Anda di halaman 1dari 17

1.

Poezija Alekse Šantića kroz historiju – sto pedeset godina od rođenja


2. Sto pedeset godina Alekse Šantića
3. Poezija Alekse Šantića u vremenu

Dvadeset i sedmog maja 2018. godine navršilo se sto i pedeset godina od rođenja mostarskog,
bosanskohercegovačkog, srpskog i južnoslavenskog pjesnika Alekse Šantića. Ovakav jubilej
sam po sebi dovoljan je za objavljivanje Šantićeve knjige izabranih pjesama, ali, također, i za
svojevrsni osvrt na recepciju njegove poezije kroz protekla desetljeća. Stoga, ovaj izbor nije
samo još jedan u nizu izbora vođen priređivačevim ukusom i njegovim književno-estetskim
kriterijima nego zbir pjesama koje su se pojavljivale u izborima različitih priređivača, u
različitim vremenskim i ideološkim kontekstima. U tom smislu je odabrano dvanaest knjiga
izabranih pjesama Alekse Šantića, kao i osam antologija različitog tipa, a koje su objavljene u
drugoj polovini dvadesetog i početkom dvadeset i prvog vijeka.1 Knjige Izabrana djela I i II
koje je uredio Branko Milanović poslužile su kao tekstualni korektiv i sve pjesme su
štampane prema ovom izdanju.
Aleksa Šantić svoje prve pjesničke zbirke objavljuje u Mostaru pod naslovom Pjesme 1891,
1895, 1901. i 1908, te knjigu Na starim ognjištima 1913. Slika iz gornje Hercegovine: Pod
maglom izašla je 1907. i 1920. u Beogradu, a Hasanaginica, Dramska slika u stihovima sa
pjevanjem 1911. u Novom Sadu i 1920. u Beogradu. Zbirka Pjesme iz 1911. objavljena je u
Beogradu, kao i prošireno izdanje zbirke Na starim ognjištima 1914. Ova zbirka je za
pjesnikova života doživjela još jedno izdanje i to 1920. godine u Sarajevu. Slijede Pesme iz
1918. objavljene u Zagrebu, a nakon pjesnikove smrti Pesme 1924. u Beogradu, Drame 1927.
u Mostaru, kao i Celokupna dela u tri knjige koje je priredio Vladimir Ćorović u Beogradu.
Od kasnijih značajnijih izdanja Šantićeve poezije treba pomenuti knjigu Pesme objavljenu
1953. u Beogradu, a koju je priredio Jovan Radulović, zatim Sabrana dela I, II, III koja su

1
Aleksa Šantić, Odabrane pesme, ur. Vido Latković, Novo pokolenje, Beograd, 1948; Aleksa Šantić, Pesme, ur.
Jovan Radulović, Znanje, Beograd, 1953; Aleksa Šantić, Odabrane pjesme, ur. Ljubo Trivić, Narodna prosvjeta,
Sarajevo, 1954; Aleksa Šantić, Pesme, ur. Zoran Gavrilović, Rad, Beograd, 1960; Aleksa Šantić, Izbor, ur. Ilija
Kecmanović, Svjetlost, Sarajevo, 1962; Aleksa Šantić, Izabrana dela, ur. Đuro Gavela, Narodna knjiga,
Beograd, 1965; Aleksa Šantić, Pretprazničko veče, ur. Stevan Raičković, Prosveta, Beograd, 1968. (U povodu
obilježavanja stote godišnjice od rođenja Alekse Šantića); Aleksa Šantić, Pjesme, ur. Vladimir Nedić, Matica
srpska, Novi Sad / Srpska književna zadruga, Beograd, 1971; Aleksa Šantić, Izabrana djela, knj. I i II, ur.
Branko Milanović, Svjetlost, Sarajevo, 1972; Aleksa Šantić, O klasje moje, ur. Jovan V. Ilić, Prva književna
komuna Mostar, Mostar, 1972; Aleksa Šantić, Pesme,ur. Zoran Gavrilović, Rad, Beograd, 1981; Aleksa Šantić,
Izabrane pjesme, ur. Nenad Radanović, Svjetlost, Sarajevo, 1997; Aleksa Šantić, Pjesme, ur. Alija Pirić, Ze
company, Zenica, 2000; Aleksa Šantić, Sabrana djela 1,2,3, ur. Dušan Petković, Društvo za očuvanje baštine
„Dob“, Gacko, 2006; Ibrica Dizdar, 140 godina Alekse, Muzej Hercegovine, Mostar, 2008.

1
izašla u Sarajevu 1957. u redakciji Vojislava Đurića, te Izabrana djela I i II koja je priredio
Branko Milanović u Sarajevu 1972. godine.
Sudeći prema broju objavljenih knjiga u posljednjih četrdeset godina, Aleksu Šantića možemo
svrstati u red najpopularnijih pjesnika južnoslavenskog prostora. Naime, samo u 1979, 1986. i
1987, te 1991, 1993. i 1994. godini, prema podacima COBIS-a Republike Srbije i Bosne i
Hercegovine ne postoji ni jedno izdanje pjesama Alekse Šantića. U svim ostalim godinama
(njih trideset i četiri) rijetko nalazimo jedno izdanje Šantićeve poezije, uglavnom su to dva ili
tri, a čiji su izdavači iz različitih gradova: Novog Sada, Gornjeg Milanovca, Sremskih
Karlovaca, Beograda, Podgorice, Kragujevca, Trebinja, Kosovske Mitrovice, Valjeva,
Požege, Sarajeva, Mostara... Također, poezija Alekse Šantića dio je obavezne lektire i
školskog programa u osnovnim i srednjim školama u BiH i Srbiji. Pitanje kriterija
vrednovanja i selekcije unutar izdavačkih kuća, kao i odabir školske lektire podređen je
ideološkim centrima moći koji i na ovakav način utječu na književni kanon koji se trajno
upisuje u kulturno pamćenje. Iako se vrijednost književnog djela s historijskim odmakom
preobražava i mijenja, za njegovo pravo razumijevanje je od ključne važnosti shvatiti i
„rekonstruirati obzor očekivanja vremena u kome je djelo nastalo, te pomoći čitatelju
osloboditi se predrasuda i ograničenja svoga vremena.“2 Pa ipak, u starijim čitanjima
Šantićeva djela uglavnom je zadržano kauzalističko tumačenje po kome je tekst odraz ili
posljedica ili piščeva života ili društveno-historijskih okolnosti. U tom smislu, možemo
prepoznavati i govoriti o ideološkoj poziciji kako tumača tako i priređivača Šantićevih
pjesama koja je u dobroj mjeri utjecala na izbor, recepciju i ocjenu pojedinih tekstova. U kojoj
mjeri je u ideološkom smislu književnost bitna pokazuje i jedan primjer na koji je ukazala
Nirman Moranjak – Bamburać u tekstu „Nevolje s kanonizacijom“: „Dok rasprava o
nastavnim programima kao mjestima vidljivog napora kanonizacije tradicije nikad neće
prestati, sa svim političkim i ideologijskim konotacijama koje takva rasprava podrazumijeva,
davno je i na drugom mjestu uobličen jedan projekat discipliniranja naše nepomirljivo
konfliktne povijesne imaginacije.“3. Naravno, radi se o novcu. Šantićev lik se pojavio na
novčanici od deset konvertibilnih maraka zauzevši tako mjesto u najužem kanonskom izboru
srpskih književnika u Bosni i Hercegovini, zajedno sa Brankom Ćopićem, Ivom Andrićem,

2
Meić, Perina, Čitanje povijesti književnosti (Metodološki modeli književnopovijesnih istraživanja u hrvatskoj
znanosti o književnosti), Alfa, Mostar, 2010, str. 66.
3
Moranjak-Bamburać, Nirman, „Nevolje s kanonizacijom“, Sarajevske sveske, 8 - 9, Sarajevo, 2005, str. 63.

