Ada 75994 Daf 3449 A 7 B 1 A

Milovan Lalović Zabranjen vrt
ZABRANJEN VRT
Predgovor
Simbolika naslova u prvoj zbirci pjesama „Zabranjen vrt“, autora Milovana Lalovića,
s jedne strane upućuje na praiskonski grijeh, na neraskidivu vezu tog biblijskog usuda sa
ovozemaljskim, ljudskim grijesima, sa njihovim slabostima, često varljivog uma i
pohotnog tijela, a sa druge strane pjesnik skrivenom metaforom upućuje da je upravo u
taj vrt u kojem je poniklo cvijeće njegovih pjesama zabranjen ulazak svim bićima i
stvarima koje izokreću pjesnikove unutrašnje putanje:
„Ko to bere moje cvijeće

ko se vrtom mojim šeta
putanje mu izokreće
koje vode do mog svijeta?“
U suptilnoj igri čula, htjenja i požude, pjesnik je satkao stihovima čitave nizove najljepših
duševnih treptaja čiji se uzrok i krajnje odredište ogledaju u dualizmu ljubavi i nebeskog
šapata. Kroz veliki broj pjesama osjeća se jak naboj tjelesnih užitaka koji su u
neraskidivoj vezi sa grijehom, što nesumnjivo upućuje na konstataciju da je spoznaja
prevashodno proistekla iz duboko ukorjenjene potrebe da zemaljsko ostane u tijesnoj
vezi sa neslućenim prostorima nebeskog tvorenja.
Pjesnikov umjetnički svijet je tematski raznolik, a dijapazon osjećanja i duševnih
nemira toliko je širok da isključuje mogućnost čitalačke ravnodušnosti, s toga ovu zbirku
iskreno preporučujem za čitanje.
Prof. Ana Pejović

Zabranjen vrt
Ako nogom staneš u zabranjen vrt,
moguće da nikad više poći nećeš kući,
proćes staze po kojima plesala je smrt,
i sve veze s ovim svijetom zauvijek će pući.
Svijetlo će se boriti sa pokrovom mraka,

slediće ti srce i dah će ti stati,
pa ćeš lutat’ zbunjen od znaka do znaka,
da pronađeš neki nazad da te vrati.
Ugledaćeš kule gdje se s vjetrom bore,

i spoznaćeš razne barjake i trake,
okačene s njima patnje mi vijore,
po vrh kula prelamaju moga sunca zrake.
Kad ti pogled padne na aleje cvijeća,

na fontane koje žubore životom,
i predjele vječnih zelenih proljeća,
što mirisom mame i mame ljepotom.
Ne zastajkuj idi sve dublje i dalje,

ne zagledaj puno ni cvijeće, ni boje,
ni rijeke, ni mostove, ni pod njima pralje,
jer, svašta se šeta kroz aleje moje.
Ako nogom kročiš u tu tajnu baštu,

pa ti sludi misli i ostaneš bez glasa,
ne pozoveš u pomoć postidnicu maštu,
e, tada ti nema prijatelju spasa.
Vjetar
Vjetar roman u krošnjama piše,
vrh drveta snena beba spava,
kolijevka se klacka, suva grana njiše,
a ptica je cvrkutom u snu održava.
Balerina pleše oko starog čvora,

pajac je u travi, ćuti - ni da pisne,
sve bi bilo samo jedna noćna mora,
da ona u skoku vjetar za vrat stisne.
Ali ona vješto izbjegava zamke

miluje joj tijelo povjetarac – strasno,
leti suvo lišće, lete žute slamke,
dok joj zvecka đerdan milozvučno, glasno.
Don Kihot sam ...

Don Kihot sam! - vičem na glas,
za mnom jaše Sančo Pansa,
krakati džin ide na nas,
reklo bi se nema spasa.
Čekamo ga hrabro skupa,

guske oko nas dva gaču,
mastilo nas crno kupa,
i nas, a i vjetrenjaču.
Štit i koplje Sančo sprema,

kamena nas gleda neman,
oklijevanja više nema,
Don Kihot je opet spreman!
Nije da se sad tu durim,

od panike Sančo skače,
gledaću da koplje sjurim,
skroz u temelj vjetrenjače.
Ako lijevo skreneš

