Anda di halaman 1dari 13

Josip Glaurdic, Vrijeme Europe: zapadne sile i raspad Jugoslavije, 2011.

Od marta do juna 1989.u amerikom Kongresu predloeno je nekoliko rezolucija koje su


izraavale veliku zabrinutost zbog zloslutnih dogaaja u Jugoslaviji" i uvjerenje "da bi trebalo
poduzeti sve korake kako bi se izbjeglo krvoprolie u toj zemlji". U nekim od njih trailo se da
Sjedinjene Drave ukinu Jugoslaviji povlateni trgovinski status ili zabrane uvoz jugoslovenskih
automobila zbog dogaaja na Kosovu. Druge su rezolucije pozivale "predsjednika Sjedinjenih
Drava da State Departmentu proslijedi uputu kojom e odgovarajuim predstavnicima Jugoslavije
prenijeti podrku Sjedinjenih Drava za nastavak autonomije pokrajine Kosovo kako je predvieno
jugoslovenskim ustavom iz 1974". Meutim, nijedna od tih rezolucija nije dobila potreban broj
glasova, uglavnom zbog utjecaja State Departmenta i Bijele kue.1

Savren primjer razmiljanja u administraciji Georgea H.W. Busha bio je Lawrence Eagleburger,
novoimenovani zamjenik dravnog sekretara i ovjek koji je najvie utjecao na jugoslavnesku
politiku State Departmenta i Bijele kue. Na nominacijskom sasluanju pred senatskim Odborom za
vanjsku politiku 15.i 16.marta 1989., Eagleburger je donekle kritizirao Slobodana Miloevia zbog
toga to je "s obzirom na nacionalno pitanje, stvorio najgoru situaciju s kojom smo suoeni otkako
je zavrio rat". Meutim, to je uinio tek nakon to je izjavio kako je, po njegovu miljenju:
"Miloevi na ekonomskim pitanjima nesumnjivo zapadnjaki trino orijentiran ovjek (...) koji
igra na kartu srpskog nacionalizma - koji je tako dugo bio obuzdavan - i djelomice ga iskoritava
kako bi prisilio centralnu vladu da se uhvati ukotac s nekim vrlo tekim gospodarskim
problemima."2 Eagleburgerov stav savreno je odgovarao tadanjim gleditima Bushove
administracije u odnosu na cijelu Istonu Europu. Tokom prvih nekoliko mjeseci mandata
predsjednika Busha, koji je zapoeo u januaru 1989., njegova se administracija gotovo potpuno
distancirala od tog podruja.3
Bush nije posebno cijenio samo Gorbaova nego i elnike poljskih, maarskih i ekih komunista,
smatrajui ih sigurnijim izborom od njihove opozicije. Uprkos javnom oduevljenju promjenama u
odnosima dvaju blokova, upravo je to snano opredjeljenje za stabilnost, status quo, red i ravnoteu
bilo sr realizma istaknutih lanova zapadnih politikih elita u odgovoru na preobrazbu Istone
Europe. Naravno, to je opredjeljenje odluno uticalo i na njihove reakcije na odreene dogadjaje u
toj regiji - ukljuujui Jugoslaviju.
Poetkom 1989.godine Sjedinjene Drave i Zapad u cjelini nisu odluili "zanemariti" samo pitanje
Kosova. Zanemarivanje cijele Jugoslavije postalo je njihova slubena politika, i pobrinuli su se da
to Jugosloveni shvate. Prije odlaska novog ambasadora SAD-a Warrena Zimmermanna u
Jugoslaviju u martu 1989., Lawrence Eagleburger dao mu je upute o poruci Beogradu i
prijestolnicama jugoslovenskih republika. Uz novi naglasak na ljudska prava i demokraciju, i uz
nastavak opredjeljenja za jugoslovensko jedinstvo, bit Eagleburgerovih uputa bila je da Jugoslavija
vie nema nekadanju geopolitiku vanost kao ravnotea izmeu NATO-a i Varavskog pakta.4
Prvi javni pokuaji mobilizacije hrvatskih i bosansko-hercegovakih Srba pojavili su se poetkom
jeseni 1988. intenziviranjem krize na Kosovu i izvozom "mitinga istine" izvan granica Srbije.
Organizatori mitinga eljeli su proiriti svoju kampanju na Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku
organiziranjem demonstracija potpore kosovskim Srbima i antibirokratskoj revoluciji u bosanskom
gradiu Jajcu (rodnom mjestu Titove Jugoslavije) i u arinoj taki hrvatskih Srba - Kninu. Snana
1
Gl. 34
2
Gl. 37
3
Gl. 38.
4
Gl. 39
negativna reakcija lokalnih funkcionera prisilila je organizatore da otkau te mitinge. No pet
mjeseci poslije - na vrhuncu kosovske krize - nije ih se moglo zaustaviti. 28.februara 1989.godine
oko dvije hiljade tvornikih radnika okupilo se u Kninu na mitingu prosvjedujui protiv albanskih
rudara u Starom Trgu i izraavajui potporu srbijanskom rukovodstvu. U sljedeih nekoliko
sedmica slini su prosvjedi odrani u nizu preteno srpskih gradova u Bosanskoj Krajini i Istonoj
Hercegovini. Ti mitinzi se nisu uspjeli razmahati kao u Srbiji i Crnoj Gori, niti dosegnuti kritinu
masu potrebnu za ruenje bosansko-hercegovakog ili hrvatskog rukovodstva.5

Meutim, osim takvih javnih priznanja onoga to se dogaa i poetnog energinog suprotstavljanja
prosvjednim mitinzima, ni hrvatsko ni bosansko-hercegovako rukovodstvo nije organiziralo
stvarni protunapad protiv srbijanske kampanje. Zapravo, tijekom 1988.i u prvoj polovici
1989.godine hrvatski i BIH komunisti pokuali su smiriti situaciju primjenjujui karakteristino
usporenu odbrambenu taktiku u legitimnim partijskim institucijama i poputajui nekim
Miloevievim zahtjevima. 6

roblem koji su bosansko-hercegovaka i hrvatska javnost nalazili u tim napadima - uz njihov