2
Jovanom Dučićem, Filipom Višnjićem i Petrom Kočićem. Uz sve pomenuto, Aleksa Šantić je
prisutan i u vanknjiževnom kulturnom prostoru kroz manifestacije, imena ulica i škola.4
Dakle, u pitanju je pjesnik ne samo obimnog (više od sedam stotina pjesama), već i izuzetno
značajnog opusa kako na nacionalno-političkom i kulturalnom recepcijskom nivou tako i na
nivou recepcije njegovog književnoumjetničkog kvaliteta.
Kao jedna od stalno pratećih ocjena poetskog djela Alekse Šantića pojavljuje se ona davna
ocjena Pere Slijepčevića po kojoj je Šantić etički, a ne estetski tip pjesnika koji se predaje
kolektivu i zastupa kolektiv, koji nije obuzet samo sobom i ljepotom. No, može li jednom
izrečena konstatacija beskrajno dugo biti prepisivana kao tačna? Šta je sa horizontom
očekivanja kao obaveznom pretpostavkom svake interpretacije? „Umjesto da se uvijek jedno
te isto (autorovo) značenje uzima zdravo za gotovo kao što se u prošlosti obično činilo,
njegovom horizontu pridružuje se horizont interpretatora kao podjednako važan jer:
'Razumijevanje nije neproduktivna nego uvijek produktivna aktivnost'. Pitanje o djelu kao
takvom koje je dominiralo prethodnim vremenom jednostavno se gubi budući da je 'pravo
značenje teksta upućeno samo po sebi na tumača i uvijek podrazumijeva istorijsku situaciju
tumača'.“5 Drugim riječima, kvalitet Šantićeve poezije moguće je odrediti na temelju reakcije
aktuelne čitateljske publike i njihovog horizonta očekivanja (znamo da je bio veoma
popularan), jednako kao i na temelju horizonta očekivanja tadašnje književne kritike i
njihovih simpatija za modernu (dobio je ozbiljne kritike). Uključimo li u ovu raspravu još i
horizont očekivanja proletera nakon NOB-a ili čitatelja dvadeset i prvog vijeka nakon
posljednjeg rata (i to čitatelja u Nišu naprimjer, spram onoga u Mostaru), dobit ćemo mnoštvo
izmjena pristupa jednom te istom opusu, a koji je - to je veoma važno - sve preživio.
Kada su u pitanju književnohistorijski i kritički tekstovi o djelu Alekse Šantića uočava se
tendencija ka pozitivnijem ocjenjivanju ovoga pjesnika, kako kroz vremenski tako i kroz
prostorni pomak. Naime, što smo bliži savremenom trenutku to su pohvale češće, no, isto
tako, može se uvidjeti razlika u ocjenjivanju Šantićeve poezije u tekstovima autora iz Srbije
naspram onih iz Bosne i Hercegovine. Ono što se dešavalo u Mostaru s kraja devetnaestog i
početkom dvadsetog vijeka u historiji je bosanskohercegovačke književnosti od nemjerljivog

4
Ulicu Alekse Šantića imaju gradovi: Sarajevo, Istočno Sarajevo, Mostar (dio ulice je preimenovana u ulicu Mile
Budaka), Bihać, Tuzla, Prnjavor, Gornji Matvejevac, Beograd, Novi Sad, Budva, Podgorica, Koprivnica, Novi
Pazar, Šabac, Sremska Mitrovica, Užice, Prva Kutina, Sombor, Ruma, Niš... Osnovne škole u Sarajevu, Mostaru,
Banjoj Luci, Perinom Hanu kod Zenice, Ugljeviku, Osmacima, Vukosavlju, Beogradu, Tutinu, Somboru,
Vajskoj, Novom Sadu, Gajdobri i Nišu nose ime Aleksa Šantić. Postoji čak i poljoprivredno imanje (!?) „Aleksa
Šantić“ iz istoimenog mjesta kod Sombora.
5
Tvrtko Kulenović, „Teorija recepcije“, u: Suvremena tumačenja književnosti i književnokritičko naslijeđe XX
stoljeća, Zdenko lešić i drugi, Sarajevo Publishing, Sarajevo, 2007, str. 464.

3
značaja, dok, s druge strane, u već etabliranoj srpskoj književnosti istog perioda mostarski
krug pjesnika, „Zora“, pa i Šantićeva poezija u cjelini, predstavljaju tek periferni i zastarjeli
izraz jedne mnogo veće književnosti. Pogledamo li i uporedimo samo dva novinska članka
objavljena povodom pjesnikove smrti, uočit ćemo bitno različito viđenje Alekse Šantića i
njegove poezije. U broju „Narodne prosvete“ iz februara 1924. godine piše da je umro pjesnik
koji je zagrijavao duše savremenika, a sam nosio oduševljenje prema slavnoj narodnoj
prošlosti. O njemu se govori kao sinu junačke i srpske Hercegovine, koji je pjevao o ljubavi,
slobodi i sužnjima, o patnji pod tuđinskim režimom i sanjao slobodu. Nigdje, ni jednom
riječju nije pomenut umjetnički kvalitet njegove poezije, pa čak ni njegova ljubav prema
Mostaru, naprotiv: „Tada je on sa obala mutne Neretve svojim duhovnim očima gledao u
Srbiju i kroz pesme, koje je pisao krvlju srca svoga, budio nove nade za slobodu. Na taj način
on je bio nepresušno vrelo srpskog osećanja i putovođa potlačenog Srpstva, koji ga je u
časovima očaja božanskog rečju krepio i nagoveštavao zoru novih dana“6. S druge strane, ista
vijest je donesena u „Sarajevskoj pošti“ od drugog februara 1924. godine, ali kao vijest da nas
je napustio najveći pjesnik našeg bola i ponosa, uz snažnu autorsku kritiku odnosa vlasti
prema pjesniku, te kritiku državnog sistema općenito. Šantića se imenuje najizrazitijim našim
lirikom, on je „Pjesnik bola i sreće, sreće koja boli i bola koji tješi, [...]“, treba ispratiti dušu
„[...] pjesnika sa obale Neretve, dušu koja je cijelu sebe prinijela, u biserne divne melodije, na
radost i utjehu čovjeka.“7 Dakle, Šantić se ispraća kao veliki pjesnik i veliki čovjek a ne samo
kao veliki Srbin, kao pjesnik čija je poezija krijepila čovjeka a ne samo Srbina na čemu
insistira prethodni članak. Različite uređivačke koncepcije časopisā čitanje iste poezije
usmerile su ka drugačijim recepcijskim okvirima. Slične situacije je moguće prepoznati i u
okvirima akademskog proučavanja i valoriziranja Šantićeve poezije unutar kojega su autori
nerijetko slijedili stavove neprijepornih autoriteta. „Srpski književni glasnik“ je 16.02.1924.
objavio tekst Vladimira Ćorovića „Aleksa Šantić i kritika“ u kojem je sumiran odnos pjesnika
i njegovih kriričara do tog vremena, a stavovi iz ovog teksta su kasnije bezbroj puta
ponovljeni. Nakon loših kritika „U Aleksi se, naprotiv, pokrenuo hercegovački stav otpora i
tvrde odluke da se ne ustukne, i sa ponosom čoveka od prave rase on je zakliktao u
Brankovom kolu. [...]“8. Svoja sjećanja o Šantiću na istom je mjestu ispisao i Pavle Popović
navodeći kako je pjesnik teško doživio kritiku: „Sad je svejedno šta će Bogdan reći na kraju

6
Vijest o smrti Alekse Šantića, „Narodna prosveta“, februar 1924, navedeno prema kopiji dokumenta u: Aleksa
Šantić u zbirci Muzeja Hercegovine Mostar, ur. Ibrica Dizdar, Muzej Hercegovine, Mostar, 2013, str. 244.
7
Ibid, str, 243.
8
Vladimir Ćorović, „Aleksa Šantić i kritika“, u: Alaksa Šantić, Izabrana dela, Narodna knjiga, Beograd, 1965,
str. 166.