Ako skreneš lijevo od tirkizne staze,
od staze što vodi pravo prema dolu,
upašćeš u tragove što titani gaze,
dok odnose stijene prema tamnom molu.
Ugledaćeš more kako kopno ždere,

i vidjećeš bedem što uporno čuva,
i potura tijelo da sa sebe spere,
sluz i crne fleke titanovih muva.
Ako k’ dolu krenu tvoje noge trome,

i uspiješ stići dok još traje dan,
otvorićeš oči u krevetu svome,
i shvatit ćeš da je sve to bio san.
Krotim, krotim
Krotim, krotim teške vale,
krotim slano mrko more,
krotim usne što se hvale,
podno stijene krotim zore.
Krotim drhtaj tvoga tijela,

vežem četiri svijeta strane,
sjenka tvoja na vez sjela,
talasi je pjenom hrane.
Vezao sam s četiri niti,

sitnu pređu drže ljudi,
pa čvor sitan želim skriti,
među tople tvoje grudi.
Krotim vjetre i oluje,

krotim tvoje želje drske,
krotim uzdah kad se čuje,
na pijesku ispod trske.
Ne, nemoj i ćuti

Ne, ništa mi nemoj pričati o sebi,
sit sam ljudske boli čemera i jada,
tako krasnu nikad više vidio te ne bi’,
kao što te gledam dok se smiješiš sada.
Preklinjem te nemoj, nemoj ništa reći,

kad te budem pitao iz kojeg si svijeta,
vrela lava plašim se mogla bi poteći,
niz ta bedra tvoja, hladna i prokleta.
Ćuti, samo ćuti i prstima kupi,

da sakupiš dane na gomilu jednu,
pa podijeli svima, meni ovaj žuti,
kad ne htjedoh uzeti te tako milu, čednu.
Čekanje
Tamno nebo snijeg sipa,
po vratu me studen češe,
gusta magla vrh nasipa.
valcer zimskoj noći pleše.
Kraj klupe te čekam mila,

inje lijepi moje kapke,
perje s ptičjih pada krila,
na grešne mi misli slatke.
Sve više je oštre studi,

ledene se grede kupe,
niz obrve i niz grudi,
sijedog starca pokraj klupe.
Duše iz Valhale
Sakrih savijest, razum sa začudi,
haljina ti skliznu grešna i lagana,
zaigraše kolo niz gole ti grudi,
duše iz Valhale mrtvijeh pagana.
Tijelo tvoje sprema ustanak i bunu,

pa me svaki pogled oko struka steže,
uzdasi se kratki u Odina kunu,
sa usana tvojih dok na moje bježe.
Oružje je spremno, zveckaju džiliti,

prsti moji traže po tvom tijelu staze,
i tragove strasti koje ne možeš skriti,
niz prostranstva vrela što sa mnom se maze.
Dva svijeta
Slovo moje zid izvaja,
sa tri kule k'o tri roga,
javu od sna da razdvaja,
spoljni svijet od svijeta moga.
Plamen more tuče spolja,

talasi mi pokrov pletu,
u mom' svijetu papir polja,
i ptice u niskom letu.
Silni vali u naletu,

nose ljude u čamcima,
brode horde ka mom' svijetu,
okovane u lancima.
Al' me brane moje ptice,

sa papira lete lako,
kandžama im sjeku lice,
i izvrću naopako.
Strašilo
Strašilo sam plašim ptice,
ali one se ne boje,
od jute je moje lice,
ispunjeno šakom proje.
Zavijao snijeg mi šake,

pa kulise hladne čvrste,
pružam gore da bi svrake,
sletjele na slamne prste.
Kandža ptičija me ne grebe,

svi su isti dani naši,
strašilo sam, plašim sebe,
niko drugi se ne plaši.
Dijete operete
Vatre gore na žutom papiru,
dim se crni, k’o noći zvijezdane,
slova kroz slova u finom maniru,
vuku duboko u prozne bezdane.
Zastah, sluđen kod stranice pete,

na stazici kojom kreću se heroji,
spoznah dijete jedne operete,
čekam kad će redove da spoji.
Vuče, cima, redovi se tresu,

od bijesa stranica se kruti,
ispadaju slova niz pero u plesu,
u nadi da niko vrisak neće čuti.
Šta ako
Šta ako sam samo razdragani san,
il’ zlatna figura na drvenom stolu,
patnja što ti nosi u zagrljaj dan,
u zagrljaj tebi, tvom bestidnom bolu?
Šta ako se svijet oko mene vrti,

a ti to ne vidiš i ne želiš čuti,
ako ti je milije postojanje smrti,
i miliji njeni zamagljeni puti?
Ja ti neću reći da nisi u pravu,

ipak, neka svako vjeruje u svoje,
svako neka živi samo svoju javu,
i nek para platno što mu dani kroje.
Šetam noću sa drvećem

