem
da to radim za jednu enu iz nae kue, koja je takoe oekivala dijete. Taj
mi se izgovor uini zgodnim, toliko vie to sam s Minom o toj eni ve
govorila, aludirajui na njeno siromatvo. Te su me misli bile toliko
razonodile da sam, gotovo neprimjetno, tiho zapjevala. Nemam jak glas, ali
sam veoma muzikalna, a osim toga imam veoma njean izgovor, to se
primjeuje i kad govorim. Zapjevah pjesmicu koja je tada bila u modi:
Tuna vila.
Kada, prekidajui zubima konac, podigoh oi, vidjeh da me Mino
posmatra. Pomislih da bi mi mogao prigovoriti to pjevam u trenutku koji je
za njega tako ozbiljan i zautjeli.
Pogleda me i ree:
Pjevaj.
Voli li da pjevam?
Da.
Ali ja ne pjevam naroito.
Svejedno.
Nastavih da ijem i da pjevam za njega. Kao sve djevojke na svijetu,
znala sam izvjestan broj pjesama, ak bih mogla rei da je moj repertoar bio
bogat; imam odlino pamenje pa se sjeam i onih pjesama koje sam nauila
kao dijete. Pjevala sam mu najrazliitije pjesme.
Rimljanka Kad bih zavrila jednu, zapoinjala bih drugu. Isprva sam
pjevala jednu, ve sam mislila na drugu, koju u i to sam mogla osjeajnije.
Slijedila je pjesma za pjesmom, sve su se razlikovale jedne od drugih, pa dok
sam pjevala jednu, ve sam mislila na drugu, koju u odmah poslije one
zapjevati. Sluajui me, bio je prilino vedar, a ja sam bila sretna to mogu
da ga razonodim. Ali dok sam tako pjevala, sjetih se kako je majka jednom,
kad sam jo kao djevojica bila izgubila jednu igraku koju sam voljela i za
kojom sam neutjeno plakala, da bi me utjeila, sjela na moj krevet i poela
da pjeva pjesme koje je znala. Mada je slabo pjevala i ak grijeila, ipak me
je u poetku bila razonodila i ja sam sluala upravo tako kao to je sada Mino
mene sluao. Meutim, pomisao na gubitak omiljene igrake poe ve u
iduem trenutku da uliva kap po kap gorine u taj napitak zaborava to mi ga
je majka pruala. I ta pomisao na kraju mi sasvim zagorca napitak i on mi
postade naprosto odvratan. Odjednom poeh ponovo da plaem, a majka
onda izgubivi strpljenje prosto ugasi svjetlo i ostavi me u mraku da se do
mile volje isplaem. Bila sam uvjerena da e i on, im prestane varljivo
djelovanje mog pjevanja, ponovo osjetiti isti bol i da e taj bol, s obzirom na
suprotnost izmeu njegova bola i mojih beznaajnih i sentimentalnih
pjesmica, biti jo i nepodnoljiviji. I ne prevarih se. Pjevala sam ve gotovo
jedan sat, kad me on odjednom prekinu rijeima:
Sad je dosta ... tvoje su mi pjesme dosadne. Potom se skupi kao da
hoe da spava i okrenu mi lea. Predviala sam da e tako svriti pa se
mnogo ne raalostih. Uostalom, sada osim neprijatnosti nisam drugo nita ni
oekivala; sve to bi bilo neprijatno samo bi me iznenadilo. Digoh se s
kreveta da bih spremila zakrpljeno rublje, a zatim se utke svukoh i,
podigavi pokriva, legoh na onu stranu koju je Mino bio ostavio slobodnu.
Dugo smo leali u tiini, okrenuti jedno drugom leima. Znala sam da on ne
spava i da misli uvijek na istu stvar. To saznanje, povezano s bolnim
osjeajem moje nemoi, izazva u mojoj dui itav vihor zbunjenih i oajnih
misli. Leala sam nagnuta na jednu stranu i, udubljena u misli, gledala ispred
sebe, u jedan ugao sobe. Upade mi u oi jedan od ona dva kofera koje je
Mino bio donio iz kue udovice Medolagi. Bio je to jedan stari kofer od ute
koe, sav izlijepljen arenim etiketama raznih hotela. Pored ostalih,
primijetih i jednu etiketu u obliku pravokutnika plavim morem, ogromnom
crvenom liticom i natpisom: Kapri. U onom mraku, izmeu blijedog i
tamnog namjetaja moje sobe, ta plava mrlja izgledala mi je svijetla i nije
toliko liila na mrlju koliko na neko mjesto s kojega sam posmatrala krajiak
dalekog mora. Odjednom osjetih nostalgiju za onim tako veselim i uvijek
ivim morem u kom se svaki predmet, pa i najgori i potpuno izoblien, isti,
glaa, zaobljava, istanjuje pa na kraju postaje lijep i ist. Uvijek sam voljela
more, pa i ono nae domae kod Ostije, koje je uvijek prepuno. Kad vidim
more, uvijek imam izvjestan osjeaj slobode, ono ne opija toliko moje oi,
koliko moje ui, kao da po njegovim talasima vjeno putuju zvui neke
varljive i beskonane muzike. Svom duom mislila sam na more, eznui za
njegovim bistrim talasima, koji kao da peru ne samo nae tijelo, ve i nau
duu, tako da ona postaje laka i radosna. Mislila sam da bi more, njegova
ogromna snaga, njegovo vjeno gibanje, neprekidni um, samo kad bi Mina
mogla da tamo odvedem, postigla moda ono to moja ljubav, sama, nije
mogla da postigne. Odjednom ga upitah:
Jesi li bio kad na Kapriju?
Odgovori mi, a da se nije ni okrenuo:
Da, bio sam.
Da li je lijepo tamo?.
Da... divno je.
Sluaj, rekoh, okrenuvi se prema njemu i savivi mu ruku oko
vrata zato ne bismo otili na Kapri? ... Ili u neko drugo mjesto na moru?
Ako ostane u Rimu, ti e stalno misliti na neprijatne stvari... ako promijeni
mjesto, zrak, uvjerena sam da e na sve drugaije gledati... toliko toga to
sada ne vidi, izgledat e ti... uvjerena sam da bi ti to mnogo koristilo.
Ne odgovori odmah, izgledalo je kao da razmilja, a onda ree:
Nemam nikakve elje da idem na more... i ovdje bih mogao, kako ti
kae, da na sve drukije gledam ... bilo bi dovoljno da se, kako mi ti
savjetuje, pomirim s onim to sam uinio... i tada bih odmah uivao i u
nebu, i u svijetu, i u tebi i u svemu ostalom .,. zar ti misli da ja ne znam da je
svijet lijep?
Na to mu ja enjivo rekoh:
Pa pomiri se s tim, to ti to smeta.
Poe da se smije:
O tome je trebalo ranije misliti... trebalo je uiniti ono to si ti uinila
unaprijed se sa svim pomiriti... ak se i prosjaci, koji se, sjedei na
stepenicama crkve griju na suncu, unaprijed mire sa svojom sudbinom ... za
mene je to sad suvie kasno.
Ali zato? Ima ljudi koji mogu da se pomire s injenicama, a ima i
takvih koji ne mogu da se s njima pomire ... jasno, ja sam od tih drugih.
Zautjeh, jer nisam znala to da kaem. On malo zatim dodade:
Sad ugasi svjetlo ... svui u se u mraku . .. mislim da je vrijeme
spavanja.