4
ocjene, - nastavljao je on – ma šta da kaže, glavno je kazano, i lijepe riječi koje na kraju bude
rekao, biće samo kao pohvala na nadgrobnom spomeniku.“9
A Bogdan Popović je 1901. godina napisao da je Aleksa Šantić jedan od simpatičnih naših
književnika čije pjesništvo liči na udvoričko ljubavno pesništvo, no već 1911. godine Šantića
pominje u okviru „drugog doba“ srpske poezije koje smatra pjesništvom „[...] s najvišim
umjetničkim oblikom i uglađenošču, s dikcijom punom i razgranatom, pesništvo
preimućstveno stilističko, pesništvo virtuozno (Dučić, Šantić, Rakić).“10. Ipak po broju
izabranih pjesama Šantić unutar ove trojke zauzima posljednje mjesto. Uvid u Popovićevu
antologiju potvrđuje ovu tezu i brojem odabranih pjesama: uz Šantićevih jedanaest stoji
dvadeset i osam pjesama Jovana Dučića. U svom tekstu „Od Vojislava do Dučića – naš
takozvani modernizam“ Veljko Petrović iznosi veoma oštre stavove o poeziji Alekse Šantića
ističući da je on naš posljednji narodni pjevač koji se utjecaja Vojislava Ilića oslobodio tek
nakon 1900-te godine.
Pero Slijepčević u osvrtu na Šantićevu poeziju najprije govori o Šantiću kao čovjeku,
njegovoj slavi, tugama i sjeti, grobovima, Mostaru i „Zori“, o prvoj Šantićevoj pjesmi i
pripovijeci objavljenoj u „Golubu“ 1896, te ocjenjuje prve dvije zbirke pjesama kao knjige u
kojima dominiraju „patriotske i moralno-vaspitne pjesme“, te „Stare ideje u novom ruhu. I
imitacija.“11 Također, Peru Slijepčevića su mnogi kasniji kritičari kopirali u ocjeni da se
Šantić razvijao veoma sporo, da je u početku bio pod velikim Hajneovim utjecajem, da je bio
„razmaženi pesnik“, kao i to da je 1906. godine objavio neke svoje najbolje pjesme. No, „On
plevi korov, sve bolje se izražava, uozbiljuje, govori s jačom rezonancijom, ali sve iste
stvari.“12 I, „Gledati u prošlost tipičan je stav romantičarski, hoće li biti u pitanju ljubav,
istorija, mladost, to je sporedno.“13 Ipak, postoji jedna pjesma koju Slijepčević ističe, pjesma
„Naš stari dome“, za koju kaže da je savršena, te da je u okviru takve tematike „prestigao
Šantić svu braću književnike širom zemlje jugoslovenske.“14
Pjesnikov pedeseti rođendan obilježen je u organizaciji Prosvjete (sa zakašnjenjem, 1920.
godine) i to, ne slučajno, u Mostaru, Sarajevu i Beogradu. Tom prilikom Pavle Popović je

9
Pavle Popović, „Sećanja na Aleksu Šantića“, u Alaksa Šantić, Izabrana dela, Narodna knjiga, Beograd, 1965,
str. 174.
10
Bogdan Popović, Predgovor, u: Antologija novije srpske lirike, Srpska književna zadruga, Beograd, 1996, str.
12.
11
Pero Slijepčević, „Aleksa Šantić“, u: Srpska književnost u književnoj kritici: Poezija od Vojislava do Bojića,
priredio Miodrag Pavlović, Nolit, Beograd, 1966, str. 93.
12
Ibid, str. 105.
13
Ibid, str. 109.
14
Ibid, str. 110.

5
kazao: „Šantić će živeti, ne kažem kao veliki pesnik ali kao pesnik ljubak, mio, koji je iskreno
pevao ono što je osećao, i pisao „od srca srcu“ kao što se to obično kaže.“15
Slično je mislio i Jovan Skerlić koji kaže: „Šantić voli svoju zemlju i svoj narod dubokom i
diskretnom ljubavlju kojom se voli porodica.“16, posebno ističući pjesnikovu iskrenost i
pjevanje iz srca koje nije ni pomodno ni pozersko. Govoreći o Šantiću i Dučiću kao
najznačajnijim pjesnicima devedesetih godina dvadesetog vijeka Jovan Deretić ističe da oni
čine prelaz između vojislavizma i srpske moderne, da je njihova „Zora“ bio najbolji srpski
časopis tog doba, ali i to da ova dva pjesnika označavaju dva suprotna pola: „Šantić
tradicionalizam, a Dučić modernizam i zapadnjaštvo.“17 Za razliku od Pere Slijepčevića,
Deretić kao najbolju Šantićevu pjesmu ističe „Veče na školju“ dajući joj epitet „najlepše
pesme“.
U tekstu iz 1953. godine Jovan Radulović insistira na Šantićevoj vezi sa srpskim omladinskim
pokretom, ulozi „Zore“, kao i njegovim patriotskim pjesmama smatrajući ga, prije svega,
rodoljubivim pjesnikom koji se životno povezao sa sudbinom svoga naroda. Šantićeve
melanholične pjesme o porodici, mladosti i Mostaru po Raduloviću idu „uporedo sa njegovim
izabranim rodoljubivim pesmama ispevanim u ovom veku.“18 Također, iako je pisao pjesme u
kojima je suosjećao sa siromasima „[...] ovde ne treba preterivati i bežati od istine. Koliko je
god on bio socijalan i blizak malom radnom čoveku, on je, povrh svega, bio Srbin sa veoma
razvijenim patrijarhalnim osećanjem svoje najuže sredine.“19 Sliku Mostara iz pjesme
„Zimsko jutro“ ovaj autor doživljava kao da je zaprašena, ali sa živim svetlim bojama,
obešena u kutu kakvog muzeja, te zaključuje: „Pa ipak, i uprkos svim zamerkama i ranije i
danas, Šantićevo pesničko delo je znatno i reprezentativno.“20 Đuro Gavela Aleksu Šantića
smatra pjesnikom svoga vremena od čijeg se načina pisanja savremena poezija (1965) uveliko
udaljila i „po rafiniranosti poetskog izraza i složenosti sadržine“21.
Za razliku od pjesnika iz Srbije koji su bili okrenuti prošlosti, Aleksa Šantić je sav bio u
sadašnjosti i okrenut ka budoćnosti. Otuda toliko rodoljubive poezije i socijalne osjetljivosti,
smatrao je Vojislav Đurić. Iako, kako kaže, novo vrijeme nakon socijalstičke revolucije traži
nove pjesnike i nove oblike kazivanja, bilo bi maloumno ne vidjeti ljepotu i u starim

15
Pero Slijepčević, O pedesetgodišnjici Alekse Šantića: Govori Pavla Popovića i Pere Slepčevića, Prosvjeta,
Sarajevo, 1920.
16
Jovan Skerlić, „Aleksa Šantić: Pjesme iz 1911.“, u: Kritike, Matica srpska, Novi Sad / Srpska književna
zadruga, Beograd, 1971, str. 199.
17
Jovan Deretić, Kratka istorija srpske književnosti, Svetovi, Novi Sad, 2001, str. 202.
18
Jovan Radulović, „Aleksa Šantić“, u: Aleksa Šantić, Pesme, Znanje, Beograd, 1953, str. 17.
19
Ibid, str. 17.
20
Ibid, str. 25.
21
Đuro Gavela, „Aleksa Šantić“, u: Aleksa Šantić, Izabrana dela, Narodna knjiga, Beograd, 1965, srt. 18.

