Čitaj u ime Gospodara (14.10.2011.

)
„Čitaj, u ime Gospodara, koji stvara. Stvara čovjeka od zametka! Čitaj, plemenit je Gospodar
tvoj, koji peru podučava, koji čovjeka podučava onome što ne zna.“(Al-'Alaq, 1-5)
Prvi ajeti kur'anske objave ukazuju na obavezu čitanja i učenja u raznim vidovima. Međutim,
otkuda toliki nesklad između Božije Riječi i realnosti ummeta muslimana? Udaljavajući se od
prvog kur'anskog imperativa 'Uči', nakon što su vodili čovječanstvo putem duhovne renesanse
i znanstvenog progresa, muslimanski ummet doživljava stanje dekadence i devijacije.
Naime, od trinaestog stoljeća, tačnije padom Abbasijskog hilafeta 1258. godine, muslimani
bivaju marginalizirani na društvenoj pozornici, gdje se odigrava drama u kojoj upravo
muslimani postaju glavni tragičari.
Napustiti Božiji imperativ 'Uči', misao učiniti uspavanom, tačnije lišiti je valjanog predmeta
promišljanja i pojmovne analize, istovremeno znači osuditi sebe na propadanje. Ukoliko
bismo trenutno stanje muslimanskog ummeta pokušali identificirati, tada nam se nužnim
nadaju sljedeći simptomi istog: 1.intelektualna ljenost, 2.duhovna zapuštenost,
3.egzistencijalna pospanost.
Naime, muslimani su došli u pozociju iz koje znanost promatraju sa divljenjem, jer im je
postala stranom, vjeru prihvataju sa aspekta njene izvanjske razine (zahir) koja jeste nužna-
ali ne i dovoljna, zapostavljajući unutarnju dimenziju (batin) iste, iako obiluje različitim
vidovima mudrosti (hikam). Takva „bliskost“ muslimana sa znanošću i privrženost isključivo
formalizmu religije, dovodi nas do određenog stanja koje se jednostavno može označiti
pojmom 'egzistencijalne pospanosti'.
Primarna posljedica intelektualne pritajenosti i apstinencije spram prvog božanskog
imperativa koji nalaže svaki oblik misaone aktivnosti, očituje se u stanju koje u potpunosti
odgovara (korespondira) stanju 'apsolutne ovisnosti'. Ta 'ovisnost' ( u kojoj se nalazi veliki
broj muslimanskih zemalja) podrazumijeva ekonomsku, intelektualnu i političku pomoć,
budući je duboko prisutno siromaštvo, neobrazovanost i politička represija.
Muslimanski ummet je počeo da pada od trenutka kada prestaje da misli. Osloniti se na
materijalno i intelektualno bogatstvo prethodnika, uživati isključivo u plodovima njihovih
intelektualnih i fizičkih napora, znači ogrnuti se svojstvom parazita, koji će neminovno
stradati. Ostaje samo jedna nedoumica, a to je pitanje vremena.
Imajući u vidu činjenicu da su; Al-Kindi, Al-Farabi, Ibn Sina, Ibn Tufayl, Ibn Rušd,
Miskawayh i drugi, imali posredničku ulogu kada je riječ o upoznavanju evropskih naroda sa
(filozofskim) mišljenjem ranijeg doba, budući se isključivo preko islamskih mislilaca/filozofa
( bilo da oni pripadaju skupini islamskih peripatetika, neoplatonika ili sufija) susreću sa
filozofijom; te da su Ibn Haysam, Al-Biruni, Al-Hawarizmi, Al-Idrisi i Al-Fargani bili
neophodni za pojavu Nikole Kopernika, Galileo Galileja, Isaka Njutna i Džordano Bruna,
dolazimo do zaključka/konkluzije koji argumentira stav da su muslimani pripremili i
omogućili rađanje evropske renesanse.