Posluan ga, on se svue u mraku i lee pored mene. Okrenuh se prema
njemu da ga zagrlim, ali me on utke odgurnu i skupi se u kraj kreveta,
okrenuvi mi lea. Ta njegova kretnja ispuni me gorinom, i ja se uurih s
gorkim osjeajem osamljenosti, ekajui san. Ponovo poeh da mislim na
more i osjetih veliku elju da se u njemu utopim. Mislila sam kamo u patiti
samo jedan trenutak, a zatim e moje mrtvo tijelo dugo plivati pod nebom na
morskoj povrini, od talasa do talasa. Morske ptice iskljucati e mi oi, sunce
e mi saeti grudi i trbuh, a ribe oglodati lea. Najzad u potonuti, jer e me.
glava povui u dubinu, u susret plavoj i hladnoj struji, s kojom u mjesecima
i godinama putovati po morskom dnu, izmeu podmorskih litica, riba i alga,
dok e golema koliina prozirne i slane vode neprestano strujati preko mog
ela, mojih grudi, mog trbuha, mojih nogu i polako odnositi sa sobom moje
meso, uglaati me i spljotiti. A kad na kraju od mene vie nita ne ostane,
osim pregrti bijelih i lomnih kostiju, doi e ko zna otkud jedan talas i ko
zna kog dana tutnjei e me izbaciti na ko zna koju pjeanu obalu. Voljela
sam da zamiljam kako me more odvlai za kosu u svoju dubinu, pa u se
jednog dana, izbaena meu isto kamenje na alu, pretvoriti u gomilu
kostiju, a onda e konano neko stati, neprimjetno, na moje kosti i one e se
pretvoriti u bijeli puhor. I tako zaspah s tim slatkim i tunim mislima.
 11

Iako sam slijedeeg dana silom nastojala da samu sebe uvjerim da je

odmor i san unio izvjesnu promjenu u Minove osjeaje, ipak odmah
primijetih da se on nije ni u emu promijenio. Kao i prethodnog dana, on je
najprije dugo i uporno utio, a zatim je odjednom postao govorljiv pa je
govorio zajedljivo i razuzdano o potpuno ravnodunim stvarima. Meutim,
kao to se kroz izvjestan papir stalno primjeuje jedna te ista slika, tako je i
ta njegova govorljivost odavala da ga stalno mui jedna te ista misao. Kako
mi se inilo, to se pogoranje sastojalo u nekoj vrsti hotimine nepokretnosti,
ravnodunosti, nemarnosti, a to je kod njega, koji je uvijek bio aktivan i
energian, predstavljalo neto novo i u izvjesnom smislu odavalo postepeno
udaljavanje od svega to je dotada radio. Otvorih kofer i smjestih njegova
odijela i njegovo rublje u moj ormar. Kad dooe na red knjige iz kojih je
uio, ree, poto mu predloiti da ih privremeno poredam u komodi:
Ostavi ih u koferu ... i tako mi vie nee trebati.
A zato? upitah ga Zar nee diplomirati.
Ne, neu da diplomiram.
Zar nee vie uiti?
Neu.
Nisam navaljivala, jer sam se bojala da e ponovo poeti da dovori o
stvarima koje su ga muile pa ostavih knjige u koferu, Primijetih jo neto:
mada je uvijek bio toliko ist i toliko pazio na sebe, nije se vie umivao i nije
vie ni pomiljao da se obrije. Leei na krevetu i puei, ili hodajui
zamiljeno gore dolje s rukama u depovima, provede u mojoj sobi itav taj
dan. Ipak, kako mi je bio obeao, za rukom ne progovori uope s majkom.
Uvee ree da e veerati napolju i izie sasvim sam. Ja se uope ne
usudih da mu predloim da ga pratim. Nisam znala kuda je otiao i ve sam
se spremala da legnem, kad se odjednom vrati. Odmah osjetih da je pio.
Zagrli me nekim pretjeranim i smijenim kretnjama traei od mene da mu se
podam. Morala sam da pristanem, iako mi je bilo jasno da je sada za njega
ljubav isto to i pie, neto neprijatno to se ini na silu, iskljuivo u cilju
zamaranja i omamljivanja.
Kad mu rekoh:
Tako bi isto mogao da ide k nekoj drugoj eni.
Nasmija se i odgovori:
Tono... ali si ti tu, pod rukom.
Te me rijei uvrijedie, ali sam ipak bila vie tuna nego uvrijeena, jer
su one jasno odavale da me on malo, bolje rei, nimalo ne voli. Odjednom mi
se uini, da sam progledala.
Okrenuvi se prema njemu, rekoh mu:
Gledaj... znam da sam samo jedna od tolikih sirotih djevojaka... ali
pokuaj da me zavoli... ja to od tebe traim tebe radi... kad bi ti polo za
rukom da me zavoli, uvjerena sam da bi na kraju zavolio i sama sebe.
Pogledao me, a zatim ponovi glasno i podrugljivo:
Ljubav, ljubav i ugasi svjetlo.
Ostadoh u mraku, razrogaenih oiju, ne znajui to da mislim.
Slijedei dani ne donijee nikakvu promjenu, sve ostade pri starom. inilo se
da je umjesto ranijih stekao nove navike, to je bilo sve. Ranije je studirao,
iao na univerzitet, viao se u kavani sa svojim prijateljima, itao; sad je
puio, leei ispruen na krevetu, hodao po sobi, vodio udne i dvosmislene
razgovore, opijao se i vrio snoaje. etvrtog dana poeh stvarno da
oajavam. Bilo mi je jasno da njegov bol uope ne poputa, a inilo mi se
nemoguim da se ivot dalje tako nastavi. Moja soba, stalno puna dima od
cigareta, liila mi je na neku tvornicu patnji koja radi i danju i nou, bez
trenutka odmora, ak mi je i zrak koji sam udisala liio na neku gustu smjesu
tunih i bolnih misli, koje su nas obuzimale. U tim trenucima esto sam
proklinjala svoju ogranienost i svoje neznanje, kao i injenicu to je moja
majka jo nitavnija i jo neukija od mene. Kad dospijesmo u ozbiljnije
tekoe osjeamo elju da potraimo savjet u starijih i iskusnijih. Ja,
meutim, nisam poznavala nikoga s takvim osobinama a zatraiti pomo u
majke, bilo bi znailo isto kao zatraiti pomo u nekog od onih maliana koji
su se igrali u dvoritu nae kue. Iako mi nije polazilo za rukom da prodrem
u dubinu njegova bola, iako je mnogo tota izmicalo mojoj panji, ipak se
malo pomalo uvjerih da ga naroito mui pomisao da je ono to je rekao
Astariti ostalo zabiljeeno u policijskim aktima i sauvano u arhivi kao vjeit
dokaz njegove slabosti. To moje uvjerenje potvrdie i neke njegove reenice,
i zato mu tih dana, jedno popodne, rekoh:
Ako ti je neprijatno to su zapisali sve to si rekao Astariti... Astarita
e za mene sve uiniti... uvjerena sam da e, ako ga zamolim, unititi akt o
tvom sasluanju.
Pogleda me i upita me nekim naroitim tonom:
to te je navelo na tu misao?
Pa to si mi ti i sam neki dan rekao . .. kad sam ti rekla da bi trebalo da
zaboravi, odgovorio si mi da, kad bi ti i zaboravio, ne bi policija zaboravila.
A kako e ga za to zamoliti?
Sasvim jednostavno... telefonirat u mu i otii u u ministarstvo.
 Ne ree ni da ni ne . Nastavih uporno:
Pristaje li, dakle, da ga zamolim?
to se mene tie, moe.
Iziosmo zajedno i telefonirasmo iz mljekare. Odmah dobih vezu s
Astaritom i rekoh mu da moram s njim govoriti, Iako zamuckujui, odgovori
mi nekim naroitim naglaskom:
Ili u tvojoj kui ili negdje.
Shvatih da eli da mu platim za uslugu koju namjeravam da od njega
zatraim. Pokuah da se izvuem pa mu predloili:
U nekoj kavani.
Ili u tvojoj kui ili nigdje.
Dobro rekoh onda u mojoj kui. Dodadoh da u ga istoga dana
ekati u kasnim popodnevnim satima.
Znam to hoe rekoh Minu dok smo ulazili u kuu hoe da ima
snoaj sa mnom ... ali niko ne moe da primora enu na snoaj, ako ona to
nee... samo me je jednom ucijenio dok sam bila neiskusna, ali mu to vie
nee poi za rukom.
A zato nee da ima s njim snoaj? upita me rasijano.
Zato to volim tebe.
Ali ako ne bude s njim imala snoaj ree onim istim rasijanim
glasom moe se desiti da on odbije da uniti ona akta o sasluanju ... a to
onda?
Ne boj se, unitit e ih.
Ali ako ne bude htio, ako to postavi kao uslov?