6
pjesmama: „No bio ovakav ili onakav, više nov ili više starinski, jezik dobrih pesnika ima
čudesnu moć: da izražava u svojoj potpunosti, misli i osećanja ljudi koji će tek nastati.“22
Dakle, postepeno, život pjesnikov, njegova borba i rodoljublje, kao ključna tema
književnokritičkih tekstova, uzmiču prepuštajući mjesto ljepoti njegova poetskog jezika i
snazi lirskog izraza. Kako je vrijeme prolazilo, tako su ocjene Alekse Šantića kao
simpatičnog, preko dobrog pjesnika postepeno prelazile u konstataciju da je on veliki pjesnik.
Oslobođeni ideoloških stega i vlastitog patriotsko-nacionalnog zanosa kritičari i tumači
poezije Alekse Šantića u novije vrijeme usmjeravaju mnogo veću pažnju na artističke nego na
tematsko-motivske vrijednosti njegove poezije. Tako je već Zoran Gavrilović zapisao da je
Šantić svoje teme „[...] prevodio u jedinstveno, čestito lirsko postojanje. To su osobine koje su
ga stavile u red naših velikih pesnika; veličina se, uostalom, i meri samosvojnošću
pripadništvu određenom poetskom toku.“23 Predrag Palavestra je 1986. godine primijetio:
„[...] čvrsto vezan za patrijarhalnu sredinu Mostara, od kojeg se nikad nije odvajao, Šantić je
bio omiljen pesnik ponositih, duhovno uzdignutih i nacionalno krajnje osetljivih Mostaraca,
podjednako Srba i Muslimana, čija su se istorijska osećanja u velikoj meri poklopila s
njegovim podignutim, patetično-retoričkim stihovima.“24 Nakon poznate kritike Bogdana
Popovića, Šantić je, smatra Palavestra, „[...] imao retku moralnu snagu da prihvati kritičke
primedbe, pa je nekim kasnijim stihovima [...] uspeo da postigne čak i najviše domete srpskog
pesništva u doba modernizma.“25 I, dalje, „Naročito visoke vrednosti postigao je Šantić u
ljubavnoj i rodoljubivoj lirici, tim bez sumnje najrasprosrtanjenijim i najviše cenjenim
poetskim oblicima zlatnog doba srpskog pesništva na početku XX stoleća.“ 26 Sve
neujednačenosti u umjetničkoj vrijednosti unutar velikog Šantićevog opusa Palavestra
opravdava neujednačenostima i dubokim neskladom u duhovnoj kulturi epohe, te zaključuje:
„[...] Šantić je bio izrazit lirski pesnik epohe, pesnik jasnog i gipkog stiha koji se lako pamti,
pesnik intime, ispovednog poveravanja i melanholične patnje, sposoban da se uzdigne do
visoke idealizacije lirskog osećanja, do zvučnog artizma pesničke forme i do čiste
kontemplacije patrijarhalnog života.“27
Priređujući Antologiju novijeg pjesništva BiH 1990. godine Stevan Tontić, još uvijek na tragu
starijih ocjena Šantićeve poezije, poredi Šantića sa Dučićem, naravno, u Dučićevu korist, pri
22
Vojislav Đurić, „Šantićeva poezija“, u: Aleksa Šantić, Pjesme, Matica srpska, Novi Sad / Srpska književna
zadruga, Beograd, 1971.
23
Zoran Gavrilović, „Aleksa Šantić“, u: Aleksa Šantić, Pesme, Rad, Beograd, 1977, str. 14.
24
Predrag Palavestra, Istorija moderne srpske književnosti: zlatno doba 1892 – 1918, Službeni glasnik, Beograd,
2013, str, 152.
25
Ibid, str. 153.
26
Ibid, str. 153.
27
Ibid, str. 154.

7
tome navodeći riječi Pere Slijepčevića koji je Šantića smatrao hrišćaninom, pjesnikom
pregora i žrtve, demokratom zaljubljenog u svoju zemlju, dok je Dučić bio paganin, pjesnik
života i osvajanja, zaljubljen u nomadsko oslobađanje od svih veza, aristokrata. No, Tontić,
iako smatra da samo desetak Šantićevih pjesama može biti „izvanredna ostavština za
budućnost“, ipak pohvali pjesnikovu iskrenost: „Sa istinom svoga elegijskog pjeva, sa svojom
prisnom religioznošću i jedinstveno lijepom čovječnošću, nije nimalo – kako bi se moglo
pomisliti – pjesnik drugoga reda, pjesnik koji tek ilustruje jedna anahrona vrsta lirike.“28
Obimna studija poezije austrougarskog perioda Ljubice Tomić – Kovač iz 1991. godine
historiografski detaljno analizira aktivnosti Aleske Šantića, njegov politički rad, hronologiju
objavljivanja pjesama, kao i zbirke objavljene u ovom periodu. Autorica akcentira Šantićevu
gorljivu solidarnost sa porobljenim južnoslavenskim narodima, njegovu saradnju u
banjalučkom časopisu „Razvitak“ koji je vođen istim idejama uređivao Petar Kočić, saradnju
u Prosvjetinom Narodnom kalendaru pod uredništvom Svetozara Ćorovića, te šest knjiga
pjesama. Kroz prve dvije zbirke (1891. i 1894) Šantić se postepeno oslobađa folklornog
naslijeđa, a njegovi stihovi „[...] oprterećeni su banalnim sintagmama, pretjeranom
sentimentalnošću i deklarativnim tonom.“29 U trećoj zbirci (1901) dominira ljubav prema
ženi, prirodi i narodu, dok je u četvrtoj (1908) Šantić zapjevao punim glasom: „Svi izvori
Šantićeve inspiracije pretočili su se u bistre i snažne tokove jezika, slikovitog, melodičnog,
jezika koji kao da dolazi iz dubine narodne duše da bi se pretvorio u metafore pune novih
značenja.“30 I, dalje: „Sa ovom zbirkom Šantić ulazi u krug velikih pjesnika našeg jezika, sa
osobenim i prepoznatljivim glasom, sa rijetko odnjegovanim stihom i čistotom osjećaja koja
plijeni i do danas pažnju čitalaca i kritičara.“31 Dok u zbirci iz 1913. godine Šantić ponesen
trenutkom u oslobodilačkom zanosu manje pažnje obraća na pjesničku artikulaciju, dotle je u
Pjesmama iz 1911. pjevao „[...] iskreno i otvoreno, veličajući nemire srca i tijela, uzdižući
mostarski pejzaž neba i zelenila kao hram ljubavi i neuništive ljepote.“32
U predgovoru Antologiji srpskog soneta (1995) Dragutin Vujanović tvrdi da je Vojislav Ilić
dao prvi „inverzivni sonet modernog tipa i da je to prvi takav pokušaj u srpskoj lirici“, nakon
čega nije bilo mnogo uspjeha. A onda „Prvi ozbiljni uspon sonet u srpskoj poeziji beleži
pojavom Alekse Šantića. Šantić u poeziji nije bio tako rečit kao Rakić i Dučić, ali je bio ne
manje senzitivan od obojice. Vodio je, bez sumnje, računa o snazi muzičkih elemenata,

28
Stevan Tontić, Predgovor u: Novije pjesništvo BiH, Svjetlost, Sarajevo, 1990, str.29.
29
Ljubica Tomić – Kovač, Poezija austrougarskog perioda, Institut za književnost / Svjetlost, Sarajevo, 1991,
str. 518.
30
Ibid, str. 615.
31
Ibid, str. 620.
32
Ibid, str. 638.

