Mladen Ančić

BOSANSKA BANOVINA I NJEZINO OKRUŽENJE

U PRVOJ POLOVICI 13. STOLJEĆA

U prvoj polovici 13. stoljeća u Bosanskoj Banovini ukorjenjuje se dualisti-

čki nauk što se tijekom 12. stoljeća širio Europom. Širenje toga nauka omo-
gućili su popustljivost todobnih bosanskih banova, s jedne strane, i propust
papinske kurije da do kraja provede reformu crkvenih prilika u zemlji, s druge
strane. Naime, tolerantni odnos prema maloj skupini pridošlica i odbijanje
bosanskih banova da dosljedno postupe po naputcima koji su dolazili iz Rima,
a kojima se zahtijevala oštra akcija protiv nositelja takva nauka, omogućila je
djelovanje i brzo ukorjenjivanje sljedbe u lokalnoj društvenoj zajednici. To je,
pak, brzo ukorjenjivanje bilo omogućeno i zastarjelim obrascem crkvene or-
ganizacije, koju je papinstvo propustilo reorganizirati i uskladiti s onodobnim
potrebama.1 S druge strane, papinstvo je dualistički nauk sljedbe označilo
kao otvoreno krivovjerje koje ugrožava ukupni poredak na zemlji. To je onda
podrazumijevalo pravo Božjega zastupnika na zemlji, rimskoga biskupa, da
poduzme sve da bi se takav iskrivljeni nauk sasjekao u korijenu. Iz takva je
misaonog konteksta proizlazila i dužnost nositelja svjetovne moći da se oda-
zovu pozivu rimskoga biskupa, pa su slični papinski zahtjevi, iz različitih po-
buda postavljani svjetovnim vlastima u raznim dijelovima Europe potkraj 12.

1
Usp. još uvijek vrijednu rekonstrukciju koju predočuje F. ŠANJEK, Bosansko-humski (her-
cegovački) krstjani i katarsko dualistički pokret u srednjem vijeku, Zagreb, 1975., 31.-73., te
detaljnu raščlambu okolnosti u kojima se početkom 13. stoljeća novi nauk ukorijenio u Bosni
prema M. ANČIĆ, “Bilinopoljska abjuracija u suvremenom europskom kontekstu”, Prilozi
Instituta za istoriju u Sarajevu, 33./2003.

Fenomen “krstjani” u srednjovjekovnoj Bosni i Humu 11

 Mladen Ančić

stoljeća i u 13. stoljeću, uglavnom nailazili na pozitivan odgovor, iako uvijek

nije bio propraćen entuzijazmom i stvarnim djelovanjem.2 U ovoj ću prigodi
pokušati naznačiti mjesto i ulogu bosanskih banova u sklopu onoga što bi se
moglo, modernim riječima, nazvati todobni “svjetski politički poredak”, da bi
se lakše moglo razumjeti zašto su i kako različiti politički čimbenici djelovali
tako da je to djelovanje pristašama dualističkoga nauka stvorilo uvjete za in-
stitucionaliziranje i dugotrajno djelovanje njihove sljedbe.
Oblik i uređenje onoga što sam označio kao “svjetski politički poredak”
prve polovice 13. stoljeća izgledali su bitno drukčije gledani iz različitih suvre-
menih kutova, primjerice iz Konstantinopolisa, Nikeje, Rima ili Pariza. No,
motrišna točka modernoga povjesničara s početka 21. stoljeća ipak omogućuje
drukčiji, svojevrsni panoramski pogled koji pri tomu uvažava, s jedne strane,
ideje kakve su vladale u ono doba, ali, s druge strane, i realne odnose moći
u onodobnome prostoru i vremenu.3 Ispuštajući razglabanje odnosa između
različitih čimbenika europskoga dijela “svjetskoga poretka”, dvaju carstava i
papinstva, koji su s manje ili više uspjeha do kraja 12. stoljeća prisvajali pre-
rogative univerzalne vlasti u zamišljenom sustavu “svjetskog političkog pore-
tka”, pogled ću odmah usmjeriti na područje i vrijeme koje nas ovdje izravno
zanima. Temeljno obilježje prilika na području koje se danas naziva srednjoi-
stočnom, odnosno jugoistočnom Europom,4 potkraj 12. stoljeća i na početku

2
Najbolji uvid, s podrobnom bibliografijom, u povijest i značenje pojave katarske (pataren-
ske) sljedbe pruža M. LAMBERT, The Cathars, Oxford, 1998, a za razumijevanje okolnosti
u kojima je slijedila reakcija pape Inocenta III. od krucijalne važnosti zbirka pojedinačnih
rasprava O. Hagenedera tiskana kao O. HAGENDER, Il sole e la luna. Papato, impero e regni
nella teoria e nella prassi die secoli XII e XIII, Milano, 2000.
3
Za primjere usp. G. OSTROGORSKI, “Vizantijski car i svetski hijerarhijski poredak”
(izv. “The Byzantine Emperor and Hierarchical World Order”, The Slavonic and East Euro-
pean Review, XXXV./84./1956.), u: ISTI, O verovanjima i shvaćanjima Vizantinaca: Sabra-
na dela Georgija Ostrogorskog. 2., Beograd, 1970.; J. P. CANNING, “Introduction: politics,
institutions and ideas”, u: J. H. BURNS (ur.), The Cambridge Histroy of Medieval Political
Thought c. 350 – c. 1450, Cambridge, 1988.
4
Za ove pojmove, ali i političku pozadinu njihove uporabe, usp. J. SZÜCS, “Oris triju
povijesnih regija Evrope” (izv. Vázlat Európa három történeti régiójáról, 1983), u: I. BIBÓ
- T. HUSZÁR - J. SZÜCS, Regije evropske povijesti, Zagreb, 1995., te M. TODOROVA,
Imaginarni Balkan (izv. Imagining the Balkans, 1997), Beograd, 1999.

