NA PRVI pogled djeluje sasvim dobro: malo ćemo iz proračuna pomoći industrijama

koje zapošljavaju puno ljudi, pa ćemo pomoći poljoprivredi, pa ćemo onda pomoći
stanogradnji, pa će ljudi biti sretni i privreda će cvjetati. Sve bi bilo u redu s
takvim razmišljanjem da je Državni proračun beskonačna vreća iz koje se mogu
izvlačiti novci. Ali nije. Tu vreću treba prvo napuniti. Treba prvo poreznim
obveznicima uzeti kako bi se nekome dalo.

Počnimo s najjednostavnijim primjerom – subvencijama za stanove (poput onih kojima

se u zadnje vrijeme bavi HNS-ovac Štromar). Netko prodaje, netko kupuje. Kada se
nađu na određenoj cijeni, ide se kod javnog bilježnika i ovjeri ugovor. Kada kao
prodavatelj znate da ona druga strana ima mogućnost sponzoriranog kredita, onda
ćete tu razliku unijeti u cijenu jer znate da druga strana može platiti više. I gle
čuda – čim je država najavila sponzoriranje stambenih kredita, naglo su cijene
stanova u oglasnicima Zagreba, Zadra, Splita, gradova gdje je najveća gužva – bitno
skočile. U par tjedana.

Nije to prvi put – mislim da je najveći skok cijena bio onaj koji je pokrenulo
nekretninsko ludilo kada je država odlučila sponzorirati stanove za znanstvenike.
Država im je dala neki kratki rok, a subvencija je bila ogromna (kamata na kredit
tek malo iznad inflacije). Kako bi se kredit iskoristio – ljudi su kupovali po
načelu „daj što daš“, a tržite je podivljalo. Cijene gore u enormnim iznosima.
Dobro su prošli oni koji su tada prodavali totalno ruinirane stanove i oni koji su
tada gradili stanove – neki su zaradili skoro duplo.

Subvencije plaćaju i oni koji ih nikada ne mogu iskoristiti

No, reći ćete: „Neka ljudi imaju!“ Ali hajdemo vidjeti tko plaća subvencionirane
stanove. Državni proračun. Ona vreća koju pune svi – i penzioneri s 2000 kuna i
tete u Konzumu s 3200 i tete u tekstilnoj industriji s 2800 kuna i noćni čuvari s
3000. Svi oni koji nikada s tim poslovima ni neće doći u priliku kupiti nekretninu.
Na prvi pogled „socijalne“ subvencije su često nešto potpuno drugačije. Niži
socijalni slojevi subvencioniraju višu srednju klasu.

Naravno, možete postaviti pitanje što bi trebao raditi jedan Dubrovnik ako mu
nedostaje učitelja ili liječnika koji ne žele doći jer su nekretnine skupe – pa ono
isto što i Austro-ugarska. Sagrade se kadrovski stanovi koji se koriste dok je
čovjek na određenom poslu, kada ode na drugi ili u mirovinu – stan vrati.

Poljoprivredne subvencije – pogodovanje velikim igračima

Poljoprivredne subvencije izmišljene su nakon Drugog svjetskog rata kada je vladala

doslovno glad, čak i ponegdje veća nego za vrijeme samog rata. Dio europskih država
nije se do ranih pedesetih riješio točkica i kupona za hranu. Željelo se na sve
načine potaknuti rast poljoprivredne proizvodnje i počelo je se subvencionirati.
Više od pola stoljeća kasnije imamo poljoprivredne viškove na svim razinama, cijene
enormno padaju, a subvencije su veće nego ikada. Europska unija se bori sa
subvencijama i s viškovima – što je potpuno suludo!