Planinom se šetam, dok sunce zalazi,
blaženim snom, blažen, dan koji odlazi,
opet tama sumrakom,
teškim, crnim korakom
napada.
A drveće nijemo, nijemi u noći,

umorna od stajanja stabla noću lutaju,
lutam i ja, čekam, kad će tama proći,
vilice su gladne, pa mi misli čupaju.
Čopor je zvijezda nad šumom, prosuto,

svijetlo i mrak su u tajnoj dojavi,
šapuću: “Kada je učenik spreman,
i učitelj tada će sam da se pojavi”.
Točak sudbine
Vrti se točak, tkaju se niti,
pletu se šare sudbina raznih,
u tkanju se ništa ne može skriti,
sreća, ni suze očiju praznih.
Tkajte se, tkajte sudbine ljudi,

na istok, na sjever, na zapad i jug,
sudiće oni što im se sudi,
kad točak okrene sledeći krug.
Tkajte, tkajte božije ruke,

istkajte svima po mjeri sag,
namotaću šaru ja svoju ćutke,
pred Boga kad dođem, da ne budem nag.
Stari skeledžija
Skeledžija stari otkačio skelu,
otisnuo s veza niz tok hladne struje,
zapjevao pjesmu o dubokom vrelu,
veselo i glasno niz rijeku se čuje.
Po kanjonu skela razigrano pleše,

starac pjeva pjesmu,dok se sunce rađa,
a talasi hladni skelu staru tješe,
kamenje je tuče i sa njom se svađa.
Skeledžija gleda niz tok rijeke pravo,

u očima starim dubok mir mu vlada,
gledaj, gledaj samo sijeda stara glavo,
nizvodno te čeka ponor vodopada.
Rijeci žao bilo ovog sijedog starca,

i njegove skele, poznanice stare,
pa u stranu stijene i kamenje baca,
u plićake svoje i u svoje bare.
Vodopad je strašni, sad već sasvim blizu,

skeledžija pjeva bez prestanka pjesmu,
on stijenama pjeva što mu skelu grizu,
dok se spušta smjelo niz uvalu tijesnu.
Na ivici strašnoj, nad ljutim ponorom,

voda silna, iznenada, prestala je teći,
pa ljudskim mu glasom i ljudskim govorom,
stara, bijesna rijeka prošaputa riječi.
„Šta to danas hoćeš stari skeledžijo,

izazivaš mrke ove moje vale,
što si danas skelu svoju otkačio,
sa sigurnog mjesta, pod vrbom s obale?”
“Misliš da mi možeš skelom prkositi,

talasima bijesnim hladne vode ove,
da ćeš milost danas od nje isprositi,
al’ milosti dobro znaš, tokom joj ne plove. “
„Ćuti, samo ćuti, mrka hladna vodo,

obale ti spajam ja još od malena,
sada negdje dalje, preko tebe odo’,
niz tokove tvoje i za sva vremena.“
Ko to bere moje cvijeće

Ko to bere moje cvijeće,
ko se vrtom mojim šeta,
putanje mu izokreće,
koje vode do mog svijeta?
Ko se drzn’o da ne pita,
a da vrtom mojim gazi,
da kroz pjesmu moju skita,
sa rimama da se mazi?
Ko god da je mili Bože,

nek’ što prije trag sakrije,
nek’ izađe, dok još može,
i zatvori sve kapije!
Kad zvijezde
pruže zrake
Niza strme gole strane