12 Fenomen “krstjani” u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

 Bosanska banovina i njezino okruženje u prvoj polovici 13. stoljeća

13. stoljeća bilo je urušavanje i transformacija političkoga poretka koji su za

sobom ostavili veliki carevi druge polovice 12. stoljeća, Fridrik I. Barbarosa
i Emanuel Komnen te papa Aleksandar III. Politički vakuum nastao slablje-
njem moći velikih carstva uvelike uspijeva iskoristiti ugarsko-hrvatski kralj
Bela III., stvarajući temelje snažnoga kraljevstva koje će u nekoliko idućih
stoljeća uspjeti ostvariti ono što jedan moderni povjesničar naziva “balkan-
skom hegemonijom”.5 Na tome je području, naime, povijesno gibanje do po-
četka 13. stoljeća koaguliralo sustav političkih tvorbi utemeljenih na nizu ne
uvijek precizno rabljenih pojmova kakvi su “zemlja” (terra), “kneževstvo-du-
kat” (ducatus), “kraljevina” (regnum), kojima je opisivana politička stvarnost
tvorbi s različitim razinama integracije. Sa središtima, pak, političke moći
s univerzalnim pretenzijama te su tvorbe bile povezane u sustav “neobične
srednjovjekovne hijerarhije suvereniteta”, u kojemu su upravo ta središta pri-
svajala ultimativni autoritet legitimiranja vladara pojedine tvorbe.6
Panoramski pogled na tu stvarnost kako je izgledala sredinom 12. sto-
ljeća, što u ovoj prigodi može biti posebno interesantno, ostavio je u svome
životopisu cara Fridrika I. Barbarose čuveni njemački kroničar Otto Frei-
sinški. Otto je, naime, u sklopu odlaska u II. križarski rat proputovao 1146.
godine kroz Ugarsku te tom prigodom prikupio i osobito važnih i zanimljivih
informacija koje je kasnije rabio pišući Fridrikov životopis. Opisujući tako
izgled ali i zemljopisni položaj Ugarske, pri čemu se očigledno oslanjao i na
starije tekstove, pa možda čak i na neku vrst zemljovida, on navodi da su
njezine granice označene ne planinama ili šumama, nego velikim rijekama,
te ih onda ovako ocrtava: “S istoka, gdje Dunav prima poznatu rijeku Savu,

5
Pojam je u uporabu uveo G. STADTMÜLER, “Ungarns Balkan-politik im zwölften
und dreizehnten jahrhundert”, u: J. G. FARKAS (ur.), Überliferung und Auftrag. Festschrift
für Michael de Ferdinandy, Wiesbaden, 1972. Za urušavanje poretka koji su međusobnim
natjecanjem uspostavili Fridrik I. Barbarosa i Emanuel Komnen usp. D. OBOLENSKY,
Vizantijski komonvelt (izv. The Byzantine Commonwealth, 1971.), Beograd, 1991., 283. i d.;
M. ANGOLD, The Byzantine Empire 1025-1204. A Political History, London and New
York, 1997., 241. i d.; F. MAKK, The Árpáds and the Comneni. Political Relations between
Hungary and Byzantium in the 12th Century, Budapest, 1989., 63. i d.; P. STEPHENSON,
Byzantium’s Balkan Frontier (A Political Study of the Northern Balkans, 900-1204), Cambri-
dge, 2000., 211. i d.
6
Ocrtani se model oslanja na opis odnosa talijanskih gradova s carskom i papinskom vlašću
u 12. stoljeću kako ga predočuje CANNING, “Introduction …”, 351.

Fenomen “krstjani” u srednjovjekovnoj Bosni i Humu 13

 Mladen Ančić

graniči (Ugarska) s Bugarskom, sa zapada s Moravskom i ‘Istočnom markom’

Teutonije, s juga s Hrvatskom (i) Dalmacijom, Istrom ili Karantanijom, sa
sjevera s Češkom, Poljskom i Rusijom, između juga i istoka s Ramom, između
sjevera i istoka s Pečenezima i Kumanima (Falonima)”.7 Ottov opis, na koji
se naša historiografija nije dosad obazirala, počiva na osobnom poznavanju i
informacijama prikupljenim tijekom putovanja. On prikazuje svijet političkih
tvorbi koje je njemački biskup i kroničar držao “barbarskim” i u krajnjoj liniji
podčinjenim carskoj vlasti (Bugarska, Hrvatska i Dalmacija, Češka, Poljska,
Rusija, Rama), na koje se nastavljalo područje još uvijek “poludivljih hordi”
(Pečenezi i Kumani), a sve u opreci prema njegovu svijetu, svijetu “civilizi-
ranoga” Carstva, koje je počinjalo s Istrom ili Karantanijom, Moravskom i
“Istočnom markom”.8 No, taj je opis za probleme o kojima se ovdje raspravlja
važan i stoga jer uklanja svaku dvojbu glede vremena kad je u tekstualnu upo-
rabu ušlo jednačenje Bosne i Rame.9 Naime, u imenu Rama, koju u svome
opisu spominje Otto, očigledno se krije ona ista tvorba koju je desetak godina
prije toga kralj Bela II. podario svome sinu Ladislavu pod imenom “Bosanski
Dukat”. Činjenica, pak, da Otto, koji je stanovito vrijeme proboravio i na
dvoru kralja Gejze II. i tamo prikupio informacije o zemljama u susjedstvu
Ugarske, rabi ime “Rama” a ne “Bosna”, može zrcaliti samo praksu kakva je

7
Prema izdanju G. WAITZ (pr.), Gesta Friderici. Ottonis et Rahewini Gesta Friderici I.
Imperatoris. Monumenta Germaniae Historica, Scriptores in usum scholarum, Hanover – Le-
ipzig, 1912., 49. (C. XXXII), izvorni tekst glasi: Habet … terminosque non tam montium
vel silvarum quam cursu maximorum fluviorum septos. Attingitur ab oriente, ubi Sowa famosus
fluvius Danubio recipitur, Bulgaria, ab occidente Maravia et Orientali Teutonicorum marchia, ad
austrum Croatia, Dalmatia, Hystria vel Carinthia, ad septentrionem Boemia, Polunia, Rutenia,
inter austrum et orientem Rama, inter aquilonem et item orientem Pecenatorum et Falonum
… (naglasio M. A.). Za komentar citiranoga stavka, ali i ostatka teksta koji se odnosi na
Ugarsku, vidi Z. J. KOSZTOLNYIK, From Coloman the Learned to Béla III (1095-1196).
Hungarian Domestic Policies and Their Impact upon Foreign Affairs, Boulder (Cl.), 1987., 126.
i d., gdje se s pravom ističe da su Ottove projekcije u odnosu na stvarno stanje pomaknute
za otprilike 45°.
8
Usp. J. SZÜCS, Theoretical Elements in Master Simon Kéza’s Gesta Hungarorum (Studia
Historica Academiae Scientiarum Hungaricae 96.), Budapest, 1975., 7. i d.
9
Stanje problema u literaturi prikazano je u M. ANČIĆ, “Jesu li u 13. stoljeću vođene kri-
žarske vojne u Bosni”, u: ISTI, Na rubu Zapada. Tri stoljeća srednjovjekovne Bosne, Zagreb,
2001., 92.

