Anda di halaman 1dari 2

Hamletova dilema:"Biti ili ne biti?

"
Jedan od najpoznatijih citata na engleskom jeziku napisao je Vilijam
Šekspir u drami Hamlet. Ove besmrtne stihove izgovara Hamlet, dok
posmatra lobanju dvorske budale na groblju sa dva grobara i svojim
prijateljem Horacijom. On kaže: "Avaj, jadni Joriče! Znao sam ga, Horacio."
A zatim sledi najpoznatiji monolog u delima Šekspira, čuveni stihovi u
kojima se Hamlet dvoumi između života i smrti:
O, biti ili ne biti - to je pitanje:
Da li je ljudskog duha dostojnije
Trpeti pračke i strele sudbine nasilne,
Ili oružje dići na more muka
I otporom ih sve zauvek okončati?
Umreti, samo usnuti - i ništa više;
I tim snom reći da smo prekinuli
Naše duše bol i hiljade onih jada
Što ih priroda ljudska nasleđuje.
Reči Hamleta ukazuju na večno pitanje o tome da li je bolje živeti i
suočavati se sa problemima ili umreti i osloboditi se od njih na taj način.
Pojmovi biti ili ne biti, kojima izražava ovo pitanje su veoma složeni. Biti je
pasivno stanje u Hamletovim očima, i podrazumeva patnju i primanje
udaraca nasilne sudbine. Življenje je, u stvari neka vrsta spore smrti, dok s
druge strane smrt pokreće život na akcije. Hamlet pokušava da pronađe
utehu u ideji da je smrt zaista više od neke vrste sna, i da se njome
okončava bol duše i svi jadi što ih nasleđuje čovek.
Monolog Hamleta ukazuje da je bol u životu neizbežan i da je "nečuveno
bogatstvo imati svoju sudbinu", a to je za nas mogućnost da izaberemo da
se suočimo sa našim "morem nevolja" ili da se one završe u smrti.
Međutim, u doba vladavine engleske kraljice Elizabete verovalo se da će
oni koji su počinili samoubistvo biti zauvek prokleti, što daje dodatnu
kompleksnost Hamletovoj dilemi.
U Hamletovoj dilemi ˝Biti ili ne biti...˝ spoznaje se dvoumljenje između života i smrti. Obije
odluke su mu jednako mrske- ako se odluči za život, morati će ili i dalje patiti u svojoj mučnoj
pasivnosti, ili se početi boriti. Ako pak odluči umrijeti, mogao bi naći mir, ali ne zasigurno jer
ne zna što ga nakon smrti čeka ( ...neka zemlja neotkrivena, kojoj ni jedan sa granica se
putnik ne vraća,...). Okrivljuje sebe za kukavičluk, jer samim razmišljanjem o smrti gubi
odvažnost ( ˝ Tako razmišljanje nas čini kukavcima, te srčanosti boja prirodna izblijedi sva od
pustog mozganja, a važne i goleme zamisli iz tijeka svoga zato izlaze i gube ime djela.˝), koja
prepušta mjesto strahu- upravo onom strahu zbog kojeg je napokon i odlučio nastaviti život.
Međutim, Hamlet ne bira ni patnju ni borbu kao soluciju, već oboje. On će, dakle, nastaviti i
dalje mučiti sam sebe, bjesomučno otkrivajući svoje i tuđe mane i gajeći najdublji prezir
prema sebi i drugima, ali se i boriti da ispuni obećanje koje ga obvezuje i na taj način
pokušati ostvariti duhovni mir.Naravno, da bi osveta, toliko važna njegovom ocu da mu nije
dala ni počivati u miru donijela žuđeni spokoj Hamletu, on mora biti siguran da je njegov stric
zaista kriv, što otvara novi problem, manji od prethodnog, ali ipak značajan- kakvom
prijevarom navesti bratoubojicu da pogriješi u svojoj savršenoj glumi i otkrije strašnu istinu.
Rješenje se krilo upravo u glumi- Hamlet iskorištava dolazak glumaca namjernika, čestih
gostiju srednjovjekovnih dvorova, u palaču; sugerira im da izvedu komad nazvan
˝Mišolovka˝ napisan upravo da bi kod kralja izazvao bilo kakvu reakciju koja bi potvrdila
njegovu krivnju,i strpljivo čeka. Reakcija nije izostala- uznemiren sadržajem, kralj prekida
predstavu i povlači se gonjen osjećajem grižnje savjesti u svoje odaje dokazujući tako
istinitost Hamletovih slutnji i optužbi duha svoga brata. Kako bi se spasio osvete, kralj šalje
Hamleta u Englesku, no on se igrom slučaja vraća i u dvoboju s Leartom biva smrtno ranjen,
no zadnjim snagama uspijeva izvršiti svoju osvetu i ubija kralja. Izvršivši dano obećanje,
Hamlet nije postigao duhovni mir, ali se dokazao kao principijelna osoba vjerna svojim
moralnim principima do samoga kraja i zbog toga je ličnost vrijedna iskrenog divljenja.

Bit, ili ne bit, taj četvrti Hamletov monolog, razrađuje temu samoubojstva iz njegova prvog
monologa: „O, raspadni se, okaljano meso“ – odonda se Hamletovo duševno stanje znatno
pogoršalo zbog prijeloma ljubavne veze s Ofelijom. Po nalogu svog oca, Polonija, Ofelija je
napustila Hamleta i odbila se s njime viđati; štoviše, vratila mu je darove koje joj Hamlet
bijaše dao vjerojatno na početku udvaranja. Stoga neki kritici tvrde da Ofelija nije nikada
voljela Hamleta zbiljski, dok drugi, primjerice ugledni engleski povjesničar književnosti Harold
Jenkins, u svome izdanju Hamleta, tvrdi da je Hamlet glavni krivac prekida njihove veze jer je
odbio Ofelijinu ljubav.
Samoslov Bit, ili ne bit sadržajno je usko vezan uza Shakespeareov Sonet 66 („Tired with all
these, for restful death I cry“, odnosno „Sit svega ovog, žudim mirnu smrt“), u kojemu
Shakespeare gorčinom Joba jadikuje nad teškom osobnom i sveopćom sudbinom života i
svijeta. Shakespeare bi bio spreman napustiti ovaj svijet, tj. počiniti samoubojstvo, ali
odustaje jer bi, veli, svojom smrću morao napustiti i svoju ljubav. Shakespeareov popis
životnih nevolja i teškoća u Sonetu 66 srodan je popisu Hamletovih nevolja i teškoća u
samoslovu Bit, ili ne bit: