GRAHAM GREENE: KRAJ LJUBAVNE PRIE

Naslov originala: The End of the Affair

Prevela: Ljerka Radovi
 PREDGOVOR

Uzbudljivo je pievo sporo otkrivanje individualne metode pisanja

romana, ali kad zae u zrele godine ivota, naie trenutak kad osjea
da vie nema kontrole nad svojom metodom, postao je, naime, njenim
zatoenikom. Onda se tu usadi i jedno dulje razdoblje zvano
l'ennui'1 kad mu izgleda da je sve to ve ranije uinio. Tada se vie
boji itati povoljne kritike o sebi nego one nepovoljne, jer one prve
strahovito strpljivo, na njegove oi, odmotavaju nepromjenjivu aru
kao na tepihu. Ako je pisac mnogo zavisio o podsvjesnom, o svojoj
sposobnosti da i svoje vlastite knjige zaboravlja, kad se one konano
pojave na policama knjiara, kritiar ga podsjea ova se tema
oivotvorila prije deset godina, ona poredba, koja mu je tako
nepromiljeno dola pod pero, prije nekoliko tjedana, upotrebljena je
prije skoro dvadeset godina u jednom odlomku gdje on
Pokuavao sam pobjei iz svoga zatvora piui za film, ali me je Trei
ovjek pozvao u drugi, jo luksuzniji zatvor. Prije nego to sam se
vratio onome to smatram svojim pravim poslom, itao sam Velika
oekivanja. Dickensa nikada prije toga nisam smatrao vrlo
simpatinim piscem, ali sam sada bio opinjen prividnom lakoom
kojom je upotrebljavao prvo lice jednine u pripovijedanju. inilo mi
se: ovdje se nalazi izlaz iz odreenoga, ustaljenoga uzorka, u
ovakvom postupku, u kojemu se jo nisam ogledao. Prvo je lice
jednine oduvijek prualo oigledne prednosti: izabrana je toka
gledita jamila protiv bilo kakvog iskuenja od zastranjivanja, tj.
ja moe promatrati samo ono to ja promatra, ali kad sam se
upoznao s upotrebom prvog lica u romanima gospodina Somerseta
Maughama i njegovih imitatora, mislio sam da je ovakav postupak

1
l'ennui (franc.) = dosada
pomalo prelak i suh, previe blizak nespretnom ljudskom govoru, da
je bezbojan
Moda i jest bio suh i bezbojan, ali ne i lak. Mnogo puta sam zaalio
to sam slijedio to ja na njegovom zlosretnom putu i promiljao
zapoeti Kraj ljubavne prie sasvim ispoetka, s Bendrixom vienim
izvana, u treem licu. Nikad se prije toga nisam tako naporno morao
boriti da bih ostvario zanimljivo pripovijedanje. Na primjer, kako sam
mogao uiniti raznolikim onaj najvaniji ton, kad je postojala samo
jedna linost koja stalno komentira? Ve je na prvoj stranici Bendrix
odredio ton: Tako je ovo zabiljeka o mrnji daleko vie nego o
ljubavi a ja sam se uasavao pomisli da se zbog njegove mrnje
cijela knjiga ne osui poput dimljene ribe. Dickens je na neki udesan
nain varirao svoj ton, ali kad sam pokuao analizirati tajnu njegovog
uspjeha, osjeao sam se poput ovjeka koji ne razlikuje boje i koji
pokuava razumski razlikovati jednu boju od druge. Za moju su
knjigu postojale samo dvije nijanse iste boje pomamna ljubav i
pomamna mrnja; gospodin Parkis, privatni detektiv, i njegov sin bili
su pokuaj da uvedem jo dva tona, humoristiki i patetini.
Knjiga je poela da oivljava u prosincu 1948. godine, u jednoj sobi
hotela Palma, u Capriju. Uvijek zamiljam da je na mene utjecala
knjiga to sam je itao u to vrijeme, tj. jedan izbor djela Barona von
Hgela, poimence odlomci iz njegove studije osv. Katarini
Denovskoj. Imam obiaj da obiljeavam knjige koje itam, piui
zabiljeke na marginama, pa ipak ne mogu nai ni jednu biljeku uz
odlomak o sv. Katarini, nijednu koja bi imala neki znaaj. Ali, u
drugom jednom Hgelovom eseju nailazim na slijedei podvueni
odlomak: proiavanje i polagano konstituiranje pojedine osobe u
linost posredstvom naizgled slijepog determinizma prirodnog zakona
i prirodnih dogaaja... Nita ne moe biti sigurnije od toga da moramo
priznati i smjestiti ovaj neporecivi, svenametljivi element i silu negdje
u nae ivote: ako ga ne priznamo posrednikom, epat e nas kao
nau posljedicu.
Nita nije moglo biti dalje od von Hgelovog znaenja, od
pripovijetke koja je sada poela da mi kopka po glavi o ovjeku
koji je gonjen i nadjaan nagomilavanjem prirodnih sluajnosti, sve
dok se nije uplaio da e, zbog samo jedne sluajnosti, isprika o
sluajnosti propasti. Na alost! Bila je to namjera koju sam ja
iznevjerio. Ima mnogo toga to mi se svia u ovoj knjizi ini mi se
da je jednostavnije i bolje napisana od svojih predhodnica i vjeto
konstruirana da bi izbjegla razvuenost vremenskoga slijeda kojega
sam spomenuo negdje drugdje (nauio sam, poneto, neprekidno i
ponovno itajui izvanredni roman Dobar vojnik Forda Madoxa
Forda), ali sve dok nisam stigao do konanoga dijela, nisam shvatio
ogroman problem koji sam sebi postavio.
Sarah je bila mrtva, knjiga je trebala da se nastavi bar isto toliko i
poslije njene smrti, a ipak, poput Bendrixa, shvatio sam da nemam
velike elje nastaviti u trenutku kad je moja glavna linost zauvijek
nestala i kad je iza nje ostala samo filozofska tema. Poeo sam juriti
prema kraju i mada u posljednjem dijelu ima prizora, naroito onih
koji izraavaju razvoj njenosti izmeu Bendrixa i Sarinog mua, koji
mi se ine dovoljno uspjenim, prekasno sam uvidio kako sam varao
varao samoga sebe, varao itaoca, varao Barona von Hgela.
Dogaaj sa jagodastim mladeom nije trebao biti u knjizi; svako
takozvano udo, kao to je izlijeenje Parkisova sina, trebalo je imati
potpuno prirodno objanjenje. Sluajnosti su se trebale nastaviti
tokom godina, nagraujui Bendrixov um, nameui mu neradu
sumnju u njegov vlastiti ateizam. Posljednje bi stranice ostale gotovo
iste kao to su i napisane (stvarno mi se vrlo sviaju posljednje
stranice), ali previe sam ubrzavao kako sam se primicao kraju.
Ispalo je da sam se u ovom izdanju pokuao vratiti blie mojoj
prvobitnoj namjeri. Smytheov je jagodiasti biljeg zamijenjen konim
oboljenjem, koje je moglo biti nervnoga porijekla i prijemljivo
ozdravljenju kroz vjeru.
Jedna epizoda u knjizi, koja se mnogim kritiarima nije svidjela, jest
otkrie da je Saru njena majka potajno krstila kad je bila malo dijete.
Agnostinom itaocu s kojim sve vie suosjeam izgleda kao da
ova epizoda uvodi ideju magije. Ali, ako hoemo vjerovati u neku silu
koja je neizmjerno iznad nas, po kapacitetu i znanju, tada magija
zaista formira dio naega vjerovanja ili radije, magija je termin
koji upotebljavamo za tajanstveno i neobjanjivo poput stigmi2
Oca Pija, koje sam promatrao udaljen nekoliko koraka, dok je on itao
Svetu misu jednog ranog jutra u svom manastiru, u junoj Italiji.
Epizodu Sarinog tajnog krtenja izveo sam iz ivota Rogera
Casementa. Katoliki se kapelan u njegovom zatvoru, koga je on
zamolio da ga primi u katoliku vjeru, raspitivao i saznao da je ovaj
bio potajno krten kad je bio dijete. Ovdje nismo nuno u carstvu
magije ili sluajnosti moda smo u podruju Dunneovog
Eksperimenta s vremenom.
Roman Kraj ljubavne prie imao je veeg uspjeha kod italaca nego
kod kritiara. Toliko sam sumnjao u njega, da sam pretipkani rukopis
poslao svom prijatelju Edwardu Sackvill-Westu i zamolio ga za
savjet. Treba li da stavim knjigu u ladicu i jednostavno zaboravim na
nju? Iskreno mi je odgovorio da mu se roman ne svia, ali ga, ipak,
moram objaviti mi treba da imamo vitalnost viktorijanaca, koji
nikada nisu oklijevali objaviti kako dobre tako i loe stvari. I tako sam
je objavio. Umnogome su me utjeile pohvalne rijei Williama
Faulknera. Poslije sam bio zahvalan dvogodinjem vjebanju kroz
koje sam proao u upotrebi prvoga lica jednine piui ovaj roman, jer
sam kasnije moda mogao strahovati da upotrijebim tu metodu u
Mirnom Amerikancu, romanu koji je takav nain pisanja imperativno
zahtijevao i koji je, moda, to se tehnike strane tie, uspjenija
knjiga.
2
Stigma, eccl. Pl. stigmata, (lat.) = stigme, rane kakve su na Isusovu tijelu
ostavili avli i koplje (nap. prev.)
Prijevod:
Duanka Jovanovi
 Posveeno C.

ovjek u svom srcu ima mjesta koja jo nisu

oivjela, a patnja se uvlai u njih da bi ta
mjesta mogla oivjeti
LEON BLOY
 PRVA KNJIGA
1.

Pripovijetka nema ni poetka ni kraja: ovjek svojevoljno odabire

onaj trenutak doivljaja od kojega e se osvrnuti unatrag i od kojega
e pogledati unaprijed. Kaem ovjek odabire s nemarnim
ponosom profesionalnog pisca koga su kad se sasvim proslavio
hvalili zbog njegove vjetine pisanja, ali ja u zapravo od vlastite
volje odabrati tu tamnu kiovitu sijeanjsku no na Commonu, 1946.
godine, kad sam ugledao Henryja Milesa kako se nakrivio gazei
preko iroke rijeke, a moda su te slike i prilike odabrale mene?
Zgodno je i ispravno, prema pravilima moga zanata, poeti ba tamo,
ali da sam tada vjerovao u Boga, isto tako sam mogao vjerovati u
jednu ruku u blizini koja me je gurkala, i nagovarala Oslovi ga, jo te
nije vidio.
Ali zato bih ga oslovio? Ako mrnja nije previe krupan izraz da se
primijeni na ijedno ljudsko bie, mrzio sam Henryja a i mrzio sam
njegovu enu Saru. Mislim da je on mene zamrzio ubrzo poslije
dogaaja te veeri: kao to je kadto zacijelo mrzio svoju enu i onog
drugog u kojega, sreom, u to doba nismo vjerovali. Tako je ovo
zabiljeka o mrnji daleko vie nego o ljubavi, pa ako kaem to u
prilog Henryja i Sarah, onda mi se moe vjerovati. Piem protiv
predrasuda, jer moj profesionalni ponos vie voli poluistinu, pa ak i,
da tako kaem, polumrnju.
Neobino je bilo vidjeti Henryja vani u takvoj noi: volio je svoju
udobnost i, na kraju krajeva ili sam to tako shvatio imao je
Saru. Za mene je udobnost neto kao pogreno sjeanje na krivom
mjestu ili vremenu. Ako je ovjek osamljen, vie voli neudobnost.
Bilo je previe udobnosti ak i u kombiniranoj sobi koju sam imao na
krivoj junoj strani Commona, u uspomenama iz prolosti
drugih ljudi. Poelio sam da se malo proetam po kii i da popijem
neto u gostionici. Malo prenatrpano predsoblje bilo je puno stranih
eira i kaputa, a ja sam sluajno dohvatio neiji kiobran ovjek
na prvom katu imao je u gostima prijatelje. Zatvorio sam za sobom
vrata od obojena stakla i paljivo silazio stubitem koje je bilo
uniteno eksplozijom 1944. godine i nikad nije bilo popravljeno. Imao
sam razloga da se sjeam te zgode, i kako je obojeno staklo, izdrljivo
i runo i viktorijansko, podnijelo udarac kao to bi ga podnijeli i nai
djedovi.
im sam preao preko Commona, opazio sam da sam ponio tui
kiobran jer je poeo proputati vodu koja mi se slijevala pod ovratnik
kabanice. Onda sam spazio Henryja. A tako lako sam ga mogao
izbjei; nije imao kiobrana, a na svjetlu svjetiljke vidio sam da su mu
oi zaslijepljene od kie. Tamno drvee bez lia nije bilo zatita od
kie; stajalo je poput razbijenih vodovodnih cijevi, a kia je kapala s
Henryjeva crna kaputa dravnog slubenika. Da sam proao pokraj
njega, ne bi me vidio, a da sam stupio s kolnika samo dvije stope, bio
bih sasvim siguran, ali ja rekoh: Henry, izgleda kao neki stranac
i primijetih kako mu oi zasjae kao da smo stari prijatelji.
Bendrix ree on ljubazno, a ipak ljudi bi rekli da je on imao
razloga za mrnju, a ne ja.
Kud si poao, Henry, po toj kii? Ima ljudi prema kojima
ovjek osjea nesavladivu elju da ih zadirkiva, ljude ije vrline ne
dijelimo. Izbjegavajui otvoren odgovor, on ree: Oh, elio sam se
malo proetati na zraku i za vrijeme iznenadnog jakog udara vjetra
i kie, on na vrijeme prihvati svoj eir da se ne otkotrlja prema
sjevernoj strani.
Kako je Sarah? upitah, jer bi se moglo initi udno da nisam
pitao, premda se niemu ne bih toliko obradovao kao tome da je
bolesna, nesretna, da umire. U to vrijeme zamiljao sam da bi svaka
patnja koju je ona trpjela, olakala moju patnju, a da je mrtva, bio bih
slobodan: vie ne bih zamiljao sve one stvari koje ovjek zamilja
pod mojim podlim prilikama. A da je Sarah mrtva, moda bih mogao
zavoljeti tog jadnog glupog Henryja, pomislih.
Oh, veeras je nekamo izala a avo u mojoj dui opet se
pokrenu, sjetivi se onih dana kad je Henry morao ba tako odgovarati
drugim znatieljnicima, dok sam samo ja znao gdje je Sarah. Da
popijemo jednu aicu? upitah, i na moje iznenaenje on poe
ukorak sa mnom. Nikad jo nismo zajedno pili izvan njegove kue.
Odavno te nismo vidjeli, Bendrix. Ne znam zbog ega, ali ja
sam ovjek poznat po svom prezimenu nije trebalo ni da me krste
jer me svi moji prijatelji nazivaju prilino izvjetaenim imenom
Maurice, kojim su me moji ueni roditelji nazvali.
Dugo vremena.
Pa mora biti preko godinu dana.
Lipnja 1944. Godine rekoh. Tako dugo gle, je li mogue.
Budala, pomislih, budala kad nita nije primijetio tijekom godine i
pol dana. Nae dvije strane razdvajalo je manje od petsto jardi
ravnog travnjaka. Zar mu nikad nije palo na pamet da kae Sari:
Kako je Bendrix? Kako bi bilo da pozovemo Bendrixa? a zar mu
se njeni odgovori nikad nisu inili udni, izbjegavajui, sumnjivi?
Potpuno sam im nestao iz vida kao kamen kad padne u ribnjak.
Mislim da je ubor vode uzbuivao Saru tjedan dana, mjesec dana, ali
Henryjevi naonjaci bili su vrsto privezani. Mrzio sam njegove
naonjake ak i onda kad sam znao da se s njima mogu okoristiti, kao
i svi drugi.
Da li je u kinu? upitah.
Oh ne, ona gotovo nikada ne ide u kino.
Ila je.
Pontefract Arms bila je jo za Boi ukraena papirnatim trakama i
zvoniima svijetloljubiaste i naranaste boje, i stajala kao sjeanje
na komercijalno boino veselje, a mlada gostioniarka naslonila se
grudima na bar, promatrajui svoje muterije s omalovaavanjem.
Lijepo ree Henry a da nije ozbiljno mislio, pa se, oigledno ne
snalazei se, poe ukoena pogleda srameljivo osvrtati okolo da
negdje objesi eir. Imao sam dojam da je najsliniji lokal koji je ikad
posjetio bio onaj jeftini restoran blizu Northhumberland Avenue, gdje
je objedovao sa svojim kolegama iz ministarstva.
to e ti?
Nita ne bih imao protiv jednog whiskyja.
Niti ja, ali e se morati zadovoljiti rumom. Sjedili smo za stolom i
prebirali prstima po aama. Nikad nisam imao mnogo toga da kaem
Henryju. Sumnjam da bih se ikad trudio da dobro upoznam Henryja,
ili Sarah, da nisam 1939. godine poeo pisati pripovijetku u kojoj je
glavna linost bio visoki dravni slubenik. Henry James je jednom u
razgovoru s Walterom Besantom rekao da jedna mlada ena s
dovoljno talenta treba samo proi ispred prozora zajednike
blagovaonice u baraci strae i pogledati unutra, i ve bi mogla
napisati roman o brigadi, ali ja mislim da bi u jednoj fazi pisanja
knjige smatrala da je potrebno poi u krevet s jednim od gardista, pa
makar da samo provjeri pojedinosti. Razumije se da ja nisam legao s
Henryjem u krevet, ali uinio sam neto bolje, i prve veeri kad sam
izveo Saru na veeru imao sam namjeru hladnokrvno izvlaiti ideje iz
ene dravnog slubenika. Ona nije znala to radim; mislila je,
siguran sam, da me iskreno zanima njen obiteljski ivot i moda je
ba to u prvom redu probudilo njenu sklonost prema meni. U koje
vrijeme Henry dorukuje, pitao sam je. Ide li u ured podzemnom
eljeznicom, autobusom ili taksijem? Donosi li uveer posao kui?
Ima li torbu za spise s kraljevskim grbom na torbi? Nae prijateljstvo
je cvjetalo na temelju mog interesa; bila je vrlo zadovoljna to netko
uzima Henryja ozbiljno. Henry je bio vaan, ali bolje reeno vaan
kao to je slon vaan, po veliini njegova odsjeka; postoje neke vrste
vanosti koje ostaju beznadno osuene na neozbiljnost. Henry je bio
vaan kao pomonik tajnika u ministarstvu za mirovine, a poslije u
ministarstvu unutranjih poslova poslije sam se tome smijao u
onim trenucima kad mrzite svoga druga i traite neko oruje
Dolo je vrijeme kad sam namjerno rekao Sari da sam Henryja
izabrao u namjeri da ga kopiram, i to da ga kopiram kao linost koja
je bila smijean, komian element u mojoj knjizi. Tada joj je moja
knjiga postala mrska. Osjeala je golemu odanost prema Henryju (to
nikad nisam mogao porei) i za vrijeme tih pomuenih sati kad je
vrag uzeo moj mozak u svoje ruke, bezazlenog sam Henryja ak
mrzio, iskoristio bih roman i izmiljao epizode previe obine da se
napiu
Kad je jednom Sarah provela sa mnom cijelu no (tome sam se
radovao kao to se pisac raduje posljednjoj rijei svoje knjige), tu sam
zgodu iznenada pokvario sluajnom rijeju koja je unitila
raspoloenje, koje se kadto satima bez prekida inilo kao prava
ljubav. Oko dva sata mrzovoljno sam zaspao i probudio se u tri, a kad
sam Saru uhvatio za ruku, ona se probudila. Mislim da sam elio da
opet sve popravim, dok moja rtva nije prema meni okrenula svoje
lice, mutnih i od sna lijepih oiju i punih povjerenja. Zaboravila je
prepirku, a ja sam u njenoj zaboravljivosti naao ak novi povod. Svi
smo mi neurotina ljudska bia, a opet kau da nas je Bog stvorio.
Kraj svega toga teko mi je zamisliti bilo kakvog Boga, koji nije isto
tako jednostavan kao savrena jednadba i ist kao zrak. Rekoh joj:
Leim budan i razmiljam o petom poglavlju. Da li Henry prije
nekog vanog sastanka izgricka zrna kave da proisti zadah iz usta?
Ona odmahnu glavom pa poe tiho plakati, a ja sam se naravno
pravio da ne razumijem razlog jednostavno pitanje, muilo me
zbog moje linosti, to nije bio napad na Henryja, kadto
najsimpatiniji ljudi grickaju zrna kave
Tako sam nastavljao. Ona je malo plakala, pa zaspala. Imala je tvrd
san, a mene se ta njena sposobnost da vrsto spava dojmila jo i kao
uvreda.
Lutajui tuno pogledom izmeu svijetloljubiastih i naranastih
traka, Henry je brzo pio rum. Upitah ga: Lijepo ste proveli Boi?
Vrlo lijepo. Vrlo lijepo ree on.
Kod kue? Henry me pogleda kao da je moja modulacija te
rijei udno zvuala.
Kod kue? Da, naravno.
Kako je Sarah?
Dobro!
Hoe li jo jedan rum?
Na meni je red.
Dok je Henry poao po pia, ja sam otiao u zahod. Po zidovima bile
su nakrabane reenice: Gazdo, vrag odnio tebe i tvoju prsatu enu.
Svim svodnicima i kurvama zabavan sifilis i sretna gonoreja. Brzo
sam se vratio veselim papirnatim trakama i zveckanju aa. Ponekad
vidim sebe previe odraenog u drugim ljudima pa se mogu osjeati
udobno, i tada dobijem golemu elju da vjerujem u svece, u junaku
vrlinu.
Ponovio sam Henryju dvije reenice koje sam proitao u zahodu.
elio sam ga zgranuti, a iznenadilo me kad je rekao jednostavno:
Ljubomora je grozna stvar.
Misli ono o prsatoj eni?
I jedno i drugo. Kad si nesretan, drugim ljudima zavidi na srei.
Nikad nisam oekivao da e to nauiti u ministarstvu unutranjih
poslova. A eto u toj reenici gorina je opet procurila s moga
pera. Kako je ta gorina beutna i bez ivota. Kad bih mogao, pisao
bih s ljubavlju, ali kad bih mogao pisati s ljubavlju, bio bih drugi
ovjek: nikad ne bih izgubio ljubav. No odjednom sam preko sjajne
povrine stola obloenog ploicama osjetio neto nita tako krajnje
veliko kao to je ljubav, moda nita vie od drugarstva u nesrei.
Rekoh Henryju:
Jesi li nesretan?
Bendrix, zabrinut sam.
Kai mi. Mislim da ga je rum natjerao da govori, ili je bio svjestan
koliko ja znam o njemu? Sarah je bila odana, ali u vezi kakva je bila
naa, tomu se ne da pomoi da ovjek ne dozna jednu dvije stvari. ..
Znao sam da ima made lijevo od pupka, jer je Saru na to jednom
podsjetio jedan moj made: znao sam da pati od kratkovidnosti, ali da
nije htio nositi naoale u drutvu stranih osoba (ja sam jo bio
dovoljno stranac i nikad ga nisam vidio s naoalama). Znao sam da u
deset sati voli popiti aj, ak sam znao njegove navike spavanja. Je li
on bio svjestan da ja ve toliko znam, da jedna nova injenica nee
promijeniti na odnos? On ree: Plaim se zbog Sare, Bendrix.
Vrata bara se otvorie a ja sam na svjetlu vidio kako iba kia. Neki
mali veseli ovjek jurnu unutra i uzviknu: Zdravo, svima no
nitko mu ne odgovori.
Je li bolesna? Mislim da si rekao
Ne, nije bolesna. Mislim da nije. On se tuno osvrnu okolo
ovo nije bio njegov milieu3. Primijetio sam da su mu bjeloonice
zakrvavljene; moda nije dosta nosio naoale uvijek ima tako
mnogo stranih osoba, ili je to moda bila posljedica suza. On ree:
Bendrix, ovdje ne mogu razgovarati kao da je neko imao naviku
da negdje razgovara. Hajde sa mnom kui.

3
Milieu = sredina; (franc.) (Prev.)
 Hoe li se Sarah vratiti?
Mislim da nee.
Platio sam pie, a to je opet bio predznak Henryjevog nemira; nikad
nije lako prihvaao ljubaznost drugih ljudi. Uvijek je bio onaj koji u
taksiju ima u ruci pripremljen novac, dok smo svi mi ostali prtljali
traei novac. Kia je jo tekla na avenijama Commona, ali do
Henryja nije bilo daleko. Otkljuao je vrata kljuem patentne brave
koja se nalazila na ulaznim vratima ispod polukrunog prozoria u
stilu Kraljice Anne, uao i doviknuo: Sarah, Sarah! eznuo sam
za odgovorom premda sam ga se bojao, ali nitko nije odgovorio. On
ree: Jo se nije vratila. Hajdemo u moju radnu sobu.
Jo nikad nisam bio u njegovoj radnoj sobi: uvijek sam bio Sarin
prijatelj, a kad sam sreo Henryja, bilo je to na Sarinom teritoriju,
njezinoj nasumce namjetenoj dnevnoj sobi gdje se nita nije slagalo,
nita nije bilo u stilu ili planirano, gdje se sve inilo kao da pripada
onom istom tjednu, jer nikad niemu nije bilo doputeno da ostane
kao znak sjeanja na nekadanji ukus ili minule osjeaje. Sve je tamo
bilo upotrebljavano, isto tako kao u Henryjevoj radnoj sobi, sada sam
osjeao kako je vrlo malo toga ikad bilo upotrebljavano. Sumnjam da
su odabrana Gibbonova djela i jednom otvorena, a odabrana Scottova
djela bila su tamo jer su vjerojatno pripadala njegovu ocu, kao i
bronana kopija kipa Bacaa diska. Pa ipak bio je sretniji u svojoj
neupotrebljavanoj sobi jednostavno zbog toga to je bila njegova,
njegovo vlasnitvo. Pomislio sam s ogorenjem i zaviu: ako ovjek
sigurno posjeduje neku stvar, nije potrebno da je ikad upotrijebi.
Whisky? upita Henry. Sjetio sam se njegovih oiju i upitao se
ne pije li on vie nego to je pio nekada. Dva dvostruka whiskyja to
ih je natoio svakako su bila obilna.
to te mui, Henry? Odavno sam napustio onaj roman o viem
dravnom slubeniku, vie nisam traio sliku i priliku linosti.
 Sarah. ree on.
Bih li se uplaio da je to rekao na isti nain prije dvije godine? Ne,
mislim da bih bio ushien ovjeku tako oajno dojadi obmana. Sa
zadovoljstvom bih prihvatio otvorenu borbu, pa makar postojala ma
kako mala ansa, zbog koje sam nekom njegovom taktikom
pogrekom, mogao pobijediti. A nikad u ivotu, ni prije ni poslije
toga, nisam toliko elio pobijediti. ak nikad nisam osjeao ni tako
jaku elju napisati dobru knjigu.
On me pogleda onim svojim od plakanja crvenim oima, pa ree:
Bendrix, bojim se. Vie se nisam prema njemu mogao vladati
pokroviteljski. Proao je istu kolu, i prvi put sam ga smatrao sebi
ravnim. Sjeam se jedne stare potamnjele fotografije njegova oca, to
je u okviru stajala na njegovom pisaem stolu, i gledajui je pomislio
sam kako je bio slian Henryju (fotografirana je otprilike u istim
godinama, sredinom etrdesetih), i opet kako nije slina. Nije se
razlikovala zbog brkova ve zbog viktorijanskog izgleda
samopouzdanja, to se on osjeao kao kod svoje kue, to je poznao
naine i odjednom me opet obuzeo onaj osjeaj prijateljstva i
drugarstva. Vie sam ga volio nego to bih volio njegova oca (koji je
radio u ministarstvu financija). Mi smo bili znanci, a zapravo stranci.
ega se boji, Henry? On sjede u naslonja kao da ga je netko
gurnuo i ree sa gnuanjem; Bendrix, uvijek sam mislio da je
najgora stvar, zbilja najgora stvar koju jedan ovjek moe uiniti
u ono drugo vrijeme svakako bih bio kao na mukama: kako mi je
bila strana, kako beskrajno dosadna ta nepomuenost bezazlenosti.
Zna da mi se moe povjeriti, Henry. Moda je, pomislih,
sauvala jedno moje pismo, premda sam napisao tako malo pisama.
To je profesionalni rizik kojemu su izloeni pisci. ene su sklone da
uveliavaju vanost svojih ljubavnika, a nikada ne predvide dan
razoaranja kad e se u autografskom katalogu po cijeni od pet
ilinga, pojaviti jedno indiskretno pismo obiljeeno oznakom
zanimljivo.
Pogledaj ovo ree Henry. Pruio mi je jedno pismo. Rukopis
nije bio moj. Hajde. itaj! ree Henry. Pismo je bilo od nekog
Henryjeva prijatelja koji pie: Predlaem da se taj ovjek kome
elite pomoi, obrati na izvjesnog ovjeka imenom Savage, 159 Vigo
Street. Poznato mi je da je taj ovjek sposoban i diskretan, a njegovi
pomonici manje su odvratni nego to su obino takvi momci.
Ne razumijem, Henry.
Pisao sam tom ovjeku i rekao da jedan moj znanac trai moj
savjet o privatnim detektivskim agencijama. To je uasno, Bendrix.
Mora da je prozreo tu izliku.
Zaista misli?
U tom pogledu nita nisam poduzeo, ali to pismo stoji na mom
pisaem stolu i podsjea me Izgleda tako glupo, zar ne, to potpuno
mogu vjerovati da ga ona nee proitati, premda dolazi ovamo svaki
dan po desetak puta. ak ga i ne stavljam u ladicu. A ipak nemam
povjerenja sada je u etnji. etnji, Bendrix. Kia mu je
promoila i obrub odijela, pa je rub rukava suio kraj plinske pei.
ao mi je. Uvijek si bio njen naroiti prijatelj, Bendrix. Uvijek
kau, zar ne, da je mu posljednja osoba koja upozna svoju enu
Sino, kad sam te vidio na Commonu, pomislio sam ako ti to kaem,
a ti mi se bude smijao, moi u spaliti pismo. Sjedio je tamo s
vlanom ispruenom rukom, odvrativi od mene pogled. Nikad mi
nije bilo manje do smijeha, a da sam mogao ipak bih se volio
nasmijati.
Nije to situacija kojoj bi se ovjek mogao smijati, makar jest
fantastino pomisliti On me moleivo upita: I jest fantastino. Ti
misli da sam budala, zar ne?
Trenutak prije bio sam spreman da se nasmijem, a ipak sada, kad sam
samo morao lagati, sva stara ljubomora se vratila. Jesu li mu i ena u
tolikoj mjeri jedno tijelo, da, kad ovjek mrzi enu, takoer mrzi i
mua? Njegovo me pitanje podsjetilo kako ga je lako bilo obmanuti:
tako lako da se gotovo inilo da je sudionik u nevjeri svoje ene, kao
to ovjek koji ostavlja novanice u hotelskoj sobi preutno odobrava
krau, i mrzio sam ga zbog iste one osobine koja je jednom pomogla
mojoj ljubavi. Rukav njegova kaputa isparavao se ispred plinske pei
i on ponovi, i dalje me ne gledajui: Naravno, vidim da misli da
sam budala. Tada progovori zloduh: Oh ne, ja te ne smatram
budalom, Henry.
Misli, zaista misli da je mogue?
Naravno da je mogue. Sarah je ljudsko bie. On ree ogoreno,
kao da sam ja napisao to pismo: A ja sam uvijek mislio da si ti
njezin prijatelj.
Naravno rekoh ti je mnogo bolje poznaje nego to sam je ja
ikad poznavao.
Na neki nain ree on tuno, a ja sam znao da je mislio upravo
na one stvari u kojima sam je ja najvie poznavao.
Pitao si me, Henry, smatram li te budalom. Samo sam rekao da u
toj sumnji nema nita glupo. Nita nisam rekao protiv Sare.
Znam, Bendrix. Oprosti. U posljednje vrijeme ne spavam dobro.
Nou se budim i pitam to da radim s tim nesretnim pismom.
Spali ga.
elio bih da to mogu. Jo ga je drao u ruci i na tren sam
pomislio da e ga zaista zapaliti.
Ili posjeti gospodina Savagea rekoh.
 Ali pred njim se ne mogu pretvarati da nisam njen mu. Zamisli,
Bendrix, sjedim tamo ispred pisaeg stola na stolcu na kom su sjedili
svi oni ljubomorni muevi, priajui istu priu... Misli li da tamo
postoji neka ekaonica tako da jedan drugo me vidimo lica dok
prolazimo?
udno, pomislih, Henryja bismo gotovo mogli smatrati ovjekom
bujne mate. Osjetio sam kako se moja superiornost uzdrmala, i u
meni se probudila stara elja za zadirkivanjem. Rekoh: Zato ja ne
bih poao onamo, Henry?
Ti? Za trenutak sam pomislio nisam li otiao predaleko i nee li
ak i jedan Henry poeti sumnjati?
Da rekoh, poigravajui se s opasnou; jer to sad smeta ako
Henry sazna neto o prolosti? Bit e to dobro za njega, a moda e ga
nauiti da bolje pripazi na svoju enu. Mogao bih se pretvarati da
sam ljubomorni ljubavnik nastavih. Ljubomorni ljubavnici su
potovaniji, manje smijeni od ljubomornih mueva. Njih podrava
utjecaj knjievnosti. Pomisli na Troila. Neu izgubiti svoje amour
propre4 kad budem razgovarao s gospodinom Savageom. Henryjev
rukav se osuio, ali ga je jo pridravao pokraj vatre i tkanina se
poela paliti. On ree: Zar bi ti to zaista uradio za mene, Bendrix?
a oi mu se ispunie suzama, kao da nikad nije oekivao ili
zasluio taj najvei znak prijateljstva.
Naravno da bih uradio. Gori ti rukav, Henry. On pogleda rukav
kao da nije njegov.
Ali to je fantastino ree. Ne znam to sam zapravo mislio.
Najprije da ti kaem, a onda da te to zamolim. ovjek ne moe
uhoditi vlastitu enu putem prijatelja, i da se taj prijatelj pretvara kao
da je njen ljubavnik.

4
Amour propre = samoljublje; franc. (Prev.)
 Oh, to nije uobiajeno, rekoh ali to nisu ni preljub ni kraa,
niti se ne bjei ispred neprijateljske vatre. Svakog dana ine se stvari
koje se ne pristoje, Henry. To je dio modernog ivota. Veinu tih
stvari i sam sam uinio.
Ti si dobar ovjek, Bendrix. Meni je bio potreban samo jedan pravi
razgovor da razbistrim glavu. I ovaj put zaista je zapalio pismo.
Kad je posljednji neizgoreni komadi papira stavio u pepeljaru, rekoh:
Ime je bilo Savage, a adresa je ili 159 ili 169 Vigo Street.
Zaboravi to ree Henry. Zaboravi to sam ti rekao. To je
besmisleno. U posljednje vrijeme jako me boli glava. Posjetit u
lijenika.
ujem kripu vrata rekoh. Sarah se vratila.
Oh ree on to e biti sluavka. Bila je u kinu.
Ne, to je Sarin korak. On poe prema vratima pa ih otvori, a
njegovo lice automatski zadobije izraz njenosti i ljubavi. Uvijek me
je ljutilo to mehaniko reagiranje na njenu prisutnost jer nita nije
znailo, ovjek se ne moe uvijek radovati eninoj nazonosti, ak i
ako je zaljubljen, a ja sam vjerovao Sari kad mi je rekla da se njih
dvoje nikad nisu voljeli. Vjerujem da je u mojim trenucima mrnje i
sumnje, bilo iskrenije dobrodolice. Ona je za mene bila barem linost
sa svojim vlastitim pravima, a ne dio kue, poput komada porculana
kojim se mora paljivo rukovati.
Sarah, doviknu on. Sa-rahrastavljajui slogove s
nepodnoljivom neiskrenou. Kako da je opiem strancu dok je
stajala u predsoblju na dnu stubita i okrenuta prema nama? ak ni
svoje izmiljene linosti nikad nisam mogao drukije opisati nego
samo po njihovim postupcima. Uvijek mi se inilo da itaocu romana
mora biti doputeno da sam sebi predstavi linost onako kako je njega
volja; ja mu ne elim pruiti gotove ilustracije. Sada me je iznevjerila
vlastita tehnika, jer ne elim da bilo koja druga ena zamijeni Saru,
elim da italac vidi ono iroko elo i samopouzdana usta, oblik
lubanje, a sve to mogu izraziti to je da se neka neodreena osoba
pojavila u kinom kaputu s kojega kaplje voda, rekavi: Da,
Henry? a zatim Ti? Uvijek me je zvala ti. Jesi li to ti pri
telefonu? Moe li ti? Hoe li ti? tako da sam ja budala ve
umiljao da na svijetu postoji samo jedan ti i da sam to ja.
Milo mi je to te vidim rekoh. Ovo je opet bio jedan od
trenutaka mrnje. Bila si u etnji?
Da.
Gadna no rekoh optuujui, a Henry doda s neprikrivenim
strahom: Posve si mokra, Sarah. Jednog dana e se na smrt
nahladiti.
Otrcana fraza sa svojom mudrou ponekad moe razgovoru dati
prizvuk zle kobi, a ipak ak da smo i znali da govori istinu, pitam se
bi li i jedan od nas dvojice, hladnokrvnou, nepovjerenjem i
mrnjom, osjetio pravi strah za njenu sreu.
 2.

Ne znam koliko je prolo dana. Stari nemir se vratio, a u tom

tmurnom stanju ovjek ne moe razlikovati dane kao to slijepac ne
moe razluiti svjetlo od tmine. Je li to bio sedmi ili dvadesetprvi dan
kad sam odluio da krenem u akciju? Sada, poto su prole tri godine,
nejasno se sjeam, bdijenja du granice Commona, kako sam iz
daljine promatrao njihovu kuu stojei pokraj jezera ili ispod trijema
crkve iz osamnaestog stoljea, malo vjerujui da e se vrata otvoriti, a
Sarah sii onim nerazbijenim i dobro izglaanim stubama. Pravi as
nikad nije otkucao. Kini dani su prestali i noi su bile ugodne, rosne,
a kao iz neke oteene kuice s figurama mukarca i ene, od kojih
jedna pokazuje kiovito a druga suho vrijeme, ni mukarac ni ena
nisu izlazili. Nikad vie nisam vidio Henryja kako poslije sumraka
prolazi Commonom. Moda se stidio zbog onoga to mi je rekao, jer
je bio vrlo konvencionalan ovjek. Piem taj pridjev uz podrugljivi
osmijeh, a ipak ako ispitam sebe, za konvencionalnost osjeam samo
divljenje i povjerenje, kao za sela koja ovjek vidi s autoceste kojom
prolaze automobili, a pod slamnatim krovovima i s kamenim
zidovima ine se tako tiha i ulijevaju mir.
Sjeam se da sam u tim mranim danima i tjednima mnogo sanjario o
Sari. Kadto bih se probudio s osjeanjem bola, kadto sa
zadovoljstvom. Ako ovjek cijeli dan misli na jednu enu, ne bi
trebalo da nou o njoj sanja. Pokuao sam pisati knjigu koja mi
jednostavno nije ila. Napisao sam svojih svakodnevnih pet stotina
rijei, ali osobe nikad nisu oivjele. Pisanje tako mnogo ovisi o
povrnosti ovjekova dana. ovjek moe biti zauzet kupovinom i
utedom na porezu i sluajnim razgovorima, ali tijek podsvijesti,
rjeavajui probleme i unaprijed planirajui, nesmetano tee dalje.
Rijei kao da dolaze s neba, situacije koje su se inile blokirane u
nekom beznadnom orsokaku poinju se razvijati, posao je obavljen
dok je pisac spavao ili kupovao ili razgovarao s prijateljima. Ali ta
mrnja i sumnja, ta strast za unitenjem, prodire dublje od knjige
podsvijest je dalje radila, dok se jednog jutra nisam probudio i saznao
kao da sam to isplanirao nou da u danas posjetiti gospodina
Savagea.
Kako je udna ta kolekcija pouzdanih profesija. ovjek ima
povjerenja u svog odvjetnika, svog lijenika, ako je katolik u svog
sveenika, a sada sam tom popisu dodao svog privatnog detektiva.
Potpuno je bila pogrena Henryjeva pomisao da e ga drugi klijenti
otro promatrati. Ured je imao dvije ekaonice, i mene su samoga
primili u jednu. Bilo je to neobino, i tako neto nije se moglo
oekivati u Vigo Streetu gdje je vladala neka zaguljiva atmosfera
ureda u odvjetnikoj ekaonici, spojenom s pomodnim izborom
materijala za itanje, i koja je vie podsjeala na zubarsku ekaonicu
bili su tu Harper's Bazaari Life i mnogo francuskih modnih
asopisa. ovjek koji me je uveo, bio je neto malo previe paljiv i
dobro odjeven. Privukao mi je stolac do vatre i vrlo paljivo zatvorio
vrata. Osjeao sam se kao pacijent, a mislim da sam to i bio, dovoljno
bolestan da pokuam poznato lijeenje ljubomore okom.
Prvo sam na gospodinu Savageu uoio njegovu kravatu: mislim da je
bila znak nekog udruenja bivih polaznika istih ekskluzivnih kola,
koji sada dre vodee poloaje u drutvu. Zatim kako mu je lice dobro
izbrijano i napraeno tankim slojem pudera, pa onda njegovo elo, s
kojeg mu je opala sijeda kosa, a koje je blistalo razumijevanjem,
suuti, eljom da pomogne. Kad smo se rukovali, osjetio sam kako mi
je na udan nain svinuo prste. Vjerojatno je bio slobodni zidar, i da
sam mu mogao uzvratiti znak raspoznavanja, vjerojatno bih kod njega
imao posebne privilegije.
Gospodine Bendrix ree on sjednite. Mislim da je ovo
najudobniji stolac. Potreptao je po jastuku i brino stao pokraj
mene dok se nisam uspjeno spustio na stolac. Onda privue do mene
obian stolac, kao da e mi opipati bilo. Sada mi sve recite
vlastitim rijeima ree on. Ne mogu zamisliti koje bih inae druge
rijei mogao upotrijebiti osim vlastitih. Osjeao sam se zbunjen i
ogoren; nisam doao ovamo zbog suuti, ve da platim za neku
praktinu pomo, ako budem imao sredstava.
Poeo sam: Ne znam kolike su vae pristojbe za praenje?
Gospodin Savage je blago gladio svoju prugastu kravatu. Za to se
sada ne brinite, gospodine Bendrix. Za ovo pripremno savjetovanje
naplaujem tri gvineje, ali ako ne elite dalje nastaviti, ne naplaujem
nita, ba nita. Znate ubaci on cliche kao da mi stavlja termometar
zadovoljan klijent je najbolja reklama.
U obinoj situaciji, mislim, svi se mi ponaamo vrlo slino i
upotrebljavamo iste rijei.
Rekoh: Ovo je vrlo jednostavan sluaj i rasrdivi se razabrao
sam da gospodin Savage zapravo sve zna o tome i prije nego sam
poeo pripovijedati. Gospodinu Savageu nita ne bi bilo strano, nita
novo ne bi on mogao ieprkati iz zemlje to ove godine nije ve
bezbroj puta bilo ieprkano. ak i lijenika kadto neki pacijent
dovede u nepriliku, ali gospodin Savage bio je specijalist koji se bavio
samo jednom boleu koje je svaki simptom poznavao.
On ree s neshvatljivom blagou: Ne urite se, gospodine
Bendrix. Zbunio sam se kao svi ostali njegovi pacijenti. Zaista vie
nita nemam rei objasnih.
Ah, to je moja briga ree gospodin Savage. Vi mi samo
opiite raspoloenje, atmosferu. Mislim da razgovaramo o gospoi
Bendrix?
Ne ba tako.
Ali ona se pojavljuje pod tim imenom?
 Ne, sasvim ste me pogreno razumjeli. Ona je supruga mog
prijatelja.
I on vas je poslao?
Nije.
Moda ste vi i ta dama u intimnim odnosima?
Nismo. Vidio sam je samo jednom od 1944.
ao mi je, ali jo mi nije jasno. Ovo je uhodarenje, rekli ste.
Dotad nisam shvatio da me je toliko naljutio. Zar ovjek ne moe
voljeti ili mrziti planuo sam na njega, i nakon toliko vremena?
Nemojte grijeiti. Ja sam samo jedan od vaih ljubomornih klijenata,
ne tvrdim da sam drukiji od ostalih, ali u mom sluaju postoji
vremenski razmak.
Gospodin Savage mi spusti ruku na rukav kao da sam neko prgavo
dijete. U ljubomori nema nieg neasnog, gospodine Bendrix.
Uvijek je pozdravljam pod znakom prave ljubavi. Vi imate razloga da
pretpostavljate da je ta dama o kojoj smo razgovarali sada intimna
s drugim?
Njen mu misli da ga ona vara. Ima tajne sa stanke. Lae gdje je
bila. Ima svoje tajne.
Ah, tajne, da.
Moda u tome nema nita, naravno.
U mom dugom iskustvu, gospodine Bendrix, bez iznimke uvijek
ima neto. Kao da me je sada dovoljno umirio da bi mogao poeti s
lijeenjem, gospodin Savage se vrati pisaem stolu i pripremi da pie.
Ime, adresa. Zanimanje mua? Vrtei olovku spreman da zapie,
gospodin Savage upita: Zna li gospodin Miles za ovaj razgovor?
Ne.
 Gospodin Miles ne smije primijetiti naeg ovjeka.
Svakako ne.
S time bi se stvar zamrsila.
Moda u mu kasnije pokazati vae izvjetaje. Jo ne znam.
Moete li mi dati neke podatke o njihovu kuanstvu? Imaju li
sluavku?
Imaju.
Koliko joj je godina?
Ne bih znao. Trideset osam?
Znate li ima li ona udvaraa?
Ne. A ne znam ni kako je ime njene bake. Gospodin Savage mi se
umirujue osmjehne; za trenutak sam pomislio da namjerava ustati od
pisaeg stola i opet me potreptati. Vidim, gospodine Bendrix, da
niste imali iskustva s raspitivanjem. Sluavka je vrlo vana osoba.
Ona nam moe ako hoe mnogo rei o navikama svoje gospodarice.
Vi bi se iznenadili to je sve korisno ak za najjednostavnije
raspitivanje. To jutro svakako je dokazao svoju namjeru: ispisao je
cijele stranice svojim sitnim rukopisom. Prekine s pitanjima, pa me
upita: Biste li imali neto protiv toga ako bi bilo hitno potrebno
da moj ovjek doe k vama kui?
Rekao sam mu da nemam nita protiv i odmah me obuzeo osjeaj da
sam pustio neku zarazu u svoju sobu.
Kad bi se to moglo izbjei
Naravno. Jasno. Razumijem i uistinu sam vjerovao da je
razumio. Mogao sam mu rei da bi mi nazonost njegova ovjeka bila
kao praina na pokustvu to prlja moje knjige poput ae, a on se ne
bi ni iznenadio ni razljutio. Moja strast je bila da piem na istom
papiru s linijama. Mrlja, pa ak i samo trag aja na kojoj stranici, ini
ga neupotrebljivim, pa me obuze neobina pomisao da moram
zakljuati svoje papire za sluaj ako doe neeljeni posjetilac. Rekoh:
Bilo bi lake kad bi najavio dolazak...
Svakako, ali to nije uvijek mogue. Vaa adresa, gospodine
Bendrix, i va broj telefona?
To nije izravna linija. Moja gazdarica ima prikljuak.
Svi moji ljudi su izvanredno diskretni. elite li izvjetaje tjedno ili
vie volite da primite konani rezultat istrage?
Tjedno. Istraga moda nikad nee biti zavrena. Vjerojatno nema
to da se pronae.
Niste li esto bili kod lijenika a da nita nije pronaao? Znate,
gospodine Bendrix, injenica da ovjek treba nae usluge neminovno
znai da ipak ima neto da se pronae.
ini mi se da sam imao sreu to je gospodin Savage prihvatio taj
posao. Preporuen je kao manje neugodan nego to su to obino ljudi
njegove profesije, ali meni je njegov nain uvjeravanja ipak bio
odvratan. Kad ovjek dobro promisli, to nije sasvim astan posao, to
uhoenje nedunih, jer nisu li ljubavnici uvijek neduni? Oni ne
ine nikakav zloin, u dui su uvjereni da nisu uinili nikakvo zlo.
Tako dugo dok nikome ne nanosim bol, osim sebi samom, stara
otrcana fraza uvijek je spremna na njihovim usnama, i ljubav,
naravno, isprika je za sve tako oni vjeruju, upravo kao to sam i ja
vjerovao u ono vrijeme kad sam volio.
A kad smo doli do plaanja, gospodin Savage bio je iznenaujue
umjeren: tri gvineje na dan i tekui trokovi koji, naravno, moraju biti
odobreni. Objasnio mi je te trokove kao povremeno po neku kavu,
znate, a ponekad u tim zgodama na ovjek mora neto i popiti.
Malo sam se naalio dodavi da ne priznajem whisky, ali gospodin
Savage nije razumio alu. Znao sam jedan sluaj ree mi kad
je jednomjeseno istraivanje bilo spaeno dvostrukim whiskyjem, ali
u pravo vrijeme i to najjeftinijim whiskyjem to ga je moj klijent
ikad platio. Objasnio je da neki njegovi klijenti vole dobiti dnevne
izvjetaje, ali sam mu rekao da u biti zadovoljan tjednim.
Sav taj posao obavio se vrlo brzo. Kad sam izlazio iz Vigo Streeta,
gotovo me je uvjerio da je to bio razgovor to ga prije ili poslije
doive svi mukarci.
 3.