sadraj - bila je injenica da ih je slubeno odobravao i podupirao srbijanski politiki establiment.
Protuhrvatsku i prtubosansku kampanju vodio je svojim karakteristinim arom zapravo beogradski
tisak pod Miloevievom kontrolom. Svi zahtjevi hrvatskih i bosansko-hercegovakih funkcionera
upueni srbijanskim kolegama da se takva zapaljiva retorika podvrgne kritici naili su na utnju ili
izravno odbijanje. Sam je Miloevi izjavio kako bi "(...) naopako bilo kad bi se drutvo liilo
utjecaja knjievnika i intelektualaca koji se okupljaju u Udruenju knjievnika. - strana 49.
CIA-ina percepcija prijetnje koju je kriza u Hrvatskoj predstavljala za stabilnost Bosne i
Hercegovine bila je dobro utemeljena. Sigurnost sredinje jugoslovenske republike oduvijek je
ovisila o kvaliteti odnosa izmeu dviju veih republika koje su je okruivale, a odnosi Srbije i
Hrvatske u ljetnim mjesecima 1990.pali su na novu, opasno nisku razinu. Jo vanije, na
dugu nacionalistiku srbijansku kampanju koja je dovodila u pitanje sam opstanak i suvereni status
Bosne i Hercegovine, sada je stigao odgovor u obliku opasne politike iz Hrvatske. Franjo Tuman
moda je ublaio svoju retoriku poslije predizborne kampanje u Hrvatskoj, ali njegovo javno
osporavanje nacionalnog identiteta bosanskih Muslimana ili nezavisnog statusa Bosne i
Hercegovine jo je vie zatrovalo ve ozbiljno naruene meunacionalne odnose u toj krhkoj
republici. Situacija je bila pogotovu ozbiljna jer je Bosna i Hercegovina upravo bila na putu prema
prvim slobodnim izborima koji su trebali odrediti njenu i jugoslovensku budunost.7

Ocjena amerikih senatora o situaciji na Kosovu i u Jugoslaviji bila je u skladu s medijskim


izvjetajima i, jo vanije, s obavjetajnim procjenama budunosti federacije. Nalazi CIA-e o
situaciji u Hrvatskoj navedeni u izvjetajima u augustu i septembru, o kojima je prije bilo rijei,
spojeni su s analizama situacije u cijeloj federaciji u izvenrednu Nacionalnu obavjetajnu procjenu
(Nationa Intelligence Estimate, NIE) pod naslovom "Preobrazba Jugoslavije". Prema toj procjeni,
Jugoslavije je trebala prestati funkcionirati kao federalna drava u roku od jedne godine i raspasti se
za dvije.
"Nije se pojavio nijedan svejugoslovenski politiki pokret koji bi ispunio prazninu poslije propasti
titoistike vizije jugoslavenske drave, niti e se pojaviti". Ta je procjena ukljuivala i saveznog

5
Gl. 46.
6
47
7
94
premijera Antu Markovia ija su reformska postignua smatrana "uglavnom iluzornima". Sve su
alternative raspadu, a osobito konfederalni plan Slovenije i Hrvatske, bile pred porazom zbog
protivljenja Srbije koja se bojala gubitka utjecaja. Manevarski prostor Srbije bio je zapravo toliko
ogranien da je mogla "spasiti jedinistvo srpskog naroda samo riskirajui graanski rat".
Takav se sukob smatrao osobito vjerovatnim na Kosovu gdje su bili prisutni znaci razvoja
"dugotrajnog oruanog ustanka Albanaca". Graanski rat u obliku otvorenoga meurepublikog rata
smatrao se manje vjerovatnim, ali ipak jo uvijek opasno moguim. Prema CIA-i: "Najvjerovatniji
scenarij meurepublikog sukoba bio bi pokuaj Srbije da uz pomo buntovnih manjinskih srpskih
skupina u drugim republikama ukljui sporni teritorij u Veliku Srbiju s (...) i krvavim
preseljavanjem stanovnitva. Sklonost prema pokretanju takve avanture rast e tijekom razdoblja
pokrivenog ovom procjenom.8
Neki su analitiari izrazili miljenje da je razlog zanemarivanja procjene bilo oslanjanje
predsjednika Busha i dravnog tajnika Bakera na Eagleburgerov "dobro provjeren odnos sa
Miloeviem", a ne na CIA-ine izvjetaje. Takvo se razmiljanje svakako poklapa sa opim
nepovjerenjem amerikog predsjednika u tu agresiju i njezinog direktora Williama H. Webstera; to
je nepovjerenje dovelo ak do toga da je Bush zanemario CIA-ine izvjetaje koji su predviali
neminovnu iraku invaziju na Kuvajt zato to su njegove bliskoistone veze na visokoj razini tvrdile
kako Sadam Husein samo blefira. S druge strane, Warren Zimmermann i direktor Odjela za
europske poslove Vijea za nacionalnu sigurnost Robert Hutchings objanjavali su razloge zbog
koji NIE nije uticala na politike odluke svaljujui krivnju na njezinu "suhoparnu konstataciju da se
nita ne moe uiniti" i na "samozadovoljnu neizbjenost prosudbi u dokumentu". To objanjenje
dvaju vanih igraa u amerikoj vanjskopolitikoj ekipi izvanredno je odraavalo razmiljanje u
Bushovoj administraciji, to vie to procjena nije navodila na zakljuak da se "nita ne moe
uiniti" - ona je odraavala miljenje da se vrlo malo moe uiniti....9
Neki zapadni diplomati u Beogradu takoer su zatraili od svojih vlada da podupru
konfederalni prijedlog, ali nitko se nije obazirao na njihove savjete. Prema jednom bivem visokom
dunosniku u britanskoj ambasadi u Beogradu, izvjetaji ambasadora Petera Halla Foreign Officeu
"svodili su se u sve veoj mjeri na to da je (federacija) propala stvar. To ne moete imati. On je
poticao London da ga ovlaste kako bi mogao to energinije zagovarati vrlo labavu konfederaciju.
Neto vie u smislu "ujedinjenih drava", jer bi pojedini dijelovi imali izvanredne ovlasti (...)
No on nije, iskreno govorei , nikada dobio nikakva ohrabrenja iz Londona za to. Takav stav
britanske vlade u oktobru i novembru 1990.bio je moda razumljiv s obzirom na guvu zbog
ostavke ministra vanjskih poslova Geoffreya Howea 1.novembra i predsjednice vlade Margaret
Thatcher 22.novembra, ali ni druge zapadne sile nisu se obazirale na plan za jugoslovensku
konfederaciju, niti su ga odobravale. Zapravo, jedini traak neslaganja sa najviim razinama
kreatora vanjskih politika u to doba bila je tvrdnja njemakog Ministarstva vanjskih poslova
(Auswartiges Amt), koja se temeljila na tek zavrenom procesu ujedinjenja Njemake 3.oktobra
1990.: "Ako izbor izmeu stabilnosti i jedinstva Jugoslavije s jedne strane i demokracije i ljudskih
prava s druge postane neizbjean, tada prioritet treba dati potonjem.10
Tri dogaaja posljednjih dana 1990.pokazala su da su glavni jugoslovenski narodi - Hrvati,
Slovenci i Srbi - praktiki odustali od ivota u zajednikoj dravi. Hrvatski sabor je 21.decembra
proglasio novi ustav koji je potvrdio suverenitet te republike. Dva dana poslije Slovenija je uspjeno
odrala referendum o moguoj nezavisnosti. A 27.i 28.decembra srbijanska je vlada nezakonito