8
posebno u sonetu.“33 Vujanović smatra da je Šantić najbolje sonete ispjevao u periodu između
1905. i 1910. godine, iako i kasnije ima sjajnih, neusiljenih i harmoničnih, sa klasičnom
rimom. „U sonetima je došla do izražaja zbijenost emocija, sažetost izraza i snaga simbola, i
sve to u umetničkoj formi koja snagom i lepotom približava našu liriku evropskoj.“34
Tri godine kasnije Nenad Radanović će ustvrditi da se kod Šantića uopće ne vide direktni
utjecaji Vojislava Ilića, Branka Radičevića i Jovana Jovanovića Zmaja na kojima je starija
kritika insistirala. Jedina veza među ovim pjesnicima je ta što su svi romantičari, a što se
Šantić kao romantičarski pjesnik javio znatno kasnije od ostalih, tvrdi Radanović. „Zna se:
trebalo je ovakvog jednog vrsnog pjesnika umjetnika „pridružiti“ književnosti takozvane
„matice“ i, dabome, dodijeliti mu mjesto prateće, minimalne pojave u odnosu na pjesnike koji
su, itekako, po umjetničkoj razini bili ispod onog što je Šantić ostvario, kao, rekosmo, tipični
hercegovački romantičarski pjesnik, koji u najboljim stvaralačkim trenucima, dostiže
univerzalne ljudske vrijednosti, a takvih trenutaka u djelu ovog pjesnika je bilo zaista
mnogo.“35
Na sličnom fonu Šantićevu poeziju i odnos kritike i književne historije prema njoj posmatra i
Sanjin Kodrić. Naime, on uočava kako su kritičari poput Bogdana Popovića i Jovana Skerlića
Aleksu Šantića uvijek stavljali u sjenu Jovana Dučića ocjenjujući Šantića znatno slabijim
pjenikom. S druge strane, primjećuje Kodrić, kritika u Bosni i Hercegovini imala je sasvim
drugačiji stav, te navodi riječi Milana Savića, prvog Šantićevog kritičara, iz Bosanske vile od
1. januara 1892. godine: „S velikim radovanjem pozdravio sam ovu prvu zbirku umetničkih
pesama, spevanu od Hercegovca i štampanu u Hercegovini. Moj srpski obzor raširio mi se
vidljivo, i što sam do sada gledao tek u mašti svojoj, evo mi sad i pred živim očima.“36 Kao
pjesnik periferije, Šantić je postepeno prihvaćan kao općesrpski a kasnije i općejugoslovenski
pjesnik, iako, istinski, Šantića najprije treba čitati u kontekstu bosanskohercegovačke
književnosti čiji je centar u to vrijeme bio upravo Šantićev Mostar. Jer, kako tvrdi Elbisa
Ustamujić, Šantić nije pjevao o Mostaru, on je pjevao Mostar:„Šantić je, nesumnjivo, svoje
srce poklonio gradu i on je njegova najveća ljepota i ljubav.“37

33
Dragutiv Vujanović, Predgovor u: Antologija srpskog soneta, Zavet, Beograd, 1995, str. 39.
34
Ibid, str. 40.
35
Nenad Radanović, Predgovor, u: Aleksa Šantić, Izabrane pjesme, Svjetlost, Sarajevo, 1997, str.8.
36
Sanjin Kodrić, „Bard za sva vremena? (Pjesničko djelo Alekse Šantića i njegova poetika i politika kulture)“, u:
Zbornik radova – Naučni skup: Slovo o Aleksi Šantiću, Antunu Branku Šimiću i Zuki Džumhuru,
Fakultethumanističkih nauka Univerzitet „Džemal Bijedić“ u Mostaru, Mostar / Institut za jezik Univerzitet u
Sarajevu, Sarajevo, 2015, str. 23.
37
Elbisa Ustamujić, „Šantićevi poetski identiteti“, u Zbornik radova Slovo o Aleksi Šantiću, A.B. Šimiću i Zuki
Džumhuru, str. 15/16.

9
Antologija bosanskohercegovačke poezije XX vijeka iz 2000-te godine donosi tekst Enesa
Durakovića u kojem stoji da se kod Šantića kao i kod nekih drugih kasnijih pjesnika „[...]
sabrao sjaj arhetipski uobličenog patrijarhalnog doživljaja svijeta [...]“, „[...] elementarna
čulnost se spojila sa hrišćanskom duhovnošću [...]“38, kao i da je Šantićeva ljubavna lirika
generički vezana za bošnjačku sevdalinku i baladu. Prateći bosanskohercegovačke književne
obzore Duraković zaključuje da osim za književnu historiju značajne pojave Sime
Milutinovića Sarajlije „[...] sve do Alekse Šantića nije, zapravo, ispisan ni jedan jedini
sugestivan stih.“39 Sabirajući iskustva prethodnog perioda srpske poezije, Šantić je rastao uz
vlastite doživljaje „A u tom čulnom iskustvu neposrednih prizora, Šantić pjesmu gradi u
cjelovitosti situacione egzistentnosti, s nizom vanredno pogođenih i zabilježenih senzacija
kojima, čini se, i nije ništa drugo potrebno do blaga lirska stilizacija pa se pjesma uobliči
autentičnim poetskim iskazom.“40 Prateći tematsko-motivsku podjelu Šantićeve poezije,
Duraković primjećuje transcendenciju porodičnog u patriotsko-nacionalni mit, spontanost u
doživljaju socijalne pravde, sevdalijski ambijent koji je u ljubavnoj poeziji postao sastavni
„[...] a ne izvanjski, pseudo-orijentalni ures i kulisa sladunjavo-sentimantalnog pjevanja.“41,
proglasivši Šantića „pjesnikom trenutka u najljepšem smislu tog određenja“ 42, te zaključuje:
„[...] zasnovane na naraciji i deskripciji, s jakim udjelom govorne riječi, Šantićeve pjesme,
makar i unutar klasičnih vrijednosti vezanog stiha, muzičke vrijednosti ostvaruju više na
sintaksičkoj nego li fonološkoj ravni jezika. Rečenična intonacija, naime, postaje bitan nosilac
ritmičko-melodijske vrijednosti izraza, dok se deskriptivnost njegova pjesničkog govora
uobličuje u naglašenoj epitetsko-atributskoj slikovitotsti.“43
Novim uvidima u književnoteorijska znanja, proučavanje poezije Alekse Šantića uveliko se
odmaklo od pozitivističkog razvrstavanja tema i motiva, kao i sagledavanja pjesničkog opusa
u okviru pjesnikove biografije ili historije i kulture doba u kojem je živio. A kako Šantićeva
poezija može biti sagledana kroz sve aspekte poststruktarilističke kritike, to njena savremena
proučavanja možemo tek očekivati. Jedan od takvih radova napisala sam nedavno, a
posmatran je razvoj poezije Alekse Šantića, između ostalih strukturalnih karakteristika, i kroz
odnos kvantiteta i kvaliteta olfaktivnih utisaka, te njihovu funkciju u pojedinačnim pjesmama.
Uočeno je da u prvoj fazi dominiraju mirisi cvijeća i kose djevojačke, te da Šantić ne poseže
38
Enes Duraković, Predgovor, u: Antologija bosanskohercegovačke poezije XX vijeka, Alef, Sarajevo, 2000, str.
6.
39
Enes Duraković, Bosanskohercegovački književni obzori: izabrane studije i eseji, Kulturno društvo Bošnjaka
Hrvatske Preporod, Zagreb, 2015, str. 176.
40
Ibid, str. 182.
41
Ibid, str. 186.
42
Ibid, str. 187.
43
Ibid, str. 194/195.