A ako ima jo neto vano to biste mi mogli rei? sjeam se

da mi je rekao gospodin Savage. Mora da je detektivu vano, kao i
piscu, da nagomila beznaajan materijal prije nego izabere pravu nit.
A kako je teko to izabiranje i stavljanje u pokret prave teme.
Golemi pritisak vanjskog svijeta pritie nas kao peine forte et dure5.
Sada kad poinjem pisati vlastitu pripovijest, problem je isti, ali tei -
ima mnogo vie injenica, pa ih ne moram izmiljati. Kako mogu
iznijeti ponovno na vidjelo ljudski karakter iz dosadnog mjesta radnje
- dnevnih novina, dnevnog jela, prometa koji monotono kripi prema
Batterseau, galebova koji dolijeu s Temze traei kruh, i ranog ljeta
1939. godine koje se svjetluca preko parka gdje djeca putaju u vodu
jedrilice da plove jednog od onih predratnih izgubljenih ljeta?
Pitao sam se bih li mogao, kad bih dugo razmiljao, otkriti njenog
budueg ljubavnika na zabavi koju je prireivao Henry. Prvi put smo
se vidjeli, pijui lo junoafriki sherry, zbog rata u panjolskoj.
Primijetio sam Saru, ini mi se, zbog toga to je bila sretna; tih godina
osjeanje sree dugo je umiralo pod burom koja se pribliavala. To se
osjealo u pijancima, djeci, rijetko gdje drugdje. Odmah mi se
svidjela, jer je rekla da je itala moje knjige i nije se okanila tih tema
odmah sam osjetio da se prema meni odnosi kao prema ljudskom
biu, a ne kao prema piscu. Nisam ni pomislio da u se u nju zaljubiti.
Prije svega, bila je lijepa, a lijepe ene, naroito ako su i inteligentne,
u meni potiu neki duboki osjeaj inferiornosti. Ne znam jesu li
psiholozi ve pronali naziv za Copethua complex6, ali meni je
uvijek bilo teko da probudim seksualnu elju bez nekog osjeaja bilo
mentalne bilo fizike superiornosti. Prvi put sam u nje primijetio

5
Peine forte et dure = bol jaka i munafranc. (Prev.)
6
Copethua complex. Odnosi se na legendu o kralju Copethuai i prosjakinji
samo njenu ljepotu i njenu sreu i nain na koji ljude dodiruje rukama
kao da ih voli. Sjeam se samo jedne stvari koju mi je rekla, osim one
tvrdnje kojom je poela, ini se da mnoge ljude ne volite. Moda
sam zajedljivo govorio o mojim kolegama piscima. Ne sjeam se.
Kakvo li je to ljeto bilo. Neu ni pokuati da se sjetim koji je mjesec
bio morao bih se vratiti i proi kroz toliko bola, ali sjeam se da
sam iziao iz tople i pretrpane sobe, poto sam popio previe sherryja,
i proetao se s Henryjem po Commonu. Sunce je palilo zemlju oko
Commona i trava je izblijedjela. U daljini kue su bile u
viktorijanskom stilu, male i tono razmaknute i tihe; samo je negdje u
daljini plakalo dijete. Crkva iz osamnaestog stoljea stajala je kao
neka igraka na otoku trave ta igraka se mogla ostaviti nou po
lijepom vremenu. Bili su to trenuci kad se ovjek povjerava strancu.
Henry ree: Kako bismo svi mogli biti sretni.
Zaista!
Neobino mi se svidio, dok je sa suzama u oima stajao tamo na
Commonu, daleko od svog drutva. Rekoh: Imate divnu kuu.
Pronala ju je moja ena. Upoznao sam ga tek prije tjedan dana na
nekoj drugoj ajanci. U to doba radio je u ministarstvu financija, a ja
sam ga zadrao i gnjavio zbog materijala za svoju knjigu. Dva dana
kasnije primio sam dopisnicu. Potom sam uo da ga je Sarah
nagovorila da je poalje. Jeste li dugo oenjeni? upitao sam ga.
Deset godina.
Ljupka vam je ena.
Ona mi je od velike pomoi odgovori on. Jadni Henry. Ali zato
treba da kaem jadni Henry? Zar nije on na kraju krajeva dobio igrae
karte na koje se dobiva, karte njenosti, skromnosti i povjerenja?
 Moram se vratiti ree on. Ne smijem joj ostaviti sav teret,
Bendrix i on spusti dlan na moju ruku, kao da se poznajemo
godinama. Nije li taj pokret nauio od nje? Brani drugovi postaju
slini jedno drugome. Ili smo jedan pokraj drugoga, a kad smo
otvorili vrata predsoblja u zrcalu sam ugledao odsjaj kako se dvije
osobe razdvajaju kao nakon poljupca jedna je bila Sarah. Pogledao
sam Henryja. Ili nije vidio ili nije mario. Ili, pomislih, kako on
mora biti nesretan ovjek.
Bi li gospodin Savage smatrao taj prizor vanim? Poslije sam doznao
da je to nije poljubio ljubavnik ve neki Henryjev kolega iz
ministarstva financija, ija je ena prije mjesec dana pobjegla s nekim
krnim mornarom. Prvi put ga je srela toga dana, a ini se
nevjerojatno da bi on jo mogao sudjelovati u prizoru iz kojega sam ja
tako odluno iskljuen. Ljubav ne treba mnogo vremena da se sama
iscrpi. Volio bih da sam ostavio na miru to prolo vrijeme, jer kad
piem o 1939. godini osjeam kako se sva moja mrnja vraa. ini se
da mrnja upravlja istim lijezdama kao ljubav: ak proizvodi ista
djela. Da nismo nauili kako da protumaimo priu o Muci, bismo li
samo iz njihovih djela mogli rei je li ljubomorni Juda ili bijedni Petar
volio Krista?
 4.

Kad sam se vratio kui od gospodina Savagea i kad mi je gazdarica

rekla da me je telefonski nazvala gospoa Miles, osjetio sam
ushienje kao nekad kad bih uo kako se prednja vrata zatvaraju i
njen korak u predsoblju. Osjetio sam neobuzdanu nadu da je moja
pojava u njoj probudila ne ljubav, naravno, ve neki osjeaj,
uspomenu na kojoj bih mogao dalje graditi. U to vrijeme inilo mi se,
kad bih je mogao imati jo jednom makar kako brzo i grubo i
nepotpuno opet bih stekao mir, odbacio bih je iz svoje due, a
poslije bih ja ostavio nju, a ne ona mene.
udno je bilo nakon osamnaest mjeseci utnje nazvati taj broj:
Macaulay 7753, a jo udnije to sam ga morao potraiti u imeniku,
jer nisam bio siguran u zadnji broj. Sjedio sam i sluao kako telefon
zvoni i razmiljao je li se Henry ve vratio iz ministarstva i to u rei
ako se on javi. Tada sam uvidio da u istini nema vie nita loe. Lai
su me napustile i ja sam se osjeao osamljen kao da su one bile moji
jedini prijatelji. Glas neke dobro izvjebane sluavke ponovi mi
telefonski broj u usni bubnji. Upitah: Je li gospoa Miles kod
kue?
Gospoa Miles?
Zar to nije Macaulay 7753?
Jest.
elim razgovarati s gospoom Miles.
Imate pogrean broj i spusti slualicu. Ni kad mi nije palo na
pamet da se s vremenom i male stvari mijenjaju.
Potraio sam Miles u imeniku, ali stari broj jo je bio tu, imenik je
zastario vie od godinu dana. Upravo sam htio upitati informacije, kad
telefon ponovno zazvoni, a to je bila Sarah osobno. Ona ree
zbunjeno: Jesi li to ti? Nikad me nije nazvala imenom, pa se
sada bez njenih starih ljubavnih izreka nala u neprilici. Rekoh:
Ovdje Bendrix.
Ovdje Sarah. Zar nisi dobio moju poruku?
Oh, htio sam te nazvati, ali sam morao zavriti neki lanak.
Meutim mislim da sada ne znam tvoj sadanji broj. U imeniku je,
pretpostavljam...?
Ne, jo nije. Promijenili su ga. Sada je Macaulay 6204. Htjela sam
te neto upitati.
Da?
Nita tako strano. Htjela bih s tobom na objed, to je sve.
Zato ne. Bit e mi drago. Kada?
Moe li sutra?
Ne. Sutra ne. Zna, jednostavno moram zavriti taj lanak...
U srijedu?
Moe li etvrtak?
Da ree ona, i gotovo sam mogao zamisliti razoaranje u tom
slogu tako nas obmanjuje na ponos.
Onda u te ekati u jedan u Cafe Royal.
To je lijepo od tebe ree ona, a po njenom glasu mogao sam
zakljuiti da je tako i mislila. Do etvrtka.
Do etvrtka.
Sjedio sam i drao telefonsku slualicu u ruci i gledao na mrnju kao
na nekog runog i glupog ovjeka, koga ovjek nije elio poznati.
Pozvao sam njen broj; mora da sam je zatekao prije nego je imala
vremena da ode od telefona, pa rekoh: Sarah. U redu sutra.
Neto sam zaboravio. Na istom mjestu. U isto vrijeme i sjedei
tamo, s prstima na tihom aparatu, imajui neto emu da se radujem,
pomislih u sebi: Sjeam se. Ovako izgleda nada.
 5.

Rairio sam novine na stolu i vie puta proitao istu stranicu, jer
nisam htio gledati prema ulaznim vratima. Ljudi su ulazili, a ja nisam
htio biti jedan od onih koji glupim sputanjem i podizanjem glave
odaje iekivanje. to svi mi imamo da oekujemo kad sebi
doputamo da nas razoarenje tako zaokupi? U veernjim novinama
pisalo je o uobiajenom umorstvu i prepirci u parlamentu, o
racioniranju eera, a ona je zakasnila pet minuta. Imao sam smolu da
me uhvati kako gledam na sat. Zauh je kako ree: Oprosti. Dola
sam autobusom, a promet je zakren.
Rekoh: Podzemna eljeznica je bra.
Znam, ali nisam htjela da se urim. esto me je istinom dovela u
nepriliku. U ono vrijeme kad smo se voljeli, pokuavao sam je
nagovoriti da kae vie od istine da naa ljubav nikad nee prestati
i da emo se jednog dana vjenati. Ne bih joj vjerovao, ali bih volio
uti te rijei s njenih usana, moda samo zbog toga da mi prui to
zadovoljstvo da ih odbacim. Ali ona nikad nije igrala tu igru
pretvaranja, a onda iznenada, neoekivano, skrila bi moju hladnou
nekom izjavom takve miline i obilja... Sjeam se kako sam jednom
bio nesretan zbog njene hladne pretpostavke da e se jednog dana
naa veza zavriti, i uo neizmjerno sretan: Nikad nisam, nikad
nisam voljela nekog mukarca kao to volim tebe, i nikada vie neu
tako ljubiti. Eto, nije znala pomislio sam ali je i ona igrala
istu igru pretvaranja.
Sjela je pokraj mene i zamolila au piva. Rezervirao sam stol kod
Rulesa rekoh.
Zar ne moemo ovdje ostati?
Obino smo ili tamo.
 Da.
Moda je nae ponaanje odavalo napetost, jer sam primijetio da smo
privukli panju jednog malog ovjeka koji je sjedio nedaleko na
tapeciranoj klupi. Pokuao sam mu odvratiti pogled zurei u nj i to s
uspjehom. Imao je duge brkove, blage oi i brzo je odvratio pogled;
pritom je laktom zapeo za au piva, sruio je na pod, i sav se zbunio.
Bilo mi ga je ao, jer mi je palo na pamet da me je moda prepoznao
prema fotografijama; moda je to bio ak jedan od mojih rijetkih
italaca. S njim je sjedio mali djeak, a kako bi to bilo okrutno
poniziti oca u prisutnosti sina. Djeak se zacrvenio kad je konobar
urno priao, a njegov se otac poeo ispriavati s nepotrebnom
vatrenou.
Rekoh Sari: Naravno, moe objedovati gdje eli.
Zna, vie nikad nisam bila tamo.
Pa to nikad nije bio tvoj restoran, zar ne?
Ide li esto tamo?
Meni je to zgodno. Dva tri puta na tjedan.
Ona naglo ustade pa ree: Idemo i odjednom je uhvati kaalj.
inilo se da je to prejak kaalj za njeno slabano tijelo: elo joj se
oznojilo od naprezanja.
Neugodan kaalj...
Oh, nije to nita. Oprosti.
Taksi?
Radije bih se proetala.
S lijeve strane Maiden Lanea prolazili smo pokraj jedne vee i ograde
od eljeznih reetki a da nismo progovorili ni jednu rije. Poslije prve
veere, na putu do podzemne eljeznice, kad sam je ispitivao o
Henryjevim navikama, a ona se zagrijala mojom panjom prilino
nespretno sam je poljubio. Ne znam zato sam to uinio, jedino ako
nisam pomislio na onu sliku u ogledalu, zapravo nisam imao namjeru
da s njom vodim ljubav, nisam imao naroitu namjeru ni da je
ponovno pogledam. Bila je previe lijepa da uzbudi u meni pomisao
da bih joj se mogao pribliiti.
Kad smo sjeli, jedan od starih konobara mi ree: Odavno niste bili
ovdje, gospodine i ja sam poalio to sam protivno tvrdio Sari.
Oh rekoh sada objedujem na gornjem katu.
A vi, gospoo, takoer odavno...
Gotovo dvije godine ree ona s tonou koju sam kadto
mrzio.
Ali sjeam se da ste voljeli veliku au piva.
Imate dobro pamenje, Alfred a on zasja od zadovoljstva
sjeajui se toga. Uvijek je imala obiaj da se dobro odnosi prema
konobarima.
Jelo je prekinulo nae dosadno askanje, i tek kad smo zavrili objed,
nagovijestila je zato je tu.
eljela sam da sa mnom objeduje ree ona. Htjela sam te
pitati neto o Henryju.
O Henryju? ponovih pokuavajui da se u mom glasu ne
primijeti razoaranje.
Zabrinuta sam za njega. Gdje si ga pronaao one noi? Je li se
udno ponaao?
Nisam nita neobino primijetio rekoh.
eljela sam te pitati oh, znam da si jako zauzet bi li ga
mogao kadto posjetiti. Mislim da je osamljen.
 Uz tebe?
Ti zna da on mene zaista nikad ni ne primjeuje. Godinama.
Moda te poinje primjeivati kad nisi tamo.
Ne izlazim mnogo ree ona sada a kaalj u pravi as
prekide tijek razgovora. Kad se napadaj smirio, ona je smislila poetni
potez, premda nije bio njen obiaj da izbjegava istinu. Pie li
novu knjigu? zapita ona. inilo se to kao da govori neki stranac i
to stranac koga ovjek sretne na koktelu. Nije uinila tu primjedbu
ak ni prvi put kad smo pili junoafriki sherry.
Naravno. Posljednja mi se knjiga nije naroito svidjela.
Bila je to prava muka ba tada pisati rat je zavravao... A
isto tako sam mogao rei da je mira nestalo.
Kadto sam se plaila da e se vratiti na onu staru temu onu
koju sam mrzila. Neki mukarci bi to uinili.
Treba mi godina dana da napiem knjigu. To je previe teak
posao za jednu osvetu.
Kad bi ti samo znao kako malo toga ima zato bi se morao osvetiti.
Razumije se da sam se alio. Nas dvoje smo se lijepo zabavili; mi
smo odrasli ljudi, znali smo da jednom mora doi kraj. Pa, zna,
moemo se sastati kao prijatelji i razgovarati o Henryju.
Platio sam raun pa smo izili, a dvadeset jardi niz ulicu bila je ona
vea i eljezna reetka. Zaustavih se na ploniku i rekoh: ini mi
se da ide na Strand?
Ne, na Leicester Square.
Ja idem na Strand.
 Stajala je u vei a ulica je bila prazna. Ovdje u se oprostiti.
Milo mi je bilo to sam te vidio.
Meni takoer.
Nazovi me telefonom kad god bude slobodna.
Poao sam prema njoj; osjeao sam reetku pod nogama. Sarah
rekoh. Ona naglo okrene glavu, kao da hoe vidjeti dolazi li netko, da
vidi je li to prilika... ali kad se opet okrenula, uhvatio ju je kaalj.
Previjala se u vei i kaljala i kaljala. Oi su joj se zakrvavjele od
kalja. U krznenom ogrtau inila se kao neka ivotinjica stjerana u
kut.
Oprosti. Rekoh s gorinom kao da mi je neto oteto. Ti mora
lijeniku.
To je samo kaalj. Ona prui ruku i ree, Zbogom Maurice.
To ime bilo je kao neka uvreda. Rekoh: Zbogom ali nisam
prihvatio njenu ruku. Otiao sam urnim korakom a da se nisam ni
osvrnuo, pokuavajui ostaviti dojam zaposlena ovjeka i kao da mi je
odlanulo to odlazim. A kad sam ponovo uo kaalj, poelio sam da
zazvidim neku melodiju, neto obijesno, pustolovno, sretno; ali
nisam imao dara za glazbu.
 6.

Kad ovjek u mladosti stekne radne navike vjeruje da e one trajati

cijelog ivota i odoljeti svakoj katastrofi. Preko dvadeset godina sam
pisao prosjeno petsto rijei na dan, radei pet dana u tjednu. U
godinu dana mogu napisati jednu knjigu, tu je uzeto u obzir vrijeme
za reviziju i korekturu rukopisa. Uvijek sam bio vrlo metodian a kad
je moja norma rada bila ispunjena prekidao sam ak usred reenice.
Od vremena do vremena tijekom jutarnjeg rada izbrojim to sam
uinio i na rukopisu oznaim stotice. Nije bilo potrebno da se slagar
mui s brojenjem redaka, jer je ve na prednjoj stranici rukopisa za -
biljeena brojka 83.764. Kad sam bio mlad, ak ni ljubavna
avantura nije mogla promijeniti moj raspored. Ljubavna avantura
morala je poeti poslije objeda, i makar kako kasno otiao spavati -
tako dugo dok sam spavao u vlastitoj postelji - proitao bih jutarnji
posao i s njim zaspao. ak je i rat jedva mijenjao tijek mog rada.
Zbog sakate noge nisam primljen u vojsku, a kad sam bio u Civilnoj
obrani, moji drugovi u poslu bili su presretni to nikad nisam traio
smjenu u prijepodnevnim satima. A rezultat je bio da sam, sasvim
nezaslueno doao na glas po zalaganju, meutim, zalagao sam se
samo za svojim pisaim stolom, za svojim listom papira, za onu
normu rijei koje su sporo, ali metodino kapale iz pera. Bila je
potrebna Sarah da uznemiri moju disciplinu koju sam sebi nametnuo.
Bombe su se izmeu tih prvih napada po dnevnom svjetlu i VI raketa
1944. godine drale meni prikladnih nonih rasporeda, ali najee
jedino sam ujutro mogao vidjeti Saru, jer poslije podne nikad nije bila
sigurna od svojih prijateljica koje su poslije kupovine eljele drutvo i
askanje prije veernjih sirena. Kadto bi dola izmeu dva ekanja u
redu, a mi bismo vodili ljubav izmeu kupovine u voarnici i
kupovine u mesnici.
Ali ak i pod tim uvjetima bilo je posve lako vratiti se poslu. Tako
dugo dok je ovjek sretan, moe podnijeti svaku disciplinu: nesrea
rui radne navike. Kad sam poeo shvaati kako smo se esto svaali,
kako sam joj neprestance srdito i nervozno prigovarao, postao sam
svjestan da je naa ljubav osuena na propast; ljubav se pretvorila u
ljubavnu vezu s poetkom i krajem. Mogao sam navesti trenutak kad
je poela, a jednog dana sam znao da u moi navesti posljednji as.
Kad bi Sarah otila iz kue, nisam se mogao primiti posla; prisjeao
bih se to smo jedno drugom rekli, raspirivao bih u sebi gnjev ili
grinju savjesti. A cijelo sam vrijeme znao da ubrzavam kraj. Tjerao
sam, tjerao iz svoga ivota jedino to sam volio. Tako dugo dok sam
se pretvarao da ljubav traje bio sam sretan mislim da se sa mnom
moglo dobro ivjeti, i tako je ljubav trajala. Ali ako je ljubav morala
umrijeti, elio sam da umre brzo. inilo se kao da je naa ljubav bila
malo stvorenje uhvaeno u klopku i da smrtno krvari; trebalo je
zatvoriti oi i zakrenuti joj vratom.
A cijelo to vrijeme nisam mogao raditi. Kao to sam ve rekao, u
pievu radu toliko toga odvija se u podsvijesti, u tim dubinama
posljednja je rije napisana prije nego li se prva pojavi na papiru.
Pisac pamti pojedinosti prie, ne izmilja. Rat nije uzmutio te duboke
morske spilje, ali sad je za mene postojalo neto od neusporedivo
vee vanosti od rata, od mog romana kraj ljubavi. To se sad
zavravalo kao pripovijetka. Otra rije koja bi Saru natjerala u pla,
koja kao da se spontano pojavila na usnama, naotrila se u tim
podvodnim dubinama. Moj roman je polako odmicao, ali je moja
ljubav poput inspiracije jurila kraju.
Ne udim se to joj se nije svidjela moja posljednja knjiga. Cijelo
vrijeme pisana je na silu, bez pomoi, bez ikakva razloga, osim to
sam morao dalje ivjeti. Kritiari su ocijenili da je to posao
umjetnika; to je bilo sve to mi je ostalo od nekadanje strasti.
Pomislio sam da e se strast moda vratiti sa slijedeim romanom,
uzbuenje probuditi u sjeanju onoga to ovjek svjesno nikad nije
znao, ali tjedan dana poslije onoga objeda sa Sarom kod Rulesa, vie
nita nisam mogao raditi. Ponovno poinje ono: Ja, ja, kao da je to
pripovijest o meni, a ne o Sari, Henryju i, naravno, onom treem
kojega sam mrzio, a da ga jo nisam ni poznavao ili ak u nj vjerovao.
Pokuao sam raditi ujutro, ali nisam uspio. Za objedom sam previe
pio tako da je i poslijepodne propalo. Kad se snoalo stajao sam kraj
prozora pri ugaenom svjetlu i preko ravnog mranog Commona
gledao osvijetljene prozore na sjevernoj strani.
Bilo je vrlo hladno, a plinska pe grijala me samo ako sam se skupio
kraj nje, a onda bi me opekla. Nekoliko pahuljica snijega zalepralo je
oko svjetiljaka s june strane i svojim debelim vlanim prstima
ovlailo prozorska stakla. Nisam uo kad je zazvonilo zvono. Moja
gazdarica zakuca na vrata i ree: Doao je neki gospodin Parkis
oznaavajui tom neodreenom zamjenicom drutveni status moga
posjetioca. Nikad nisam uo to ime, ali sam joj rekao neka ga uvede.
Pitao sam se gdje li sam vidio te blage moleive oi, te duge
staromodne brkove vlane od magle? im sam upalio stolnu svjetiljku
on mi kratkovidno zurei prie, nije me mogao razabrati u sjeni. Upita
me: Gospodin Bendrix, gospodine?
Da.
On ree: Ja sam Parkis kao da bi to meni trebalo neto znaiti. I
doda: ovjek gospodina Savagea, gospodine.
Oh, da. Sjednite. Izvolite cigaretu.
Oh ne, gospodine ree on ne na dunosti osim, naravno, u
svrhu privikavanja.
Ali vi sad niste na dunosti?
 Na neki nain, gospodine, jesam. Zapravo u biti razrijeen
dunosti, im zavrim izvjetaj. Gospodin Savage je rekao da biste
eljeli imati tjedni izvjetaj s tekuim trokovima.
Imate li neki izvjetaj? Nisam bio siguran da li osjeam
razoaranje ili uzbuenje.
Nije sasvim prazna stranica, gospodine primijeti on
samodopadno, pa iz depa izvue neobino mnogo papira i omotnica,
traei pravu.
Molim vas sjednite. Inae se osjeam neugodno.
Kako god elite, gospodine. Poto je sjeo, mogao me je bolje
vidjeti. Zar vas nisam ve negdje vidio, gospodine?
Izvadio sam prvi list iz omotnice, bio je to popis trokova, ispisan vrlo
urednim rukopisom, kao da ga je napisao neki uenik. Rekoh: Vrlo
itko piete.
To je pisao moj sin. Vjebam ga za posao. I odmah doda: Za
njega ne podnosim nikakav raun, gospodine, jedino ako ga ostavim
na strai kao sada.
On je na strai?
Samo dok zavrim izvjetaj, gospodine.
Koliko mu je godina?
Proao je dvanaest ree on kao da mu je sin sat.
Mladi moe biti od koristi a da ne stoji nita, osim od vremena do
vremena koji strip. I nitko ga ne primjeuje. Djeaci su roena
oklijevala.
Neobian posao za jednog djeaka.
 Pa, gospodine, on ne shvaa pravi smisao. Kad bi dolo do
upadanja u neku spavaonicu, ne bih ga poveo sobom.
itao sam:
18. sijenja: dvoje veernje novine 2d
povratak podzemnom eljeznicom 1/8 d
kava, pecivo 2/
Dok sam itao, paljivo me promatrao. Kava je bila mnogo skuplja
nego to sam elio ree on ali to je bilo najmanje to sam
mogao naruiti a da ne privuem panju.
19. sijenja: podzemna eljeznica 2/4 d
pivo u bocama 3/
koktel 2/6 d
vr piva 1/6 d
Ponovno me prekinuo u itanju. Pivo mi je pomalo na savjesti,
gospodine, jer sam zbog vlastite nepanje prevrnuo au. Ali bio sam
pomalo nervozan, bilo je neto za izvjetaj. Znate, gospodine, kadto
prolaze tjedni razoaranja, ali ovaj put ve drugi dan
Naravno da sam ga se sjetio, kao i njegovog zbunjenog sina, pod 18.
sijenja vidio sam na prvi pogled da su bile navedene samo
beznaajne stvari: Stranka o kojoj se radi otila je autobusom do
Piccadilly Circusa. Bila je uzrujana. Nastavila je Air Streetom do
Cafe Royala, gdje ju je ekao jedan gospodin. Ja i moj sin...
Nije me pustio na miru. Primijetit ete, gospodine, da je ovo
pisano drugim rukopisom. Nikad ne dam svom sinu da napie
izvjetaj ako se sluajno odnosi na neki intimni dogaaj.
 Jako se brinete za njega rekoh. Ja i moj sin sjeli smo na
najbliu tapeciranu klupu itao sam dalje. Stranka i gospodin bili su
oito vrlo bliski, vladali su se jedno prema drugom odano i bez
ceremonije, i ini mi se da su se jednom ispod stola drali za ruke. U
to nisam siguran, ali lijevu ruku stranke nije se moglo vidjeti, a ni
desnu ruku gospodina, to obino znai stisak takve prirode. Poslije
kratkog i intimnog razgovora krenuli su pjeice prema jednom
mirnom i zabitnom restoranu, to ga njegovi gosti nazivaju Rules, i
izabravi tapeciranu klupu, a ne stol, naruili su dva svinjska
odreska.
Jesu li svinjski odresci vani?
Oni bi mogli predstavljati znakove za identifikaciju, gospodine,
ako esto u njima uivaju.
Dakle, niste identificirali tog ovjeka?
Vidjet ete, gospodine, ali nastavite itati. Tu narudbu primijetio
sam pijui koktel za barom, ali nisam mogao izmamiti ni od kojeg
konobara ni od gospoe za barom identitet toga gospodina. Premda
sam pitanja postavljao zaodjenuto u neki neodreen i nehajan nain,
ona su oito izazvala znatielju, pa sam pomislio da je bolje da se
toga okanim. Meutim sklopivi poznanstvo s vratarom stranjeg
ulaza Vaudeville kazalita, mogao sam restoran drati na oku.
Kako ste se upitah upoznali? Za barom Bedford Heada,
gospodine, videi da su spomenute osobe zauzete narudbom kotleta,
a poslije sam ga otpratio do kazalita, gdje je stranji ulaz kazalita...
Poznam to mjesto.
Pokuao sam saeti svoj izvjetaj, gospodine, na bitne elemente.
Potpuno ispravno. Izvjetaj se nastavljao: Poslije objeda stranke su
nastavile Maiden Laneom i rastale se ispred jedne trgovine
mjeovitom robom. Imao sam dojam da ih mui veliko uzbuenje, i
uinilo mi se kao da se rastaju zauvijek, to bi bio ovoj istrazi sretan
zavretak, ako mogu rei.
Opet me prekide zabrinuto: Oprostit ete ovaj osobni ton?
Naravno.
ak i u mojoj profesiji, gospodine, kadto su duboko dirnuti
osjeaji, a meni se sviala gospoa naime stranka o kojoj je rije.
Oklijevao sam bih li pratio gospodina ili stranku o kojoj je rije, ali
sam ocijenio da mi moje instrukcije ne bi dopustile ono prvo. Zbog
toga sam pratio potonju osobu. Ila je malo prema Charing Cross
Roadu i inila se jako uzbuena. Onda je skrenula u National Portrait
Gallery, ali tamo je ostala samo nekoliko minuta...
Ima li jo to vano?
Nema, gospodine. Mislim zapravo da je traila mjesto gdje da
sjedne, jer je zatim ula u crkvu.
Crkvu?
Rimokatoliku crkvu, gospodine, u Maiden Laneu. Sve ete
proitati u izvjetaju. Ali ne da se moli, gospodine. Samo da sjedi.
ak i to znate, zar ne?
Naravno. Uao sam za strankom u crkvu. Kleknuo sam nekoliko
klecala iza nje da bih izgledao kao bona fide7 vjernik, a mogu vas
uvjeriti, gospodine, ona se nije molila. Ona nije rimokatolikinja, zar
ne, gospodine?
Nije.
Morala je sjediti u mraku, dok se ne umiri.

7
bona fide = u dobroj vjeri; lat. (Prev.)
 Moda je imala sastanak?
Nije, gospodine. Ostala je samo tri minute i ni s kim nije
razgovarala. Ako mene pitate, eljela se dobro isplakati.
Moda. Ali ono s rukama grijeite, gospodine Parkis.
Rukama, gospodine? Maknuo sam se da bi mi svjetlo potpuno
obasjalo lice.
Nismo se ak ni rukama dotakli. Sad mi ga je bilo ao kad sam se
naalio ao mi je bilo to sam jo vie uplaio ovjeka koji je bio
tako plaljiv. Promatrao me je malo otvorenih usta, kao da mu je
iznenada nanijeta bol, a sad je paraliziran ekao na idui udarac.
Rekoh: Mislim da se takve pogreke esto dogaaju, gospodine
Parkis. Trebalo je da nas gospodin Savage upozna.
Oh, ne, gospodine ree on nesretan to ovisi o meni. Onda
obori glavu, i sjedio je zagledavi se u eir koji mu je bio na
koljenima. Pokuao sam ga ohrabriti. To nije ozbiljno rekoh.
Ako to promatrate izvana, zaista je jako smijeno.
Ali ja sam ve unutra, gospodine ree on. Vrtio je eir i
nastavio glasom potitenim i turobnim kao to je bio Common. Ne
marim ja zbog gospodina Savagea, gospodine. On je uviavan ovjek
kakve sve sreete u naoj profesiji ve zbog mog sina. On je o
meni stvorio sjajno miljenje. Iz dubine svoga jada traio je
omalovaavajui i uplaen osmijeh. Znate to oni itaju,
gospodine. Nick Cartera i slino.
Zato bi trebalo da ikad za ovo sazna? S djetetom treba
postupati poteno, gospodine, a on e sigurno postavljati pitanja.
eljet e znati kako sam pratio to sada ui, pratiti.
Zar mu ne moete rei da sam ja uspio identificirati tog ovjeka
samo to, i da me nije zanimalo?
 Ljubazno je od vas to to predlaete, gospodine, ali vi sve to
morate gledati. Ne kaem da to ne bih uinio ak mom sinu, ali to e
on misliti ako vas ikad sretne tijekom istrage?
To nije potrebno.
Ali bi se moglo dogoditi, gospodine.
Zato ga ovaj put ne ostavite kod kue?
To bi bilo mnogo gore, gospodine. On nema majke, a sada ima
kolske praznike, i ja sam se pri hvatio da ga za vrijeme praznika
odgajam i to s punim odobrenjem gospodina Savagea. Ne. Ovaj
put napravio sam od sebe budalu i s time se moram pomiriti. Bar da
nije tako ozbiljan, gospodine, pa da ne uzima k srcu kad ja napravim
neku grubu pogreku. Jednog dana rekao je gospodin Prentice to je
pomonik gospodina Savagea, gospodine: Jo jedna od vaih grubih
pogreaka, Parkis tako da je djeak uo. To mu je prvi put otvorilo
oi. Ustao je, a njegovo dranje odavalo je veliku odlunost (tko
smo mi da mjerimo hrabrost drugog ovjeka?) i rekao: Zadrao
sam vas, gospodine, i pripovijedao o svojim problemima.
Bilo mi je milo, gospodine Parkis rekoh bez ironije. Budite bez
brige. Va sin se mora ugledati u vas.
On je naslijedio pamet svoje majke, gospodine ree on tuno.
uri mi se. Vani je hladno. Prije nego sam poao, pronaao sam mu
lijepo, zaklonjeno mjesto. Ali on je tako revan da nemam povjerenja
da e ostati suh. Budite tako dobri pa odobrite trokove, gospodine,
ako ste voljni?
Promatrao sam ga s prozora kako odlazi sa zavrnutim ovratnikom
kinog kaputa i starim oborenim eirom; snijeg je sve jae padao, a
ve se ispod tree svjetiljke inio kao mali snjegovi kroz koga je
provirivala zemlja. Primijetio sam da, zaudo, deset minuta nisam
mislio na Saru ili na svoju ljubomoru; postao sam gotovo dovoljno
ovjean da razmiljam o mukama drugog ovjeka.
 7.

Ljubomora ili sam barem uvijek tako vjerovao postoji samo ako
to elimo. Pisci Starog zavjeta su rado upotrebljavali rijei
ljubomorni Bog, a moda su tako na svoj grub i prikriven nain
izraavali vjeru u Boju ljubav prema ovjeku. Ja pak mislim da
postoje razliite vrste elje. Sada je moja elja bila blia mrnji nego
ljubavi, a Henry je, (imao sam razloga da vjerujem po onome to
mi je jednom rekla Sarah) prestao prema njoj osjeati bilo kakvu
fiziku elju. A ipak, mislim, bio je tako isto ljubomoran kao i ja. On
je jednostavno osjeao elju za drugarstvom. Prvi put se osjetio
iskljuenim iz Sarina povjerenja, bio je zabrinut i bez nade nije
znao to se dogaa ili to e se dogoditi. ivio je u stranoj
nesigurnosti. U toj mjeri njegov neugodan poloaj bio je gori od
moga. Ja sam bio siguran da nita nemam. Nita vie nemam to bih
jo mogao izgubiti, dok je on jo mogao izgubiti njenu nazonost za
stolom, um njenih koraka na stubitu, otvaranje i zatvaranje vrata,
poljubac u obraz, pa sumnjam da je sada bilo ita vie, ali kako je i to
mnogo za ovjeka koji umire od enje. A da stvar bude jo gora, on
je neko uivao u osjeaju sigurnosti dok ga ja nikad nisam imao. Pa,
eto, sad kad se gospodin Parkis vraao preko Commona, ak nije ni
znao da smo Sarah i ja jednom bili ljubavnici. I dok piem tu rije,
moje misli protiv moje volje nesavladivo lutaju tono tamo gdje je bol
poela.
Proao je cijeli tjedan poslije onog nespretnog poljupca u Maiden
Laneu prije nego sam telefonom nazvao Saru. Spomenula je za
rukom da Henry ne voli kino, pa je rijetko ila u kino. Warner je
prikazivao film prema jednoj od mojih knjiga i tako djelomice da
se razmeem, djelomice zato to sam smatrao da se s tim poljupcem
od uljudnosti mora nekako nastaviti veza, a djelomice i zbog toga to
me je jo uvijek zanimao brani ivot dravnog slubenika pozvao
sam Saru da poe sa mnom. Mislim da nema smisla pozvati
Henryja?
Ni najmanje odgovori ona.
On nam se moe poslije pridruiti pri veeri?
On donosi kui mnogo posla. Neki bijedni liberal postavljat e
idui tjedan u parlamentu pitanja o udovicama. Tako biste mogli
rei da nam je taj liberal, mislim da je bio Velanin, a zvao se Lewis,
te noi namjestio postelju.
Film nije bio dobar, a na trenutke bilo je bolno gledati situacije koje
su mi bile tako stvarne, kako se na platnu izvru u uobiajene klieje.
Poelio sam da sam sa Sarom iao pogledati to drugo. Najprije sam
joj rekao: To nije ono to sam napisao, zna ali nisam mogao to
stalno ponavljati. Ona mi je dirljivo dodirnula ruku, i otad smo sjedili
drei ruke u nedunom stisku kao to to obiavaju djeca i ljubavnici.
Iznenada i neoekivano, samo za nekoliko trenutaka, film je oivio.
Zaboravio sam da je to moja pria i da je to barem dio mog dijaloga, a
iskreno me dirnuo mali prizor u jednom jeftinom restoranu. Ljubavnik
je naruio odrezak s lukom; ena je za trenutak oklijevala da jede luk,
jer njen mu nije volio taj miris; ljubavnik je bio uvrijeen i ljutit, jer
je spoznao to se krije iza njenog oklijevanja, a u dui je zamislio
neizbjean zagrljaj kad se ona vrati kui. Prizor je uspio: elio sam
izraziti osjeaj strasti putem obine, jednostavne epizode bez ikakve
retorike u rijeima ili akciji, i to mi je polo za rukom. Nekoliko
sekundi bio sam sretan to je bilo pisanje: nita drugo me nije
zanimalo na svijetu. elio sam da odem kui i ponovno proitam taj
prizor; elio sam raditi na neem drugom. alio sam, kako li sam
alio, to nisam pozvao Saru Miles na veeru.
Poslije kad smo bili kod Rulesa i upravo kad su nam posluivali
odreske, ona ree: Ima jedan prizor to si ga zaista napisao.
Ono s lukom?
 Da.
I isti tren spustili su zdjelu s lukom na stol. Upitao sam je te
veeri nije mi jo palo na pamet da je poelim;
Ima li Henry neto protiv luka?
Da. Ne podnosi ga. A ti ga voli?
Da. Ponudila me lukom, pa se zatim sama posluila.
Je li mogue da se ovjek zaljubi uz porciju luka? To se ini
nevjerojatno, a ipak bih se mogao zakleti da sam se ba tada zaljubio.
Naravno, nije to bilo izriito zbog luka. Iznenada sam osjetio
osebujnost ene, iskrenost koja me poslije tako esto uinila sretnim,
ali i nesretnim. Spustio sam ruku pod stolnjak i stavio je na njeno
koljeno, a njena ruka je pala na moju i nije je isputala. Rekoh:
Dobar odrezak a njen odgovor zauh kao poeziju: Najbolji to
sam ga igda jela.
Nije bilo nikakva traenja ni nikakva zavoenja. Ostavili smo pol toga
dobrog odreska na tanjurima i treinu boce crvenog vina i izali na
Maiden Lane s istom namjerom u naim duama. Tono na istom
mjestu kao i prije, pokraj vee i reetke, poljubili smo se. Rekoh:
Zaljubljen sam.
I ja.
Ne moemo poi kui.
Ne.
Kod kolodvora Charing Cross zaustavili smo taksi, i rekao sam oferu
neka nas odveze u Arbuckle Avenue tako smo meu sobom
nazivali Eastbourne Terrace, niz hotela to su stajali uzdu kolodvora
Paddington, s raskonim imenima, kao Ritz, Carlton i tome slino.
Vrata tih hotela uvijek su bila otvorena i u bilo koje doba dana uvijek
se mogla dobiti soba na sat-dva. Prije tjedan dana ponovno sam
posjetio to mjesto. Pola ga je nestalo. Ona strana gdje su bili hoteli
bila je bombama raznesena na komadie, a ono mjesto gdje smo one
noi vodili ljubav, bilo je traak zraka. Bio je to Bristol. U predvorju
stajali su lonci s paprati, plavokosa direktorica uvela nas je u najljepu
sobu; pravi edvardovski stil s velikim pozlaenim branim krevetom i
zastorima od crvena baruna i zrcalom do poda. (Posjetioci Arbuckle
Avenue nikad nisu traili sobu sa dva kreveta.) Vrlo dobro se sjeam
beznaajnih pojedinosti: kako me direktorica upitala elimo li ostati
preko noi; kako je soba stajala petnaest ilinga za kratak boravak;
kako je strujomjer primao samo dva ilinga, a nas dvoje nismo imali
ni jedan komad od dva ilinga, ne sjeam se nieg drugog kako je
Sarah prvi put izgledala, ni to smo radili, osim da smo oboje bili
nervozni i da smo loe vodili ljubav. No to nije bilo vano. Poeli smo
to je bilo bitno! Tad je pred nama bio cio ivot koji smo s veseljem
oekivali. Oh, jo se jedne stvari dobro sjeam. Na vratima nae sobe
(naa soba poslije samo pol sata), kad sam je ponovno poljubio i
rekao kako mrzim i samu pomisao da se vraa kui Henryju, ona ree:
Ne brini, on se marljivo bavi udovicama.
Mrzim i pomisao da e te poljubiti rekoh.
Nee. On nita ne mrzi tako kao to mrzi luk.
Otpratio sam je kui na njenu stranu Commona. Henryjevo svjetlo
sjalo je ispod vrata njegove radne sobe, a mi smo se popeli gore. U
dnevnoj sobi smo se zagrlili i nismo se mogli rastaviti. Doi e
gore rekoh svakog trenutka.
Moemo ga utiree ona, i doda uasno razgovijetno: Jedna
stuba uvijek zakripi.
Nisam imao vremena da skinem kaput. Ljubili smo se i zauli kripu
stuba, a kad je Henry uao tuno sam promatrao mir njena lice. Ona
ree: Nadali smo se da e doi gore i ponuditi nas nekim piem.
Henry ree: Naravno. to eli, Bendrix? Rekao sam da ne
elim nita piti; moram raditi.
Mislio sam da si rekao da nikad ne radi nou.
Oh, ovo je vano. Recenzija.
Zanimljiva knjiga?
Ne osobito.
elio bih da imam tvoju snagu da piem. Sarah me otpratila do
vrata i mi smo se ponovno poljubili. Toga trenutka ja sam volio
Henryja, a ne Saru. inilo se kao da su svi mukarci u prolosti, a da
e i u budunosti, zasjenjivati sadanjost. to ti se dogodilo?
zapita me. Uvijek je brzo itala znaenje koje se krilo iza poljupca, pa
i apat u dui.
Nita odgovorih.Ujutro u ti telefonirati.
Bolje da ja tebe nazovem ree mi ona. Oprez je oprez, pomislih.
Kako li dobro zna voditi takve ljubavne avanture; pa se ponovno
sjetih one stube koja uvijek zakripi uvijek bila je fraza to ju je
esto upotrebljavala.
 DRUGA KNJIGA
1.

Osjeaj nesree mnogo je lake izraziti negoli osjeaj sree. ini se da

smo u nevolji svjesni svog vlastitog postojanja, pa makar to bilo u
obliku udovine sebinosti: ova bol je moja osobna, taj ivac koji se
trgne od boli pripada meni i nikom drugom. Ali srea nas, meutim,
unitava: gubimo svoju osobnost. Sveci su upotrebljavali rijei
ljudske ljubavi da bi opisali svoje vizije Boga, i tako, ini mi se, mi
moemo upotrijebiti izraze molitve, meditacije, razmatranja da bismo
objasnili snagu ljubavi to je osjeamo prema nekoj eni. Mi se
odriemo uspomene, duevnosti, inteligencije, i doivljavamo
gubitak, noche oscura8, a kadto kao nagradu neku vrst mira. Sam
ljubavni in opisan je kao smrt u malom, a ljubavnici kadto dozive
blagi mir. udno mi je to otkrivam kako te fraze piem kao da volim
ono to zapravo mrzim. Kadto ne prepoznajem vlastite misli. to ja
znam o frazama kao to je mrana no ili o molitvi, ja koji znam
samo jednu molitvu? Ja sam te fraze naslijedio, to je sve, i to kao mu
kojemu je smrt ostavila beskorisnu eninu odjeu, mirise, lonie s
kremom... A ipak, taj mir je postojao...
Tako razmiljam o tim prvim ratnim mjesecima nije li to bio laan
mir kao to je bio laan rat? Sad se ini kao da je taj mir raskrilio ruke
utjehe i umirenja nad svim tim mjesecima sumnje i ekanja, ali da je
mir ak i u ono vrijeme bio prekidan nerazumijevanjem i sumnjom.
Isto tako kao to sam se one prve veeri vraao kui bez vedrine i
zapravo samo s osjeajem tuge i ravnodunosti, tako sam se drugih
dana opet vraao kui u uvjerenju da sam ja samo jedan od mnogih
mukaraca zasad omiljeni ljubavnik. Ta ena, koju sam volio tako

8
noche oscuramrana no; panj. (Prev.)
pomamno, im bih se probudio ovladala mi je mislima, i ako sam se
nou probudio bila mi je ponovno u mislima i vie nisam mogao
zaspati, ta ena je sve svoje vrijeme posveivala meni. A ipak nisam
osjeao neko povjerenje: u ljubavnom inu znao sam biti drzak, ali
kad sam bio sam, bilo je dovoljno da pogledam u ogledalo, pa da
vidim sumnju; povod za izborano lice i hrome noge pa zato ba
ja? Bilo je dana kad se nismo mogli sastati kad je imala zakazani
posjet zubaru ili frizeru, kad je Henry imao goste, ili kad su bili
zajedno sami. Nita mi nije koristilo da se uvjeravam kako u vlastitoj
kui nije imala priliku da me prevari (sebinou ljubavnika ve sam
upotrebljavao rije prijevara kao da je Sarah imala obveze prema
meni), dok Henry kod kue radi na mirovinama za udovice ili jer
je uskoro bio premjeten s toga posla na raspodjeli plinskih maski i
na nacrtu odobrenih kartonskih kutija, ali nisam li i sam znao da je
ako postoji elja mogue voditi ljubav i u najopasnijim
okolnostima? Nepovjerenje raste s ljubavnikovim uspjehom. Eto,
upravo kad smo se idui put sastali, upravo se to dogodilo na nain
to bih ga mogao nazvati nemoguim.
Probudio sam se s tugom u srcu zbog njenog posljednjeg opreznog
savjeta koji mi je jo poivao na dui, ali za nekoliko minuta nakon
buenja njen glas na telefonu rastjerao je tu sjetu. Nikad ni prije ni
poslije nisam upoznao enu koja bi mogla promijeniti raspoloenje
pukim razgovorom putem telefona, a kad je ula u sobu i stavila ruku
na moj bok, odmah je stvorila potpuno povjerenje koje sam gubio pri
svakom rastanku.
Halo ree ona spava li?
Ne. Kada te mogu vidjeti? Danas prije podne?
Henry je nahlaen. Ostat e kod kue.
A kad bi ti mogla doi ovamo...
Moram ostati doma za sluaj da netko nazove telefonom.
 Samo zbog toga to je nahlaen? Sino sam prema Henryju
osjeao prijateljstvo i simpatiju, ali sad mi je ve postao neprijatelj
kome se valja narugati, mrziti ga i iz potaje zgaziti.
Potpuno je promukao. Osjetio sam zlobnu radost zbog
besmislenosti njegove bolesti: dravni slubenik bez glasa koji
promuklo i nerazgovjetno apue o mirovinama za udovice. Rekoh:
Zar nema naina da te vidim?
Pa naravno da ima.
Na telefonskoj liniji na trenutak je zavladala tiina kao da je prekinut
spoj. Zvao sam: Halo, halo. Ali ona je razmiljala i to je bilo sve;
paljivo, sabrano, brzo, tako da bi mogla odmah dati pravi odgovor:
U jedan sat odnijet u Henryju objed u postelju. Mi moemo
pojesti sendvie u dnevnoj sobi. Rei u mu da eli sa mnom
razgovarati o filmu odnosno o onoj tvojoj pripovijetki. im je
spustila slualicu osjeaj povjerenja se prekinuo i ja pomislih koliko li
je puta prije planirala na isti takav nain? Kad sam otiao k njenoj
kui i pritisnuo zvonce, osjeao sam se kao neki neprijatelj ili
detektiv koji pazi na njene rijei kao to su Parkis i njegov sin pratili
njeno kretanje, nekoliko godina kasnije. A onda su se vrata otvorila a
s njima i povjerenje.
U ono vrijeme nije se postavljalo pitanje tko koga eli elja je bila
obostrana. Henry je dobio objed na pladnju, sjedio je podboen na
dva jastuka u zelenom vunenom kunom ogrtau, a u sobi ispod
njegove, vodili smo ljubav, na tvrdom drvenom podu i samo s jednim
jastukom za podupiranje, dok su vrata bila irom otvorena.
Kad je doao trenutak, morao sam joj blago staviti ruku na usta, kako
bih priguio onaj udni tuni i ljutiti krik preputanja da je Henry gore
ne bi uo. Kad samo pomislim da sam jednom elio da iz nje izvlaim
injenice. uao sam na podu pokraj nje, gledao je i promatrao, kao
da to vie nikad neu vidjeti kosu neodreeno smee boje kao
tekuinu razlivenu po parketu, znoj na njenom elu, teko disanje kao
da je trala na natjecanju pa sada kao mladi atleta lei iscrpljena
nakon pobjede.
A onda zakripae stube. Za trenutak se nismo ni pomakli. Sendvii
su stajali na stolu netaknuti, a ae prazne. Ona apnu: Siao je
dolje. Sjela je na stolac, a ja sam joj stavio tanjur na krilo i au
pokraj sebe.
Moda je uo rekoh dok je prolazio.
Zacijelo nije mogao znati to je to bilo.
Mora da sam odavao izgled ovjeka koji ni sam u to ne vjeruje, jer
ona neutjeno i njeno doda: Jadni Henry. Nikad se to nije
dogodilo, ne u cijelih deset godina.
Ali svejedno nismo ba bili sasvim sigurni: sjedjeli smo tiho
oslukujui dok stuba nije ponovno zakripjela. Kad sam preglasno
rekao: Milo mi je to ti se svia ona scena s lukom, glas mi je
zvuao hrapavo i lano.
Henry otvori vrata i pogleda unutra. Nosio je termofor umotan u sivu
flanelsku navlaku. Zdravo, Bendrix apnu on.
Nije trebalo da to sam donese ree ona.
Nisam te htio smetati.
Razgovarali smo o sinonjem filmu.
Nadam se da ima sve to ti treba apnu mi pa pogleda crveno
vino to mi je Sarah natoila.
Trebala si mu dati vino iz '29. godine zadahta on glasom
neodreena raspona i ponovno se izgubi, steui termofor u flanelskoj
navlaci, a mi smo opet ostali sami.
 Ima li to protiv? upitah je, a ona klimne glavom. Uistinu
nisam znao to sam time zapravo mislio valjda sam pomislio da se
u njoj probudilo kajanje kad je ugledala Henryja. Za razliku od ostalih
ljudi, nju nije progonio osjeaj krivnje. Po njenom rasuivanju, kad je
neto bilo uinjeno, bilo je uinjeno; kajanje se ugasilo s inom. Da
nas je zatekao, ona bi smatrala od Henryja nerazumnim, to se ljuti
vie od nekoliko asaka. Kau da katolici u ispovjedaonici bivaju
osloboeni tereta prolosti; s tog stanovita mogli biste je nazvati
roenom katolikinjom, premda smo oboje malo vjerovali u Boga. I
sad se pitam: jesam li tada zaista tako mislio.
Ako ova moja knjiga ne uspije odrati predvieni tijek, onda je to
zbog toga to sam se izgubio u stranom kraju i nemam zemljopisnu
kartu. Kadto se upitam je li ita istinito od ovoga to sam ovdje
napisao. Toga poslijepodneva osjetio sam potpuno povjerenje kad mi
je iznenada rekla a da je nisam pitao: Nikad nisam nita i nikoga
voljela kao tebe.
Sjedei tamo na stolcu s preostalom polovicom sendvia u ruci, inilo
se da se potpuno prepustila kao to se prepustila prije pet minuta na
tvrdom drvenom podu. Veina ljudi oklijeva da da jednu tako potpunu
izjavu, mi se sjeamo i slutimo i sumnjamo. Ona nije gajila sumnje.
Vaan je bio samo trenutak. Kau da vjenost nije produeno vrijeme,
ve nepostojanje vremena, a meni se kadto inilo da njeno
preputanje dostie onu zagonetnu matematiku toku beskonanosti,
toku bez irine, koja ne ispunjava nikakav prostor. Kakva smisla je
imalo vrijeme svi budui i bivi mukarci koje je poznala (opet ta
ista rije) od vremena do vremena ili sva budunost u kojoj e davati
isto takvo oitovanje s osjeajem za istinu? Kad sam joj odgovorio da
je volim na isti takav nain, ja sam bio laljivac, a ne ona, jer ja nikad
ne gubim svijest o vremenu, za mene sadanjost nikad nije nazona,
ona uvijek znai prolu godinu ili idui tjedan.
Nije lagala ni onda kad je rekla: Nikog drugog. Nikad vie.
U vremenu postoje protuslovlja koja ne postoje u matematikoj toki,
to je sve. Imala je tako mnogo vie snage da voli nego to sam je imao
ja. Ja nisam mogao navui zastor oko toga trenutka, nisam mogao
zaboraviti, a nisam mogao da se ne bojim. ak u trenucima ljubavi
bio sam poput policajca to skuplja dokaze o zloinu koji jo nije
poinjen, a kad sam nakon vie od sedam godina otvorio Parkisovo
pismo, dokazi su se nagomilali u sjeanju da mi poveaju gorinu.
 2.