Penjali smo se uz stepenice. Zastadoh i rekoh:
Onda u postupiti kako ti bude elio.
Obuhvati me rukom oko struka i ree polako:
Ja elim da udesi da Astarita doe i da ga pod izgovorom snoaja
odvede u svoju sobu ... ja u ekati iza vrata i onda u ga, im ue, ubiti
hicem iz revolvera... zatim emo ga gurnuti pod krevet i voljet emo se
itavu no.
Oi mu zasjae, prvi put je iz njih bila iezla ona crna magla koja ih je
zamraivala posljednjih dana. Uplaih se, jer sam osjeala da u njegovu
prijedlogu ima izvjesne logike pa sam sada oekivala sve vee i sve tee
nesree i bojala se, rasuujui po svemu, da bi do tog zloina moglo i doi.
Sauvaj boe, Mino! uzviknuh. Ne govori to ni u ali.
Iako nisam bila sigurna da li se ali ili ne, umirivala me pomisao da je
revolver kojim bi se mogao posluiti, bez njegova znanja ispranjen, jer sam,
kako ve rekoh, bila izvadila iz njega metke.
 Budi miran nastavih Astarita e uiniti sve to zatraim da
njega... ali nemoj vie tako govoriti... silno si me uplaio.
im uosmo u radionicu, primijetih da ga je odjednom obuzelo neko
uzbuenje. Kao obino, hodao je gore dolje, drei ruke u depovima, ali
energinije nego inae, pri emu se po izrazu njegova lica koje nije vie
odavalo gadljivost vidjelo da razmilja o neem duboko i svjesno. Tu sam
promjenu bila pripisala olakanju to ga je osjeao na pomisao da e uskoro
biti uniteni oni kompromitirajui spisi, pa se moje srce ponovo otvori
spremno da primi u sebe tu nadu, i ja rekoh:
Vidjet e, sve e se dobro svriti.
Duboko zadrhta pri tom, pogleda me, kao da me vie ne prepoznaje, a
zatim mehaniki ponovi:
Da, svakako ... sve e se dobro svriti.
Pod izgovorom da nabavi to je potrebno za veeru, rekoh majci da
izie. Osjetih da me je obuzeo vedar zanos i pomislih da e se stvarno sve
dobro svriti, i to, moda mnogo bolje nego to sam se nadala. Astarita e,
ako to nije i sam ve uinio, uiniti ono to sam namjeravala da ga zamolim,
Mina e pomalo minuti osjeaj kajanja, ponovo e osjetiti ljubav prema
ivotu i gledat e s novim nadama u budunost.
Svi ljudi imaju jednu zajedniku crtu, zadovoljni su, naime, ako, kad ih
zadesi nesrea, ostanu bar ivi, ali zato, im vjetar drukije dune, smjesta
poinju da kuju dalekosene i ambiciozne planove. Dva dana ranije inilo mi
se da bih bila u stanju da se odreknem Mina, samo da on bude sretan, ali
sada, kad mi se inilo da u mu uskoro moi da vratim sreu, ne samo da
nisam vie pomiljala na to da ga napustim, ve sam ak smiljala na koji bih
nain mogla da ga to vie veem za sebe. Te sam planove pravila ne na
osnovu nekih domiljenja mog razuma, nego to me na to podsticao izvjestan
nejasan nagon moje due koja nije u stanju da dugo podnosi patnju i bol.
inilo mi se da, s obzirom na sve injenice, postoje samo dvije mogunosti:
ili da se konano raziemo ili da se veemo za itav ivot. Kako na prvu
mogunost nisam htjela uope ni da pomislim, pitala sam se postoji li neka
mogunost da onu drugu to prije ostvarim. Ne volim la i mislim da
iskrenost mogu da ubrojim u svoje malobrojne vrline, pa u njoj ponekad ak i
pretjerujem. Ako sam u tom trenutku prevarila Mina, to sam uinila ne zato
to sam htjela da mu laem, ve to mi se inilo da u stvari govorim istinu.
Rekoh mu istinu istinitiju od same istine, jer je to bila istina prema ocjeni
moje due, a ne prema materijalnim injenicama. Uostalom, ja tom prilikom
nisam nita ni mislila, to je bila neka vrsta nadahnua.
On je hodao gore dolje, kao obino, a ja sam sjedila udno stola.
Odjednom mu rekoh:
uj... stani... moram ti neto rei.
Ima neko vrijeme to se ne osjeam dobro ... bila sam kod ljekara... ja
sam trudna.
On se zaustavi, pogleda me i ponovi:
Trudna?
Da, i apsolutno sam sigurna da si ti otac.
Bio je inteligentan, pa ipak nije mogao da nasluti da laem, odmah
shvati zato sam mu to rekla. Uze stolicu, sjede pored mene, njeno me
pomilova po licu i ree:
Pretpostavljam da bi to morao da bude jo jedan razlog, ak razlog u
pravom smislu te rijei, koji bi me morao da podstakne da zaboravim to se
desilo pa da i dalje ivim ... zar ne?
to hoe time da kae? upitah ga, pravei se kao da ga ne
razumijem.
Pa eto, postat u pater famillias na stavi ono to nisam htio da
uinim tebi za ljubav, sad bih, dakle, morao da uinim, kako vi ene to
kaete, za ljubav tog djeteta.
Postupi kako hoe odgovorih mu slegavi ramenima rekla sam ti
istinu ... to je sve.
Da, dijete produi on, kao da glasno razmilja ono moe da
predstavlja dobro opravdanje ... za dijete ovjek moe i ... gotovo za sve
ljude to je sasvim dovoljan razlog ... dijete predstavlja razlog da ovjek
produi da ivi... da krade, pa i da ubija.
Ta ko od tebe zahtijeva da krade i da ubija prekinuh ga s
negodovanjem. Ja bih samo eljela da bude zadovoljan ... ako nisi, strpi
se.
Pogleda me, ponovo me njeno pomilova po licu i ree:
Ako si ti zadovoljna, onda sam i ja zadovoljan ... jesi li ti zadovoljna?
Svakako odgovorih s uvjerenjem i s ponosom prije svega zato to
volim djecu, a zatim to si mu ti otac.
Nasmija se i ree:
Ti si lukava...
Zato lukava... zar je to neko lukavstvo biti trudna?
Nije ... ali mora priznati da je to u ovom trenutku, u ovoj situaciji,
zgodan potez ... trudna sam, dakle ...
Dakle?
Dakle, treba da se pomiri s onim to si uradio odjednom povika
veoma snanim glasom, skaui i maui rukama mora, dakle, ivjeti,
mora ivjeti, mora ivjeti.
Ne mogu da opiem ton njegova glasa. Srce mi se stegnu, a oi mi se
napunie suzama. Promucah:
Radi to hoe... ako hoe da me ostavi, onda me ostavi... ja... ja u
otii. izgledalo je kao da se pokajao zbog tog svog ispada, priblii mi se,
ponovo me pomilova i ree mi:
Oprosti mi... neka te moje rijei ne zabrinjuju . .. misli na svoje dijete
i ne brini za mene.
Uzeh njegovu ruku, pokrih njom svoje lice, obliveno suzama, i
promucah:
Ah, Mino, kako da se ne brinem zbog tebe?
Ostadosmo dugo, tako u tiini. On je stajao pored mene, a ja sam
pritiskivala njegovu ruku na svoje lice, ljubila je i plakala. Odjednom usmo
kako je na vratima zazvonilo zvonce.
On se odmaknu od mene i, kako mi se uini, sav poblijedi. Nisam
mogla da shvatim zato, a nisam traila da mi to objasni. Skoih i rekoh mu:
Bjei... evo Astarite ... izlazi.
On izie u pravcu kuhinje, ostavivi vrata pritvorena. Ja obrisah brzo
oi, uredih stolice i izioh u predsoblje. Sad sam se ponovo osjeala potpuno
mirna i sigurna u samu sebe. U onom mranom predsoblju pomislih ak da
bih mogla rei Astariti da sam trudna. Tako bi me ostavio na miru pa, ako mi
uslugu za koju sam namjeravala da ga zamolim, ne bi uinio iz ljubavi,
uinio bi je iz saaljenja.