10
često za različitm mirisima i njihovom simbolikom, no ipak, on već uobičajenu simboliku
ovih mirisa koristi u različitim tipovima pjesama ili na način sevdalinke i srpske
romantičarske poezije ili mu kroz poređenja, antiteze, gradaciju ili metafore daje vlastiti
pečat. Kasnije, Šantić proširuje svoju mirisnu paletu na nekoliko desetina biljnih vrsta
nastojeći da svaki cvijet ili drvo u pjesmu unese svoju arhetipsku simboliku i mitsko značenje:
od ruže čiju ljepotu poistovjećuje sa dragom, preko ljiljana, behara, jorgovana, zumbula i
brojnih drugih mirisa prostora grada, do mirisa smreke, smole ili vrijeska čijim prizivanjem
autor popunjava sliku hercegovačkog ili mediteranskog pejzaža. Pelin se pojavljuje tamo gdje
je potrebna gorčina, trava miriše na humkama, miris zemlje u kombinaciji sa travom asocira
na zavičajnu nostalgiju, dok će mirisi smirne i tamjana biti dominantni u pjesmama
rodoljubno-religijske tematike. Uz sve navedeno, Šantić uspješno koristi i efekat minus-
postupka te će odsustvo mirisa u pjesmama nastalim pred kraj njegovog života biti stalna
poetska odrednica ove faze. Ako je miris marker sjećanja i pamćenja određenog prostora i
doživljaja, onda će njegovo odsustvo biti znak ili perceptivne otupjelosti ili signal pomirenosti
sa odlaskom.44 Trebalo bi uraditi istraživanje Šantićeve poezije kao mjesta kulturalnog
pamćenja, prepoznati u njegovim pjesmama poetiku grada, ispitati njegovu poeziju unutar
diskursa koloniziranih i tako dalje.

Slijedi kratka analiza različitih recepcijskih obzora poezije Alekse Šantića a kroz načine na
koji su autori od 1948. godine do prvog desetljeća dvadeset i prvog vijeka (u korpusu su
zastupljene sve dekade posmatranog perioda) pristupali izboru njegovih pjesama. U pitanju je
šezdest burnih godina kako na historijskom planu (od rata i stasavanja zajedničke države, do
njenog raspada, novog rata i poslijeratnog oporavka) tako i na planu promjena dominantnih
književnoumjetničkih poetika (od socrealizma, sentimentalne lirike, neonadrelizma,
neoimpresionizma i neoekspresionizma, do novohistoricističkih težnji i postmodernizma) ali i
književnoteorijskih pristupa umjetničkom djelu (od marksističkog, preko stilističke kritike do
poststrukturalističkih teorija čitanja) u kojima je veoma često mijenjan i pristup Šantićevoj
poeziji, i njeno vrednovanje u skladu sa horizontom očekivanja, pa i njeni izbori. Do
određenih zaključaka može se doći već uvidom u nekoliko odabranih antologija45 u kojima se

44
Više vidjeti u: Dijana Hadžizukić, Prilozi proučavanju srpske književnosti u BiH, Fakultet humanističkih nauka
Univerziteta „Džemal Bijedić“ u Mostaru, 2014.
45
Antologija novije srpske lirike, Bogdan Popović, (19. izdanje), Srpska književna zadruga, Beograd, 1996;
Antologija srpskog ljubavnog pesništva (XVIII – XX vek), Zoran Gavrilović, Rad, Beograd, 1967; Antologija
srpskog rodoljubivog pesništva (XVIII – XX vek), Zoran Gavrilović, Rad, Beograd, 1967; Među javom i med
snom: antologija srpske poezije XX veka, Vuk Krnjević, Književne novine, Beograd, 1985; Novije pjesništvo
Bosne i Hercegovine, Stevan Tontić, Svjetlost, Sarajevo, 1990; Antologija srpskog soneta, Dragutin Vujanović,

11
pojavljuju Šantićeve pjesme. U pitanju su antologije i pjesme: Antologija novije srpske lirike
Bogdana Popovića („Ne vjeruj“, „Proljeće“, „Moja noći“, „Jesen“, „Gospođici“, „Jedna
suza“, „Pretprazničko veče“, „Emina“, „Ostajte ovdje“, „Veče na školju“, „Sijači“);
Antologija srpskog ljubavnog pesništva (XVIII – XX vek) Zorana Gavrilovića („Čekanje“,
„Proljeće“, „Ne vjeruj“, „Gospođici“, „Jesen“); Antologija srpskog rodoljubivog pesništva
(XVIII – XX vek) Zorana Gavrilovića („Moja otadžbina“, „Otadžbino gdje si“, „Boka“,
„Izgnanik“, „Mi znamo sudbu“, „O, klasje moje“, „Ostajte ovdje“); Među javom i med snom:
antologija srpske poezije XX veka Vuka Krnjevića („Jedna suza“, „Mraz“, „Pretprazničko
veče“, „Veče na školju“); Novije pjesništvo Bosne i HercegovineStevana Tontića („Pjesma“,
„Veče na školju“, „Proljetne tercine“, „Senke“, „Na putu“, „Časovi“, „Pretprazničko veče“,
„U jutarnja zvona“, „Žeteoci“, „Zima“); Antologija srpskog soneta Dragutina Vujanovića
(„Sloboda“, „Lucifer“, „Snijeg“, „Naš stari dome“, „Boka“, „Pod jedrima“, „Ja mišljah da je“,
„Mraz“); Antologija bosanskohercegovačke poezije XX vijeka koju su priredili („Mraz“,
„Časovi“, „Vjeruj i moli“, „Proljetne tercine“, „Pretprazničko veče“, „Ti“); Antologija
srpskog pesništva (XI – XX vek) Miodraga Pavlovića („Mraz“, „Pretprazničko veče“).
Pogledamo li pjesme iz antologijskih izbora, postaje nam jasno da Aleksa Šantić nije pjesnik
dvadesetak dobrih pjesama, kako su često o njemu govorili, nego pjesnik koji ima više od
trideset i pet pjesama samo u antologijama (i to onim koje smo uzeli u obzir), te da se samo
pjesme „Mraz“, „Pretprazničko veče“, „Časovi“ i „Veče na školju“ u antologijskim izborima
pojavljuju često. Također, znakovita je činjenica da su pjesme „Lucifer“ i „Ja mišljah da je“
uvrštene među osam pjesama u Antologiji srpskog soneta, a da ih uopće nema ni u jednom
analiziranom izboru Šantićevih pjesama. Kako je moguće da u ukupnom zbiru izabranih
pjesama, njih gotovo dvije stotine, nema onih koje će drugi autori uvrstiti čak u antologiju?
Znači li to potpunu subjektivnost priređivača ili pak obilje dobrih pjesama među kojima je
teško napraviti izbor? Isto se desilo u antologiji Novije pjesništvo Bosne i Hercegovine koju je
priredio Stevan Tontić, a u kojoj su pjesme „Pjesma“ i „U jutarnja zvona“ ušle među deset
antologijskih, a nema ih u zbirkama, kao i u Antologiji srpskog ljubavnog pesništva gdje je
pjesma „Čekanje“ uvrštena među pet antologijskih u izboru Zorana Gavrilovića, a nema je ni
u jednom izboru, pa čak ni onom koji je sam uradio. Znakovit je i način na koji su autori
izbora Šantićeve poezije grupisali i pravili redosljed pjesama: Vido Latković, Ljubo Trivić i
drugi iz vremena neposredno nakon Drugog svjetskog rata na prvo su mjesto stavljali

Zavet, Beograd, 1995; Antologija bosanskohercegovačke poezije XX vijeka, Enes Duraković, Mile Stojić i
Marko Vešović, Alef, Sarajevo, 2000; Novije pjesništvo Bosne i Hercegovine,; Antologija srpskog pesništva (XI
– XX vek), Miodrag Pavlović, Matica srpska, Novi Sad, 2010.

