Anda di halaman 1dari 173

Adrian Predrag Kezele - Duša stare Evrope

Zahvala Od svih knjiga do sada napisanih ovu sam pisao najduže, gotovo trinaest mjeseci. To znači da
sam najviše vremena proveo zadubljen u njezine detalje, putovanja povezana s njom i iskustva koja
su, neizbježno, dolazila tijekom pisanja. A to opet znači da sam velik dio svoje energije povukao od
svakidašnjih aktivnosti, ljudi koji me okružuju pa i obveza koje sam izabrao izvršavati. Zbog toga
zahvaljujem svima onima koji su ponijeli dio tog tereta strpljivo čekajući vrijeme završetka pisanja i
mojega povratka u "normalno" stanje. Međutim, baš tijekom pisanja u mojem su se životu događale
neke od najvažnijih prekretnica do sada. Ponajprije, ostvario se dugogodišnji san i otvorila se
mogućnost za stvaranje duhovnog centra koji je, prigodno, dobio naziv Centar za Neokulturu.
Zahvaljujem svima na podršci i energiji koja je uložena u Centar. Bez toga bi mi bilo mnogo teže raditi
na knjizi. Nakon Povratka Boginje, prethodnice ove knjige, javili su se mnogi koji su "prisjećanje" na
vrijeme od prije više od 6000 godina shvatili vrlo osobno. Kako izgleda, moja vlastita iskustva nisu
usamljena. Mnogi ljudi osjećaju u sebi čežnju kojoj nisu znali razlog sve dok do njih nije stigla priča o
neolitu. Sada se javljaju, okupljaju i žele pomoći u oživljavanju "duše Stare Europe". Zahvaljujem im na
svemu što čine i što će činiti. Neke od njih poznajem već dugo, a sada zajedno otkrivamo pravo
značenje našega poznanstva. Neki su se pojavili tek sada, ali u njima prepoznajem izgubljene
prijateljice i prijatelje iz davnih vremena. Pred nama je pustolovina kojoj se neizmjerno veselim.
Posebno se zahvaljujem Nataliji Kustec bez koje se ova knjiga ne bi pojavila i kojaje sa mnom podijelila
mnoga iskustva opisana u njoj. Njezina energija ih je privukla, a mene pokrenula u smjeru njihovog
prepoznavanja i prisjećanja na "dušu Stare Europe". Napomena Sažetak priče iz Povratka Boginje

Duša Stare Europe može se čitati kao samostalna knjiga. Ipak, čitatelju koji želi steći cjelovit uvid u ono
što je prethodilo događajima iz ove knjige preporučujem knjigu Povratak Boginje. Priča se razvija kroz
poglavlja koja nas naizmjence vode iz sadašnjeg vremena u vrijeme prije otprilike 6000 godina. U
sadašnjem vremenu glavni lik je Danijel, mladi student povijesti i arheologije. Rođen je u Šibeniku,
vrlo blizu mjesta s kojega je potekla takozvana Danilo-Hvar kultura. Danijelov nadimak je Dan pa ga to
ime prati i u knjizi. Već je svojim imenom Dan povezan s prastarom kulturom Stare Europe. No, osim
imena, on duboko u sebi osjeća povezanost sa zaboravljenom davninom. Od djetinjstva pokazuje
zanimanje za povijest, ali koliko god uči o njoj, stalno osjeća da nešto u tome nedostaje. Unutarnji glas
mu govori da postoji zaboravljeno vrijeme, povijest prije povijesti o kojoj mu govore njegovi učitelji.
Iako o njoj ne zna ništa, Dan osjeća nemir potrage u sebi. Istodobno, možda i više od prosječnog
mladog čovjeka, razočaran je stanjem svijeta i svojom vlastitom perspektivom u njemu. Osjeća se
poput stranca, poput nekoga tko je došao iz nekog drugog svijeta i u ovome se teško snalazi.
Najednom od svojih lutanja uz rijeku Krku i oko ostataka kulture neolita u malom mjestu Danilo pokraj
Šibenika, Dan igrom slučaja, voden unutarnjim osjećajem, pronalazi poluukopani kameni kipić veličine
desetak centimetara. Taj će mu kipić promijeniti život. Jer, ono stoje pronašao bila je zaboravljena
Boginja - Velika majka i Kraljica Neba koju su štovali ljudi neolita. Sam kipić Boginje
igra značajnu ulogu u priči jer u sebi nosi energiju pažnje stotina, a možda i tisuća naraštaja koji su
tijekom mnogih dugih tisućljeća živjeli u miru štujući Boginju i stvarajući svijet ravnopravnosti i
suradnje. Upravo zbog toga kipić Boginje u sebi nosi iskru svijesti. Njezino pojavljivanje u Danovu
životu nipošto nije slučajno, već namjerno. Uskoro će Dan saznati da njegova Boginja nije samo
komad starog kamena, već nešto sasvim drugo, mnogo veće i značajnije. Ali, prije nego što se otkrije
uloga kipića Boginje, priča nas vodi 6000 godina u prošlost, u srce stare neolitske kulture. Glavna
junakinja tog vremena je djevojka imenom Zora. Nalazimo je shrvanu tugom jer se njezin najdraži,

obećani suprug, čije ime je također Dan, nije vratio s dugog putovanja na Kretu. Tamo je otišao prije
nekoliko mjeseci zajedno sa skupinom predstavnica i predstavnika njihove zajednice. Odazvali su se
pozivu kretske velike svećenice i Vijeća mudrih, a povodom nadolazeće invazije kurganskih plemena
sa sjevera. Naime, u njihovoj prošlosti, prije 500 do 1000 godina, već je bilo nekoliko 'valova' najezde
plemena čiji je način života bio sasvim drugačiji od njihovoga. Bila su to ratnička plemena, za razliku
od miroljubivih starih kultura koje nisu čak ni poznavale osnove obrane vlastitih naselja. Nije bilo
potrebe za tvrđavama i vojskom jer je rat bio nepoznanica. No, kurganska plemena su im promijenila
život. Njihovi raniji nasrtaji završili su asimilacijom, ali ne prije nego što su mnoga naselja uništena i
mnogi ljudi pobijeni. Ovaj put glasnici javljaju kako še sprema velika i spora invazija. Bit će to val koji
će trajati nekoliko desetaka godina, ali 'izvidnice' u obliku krvožednih ratnika zadirat će duboko u
prostor Stare Europe. Kretsko Vijeće mudrih pozvalo je predstavnike svih kultura i zajednica toga
vremena da razmotre načine na koje mogu preživjeti. Zorin zaručnik Dan, iako mlad, bio je jedan od
najboljih morskih navigatora i zbog toga je izabran kao pratitelj broda koji seje otputio na Kretu. No,
povratak broda bio je predviđen već prije mnogo mjeseci. Zora osjeća da je izgubila ljubav svoga
života; osjeća da je Dan umro. Njezin osjećaj potvrđuje joj i njezina baka, tajanstvena žena imenom
Uma. Dugo vremena bila je vrhovna svećenica Boginje, a nakon što se povukla s tog položaja bavi se
meditacijama, ritualima i drugim neobičnim postupcima koji su joj omogućili uvid u mnoge zakonitosti
života nedostupne običnim ljudima. Kroz odnos Zore i njezine bake Ume saznajemo mnogo o
običajima i načinu života neolitske kulture. Saznajemo da ta kultura ne samo da nije bila 'divljačka' i
'necivilizirana' već da je slijedila pravila ponašanja koja bi i te kako dobro došla današnjem svijetu.
Također saznajemo da se ti ljudi ne boje kurganskih plemena samo zbog njihovog divljaštva i nasilja,
već zbog jedne druge činjenice, posebice važne tajanstvenoj Umi: oni, za razliku od njih, štuju muške
bogove! Ipak, u središtu priče je tuga koju osjeća Zora zbog svog gubitka. Jedne večeri, njezina joj
baka daje neobičan poklon - kameni kipić Velike Majke. "Ona će te utješiti," rekla joj je, "a na
posljetku će ti pomoći da pronađeš svog Dana." Zora je primila poklon sa zahvalnošću, a kasnije se
pokazalo da joj je Boginja u obliku kipića doista bila velika utjeha.Također, na neki način je povjerovala
bakinom obećanju o pronalasku Dana. Ali, u tom trenutku nije znala - a možda je tako bilo i najbolje -
da će proći gotovo šest tisuća godina prije nego što će se to doista i dogoditi. Povratak u sadašnje
vrijeme otkriva nam daje Dan uspostavio vrlo blizak odnos s kipićem Boginje. Postala mu je oslonac u
teškim trenucima. Ona je bila posljednja koju je vidio prije spavanja i prva nakon buđenja. Njoj se
ispovijedao, pa čak ju je i dodirivao kad mu je dodir bio potreban. Njegova je pažnja probudila
božansku iskru u kipiću, a prvi znak toga buđenja bili su snovi. Nakon prvog pojavljivanja snova
pratimo ih sve do kraja knjige postupno otkrivajući njihov sadržaj. Dan sanja o moru i važnom
putovanju. Sanja o velikom skupu na Kreti, o svećenicama,
svećenicima i mudrim ljudima koji su se okupili ne bi li nekako pronašli rješenje za problem rata i
razaranja koje je pred njima. Kroz te snove saznajemo o razmišljanjima i stavovima mudrih ljudi toga
vremena. Dan ne zna zašto to sanja niti o čemu se radi. To će otkriti tek kasnije. Na posljetku, snovi
završavaju doživljajem oluje i tragične pogibije na moru. U svome vremenu Zora također pronalazi
utjehu u odnosu s malenim kipićem Boginje. On je s njom dok tuguje i zaziva svoju izgubljenu ljubav.