Niza strme gole strane,
muk zavija žalopojke,
od sumraka, dok ne svane,
kap svijetla, dok ne padne,
na paprati i uvojke.
A kad zvijezde pruže zrake,

i zadrhti prva sijen,
u pepeo močiš šake,
pa na dojke crtaš znake,
da označiš da si plijen.
Terasama brdskog vijenca,

golih grudi kada lutaš,
kraj izvora hladnog zdenca,
čekaš lovca, svog prvijenca,
da mu dušu tu progutaš.
Da progutaš dušu novu,

niz brzake da je pustiš,
pa veliku šumsku sovu,
na drvenu staviš bovu,
da je kljuje dok ti ćutiš.
Kad se pokrov tamni skrati,

i kad žuti mjesec zađe,
simbole ćeš s' grudi sprati,
ogrnut' se sa paprati,
da te niko ne pronađe.
Osjeti ...
Osjetiš li treptaj, pazi to je tren,
u kojem noć smijenjuje dan,
u kom' odsjaj na vodi obljubljuje sijen,
a lišće u krošnjama šušturi u san.
Osjetiš li ptice... Pristaše u krošnje,

kao galske lađe u ledene luke,
osjetiš li pređu mraka, pređu tamne nošnje,
koje tkaju srebrn' prsti mijesečeve ruke.
Osjetiš li mijesec... Opet mirno zrači,

i zaziva iz daljine vapaj vučiji,
dugme tiho moli vez da ga otkači,
a čvor svaki k'o i oblak pleten drukčiji.
Osjeti svom dušom tanani trenutak,

u kom tama tami novu tamu plete,
pa se sakrij negdje u najdalji kutak,
jer plakaćeš svu noć kao malo dijete.
Dah proljeća
Proljeće je došlo rano,
putem klacka stara čeza,
niz klizavo drvo hladno,
cure suze starih breza.
U vazduhu mir miriše,

debla splela gole ruke,
škripe dok ih vjetar njiše,
danas hoće da propupe.
Zastah da se čudom čudim,

pa obrisah vlažnu koru,
da li da se smatram ludim,
što sa brezom čekam zoru?
Da me uzme Bog pod svoje

Da me uzme Bog pod svoje,
pa da hodim šireć' vjeru,
molitve bih cijelog svijeta,
okrenuo u tvom smjeru.
Sva bih mora zapjenio,

talase što lađe lome,
te od pjene sačinio,
akvarel u srcu tvome.
S'kupio bih mjesta sveta,

prekovao njima dan,
pa bih krunu svetog svijetla,
položio na tvoj dlan.
Da me uzme Bog pod svoje,

a ti u snu da se javiš,
vlast nad svijetom pred'o bih ti,
da od njega bajku praviš,
iz dubine jastva svoga,
kreatora dao splet,
da u ime jednog boga,
oblikuješ ovaj svijet.
Zora iznad vinograda

Ispod lista jedne loze,
vlas je kose crne pala,
divlje poze – žute proze,
mjenja tvoja ruka mala.
Razigrala strane lake,

kosa ti se s grožđem miješa,
slijepljena u slatke trake,
od strastvenog slatkog plesa.
Ja se skrio iza bora,

pa sve gledam – dušu sladim,
budi se nada mnom zora,
nad tobom i gožđem mladim.
Draga ženo
Zagrli me kad kliznu sjenke rodine,
i jesen kad vidiš u toj svakoj sjenci,
sakupiću vodu i skupiću godine,
što prosuše moji grgutavi zdenci.
Kada vidiš talase da mi licem prolaze,

da odnose školjke iz mojih plićaka,
stavi ruke na bore, što mi krase obraze,
i pročitaj tragove teških mi koraka.
Zagrli me kada olovka posustane,

kad ne mognem više rukom pisati,
odustati nemoj kada sve odustane,
kad presuši mastilo i ne mognem disati.
Luda glava
U snu viđeh mjesec kako,
zvijezdama se pijan smiješi,
jednom rukom pertla svijetlo,
a drugom ga rukom driješi.
U snu viđeh zvijezde sjajne,

iz čaše se smiju meni,
viđeh kliznu nešto plavo,
ispod dojki nekoj ženi.
Dal' sam budan ili sanjam,

n'o čudnoj se smiješim javi,
uzeh čašu da sakupim,
iscijedak od žene plavi.
Popih gutljaj razum smutih,

mjesečevih pijega žutih,
rasprši se čudna java,
probudi se luda glava.
Moje ptice
Krovovima mokrim noge moje gaze,
dugo već sam zarobljen među misli dvije,
slamna gnijezda skupljam i ptice okupljam,
da mi nađu vjetar, vjetar što se krije.
Niz tok rijeke plovi dugačko mi tijelo,

studen pjenom talasi mi tmurne misli boje,
tihe ribe ljutim što im školjke kupim,
pa školjkama hranim gladne ptice svoje.
Evo mene gore, tu vaznesoh misli,