Potovani gospodine, poinjalo je pismo. Milo mi je to vas mogu

obavijestiti da smo ja i moj sin stupili u prijateljsku vezu sa
sluavkom na broju 17. To je omoguilo da se istraga nastavi mnogo
bre, jer kadto mogu kradomice pogledati u rokovnik stranke i na taj
nain vie saznati o njezinom kretanju. Takoer mogu povremeno
provjeriti koaru za otpatke, iz koje prilaem zanimljiv dokument,
koji molim da mi uz primjedbu vratite. Stranka takoer vodi dnevnik i
vodi ga ve nekoliko godina, ali do sad sluavka koju u ubudue
zbog vee sigurnosti zvati moj prijatelj nije ga se mogla domoi,
jer ga stranka dri pod kljuem, to moe ali ne mora biti povod za
sumnju. Bez obzira na vanost dokumenta to ga prilaem, ini se da
stranka troi mnogo vremena ne odravajui zakazane sastanke prema
svom rokovniku, pa rokovnik treba smatrati krinkom, premda osobno
ne elim stei loe miljenje ili da ne budem objektivan u istrazi koja
zahtijeva tonu istinu na korist svih zainteresiranih stranaka.
Ne povreuje nas samo tragedija. I groteska nosi sa sobom oruje,
nedostojno, smijeno oruje. Kadto sam poelio da te nesuvisle
vrludave i neefikasne izvjetaje strpam gospodinu Parkisu u usta, i to
u nazonosti onog njegovog sina. Saru sam elio namamiti u stupicu
(ali u koju svrhu?). Da ranim Henryja ili da povrijedim sebe? S time
bih pustio jednog klovna da bezglavo uleti u nau prisnost. Prisnost.
ak i ta rije mirii na izvjetaje gospodina Parkisa. Nije li on jednom
napisao: Premda nemam nikakva pravog dokaza o intimnosti koja se
dogodila u Cedar Roadu broj 16, stranka je svakako pokazala namjeru
da nekoga zavara. Ali to je bilo poslije. Iz tog njegovog izvjetaja
saznao sam da se Sarah u dva maha nije pojavila na zakazanim
sastancima, kao to je zapisala, kod zubara i krojaice; ako su ti
sastanci igda bili dogovoreni, izbjegla je progoniteljima. A onda,
okrenuvi neotesan izvjetaj gospodina Parkisa, napisan njegovim
sitnim drhtavim rukopisom na jeftinom svijetloljubiastom listovnom
papiru, vidio sam izraziti i isti Sarin rukopis. Nisam znao da u ga
prepoznati poslije gotovo dvije godine.
To je bio samo otrgnuti komadi papira priboden na poleini
izvjetaja, i bio je crvenom olovkom oznaen velikim slovom A.
Ispod A, gospodin Parkis je napisao: S obzirom na mogui ponovni
postupak, vano je da se sav dokazni materijal vrati zbog odlaganja u
kartoteku. Papiri je bio pokupljen iz koare za papir i paljivo
izravnan, kao da ga je gladila ljubavnikova ruka. U svakom sluaju
bio je pisan ljubavniku: Nemam potrebe da ti piem ili da s tobom
razgovaram, ti sve zna prije nego to ja mogu izrei, ali kad ovjek
voli, osjea potrebu da se poslui istim starim sredstvima koje je i
dosad upotrebljavao. Znam da tek poinjem ljubiti, ali ve sada elim
napustiti sve i svakoga, osim tebe; prijee me samo strah i navika.
Dragi To je bilo sve. Rijei su me uporno gledale, a ja nisam
mogao da ne pomislim kako sam zaboravio svaki redak svih onih
pisama koje mi je neko napisala. Zar ih ja ne bih sauvao da su igda
tako potpuno iskazivala njenu ljubav, a zar nije, od straha da ih ne bih
sauvao, ona u onim danima bila oprezna i pisala izmeu redaka
kao to je to i sama govorila? Ali ova posljednja ljubav provalila je
reetke kaveza. Odbila je da se dri i krije izmeu redaka. Sjeam se
da je ipak postojala jedna ifrirana rije luk. Bilo je doputeno
da se ta rije unese u nae dopisivanje i da potajno predstavlja nau
strast. Ljubav je postala luk, ak i sam ljubavni in postao je luk.
Ve elim da napustim sve i svakoga, osim tebe, a luk, pomislio
sam s mrnjom, luk tako je to bilo u moje vrijeme.
Na dnu tog komadia papira napisao sam nemam primjedbi, stavio
ga natrag u omotnicu i naslovio na gospodina Parkisa, ali kad sam se
u noi probudio, mogao sam cijelu stvar izgovoriti napamet, a rije
napustiti poprimila je mnogo vrsta fizikih predodbi. Leao sam i
nisam mogao spavati, dok me je sjeanje za sjeanjem podbadalo
mrnjom i eljom. Njena kosa rairena kao lepeza na parketu, i stuba
koja kripi, dan u prirodi kad smo legli u jarak da nas ne vide sa ceste
i kad sam gledao kako se mraz iskri izmeu perastih pramenova njene
kose na tvrdoj zemlji i traktor koji je vozio cestom u naem najslaem
trenutku a da se voza uope nije osvrnuo. Zato mrnja ne ubije
elju? Sve bih dao da sam mogao zaspati. Ponaao bih se kao neki
kolarac da sam vjerovao u mogunost da neto moe zamijeniti nju.
Ali bilo je razdoblje kad sam pokuao nai zamjenu, ali nije uspjelo.
Ja sam ljubomoran ovjek mislim da je glupo pisati te rijei u
neem to je, ini mi se, dugaak zapis o ljubomori na Henryja,
ljubomori na Saru i ljubomori na onog drugog kojem je gospodin
Parkis tako nespretno slijedio trag. Kako to sve sad pripada prolosti,
osjeam ljubomoru prema Henryju samo onda kad sjeanja naroito
oive (jer, kunem se, da smo se vjenali, uz njen pristanak, i moju
elju, mogli smo do kraja ivota biti sretni). Ali jo ostaje ljubomora
prema mom suparniku melodramska rije, do boli nedovoljna da bi
se njome izrazilo nepodnoljivo samozadovoljstvo, povjerenje i
uspjeh koji on uvijek uiva. Kadto pomislim da me on ak ne bi ni
prepoznao kao dio te slike, pa osjetim veliku elju da svratim
pozornost na sebe, da mu zaviem u uho: Ne moe me ignorirati.
Tu sam. Makar to se poslije dogodilo, Sarah me je tada ljubila.
Sarah i ja smo vodili duge prepirke o ljubomori. Bio sam ljubomoran
ak i na prolost o kojoj mi je iskreno pripovijedala onako kako se
dogaalo o avanturama koje uope nita nisu znaile (osim moda
nesvjesne elje da upozna onaj krajnji gr koji Henry, na alost, nije
uspio izazvati). Svojim ljubavnicima bila je isto tako odana kao i
Henryju, ali ono to je trebalo da mi prui neku utjehu (jer bi ona
nesumnjivo i meni bila odana), to me ljutilo. Jedno vrijeme smijala bi
se mojoj srdbi, jednostavno odbijajui da vjeruje da sam iskren. Isto
tako kao to je odbijala da vjeruje u svoju vlastitu ljepotu; ja sam se
ljutio to nije bila ljubomorna na moju prolost, na moju eventualnu
budunost. Nisam htio vjerovati da ljubav moe zadobiti bilo kakav
drugi oblik osim mog oblika: mjerio sam ljubav prema stupnju svoje
ljubomore, a prema tom sam mjerilu, naravno, zakljuio da me ona
uope ne ljubi.
Prepirke su uvijek poprimale isti tijek; opisat u samo jedan osobit
sluaj, jer se tom prilikom prepirka svrila glupou koja nije niemu
vodila, osim moda do ove sumnje koja se uvijek pojavljuje kad
poinjem pisati; osjeaj da je ona na kraju krajeva imala pravo, a ja
krivo.
Sjeam se kako sam ljutito rekao: To je samo ostatak tvoje
nekadanje frigidnosti. Frigidna ena nikad nije ljubomorna; ti
jednostavno jo nisi nadoknadila zaostale obine ljudske osjeaje.
Ljutio sam se to se nije usprotivila. Moda ima pravo. Ja samo
kaem da elim da bude sretan. Nije mi drago kad si nesretan. Nee
me smetati makar to ti uradio samo da bude sretan.
Ti trai izgovor. Ako ja spavam s nekom drugom, ti smatra da
moe isto to uiniti bilo kad.
To je bez osnove. Ja elim da bude sretan, to je sve.
I krevet bi mi pripremila?
Moda i to.
Nesigurnost je najgori osjeaj koji obuzima ljubavnike; kadto se i
najdosadniji brak bez elje ini boljim. Nepovjerenje izvre znaenja i
truje povjerenje. U vrsto opsjednutom gradu svaki straar je
potencijalni izdajnik. ak i prije vremena gospodina Parkisa kuao
sam da je iskuavam: uhvatio bih je u malim laima, u rijeima koje
nisu znaile nita osim straha preda mnom. Jer ja sam znao svaku la
uveati do izdajstva, pa sam ak u najiskrenijim rijeima znao itati
skriveno znaenje. Kako nisam mogao podnijeti ni pomisao da bi ona
rukom mogla dodirnuti nekog drugog mukarca, cijelo sam vrijeme
bio u strahu i u svakom najmanjem pokretu njene ruke vidio sam
intimnost.
 Zar ti ne bi vie volio da sam sretna nego da sam nesretna?
upitala me s neumoljivom logikom.
Radije bih umro ili tebe vidio mrtvu odgovorio sam nego da
te vidim s drugim mukarcem. Nisam udak. To je obina ljudska
ljubav. Pitaj bilo koga. Svi e ti rei isto ako su ikada ljubili. Iz
rugivao sam joj se. Svatko tko ljubi taj je i ljubomoran.
Bili smo u mojoj sobi. Doli smo tamo u sigurno doba dana, u kasno
proljetno poslijepodne da vodimo ljubav; konano smo jednom imali
sate i sate vremena, ali sam ih ja sve potratio u svai tako da nismo
imali vremena za ljubav. Sjela je na krevet i rekla: ao mi je.
Nisam te htjela naljutiti. Mislim da ima pravo. Ali je nisam
ostavio na miru. Mrzio sam je, jer sam sam sebe elio uvjeriti da me
ne voli; elio sam da je udaljim iz svog ivanog sustava.
Pitam se sada kakvu sam ja to zamjerku gajio protiv nje, voljela me ili
ne voljela? Bila mi je odana gotovo godinu dana, pruila mi je mnogo
zadovoljstva, podnosila je moje udi, a to sam ja njoj pruio za
uzvrat osim trenutnog zadovoljstva? Uao sam u tu avanturu
otvorenih oiju, znajui da e jednog dana ipak doi kraj, a ipak kad
me je iznenada obuzeo osjeaj nesigurnosti, logino vjerovanje u
bespomonu budunost, ja bih je muio i muio kao da sam tog asa
elio uvesti budunost na vrata, toga neeljenog i preranog gosta.
Moja ljubav i moj strah djelovali su kao savjest. Da smo vjerovali u
grijeh jedva da bi nae ponaanje bilo drugaije.
Ti bi bila ljubomorna na Henryja rekoh.
Ne. Ne bih mogla biti ljubomorna. To je besmislica.
Kad bi vidjela da ti je brak ugroen?
To se nikad ne bi moglo dogoditi ree ona hladno, a ja sam
njene rijei primio kao uvredu i izaao iz sobe, spustio se stubitem i
ravno na ulicu. Je li ovo kraj? pitao sam se glumei sam sebi.
Nema potrebe da se ikad vratim. Ako je budem uspio izbaciti iz svoje
due, ne bih li mogao negdje pronai miran prijateljski brak koji bi
jednostavno trajao? Tada moda ne bih bio ljubomoran, jer ne bih
dovoljno ljubio; bio bih siguran, a moje samosaaljenje i mrnja ili
bi podruku preko Commona, nad kojim se spustila tama, kao dva
idiota bez uvara.
Kad sam poeo pisati rekao sam da je ovo pripovijetka o mrnji, ali
sada nisam u to uvjeren. Moda je moja mrnja isto tako nepotpuna
kao i moja ljubav. Upravo sam digao pogled s rukopisa i uhvatio sliku
svoga vlastitog lica u ogledalu blizu pisaeg stola, pa pomislih: da li
mrnja zbilja tako izgleda? Jer me je ono lice podsjetilo na ono lice
koje smo svi mi vidjeli u djetinjstvu kako nas gleda iz izloga, crte lica
zamagljene naim dahom, dok s toliko enje zurimo na sjajne i
nedohvatne predmete u izlogu.
Mora da se ta prepirka dogodila nekako u svibnju 1940. godine. Rat
nam je pomogao na vrlo mnogo naina, i zbog toga sam ga smatrao
zapravo svojim neasnim i nepouzdanim ortakom u toj avanturi.
(Namjerno bih stavio kaustinu sodu rijei pria na svoj jezik, s
nagovjetajem da je to poetak kraja.) Mislim da su Nijemci tada ve
izveli invaziju u Nizozemsku: proljee je poput leine mirisalo na zle
kobi, ali mene nita drugo nije zanimalo osim dviju praktinih
injenica Henry je bio premjeten u ministarstvo sigurnosti i radio
do kasno u no, a moja gazdarica, od straha pred zranim napadima,
preselila se u podrum i vie nije vrebala preko ograda stubita
nepoeljne posjetioce. Moj se ivot nita nije promijenio, zahvaljujui
mojoj hromosti (jedna noga mi je bila malo kraa od druge zbog
jednog nesretnog sluaja u djetinjstvu); tek kad su poeli zrani
napadaji, smatrao sam svojom dunou da se javim civilnoj
protuavionskoj zatiti. Dosad kao da sam se bio ogradio od rata.
Te veeri kad sam stigao na Piccadilly jo sam bio pun mrnje i
nepovjerenja. Vie nego ita na svijetu elio sam povrijediti Saru.
elio sam povesti neku enu i legnuti s njom na isti krevet na kome
sam vodio ljubav sa Sarom; kao da sam znao da je jedini nain da je
mogu povrijediti samo takav da povrijedim sebe. U to doba noi ulice
su bile mrane i tihe, premda su po nebu bez mjeseine arali krugovi
i snopovi reflektora. Nisu se mogla vidjeti lica ena koje su stajale u
veama i na ulazima u prazna sklonita. Poput krijesnica one su
morale signalizirati svojim depnim svjetiljkama. Du cijele Sackville
Street palila su se i gasila mala svjetla. Zatekao sam se kako
razmiljam o tome to sada radi Sarah. Je li otila kui ili eka da se ja
kojom sreom vratim kui?
Neka ena zasvijetli svjetiljkom pa ree: Hoe sa mnom kui,
dragi? Odmahnuo sam glavom i produio. Malo dalje na ulici
jedna djevojka je razgovarala s jednim mukarcem: kad si je
osvijetlila lice, naas sam ugledao neto mlado, tamno i sretno i jo
nepokvareno: ivotinju koja jo nije svjesna da je u ropstvu. Proao
sam, ali sam se ipak vratio i poao prema njima; dok sam se
pribliavao, onaj mukarac ode, a ja je upitah: Hoe li neto
popiti?
Hoe li poslije sa mnom kui?
Hou!
Rado bih jednu aicu na brzinu. Uli smo u gostionicu na kraju
ulice i ja sam naruio dva whiskyja, ali dok je pila, nisam joj mogao
vidjeti lice, jer mi je pred oima stalno bilo Sarino. Bila je mlaa od
Sare, nije joj moglo biti vie od devetnaest, bila je ljepa, moglo bi se
ak rei manje pokvarena, ali jedino zbog toga to je u njoj bilo
mnogo manje pokvarljivog: spoznao sam da je ne elim vie nego to
elim drutvo psa ili make. Pripovijedala mi je kako ima lijep stan na
najviem katu samo nekoliko kua dalje; rekla mi je koliko plaa
stanarinu i koliko joj je godina i gdje je roena i kako ve godinu
dana radi u kavani. Kazala mi je da ne ide kui sa svakim tko je
nagovori, ali da je odmah vidjela da sam gentleman. Rekla je i da ima
kanarinca koga naziva Jones po nekom gentlemanu koji joj ga je
darovao. Poela je objanjavati kako je u Londonu teko nabaviti
hranu za ptice. Pomislio sam: ako je Sarah jo u mojoj sobi, mogao
bih je nazvati. uo sam djevojku kako me pita imam li vrt i bih li se
ponekad sjetio njenog kanarinca i donio joj ptije hrane. Ree: Ne
ljutite se to vas to pitam, zar ne?
Gledajui je preko ae whiskyja pomislio sam kako je to udno da
prema njoj uope ne osjeam nikakvu elju. Kao da sam nakon svih
tih godina slobodnog seksualnog ivota najednom sazreo. Moja strast
prema Sari zauvijek je ubila jednostavnu poudu. Nikad vie neu
moi uivati enu bez ljubavi. A ipak, zacijelo me nije ljubav dovela
u ovu gostionicu; cijelo vrijeme dok sam iao od Commona govorio
sam sam sebi da je to mrnja, kao to jo uvijek sebi govorim dok
piem ovu priu o Sari, pokuavajui da je zauvijek izbacim iz svojih
misli. Uvijek sam znao rei mogao bih je zaboraviti samo da je
mrtva.
Izaao sam iz gostionice, ostavivi djevojku da ispije svoj whisky i s
novanicom od jedne funte kao melem za njen ponos, i poao New
Burlington Streetom do telefonske govornice. Nisam ponio depnu
svjetiljku pa sam morao kresati ibicu za ibicom dok nisam okrenuo
svoj broj. uo sam isprekidani zvuk i mogao sam zamisliti telefon na
mom pisaem stolu; tono sam znao koliko je Sari potrebno koraka do
telefona ako sjedi u naslonjau ili lei na krevetu. A ipak sam pustio
da telefon zvoni u praznoj sobi pol minute. Zatim sam telefonirao
njenoj kui, a njena djevojka mi je rekla da se Sarah jo nije vratila.
Zamiljao sam kako se eta Commonom za vrijeme zamraenja u
one dane to nije bilo ba sigurno mjesto i pogledavi na sat, pomislih:
da nisam bio budala, mogli smo jo tri sata provesti zajedno. Vratio
sam se kui i pokuao itati knjigu, ali sam cijelo vrijeme uzalud
oslukivao nee li telefon zazvoniti. Moj ponos mi nije dao da joj
ponovno telefoniram. Najzad sam otiao u krevet i uzeo dvostruku
dozu napitka za spavanje. Prva stvar koje sam ujutro bio svjestan bio
je Sarin glas na telefonu; razgovarala je kao da se nita nije dogodilo.
Osjeao sam ponovno potpun mir, ali im sam spustio slualicu stari
mi je avao doapnuo misao kako ona tri protraena sata njoj uope
nita nisu znaila.
Nikad nisam razumio zato se ljudi, koji mogu progutati golemu
nevjerojatnost osobnog Boga, usteu od osobnog avola. Ali sam
intimno tako tono znao na koji nain avao radi u mojoj mati.
Nikakva tvrdnja koju je Sarah igda izrekla nije bila dokaz protiv
njegovih prepredenih sumnji, premda bi obino ekao dok ona ode
prije negoli ih je izgovorio. On bi poticao nae svae davno prije nego
su se odigrale; on nije bio toliko Sarin neprijatelj, koliko je bio
neprijatelj ljubavi, a zar se to nije moglo oekivati od avola? Mogu
zamisliti kad bi postojao Bog koji ljubi, avao bi se osjetio
ponukan da uniti ak i najslabiju i najloiju imitaciju te ljubavi. Zar
se on ne bi bojao da bi navika ljubavi mogla rasti, i zar ne bi pokuao
da nas sve namami u stupicu, pa da svi postanemo izdajnici i da mu
pomognemo u iskorjenjivanju ljubavi? Ako postoji Bog kojemu
sluimo kao materijal za pravljenje svetaca, onda i avao moda ima
svoje ambicije; moda sanja da uvjeba ak i takve osobe kao to sam
ja, ili ak jadni Parkis, da postanu njegovi sveci, spremni s posuenim
fanatizmom da unitimo ljubav gdje god je naemo.
 3.

Uinilo mi se da sam u narednom Parkisovu izvjetaju otkrio pravo

oduevljenje za avolsku igru. Najzad je uistinu nanjuio ljubav i
kradom je slijedio, dok mu je sin bio za petama kao lovaki pas.
Otkrio je gdje je Sarah provodila toliko dragocjenog vremena: tavie,
zacijelo je znao da su ti posjeti bili potajni. Morao sam priznati da je
gospodin Parkis dokazao da je lukav detektiv. Uz pomo svog sina
uspio je izvesti Milesovu sluavku iz kue ba u onom trenutku kad je
osoba u pitanju ila Cedar Roadom prema broju 16. Sarah se
zaustavila i razgovarala sa sluavkom, koja je imala slobodan dan, a
sluavka joj je predstavila mladog Parkisa. Zatim je Sarah produila i
zamakla za idui ugao, gdje je osobno ekao Parkis. On je vidio kako
se malo proetala i vratila. Kad je vidjela da su mali Parkis i djevojka
nestali iz vida, pozvonila je na broju 16. Gospodin Parkis se tada
bacio na posao da provjeri stanovnike broja 16. To nije bilo lako, jer
je kua imala vie stanova, a on nije znao na koje je od triju zvona
Sarah pozvonila. Obeao je konani izvjetaj za nekoliko dana. Sve
to je trebao uraditi kad se Sarah ponovno uputi u tom smjeru, bilo je
da poe prije nje i da sva tri puceta naprai puderom. Razumije se,
bez obzira na prikaz. A, jer ne postoji dokaz da je osoba u pitanju
uinila neto loe. Ako budu potrebni takvi dokazi na temelju
izvjetaja u svrhu sudskog postupka, moda e biti potrebno da se
stranku, nakon nekog vremena, prati u stan. Bit e potreban i drugi
svjedok koji e identificirati stranku. Nije potrebno uhvatiti stranku na
djelu: da bi sud donio presudu dovoljna je izvjesna neurednost haljina
i uzbuenost.
Mrnja je vrlo slina fizikoj ljubavi: ima svoje krize a zatim
razdoblja mira. Jadna Sarah, pomislio sam itajui izvjetaj gospodina
Parkisa, to je bio taj trenutak orgazma moje mrnje, i sad sam bio
zadovoljan. Sad kad je bila opkoljena, mogao sam je aliti. Nita nije
poinila osim ljubavi, a tu su bili Parkis i njegov sin i pazili na svaki
pokret, kujui zavjeru s njenom sluavkom, stavljajui puder na
zvonca, planirajui estoke upade, moda u jedini mir u kojemu je
danas uivala. Gotovo sam htio poderati izvjetaj i opozvati uhode.
Moda bih to i uinio da nisam, u otrcanom klubu kome sam
pripadao, otvorio Tatler i ugledao Henryjevu fotografiju. Henry je
sada brao lovorike: u povodu kraljeva roendana za vrijeme dijeljenja
plemstva i odlikovanja za svoje zasluge u ministarstvu primio je
orden komtura britanske imperije; imenovan je predsjednikom
Kraljevske komisije: a ovdje je bio na sveanoj veeri britanskog
filma Posljednja sirena, blijed i touljook pod fleevima, drei Saru
ispod ruke. Sarah je spustila glavu da izbjegne bljesku, ali ja sam
prepoznao onu gustu isprepletenu kosu koja je hvatala prste ili im se
odupirala. Odjednom sam poelio da pruim ruku i dotaknem je, kosu
na njenoj glavi i tijelu. Poelio sam da lei pokraj mene i da okrenem
glavu na jastuku i razgovaram s njom; elio sam gotovo nezamjetljiv
miris i okus njene koe, a tu je bio Henry, gledajui u novinarsku
kameru samodopadnou i sigurnou efa odjela u ministarstvu.
Sjeo sam ispod utavljene jelenje glave to ju je darovao Sir Walter
Besant 1898, i napisao pismo Henryju. Pisao sam mu da imam neto
vano s njim raspraviti i bi li htio sa mnom objedovati neka izabere
bilo koji dan idueg tjedna. Bilo je tipino za Henryja da me je odmah
nazvao i u isto vrijeme predloio da ja objedujem s njim; nikad nisam
sreo nikoga tko bi bio neugodniji gost. Ne sjeam se tono to je bio
izgovor, ali me je ljutio. Mislim da je rekao da njegov klub ima neki
osobito dobar portugizac, ali pravi razlog bio je taj to ga je osjeaj
obveze zamarao ak i obveza na besplatni objed. Nije ni slutio
kako e malena biti njegova obveza. Odabrao je subotu, a toga je dana
moj klub gotovo prazan. Novinari dnevnih novina ne izdaju novine,
kolski inspektori su otili kui u Bromley i Streatham, a nikad mi
nije bilo sasvim jasno to se toga dana dogaa sa sveenicima
moda ostaju kod kue da pripremaju nedjeljne propovijedi. to se
tie pisaca (za koje je klub osnovan), gotovo svi vise na zidu
Conan Doyle, Charles Garvice, Stanley Weyman, Nat Gould, i jo
pokoje slavnije i glasovitije lice; ive pisce moete izbrojati na prste
jedne ruke. U klubu sam se uvijek osjeao kao kod svoje kue, jer je
bilo malo vjerojatnosti da u sresti kojeg kolegu pisca.
Sjeam se da je Henry izabrao beki odrezak bio je to znak
njegove bezazlenosti. Uistinu vjerujem da nije imao pojma to
naruuje i da je oekivao neto poput Wiener-Schnitzela. Izvan
svoje kue osjeao se nesigurno i bilo mu je neugodno da prigovara
jelu, ali je ipak nekako uspio da primora tu ruiastu raskvaenu
smjesu da sie niz grlo. Sjetio sam se one pompozne pojave pred
fleevima i nisam pokuao da ga opomenem kad je naruio Cabinet
Pudding. Za vrijeme tog odvratnog obroka razgovarali smo opirno
ni o emu! Henry se trudio to je najbolje mogao da velom
tajnovitosti prekrije sjednice Kraljevske komisije o kojima su svakog
dana izvjetavale novine. Zatim smo poli u predvorje da popijemo
kavu i nali se posve sami ispred kamina i izmeu praznih crnih
naslonjaa ispunjenih konjskom dlakom. Pomislio sam kako rogovi
po zidovima odgovaraju situaciji, i spustivi noge na starinsku nisku
ogradu kamina, potpuno sam zatvorio Henryju izlaz iz njegovog kuta.
Promijeao sam kavu i upitao: Kako je Sarah?
Prilino dobro ree Henry izbjegavajui iskren odgovor.
Paljivo je i sumnjiavo okusio svoje vino; i pretpostavljam da nije
zaboravio beki odrezak.
Jesi li jo uvijek zabrinut? upitah ga. On tuno podigne pogled.
Zabrinut? Bio si zabrinut. Tako si mi rekao.
Ne sjeam se. Ona je prilino dobro objasni on kao da sam ga
pitao za njeno zdravlje.
Jesi li igda konzultirao onog detektiva?
 Nadao sam se da si to zaboravio. Nisam se dobro osjeao zna,
kuhalo se ono oko Kraljevske komisije. Bio sam izmoren radom.
Sjea li se da sam ti ponudio da u ga posjetiti umjesto tebe?
Mora da smo obojica bili pomalo premoreni.
Zagledao se gore u stare rogove iznad naih glava stisnuvi oi i
pokuavajui da proita ime darovatelja. Ree glupo: ini se da
ovdje imate mnogo trofeja. Nisam namjeravao da ga pustim da se
izvue, pa rekoh: Posjetio sam ga nekoliko dana kasnije.
On spusti au pa ree: Bendrix, ti uope nisi imao nikakva prava
da...
Ja plaam sve trokove.
To je strahovita drskost. Ustade, ali sam ga uklijetio tako da
nije mogao izai bez sile, a sila nije pristajala Henryjevu karakteru.
Sigurno bi volio da se provjeri i opravda? rekoh.
Nita nema da se provjeri i opravda. Molim te hou da odem.
Mislim da bi trebalo da proita izvjetaje.
Nemam namjeru...
Onda smatram da bi trebalo da ti proitam neto o potajnim
sastancima. Njeno ljubavno pismo sam vratio detektivima za
odlaganje u kartoteku. Dragi moj Henry, potpuno si nasamaren.
Pomislio sam da e me zaista udariti. Da me je udario, ja bih mu sa
zadovoljstvom uzvratio udarac, udario bih tog glupana kome je Sarah
na svoj nain ostala odana kroz toliko godina, ali u taj as ue u klub
tajnik kluba. Bio je to ovjek duge sijede brade, a nosio je prsluk
zamrljan juhom, podsjeao je na viktorijanskog pjesnika, ali je
zapravo pisao kratke tune uspomene na pse koje je neko vidio.
(Njegov Zauvijek Fido imao je veliki uspjeh 1912.)
 Ah, Bendrix ree on dugo vas nisam ovdje vidio.
Predstavio sam ga Henryju, a on ree brzo poput frizera: Svaki dan
pratim izvjetaje.
Kakve izvjetaje? Henryju valjda prvi put nije pao na pamet
njegov posao kad je ta rije bila izgovorena.
Kraljevske komisije.
Kad je napokon otiao, Henry ree: Sad mi daj te izvjetaje i pusti
me da idem.
Pomislio sam da je promiljao o tim stvarima dok je tajnik bio s
nama, pa sam mu pruio posljednji izvjetaj. Bacio ga je ravno u vatru
i araem ga nabio u ognjite. Nisam mogao a da ne pomislim kako u
toj gesti ima dostojanstva. to e poduzeti? upitah.
Nita.
Nisi se oslobodio injenica.
Do avola s injenicama ree Henry. Nikada ga prije nisam uo
da psuje.
Uvijek ti mogu dati kopiju.
Hoe li me konano pustiti da odem? ree Henry. Demon je
zavrio svoj posao; osjeao sam kao da mi je sav otrov istekao.
Skinuo sam noge s ograde i pustio Henryja da proe. Smjesta je otiao
iz kluba, zaboravio eir, onaj crni naduti eir s kojeg se cijedila kia
kad sam ga sreo na Commonu.
inilo mi se da se to zbilo bogzna otkada, a ne prije nekoliko tjedana.
 4.

Nadao sam se da u ga dostii, ili barem da u ga ugledati na

dugakom preglednom Whitehallu, pa sam ponio sa sobom njegov
eir, ali ga nigdje nisam vidio. Okrenuo sam se ne znajui kamo da
poem. Danas je najgore s vremenom ima ga previe. Svratio sam
u malu knjiaru blizu kolodvora podzemne eljeznice Charing Cross i
pitao se je li Sarah u ovaj as moda spustila ruku na napudrano
zvonce u Cedar Roadu, a gospodin Parkis eka iza ugla. Da sam
mogao vratiti vrijeme natrag mislim da bih pustio da Henry,
zaslijepljen kiom, proe pokraj mene. Ali poinjem sumnjati bih li
igda mogao svojom voljom promijeniti tijek dogaaja. Sad smo
Henry i ja saveznici, svaki na svoj nain, no nismo li mi saveznici
protiv sve bujnijeg tijeka dogaaja?
Preao sam preko ulice, pa pokraj ulinih prodavaa voa, uao u
Victoria Gardens. Toga tmurnog i vjetrovitog dana nije mnogo ljudi
sjedilo na klupama, i odjednom sam primijetio Henryja, ali mi je
trebao koji tren da ga prepoznam. Vani, bez eira, kao da se pridruio
anonimnim i izvlatenim ljudima koji dolaze iz najsiromanijih
predgraa i koje nitko ne poznaje; starac koji hrani vrapce, ena sa
smeim paketom oznaenim Swan & Edgar's. Sjedio je tamo
pognute glave gledajui u cipele. Tako dugo sam alio iskljuivo sam
sebe da mi se inilo udno to alim svog neprijatelja. Tiho sam
stavio eir na klupu pokraj njega i bio bih otiao da nije digao pogled
iz kojeg sam primijetio da je plakao. Mora da je preao dugaak put.
Suze pripadaju jednom svijetu koji se razlikuje od Kraljevske
komisije.
Oprosti, Henry rekoh. Kako li je lako vjerovati da se obinim
kajanjem moemo ukloniti svojoj krivnji.
 Sjedni zapovjedi Henry autoritetom svojih suza, a ja ga
posluah. On ree: Razmiljao sam.
Jeste li vas dvoje bili ljubavnici, Bendrix?
Po emu sudi...?
To je jedino objanjenje.
Ne znam o emu govori.
To je takoer jedino opravdanje, Bendrix. Zar ti ne shvaa da je to
to si uinio udovino? Dok je to govorio, prevrtao je eir i
provjeravao ime proizvoaa. ini mi se da me dri stranom
budalom, Bendrix, to to nisam naslutio. Zato me nije napustila?
Zar da ja njega poduavam o karakteru vlastite ene? Otrov je u meni
ponovno proradio. Rekoh: Ima dobar siguran prihod. Ti si nain
ivota koji je ona prihvatila. Ti si sigurnost. Sluao je ozbiljno i
paljivo kao da sam ja svjedok koji pod zakletvom svjedoi pred
Kraljevskom komisijom. Ogoreno sam nastavio: Nisi nam zadao
neprilika vie nego drugima.
Zar je bilo i drugih?
Ponekad sam mislio da ti je sve poznato, ali da te nije briga.
Katkad sam eznuo da se s tobom otvoreno porazgovaram kao to
to sada radimo kad je prekasno. Htio sam ti rei to mislim o tebi.
to si mislio?
Da si njen svodnik. Podvodio si je meni i podvodio si je njima, a
sad je podvodi onom posljednjem. Vjeni makro. Zato se ne
naljuti, Henry?
Nikad nisam nita znao.
Podvodio si svojim neznanjem. Podvodio si je, jer nikad nisi znao
kako da vodi s njom ljubav, pa ju je morala traiti drugdje. Podvodio
si pruajui joj priliku... Podvodio si, jer si bio gnjavator i budala tako
da sada netko tko nije dosadan i budala, doivljava s njom
izvanbrane avanture u Cedar Roadu.
Zato je tebe ostavila?
Zbog toga to sam i ja postao gnjavator i glup. Ali se nisam takav
rodio, Henry. Ti si me takvim stvorio. Nije te ostavila, pa sam ja
postao gnjavator, dosaivao sam joj svojim tualjkama i ljubomorom.
On ree: Ljudi imaju visoko miljenje o tvojim knjigama.
A kau da si ti prvorazredan predsjednik komisije. Koga bijesa
znai na posao?
On ree tuno: Ne znam to bi drugo moglo biti vanije, i
nastavi promatrati tmuran kumulus to je plovio iznad june obale.
Galebovi su nisko letjeli iznad teretnih brodia, a kula s topovskim
pukarnicama stajala je crna u zimskom svjetlu izmeu poruenih
skladita. Otiao je ovjek koji je hranio vrapce kao i ena s paketom
od smeeg papira, a prodavai voa u sumraku ispred stanice urlali su
poput ivotinja. inilo se kao da e cijeli svijet zatvoriti zastore, kao
da emo uskoro svi biti preputeni sami sebi. Pitao sam se zato
me cijelo vrijeme nisi posjetio ree Henry.
Slutim na neki nain da se naa ljubav zavrila. Vie nije
bilo nieg drugog to bismo mogli zajedno raditi. S tobom je mogla
ii u kupovinu, kuhati i zaspati, ali sa mnom je mogla samo voditi
ljubav.
Ona te jako voli ree on kao da je bio njegov posao da mene
tjei, kao da su moje oi nabrekle od suza.
ovjek se ne zadovoljava njenou.
Ja sam bio zadovoljan.
 elio sam da ljubav traje u nedogled i da se nikad ne umanji
Nikad nisam tako ni s kim razgovarao, osim sa Sarom, ali Henryjev
odgovor ni je bio Sarin odgovor. On ree: To nije u ljudskoj
prirodi. ovjek se mora zadovoljiti... Ali to nije bilo ono to je
Sarah rekla, i sjedei tamo pokraj Henryja u Victoria Gardensu i
gledajui kako se dan gasi, prisjetio sam se svretka cijele ljubavne
prie.
 5.

Rekla mi je bile su to gotovo posljednje rijei koje sam uo od nje

prije nego to je ula u trijem sa zakazanog sastanka: Ne treba se
toliko bojati. Ljubav nee prestati samo zato to se neemo viati...
Ve je stvorila odluku, ali nisam to znao do idueg dana kad telefon
nita drugo nije predstavljao do tiha otvorena usta nekog mrtvaca.
Ona ree: Dragi, dragi moj. Ljudi cijeli ivot vole Boga a da ga ne
vide, zar ne?
Naa ljubav nije te vrste.
Kadto ne vjerujem da postoji neka druga vrst ljubavi. Mislim
da je trebalo da ve tada uoim da je bila pod utjecajem nekog stranca
nikad tako nije govorila kad smo prvi put bili zajedno. Mi smo se
bili sretno sloili da iskljuimo Boga iz naeg svijeta. Dok sam joj
paljivo depnom lampom osvjetljavao put kroz opustoeno
predsoblje, ona ponovno ree: Sve e biti u redu ako se dovoljno
volimo.
Ja te ne mogu jae voljeti rekoh. Ve si dobila sve.
Ne zna ree ona. Ti to ne zna.
Prozorsko se staklo mrvilo pod naim nogama. Samo je staro
viktorijansko obojeno staklo iznad vrata ostalo itavo. Staklo je bivalo
bijelo gdje se raspadalo u prainu, kao led to ga djeca razbiju na
mokrim poljima ili pokraj ceste. Ona mi ponovno ree: Nemoj se
bojati. Znao sam da ne misli na ona udna nova oruja koja jo
uvijek, poslije pet sati, monotono kao pele zuje s juga.
Bila je to prva no to smo je poslije lipnja 1944. godine, nazvali V-l.
Bili smo se odvikli od zranih napadaja. Osim kratkih razdoblja u
veljai 1944. nije bilo uznemiravanja otkako je blitz presahnuo
nakon zadnjih velikih zranih napadaja 1941. Kad su opet poele
zavijati sirene i kad su dolijetali prvi roboti, pretpostavljali smo da se
nekoliko aviona probilo kroz nau nonu obranu. Tjeskobno smo se
osjeali kad se znak prestanka uzbune nije zauo ni nakon sat
vremena. Sjeam se da sam rekao Sari: Mora da su nai popustili.
Predugo nisu imali posla. I u taj tren, leei u mraku na mom
krevetu, ugledali smo prvog robota. Preletio je nisko iznad Commona
i mi smo pomislili da je to avion u plamenu, a njegovo udno duboko
brujanje poput bumbara uinilo nam se kao da je to odjek motora bez
kontrolnog ureaja. Doao je drugi, pa trei. Tad smo promijenili
miljenje o naoj obrani: Rue ih kao golubove rekoh, mora
da su poludjeli kad i dalje nastavljaju. Ali su navaljivali, sat za
satom, ak i kad je zora svanula, dok i mi nismo spoznali da je to
neto novo.
Upravo smo bili legli u krevet kad je poeo napadaj. Bilo nam je
svejedno. U ono vrijeme smrt nije nita znaila; u poetku sam ak
elio da doe smrt; to razorno unitenje koje bi zauvijek sprijeilo
ustajanje, odijevanje, gledanje kako njena depna svjetiljka klizi na
drugu stranu Commona, poput stranjeg svjetla nekog sporog
automobila koji se polagano udaljava. Kadto sam se pitao nije li
vjenost na kraju krajeva beskonano produenje trenutka smrti, a to
je bio trenutak koji bih ja odabrao, koji bih jo i sad izabrao da je ona
jo uvijek iva, as potpunog povjerenja i potpunog uitka, as kad je
bilo nemogue svaati se, jer nismo mogli misliti. Tuio sam se na
njenu opreznost, i s gorinom usporeivao nae upotrebljavanje rijei
luk s komadiem pisma to ga je gospodin Parkis skupio iz
otpadaka, ali itajui njenu poruku mom nepoznatom nasljedniku
manje bih bio povrijeen da nisam znao kako je u stanju da se poda.
Ne, V-l nas se nisu ticali, sve dok ljubavni in nije bio zavren.
Iscrpio sam sve to sam imao, leao sam na leima s glavom na
njenom trbuhu i s njenim okusom rijetkim i neuhvatljivim poput
vode u mojim ustima, kad se jedan robot sruio na Common i mi
smo uli kako se lomi staklo tamo preko, dolje na junoj strani.
 Mislim da bismo trebali sii u podrum rekoh.
Tamo e biti tvoja gazdarica. Ne mogu se pojaviti pred drugim
ljudima.
Nakon posjedovanja pojavljuje se njenost pomijeana s
odgovornosti, i kad ovjek zaboravi da je samo ljubavnik koji uope
ni za to nije odgovoran. Rekoh: Moda je ona otila. Idem dolje
da vidim.
Nemoj ii. Molim te, ne idi.
Vratit u se za as. Bila je to fraza koju smo stalno
upotrebljavali, premda smo znali da u tim danima taj trenutak lako
moe biti vjeno dug. Obukao sam kuni kaput i upalio depnu
svjetiljku. Gotovo je nisam trebao: nebo je bilo sivo i u neosvijetljenoj
sobi mogao sam vidjeti obrise Sarina lica.
Ona ree: Pouri se!
Dok sam trao niza stube, uo sam kako dolijee slijedei robot, a
onda kad je motor bio ugaen, nastade iznenadna tiina iekivanja.
Jo nismo imali vremena da nauimo da je to trenutak opasnosti kada
se trebalo maknuti od stakla i ispruiti po zemlji. Uope nisam uo
eksploziju, a probudio sam se nakon pet sekundi ili pet minuta u
promijenjenom svijetu. Mislio sam da sam jo na nogama, a tama me
zbunila: inilo se kao da mi netko pritiska hladnu pesnicu na obraz, a
usta su mi bila slana od krvi. Tijekom nekoliko trenutaka duh mi je
bio od svega osloboen, osim osjeaja umora, kao da sam dugo
putovao. Uope se nisam sjeao Sare i bio sam potpuno slobodan od
straha, ljubomore, nesigurnosti, mrnje. Duh mi je bio isti list papira,
na kojemu je netko upravo htio napisati poruku sree. Bio sam
siguran, kad mi se sjeanje vrati, da e se pisanje nastaviti i da u biti
sretan.
Ali kad se sjeanje vratilo bilo je drukije. Prvo sam razabrao da
leim na leima; ono to je iznad mene balansiralo, bila su prednja
vrata i da mi ona zaklanjaju svjetlo. Neke druge krhotine su udarile po
vratima i zadrale ih nekoliko desetaka centimetara iznad mog tijela.
Bilo je udno kad sam poslije primijetio da sam imao modrice od
ramena do koljena kao da me izubijala sjena tih vrata. aka, koja mi
je pritiskala obraz, bila je porculanska kvaka na vratima, i ona mi je
izbila dva zuba. Nakon toga sam se, naravno, sjetio Sare i Henryja i
straha od svretka ljubavi.
Izvukao sam se ispod vrata i stresao sa sebe prainu. Viknuo sam u
podrum, ali ni tamo nije bilo nikoga. Kroz veu unitenu od
artiljerijske vatre, ugledao sam sivo jutarnje svjetlo; zatim me obuzeo
osjeaj velike praznine koja se irila iz poruenog predvorja: spoznao
sam da je ono drvo, to je zaklanjalo svjetlo, jednostavno nestalo
ak nije bilo ni traga oborenom stablu. Negdje daleko poarne strae
zvidaljkom su davale znakove. Popeo sam se uza stube. Na prvom
nizu stuba ograda je nestala i bila pokrivena stopu debelom bukom,
ali u tadanjim raunanjima kua zapravo i nije bila teko
oteena. Pun su pogodak pretrpjeli nai susjedi. Vrata moje sobe bila
su otvorena i idui hodnikom ugledao sam Saru; sila je s kreveta i
zgurila se na podu od straha, ini mi se. Izgledala je smijeno
mlada, poput golog djeteta. Rekoh: Ovaj put je bilo blizu.
Ona se naglo okrenu i sa strahom zagleda u mene. Nisam znao da je
moj kuni kaput bio razderan i sav zapraen bukom; kosa mi je bila
bijela od buke, a na usnama i obrazu zgruala mi se krv. Oh, Boe
ree ona iv si.
Glas ti zvui kao da si razoarana.
Ustala je s poda i dohvatila svoju odjeu. Rekoh joj: Nema smisla
da ve ide. Uskoro e sirena dati znak svretka uzbune.
Ja moram ii odgovori ona.
 Dvije bombe ne padaju na isto mjesto rekoh automatski, jer to
je bila poslovica koja se esto pokazala pogrenom.
Ranjen si.
Izgubio sam dva zuba, to je sve.
Doi ovamo da ti operem lice. Obukla se prije nego sam uspio
bilo to odgovoriti nijedna ena koju sam igda poznavao nije se
znala tako brzo obui. Isprala mi je lice vrlo polagano i paljivo.
to si radila na podu? upitah.
Molila sam se.
Komu?
Bilo komu ili emu to moda postoji.
Bilo bi razumnije da si sila dolje. Njena ozbiljnost me plaila.
Htio sam da je od toga odvratim zadirkivanjem.
Sila sam ree ona.
Nisam te uo.
Tamo nije bilo nikoga. Nisam te mogla vidjeti, a onda sam
ugledala tvoju ruku ispruenu ispod vrata. Pomislila sam da si mrtav.
Mogla si prii i provjeriti.
Pokuala sam, ali nisam mogla dignuti vrata.
Bilo je mjesta da me izvue. Vrata me nisu pritisnula. Osvijestio
bih se.
Ne razumijem. Bila sam uvjerena da si mrtav.
Onda nisi imala zato da se moli, zar ne? zadirkivao sam je.
Osim za udo.
 Kad je ovjek potpuno bespomoan ree ona moe moliti i
da se dogodi udo. uda se dogaaju bijednima, zar ne, a ja sam bila
bijedna.
Ostani do svretka uzbune. Ona odmahnu glavom i izae ravno
iz sobe. Pratio sam je niza stube i protiv svoje volje poeo sam je
zadirkivati. Hou li te vidjeti danas poslije podne?
Ne. Ne mogu.
Sutra bilo u koje doba ...
Henry se vraa.
Henry, Henry to ime odzvanjalo je kroz na odnos, priguujui
svaki ugoaj sree ili radosti ili vedrine podsjeavajui nas da ljubav
umire, a privrenost i navika odnose pobjedu. Ne treba se toliko
plaiti ree ona ljubav nema kraja... I prole su gotovo dvije
godine do onog sastanka u predsoblju i. . . Ti?
 6.