14 Fenomen “krstjani” u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

 Bosanska banovina i njezino okruženje u prvoj polovici 13. stoljeća

vladala na dvoru ugarsko-hrvatskoga kralja.10 Ta je, praksa, međutim, gledana

našim današnjim očima bila prilično fluidna, pa je ovdje dovoljno samo se
prisjetiti različitih inačica naziva hrvatskoga hercega u ispravama 12. i 13.
stoljeća – dux Dalmatie et Croatie, dux tocius Sclavonie, dux Sclavonie – koji za
modernog povjesničara imaju isto značenje.11 S druge strane, valja ipak pre-
tpostaviti da je suvremenicima vjerojatno bilo nešto jasnije kada su se, zašto i s
kakvim značenjem u kombinaciji s različitim titulama (dux, banus) za različite
pojedince u opisu njihova “područja vladanja” rabili zemljopisna imena Rama,
Bosna, ali i Machou (Mačva). U svakom slučaju, rijetki dokumenti iz 12. sto-
ljeća i nešto brojniji iz 13. stoljeća pokazuju da su se ta tri zemljopisna imena u
određenim situacijama mogla rabiti kao međusobno zamjenjivi sinonimi koji
su označavali “područje vladanja” pojedinih pripadnika dinastije Arpadovića,
kao što su u drugim situacijama opisivali jasno određene “zemlje” sa zasebnim
“gospodarima” i jasnijom ili manje jasnom tradicijom političke zasebnosti.12
Na dijelu, dakle, područja koje je opisao Otto Friesinški, ugarsko-hrvatski
kraljevi u prvoj polovici 13. stoljeća uspijevaju se nametnuti kao ultimativni
autoritet već postojećega sustava “hijerarhije suvereniteta”, uspostavljajući novi
odnos prema “gospodarima” pojedinih “zemalja”. Vladari različitih “kneževi-
na”, “banovina” i malih “kraljevina”, izraslih iz “zemalja” obilježenih slaven-
skim slojem ranoga srednjega vijeka, pod prijetnjom uporabe sile i pregovara-
njem u sjeni uporabe sile, vezuju se do kraja 12. stoljeća uz Belu III. a potom,
tijekom prve polovice 13. stoljeća, i za njegove nasljednike Andriju II. i Belu

10
Rješenje pitanja kronologije tekstualnog jednačenja Bosne i Rame nije i rješenje problema
kako je i zašto do toga jednačenja uopće došlo. No, dokaz što ga pruža Ottov tekst da se već
u prvoj polovici 12. stoljeća doista u tekstovima, ali i usmenoj komunikaciji na dvoru ugar-
sko-hrvatskih kraljeva, izjednačavalo Bosnu i Ramu uklanja razlog dvojbi i sumnji glede
uporabe te titule u suvremenim ispravama ugarsko-hrvatskih kraljeva, o čemu sam raspra-
vljao na drugome mjestu (vidi prethodnu bilješku). Valja, međutim, ovdje svakako upozoriti
na to da Ottov način nabrajanja “zemalja” u jednom segmentu (Croatia, Dalmatia … Rama)
uvelike podsjeća na titule ugarsko-hrvatskih vladara iz isprava, što samo pojačava dojam da
u tome segmentu informacije doista potječu s dvora.
11
O različitim naslovima hrvatskoga hercega vidi I. BEUC, Povijest institucija državne vla-
sti kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, Zagreb, 1985., 102.
12
O “Bosanskom Dukatu” usp. opširno razglabanje u ANČIĆ, “Jesu li …”, 89.-93., no bez
oslonca na opis Otta Freisinškoga, koji otvara nove i važne vidike.

Fenomen “krstjani” u srednjovjekovnoj Bosni i Humu 15

 Mladen Ančić

IV. vezama osobne ovisnosti, stvarajući sustav odnosa koji danas precizno opi-
suje moderni, a ipak pomalo arhaični pojam Archiregnum Hungaricum.13 U
takvoj zamišljenoj mentalnoj slici, koja je obilježavala umove društvene eli-
te i bila podloga praktičnoga djelovanja ljudi iz toga kruga, vrhovna je vlast
pripadala vladaru “Ugarskoga Kraljevstava” iz roda Arpadovih nasljednika.
No, to je kraljevstvo, a to, čini se, ne može biti ponovljeno dovoljno puta, bilo
daleko od slike što je u modernome umu implicira taj pojam. Ono je, naime,
po svojim bitnim obilježjima bilo bitno drukčije od modernih država, kakve
poznaje europsko iskustvo 19. i 20. stoljeća, što povjesničari nerijetko previ-
đaju i premalo uvažavaju.14
Za problem kojim se ovaj skup bavi od ključnoga je, dakle, značenja
bila hijerarhijska politička piramida koja se na početku 13. stoljeća konačno
uobličila oko ugarske vladajuće dinastije Arpadovića. Postojanje toga politi-
čkoga sustava bilo je, međutim, posve bjelodano već i nekim suvremenicima
na početku toga istog 13. stoljeća. Tako je, primjerice, pišući 10. lipnja 1203.
iz Budima pismo papi Inocentu III. njegov legat Ivan de Casemaris izvijestio
da mu se kralj Emerik obvezao osigurati put bugarskim poklisarima tako da
oni “neće pretrpjeti nikakve štete odlazeći i vraćajući se po cijelome Ugar-
skome Kraljevstvu i (zemljama) njegovih prijatelja i srodnika” (in eundo et re-
deundo nullam per totum regnum Ungarie et amicitie ipsius et parentele lesionem
patientur).15 Upravo takva formulacija otkriva sustav odnosa kakav je postojao