8
Gl. 102.
9
Gl. 103
10
Gl. 116.
prisvojila 18,2 milijarde dinara (vrijednosti vie od 2,6 milijarde njemakih maraka) iz primarne
emisije federacije kako bi platila niz socijalnih subvencija pomou kojih je pobijedila na izborima
ranije tog mjeseca i kako bi se pripremila za nadolazei rat.11
Poloaj Hrvata je bio mnogo osjetljiviji. S jedne strane bili su suoeni s de facto okupacijom
znaajno dijela svog teritorija, iji su srpski stanovnici - koje je vodio i naoruao Miloevi, a titila
JNA - prijetili da e se slubeno odcijepiti od Hrvatske ako ona proglasi neovisnost. S druge strane,
Hrvati su se morali nositi i sa Slovencima koji su - po miljenju hrvatskog rukovodstva - prebrzo
hitali prema moguoj samostalnosti. Franjo Tuman i njegovi savjetnici ispravno su procjenili da e
se Hrvatska nai u mnogo teem poloaju ako Slovenci sami uspiju izai iz jugoslovenske
federacije.12

Drama je poela na sjednici Predsjednitva Jugoslavije 9.januara 1991.na kojoj je Slovencima i


Hrvatima predoen ultimatum armije. U roku od deset dana trebali su JNA predati sve uvezeno
oruje i demobilizirati sve novoosnovane sigurnosne postrojbe. Sutradan je JNA podigla borbenu
gotovost svojih postojbi u hrvatskoj na najviu razinu i pokuala uhititi hrvatskog ministra odbrane.
Kako bi dodatno pokazala da su njene prijetnje ozbiljne, armija je zatim organizirala niz vojnih
vjebi i javnih demonstracija sile. Hrvati i Slovenci odgovorili su sklapanjem meusobnih
odbrambenih sporazuma 20.i 22.januara, u kojima je odreena njihova zajednika reakcija na
intervenciju JNA. Njihov politiki odgovor na intervenciju trebao je ukljuivati trenutano
proglaenje neovisnosti, obustavu svih doprinosa saveznom budetu i apel Ujedinjenim narodima za
zatitu. U sluaju da vojska pokrene zbacivanje rukovodstava tih republika, njihove su vlade u znak
odmazde trebale povui svoje asnike i ronike iz armije, prekinuti opskrbu vojarni na svojoj
teritoriji i organizirati stvarnu oruanu odbranu protiv postrojbi JNA. Pakt Slovenaca i Hrvata bio je
presudan dogaaj i znak da se Jugoslavija blii stvarnom ratu. No pakt nije obuzdao prijetnju iz
Beograda jer je srbijanski predsjednik podupro armijsku ofanzivu nizom znaajnih poteza.13

Uz pomo armijske kontraobavjetajne slube Miloevi je najprije povukao lidera krajinskih


Srba Milana Babia u Beograd kako bi dodatno utro put za intervenciju JNA i zatitio SDS-ova
funkcionera od mogue hrvatske odmazde. Zatim je, jednim od svojih tipinih taktikih manevara,
osigurao svoj bok u Bosni i Hercegovini. Plan JNA temeljio se na predpostavci da se sredinja
jugoslavenska republika nee svrstati na stranu Slovenaca i Hrvata u predstojeem sukobu.
Miloevieva strategija uvlaenja protivnika u meusobne svae kako bih ih time oslabio bila je
dobro uhodana. Tom prilikom, 22.januara, iskoristio je sastanak rukovodstava Srbije i Bosne i
Hercegovine da bi osporio suverenitet Bosne i Hercegovine i ponudio njezinim liderima etniku
podjelu. Time je krhka koalicija etnikih stranaka u BiH dobila mnogo materijala za prepirku. Zatim
je general Kadijevi pokuao primamiti Antu Markovia nudei mu poloaj jedinog predsjednika
Jugoslavije u zamjenu za otporu dravnog udara u sjeverozapadnim republikama. im su ti napori
propali, Miloevi je povukao svoj najbolji i najjai potez. Uspjeno je razbio savez Hrvatske i
Slovenije nagodivi se sa slovenskim rukovodstvom na sastanku u Beogradu 24.januara. Prema tom
novom paktu, Srbija je slubeno pristala na to da Slovenija ide svojim putem, a Slovenija je izrazila
razumijevanje za "interes srpskog naroda da ivi u jednoj dravi" i usuglasila se "da budui
jugoslavenski dogovor taj interes treba potivati".14

11
Gl. 116.
12
Gl. 117.
13
Gl 123.
14
Gl. 123.
Reakcija Zapada na drastino pogoranje situacije u Jugoslaviji mogla bi se moda najbolje opisati
kao "snanija ustrajnost". Zapadni su diplomati sa zakanjenjem poeli davati znakove uvaavanja
prijedloga za jugoslovensku konfederaciju i pokazali spremnost da konano ponude opipljivu
finansijsku pomo, ali njihovi stvarni napori bili su jo uvijek usredotoeni na nagovaranje
Jugoslovena da se ne razilaze. Jedan po jedan, najvaniji kreatori vanjskih politika Zapada -
ukljuujui i predsjednika Vijea EZ-a Jacquesa Santera, predsjednika Komisije EZ-a Jacquesa
Delorsa i amerikog dravnog tajnika Jamesa Bakera - posjeivali su Beograd kako bi
Jugoslavenima naglasili da je njihovo jedinstvo od najvee vanosti za stabilnost Europe.
Jedan za drugim odlazili su iz Beograda, esto zapanjeni "iracionalnou" svojih jugoslovenskih
sagovornika, istovremeno ne shvaajui iracionalnost vlastitog pristupa.15
Zbog formulacije koja je spominjala "interese bilo srpskog, bilo hrvatskog naroda u cjelini" mnogi
su se pitali nisu li dva predsjednika pokuavala rijeiti svoje raune na raun republike u kojoj su
ivjela dva velika segmenta srpskog i hrvatskog naroda: Bosne i Hercegovine. Na kraju krajeva, i
Miloevi i Tuman davali su javnosti, koja je pratila njihove postupke, dovoljno razloga da
pretpostavi kako su razmatrali takvu nagodbu. Jo od hrvatske predizborne kampanje i njegovih
problematinih izjava o sredinjoj jugoslovenskoj republici, Tumanov se stav prema Bosni i
Hercegovini u najboljem sluaju smatrao upitnim. Iako je pokuao osigurati potporu bosanskih
Muslimana i njhova lidera Alije Izetbegovia javnom potvrdom suvereniteta Bosne i Hercegovine,
Tuman se nikada nije uspio otresti imida ovjeka kojega mui cjelovitost Bosne i Hercegovine i
njena ravnopravnost s Hrvatskom.16
S druge strane, Miloevievi planovi na tetu suvereniteta Bosne i Hercegovine bili su mnogo
bezobzirniji i opasniji. Kao to je ranije spomenuto, prije neuspjelog januarskog pua protiv
Hrvatske 1991. Miloevi je javno osporavao suverenitet Bosne i Hercegovine i prijetio njenim
liderima etnikom podjelom. Tijekom februara dodatno se intenzivirao sukob oko statusa i
suvereniteta Bosne i Hercegovine izmeu bosanskih Muslimana i Hrvata s jedne strane, te
Miloevievih tienika u Srpskoj demokratskoj stranci (SDS) s druge. Za razliku od Muslimana i
Hrvata, koji su htjeli izglasati parlamentarnu deklaraciju koja bi potvrdila suverenitet Bosne i
Hercegovine, SDS i njegov lider Radovan Karadi tvrdili da se suverenitet Bosne i Hercegovine
moe priznati samo ako ona ostane u Jugoslaviji i, jo opasnije, da bez Jugoslavije ne moe biti ni
Bosne i Hercegovine.17
Izetbegovi je na to odgovorio energinom odbranom suvereniteta svoje republike, tvrdei
kako bi bio spreman rtvovati mir za suverenu Bosnu i Hercegovinu, ali ne i suverenu Bosnu i
Hercegovinu za mir.18