Danima iza toga, ja sam se naravno, nadao. Pomislio sam da je to

samo sluaj to telefon ne odgovara, a kad sam nakon tjedan dana
sreo njenu sluavku i upitao je za Milesove i saznao da su na selu,
uvjeravao sam sam sebe da se u ratno doba pisma lako izgube. Jutro
za jutrom oslukivao bih klopotanje u potanskom ormariu i
namjerno sam ostao gore, dok mi gazdarica nije donijela potu. Nisam
htio pregledati pisma kako bih odgodio razoaranje i odrao nadu
to je mogue dulje. itao sam pisma po redu i tek kad sam stigao do
dna hrpe, bio sam siguran da od Sare nema nita. Zatim se dan otezao
do poslijepodnevne pote u etiri sata i onda sam morao opet
progurati no.
Gotovo tjedan dana nisam joj pisao, spreavao me ponos, dok ga
jednog jutra nisam potpuno odbacio. Pisao sam zabrinuto i ogoreno,
naslovio na sjevernu stranu Commona i na omotu dodao hitno i
Molim uputite dalje. Nisam dobio odgovor i tada sam izgubio nadu;
tono sam se sjetio to je rekla: Ljudi cijelog ivota vole Boga, zar
ne, a da ga ne vide. Pomislio sam s mrnjom: ona se uvijek eli
isticati u svojim oima, mijea religiju s bijegom da bi joj to samoj
zvualo plemenito to me je napustila. Nee priznati da sada vie voli
ii u krevet s X-om.
To je uope bilo najgore razdoblje: moja je profesija da zamiljam i
da mislim u slikama pedeset puta na dan, a im bih se nou probudio,
zastor bi se digao a igra poela; uvijek ista igra, Sarah vodi ljubav,
Sarah sa X-om, radi isto ono to smo nas dvoje radili. Sarah cjeliva na
svoj naroiti nain, izvija se u luk u seksualnom inu i isputa krik
kao od bola, Sarah se preputa. Nou bih uzimao pilule da odmah
zaspim, ali nikad nisam naao pilule od kojih bih spavao do jutra.
Tijekom dana samo su me roboti mogli rastresti, samo nekoliko
sekundi izmeu tiine i pada bombe moj duh je bio osloboen Sare.
Prola su dva tjedna a slike su bile jednako jasne i este, i inilo se da
nee nikada prestati, i sasvim ozbiljno sam poeo razmiljati o
samoubojstvu. ak sam bio odredio dan, te sam skupljao pilule za
spavanje s nekim osjeajem nade. Govorio sam sebi: na kraju krajeva
ne mora se ivjeti beskonano. Tada je dolo vrijeme, a igra se i dalje
nastavljala i nastavljala i ja se nisam ubio. Bio je to kukaviluk,
sprijeila me jedna uspomena sjeanje na razoarani izgled
Sarinog lica kad sam uao u sobu nakon pada V-l. Nije li se ona u
dui nadala mojoj smrti tako da bi njena nova veza s X-om manje
pekla njenu savjest? Jer ona je imala neku vrstu elementarne savjesti.
Ako se sad ubijem, ona se uope vie nee morati zbog mene
uznemirivati, a svakako nakon naih etiriju zajedniki provedenih
godina bilo bi zacijelo trenutaka zabrinutosti ak i uz X-a. Neu joj
pruiti to zadovoljstvo. Da sam znao nain, ja bih poveao njenu
zabrinutost da je do kraja slomi. Ljutila me moja nemo. A kako sam
je mrzio!
Naravno, i mrnja i ljubav imaju svoj kraj. Nakon est mjeseci
primijetio sam da jedan cijeli dan nisam mislio o Sari i da sam bio
sretan. Nije to mogao biti ba kraj mrnje, jer sam odmah otiao u
papirnicu da kupim razglednicu i napiem ushienu poruku koja bi joj
mogla tko zna? prouzroiti trenutanu bol. Ali kad sam napisao
njenu adresu, izgubio sam elju da je povrijedim, pa sam razglednicu
bacio na cestu. Bilo je udno kako je moj sastanak s Henryjem oivio
mrnju. Sjeam se kako sam dok sam otvarao idui izvjetaj
gospodina Parkisa razmiljao: kad bi samo i ljubav mogla tako
oivjeti.
Gospodin Parkis je dobro obavio svoj posao: puder je uspio i stan je
bio pronaen stan na najgornjem katu u Cedar Roadu broj 16:
stanari, neka gospoica Smythe i njen brat Richard. Pitao sam se je li
gospoica Smythe bila isto tako pogodna sestra kao to je Henry bio
pogodan mu. To ime raspalilo je sav moj pritajen snobizam taj
y, a na kraju ono e. Razmiljao sam, zar je pala tako nisko kao
to je jedan Smythe u Cedar Roadu? Je li on bio kraj jednog dugog
lanca ljubavnika posljednje dvije godine, ili u kad ga budem sreo
(a odluio sam da ga vidim manje nejasno nego u izvjetajima
gospodina Parkisa) ugledati ovjeka zbog koga me napustila u
lipnju 1944.?
Bih li pozvonio i odmah uao i suoio se s njim kao uvrijeeni
mu? upitao sam gospodina Parkisa (s kim sam se sastao prema
dogovoru u restoranu A. B. C. sam je to predloio, jer je njegov sin
bio s njim i on ga nije mogao odvesti u bar).
Ja sam protiv toga, gospodine ree gospodin Parkis, dodajui
treu liicu eera u aj. Njegov sin sjedio je za stolom tako da nije
mogao uti razgovor, zabavljajui se aom oranade i kolaiem s
groicama i voem. Primijetio je svakoga tko bi uao. Dok su gosti
otresali vodenasti snijeg sa eira i kaputa, promatrao ih je smeim,
okruglim i sjajnim oima, kao da poslije mora podnijeti izvjetaj
moda je morao, kao dio Parkisova uenja. Znate, gospodine
ree Parkis to komplicira stvar pred sudom, osim ako moete
pruiti dokaze.
To nikad nee stii pred sud.
Prijateljska nagodba?
Nedostatak interesa rekoh ja. Zbilja, ne moe se napraviti
guvu zbog nekoga tko se zove Smythe. Jednostavno elim ga vidjeti
to je sve.
Najsigurniji nain bio bi, gospodine, da se pojavite kao pregleda
brojila za plin.
Ne mogu valjda staviti tu iljastu kapu.
Razumijem vae osjeaje, gospodine. To je stvar koju pokuavam
izbjei. A volio bih da to i moj sin izbjegne kad doe vrijeme.
Pogled mu je pratio svaku djeakovu kretnju. Zaelio je sladoled,
ali sam rekao da danas nije vrijeme za sladoled i on malo zadrhta
kao da ga je od pomisli na sladoled zazeblo. U prvi tren nisam
shvaao znaenje njegovih rijei kad je rekao: Svako zanimanje
ima svoje dostojanstvo, gospodine.
Upitao sam ga: Biste li mi posudili svog sina? Ako mi obeate
da nee biti ni ta neugodno, gospodine. odgovori on sumnjiavo.
Neu ga posjetiti dok je tamo gospoa Miles. Taj prizor dobit e
univerzalnu svjedodbu.
Ali to vam treba moj sin, gospodine?
Rei u da mu je pozlilo, da smo se zabunili u adresi. Uvjeren sam
da e pustiti da malo sjedne.
Djeak e to dobro izvesti ree gospodin Parkis ponosno i
nitko ne moe odoljeti Lanceu.
Ime mu je Lance, zar ne?
Po Sir Lancelotu, gospodine; od Okruglog stola.
Iznenaen sam. To je bila prilino neugodna epizoda.
Naao je svetog Grala ree gospodin Parkis.
To je bio Galahad. Lancelota su zatekli u krevetu s Guineverom.
Zato osjeamo elju da za dirkujemo nedunog? Je li to zavist?
Gospodin Parkis ree tuno, gledajui preko stola u svog sina kao da
ga je izdao: Nisam znao.
 7.

Idui dan, prije nego to smo poli u Cedar Road, za inat njegovu
ocu kupio sam djeaku sladoled u High Streetu. Henry Miles je
priredio koktel-partiju tako je obavijestio gospodin Parkis, i zrak je
bio ist. Predao mi je djeaka, poravnavi mu odijelo. Djeak je, u
ast prvog stupanja na pozornicu s jednim klijentom, obukao najbolje
odijelo, dok sam ja obukao najloije. Malo sladoleda od jagoda palo
mu je sa liice i uprskalo odijelo. Sjedio sam utei dok nije
progutao zadnju kap. Zatim sam ga upitao: Jo jedan? On kimne
glavom. Opet jagode? On ree: Vaniliju i nakon due stanke
doda: Molim.
Drugi sladoled je jeo jako polako, paljivo liui liicu kao da
odstranjuje otiske prstiju. Zatim smo, drei se za ruku, otili kao otac
i sin, preko Commona prema Cedar Roadu. Ni Sarah ni ja nismo imali
djece. Zar ne bi bilo pametnije da smo se vjenali i da smo imali djecu
i ivjeli zajedno u slatkom i dosadnom miru, a ne u ovoj mjeavini
poude i ljubomore i izvjetaja gospodina Parkisa?
Pozvonio sam na najgornjem katu u Cedar Roadu broj 16. Rekoh
djeaku: Zapamti tebi je zlo.
A ako mi daju sladoled... poe on: Parkis ga je nauio da bude
na sve spreman.
Nee.
Pretpostavio sam da je vrata otvorila gospoica Smythe ena
srednjih godina sijede ukraene kose kao na sajmu u dobrotvorne
svrhe. Rekoh: Stanuje li ovdje gospodin Wilson?
Ne. ao mi je ...
A znate li sluajno stanuje li kat nie?
 U ovoj kui ne stanuje nitko s imenom Wilson.
Oh, boe rekoh doveo sam ovog djeaka ak dovle, a sada
mu je zlo...
Nisam se usudio pogledati djeaka, ali po nainu kako ga je
gospoica Smythe motrila, bio sam siguran da on tiho i uspjeno
glumi svoju ulogu. Gospodin Savage bi bio ponosan da ga prizna
lanom svoga tima.
Molim vas uite, neka malo sjedne ree gospoica Smythe.
Vrlo ste ljubazni.
Pitao sam se koliko puta je Sarah prola kroz ova vrata u malo
prenatrpano predsoblje. Evo me u X-ovu stanu. Smei meki eir na
kuki vjerojatno je pripadao njemu. Prsti mog nasljednika prsti koji
su dirali Saru svaki dan su hvatali kvaku ovih vrata koja su sada
bila otvorena prema blijedom plamenu plinske pei, prema ruiastim
sjenilima svjetiljki koje su sjale kroz tmurno snjeno poslijepodne i na
mnotvo kretonskih nepotpuno zategnutih navlaka na pokustvu.
Mogu li donijeti djeaku au vode?
To je vrlo ljubazno. Prisjetio sam se da sam to ve rekao.
Ili malo oranade?
Nemojte se truditi.
Oranade ree djeak odluno. Opet duga stanka i: molim
dok je ona izlazila kroz vrata. Sad smo bili sami pa sam ga pogledao:
uurivi se na kretonu zaista je izgledao bolestan. Da mi nije
namignuo pomislio bih da je zaista bolestan... Gospoica Smythe se
vratila, nosei oranadu, a ja rekoh: Pa kai hvala, Arthur.
Ime mu je Arthur?
Arthur James rekoh.
 Posve staromodno ime.
Mi smo staromodna obitelj. Njegova majka je voljela Tennysona.
Ona je...?
Da rekoh, a ona sa saaljenjem pogleda djeaka.
Mora da vam je on utjeha.
I briga rekoh. Poeo sam se stidjeti; ni malo nije posumnjala, a
kakva mi korist od toga to sam ovdje? Moj sastanak s X-om nita
nije bio blii, a da li bih bio ita sretniji da sam se s tim ovjekom
naao licem u lice? Promijenio sam taktiku. Rekoh: Trebalo je da
se predstavim. Zovem se Bridges.
A ja Smythe.
ini mi se da smo se ve negdje upoznali.
Mislim da nismo. Vrlo dobro pamtim lica.
Moda sam vas vidio na Commonu.
Kadto proem onuda sa svojim bratom.
Da to nije sluajno John Smythe?
Ne ree ona Richard. Kako se osjea mali djeak?
Gore ree Parkisov sin.
Da mu izmjerimo temperaturu?
Mogu li dobiti jo malo oranade?
To ne moe nita koditi, zar ne? upita gospoica Smythe.
Jadno dijete. Moda ima groznicu.
Dovoljno smo vam smetali.
 Moj brat mi nikad ne bi oprostio da vas nisam zadrala. On jako
voli djecu.
Je li va brat kod kue?
Oekujem ga svaki as.
Vraa se s posla?
Pa njegov radni dan je u stvari nedjelja.
Sveenik? upitao sam s prikrivenom zlobom i dobio zagonetan
odgovor.
Zapravo nije. Izraz zabrinutosti spustio se izmeu nas poput
zastora i ona se povukla iza njega sa svojim osobnim brigama. Kad je
ustala, vrata predsoblja se otvorie a na njima se pojavi X. U
polumraku predsoblja ostavljao je dojam ovjeka s lijepim glumakim
licem licem koje se preesto gledalo u ogledalo, s licem na kojem
je traak prostote, a ja sam tuno i bez zadovoljstva pomislio kako bih
elio da je imala bolji ukus. Onda se to lice pokazalo u svjetlu
svjetiljaka. Debele modrice koje su mu prekrivale lijevi obraz,
izgledale su skoro kao znakovi prepoznavanja oklevetao sam ga,
on nije mogao biti zadovoljan gledajui se u ogledalo.
Gospoica Smythe ree: Moj brat Richard. Gospodin Bridges.
Sini gospodina Bridgesa se osjea slabo. Pozvala sam ih da uu.
Dok smo se rukovali on je gledao djeaka: primijetio sam kako su mu
ruke suhe i tople. On ree: Vaeg sina sam ve negdje vidio.
Na Commonu?
Moda.
Bio je previe snaan za ovu sobu; nije pristajao uz kreton. Je li
njegova sestra tamo sjedila dok su oni u drugoj sobi... ili su je poslali
iz kue da posvrava sitne poslove dok su oni vodili ljubav?
Dakle, vidio sam tog ovjeka; nije bilo razloga da dulje ostanem
sad kad sam ga ugledao javilo se mnotvo pitanja gdje su se
upoznali? Je li ona prva poela? to je vidjela u njemu? Kako dugo,
kako esto su bili ljubavnici? Znao sam napamet njene rijei, koje je
napisala: Nemam potrebe da ti piem ili da razgovaram s tobom...
Znam da tek poinjem voljeti, a ve sve elim napustiti svakoga osim
tebe, i zagledao sam se u oteklinu jagodaste boje na njegovu obrazu i
pomislio nigdje nema sigurnosti; grbavac, bogalj svi oni imaju
okida koji pokree ljubav.
to je bio pravi razlog vaeg dolaska? upadne on iznenada u
moje misli.
Rekao sam vaoj sestri, gospoici Smythe neki ovjek imenom
Wilson...
Ne sjeam se vaeg lica, ali se sjeam lica vaeg sina. Uinio je
kratak bojaljivi pokret, kao da je elio pomilovati djeakovu ruku:
oi su mu odavale neku apstraktnu njenost. On ree: Ne trebate
me se bojati. Navikao sam da ljudi dolaze ovamo. Uvjeravam vas da
sam vam elio samo pomoi.
Gospoica Smythe objasni: Ljudi su esto tako stidljivi. Ni za
ivu glavu nisam mogao razumjeti o emu se sve tu radi.
Samo sam traio ovjeka koji se zove Wilson.
Vi znate da ja znam da takav ovjek ne postoji.
Molim vas da mi dopustite da pogledam u telefonski imenik, kako
bih provjerio njegovu adresu...
Sjedite jo asak ree on i turobno se prepusti tekim mislima o
djeaku.
Moram ii. Arthur se osjea bolje, a Wilson .. . njegova
dvosmislenost me je zbunjivala.
 Ako elite, vi moete otii, naravno, ali mogli biste ostaviti
djeaka ovdje barem samo na pol sata? elim s njim razgovarati.
Uinilo mi se kao da je prepoznao Parkisova pomonika i da e mu
po stavljati unakrsna pitanja. Rekoh: Sve to ga elite pitati,
moete pitati mene. Svaki put kad je prema meni okrenuo svoj
neobiljeen obraz, moj bijes je rastao, jer svaki put kad sam ugledao
njegov runi tamnomodri obraz, moja se srdba ugasila i nisam
mogao vjerovati kao to nisam mogao vjerovati da ovdje meu
kretonom sa cvjetnim arama postoji udnja, dok gospoica Smythe
priprema aj. Oaj uvijek moe nai odgovor, ali me oaj sada i pitao:
bih li vie volio da se radi o ljubavi, a ne o poudi?
Vi i ja smo prestari ree on Ali profesori i sveenici tek
oni su poeli da ga kvare svojim laima.
Nemam, dovraga pojma to vi to govorite, rekoh i odmah
prema gospoici Smythe dodah: Oprostite.
Eto vidite, tako ree on dovraga, a da sam vas naljutio, vi
biste vjerojatno rekli moj Boe! Uinilo mi se da sam ga okirao;
moda je bio nekonformistiki propovjednik. Gospoica Smythe je
rekla da radi nedjeljom, ali ipak je to strano bizarno da takav ovjek
bude Sarin ljubavnik. To je odjednom smanjilo njenu vanost, njena
ljubavna avantura postala je vic. Na mojoj iduoj veeri Saru bih
mogao iskoristiti kao junaka komine anegdote. Naas sam je se
oslobodio. Djeak ree: Zlo mi je. Mogu li dobiti jo au
oranade?
Gospoica Smythe ree: Dragi moj, mislim da bi bilo bolje da vie
ne pije.
Zaista moramo otii. Ovo je bilo vrlo lijepo od vas. Nastojao
sam da modre mrlje dobro drim pred oima. Rekoh: Vrlo mi je
ao ako sam vas moda uvrijedio. To je bilo sasvim sluajno. Ja, eto,
ne dijelim vae religiozno vjerovanje.
On me zaueno pogleda. Pa ja nemam nikakvo religiozno
uvjerenje. Ni u to ne vjerujem.
Pomislio sam da se niste sloili...
Mrzim pompu koja je preostala. Oprostite mi. Pretjerao sam,
gospodine Bridges, znam, ali kadto se bojim da e ak
konvencionalne rijei kao na primjer zbogom, ljude podsjetiti na
pompu. Kad bih barem mogao vjerovati da moj unuk ak nee ni znati
da nam jedna rije, kao Bog, nije znaila vie nego to nam je znaila
ikoja rije u svahili jeziku.
Imate unuka? On ree potiteno: Nemam djece. Zavidim vam
na vaem sinu. To je velika dunost i velika odgovornost.
to ste ga htjeli pitati?
elio sam da se osjea kao kod svoje kue jer moda bi tada opet
doao. ovjek toliko toga eli rei svom djetetu. Kako je postao
svijet elio sam mu pripovijedati o smrti. elio sam ga osloboditi
svih onih lai koje im ubrizgavaju u koli.
Mnogo za pol sata.
Sjeme se moe posijati.
Rekoh zlobno: To je iz Evanelja.
Oh, i mene su pokvarili. Nije potrebno da mi na to ukazujete.
Da li vas ljudi zaista posjeuju potajno?
Bili biste iznenaeni ree gospoica Smythe.
Ljudi eznu za porukom nade.
Nade?
Da, nade ree Smythe. Zar ne shvaate kakvo bi to bilo
smirenje, kad bi svi na svijetu znali da ne postoji nita drugo, ve
samo ovo to mi ovdje imamo? Nikakve budue naknade, nagrade,
kazne. Lice mu je odavalo neku luaku plemenitost kad se
jagodasta oteklina na jednom obrazu nije vidjela.
Onda bismo poeli ureivati ovaj svijet poput raja.
Zaista ima mnogo toga da se najprije objasni rekoh.
Smijem li vam pokazati svoju knjinicu?
To je najbolja racionalistika knjinica u junom Londonu
objasni gospoica Smythe.
Mene ne treba obraati, gospodine Smythe. Onako ni u to ne
vjerujem. Osim od zgode do zgode.
S tim se moramo pozabaviti od zgode do zgode.
udno, ba to su trenuci nade. Ponos se moe preruiti u nadu.
Ili sebinost.
Mislim da to nema nikakve veze. To se dogaa iznenada, bez
ikakvog razloga, miris...
Oh ree Smythe graa cvijeta, dokazivanje zbog
konstrukcije, sve ono o satu kojemu je po treban urar. To je
staromodno. Schwenigen je na to sve odgovorio prije dvadeset pet
godina. Da vam protumaim...
Ne danas. Zaista moram odvesti sina kui. Ponovno je uinio onaj
pokret nemone njenosti, poput odbijenog ljubavnika. Odjednom
sam pomislio na koliko mu je smrtnih postelja bio zabranjen pristup.
Poelio sam da ja njemu pruim neku poruku nade, ali kada je
okrenuo onaj runi obraz, ugledao sam samo arogantno glumako
lice. Vie mi se sviao kad je bio za aljenje, nedorastao, zastario.
Ayer, Russell, oni su danas u modi, ali sam sumnjao da on ima mnogo
ba tih logikih pozitivista u svojoj knjinici. On je imao samo
kriare, a ne nepristrane.
Primijetio sam da na odlasku nije upotrijebio opasni izraz zbogom.
Odapeo sam ravno u njegov lijepi obraz:
Trebali biste se upoznati s mojom prijateljicom, gospoom Miles.
Nju zanima... i tada sam zastao. Strelica je pogodila. inilo se kao da
je oteklina jae pocrvenjela, i ja zauh gospoicu Smythe kako ree:
Oh, moj Boe a on se naglo okrenuo. Nije bilo sumnje da sam
mu zadao bol, ali ta je bol bila isto toliko moja koliko i njegova. Kako
li sam poelio da je moje tane promailo. Vani, Parkisov sin je
povraao u slivnik uz plonik. Pustio sam ga da povraa, stojei tamo
i pitajui se, zar ju je i on izgubio? Zar tome nema kraja? Moram li
sada otkriti Y-a?
 8.

Parkis ree: Zbilja je to bilo vrlo lako, gospodine. Nastala je takva

guva, i gospoa Miles je mislila da sam jedan od njegovih prijatelja
iz ministarstva, a gospodin Miles je mislio da sam jedan od njenih
prijatelja.
Je li bila ugodna koktel-partija? upitah, sjetivi se ponovno
onog prvog susreta kad sam ugledao Saru s onim strancem.
Rekao bih vrlo uspjena, gospodine, ali mi se ini da se gospoa
Miles nije osjeala dobro. Domogla se vrlo gadnog kalja. Sluao sam
ga sa zadovoljstvom: moda na toj zabavi nije bilo ljubljenja po
kutovima ni pipanja. On s ponosom spusti na moj pisai stol
paketi zamotan u smei papir. Od djevojke sam doznao gdje je
njena soba. Da me je netko primijetio, rekao bih da traim nunik; ali
nitko me nije primijetio. Bio je tamo, na njenom pisaem stolu; mora
da je toga dana na njemu radila. Naravno, moda je bila vrlo oprezna,
ali moje iskustvo s dnevnicima mi uvijek govori da oni odaju tajne.
Ljudi izmiljaju svoje male ifre, ali ih se vrlo brzo prozre, gospodine.
Ili izostave pojedinosti, ali uskoro doznate to su izostavili. Dok je
on govorio, odmotao sam knjigu i otvorio je. To je u ljudskoj
naravi, gospodine, ako ve vodite dnevnik, onda i elite da se nekih
dogaaja sjeate. emu biste ga inae pisali?
Jeste li ga proitali? zapitah.
Ocijenio sam njegovu prirodu, gospodine, a po jednom opisu
procijenio sam da ona nije oprezan tip.
Nije od ove godine rekoh. Star je dvije godine. Na trenutak
se zbunio.
Ipak e mi posluiti rekoh.
 Takoer e postii cilj, gospodine osim ako joj oprostite.
Dnevnik je pisan u velikoj trgovakoj knjizi, njenim poznatim vrstim
rukopisom precrtanim crvenim i plavim linijama. Nije bilo
svakodnevnog upisivanja, pa sam mogao umiriti Parkisa:
Obuhvaa nekoliko godina.
Mislim da ju je neto nagnalo da ga izvadi i ita. Je li mogue,
pitao sam se, da se u njoj toga dana probudila neka uspomena na
mene, na nau ljubav, pa je neto uzmutilo njen mir? Rekoh Parkisu:
Drago mi je to sam to dobio, vrlo drago. Znate, zaista mislim da
sad moemo zakljuiti nae raune.
Nadam se da ste zadovoljni, gospodine.
Sasvim zadovoljan.
I da ete tako pisati gospodinu Savageu, gospodine. On dobiva
loe izvjetaje od klijenata, a dobre nikad nitko ne napie. to je neki
klijent zadovoljniji, to vie eli zaboraviti; odmah nas izbrisati iz
sjeanja. Zbog toga ih se ne moe osuivati.
Napisat u.
I hvala vam, gospodine, to ste bili ljubazni prema mom djeaku.
Bio je malo uzbuen, ali ja znam kako je teko je djeacima kao
to je Lance, zabraniti da jedu sladoled. Izvue vam ga gotovo bez
rijei.
elio sam itati, ali Parkis je odugovlaio. Moda mi zapravo nije
posve vjerovao da u ga se sjetiti, pa je elio da mi vre usijee u
sjeanje te moleive oi i otegnute brkove.
Uivao sam u vaem drutvu, gospodine ako se uope moe
rei da ovjek uiva pod tim tunim okolnostima. Ne radimo mi
uvijek za prave gentlemane, pa makar oni imali i titule. Jednom sam
radio za nekog plemia iz Gornjeg doma, gospodine, koji se
razbjesnio kad sam mu predao izvjetaj, kao da sam ja krivac. To
ovjeku oduzima volju, gospodine, to vie uspijete, to im je milije da
vas vie ne vide.
Znao sam da vie ne elim vidjeti Parkisa i njegove su rijei pobudile
u meni osjeaj krivnje. Nisam mogao ovjeka najuriti. On nastavi:
Razmiljao sam, gospodine, htio bih vam dati neku malenkost za
uspomenu ali se bojim da ne biste htjeli primiti.
Kako je to udno kad te netko voli. To automatski izaziva izvjesnu
odanost. Pa sam slagao Parkisu: Uvijek sam uivao u naim
razgovorima.
Koji su poeli, gospodine, tako nesretno zbog one glupe zabune.
Jeste li to ikad ispripovjedili djeaku?
Jesam, gospodine, ali tek nakon nekoliko dana, poslije uspjeha s
koarom za papir. To je otupilo grinju savjesti. Spustio sam pogled
na dnevnik i proitao: Tako sam sretna. M. se sutra vraa. Na asak
se nisam dosjetio tko je taj M. Kako je to udno i neobino kad ovjek
pomisli da je bio voljen, da je neija nazonost jedno imala tu mo
da stvori razliku izmeu sree i mrtvila u jednom danu drugog
ovjeka.
Ali ako zaista ne biste zamjerili za jednu uspomenu, gospodine...
Naravno da ne bih, Parkis.
Imam ovdje neto, gospodine, to bi vas moda moglo zanimati i
to biste mogli upotrijebiti. On izvadi iz depa jedan predmet
zamotan u svileni papir i stidljivo ga spusti na pisai stol. Odmotao
sam ga. Bila je to jeftina pepeljara s oznakom Hotel Metropole,
Brightlingsea. Ima o tome cijela pripovijetka, gospodine. Sjeate
li se sluaja Bolton?
Ne bih mogao rei da se sjeam. Svojedobno bila je to velika
senzacija, gospodine. Lady Bolton, njena sluavka i mukarac,
gospodine. Svi su zateeni zajedno! Ova pepeljara stajala je pokraj
kreveta. Na onoj strani gdje je bila gospoa.
Mora da ste sakupili cijeli mali muzej.
Trebao sam to predati gospodinu Savageu to bi ga naroito
zanimalo ali sad mi je drago, gospodine, to mu nisam dao. Vidjet
ete da e ta oznaka pobuditi komentare kad vai prijatelji budu
stresali pepeo sa cigareta a vi imate spreman odgovor sluaj
Bolton. Svi e poeljeti da uju vie o tome.
Zvui senzacionalno.
Sve je to ljudska priroda, gospodine, zar ne, i ljudska ljubav.
Premda sam bio iznenaen. Nisam oekivao treeg partnera. A soba
nije bila ni velika ni otmjena. Tada je gospoa Parkis jo bila iva, ali
nisam imao volje da joj opisujem pojedinosti. Takve su je stvari
uzbuivale.
Svakako e mi ovo biti draga uspomena rekoh.
Kad bi pepeljare mogle govoriti, gospodine.
Da, zaista.
S tom dubokoumnom milju ak je i Parkis zavrio svoje
pripovijedanje. Posljednji pomalo ljepljivi stisak ruke (moda je bio u
dodiru s Lanceovom rukom), i otiao je. Nije bio jedan od onih ljudi
koje ovjek oekuje da e ih ponovno vidjeti. Tada sam otvorio Sarin
dnevnik. Najprije sam potraio onaj dan u lipnju 1944, kad se sve
zavrilo. Kad sam otkrio razlog tome, pronaao sam mnogo drugih
datuma iz kojih sam mogao tono saznati usporeujui ih sa svojim
dnevnikom, kako se njena ljubav postupno izgubila. elio sam da s
ovim postupam kao to se postupa s dokumentom u parnici pred
sudom jednoj od Parkisovih parnica ali nisam imao potrebnu
mjeru mirnoe. Jer ono to sam naao kad sam otvorio dnevnik, nije
bilo ono to sam oekivao. Mrnja i sumnjiavost i zavist odveli su
me tako daleko da sam njene rijei itao kao ljubavnu izjavu stranca.
Oekivao sam mnotvo dokaza protiv nje zar je nisam tako esto
uhvatio u lai? a sad je ovdje bio napisan potpun odgovor u koji
sam mogao vjerovati kad ve nisam mogao vjerovati njenim rijeima.
Najprije sam proitao nekoliko posljednjih stranica, a onda sam ih
ponovno proitao da bih bio potpuno siguran. udno je to kad ovjek
otkrije da ga netko voli, a zna da u njemu ne postoji nita to bi itko
osim roditelja ili Boga, mogao voljeti.
 TREA KNJIGA

1.

nita nije ostalo, kad smo zavrili, osim tebe. Ni za jedno od nas
dvoje. Mogla sam provesti cijeli ivot troei zaredom po malo
ljubavi, dopunjavajui je tu i tamo s ovim ili onim mukarcem. Ali
ve prvi put, u hotelu blizu Paddingtona, potroili smo svu ljubav koju
smo imali. Ti si bio tamo, uei nas kako da je potratimo kao to si
uio onog bogataa, tako da nam jednog dana ne ostane nita osim te
Tvoje ljubavi. Ali ti si previe dobar prema meni. Kad Te molim za
bol, Ti mi prua mir. Daj ga i njemu. Daj mu moj mir njemu je
vie potreban.

12. veljae 1946.

Prije dva dana obuzeo me poseban osjeaj mira i ljubavi. ivot e
opet biti sretan, ali noas sam sanjala da se penjem dugakim stubama
da bih se na vrhu sastala s Mauriceom. Jo sam uvijek bila sretna jer
kad doem na vrh stubita, mi emo voditi ljubav. Doviknula sam mu
da dolazim, ali mi nije odgovorio Mauriceov glas; bio je to glas nekog
stranca koji je tutnjao kao sirena u magli opominjui izgubljene
brodove, i uplaio me. Pomislila sam: iznajmio je svoj stan i otiao, a
ja ne znam gdje je; i sputajui se niza stube, voda se podigla i doprla
mi iznad struka, a predsoblje je bilo puno guste magle. Tada sam se
probudila. Vie nemam mira. Isto ga toliko elim kao to sam ga
nekad eljela. Htjela bih s njim jesti sendvie. elim s njim piti u
baru. Umorna sam i ne elim vie nikakve patnje. elim Mauricea.
elim obinu pokvarenu ljudsku ljubav. Dragi Boe, ti zna da elim
Tvoju patnju, ali ja je ne elim sada. Uzmi je na neko vrijeme i daj mi
je drugom zgodom.
Poslije toga poeo sam itati dnevnik od poetka. Nije ga pisala svaki
dan, a ja nisam ni elio proitati sve odlomke. Kazalita koja je
posjeivala s Henryjem, restorane, drutva sav taj ivot o kojem
nisam nita znao jo je uvijek mogao raniti.
 2.

12. lipnja 1944.

Kadto se tako umorim pokuavajui ga uvjeriti da ga volim i da u
ga uvijek voljeti. On se obara na moje rijei kao tuitelj na sudu i
izvre ih. Znam da se boji one pustinje koja bi ga opkolila kad bi naa
ljubav prestala, ali on ne moe shvatiti da ja to isto osjeam. Ono to
on kae glasno, ja tiho govorim sama sebi i ovdje upisujem. to moe
ovjek izgraditi u pustinji? Kadto, nakon dana tijekom kojeg smo
nekoliko puta vodili ljubav, pitam se je li uope mogue doi do kraja
seksa, a znam da se i on to isto pita i boji one toke gdje poinje
pustinja. to emo raditi u pustinji ako izgubimo jedno drugo? Kako
ovjek moe poslije toga ivjeti?
On je ljubomoran na prolost i sadanjost i budunost. Njegova ljubav
je poput srednjovjekovnog pojasa nevinosti. Samo kad je nazoan, sa
mnom, u meni, onda se osjea sigurnim. Kad bih samo mogla u njemu
pobuditi osjeaj sigurnosti, onda bismo se mogli voljeti mirno, sretno
a ne divljaki, pretjerano, i pustinja bi se polako udaljila. Moda za
cijeli ivot.
Kad bi ovjek mogao vjerovati u Boga, bi li On ispunio pustinju?
Uvijek sam eljela da me netko voli ili da mi se divi. Osjeam stranu
nesigurnost ako me koji mukarac napadne ili ako izgubim prijatelja.
ak ne elim izgubiti mua. Ja elim sve, zauvijek, svuda. Bojim se
pustinje. Bog vas voli, govore u crkvama, Bog je sve. Ljudima koji to
vjeruju ne treba divljenja, oni ne moraju spavati s nekim, oni se
osjeaju sigurni. Ali ja ne mogu izmisliti neko vjerovanje.
Maurice je cijeli dananji dan bio prema meni vrlo drag. esto mi
govori da jo nikad ni jednu enu nije toliko volio. Misli da u mu
vjerovati ako mi to esto kae. Ali ja to jednostavno vjerujem, jer i ja
njega na isti nain volim. Kad bih ga prestala voljeti, prestala bih
vjerovati u njegovu ljubav. Kad bih voljela Boga, vjerovala bih u
Njegovu ljubav prema meni. Nije dovoljno samo to da ovjek neto
treba. Prvo moramo sami voljeti, no ja ne znam na koji nain. Ipak,
meni je to potrebno, jo kako mi je potrebno.
Cijelog dana bio mi je drag. Samo jednom, kad je bilo spomenuto ime
nekog mukarca, primijetila sam kako je odvratio pogled. On misli da
ja jo uvijek spavam s drugim mukarcima, a kad bih i spavala, zar bi
to bilo tako vano? Ako on kadto ima neku enu, da li se ja tuim? Ja
ga ne bih liila nekog malog drutva u pustinji, ako tamo ne bismo
mogli imati jedno drugo? Katkad pomislim kad bi do toga dolo,
odbio bi mi ak i au vode; natjerao bi me u takvu potpunu
osamljenost da bih bila sama bez igdje ikoga i iega poput
pustinjaka; ali pustinjaci nikad nisu sami, ili barem tako kau. Tako
sam smuena. to mi to jedno drugome inimo? Jer ja znam da mu
inim isto ono to on radi meni. Kadto smo tako sretni, a nikad u
ivotu nismo znali za veu nesreu. To je kao da zajedno kleemo isti
kip kleui ga iz uzajamne nevolje. Ali ja ak ne znam ni skicu toga
kipa.

17. srpnja 1944.

Juer sam otila s njim njegovoj kui i radili smo sve kao obino.
Nemam hrabrosti da sve to zapiem, ali bih voljela, jer sada dok
ovo piem ve je sutra, i bojim se doi do kraja od juer. Tako
dugo dok ovo piem, juer je danas i mi smo jo zajedno.
Dok sam ga juer ekala na Commonu, tamo je bilo govornika. Po
jedan lan nezavisne laburistike partije i komunistike partije, zatim
neki ovjek koji je jednostavno pripovijedao viceve, i jedan koji je
napadao kranstvo, koji je mislim pripadao Racionalistikom
drutvu South Londona ili tome slino. Bio bi lijep da nije imao neku
oteklinu koja mu je pokrivala jedan obraz. Imao je jako malo
sluatelja i nitko ga nije prekidao upadicama. Napadao je neto to je
ve mrtvo, i ja sam se pitala emu se mui. Stajala sam i sluala ga
nekoliko minuta: pobijao je dokaze da postoji Bog. Uistinu nisam
znala da postoje osim ove kukavike potrebe koju osjeam da ne
budem sama.
Iznenada me obuzeo strah da je Henry promijenio miljenje i da je
poslao brzojav kojim me obavjetava da e se vratiti kui. Nikad ne
znam ega se najvie bojim svoga ili Mauriceovog razoaranja.
Djeluje isto: poinjemo se svaati. Ja se ljutim na samu sebe, a on na
mene. Otila sam kui, a brzojav nije stigao. Zakasnila sam deset
minuta na sastanak s Mauriceom i poela se ljutiti kako bih se
sukobila s njegovom srdbom, a on je neoekivano postao ljubazan
prema meni.
Jo nikad nismo zajedno proveli tako dug dan, nakon kojeg je slijedila
cijela no. Kupili smo zelene salate i zemike i racionirani maslac;
nismo namjeravali mnogo jesti, i bilo je vrlo toplo. I sad je toplo;
svatko e rei: kakvo divno ljeto, a ja sam u vlaku, putujem na selo da
se pridruim Henryju, i svemu ja zauvijek kraj. Strah me je: ovo jest
pustinja, i nema nikoga i niega milje i milje naokolo. Da sam u
Londonu, moda bih brzo poginula, ali kad bih bila u Londonu otila
bih do telefona i nazvala onaj jedini broj to ga znam napamet. esto
zaboravim i vlastiti broj; mislim da bi Freud rekao da ga elim
zaboraviti, jer je to i Henryjev broj. Ali ja volim Henryja i elim da
bude sretan. Samo ga danas mrzim, jer on i jest sretan, a ja i Maurice
nismo. A Henry nee nita znati. Rei e da izgledam umorna i mislit
e da je to zbog menstruacije on se vie ne trudi da vodi rauna o
tim danima.
Veeras su opet zavijale sirene mislim sino, ali zar je to vano? U
pustinji ne postoji vrijeme. Ali ja mogu izai iz pustinje kad god
zaelim. Mogu sutra stii na vlak, odvesti se kui i telefonirati
Mauriceu. Henry e moda jo biti na selu, i mi emo moi zajedno
provesti no. Zavjet uope nije tako vaan i to nekomu koga nikad
nisam poznala, nekome u koga zapravo ne vjerujem. Osim mene i
Njega nitko nee znati da sam prekrila zavjet. On ne postoji, zar
ne? On ne moe postojati. Ne moe postojati milosrdan Bog i ovaj
oaj.
Ako se vratim, gdje emo biti? Tamo gdje smo bili juer prije nego su
poele zavijati sirene, i godinu dana prije toga. Bijesni jedno na drugo
od straha da e doi kraj, pitajui se to emo uiniti sa ivotom kad
nam vie nita ne ostane. Vie se nita ne moram pitati; vie se
nemam ega bojati. Ovo je svretak. Ali, dragi Boe, to da radim s
tom eljom da volim?
Zato piem dragi Boe? On nije drag ne, meni on nije drag.
Ako postoji, onda mi je on usadio taj zavjet u duu i ja ga zbog toga
mrzim. Mrzim. Svakih nekoliko minuta projuri natrake niz prugu
neka siva kamena crkva ili gostionica; pustinja je puna crkava i
gostionica. I poduzea s mnogo prodavaonica, i ljudi na biciklima, i
trave i krava, i tvornikih dimnjaka. Vidim ih kroz pijesak kao ribu
kroz vodu u akvariju. I Henry eka u akvariju i prua svoju gubicu na
poljubac.
Nismo obraali panju na sirene. Nisu nam bile vane. Nismo se
plaili umrijeti na taj nain. Ali napadaj se i dalje nastavljao i
nastavljao. Nije to bio obian napadaj; jo nije doputeno da o tome
novine piu, ipak to svi znaju. To je ona nova stvar o kojoj su nam
govorili. Maurice je siao niza stube da vidi ima li koga u podrumu
bojao se za mene, a ja za njega. Znala sam da e se neto dogoditi.
Nisu prole ni dvije minute kako je otiao, kad li je na ulici
eksplodiralo. Njegova soba nalazila se na stranjoj strani i nita se
nije dogodilo, osim to je otpalo malo buke, a vrata se razvalila.
Znala sam da je on bio u prednjem dijelu kue kad je pala bomba.
Sila sam niza stube; bile su zakrene krhotinama i polomljenom
ogradom, a predsoblje je bilo u uasnom neredu. U prvi as nisam
vidjela Mauricea, a onda sam ugledala njegovu ruku kako se prua
ispod vrata. Dodirnula sam mu ruku: zaklela bih se da je to bila mrtva
ruka. Kad se dvoje ljudi vole, oni ne mogu prikriti nedostatak
njenosti u poljupcu, a zar ja ne bih otkrila ivot da ga je i malo
ostalo, kad sam mu dodirnula ruku? Znala sam ako ga primim za ruku
i povuem je k sebi, da e ona sama od sebe otpasti. Sada, naravno,
znam da je to bila histerija. Bila sam prevarena. Nije bio mrtav. Je li
ovjek odgovoran za ono to obea u histeriji? Ili za ona obeanja
koja prekri? Sad sam histerina, dok sve ovo zapisujem. Ali nigdje
nema ni jedne jedine osobe kojoj bih ak mogla rei da sam nesretna,
jer bi me upitali zato, i ispitivanja bi poela, a meni popustili ivci.
Ne smiju mi popustiti ivci, jer ja moram braniti Henryja. Oh,
dovraga s Henryjem, dovraga s Henryjem. Hou nekoga tko e
prihvatiti istinu o meni i kome zatita nije potrebna. Ja sam betija i
varalica, zar nema nikoga tko moe voljeti betiju i varalicu?
Klekla sam na pod; bila sam luda to sam tako neto uinila: nisam to
morala raditi ak ni kad sam bila dijete moji roditelji nikad nisu
vjerovali u molitvu kao ni ja. Nisam imala pojma to da kaem.
Maurice je bio mrtav. Umro je. Neto kao dua nije postojalo. ak i
ono polusree koju sam mu pruila isteklo je iz njega poput krvi. Vie
nikad nee imati prilike da bude sretan; nikad ni s kim nee biti
sretan. Razmiljala sam: moda bi ga neka druga mogla voljeti i
usreiti vie nego to sam mogla ja, ali sada on vie nee imati prilike.
Kleknula sam i spustila glavu na krevet i poeljela da mogu vjerovati.
Dragi Boe, rekla sam zato dragi, zato dragi? uini da
vjerujem. Ja ne mogu vjerovati. Uini da vjerujem. Rekla sam: ja sam
betija i laljivica i mrzim samu sebe. Ja nita ne mogu uiniti od
sebe. Uini da vjerujem? vrsto sam zatvorila oi i zarinula nokte u
dlanove dok vie nita drugo nisam mogla osjeati ve samo bol, i
rekla sam: ja u vjerovati. Daj da bude iv, i ja u vjerovati. Daj mi
priliku. Daruj mi sreu. Uini to i ja u vjerovati. Ali to nije bilo
dovoljno. Vjerovati ne nanosi bol. Zato sam rekla: volim ga i uinit u
sve samo ako ga oivi. Rekla sam vrlo polagano: odrei u ga se
zauvijek, samo daj da ivi i daj mu priliku; i stiskala sam nokte i
stiskala dok nisam osjetila kako mi koa puca, i rekla sam; ljudi mogu
voljeti i ako jedno drugo ne vide, zar ne, oni Tebe vole cijelog svog
ivota a da Te ne vide; i tada se on pojavio na vratima, i bio je iv, i ja
sam pomislila: sada poinje smrtna muka zbog toga to sam bez
njega, i poeljela sam da je opet tamo pod vratima, siguran, mrtav.

9. srpnja 1944.
Henry i ja uhvatili smo vlak u 8,30. Prazan vagon prvog razreda.
Henry je glasno itao izvjetaje Kraljevske komisije. Uhvatili smo
taksi kod Paddingtona i Henryja sam ostavila kod ministarstva.
Natjerala ga da obea da e veeras doi kui. Voza je pogrijeio i
odvezao me na junu stranu, iza broja 14. Vrata su popravljena, a
prednji prozori zabijeni daskama. Uasno je osjeati se mrtvim.
ovjek eli da se opet osjea iv na bilo koji nain. Kad sam stigla na
sjevernu stranu, nala sam tamo stara pisma, koja nisu otpremljena
dalje, jer sam naredila ne otpremajte nita. Stari katalozi, stari
rauni, jedno pismo oznaeno sa Hitno. Molim proslijediti. Htjela
sam ga otvoriti i vidjeti da sam jo iva, ali sam ga poderala zajedno s
katalozima.
 3.

10. srpnja 1944.

