Analiza rada Sektorskog socijalnog vijeća i

učinkovitosti socijalnog dijaloga u željezničkom sektoru

Uzmemo li u obzir glavne ciljeve sindikalnog djelovanja, borbu protiv snižavanja postojeće
razine radničkih prava i pronalaženje, u dijalogu s poslodavcima i vladom, zakonskih rješenja
koja će poboljšati prava radnika u Hrvatskoj, odnosno omogućiti učinkovitije ostvarivanje
postojećih prava u praksi, jasno je da dimenziju uspjeha čine zajedništvo, suradnja,
partnerstvo, informiranost, dijalog.

„Socijalni dijalog, kolektivno pregovaranje i savjetovanje dio su našega DNK“ kazao je

nekadašnji predsjednik Europske komisije José Manuel Durăo Barroso prigodom Konferencije
o politici zapošljavanja, održane krajem 2012. godine.

Socijalni dijalog postavljen je i kao kriterij zemljama kandidatkinjama za ulazak u EU.

U Hrvatskoj se „gen za socijalni dijalog“ teško pronalazi. Pri tom je važno imati na umu
dosadašnje iskustvo različite pojavnosti u teoriji i praksi jer zakonodavstvo RH jamči radnicima
zaštitu niza radničkih prava, ali mnoga od njih svakodnevno se krše u praksi.

Socijalno partnerstvo i socijalni dijalog

Pojam socijalnog partnerstva priznaje legitimnost različitosti uloga, interesa i vrijednosti uz
istodobno uviđanje nužnosti postizanja dogovora.
Socijalni dijalog uključuje sve oblike pregovora, konzultacija, razmjene informacija između
uprave društva i sindikata.
Bipartitni dijalog kao stečevina Europe –neformalno egzistira tridesetak godina, a pravno je
uglavljen 2007. godine u Ugovor o funkcioniranju Europske unije UFEU. Prema članku 151.
UFEU-a promicanje dijaloga između poslodavaca i radnika prepoznato je kao zajednički cilj EU-
a i država članica.
Iako je pojam 'socijalni dijalog' poznat i često upotrebljavan u hrvatskoj javnosti to na žalost
još uvijek ne znači široko i potpuno razumijevanje njegova značenja.
U teoriji kod definiranja pojma 'socijalni dijalog' u Hrvatskoj se najčešće koristi definicija
Međunarodne organizacije rada, jer ona najbolje i najjasnije određuje socijalni dijalog:
"Socijalni dijalog po definiciji MOR-a odnosi se na sve oblike pregovaranja, konzultacija ili
jednostavno na razmjenu informacija između ili među, predstavnika vlade, poslodavaca i
radnika o pitanjima od zajedničkog interesa koja se odnose na gospodarske i socijalne politike.
Može postojati kao tripartitni proces, s vladom kao službenom strankom u dijalogu ili se može
sastojati od bipartitnih odnosa samo između radnika i uprave (ili sindikata i udruge
poslodavaca), sa ili bez neizravnog sudjelovanja vlade. Procesi socijalnog dijaloga mogu biti
neformalni ili institucionalizirani, a često je to kombinacija jednog i drugog. Može se odvijati

1
na nacionalnoj, regionalnoj ili na razini poduzeća. Socijalni dijalog može biti međustrukovni,
sektorski ili njihova kombinacija.
Svrha samog socijalnog dijaloga je promicanje konsenzusa i demokratskog uključivanja među
glavnim sudionicima u svijetu rada. Uspješne strukture i procesi socijalnog dijaloga imaju
potencijal za rješavanje važnih gospodarskih i socijalnih pitanja, poticanje dobrog upravljanja,
unaprjeđivanje socijalnog i industrijskog mira i stabilnosti i potaknuti gospodarski napredak. "
Sukladno definiciji, cilj socijalnog dijaloga između socijalnih partnera u željezničkom sektoru je
promoviranje izgradnje konsenzusa i demokratskog uključivanja sudionika u svrhu rješavanja
svih važnih gospodarsko-socijalnih pitanja važnih za položaj radnika, a naročito onih u svezi sa
organizacijskim promjenama, strukturnim promjenama, procesima restrukturiranja,
kolektivnim pravima, pravima zaštite na radu radnika.
Temelji učinkovitog socijalnog dijaloga i partnerstva nalaze se u povjerenju i toleranciji,
uvažavanju i opredjeljenju za usklađivanjem općih i posebnih interesa.