Karadi je na to odgovorio da "to manje budu anse Jugoslavije, rastu velike Srbije", ime je
jasno opisao politiku SDS-a i njegova zatitnika u Beogradu. Bez obzira koji su bili srpski zahtjevi,
ovi prikazi i niz drugih prikaza iz prve ruke vrsto upuuju na to da su Miloevi i Tuman doista
raspravljali o podjeli Bosne i Hercegovine. Sam je Tuman u tadanjim intervjuima za tampu jedva
prikrivao svoju dvosmislenost glede promjene granica. Njegov argument u prilog pregovaranju s
Miloeviem umjesto pribjegavanja nasilju bio je opravdan, posebice stoga to je retorika srbijanske
opozicije bila jo gora od retorike srbijanskog predsjednika. Meutim, njegova spremnost da
prihvati Miloevievo osporavanje granica Bosne i Hercegovine bila je tragina pogreka koja je

15
Gl. 137.
16
Gl. 140.
17
Gl. 140.
18
140
imala ozbiljne reperkusije, iako u to vrijeme nije postignuta nikakva nagodba o podjeli te
republike.19
Jugoslavija je bila doista bila veliki test, i dogaaji u proljee 1991.ipak jesu doveli do nekih
promjena u reagiranju zapadnih vlada na krizu u federaciji. Jedna od najznaajnijih promjena zbila
se u Sjedinjenih Amerikim Dravama, u kojima je pritisak Kongresa nagnao State Department i
Bushovu administraciju da konano donekle preispitaju situaciju i javno potvrde glavni problem u
Jugoslaviji. Poslije posjeta delegacije istaknutih lanova Kongresa Jugoslaviji i Kosovu u augustu
1990., vani lanovi Kongresa iz stranke predsjednika Busha, primjerice senatori Robert Dole,
Alfonse D"Amato i Donald Nickles, izrazili su ogorenost zbog srbijanske politike i zahtijevali da
Sjedinjene Amerike Drave ne ostanu po strani.20
Iako su se njihovi tadanji napori za donoenje kongresnih rezolucija o situaciji u Jugoslaviji i na
Kosovu izjalovili zbog protivljenja Bijele kue i State Departmenta, u novembru 1990.senatori su
ipak uspjeli "progurati" znaajan amandman - poznat kao Nicklesov amandman - na Zakon o
namjenskim sredstvima za aktivnosti u inozemstvu (Foreign Operations Appropriations Act) za
fiskalnu 1991.godinu. Prema tom amandmanu, Sjedinjene Amerike Drave trebale su prekinuti sve
oblike ekonomske pomoi Jugoslaviji - ukljuujui podrku MMF-u i Svjetskoj banci - ako se
utvrdi "postojanje sistematskih grubih povreda ljudskih prava" u krizom optereenoj federaciji i
nakon est mjeseci. Budui da je tih est mjeseci, igrom sluaja, trebalo istei usred najnovijeg vala
nemira u proljee 1991., Senat je ponovno reagirao.21

Senat je 18.aprila jednoglasno donio rezoluciju kojom je slubena politika SAD-a bila
usmjerena u novom pravcu. Rezolucija je traila od Miloevia "da prekine sve represivne mjere
protiv albanskog stanovnitva na Kosovu", a od Jovia i JNA "da se sustegnu od primjene taktike
prinude i sile protiv demokratski izabranih" nekomunistikih republikih vlada.

Jo vanije, rezolucija je uputila amerikom predsjedniku i State Departmentu jasnu poruku da se


"politika Sjedinjenih Drava prema Jugoslaviji mora zasnivati na potpori demokracije i ljudskih
prava", da predsjednik mora hitno poduzeti mjere za kanjavanje Jugoslavije u sluaju vojnog pua
i - to je bilo posebno znaajno - da jugoslovenska i srbijanska vlada ne zadovoljavaju kriterije za
potivanje ljudskih prava, potrebne za suspenziju Nicklesova amandmana. Bijela kua i State
Department mogli su izai nakraj s neslaganjem nekolicine pa i istaknutih lanova Kongresa. No
stvari su bile posve drugaije kad je to neslaganje jednoglasno izrazi cijeli Senat. - 22

Britanski ministar vanjskih poslova Douglas Hurd pokuao je, primjerice, opravdati politiku
podravanja opstanka Jugoslavije pogreno tvrdei da je "Jugoslavija izmiljena 1919.godine kako
bi se rijeio problem razliitih naroda u istom dijelu Balkana s dugom historijom meusobne
borbe". Prema njegovom miljenju, izraenom u intervjuu BBC-u 30.juna, jugoslovenski narodi
jednostavno nisu bili sposobni ivjeti zajedno ako republike postanu nezavisne drave jer bi u tom
sluaju "trebalo preseliti hiljade i hiljade ljudi, a to se ne dogaa ni mirno ni lahko".
Prema Hurdu, razdvajanje jugoslovenskih naroda po republikim granicama dovelo bi do
"afirmacije" primitivnih nagona, ukljuujui "protjerivanje pripadnika drugog plemena iz svog
sela". Hurdova slika zaraenih balkanskih plemena bez zatitne ovojnice jugoslovenske drave bila
je zastraujua: "Haos, borbe, niz bankrotiranih dravica koje se na ovaj ili onaj nain oslanjaju na
19
Gl. 141.
20
Gl. 145.
21
Gl. 145.
22
Gl. 145.
Zapad, nastojei uvui druge drave u svoje sukobe". Miran suivot jugoslovenskih republikau
europskom sistemu drava jednostavno je smatran nemoguim. Ako se inilo da eksplozije
jugoslovenskih nacionalizama, osobito ekspanzionistikoga srpskog nacionalizma, pripadaju
nekakvom davnom vremenu, to isto vrijedi i za reakcije nekih naistaknutijih zapadnih politiara.23