Mislila sam da neu prekriti svoje obeanje ako na Commonu
sluajno sretnem Mauricea, pa sam izala poslije zajutarka a onda
opet poslije objeda pa rano uveer i etala se unaokolo, ali ga nisam
vidjela. Nisam mogla ostati vani poslije est, jer je Henry imao goste
na veeri. Govornici su opet bili na Commonu kao u lipnju, a ovjek s
oteklinom na licu jo je uvijek napadao kranstvo, ali nitko se nije na
nj obazirao. Pomislila sam, kad bi me bar on mogao uvjeriti da ovjek
ne mora drati obeanje nekome u koga ne vjeruje i da se uda ne
dogaaju, i prila sam i neko ga vrijeme sluala, ali sam se stalno
osvrtala ne bih li sluajno ugledala Mauricea. ovjek je govorio i o
postanku Evanelja i kako je najranije Evanelje napisano vie od sto
godina od Kristova roenja. Nikad nisam znala da su tako rana, ali
nisam razumjela zato je tako vano kad je legenda nastala. A zatim je
govornik rekao da Krist u Evanelju nikad nije tvrdio da je Bog. Ali,
je li uope postojao taj ovjek Krist i to uope znai Evanelje u
usporedbi s patnjom ekanja i patnje to ne vidim Mauricea? Neka
ena sijede kose dijelila je male posjetnice, na kojima je bilo otisnuto
ime, Richard Smythe, i njegova adresa u Cedar Roadu; bio je to poziv
svima neka dou i osobno s njim razgovaraju. Neki sluatelji su odbili
primiti posjetnice i otili kao da ena skuplja milodare, a drugi ih
bacili na travu. Vidjela sam kako je neke pokupila, vjerojatno zbog
tednje. inilo se to vrlo tuno uasna oteklina, pripovijedanje o
neem to nikoga ne zanima, a odbaene posjetnice bile su kao
odbaeno prijateljstvo. Stavila sam karticu u dep i nadala se da me je
vidio kako to inim.
Na veeru je doao Sir William Mallock. On je bio jedan od
savjetnika Lloyda Georgea u pitanju nacionalnog osiguranja, vrlo star
i ugledan ovjek. Henry naravno vie nije imao veza s mirovinama,
ali ga taj predmet dalje zanima i rado se sjea onih dana. Nije li on
radio na mirovinama za udovice kad smo Maurice i ja prvi put
zajedno veerali i kad je sve poelo? Henry je poeo dugu debatu s
Mallockom punu statistike o tome bi li mirovine udovica dosegle istu
onu visinu koju su imale prije deset godina, kad bi im se mirovina
podigla za jedan iling. Nisu se slagali u pitanju ivotnih trokova;
bila je to vrlo akademska diskusija, jer su obojica tvrdili da nacija ne
bi mogla podnijeti povienje mirovina. Morala sam razgovarati s
Henryjevim efom u Ministarstvu sigurnosti, a nita mi nije palo na
pamet o emu sam mogla razgovarati, osim o V-1, i odjednom sam
poeljela da svima ispripovijedam kako sam sila niza stube i kako
sam nala Mauricea zatrpanog. Htjela sam im rei, da sam bila gola,
jer nisam imala vremena da se obuem. Bi li se Sir William Mallock
barem osvrnuo, i bi li Henry i uo? Imao je divnu sposobnost da nita
ne uje, osim ono o emu se upravo razgovara, a predmet razgovora
tog asa bio je indeks ivotnih trokova za 1943. Htjela sam im rei
da sam bila gola, jer smo Maurice i ja itavu veer vodili ljubav.
Pogledala sam Henryjeva efa. Njegovo ime je Dunstan. Imao je
slomljen nos, a njegovo zgnjeeno lice podsjealo je na lonarske
otpatke lice odbijeno za izvoz. Jedino je znao, pomislila sam, da se
smijei: i ne bi se naljutio i ostao bi ravnoduan on bi to prihvatio
kao neto to ine ljudska bia. Imala sam osjeaj da moram uiniti
samo prvi korak, pa e on odgovoriti. Pitala sam se: zato ne bih?
Zato ne bih pobjegla iz te pustinje, pa makar na pol sata? Nita nisam
osjeala za strane ljude, samo za Mauricea. Ne mogu cijelog svog
ivota ostati sama s Henryjem a da mi se nitko ne divi, da nikoga ne
uzbudim, da sluam kako Henry razgovara s drugim ljudima, da se
skamenjujem pod kapanjem razgovora kao onaj polucilindar siga u
Cheddar spiljama.
15. srpnja 1944.
Ruala s Dunstanom u Jardin des Gourmets. Rekao je...
21. srpnja 1944.
Popila nekoliko aa pia s Dunstanom kod kue, dok je on ekao
Henryja. Sve je ilo...
23. srpnja 1944.
Veerala sa D. Poslije je doao sa mnom kui na jo jednu aicu. Ali
nije uspjelo; nije uspjelo.
23. 30. srpnja 1944.
Telefonirao D. Rekla da nisam doma. Pola na put s Henryjem.
Civilna zatita u junoj Engleskoj. Konferencija sa efovima civilne
protuavionske zatite i gradskim inenjerima. Problem tete od
eksplozija. Problemi dubokih sklonita. Problem da se ovjek pravi da
je iv. Henry i ja spavamo jedno pokraj drugog no na no kao figure
na nadgrobnim spomenicima. U novom pojaanom sklonitu u
Bigwell-on-Sea naelnik civilne zatite me poljubio. Henry otiao u
drugu prostoriju s gradonaelnikom i inenjerom, a ja zaustavila
naelnika zatite, dodirnula mu ruku i postavila pitanje o ugraenim
elinim leajima u kabini, neto glupo o tome zato nema dvostrukih
leajeva za oenjene. Htjela sam ga navesti da me poljubi. On me
okrenuo i pritisnuo o jedan leaj, tako da me metal zabolio u leima, i
poljubio me. Zatim je izgledao tako zauen da sam se nasmijala i
uzvratila mu poljubac. Ali nita nije uspjelo. Zar vie nikad nee
uspjeti? Gradonaelnik i Henry su se vratili. Govorio je: U sluaju
nude moemo nai mjesta za dvije stotine. Te noi, dok je Henry
bio na slubenoj veeri, zamolila sam glavnu telefonsku centralu da
mi da Mauriceov broj. Leala na krevetu i ekala spoj. Rekla sam
Bogu: odrala sam svoje obeanje est tjedana. Ne mogu u Tebe
vjerovati, ne mogu Te voljeti, ali sam odrala obeanje. Ako opet ne
oivim, postat u drolja, jednostavno drolja. Sama u sebe namjerno
unititi. Svake u se godine sve vie navikavati. Hoe li se Tebi to
neto vie svidjeti nego da prekrim svoje obeanje? Bit u poput onih
ena po barovima to se glasno smiju, a oko njih se tiska po trojica
mukaraca, diraju ih bez intimnosti. Ve se raspadam na komadie.
Strpala sam slualicu uz rame, a telefonska centrala je odgovorila:
Sad nazivamo va broj. Rekla sam Bogu: ako on odgovori, vraam
se sutra. Tono sam znala gdje stoji njegov telefon pokraj kreveta.
Jednom sam ga u snu oborila, udarivi ga rukom. Glas jedne djevojke
ree: Halo a ja sam gotovo spustila slualicu. eljela sam da
Maurice bude sretan, no jesam li eljela da ba tako brzo nae sreu?
Noas me spopala muka u elucu; ali mi je logika pritekla u pomo,
pa sam poela diskutirati sa svojim razumom zato on ne bi bio
sretan? Ostavila si ga; ti eli da on bude sretan. Rekoh: Mogu li
razgovarati s gospodinom Bendrixom?
Ali sve je propalo. On moda ne bi ni htio da ja sada prekrim svoje
obeanje; moda je naao neku koja e ostati s njim, jesti s njim, ii
svakamo s njim, spavati s njim jednu no za drugom, sve dok mu se
ne osladi i postane navika, odgovarati mjesto njega na telefonske
pozive. Onda glas ree: Gospodin Bendrix nije ovdje. Otiao je na
nekoliko tjedana. Ja sam u meuvremenu unajmila njegov stan.
Spustila sam slualicu. Najprije sam bila sretna, a zatim sam opet
postala nesretna. Nisam znala gdje je. Izgubili smo vezu. U istoj
pustinji, moda traei isti izvor, ali ne videi jedno drugo, uvijek
sami. Jer da smo bili zajedno to ne bi bila pustinja. Rekla sam Bogu:
Dakle to je to. Poinjem vjerovati u Tebe, a ako budem vjerovala u
Tebe, ja u Te mrziti. Imam slobodnu volju da prekrim svoje
obeanje, zar ne, ali nemam snage da bilo to postignem ako ga
prekrim. Dopustio si da telefoniram, a onda si mi pred nosom
zatvorio vrata. Pustio si me da grijeim, ali si mi oduzeo plodove
moga grijeha. Pustio si me da pobjegnem s Dunstanom, ali mi nisi
dopustio da u tome uivam. Natjerao si me da otjeram ljubav, a onda
kae da za mene nema ni poude. to oekuje da u sada uraditi,
Boe? Kamo da idem odavle?
Kad sam ila u kolu uila sam o jednom kralju bio je to jedan od
Henryja, onaj koji je dao ubiti Becketa i on se, kad je vidio da su
njegovi neprijatelji zapalili njegovo rodno mjesto, zakleo, jer mu je to
Bog uinio, zbog toga to si mi oteo grad koji sam najvie volio,
mjesto gdje sam roen i odgojen, ja u Ti oteti ono to u meni najvie
voli. Zaudo sjetila sam se te molitve nakon esnaest godina. Kralj
se tako zakleo na svom konju prije sedam stotina godina, a ja to sada
molim i ponavljam, u hotelskoj sobi hotela Bigwell Regis u Bigwell-
on-Sea: otet u ti, Boe, ono to najvie u meni voli. Nikad nisam
napamet znala Oena, ali ovoga se sjeam je li to molitva? Je li to
ono to u meni najvie voli?
to najvie voli? Da vjerujem u Tebe, mislim da bih vjerovala u
besmrtnu duu, no je li to ono to Ti voli? Zar je zbilja moe vidjeti
ispod moje koe? ak ni Bog ne moe voljeti neto to ne postoji, ne
moe voljeti neto to ne moe vidjeti. Kad me on pogleda, vidi li
neto to ja ne vidim? Mora da je to krasno kad on to moe voljeti.
Previe od mene trai da vjerujem da u meni ima neto vrijedno
ljubavi. elim da mi se mukarci dive, ali to je smicalica koju se naui
u koli pokret oiju, boja glasa, laki dodir prstima na ramenu ili na
glavi. Kad oni misle da im se divite, oni e vam se diviti to imate
dobar ukus, a kad vas oboavaju, za trenutak imate iluziju da tu ima
neto to je vrijedno divljenja. Cijeli svoj ivot pokuavala sam ivjeti
u toj iluziji to je umirujui lijek koji mi pomae da zaboravim da
sam betija i laljivka. Ali to Ti onda moe voljeti u ovakvoj betiji
i laljivki? Gdje nalazi tu besmrtnu duu o kojoj toliko
pripovijedaju? Gdje vidi u meni tu divnu stvar vrijednu ljubavi
ba u meni izmeu svih ljudi? Mogu razumjeti da to nalazi u Henryju
mom Henryju, hou rei. Moe to nai u Mauriceu. On je
plemenit i dobar i strpljiv i voli me, uvijek me voli. On voli ak i
svoje neprijatelje. Ali u toj betiji i laljivki, gdje nalazi ita to se
moe voljeti?
Kai mi to, Boe, a ja u se latiti da Ti to otmem zauvijek. Kako je
kralj odrao svoje obeanje? eljela bih da se mogu sjetiti. Nieg
drugog se ne sjeam osim to je naredio da ga redovnici biuju na
Becketovom grobu. To ne zvui kao odgovor. Mora da se to dogodilo
prije. Henry opet noas nije kod kue. Ako siem dolje u bar i
sluajno upoznam kojega mukarca i odvedem ga na plau pa legnem
s njim izmeu pjeanih humaka, zar Ti neu oteti ono to najvie
voli? Ali ne vrijedi. To vie ne ide. Ne mogu Te raniti, ako u tome
nita ne uivam. Mogla bih isto tako zabadati u sebe avle kao to su
inili pustinjaci. Pustinja. Hou uiniti neto u emu u uivati i to e
Tebe raniti. Inae to je to nego samo obamiranje, a to je kao neki
izraz vjerovanja. I vjeruj mi, Boe, ja jo u Tebe ne vjerujem jo ne
vjerujem u Te.
 4.

12. rujna 1944.

Objedovala kod Petera Jonesa i kupila novu svjetiljku za Henryjevu
radnu sobu. Usiljen objed, okruena drugim enama. Nigdje
mukarca. Kao da sam bila dio neke vojnike ete. Gotovo osjeaj
mira. Poslije otila na Piccadilly u kino s jednosatnim programom
kratkih filmova i vidjela ruevine u Normandiji i dolazak nekog
amerikog politiara. Nita nemam da radim do sedam kad dolazi
Henry. Sama popila nekoliko aica pia. Bila je to pogreka. Moram
li se odrei i pia? Ako izbacim sve, kako u postojati? Ja sam bila
osoba koja je voljela Mauricea, a provodila se s drugim mukarcima i
uivala u piu. to se dogaa kad ovjek raskrsti sa svim onim to
ini njegovo ja? Henry se vratio. Primijetila sam da je zbog neeg vrlo
zadovoljan: oigledno je elio da ga pitam zbog ega, ali nisam htjela.
Ipak mi je rekao u krevetu: Predlau me za O. B. E.
to je to? upitah.
Prilino se zaudio to ja to ne znam. Objasnio je da e idua etapa za
godinu dvije, kad bude ef svog odjela, biti C. B. E, a poslije toga
rekao je kad odem u mirovinu, vjerojatno e mi dati K. B. E.
To je konfuzno rekoh zar se ne moe drati istih slova?
Zar ti ne bi bilo drago da bude Lady Miles? upita Henry, a u
meni se neto pobuni: jedino to elim jest da budem gospoa
Bendrix, ali sam tu nadu zauvijek napustila. Lady Miles koja nema
ljubavnika i ne pije, nego razgovara sa Sir Williamom Mallockom o
mirovinama. Gdje bi moje ja bilo cijelo to vrijeme?
Sino sam promatrala Henryja dok je spavao. Tako dugo dok sam bila
ono to zakon naziva okrivljenom strankom, mogla sam ga gledati s
privrenou kao da je dijete kome je potrebna moja zatita. Sad sam
bila ono to nazivaju nedunom, i on me stalno dovodi do ludila.
Imao je tajnicu koja mu je kadto telefonirala kui. Rekla bi: Oh,
gospoo Miles, je li H. M. doma? Sve tajnice upotrebljavaju te
nepodnoljive inicijale, to ne znai intimnost ve kolegijalnost. H.
M. razmiljala sam gledajui ga kako spava H. M. His Majesty9
i supruga His Majestyja. Kadto bi se nasmijeio u snu kao da kae:
da, vrlo zabavno, ali bolje da se nastavi s poslom, zar ne?
Jednom sam ga bila upitala: Jesi li ikad imao koju avanturu s
nekom tajnicom?
Avanturu?
Ljubavnu avanturu.
Ne, naravno da nisam. Kako si dola na tu pomisao?
Ne znam. Jednostavno me zanima.
Nikad nisam volio neku drugu enu ree on i poe itati
veernje novine. Nisam mogla a da se ne upitam: zar je moj mu tako
neprivlaan da ga nikad nijedna ena nije poeljela? Osim mene,
naravno. Mora da sam ga neko na neki nain eljela, ali sam
zaboravila zato; i bila sam premlada da bih znala to izabirem. To je
tako nepravedno. Dok sam voljela Mauricea, voljela sam Henryja, a
sada sam, to se kae, dobra i nikoga uope ne volim. A ponajmanje
Tebe.

9
His Majesty = Njegovo Velianstvo; engl. (Prev.)
 5.

8. svibnja 1945.
Sili smo u St James's Park uveer da promatramo proslavu dana
pobjede. Pokraj vode obasjane reflektorima, izmeu zgrade
konjanike garde i kraljevske palae bilo je vrlo tiho. Nitko nije vikao
niti pjevao niti se opio. Ljudi su po dvoje sjedili na travi, drei se za
ruke. Vjerujem da su bili sretni, jer je tada bio mir i vie nije bilo
bombi. Rekoh Henryju: Ne svia mi se ovaj mir.
Razmiljam kamo e me premjestiti iz ministarstva sigurnosti.
U ministarstvo informacija? upitah pokuavajui da budem
zainteresirana.
Ne, ne, to ne bih prihvatio. Ono je puno privremenih dravnih
slubenika. Kako bi ti se svialo ministarstvo unutranjih poslova?
Sve to se tebi svia, Henry rekoh. Uto je kraljevska obitelj
izala na balkon, a gomila svijeta je vrlo pristojno zapjevala. Nisu to
bili voe poput Hitlera, Staljina, Churchilla, Roosvelta: bila je to
jednostavno obitelj koja nikome nije ni ta naao uinila. Poeljela
sam da je Maurice uz mene. eljela sam poeti iznova i da i ja takoer
pripadam jednoj obitelji.
Vrlo dirljivo, zar ne? ree Henry. Eto, sada svi moemo
nou mirno spavati kao da smo igda nou radili to drugo ve
samo mirno spavali.
10. rujna 1945.
Moram biti razumna. Prije dva dana kad sam ispraznila svoju staru
torbicu Henry mi je neoekivano darovao novu kao dar mira
zacijelo ga je stajala mnogo novaca nala sam posjetnicu na kojoj
je pisalo: Richard Smythe, 16 Cedar Road, privatno i savjeti, dnevno
od 4 do 6. Svatko je dobro doao. Pomislila sam: Dosta su sa
mnom nemilo postupali. Sad u uzeti drukiji lijek. Ako me on uspije
uvjeriti da se nita nije dogodilo, da moje obeanje ne vrijedi, pisat u
Mauriceu i upitati ga eli li nastaviti. Moda u ak napustiti Henryja.
Ne znam. Ali najprije moram biti razumna. Vi e neu biti histerina.
Bit u razumna. I tako sam otila i pozvonila u Cedar Roadu.
Sad se pokuavam sjetiti to se dogodilo. Gospoica Smythe je
pripremila aj i poslije aja otila ostavivi me nasamu s njenim
bratom. Pitao me kakve imam potekoe. Sjedila sam na sofi
presvuenoj satiniranom tkaninom, a on je sjedio na prilino tvrdom
stolcu s makom u krilu. Gladio je maku, i imao je lijepe ruke, ali
meni se nisu sviale. Gotovo da mi se vie dopala jagodasta oteklina,
ali on je namjerno sjedio tako da mi je pokazivao samo zdravi obraz.
Rekoh: Recite zato ste tako sigurni da nema Boga?
Promatrao je svoje ruke to su gladile maku, i meni ga je bilo ao, jer
se ponosio svojim rukama. Da njegovo lice nije bilo nagreno, moda
se s time ne bi ponosio.
Sluali ste moje govore na Commonu?
Da rekoh.
Tamo moram postavljati stvari u vrlo jednostavnom obliku da
potaknem ljude da sami razmiljaju. Vi ste poeli sami razmiljati?
Mislim da jesam.
U kojoj ste Crkvi odgojeni?
 Ni u kojoj.
Znai niste kranka?
Moda sam krtena to je drutveni obiaj, zar ne?
Ako ni u to ne vjerujete, zato traite moju pomo?
Zaista, zato? Nisam mu mogla ispripovijedati o Mauriceu kako je
leao ispod vrata i o svom obeanju. Zasad jo nisam mogla. A to nije
bilo sve, jer koliko sam obeanja dala i prekrila u ivotu? Zato je
ovo obeanje trajno ostalo, poput neke rune vaze dobivene na dar od
nekog prijatelja; ovjek eka da je sluavka razbije; godinama ona
razbija vrijedne predmete, a runa vaza ostaje. Zapravo nikad prije
nije mi to pitanje palo na um, a sada ga je ba on morao ponoviti.
Rekoh: Nisam sigurna da ne vjerujem. Ali i ne elim vjerovati.
Pripovijedajte mi ree on, i kako je zaboravio ljepotu svojih
ruku i okrenuo prema meni svoj runi obraz zaboravivi se u elji da
pomogne, poela sam pripovijedati o onoj noi i kako je pala
bomba i o onom glupom zavjetu.
I vi zbilja vjerujete ree on da je moda...
Da.
Pomislite na tisue ljudi irom cijelog svijeta koji se ovog asa
mole, a molitve im ne bivaju usliane.
Tisue su ljudi umirale u Palestini kad je Lazar...
Mi ne vjerujemo u tu priu, vi i ja, zar ne? ree on kao da smo
sudionici.
Naravno da ne vjerujem, ali milijuni ljudi jesu vjerovali. Mora da
su to drali neophodnim...
 Ljudi ne zahtijevaju da neka stvar bude razumna, ako su im
povrijeeni osjeaji. Ljubavnici nisu razumni, zar ne?
Moete li razjasniti i ljubav? upitah.
Oh da odgovori on. U nekih je to elja za posjedovanjem,
poput pohlepe; u drugih elja da se predaju, da izgube osjeaj
odgovornosti, elja da im se netko divi. Kadto jednostavno elja da
se moe s nekim razgovarati, da predaju svoj teret nekome komu to
nee biti teko. elja da ponovno nau oca ili majku. I pod svim tim,
naravno, bioloki motiv.
Pomislih: Sve je to istina, ali nema li povrh toga jo neto? Sve
sam ja to u sebi iskopala, i u Mauriceu takoer, ali lopata jo uvijek
nije dodirnula stijenu. A ljubav prema Bogu? upitah ga.
Sve je to isto. ovjek je stvorio Boga na svoju sliku, pa je prirodno
da ga voli. Znate ona ogledala na sajmovima to izobliuju. ovjek je
napravio i jedno ogledalo koje uljepava, u kojem sebe vidi lijepa i
mona i pravedna i razumna. To je njegova predodba o samom sebi.
On se ovdje lake prepoznaje nego u ogledalu koje izobliuje i koje
ga nagoni da se smije, a kako li on sam sebe voli u ovom ogledalu.
Dok je govorio o ogledalima koja izobliuju i poljepavaju, nisam se
mogla sjetiti o emu on to zapravo pripovijeda, jer sam razmiljala o
onom vremenu od njegova puberteta kad se cijelo to vrijeme gledao u
ogledalo i jednostavnim namjetanjem glave pokuavao da ga
ogledala uljepavaju, a ne izobliuju. Pitala sam se zato nije pustio
dovoljno dugu bradu da sakrije oteklinu; moda na tom mjestu nije
rasla dlaka, ili moda zbog toga to je mrzio obmanu? Palo mi je na
pamet da je to ovjek koji zaista voli istinu, ali tu je opet bila ta rije
ljubav, a bilo je sasvim jasno na koliko se elja njegova ljubav
prema istini mogla razdijeliti. Naknada za nedostatak od roenja,
enja za vlau, elja da mu se dive, to vie to njegovo jadno
sablasno lice nikad nee moi pobuditi poudu. Obuzela me strana
elja da mu lice dodirnem rukom, da ga tjeim ljubavnim rijeima,
trajnim kao to je trajna njegova oteklina. inilo mi se kao onda kad
sam ugledala Mauricea pod vratima. eljela sam se moliti, pridonijeti
neku pretjeranu rtvu samo da se izlijei, ali mi nije preostalo nita to
bih mogla rtvovati.
Draga moja ree on izostavite iz toga po misao o Bogu. To
je samo pitanje vaeg ljubavnika i vaeg mua. Nemojte tu stvar
brkati s fantomima.
Ali kako da se odluim ako ne postoji neto kao to je ljubav?
Morate se odluiti za ono to e na kraju krajeva biti najvea srea.
Vjerujete li vi u sreu?
Ne vjerujem ni u kakvu potpunu sreu.
Pomislila sam da je njegova jedina srea koju ikad moe postii ovo:
pomisao da moe utjeiti, savjetovati, pomoi, spoznaja da moe
nekome koristiti. To ga svakog tjedna tjera na Common da govori
ljudima koji naiu pa odu ne pitajui ga nita, a njegove posjetnice
bacaju na tratinu. Ima li ljudi koji tako esto dolaze kao to sam ja
danas dola? Pitala sam ga: Imate li mnogo posjetilaca?
Ne ree on. Njegova ljubav prema istini bila je jaa od njegova
ponosa. On ree: Nakon dugog vremena vi ste prva.
Koristio mi je razgovor s vama rekoh. Vi ste mi razbistrili
mnoge pojmove. To je bila jedina utjeha koju mu ovjek moe
pruiti podrati njegovu iluziju.
On ree stidljivo: Ako imate vremena, zaista bismo mogli poeti
od poetka i ii do korijena pitanja. Hou rei, na filozofske
argumente i povijesne dokaze.
Vjerojatno sam odgovorila neto izbjegavajui otvoren odgovor, jer
on nastavi: To je zaista vano. Ne smijemo potcjenjivati svoje
neprijatelje. Oni imaju svoje argumente.
Imaju?
Da, ali to nisu vrsti argumenti, ve neto povrno. To su varavi
dokazi.
Promatrao me zabrinuto. Mislim da se pitao nisam li i ja jedna od
onih koje samo prolaze. inilo se da malo trai kad nervozno ree:
Jedan sat na tjedan. To bi Vam mnogo pomoglo. A ja pomislih: zar
ja nemam sada i previe vremena? Mogu itati knjigu ili ii u kino, a
ne shvaam rijei ni slike ne pamtim. Ja i moja nesrea stalno mi
bubnja u uima i puni oi suzama. Ovo poslijepodne naas sam ih
zaboravila. Da rekoh doi u. Lijepo je od vas to nalazite
vremena i za mene. Rekoh to zgrtajui svu nadu koju sam mogla u
njegovo krilo, molei se Bogu od kojeg me obeao izlijeiti: Daj
da mu pomognem.

2. listopada 1945.
Danas je bilo jako vrue i sipila je kia. Otila sam u mranu crkvu na
uglu Park Roada da tamo malo posjedim. Henry je bio kod kue, a ja
ga nisam eljela vidjeti. Kad je bio kod kue, pokuala sam da za
zajutrakom budem srdana, prijazna za objedom i veerom, ali sam
kadto zaboravila na to; on je ipak bio srdaan. Eto, dvoje ljudi koji su
cijelog ivota srdani jedno prema drugom. Kad sam ula i sjela i
osvrnula se naokolo, vidjela sam da je to rimokatolika crkva, puna
sadrenih kipova i loe umjetnosti, realistike umjetnosti. Mrzim te
kipove, to raspelo, sve to isticanje ljudskog tijela. Nastojala sam
pobjei od ljudskog tijela i svega onoga to mu je potrebno. Mislila
sam da bih mogla vjerovati u neku vrst Boga koji nije slian nama,
neto neodreeno, bez oblika, svemirsko emu sam ja neto
obeala, a koje mi je neto dalo zauzvrat neto to se protee iz
neodreenosti u stvaran ljudski ivot, poput guste pare koja se
provlai izmeu stolaca i zidova. Jednog dana i ja u postati dio te
pare i zauvijek pobjei od sebe same. A onda sam ula u tu mranu
crkvu u Park Roadu i ugledala sva ona tijela kako stoje oko mene na
svim oltarima odvratni sadreni kipovi spokojnih lica. Sjetila sam se
da katolici vjeruju u uskrsnue tijela, onog tijela koje sam zauvijek
htjela unititi. Ovom tijelu nanijela sam toliko rana. Pa kako bih
mogla poeljeti da ga sauvam za vjenost. Iznenada sam se sjetila
jedne Richardove izreke kako ljudska bia izmiljaju doktrine da
bi zadovoljila svoje elje, i pomislila sam kako grijei. Kad bih ja
izmislila neku doktrinu, postavila bih da se tijelo ponovno ne rodi, da
istrune sa svim prologodinjim crvima. udno je to kako se ljudska
dua njie amo-tamo, od jedne krajnosti do druge. Lei li istina u
nekoj toki putanje njihala, u toki u kojoj njihalo nikad ne miruje, a
ne na sporoj vertikali gdje se na kraju njie kao zastava bez vjetra, ve
pod nekim kutom, blie jednoj krajnosti nego drugoj? Kad bi barem
neko udo moglo zaustaviti njihalo pod kutom od ezdeset stupnjeva,
ovjek bi mogao povjerovati da je istina tamo. Pa njihalo se i danas
njihalo, a ja sam razmiljala o Mauriceovu tijelu umjesto o svom.
Razmiljala sam o izvjesnim crtama koje mu je ivot urezao u lice,
crtama koje su isto tako line, kao to su crte njegova rukopisa.
Razmiljala sam o svjeoj brazgotini na njegovu ramenu, koju ne bi
zadobio da nije jednom zgodom pokuao zatiti tijelo drugog ovjeka
od zida koji se ruio. Nije mi htio rei zato je ta tri dana proveo u
bolnici; Henry mi je to ispripovijedao. Ta brazgotina bila je dio
njegova karaktera kao i njegova ljubomora. I tako sam razmiljala,
elim li da to tijelo bude para (moje da, ali njegovo?), i spoznala sam
da elim da ta brazgotina traje kroz svu vjenost. Ali bi li moja para
mogla voljeti tu brazgotinu? Tada sam poela eljeti da i moje tijelo
koje sam mrzila postoji, ali samo zbog toga to je moglo voljeti tu
brazgotinu. Moemo voljeti u duhu, ali moemo li voljeti samo
duhom? Ljubav se stalno iri tako da moemo voljeti ak i svojim
neosjetljivim noktima; volimo ak i svojom odjeom tako da rukav
moe osjetiti rukav.
Richard ima pravo, pomislih, mi smo izmislili uskrsnue tijela, jer su
nam potrebna naa tijela, i odmah sam priznala da on ima pravo, a da
je ovo bajka koju priamo jedno drugom za utjehu; otad vie nisam
osjeala nikakvu mrnju prema tim kipovima. Oni su bili kao obojene
slike u Hansu Andersenu; bili su poput loe poezije, ali netko je
osjetio potrebu da je napie, netko tko nije bio tako ponosan da te
kipove radije sakrije nego da izloi svoju glupost. Hodala sam crkvom
promatrajui te kipove jednog za drugim. Pred najrunijim od svih
ne znam koja je to bila svetica molio je jedan sredovjean ovjek.
Spustio je pokraj sebe svoj polucilindar, a u polucilindru bilo je
nekoliko korijena celera umotanog u novinski papir.
A na oltaru, naravno, bilo je i jedno tijelo tako poznato tijelo,
poznatije od Mauriceova, tako poznato da mi nikad nije palo na pamet
da je to tijelo sa svim tjelesnim dijelovima, ak s onim dijelovima
koje je sakrivala tkanina oko bokova, to je bila jedina odjea. Sjetila
sam se jednog takvog tijela u nekoj panjolskoj crkvi koju sam bila
posjetila s Henryjem, tijela s kojeg je tekla krv skrletne boje iz oiju i
ruku. To mi se smuilo. Henry je elio da se divim stupovima iz
dvanaestog stoljea, ali mi je bilo zlo i eljela sam izai na svjei
zrak. Pomislila sam: Ovi ljudi vole okrutnost. Para ne bi mogla
okirati krvlju i kricima.
Kad sam izala na plau, rekla sam Henryju: Ne mogu podnijeti
sve te obojene rane. Henry je bio vrlo razborit; on je uvijek
razborit. On ree: Naravno, to je vrlo materijalistika vjera. Puna
magije...
Zar je magija materijalistika? upitah.
Jest. Dadevnjakovo oko i ablja noga, prst djeteta koje se uguilo
pri porodu. Nita ne moe biti vie materijalistiko od toga. Oni jo
uvijek vjeruju da u misi dolazi do pretvorbe kruha i vina u tijelo i krv
Isusovu.
Sve sam to znala, ali sam mislila da je to vie manje nestalo za
vrijeme reformacije, osim, naravno, za sirotinju. Henry me je ispravio
(kako je esto Henry ispravio moje zbrkane misli): Materijalizam
nije samo razmiljanje siromaha ree on. I neki najizvrsniji
umovi bili su materijalisti: Pascal, Newman; tako otroumni u nekim
smjerovima, a tako nemilosrdno praznovjerni u drugim. Moda emo
jednog dana znati zato; moda je to neki nedostatak u lijezdama.
I tako sam danas gledala to materijalno tijelo na tom materijalnom
kriu i pitala se: kako je svijet mogao tamo zabiti avlima u paru?
Para, naravno, ne osjea ni bol ni radost. Bilo je to samo moje
praznovjerje kad sam zamiljala da ona moe odgovoriti na moje
molitve. Dragi Boe, rekla sam, a trebalo je da kaem: draga paro.
Rekla sam da mrzim, ali kako se moe mrziti paru? Mogla bih mrziti
taj lik na kriu s njegovim prisvajanjem prava na moju zahvalnost
Ja sam ovo propatio zbog tebe, ali paru... A ipak Richard je
vjerovao u neto jo nitavnije od pare. Mrzio je bajku, borio se protiv
bajke, shvaao je bajku ozbiljno. Ja ne bih mogla mrziti Ivicu i
Maricu, ne bih mogla mrziti njihovu kuicu od eera kao to je on
mrzio legendu o raju. Dok sam bila dijete, mogla sam mrziti zlu
kraljicu iz Snjeguljice, ali Richard nije mrzio svog avola iz bajke.
avao ne postoji, ni Bog ne postoji, ali sva njegova mrnja bila je
uperena protiv dobrog lika iz vilinske bajke, ne protiv zlog u vilinskoj
bajci. Zato? Pogledala sam gore na to dobro poznato tijelo,
protegnuto u imaginarnoj boli, sputene glave kao u ovjeka koji
spava. Pomislila sam: kadto sam mrzila Mauricea, ali bih li ga mrzila
da ga nisam i voljela? Oh, Boe, kad bih Te zaista mogla mrziti, to bi
to znailo?
Jesam li ja na kraju krajeva materijalist?, pitala sam se. Imam li neki
nedostatak u lijezdama da me tako malo zanimaju te uistinu vane
nepraznovjerne stvari i ideje kao to su Dobrotvorna komisija i
indeks ivotnih trokova i vie kalorija za radniku klasu? Jesam li ja
materijalist jer vjerujem u nezavisan ivot onog ovjeka s cilindrom,
metal na kriu, u ove ruke kojima se ne mogu moliti? Pretpostavimo
da Bog postoji i da je imao tijelo poput ovoga zato je krivo
vjerovati da je njegovo tijelo postojalo u istoj mjeri kao i moje? Zar bi
ga itko mogao voljeti ili mrziti da nema tijelo? Ne mogu voljeti paru
koja je bila Maurice. To je surovo, to je ivotinjski, to je
materijalistiki, znam, ali zato da ne budem ivotinjska i surova i
materijalistika? Izala sam iz crkve. Kipei od bijesa, i uprkos
Henryju i sveg razumnog i objektivnog uinila sam neto to sam
vidjela da ljudi ine u panjolskim crkvama: umoila sam prste u
takozvanu svetu vodicu i uinila nekakav znak kria na elu.
 6.

10. sijenja 1946.

Noas nisam mogla izdrati kod kue, pa sam izala na kiu. Sjetila
sam se onog trenutka kad sam zarila nokte u svoje dlanove; ja tada
nisam znala da si se to Ti uselio u bol. Rekla sam: Daj mu da ivi
ne vjerujui u Tebe, ali moje nevjerovanje Tebi nije bilo vano. Ti
si ga obuhvatio svojom ljubavlju i prihvatio kao rtvu. A noas mi je
kia promoila kaput i haljinu i kou, i ja sam drhtala od hladnoe, i
tada kao da sam Te prvi put gotovo voljela. etala sam po kii ispred
Tvojih prozora i eljela sam ekati ispred njih cijelu no, samo da bih
Ti pokazala da nakon svega mogu nauiti da volim i da se vie ne
bojim pustinje, jer si Ti bio tamo. Vratila sam se kui i tamo nala
Mauricea s Henryjem. Tako si ga po drugi put vratio u moj ivot; prvi
put sam Te zbog toga mrzila, a Ti si moju mrnju kao i moje
nevjerovanje obuhvatio svojom ljubavlju, uvajui ih da bi mi ih
kasnije pokazao tako da bismo se oboje mogli smijati kao to sam
se kadto smijala Mauriceu govorei:
Sjea se kako smo nekada bili glupi?
 7.

18. sijenja 1946.

Objedovala sam s Mauriceom prvi put nakon dvije godine;
telefonirala i zamolila ga da se vidimo, a moj autobus je zapeo u
prometu na Stockwellu i zakasnila sam deset minuta. Naas sam
osjetila nekadanji strah da e se neto dogoditi da pokvari dan, da e
se naljutiti na mene. Ali nisam imala elju da mu se najprije
umiljavam svojom srdbom. Kao i toliko drugih stvari ini se da se u
meni ugasila i sposobnost da se srdim. eljela sam ga vidjeti i pitati o
Henryju. U posljednje vrijeme Henry je bio nekako udan. Bilo je
neobino za njega da izae i s Mauriceom pije u pubu. Henry pije
samo kod kue ili u svom klubu. Pomislila sam da je moda
razgovarao s Mauriceom. udila bih se da se brine za mene. Otkako
smo se vjenali nije bilo manje razloga da se brine. Ali kad sam bila s
Mauriceom inilo se da nema drugog razloga da budem s njim osim
da budem s njim. O Henryju nita nisam doznala. Od vremena do
vremena Maurice je pokuao da me uvrijedi i uspio je, jer je zapravo
sebi nanosio bol, a ja ne mogu podnositi da on sebe ranjava.
Jesam li prekrila ono staro obeanje s tim to sam objedovala s
Mauriceom? Prije godinu dana tako bih mislila, ali sad ne mislim
tako. U ono vrijeme sve sam to shvaala doslovno, jer sam se bojala i
jer nisam znala o emu se sve radi, jer nisam imala povjerenje u
ljubav. Objedovali smo kod Rulesa i bila sam sretna, jednostavno zato
to sam bila s njim. Samo sam na kratko bila nesretna kad smo se
opratali iznad one reetke. Vjerovala sam da e me opet poljubiti i
eznula sam za tim, a zatim me uhvatio napadaj kalja i taj trenutak je
nestao. Znala sam, kad je odlazio, da razmilja o svim moguim
neistinitim stvarima i da ga one bole, a mene su takoer boljele jer su
njega boljele.
Htjela sam zaplakati a da me nitko ne vidi, pa sam ula u Nacionalnu
galeriju portreta, ali na studentski dan bilo je tamo previe ljudi,
zato sam se vratila u Maiden Lane i ula u jednu crkvu, koja je uvijek
previe mrana da bi ovjek mogao promatrati svog susjeda. I sjela
sam. Bila je gotovo prazna osim mene i nekog malog ovjeka koji je
uao i tiho se molio u klupi iza mene. Sjetila sam se kako sam prvi put
bila u jednoj od tih crkava i kako sam ih mrzila. Nisam se molila.
Jednom sam se i previe molila. Rekla sam Bogu, kao to bih rekla
svom ocu, da sam se mogla sjetiti da sam imala oca:
Dragi Boe, umorna sam.

3. veljae 1946.
Danas sam vidjela Mauricea, ali on mene nije vidio. Iao je u
Pontefract Arms, a ja sam ga pratila. Provela sam jedan sat u Cedar
Roadu dugi, otegnuti sat, pokuavajui da pratim dokazivanja
jadnog Richarda, a iz njih sam samo izvukla osjeaj izvrnutog
vjerovanja. Zar bi itko mogao tako ozbiljno i tako polemino
raspravljati o jednoj legendi? Ako sam uope ita razumjela, bila je to
pokoja neobina injenica koju nisam poznala, a ini mi se da bi ta
injenica teko pomogla njegovom dokazivanju. Dokazivao je da je
postojao ovjek koji se zvao Krist. Izala sam osjeajui se umorna i
bespomona. Ila sam k njemu da me oslobodi praznovjerja, ali svaki
put kad sam se vratila, njegov fanatizam je jo dublje uvrivao to
praznovjerje. Ja sam pomagala njemu, ali on meni nije. Ili jest? Cijeli
sat uope nisam mislila na Mauricea, ali se on odjednom pojavio
prelazei ulicu.
Drei ga na oku cijelim sam ga putem pratila. Tako smo esto bili
zajedno kod Pontefract Armsa . Znala sam u koji bar e otii, to e
naruiti. Bih li ula za njim, upitala sam se, i naruila pie da vidim
kako se okree i sve poinje iznova? Jutra bi bila puna nade, jer bih
mu mogla telefonirati, im Henry ode, a onda bih se radovala
veerima kad bi mi Henry rekao da e se kasno vratiti kui. A moda
bih sada napustila Henryja. Uinila sam sve najbolje to sam mogla.
Nisam imala novaca da ih donesem Mauriceu, a njegove knjige
donosile su neto malo vie nego to je bilo dovoljno za njega samog.
Ja bih mu tipkala, pa bismo mogli utedjeti pedeset funti na godinu.
Ne plaim se siromatva. Uvijek je bolje pruiti se prema veliini
pokrivaa, jer e i onako ponjeti kako si posijao.
Stajala sam u vratima lokala i promatrala ga kako ide prema baru.
Ako se okrene i ugleda me, rekla sam Bogu, ui u, ali on se nije
okrenuo. Pola sam kui, ali sam stalno mislila na nj. Gotovo dvije
godine bili smo stranci. Nisam znala to radi u odreeno doba dana,
ali sad on vie nije bio stranac jer sam znala kao neko gdje se nalazi.
Popio bi jo jednu au piva, a zatim bi se vratio u onu poznatu sobu
da pie. Njegove dnevne navike bile su jo uvijek iste, i ja sam ih
voljela kao to ovjek voli stari kaput. Osjeala sam se zatiena s tim
njegovim navikama. Nikad nisam voljela nepoznatost.
I pomislila sam kako bih ga mogla uiniti sretnim i kako lako.
eznula sam da ga opet vidim kako se smije od sree. Henry nije bio
kod kue. Bio je pozvan na objed poslije ureda i telefonirao je da se
nee vratiti do sedam. ekala bih do est i trideset, a onda telefonirala
Mauriceu. Rekla bih: dolazim k tebi noas i sve ostale noi. Sita sam
ivota bez tebe. Spremila bih modri veliki koveg i onaj mali smei.
Uzela bih dovoljno odjee kao za mjesec dana ljetovanja. Henry je
civiliziran ovjek i za mjesec dana sve bi se pravne stvari sredile,
trenutana bi gorina prestala, a sve ostalo to bi mi trebalo od kue
mogla bih uzeti bez urbe. Ne bi bilo mnogo gorine; Henry i ja vie
nismo bili ljubavnici. Brak je postao prijateljstvo, a to prijateljstvo bi
se ubrzo moglo nastaviti kao i prije.
Odjednom sam se osjetila slobodnom i sretnom. Vie se neu zbog
Tebe brinuti, rekla sam Bogu dok sam prelazila preko Commona,
postoji li ili ne postoji, jesi li Ti Mauriceu pruio drugu ansu ili
sam ja to sve zamislila. Moda je to ta druga ansa koju sam molila za
njega. Ja u ga usreiti, to je moja druga zakletva, Boe, i zabrani mi
ako moe, zabrani mi ako moe.
Popela sam se uza stube u svoju sobu i poela pisati Henryju. Dragi
Henry, napisala sam, ali to je zvualo neiskreno. Najdrai bila je
la, i tako je moralo biti kao znancu: Dragi Henry, tako sam
napisala Dragi Henry, bojim se da e ti ovo biti prilian udarac, ali
posljednjih pet godina voljela sam Mauricea Bendrixa. Dvije godine
se nismo vidjeli i nismo jedno drugom pisali, ali ne pomae. Ja ne
mogu sretno ivjeti bez njega; zato sam otila. Znam da dugo
vremena nisam bila osobita ena, ali uope nisam bila niija
ljubavnica od lipnja 1944. tako da smo svi odreda jadni. Neko sam
mislila da u jednostavno samo doivjeti tu ljubavnu avanturu i da e
ona polagano i sa zadovoljstvom ieznuti, ali nije se tako dogodilo.
Volim Mauricea vie nego sam ga voljela 1939. ini mi se da sam
bila djetinjasta, ali sad znam da svaki ovjek prije ili poslije mora
izabrati svoj put, inae e napraviti neprilike na sve strane. Zbogom.
Bog te blagoslovio. Precrtala sam Bog te blagoslovio tako jako da
se nije moglo proitati. Zvualo je samozadovoljno, a uostalom Henry
ne vjeruje u Boga. Zatim sam htjela napisati Voli te, ali je ta rije
bila neprikladna, premda sam znala da je to istina. Ja volim Henryja
na neki svoj neobian nain.
Stavila sam pismo u omotnicu i oznaila Vrlo osobno. Mislila sam
da e to opomenuti Henryja da ga ne otvara ni u ijoj nazonosti
jer je mogao dovesti kui kojeg prijatelja, a nisam eljela da
povrijedim njegov ponos. Izvukla sam koveg i poela spremati
stvari, a onda sam odjednom pomislila: kamo sam stavila pismo?
Odmah sam ga nala i opet pomislila: pretpostavimo da ga u brzini
zaboravim ostaviti u predsoblju, a Henry me eka i eka da se vratim
kui. Zato sam pismo odnijela dolje da ga ostavim u predsoblju.
Gotovo sam sve spremila samo da smotam veernju haljinu, a
Henry nee doi jo pola sata.
Upravo sam spustila pismo na stol u predsoblju na vrh popodnevne
pote kad zauh klju u bravi. Ponovno sam zgrabila pismo, ne znam
zato, a onda je uao Henry. inio se bolestan i uznemiren. Ree:
Oh, ti si tu? i proe pokraj mene ravno u svoju radnu sobu. ekala
sam asak i pola za njim. Pomislila sam: Sad mu moram predati
ovo pismo u ruke; za to e biti potrebno vie hrabrosti. Kad sam
otvorila vrata ugledala sam ga kako sjedi pokraj kamina da se nije
potrudio da zapali vatru i plae.
to je, Henry? upitah ga. On ree: Nita. Jako me boli glava,
to je sve.
Zapalila sam vatru u kaminu. Rekoh: Imam malo veganina.
Nemoj se muiti, ree on. Ve mi je bolje.
Kako si proveo dananji dan?
Oh, gotovo kao i obino. Malo napornije.
S kim si objedovao?
S Bendrixom.
S Bendrixom? rekoh. Zato ne s Bendrixom? Pozvao me na
objed u svoj klub. Uasno jelo.
Stala sam iza njega i stavila ruku na njegovo elo. Bilo je neobino
ovo to sam uradila as prije nego to u ga napustiti zauvijek. Poslije
vjenanja on bi to tako meni uinio kad sam bila nervozna i imala
strane glavobolje, jer nita nije ilo kako treba. Naas sam zaboravila
da sam se onda samo pretvarala da me je na taj nain izlijeio. On
stavi svoju ruku na moju pa mi je vrsto pritisne na svoje elo.
Volim te ree on Zna li ti to?
 Znam rekoh. Mogla sam ga mrziti zbog toga to je to rekao; to
je bilo kao da postavlja svoje pravo na mene. Da me zbilja voli,
pomislila sam, ponaao bi se kao svaki drugi povrijeeni mu.
Naljutio bi se i tvoja bi me ljutnja oslobodila.
Ne mogu bez tebe ree on. Oh, moe, eljela sam da se
pobunim. Bit e nezgodno, ali moe. Jednom si promijenio novine i
brzo si se privikao. To su rijei, konvencionalne rijei
konvencionalnog mua, i one uope nita ne znae; a onda sam
pogledala njegovo lice u ogledalu i vidjela da jo plae.
Henry? rekoh to ti je?
Nita. Rekao sam ti.
Ne vjerujem ti. Je li se neto dogodilo u uredu?
On ree s nekom udnom gorinom to bi se tamo moglo
dogoditi?
Je li te Bendrix na neki nain uzrujao?
Naravno da nije. Kako bi mogao?
Htjela sam maknuti ruku, ali ju je dalje vrsto drao. Bojala sam se
to e zatim rei; bojala sam se nepodnoljivog tereta kojim mi je
optereivao savjest. Maurice je ve sada zacijelo kod kue; da se
Henry nije vratio, ja bih za pet minuta bila s njim. Vidjela bih sreu
umjesto jada. Ako ovjek ne vidi nesreu, ne vjeruje u nju. Svakome
moemo bol zadati iz daljine. Henry ree: Draga moja, nisam
mnogo vrijedio kao mu.
Ne znam to misli rekoh.
Dosadan sam ti. Moji prijatelji su dosadni. Mi vie zna nita
ne radimo zajedno.
Rekoh: U svakom braku jednom to mora prestati. Mi smo dobri
prijatelji. To je trebala da bude taktika za moj bijeg. Kad on to
prihvati, dat u mu pismo, rei to namjeravam i izii iz kue. Ali on
je taj mig propustio, i ja sam jo ovdje, a vrata su se pred Mauriceom
opet zatvorila. Samo ovaj put za to ne mogu kriviti Boga: sama sam
zatvorila vrata. Henry ree: Nikad ne mogu o tebi misliti kao o
prijatelju. ovjek moe biti bez prijatelja. Pogleda me iz ogledala i
ree: Nemoj me ostaviti, Sarah. Ustraj jo nekoliko godina.
Pokuat u... ali se nije mogao dosjetiti to e to pokuati. Oh, bilo
bi bolje za nas oboje da sam ga napustila prije mnogo godina, ali mu
ne mogu zadati taj udarac kad je prisutan. I sad e uvijek biti tu, jer
sam vidjela kako izgleda njegov jad.
Rekoh: Neu te napustiti. Obeajem. Jo jedno obeanje koje
moram drati, a kad sam ga ve dala, vie nisam mogla izdrati uza
nj. On je pobijedio, Maurice izgubio, a ja sam ga mrzila zbog njegove
pobjede. Bih li mrzila Mauricea da je on pobijedio? Popela sam se uza
stube i poderala pismo u tako sitne komadie da ga vie nitko ne bi
mogao sastaviti, i gurnula nogom koveg pod krevet, jer sam bila
previe umorna da ga ispraznim, i poela pisati ovo. Mauriceova bol
ulazi u njegovo pisanje; u njegovim reenicama moe se uti trzanje
ivaca. Pa ako bol moe stvoriti pisca, i ja takoer uim pisati,
Maurice. eljela bih samo jednom s tobom razgovarati. Ne mogu
razgovarati s Henryjem. Ni s kim ne mogu razgovarati. Dragi Boe,
daj mi da razgovaram.
Juer sam kupila raspelo, jeftino runo raspelo, jer sam kupovala na
brzinu. Pocrvenjela sam kad sam zamolila da ga kupim. Mogao me je
netko vidjeti u trgovini. Trebali bi na vrata staviti neprozirna stakla
kao u trgovinama prezervativa. Kad zakljuam vrata svoje sobe, mogu
ga izvaditi s dna svoje kutije za nakit. eljela bih da znam jednu
molitvu koja nije ja, pa ja, ja. Pomozi mi. Daj mi da budem sretnija.
Daj mi da uskoro umrem. Ja, ja, ja.
Daj mi da mislim na onu stranu oteklinu na Richardovu licu. Daj mi
da vidim Henryjevo lice niz koje teku suze. Daj mi da zaboravim
sebe. Dragi Boe, pokuala sam voljeti, a napravila sam takvu zbrku
od toga. Kad bih mogla voljeti Tebe znala bih kako da volim njih.
Vjerujem u legendu. Vjerujem da si se rodio. Vjerujem da si umro za
nas. Vjerujem da si Bog. Naui me kako da volim. Ne marim za bol.
Njihovu bol ne mogu izdrati. Daj da ja i dalje patim, ali ublai
njihovu bol. Dragi Boe, kad bi Ti mogao samo na kratko vrijeme sii
sa svog Kria i pustiti mene da se tamo popnem umjesto Tebe. Kad
bih mogla patiti poput Tebe, mogla bih lijeiti kao to to Ti ini.

