Adult returners to learning

Barbara Merrill and Peter Alheit

 UVOD

U svom članku ''Adult returners to learning'' autori Barbara Merrill i Peter Alheit pomoću
biografskoj pristupa u sociološkoj znanosti prikazuju odrasle pojedince koji pristupaju
akademskom obrazovanju. Iako se osoba starija od 18 godina smatra zakonski odraslom u
svim zemljama Europske Unije ovdje se pod pojmom odraslih prvenstveno smatraju osobe
koje ne upisuju studije odmah nakon završenog srednjoškolskog obrazovanja već kasnije zbog
različitih razloga a neki će se u ovom radu i pokazati preko par biografija koje su autori
odlučili izložiti.

Najprije se u članku pojašnjava metoda istraživanja, biografski pristup koji prikazuje

životne puteve i razmišljanja pojedinaca u prijašnjim istraživanjima i ovom u kojem odrasli
pristupaju visokoškolskom obrazovanju.

Zatim se pojašnjava i istraživački kontekst rada koji je tema ovog članka. Istraživački rad
je sponzoriran od strane Europske Komisije i obuhvaća šest zemalja koje su članice Europske
Unije i šest sveučilišta, po jedan u svakoj državi. Osim toga se prikazije i institucionalni okvir
kroz koji studenti prolaze. Autori dijele institucionalne okvire na tradicionalni, prikriveno
elitistički te inkluzivan tip koja sveučilišta imaju za odrasle studente.

U istraživačkom radu pojedinci čine raznoliku grupu koja se ipak može svrstati u dvije
prevladavajuće klasne pozadine, o onima koji dolaze iz radničkih obitelji i okruženja i nižoj
srednjoj klasi (sitni buržuji ih nazivaju autori). Dalje autori dijele ispitanike na pet grupa, u
kojima se opisuje ispitanikov pristup upisanom studiju i razlozi zbog koje se on/ona odlučuje
na visokoškolsko obrazovanje.

Autori prikazuju i koordinantni sustav vrednovanja određenih studija i kapital koji donosi
određeni studij (razlikuju socijalni i intelektualni kapital) te pozicije koje uglavnom zauzimaju
odrasli studenti. U članku su prikazani pet ispitanika iz Njemačke i Ujedinjenog kraljevstva.
Preko njih se nastoje prikazati rezultate istraživanja, a oni se uzimaju kao reprezentativni
ispitanici.
 RAZRADA

Cjeloživotno obrazovanje je jedno od važnih političkih agenda kod nekih vlada unutar EU
i u Europskoj Komisiji. Cjelokupno obrazovanje se želi otvoriti prema osobama svih uzrasta,
pa tako i visokoškolsko obrazovanje. Zbog toga se i pristupilo ovom istraživanju, u kojem se
želi vidjeti kako uspješno prolaze osobe koje se odvažuju na visokoškolsko obrazovanje u
dobi kasnijoj od one u kojoj se većinom upisuju sveučilišta. Ovim, biografskim pristupom se
želi prikazati sve razine koje sudjeluju u procesu; mirko, mezo i makro razina. Mirko razinu
podrazumjevaju odrasli koji upisuju studije, mezo razina označava sveučiliša a makro razina
je politika države, Vlade i nadvladinih unstitucija.

Autori opisuju i povijest biografskog pristupa u društvenim znanostima. Iako je nastao već
u dvadesetim godinama dvadesetog stoljeća i postoje primjeri istraživanja kroz čitavo vrijeme
do vremena pisanja članka, pristup postaje dio mainstreama tek kasnih osamdesetih i
devedesetih godina, u postmodernim okolnostima u kojima je pažnja usmjerena prema
subjektivnosti i individualnosti. Biografski pristup se koristi često kod feminističkih autorica
sedamdesetih godina koje su željele prikazati sudbine anonimnih i dotad potlačenih žena.
Ovaj pristup, autori navode, ne govori samo o subjektivnom doživljaju pojedinca nego nam
daje uvid u institucionalne okvire onih koji se njima koriste. Istraživači postavljaju i okvire u
kojima ispitanici prikazuju svoj put kroz visokoškolsko obrazovanje.

Istraživači su svoje ispitanike uzimali iz šest zemalja EU (Belgija, Njemačka, Irska,

Španjolska, Švedska i Ujedinjeno Kraljevstvo) i šest sveučilišta u tim državama (Louvain,
Goettingen, Maynooth, Barcelona, Stockholm; i Warwick). Kao ispitanici se uzimaju studenti
preddiplomske razine koji nemaju prethodne diplome stečene u visokom školstvu i koji radi
svoje dobi imaju strukturalne poteškoće u studiranju.