Sektorski dijalog - alat za dizajn i implementaciju politike

Pretpostavke učinkovitom socijalnom dijalogu u željezničkom sektoru Hrvatske su u prvom

redu usredotočenost na važnost socijalnog dijaloga u razdobljima strukturne prilagodbe i
činjenica da je to proces u tijeku. Druga pretpostavka je razmatranje različitih faza socijalnog
dijaloga - planiranje, pokretanje, provedbu, nadzor i evaluaciju; i svih djelatnosti povezanih sa
svakom fazom.

Razvijen socijalni dijalog smatra se stabilizirajućim faktorom, nužnim za ekonomski i socijalni

napredak države. Važan je za razvoj i napredak hrvatskog prometnog sektora te njegovo
uklapanje unutar jedinstvenog europskog prometnog područja.

Nema nikakve dvojbe da je od ključne važnosti postojanje mehanizama i instituta koji će na

najvišoj razini omogućiti suradnju i sporazumijevanje Vlade i različitih interesnih skupina; u
ovom slučaju sindikata i poslodavaca.

Prema Međunarodnoj organizaciji rada (ILO), učinkovito provođenje politike ekonomskog i

socijalnog razvoja zahtijeva tri instrumenata dobre "uprave", odnosno socijalni dijalog,
inspekciju rada i ekonomsku politiku.

Međutim, socijalni dijalog dio je industrijskih odnosa koji kao sustav ne mogu biti uspostavljeni
naredbom nego zahtijevaju bottom – up razvoj. Dakle inicijativa mora poteći odozdola, od
socijalnih partnera – radnika i poslodavaca.

U literaturi je moguće pronaći mnoštvo definicija socijalnog dijaloga, no njegova učinkovitost

se mjeri njegovim rezultatima. Učinkovit socijalni dijalog osnova je za poboljšanje
razumijevanja, izgradnju povjerenja, pokretanje inicijativa, postizanje sporazuma i razvoj
konkretnih rezultata koje imaju praktičan značaj za radnike i poslodavce, uključujući i
zajedničke nastupe, dobru praksu, smjernice i kodeks ponašanja, okvir djelovanja i
ispregovarane sporazume.

2
Na europskoj razini, učinci socijalnog dijaloga su mjerljivi. Socijalni dijalog u željezničkom
sektoru dovelo je do razvoja i pravno obvezujućih kao i dobrovoljnih sporazuma između
socijalnih partnera.
U priopćenju Europske komisije navedeno je “jak socijalni dijalog je zajednička značajka u
onim zemljama u kojima su se tržišta rada pokazala otpornijima na krizu.”

Suradnja, međusobno razumijevanje i povjerenje među socijalnim partnerima temeljni je

preduvjet za uspješno prevladavanje gospodarske krize i provedbu reformi te razvoj socijalno-
tržišnog gospodarstva.

Učinkovita suradnja socijalnih partnera je strukturirana i određeni su jasni kriteriji o

uključivanju sindikata u dijalog u prvom redu ostvarivanjem dugoročnih mehanizama
savjetovanja umjesto ad hoc suradnje.