Sjedinjene Drave bile su i vie nego spremne prepustiti jugoslovensku krizu Europljanima, jer su
htjele da oni dokau kako su sposobni sami rjeavati sigurnosne izazove ili - ak i bolje - da pokau
kako za to nisu sposobni. Prema dravnom tajniku Bakeru, Bushova je administracija u to doba bila
zaokupljena ozbiljnim neslaganjem s nekim zapadnoeuropskim dravama (najvie s Francuskom)
glede odnosa NATO-a i odbrambenog krila EZ-a, WEU-a. To neslaganje temeljilo se na tvrdnji tih
zapadnoeuropskih imbenika da je Europi u poslijehladnoratovskom svijetu potreban zaseban
odbrambeni identitet, neovisan o Sjedinjenim Amerikim Dravama. Baker se poslije sjeao: "Zbog
toga se u Washingtonu pojavilo raspoloenje koje se esto osjealo, ali rijetko otvoreno izraavalo,
kako je dolo vrijeme da se Europljane navede da ponu preuzimati odgovornost i pokau da mogu
djelovati kao jedinstvena sila. Jugoslavija je za to bila izvrstan test. Ili, kako Brendan Simms
tvrdi, citirajui jednog zapisniara na tadanjim sastancima State Departmenta: "I James Baker i
Lawrence Eagleburger smatrali su da ne treba pasti na europski blef. Zaista, kladili su se na dva
jedina mogua ishoda. Ako Europljani uspiju, to e omoguiti lake rjeavanje dnevnog reda na
kojem su ve preovladavali Irak i raspad Sovjetskog Saveza; ako ne uspiju, to e ih nauiti da budu
ponizniji. "Oni e to uprskati", tvrdio je Eagleburger, "i to e im oitati bukvicu" i "nauiti ih da
dijele teret".24

Nekoliko dana poslije potpisivanja Brijunskog sporazuma, Miloevieva desna ruka Borisav
Jovi nagodio se sa slovenskim predstavnikom Janezom Drnovekom da e potpuno povui
postrojbe JNA iz Slovenije i da ih nee ostaviti u vojarnama kako je bilo predvieno Brijunskim
sporazumom.
Unato jakim prosvjedima hrvatskog predstavnika Stipe Mesia i Ante Markovia, nova je
koalicija u saveznom predstavnitvu 18.srpnja glasala za naputanje Slovenije, upravo onako kako
je to stalno zahtjevao srbijanski predsjednik. Drnovek je poslije objasnio zato je odjednom
odluio prekinuti bojkot saveznog predsjednitva na jedan presudan dan: "Naravno morao sam biti
u Beogradu , jer su Srbi imali etiri sigurna glasa, a s mojim petim glasom imali bismo potrebnu
veinu u predsjednitvu. Sada sam se sloio da u doi. Tako je napokon zavrila velika brijunska
igra, koju na Brijunima nitko nije potpuno shvatio.25

Namjera Jovia i srbijanskog bloka bila je jasna. Postrojbe JNA trebale su se preselitii u Bosnu i
Srbiju odakle su se mogle iskoristiti u bitkama koje su Miloevi i njegov reim eljeli.
Kako se tvrdi u CIA-inu izvjetaju od 19.srpnja ta je odluka znaila "de facto priznanje slovenske
nezavisnosti" i izolaciju Hrvatske. Dok su diljem Hrvatske tih ljetnih mjeseci planuli sukobi, a JNA
nagomilala goleme oklopne snage te ih otvoreno koristila pomaui krajikim Srbima, bilo je oito
da pravi rat tek poinje. Vrhovno zapovjednitvo armije sada se definitno priklonilo programu
srbijanskog predsjednika i nikada vie nije bitno zastranilo za njega. Najvanije od svega, Hrvatska
je ostala praktiki sama, preputena na milost i nemilost armiji i napadima srpskih pobunjenika.
Iako Slovenija nije nikada bila pouzdan saveznik, sama injenica da se prije nalazila u istom

23
Gl. 163.
24
Gl. 168.
25
Gl. 176.
poloaju oslobaala je Hrvatsku dijela pritiska. Tog olakanja vie nije bilo. Tumanova odluka je
da vojno nne pomogne Slovencima bila je kontroverzna i nije prola bez ozbiljnog protivljenja u
njegovu kabinetu. Hrvatski je predsjednik vjerovao da akcija JNA u Sloveniji ne moe uspjeti jer
nije imala potporu Srbije, i predpostavljao je da vrhovno armijsko zapovjednitvo planira zbaciti
hrvatske vlasti ako se otvoreno angairaju na strani Slovenaca. Sudei po dogaajima na terenu i
kasnijem prikazu generala Kadijevia, Tumanove su procjene bile ispravne. No zbog njegove
nespremnosti da se otvoreno suoi s armijom, Hrvatska je do kraja toga ljeta pretrpjela velike
gubitke od agresije na koju njezine snage nisu mogle izravno odgovoriti.26

Poevi od sredine srpnja, JNA je u svakom pogledu postala najmonije sredstvo u arsenalu
Slobodana Miloevia. Niz tadanjih presretnutih Miloevievih razgovora s njegovim suradnicima
u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, koji su koriteni kao dokazni materijal na suenju Miloeviu u
Hagu, jasno ukazuje na takav razvoj dogaaja.
U snimci jednoga presretnutog razgovora od 8. Jula, koja je privukla veliku panju u septembru
1991. Kada ju je objavio Ante Markovi (koji ju je po svemu sudei dobio od bosanskog SDB-a),
Miloevi je Karadiu dao ove upute:"Od stratekog znaaja je za budui RAM(...) da banjaluka
grupacija bude sposobna i mobilna(...) zato mora, pod jedan, obezbjediti da ona bude sposobna i
mobilna da nema nikakvih problema. I dva, za jedan sat se javi (komandantu banjalukoga korpusa
generalu) Uzelcu se pozivom na dogovor (...) na najviem mestu (...) Sve koliko ti da ljudi
dodatnih (...) sve e ih naoruati, sve e ih obezbjediti, helikoptere emo doterati i sve to."
Tadanje Markovievo tumaenje te poruke bilo je vie nego vidovito:"Neka se zna da iz toga jasno
proizilazi (...) da Slobodan Miloevi nareuje Karadiu da stupi u vezu s Uzelcem kako bi,
sukladno sporazumu s vrhovnim armijskim zapovjednicima , predao armijsko oruje teritorijalnoj
obrani Bosanske Krajine.27
Podran velikom snagom JNA, srpski ratni stroj pokrenuo je niz ofenziva protiv Hrvata u drugoj
polovici jula. Kako je na suenju Miloeviu u Hagu otkrio politiki lider krajinskih Srba Milan
Babi, te su ofenzive bile uglavnom usmjerene protiv etniki mijeanih podruja kako bi se iz njih
istjeralo hrvatsko stanovnitvo i prisvojio teritorij za novu srpsku dravu. Napadi lokalne Hrvate i
njihove gradove i sela odvijali su se po ujednaenom rutinskom scenariju. Prema Babievu opisu,
napadi bi zapoeli kao provokacija lokalnih krajinskih policijskih i dobrovoljakih postrojbi, kojima
je upravljao srbijanski SDB, a zatim bi se ubrzo tome pridruila JNA topnikim i oklopnim
snagama pod izlikom da prekida "meunacionalni sukob".
Potkraj jula Hrvati doista i jesu bili na rubu poraza. Njihove su postrojbe na terenu trpjele
udarce koalicije krajinskih Srba, JNA i srbijanskih dobrovaljaca i pripadnika SDB-a. Snage JNA
bile su jo uvijek razmjetene diljem republike, pa je hrvatsko rukovodstvo bilo suoeno s tekim
odlukama o nainu voenja uspjene obrane. Tuman i njegov najui krug odabrali su strategiju
izbjegavanja otvorenog sukoba s JNA u nadi da e dobiti potporu Zapada i posijati sjeme nesloge u
armijskim postrojbama i u oficirskom zboru.28
Na sastanku u Londonu sredinom jula, zemlje G-7 (vjerojatno pod presudnim utjecajem
Velike Britanije i Sjedinjenih Amerikih Drava ) usuglasile su se da ne mogu uiniti nita kako bi
sprijeile sukob u Hrvatskoj te su se sakrile iza izjave "da narodi Jugoslavije moraju sami odluiti o
svojoj budunosti". Dio rezoniranja u prilog takvom stavu temeljio se - kako se Russell Johnston
sjeao svojih interakcija s vladom Johna Majora - na uvjerenju da e se zaraene strane