Otvorih vrata, ali odmah ustuknuh: umjesto Astarite na pragu je stajao
Sonconjo.
Drao je ruke u depovima, a kad gotovo mehaniki napravih kretnju
kojom sam htjela da mu zatvorim vrata u lice, on ih lagano odgurnu
ramenima, otvori ih irom i ue. Pooh za njim u radionicu. Stajao je pored
stola, blizu prozora. Bio je kao obino bez eira. im uoh osjetih smjesta
na sebi one njegove oi koje su me uporno posmatrale. Zatvorih vrata i
upitah ga, pravei se ravnodunom:
Zato si doao?
Prijavila si me, dakle?
Slegoh ramenima, sjedoh uvrh stola i rekoh:
Nisam te prijavila.
Ostavila si me, izila si i otila si da pozove agente.
Bila sam potpuno mirna; ako sam u tom trenutku uope neto osjeala,
to je vie bio osjeaj srdbe nego straha. Vie ga se uope nisam plaila,
samo sam osjeala da se sve vie ljutim na njega i na sve one koji su mi, kao
on, onemoguavali da budem sretna.
Rekoh:
Ostavila sam te i izala sam, jer volim drugoga i neu vie da znam
za tebe ... ali nisam pozvala agente ... ja nisam pijunka ... agenti su doli za
svoj raun ... traili su nekoga drugoga.
Prie mi, uhvati me s dva prsta za lice i stisnu ga strahovitom snagom,
primoravi me da rastavim usta, podiui mi u isto vrijeme lice prema sebi.
Ree:
Zahvali bogu to si ena.
I dalje mi je vrsto drao lice, primoravajui me na runu i smijenu
grimasu. Osjetih neku vrstu bijesa, skoih, odgurnuh ga viui:
Odlazi, glupane.
On ponovo stavi ruke u depove, prie mi jo blie, upirui mi pogled,
kao obino, pravo u oi. Ponovo viknuh:
Ti si pravi glupan ... s tvojim miiima... s tvojim oicama... s tvojom
oianom tikvom ... odlazi, gubi se, glupane.
Zaista je pravi glupan, pomislih, vidjei da nita ne govori, nego ide
prema meni s lakim osmijehom na tankim i iskrivljenim usnama, s rukama u
depovima, uporno me gledajui. Potrah prema drugom kraju stola, zgrabih
teko krojako glaalo i povikah:
Odlazi, glupane... ili u ti ovim razbiti njuku.
On zastade askom, oklijevajui. U tom istom trenutku, iza mojih lea,
otvorie se vrata radionice a na pragu se pojavi Astarita. Okrenuh se prema
njemu i povikah:
Reci ovome da ode... ne znam to hoe od mene... reci mu da se
tornja.
Ne znam zbog ega osjetih veliko zadovoljstvo kad primijetih da je
Astarita etegatno odjeven. Siv ogrta na dva reda dugmadi, koji je imao na
sebi, izgledao je sasvim nov. Svilena koulja s crvenim prugama na bijeloj
podlozi i lijepa kravata srebrno sive boje koja mu se bila priljubila, uz nabore
njegova tamnoplava odijela upotpunjavale su njegovu eleganciju. Ja sam jo
uvijek drala u ruci uzdignuto glaalo, on me pogleda, pogleda i Sonconju i
ree mirnim glasom:
Gospoica ti kae da ide ... e, pa to eka?
Ja i gospoica odgovori sasvim tiho Sonconjo imamo da
porazgovaramo o izvjesnim stvarima ... bie bolje da vi odete.
Uavi, Astarita je bio skinuo svoj svilom oivieni sivi pusteni eir.
Polako ga stavi na sto, a zatim se uputi prema Sonconju. Njegovo me dranje
iznenadi. Njegove se oi, obino sitne i tamne, u borbenom raspoloenju,
razbistrie, a velika mu se usta proirie i iskrivie u izvjestan
samozadovoljan i izazovan osmijeh. Vidjeli su mu se zubi. Naglaavajui
pojedine slogove, ree:
Nee, dakle, da izie... ali ja ti kaem da e izii... i to odmah.
U znak odbijanja Sonconjo odmahnu glavom, ali u isti as na moje
najvee iznenaenje ustuknu korak nazad, U tom trenutku ponovo se sjetih
ko je Sonconjo i uplaih se, ne za sebe, ve za Astaritu, koji ga je, ne
poznavajui ga, tako neustraivo izazivao. Osjetih isti onaj strah koji je u
mojoj dui, kad sam bila djevojica, u cirkusu bio izazvao jedan mali
krotitelj, kada sam vidjela kako dri odvano mu pristupajui ogromnog lava
koji je na njega reao.
Pazi htjedoh da mu doviknem to je zloinac, nakaza , ali nisam
imala snage da bilo to izgovorim. Astarita ponovo ree:
Dakle, hoe li da izie ... da ili ne?
Sonconjo mu ponovo dade znak glavom da nee, ali pri tom uzmaknu
jo jedan korak.
Astarita stupi jedan korak naprijed. Sad su stajali licem u lice, obojica
podjednako visoki.
A ko si ti ree Astarita smijui se i dalje podrugljivo. Tvoje ime
... brzo!
Sonconjo ne ree nita.
Nee da kae, je li ponovi Astarita, gotovo s nekim pohotnim
izrazom, kao da uiva u tome to Sonconjo uti nee da kae kako ti je
ime i nee da ode... je li tako?
askom prieka, a zatim podie ruku i udari Sonconja dva puta,
najprije po jednom, a zatim po drugom obrazu. Pokrih usta akom i ugrizoh
se za prst. Sad e ga ubiti pomislih sklopivi oi, i uh Astaritu kako vie:
Sad se tornjaj ... to bre moe! a kad otvorih oi, vidjeh Astaritu
kako gura Sonconja prema vratima, vukui ga za okovratnik. Obraza jo
crvenih od amara, Sonconjo se bar prividno ne usprotivi. Dozvoli da ga
Astarita odvue, kao da je pri tom mislio na neto drugo. Astarita ga najzad
izbaci iz radionice, a zatim uh kako snano zalupi kunim vratima. Astarita
se ponovo pojavi na pragu.
Ko je to? upita uklanjajui mehaniki dlaicu s revera svog ogrtaa
i ogledajui se, kao da se boji da mu je teak napor pokvario eleganciju.
Nikad nisam mogla da doznam njegovo prezime .,. znam samo da se
zove Karlo slagah.
Karlo ponovi on smijui se podrugljivo i maui glavom, a zatim mi
prie. Stajala sam u udubljenju kraj prozora i gledala napolje. Astarita mi
obuhvati rukom struk i upita me, izmijenivi izraz lica i glas:
Kako si?
Dobro odgovorih, ne gledajui ga. Neko me je vrijeme uporno
posmatrao, a zatim me bez rijei privi vrsto uza se. Ja ga blago odgurnuh i
dodadoh:
Bio si prema meni vrlo ljubazan ... telefonirala sam ti, jer moram da
te zamolim za jo jednu uslugu.
Da ujemo ree. Uporno me je posmatrao, ali je izgledalo kao da
me ne slua.
Onaj mladi koga si sasluao... poeh.
Ah da, prekinu me iskrivivi pri tom usta uvijek o njemu ... nije se
ba herojski ponio.
Bila sam radoznala da doznam istinu o Minovu sasluanju. Upitah ga:
Zato? ... Zar se uplaio?
Odgovori mi mahnuvi glavom:
Ne znam da li se uplaio... ali je ve na prvo pitanje sve rekao... da je
poricao, ne bih mu bio mogao nita uiniti... nije bilo nikakvih dokaza.
Dakle, pomislih, sve se odigralo upravo onako kao to mi je bio rekao
Mino. Neka vrsta odsutnosti duha, moralnog srozavanja, koje je nastupilo
samo od sebe.
Ah nastavih pretpostavljam da je zabiljeeno sve to je rekao ...
htjela bih da sve to uniti. On se iskesi:
alje li te on?
Ja to elim odgovorih, zaklinjui se sveano. Dabogda odmah
umrla ako nije istina.
On ree:
Svi bi eljeli da akti nestanu ... da nestanu policijski arhivi... to je
njihova loa savjest... im nestanu akti, prestane kajanje.