On je s njom dok pokušava obnoviti svoj život koji je, tako se njoj čini, završio s Danovim odlaskom.
Ipak, svaki put kad razgovara s Boginjom, osjeća kao da je bliže Danu. Za nju je kipić Boginje čaroban i
živ. Ona vjeruje da Velika majka ima moć nad zakonima svemira i da će joj, nekako, vratiti njezinog
Dana. I tako, poticana i sjedne i s druge strane, Boginja se budi i otvara vrata ljubavi čak i preko
granica nametnutih vremenom. Korak po korak, Dan u sadašnjosti, a Zora u prošlosti, postaju svjesni
jedno drugog. Isprva stidljivo, a zatim sve jasnije i otvorenije započinje njihov razgovor preko provalije
vremena. Ni jedno ni drugo ne znaju s kim razgovaraju. Dan ne povezuje svoje snove s prošlošću, a
Zora, osim imena, ne nalazi sličnosti sa svojim Danom. Neobični razgovor između Zore i Dana postaje
način da jedno drugom ispričaju o vremenu u kojem žive i o običajima njihovoga svijeta. Na površinu
dolaze sličnosti i razlike. Dvoje mladih govore o svemu: o ljubavi, religiji, filozofiji, ekonomiji,
obrazovanju, uživanju, smrti... Susreću se dva svijeta: jedan davno nestao ijedan koji se, ako nastavi
istim putem, sprema nestati. I u toj razmjeni energije i obavijesti Zora i Dan pronalaze najprije
međusobnu naklonost, a zatim i ljubav. U svom vremenu Dan traži odgovore na mnoga pitanja.
Njegova ga istraživanja dovode do spoznaja o Staroj Europi. U tome mu pomaže daljnja rođaka s
neobičnim nadimkom Uma (!) koja se iznenada pojavljuje u njegovom životu. Uma je tajanstvena
starija žena koja mu otkriva drugačiju poDuša stare Europe A.P.

vijest. Uvodi ga u svijet davnine, ali i u suvremeni svijet odnosa između muškaraca i žena. Upoznaje ga
sa svojim prijateljicama, ekstremnim feministkinjama, među kojima se Dan suočava s težnjom za
dominacijom nad muškim dijelom čovječanstva. No, Uma je također i vrlo duhovna osoba koja
očigledno skriva mnoge tajne. Iako joj Dan nikada nije rekao za kipić Boginje, ona se ponaša kao da
zna za njega. U svome vremenu, u prošlosti, Zora također nikome ne otkriva neobična iskustva s
kipićem, ali njezina baka, Uma, kao da sve zna. Mistična ljubav između dvoje mladih ipak je poznata
Boginji i njezinim svećenicama. Glasnici koji povremeno dolaze u njihovo naselje govore o razaranjima
na sjeveru i zapadu od njih. Strah se širi, a neki ljudi napuštaju kopno i brodovima odlaze na Hvar. U
takvom nemirnom vremenu Uma Zoru priprema za nešto veliko iako joj ne govori o čemu se radi.
Zora, još uvijek tužna zbog izgubljene ljubavi, ipak pronalazi neki mir u sebi. Razgovori s Danom
pomogli su joj da stekne novu viziju. Iako je ne može izreći, osjeća je duboko u srcu. Također osjeća
daje ispunjenje te vizije razlog njezinog života, sada i zauvijek. Dan u sadašnjem vremenu naslućuje
opasnost u kojoj je Zora, ali jednostavno nema načina da joj pomogne. Njegovi snovi o putovanju
završavaju smrću u oluji na moru, a istodobno Zora u prošlosti susreće svoju sudbinu. Prethodnica
osvajača stigla je mnogo ranije nego stoje bilo tko očekivao. Dogodilo se da su manju skupinu ljudi, a
među njima je bila i Zora, iznenadili na ulazu u plodnu dolinu koja im je služila za uzgoj hrane.
Većinom, to su bile žene. Kurganski vojnici, muškarci, čine ono stoje i za očekivati. Bježeći od njih, Zora
začudo ne misli na sebe. U umu joj odjekuju bakine riječi da osvajači najviše mrze Boginju te da zato,
prije svega, uništavaju sva njihova svetišta. Uništavaju i sve znakove, simbole i kipove Velike majke.
Zori je svejedno zbog nje
same, ali osjeća da mora spasiti Boginju. Ona mora preživjeti, kad već ljudi neće. Zbog toga skreće s
puta, zavlači se u grmlje i ukapa svoj kipić Boginje u zemlju. Nitko je nije vidio kako to čini i Boginja je
spašena. Zora, međutim, nije. Kurganski vojnici je grubo siluju, a nakon toga bez razmišljanja ubijaju.
Na neki način, Dan svjedoči Zorinoj smrti, a ta se scena u njegovom umu poklapa sa scenom pogibije
na moru. Međutim, u svoj svojoj tuzi Danu odjednom sve postaje jasno. Shvaća što se dogodilo u
davnoj prošlosti. Shvaća odakle je stigao mali kameni kipić kojega drži u ruci i zašto gaje baš on
pronašao. Boginja se vratila! U tom čarobnom trenutku spoznaje, prije nego što će ponovo utihnuti i
pretvoriti se u na izgled običan komad kamena, Boginja Danu otkriva tajnu: sada, u ovom vremenu,
ne živi samo on, već i njegova ljubav! Došla je na ovaj svijet i u ovo vrijeme slijedeći svoje, i njegovo,
srce. Zajedno, njih dvoje imaju posebnu zadaću: vratiti svijetu njegovu izgubljenu prošlost! Jednom,
davno, ljudi su duga tisućljeća živjeli u miru. Zašto to ne bi ponovo mogli? Suočen s vizijom stvaranja
drugačijeg svijeta, a još više s mogućnošću da pronađe svoju ljubav, Danova tuga ustupa mjesto
uzbuđenju. Ako i ona živi ovdje i sada, sve što mora učiniti je izići i pronaći je. Kad u tome uspije - kad
Dan pronađe svoju Zoru - njihova će zadaća biti ispunjena, a svijet će se zauvijek promijeniti.
SREDOZEMNO MORE Knjiga Povratak Boginje završava na ovome mjestu. Što se dalje dogodilo, kako
je i gdje Dan na posljetku pronašao Zoru u današnjem vremenu, pročitat ćete u knjizi koju držite u
ruci. DUŠA STARE EUROPE Posvećeno onima koji su se prisjetili. Ima ih koji bi htjeli uništiti svijet mi
smo u opasnosti. Ima vremena još samo za polagan i strpljiv rad. Prekasno je, a da ne bismo voljeli.
Deena Metzger Prolog Palekastro, Kreta, Grčka, 08.06.2004. Pan iz Palekastra 7 JL-~Jaijev ispred njih
bio je kao naslikan iz neke priče. Dug nekoliko kilometara, sjedne je strane bio omeđen uzvisinom od
smeđih stijena pomiješanih sa zemljom, a s druge nizom malih uvalica kao stvorenih za skrivanje od
znatiželjnih pogleda. Tirkizna voda se lijeno bljeskala dok je poslijepodnevni povjetarac stvarao tek
male valiće na njoj. Mel-temi, prohladni sjeverozapadni vjetar razmahat će se tek za nekoliko dana, pa
je pijesak na plaži okruženoj stijenama bio ugrijan do vrućine. Ljetna sezona još nije počela pa su
kretske plaže, čak i one u središnjem dijelu otoka, bile samo napola popunjene. A ovdje, na krajnjem
istoku, još uvijek nedodirnutom masovnim turizmom, vladao je gotovo potpuni mir. U Palekastru,
malom mjestašcu koje bi svijet možda sasvim zaboravio da se desetak kilometara od njega ne nalazi
Vai, jedna od najpoznatijih grčkih plaža, sada su boravili samo oni koji su točno znali što žele.
Većinom, njihove su želje uključivale mir i bijeg od svijeta koji je bučio i divljao negdje tamo u
zapadnoj Europi, preko mora, Grčke i Balkana. Na ovome mjestu, pak, vrijeme je teklo nekim Stare
Europe, ijim, sasvim drugačijim ritmom.
Mala uvalica u kojoj su se nalazili bila je sasvim okružena stijenama sa sve tri strane. Nalazila se
nedaleko od bijeloga puta, ali čak i ako bi netko prošao njime, nije ih mogao vidjeti. Mladić je sjedio
na kamenu pokraj mora, na mjestu gdje se jedino moglo proći do druge uvale s njihove lijeve strane. I
ta je, kao i nekoliko desetaka sličnih koje su se protezale obalom u dužini od gotovo dva kilometra,
pružala osjećaj sigurnosti i zaštićenosti. Vitka je djevojka skinula sa sebe ionako oskudnu odjeću i
zakoračila u vodu. "Ah," rekla je okrenuvši se k mladiću na stijeni, "kako ovo godi!" Mladić se
nasmiješio. "Znam. Osjećam to." "A ja osjećam vrućinu ispod sebe zato jer ti sjediš na vreloj stijeni!",
odvratila je djevojka glumeći ljutnju. "Dođi!" Nasmijavši se, mladić je ustao, skinuo hlače i laganu
košulju, a zatim potrčao prema djevojci bacivši se u vodu pokraj nje. Nije ga stigla ni prekoriti što ju je
poprskao, a on ju je već povukao u vodu nježno je obuhvativši oko struka i ljubeći joj grudi. Nakratko
se opirala pokušavajući ga odgurnuti od sebe, a onda se prepustila njegovim poljupcima. Obuhvatila
gaje nogama oko struka, a zatim su vodili ljubav pokušavajući utažiti čežnju koja ih je toliko dugo
mučila. Još će mnogo puta to činiti, znali su. Proći će još mnogo ljubavnih trenutaka poput ovog prije
nego zaborave bol, osamljenost i neizvjesnost koju su morali pretrpjeti. Ali, sada je sve to iza njih. Oni
su promijenjeni, a njihov svijet više nikada neće biti isti. Nakon više od pola sata izvukli su se iz vode
na vrući pijesak i legli jedno pokraj drugog. Zatvorili su oči puštajući da im sunce mazi mokra tijela.
"Zašto ovdje?" upitao je tiho mladić. "Ne znam", odgovorila je djevojka nakon nekoliko trenutaka
tišine. "Bilo je blizu. Znam da nije važno, ali gdje god da počnemo, jednako je dobro, zar ne? Mladić se
nasmijao. Da, gdje god bili, svakoje mjesto jednako dobro za ljubav. Hannes Hirsch imao je četrdeset
godina i u ovom je trenutku njegov život bio potpuno besmislen. Nakon trinaest godina braka njegova
bivša i on konačno su izrekli ono što su odavno znali. I jedan i drugi imali su ljubavnike i već se dugo
vremena zapravo nisu voljeli. Njihova kći, koja je prilično dobro podnijela njihov rastanak, na posljetku
je odlučila ostati s majkom. Iako pomalo tužan, Hannes je smatrao daje to u konačnici bolje za nju. No,
sve gaje to koštalo gotovo cijele njegove imovine. Morao je napustiti kuću u kojoj su zajedno živjeli, a i
alimentacija nije bila mala. Ostao mu je samo njegov športski automobil i mizerna ušteđevina koju je
nekako uspio skupiti tijekom godina. Da, Hannes Hirsch nije bio baš uspješan čovjek, barem što se
ticalo novca i materijalnih stvari. Jedino u čemu je bio uspješan bila je glazba, ali ni to mu nisu uvijek
priznavali. Svirao je flautu u Bečkoj filharmoniji, a sa strane, onako privatno, bio je član male jazz-
skupine. Nekada je i na jednom i na drugom mjestu gajio velike nade, ali sve su se nekako uspjele
izjaloviti. U filharmoniji nije napredovao onako kako je zamišljao da hoće. Uvijek je bio, a na kraju i
ostao, samo "jedan od", zamjenjiv i neprimjetan. Ajazz... Pa, to je bila priča za sebe. Možda je doista
bio originalan i poseban, ali do sada to nitko nije primijetio. Barem nitko značajan. Sve u svemu,
Hannes Hirsch je bio promašaj. Prethodni mjesec posvađao se s dirigentom, saznao da ga ljubavnica
vara s nekim drugim, a njegovi dugogodišnji prijatelji, bubnjar i basist, odlučili su otići i svirati negdje
drugdje. Jednostavno je pukao. Liječnik mu je prepisao tablete i rekao da mu je hitno potreban
odmor. Tablete nije ni podigao, ali je otišao na odmor ostavivši iza sebe sve svoje brige. Barem je tako
želio, no kad je došao na Kretu, shvatio je da je osim putnog kovčega s malo odjeće sa sobom dovukao
i njih. Pratile su ga u stopu. ćak ni idilični Palekastro im nije smetao. Nastanile su se u njegovoj glavi i
izgledalo je da ne namjeravaju tako brzo otići. Danas se, kao i svakoga dana poslijepodne, dovezao do
kraja zaljeva tražeći usamljenu plažu samo za sebe. Srećom, takvih mjesta nije nedostajalo: mogao je
birati iza koje stijene će se sakriti. Jedna od tih uvalica mu je bila posebno draga. Posljednjih nekoliko
dana tamo se sunčao, plivao i... svirao. Zaustavio je automobil točno ispred uskog prolaza koji je vodio
do
fiša Stare, Europe A.P.

obale i spustio se desetak metara do pijeska. Odloživši malu na-prtnjaču, bez razmišljanja se skinuo
tapšući usput mali trbuščić, kojega je "odnjegovao" posljednjih godina, i bacio se u svježu vodu.
Nekoliko je minuta plivao gore-dolje, a zatim se vratio na obalu i stajao na suncu čekajući da se osuši.
Zatvorio je oči znajući što slijedi nakon toga i već tražeći temu koju će "obraditi" ovoga popodneva.
Zrak je bio topao, a Sunce, iako već dobrano nagnuto prema zapadu, još uvijek vrelo. Za nekoliko
minuta, već sasvim suh, posegnuo je za uskim, čvrstim kovčežićem kojega je stalno nosio sa sobom.
Izvadio je flautu, nježno je pomilovao i počeo svirati. Svirajući, hodao je gore -dolje po plaži koju je već
pomalo zvao "svojom". Glazba je bila njegov spas i njegova utjeha. A kad je svirao samo za sebe, kad
su njegova publika bile stijene, pijesak i more, tada je bio najsretniji. Ovog popodneva, međutim, u
njegovoj je glazbi uživao još netko. Hannes Hirsch uopće nije primijetio da ga preko stijene, iz druge
uvalice, promatraju radoznale oči dvoje mladih ljudi. Još uvijek ležeći na pijesku, začuli su glazbu,
odmah tu, pokraj njih. Ustali su i provirili iznad stijene koja je dijelila jednu uvalicu od druge. "Dobro
svira", rekao je mladić. "Podsjeća me na nekog", rekla je djevojka. "Ima mali trbuščić, izgleda kao...
"Pan!", dovršio je mladić. Oboje su se tiho nasmijali, a zatim nekoliko minuta slušali nježne
improvizacije nepoznatog čovjeka. "Njega smo čekali", rekla je djevojka šapatom. Mladić je potvrdno
kimnuo glavom, popeo se na stijenu da bolje vidi, a zatim jednako tako tiho rekao: "Idi ti. Mislim da će
to biti bolje." Djevojka se nasmiješila i laganim koracima krenula kroz vodu prema sviračevoj uvalici.
Tamo je, u plićaku, zauzela neobičan položaj isprsivši se i zabacivši glavu prema natrag, tako da joj je
čelo bilo okrenuto prema nebu. Ostala je u tom položaju nekoliko sekundi, a zatim počela plesati.
Kretala se lagano, sasvim u skladu sa sviračevom glazbom. Pokreti ruku bili su joj nježni i zaobljeni
poput valića koji su se nabirali iznad njezinih gležnjeva. Disala je sporo i duboko, a grudi su joj se
njihale sa svakim izvijanjem tijela. Najprije je zatvorila oči, a zatim ih ostavila poluotvorene gledajući
ispred sebe, ali zapravo promatrajući jedan drugi svijet u koji ju je nosio njezin ples. Zadubljen u
glazbu, Hannes Hirsch je ugledao plesačicu tek nakon stoje ubrzao ritam i shvatio da osim svoje flaute
čuje i zapljuskivanje vode pokraj sebe. Prizor je bio toliko neobičan da isprva nije ni povjerovao u ono
što su mu prenosile njegove oči. Kad je konačno shvatio da pred njim pleše gola djevojka prekrasnoga
tijela, flauta mu je gotovo ispala iz ruku. No, ipak je nekako uspio nastaviti s glazbom, tek na trenutak
izgubivši ritam. Upravo u tom trenutku djevojka se srdačno nasmijala ohrabrivši ga i pokazavši mu da
nastavi. Tako je i učinio iako je kutkom oka spazio i nagog čovjeka kako sjedi na stijeni i očigledno
uživa u prizoru ispred sebe. 'Odakle su se oni stvorili', pomislio je Hannes na trenutak, ali je ta misao
brzo nestala. Jer, naglo i gotovo bez upozorenja, Hannes se našao usred vizije! Njegova ga je glazba
ionako često odvodila u druge dimenzije stvarnosti, a ples ove djevojke sada je ubrzao taj prijelaz
stotinama puta. Odjednom je Hannes Hirsch, propali glazbeni talent, loš otac, nikakav suprug i
kronično neprilagođena osoba, ugledao sebe u nekom drugom svjetlu. Štoviše, ugledao se u nekom
drugom svijetul Gledao je nago žensko tijelo ispred sebe, ali vidio je i druge ljude, druge slike. Vidio je
sebe kako sretan provodi dane na mjestu jako sličnom ovome, bez briga i pritisaka, savršeno
zadovoljan. Na trenutak mu se učinilo da poznaje ljude koji su u njegovoj viziji plesali zajedno s
djevojkom, ali se ne može sjetiti odakle. Zaboravio je njihova imena. Nestala su sa uspomenama za
koje sve do ovoga trenutka nije ni znao da postoje. Ali, koje je to mjesto bilo? I gdje? U kakvom je to
svijetu
Hannes bio uspješan i miran, a ne opterećen težinom i stalnom čežnjom kojoj nije znao razloga? I
zašto mu se baš sada javljaju te slike koje ne izgledaju poput filma već više poput sjećanja? Malo-
pomalo, postalo mu je jasno da sve to ima veze s ovom djevojkom, s nepoznatom plesačicom, ali i
njezinim pratiteljem na stijeni. Svirajući dalje, shvatio je da su njih dvoje povezani i to dublje i snažnije
nego što je ikada mislio da ljudi mogu biti. Ljubav, pomislio Duša. Stare, Cu je, ovo dvoje jesu ljubav.'"
Ta gaje neobična misao potakla da svira dalje istodobno gledajući božanstveni ples ispred sebe. Svaku
notu koju je odsvirao, ova je žena otplesala nekim dijelom svoga tijela. Štoviše, svojim ga je kretnjama
tjerala da iz flaute izvuče sekvence i zvukove koji su ga iznenađivali i pogađali duboko u dušu. Nije
prošlo dugo i Hannes je shvatio da gaje plesačica uzbudila. U drugim bi mu okolnostima bilo
nelagodno, ali sada je samo nastavio svirati. Nije mu bilo važno što će njegovu erek-ciju vidjeti
nepoznati ljudi. Na posljetku, zar i ona nije dio ovog nevjerojatnog trenutka? Potvrdu svojih misli
Hannes je dobio kad je i mladić lakim pokretom skočio na pijesak i pridružio se plesačici. I on je imao
erekciju, ali se činilo kao da za to uopće ne mari. Počeo je plesati oko djevojke čvrstim, snažnim
pokretima. Bio je poput kontrapunkta njegovoj glazbi, ali se savršeno uklopio u nestvarnost prizora
dajući mu stabilnost i ritam. Hannes Hirsch je svirao dalje, dok su plesači pred njim stvarali čaroliju
pokretima svojih tijela. Njegova glazba bila je ljepša i uzvišenija nego ikada prije. Osjećao se poput
starodrevnog Pana koji svojom svi-ralom navodi ljude na ljubav i putenost. 'Trbuščić imam', pomislio
je, 'erekcija je tu; još mi samo nedostaju kopita i eto - Hannes Hirsch, Pan izPalekastra!' Pomislivši to,
glasno se nasmijao i zasvirao brže skačući po plaži kao daje poludio, slijedeći divlji ritam kojega je
osjetio iznutra. Mladić i djevojka uhvatili su se za ruke i zvonko se smijali vrteći se ukrug i prepuštajući
se nesputanoj i ničim zapriječenoj radosti života. Svo troje su letjeli, visoko, daleko... iznad i izvan
ovoga svijeta; natrag u vrijeme kad je svijet bio mlađi, natrag u sjećanje na ljubav i zajedništvo, natrag,
natrag... sve do trenutka u kojem je sve počelo. PRVI DIO POTRAGA POčINJE

Uma-Neth, središnje naselje, kasna jesen 3731. god. pr. n. e. i Hotel Solaris, Šibenik, Hrvatska, svibanj
2003. godine. Janosz Molevy G. otovo se uspravio upirući se koljenima o čvrsta leđa velike životinje.
Pastuh je bio nemiran ispod njega. Širio je nozdrve i zabacivao glavu kaskajući na mjestu prednjim
nogama. Kad bi ga samo pustio, poletio bi u dolinu ispred njih, divlje, nezadrživo, kao daje on taj koji
danas mora ubijati. A možda i jest. Njihove su se duše stopile tijekom vremena. Tanahni pokreti leđnih
mišića ispod izlizane kože koja mu je služila kao sedlo, trzaji vrata ispod njegove ruke, nijanse njištanja
pa čak i disanja... sve je to bilo poput misli koje je dijelio sa svojim suputnikom. Ponekad mu se činilo
da ne mora ništa reći, pa čak se ni pomaknuti, a životinja ispod njega znala bi što joj je činiti. Ali, ne
danas. Danas su bili nemirni, oboje. Konj se nekoliko puta spotaknuo o sivo kamenje koje je štrcalo iz
zemlje na neočekivanim mjestima. Vidio je tanki trag svjetle krvi po njegovim bokovima. Trnje. Gusto i
vrlo, vrlo oštro. Iznad njih, daleko na plavome nebu, kružili su sokolovi. Nije volio te ptice. Bile su
previše daleko za njihove strijele, a izgledalo je kao da ih prate otkada su prešli planine na
cša Stare fcurope, sjeveroistoku. Znakovi nisu bili dobri. A i on se osjećao nesigurno. Cijelo vrijeme, još
od jutra kad je popio čašu vrelog kobiljeg mlijeka, osjećao je mučninu u želucu. Bilo mu je prevruće. A
zrak, zrak gaje izluđivao. Mirisao je na nešto što nikada do sada nije osjetio. Kao daje bio gušći i pun
neke izmaglice koja se nije vidjela, već osjećala. Voda. Otrovna voda. čuo je priče o tome, ali nikada
do sada nije u njih povjerovao. Zapravo, o njima nije ni razmišljao. Ta je voda bila previše daleko i
previše izvan njegova svijeta da bi joj posvećivao veću pozornost. Govorili su daje ni konji ni ljudi ne
mogu piti i daje veća od cijeloga svijeta kojim su do sada projahali. To je, naravno, bilo nemoguće i on
bi se takvim pričama obično smijao. Samo su kukavice mogle izmisliti takvo što: "voda koja se ne
može piti"! Gluposti koje služe za plašenje male djece i starih žena. Ali, kako su kretali dalje na zapad i
na jug, priče o otrovnoj vodi postale su sve stvarnije i stvarnije. Na posljetku, iako je još nije vidio
svojim očima, morao je povjerovati u njezino postojanje. Danas su izjahali najdalje do sada. Ako je u
pravu, možda su samo na sat ili dva jahanja od otrovne vode. Ipak, čak i preko te udaljenosti mogao ju
je osjetiti posvuda oko sebe. Gotovo daje očekivao da će je ugledati iza svakog brdašca koje bi prošli.
Kad se to ne bi dogodilo, osjetio bi olakšanje. A ipak, ta je voda bila tu, neizbrisiva i sveprisutna. Znao
je: ona diše poput živoga stvorenja i poput pipaka šalje svoja isparenja do njegovih nosnica i pluća.
Kroz njih ulazi u njegovu utrobu, dira njegovo srce i dušu, i čini ga nemirnim. Da nije bio tako veliki
ratnik, da nije pobio već stotine ljudi, i ratnika i onih drugih, mekanih i nemoćnih na koje su u
posljednje vrijeme nailazili, možda bi posumnjao u svoju hrabrost. Ovako, krivio je kobilje mlijeko za
neugodu koju je osjećao. "Zaklat ću tu kobilu kad se vratimo u logor...", promrmljao je sam sebi u
bradu kao da ne želi da ga drugi čuju. Pomisao na to malo gaje oraspoložila, ali ne zadugo. Mučnina se
vratila, čak i jača nego prije. Danas nije bio dobar dan. I postajao je sve gori i gori. Dolina ispred njih
bila je ispunjena životom. Uspravio se na konju ne bi li imao bolji pregled nad njom. Gornje grane
niskoga drveća ispred njega malo su ometale vidik. Ipak, nije mu trebalo mnogo pa da shvati kako ta
dolina hrani mnogo ljudi. Toliko mnogo da se u prvi mah zabrinuo od mogućeg broja neprijatelja. Ali,
zabrinutost je odmah nestala jer se sjetio kako su "neprijatelji" samo skupina nenaoružanih, jadnih i
slabih ljudi koji u bijegu ne pružaju veći otpor od tek sazrelih djevojčica. Nasmiješio se na tu pomisao.
Već dugo nije silom uzeo ženu. Možda mu se danas posreći pa time otjera mučninu u želucu. Da, to bi
se danas moglo dogoditi! Gotovo je uskliknuo od veselja jer je između redova sazrelih voćaka ugledao
ljude. Nije ih bilo mnogo, a njegovo mu je oštro oko odmah reklo da se radi uglavnom o ženama. Kao i
obično, nigdje ni traga ratnicima, ni jednog jedinog strazara, nikoga tko bi digao uzbunu ili makar
pomislio na obranu. Bit će to još jedna šala, još jedan dan za zabavu... Da nije bilo te mučnine, sada bi
ispustio zov osvajača i pustio svog uzbuđenog konja da ga poput uragana odnese među te ljude;
izvadio bi malj i mrvio podatno vrišteće meso oko sebe... Ali, nešto nije bilo u redu. Mučnina ga je
sada sasvim obuzela. Više nije bila samo u želucu, već se popela do vrata i ispunila mu glavu. Vid mu
se zamaglio. Što se događa? Zašto ne kreće? Ispod njega moćni se pastuh sada trzao kao da je
potpuno divlji. Ako ne krene, ako ne popusti nagonu, uskoro će ga zbaciti iz sedla. Ali, gdje se on to
nalazi? Što to on sada radi? I zar je istina daje sve ovo nastalo zbog kobiljeg mlijeka ili su na djelu neke
druge sile? Glava mu je iznenada klonula, a vid mu se zamračio. Osjetio je teški miris konjske kože dok
mu se oštra griva zarila u lice. Možda je otvorio oči, a možda je propao kroz meso i krv svoga vlastitog
konja i utopio se u stvarnosti čijeg se imena više nije mogao sjetiti. Janosz Molevv ležao je na
hotelskom krevetu potpuno nag, tek napola pokriven bijelom plahtom.
Glava mu je bila uronjena u pre-mekani jastuk, sada potpuno mokar od njegova znoja. Noć je bila
sparna, ali nije se znojio zbog vrućine. Vlaga je izvirala iz njegova tijela donoseći sa sobom na površinu
mulj i blato nekog drugog svijeta. I nekog drugog čovjeka, nadao bi se Janosz, samo da se mogao Duša
6 tare Europe* A.P.

nadati. Jer nada pripada svjesnosti i da je toga bilo, možda bi se mogao oduprijeti toj navali iskustva,
toj bujici prljave vode i neželjenih osjećaja koji su mu razarali dušu. Ali, to se nije dogodilo ove noći.
Janosz nije bio ovdje. Samo je njegovo tijelo ležalo na krevetu hotelske sobe s pogledom na more.
Svibanjske noći 2003. godine bile su više nalik onima iz kolovoza: vruće, sparne i teške. Nebo iznad
hotela Solaris pokraj Šibenika na hrvatskoj obali bilo je ispunjeno zvijezdama. čak i daje bio budan,
Janosz Molevv ne bi znao da se upravo sada, upravo te noći, na nebu odigrava rijetka drama. Daje bio
budan, možda biju promatrao ne znajući što gleda. Tada bi vidio samo bezbrojna svjetla u dubokom
crnom moru. Divio bi se božanskom stvaranju i možda bi molio. Jer, Janosz Molevv nije bio ni
astronom ni astrolog: bio je svećenik. Katolički svećenici ne znaju ništa o "Mjesecu u znaku vode", ni o
"ženi nad ženama u društvu nijemih prijateljica", ni o učiteljima i jarčevim rogovima, ni o dvije vatre
koje su se udružile osvjetljavajući im put, a ni o ushićenom siktaju nebeskih sjenki. Ni Janosz nije znao
ništa o tome. Proći će još dosta vremena prije nego čuje prastaru pjesmu o "Njoj koja se je vratila". Ta
će mu pjesma, usprkos njegovom otporu, objasniti mnogo toga, pa čak i ovu noć koju je proveo
potpuno nesvjestan sebe. Tada će, u trenutku koji će mu donijeti veliki bol ali i veliko olakšanje, Janosz
Molevv konačno naći oprost i mir za kojim je žudio. Ali sada, ove za njega teške noći, Janosz Molevv je
beživotno ležao u krevetu, nesvjestan svojega imena i života. Samo je na trenutak otvorio oči osjetivši
probadanje u želucu, ali nesposoban da bilo što poduzme u svezi toga. U tom kratkom trenutku
polubudnosti osjetio je vlagu na licu. Znoj i suze, pomislio je. Ali, taje misao bila neprimjetna poput
kapi pjene na uznemirenom moru. Sekunda, ne više. Jer sljedeća je donijela osjećaj grube grive na
licu, teški miris konja i snažan udarac rukom po njegovim pogrbljenim leđima. Konj se propeo uz
vrisak i galopom krenuo naprijed. Jedva se zadržao na njemu, alije kriknuo od divljeg uzbuđenja
osjetivši kako je mučnina nestala. Gotovo je s glupostima, dosta mekoće i slabosti! Danas je dan za
herojski život i herojsku smrt. Njegovi su ljudi jahali ispred njega. Sustigao ih je baš u trenutku kad su
dojahali do prvih žrtava. Nisu se ni pokušali braniti, jadnici. Neki su se razbježali u plaču i vrisci, a neki
su, zbunjeni, samo spustili košare i otvorenih usta gledali u njihove konje. Ah, kakva bijeda: oni nikada
nisu vidjeli te životinje! Nisu ih nikada jahali i ne znaju za užitak vjetra u kosi i milovanje visoke trave
po golim nogama dok pastuh grabi nepreglednim zelenim prostranstvom. A ne znaju ni za užitak
slamanja tuđe lubanje pod snažnim udarcem malja ili mača! I baš gaje taj osjećaj, činilo se, držao
podalje od mučnine. Još ju je osjećao, ali sada je ona postala daleka, kao da nije njegova. Jedan
udarac, pa drugi. Dijete pod kopitima konja. Vrisak, a zatim ništa. Tupi pad pokošenog tijela. Usklik
ratnika koji ubija. Nijemi pogledi žrtava koji ne znače baš ništa. Iznenađenje. Prepuštanje. Tek poneki
pogled straha koji ga uzbuđuje. Projurili su kroz najbližu skupinu poput uragana i iza sebe ostavili
samo nekoliko preživjelih. Neki od ratnika sada su sjahali s konja i dovršavali započeti posao. Pronaći
će nekoliko korisnih predmeta, ali tu, usred polja i šumaraka, ne očekuju preveliki plijen. Možda
kasnije, još bliže otrovnoj vodi, pronađu naselje. A u naselju uvijek ima korisnih predmeta. Za sada,
samo smrt i,
možda, malo zabave. Bilo bi dobro..., započeo je misao, a onda naglo stisnuo koljena zaustavljajući
okretanje svoga konja. Ugledao ju je. Tamo dolje, niz blagu padinu brežuljka. Mala čistina, grmovi,
voćke i... žena. Stajala je nepomično držeći ruke sklopljene na srcu. Nije mogao reći da li nešto drži u
ruci, ali vidio je njezinu dugu crnu kosu i vidio je... ne, osjetio je njezinu ljepotu. Njegov se konj
također ukočio frktajući nozdrvama u smjeru nepoznate žene. Odjednom, mučnina se vratila, jača
nego ikada, sada probadajući poput strijele. Prošla je kroz njegov želudac i zabila mu se ravno u srce.