26
Gl 177.
27
Gl. 178-179.
28
"jednostavno meusobno iscrpsti". Dio takvog stava, u sluaju Francuske i Velike Britanije,
temeljio se i na vie -manje otvorenim simpatijama prema Srbiji i njezinim ciljevima".29
Dio razloga zbog kojih je Zapad oprao ruke od Hrvatske i Jugoslavije temeljio se i na opoj
politici prema Sovjetskom Savezu. Gorbaov je dramatino gubio vlast pa je postojala stvarna
opasnost od velikog sukoba izmeu periferije SSSR-a i tvrdolinijaa u sredinjoj vladi. Zapad se
stoga nije htio isticati glede jednog pitanja - raspada Jugoslavije - koje je moglo postati presedan za
Sovjete. Kako je jedna ameriki dunosnik izjavio New York Timesu: "Sovjetski se Savez moe
odrati ili raspasti, ali mi elimo ostati isti tako da nas nitko ne okrivljava za ishod , kakav god on
bio (...) sjedit emo po strani sve dok ne dobijemo uljeve na stranjici"

Reagiranje njemakog tiska spominju mnogi autori, ali slini primjeri iz Velike Britanije
osobito su pouni, posebice u svjetlu jasne sklonosti Foreign Officea prema odbijanju svakoga
zapadnog aganmana u Jugoslaviji. Poetkom augusta veina londonskih novina otro je kritizirala
politiku britanske vlade i EZ-a. Times je tvrdio da je JNA sada samo produena ruka srbijanske
drave, usmjerena na ekspanziju i da Zapad samo eka ishod rata. U jednom od Timesovih
uvodnika novinar je zaklinjao EZ da zaustavi Srbe i jasno izjavi kako Slovenija nije bila poseban
sluaj te da e se hrvatsko pravo na priznanje biti prevovremeno razmotreno".

Komentari u drugim novinama takoer su izraavali suglasnost s takvim stavom Guardian je


smatrao kako je pomo JNA presudna za srbijansku kampanju i zahtjevao najotriju europsku
reakciju prema Miloeviu i generalima, dok je Independent ponovio svoju potporu priznanju
Hrvatske te usto pozvao na oruanu intervenciju mirovnih snaga Europe.
Problem je meutim, bio u tome to se njihove reakcije na eksploziju nasilja u veini sluajeva
nisu temeljile na dogaajima na terenu nego na njihovim politikim sklonostima u aktualnim
pregovorima o budunosti Europske zajednice. Ta tendencija povezivanja politike prema Jugoslaviji
s politikom prema europskoj integraciji bila je osobito izraena u Francuskoj i Velikoj Britaniji. Ona
je guila svaki uinkovit jedinstven pristup EZ-a ratu u Hrvatskoj, to je bilo najoitije u raspravama
o moguem vojnom angamanu EZ-a u Jugoslaviji - ili preko Zapadnoeuropske unije ili
proirenjem promatrake misije predviene Brijunskim sporazumom. Uloga dugo uspavanog
WEU-a u sigurnosnoj arhitekturi poslijehladnoratovske Europe bila je predmet ivih rasprava ve
tijekom 1990.u jeku priprema zapadnog saveza za intervenciju protiv Iraka.30
Unato jakoj potpori proirenju odgovornosti WEU-a u mnogim zemljama - osobito u Francuskoj -
toj je organizaciji povjerena tek manja uloga provedbe vojno - pomorskog embarga protiv Iraka.
Dok se rat u Hrvatskoj irio u julu 1991., Francuska je ponovno iznijela WEU na stol.
Na sastanku Vijea EZ-a 25.jula Roland Dumas predloio je osnivanje snaga za "razdvajanje" i "dao
na znanje kako Francuska eli da WEU postane potpuna obrambena institucija EZ-a". Sljedeih je
dana francuski prijedlog dobio odreenu potporu u Zajednici -osobito u Njemakoj, koja je
podravala svaki znak meunarodne akcije u Jugoslaviji - ali se intenzivno protivljenje Velike
Britanije i drugih nije moglo nadvladati. 31
Pokretanje europske intervencije koju bi koordinirao WEU zahtjevalo bi mnogo napora i vremena,
a vremena je bilo malo, to je bilo jasno i vrhovnom zapovjednitvu JNA. Jo problematinije, u
francuskom prijedlogu nije se navodilo da bi se snage WEU-a slale u Jugoslaviju kao nekakvo
sredstvo odvraanja eskalacije srpske agresije, nego prije kao sredstvo za "urazumijevanje"

29
Gl. 180. -
30
181
31
182
Hrvatske i njenu privolu na ostanak u zajednikoj jugoslovenskoj dravi. Rasprava o ulozi WEU-a
ponovo je oivjela u septembru i donijela odreene rezultate. Potkraj jula i poetkom augusta,
meutim, radilo se tek o praznom poziranju i odvraanju pozornosti, lako odbaenom od najveeg
pobornika NATO-a i najveeg protivnika intervencije u Jugoslaviji - Velike Britanije.-32.