'mjesto suza mastilo curi mi niz lice,
širim, širim krila, krila od papira,
da nahranim slovima gladne svoje ptice.
Tebi …
Ja znam da te ima i da ti postojiš,
ako ne u javi, onda u pjesmama,
svjetiljkom mi mašeš, nad ponorom stojiš,
dok prebiraš suze, gola i besana.
Ja znam da postojiš, jer me bilo ne bi,

da ti pogled traži, u snu oči moje,
a ja, kroz oblake pružam ruke k’ tebi,
da dohvatim lice, lice vlažno tvoje.
Ja znam da postojiš, jer se sunce smiješi,

opet je na nebu, namiguje, prija,
naći ću te, ono kao da me tješi,
ja znam da postojiš, jer postojim i ja.
Iznad krova kuće stare

Gore, iznad krova stare kuće,
teče Rijeka - oblak za oblakom,
vjetar s' cvijećem u travi šapuće,
ponaosob sa laticom svakom.
Bor šišarku u potok ispusti,

pa se bune iglice na grani,
slavuj šmugnu u grm jedan gusti,
uplašen je ostaće po strani.
Vesele se u voćnjaku kruške,

koja koju kada nadgovori,
lubenice leže potrbuške,
dosadni im ovi razgovori.
Gore, iznad krova kuće stare,

Bog prosuo vreću sjajnih zvijezda,
rasparene, hoće da se spare,
da sačine treperava gnijezda.
Iglice su oprostile boru,

potok teče čini se sve uži,
slavuj ćuti pjevaće u zoru,
sa ograde rascvjetaloj ruži.
Noćas na put odoh

Noćas čujem zvona crkve pravoslavne,
šapat vjetra hladnog i urlike mora,
kamenje što pjeva niz obronke ravne,
noćas priča jedan glas u sedam razgovora.
Noćas mene više nema tamo,

ni ovamo, gdje sam iskopao raku,
nad planinom mojom noćas drhte ptice,
i bore za prevlast u planinskom zraku.
Riječi vrele ljudske načinile rane,

po rukama mojim krvave su fleke,
tražim gutljaj vode i istine hladne,
na izvoru svome, kraj izvora rijeke.
Noćas ječe za mnom brda u daljini,

kandila se klate, ali dima nema,
sav je spektar boja – crna u haljini,
noćas na put kreće moja duša snena.
Cvrkutavi gosti mili

Gusta trava iznad mene,
iz oka mi vodu pije,
cvrkuću mi ptice male,
ja se mrtav na to smijem.
Cvrkutavi gosti mili,

gospodari plavog neba,
mahovinom gnijezda svili,
pa kost koja sad im treba.
Uzmite od moga tijela,

da domove utvrdite,
gomila ih ovdje cijela,
u gnijezda ih ugradite.
Klize kapi niz kljunove,

vlažan trag se niz krst pravi,
zašto ste se rasplakali,
cvrkutavi gosti mali?
Sijenke ispod tame

Sudnji dan
Kada Gospod progovori,
sve planine glasom strese,
Đavo dan u noć pretvori,
da na nebo se vaznese.
Na saboru mrtvih duša,

zadojenih grešnom krvlju,
bijesni vrazi i zvijerinje,
po gorenom plešu drvlju.
Ljudi umiru od strave,

promrzli na putevima,
svoju dijecu plačuć' dave,
u jalovim usijevima.
Crni dim nebom koluta,

strah sa tamom skupa stiže,
novo tijelo rijekom pluta,
zvijerinje se gladno diže.
Rog se krivi ječi notom,

vaseljena drhti cijela,
božja vojskla stupi potom,
prikriva je magla bijela.
Konjica je istupila,
ljudi drhte u nemiru,
dal' se duša iskupila,
po grijesima dok prebiru.
Na Zemlju nas zvijezde nose,

po tragu im vatra piše,
repate im gore kose,
usud božji objaviše.
Konje bijele u kas dajte,

nek' vijore perjanici,
kad' viknem ne oklijevajte,
vitezovi i vojnici.
Nek' zasija rubin mali,

dok mačevi zvižde vjetru,
nek' crveni dan objavi,
i krvavu božju žetvu.
Reže vrazi i nakaze,

kojim' priče dijecu plaše,
preko rijeke hladne gaze,
da posijeku duše naše.
Svi lagano kao jedan,