Možda je prošla kroz njega jer je jednako tako brzo i nestala. Ostao je samo pogled na nepomičnu
crnokosu ženu i toplina koja mu se počela širiti kroz prepone. To je to! pomislio je. Kruna današnjega
dana. Tek tada je primijetio daje pokraj njega još netko. U tom trenutku Vaša Stare A.P./CezJe

nije se mogao sjetiti imena toga ratnika, ali je vidio da i on promatra isti prizor. čovjek se uspravio na
konju i rukom pokazao u smjeru žene. Njihovi su se pogledi sreli, a okrutan im je smiješak nagrdio lica.
Konji su krenuli, otpušteni kao iz katapulta samo laganim popuštanjem stiska koljena. Žena ih je
ugledala i počela trčati. Ali, nije bježala od njih. Potrčala je prema gustom grmlju sa svoje desne
strane. Nije važno, pomislio je, ionako bije sustigli prije ili kasnije. Trebalo im je manje od minute da
prevale razdaljinu od sebe do nje. Usput su "pokosili" nekog starca, ali to samo zato jer im se
nespretno našao na putu. Nisu se obazirali na druge: crnokosa žena bila je u žarištu njihove strasti. Ali,
u trenutku kad su je trebali sustići ona je uspuzala ispod niskog trnovitog granja gustog grma koji se
rasprostirao dvadesetak metara uokrug. Opsovao je dok se konj propinjao ne želeći se ozlijediti na
oštrom trnju. Drugi je čovjek galopom krenuo na drugu stranu grmlja, ali bilo je očigledno da se žena
sakrila od njih i da ne namjerava izići. "Morat ćemo je istjerati, poput štakora!" uzviknuo je drugi
ratnik silazeći s konja. On je na trenutak oklijevao, a zatim je uz još jednu psovku i on skočio dolje. Bilo
bi mu draže da su je ulovili na čistini. Sada će vjerovatno morati puzati za njom. Osjetio je kako mu
grudi ispunjava bijes. Nije volio kad ga ti jadnici natjeraju na nešto što mu se ne sviđa. Platit će ona za
to! Obojica su počela vikati i udarati maljevima po grmlju ne bi li je istjerali. Kroz gusto granje nisu je
mogli ni vidjeti, ali su po povremenim pomacima grana na sredini znali da je još uvijek tu. Nije se
odazivala, a nije ni plakala. Zapravo, u jednom bi se trenutku mogao zakleti da je iz grmlja začuo
prigušenu pjesmu. Ali, bila je tiha i kratka, a bijes u njemu je toliko narastao da nije mogao ni misliti o
značenju toga. Želio je tu ženu i tako mu njegovog Boga na Suncu, imat će je i to sada! Upravo se
spremao puzeći doći do svoga plijena, kad je začuo povike s druge strane. Ustao je i ugledao cmokosu
kako se izvlači ispod grmlja i počinje ponovo bježati u smjeru istoka. Nasmijao se. Sada je imamo! Ali,
nije odmah uzjahao konja. Promatrao ju je kako trči. Tunika joj je bila razderana na mnogim mjestima
zbog trnja i granja kroz koje se provlačila. Između rascjepane tkanine pojavljivala su se tamna bedra i
dio stražnijice. Već dugo nije vidio takvu divlju ljepotu. Osjetio je kako mu se muškost budi. Polako,
gotovo odmjereno, skočio je na leđa svoga konja. I dok je njegov sunarodnjak već galopirao za ženom,
on je još nekoliko sekundi promatrao prizor, zadivljen onim što vidi. A zatim je glasnim uzvikom
natjerao konja u galop. Sustigao je drugog ratnika baš u trenutku kad je žena učinila nešto
nezamislivo. Umjesto da bježi od njih i možda se ponovo sakrije u neki gusti grm, ona je zastala!
Okrenula se k njima i prkosno
podigla glavu. Podigao je ruku istodobno zaustavljajući svog konja i dajući drugom ratniku znak da
stane. Stajala je na udaljenosti od desetak metara, nepomična, spuštenih ruku, gledajući ravno u njih.
Jedna joj se jedra dojka izvukla ispod ostataka tunike. Neko vrijeme su se tako promatrali, a onda je
crnokosa žena postala svjesna onoga što im je na umu. Kao da se trgnula, tek sada shvativši da neće
samo umrijeti, već će joj oni pokušati uzeti nešto mnogo dragocjenije od života - njezinu slobodu
izbora. Desna joj je ruka nesigurno krenula prema slobodnoj dojci uzalud ju pokušavajući sakriti. Ali,
njezina je nesigurnost trajala samo par trenutaka. Ponovo je podigla pogled i spustila ruku izlažući se
njihovim pogledima. U očimajoj je sjao oštar prkos, a na licu joj se pojavio neobični smješak. Bio je
gotovo blag i u potpunom nesrazmjeru sa situacijom u kojoj se nalazila. "Ma što ona to..." započeo je
govoriti iznenada ispunjen bijesom. Drugi gaje muškarac prekinuo silazeći s konja: "Hajdemo joj
skinuti taj osmjeh s lica. Kučka se neće dugo smijati, jamčim ti!" Da, hajdemo, pomislio je i odjednom
su bili pokraj nje. Zastali su tek za trenutak, toliko da se još jednom ispune bijesom i krvničkom
strašću, a zatim su počeli udarati. Prvi udarac nije bio njegov. Vidio je kako se glava lijepe žene zanosi
u stranu primajući prvi snažan šamar otvorenim dlanom. Ali, čak i to je bilo dovoljno da joj iz nosa
prokulja krv. Zatim je on zamahnuo s druge strane, već zaluđen mirisom nasilja. Tim više gaje
iznenadio osjećaj koji se odjednom proširio njegovim tijelom. Kao da je zastao u nekom
bezvremenom području, promatrajući sebe kako se nadnosi nad ženu, s okrutnim grčem na licu i
željom koja je poistovjećivala primanje užitka i nanošenje bola. Da&a Stare Europe, A.P. /CezJe,

Zastao je. Zamrznuo se usred ništavila. Sve je bilo tu. Osjećaji, mirisi, želja, krv i žensko tijelo. Ali,
pojavila se i zbunjenost. Trenutak, bljesak, slutnja i pitanje: "Tko si ti? I što to, za Božju milost, radiš?"
Daje samo mogao, Janosz Molevv bi to spriječio. Ali nije mogao. To se već dogodilo i sada, nakon svih
tih godina, ostala je samo krivnja. Ta ista krivnja mučila ga je od djetinjstva; natjerala ga je da na svoja
leđa preuzme teret svijeta. Obukla ga je u crno i bacila na koljena. Bila je toliko jaka i toliko nesvjesna
da joj se nije mogao oduprijeti. Znao je samo da mora patiti, da se mora iskupiti i da mora nešto
učiniti da opere svoj grijeh. A opet, nikada nije jasno vidio ni znao koji je i kakav je to grijeh. Sada je
saznao, i nakon ove noći ništa više neće biti isto. Iako, o tome neće moći razgovarati ni s kim. Nitko to
ne bi razumio. Nitko, osim... nje. Ali, kad se probudi iz ove noćne more, Janosz će odlučiti da čak ni
njoj ne otvori dušu. Jer, budni i svjesni Janosz postavit će mnoge prepreke između sebe i svoga
iskustva. Njegov će se um pobuniti, a intelekt pokušati pronaći mnoga objašnjenja. Poplava sumnji
zamaglit će jasnoću vizije i Janosz će ponovo biti samo Janosz Molevv, rođen u dvadesetom stoljeću,
odrastao i ostario u krilu katoličke crkve, predan i vjeran svojim obiteljskim korijenima. To što je pod
stare dane krenuo u potragu za duhovima i utvarama nije toliko važno, samo ako očuva vezu sa
stvarnošću u kojoj je živio toliko godina. Ali, o svemu tome Janosz nije mogao misliti u tom trenutku.
On je jednostavno bio tamo proživljavajući ponovo davno zaboravljenu prošlost koja je, neželjena i
nepozvana, ispuzala na svjetlo dana. Istina je bila bolna i bilo bije lakše zaboraviti. Ali, zaborav je
trajao predugo. Jednom se i to moralo dogoditi. I sada je on stajao tamo, u vremenu prije više od pet
tisuća godina, rascijepljen između žudnji prošlosti i krivnje sadašnjosti. Tako bi žarko želio da se to
nikada nije dogodilo! Tako bi želio zaustaviti svoju ruku i prestati s tim, zaustaviti to ludilo. Ali, želja je
bila dovoljna samo za kratki zastoj, za kratku stanku u viziji nasilja koja je promijenila budućnost
mnogih ljudi, a sada, nakon svih tih godina, mijenja i njegovu sadašnjost.