Sjetih se Mina i odgovorih:
Kamo sree da je to tono... ali se bojim da se ti u ovom sluaju
vara.
Ponovo me privue k sebi, nasloni svoj trbuh na moj, a zatim me upita
mucajui uzbueno:
A to e mi dati kao nagradu?
Nita odgovorih jednostavno ovoga puta zaista nita.
A kad bih ja odbio?
Uveliko bi me raalostio, jer ja tog ovjeka volim ... sve to se njemu
desi, isto je kao da se meni desilo.
Pa rekla si da e sa mnom biti ljubazna.
 Rekla sam ... ali sam se predomislila.
Zato? ';
Tako... ne postoji tu nikakvo zato.
Ponovo me stisnuo i, mucajui mi i govorei mi na uho, poe da me
preklinje da pristanem na njegovu oajnu molbu, pa bilo to i posljednji put.
Ne mogu da ponovim to mi je sve rekao, jer se on molei me izraavao
rijeima koje ne mogu da ponovim, rijeima koje se govore enama kakva
sam ja i kojima se ene kakva sam ja izraavaju kad govore svojim
ljubavnicama. Redao ih je paljivo i veoma tono, ali bez onog razbludnog
veselja koje obino prati takve izlijeve, vie s nekim mranim zadovoljstvom
ovjeka koji pati od neke fiksne ideje. ula sam jednom u ludnici kako je
jedan luak ubica opisivao bolniaru na kakve bi ga muke stavio kad bi mu
dopao aka. inio je to isto tako nerazmetljivo, tono i ozbiljno, kao to je
meni Astarita aputao svoje bestidne rijei. On mi je na taj nain opisivao
svoju ljubav koja je bila razbludna i sumorna. Moda bi nekome drugome ta
njegova ljubav liila na izrazitu putenost, ali ja sam znala da je ona duboka,
potpuna i na svoj nain ista, kao i svaka druga ljubav. Kao uvijek, i sad
osjetih prema njemu samilost, jer sam znala da ta njegova razbludnost u
sutini prikriva duboku osamljenost i njegovu apsolutnu nesposobnost da iz
nje izie. Pustila sam ga da se iskali, a zatim mu rekoh:
Iako nisam htjela da ti to kaem, ipak u ti rei, jer me ti na to
nagoni... radi to hoe ... ali ja vie ne mogu da budem ona koja sam bila ...
trudna sam.
Ne iznenadi se, ali isto tako ni za trenutak ne odustade od svoje
namjere.
Pa to onda?
Promijenit u nain ivota... udat u se.
Otkrih mu svoje stanje najvie zbog toga da bih ga utjeila to ne
pristajem, ali primijetih u isto vrijeme da govorim u stvari ono to mislim i
da mi te rijei dolaze iz srca.
Dodadoh uzdiui:
I kad si me upoznao, i tada sam htjela da se udam ... nisam kriva to
nisam uspjela da to ostvarim.
Jo je drao ruku oko mog struka, ali me vie nije stiskao kao ranije.
Konano se sasvim od mene odvoji i ree:
Proklet bio dan u koji sam te upoznao.
Zato, ta volio si me.
Pijunu u stranu i ree:
Proklet bio dan u koji sam te sreo i dan u koji sam se rodio.
 Nije vikao, a nije izgledalo ni da daje oduka nekom trenutnom
osjeaju. Govorio je mirno i uvjerljivo.
Dodade:
Tvoj prijatelj nema ega da se plai... nije sastavljen nikakav zapisnik
... uostalom, njegove informacije nisu uope uzete u obzir... u spisima se i
dalje vodi kao opasan politiar... zbogom, Adrijana.
Stajala sam jo uvijek pored prozora, uzvratih mu pozdrav izdaleka,
gledajui ga kako odlazi. Uze eir sa stola i izie ne okrenuvi se.
Odmah se otvorie vrata koja su vodila u kuhinju. Ue Mino s
revolverom u ruci. Pogledah ga preneraeno, utke.
Imao sam namjeru da ubijem Astaritu ree osmjehujui se. Zar
misli da mi je zaista stalo do toga da ieznu akti koji se na mene odnose?
A zato ga onda nisi ubio? rekoh rasijano.
Odmahnu glavom:
Tako je lijepo prokleo dan kad se rodio... pustimo ga da ga kune jo
koju godinu.
Osjeala sam da me neto mui, ali, ma koliko da sam se primoravala,
nisam mogla da shvatim o emu se radi.
U svakom sluaju rekoh postigla sam sve to sam eljela... u
aktima nema nita, ba nita.
uo sam, uo sam prekinu me Mino stajao sam iza vrata, a vrata
su bila samo pritvorena... a vidio sam i da je hrabar dodade nemarno tvoj
Astarita ... pljus ... pljus ... prilijepio je Sonconju dva majstorska amara... i
pri amaranju postoje razliiti naini... bili su to amari pretpostavljenog
podinjenom .. . gospodara, ili ovjeka koji se osjea gospodarom prema
sluzi... a kako ih je Sonconjo primio... nije ni pisnuo. Nasmija se i ponovo
turi revolver u dep.
Zbuni me to je toliko hvalio Astaritu. Dodadoh okli jevajui:
A to misli da e uiniti Sonconjo?
Eh, ko bi to znao.
Bila je ve gotovo no. Radionica je tonula u gust mrak. Bio se nagnuo
nad sto i upalio svjetlo koje se moglo regulirati tako da je izvan osvijetljenog
kruga bilo tamno. Na stolu su se nalazile majine naoari i karte kojima je
ona redala svoj uobiajeni pasijans. Mino sjede, uze karte, premetnu ih, a
zatim ree:
Hoe li da odigramo jednu partiju? ... Dok veera ne bude gotova?
Kakva je to ideja? povikah. Da odigramo jednu partiju?
Da ... jednu partiju ... hajde.
Posluah ga, sjedoh i uzeh mehaniki karte koje mi je bio pruio. Glava
mi je bila mutna, ruke su mi drhtale, ni sama ie znam zato. Poeh da igram,
ali mi se uini kao da karte imaju u sebi neto zlobno to mi nije ulivalo
povjerenje: pub, potpuno crn, zlokoban, s crnim okom i crnim cvijetom u
ruci, dama herc pohotna, nepristojna, uspaljenica, kralj karo trbuast, hladan,
neosjetljiv, neovjean. Dok smo igrali, inilo mi se kao da neko sjedi
izmeu nas i vreba iz zasjede, ali nisam znala o kakvoj se zasjedi radi.
Osjeala sam se beskrajno tuna i, igrajui dalje, lagano sam esto uzdisala,
jer sam htjela da se uvjerim da li mi jo uvijek onaj teret pritiskuje grudi.
Osjeala sam da me ne naputa i da postaje sve tei.
On dobi prvu partiju, a zatim i drugu.
to ti je? upita mijeajui karte igra zaista loe.
Bacih karte i rekoh:
Ne mui me Mino... nisam zaista raspoloena za igru.
Zato?
Ne znam.
Digoh se i kriom, krei ruke, napravih nekoliko koraka po sobi, a
zatim predloih:
Ako hoe, idemo onamo.
Idemo.
Kad uosmo u predsoblje, obuhvati mi rukom struk i u mraku me
poljubi u vrat. Sad mi se uini, i to moda prvi put, da i ja gledam kao i on na
ljubav samo kao na neko sredstvo za omamljivanje koje nam pomae da vie
ne mislimo, ali koje nije ni prijatnije ni bolje od bilo kojeg drugog. Rukama
ga uhvatih za glavu i zanosno ga poljubih. Tako zagrljeni, uosmo u moju
sobu. Tonula je u mrak, ali ja to ne primijetili. Neka svijetlost, crvena kao
krv, zasjenjivala mi je oi, a svaka naa kretnja sijala je kao plamen koji se
brzo i neoekivano izdigao iz poara od kojega smo izgarali. Postoje trenuci
kad nam se ini da osjeamo nekim estim ulom koje se iri po itavom
naem tijelu; tada nam mrak postaje isto tako prisan kao i svjetlost sunca.