iza mene u red stajte,
mačeve za krvav megdan,
vadite ne oklijevajte.
Od vas tražim jedno samo,

ne gubite svoju vijeru,
kad mačeve raspijevamo,
hoću stazu k' Luciferu!
Raskrčite stazu k' njemu,

na megdan ga želim danas,
kad njegove zvijeri krenu,
uz bubnjeve krenu na nas.
Tuku bubnji sikte zmije,

gledam djav'le i trolove,
Lucifer se glasno smije,
trese brda i dolove.
Na štitu mu crni kamen,

kroz koji se tama ruga,
iz usta mu bije plamen,
nisu usta već dva kruga.
U crnom mu oklop tvrdi,

krljušti po njemu sjaje,
osjeća se sumpor smrdi,
mačem siječe nešto baje.
Kad se vojske sudariše,

od sudara nebo puče,
tamne kapi udariše,
neke hladne, neke vruće.
Jašem k' njemu lud od bijesa,

siječem žive, polumrtve,
dim se diže sa tijelesa,
na krvave pao žrtve.
Vitezovi hrabri moji,

ginu krčeć' meni stazu,
krv se pijeni zemlju poji,
primičem se riječnom gazu.
Čuvaju mi bočne strane,

Lucifer ogrtač skida,
na oči mi šalje vrane,
moj im soko kila kida.
Niz mačeve u sudaru,

liznu plamen dugi plavi,
rijeka diže vrelu paru,
za trenutak svi su stali.
Mač moj pleše ognjem sijeva,

gore rane koje pravi,
sa mnom pleše, smrti pjeva,
a zvijerskim se mesom hrani.
Konji grizu jedan drugog,

mačeve smo izlomili,
na osvitu dana drugog,
mrtvi žive uklonili.
Pa pred zoru svjetlo sinu,

od njegovog svijetlog zraka,
Đavo krenu u visinu,
u zaklone od oblaka.
Zapeh strijelu pa je pustih,

vesela je leti, pjeva,
u tminu oblaka gustih,
Luciferu po sred čela.
Pade Đavo opet dolje,

nasta uzbuna i graja,
zvijer sad jedna drugu kolje,
bježeć' s' kraja na kraj kraja.
Niko ne sm'je nam umaći,

u Božju se milost nadam,
okrećem se svojoj braći,
i sa konja svoga padam.
Nad ranjenim tijlom mojim,

leti perje na sve strane,
sam kraj rijeke strašne stojim,
tjeram krilom s' mrtvih vrane.
Trepavice mi se lijepe,
premazane ptič'jim mlijekom,
kojim anđeli me krijepe,
dok tijelesa plove rijekom.
Strašni krici sa svih strana,

knjeginjica Smrt u crnom,
predvodnica gladnih vrana,
darivaše crnim zrnom.
Pokraj mene kad zastade,

na kopčama štita krtog,
sklopih oči rubin pade,
pokraj nogu đav'la mrtvog.
Sjenka
Gdje je crta, gdje se spaja,
što se nikad ne razdvaja,
tijelo moje, s mojom sjenom,
sa prilikom crnom njenom?
Ona stalno mene prati,

gdje ja uđem ona svrati,
pa kad samu sebe vidi,
proguta se i postidi.
Zora rudi na sve strane,

skuplja sjenke ispod tame,
s prvim zrakom ona tu je,
da se svijetlu obraduje.
Kaluđer
Kaluđer kraj plota izgubio zrna,
pa prstima pipa pirinač da skupi,
u dubokij travi, pokraj gustog grma,
umišljene grijehe tako da iskupi.
Uporan je bio i prebir'o travke,

dosadio grmu, dosadio travi,
uporne su bile i graktave čavke,
uporni su bili i maleni mravi.
Ali kako veče primače se plotu,

svaki mu trud dalji izgledaše smiješan,
nasmija se sebi i svome životu,
pa ode na počinak veseo i griješan.
Kliše
Cirkon sija lažnim sjajem,
crno vino pamet kupi,
kap savjesti klizi krajem,
da u čaši pamet skupi.
Dim cigare valcer igra,

podijum mu piksla puna,
tašnica s' dezenom tigra,
i nad stolom p'jana Luna.
Strast ostavlja trag u boji,