12
rodoljubive i pjesme socijalne tematike, a ljubavne i pjesme o zavičaju pojavile bi se tek pred
kraj knjige. Očekivano, kod autora koji su priređivali pjesme Alekse Šantića u posljednjih
tridesetak godina redosljed je obrnut.
Izabrane pjesme koje donosi ova knjiga grupisane su u pet tematskih cjelina, a na temelju
njihova pojavljivanja u knjigama izabranih pjesama Alekse Šantića koje su poslužile kao
korpus: autopoetičke i pjesme melanholičnih raspoloženja, ljubavne pjesme, pjesme
hercegovačkog zavičaja, socijalne i rodoljubive pjesme. Prvu cjelinu čine autopoetičke
pjesme te pjesme u kojima su u prvom planu melanholija i tuga. Najfrekventnije su pjesme
„Pretprazničko veče“, „Naš stari dome“, „Gospođici“, „Muzi“, „Ti“, „Hajdemo Muzo“,
„Moja noći“, „Mraz“, „Časovi“, „Moj život“, i tako dalje, a u samo jednom od izbora
pojavljuju se pjesme “Moji putevi“, „Strašna je ovo noć“, „Tema“, „Zarobljeni pjesnik“,
„Pjesnik“, „Na počinku“, „Trubadur“, „Hajde dušo...“, „Ne pružaj ruke“, „Radi“ i „Izgnanik“.
Zanimljivo je da među frekventnim pjesmama nema ni jedne nastale prije 1904. godine, što
govori o svojevrsnom „antologijskom“ izboru. S druge strane, u drugoj grupi pjesama pet njih
je iz devetnaestog vijeka, i sve su u izboru Vide Latkovića iz 1948. godine, a jedna od njih,
„Izgnanik“, u odlomku se pojavljuje i u jednoj antologiji. Pjesma „Pretprazničko veče“ nalazi
se u deset zbirki i pet antologijskih izbora, dok je pjesma „Naš stari dome“ prisutna u
jedanaest zbirki i jednoj antologiji, kao i pjesma „Gospođici“. S druge strane, pjesma „Mraz“
pronađena je u samo pet analiziranih knjiga pjesama ali u četiri antologije, dok je pjesma
„Vjeruj i moli“ iako antologijska po makar jednom izboru, ušla u samo tri zbirke. Sonet
„Mraz“ odlikuje čvrsta vanjska i unutarnja koherentnost, naizmjenična rima u katrenima te
pravilna sonetna u tercetima (ab, ab, cd, cd, eef, ggf) čija melodioznost potpomognuta
asonantsko-aliteracijskim nizovima ostvaruje emociju melanholije, beznađa i tuge. Pjesnička
slika se pomjera po vertikali, prema dole – od osunčanih vrhova brda i visokih jablanova,
preko potoka, do groba „duboko negdje, u mrazu“. Emocija se pojačava gomilanjem glagola
plače, uzdiše, jeca, zove u kontrastu sa sveopćim veseljem u vanjskom svijetu. Terceti
razotkrivaju da je u pitanju srce lirskog subjekta kojemu iz tame groba nema spasa: „Prolazi
mora, pustare, vrhunce, / No suncu nigda, nigda neće doći.“ Vidljivo je da je i na samome
kraju soneta slika ostvarena po istom principu vertikalnog uzdizanja (more, pustare, vrhunci
pa sunce), ali ovaj put kao neostvarena mogućnost. Iako su metafore promijenjene njihov
značenjski opseg se dodiruje te pjesmu doživljavamo kao kompozicijski zaokruženu krugom
bezizlaza: vrhovi brda na početku – vrhunci na kraju, te jutarnji žar spram sunca. Saj, srebrna
magla i čista srma kao odrednice vanjskog svijeta nestaju u mrazu i noći kao obilježjima
unutarnjeg svijeta čovjekova. Pjesmom „Vjeruj i moli“ Šantić propituje religijske postavke o

13
trpnji na ovome i nagradi na onome svijetu, ponovo pomjerajući sliku po vertikali od nebeskih
vrata pred kojima duša čeka, vapije i zove, do umorne duše koja pada doli, u prašinu. Gore su
hladne magle i tišina praznog odjeka, a dole gomila koja moli. Emocija lirskog subjekta u
ovome je sonetu stopljena sa pozicijom ljudskog roda u cjelini što će kao motiv dobiti svoje
najbolje umjetničko uobličenje u čuvenoj pjesmi „Veče na školju“.
Ljubavne pjesme čine drugu cjelinu ove knjige i, ujedno, čine najfrekventniju grupu pjesama
općenito. Tako se pjesma „Proljeće“ javlja u svih dvanaest analiziranih izbora, ali u samo
dvije antologije, „Emina“ u jedanaest zbirki (nema je samo u izboru Ilije Kecmanovića) i
samo u antologiji Bogdana Popovića, dok je pjesmu „Jesen“ izabralo devet autora i dva
priređivača antologije. U antologijskim izborima su još samo pjesme „Jedna suza“ i „Ne
vjeruj“ iako su veoma frekventne u knjigama izabranih pjesama. Dakle, iako često prisutne u
različitim izdanjima izabranih pjesama Šantićeve ljubavne pjesme najmanje su zastupljene u
antologijama. Ovdje je interesantno pomenuti da su one ljubavne pjesme koje su prisutne u
tek jednom izboru, tamo uvrštene od strane autora novijih knjiga – tako ćemo pjesme
„Mladost“, „Pod vrbama“, „Jesenje strofe“ naći samo kod Nenada Radanovića, pjesme
„Gondže ružo“ i „Poruku“ samo u izboru Ibrice Dizdara, kao i „Šerifa“, „Vatra“, „Na izvoru“,
„Behar“ i „Moja ljubav“ koje osim kod ova dva autora pronalazimo u još po jednoj ili dvije
knjige. U pitanju su ljubavne pjesme u čijoj se inspiracijskoj osnovi prepoznaje sevdalinka, a
u ambijentu mostarske bašče i mahale. Pet katrena ispisanih u osmercu pjesme „Pod vrbama“
gradi sliku neostvarene ljubavi, velike čežnje i užitka u ljepoti djevojačkog tijela u vrijeme
đurđevdanskog kupanja u Neretvi. Stihovi: „Ja, dršćući kao trska, / Pod vrbom sam skriven
bio“ u refrenskom ponavljanju ostvaruju osnovnu melodijsku liniju pjesme, ali i glavnu
emociju lirskog subjekta kroz motiv tajne ljubavi. Sličan ambijent pronalazimo i u ostalim
ljubavnim pjesmama. Bilo da posmatra djevojku na ulici, u bašti, na česmi ili na ljuljašci, ona
je uvijek u Šantićevoj pjesmi stopljena sa ljepotom prirode i grada.
Treću cjelinu ove knjige čine pejzažne pjesme, odnosno sve one pjesme u kojima je Šantić
stvorio emocije ljubavi ili sjete spram Mostara, Hercegovine, pa i mediteranskog podneblja u
cjelini. Iako je u dosadašnjim izdanjima pjesma „Ostajte ovdje“ obavezno bila u grupi
rodoljubivih pjesama, ona, prije svega, apeluje na svijest budućih iseljenika insistirajući na
ljepoti Hercegovine. I bez obzira što je datumom nastanka jedna od ranih Šantićevih pjesama
njena popularnost je neupitna, te smo je pronašli u deset knjiga izabranih pjesama i dvije
antologije. Ostale pjesme iz ove grupe kao što su „Vodenica“, „Zimsko jutro“, „Proljetne
tercine“, „Moj otac“, „Pogled s vrha“, „Srce“ i druge, prisutne su samo u po sedam zbirki, i to
obavezno u onim novijeg datuma (A.Pirić, I.Dizdar i N. Radanović). Slično je i sa pjesmom