Meutim, ponekad naa sposobnost da vidimo pojedine predmete ne prelazi
granice fizikog dodira. U tom trenutku ja sam vidjela samo naa dva tijela
koja su se u noi ocrtavala poput tijela dvoje utopljenika to ih na morskom
alu oplakuje razbjenjeli talas. Odjednom primijetih da leim ispruena na
krevetu, a svjetlost lampe obasjava moj razgolieni trbuh. Ne znam da li zato
to mi je bilo hladno ili to sam se stidjela, stiskala sam bedra i objema
rukama pokrivala krilo. Mino me je posmatrao, a zatim ree.
Sad e se tvoj trbuh naduti svakog mjeseca nadimat e se sve
vie... a onda e te jednog dana primorati bol da rairi noge koje sada tako
ljubomorno sastavlja... pojavit e se djeja glava ve obrasla kosom, ti e
dijete gurnuti na svjetlost, drugi e ga prihvatiti i dati e ti ga u naruje... biti
e zadovoljna... jo jedan ovjek doi e na svijet... nadajmo se da nee biti
primoran da kae ono to je rekao Astarita.
ta?
Proklet bio dan u koji sam se rodio.
Astarita je jadnik odgovorih a to se mog djeteta tie, uvjerena
sam da e biti savreno sretno.
Uvih se u pokriva pa sam, kako mi se ini, zadrijemala, ali je
Astaritino ime ponovo izazvalo u mojoj dui onaj muni osjeaj koji sam bila
doivjela maloas poslije njegova odlaska. Odjednom uh kako pored mog
uha jedan nepoznat glas snano vie:
Bum, bum kao kad elimo da oponaamo um revolverskih hitaca.
Uplaena i zabrinuta, skoih i sjedoh na krevet. Lampa je jo uvijek gorjela,
sioh brzo s kreveta, pooh prema vratima, da bih se uvjerila da su vrsto
zakljuana, ali se sudarih s Minom, pa se, zbunjena, vratih krevetu i sjedoh
na ivicu.
to misli upitah to e uiniti Sonconjo?
Pogleda me i odgovori:
A otkud ja to mogu znati?
Ja ga poznajem rekoh, jer mi je na kraju bilo polo za rukom da
izrazim rijeima to me je muilo nita to ne znai to je dozvolio da ga
Astarita izbaci iz radionice... on je u stanju da ga ubije.. . to misli ti?
To se moe vrlo lako desiti.
Misli li da e ga ubiti?
Ne bih se iznenadio kad bi ga ubio.
Treba ga upozoriti povikah, digavi se, i odmah poeh da se
odijevam uvjerena sam da e ga ubiti... ah, to nisam ranije na to pomislila?
Obukoh se navrat nanos govorei stalno o svom strahu i o svom
predosjeanju. Mino nije nita govorio, puio je i hodao oko mene.
Najzad rekoh:
Idem Astaritinoj kui... u to vrijeme on je kod kue... ti me ovdje
priekaj.
Idem i ja s tobom.
Nisam ga odvraala, bilo mi je drago to e me pratiti, jer sam bila
veoma uzbuena pa sam se plaila da e mi pozliti. Navukoh ogrta i rekoh:
Moramo uzeti taksi... brzo. ! Mino obue kaput, pa iziosmo.
Na ulici sam ila brzim korakom, gotovo trkom, a Mino me je pratio
drei me ispod ruke i ubrzavajui korak. Malo zatim pronaosmo taksi,
popesmo se brzo u nj, a ja doviknuh vozau Astaritinu adresu. Bila je to
jedna ulica u etvrti Prati, nikada nisam bila tamo, ali sam znala da nije
daleko od palae pravde.
Auto poe da juri, a ja sam nagnuta naprijed i gotovo van sebe, pratila
njegovu vonju i preko irokih vozaevih ramena posmatrala ulice.
Odjednom un kako Mino, iza mojih lea, ree tiho, kao da govori sam sa
sobom:
Pa ta? Zmiju pojela zmija ali ne obratih na to panju.
Kad stigosmo do palae pravde, naredih vozau da stane i mi siosmo.
Mino plati. Trkom preosmo preko parka, poljunenim stazama, izmeu
klupa i drvea. Odjednom se pred mojim oima ukaza ulica u kojoj je
stanovao Astarita, duga i prava kao sablja, osvjetljena nizom velikih bijelih
lampi dokle je oko dosezalo. Bila je to ulica s pravilnim i vrsto graenim
stambenim kuama, bez trgovakih radnji, a izgledala je pusta. Astaritina
kua imala je visok broj, nalazila se vjerojatno na samom kraju ulice. U ulici
je vladala takva tiina da ja rekoh:
Moda se radi samo o mojoj fantaziji... u svakom sluaju treba ga
upozoriti.
Kada preosmo tri etiri velike kue i isto toliko pobonih ulica, Mino
ree mirnim glasom:
Pa ipak mora da se neto desilo ... pogledaj.
Podigoh oi i vidjeh kako se nedaleko, oko jedne od tih kapija, okupio
svijet. Druga gomila ljudi stajala je u dugom redu na suprotnom ploniku i
gledala u zrak, prema plavom nebu. Odmah sam bila sigurna da je to
Astaritina kapija, potrah, pa mi se uini da i Mino tri.
to je ... to se desilo? zadihano upitah prvog ovjeka na kojega
naioh u onoj grupi koja se gurala oko kapije.
Ne zna se tono odgovori mi ovjek kome sam se bila obratila,
jedan plavi mladi, bez eira i bez ogrtaa, koji je drao bicikl izgleda da
se neko bacio .. . ili su ga bacili u otvor izmeu stepenita... policajci su se
popeli na krov i trae nekoga.
Provukoh se kroz onu gomilu i gurajui se laktovima, uoh u prostran i
dobro osvijetljen trijem, prepun svijeta.
Nad glavama ljudi, u irokom luku, uzdizale su se bijele stepenice s
ogradom od kovana gvoa. Progurah se sasvim naprijed i iznad svih onih
ramena, ispod stepenita, ugledah prazan prostor. Na okruglom stupu od
bijela mramora uzdizala se krilata i gola figura od pozlaene bronze s
tamnom i staklenom bakljom u uzdignutoj ruci. U baklji se nalazila lampa.
Pod samim stupom lealo je ljudsko tijelo pokriveno plahtom. Pogledah u
pravcu u kome su i drugi gledali i vidjeh da posmatraju nogu u crnoj cipeli,
koja je provirivala ispod plahte. U istom trenutku zaue se otri glasovi:
Natrag ... odlazite!
Zajedno s drugima, izgurae silom na ulicu i mene. Zatim se ulazna
vrata odmah zatvorie.
Priguenim glasom rekoh:
Mino, idemo kui ali kad se u istom trenutku okrenuh, ugledah
iza mojih lea sasvim nepoznato lice koje me je zaueno posmatralo.
Svijet je glasno protestirao i uzalud udarao akama po zatvorenim
vratima, a onda se raziao ulicama komentariui. Pristizali su, meutim,
drugi, trei sa svih strana. Zaustavie se nekoliko kola i mnogobrojni
bicikli. Ljudi su se raspitivali, ila sam zabrinuta kroz onu gomilu,
posmatrala pojedina lica, ali se nisam usuivala da ma to kaem. esto mi
se inilo kao da primjeujem Minov potiljak i Minova ramena, silom sam se
probijala kroz pojedine skupine, ali sam stalno vidjela samo nepoznata lica
koja su me posmatrala u udu. Oko kapije bilo je jo uvijek mnogo svijeta,
vie nego na drugim mjestima. Ljudi su znali da se u kui nalazi mrtvac pa su
se nadali da e ga vidjeti. Stajali su stisnuti, ekajui strpljivo i ozbiljno kao
da stoje u redu pred ulazom u kazalite. Neprestano sam se gurala kroz
gomile ljudi, ali odjednom primijetih da sam ih ve sve vidjela i da ponovo
gledam ista lica. Uini mi se kao da ujem kako je neko u jednoj od tih
gomila spomenuo Astaritino ime, ali odmah primijetih da mi vie do njega
nije stalo i da mislim samo na Mina. Najzad se uvjeriti da ga nema. Bio se
vjerojatno udaljio dok sam ja nastojala da uem u trijem. Ne znam zato, ali
mi se uini da sam morala da predvidim to bjekstvo. Zaudih se to nisam
ranije na to pomislila. Prikupivi svu snagu dovukoh se do trga, popeh se u
taksi i dadoh adresu svoje kue. Pomislih da me je Mino moda izgubio pa je
sam otiao kui, ali sam bila gotovo uvjerena da nije tako.