karmin potpis bluda piše,
zaboravom usta poji,
da bi potpun bio kliše.
Trag parfema
Idem preko našeg starog mosta,
ispred mene štikle zvone bluda himnu,
suknja tek tolika, da ne bude prosta,
pokrila, a razgrće predvečernju tminu.
Mošus kao povodac iza nje se vuče,

vezao me čvrsto, k'o oblaci nebo,
mijesec hoće sa sebe oblake da svuče,
pa zracima, k'o kandžama, niz noge zagreb'o,
Iza ugla, na kraj mosta, ušla je u kuću,

pod nogama kaldrma htjede se izmaći,
trag parfema sapleten ostade u pruću,
u ogradi starog mosta, što bi nikad kraći.
Mislim na Vas
Mislim na Vas milostiva,
u snu ljubim ruke Vaše,
a peku me, k’o kopriva,
gutljaji iz smeđe flaše.
Mislim na Vas gospo lijepa,

u snu ljubim Vaše grudi,
milije od cijelog svijeta,
neću niko da me budi!
Mislim na Vas, al’ me plaše,

zovem ime, nemam glas,
iz čaše mi propast maše,
otkad sretoh gospo Vas.
Pokraj crkve
Pokraj crkve gdje su me izboli,
jedan čovjek šapuće, pognuo je glavu,
kleknuo na zemlju, pa se tiho moli,
mjesto suza, zrna soli padaju u travu.
Vlažni jezik magle liže vrata tvrda,

ostavila mokar trag niz krst na kupoli,
spušta se i veče, a čovjek ne mrda,
pred njim rastu bijele gomile od soli.
Na platou, gdje sam ugledao judu,

gdje su me zbog njega mačima izboli,
prolaznici zastaju zbunjeni u čudu,
gledajuć' u klečeću statuu od soli.
U sumrak
Pod astalom rukavice bačene,
prsti se lijepe na Svetom Petru,
a haljine svlačene, k’o zastave kačene,
vijore na vjetru.
Vjetar svira u šuplje kosti,

promrzli prsti opet pale svijeću,
ledene kapi počinju bosti,
to ždralovi plaču dok nebo prelijeću.
Prest’o je vjetar, kiša je stala,

šapuću sjenke, tama je pala,
sklopili latice, pognuli glave,
makova krunice u spletu trave.
Tiho k’o kradom

Svila se gužva, noć je dotakla,
dajem, pa kradem svom zanosu volju,
figura šaha, lovac od stakla,
slomljena leži na staklenom polju.
Mjesec se smije nad ravnicom,

prelama svijetlo balet u vodi,
juri za velikom vodenom pticom,
da sebe samu kroz sebe rodi.
Šušturi šum u vreloj noći,

to klasje pjeva pjesmu planini,
i sebi ću doći stati, pa proći,
tiho k’o kradom u tišini.
Divlje guske
Divlje guske digle glave,
al’ u zamah neće krila,
niz čistine neba plave,
nijedna još nije bila.
Odavno im stvrdla pera,

a ni kljuni im ne gaču,
naslikan ih lovac tjera,
kerovi mu bijesni skaču.
Ukočene stoje tako,

pa zavide zidnom klatnu,
klike klake tako lako,
a one su trag na platnu.
Kaplju kapi
Kapa, kapa, kapi tuku,
iz oblaka munja bije,
dižem u vis slabu ruku,
niz koju mi potop lije.
Kapa, kapa, kapi biju,

rijeke čine strašni splet,
usta moja vodu piju,
da ne potopi se svijet.
Kapa, kapa, kapi liju,

stihija me silna nosi,
‘oće vode da sakriju,
čitav svijet u mojoj kosi.
Vrana
Ko to tako kasno lupa,
na prozore duše moje,
kandžom kida na komade,
dal' da jede il' da dade,
ko to lupa, ko je, ko je?
Da li kanže sjeku mene,

jel od kljuna tu sad rana?
Koga vide oči snene?
Zloslutnica crna vrana.
Ko to tako kasno lupa,

ko remeti kosti moje,
ko to lupa, ko je, ko je?
Uveo krin
Nota u rogu, zapela, stala,
nada mnom vjetrovi raznose dim,
zamrzlu ribu u riječnom glibu,
prekrio poslednji uveo krin.
Smrznute kapi vise sa grana,

k’o notna sveska drvo je svako,
zvuci će bosti, kad duneš u kosti,
smrznutim dahom – dugo i jako.
Na kraju vidika nestaje sunce,