Kad ju je prvi put udario, osjetio je olakšanje. Trenutak zbunjenosti je nestao i on se je mogao
prepustiti uživanju. Tukli su je rukama i nogama pazeći da je previše ne ozlijede. Malo krvi je bilo
uzbuđujuće, ali ne bi bilo dobro da polome te nježne udove i tako sami sebi uskrate zadovoljstvo
njihovog milovanja. Izluđivalo gaje to stoje šutjela. Iako se nije više smiješila, vjerojatno zbog krvi u
ustima, oči su joj ostale mirne. Kao da bol nije dopirao do nje. U jednom se trenutku ipak
onesvijestila, beživotno klonuvši u njihovim rukama. Probudili su je drmanjem, a ona im je uzvratila
novim smiješkom. "Vrijeme je za nešto drugo", rekao je šireći joj noge. Još od prvog pogleda na nju
njegova je muškost bila budna. Prodro je snažno i divlje zadovoljivši se za kratke dvije minute. Zatim je
napravio prostor za drugog ratnika, nakratko se odmarajući. Ova je žena bila toliko poželjna, toliko je
odisala mirisom parenja da mu jednom nikako ne bi bilo dovoljno. Izmjenjivali su se nekoliko puta na
njoj. Uzeo ju je straga nanoseći joj bol i uživajući u pogledu na miješanje krvi i sperme. A ona je cijelo
vrijeme šutjela ne ispuštajući ni uzdah. Njezino je tijelo bilo glasnije od nje. Slomili su joj podlakticu, a
zatim uz prasak i nekoliko rebara. Na posljetku, nije više mogao izdržati tu njezinu mirnoću i
odvojenost. Zadnji put se ispraznio u njoj, a zatim joj nožem rasparao utrobu. Drugi joj je muškarac
gotovo istodobno prerezao grkljan, a zatim su obojica pljunula na beživotno tijelo nemarno se
okrećući prema svojim konjima. Jutro je došlo polako kao da mu namjerno želi produžiti patnje.
Nakon što se probudio negdje oko tri sata ujutro, potpuno iscrpljen i zbunjen, pokušao se dovesti u
red tuširanjem, a zatim kratkom šetnjom po obali. Pod nogama su mu škripale oblice šljunka očito ne
morskog, već dovezenog negdje iz unutrašnjosti da bi se plaža učinila privlačnijom. Jedva je hodao
vukući noge kao daje ranjen. A i bio je. Nije se usudio razmišljati o onome što se dogodilo. Iskustvo je
bilo prejako, a noć još uvijek previše mračna za prizivanje proživljenih ope Eu Duš urope, A.P.

slika. Tražio je utjehu u praznini znajući da će doći vrijeme kad će morati pogledati istini u oči. A kakva
je to bila istina? Janosz Molevy, silovatelj i ubojica? Janosz Molevy, krvavi ratnik i osvajač sa sjevera?
Ne, to nije bio on. Bio je to netko drugi, ne on. A opet, što taj drugi radi u njemu? I zar je moguće daje
ona u pravu? Pričala mu je o tome, ali joj nije vjerovao. Mislio je da se radi o još jednoj povijesnoj
izmišljotini čija je svrha zagovarati točno određeni svjetonazor. Ona je bila feministkinja, znao je to.
Iako je to poricala i objašnjavala mu svoje zamisli, Janosz je bio siguran da se radi o tanahnoj i dobro
smišljenoj zavjeri protiv svega u što je on vjerovao. Ali, kad su počeli ti snovi, njegov se stav
promijenio. Nije joj to nikad rekao, naravno. Nije joj ni rekao da će doći u Šibenik, u njezin rodni grad.
Morao je sam provjeriti kako će na njega djelovati to mjesto, izvorište starodrevne Danilo-Hvar
kulture. Mislio je da će to biti jedan zgodan turistički izlet. A sada... sve se pretvorilo u noćnu moru iz
koje ne vidi izlaz. Da lije moguće daje sve to istina? Uz njegovu vlastitu upletenost u nezamisliva djela
nasilja, polako se do njega probijala spoznaja da možda uopće nije stvar u njemu, već u nama. Zar je
moguće da doista griješimo u našim najdubljim postavkama o povijesti i našem podrijetlu? Zar je
moguće da su naša civilizacija, filozofija i naše društvo proizvod jedne strašne i užasne pogreške? Ako
su njegove vizije istinite, onda je i to istina. A ako to jest tako, kako nastaviti dalje? Kako živjeti nakon
propasti svijeta u kojem si proveo preko šezdeset godina? I kako će sada objasniti svoje stanje
pretpostavljenima? Na čijoj je sada strani?
Janosz Molevv nije znao odgovore na ta pitanja. To je jutro dočekao potpuno slomljen. Sunčeve zrake
su malo podigle maglu s njegove duše pa je oko devet sati ponovo zaspao. Spavao je do podneva, ovaj
put, srećom, bez snova. Zatim je spremio stvari, ručao i sjeo u automobil. Trudio se ne misliti ni o
čemu. čeka ga gotovo devet sati vožnje do rodne Pešte. Kad stigne tamo, dopustit će da mu zvuk
mađarskog jezika i mirisi njegovog djetinjstva izbrišu tragove uznemirujućih putovanja, a posebno
ovog posljednjeg u susjednu Hrvatsku. Tko bi ikada pomislio da u takvoj blizini postoje takve
zagonetke? Ipak, sjedajući u automobil, Janosz je osjetio i tragove nade. Možda mu je potrebno
tjedan ili dva da se smiri, ali svaka zagonetka ima i svoju odgonetku. Janosz je znao gdje je mora
potražiti. Moraju ponovo sresti. Zna gdje je. Kad su se posljednji put rastali, rekla mu je kuda ide. To
znači još jedno putovanje, ali neka; ako na tom putovanju pronađe istinu, onda će s radošću krenuti
na put. Ispitujući svoje srce, Janosz Molevv je krenuo prema Budimpešti. Koliko god je to poricao,
radost zbog odluke daju potraži nije bila zasnovana samo na nadi u dobivanje odgovora. Bila je to
radost ponovnog susreta. Da, nakon toliko godina, toliko mnogo sumnji i odbijanja, Janosz ju je još
uvijek volio. A.P./CezJe, Zagreb, svibanj 2003. godine Blagoslov Boginje idjela sam te tada. Bila sam na
njezinim grudima. Držala me je objema rukama i čvrsto stiskala k srcu. Ali, nije mogla zakloniti moje
oči. Znala sam da dolaziš i blagoslovila sam tvoju dušu. čak i kad me je položila u plitak grob i zasula
crnom zemljom, dio moje pažnje bio je uz tebe. Ne, ne samo uz tebe, već uz sve one koji su bili s
tobom. Mislili ste da osvajate novi svijet, ali ste zapravo osvojili vrijeme. Šest tisuća godina je bilo
vaše. Tada, kad smo se prvi put susreli, iako ti to nisi znao, budućnost je pripadala tebi i tvome
narodu. Ali sad, upravo u trenutku tvog prisjećanja, taje budućnost postala prošlost. Došlo je vrijeme
za povratak. Sada ležim nijema u rukama mladića kojega ti nikada nećeš upoznati, a čiju su ljubav
odnijele struje vremena. Ni tvoje smrtne oči me nikada neće ugledati sve dok si u ovome tijelu. A
opet, tvoj će um misliti o meni, srce čeznuli za ljubavlju, a duša tražiti mir i oprost. Osjećam tvoju
patnju. Osjećala sam je i prije šest tisuća godina dok si divljački pokušavao zadovoljiti svoju strast ne
shvaćajući da to radiš na pogrešan način. Sve je bilo pogrešno tada. A opet, nije se moglo promijeniti.
Bili ste prejaki. I sada, kad si ponovo ovdje, zajedno s tisućama onih koje su pobili tvoji ljudi, ja
suosjećam s tobom. Znala sam što te čeka i nisam to mogla promijeniti. Odlučili ste tako. A vaša je
volja dar koji sam vam dala i nikada ga neću zatražiti natrag. Mnogo puta, previše da bi sada bio
sretan, vraćao si se na ovo mjesto i tražio istinu koju si zakopao duboko u sebi. Sada si ju pronašao.
Sada znaš. I zbog toga ti tek sada mogu pomoći. I ti si moje dijete, baš kao i svi oni koji su me ubili i
zaboravili. Usprkos tome, ja nisam zaboravila vas. Uvijek ste bili u mome srcu i tamo ćete i ostati. Ovaj
put, iza tebe je već dosta godina. Smatraš se mudrim. Pa i jesi, na neki način. Konačno si spreman za
mene. Odsada nadalje, vodit ću te sigurnom rukom. Tvojim patnjama je došao kraj. Ali, prije toga čeka
te još jedno putovanje i još jedan susret. Još je nekoliko malih prepreka između tebe i istine. Još
nekoliko sumnji koje je potrebno ukloniti. Idi. Potraži je sada. Iako ti to nećeš znati, ja ću biti uz tebe.