13
Pojam je u literaturu uveo M. De Ferdinandy, ali parametre njegove uporabe i značenja
realno je definirao S. DE VAJAY, “Das ‘Archiregnum Hungaricum’ und seine Wapensym-
bolik in der Ideenwelt des Mittelalters”, u: FARKAS (ur.), Üeberliferung …. Za detaljniju
razradu mehanizama praktičnog djelovanja unutar tako postavljenih okvira usp. opširno M.
ANČIĆ, Putanja klatna. Ugarsko-hrvatsko kraljevstvo i Bosna u 14. stoljeću, Zadar-Mostar,
1997., te nešto sažetije u ISTI, “Politička struktura kasnosrednjovjekovne Bosne”, u: ISTI,
Na rubu Zapada …, 12.-24.
14
Upozorenja izrečena u P. ENGEL, The Realm of St Stephen. A History of Medieval Hunga-
ry, 895-1526, London – New York, 2001., xi-xii, ne čine se dostatnim. Autorova usporedba
s Otomanskim carstvom čini se ponešto promašenom s obzirom na činjenicu da je to carstvo
pokazivalo znatno višu razinu centralizacije i integriranosti no Archiregnum Hungaricum, s
njegovim zasebnim “zemljama”, “kneževinama” i “kraljevinama”.
15
Pismo papinskoga legata, u kojem se nalazi i citirana formulacija, objavljeno je u T. SMI-
ČIKLAS, Diplomatički zbornik kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, III., Zagreb,
1905., 36. Za datum usp. ANČIĆ, “Bilinopoljska abjuracija …”, bilj. 18.

16 Fenomen “krstjani” u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

 Bosanska banovina i njezino okruženje u prvoj polovici 13. stoljeća

tijekom prve polovice 13. stoljeća na onom području koje su bugarski poklisari
morali prijeći da bi iz svoje zemlje došli do Italije, odnosno Rima, kamo su
i trebali ići. No, izričaj je Ivana de Casemarisa bio toliko precizan da otkri-
va i narav odnosa unutar toga sustava, i to onako kako su narav tih odnosa
percipirali i shvaćali suvremenici. Ugarski je, naime, kralj bio središte kruga
koji je u jednu cjelinu povezivao skupinu njegovih bliskih i daljih srodnika i
onih koje je, s više ili manje osnova, mogao nazvati prijateljima, a koji su, s
različitim titulama, vladali i gospodarili zasebnim “zemljama”, ili u pojedinim
slučajevima naknadnom stvorenim i oblikovanim zasebnim područjima (ta-
kav je, primjerice, bio slučaj s kraja 70-ih i prve polovice 80-ih godinama 13.
stoljeća, kad je u rukama kraljice Elizabete, majke ugarsko-hrvatskoga kralja
Ladislava IV., bila objedinjena uprava i Hrvatskog Kraljevstva i Mačvanskog/
Bosanskog Dukata, no to kao precedeus nije stvorilo nikakvo novo “pravi-
lo”16). Te su “zemlje”, u situaciji s početka 13. stoljeća, koja nas ovdje zanima,
uključivale Hrvatsko Kraljevstvo (Dalmacia, Croacia Ottova teksta), kojim je
u trenutku kad Ivan de Casemaris piše pismo Inocentu III. vladao kraljev
brat Andrija kao herceg, potom Bosansku Banovinu kao dio dinastičke apa-
naže “Bosanskog Dukata” (Ottova Rama), kojom vlada ban Kulin, Humsku
Kneževinu, na čelu koje se nalazi knez Petar, Srbiju ili Rašku, koja će ubrzo
dobiti status kraljevine, a kojom u to doba vlada veliki župan Stevan Nemanja
te Dukljansko Kraljevstvo, koje će se ubrzo naći pod vlašću srpskoga vladara i
postupno se utopiti u njegovoj kraljevini oblikovanoj nakon 1217. godine. Već
iz ovoga sumarnoga pregleda jasno se dade razabrati da sustav nije bio oka-
menjena struktura, nego dinamičan i promjenama podložan organizam, a sve
bi se naznačene političke tvorbe danas najlakše opisalo pojmom “ne-kraljevski
principat”, koji je u historiografiju uveo Karl Ferdinand Werner.17
Odnos koji je postojao u ovome krugu može se, na teorijskoj razini, opisati
kao hijerarhijski odnos u kojemu je kraljevska vlast imala primat što je osigu-
ravao stanovitu poslušnost i kooperaciju svih srodnika i prijatelja. Taj je odnos
počivao na idejama koje se u historiografiji vezuju uz pojam “feudalizma”, a

16
Za tu posebnu situaciju vidi ANČIĆ, Putanja klatna …, 70.-71.
17
Za definiciju pojma i povijest nastanka tvorbi koje autor označuje tim pojmom vidi K.F.
WERNER, Nascita della nobiltà. Lo svilippo delle élite politiche in Europa (izv. Naissance de la
noblesse. L’essor des élites politiques en Europe, 1998), Torino, 2000., 130. i d.