Poteškoće u praksi socijalnog dijaloga u transportnom sektoru Hrvatske

U Hrvatskoj sektorska razina nije polučila znatan interes među socijalnim partnerima.
Sektorski odbori za socijalni dijalog osnivani su uglavnom na inicijativu ministarstva umjesto
da su nastala posljedicom iskazanog interesa poslodavaca i sindikata u određenom sektoru.
Dio tako „naopako“ osnovanih sektorskih odbora nije zaživio i postoji samo na papiru.
Problemi se očituju prvenstveno kroz nepostojanje razvijene kulture kvalitetnog dijaloga.
Ukoliko ne postoji propisana obveza nastoji se izbjeći međusobni dijalog. Rezultati dijaloga
isključivo ovise o trenutno izgrađenim pozicijama pa se socijalni dijalog uglavnom svodi na
metode pritiska prilikom kolektivnog pregovaranja. Na socijalni dijalog utjecao je i Zakon o
reprezentativnosti koji je omogućio potpisivanje Kolektivnih ugovora i samo jednom od više
reprezetativnih sindikata.
Dobar socijalni dijalog ne očituje se u formalnom „poštivanju“ zakonskih odredbi, nego u
stvarnom poštivanju procedure. Izraditi gotov dokument, strategiju, plan i program i uputiti
socijalnom partneru na „osmodnevno savjetovanje“ nipošto nije dokaz postojanja socijalnog
dijaloga. Iskreno vođenje dijaloga značio bi pravovremno iskazati namjeru kako bi se socijalni
partner mogao pripremiti za aktivno sudjelovanje u savjetovanju. Na nacionalnoj razini,
socijalni partneri moraju biti konzultirani u glavnim trenucima izrade nacionalnih programa
no pri tom značajnu ulogu ima pitanje kapaciteta socijalnih partnera. Zakon i u ovom slučaju
propisuje najkraće vrijeme potrebno za savjetovanje, no na socijalnim je partnerima
dogovoriti elemente procedure koja će pri donošenju važnih akta koji utječu na položaj
radnika osigurati stvarno učešće partnera prije donošenja i potom odgovornu implementaciju
na odbostranu korist i uspjeh poduzeća.
Veliki problem proizlazi i iz stava koji sugerira da je analiza pravno-institucionalnog okvira
supstitut za analizu realnog stanja. Odgovori Vlade RH na upitnik Europske komisije u području
socijalnog dijaloga sugeriraju takvu, potpuno nerealnu sliku: „razvijen je političko-
institucionalni okvir socijalnog dijaloga – dakle: socijalni dijalog je u Hrvatskoj na primjerenoj

3
razini“ (Ministarstvo europskih integracija, 2003.)!!! Ni dvanaest godina kasnije socijalno
partnerstvo nije u praksi razvilo svoju stvarnu učinkovitost.

Okrugli stol, uvod u sektorski dijalog u željezničkom prometu

Pod visokim pokroviteljstvom tadašnjeg Predsjednika RH i uz pokroviteljstvo Međunarodne

organizacije rada u listopadu 2011. u Novinarskom domu održan je okrugli stol na kojem su
socijalni partneri u sektoru prometa po prvi put javnosti predstavili plan rada bipartitnih
sektorskih vijeća za socijalni dijalog u cestovnom, željezničkom, zračnom i pomorskom te
kopnenom vodenom prometu.