1
Međutim, kako se moglo dogoditi da muslimanski ummet od takvog intelektualnog i
duhovnog zamaha kojeg je ozbiljio u vremenu koje se s pravom označava kao 'zlatno doba'
(asr al-sa'ada), dođe u stanje koje suštinski najviše liči na vegetiranje.
Odgovornost muslimana sadržana je u činjenici da su posustali pred ciljem, iznevjerili svoje
prethodnike, ili bolje kazano, poklonili sve do tada uložene napore drugima, što je rezultiralo
vlastitom marginalizacijom. Stoga, put spasa za muslimane općenito, krije se u privrženosti,
ili drugim riječima kazano u 'svetom povratku' (al-ma'âd al-qudsiyy) slovu, riječi, knjizi.
'Čitati' znači razvijati misao, dok misliti znači postojati. Međutim, svako 'čitanje' koje je samo
sebi svrha, odnosno koje ima za cilj puko akumuliranje informacija, bez ikakve intencije ka
razvijanju kritičkog stava, jeste beskorisno. Muslimani moraju 'čitati' da bi mislili, odnosno da
bi vlastitu egzistenciju učinili održivom i mogućom.
Hišam Talib sažeto kaže: „Oni koji više čitaju oni vode čovječanstvo. Ljudi sa Zapada danas više
čitaju i zato vode čovječanstvo. Mi se učimo da čitamo, a oni čitaju da bi učili.“
U kazivanjima Poslanika a. s. pronalazimo toliko snažnih poziva na učenje i saznavanje da je
zaista čudo da se među muslimanima nalazi toliko neobrazovanih, da je veliki broj
nepismenih. U jednom svome hadisu on upoređuje pobožnog i učenog muslimana i kaže:
„Vrijednost učenog nad pobožnim je kao moja vrijednost u odnosu na najslabijeg među
vama.“
Međutim, da li znamo kakva je realnost kada je u pitanju obrazovanje, znanost, istraživanje?
Provedeno istraživanje, koje je obuhvata period od 2000.-2005., otkriva da kada je u pitanju
najniži procenat upisanih u osnovne škole, prvih 20 pozicija zauzimaju zemlje sa većinski
muslimanskih stanovništvom Kada je riječ o postotku stope pismenosti odraslih, među 30
zemalja sa najnepismenijim stanovništvom, 28 otpada na zemlje sa većinski muslimanskim
stanovništvom
Također, među 40 najvećih svjetskih kompanija nema niti jedne koja dolazi iz neke od
muslimanskih zemalja, jednako kao što i među 40 najjačih svjetskih banaka nema onih koje
pripadaju muslimanskim zemljama.
Ono što budi nadu u jačanje pozicije muslimana jeste ekonomski, znastveni i tehnološki
progres Turske, koja u zadnjih 10 godina ozbiljno radi na ulaganju u obrazovanje, istraživanja
i razvoj. Naime, u posljednjih 9 godina u Turskoj je otvoreno 89 novih univerziteta. Do 2005.
godine na prvom mjestu budžeta Turske nalazilo se Ministarstvo nacionalne odbrane, da bi od
2005. prvo mjesto po ulaganjima pripalo Ministarstvu nacionalnog obrazovanja
Dokaz da se ne radi o kvaziuniverzitetima, nego o respektabilnim institucijama i kadrovima,
govori činjenica da nedavna istraživanja koja je proveo Britanski časopis „Times Higher
Education“, objavivši listu od 400 najboljih svjetskih univerziteta, uvrstio i 4 turska
univerziteta. Lista od 400 najboljih univerziteta formirana je na osnovu broja naučnika
međunarodnog ranga koji svaki od njih daje.
Prošlost je poznata i nepovratna a budućnost neizvjesna, stoga je sadašnjost vrijeme kojem se
musliman treba posvetiti. Ispravan odnos i promišljanje svakog trenutka od strane muslimana
pribavlja mu titulu Ibn al-waqt (Potomak vremena), što ga svakako svrstava u red onih koji su
svjesni Gospodara vremena. „Reci: zar su isti oni koji znaju i oni koji ne znaju...“ (Qur'an)
2