Fenomen “krstjani” u srednjovjekovnoj Bosni i Humu 17

 Mladen Ančić

potječu zapravo iz specifične političke kulture srednjovjekovnoga svijeta. Bile

s to recipročne veze osobne ovisnosti izgrađene kroz praktično djelovanje,
kojemu je temeljni cilj bilo osigurati svojevrsni društveni mir. Sustav je takvih
odnosa bio reguliran običajima te se reproducirao, odnosno kroz to reprodu-
ciranje mijenjao, u ovisnosti o realnoj sposobnosti, snazi i djelovanju sudio-
nika.18 Realnost, pak, tih odnosa utemeljenih na izloženim idejama pokušat
ću ocrtati dvjema slikama, jednom koja potječe s početka razdoblja koje nas
zanima, i drugom, s kraja toga istog razdoblja. Prva nas slika vodi u vrijeme
kada dolazak skupine pristaša heretičkoga nauka na područje pod vlašću bo-
sanskoga bana izaziva pozornost papinske kurije i pokretanje golemoga stroja
kojemu ona stoji na čelu da bi se i ovdje, gotovo na granici orbis Christianum,
ugušio taj najopasniji izazov etabliranoj Crkvi toga doba. Dolazak, međutim,
pristaša heretičkoga nauka u Bosnu sinkron je s krupnim političkim gibanji-
ma izazvanim činjenicom da se na ugarsko-hrvatskome prijestolju tada nalazi
kralj Emerik, koji pokazuje znake izrazite nesposobnosti za obnašanje svoje
funkcije.19 S obzirom na to nije nikakvo čudo što je nastojanje njegova očigle-
dno sposobnijega brata, Andrije, da se dočepa moći i eventualno kraljevskoga
naslova izazvalo krizu koja će potrajati praktično sve do Emerikove smrti.
Kriza će se očitovati neprekinutim lancem sukoba između braće, ali i njihovih
saveznika, počevši od rubova Njemačkoga Carstva pa sve do Bugarske. Iako

18
Teorijsko polazište takva prikaza predstavljaju tekstovi O. G. OEXLE, “Peace Thro-
ugh Conspiracy” (izv. “Friede durch Verschwörung”, 1996.), u: B. JUSSEN (ur.), Ordering
Medieval Society. Perspectives on Intellectual and Practical Modes of Shaping Social Relations,
Philadeplphia, 2001., 287. i d., te W. ULLMANN, Individuo e società nel Medioevo (izv.
The Individual and Society in the Middle Ages, 1966), Roma - Bari 1983., 53. i d. Opravdane
rezerve prema uporabi pojma “feudalizam” u ovakvu kontekstu, i poziv da se on zamijeni
pojmom “političke kulture” srednjovjekovlja, iznosi S. REYNOLDS, Fiefs and Vassals, Ox-
ford, 1994.
19
Detaljan, iako ponešto zastario prikaz Emerikove kratkotrajne vladavine, na koji se ovdje
oslanjam nalazi se u F. ŠIŠIĆ, Povijest Hrvata za kraljeva iz doma Arpadovića (1102-1301).
Prvi dio (1102-1205). Od Kolomana do Ladislava III, Zagreb, 1944., 157.-202. Uz to, dalje
se izlaganje oslanja i na činjenice prikupljene u Z. J. KOSZTOLNYIK, Hungary in the
Thirteenth Century, Boulder (Cl.), 1996., 1.-60., te K. JIREČEK, Istorija Srba I, Beograd,
1981., 147.-172, D. SREJOVIĆ et al., Istorija srpskog naroda I, Beograd. 1981., 251.-272, ali
i na ukratko predočene raščlambe pojedinih zbivanja u ANČIĆ, “Bilinopoljska abjuracija
…”, 26.-28.

18 Fenomen “krstjani” u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

 Bosanska banovina i njezino okruženje u prvoj polovici 13. stoljeća

šturi, podaci suvremenih vrela omogućuju da se nasluti jasna logika iza naoko
nerazumljivog i kaotičnoga spleta sukoba – na jednoj strani, naime, stoje her-
ceg Andrija, grofovi Andechs-Meranski, bosanski ban Kulin i humski “veliki
knez” Petar, a na drugoj kralj Emerik i dukljanski kralj Vukan. Vukanov brat,
pak, srpski “veliki župan” Stevan Nemanjić gubi u jednome trenutku vlast
u svojoj zemlji kao “kolateralna žrtva” cijeloga sukoba, u koji se, po svemu
sudeći, nije ni želio uplitati. Sukob se, pak, konstantno prelijeva iz jedne u
drugu “zemlju”, uz česte kaznene ekspedicije koje gutaju resurse, ali glavnim
akterima nameću i trajne obveze alimentiranja odanosti velikaša i vojnika iz
njihove pratnje kroz stalne i sve veće nadarbine.20 Ta situacija, u kojoj dariva-
nje postaje oblik vladanja, dovest će konačno Andriju II., unatoč ostvarenome
uspjehu i prisvajanju kraljevske krune, do punoga društvenog neravnovjesja i
onoga trenutka iz 1222. godine kad je morao pristati na diktat velikaša i pro-
fesionalnih ratnika uobličen u “Zlatnu bulu”.21
Iz nešto kasnijega vremena, točnije iz 1268. godine, potječe niz doku-
menata koji precizno pojmovima onoga doba ocrtavaju odnose kralja i njemu
podređenih vladara.22 To su dokumenti koji ocrtavaju zbivanja u kojima je

20
Usp. ENGEL, The Realm …, 91 i d., gdje se raspravljaju “nove uredbe” (novae institu-
tiones) uvedene odmah nakon Andrijina uspona na kraljevsko prijestolje, a kojima je kralj
podijelio goleme zemljišne komplekse i posjede pojedincima (M. RADY, Nobility, Land
and Service in Medieval Hungary, London, 2000., 32.-33, upozorava da darivanja ipak nisu
poprimila onako radikalne razmjere kako se u literaturi znalo predstavljati). Čini se da ni
Engel ni Rady u diskusiji o razlozima koji su stajali iza Andrijinih nadarbina ne uzimaju
u obzir političke prilike. Riječ je, dakako, o sukobima o kojima je ovdje bilo govora, ali i
pohodima kraljevske vojske na Rusiju (između 1205. i 1233. godine vođeno ih je ukupno
14), kao i silnim pritiscima iz Rima da se i u Ugarsko-Hrvatskom Kraljevstvu uspostavi
papinski autoritet, odnosno profunkcionira papinska “monarhijska vlast” unutar Crkve kao
jedinstvene institucije (usp. o tomu ANČIĆ, “Jesu li …”, 94.-5.). Upravo su takve prilike
prisilile kralja da “kupuje” lojalnost svojih velikaša, a u onodobnim se predodžbama to “ku-
povanje” uobličavalo u ideju o kraljevoj “darežljivosti”, pa je u jednoj suvremenoj darovnici
čak i navedeno da je “najbolja mjera vladareva darivanja neizmjernost (nadarbine)” (optima
in principe donandi mensura immensitas iudicetur – citirano prema ENGEL, The Realm …,
92. i 389. bilj. 2.)
21
O “Zlatnoj buli” vidi A. DABINOVIĆ, Hrvatska državna i pravna povijest, Zagreb,
1940., 191.-194., te ENGEL, The Realm …, 93.-95.
22
Izvode iz dokumenata donosi, raspravljajući detaljno i o okolnostima njihova postanka,