14
„Akšam“ koja se osim u novijim javlja samo u dvije starije, dok su pjesme „Slutnja“, „Svijetli
put“, „Selo“ i „Putnik“ prisutne samo u izboru Nenada Radanovića. Izdvojit ćemo kao
kuriozitet još i pjesmu „Snijeg“ koja postoji samo u izboru Đure Gavele i nigdje više, a pri
tome je antologijska po mišljenju Dragutina Vujanovića. U pitanju je sonet koji samo na prvi
pogled podsjeća na pejzaž o ljepoti snijega u nebeskim visinama. Razrješenje u tercetima
preoblikuje sliku u misao o kratkotrajnosti ljepote: „U ponor mutan sjutra ćeš se sliti, / I
mjesto orla družba će ti biti / Rugobna žaba i muljave bare“.
Dakle, pjesme Alekse Šantića iz ove grupe postaju učestalije pred kraj dvadesetog vijeka i to
direktno proporcionalno smanjenju broja pjesama socijalnog i rodoljubivog naboja. Jasno je
da je s promjenom ideologije, raspadom socijalističke države, kao i ratovima poduzetim
nakon toga Aleksa Šantić i dalje trebao ostati velikim pjesnikom bosanskohercegovačke
književnosti, ali sada su u istraživačkom fokusu njegove emocije vezane za porodicu,
Hercegovinu, ljubav, a ne Srbija i njeni ratovi.
U tom smislu, postaje interesantna grupa rodoljubivih pjesama po kojima je Šantić, kako se
čini, u vrijeme svoga života, a onda i nakon Drugog svjetskog rata, bio izuzetno popularan
pjesnik. Pjesmu „Moja otadžbina“ i „Mi znamo sudbu“ nalazimo u jedanaest različitih izbora,
te u Antologiji srpskog rodoljubivog pjesništva. Pjesme „Boka“ i „Seoba“ nedostaju u dvije
zbirke, s tim da je „Boka“ ušla u dvije antologije. Po frekventnosti slijede pjesme „Na
ubogom polju“, „Moji očevi“, „Prolaze dani“ i druge, sa nešto manje pojavljivanja, te pjesme
„Beg Rašid beg“, „Balada“, „O zemljo moja“, „Pod Bitoljem“ i slične, koje je moguće naći
samo u starijim izborima Šantićeve poezije. To su, prije svega, sve one pjesme nastale oko
1913. godine kada je Šantić zanesen ratnim dešavanjima pisao prigodne pjesme. Izuzetak u
ovoj grupi samo je pjesma „Molitva“ koju su u svoje izbore uvrstili Nenad Radanović
devedesetih i Ibrica Dizdar 2008. godine, ali niko prije njih. Molitvu Bogu upućuje
romantičarski pjesnik koji u duši nosi luč svijetli, bol i stradanja, u krvi oganj, a u ruci mač
poezije, pjesnik koji je, kako se čini, umoran od borbe i neprijateljstava:
„Daj mi u srcu kap tvoje milosti / I stišaj buru podivljale ćudi: / Da mogu praštat gonjenja i
zlosti, / I cio svijet prigrlit na grudi...“
Najveći broj budnica kao što su „Stražar otadžbine“, „Orao“, „O, bore stari“ ili „Posle
okova“, „Vidov dan“, „Lovćenu“ , i „Gavrilo Princip“ nalazimo u izabranim pjesmama koje
je uredio Vido Latković 1948. godine, Jovan Radulović 1953. i Ljubo Trivić 1955. godine.
Neposredno završen još jedan oslobodilački rat, obnovljena zajednička država ovaj put na
socijalističkim temeljima, poetika socrealizma samo su neki od faktora ovakvog izbora

15
Šantićevih pjesama. Naprosto, bila su to vremena u kojima su ljubavne pjesme, pjesme
individualne patnje ili ljepote podneblja smatrane bespotrebnom dekadencijom.
Ne baš identično, ali na sličnom fonu promatrane su i pjesme Alekse Šantića u kojima
dominira socijalna osjetljivost. Neke od njih, kao što su „Rataru“, „Mornaru“ i „Seljančica“
odabrao je samo Vido Latković, a pridružili su mu se Ljubo Trivić i Jovan Radulović sa
pjesmama „Ruke“, „Pismo“, „Pod krstom“ i druge. Najveći broj ovih pjesama pojavljuje se u
tri do sedam knjiga izabranih pjesama, „Pred kolibama“, „Ribari“ i „Sijači“ u devet
(posljednja i u antologiji Bogdana Popovića), u deset knjiga smo pronašli pjesme „Kovač“ i
„O, klasje moje“ koja je zastupljena i u Antologiji srpskog rodoljubivog pjesništva. Konačno,
pjesme „Veče na školju“ i „Hljeb“ uvrstilo je svih dvanaest autora u svoje izbore, no prvu
samo tri autora antologijskih izbora (B.Popović, S. Tontić i V. Krnjević), a drugu niti jedan
iako je donijela sjajnu sliku iseljenika koji odlaze iz zavičaja u potrazi za golom
egzistencijom.
Konačno, nakon analize statističkih podataka moguće je primijetiti ogroman nesklad među
pjesmama odabranim za zbirke i onim odabranim za antologije. Samo se pjesme „Proljeće“ i
„Veče na školju“ pojavljuju u svim analiziranim izborima, u antologiji Bogdana Popovića i u
još po jednoj antologiji. S druge strane, veoma frekvente pjesme „Neretva“ i „Hljeb“ nisu ušle
ni u jednu antologiju, a kao što smo već pomenuli, postoje pjesme koje možemo vidjeti u
samo jednom izboru ali i u nekoj od antologija. Ravnoteža je u ovom smislu prisutna u
nekoliko slučajeva: „Pretprazničko veče“, „Naš stari dome“, „Gospođici“, „Ti“, „Moja noći“,
„Mraz“ i „Časovi“ – sve iz prve grupe pjesama. Zatim, „Proljeće“, „Jesen“, „Jedna suza“ i
„Ne vjeruj“ iz grupe ljubavnih pjesama, „Proljetne tercine“ i „Ostajte ovdje“ iz treće grupe, te
samo „Veče na školju“ i „Boka“ iz posljednje dvije grupe.
Mak Dizdar je jednom prilikom kazao da je pisao malo i da bi volio da je pisao još manje. Za
Aleksu Šantića možemo reći da je pisao mnogo i da je dobro što je pisao mnogo pa je svako
vrijeme, svaka ideologija i svaki autor izbora njegovih pjesama mogao posegnuti za onim
pjesmama koje odgovaraju trenutku i vlastitom književnoumjetničkom ukusu. A kako su svi
pomenuti autori ipak i samo čitatelji umjetničkog djela, njegove semantičke silnice stvaraju se
i multipliciraju upravo u tom služenom spletu recepcijskih relacija. Svaki tumač Šantićeva
djela, kao i svaki priređivač njegovih izabranih pjesama u posljednjih je šezdeset godina uveo
u svoj rad i vlastiti položaj u povijesti pretvorivši čitanje Šantićeva opusa u veliki Dijalog sa
vremenom i historijom. Zahvaljujući tome, Šantić je popularan pjesnik od 1891. godine do
danas, a, kako smo vidjeli, književna kritika i historija mu, kako vrijeme odmiče, daju sve
značajnije mjesto, pogotovo u historiji književnosti Bosne i Hercegovine. Neka ova knjiga

16
sabranih izabranih pjesama Alekse Šantića objavljena u povodu njegovog sto i pedesetog
rođendana posluži budućim istraživačima kao polazište za nove dijaloge sa starim, velikim
pjesnikom.

Dijana Hadžizukić

17