4. veljae 1946.
Henry danas nije poao na posao. Ne znam zato. Pozvao me na
objed, zatim smo otili u Nacionalnu galeriju, rano veerali i poli u
kazalite. Ponaao se poput roditelja koji doe pred kolu i izvede
dijete u etnju. Ali dijete je bio on.

5. veljae 1946.
Henry rauna da u proljee odemo na odmor u inozemstvo. Ne
moemo se odluiti izmeu dvoraca u dolini Loire i Njemake gdje bi
mogao napisati izvjetaj o dranju Nijemaca za vrijeme
bombardiranja. eljela bih da proljee nikad ne doe. Opet poinjem:
elim, ne elim. Kad bih mogla voljeti Tebe, mogla bih voljeti i
Henryja. Bog je postao ovjekom. On je bio Henry sa svojim
astigmatizmom, Richard sa svojom oteklinom, samo ne Maurice. Kad
bih mogla voljeti rane gubavca, zar ne bih mogla voljeti Henryjevo
dosaivanje? Ali mi se ini da bih se okrenula od gubavca da je ovdje
isto tako kao to se zatvaram od Henryja. elim uvijek neto
dramatino. Umiljam sebi da sam spremna za bol Tvojih avala, a ne
mogu izdrati dvadeset etiri sata zemljopisnih karata i Michelinovih
vodia. Dragi Boe, ja nisam ni od kakve koristi. Ja sam jo uvijek
ista betija i laljivka. Makni me s puta.

6. veljae 1946.
Danas sam imala stranu scenu s Richardom. Govorio mi je o
kontradikcijama u kranskim Crkvama; pokuala sam sluati, ali
nisam najbolje uspijevala i on je to primijetio. Odjednom me upita:
Zbog ega vi dolazite ovamo? a prije nego sam se snala, utee mi:
Da vas vidim.
Mislio sam da dolazite uiti ree on, a ja sam odgovorila da sam
to i htjela rei.
Znala sam da mi ne vjeruje i mislila da e njegov ponos biti
povrijeen i da e se naljutiti, ali on se uope nije naljutio. Ustao je iz
svog naslonjaa presvuenog satiniranom tkaninom i sjeo pokraj
mene na barunastu sofu s one strane s koje se nije vidio njegov
bolesni obraz. On ree: Mnogo mi znai to vas vidim svaki tjedan
a tada sam znala da e mi se udvarati. Spustio je svoju ruku na moj
zglob i upitao: Volite li me?
Da, Richard, naravno rekoh inae ne bih bila ovdje.
Hoete li se udati za mene? upita on, a njegov ponos ga natjera
da me tako upita kao da me pita elim li jo jednu alicu aja.
Henry bi se mogao usprotiviti rekoh pokuavajui da to skrenem
u alu.
Nita vas ne bi moglo natjerati da napustite Henryja? a ja ljutito
pomislih, ako ga nisam ostavila zbog Mauricea, koga avola oekuje
da u ga zbog tebe ostaviti?
Udata sam.
 To nita ne znai ni vama ni meni.
Ipak znai rekoh. Jednom sam mu to mo rala rei. Ja
vjerujem u Boga rekoh i u sve ostalo. Vi ste me tome nauili.
Vi i Maurice.
Ne razumijem. Uvijek ste govorili da su vas sveenici nauili
da ne vjerujete. Pa moe biti i obrnuto. On pogleda svoje lijepe ruke
one su mu preostale. Ree vrlo polagano: Nije me briga to vi
vjerujete. to se mene tie moete vjerovati u cijelu tu glupu torbu
trikova. Ja vas volim, Sarah.
ao mi je rekoh.
Volim vas vie nego to sve to mrzim. Kad bih s vama imao djecu
dopustio bih vam da ih pokvarite.
Ne biste trebali tako neto rei.
Nisam bogat ovjek. To je jedino mito koje mogu ponuditi da
se odreknem svoje vjere.
Ja volim drugoga, Richard.
Ali ga ne volite mnogo kad se osjeate vezani onom glupom
zakletvom.
Rekoh oajno: Uinila sam sve najbolje to sam mogla da je
prekrim, ali nije uspjelo.
Zar me smatrate budalom?
Zato?
Zar da oekujem da ete voljeti mukarca s ovim i okrene svoj
runi obraz prema meni. Vi vjerujete u Boga, ree on. To je
lako. Vi ste lijepi. Nemate se na to aliti, ali zato da ja volim nekog
Boga koji je ovo dao jednom djetetu?
 Dragi Richard rekoh nema niega tako jako loeg...
zatvorila sam oi i stavila usne na njegov runi obraz. Naas mi se
smuilo, jer se bojim nakaznosti, a on je mirno sjedio i pustio da ga
cjelivam. Mislila sam da cjelivam bol, a bol pripada Tebi kao to
srea nikad ne pripada. Volim Te u Tvojoj patnji. Gotovo sam osjetila
metalni okus slane koe i pomislila: kako si Ti dobar. Mogao si nas
ubiti sreom, a puta nas da budemo s Tobom u patnji.
Osjetila sam kako se naglo odmaknuo i otvorila oi. On ree:
Zbogom.
Zbogom, Richard.
Vie se ne vraajte ree on ne mogu podnijeti vae aljenje.
To nije aljenje.
Uinio sam budalu od sebe.
Otila sam. Nije vrijedilo ostati. Nisam mu mogla rei da mu zavidim
to nosi na sebi znak patnje i to vidi Tebe svaki dan u ogledalu
umjesto one dosadne ljudske stvari koju nazivamo ljepota.

10. veljae 1946.

Nemam potrebe da Ti piem ili da razgovaram s Tobom, tako sam Ti
poela pisati pismo prije nekoliko dana, i stidjela sam se i poderala
ga, jer se inilo tako glupo pisati pismo Tebi koji zna sve prije negoli
ja i pomislim. Jesam li igda tako jako voljela Mauricea prije nego to
sam Tebe zavoljela? Ili sam uistinu cijelo vrijeme samo Tebe voljela?
Jesam li dodirnula Tebe kad sam njega dotakla? Jesam li mogla
dodirnuti Tebe a da nisam najprije dodirnula njega, dodirnula ga tako
kao to nikad nisam dodirnula Henryja ili bilo koga? A Maurice me
volio i doticao kao to nikad nije dodirnuo neku drugu enu. Ali je li
on volio mene ili Tebe? Jer je on u meni mrzio one stvari koje Ti
mrzi. On je uvijek bio na Tvojoj strani a da toga nije bio svjestan. Ti
si elio na rastanak, ali i on ga je elio. Radio je na tome svom
svojom srdbom i svojom ljubomorom, i radio na tome svojom
ljubavlju. Jer on mi je pruio toliko mnogo ljubavi, a ja sam njemu
pruila takoer mnogo ljubavi, da osim Tebe ubrzo drugo nita i nije
ostalo. Ni za jedno ni za drugo. Mogla sam provesti cijeli ivot
darujui pomalo ljubavi zaredom, dopunjujui je tu i tamo, na ovog ili
onog mukarca. Ali ve prvi put, u hotelu blizu Paddingtona, mi smo
svu svoju ljubav iscrpjeli. Ti si bio tamo uei nas kako da je
potratimo kao to si uio onog bogataa tako da nam jednog dana ne
preostane nita drugo osim ove ljubavi prema Tebi. Ali Ti si previe
dobar prema meni. Kad Te molim patnju, Ti mi prua mir. Daj ga i
njemu. Daj mu moj mir njemu je potrebniji.

12. veljae 1946.

Prije dva dana imala sam divan osjeaj mira i spokojstva i ljubavi.
ivot e opet biti sretan, ali sino sam sanjala kako se penjem uz
dugake stube da bih se na vrhu sastala s Mauriceom. Jo sam uvijek
bila sretna, jer kad se popnem na vrh stuba mi emo voditi ljubav.
Doviknula sam mu da dolazim, ali mi nije odgovorio Mauriceov glas;
bio je to glas nekog stranca koji je tutnjao poput sirene u magli to
opominje zalutale brodove, i uplaio me. Pomislila sam: napustio je
svoj stan i otiao, a ja ne znam gdje je on. I dok sam silazila niza
stube, podigla se voda i doprla mi iznad struka, a predsoblje je bilo
puno guste magle. Uto sam se probudila. Vie nemam mira. elim ga
kao to sam ga nekad eljela. Htjela bih s njim jesti sendvi, i piti s
njim u baru. Umorna sam i ne elim vie nikakve patnje. elim
Mauricea. elim obinu pokvarenu ljudsku ljubav. Dragi Boe, Ti
zna da sam htjela eljeti Tvoju patnju, ali je sad ne elim. Uzmi je na
neko vrijeme i daj mi je drugi put.
 ETVRTA KNJIGA

1.

Vie nisam mogao itati. Neprestano sam preskakao neki odlomak

koji bi me previe zabolio. elio sam otkriti sve o Dunstanu, premda
nisam elio otkriti previe, ali sada poto sam itao dalje sve se
vraalo u daleko vremensko razdoblje kao neki dosadan datum u
povijesti. I nije imalo vanosti za sadanjost. Ostalo mi je poglavlje
koje je bilo staro tjedan dana. elim Mauricea. elim obinu
pokvarenu ljudsku ljubav.
To je sve to ti mogu dati, pomislih. Ne poznam nikakvu drugu
ljubav, ali ako misli da sam svu potratio grijei. Ostalo je dovoljno
za naa dva ivota, i pomislio sam na onaj dan kad je spremila svoj
koveg, a ja sam sjedio ovdje, ne znajui da je srea tako blizu. Bilo
mi je jako drago to nisam znao i to sada znam. Sad sam mogao
neto poduzeti. Dunstan nije bio vaan. Pripadnik civilne
protuavionske zatite nije bio vaan. Poao sam do telefona i nazvao
njen broj.
Odgovorila je sluavka. Rekoh: Ovdje gospodin Bendrix. elim
razgovarati s gospoom Miles. Ona mi ree neka priekam. Dok
sam ekao Sarin glas, osjeao sam da mi ponestaje dah kao da sam pri
kraju duge trke. Ali javio se opet glas sluavke koji mi ree da
gospoa Miles nije kod kue. Ne znam zato joj nisam vjerovao.
Priekao sam pet minuta, a onda sam vrsto nategnuo rupi preko
mikrofona, i ponovno nazvao.
Je li gospodin Miles kod kue?
Ne, gospodine.
Mogu li onda razgovarati s gospoom Miles? Ovdje Sir William
Mallock. Nakon samo kratke stanke javila se Sarah.
Dobar veer. Ovdje gospoa Miles.
 Znam rekoh. Poznam ti glas, Sarah.
Ti ja sam mislila
Sarah rekoh doi u da te vidim.
Ne, molim te, nemoj. Sluaj, Maurice. U krevetu sam. Govorim iz
kreveta.
To bolje.
Ne budi lud, Maurice. Hou rei da sam bolesna.
Onda e me morati vidjeti. to je, Sarah?
Oh, nita. Jaka nahlada. Sluaj, Maurice. Polagano je rastavljala
rije po rije kao neka guvernanta, i to me je naljutilo. Molim-te-
ne-moj doi- ne-mo-gu-te-primiti.
Volim te, Sarah, i dolazim.
Neu biti ovdje. Ustat u. Pomislih, ako potrim, trebat e mi
samo etiri minute da prijeem Common; za to vrijeme ona se ne
moe obui. Rei u sluavki da nikoga ne pusti unutra.
Ona nema takvu tjelesnu gradu da bi me mogla izbaciti. A mene bi
trebalo izbaciti, Sarah.
Molim te, Maurice... Ja te molim. Nisam od tebe ve dugo nita
traila.
Osim jednog objeda.
Maurice, nisam ba zdrava. Jednostavno te da nas ne mogu primiti.
Idui tjedan...
Prolo je uasno mnogo tjedana. Hou da te vidim sad. Veeras.
Zato, Maurice.
Ti me voli.
Kako zna?
Svejedno. Hou da te zamolim da poe sa mnom.
Ali, Maurice, to ti isto tako mogu odgovoriti putem telefona.
Odgovor je: ne.
Ne mogu te dodirnuti putem telefona, Sarah.
Maurice, dragi moj. Obeaj da nee doi.
Dolazim.
 Sluaj, Maurice. Uasno sam bolesna. Imam jake bolove. Ne elim
ustati.
I ne mora.
Kunem se da u ustati i otii iz kue, ako mi ne obea...
Ovo je za nas oboje vanije, Sarah, od nahlade.
Molim te, Maurice. Molim te. Henry e se uskoro vratiti kui.
Neka se vrati i spustih slualicu.
Ovo je bila gora no od one kad sam prije mjesec dana sreo Henryja.
Ovaj put je padala susnjeica umjesto kie; snijeg je ve bio na pol
puta, i kapi su se probijale kroz rupice za dugmad kinog kaputa;
zasjenile su svjetiljke na Commonu tako da je bilo nemogue trati, a
ja i onako nisam mogao brzo trati zbog svoje noge. Krivo mi je to
nisam ponio depnu svjetiljku iz doba rata, jer mi je trebalo dobrih
osam minuta da stignem do kue na sjevernoj strani. Upravo sam
siao s plonika da prijeem ulicu, kad se vrata otvorie, a Sarah
izie. Pomislio sam pun sree: sad je imam. Znao sam posve sigurno
da emo prije nego to proe no opet spavati zajedno. A kad se to
jednom obnovi, sve se moe dogoditi. Nikad je prije nisam poznao i
nikad prije toliko volio. to ovjek vie pozna, to vie voli, pomislim.
Vratilo mi se opet povjerenje.
Previe se urila a da bi me mogla vidjeti kroz susnjeicu preko
irokog kolnika. Skrenula je ulijevo i brzo se udaljavala. Pomislih:
morat e negdje sjesti, pa u je uhvatiti u klopku. Iao sam za njom na
udaljenosti od dvadesetak metara, ali ona se ni jednom nije osvrnula.
Obila je Common, prola pokraj ribnjaka i bombardirane knjiare,
kao da ide prema podzemnoj eljeznici. Pa ako bude potrebno, bio
sam spreman da razgovaram s njom ak i u prepunoj podzemnoj
eljeznici. Sila je niza stube podzemne eljeznice i prila blagajni, ali
nije ponijela torbicu, a kad je pretraila depove, nije nala ni sitnia
ak ni tri novia od po pol penija, to bi joj omoguilo da se vozi
amo-tamo od jutra do ponoi. Ponovno se popela uza stube pa prela
ulicu kojom voze tramvaji. U jednu jazbinu bila je utjerana, a sigurno
se dosjetila i druge. Likovao sam. Bojala se sebe, ali se nije bojala
mene, bojala se sebe i onoga to e se dogoditi kad se sretnemo.
Osjeao sam da sam ve dobio igru, i ve sam mogao osjeati
izvjesnu samilost prema svojoj rtvi. elio sam joj rei: ne brini se,
nema se ega bojati, oboje emo uskoro biti sretni, nona mora je
gotovo prola.
Uto sam je izgubio. Bio sam previe siguran u sebe i dao joj preveliku
prednost. Prela je cestu dvadeset metara ispred mene (opet sam zbog
bolesne noge zakasnio kad sam se penjao uza stube); jedan tramvaj je
izmeu nas proao i ona je nestala. Moda je skrenula lijevo niz High
Street ili pola ravno Park Roadom, ali je nisam mogao vidjeti. Nisam
se jako zabrinuo ako je ne naem danas, nai u je sutra. Sad sam
znao cijelu tu apsurdnu pripovijest o zavjetu; sad sam bio siguran u
njenu ljubav ona me u to uvjerila. Ako se dvoje ljudi vole, oni
spavaju zajedno; to je matematika formula, iskuana i dokazana
ljudskim iskustvom.
U High Streetu bio je jedan A. B. C. restoran pa sam i tamo pokuao.
Tamo je nije bilo. Zatim sam se sjetio crkve na uglu Park Roada i
odmah sam znao da je otila tamo. Slijedio sam je i, zaista, sjedila je
tamo u sporednoj lai blizu jednog stupa i runog kipa Djevice. Nije
se molila. Jednostavno sjedila je zatvorenih oiju. Vidio sam je samo
pri svjetlu svijea ispred kipa, jer je cijela crkva bila vrlo mrana.
Sjeo sam iza nje, kao nekad gospodin Parkis, i ekao. Sad kad sam
znao kraj prie, mogao sam godinama ekati. Bilo mi je hladno i bio
sam prokisao, ali vrlo sretan. ak sam s blagou mogao gledati na
oltar i na lik koji je tamo visio. Ona nas obojicu voli, pomislih, ali ako
treba da doe do sukoba izmeu lika i ovjeka, znam tko e
pobijediti. Ja sam mogao spustiti ruku na njeno bedro ili usne na njene
grudi; lik je zatvoren iza oltara i nije se mogao maknuti da brani svoj
ideal.
Odjednom je poela kaljati, pritiskajui ruku na grudi. Znao sam da
je boli i nisam je mogao ostaviti samu u boli. Priao sam i sjeo pokraj
nje i stavio ruku na njeno koljeno dok je kaljala. Pomislio sam: kad
bi bar ovjek posjedovao mo da dodirom moe izlijeiti. Kad je
napadaj kalja prestao, ona ree: Molim te, pusti me na miru.
Nikad te neu pustiti na miru rekoh.
to te spopalo, Maurice? Onog dana na objedu nisi bio takav.
Bio sam ogoren. Nisam znao da me voli.
Zato misli da te volim? zapita ona, ali je pustila da drim ruku
na njenom koljenu. Onda sam joj ispripovijedao kako je Parkis ukrao
njen dnevnik nisam elio da meu nama bude ikakve lai.
To nije bilo lijepo ree ona.
Nije. Ponovno je poela kaljati, a zatim se iscrpljena ramenom
naslonila na mene.
Mila moja rekoh sve je prolo. ekanje, hou rei. Odlazimo
zajedno.
Ne ree ona.
Zagrlio sam je i rukom joj dodirnuo grudi. Ovdje poinjemo
ispoetka rekoh. Bio sam lo ljubavnik, Sarah. Tome je bila
kriva nesigurnost. Nisam ti vjerovao, nisam te dovoljno poznao. Ali
sad sam siguran.
Nita nije rekla, ali se i dalje naslanjala na mene. To se inilo kao
pristanak. Rekoh: Rei u ti kako bi bilo najbolje. Vrati se kui i
odlei u krevetu nekoliko dana ne moe putovati s takvom
nahladom. Telefonirat u ti svaki dan i pitati kako ti je. Kad se bude
dovoljno oporavila, doi u i pomoi ti da spremi stvari. Neemo
ostati ovdje. U Dorsetu imam roaka koji ima praznu kuu; moemo
se koristiti njome. Ostat emo tamo tjedan dana i odmoriti se. Ja u
moi zavriti svoju knjigu. Zatim moemo urediti s odvjetnicima.
Potreban nam je odmor oboma. Umoran sam i nasmrt izmuen bez
tebe, Sarah.
I ja. Rekla je to tako tiho da ne bih mogao uti te rijei da mi
nisu bile poznate. Ali bio je to karakteristian znak koji je odjekivao
kroz cijeli na odnos, od prvog ljubavnog ina u Paddington hotelu.
I ja to se odnosilo na usamljenost, tugu, razoaranje, radost i
oaj, to je bila tvrdnja da emo sve podijeliti.
 Novaca e biti malo rekoh ali ne premalo. Naruili su da
napiem ivot generala Gordona i predujam je dovoljan da moemo
tri mjeseca udobno ivjeti. Zatim u moi predati roman i za njega
dobiti predujam. Obadvije knjige e izii ove godine i one e nas
uzdravati dok ne dovrim iduu. Kad si uza me moi u raditi. Zna,
sad svakog trenutka mogu uspjeti. No ipak bit e to obian uspjeh i ti
e ga mrziti, i ja u ga mrziti, ali emo kupiti svega, pa i raskonih
stvari i bit e nam lijepo, jer emo biti zajedno.
Odjednom sam primijetio da spava. Iscrpljena bijegom, zaspala mi je
na ramenu kao toliko puta u taksiju, u autobusima, na klupi u parku.
Sjedio sam mirno i pustio je da se odmara. U mranoj crkvi nita je
nije moglo uznemiriti. Svijee su treperile oko Djevice, a nikog
drugog nije bilo u crkvi. Zbog njene teine sve vie me je boljela
ruka, ali to mi je bio najvei uitak koji sam ikad iskusio.
Kau da na djecu utjee to im se ape u snu, i ja sam poeo aptati
Sari, tiho da je ne probudim, nadajui se da e moje rijei hipnotiki
ui u njenu podsvijest.
Volim te, Sarah aptao sam. Nikad te prije nitko nije volio,
kao to te ja volim. Bit emo sretni. Henry nee mariti, osim zbog
ponosa, a ponos brzo zacijeliti. U zamjenu za tebe, on e pronai neku
novu naviku moda e skupljati grke novie. Odlazimo, Sarah,
odlazimo. Sad nas nitko ne moe zaustaviti. Ti me voli, Sarah, i
zautio sam jer sam poeo razmiljati treba li kupiti novi koveg.
Onda ju je kaalj probudio.
Spavala sam ree ona.
Sad mora poi kui, Sarah. Ozebla si.
Ono nije moj dom, Maurice ree ona. Neu nikamo odavle.
Hladno je.
Svejedno mi je to je hladno. A mrano je. U mraku mogu u sve
vjerovati.
Jednostavno vjeruj u nas.
To sam i mislila.
 Opet je zatvorila oi, a kad je pogledala na oltar pomislio sam
pobjedonosno, gotovo kao da je On ivi suparnik: Vidi ovi
argumenti pobjeuju, i blago sam joj milovao grudi.
Umorna si, zar ne? upitah.
Vrlo umorna.
Nisi trebala tako bjeati preda mnom.
Nisam ja bjeala od tebe. Ona odmakne rame. Molim te,
Maurice, sad idi.
Ti bi morala biti u krevetu.
Bit u uskoro. Neu da se vratim s tobom. Jednostavno elim da se
ovdje oprostimo.
Obeaj mi da nee dugo ostati.
Obeajem.
I da e mi telefonirati?
Kimnula je glavom, ali kad sam pogledao njene ruke, to ih je drala
u krilu kao neto odbaeno, vidio sam da je prekriila prste. Upitah je
sa sumnjom: Govori li mi istinu? Rastavio sam joj prste, pa
rekoh: Ne planira li opet pobjei od mene?
Maurice, dragi Maurice, ree ona nemam snage za to. I
zaplae stavivi ake na oi kao to rade djeca.
Oprosti ree ona. Sad idi. Molim te, Maurice, smiluj se.
Nakon te molbe vie nisam mogao nastaviti dodijavanjem i
domiljanjem; nisam mogao nastaviti sluajui tu molbu. Poljubio
sam joj gustu kovrastu kosu, a odmiui se osjetio njene usne, vlane
i slane u kutu svojih usana. Bog te blagoslovio ree ona, a ja
pomislih: Te rijei prekriila je u svom pismu Henryju. Kad se
kae zbogom, onda mu ovjek uzvrati zbogom, jedino ako taj ovjek
nije Smythe, i tako sam nehotice odgovorio na njen blagoslov. Ali kad
sam se na izlazu iz crkve okrenuo i ugledao je onako sklupanu na
rubu svjetla svijee, poput prosjaka koji je uao da se ogrije, zamislio
sam Boga kako je blagosliva, ili Boga koji je voli. Kad sam poeo
pisati nau priu mislio sam da piem priu o mrnji, ali mrnja se
nekamo zametnula i ja jedino znam da je Sarah usprkos njenim
pogrekama i nepouzdanosti bila bolja od veine ljudi. Isto tako je
dobro to bar jedno od nas dvoje u nju vjeruje; ona sama nikad nije u
sebe vjerovala.
 2.

Iduih nekoliko dana morao sam se dobro potruditi da budem

razborit. Sad sam radio za nas oboje. Odredio sam sebi ujutro
najmanje sedamsto pedeset rijei romana, ali obino sam uspio da do
jedanaest sati napiem tisuu rijei. Djelovanje nade zapanjuje; roman
koji se vukao cijelu prolu godinu, urno se pribliavao kraju. Znao
sam da Henry odlazi na posao oko devet i pol, i najvjerojatnije je bilo
da e ona telefonirati izmeu deset i dvanaest i pol. Henry je poeo
dolaziti kui na objed (tako mi je rekao Parkis); nije se moglo
oekivati da e mi telefonirati sve do tri sata. Do dvanaest i pol, ja bih
pregledao svoj dnevni rad i pisao pisma, a tad sam bio osloboen
oekivanja, makar kako da mi je bilo teko. Do dva i pol mogao sam
provesti u itaonici Britanskog muzeja pravei zabiljeke za ivot
generala Gordona. Nisam se mogao tako usredotoiti na itanje i
unoenje zabiljeki kao to sam to mogao piui knjigu, a pomisao na
Saru razdvojila bi me od misionarskog ivota u Kini. esto sam se
pitao zato su meni povjerili da napiem tu biografiju. Bolje bi bili
uradili da su izabrali pisca koji je vjerovao u Gordonova Boga.
Mogao sam ga cijeniti zbog nepopustljiva stava kod Khartouma, zbog
mrnje prema politiarima koji su zatieni sjedili kod kue, ali
Biblija na pisaem stolu pripada drukijem svijetu misli nego to je
moj. Moda se izdava ponadao da e moj ciniki nain obraivanja
Gordonova kranstva izazvati succes de scandale10. Nisam imao
nikakve namjere da mu ugodim; taj Bog bio je takoer Sarin Bog, i ja
se neu bacati kamenjem ni na kakva fantoma kojeg je ona vjerovala
da ga voli. Za vrijeme tog razdoblja nisam osjeao nikakve mrnje
prema njenom Bogu, pa zar se na kraju nije pokazalo da sam ja
jai?

10
succes de scandale = uspjean skandal; franc. (Prev.)
Jednog dana dok sam jeo sendvie koji su uvijek, i ne znam zato, bili
uprljani mojom tintanom olovkom, sa susjednog stola pozdravi me
poznati glas priguenim tonom iz obzira prema drugim itaocima.
Nadam se da je sad sve u redu, gospodine, ako ete mi oprostiti
osobnu nametljivost.
Pogledao sam preko svog pisaeg stola u te nezaboravne brkove.
Vrlo dobro, Parkis, hvala. Izvolite jedan zabranjeni sendvi?
Oh, ne, gospodine. Nikako ne bih mogao...
Hajdete, izvolite. Zamislite da je to na raun tekuih trokova.
Oklijevajui uzeo je jedan, a kad ga je poeo jesti, primijeti s nekom
vrsti uasa kao da je primio novi, a onda vidio da je zlatan. To je
prava unka.
Moj izdava poslao mi je jednu konzervu iz Amerike.
To je vrlo lijepo, gospodine.
Jo uvijek imam vau pepeljaru, Parkis proaptah, jer me je moj
susjed ljutito pogledao.
Pepeljara predstavlja samo sentimentalnu vrijednost odvrati on
aptom.
Kako va sin?
Pomalo je razdraljiv, gospodine.
Iznenaen sam to vas nalazim ovdje. Posao? Nadam se da ne
uhodite koga od nas? Nisam mogao zamisliti da bi itko od ovih
pranjavih itelja itaonice ljudi koji su i u sobi nosili eire i
alove da bi se ugrijali, ovaj Indijac koji je s mukom prouavao
sabrana djela Georgea Eliota, ili onaj ovjek koji je svaki dan spavao
glavom poloenom pored iste gomile knjiga da bi bilo koji od njih
bio upleten u neku dramu seksualne ljubomore.
Oh ne, gospodine. Ovo nije posao. Danas imam slobodan dan, a
djeak je danas otiao u kolu.
to itate?
Sudske izvjetaje iz Timesa, gospodine. Danas prouavam
Russellov sluaj. To naem radu prua neku vrst podloge, gospodine.
Otvara vidike. ovjeka odvraa od svakodnevnih sitnih detalja.
Poznavao sam jednog od svjedoka u ovom sluaju, gospodine. Radili
smo u istom uredu. Pa on je uao u povijest, to ja neu nikada
postii.
Oh, nikad se ne zna, Parkis.
Zna se, gospodine. To je ono to obeshrabruje. Sluaj Bolton bio je
sve to sam mogao dostii. Zakon kojim se zabranjuje da se
svjedoenje u brakorazvodnim parnicama objavljuje bio je udarac za
ljude iz moje profesije. Sudac, gospodine, nikad nas ne spominje
imenom, a esto ima predrasuda prema naoj profesiji.
To mi nikad nije palo na pamet rekoh suutno.
ak je i Parkis mogao pobuditi enju. Nikad ga nisam mogao vidjeti
a da ne pomislim na Saru. Vratio sam se kui podzemnom
eljeznicom u nadi da u biti u njenom drutvu, i sjedei kod kue,
oekujui telefonski poziv, spoznao sam da se moja druica ponovno
udaljila, to nee biti danas. U pet sati nazvao sam njen broj, ali im
sam uo kako telefon zvoni, spustio sam slualicu; moda se Henry
ranije vratio, a ja sad nisam mogao razgovarati s Henryjem, jer sam ja
bio pobjednik, jer je Sarah voljela mene i htjela napustiti njega. Ali
odgoena pobjeda isto tako moe napeti ivce kao i odgoeni poraz.
Prolo je osam dana kad je telefon opet zazvonio. To nije bilo u doba
dana kad sam ga oekivao, jer je zazvonio prije devet sati ujutro, a
kad sam rekao: Halo javio se Henry.
Je li tamo Bendrix? zapita on. U njegovu glasu bilo je neto
vrlo udno i ja pomislih: je li mu rekla?
Da, pri aparatu.
Dogodilo se neto uasno. Mora znati. Sarah je mrtva. Kako se
konvencionalno vladamo u takvim trenucima. Rekoh: Strano mi
je ao, Henry.
Radi li neto veeras?
Ne.
elio bih da doe na aicu. Da ne budem sam.
 PETA KNJIGA

1.

Ostao sam cijelu no s Henryjem. Prvi put sam spavao u Henryjevom

domu. Imali su samo jednu sobu za goste, a Sarah se u nju preselila
prije tjedan dana (da ne bi uznemiravala Henryja svojim kaljem), i
tako sam spavao na sofi u dnevnoj sobi gdje smo neko vodili ljubav.
Nisam htio prenoiti, ali me je on molio.
Mora da smo skupa ispili bocu i pol whiskyja. Sjeam se da je Henry
rekao: udno je to, Bendrix, kako ovjek ne moe biti ljubomoran
na mrtve. Mrtva je samo nekoliko sati, a ve sam zaelio da bude sa
mnom.
Nisi imao razloga da bude tako ljubomoran. Odavno se sve to
zavrilo.
Sad mi takva utjeha nije potrebna, Bendrix. Ni u jednog ni u
drugog od vas dvoje nikad nije sve prolo. Ja sam bio sretan ovjek.
Bila je moja sve ove godine. Mrzi li me?
Ne znam, Henry. Mislio sam da te mrzim, ali sad ne znam.
Sjedili smo u njegovoj radnoj sobi bez svjetla. Plinska pe nije davala
dovoljno svjetla da bismo mogli vidjeti lica, pa sam samo po zvuku
njegova glasa mogao znati kad je Henry plakao. Baca diska ciljao je
iz tame na nas obojicu. Pripovijedaj mi Henry, kako se to
dogodilo.
Sjea li se one noi kad sam te sreo na Commonu? Prije tri ili
etiri tjedna, zar ne? Te noi se jako nahladila. Nije htjela uzimati
lijekove. Nisam ni znao da joj je zahvatilo plua. O tim stvarima
nikad nikom nije pripovijedala, ak ni svom dnevniku, pomislih. U
njemu nije bilo ni rijei o bolesti. Nije imala vremena da u dnevniku
bude bolesna.
Na kraju je legla u krevet nastavi Henry ali nitko je tamo nije
mogao zadrati, i nije htjela k lijeniku nikad nije u njih vjerovala.
Ustala je i prije tjedan dana izila van. Bog zna kamo i zato. Rekla je
da joj je potrebno gibanje. Prvi sam se vratio kui i vidio da je izila.
Vratila se tek u devet, sva prokisla, gore nego prvi put. Mora da je
satima hodala po kii. Cijelu no ju je tresla groznica, nekome je
govorila, ne znam kome; ni tebi, ni meni, Bendrix. Poslije toga sam je
natjerao da primi lijenika. Rekao je da bi se spasila da je prije tjedan
dana dobila penicilin.
Obojica nismo imali to da radimo, osim da nataemo whisky. Mislio
sam na stranca za koga sam platio Parkisu da ga otkrije; stranac je
sigurno na kraju pobijedio. Ne, pomislih, ne mrzim Henryja. Mrzim
Tebe, ako postoji. Sjeam se to je rekla Richardu Smytheu: da sam
je ja nauio vjerovati. Ni za ivu glavu ne znam kako; ali kad
pomislim to sam odbacio, onda mrzim i samog sebe. Henry ree:
Umrla je jutros u etiri. Nisam bio nazoan. Bolniarka me nije na
vrijeme pozvala.
Gdje je bolniarka?
Obavila je svoj posao vrlo uredno. Imala je drugi hitan sluaj i
otila prije objeda.
elio bih ti pomoi.
Pa ve jesi s tim to tu sjedi. Bio je to grozan dan, Bendrix. Zna,
nikad nisam imao posla sa smru. Uvijek sam pretpostavljao da u ja
prvi umrijeti a Sarah bi znala to treba da radi ako bi tako dugo
ostala sa mnom. Na neki nain to je enski posao kao raanje
djece.
Mislim da ti je lijenik pomogao.
On je ove zime u stranoj urbi. Telefonirao je pogrebniku. Ja ne
bih znao kamo da se obratim. Nikad nismo imali poslovni telefonski
imenik. Ali lijenik mi ne moe rei to da uradim s njenom odjeom
ormari su je puni. Pudrijere, mirisi ne mogu te stvari tek tako
baciti Kad bi bar imala sestru Odjednom je zastao, jer su se
kuna vrata otvorila i zatvorila, isto onako kao one noi kad je on
rekao: Sluavka a ja odgovorio. To je Sarah. Oslukivali
smo kako sluavka koraa uza stube. Kako neobino prazna moe biti
kua u kojoj se neko nalazilo troje ljudi. Ispili smo whisky i ja sam
natoio jo po jednu au. Imam puno whiskyja u kui ree
Henry. Sarah je pronala nov izvor on ponovno zastane. Ona
je stajala na kraju svakog puta. Vie nije imalo nikakva smisla
pokuavati da je izbjegne makar na trenutak. Pomislih: Zato si
nam Ti to morao uiniti? Da nije vjerovala u Tebe, jo bi bila iva, i
jo uvijek bismo bili ljubavnici. Bilo je tuno i udno sjetiti se da sam
prije bio nezadovoljan s tom situacijom. Sad bih je rado dijelio s
Henryjem. Rekoh: A pogreb?
Bendrix, ne znam to da radim. Dogodilo se neto vrlo zagonetno.
Kad je bila u bunilu (naravno, nije znala to govori) bolniarka mi je
rekla da je stalno traila sveenika. Stalno je ponavljala: Oe! Oe!, a
to nije mogao biti njezin roeni otac. Nikad ga nije upoznala.
Naravno, bolniarka je znala da mi nismo katolici. Bila je vrlo
razborita. Umirila ju je. Ali ja sam zabrinut, Bendrix.
Pomislio sam ogoreno i srdito: Ti si mogao ostaviti na miru
jadnog Henryja. Godinama smo ivjeli bez Tebe. Zato se odjednom
uplie u sve situacije poput nekog nepoznatog roaka koji se vratio s
drugog kraja svijeta?
Henry ree: Kako ivimo u Londonu, spaljivanje je
najjednostavnija stvar. Dok mi to bolniarka nije rekla, imao sam
namjeru da se to obavi u Golders Greenu. Pogrebnik je nazvao
krematorij. Oni mogu urediti za Saru prekosutra.
Bila je u bunilu rekoh ne mora se obazirati na ono to je
rekla.
Pitam se bih li se trebao o tome posavjetovati sa sveenikom. Ona
je tako mnogo krila. Koliko ja znam, moda je postala katolkinja. U
posljednje vrijeme bila je tako udna.
Oh, ne, Henry. Ni u to ona nije vjerovala, ni ta vie od tebe ili od
mene. Htio sam da je spale. elio sam da mogu rei: Uskrisi to tijelo
ako moe! Moja ljubomora nije zavrila njenom smru kao
Henryjeva. Bilo je to kao da je jo uvijek iva, u drutvu ljubavnika
kojega je vie voljela od mene. Kako li sam samo elio da mogu
poslati za njom Parkisa da uznemiri njihovu vjenost.
Jesi li sasvim siguran?
Sasvim siguran, Henry. Pomislih, moram biti oprezan. Ne
smijem biti kao Richard Smythe, ne smijem mrziti, jer kad bih zaista
mrzio ja bih vjerovao, a kad bih vjerovao kakve li pobjede za Tebe i
za nju. To je kao igranje teatra, to pripovijedanje o osveti i ljubomori,
to je neto s ime sebi punim mozak kako bih zaboravio stvarnost
njene smrti. Prije tjedan dana trebalo je samo da joj kaem: Sjea
li se kad smo ono prvi put bili zajedno i kako nisam imao iling za
plinski sat? i taj prizor pojavio bi se pred nama oboma. Sad je taj
prizor bio samo preda mnom. Ona je zauvijek izgubila sve nae
uspomene i kao da mi je svojom smru otela dio mene samog. Gubio
sam svoju individualnost. Bila je to prva faza moje smrti, uspomene
su otpadale poput gangrenastih udova.
Mrzim sve te gluposti oko molitava i kopaa grobova, ali ako je to
Sarah eljela, pokuat u sve to urediti.
Odabrala je vjenanje u matinom uredu rekoh pa prema
tome ne bi eljela svoj pogreb u crkvi.
Ne, mislim da je to uistinu tako, zar ne?
Matini ured i spaljivanje rekoh idu zajedno. A Henry u
tami podie glavu kao da je po sumnjao ne govorim li ironino.
Prepusti sve to meni predloih isto tako kao to sam u ovoj istoj
sobi, kraj ovog istog kamina, bio predloio da posjetim gospodina
Savagea umjesto njega.
To je lijepo od tebe, Bendrix. On natoi pre ostali whisky u
nae ae, vrlo paljivo i do iste visine.
Pono je rekoh mora malo odspavati. Ako moe.
Lijenik mi je ostavio neke pilule. Ali jo nije elio ostati sam.
Znao sam tono kako se osjea, jer sam i ja poslije jednog dana
provedenog sa Sarom odlagao to sam dulje mogao samou svoje
sobe.
 Stalno zaboravljam da je ona mrtva ree Henry. I ja sam isto
iskusio tijekom cijele 1945. teka godina ujutro kad sam se
probudio zaboravljao sam da je naa ljubavna pria svrila, da e
telefon prenijeti svaki drugi glas osim njenog. Bila je isto tako mrtva
tada kao i sada. Mjesec dva ove godine neki me duh muio nadom, ali
duh je otjeran u grob, a bol e uskoro prestati. Svakog u dana pomalo
umirati, ali kako li sam eznuo da to usporim. ovjek ivi dok pati.
Idi u krevet, Henry.
Bojim se da u sanjati o njoj.
Nee ako uzme jednu lijenikovu tabletu.
Hoe li i ti jednu, Bendrix?
Ne.
Zar ne bi htio... moda... ostati preko noi? Vani je runo.
Ne smeta mi vrijeme.
Uinit e mi veliku uslugu.
Onda u, naravno, ostati.
Donijet u dolje plahte i pokrivae.
Nemoj se muiti, Henry ali on je ve otiao.
Pogledao sam parkete i sjetio se tono boje zvuka njenog krika. Na
pisaem stolu, gdje je pisala pisma, stajala je hrpa raznih predmeta, a
svaki sam predmet mogao protumaiti poput ifre. Pomislih: Nije ak
bacila ni taj oblutak. Smijali smo se njegovu obliku, a eto jo je tu kao
pritiska za papire. to e Henry uraditi s njim, i s minijaturnom
boicom likera za koju ni jedno od nas dvoje nije marilo, i s
komadiem stakla to ga je uglaalo more, i s malim drvenim
kuniem to sam ga naao u Nottinghamu? Bih li sve te predmete
ponio sa sobom? Inae e otii u koaru za otpatke kad Henry najzad
stigne sve oistiti; a hou li moi podnijeti njihovo drutvo?
Dok sam ih gledao, uao je Henry natovaren pokrivaima.
Zaboravio sam ti rei, Bendrix, ako tu ima neto to eli... ne
vjerujem da je ostavila poruku.
To je jako lijepo od tebe.
Sad sam zahvalan svima koji su je voljeli.
 Uzet u ovaj kameni ako smijem.
uvala je najudnovatije stvari. Donio sam ti svoju pidamu,
Bendrix.
Henry je zaboravio donijeti jastuk, pa sam leao glavom na tvrdom
jastuiu. Uinilo mi se da osjeam njen miris. elio sam stvari koje
vie nikad neu imati jer zamjena ne postoji. Nisam mogao
spavati. Utisnuo sam nokte u dlanove, kao to je ona inila, kako bi
bol sprijeila mozak da radi, klatno moje elje njihalo se zamorno
amo-tamo kao elja da zaboravim i da se sjeam, elja da umrem i da
jo neko vrijeme ivim. I napokon sam zaspao.
etao sam se Oxford Streetom i bio zabrinut, jer sam morao kupiti
neki dar, a sve trgovine bile su pune jeftinog nakita koji se svjetlucao
pod priguenim osvjetljenjem. Od vremena do vremena uinilo mi se
da sam vidio neto lijepo, a kad bih se pribliio izlogu i vidio nakit
izbliza, bio je isto tako umjetan kao svi ostali; na primjer neka grozna
ptica sa skrletnim oima, koje su trebale pruiti dojam rubina. Imao
sam malo vremena, pa sam urio od duana do duana. Tad je iz
jednog duana izila Sarah, i ja sam znao da e mi pomoi. Jesi li
neto kupila, Sarah?
Ne ovdje ree ona ali tamo malo dalje imaju neke lijepe
boice.
uri mi se zamolih je pomozi mi. Moram neto nai, jer je
sutra roendan.
Ne brini se ree ona. Neto e se nai. Ne brini se i
odjednom se vie nisam brinuo. Oxford Street se protegnuo u veliko
sivo zamagljeno polje, noge su mi bile bose, a ja sam hodao po rosi,
sam, i posrnuvi u nekoj plitkoj udubini probudio sam se, a jo uvijek
mi je u uima zvuao glas: Ne brini se poput apta, proljetnog
zvuka koji pripada djetinjstvu.
U vrijeme zajutraka Henry je jo uvijek spavao, a sobarica koju je
Parkis potkupio donijela je kavu i preni kruh na pladnju. Razmakla
je zastore, a susnjeica se pretvorila u snijeg zaslijepljive bjeline. Jo
su mi oi bile mutne od spavanja i zadovoljna sna, pa sam se
iznenadio kad sam vidio da su sluavkine oi crvene od plaa.
Neto nije u redu, Maud? upitao sam, i tek kad je spustila pladanj
na stol i bijesno izila, ja sam se posve razbudio u praznoj kui i
praznom svijetu. Uspeo sam se gore i pogledao u Henryjevu sobu. On
je jo uvijek bio u dubokom snu, smijeio se poput pseta, a ja sam mu
zavidio. Zatim sam siao dolje i pokuao pojesti preni kruh.
Zvonce je zazvonilo i ja sam uo kako sluavka vodi nekoga gore
pogrebnika, ini mi se, jer sam uo da se vrata gostinjske sobe
otvaraju. Taj ovjek je gleda mrtvu: ja je nisam vidio, nisam to ni
elio, kao to ne bih elio da je vidim u naruju nekog drugog
mukarca. Neki bi se mukarac moda u tom sluaju uzbudio; ja
nisam. Ja ne. Nitko me nee natjerati da smrti postanem svodnik.
Sabrao sam svoje misli i razmiljao: Sada kad je zbilja svemu kraj,
moram poeti ispoetka. Jednom sam se bio zaljubio; a mogu se opet
zaljubiti. Premda nisam bio uvjeren u to: inilo mi se da sam razdao
sav svoj seks.
Opet zvono. Koliko se posla obavljalo u ovoj kui, dok je Henry
spavao. Ovaj put mi prie Maud i ree: Dolje je neki gospodin i
pita za gospodina Milesa, ali ga ne bih htjela probuditi.
Tko je to?
Onaj prijatelj gospoe Miles ree ona i s tim je prvi i jedini put
priznala svoj udjel u naoj bijednoj suradnji.
Radije ga dovedite gore rekoh. Sada sam se osjeao superioran
prema Smytheu, sjedei u Sarinoj dnevnoj sobi obuen u Henryjevu
pidamu, znajui toliko toga o njemu, dok on nije ni ta znao o meni.
On me zbunjeno pogleda, pa otrese snijeg na parket. Rekoh: Ve
smo se jednom upoznali. Ja sam prijatelj gospoe Miles.
S vama je bio jedan mali djeak.
Tako je.
Doao sam u posjet gospodinu Milesu ree on.
uli ste novost?
Zbog toga sam i doao.
 On spava. Lijenik mu je dao neke tablete. Bio je to straan udarac
za sve nas dodah glupo. On se osvrtao po sobi; u Cedar Roadu,
dolazei ni od kuda, bila je bez dimenzija, ini mi se, poput sna. Ali
ova joj je soba davala sadrajnost i to je bila Sarah. Snijeg je
polagano napadao na prozorski lijeb poput hrpe na lopati. I sobu su
zakopali sa Sarom.
On ree: Doi u ponovno i okrene se turobno tako da je njegov
runi obraz bio okrenut prema meni. Pomislih: Ovo je ljubila svojim
usnama. Saaljenje ju je uvijek moglo namamiti u zamku.
On ponovi glupo: Doao sam posjetiti gospodina Milesa i rei mu
kako mi je ao...
U takvim prilikama obino se neto napie.
Mislio sam da bih moda mogao neto pomoi ree on
neodluno.
Nije potrebno da obratite gospodina Milesa.
Obratim? zapita on osjeajui se u neprilici i zbunjeno.
Za krutu zbilju da od nje nita nije ostalo. Kraj. Nestanak.
On odjednom plane: elio sam je vidjeti, to je sve.
Gospodin Miles ak ne zna da vi postojite. To nije od vas jako
razborito, Smythe, to dolazite ovamo.
Kad je pogreb?
Sutra u Golders Greenu.
To ona ne bi eljela iznenadi me on.
Ona ni u to nije vjerovala, upravo kao to vi tvrdite za sebe.
On ree: Zar nitko od vas ne zna? Ona je trebala postati katolkinja.
Glupost.
Pisala mi je. Ona se odluila. Moje rijei nita nisu pomogle.
Poela je s... poukom; upotrebljavaju li oni tu rije? Tako, imala je
jo tajni, pomislih. To nije nikad zapisala u dnevnik, kao ni svoju
bolest. Koliko e se toga jo otkriti? Ta pomisao bila je poput oaja.
To je za vas bio udarac, zar ne? doviknuh mu podrugljivo,
pokuavajui da na njega prebacim svoju bol.
Oh, naravno, ljutio sam se. Ali ne moemo svi u isto vjerovati.
 Neko niste to tvrdili. On me pogleda kao da ga moje
neprijateljstvo zbunjuje. Pa upita: Nije li sluajno vama ime
Maurice?
Tako je.
Pripovijedala mi je o vama.
A ja sam itao o vama. Napravila je budalu od nas obojice.
Bio sam nerazuman ree. Zar je ne bih mogao vidjeti?
doda a ja zauh teke cipele pogrebnika kako silaze niza stube i
zauh onu istu stubu kako kripi.
Lei gore. Prva vrata lijevo.
Ako gospodin Miles... Neete ga probuditi.
Dok je siao ja sam se obukao. On ree: Hvala vam.
Meni ne zahvaljujte. Ona vie nije moja kao to nije ni vaa.
Nemam prava pitati ree on ali bih elio kad biste vi
voljeli ste je, znam, i doda kao da guta gorak lijek ona je vas
voljela.
to hoete s tim rei?
elio bih da za nju neto uinite.
Za nju?
Dajte joj njen katoliki pogreb. To bi ona voljela.
U emu je tu uope razlika?
Za nju mislim da nema razlike. Ali uvijek se isplati biti plemenit.
A kakve veze imam ja s tim?
Uvijek je govorila da vas njen mu vrlo potuje.
elio sam smijehom razbiti mrtvilo ove pokojniine sobe. Sjeo sam
na sofu i poeo se grohotom smijati. Pomislio sam kako gore lei
mrtva Sarah, Henry spava s glupim osmijehom na licu, a ljubavnik s
oteklinom na licu raspravlja o pokopu s ljubavnikom to je uposlio
Parkisa da pospe puderom njegovo zvono na vratima. Suze su mi
potekle niz obraze koliko sam se smijao. Jednom sam za vrijeme
bombardiranja vidio ovjeka kako se smije ispred svoje kue ispod
koje su bili pokopani njegova ena i dijete.
 Ne razumijem ree Smythe. Stisnuo je pesnice kao da se
pripremio na obranu. Bilo je toliko toga to ni jedan od nas dvojice
nije razumio. Patnja je bila poput neke neobjanjive eksplozije koja
nas je sruila na jednu hrpu. Idem ree on i lijevom rukom
uhvati kvaku. Obuze me udna pomisao, jer nisam imao razloga da
pretpostavljam da je ljevak.
Morate mi oprostiti ree on. Uzrujan sam. Svi smo uzrujani.
Pruih mu ruku. On je oklijevao a onda je prihvati svojom lijevom
rukom.
Smythe rekoh to imate u ruci? Jeste li neto uzeli iz njene
sobe? On otvori aku i pokae mi uperak kose. To je sve
ree.
Niste imali nikakva prava...
Oh, ona sada ne pripada nikome ree on, i odjednom je ugledah
onakvu kakva je bila otpadak koji eka da ga uklone. Ako vam je
potreban pramen kose, uzmite ga, ili joj odsijecite nokte, ako odresci
nokata imaju za vas neku vrijednost. Kao u svetice, njene kosti se
mogu podijeliti ako ih netko trai. Uskoro e je spaliti, pa zato ne
bi svatko prije toga mogao imati ono to eli? Kakav sam ja bio
glupan za te tri godine kad sam zamiljao da je na neki nain
posjedujem. Nitko nas ne posjeduje, ak ni sami sebe ne posjedujemo.
Oprostite rekoh.
Znate li to mi je napisala? zapita Smythe. Bilo je to tek
prije etiri dana a ja s tugom pomislih kako je imala vremena da
pie njemu, a nije imala vremena da telefonira meni. Pisala je:
Molite se za mene. Zar to ne zvui udno, trai od mene da molim
za nju?
to ste uradili?
Oh ree on kad sam uo da je umrla, molio sam se.
Jeste li znali neke molitve?
Nisam.
Ne ini mi se ispravnim moliti se Bogu u koga ne vjerujete.
Iziao sam s njim iz kue; nije imalo smisla ostati dok se Henry
probudi. Prije ili poslije morat e se suoiti s injenicom da ostane
sam, isto kao i ja. Promatrao sam Smythea kako trzajui se koraa
ispred mene preko Commona, pa pomislih: histerian tip.
Nevjerovanje moe biti proizvod histerije isto kao i vjerovanje.
Mokar snijeg, to se topio pod koracima mnotva ljudi koji su
prolazili, ulazio mi je kroz potplate i podsjeao me na rosu iz mog
sna, ali kad sam se pokuao sjetiti njenog glasa koji kae: Ne brini
se spoznao sam da ne pamtim zvukove. Nisam mogao imitirati
njen glas. ak ga nisam mogao ni karikirati. Kad sam ga se pokuao
sjetiti bio je anoniman kao svaki drugi enski glas. Poeo je proces
zaboravljanja. Moramo uvati glasove na gramofonskim ploama kao
to uvamo fotografije.
Uspeo sam se razbijenim stubama u predsoblje. Nita nije bilo isto
kao one noi 1944., osim obojenog stakla na vratima. Nitko ne zna
niemu poetka. Sarah je zaista vjerovala da je kraj poeo kad je
ugledala moje tijelo pred vratima. Nikad nije htjela priznati da je kraj
ve odavno poeo ve rjei telefonski pozivi zbog ovog ili onog
nedovoljnog razloga, svae koje sam s njom poinjao jer sam
razabrao opasnost od svretka ljubavi. Poeli smo gledati iznad
ljubavi, ali sam samo ja bio svjestan puta kojim smo gonjeni. Da je
bomba pala godinu dana prije, ona ne bi dala to obeanje. Pokidala bi
nokte pokuavajui da me oslobodi. Kad doemo do kraja ljudskih
bia, moramo se zavaravati vjerom u Boga, poput gurmana koji trai
sloenije umake uz svoja jela. Pogledao sam u predsoblje, prazno
poput elije, odvratne zelene boje, pa pomislih: eljela je da imam
drugu priliku i eto je prazan ivot, bez mirisa, antiseptian,
zatvorski ivot. I optuivao sam je za to kao da su njene molitve
zaista izazvale tu promjenu. to sam ti uinio da si me morala osuditi
na ivot? Nove stube i ograda kripale su sve do gore. Nikad se nije
njima penjala. ak su i kuni popravci bili dio procesa zaboravljanja.
Kad se sve mijenja, potreban je Bog izvan vremena koji ne
zaboravlja. Jesam li jo volio ili sam samo alio ljubav?
Uao sam u sobu, a na mom pisaem stolu lealo je pismo od Sare.
Bila je mrtva vie od dvadeset i etiri sata, a jo dulje bez svijesti.
Zato je pismo trebalo tako dugo da prijee preko komada tratine?
Tada sam vidio da je napisala pogrean kuni broj, pa se opet iskopalo
malo stare gorine. Prije dvije godine ne bi zaboravila moj broj.
Obuzela me takva bol pri pomisli da u itati njen rukopis da sam
pismo gotovo primakao plinskoj pei, ali je radoznalost bila jaa od
boli. Bilo je napisano olovkom, vjerojatno zato to je pisala u krevetu.
Najdrai Maurice pisala je, eljela sam ti pisati one noi kad si
otiao, ali sam se prilino slabo osjeala, a Henry se mnogo brinuo
oko mene. Piem ti umjesto da telefoniram. Ne mogu ti telefonirati jer
bih mogla uti tvoj pomalo smueni glas kad bih ti rekla da neu poi
s tobom. Jer ja zbilja neu otii s tobom, Maurice, najdrai Maurice.
Volim te, ali vie te neu vidjeti. Ne znam kako u ivjeti u toj patnji i
enji i cijelo vrijeme molim se Bogu da ne bude prema meni
nesmiljen i neka me ne ostavi na ivotu. Dragi Maurice, ja elim imati
i jedno i drugo, kao svaki drugi ovjek. Dva dana prije nego si me
nazvao otila sam jednom sveeniku i rekla mu da elim postati
katolkinja. Ispripovijedala sam mu o svom obeanju i o tebi. Rekla
sam mu da zapravo vie nisam udana za Henryja. Ne spavamo
zajedno od prve godine provedene s tobom. A to zapravo i nije bio
brak, rekla sam; matini ured ne moe nazvati vjenanjem. Pitala
sam mogu li postati katolkinja i udati se za tebe? Znam da se ti ne bi
protivio da proe taj obred. Svaki put kad sam mu postavila neko
pitanje, imala sam mnogo nade; upravo kao da sam otvarala kapke na
prozorima nove kue i traila vidik, a svaki prozor je jednostavno
gledao u prazan zid. Ne, ne, ne govorio je on; ja se ne mogu udati
za tebe, ne mogu se vie s tobom sastajati, ako postanem katolkinja.
Pomislila sam: dovraga sa svima njima i izila sam iz sobe u kojoj
sam ga posjetila i zalupila vratima da pokaem to mislim o
sveenicima. Oni su se postavili izmeu nas i Boga, pomislila sam;
Bog ima vie milosra. Tada sam izila iz crkve i ugledala raspelo
koje tamo stoji i pomislila: naravno, On ima milosra, samo to je to
neko udno milosre, koje kadto izgleda kao kazna. Maurice, moj
najdrai, osjeam neku podmuklu glavobolju, kao da u umrijeti. Bar
da nisam tako jaka kao konj. Ne elim ivjeti bez tebe, i znam da u te
jednog dana sresti na Commonu, ali tada ba neu mariti ni za
Henryja ni za Boga ni za to drugo. Ali kakve mi koristi, Maurice?
Vjerujem da postoji Bog vjerujem u svu tu vreu smicalica i nema
niega u to ne vjerujem; oni bi mogli rastaviti Trojstvo na bezbroj
dijelova, i ja bih vjerovala. Mogli bi iskopati zapise koji bi dokazivali
da je Pilat izmislio Krista kako bi bio unaprijeen, a ja bih i u to
vjerovala. Zaraena sam vjerom kao nekom boleu. Zavoljela sam
vjeru kao da sam se u nju zaljubila. Nikad prije nisam voljela kao to
tebe volim i nikad nisam ni u to vjerovala kao to sada vjerujem.
Sigurna sam. Prije nikad nisam ni u to bila sigurna. Kad si se pojavio
na vratima krvav u licu, postala sam sigurna. Jednom za svagda.
Premda to tada nisam znala. Borila sam se protiv vjere dulje nego to
sam se borila protiv ljubavi, ali izgubila sam bitku potpuno.
Maurice, dragi, nemoj se ljutiti. ali za mnom, ali se nemoj ljutiti. Ja
sam varalica i laljivka, ali ovo nije ni varanje ni la. Mislila sam da
sam sigurna u sebe i da znam to je pravo a to krivo, a ti si me nauio
da ne budem sigurna. Ti si uklonio sve moje lai i varanje same sebe,
kao to se poisti kr sa ceste da bi netko nesmetano proao tim
putem. Netko vaan, i sada je On doao, ali ti si mu sam oistio put.
Kad pie pokuava biti toan, a nauio si me da i ja traim istinu, i
upozorio si me kad nisam govorila istinu. Zar zaista tako misli, rekao
bi, ili samo smatra da tako misli? Eto vidi, svemu si ti kriv,
Maurice, svemu si ti kriv. Molim se Bogu da me ne ostavi ovako na
ivotu.
To je bilo sve. Bila je majstor da joj se molitve usliaju prije nego ih
izgovori, jer nije li poela umirati one noi kad je izila na kiu i nala
me s Henryjem? Da sam pisao roman, mogao sam ga tu zavriti;
roman tako mislim negdje mora svriti. Ali poinjem vjerovati
da je moj realizam cijelo to vrijeme bio na krivom putu, jer kao da se
u ivotu nikad nita ne zavrava. Kemiari tvrde da se materija nikad
ne moe potpuno unititi, a matematiari kau da ovjek kad prelazi
sobu, svaki korak smanji na polovicu, nikad nee stii do suprotnog
zida. Pa kakav li bih ja bio optimist da sam i pomislio da se ova pria
ovdje zavrava. Uza sve to, poelio sam, kao i Sarah, da nisam tako
jak kao konj.
 2.