Fenomen “krstjani” u srednjovjekovnoj Bosni i Humu 19

 Mladen Ančić

tadašnji srpski kralj Uroš I. pokušao proširiti područje samostalnoga politi-

čkoga djelovanja. To ga je u početku dovelo u sukob s mačavansko-bosanskim
hercegom Belom Rostislavićem, unukom kralja Bele IV., a kada se pokazalo
da on ne raspolaže dostatnim snagama, u sukob se svojim snagama upleo i
ugarsko-hrvatski kralj. Uroševi su, dakle, postupci u jednoj kraljevskoj ispravi
opisani ovako: “Uroš, kralj Srbije, uzdignut ohološću, ne samo što je otka-
zao poslušnost našim ovlastima, već je poveden neopreznom smjelošću svojim
pljačkanjem poharao i pogranične krajeve našega kraljevstva”.23 Odgovor je
Bele IV. na takav postupak bio, sukladno riječima istoga dokumenta, “ugušiti
prkos njegove oholosti” (ad sedandam sue superbie contumaciam), što je preve-
deno u jezik praktičnoga djelovanja značilo poslati kraljevsku vojsku koja će

M. DINIĆ, “O ugarskom ropstvu kralja Uroša I”, Istoriski časopis 1./1948. Iz pregleda starije
literature koji donosi Dinić jasno se razabiru neobični načini na koje su srpski povjesničari
(prije svih “bard srpske historiografije” prve polovice 20. stoljeća, S. Stanojević) pokušavali
dezavuirati dokumente koji govore o zarobljavanju kralja Uroša I. To negiranje mogućnosti
da jedan član “svetorodne loze Nemanjića” bude “ponižen mrljom ropstva” vrlo je znakovito
i svakako pobuđuje interes u svjetlu povijesti ideja, ocrtavajući sloj mentaliteta koji se do
danas reproducira u “nacionalnoj historiografiji”, onoj koja je sva usmjerena svijetloj povijesti
“svoga roda”.
23
DINIĆ, “O ugarskom …”, 33., bilj. 11. (isprava od 2. travnja 1268.): Vros rex Servie in
superbiam elevatus se non solummodo a iurisdiccione nostra retraxisset, imo ausu ductus temerario
confinia regni nostri per suas depredationes devastasset. Izričaj o napadu na “pogranične kraje-
ve našega kraljevstva” (confinia regni nostri) u drugoj kraljevskoj ispravi, onoj od 9. travnja
1269., posve je drukčije formuliran – “zbog haranja mačvanske ‘zemlje’ poslali smo našu
vojsku u pomoć našemu predragom unuku hercegu Beli protiv Uroša, kralja Srbije” (propter
devastationem terre de Macho, in auxilium karissimi nepotis nostri Bele ducis, contra Wros, regem
Servie, nostrum exercitum destinassemus – DINIĆ, “O ugarskom …”, 34.). Ove razlike po-
tvrđuju zaključak o fluidnoj praksi tretmana zasebnih “zemalja” pod upravom pripadnika
vladajuće dinastije u pojedinim prigodama i kraljevskim dokumentima koji su u tim pri-
godama nastajali. Tu je praksu nemoguće dovesti u svezu s bilo kakvim jasno uobličenim
pravilom, pa ostaje kao najvjerojatnija pretpostavka to da je ona ovisila o kontekstu, odnosno
o autoru isprave - činovniku kraljevske kancelarije. To iz današnje perspektive preciznoga
državnog nazivlja može izgledati neobično, no za krug ljudi 13. stoljeća, o kojima je ovdje
riječ, očigledno jednačenje pojmova “pogranični krajevi (Ugarsko-Hrvatskog) Kraljevstva”
i “zemlja Mačva” (pod zasebnom upravom hercega iz kraljevskoga roda) nije predstavljalo
nikakav problem.

20 Fenomen “krstjani” u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

 Bosanska banovina i njezino okruženje u prvoj polovici 13. stoljeća

silom oružja uspostaviti prijašnji odnos,24 odnos u kojemu je Uroš bio dužan
iskazati “poslušnost” kraljevskim “ovlastima” Bele IV. Vojna je doista i uspjela,
pa je tom prigodom i srpski kralj bio zarobljen i doveden pred Belu IV., a kao
očiti fizički znak punoga uspjeha pred dvorom je ugarsko-hrvatskoga kralja
bio istaknut zarobljeni stijeg srpskoga kralja.25 Uzme li se u obzir da su u tome
trenutku na kraljevskome dvoru boravila brojna poslanstva, od onoga tatar-
skoga, preko grčkog sve do poslanstva francuskoga kralja, ali i kraljeve kće-
ri, sve odreda hercežice pridruženih zemalja,26 može se razaznati simbolično
značenje predstave trijumfa kraljevske vojske iskazane kroz ritual postavljanja
stijega poražene strane i poklona neposlušnoga kralja. Predaleko bi nas odvelo
na ovome mjestu detaljnije raspredati značenje rituala u komunikaciji unutar
kruga kralja i njegovih “vazala”, no već i činjenica da je dio toga rituala našao
put sve do teksta kraljevske isprave jasno pokazuje njegovo iznimno znače-
nje u očima suvremenika. Bilo kako bilo, nakon ritualnoga čina izvođenja
zarobljenika pred kralja, koje je trebalo “ugušiti prkos njegove oholosti” i na
simboličan način uspostaviti prijašnji odnos poslušnosti “starijeg” i “mlađeg”
partnera, te nakon gotovo sigurno isplate visokoga otkupa, srpski se kralj slo-
bodno vratio u svoju zemlju i nastavio njome vladati. No, budući da je i nada-
lje nastavio stvarati neprilike, nakon nekoliko godina ipak je, uz pomoć koja je
došla iz susjedstva, svrgnut s prijestolja, na koje se popeo njegov sin, Dragutin,
zet kralja Bele IV., spreman mnogo više poštivati zamišljeni poredak.27
Iz ovoga kratkog prikaza jasno se vidi da je u praktičnome djelovanju
kraljevski položaj u pregovaranju i pogađanju s pripadnicima kruga “srodni-