Premda se Hrvatska često ističe kao pozitivan primjer uključivanja socijalnih partnera i ostalih
organizacija civilnog društva u radne grupe temeljna primjedba u izvješćima Europske
komisije, kada je u pitanju socijalni dijalog u RH prije pristupanja u puno članstvo EU, odnosila
se na nepostojanje sektorskih vijeća.
Stoga je na redovitom zajedničkom sastanku predsjednika Vlade RH i suradnika s
predstavnicima HUP-a i sindikalnih središnjica, održanom 5. rujna 2008. zaključeno da će
predstavnici HUP-a i sindikalnih središnjica, u suradnji sa svojim udrugama, intenzivirati
aktivnosti na institucionalizaciji sektorskog socijalnog dijaloga i osnivanju sektorskih vijeća.
Prva sektorska vijeća osnovana su tek 2010. za sektor tekstila, obuće, kože i gume i za sektor
šumarstva i drvne industrije. Aktivnosti na osnivanju stale su do prosinca 2011. godine kada je
osnovano vijeće za sektor cestovnog prometa, a 30. svibnja 2012. godine na inicijativu
resornog ministarstva osnovano je vijeće za željeznički sektor, a do kraja godine i za turizam i
za graditeljstvo.
Na žalost, Socijalno vijeće za željeznički sektor ne djeluje jer poslodavci ni nakon četiri godine
nisu pristupili utvrđivanju novog sastava Socijalnog vijeća. Na strani poslodavca ne postoje
relevantni predstavnici u Socijalnom vijeću s obzirom na činjenicu da je HŽ Holding d.o.o.
prestao postojati i da je potrebno izvršiti nova imenovanja predstavnika poslodavca za tri
novoformirana neovisna poduzeća: HŽ Infrastrukturu d.o.o., HŽ Putnički prijevoz d.o.o. i HŽ
Cargo d.o.o.
Obzirom na opsežnu pojavu socijalnog dumpinga u prijevoznom sektoru Europe i na
pogoršavanje radnih uvjeta kao modela za povećanje konkurentnosti poduzeća postojeći
model socijalnog dijaloga mora prerasti u novu kvalitetu dijaloga u kojem socijalni partneri
ravnopravno sudjeluju u oblikovanju, primjeni, nadzoru i vrednovanju javnih politika, na
dobrobit svih slojeva hrvatskog društva.
Premda su potpisnici Sporazuma o osnivanju Socijalnog vijeća za sektor željezničkog prometa
u Hrvatskoj izrazili volju i spremnost poticati sve oblike suradnje između socijalnih partnera na
svim razinama u cilju poticanja gospodarskog rasta i poboljšanja uvjeta rada i života radnika,
kao i jačanja kapaciteta socijalnih partnera za djelatno sudjelovanje u socijalnom dijalogu,
svega nekoliko mjeseci od osnutka onemogućen je rad Vijeću koje je osnovano osobito radi:

– predlaganja promjena propisa u cilju povećanja konkurentnosti na načelima održiva

razvoja i zaštite okoliša

4
 – jačanje kolektivnog pregovaranja na razini sektora
– utvrđivanje minimalnih standarda u sektoru
– predlaganja mjera u cilju unapređivanja razine funkcionalnosti i sigurnosti željezničkog
prometa
– unaprjeđivanja sposobnosti predviđanja i upravljanja onim promjenama koje su
relevantne za društveno odgovorno poslovanje
– praćenja stanja u sektoru te savjetovanja o pitanjima kao što su sektorski plan za
povećanje konkurentnosti, politika zapošljavanja, politika obrazovanja, industrijska
politika
– sudjelovanja u oblikovanju obrazovnih programa i redefiniranja uloge institucija
potrebnih poslodavcima i sindikatima, kako bi se osigurala edukacija radne snage
sukladno potrebama gospodarstva kao i radnicima radi podizanja njihove zapošljivosti
i prilagodljivosti te verificiranja oblika osposobljavanja ostvarivanjem kojih će se
premostiti razdoblje u kojem javne obrazovne institucije trebaju provesti potrebne
reforme,
– definiranje onih informacija i statističkih pokazatelja koji se moraju redovito dostavljati
socijalnim partnerima (organizacijama poslodavaca i sindikatima), na ravnopravnoj
osnovi, kako bi socijalni partneri mogli izgrađivati svoje kapacitete za vođenje
socijalnog dijaloga i odgovorno obavljati svoje zadaće.

Svojim tematskim opredjeljenjem vijeće je stvorilo početne pretpostavke za vođenje

sektorskog socijalnog dijaloga koji se treba odvijati po pitanjima kao što su sigurnost i zdravlje
na radu, stručno osposobljavanje, razvoj dodatnih vještina, jednakih mogućnosti, mobilnosti,
društvene odgovornosti, uvjeta rada, održivog razvoja, itd

U 2012. godini radni program bio je usmjeren na značajna područja kao što su:

– Strateški razvoj željezničkog prometa ( nova strategija razvoja željezničkog prometa i

ukupna strategija razvoja prometa, pokretanje novog investicijskog ciklusa ulaganja u
infrastrukturu i prometna sredstva)
– Restrukturiranje željeznice – podjela željeznice, Željeznčki fond
– Utvrđivanje minimalnih standarda u sektoru
– Ulaganje u ljudske resurse u željezničkom prometu ( priprema materijala za projekt koji
bi se aplicirao za EU fondove)
– Izrada kodeksa profesionalizacije rukovodećih službi javnih poduzeća u prometu (
depolitizacija i podizanje kvalitete upravljanja željezničkim sustavom )
– Implementacija Okvirnog sporazuma o stresu povezanom s radom (produkt EU soc.
partnerstva)

Kontinuirani pad prometa putnika i roba, stanje infrastrukture i s tim povezane brzine vlakova,
izvješća državnih nadzornih institucija o upitnom poslovanju, negativna kadrovska selekcija,
brojni sudski radni sporovi, prosvjedi i štrajkovi, liberalizacija sektora koja zbog neuređenih
minimalnih radnih standarda potencijalno vodi do socijalnog dumpinga, dovoljno govori o
nužnosti uspostavljanja sektorskog dijaloga i učinkovitog socijalnog partnerstva.

5
Socijalni dijalog može biti snažan instrument za zajedničko rješavanje problema kako bi se
razriješila neslaganja u području radnih odnosa prije nego što dovedu do sukoba i štetnih
posljedica za bilo koju stranu.

Prednosti socijalnog dijaloga kroz postizanje kompromisa ili usuglašavanje interesa te

sklapanje sporazuma odavno su prepoznate u zemljama Zapadne Europe.

Učinkovit socijalni dijalog može poduzećima i zaposlenicima osigurati stabilnu okolinu za

napredak i razvoj. Europski lideri prihvatili su rezultate brojnih studija koje pokazuju da
„djelotvorno obnovljeno partnerstvo za rast zahtijeva aktivni doprinos i odgovornost socijalnih
partnera“ (EP 2006).

Jačanje socijalnog dijaloga i partnerstva između poslodavaca i sindikata logičan je cilj no teško
ostvariv ako obje strane ne rade na napoboljšanju međusobnih odnosa. Članovima
organizacija sindikata i poslodavaca nužno je omogućiti upoznavanje s konkretnim primjerima
socijalnih sporazuma i relevantnih kolektivnih ugovora te ih podučiti komunikacijskim
tehnikama i organizacijskim vještinama i vještinama pregovaranja u cilju daljnjeg jačanja
socijalnog dijaloga, nužnog za postizanje dugoročnog prosperiteta i socijalnog mira.

Neophodno je jačati učinkovit utjecaj socijalnih partnera u politikama i procesu donošenja

odluka.

Sindikalna strana snosi dio krivnje

Brojni poslodavci još uvijek teško prihvaćaju činjenicu da predstavnici radništva zajedno s
predstavnicima poslodavca imaju važnu ulogu u socijalnom i ekonomskom upravljanju radnim
odnosima, počevši od definiranja razine plaća, uvjeta rada, zaštite na radu pa do cjeloživotnog
obrazovanja.

Socijalni partneri imaju najbolje znanje i iskustvo o stvarnom stanju, poslovanju, zapošljavanju
i socijalnoj situaciji u sektoru i poduzećima u kojima djeluju. Njihovo savjetovanje uz razmjenu
informacija i prijedloga može poboljšati upravljanje u socijalnim i radnim odnosima.

Organizirani radnici uključili su se u sindikalne udruge i ovlastili svoje predstavnike voditi

dijalog sa socijalnim partnerima – ovlaštenim predstavnicima poslodavca s ciljem postizanja
koristi za svoje članove. Socijalni partneri ovlašteni su pregovarati i sklapati kolektivne ugovore
i sporazume. Upravo zbog te činjenice nezaobilazna je odgovornost sindikata za kvalitetu
odnosa u socijalnom partnerstvu kada je u pitanju radnička strana.