Dok su Slovenci tek pomogli Miloeviu da jo vie izolira Hrvate, jedan mnogo vaniji igra u
federaciji gotovo mu je omoguio zadati odluan smrtni udarac Zagrebu: bosansko-hercegovaki
Muslimani. Stav najbrojnije etnike grupe u sredinjoj jugoslovenskoj republici bio je nadasve
vaan i za Miloevieve i za Tumanove planove. Budui da je samo 31 posto stanovnitva Bosne i
Hercegovine bilo srpske nacionalnosti, Miloeviu je oajniki trebala saradnja bosanskih
Muslimana za ostvarenje planova o irenju srpske drave na zapad u Hrvatsku. Sredinom jula
1991.ti su se Muslimani - ba kao i Slovenci - tajno i na svoju ruku obratili Miloeviu radi
nagodbe. 33
Razlog zbog kojega su muslimanski lideri odjednom odluili sklopiti pakt sa srbijanskim
predsjednikom bio je jednostavan: saznali su to im sprema Miloeviev stroj. Poetkom jula
bosanska Sluba dravne bezbjednosti dokopala se snimaka razgovora izmeu Miloevia,
Karadia i njihovih saradnika u JNA te planove armije usmjerenih posebno protiv bosanskih
Muslimana. Suoeni s takvim okantnim ugroavanjem svoje egzistencije i bez mogunosti
oslanjanja na Hrvate zbog njihovih slabosti i Tumanovog dvosmislenog stava prema cjelovitosti
Bosne i Hercegovine, Muslimani su se odluili nagoditi sa Beogradom.34

Stvarni razlog povlaenja bila je vjerovatno Izetbegovieva elja da odri ravnoteu izmeu
Hrvata i Srba, kao i njegov osjeaj da Miloevieva ponuda nije iskrena.

Sudei po tadanjim presretnutim razgovorima izmeu Miloevia i Karadia - ije je snimke


Izetbegovi moda imao - ponuda srbijanskog predsjednika bila je doista neiskrena i on je nije
namjeravao potovati. Miloevi je zapravo htio rascijepiti bosanske Muslimane i bio je uvjeren da
je pristanak rukovodstva bosanskih Srba jedino to mu je potrebno kako bi BiH ostala u zajednikoj
dravi sa Srbijom i Crnom Gorom. Nadalje, Miloevievi i Karadievi ciljevi glede bosanskih
Muslimana ve su krenuli zloslutnim putem poetkom toga ljeta. - strana 186.
Prema iskazu Milana Babia na hakom suenju Miloeviu, u kojemu on opisuje svoj sastanak s
Miloeviem i Karadiem u Beogradu u julu 1991.: "Karadi je rekao (...) da ima Aliju
Izetbegovia u malom depu, da se s njim moe obraunati u svakom trenutku, ali da vrijeme nije
sazrelo za to, jer bi krivnju pripisali Srbima, pa bi bilo bolje priekati da Izetbegovi prvi napravi
pogrean politiki potez, i tada bi mogli srediti raune s Muslimanima, pa bi ih protjerali i nagurali
u rijene doline, a on bi objedinio sve srpske teritorije u Bosni i Hercegovini. -strana 186.

Javnost BiH tano je ocijenila nagodbu kao pokuaj podjele Muslimana i prikljuenje Bosne i
Hercegovine projektu srbijanske ekspanzije uz pomo bosanskih Srba i SDS-a. A Alija Izetbegovi
objavio je da e Bosna i Hercegovina ubrzo organizirati referendum o svojoj budunosti kao
nezavisnoj dravi.35
Dok je jugoslovenska kriza strmoglavo tonula u nasilje tijekom prvih ljetnih mjeseci, Sovjetski
32
182
33
185
34
186
35
186
je Savez teturao na rubu kolapsa sistema. Budui da se okruio konzervativcima kako bi ojaao svoj
sve slabiji poloaj, Gorbaov je brzo gubio kontrolu, ne samo nad sovjetskim republikama koje su
glasno zahtijevale nezavisnost nego i nad Moskvom i sredinjom vlau. Tijekom toga itavog
proljea zapadni tisak i obavjetajna zajednica bavili su se nagaanjima hoe li sovjetskog lidera
zbaciti oni koji smatraju njegove reforme uzrokom mogueg raspada Sovjetskog Saveza. Gorbaov
je, dakle, bio prisiljen paljivo drati ravnoteu izmeu svog programa reformi i pritiska domaih
elita za ouvanje sovjetske drave. 36

Posljedice takvih dubokih podjela meu glavnim silama Europske zajednice bila je
diplomatska igra koju su samo djelomice vodili dogaaji na terenu pa su se stoga posve razumljivo
inilo da EZ "potuje samo dobru formu" upravljanja krizom. Srbijanski predsjednik i njegov tabor
pokazali su se iznimno sposobnima u ubiranju koristi iz takve igre. Rezultati EZ-ovih napora
tijekom tog nasilnog ljeta bili su doista gotovo potpuno u skladu s Miloevievim ciljevima.

Slovenija je "ispala iz igre". Hrvatska je naglo gubila teritorij bez stvarne mogunosti
meunarodne intervencije ili priznanja. A mehanizmi angamana Zajednice bili su slabi i
nedjelotvorni.
Kratko razdoblje jae inicijative i jedinstva nakon propaloga sovjetskog pua - premda je razotkrilo
ranjivost srbijanskog predsjednika i njihovu osjetljivost na pritisak - dovelo je tek do osnivanja
Konferencije o Jugoslaviji. Kako su se rat i nasilje te jeseni nastavili, duboke podjele meu trima
najveim silama EZ-a nisu tek priguile njihova nastojanja da zaustave krizu, nego su i dovele u
pitanje napredak preobrazbe itave Europske zajednice. - strana 197.
Odnosi Njemake i Nizozemske - kao i drugih drava EZ-a - bili su doista optereeni njihovim
razliitim percepcijama najboljeg naina za rjeavanje sukoba na terenu. Dok je napose Njemaka -
ali i Belgija, Danska, Italija, Portugal i druge zemlje - vjerovala da se pritisak mora jasno usmjeriti
na agresore u Srbiji i JNA, dijametralno oprena kola miljenja, koja je posebno bila jaka u Velikoj
Britaniji, ali i u Francuskoj i povremeno Nizozemskoj, smatrala je da bi se glavni dio zapadnog
pritiska trebao primjeniti na slabiju stranu jer bi takav pristup budio najvie nade u brz zavretak
neprijateljstava. Londonski Times je najbolje izrazio bit ovog politikog pristupa: "Od svih
jugoslovenskih aktera, samo su Hrvati osjetljivi na pritisak EZ-a. - strana 202.
S druge strane, neki su maglili poruku i otupili EZ-ovu novu politiku prema srbijanskom
predsjedniku. Na zajednikoj konferenciji za tisak s Mihailom Gorbaovom 31.oktobra, Francois
Mitterrand relativizirao je meurepublike granice u Jugoslaviji kao "unutarnje administrativne
granice koje se ne mogu (barem ne automatski) smatrati granicama prema meunarodnom pravu".
On se takoer usprotivio onima koji su traili jasan put prema priznavanju jugoslovenskih republika.
Douglas Hurd pridruio mu se sutradan, poslije obraanja britanske kraljice prilikom poetka rada
Parlamenta, energinim odbijanjem ne samo svih prijedloga niza zastupnika koji su zagovarali bri
pristup priznavanju jugoslovenskih republika nego i mogunosti bilo kakvoga zapadnoga vojnog
angamana u Hrvatskoj.