Nije bio kod kue, a ne doe ni te veeri ni idueg dana. Zatvorih se u
svoju sobu, obuzeta nekom munom slabou. I protiv svoje volje drhtala
sam itavim tijelom. Nisam imala groznicu, ali mi se inilo kao da vie ne
pripadam sebi, kao da ivim u nekoj neprirodnoj i nepoznatoj sredini u kojoj
me vrijea sve to vidim i ujem, svaki dodir, svaki um, izazivajui u meni
krajnju malaksalost. Nita nije moglo da me razonodi, da odvrati moje misli
od Mina, pa ni podrobni opisi novog Sonconjinog zloina to sam ih itala u
novinama koje mi je donosila majka. Izvrilac zloina bio je nesumnjivo
Sonconjo. Moda su se nekoliko trenutaka borili pred vratima Astaritina
stana, zatim je Sonconjo oborio Astaritu na ogradu, podigao ga i bacio u
dubok otvor izmeu stepenita. Ta je okrutnost bila naroito znaajna: samo
je Sonconjo bio u stanju da na taj nain ubije ovjeka. Ali, kako rekoh, mene
je bila obuzela samo jedna jedina misao; nisu me zanimali ni lanci u kojima
se govorilo kako je Sonconjo kasnije ubijen puanim hicem, dok je nou
kao maka bjeao preko krova. Osjeala sam odvratnost prema bilo kakvom
radu, bilo kakvoj razonodi, ak mi je bilo odvratno da mislim na ita to se
nije odnosilo na Mina, ali sam u isto vrijeme, mislei na Mina, neizrecivo
patila. Misao mi se nekoliko puta zaustavljala na Astariti, a kad se sjetih
njegove ljubavi prema meni i njegove melankolije obuze me nemoan
osjeaj samilosti prema njemu. Pomislih da bih ga sigurno bila oalila, da
nisam bila tako zabrinuta zbog Mina, i da bih se bila pomolila za njegovu
duu koju nikad nije bila ozarila svjetlost, a sad tako naglo i na tako okrutan
nain bila rastavljena od tijela.
Tako provedoh taj dan i tu no, pa i slijedei dan i slijedeu no.
Leala sam na krevetu ili sjedila u fotelji kraj kreveta. Drala sam u rukama i
vrsto stiskala Minov kratki kaput koji sam bila nala na vjealici i
neprekidno ga strasno ljubila i grizla, da bih obuzdala svoju strepnju. ak i
kad bi me majka primorala da neto pojedem, jela sam samo jednom rukom,
a drugom sam i dalje grevito stiskala kaput. Kad je druge noi majka silom
htjela da me legne u krevet, dopustih joj bez protivljenja da me svue, ali kad
je htjela da mi uzme iz ruke kaput, vrisnuh tako glasno da se strahovito
uplai. Majka nije nita znala, ali je ipak pogaala da oajavam zbog Minove
odsutnosti.
Treeg dana poe mi za rukom da formuliram neku misao za koju sam
se itavo jutro uporno hvatala, iako sam nesvjesno osjeala da je sasvim,
neodriva. Bila sam pomislila da se Mino uplaio kad je doznao da sam
trudna, pa je, elei da izbjegne svaku obavezu, pobjegao svojoj kui u
unutranjost. To je bila runa pretpostavka, ali mi je bilo milije da ga
zamiljam podlacem nego da se pomirim s drugim pretpostavkama koje su
mi se nametale. To su bile suvie tune pretpostavke, njih su mi, kako mi se
inilo, nametali uslovi koji su pratili njegov nestanak.
Tog istog dana, oko podne, majka ue u sobu i baci mi na krevet jedno
pismo. Prepoznah Minov rukopis i askom se obradovah. Priekah da majka
izie, da se bar malo smirim. Onda otvorih pismo.
Evo ga u cijelosti:

Draga moja Adrijana,

U trenutku kad dobije ovo moje pismo, ja u ve biti mrtav. Kad sam
otvorio revolver i otkrio da je prazan, odmah sam shvatio da si to ti uradila i
pomislio sam na tebe s velikom ljubavlju. Jadna Adrijana, ti ne poznaje
oruje i nisi znala da u cijevi ima jo jedan metak. injenica da ti to nisi
primijetila samo me je uvrstila u mojoj odluci. Uostalom, ovjek moe na
toliko naina da se ubije.
Kao to sam ti ve rekao, ja ne mogu da se pomirim s onim to sam
uinio. Posljednjih dana postalo mi je jasno da te volim. Meutim, ako bih
htio da budem dosljedan, morao bih te mrziti, jer sve ono to ja u sebi mrzim
i to mi je otkrilo moje sasluanje, to si uglavnom ti. Zaista, u tom trenutku
uniten je ovjek kakav bi trebalo da budem, a ostao je samo ovjek kakav u
stvari jesam. Nije bila u pitanju ni niskost karaktera, ni izdaja, ve samo
izvjestan tajanstven prekid volje. Uostalom, moda to i nije toliko
tajanstevno, ali bi me suvie daleko odvelo da dalje o tome govorim.
Dovoljno je ako kaem da, ubijajui se, dovodim ponovo sve u pravi red.
Ne plai se, ne mrzim te, ak te toliko volim, da mi je dovoljno da samo
na tebe pomislim pa da se pomirim sa ivotom. Da je bilo mogue, sigurno
bih ivio, oenio bih se tobom, i mi bismo, kako si esto govorila, zajedno bili
tako veseli. Ali to sad zaista nije mogue.
Mislio sam i na dijete koje e se roditi i napisao sam u tom smislu dva
pisma, jedno mojoj porodici, a drugo mom prijatelju advokatu. Na kraju
krajeva, oni su ipak dobri ljudi, pa, iako se ne moemo zavaravati u pogledu
njihovih osjeaja prema tebi, uvjeren sam da e uiniti svoju dunost. U
sluaju, to ne vjerujem, da to odbiju, ne ustruavaj se i poslui se zakonom.
Moj prijatelj advokat doi e da te posjeti, moe se pouzdati u njega.
Misli ponekad na mene.
Grli te tvoj Mino.

P.S. Moj advokat zove se Franesko Lauro.

Njegova adresa:
Ulica Kola di Rienco 3.

Kada proitah pismo, zavukoh se pod pokriva, pokrih plahtom i gorko

zaplakah. Ne mogu da kaem koliko sam dugo plakala. Svaki put, kad bi mi
se uinilo da u prestati, moje su se grudi ponovo gorko i estoko kidale, i ja
sam iznova poinjala da jecam. Nisam vriskala kao to sam eljela, jer sam
se plaila da ne privuem majinu panju; plakala sam u tiini, osjeajui da
plaem posljednji put u svom ivotu. Oplakivala sam Mina, svu svoju
prolost i svu svoju budunost.
Ipak se na kraju, stalno plaui, digoh i suznih oiju, omamljena s
pogledom zamagljenim suzama, brzo obukoh. Zatim umih oi hladnom
vodom naminkah na brzinu crveno i podbulo lice i onda kriom izioh, ne
javljajui se majci.
Otrah do rejona i najavih se komesaru. Saslua moju priu, a zatim s
izvjesnom sumnjom ree:
Nama jo nita nije poznato ... vidjet e da se predomislio.
eljela sam da on bude u pravu, ali se u isto vrijeme, mada ne znam
zato, mnogo razljutih na njega.
Vi to govorite zato to ga ne poznajete rekoh mu osorno vi mislite
da su svi kao vi. ali se mnogo bojim da je ve
eli li, najzad upita me da ga pronae? iva ili mrtva?'
Hou da on ivi povikala sam ali se jako bojim da je ve mrtav.
Razmisli malo, a onda ree:
Umiri se ... u trenutku kad je pisao to pismo, moda je zaista htio da
se ubije... ali moda se kasnije pokajao ... to je ljudski... to se svakome moe
desiti.