24
U ispravi kraljice Elizabete od 7. rujna 1271. to se iskazuje izričajem contra regem Servie
fecisset exercitum – DINIĆ, “O ugraskom …”, 32.
25
DINIĆ, “O ugarskom …”, 33. bilj. 11: in signum triumphi vexillum eiusdem Vros regis ante
aulam nostre maiestatis erectum exhibuit et ostendit, quo viso accrevit nobis nova materia gaudio-
rum, quia famam nostre victorie sine aliquo intervallo, ortus et occasus, aquilo percepit.
26
Isto: medio tempore nuncios, et specialiter Vybar filium Beubarth, Abachy et Thamasy nuncios
Tartharorum, diversorum regnorum recepissemus, Grecorum scilicet, Bulgarorum, Boemorum nec
non et nuncios regis Francie sollenes et honestos; eadem eciam hora domina Constancia ducissa Gal-
licie et Lodomerie, domina Kyngve ducissa Cracovie et Sandomerie, nec non et domina Jolen ducissa
de Calis, karissime filie nostre cum principibus earumdem ad visitandum nos convenissent.
27
O smjeni na srpskom kraljevskom prijestolju usp. SREJOVIĆ et al., Istorija …, 356.

Fenomen “krstjani” u srednjovjekovnoj Bosni i Humu 21

 Mladen Ančić

ka i prijatelja”, gospodara u “ne-kraljevskim principatima”, imao stanovitu

prednost, ali ne i apsolutnu moć. Tu je realnu moć kralj mogao ali i morao
iskoristiti ako je želio dokazati svoj stvarni autoritet, koji je, dakle, u punoj
mjeri ovisio o njegovim osobnim sposobnostima. S druge strane, u odnosu na
vanjski svijet, prije svega na ona središta moći koja su prisvajala univerzalne
prerogative (carstvo i papinstvo), ali i u odnosu prema drugima sebi ravnima
(susjedna kraljevstva), kralj je nastupao kao zastupnik i zaštitnik, ali i kao
osoba odgovorna za ponašanje pripadnika svoga kruga srodnika i prijatelja.
Samo uz tako postavljeni model odnosa može se razumjeti zašto je od početka
13. stoljeća papinstvo uporno nastojalo upravo ugarsko-hrvatskog kralja stavi-
ti u položaj osobe odgovorne za pojavu hereze u Bosni i dužne poduzeti mjere
da se širenju heretičkoga nauka stane na kraj.28 No, upravo predočeni model
odnosa, u kojemu je kralj istodobno i odgovoran za postupke sebi podređenih
vladara, ali i njihov zaštitnik, otkriva zašto su i Emerik i Andrija II. i Bela IV,
ovaj treći doduše ponajmanje, oklijevali postupiti po naputku dobivenom iz
Rima. Prisiljavati svoga štićenika na korake i mjere u interesu vanjskoga auto-
riteta, pa makar on bio i papa, izravno se kosilo s njihovim interesima. Uzme
li se pri tomu u obzir da je, primjerice, i kralj Andrija II. često bio optuživan
zbog nepoštivanja papinskoga autoriteta, pa mu se između ostaloga prigova-
ralo da čak i na svome dvoru drži Židove i muslimane te da oni tu uživaju
izvanredan položaj i imaju znatan utjecaj i na kralja,29 postaje mnogo jasnije
zašto je za njegove vladavine izostala bilo kakva ozbiljna akcija na zatiranju
heretičkoga nauka. Ponašanje, pak, Bele IV. bilo je nešto drukčije, ali samo u
onome kratkom razdoblju od početka njegove vladavine do tatarske provale
1241./42. godine, što stoji u uskoj svezi s internacionalnim, ili još precizni-
je univerzalističkim kraljevim ambicijama, kakve zrcali i navedena situacija
nazočnosti brojnih poslanstava na kraljevskome dvoru.30 Strah, međutim, od
28
Detaljna argumentacija u ANČIĆ, “Jesu li …”, 93.-101.
29
KOSZTOLNYIK, Hungary …, 103.
30
Stvarni križarski pohodi hercega Kolomana u Bosnu tijekom druge polovice 30-ih godi-
na 13. stoljeća (usp. ANČIĆ, “Jesu li …”, 97 i d.) samo su dio promjena ukupnoga odnosa
kraljevske vlasti prema papinstvu u doba Bele IV. Taj je novi odnos, uza sve ostalo na što
upozorava SZÜCS, Theoretical Elements …, 8., zacijelo utjecao i na promjenu slike Ugarsko-
Hrvatskoga Kraljevstva u očima suvremenih europskih autora, odnosno na shvaćanje da su
se nekadašnji “barbari” sada uklopili u Orbis Christianum.