poslednje zrake prosulo vrh brijega,
počinje veče tamom da siječe,
čistu bjelinu hladnoga snijega.
Pred paklom
Vjetar mi pali rasutu kosu,
preda mnom su vrata u plamenu,
ja hodam smjelo, dok gori mi tijelo,
po užarenim kostima i vrelom kamenu.
Čelični lanci vuku u stranu,

otvara se jama – užas mi poje,
okove stežem, da bolje urežem,
djela svog života, djela duše svoje.
Poda mnom dimi pepeo sivi,

komadi mesa padaju vrući,
čavli su spremni, o blago meni,
stigoh u goste đavoljoj kući.
Pjesma glasniku
Mrtva glavo što me gledaš,
sa striževog oštrog kolca,
iz očiju život ne daš,
poslaniku našeg tvorca?
A ja doš'o da te vodim,
u maglama bijelim, gustim,
da te muka oslobodim,
pred Gospoda da te spustim.
Zašto posta gnusna žrtva,

što ti oči krvlju pjene?
Progovaraj glavo mrtva,
il' ćeš Đav'lu poslije mene!

Ada 75994 Daf 3449 A 7 B 1 A

Diunggah oleh

Informasi Dokumen

Judul Asli

Hak Cipta

Format Tersedia

Bagikan dokumen Ini

Bagikan atau Tanam Dokumen

Opsi Berbagi

Apakah menurut Anda dokumen ini bermanfaat?

Apakah konten ini tidak pantas?

Hak Cipta:

Format Tersedia

Ada 75994 Daf 3449 A 7 B 1 A

Diunggah oleh

Hak Cipta:

Format Tersedia

Milovan Lalović Zabranjen vrt

„Ko to bere moje cvijeće

Prof. Ana Pejović

Svijetlo će se boriti sa pokrovom mraka,

Ugledaćeš kule gdje se s vjetrom bore,

Kad ti pogled padne na aleje cvijeća,

Ne zastajkuj idi sve dublje i dalje,

Ako nogom kročiš u tu tajnu baštu,

Balerina pleše oko starog čvora,

Ali ona vješto izbjegava zamke

Don Kihot sam ...

Čekamo ga hrabro skupa,

Štit i koplje Sančo sprema,

Nije da se sad tu durim,

Ako lijevo skreneš

Ugledaćeš more kako kopno ždere,

Ako k’ dolu krenu tvoje noge trome,

Krotim drhtaj tvoga tijela,

Vezao sam s četiri niti,

Krotim vjetre i oluje,

Ne, nemoj i ćuti

Preklinjem te nemoj, nemoj ništa reći,

Ćuti, samo ćuti i prstima kupi,

Kraj klupe te čekam mila,

Sve više je oštre studi,

Tijelo tvoje sprema ustanak i bunu,

Oružje je spremno, zveckaju džiliti,

Plamen more tuče spolja,

Silni vali u naletu,

Al' me brane moje ptice,

Zavijao snijeg mi šake,

Kandža ptičija me ne grebe,

Zastah, sluđen kod stranice pete,

Vuče, cima, redovi se tresu,

Šta ako se svijet oko mene vrti,

Ja ti neću reći da nisi u pravu,

Šetam noću sa drvećem

A drveće nijemo, nijemi u noći,

Čopor je zvijezda nad šumom, prosuto,

Tkajte se, tkajte sudbine ljudi,

Tkajte, tkajte božije ruke,

Po kanjonu skela razigrano pleše,

Skeledžija gleda niz tok rijeke pravo,

Rijeci žao bilo ovog sijedog starca,

Vodopad je strašni, sad već sasvim blizu,

Na ivici strašnoj, nad ljutim ponorom,

„Šta to danas hoćeš stari skeledžijo,

“Misliš da mi možeš skelom prkositi,

„Ćuti, samo ćuti, mrka hladna vodo,

Ko to bere moje cvijeće

Ko god da je mili Bože,

Niza strme gole strane

A kad zvijezde pruže zrake,

Terasama brdskog vijenca,

Da progutaš dušu novu,

Kad se pokrov tamni skrati,

Osjetiš li ptice... Pristaše u krošnje,

Osjetiš li mijesec... Opet mirno zrači,

Osjeti svom dušom tanani trenutak,

U vazduhu mir miriše,

Zastah da se čudom čudim,

Da me uzme Bog pod svoje

Sva bih mora zapjenio,