Da, to je ljudski promucah. Vie nisam znala to govorim.
U svakom sluaju veeras doi ponovo dodade moda u biti u
mogunosti da ti neto kaem. :
Iz komesarijata otioh pravo u crkvu. To je bila crkva u kojoj sam
krtena, u kojoj sam krizmana i u kojoj sam se prvi put ispovjedila. Bila je to
veoma stara crkva, duga i gola, s dva reda stupova od nebruena kamena i s
pranjavim podom od sivih ploa. Meutim, s onu stranu tog dvostrukog reda
stupova, u mraku bonih laa, vidjeli su se raskoni i pozlaeni oltari, slini
dubokim peinama, punim svakakva blaga. Jedan od tih oltara bio je
posveen Gospi. Klekoh u tom mraku na pod, ispred malih reetkastih vrata
koja su zatvarala ulaz u oltar. Gospa je bila naslikana na velikoj tamnoj slici
pred kojom su stajale mnogobrojne vaze pune cvijea. U rukama je drala
dijete, a pored njenih nogu kleao je sklopljenih ruku jedan svetac, odjeven
kao kaluer i pobono se molio. Sagnuh se do zemlje i udarih snano elom
o plou na podu. Cjelivajui plou istim poljupcima, napravih krst u onoj
praini, zazvah Gospu i zavjetovah se. Obeah da nikada vie neu dozvoliti
da mi se priblii bilo koji mukarac, pa ni Mino. Ljubav je bila jedina stvar
na ovome svijetu do koje sam drala i u kojoj sam uivala, i zato mi se uini
da za Minovo spasenje nisam mogla da podnesem veu rtvu. Zatim sam se, i
dalje sagnuta i s elom vrsto pritisnutim o pod, dugo molila bez rijei i bez
misli, samo u svom srcu. Kad se digoh, uini mi se kao da me neto
zasjenilo, kao da se gusti mrak u koji je tonuo oltar razrijedio od iznenadnog
sjaja. U toj svjetlosti vidjeh tada jasno Gospu koja me je njeno i milosrdno
posmatrala, ali mi je ipak glavom davala znak, kao da je htjela da mi kae da
nee usliiti moju molitvu. To potraja samo jedan trenutak, jer ve u iduem
trenutku primijetih da stojim pored reetkastih vrata, nasuprot oltaru. Vie
mrtva nego iva, prekinuh se i vratih se kui. ekala sam itav dan brojei
sekunde i minute, a onda se predveer ponovo vratih u komesarijat. Komesar
me nekako udno pogleda i ja osjetih kako me hvata nesvijest i rekoh jedva
ujnim glasom:
Istina je, dakle, ubio se.
Komesar uze sa stola jednu fotografiju i prui mi je govorei:
Jedan ovjek, iji identitet nismo mogli da utvrdimo, zaista se ubio, u
jednoj gostionici pored stanice ... pogledajte da li je to on.
Uzeh fotografiju i odmah ga prepoznah. Bili su ga fotografisali samo
do struka i to, kako mi je izgledalo, ispruena na krevetu. Od slijepoonice, u
koju je pucao, vodile su mnogobrojne crne i krvave pruge i prelazile mu
preko lica, ali je ispod tih pruga izraz njegova lica bio potpuno vedar; dok je
bio iv, ne sjeam se da sam takav izraz ikad vidjela na njegovu licu. Rekoh
priguenim glasom da je to on i digoh se. Komesar je htio da. kae jo neto,
vjerojatno da bi me utjeio, ali se ja ne osvrnuh i izioh.
Otioh kui i bacih se u majin zagrljaj, ali nisam plakala. Znala sam
da ta priprosta ena nita ne shvaa, ali je to ipak bila jedina osoba kojoj sam
se mogla povjeriti. Sve joj ispriah: Minovo samoubojstvo, nau ljubav i da
sam trudna. Ipak joj ne rekoh da je Sonconjo otac moga djeteta. Rekoh joj da
sam se zavjetovala i odluila da promijenim nain ivota i da u ponovo
zajedno s njom iti koulje ili otii u neku slubu. Poto pokua da me utjei
bezbrojnim glupim, ali ipak iskrenim rijeima, majka mi ree da ne smijem
prenagliti, jer sad treba vidjeti to e uiniti porodica.
To se odnosi na moje dijete, a ne na mene rekoh.
Slijedeeg jutra, sasvim neoekivano, pojavie se ona dva Minova
prijatelja, Tulio i Tomazo.
I oni su bili dobili od Mina pismo u kojemu im je saopavao da e se
ubiti i upozorio ih na ono to je on nazivao svojom izdajom i na posljedice
koje iz toga mogu da nastupe.
Ne bojte se rekoh im grubo ako se bojite, umirite se ... nee vam
se uistinu nita desiti.
Ispriah im sve o Astariti, kao i to da je Astarita, koji je jedini za to
znao, mrtav, da ne postoji akt o sasluanju i da oni uope nisu bili prokazani.
Minova je smrt bila iskreno raalostila Tomaza, kako mi se uini, ali onaj
drugi se jo nije bio oporavio od straha. Malo zatim Tulio ree:
Pa ipak nas je doveo u nezgodnu situaciju ... ko se moe pouzdati u
policiju? Nikada se ne zna... to je zaista izdaja.
 Protrlja ruke, a zatim, kao obino, poe da se sasvim neprirodno smije,
kao da je zaista sve to bilo vrlo smijeno.
Ogorena digoh se i rekoh:
Kakva izdaja, kakva izdaja ... ubio se, to hoete vie? Nijedan od
vas dvojice ne bi imao hrabrosti da uradi tako neto... a rei u vam jo i to
da vas dvojica nemate nikakvih zasluga, iako niste izdali... jer ste vi dva
nesretnika, dva uboga avola, dva bijednika, nikad niste imali ni prebijene
pare, vae porodice su porodice nesretnika, pukih siromaha, jadnika; ako se
sve dobro svri, vi ete konano dobiti ono to niste nikada imali i ivjet ete
dobro i vi i vae porodice ... ali on je bio bogat, rodio se u bogatoj porodici,
bio je gospodin, a ako je radio, radio je samo zato to je u to vjerovao, a ne
zato to je od toga neto oekivao, on bi, da je ostao iv, sve izgubio, dok se
vi, naprotiv, moete nadati da ete sve dobiti... eto, to vam ja kaem ...
trebalo bi da se stidite to ste doli da mi govorite o izdaji.
Mali Tulio otvori ona svoja ogromna usta kao da hoe da mi odgovori,
ali ga onaj drugi, koji me je bio shvatio, zaustavi jednom kretnjom i ree mi:
U pravu ste... ali umirite se ... bar to se mene tie, ja u o Minu
uvijek misliti samo dobro.
inilo mi se da je uzbuen; osjetih prema njemu simpatiju, jer mi je
bilo jasno da je on zaista volio Mina. Nakon toga me pozdravie i otioe.
Kad ostadoh sama, uini mi se da mi je laknulo od rijei koje sam bila
rekla onoj dvojici. Pomislih na Mina, a zatim na svoje dijete. Pomislih da e
to biti dijete zloinca i prostitutke, ali svakom se ovjeku moe desiti da
ubije, a svakoj eni da se poda za novac. Sad je bilo najvanije da se to dijete
sretno rodi i da odraste zdravo i snano. Odluih da u mu, ako bude muko,
dati ime akomo, u spomen na Mina: bude li djevojica, dat u joj ime
Leticija, jer sam eljela da se njen ivot razlikuje od moga, da bude veseo i
sretan, a bila sam sigurna da u, uz pomo Minove porodice, to i postii

Sken, NN

Obradila, Agata
 ALBERTO MORAVIJA

(pravo ime Alberto Pincherie, 1907 ), italijanski knjievnik; u svojim

romanima daje vernu sliku ivota i lucidno promatra stvarnost, ali i bez neke
posebne angaovanosti. Zapaena djela ovog a pisca su: oara, Rimske
prie, Konformist, Panja, Ravnoduni ljudi, Dosada, Rimljanka,
Prezir, Brana ljubav i dr.