Prilino ciniki, britanski ministar vanjskih poslova pitao se ak ima li "smisla" uvoenje
zone zabrane letenja protiv stalnih napada Jugoslovenskog ratnog zrakoplovstva na Vukovar i
Dubrovnik. Hurd je smatrao da je Miloevi "donekle tvrdoglav", ali nije ponudio nikakve politike
prijedloge koji bi srbijanskog predsjednika uinili fleksibilnijim. Napokon, i moda najznaajnije,
36
187
tijekom posjeta Beogradu, 3.novembra grki ministar vanjskih poslova Antonis Samaras potvrdio je
snano neslaganje svoje zemlje sa raspadom Jugoslavije i aludirao na grki veto protiv EZ-ovih
sankcija Srbiji zbog mogue tete za grku trgovinu s ostatkom Europe. 37
Genscher je svakako oekivao da EZ nee povui svoja obeanja. U govoru u Bundestagu i
intervjuu na radiju 6.novembra njemaki je minstar vanjskih poslova naglasio kako je njegov glavni
cilj osigurati da se Zajednica vjerno dri svojih odluka.
Po njegovu miljenju, konferencija je imala dvije opcije: ili je mogla nastaviti raditi s republikama
spremnima za saradnju, kako se Zajednica obavezala izjavama 28.oktobra i 4.novembra, ili ju je
lord Carrington mogao proglasiti beskorisnom, pa bi u tom sluaju trebalo priznati republike koje su
htjele nezavisnost. Usto, naglasio je Genscher, Srbiju je trebalo izloiti opsenim ekonomskim
sankcijama (ponovo u skladu sa obeanjima u deklaracijama ministara vanjskih poslova EZ-a) koje
bi, kako je on smatrao, trebale ukljuivati embargo na uvoz nafte i zamrzavanje meunarodnih
sredstava i finansijskih transakcija u saradnji s Vijeem sigurnosti.38.
Napori Genschera i Kohla da potaknu Zajednicu na ostvarenje prijetnji na koje se obavezala naili
su na zid otrog protivljenja SAD-a, to je dalo odluujui poticaj zemljama EZ-a koje su imale
podvojene stavove prema smjeru Zajednice utvrenom izjavama od 28.oktobra i 4.novembra. James
Baker izvrio je jak pritisak na svoga njemakog kolegu da ne navodi Zajednicu na odustajanje od
"konsenzusa o nepriznavanju" kojega je ameriki dravni sekretar pogreno percipirao. Stav Bakera
i State Departmenta moda je najbolje saeo Lawrence Eagleburger u intervjuu to ga je te sedmice
dao beogradskom tjedniku Vreme: "Ne namjeravam imenovati krivca, ali usudio bih se rei kako se
meni osobno ini da su do sada sve strane ve trebale shvatiti da su sve krive.39
Zbog takvog dvostrukog amerikog pritiska, koji su vrlo rado poduprle Francuska i Velika
Britanija, ne iznenauje to su deklaracije EZ-a i NATO-a od 8.novembra znaajno odstupile od
puta to su ga ve zacrtala diplomatska nastojanja Zajednice.
Obje su deklaracije izrazile zabrinutost zbog nastavka krvoprolia i dramatine situacije u
Dubrovniku, kao i zobg toga to Carringtonove prijedloge nisu podrale sve strane. Meutim,
deklaracija EZ-a ispunila je mali broj obeanja to ih je Zajednica dala oekujui upravo one
dogaaje koji su smatrani uzrokom zabrinutosti.40

Rezultati toga kratkog, ali vrlo uticajnog povratka State Departmenta i Bijele kue na diplomatsku
pozornicu bili su opet u potpunoj suprotnosti s preovladavajuim miljenjima u amerikom
Kongresu. Republikanski senator Alfonse D"Amato predloio je sredinom oktobra rezoluciju broj
1793, koja bi nametnula Srbiji trgovinski embargo i zabranila ameriku pomo sve dok srbijanska
vlada ne prekine agresiju i ne pristane ostati u sadanjim granicama. Istoga dana, 28.oktobra - kada
je EZ otrom izjavom upozorio Srbiju - Senat je konsenzusom prihvatio rezoluciju koju su
predloili demokratski senatori Carl Levin i Al Gore zahtijevajui od predsjednika Busha da u
Vijeu sigurnosti urgira slanje mirovnih snaga koje bi pomogle odranju prekida vatre.

U jednom od svojih mnogih strastvenih govora o toj temi, Gore je preklinjao Bsuhovu
administraciju da stubokom promijeni smjer i napokon odustane i napokon odustane od nade za
odravanjem jugoslovenskog entiteta i pretjeranog oslanjanja na EZ u rjeavanju sukoba.
"Jugoslavija je stvorena kao reakcija na vilsonovska naela samoodreenja. Cijenili smo je kao
zatitnu prepreku sovjetskoj agresiji. Ona vie ne odraava koncepciju samoodreenja nego
37
221
38
223
39
223-224
40
224
ponovnu pojavu imperijalizma u svoj svojoj aroganciji".41.

Moda nema boljeg dokaza o katastrofalnom uinku zapadnog povratka na relativizam nakon
neuspjeha Carringtonove konferencije od transkripta presretnutog razgovora Radovana Karadia i
Dobrice osia samo tri dana nakon rimskog sastanka na vrhu. "Ujedinjenje junih Slavena je
historijski propalo, ali ujedinjenje Srba nije. Sad se historijski dovrava ili gubi (...) Vaa taktika,
vaa strategija; ja ne znam ta bi bilo da vi niste ovakvi kakvi jeste". osi je te pohvale
Karadievoj "taktici" i "strategiji" izrekao u jeku referenduma bosanskih Srba o ostanku u
zajednikoj dravi sa Srbijom i Crnom Gorom i samo nekoliko sedmica nakon to su Srbi
demonstrativno napustili Skuptinu Bosne i Hercegovine.
Poslije dvomjesene Konferencije o Jugoslaviji, na kojoj Miloevi doista nije "nita prihvatio",
poloaj srpske koalicije bio je dobar. Bila je nadomak postizanju vojnih ciljeva, a uspjela je izbjei
sve stvarne kaznene mjere. Meunarodno priznanje srpskih protivnika sada je bil ne samo ponovno
daleko nego i formalno u rukama srbijanskog predsjednika koji je to, paradoksalno, "zasluio"
stalnim odbijanjem mirovnih planova EZ-a. tovie, neuspjesi Zajednice ubrzo su omoguili
Miloeviu da premjesti arite meunarodnog posredovanja s Europe i njezinih neugodnih
Nijemaca na jednu drugu meunarodnu organizaciju kojom je mogao mnogo lake manipulirati - na
Ujedinjene narode. 42

41
225
42
228