Zakasnio sam na sprovod. Otiao sam u grad da se sastanem s

ovjekom po imenu Waterbury, koji je namjeravao u jednom od malih
asopisa napisati lanak o mom radu. Bacio sam novi uvis hou li
se sastati s njim ili ne. Vrlo dobro sam poznavao pompozne fraze u
njegovu lanku, pa prikrivena znaenja koja e njegov lanak otkriti,
a kojih nisam uope bio svjestan, i pogreaka kojih sam bio sit da se s
njima suoim. Na kraju e me pokroviteljski staviti vjerojatno
neto iznad Maughama, jer je Maugham popularan, a ja jo nisam
poinio taj zloin jo ne; ali premda sam zadrao malo
ekskluzivnosti neuspjenog pisca, mali asopisi, kao mudri detektivi,
mogu nanjuiti da je popularnost na vidiku.
Zato sam se uope muio da bacim novi uvis? Nisam se elio
sastati s Waterburyjem, a svakako nisam elio da pie o meni. Jer sad
je prestalo moje zanimanje za posao; nitko me ne moe mnogo
obradovati hvalom niti me uvrijediti pokudom. Kad sam poeo pisati
roman o dravnom slubeniku jo sam bio zainteresiran, ali kad me je
Sarah ostavila, otkrio sam kakav je moj posao: tako neduna droga,
poput cigarete, da proguram tjedne i godine. Ako se gasimo smru
kao to pokuavam vjerovati, zar ima vie svrhe da ovjek za sobom
ostavi nekoliko knjiga, umjesto boica, odjee ili jeftinog nakita? A
ako Sarah ima pravo, kako li je nevana sva vanost umjetnosti. Bacio
sam uvis novi, mislim, jednostavno zbog osamljenosti. Nisam imao
to da radim prije sprovoda; htio sam se samo ohrabriti aom, dvije
pia. ovjek moe prestati obazirati se na svoj rad, ali se nikad ne
smije prestati obazirati na konvencije, a mukarcu ne smiju popustiti
ivci na javnom mjestu.
Waterbury je ekao u malom baru u ulici koja vodi od Tottenham
Court Roada. Nosio je crne hlae od rebrasta baruna i puio jeftine
cigarete; poveo je djevojku koja je bila mnogo via i zgodnija od
njega, nosila istu vrst hlaa i puila iste cigarete. Bila je vrlo mlada, a
ime joj je bilo Sylvia. Vidjelo se da je na dugom teaju studija to ga
je tek poela s Waterburyjem bila je u fazi imitiranja svoga
uitelja. Pitao sam se gdje e zavriti s tim pogledima, s tim ivahnim
dobroudnim oima i zlatnom kosom. Hoe li se za deset godina
uope sjeati Waterburyja i bara pokraj Tottenham Court Roada? Bilo
mi ga je ao. Sad je bio tako ponosan, tako se prema nama oboma
ponaao pokroviteljski, ali je bio na strani koja gubi. Pa, pomislih,
uhvativi njen pogled preko svoje ae, dok je on izricao neku osobito
idiotsku primjedbu o tijeku svijesti, ak sam mu je i sad mogao oteti.
Njegovi su lanci bili uvezani u papir, a moje knjige u platno. Znala je
da od mene moe vie nauiti. A ipak, jadnik, imao je hrabrosti da je
ignorira kad bi povremeno stavila neku jednostavnu, ljudsku
neinteligentnu primjedbu. Htio sam ga opomenuti na praznu
budunost, ali umjesto toga popio sam jo jednu au, pa rekoh:
Ne mogu dugo ostati. Moram stii na pokop u Golders Greenu.
Pokop u Golders Greenu! uzviknu Waterbury. Tipino za
osobe iz vaih romana. Morao je biti Golders Green, zar ne?
Nisam ja izabrao to mjesto.
ivot oponaa umjetnost.
Neki prijatelj? upita Sylvia suosjeajno, a Waterbury se zagleda
u nju zbog te njene primjedbe, bez veze s prethodnim predmetom
razgovora.
Da.
Primijetio sam da ona razmilja mukarac? ena? kakav
prijatelj? i to mi je godilo. Jer sam za nju bio ljudsko bie, a ne pisac:
ovjek iji su prijatelji umirali i koji je iao na njihove pogrebe, koji
je osjeao radost i bol, kojemu bi moda ak utjeha bila potrebna, a ne
samo vjet pisac ija djela uivaju moda veu simpatiju nego
gospodina Maughama, premda ga naravno ne moemo svrstati tako
visoko kao
to mislite o Forsteru? zapita Waterbury.
Forster? Oh, oprostite. Upravo sam razmiljao koliko vremena mi
treba do Golders Greena.
 Morate raunati dobrih etrdeset minuta ree Sylvia. Morate
ekati na vlak za Edgware.
O Forsteru ponovi Waterbury razdraljivo.
Od stanice morate autobusom ree Sylvia.
Zaista, Sylvia, Bendrix nije doao ovamo da razgovara o tome
kako e stii u Golders Green.
Oprosti, Peter, samo sam mislila...
Prvo ispeci, pa reci, Sylvia ree Waterbury.
A sad, moemo li se vratiti na Forstera?
Moramo li? upitah.
Bilo bi zanimljivo, jer pripadate tako razliitim kolama...
Pripada li on nekoj koli? ak nisam znao da i ja pripadam nekoj
koli. Piete li udbenik? Sylvia se osmjehnu, a ja primijetih njen
osmijeh. Znao sam da e on od toga trenutka otro nabrusiti oruje
svog zanata, ali bilo mi je svejedno. Ravnodunost i oholost su vrlo
sline, a on je vjerojatno mislio da sam ja ohol. Rekoh: Zaista
moram otii.
Ta ovdje smo samo pet minuta. Zaista je vano da taj lanak bude
dobar.
Meni je zaista vano da ne zakasnim u Golders Green.
Ne razumijem zato.
Sylvia ree: I ja idem do Hampsteada. Pokazat u vam put.
Nisi mi o tome rekla ni rijei ree Waterbury sumnjiavo.
Zna da svake srijede posjeujem svoju majku.
Danas je utorak.
Onda ne moram ii sutra.
To je vrlo lijepo od vas rekoh. Bit e mi ugodno vae
drutvo.
U jednom od vaih romana sluili ste se tijekom svijesti ree
Waterbury u oajnikoj urbi. Zato ste taj nain napustili?
Oh, ne znam. Zato ovjek promijeni stan?
Jeste li to smatrali neuspjehom?
 Tako smatram sve svoje knjige. Pa zbogom, Waterbury.
Poslat u vam otisak lanka ree on kao da se prijeti.
Hvala.
Nemoj kasno, Sylvia. Bartok je na treem programu u est i pol.
Zajedno smo izali u ruevine Tottenham CourtRoada. Rekoh:
Hvala vam to ste prekinuli sastanak.
Oh, znala sam da elite otii ree ona.
Kako vam je prezime?
Black.
Sylvia Black rekoh to je dobra kombinacija. Gotovo
predobra.
Je li bio dobar prijatelj?
Da.
ena?
Da.
ao mi je ree ona. Imao sam dojam da to iskreno kae. Imala
je mnogo toga da naui to se tie knjiga i glazbe, i kako da se odijeva
i razgovara, ali nikad je nee trebati uiti ovjekoljublju. Sila je sa
mnom u prenatrpanu podzemnu eljeznicu i stajali smo jedno uz
drugo drei se za konate drae. Osjeajui je pripijenu uza me,
podsjetio sam se elje. Hoe li to sad uvijek biti tako? Ne elja, ve
samo sjeanje na elju. U Goodge Streetu okrenula se da propusti
novog putnika, a ja samo sjetio njeno bedro na svojoj nozi kao neto
ega je ovjek svjestan da se dogodilo prije mnogo vremena.
Ovo je prvi pogreb kojemu prisustvujem rekoh samo da
povedem razgovor.
 Onda su vam majka i otac ivi?
Otac mi je iv. Majka mi je umrla dok sam biona kolovanju. Htio
sam uzeti nekoliko dana dopusta, ali moj otac je drao da bi me to
uzrujalo tako da me se to nije dojmilo. Samo su me one veeri kad je
stigla vijest oslobodili uenja.
Ne bih voljela da me spale ree ona.
Vie volite crve?
Da, vie bih voljela crve.
Glave su nam bile tako blizu da smo mogli razgovarati a da ne
podiemo glas, ali zbog stiske nismo se mogli gledati. Rekoh:
Meni bi bilo sasvim svejedno i odmah se upitah zato li sam
slagao, jer je bilo vano, mora da je bilo vano, jer ja sam na kraju
nagovorio Henryja da je ne pokopa.
 3.

Juer poslije podne Henry se pokolebao. Telefonirao mi je i molio me

da doem. udno kako smo se zbliili otkako je nestalo Sare. Ovisio
je sada o meni isto onoliko koliko je prije ovisio o Sari bio sam
domain u kui. ak sam sebi prisvajao pravo da se upitam hoe li me
on zamoliti da se preselim k njemu kui kad proe pogreb, i kakav bih
mu dao odgovor. to se tie elje da zaboravim Saru, bilo je svejedno
u kojoj sam kui. Sarah je pripadala i jednoj i drugoj.
Kad sam stigao, on je jo uvijek bio omamljen lijekovima. Inae bih
imao s njim vie muke. Neki sveenik ukoeno je sjedio na rubu
naslonjaa u njegovoj radnoj sobi ovjek zlovoljna upala lica,
vjerojatno jedan od redemptorista, koji nedjeljama servira prie o
paklu u onoj mranoj crkvi u kojoj sam posljednji put vidio Saru.
Vjerojatno se ispoetka protivio Henryju i to mi je pomoglo.
Ovo je gospodin Bendrix, pisac ree Henry. Otac Crompton.
Bendrix je bio vrlo dobar prijatelj moje supruge. Imao sam dojam
da to otac Crompton ve zna. Nos mu se objesio niz lice poput
potpornja, a ja pomislih: Moda je ba taj ovjek pred Sarom
zalupio vrata nade.
Dobar dan ree otac Crompton tako zlovoljno, da sam osjetio
da nije daleko od toga da me prokune u deseto koljeno.
Gospodin Bendrix mi je vrlo mnogo pomogao oko pogreba
objasni Henry.
Da sam znao vrlo rado bih za vas sve poduzeo.
Neko sam mrzio Henryja. Sad mi se moja mrnja inila
bezvrijednom. Henry je bio rtva isto tako kao to sam i ja bio rtva, a
pobjednik je bio taj grozni ovjek sa smijenim ovratnikom. Rekoh:
To sigurno ne biste mogli uiniti. Vi ne odobravate spaljivanje.
 Mogao sam urediti katoliki pogreb.
Ona nije bila katolkinja.
Izrazila je elju da to postane.
Je li to dovoljno da postane katolkinja?
Otac Crompton je iznio jednu formulu. Poloio ju je pred nas kao
neku novanicu. Mi priznajemo elju za krtenjem. Novanica
je leala tamo izmeu nas oekujui da je netko podigne. Nitko nije
posegnuo. Otac Crompton nastavi: Jo ima vremena da otkaete
svoje aranmane. Pa ponovi: Sve u za vas urediti i to tonom
upozorenja kao da se obraa Lady Macbeth i obeava joj neki bolji
postupak da namirie svoje ruke, nego to su to miomirisi iz Arabije.
Henry ree iznenada: Je li to zbilja jako vano? Naravno, ja nisam
katolik, oe, ali ne razumijem
Ona bi bila sretnija
Ali zato? Crkva daje povlastice, gospodine Miles, a ne samo
odgovornosti. Za nae mrtve slue se posebne mise. Redovno se itaju
molitve. Mi se sjeamo naih mrtvih doda on, a ja ljutito pomislih:
kako ih se to sjea? Tvoje su teorije u redu. Propovijeda vanost
pojedinca. Naa kosa je sva izbrojena, kae, ali ja osjeam njenu
kosu na dlanu svoje ruke; sjeam se finih pahuljica na zavretku njene
hrptenjae dok je potrbuke leala na mom krevetu. I mi se sjeamo
naih mrtvih, ali na svoj nain.
Promatrajui Henryja kako postaje neodluan, smjelo slagah: Mi
apsolutno nemamo razloga da vjerujemo da bi ona postala katolkinja.
Henry poe: Naravno bolniarka je rekla ali ga prekinuh: Na
kraju bila je u bunilu.
Otac Crompton ree: Nikada ne bih mogao ni sanjati da vam se
nameem, gospodine Miles, bez nekoga ozbiljnog razloga.
 Dobio sam pismo od gospoe Miles tjedan da na prije njene smrti
rekoh mu. Kad ste je vi posljednji put vidjeli?
Otprilike u isto vrijeme. Prije pet-est dana.
ini mi se vrlo udno to taj predmet ak nije ni napomenula u
svom pismu.
Moda vi, gospodine gospodine Bendrix, niste uivali njeno
povjerenje.
Moda vi, oe, prenaglo stvarate i to pogrene zakljuke. Ljude
moe zanimati vaa vjera, mogu oni o toj vjeri postavljati pitanja, ali
ne zato da bezuvjetno postanu katolici. Brzo sam nastavio
Henryju: Bilo bi apsurdno da sad sve promijenimo. Upute su
izdane. Pozvani su prijatelji. Sarah nikad nije bila fanatik. Ona bi bila
posljednja koja bi eljela neugodnosti zbog nekog hira. Napokon
tjerao sam dalje, fiksirajui pogledom Henryja to e biti savren
kranski obred. Makar Sarah nije ni bila kranka. Mi nigdje o tome
nismo vidjeli nikakav znak. Ali uvijek moemo ocu Cromptonu dati
novac za jednu misu.
To nije potrebno. Jutros sam jednu odsluio. On pokrene ruke
na krilu; bila je to prva promjena u njegovoj ukoenosti. inilo se kao
da gleda kako se pomie i naginje debeli zid nakon pada bombe.
Svakako u je danas spomenuti u misi ree on.
Henry ree s olakanjem kao da je to rijeilo stvar. Vrlo lijepo od
vas, oe i pomakne kutiju za cigarete.
ini se udno i drsko to vam to kaem, gospodine Miles, ali ini
mi se da vi ne razumijete kako je bila dobra vaa supruga.
Ona mi je bila sve ree Henry.
Mnogi ljudi su je voljeli rekoh.
Otac Crompton okrene pogled prema meni poput kolskog ravnatelja
koji je uo kako neki balavac iz dna razreda dobacuje upadicu.
Moda ne dovoljno ree on.
Pa rekoh da se vratimo na ono o emu smo raspravljali.
Mislim da sad ne moemo promijeniti stvar, oe. To bi prouzroilo i
mnogo govorkanja. Tebi se ta naklapanja ne bi sviala, zar ne, Henry?
Ne. Oh, ne.
Izaao je oglas u The Timesu. Morali bismo tiskati ispravak. Ljudi
primjeuju takve stvari. Izazvalo bi komentare. Napokon, ti nisi
nepoznat, Henry. Trebalo bi razaslati brzojave. Mnogi ljudi su ve
poslali vijence u krematorij. Razumijete to mislim, oe.
Ne mogu rei da razumijem.
Ono to vi traite nije nerazumno.
ini se da vi imate udnu skalu vrijednosti, gospodine Bendrix.
Ali vi sigurno ne vjerujete da spaljivanje utjee na uskrsnue tijela,
oe?
Naravno da ne vjerujem. Ve sam vam rekao svoje razloge. Ako se
oni gospodinu Milesu ne ine dovoljno jakima, onda se tu vie nema
to rei. On ustade sa stolca; kako je to bio ruan ovjek! Dok je
sjedio, barem je odavao dojam snage, ali su mu noge bile prekratke za
njegovo tijelo, a kad je ustao, zaudio sam se kako je nizak. inilo se
kao da je iznenada krenuo u daljinu.
Henry ree: Da ste doli malo ranije, oe. Molim vas, nemojte
mislit
Ne mislim o vama nita loe, gospodine Miles.
Moda o meni, oe? upitah ga izazovno.
 Oh, ne brinite, gospodine Bendrix. Makar to uinili, to sad nee
na nju djelovati. Ispovijedanje naui ovjeka da prepozna mrnju. On
prui ruku Henryju, a meni okrene lea. elio sam mu rei: O
meni krivo sudite. Ja ne mrzim Saru. Grijeite i prema Henryju. On ju
je pokvario, ne ja. Htio sam se obraniti: Ja sam je volio, a u
ispovjedaonici sigurno naue kako da prepoznaju i taj osjeaj.
 4.

Idua stanica je Hampstead ree Sylvia.

Morate sii da posjetite svoju majku?
Mogla bih produljiti do Golders Greena da vam pokaem put.
Obino ne posjeujem majku utorkom.
To bi bilo dobro djelo rekoh.
Mislim da morate uzeti taksi, ako elite stii na vrijeme.
ini mi se da zapravo nije grijeh ako propustim poetak obreda.
Ispratila me do izlaska iz stanice, a zatim se htjela vratiti. inilo mi se
udnim to se toliko trudila. Nikad u sebi nisam vidio nikakve
vrednote koje bi neka ena voljela, a sada manje nego ikad. Bol i
razoaranje su poput mrnje. ovjek postane ruan od samoaljenja i
gorine. A kako ga takoer ine sebinim. Nisam imao nita da
pruim Sylviji; ja nikad ne bih mogao biti jedan od njenih uitelja. Ali
trebao sam njenu ljepotu da me podri, jer sam se bojao iduih pola
sata, bojao sam se lica koja e uhoditi moju osamljenost pokuavajui
da otkriju po mom ponaanju kakve su bile moje veze sa Sarom, tko
je koga napustio.
Ali ne mogu se pojaviti ovako obuena pobunila se ona kad
sam je zamolio da mi pravi drutvo. Vidio sam kako joj je milo to
sam elio da bude sa mnom. Znao sam da bih je odmah mogao
oduzeti Waterburyju. Njegovo vrijeme je ve isteklo. Ako hou, on e
sluati Bartoka sam.
Stajat emo otraga rekoh.
Vi moete biti strana osoba koja okolo eta.
 One su barem crne ree ona mislei na svo je hlae. U taksiju
sam spustio svoju ruku na njenu nogu kao neko obeanje, ali nisam
imao namjeru da obeanje odrim. Iz tornja krematorija se dizao dim,
a voda je stajala u pol tuceta napola smrznutih barica na poljunanim
stazama. Mimo nas prolo je mnogo ljudi s prethodne kremacije,
pretpostavljam; imali su ivahno veselo dranje ljudi koji su napustili
neku dosadnu zabavu i sada mogu nastaviti.
Ovim putem ree Sylvia.
Vi vrlo dobro poznajete ovo mjesto.
Tata je ovdje pokopan prije dvije godine.
Kad smo stigli do kapelice, svi su se razilazili. Waterburyjeva pitanja
o tijeku svijesti ba su me predugo zadrala. Osjetio sam udan
konvencionalni alac boli to na kraju nisam vidio Sarin kraj i tupo
pomislih: To je, dakle, bio njen dim to se vijao iznad vrtova u
predgrau. Henry je izaao sam, sav zaslijepljen od plaa; plakao je i
nije me vidio. Nikog drugog nisam poznao osim Sir Williama
Mallocka koji je nosio cilindar. On me pogleda s negodovanjem i
pouri dalje. Bilo je tu tucet mukaraca s izgledom dravnih
slubenika. Je li tu bio Dunstan? No to nije bilo tako vano. Neke
supruge bile su u drutvu svojih mueva. Barem su one bile
zadovoljne obredom to im se gotovo moglo proitati na eirima.
Poslije Sarina nestanka sve su se osjeale sigurnijima.
ao mi je ree Sylvia.
Nije vaa krivnja.
Pomislih: Da smo je balzamirali, one nikad ne bi bile sigurne. ak bi i
njeno mrtvo tijelo odreivalo mjerilo po kojemu bi se sudilo o drugim
tijelima.
Proao je Smythe i brzo odgacao po baricama ne govorei ni s kim.
Zauh kako neka ena ree: Carterovi su nas pozvali za vikend
desetog u mjesecu.
elite li da odem? upita Sylvia.
Ne, ne rekoh volio bih da ostanete.
Priao sam vratima kapelice i pogledao unutra. Pristup do pei bio je
na asak prazan, ali onda su poeli iznositi stare vijence i unositi
nove. Neka starica kleala je tu i molila se, to se nije podudaralo s
ovom situacijom; bila je kao neki glumac iz neke druge predstave
koga je iznenadilo dizanje zavjese. Neki poznati glas iza mene ree:
Drago mi je, ali i tuno to vas vidim ovdje, gospodine, odakle se
mrtvi ne vraaju.
Doli ste, Parkis! uzviknuh.
Vidio sam osmrtnicu u The Timesu, gospodine, pa sam zamolio
gospodina Savagea da mi da slobodan dan.
Pratite li uvijek svoje ljude ak tako daleko?
Ona je bila vrlo fina gospoa ree on prijekorno. Jednom me
je na ulici upitala za put ne znajui dakako razlog zato se tu nalazim.
A na koktel-partiji pruila mi je au erija.
Junoafrikog serija? zapitah ga s mukom.
Ne bih znao rei, gospodine, ali nain kako je to uradila oh,
takvih kao to je ona bila nije bilo mnogo. I moj sin takoer Stalno
pripovijeda onjoj.
Kako va sin, Parkis?
Nije dobro, gospodine. Ima estoke bolove u elucu.
Jeste li bili kod lijenika?
 Jo ne, gospodine. Vjerujem da je najbolje stvari prepustiti prirodi.
Do neke granice. Ogledao sam se na te strane ljude koji su svi poznali
Saru. Upitah: Tko su ovi ljudi, Parkis?
Onu mladu djevojku ne poznam, gospodine.
Ona je dola sa mnom.
Oprostite. Onaj tamo dalje je Sir William Mallock, gospodine.
Poznam ga.
Onaj gospodin to je upravo zaobiao baricu, gospodine, ef je
odjela u kojem radi gospodin Miles.
Dunstan?
Tako mu je ime, gospodine.
Kako vi mnogo znate, Parkis.
Mislio sam da je ljubomora posve mrtva; mislio sam da bih bio
spreman da je dijelim s mnotvom mukaraca kad bi samo opet bila
iva. Ali kad sam ugledao Dunstana u meni se na nekoliko sekundi
probudila stara mrnja. Sylvia viknuh kao da bi me Sarah
mogla uti jeste li veeras kamo pozvani na veeru?
Obeala sam Peteru
Peteru?
Waterburyju.
Zaboravite ga.
Jesi li tu, Sarah. Promatra li me? Gledaj kako mogu bez tebe. Nije to
tako teko, rekao sam joj. Moja mrnja mogla je vjerovati u njeno
preivljenje, samo moja ljubav je znala da ona vie ne postoji, kao da
je neka mrtva ptica.
Skupljao se novi pogreb, a ena pokraj ograde zbunjeno ustade
ugledavi strane ljude kako ulaze. Umalo se nije nala na spaljivanju
nekog drugog.
Mislim da bih mu mogla telefonirati.
Mrnja se prevukla preko predstojee veeri kao dosada. Opredijelio
sam se. Bez ljubavi morat u izvoditi ljubavne pokrete. Osjeao sam
krivnju prije nego sam poinio zloin zloin to nedunog uvlaim
u svoj labirint. Seksualni in ne mora predstavljati nita, ali kad
ovjek doe u moje godine onda naui da se u svako doba moe
pokazati da moe biti sve. Ja sam bio zatien, ali tko zna na kakve
bih mogao neuroze naii u tog djeteta? Na kraju veeri ja bih
nespretno vodio ljubav i sama moja nespretnost, ak moja
impotencija, ako se pokae da sam impotentan, mogla bi rijeiti
pitanje. Ili u struno voditi ljubav, pa bi je i moje iskustvo takoer
moglo dovesti u nepriliku. Zaklinjao sam Saru: Izvuci me iz
ovoga, izvuci me, zbog nje, ne zbog mene.
Sylvia ree: Mogla bih mu rei da mi je majka bolesna. Bila je
spremna lagati; bio je to kraj za Waterburyja. Jadni Waterbury. S tom
prvom lai trebali smo postati sukrivci. Stajala je tamo u crnim
hlaama izmeu zaleenih barica, a ja pomislih, da ovdje moe poeti
itava duga budunost. Zaklinjao sam Saru: Izvuci me iz toga. Neu
poinjati sve ispoetka i nanijeti joj bol. Ja sam nesposoban za ljubav.
Osim prema tebi, prema tebi. Ona sijeda starica krene prema meni,
drobei tanki led.
Jeste li vi gospodin Bendrix? upita ona.
Jesam.
Sarah mi je pripovijedala ree ona, i dok je oklijevala obuze me
neka luda nada da ona ima da mi preda neku poruku, da mrtvi mogu
govoriti.
 Vi ste bili njen najbolji prijatelj esto mi je pripovijedala.
Bio sam jedan od njenih prijatelja.
Ja sam njena majka. Nisam se ak ni sjetio je li njena majka
iva. U ono vrijeme uvijek smo imali tako mnogo toga da
pripovijedamo tako da su cijela podruja naih ivota bila prazna
poput ravne novootkrivene zemljopisne karte koju je trebalo poslije
popuniti.
Ona ree: Vi niste znali za mene, zar ne?
Pa zapravo
Henry me nije volio. To je bilo prilino nezgodno, pa sam se
drala po strani. Govorila je mirno i razborito, a ipak su joj suze tekle
iz oiju kao same od sebe. Mukarci i njihove supruge svi su se
razili; drugi su ljudi prolazili izmeu nas troje i ulazili u kapelu.
Samo je Parkis oklijevao. Mislio je valjda kako mi moda moe biti
na pomoi dajui mi daljnje obavijesti, ali se drao podalje, znajui,
kako bih rekao, svoje mjesto.
Moram vas zamoliti za veliku uslugu ree Sarina majka.
Pokuao sam se sjetiti njenog prezimena Cameron, Chandler,
poinjalo je sa C. Dola sam danas u takvoj urbi iz Great
Missendena ona obrie suze s oiju tako ravnoduno kao da
brie krpom za pranje posua. Bertram, sjetih se, tako joj je ime,
Bertram.
Da, gospoo Bertram rekoh.
I zaboravila sam premjestiti novac u svoju crnu torbicu.
Mogu li vam neto pomoi?
Ako biste mi mogli posuditi jednu funtu, gospodine Bendrix.
Znate, treba da neto veeram prije odlaska. U Great Missendenu rano
zatvaraju lokale i dok je govorila ponovno obrie oi. Neto me na
njoj podsjealo na Saru. Trijeznost u njenoj boli, moda neka
neodreenost. Nije li neko pre esto vrijeala Henryja? Rekoh:
Veerajte sa mnom, rano.
Ne bih vam htjela smetati.
Volio sam Saru rekoh.
I ja sam je voljela. Vratio sam se Sylviji i objasnio joj: To je
njena majka. Moram je pozvati na veeru. Ispriavam se. Mogu li vas
nazvati da se dogovorimo za drugu priliku?
Naravno.
Je li vae ime u telefonskom imeniku?
Waterbury je u imeniku ree ona turobno.
Idui tjedan.
Bit e mi drago. Ona mi prui ruku i ree: Zbogom.
Vidio sam da ona zna da je to bio proputen trenutak koji se ne
ponavlja. Hvala Bogu, to nije bilo vano. Blago aljenje i radoznalost
dok ne doe do stanice podzemne eljeznice i jedna ljutita rije
Waterburyju zbog Bartoka. Dok sam se vraao gospoi Bertram,
opazio sam da govorim opet Sari: Vidi, volim te. Ali ljubav se ne
moe uti tako uvjerljivo kao to se moe uti mrnju.
Kad smo se pribliavali vratima krematorija, primijetio sam da je
Parkis nestao. Nisam vidio kad je otiao. Jamano je shvatio da mi
vie nije potreban.
Gospoa Bertram i ja veerali smo u Isola Belli. Nisam htio onamo
gdje sam igda bio sa Sarom, i naravno, odmah sam poeo usporeivati
ovaj restoran sa svim ostalim restoranima koje smo zajedno
posjeivali. Sarah i ja nikad nismo pili chianti i sad me je nain
pijenja podsjetio na tu injenicu. Mogao sam ba naruiti nae
omiljelo crveno vino; i mislio sam na nju najvie to je bilo mogue.
ak je ispunila i prazninu.
Obred mi se nije sviao ree gospoa Bertram.
ao mi je.
Bio je tako neljudski. Kao na tekuoj vrpci.
inilo mi se prikladno. Napokon bilo je i molitava.
Onaj sveenik tko je bio onaj sveenik?
Nisam ga vidio.
Govorio je o Velikom Svemu. Dugo ga nisam razumjela. Mislila
sam da kae Veliki Sem. Ponovno su joj suze poele kapati u juhu.
Ona nastavi: Gotovo sam se nasmijala i Henry me vidio. Vidjela
sam da mi je to pripisao na teret.
Ne slaete se s njim?
On je vrlo podao ovjek ree ona, pa obrie suze ubrusom i
pone estoko zveckati licom po juhi mijeajui rezance. Jednom
sam morala od njega posuditi deset funti, jer sam dola u London u
namjeri da ostanem, a zaboravila torbicu. To se svakome moe
dogoditi.
Naravno da moe.
Uvijek se ponosim s tim to nikome na svijetu nita ne dugujem.
Njeno pripovijedanje podsjealo je na sistem podzemne eljeznice;
kretalo se u krugovima i zavojima. Uz kavu sam poeo primjeivati
povratne stanice: Henryjeva podlost, njeno financijsko potenje, njena
ljubav prema Sari, njeno nezadovoljstvo s pogrebnim obredom,
Veliko Sve iz tih stanica neki su vlakovi ili prema Henryju.
Bilo je tako smijeno ree ona. Nisam se htjela smijati.
Nitko nije volio Saru vie od mene. Kako mi svi uvijek to isto
tvrdimo i kako se ljutimo kad to ujemo iz tuih usta. Ali Henry to
nije htio razumjeti. On je hladan ovjek.
Jako sam se trudio da promijenim tijek razgovora. Ne znam kakav
smo drukiji obred mogli izabrati.
Sarah je bila katolkinja ree ona. Uzela je au i u jednom
gutljaju ispila pol ae vina.
Glupost rekoh.
Oh ree gospoa Bertram ona to ni sama nije znala.
Odjednom, neobjanjivo, osjetio sam strah poput ovjeka koji je
poinio takozvani savreni zloin, pa promatra prve neoekivane
pukotine u zidu svoje obmane. Kako duboko zadire ta pukotina?
Moe li se na vrijeme zatrpati?
Nita ne razumijem to govorite. Zar vam Sarah nikad nije rekla
da sam neko bila katolkinja?
Nije.
Nisam bila neka naroita katolkinja. Znate, moj mu je mrzio sve
to. Ja sam bila njegova trea ena, i prve godine, kad bih se naljutila
na njega, znala bih mu rei da nismo propisno vjenani. Bio je opak
ovjek doda ona mehaniki.
Ako ste vi katolkinja, to ne znai da je i Sarah. Ona otpije jo jedan
gutljaj vina i ree: To jo nikad ni ivoj dui nisam rekla. Mislim
da sam malo pripita. Mislite li da sam pripita, gospodine Bendrix?
Naravno da niste. elite li jo vina? Dok smo ekali vino pokuala
je prebaciti razgovor, ali sam je nepopustljivo vraao natrag. to
ste s tim htjeli rei Sarah je bila katolkinja?
Obeajte da neete rei Henryju.
Obeajem.
 Neko vrijeme bili smo u Normandiji. Sarah je tek navrila dvije
godine. Moj mu je obiavao ii u Deauville. Tako je on govorio, ali
sam znala da posjeuje svoju prvu enu. Jako sam se razljutila. Sarah
i ja pole smo u etnju du pjeane obale. Sarah je stalno htjela sjesti,
a ja sam joj dopustila da se malo odmori pa smo se opet jo malo
etale. Rekla sam: Sarah, ovo je tajna izmeu tebe i mene. Ve
tada je znala uvati tajnu ako je htjela. Bojala sam se da vam to
ispripovijedam, ali to je bila dobra osveta, zar ne?
Osveta? Ne razumijem vas dobro, gospoo Bertram.
Mom muu, naravno. Nije to bilo samo zbog njegove prve ene.
Rekla sam vam da mi nije doputao da budem katolkinja? Oh, nastale
bi takve scene kad sam pokuala poi na misu, pa sam pomislila:
Sarah e postati katolkinja, a on nee znati i ja mu neu rei, osim ako
se stvarno razljutim.
I rekli ste mu?
Godinu dana poslije toga otiao je i ostavio me.
Tako ste opet mogli biti katolkinja?
Oh, pa nisam mnogo vjerovala, znate. A tada sam se udala za
idova; i on je bio teak. Kau da su idovi vrlo plemeniti. Ne
vjerujte. Oh, ovaj je bio opak ovjek.
Ali to se dogodilo na obali?
Nita se, naravno, nije dogodilo na obali. Htjela sam samo rei da
smo se tim putem etale. Ostavila sam Saru pred vratima i ula da
naem sveenika. Morala sam mu malo slagati nedune lai da
bih mu objasnila stvar. Mogla sam sve svaliti na svog mua. Rekla
sam da je prije vjenanja obeao, a poslije prekrio obeanje. Mnogo
je pomoglo to nisam znala dobro francuski. Kad ovjek ne zna prave
rijei sve zvui strano istinito. Uostalom, on je to odmah uinio, a mi
smo poslije objeda uhvatile autobus da se vratimo.
 to je uinio?
Krstio je na katoliku vjeru.
Je li to sve? upitah s olakanjem.
Pa to je sakrament bar tako kau.
Najprije sam pomislio da ste rekli da je Sarah bila prava katolkinja.
Pa, znate, bila je, samo to nije znala. eljela bih da ju je Henry
propisno pokopao ree gospoa Bertram, a groteskne suze
ponovno poee kapati.
Ne moete ga kriviti kad ak ni Sarah nije znala.
Uvijek sam eljela da je se to primi. Kao cijepljenje.
ini mi se da se kod vas ba nije jako primilo nisam se
mogao suzdrati da to ne kaem, ali ona se nije uvrijedila. Oh
ree ona imala sam mnogo iskuenja u svom ivotu. Nadam se da
e na kraju sve biti dobro. Sarah je bila vrlo strpljiva sa mnom. Bila je
dobra djevojka. Nitko je nije bolje razumio od mene. Popila je jo
malo vina, pa ree: Da ste je bar vi dobro poznavali. Eto, da je bila
odgojena kako treba, da se ja nisam udala za tako nemogue
mukarce, iskreno vjerujem da je mogla postati svetica.
Ali se jednostavno nije primilo rekoh surovo i doviknuh
konobaru neka donese raun. Na leima sam osjetio kao da me je
uhvatio vjetar od leta onih sivih gusaka to lete iznad naih buduih
grobova, ili sam se nahladio u ledenom perivoju. Samo da je to
smrtonosna nahlada kao to je bila u Sare.
Nije se primilo, ponavljao sam sam sebi cijelim putem kui u
podzemnoj eljeznici, poto sam ostavio gospou Bertram kod
Marylebonea i posudio joj jo tri funte jer je sutra srijeda i ja moram
biti kod kue zbog dvorkinje. Jadna Sarah, ono to se primilo to je
bio taj niz mueva i ouha. Njena majka ju je uspjeno nauila da
jedan mukarac nije dovoljan za cijeli ivot, ali ona sama je prozrela
lane razloge udaja svoje majke. Kad se udala za Henryja, udala se za
cijeli ivot; to sam u oaju spoznao.
Ali ta mudrost nema veze s onim podmuklim obredom blizu obale.
Nisi se Ti primio, rekao sam Bogu, u koga nisam vjerovao, tom
imaginarnom Bogu za koga je Sarah mislila da mi je spasio ivot
(moe li se zamisliti: u koju svrhu?) i koji je u svom nepostojanju
unitio jedinu duboku sreu koju sam igda doivio. O, ne, nisi se Ti
primio, jer to bi bila magija, a ja u magiju vjerujem jo manje nego
to vjerujem u Tebe. Magija je Tvoj kri, Tvoje uskrsnue tijela,
Tvoja sveta katolika Crkva, Tvoja zajednica svetaca.
Leao sam na leima i promatrao kako se sjene drvea Commona
prepliu na mom stropu. To je samo sluajnost, pomislih, uasna
sluajnost koja ju je na kraju gotovo vratila Tebi. Ne moe se s malo
vode i jednom molitvom za cijeli ivot obiljeiti dvogodinje dijete.
Kad bih u to vjerovao, vjerovao bih u Tijelo i Krv. Nije bila Tvoja sve
ove godine, bila je moja. Ti si na kraju pobijedio. Nije potrebno da me
na to podsjea, ali ona me nije varala s Tobom, dok je ovdje leala sa
mnom, na ovom krevetu s ovim jastukom pod kriima. Dok je
spavala, ja sam bio s njom, ne Ti. Ja sam je uzimao, ne Ti.
Sva su se svjetla pogasila i tama pala preko kreveta, a ja sam sanjao
da sam na sajmu s pukom u ruci. Pucao sam u boce koje su se inile
kao da su napravljene od stakla, ali moja tanad odskakala je od boca
kao da su bile presvuene elikom. Pucao sam i pucao i ni jednu
nisam mogao razbiti. U pet ujutro sam se probudio s istom milju u
glavi: tijekom onih godina ti si bila moja, a ne Njegova.
 5.