Porazna je činjenica da se značajna količina energije i vremena gubi na „međusindikalno

trvenje“. S jedne strane imamo sindikate svjesne da na snagu radničke strane utječe brojnost
i organiziranost članova unutar sindikata koji nastoje okrupniti sindikalnu scenu u željezničkom
sektoru, a s druge strane imamo radničke predstavnike koji zagovaraju usitnjavanje i cjepkanje
sindikata.
6
Razjedinjenost sindikata pogodovalo je slabljenju socijalnog dijaloga na svim razinama.

Zbog zanemarivanja važnosti socijalnog dijaloga i izostanka dogovora sporna pitanja se ili
rješavaju političkom voljom države ili jednostranim aktima uprave poduzeća što dovodi do
narušavanja partnerskih odnosa i otpora u provedbi.

„Sindikati nemaju što tražiti u procesu restrukturiranja. Kad se usvoji plan restrukturiranja,
sindikati će moći sudjelovati u postupku implementacije“, izjavio je bivši hrvatski ministar u
Ministarstvu pomorstva, prometa i infrastrukture.

Kako je moguće da ministar navodi i primjenjuje stavove kojim od socijalnih partnera očekuje
odgovornost u primjeni plana u donošenju kojeg nisu sudjelovali i koji su oprečni aktualnoj
europskoj politici u sferi socijalnih i radnih odnosa? Izgledno objašnjenje je da zbog
razjedinjenost sindikati nemaju dovoljno snage izvršiti pritisak na poslodavce i državu.

Sindikatima je zacijelo nova dužnost, nakon pomirbe unutar vlastitih redova, suprotstaviti se
negativnim trendovima koji prate promjene u zapošljavanju, glavnom obilježju
novonastajućeg sektora usluga, povremenog i privremenog rada, rada preko agencija i drugim
izazovima vezanim uz rad, kao što je modernizacija tržišta rada, fleksigurnost, vještine,
kvaliteta rada i pravo na dostojanstven rad osobito u trenutnom kontekstu sve veće uloge
privatnog sektora.

Tijekom pregovora o sklapanju kolektivnih ugovora i sporazuma socijalni partneri mogu

pozvati svoje članstvo na određene industrijske akcije ili ih obvezati na socijalni mir i upravo
te činjenice razlikuju socijalno partnerstvo od civilnog partnerstva, socijalni dijalog od civilnog
dijaloga.

Politika EU u prilog jačanju socijalnog dijaloga

Učinkovit sektorski socijalni dijalog neophodan je za razvoj željezničkog sektora i poboljšanje

uvjeta rada za zaposlenike poduzeća.

Od početka gospodarske i financijske krize i posljedično, državnih intervencija u području

politike plaća u sklopu kriznih mjera, socijalni je dijalog je sve ugroženiji dodatno oslabljen
uslijed raspršene sindikalne scene i smanjivanja prostora za pregovore. S obzirom na činjenicu
da su države članice u kojima je socijalno partnerstvo najjače bile i najuspješnije u
prevladavanju krize, Europska komisija je u studenom 2014. odlučila ponovno pokrenuti i
ojačati dijalog sa socijalnim partnerima, osobito u novom sustavu gospodarskog upravljanja,
kao preduvjet za funkcioniranje europske socijalne tržišne ekonomije. Danas on ima

7
nezamjenljivu ulogu u jačanju gospodarskog upravljanja i izgradnji ekonomske unije. Za
Europsku komisiju, sudjelovanje socijalnih partnera od vitalne je važnosti za uspjeh strategije
Europa 2020, strategije EU za postizanje pametnog, održivog i uključivog rasta. Ova tri
prioriteta koji se međusobno podupiru trebali bi pomoći EU i državama članicama da postignu
visoke razine zaposlenosti, produktivnosti i socijalne kohezije.