22 Fenomen “krstjani” u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

 Bosanska banovina i njezino okruženje u prvoj polovici 13. stoljeća

ponovne tatarske provale i kasniji zapleti s drugim, ravnopravnim političkim

čimbenicima, primjerice s češkim kraljem, prisilili su Belu u kasnijim godi-
nama na povratak obrascu ponašanja karakterističnog za njegova oca, bar za
probleme kakvima se bavimo u ovoj prigodi.
Položaj je, pak, vladara “ne-kraljevskih principata”, a među njima i bo-
sanskoga bana, bio takav da je u načelu bilo vrlo teško postupiti po nalogu
vanjskoga autoriteta ako se on kosio s interesima i željama njegovih izravnih
podanika. Naime, bosanski je ban morao održavati ravnovjesje između kra-
ljevskih želja i naloga, s jedne strane, i interesa i zahtjeva vladajuće elite s
područja njegove vlasti, s druge strane. Ako su se, međutim, interesi nekog
trećeg, vanjskoga autoriteta, primjerice papinstva, iz ovih ili onih razloga ra-
zilazili s interesima vladajuće elite, kao što se to u Bosni dogodilo u svezi s
djelovanjem pristaša heretičke sljedbe, pojavljivao se težak problem. U takvoj
je situaciji vrhovni politički autoritet s ambicijama univerzalnoga priznanja,
kralj, morao intervenirati, i to je ono što se dogodilo na razmeđu četvrtog i
petog desetljeća 13. stoljeća. U tome su se trenutku, naime, Bela IV. i njegov
brat Koloman odlučili za izravno vojničko djelovanje protiv pristaša i zagovor-
nika heretičkoga nauka, a bosanski se ban Matej Ninoslav sklonio iz zemlje,
otvarajući time prostor njihovoj akciji. Što je u takvoj situaciji mogao biti ishod
– bi li ban trajno izgubio svoj položaj, koji je ionako dugovao kralju,31 ili bi se
vratio u svoju zemlju nakon raščišćavanja stanja – ne može se čak i razmatrati.
Tatarska provala i nered koji je njome izazvan praktično su poništili rezultate
ostvarene vojnom silom krajem 30-ih godina 13. stoljeća. Nakon toga Bela
IV. se, zbog već navedenih razloga, jednostavno povukao iz rješavanja bosan-
skih vjerskih prilika, prepuštajući “zemaljskome” gospodaru da se sam nosi sa
zahtjevima koji su dolazili iz Rima. On se sam, nakon premještanja sjedišta
biskupa u Đakovo, mogao u Rimu pohvaliti da je iščupao Crkvu iz kandži
heretika, a ostalo je bila stvar bosanskoga bana.
Valja ovdje na kraju svakako upozoriti na još jedan važan problem koji
dopunjuje razglabanje konteksta uspjeha heretičke sljedbe u Bosni. Riječ je o

31
Još u prvoj polovici 15. stoljeća vladajući krugovi tada već Bosanskoga Kraljevstva držali
su istinitom predaju po kojoj je vlast dinastije Kotromanića nad Bosnom utemeljena na da-
rivanju “zemlje” dalekom pretku tadašnjih kraljeva, “Kotromanu Gottu”, od ugarsko-hrvat-
skoga kralja (usp. ANČIĆ, “Politička struktura …”, 20.-21.).

Fenomen “krstjani” u srednjovjekovnoj Bosni i Humu 23

 Mladen Ančić

tomu da je svakomu od vladara, počevši od ugarsko-hrvatskog kralja pa do,

primjerice, humskoga kneza, institucionalizirano bogoštovlje bilo vrlo drago-
cjeno u onoj svojoj dimenziji u kojoj je služilo kao glavni oslonac u održava-
nju i reproduciranju postojećih društvenih odnosa. Kršćanski je, naime, nauk
postojećim društvenim odnosima davao metafizičko objašnjenje i opravdanje
u obliku Božje volje, pa je u tome smislu puni nadzor nad organizacijom bo-
goštovlja bio za svjetovnu vlast od krucijalne važnosti.32 Teološke, međutim,
finese u tumačenju toga nauka, a to je upravo ono područje na kojemu je
papinstvo uspjelo nametnuti svoj autoritet, nisu bile u prvome planu intere-
sa. Budući da je, međutim, prihvaćanje teoloških tumačenja bilo nerazdvoj-
no povezano s pitanjem organizacije Crkve kao institucije,33 i svaki pokušaj
ostvarenja papinskoga teološko-organizacijskoga autoriteta izravno se sudarao
s voljom svjetovnoga vladara i vladajuće elite koja ga je okruživala. Tamo gdje
je kršćanstvo pustilo duboki društveni korijen, a Crkva se kao institucija silno
razgranala, prodirući u sve pore života, svjetovne su vlasti već i zbog nutarnjega
pritiska bile prisiljene tražiti kompromis s univerzalnim vjerskim autoritetom.
Situacija u Bosni u prvoj polovici 13. stoljeća, međutim, bila je bitno drukčija
– ondje ni društvo nije bilo tako kompleksno, niti je Crkva kao institucija bila
dovoljno snažna da bi mogla postati partner svjetovnoj vlasti. Primijetio je to,
uostalom, i već spominjani papinski legat Ivan de Casemaris te je nakon zavr-
šetka svoje misije u Bosni 1203. predlagao poduzimanje koraka koji su mogli
osnažiti Crkvu kao instituciju i omogućiti nutarnju mobilizaciju i pritisak na
svjetovnu vlast. Stoga valja zaključiti da je iz današnjega položaja i sa znanjem
kojim raspolažemo u ovome trenutku ključni preduvjet uspjeha heretičkoga
nauka ipak bilo zanemarivanje Casemarisova savjeta.

32
Praktične posljedice toga načelnog stava na primjeru vjerskih prilika u Humskome Kneš-
tvu razmatra M. ANČIĆ, “Humsko Kneštvo”, u: ISTI, Na rubu Zapada …, 166.-174.
33
O tome problemu postoji golema literatura no za ovu je prigodu dostatno navesti kao
temeljna djela HAGENEDER, Il sole …; G. TELLENBACH, The church in western Eu-
rope from the tenth to the early twelfth century (izv. Westliche Kirche vom 10. bis zum frühen 12.
Jahrhundert), Cambridge, 1993., te R. W. SOUTHERN, Western Society and the Church in
the Middle Ages, Harmonsdworth, 1990.

24 Fenomen “krstjani” u srednjovjekovnoj Bosni i Humu

 Bosanska banovina i njezino okruženje u prvoj polovici 13. stoljeća

SUMMARY

The author examines the relation schemes within the ruling elite in the
large territory from the Adriatic coast deep into the Danube basin. He points
out the existence of particular “lands” that originate from the world of politi-
cal formations of the early Middle Ages and points out personal dependence
between Hungarian-Croatian kings and “rulers” of the specific “lands”. He
illustrates the functioning of the system with two examples: conflicts over
the Crown of St.Stephen’s at the beginning of the 13th century and a conflict
between the duke of Mačva and Bosnia, Bela Rostislavić and Uroš I., the
king of Serbia in the late sixties of the 13th century. Based on these analyses
he derives conclusions on what led to disregard of the papal demands in the
first half of the 13th century that force be used against the protagonists of the
heretic teachings in Bosnian Banovina.

Fenomen “krstjani” u srednjovjekovnoj Bosni i Humu 25