Ispitanici se susreću sa različitim institucionalnim okvirima tijekom svog studiranja. U

prošlosti sveučilišta su imala elitni status unutar društva a s vremenom dobivaju sve masovniji
karakter. Autori razvrstavaju zemlje u tri glavna institucionalna okvira uzimajući u obzir sve
tri razine. Prvi tip pristupa odraslih visokoškolskom obrazovanju je tradicionalni i susrećemo
ga u Španjolskoj, Francuskoj i Belgiji. U njemu odrasli pristupaju prijamnom ispitu i tretira ih
se kao i ostale studente. Autori ga nazivaju ekskluzivnim skolastičkim modelom.
 Drugi tip, koji se zamjećuje u Njemačkoj i Ujedinjenom Kraljevstu je prikriveni elitistički
tip. Odrasli studenti ne moraju pristupati prijamnom ispitu, ali tijekom studiranja se prema
njima stvara distanca u kojem mlađi studenti dobivaju povlašteni položaj.

U Švedskoj postoji jedinstven inkluzivni tip, u kojem odrasli pristupaju visokoškolskom

obrazovanju po formuli 25+4, pri čemu 25 označava minimum završenih godina odraslog
studenta te 4 godine radnog iskustva. Ulaskom u visokoškolski sustav studenti dobivaju
institucionalno podršku te čak imaju povlašteniji položaj u odnosu na mlađe studente.

U istraživanje ulaze razni pojedinci s različitim društvenim pozadinama, a koji su, kako
smo već naveli iz radničke klase ili sitne buržoazije. Svi se uglavnom mogu označiti kao
socijalni penjači (oni koji žele podići na društvenoj ljestvici) a autori ih razvrstavaju u pet
tipova. Prvi tip su na engleskom jeziku nazvali 'patchworkers', izraz koji proistječe od od
tkanine koja je sastavljena od potpuno različitih krpa i zakrpa. Najbliži hrvatski izraz koji mi
pada na um, a koji bi približno točno prikazao ovaj tip ispitanika, su svaštaroši i taj izraz ću
koristiti nadalje. Svaštaroši su u svojoj prošlosti prikupili već priličan broj karijera koje su
započinjali ali nikad formirali. Iza njih često ima i nekoliko studija koje su počinjali ali nisu
uspjeli dovršiti i dobiti diplomu. Često prekidaju ono što su otpočeli i smatra ih se
najrizičnijom skupinom, onom s malom šansom za uspjeh.

Edukacijski penjači se razlikuju od karijerista u pogledu da ih ne zanima novčana dobit i

površan prestiž već imaju unutarnju volju za učenjem i ulaskom u akademski svijet. Često
prekidaju vezu s prijašnjom socijalnom pozadinom, a smatraju se rizičnom skupinom jer teško
pronalaze svoje mjesto u novom socijalnom okruženju.

Integratori imaju nepretenciozan i pragmatičan pristup. Ne napuštaju svoju društvenu

pozadinu, a unutar akademske zajednice ostaju anonimni, iako visoko vrednuju akademsko
dostignuće. Najčešće se u ovom tipu radi o ženama.

Emancipatori imaju pozadinu u kojoj se nalaze teške životne okolnosti. Obrazovanje im se

pokazuje kao sredstvo kojim će se osloboditi svoje prošlosti i ostvariti se. Većinom se radi o
uspješnim pojedincima.

Karijeristi su veoma pretenciozni i dobiti svojeg obrazovanja vide prevenstveno kroz

materijalno.
Ovi tipovi su različito raspoređeni u pojedinim zemljama. U Irskoj prevladavaju karijeristi,
emancipatori u Ujedinjenom Kraljevstvu, integratori su njemačka karakteristika dok
svaštaroša i obrazovnih penjača ima svugdje.

Različiti studiji se raznoliko vrednuju unutar društva i unutar akademske zajednice. Prvi
slučaj autori nazivaju socijalnim kapitalom (najviše se vrednuje medicina), a drugi
intelektualni kapital. Nisku razinu vrednovanja imaju nove društvene znanosti i edukacijski
studiji, a odrasli studenti najviše pristupaju takvim studijima.

Autori u ovom članku prikazuju pojedine biografije iz Dviju država, Njemačke i

Ujedinjenog Kraljevtva. U Njemačkoj su uobičajeni 'svaštaroši', 'penjači' i 'integratori'. Prva
dva tipa se označuju kao gubitnike, dok je zadnji tip pobjednik, ako se promotre biografije
pojedinaca.

Prva biografija je Bertova i možemo ga označiti kao klasičan primjer 'svaštaroša'. On

dolazi iz razorene obitelji. Već je pokušao razviti tri karijere, ali neuspješno. Prilikom
ispitivanja je upitao tehnički fakultet i bio je optimističan u vezi njegovog završavanja, ali se
pokazao nerealnim u tom pitanju jer na kraju nije uspio dobiti diplomu iz studija koje je
pohađao.