U nekim područjima postoji potreba da se krene naprijed. Konkretno, Europska socijalna

dimenzija morao biti završena. Komisija će predstaviti svoje prijedloge osnovnog paketa
socijalnih prava u proljeće 2016. To će biti socijalni ciljevi koji ne mogu biti smanjeni, a koji će
utrti put za veće usklađivanje tržišta rada u Europi. Konkretno, predsjednik Juncker je branio
ugovor na neodređeno vrijeme, koji bi trebao biti norma za ugovore o radu, jer, kako je rekao,
"naravno tvrtke trebaju predvidljivost, ali i radnici također".

„Europski model se ne gradi na nesigurnom radu. Socijalni dijalog je esencijalan. Nesiguran

oblik radnog odnosa uz ugovor na određeno je sada pravilo, a trebao je biti iznimka. Nije kriva
tržišna ekonomija za vrijeme krize nego fleksibilizacija. S tim treba stati. Vidimo do čega dolazi
kad nema pravila.“ ustvrdio je Jean-Claude Juncker, predsjednik Europske komisije.

„Važno je i treba uključiti socijalne partnere u koordinaciju ekonomske politike i tržišta rada“
naglasio je i Martin Schulz, predsjednik Europskog parlamenta na 13. kongresu Europske
konfederacije sindikata.

Izjave u prilog potrebe oživljavanja razvoja socijalne Europe i jačanja socijalnog dijaloga koje
dolaze iz najviših europskih institucija izbijaju antisocijalne argumente često korištene na
nacionalnim razinama, naročito u zemljema centralne i istočne Europe. Europska politika,
posebno tržišno natjecanje i mjere štednje često se na nacionalnim i razinama poduzeća
koristilo kao alat za isključivanje socijalnih partnera iz procesa suodlučivanja i savjetovanja.

Izgradnja kapaciteta socijalnih partnera za učinkovitost socijalnog dijaloga

Za izgradnju vlastitih kapaciteta odgovorni su socijalni partneri. Seminari, programi

usavršavanja i studijski posjeti u organizaciji međunarodnih sindikalnih federacija,
međunarodnih sindikalnih instituta, međunarodnih zaklada i Europskog socijalnog fonda
nesumnjivo će pospješiti jačanje strukture socijalnih partnera i njihove pregovaračke
sposobnosti. S druge strane javne vlasti odgovorne su za izgradnju kapaciteta radne
administracije.

8
Postojeći model socijalnog dijaloga mora prerasti u novu kvalitetu dijaloga u kojem
organizacije poslodavaca i sindikata ravnopravno sudjeluju u oblikovanju nacionalne politike i
razvojnog programa osiguravajući da takva politika i program budu prikladni, pošteni i
zakoniti.

Na nacionalnim razinama socijalni partneri imaju zadatak implementirati europske sporazume

– rezultate europskog socijalnog dijaloga. To zahtijeva dodatne kompetencije i poticanje
razvoja kapaciteta socijalnih partnera na nacionalnom nivou, veću interakciju između različitih
nivoa, uključujući industrijske odnose i umrežavanje svih dionika civilnog sektora.

Na nacionalnoj razini upravo putem sektorskog socijalnog dijaloga moguće je zajednički

implementirati europske sporazume i inicijative ili kreirati nacionalne sporazume, pokrenuti
inicijative pa i sklopiti kolektivni ugovor.

Europski socijalni partneri pregovarali su i potpisali tri okvirna sporazuma, koja su pretočena
u nacionalna zakonodavstva putem direktiva EU:
 Roditeljski dopust (1995.)
 Povremeni rad (1997.)
 Rad na određeno vrijeme (1999.)

Od tada su europski socijalni partneri zaključili novu generaciju „samostalnih“ sporazuma u

kojima socijalni partneri sami preuzimaju odgovornost za primjenu mjera na nacionalnoj,
sektorskoj i razini poduzeća:
 Europski okvirni sporazum o radu na daljinu (2002.)
 Europski okvirni sporazum o stresu na radnom mjestu, (2004.)
 Europski okvirni sporazum o uznemiravanju i nasilju na radnom mjestu (2007.)