Rezultat: poljoprivrednici se više brinu kako dobiti poticaje nego kako proizvesti.
Dodatno, oni najveći mogu najviše optimizirati proizvodnju, mogu najbolje
iskoristiti subvencije, mogu se svojom veličinom i ogromnim iznosima novca koje
dobivaju postaviti i prema bankama i prema trgovcima – subvencije najviše koriste
najvećima, i dolazi do oligopola u poljoprivrednoj proizvodnji. Novi Zeland je
ukinuo subvencije i sada ima poljoprivredu jaču i kvalitetniju nego ikad.
Poljoprivrednici se tamo bore za prinose, ne za državne novce.

Naravno, neki će reći: „Ali bez poticaja hrana bi bila skuplja?“ Zašto bi? Pa
poticaje uredno plaćate – iz poreza. Onda se jednim cijelim birokratskim sustavom
samo dio toga što plaćate (jer sva birokracija i nadzor podjele košta) vraća
poljoprivredniku. Bez poticaja – nema ni tog gladnog birokratskog sustava vezanog
uz podjelu. Da ne spominjemo druge poremećaje na tržištu: EU sponzorirana
poljoprivreda je gotovo uništila proizvodnju piletine u pola Afrike. Kako? U Europi
se najviše prodaje pileći file, pa ostanu krilca, bataci i drugi dijelovi pileta za
koje ovdje nema toliko tržišta. Kako je izračun napravljen da se od samog filea
zaradi, ovo drugo se izvozi u Afriku po cijenama koje su ispod cijene domaće
piletine. Doslovno se nekim zemljama blokira razvoj.

Ulažite u znanost, a ne poticanje starih industrija

O brodogradnji smo već uvelike pisali – pojela je 30 milijardi kuna poreznih

obveznika i nije puno ostalo, a ono što je ostalo, dobrim dijelom radi gubitke.
Novac je uzet uspješnima – kako bi se dalo neuspješnima. Genijalna ideja! Nismo se
makli puno od one stare komunističke o „jednakim trbusima“, pa se stoga ne treba
čuditi ni i rezultatima. Dok jedna Rumunjska pomaže IT industriji (smanjenim
porezima, ne subvencijama) jer je smatra strateškom – kod nas se „strateškim
industrijama“ smatraju one koje se trenutno sele u Azijske zemlje trećeg svijeta.

Kako razvijeni svijet pomaže razvoju svoje privrede osim subvencijama? Prvo, osim
ako niste Njemačka ili Danska, tu su niski porezi na dohodak kako stručnjaci ne bi
odlazili. Dalje, pametno ulaganje u vojnu industriju – zašto recimo Italija ima dva
operativna nosača aviona? Jednostavno je – ako isporučujete dijelove ili softver za
najsloženiji stroj koji postoji na svijetu, a nosač aviona to jest, onda na bilo
kojem sajmu, od elektronike do metalurgije, možete staviti sliku tog nosača i reći:
„Mi smo u svom poslu najbolji na svijetu.“ I vjerovat će vam.

Pametni ulažu u visoke tehnologije

Pametne zemlje ulažu i u svemirsku industriju – što mislite, da je Europa potrošila

preko milijardu eura samo da bi vidjela kako komet izgleda izbliza? Misija Rosetta,
kojom se prije par godina došlo do kometa Čurjumov–Gerasimenko, tražila je hrpe
novih inovativnih rješenja koje su radile europske firme. Tim putem se prihvaća
nova tehnologija i stvara know-how koji se kasnije koristi u „običnoj“ industriji,
i onda se osim ulaganja u nove spoznaje dobiju i sasvim opipljivi novčani rezultati
u vidu visokotehnoloških firmi koje nastupaju na tržištu s novim proizvodima i
uslugama. Ulaganje u znanost preko svemirske industrije se vraća – jer firme stječu
upravo ona znanja automatizacije, obrade složenih metalnih uređaja, robotike,
kemijske tehnologije i drugih, koja se danas na globalnom tržištu najviše plaćaju.

No, to je za naše birokrate i političare previše složena priča. Najbolje je uzeti

svima, pa onda politički dijeliti onima od kojih očekuješ glasove na izborima. Dok
ima ovo nešto preostalih naivaca koji pune proračunsku vreću.