Stephanie predstavlja tipičnog 'edukacijskog penjača'. Dolazi iz sitnoburžoaskog miljea u

kojem su vladale tradicionalne uloge. Otac joj nije dopustio nastavak školovanja nakog
srednje škole i ona se zapošljava i udaje. Nakon nekoliko godina se rastaje i živi kao
samohrana majka. Kasnije, u svojim tridesetima, na poticaj poznanika upisuje studij. Osjeća
potrebu za ulaskom u simbolični akademski svijet u kojem će raskinuti sve veze s prijašnjom
prošlošću i svojom socijalnom pozadinom.

Katja je tipični 'integratorski' tip. Svojim studiranjem biologije se ne doživljava kao netko
tko se uzdiže na društvenoj ljestvici. Održava veze sa svojoj socijalnom pozadinom i o njih
dobiva podršku. Ovaj tip se smatra najuspješniji od tipova odraslih studenata. Bitno je
naglasiti i to da prva dva tipa najčešće odabire lakši put, uzimajući studije koji su nisko
vrednovani kako bi došli do postignuća dok integrationisti češće uzimaju zahtjevnije i više
vrednovane studije i čak su uspješni u tome. Podrša socijalne pozadine se pokazuje veoma
važnom.

Autori prezentiraju dvije biografije koje se označuju kao 'emancipatorske'. Kroz studiranje
vide priliku kojom bi prekinuli s tegobnom prošlošću i okrenuli novu stranicu u životu.
Razlikuju se od 'penjača' svojom odlučnošću u postizanju cilja, te najčešće odabiru teže i
cjenjenije studije.

Hansa dolazi iz muslimanske obitelji azijskog podrijetla. Odrasla je u Engleskoj i unutar

svog kulturnog miljea. Otac ju je seksualno zlostavljao kad joj je bilo 13 godina. Nakon
srednjoškolskog obrazovanja otac joj ne dopušta studiranje, a dozvoljava joj zapošljavanje
pod uvjetom da mu daje pola plaće. Kasnije ulazi u dogovoreni brak i seli k mužu u
Njemačku. Tako doživljava zlostavljanje od strane muže te s djetetom napušta Njemačku i
vraća se u Englesku, ali ne svojim roditeljima. Odlučuje upisati medicinski fakultet, svoju
želju koju je imala iz djetinjstva. Hansa je uspješna u svojim nastojanjima. Uspjela je stvoriti
novo društveno okruženje raskidajući sa svojim prijašnjim.

Diane je afrokaribskog podrijetla i slično Hansi je samohrana majka koja je bila u

tegobnom braku, no za razliku od Hanse ima potporu šire obitelji, najviše od svojih sestara.
Kroz svoje osnovno i srednjoškolsko obrazovanje se osjećala diskriminiranom i isključenom
od strane svojih razrednih kolega. Obje žene imaju više uloga. Osim što studiraju, one su i
roditelji te imaju poslove.

Autori na kraju zaključuju da razne države nude različite okvire za odrasle studente. U
usporedbi s Ujedinjenim Kraljevstvom, u Španjolskoj je takav ančin studiranja skoro
nemoguć. Ali čak i tamo postoje zapreke, posebice za određene smjerove, u kojima se otežava
pristup starijim osobama. No, autori naglašavaju, postoje i različiti tipovi studenata i o njima
znatno ovisi hoće li doći do pozitivnih rezultata u studiranju. Na kraju zaključuju da se
sveučilišta trebaju promjeniti i redefinirati ako žele imati daljnu ulogu društvenog
uključivanja.
ZAKLJUČAK

Biografskim pristupom u sociologiji dobiva se uvid u pojedinačne sudbine koje nisu

vidljive na uobičajnim istraživanjima u sociologiji i društvenim znanostima općenito. Na ovaj
način se mogu pronaći mnoge prepreke i prednosti kojima bi se upućivalo na uspješno ili
neuspješto studiranje netradicionalnih studenata. Ovo istraživanje je pokazalo koliko su
pojedine države otvorene u novom netradicionalnom načinu obrazovanja. Osim strukturalnih
okolnosti, ovdje je prikazan utjecaj djelovanja pojedinca i okoline, društvenog miljea koji
pojedinca okružuje.

Ono što bi se moglo prikazati manom ovog rada, a što je mana i većine statistika
primjenjenih na društvo je prezentiranje samo slučajeva koji su tipični, zanemarujući brojne
koji odskaču od znanstvenih okvira i predviđanja. S time se jedan individualistički pristup
stavlja u ulogu poopćavanja i možemo reći da je istina onda samo djelomična, ako takva
uopće postoji.