U sektoru željeznice partneri su sklopili autonomni sporazum o europskoj dozvoli za vozače

koji izvršavaju prekogranične interoperabilne usluge (2004.),

Vijeće EU je direktivom provelo sektorski sporazum o određenim vidovima radnih uvjeta

mobilnih radnika upućenih u interoperabilne prekogranične službe u željezničkom sektoru
(2005.)
Socijalni su partneri također usvojili okvire aktivnosti:
 Okvir aktivnosti za razvoj cjeloživotnih kompetencija i kvalifikacija (2002.)
 Okvir aktivnosti o jednakosti spolova(2005.)
 Europski okvirni sporazum o uključivim tržištima rada (2010.)

9
"Socijalni aspekti i zaštita osoblja na javnim natječajima za usluge željezničkog javnog
prijevoza i u slučaju promjene željezničkog operatera" - Zajedničko je mišljenje ETF-CER 11.
rujna 2013.

Zaključno

Socijalni dijalog nije predodređen nego zahtijeva i političku volju i okolinu koja ga prihvaća.
Kao preduvjet, mora se omogućiti predstavnicima i radnika i poslodavaca da postoje i
funkcioniraju jednako i učinkovito.

To počinje poštivanjem temeljnih sloboda, prava na udruživanje i prava na kolektivno

pregovaranje reprezentativnih i nezavisnih udruga poslodavaca i radnika, zdravom praksom
industrijskih odnosa, funkcioniranjem uprave za rad, uključujući i inspekcije rada, uz
poštovanje "socijalnih partnera", podrazumijevajući pri tom kako udruge radnika tako i
udruge poslodavaca, kao i drugim „građevnim“ elementima socijalnog dijaloga.
U mnogim konfliktnim situacijama i globalnim promjenama, socijalni dijalog je dokazano
snažan alat za stabilizaciju socijalnih odnosa. On može otvoriti put prema naprijed dovodeći
za stol gospodarske i društvene aktera i vladu.
Glavne troškove oko socijalnog dijaloga generiraju treninzi i vrijeme potrebno za
sudjelovanje u procesu. Socijalni dijalog zahtijeva znatna ulaganja vremena, financijskih i
ljudskih resursa svih socijalnih partnera. Za socijalni dijalog, da bi bilo učinkovit osobito u
kontekstu strukturne prilagodbe, potrebno je izraditi plan razvoja ljudskih potencijala
prepoznati i pružiti svu potrebnu obuku za sve osobe koje sudjeluju u socijalnom dijalogu.
Također mora biti realan izračun vremena i resursa koji će morati biti uloženi, kao i procjena
odnosa potencijalnih troškova i koristi od procesa.
Od socijalnih partnera se ne očekuje da napuste svoje vlastite ciljeve ili misiju, nego da
dodaju nešto i postave novu ravnotežu između vlastitih interesa i interesa drugih dionika.
Ako se to ne učini, ili ako nije uspostavljeno jasno opravdanje za status quo, onda bi to
moglo ugroziti socijalni dijalog u kasnijoj fazi.

Sporna pitanja se moraju pratiti i vrednovati pravovremeno, na sustavnoj i integriranog

osnovi, a ne ih iznositi na vidjelo tempirano kada se proces socijalnog dijaloga otežano
odvija.

Da bi bio djelotvoran, socijalni dijalog treba biti sastavni dio osnovne infrastrukture radnih
odnosa i korporativnih politika upravljanja ljudskim potencijalima u željezničkom sektoru.
Socijalni dijalog najbolje funkcionira kao proces koji je u tijeku, obuhvaćajući sve različite
elemente razmjena informacija, konzultacija i pregovora, a ne opcija kada se socijalni
partneri jednostavno pozivaju u vremenima krize i velikih strukturnih promjena (ako i
tada).

Katarina Mindum, mag. polit.

10