Kad sam pomislio da bi me moda Henry mogao pozvati da ivim s

njim u njegovoj kui, bila je to moja sablasna ala. Nisam zapravo
oekivao tu ponudu, a kad ju je iznio bio sam iznenaen. ak i njegov
posjet tjedan dana nakon pogreba bio je iznenaenje; jo nikad nije
bio u mojoj kui. Sumnjam da se igda pribliio mnogo blie junoj
strani Commona nego li one noi kad sam ga po kii sreo na
Commonu. uo sam da netko zvoni i pogledao kroz prozor, jer nisam
elio nikakvih posjetilaca; pomislio sam da bi to mogao biti
Waterbury i Sylvija. Svjetiljka pokraj platane iarala je Henryjev crni
eir. Siao sam niza stube i otvorio vrata. Sluajno ovuda
prolazim lagao je Henry.
Ui.
Stajao je i nespretno oklijevao dok sam vadio pie iz ormaria. On
ree: ini mi se da te zanima general Gordon.
Trae da napiem biografiju.
Hoe li je napisati?
Mislim da hou. Sada mi se ba ne radi.
Ni meni se ne radi ree Henry.
Zasijeda li jo Kraljevska komisija?
Da.
To ti daje mogunost da o neem razmilja.
Zbilja? Da, mislim da je tako. Do prekida za objed.
Uostalom, to je vaan posao. Izvoli svoj sherry.
To nije ni ivoj dui od koristi.
Kako je dugaak put prevalio Henry od one samodopadne fotografije
u Tatleru koja me je onako naljutila. Dao sam poveati Sarinu
fotografiju s obine amaterske fotografije, pa sada lei preokrenuta na
mom pisaem stolu. On je prevrne. Sjeam se kad sam je
fotografirao ree on. Sarah mi je rekla da ju je fotografirala jedna
njezina prijateljica. Pretpostavljam da je lagala da bi potedjela moje
osjeaje. Na slici se inila mlaa i sretnija, ali ne i ljepa nego u
godinama kad sam je ja upoznao. elio bih da sam joj ja mogao
pridonijeti da tako izgleda, ali sudbina je ljubavnika da promatra kako
se nesrea poput sadre stvrdnjava oko njegove ljubavnice.
Henry ree: Pravio sam budalu od sebe da bih je natjerao da se
nasmijei. Je li general Gordon zanimljiva linost?
Na neki nain jest.
Ovih dana udno se osjeam u kui. Pokuavam to je vie mogue
da ne ulazim u kuu. Pretpostavljam da nisi slobodan da veeramo u
klubu? ree Henry.
Imam mnogo posla koji moram dovriti.
On se ogleda po mojoj sobi i ree: Ovdje nema mnogo mjesta za
svoje knjige.
Nemam. Neke moram drati pod krevetom.
On podie asopis to mi ga je poslao Waterbury prije intervjua da mi
pokae primjerak svog rada i ree: U mojoj kui ima mjesta.
Zapravo bi mogao imati vlastiti stan. Bio sam previe zapanjen da
bih mogao odgovoriti. On urno nastavi, prevrui stranice asopisa
kao da ga u stvari ne zanima njegov prijedlog. Razmisli. Ne mora
sada odluiti.
To je vrlo lijepo od tebe, Henry.
Ti bi meni uinio uslugu, Bendrix.
Pomislih: zato ne? Smatraju da pisci nisu nekonvencionalni. Zar sam
ja konvencionalniji od nekog vieg dravnog slubenika?
Noas sam sanjao ree Henry o svima nama.
Zaista?
Mnogo toga se ne sjeam. Zajedno smo pili. Bili smo sretni. Kad
sam se probudio mislio sam da nije mrtva.
Ja o njoj sada ne sanjam.
elio bih da smo pustili onog sveenika da radi kako eli.
To bi bilo apsurdno, Henry. Ona nije bila nita vea katolkinja od
tebe ili mene.
Vjeruje li u zagrobni ivot, Bendrix?
Ako misli osobni ivot poslije smrti ne.
Ne moe se pobiti, Bendrix.
Nemogue je bilo to pobiti. Piem, recimo, roman, pa kako moe
dokazati da se opisani dogaaji nikad nisu dogodili, da linosti nisu
stvarne? Sluaj. Danas sam na Commonu sreo ovjeka sa tri noge.
Uas ree Henry ozbiljno. Izrod?
I bile su pokrivene ribljim ljuskama.
ali se.
Ali dokai mi da se alim, Henry. Ti nita vie ne moe pobiti
moju priu, kao to ja ne mogu pobiti postojanje Boga. Ja jednostavno
znam da je on la, isto kao to ti zna da je moja pria lana.
Naravno, postoje dokazi.
Oh, mogao bih i ja izmisliti filozofski dokaz za svoju priu, rekao
bih, zasnovan na Aristotelu.
Henry naglo vrati razgovor na svoju prethodnu temu. Ako doe i
stanuje u mene, moe neto i utedjeti. Sarah je uvijek govorila da
tvoje knjige nemaju onaj uspjeh koji zasluuju.
Oh, sjena uspjeha pala je na njih. Pomislio sam na
Waterburyjev lanak. Rekoh: Naie trenutak kad moe uti kako
popularni kritiari zamau pera za pisanje hvalospjeva ak prije nego
li je idua knjiga napisana. To je samo pitanje vremena. Govorio
sam, jer se jo nisam odluio.
Henry ree: Nema vie gorine, zar ne, Bendrix? Naljutio sam se
na tebe u tvom klubu zbog onog ovjeka. Ali zar je to sad uope
vano?
Pogrijeio sam. On je bio samo neki suludi raspaljivaki racionalist
koji ju je zainteresirao sa svojim teorijama. Zaboravi to, Henry.
Ona je bila dobra, Bendrix. Ljudi pripovijedaju, ali ona je bila
dobra. Nije bila njena krivnja da je ja nisam mogao pa voljeti
kako treba. Zna da sam strano razborit i oprezan. Nisam od one vrsti
koja moe biti ljubavnik. Ona je eljela nekoga kao to si ti.
Ostavila je i mene. Otila, Henry.
Zna li da sam jedno proitao jednu tvoju knjigu; Sarah me
natjerala. Opisao si kuu poslije enine smrti.
astohlepan domain.
To je bio naslov. U ono vrijeme mi se inilo da je sve u redu.
Smatrao sam da je vrlo uvjerljiva, ali si potpuno pogrijeio, Bendrix.
Opisivao si kako se muu kua inila uasno prazna; hodao je
sobama, pomicao stolce, pokuavajui stvoriti dojam kretanja kao da
je jo netko tamo. Kadto bi si natoio pie u dvije ae.
Zaboravio sam. Zvui pomalo knjievno.
 To nekako ne pristaje, Bendrix. Muka je u tome to se kua ne ini
prazna. Vidi, u staro vrijeme esto sam se vraao kui iz ureda, a ona
bi bila negdje vani moda s tobom. Dozivao bih je, a ona ne bi
odgovorila. Tada je kua bila prazna. Gotovo sam oekivao da neu
nai ni pokustva. Zna da sam je na svoj nain volio, Bendrix.
Posljednjih mjeseci, kad sam se vratio kui a nje nije bilo tamo,
uasavao sam se da me eka pismo. Dragi Henry zna kako se to
ve pie u romanima?
Da.
Ali sad se kua vie nikad ne ini tako prazna. Ne znam kako da to
opiem. Zato to je vie nema uope nije otila. Zna, nikad nije
negdje drugdje. Ne objeduje ni s kim, nije s tobom u kinu. Nigdje ona
ne moe biti osim u svom domu.
Ali gdje je njen dom? upitah.
Oh, mora mi oprostiti, Bendrix. Vrlo sam napet i umoran. Ne
spavam dobro. Kako ne mogu razgovarati s njom, razgovaram o njoj;
a to mogu jedino s tobom.
Ona je imala mnogo prijatelja. Sir William Mallock, Dunstan
S njima ne mogu razgovarati o njoj. Kao ni s onim ovjekom,
Parkisom.
Parkis! uzviknuh, zar je on zauvijek uao u nae ivote?
Rekao mi je da je bio na njenoj koktel-partiji. Sarah je skupljala
udne ljude. Rekao je da ga i ti pozna.
to je zaboga htio od tebe?
Rekao je da je ona bila vrlo ljubazna prema njegovu sinu sam
Bog zna kada. Djeak je bolestan. ini se da eli neto njeno za
uspomenu. Dao sam mu jednu ili dvije njene stare djeje knjige. Bilo
ih je mnogo u njenoj spavaonici i sve iarane olovkom. To je dobar
nain da ih se rijeim. ovjek ih jednostavno ne moe poslati
Fovlesu, zar ne? Nema nita loe u tome da ih poklonim, zar ne?
Ne. To je bio ovjek iz Savageove detektivske agencije koga sam
namjestio da je prati.
Mili Boe, da sam to znao Ali inilo mi se da ju je zaista volio.
Parkis je ovjean rekoh. Njega je lako ganuti.
Ogledao sam se po svojoj sobi. Odakle Henry dolazi, tamo nee biti
nita vie od Sare, ak moda i manje, jer e ona tamo biti
razvodnjena.
Preselit u se k tebi, Henry, ali mi mora dopustiti da platim dio
stanarine.
Vrlo mi je milo, Bendrix. Ali ta kua je slobodan posjed i ne
plaam nita. Ali moe platiti svoj dio opinskog prireza.
Uz tromjeseni otkaz kako bih mogao nai drugi stan za
iznajmljivanje kad se bude ponovno oenio. Shvatio me je sasvim
ozbiljno.
Nikad se vie ne bih elio oeniti. Nisam tip za brak. Sari sam
nanio veliko zlo kad sam se njome oenio. To sada znam.
 6.

I tako sam se preselio na sjevernu stranu Commona. Propala mi je

stanarina za tjedan dana, jer je Henry elio da se odmah preselim.
Platio sam pet funti za kamion koji je prevezao moje knjige i odjeu.
Dobio sam gostinjsku sobu, a ostavu je Henry preuredio u moju radnu
sobu. Gore na katu bila je kupaonica. Henry se preselio u svoju
dnevnu sobu, a njihova zajednika soba s hladnim branim krevetima
ostavljena je za goste, koji nikad nisu dolazili. Nakon nekoliko dana
poeo sam razumijevati to je Henry mislio kad je rekao da kua
nikad nije prazna. Radio sam u Britanskom muzeju do zatvaranja, a
zatim se vratio i ekao Henryja, pa smo obino izili da neto
popijemo u Pontefract Arms. Jedno kad je Henry otiao na neko
savjetovanje u Bournemouth, pokupio sam neku djevojku i doveo je
kui. Nije ilo. Znao sam to odmah; bio sam impotentan. I da
potedim njene osjeaje rekao sam joj da sam jednoj eni, koju sam
volio, obeao da to nikad neu initi ni s jednom drugom. Bila je vrlo
zlatna i puna razumijevanja; prostitutke imaju veliko potovanje
prema osjeajima. Taj put u dui nisam traio nikakve osvete, nego
sam samo osjeao tugu to zauvijek naputam neto u emu sam tako
mnogo uivao. Poslije sam sanjao o Sari; bili smo opet ljubavnici u
mojoj staroj sobi na junoj strani, ali i opet nije ilo, samo ovaj put
zbog toga nisam bio tuan. Bili smo sretni i nismo se alili.
Nekoliko dana poslije otvorio sam ormar u svojoj spavaonici i naao
hrpu djejih knjiga. Henry je opljakao ovaj ormar za Parkisova sina.
Bilo je tu nekoliko knjiga bajki Andrewa Langa s koricama u boji,
mnogo knjiga Beatrix Potters, Djeca iz Nove ume, Rugoba na
Sjevernom polu, i jo nekoliko starijih knjiga za odraslu djecu
Posljednja ekspedicija Kapetana Scotta i pjesme Thomasa Hooda.
Ova posljednja bila je uvezana u kou na kolski nain, s natpisom da
je ta knjiga poklonjena Sari Bertram za napredak u algebri. Algebra!
Kako se ovjek mijenja.
Te veeri nisam mogao raditi. Leao sam na podu meu knjigama i
pokuao otkriti barem nekoliko znaajki u praznim poljima Sarinog
ivota. Kadto ljubavnik ezne da bude takoer otac i brat;
ljubomoran je na godine koje nije podijelio s njom. Rugoba na
Sjevernom polu vjerojatno je jedna od Sarinih prvih knjiga jer je
gotovo sva bila zaprljana kredama arenih boja, besmisleno,
unitavajue. U jednoj od knjiga Beatrix Potters ime joj je bilo
napisano olovkom; jedno tampano slovo bilo je napisano naopako. U
knjizi Djeca iz nove ume napisala je vrlo uredno i tono: Sarah
Bertram. Njena knjiga. Molim trai dozvolu da posudi, a ako je
ukrade, bit e to na tvoju alost. Bile su to primjedbe svojstvene
svakom djetetu koje je igda ivjelo; tragovi tako anonimni kao otisci
ptijih nogu zimi u snijegu. Kad sam zatvorio knjigu, odmah ju je
prekrila prolaznost vremena.
Sumnjam da je igda itala Hoodove pjesme. Stranice su bile jednako
iste kao onda kad joj je njena razrednica ili neki odlian posjetilac
predao tu knjigu. A kad sam htio vratiti knjigu u ormar, na pod je
ispao tiskani list papira vjerojatno program tog istog dodjeljivanja
nagrade. Meni poznatim rukopisom na cedulji je bilo napisano:
Kakva jezovita glupost (Ali ak i nai rukopisi poinju kao mladi
pa s vremenom prelaze u umorne arabeske). Mogao sam zamisliti
Saru kako to pie i pokazuje svojoj susjedi dok se razrednica vraa na
svoje mjesto, a roditelji joj s potovanjem pljeu. Ne znam zato, ali
kad sam ugledao tu izreku jedne uenice, s uzbuenjem,
nerazumijevanjem i povjerenjem sjetio sam se jedne druge njene
reenice: Ja sam laljivka i varalica. Ovdje pod rukom bila je
nedunost. Kakva teta to nije ivjela jo samo dvadeset godina da bi
to sama na sebi osjetila. Laljivka i varalica. Jesam li je ja tako opisao
u trenutku bijesa? Uvijek je podravala moju kritiku, samo su se
pohvale okliznule od nje poput snijega.
Okrenuo sam list i proitao program od 23. srpnja 1926: Muzika na
vodi J. Handela, svira gospoica Duncan, R. C. M11; recitacija
Beatrice Collins: Lutah usamljena kao oblak Tudora Avresa izvodi
kolsko pjevako drutvo; Chopinov valcer u A-molu, violinski
recital izvodi Mary Pippitt. Dugo ljetno poslijepodne od prije
dvadeset godina proteglo je svoje sjene prema meni, a ja sam mrzio
ivot, koji nas tako mijenja na gore. Pomislih, da sam tog ljeta upravo
poeo pisati svoj prvi roman; kad sam poeo raditi, bilo je tako
mnogo uzbuenja, ambicije, nade; tada nisam bio ogoren, bio sam
sretan. Vratio sam list u neproitanu knjigu i gurnuo je u dno ormara
ispod Rugobe i Beatrix Potters. Oboje smo bili sretni dok nas je
razdvajalo samo deset godina i nekoliko pokrajina, koje e se poslije
spojiti bez neke osobite svrhe, osim da jedno drugom zadamo tako
mnogo boli. Uzeo sam Scottovu Posljednju ekspediciju.
To je neko bila jedna od mojih omiljenih knjiga. Sada se inila
neobino zastarjela. To junatvo gdje je led bio jedini neprijatelj,
samortvovanje koje ukljuuje vlastitu smrt i niiju drugu. Izmeu
nas i njih stajala su dva rata. Pogledao sam fotografije: brade i zatitne
naoale, male mogile od snijega, britanska dravna zastava, poniji
dugakih griva kao staromodnih frizura izmeu ogoljenih stijena. ak
je i smrt predstavljala odsjek onog vremena, kao i uenica to je
oznaila stranice crtama, usklinicima i koja je uredno napisala na
rubu Scottovog posljednjeg pisma kui: A to dolazi poslije? Bog?
Robert Browning takoer je bila odsjek vremena. ak joj je onda,
pomislih, On bio na pameti. On je bio isto tako potajni ljubavnik, koji
iskoritava prolazno raspoloenje kao neki junak koji nas namamljuje
svojim nevjerojatnostima i svojim legendama. Stavio sam natrag
posljednju knjigu i okrenuo klju u bravi.

11
R.C.M. Royal College Of Music Kraljevska visoka muzika kola; eng.
(Prev.)
 7.

Gdje si bio, Henry upitah. Obino je bio prvi pri zajutraku a

kadto je odlazio od kue prije nego sam siao, ali jutros njegov tanjur
nije bio taknut. uo sam kako se prednja vrata tiho otvaraju i on se
pojavio.
Oh, samo sam se malo proetao ulicom ree on neodreeno.
Cijelu no bio si vani? zapitah.
Ne, naravno, nisam.
Da bi se oslobodio te optube, ree mi istinu: Danas je otac
Crompton sluio misu za Saru.
To jo uvijek radi?
Jednom mjeseno. Smatrao sam da uljudnost zahtijeva da se
pojavim.
Mislim da nije znao da si tamo.
Poslije sam priao da mu zahvalim. Zapravo pozvao sam ga na
veeru.
Onda u ja izii.
elio bih da ne izae, Bendrix. Napokon, on je na svoj nain bio
Sarin prijatelj.
Nee i ti valjda postati vjernik, Henry?
Naravno da neu. Ali oni imaju isto toliko prava na svoje miljenje
kao to i mi imamo na svoje.
I tako je doao na veeru. Ruan, upalih obraza, nezgrapan, s nosom
Torquemade to je bio ovjek koji je uvao Saru od mene. On ju je
podravao u apsurdnom zavjetu, koji je trebala zaboraviti za tjedan
dana. Ona je po kii ila u njegovu crkvu traei utoite, a umjesto
toga nala je smrt. Bilo mi je teko da pokaem ak i najosnovniju
uljudnost i Henry je morao sam izgurati sav teret veere. Otac
Crompton nije bio naviknut da veera izvan svoje kue. Imao sam
dojam da on to prima kao dunost na koju je teko mogao sabrati
misli. Bio je vian samo lakoj drutvenoj konverzaciji, a odgovori su
mu padali kao panjevi preko ceste.
U ovom kraju imate mnogo sirotinje; tako mi se ini ree Henry
dok smo jeli sir, i bio je prilino umoran. Pokuao je tako mnogo tema
utjecaj knjiga, kino, nedavan posjet Francuskoj, mogunost treeg
rata.
To nije problem odgovori otac Crompton.
Henry se jako trudio. Nemoral? zapita u pomalo neiskrenom
tonu koji ne moemo izbjei u takvom razgovoru.
To nikad nije problem ree otac Crompton.
Mislio sam, moda na Commonu se nou vidi
To se, kako vidite, dogaa na svakom otvorenom prostoru. Osim
toga, sada je zima.
I s tim je okonana ova tema.
Izvolite jo malo sira, oe?
Ne, hvala.
Pretpostavljam da u ovakvom predjelu imate mnogo muke da
skupite prilog hou rei za dobrotvorne svrhe.
Ljudi daju koliko mogu.
Malo brandyja uz kavu?
 Ne, hvala vam.
Neete imati nita protiv ako mi
Naravno da neu. Od brandyja ne mogu zaspati, to je sve; a moram
ustati u est.
Ali zato?
Molitve. ovjek se navikne.
Bojim se da nikad nisam mogao mnogo moliti ree Henry,
od djeakog doba. Molio bih da proem s odlinim.
I jeste li proli?
S vrlo dobrim. Kako vidim, takva vrst molitve ne pomae mnogo,
zar ne, oe?
Bolje ikakva nego nikakva. U svakom sluaju, to je priznanje
Boje moi, i to je mislim neka vrsta hvalospjeva.
Otkako je poela veera, nisam ga uo da tako mnogo govori.
A ja sam mislio rekoh da je to slino kucanju o drvo ili kao
izbjegavanje crte na rubu plonika. U toj dobi svakako.
Oh ree on pa nisam ja protiv malo praznovjerja. Tako ljudi
dou na pomisao da ovaj svijet nije sve. Pogledao me runo niza
svoj nos. To bi mogao biti poetak mudrosti.
Vaa je crkva svakako duboko utonula u praznovjerje: sv.
Januarije, kipovi koji krvare, vizije Djevice, i sve takve stvari.
Pokuavamo da odijelimo ono to nije istinito. A zar nije
pametnije vjerovati da se bilo to moe dogoditi, nego?
Zvonce zazvoni. Henry ree: Rekao sam djevojci da moe poi na
spavanje. Molim vas oprostite, oe, samo asak.
 Idem ja rekoh. Bio sam sretan, to sam pobjegao od njegove
teke prisutnosti. Odgovori su mu bili previe spremni; jedan amater
se nikad ne bi smio nadati da e ga uhvatiti u pogreci. On je bio
poput arobnjaka koji samo svojom vjetinom gnjavi ovjeka. Otvorio
sam ulazna vrata i ugledao krupnu enu u crnini kako dri neki
paketi. Pomislio sam da je to naa dvorkinja dok nije rekla: Jeste
li vi gospodin Bendrix, gospodine?
Jesam.
Moram vam ovo predati i brzo mi gurne paketi u ruku kao da
je sadravao neto eksplozivno.
Od koga je paket?
Od gospodina Parkisa, gospodine. Prevrtao sam paket s
nevjericom. Pomislio sam da je moda zametnuo neki od svojih
dokaza pa mi ga sad naknadno alje. elio sam da zaboravim
gospodina Parkisa.
Hoete li mi dati potvrdu; gospodine? Moram paket predati vama u
ruke.
Nemam ni olovke ni papira. Zaista, ne mogu se gnjaviti.
Vi znate kakav je gospodin Parkis kad su u pitanju dokumenti,
gospodine. Imam olovku u torbici.
Napisao sam joj potvrdu primitka na poleini neke stare omotnice.
Paljivo ju je spremila u torbicu i zatim je sitnim koracima odjurila
prema vratima kao da je eljela otii to je mogue dalje i bre. Stajao
sam u predsoblju i odvagnuo predmet u ruci. Henry mi doviknuo iz
blagovaonice. to je, Bendrix?
Paket od Parkisa rekoh. To je zvualo kao fraza koja se teko
izgovara.
Vjerojatno vraa knjigu.
 U ovo doba? Na mene je adresirano.
Pa to je onda? Nisam htio otvoriti paketi; zar nismo obojica
bili zauzeti bolnim stanjem zaboravljanja? Osjeao sam da sam
dovoljno kanjen za svoje posjete agenciji gospodina Savagea. Zauh
glas oca Cromptona kako ree: Gospodine Miles, sada moram
poi.
Jo je rano.
Pomislih, ako ostanem u sobi, neu se morati pridruiti ljubaznou
Henryjevoj ljubaznosti, moda e prije otii. Otvorio sam paketi.
Henry je imao pravo. Bile su to bajke Andrewa Langa, ali izmeu
listova bio je umetnut jedan listovni papir. Bilo je to Parkisovo pismo.
Potovani gospodine Bendrix proitao sam, i pomislivi da je to
pismo zahvalnosti, uoio sam posljednje reenice. I tako pod tim
okolnostima ne bih elio dalje drati ovu knjigu u kui, pa se nadam
da ete objasniti gospodinu Milesu da ne postoji nezahvalnost sa
strane Vama odanog Alfreda Parkisa.
Sjeo sam na stolac u predsoblju. uo sam Henryja kako kae:
Nemojte misliti da sam ograniena miljenja, oe Crompton i
poeh itati Parkisovo pismo od poetka.
Potovani gospodine Bendrix, piem vama a ne gospodinu Milesu,
jer sam siguran u vau simpatiju zbog naeg bliskog, premda tunog,
druenja i zbog toga to ste vi knjievni gentleman mate i naviknut
na neobine dogaaje. Vi znate da se moj sin u posljednje vrijeme
loe osjea, i kako to nije zbog sladoleda, bojao sam se upale slijepog
crijeva. Lijenik kae da treba operirati to ne moe koditi ali ja
se jako bojim mog jadnog sina dati pod no, jer je njegova majka
umrla pod noem. Siguran sam da je to bilo zbog nepanje, i to bih ja
uinio kad bih na isti nain izgubio sina? Bio bih potpuno sam.
Oprostite zbog ovih detalja, gospodine Bendrix, ali u mojoj profesiji
navikli smo da stvari iznosimo redom i da stvari najprije objasnimo
tako da se sudac ne moe poaliti da mu injenice ve nisu jasno
prikazane. Tako sam u ponedjeljak rekao lijeniku da priekamo dok
ne budemo posve sigurni. Ipak ja kadto pomislim da mu je to
donijela nahlada i ekanje vani, dok je uhodio ispred kue gospoe
Miles, a vi ete mi oprostiti ako kaem da je ona bila vrlo ljubazna
gospoa koja je zasluila da je ostavimo na miru. U mom poslu ne
moe ovjek uzimati i birati po volji, ali sve od onog prvog dana u
Maiden Laneu poelio sam da smo uhodili neku drugu enu. No moj
sin je bio strahovito uzbuen kad je uo da je jadnica umrla. Samo je
jednom s njim razgovarala, ali nekako je doao do zakljuka, mislim,
da je njegova majka bila poput nje, to ona u stvari nije bila, premda
je bila uistinu na svoj nain dobra ena koja mi nedostaje svakog dana
mog ivota. Pa kad mu se temperatura popela na 39.5, to je za
djeaka kao to je on visoka temperatura, poeo je razgovarati s
gospoom Miles isto onako kao onda na ulici, pa joj je rekao da je
uhodi to, naravno, ne bi uinio, jer je ak u svojoj dobi imao svoj
profesionalni ponos. Zatim je poeo plakati kad je ona otila, a zatim
je spavao, ali kad se probudio, temperatura mu je jo uvijek bila 38,9,
i traio je dar to mu ga je u snu obeala. Zbog toga sam gnjavio
gospodina Milesa i prevario ga, zbog ega se stidim, jer nije postojao
profesionalni razlog, ve je to bilo samo zbog moga jadnog sina.
Kad sam dobio knjigu i dao mu je, on se smirio. Ali sam bio
zabrinut, jer je lijenik rekao da vie nee preuzeti nikakav rizik i da u
srijedu mora otii u bolnicu, a da je bilo slobodnih kreveta, poslao bi
ga jo noas. Pa vidite, zbog moje jadne ene i mog jadnog sina,
nisam mogao spavati od briga i bojao sam se noa. Vama, gospodine
Bendrix, mogu slobodno rei da sam se usrdno molio. Molio sam se
Bogu, a zatim sam se molio svojoj eni da uradi to moe, jer ako je
itko u raju, onda je ona sada tamo, a molio sam gospou Miles ako je
tamo neka takoer uini to moe. Pa ako se odrastao ovjek moe
tako vladati, gospodine Bendrix, moete razumjeti da je moj jadni sin
u mati vidio razne stvari. Kad sam se jutros probudio, temperatura
mu je bila 37,3 i nije osjeao bolove, a kad je doao lijenik vie
uope nije bilo otekline, pa je lijenik rekao da moemo jo malo
priekati, i on se cijeli dan osjeao dobro. Ali rekao je lijeniku da je
dola gospoa Miles i odnijela mu bol dodirnula mu lijevu stranu
trbuha, oprostite mi taj nepristojni izraz i neto mu je napisala u
knjizi. Ali lijenik je rekao da mora biti jako miran, da ga ta knjiga
uzbuuje, pa tako pod tim okolnostima vie bih volio da nemam tu
knjigu u kui
Kad sam okrenuo pismo naao sam post scriptum.
Neto je napisano u knjizi, ali svatko moe vidjeti da je to napisano
prije mnogo godina, dok je gospoa Miles bila malena djevojica,
samo to ja to ne mogu objasniti svom jadnom sinu od straha da mu
se bol ne vrati. S potovanjem A. P.
Okrenuo sam isti list na poetku knjige i tamo naao neuoblienu
rkariju tintanom olovkom, istu onakvu kakvu sam prije vidio u
drugim knjigama u kojima je dijete imenom Sarah Bertram sastavljalo
svoje biljeke.
Bolesna kad bijah,
majka da mi knjigu,
Bolestan tko lei,
bolest od nje bjei.
Knjigu Lang napisao,
brigu s njom je brisao, Al,
tko je ukrade bit e modre
brade!
Odnio sam je u blagovaonicu. to je to? zapita Henry.
 Knjiga odgovorih.
Jesi li proitao to je Sarah u njoj napisala prije nego si je dao
Parkisu?
Nisam. Zato?
Sluajna podudarnost, to je sve. Ali ini se da nije potrebno da
dijeli vjersko uvjerenje s ocem Cromptonom, pa da ipak bude
praznovjeran. Dao sam pismo Henryju, a on ga proita i prui ocu
Cromptonu.
Ne svia mi se ree Henry. Sarah je mrtva. Ne volim da se o
njoj okolo pripovijeda
Znam to misli. I ja tako osjeam.
To je kao da sluam kako strani ljudi o njoj razglabaju.
Oni nita loe o njoj ne govore ree otac Crompton, spustivi
pismo. Sad moram poi. Ali se nije pomakao, nego je gledao u
pismo na stolu.
On upita: A ta pisana posveta?
Gurnuh mu knjigu preko stola:
Oh, to je napisano prije mnogo godina. Napisala je takve stvari u
mnogim svojim knjigama, kao sva djeca.
Vrijeme je udna stvar ree otac Crompton.
Naravno, dijete ne bi razumjelo da je to sve bilo napisano u
prolosti.
Sveti Augustin se pitao odakle dolazi vrijeme. Rekao je da dolazi
iz budunosti, koja jo ne postoji, u sadanjost koja ne traje, a odlazi u
prolost koja je prestala postojati. Mislim da mi nita bolje ne
moemo razumjeti vrijeme od djeteta.
 Nisam mislio
No, dobro ree on, ustajui ne smijete to uzeti k srcu,
gospodine Miles. To samo pokazuje kako je vaa supruga bila dobra
ena.
To mi nita ne pomae, zar ne? Ona je dio prolosti koja je prestala
postojati.
ovjek koji je napisao ovo pismo ima u sebi mnogo osjeaja. Nita
ne kodi moliti se mrtvima kao i za mrtve. On ponovi svoju frazu:
Bila je dobra ena.
Posve iznenada sam se razljutio. Vjerujem da me je najvie razljutila
njegova samodopadnost, osjeaj da ga nikad nita intelektualno ne bi
moglo uznemiriti, njegovo svojatanje da je intimno poznavao svakoga
koga je poznavao samo nekoliko sati ili dana, a koga smo mi
poznavali godinama. Rekoh: Ona uope nije bila takva.
Bendrix ree Henry otro.
Svakom mukarcu znala je staviti naonjake rekoh ak i
sveeniku. Ne samo da je vas obmanula, oe, ve je prevarila svog
mua i mene. Bila je laljivka od glave do pete.
Nikad se nije izdavala za neto to nije bila.
Ja nisam bio njen jedini ljubavnik
Prestani ree Henry. Nema prava
Pustite ga ree otac Crompton neka se jadnik izbjesni.
Ne treba mi vaa profesionalna samilost, oe. Zadrite je za svoje
pokajnike.
Vi meni ne moete zapovijedati koga moram saalijevati,
gospodine Bendrix.
 Nju je mogao imati svaki mukarac. elio sam da vjerujem u
ono to sam rekao, jer mi onda nita ne bi nedostajalo i nita ne bih
alio. Onda vie ne bih bio vezan uz nju, makar gdje bila. Bio bih
slobodan.
A o pokajanju vi me nita ne moete nauiti, gospodine Bendrix.
Ispovijedam dvadeset i pet godina. Nita ne moemo uiniti to ve
neki sveci nisu uinili prije nas.
Nemam zato da se kajem, osim za neuspjeh. Vratite se svojem
vlastitom stadu, oe, vratite se svojoj prokletoj ispovjedaonici i svojoj
krunici.
Nai ete me tamo u svako doba kad vam budem potreban.
Ja da vas trebam? Oe, ne elim biti surov, ali ja nisam Sarah,
Sarah ne!
Henry ree zbunjeno: ao mi je, oe.
Ne treba vam biti ao. Znam ja kad ovjek pati.
Nisam mogao probiti debelu kou njegove samouvjerenosti.
Odgurnuh stolac i rekoh: Grijeite, oe. To nije nita tako
istanano kao patnja. Ja ne patim, ja mrzim. Mrzim Saru, jer je bila
mala drolja, mrzim Henryja, jer se prilijepila uza nj, i mrzim vas i
vaeg imaginarnog Boga jer ste nam je vi svima uzeli.
Vi zaista znate mrziti ree otac Crompton. Suze su mi navrle na
oi, jer sam bio bespomoan da bilo koga od njih dvojice povrijedim.
Idite svi doavola viknuh.
Tresnuo sam za sobom vrata i njih dvojicu ostavio zatvorene. Neka
izlije svu svoju svetu mudrost na Henryja, pomislih, ja ostajem sam.
elim biti sam. Ako tebe ne mogu imati, uvijek u biti sam. Oh, kadar
sam vjerovati kao svaki drugi ovjek. Trebalo bi samo da dosta dugo
drim zatvorene oi svoje due, pa bih mogao vjerovati da si ti nou
dola Parkisovu sinu i dotakla ga rukom koja donosi mir. Prolog
mjeseca u krematoriju molio sam te da spasi onu djevojku od mene,
a ti si meu nas gurnula svoju majku ili bi oni tako rekli. Ako
ponem u to vjerovati, onda moram vjerovati u tvog Boga. Morao bih
voljeti tvog Boga. Prije bih zavolio mukarce s kojima si spavala.
Moram biti razuman, govorio sam sam sebi dok sam se uspinjao
stubama. Sarah je ve dugo mrtva, a mrtve se ne voli takvom snagom,
samo ive, a ona nije iva, ne moe biti iva. Ne smijem vjerovati da
je iva. Legao sam na krevet, zatvorio oi i pokuao da budem
razuman. Ako je kadto tako jako mrzim kao to to ponekad biva,
kako je onda mogu voljeti? Moe li ovjek zaista i mrziti i voljeti? Ili
ja to zapravo samo sebe zaista mrzim? Mrzim knjige koje piem i
njihovu sitnu i nevanu vjetinu, mrzim duu umjetnika u sebi tako
pohlepnu za oponaanjem da sam imao namjeru da zavedem enu
koju nisam volio da dobijem podatke koje mi je mogla dati; mrzim
ovo tijelo koje je toliko uivalo, ali nije moglo izraziti ono to je srce
osjealo, i mrzim svoju nepovjerljivu duu to je poslala Parkisa da te
uhodi, da zvonce na vratima posipa prakom, da kopa po koari za
papir, da krade tvoje tajne.
Iz ladice ormaria pokraj kreveta izvadio sam dnevnik i otvorivi ga
nasumce pod datumom prolog sijenja itao sam: O Boe, kad bih
Te zaista mogla mrziti, to bi to znailo? I pomislih da mrziti Saru
znai samo voljeti Saru, a mrziti sebe znai samo voljeti sebe. Nisam
vrijedan mrnje Maurice Bendrix, pisac romana astohlepni
domain, Okrunjena slika, Grob u luci. Bendrix piskaralo.
Nita, ak ni Sarah nije vrijedna nae mrnje, ako Ti postoji, nita
osim tebe.
A ja sam kadto mislila da mrzim Mauricea, ali bih li ga mrzila da ga
isto tako nisam i voljela? O Boe, kad bih te zaista mogla mrziti
Sjeam se kako se Sarah molila Bogu u koga nije vjerovala, a sada
sam ja govorio toj istoj Sari u koju nisam vjerovao. Jednom si nas
oboje rtvovala da bi mene vratila u ivot, ali kakav je to ivot bez
tebe? Lako je tebi voljeti Boga. Ti si mrtva. Ti ga ima. Ali meni je
ivot dojadio, trunem od zdravlja. Ako ponem voljeti Boga, ne mogu
jednostavno umrijeti. Moram neto uiniti. Moram te doticati rukama,
moram te okusiti svojim jezikom. ovjek ne moe voljeti i nita ne
initi. Ne koristi to mi govori da se ne brinem, kao to si mi jednom
rekla u snu. Ako bih igda volio na taj nain, to bi bio kraj svemu.
Volei tebe nemam teka za hranu, ne osjeam poudu ni za kojom
drugom enom, ali kad bih Njega volio, ne bi bilo zadovoljstva ni u
emu kad On nije prisutan. ak bih izgubio i svoj rad, prestao bih biti
Bendrix. Sarah, bojim se
Te noi bio sam potpuno budan u dva sata ujutro. Siao sam do
smonice i pojeo malo biskvita i popio au vode. Bilo mi je ao to
sam onako govorio o Sari pred Henryjem. Onaj sveenik je rekao da
mi nita ne moemo uiniti to ve neki sveci nisu uinili. To je
moda istina to se tie ubojstva ili preljube, tih neobinih grijeha, ali
bi li i jedan svetac mogao imati na dui zavist i zlobu? Moja mrnja
bila je isto tako siuna kao i moja ljubav. Tiho sam otvorio vrata i
pogledao Henryja. Spavao je pri svjetlu i rukom titio oi. Skrivenih
oiju tijelo mu je odavalo neku anonimnost. Bio je jednostavno samo
ovjek jedan od nas. inio se kao prvi neprijateljski vojnik kojega
ovjek sretne na bojnom polju, mrtav ovjek koga se ne moe
razlikovati, ni bijeli ni crveni, ve samo ljudsko bie kao to je bio i
sam. Ostavio sam dva biskvita pokraj njegova kreveta u sluaju da se
probudi i ugasi svjetlo.
 8.

Posao na knjizi mi nije dobro napredovao (kakvo traenje vremena je

pisanje romana, ali kako bih drukije utukao vrijeme?), pa sam poao
preko Commona da sluam govornike. Bio je tamo jedan ovjek koji
me je znao zabaviti za predratnih dana, i bilo mi je milo kad sam ga
ugledao iva i zdrava na njegovu stajalitu. Nije iznosio neku poruku
kao to to ine politiki i religiozni govornici. Bio je to neki bivi
glumac i jednostavno je pripovijedao pripovijetke i recitirao po koji
stih. Izazivao je svoju publiku da ga uhvate u pogreci, traei bilo
koji stih. Stari mornar, doviknuo bi netko, i on bi odmah, s
naroitim zanosom, izgovorio prvu kiticu od etiri stiha. Neki aljivac
vikne: Shakespeareov trideset drugi sonet, a on nasumce izrecitira
etiri kitice, a kad je aljivac prigovorio, on ree: Imate krivo
izdanje. Ogledao sam se oko sebe i meu sluaocima ugledao
Smythea. Moda me on prvi vidio, jer je imao prema meni okrenutu
lijepu stranu lica, onu stranu koju Sarah nije poljubila, ali ako je bilo
tako, izbjegavao je moj pogled.
Zato sam uvijek elio razgovarati s nekim koga je Sarah poznavala?
Progurao sam se do njega i rekao: Halo, Smythy. On pritisne
rupi na bolesni obraz i okrene se prema meni. Ah, to ste vi,
gospodine Bendrix ree.
Nisam vas vidio od pogreba.
Bio sam odsutan.
Zar jo uvijek ovdje govorite?
Ne.
Oklijevao je i zatim dodao nevoljko: Odustao sam od javnih
govora.
 Ali jo uvijek dajete kune satove? bockao sam ga.
Ne, i toga sam se odrekao.
Nadam se da niste promijenili svoje uvjerenje. On ree tuno:
Ne znam u to da vjerujem.
Ni u to. Dakako, u tome je stvar.
Tako je bilo. Krenuo je iz gomile svijeta, a ja se naoh na
njegovoj bolesnoj strani. Nisam se mogao suzdrati a da ga i dalje
malo ne bockam. Boli vas zub? upitah.
Ne. Zato?
Tako mi se uinilo. Zbog rupia.
Nije odgovorio, nego je skinuo rupi. Nije bilo nikakve runoe da
se sakrije. Koa mu je bila potpuno svjea i mlada, osim jedne
beznaajne plave mrlje. On ree: Dojadilo mi je da objanjavam
znancima kad ih sretnem.
Nali ste lijek?
Da. Rekao sam vam da sam bio odsutan.
U sanatoriju?
Da.
Operacija?
Zapravo ne. I nevoljko doda: Ovo je uinjeno dodirom.
Lijeenje vjerom u mo molitve?
Ja ni u to ne vjerujem. Nikad ne bih iao nekom nadrilijeniku.
to je bilo? Urtikarija?
On ree neodreeno, kako bi zavrio razgovor: Moderne metode.
Elektricitet.
Vratio sam se kui i pokuao navaliti na posao. Kad god ponem
pisati, uvijek se pojavi neko lice u romanu koje tvrdokorno nee
oivjeti. Na njemu nema nita psiholoki pogreno, ali ono zapinje,
moram ga gurati, pronalaziti nove rijei i upotrijebiti svu tehniku
vjetinu to sam je prikupljao godinama napornog rada kako bih
svojim itaocima prikazao ivo. Kadto dobijem gorku zadovoljtinu
da ga neki kritiar pohvali kao najbolje ocrtano lice u romanu. Ali ako
ga nisam jasno nacrtao, ono je svakako s mukom razvueno. Kad god
ponem pisati, ono mi teko lei na dui, kao slabo probavljena hrana
u elucu, i liava me stvaralakog zadovoljstva u svakom prizoru u
kojem je prisutno. To lice nikad ne uini nita neoekivano, nikad me
ne iznenadi i nikad ne preuzme odgovornost na sebe. Svako mi drugo
lice romana pomae, a ovo samo smeta.
A ipak ovjek ne moe bez njega. Mislim da Bog isto tako osjea
prema nekim ljudima. Sveci, moglo bi se pretpostaviti, na neki nain
sami sebe stvaraju. Oni oivljuju. Oni su sposobni da uine ili kau
neto to iznenauje. Oni stoje izvan radnje; radnja ih ne uvjetuje. Ali
nas treba podstrekavati. Mi posjedujemo tvrdoglavost nepostojanja.
Mi smo nerazrjeivo vezani uz radnju i Bog nas tu i tamo umorno
tjera, ve prema svojoj namjeri, lica bez poezije, bez slobodne volje;
naa je jedina vanost u tome da negdje i gdjekad pomognemo da se
opremi scena u kojoj se ivo lice kree i govori, osiguravajui
svecima mogunosti da pokau svoju slobodnu volju.
Bio sam sretan kad sam uo zatvaranje vrata i Henryjeve korake u
predsoblju. To je bila izlika da prestanem pisati. Ono lice moe tako
do sutra ujutro ostati nepomino. Najzad je doao as da odemo u
Pontefract Arms. ekao sam da me zovne. Ve smo za mjesec dana
uskladili na nain ivota poput dvojice neenja koji ive sedam
godina zajedno. Ali on me nije pozvao, uo sam kako ulazi u svoju
radnu sobu. Malo zatim poao sam za njim; nedostajalo mi je moje
pie.
Sjetio sam se one zgode kad sam zajedno s njim prvi put doao
ovamo. Sjedio je tamo, pokraj zelenog Bacaa diska, zabrinut i
klonuo duhom, ali kad sam ga sada promatrao, nisam osjeao ni zavist
ni zadovoljstvo.
Da neto popijemo, Henry?
Da, da. Naravno. Samo sam htio obuti druge cipele. Imao je
gradske i seoske cipele, a Common je po njegovu miljenju bilo selo.
Sagnuo se nad vezicama za cipele; jedan vor nije mogao razvezati
uvijek je petljao s prstima. Kad mu je dojadilo da se gnjavi, silom je
skinuo cipelu. Podigao sam je i razvezao vor.
Hvala, Bendrix. Moda mu je ak i tako mali znak drugarstva
ulio samopouzdanje.
Danas mi se neto vrlo neugodno dogodilo u uredu ree.
Ispripovjedaj mi.
Nazvala me gospoa Bertram. Mislim da ne pozna gospou
Bertram.
O, da. Neki dan sam je upoznao. udan izraz, neki dan, kao
da su svi dani isti osim onog jednog.
Nikad se nismo osobito dobro slagali.
To mi je pripovijedala.
Sarah se u tome uvijek dobro snalazila. Nije joj dala blizu.
Je li dola posuditi novaca?
Da. Htjela je deset funti. Njena uobiajena pripovijetka, dola je u
grad samo na jedan dan, kupovala, ponestalo joj novca, banke
zatvorene Bendrix, nisam krtac, ali me njezin nain razbjesni. Ona
ima svoje dvije tisue funti godinje. Gotovo isto toliko koliko ja
zaraujem.
 Jesi li joj dao?
Jesam. Uvijek joj dam, ali nevolja je u tome to se nisam mogao
suzdrati da joj ne oitam bukvicu. To ju je razbjesnilo. Rekao sam
joj koliko puta je posudila i nije vratila novac. Izvadila je ekovnu
knjiicu i rekla da e mi smjesta napisati ek na cijelu svotu. Bila je
tako ljuta da sam uvjeren da je to ozbiljno mislila. Zaista je zaboravila
da je ve iskoristila posljednji ek. Htjela me poniziti, a uspjela je
poniziti samo sebe, jadnica. Naravno, to je bilo jo gore.
to je uinila?
Ubijedila me da nisam Sari priredio dostojan pogreb.
Ispripovijedala mi je neobinu priu
Znam. Ispripovijedala mi je to uz nekoliko aica vina.
Misli da lae?
Ne.
To je neobina sluajnost, zar ne? Krtena s dvije godine, a onda
se poela vraati neemu ega se nije mogla sjetiti To je poput
infekcije.
Tako je kako ti kae, udna sluajnost. Jednom prije vratio
sam Henryju potrebnu snagu; sada mu neu dopustiti da oslabi.
Doivio sam ja takve sluajnosti nastavih. Prole godine,
Henry, bilo mi je tako dosadno da sam ak biljeio brojeve
automobila. Iz toga vidi kakva je sluajnost. Deset tisua svih
moguih brojeva i sam Bog zna koliko kombinacija, a ipak sam u
prometnom zastoju vie puta vidio dva automobila s istim brojevima
jedan pokraj drugog.
Da. Tako se to dogaa.
 Nikad neu izgubiti vjeru u sluajnost, Henry. Telefon je u
gornjem katu slabo zazvonio; dosad ga nismo uli, jer je u radnoj sobi
prekida bio iskljuen.
Oh, Boe moj, Boe moj ree Henry.
Nita me ne bi iznenadilo da je to opet ona ista ena.
Pusti je neka zvoni i dok sam mu govorio, zvono je prestalo
zvoniti.
Nije to zato to sam ja krt ree Henry. Mislim da u deset
godina nije posudila vie od sto funti.
Hajdemo van da neto popijemo.
Slaem se. Oh, nisam obuo cipele. Sagnuo se, i ja sam ugledao
njegovo elavo tjeme, kao da su mu ga brige razorile. I ja sam bio
jedna od njegovih briga. Ree: Ne znam to bih bez tebe, Bendrix.
Opraio sam nekoliko pahuljica prhuti s njegova ramena. I tako,
Henry a onda prije nego to smo uspjeli krenuti, zvono ponovno
zazvoni.
Pusti rekoh. Bolje je da se javim. Nikad ne zna On
ustane. Vezice su mu visjele s cipela, i prie pisaem stolu. Halo
ree on. Ovdje Miles. Prui mi slualicu i ree s olakanjem.
Za tebe.
Da rekoh. Ovdje Bendrix.
Gospodine Bendrix ree muki glas. Morao sam vas nazvati.
Jutros vam nisam rekao istinu.
Tko ste vi?
Smythe ree glas.
Ne razumijem.
 Rekao sam vam da sam bio u sanatoriju. A ni kad nisam bio u
sanatoriju.
To me ni najmanje ne zanima. Njegov glas dopirao je do mene
putem ice.
Mislim da vas ipak zanima. Niste me dobro razumjeli. Nitko nije
lijeio moje lice. Izlijeilo se iznenada, preko noi.
Kako? Jo uvijek ne
On ree afektirano, urotniki. Vi i ja znamo kako. To se ne moe
zaobii. Nije pravo to sam to od vas skrivao. To je bilo ali
spustio sam slualicu prije nego je uspio upotrijebiti onu glupu
novinarsku rije koja je bila alternativa za sluajnost . Sjetio sam se
njegove vrsto stisnute desne ake, sjetio sam se i svog bijesa da se
mrtvi mogu tako razdijeliti na komadie, dijeliti kao njihovo odijelo.
Pomislih: Tako je umiljen da uvijek mora imati neku vrst otkria. Za
tjedan ili dva on e govoriti o tome na Commonu i pokazivati svoje
iscijeljeno lice. To e se pojaviti u novinama: Racionalistiki
govornik izlijeen udotvornim lijekom. Pokuavao sam skupiti svu
svoju vjeru u sluajnost, ali jedino na to sam mogao pomisliti, i to sa
zaviu, jer nisam imao nikakvu relikviju, bio je unakaen obraz koji
je nou leao na njenoj kosi.
Ako si ti svetica, onda nije teko postati svetac. To je neto to On
moe zahtijevati od bilo koga: skoi! Ali ja neu skoiti. Sjedio sam
na krevetu i rekao Bogu: Ti si je uzeo, ali mene jo nisi uhvatio.
Poznam ja Tvoju lukavost. Ti nas podie na visoko mjesto i nudi
nam cijeli svemir. Ti si avao, Boe, koji nas mami da skoimo. Ali
meni Tvoj mir nije potreban i ne elim Tvoju ljubav. elio sam neto
posve jednostavno i vrlo mirno, elio sam Saru za cijeli ivot, a Ti si
mi je uzeo. Svojim sjajnim spletkama upropastio si nam sreu, kao to
etelac razori mije gnijezdo. Mrzim Te, Boe, mrzim Te kao da
postoji.
Pogledao sam na blok papira. Bio je bezliniji od uperka kose. Kosu
moe dodirnuti usnama i prstima, a od duha sam bio smrtno umoran.
ivio sam za njeno tijelo i elio sam njeno tijelo. Ali dnevnik je bio
sve to sam imao, pa sam ga zakljuao natrag u ladicu. Jer ne bi li to
bila jo jedna Njegova pobjeda kad bih ga unitio i ostao jo potpunije
bez nje? Rekoh Sari: U redu, neka bude kako ti hoe. Vjerujem da
ivi i da On postoji, ali bilo bi potrebno neto vie nego to su tvoje
molitve kad bih svoju mrnju prema Njemu mogao pretvoriti u ljubav.
On me je opljakao, a ja u, kao onaj kralj o kome si pisala, opljakati
Njega za ono to On u meni trai. Mrnja je u mom mozgu, ne u
elucu ili na koi. Mrnju ne mogu odstraniti kao onaj osip na koi ili
bol u trbuhu. Zar te nisam mrzio koliko i volio? A zar ja ne mrzim i
sam sebe.
Doviknuh Henryju: Spreman sam.
I rame uz rame uputili smo se preko Commona prema Pontefract
Arms. Svjetla su bila utrnuta, ljubavnici su se sastajali na raskrima,
a na drugoj strani trave bila je kua s poruenim stubama gdje mi je
On vratio ovaj beznadni osakaeni ivot.
Radujem se ovim naim veernjim etnjama ree Henry.
Da.
Pomislih da u ujutro nazvati lijenika i upitati ga je li mogue
lijeenje vjere. A onda pomislih: Radije ne, tako dugo dok ovjek ne
zna, moe sebi zamiljati bezbrojna lijeenja Stavio sam dlan na
Henryjevu ruku i tako je drao. Sad sam morao biti jak za nas obojicu,
a on jo nije bio ni ozbiljno zabrinut.
Te etnje su jedina stvar kojima se radujem ree Henry.
Na poetku sam napisao da je ovo zapis o mrnji, i etajui tako uz
Henryja prema veernjoj ai piva, zakljuio sam da bi jedna molitva
mogla odgovarati ovom zimskom raspoloenju: O Boe, dosta si
uinio, dosta si me opljakao, ali ja sam preumoran i prestar da bih
nauio voljeti; pusti me na miru zauvijek.