Uskoro ćemo se ponovo sresti i ti ćeš biti slobodan. A.P. /CezJe,
3 Zagreb, proljeće i jesen 2003. godine čekanje 7 ^-/ašto samo ja govorim? Zašto ne stižu odgovori?
Zašto nema poziva?" uzbuđeno je propitkivao Danijel šireći ruke u smjeru svoje nevidljive
sugovornice. Nije se osjećao dobro. Nestrpljivost, iščekivanje, mnoštvo pitanja i sumnji... Danas je bio
jedan od onih dana kad bi najradije iskočio iz kože. Ništa mu nije pomagalo niti ga smirivalo. Pokušao
je učiti, ali uzalud. Nije mogao usmjeriti pozornost na sadržaj knjige koju je morao pročitati već prije
mjesec dana jer se vrijeme ispita približavalo. Onda bi ustao, izišao iz sobe pa dugim koracima hodao
po starom stanu, kroz dnevni prostor, pokraj nekoliko zaključanih vrata sve do velike Umine sobe na
kraju hodnika. Tamo bi zastao, nekoliko trenutaka promatrao visoke police posvuda naokolo, a zatim
prazni stolac pokraj velikoga radnog stola na sredini sobe. U njemu je Uma uvijek sjedila kad bi radila.
Samo je pokatkad ustala ne bi li dohvatila neku prastaru knjigu. Uvijek bi ga iznenađivala tim
knjigama. Ponekad bi pomislio da se čarolijom stvaraju pod njezinim rukama jer kad bi ih on kasnije
želio pronaći, njih jednostavno nije bilo! Izgubile bi se u moru drugih knjiga iako je bio siguran da se
sjećao kako ih je Uma samo odložila na stol. Zapravo, ako ga pamćenje ne vara, Uma nikad nije
posezala za knjigama koje su bile na gornjim policama. Bila je preniska za to, a ljestve nije koristila.
Zbog toga je uvijek njega molila da joj dohvati neku knjigu s gornjih polica. Točno je znala gdje se koja
knjiga nalazi. Ni ne gledajući, rekla bi mu nešto poput ovoga: "Druga polica pokraj prozora, na vrhu,
sedma knjiga s lijeve strane. Molim te, dodaj mi ju..." I on bi to učinio. Ponekad bi se jednostavno
popeo na stolac, a ponekad bi donio male knjižničarske ljestve iz spremišta. Bila je nepogrešiva u
svom znanju o položaju knjiga, stoje njemu bilo sasvim nezamislivo i vrlo tajanstveno. Pa u toj sobi je
bilo na tisuće i tisuće knjiga! Kako je uopće mogla znati gdje se koja nalazi? Istina, kad bi ih on
samovoljno dirao i želio vratiti na policu, ali ne baš na isto mjesto, prijekorno bi ga pogledala i
ustrajala na točnom poretku knjiga. Mora daje imala neki svoj sustav katalogizacije, ali ga on nije
uspio pronaći. A kad bi iz neke knjige saznala ono što joj je bilo potrebno, jednostavno bije odložila na
stol. Ponekad bi ga zamolila daje odloži natrag na policu, a ponekad ne bi. Međutim, sutradan bi
knjiga bila na svom mjestu! Ili ne bi bila jer je on sam, ako Ume nije bilo u blizini, nikako nije mogao
pronaći! Da, neobična je bila ta njegova pratetka Uma. Promijenila mu je život. Otvorila mu je vrata
svijeta koji je bio sasvim drugačiji od onog u kojem je rođen. Taj svijet ga je uvukao u sebe i sada više
nije bilo povratka. Pripadao mu je u potpunosti. To je bio njegov dom, njegova stvarnost. Morao je
živjeti u njoj. Ali, u ovom trenutku taj mu život uopće nije odgovarao. Hodao je uznemireno po svojoj
sobi postavljajući pitanja samome sebi, svojoj nestaloj teti Umi, ali i malom kamenom kipiću koji je s
ljubavlju bio položen na niski ormarić pokraj njegovog uzglavlja. I sada je zastao ispred njega
promatrajući tanahne obrise ženskoga tijela skrivene iza izlizanog sivog kamena. Boginja. Kako je
samo bio sretan kad ju je pronašao! I kako je samo bio iznenađen kad je progovorila! Na Danijelovom
licu pojavio se smiješak. Sjetio se svoje zbuPuča Stare* Europe, A.P.
njenosti, ali i očaranosti, kad je kroz to malo kamena pronašao put do davne prošlosti. Ilije davna
prošlost pronašla put do njega, svejedno. Boginja je pričala s njim. čekala je samo na njega više od pet
tisuća godina, zakopana u zemlju. Njemu je bila namijenjena. U zemlju ju je položila ruka njegove
izgubljene ljubavi: djevojke koju je volio više i iznad svega, a koju je izgubio u vremenu kojega se više
nitko ne sjeća i o kojem se ništa više ne zna. Poslala mu je poruku preko provalije vremena. Trenutak
prije nego što je umrla, Zora je spasila mali kameni kipić Boginje poslavši ga k njemu zajedno sa svim
svojim mislima, svojom ljubavi i svojom dušom. Njegove su se oči ovlažile jer se sjetio trenutka kad ju
je pronašao, tamo u maloj dolini pokraj mjestasca Danilo u okolici svog rodnog grada Šibenika. Našao
ju je s pjesmom koja je odzvanjala u njegovom umu. Ja sam tvoj Mjesec i tvoja mjesečina. Ja sam tvoj
cvjetni vrt i tvoja voda. Tako gaje zvala i pjevala mu sve dok ju nije čuo. A kad je jednom shvatio daju
čuje, povratka više nije bilo. Vrlo brzo je shvatio istinu. Ljubav je nepobjediva. Nju ništa ne može
zaustaviti. čak ni vrijeme. čak ni drugi životi, drugi ljudi i tisuće godina koje prolaze u zaboravu. Prešla
sam sav taj put i sve ovo vrijeme Zbog tebe, bez cipela i odjeće. Tako mu je pjevala, a i on je uskoro
počeo pjevati s njom. Pronašli su se ponovo, on i njegova ljubav, makar u svome umu, pa makar uz
pomoć malog i neuglednog kamenog kipa. I sada gaje promatrao ispred sebe dok su mu se oči vlažile
od suza. Boginja je bila nijema. Prestala mu je govoriti nakon stoje zajedno sa Zorom proživio njezinu
nasilnu smrt. Poruka je prenesena. Ništa se više nije moralo reći i Boginja je zašutjela. Jedino što mu
je ostalo bilo je sjećanje na pjesme. Pjevao ih je davno, u neolitu, kao Uma-Haran, Onaj-tko-osjeća-
tragove-Boginje. Pjevao ih je sada, kao Danijel, mladić s početka dvadeset prvog stoljeća, zaljubljen u
povijest i izgubljen u vremenu. Ali, upravo zbog tih se pjesama ponovo pronašao. Znao je gdje su mu
korijeni, znao je tko je i zašto je ovdje. Obrisao je suzu koja mu je potekla niz obraz. Ona ne bi htjela
da plačem, pomislio je. Tako mu je i pjevala: Želim da se smiješ. Želim da nestanu tvoje brige. 0, slatki
peline! Utješit ću te i iscijeliti. Donijet ću ti ruže jer i ja sam bila prekrivena trnjem. Utjeha. Da, bila je
utjeha čuti je ponovo. Ali, sada je otišla. Više je nema. On ne zna gdje je Zora. Boginja je nijema, a
Uma je nestala prije gotovo godinu dana. Njegova ljubav je navodno ovdje, u njegovom svijetu,
ponovo rođena kao i on. Ali gdje? I kada će doći ona prava utjeha? Kada će je pronaći? I kako? Danijel
nije znao odgovore na ta pitanja. Nadao se da će ih saznati već u svibnju ove godine, još prije nekoliko
mjeseci. Tako je barem on shvatio Išino proročanstvo o povratku Boginje. Međutim, svibanj nije donio
olakšanje, već samo novu zagonetku - Uminu tajanstvenu glasnicu. "Možda si ipak pogriješio?"
odmahivao je glavom Vedran promatrajući nekoliko skica koje je Dan nacrtao ne bi li mu ponovo
objasnio tanahnost Išine pjesme i uvjerio ga daje vrijeme o kojem se u njoj govori upravo sada:
svibanj 2003. Dan je odmahnuo glavom i preokrenuo očima. "Oh, stvarno sam umoran od toga",
rekao je. "Nisam pogriješio. To vrijeme je sada." Bio je deveti svibanj, dan kad su planeti Sunčevog
sustava zajedno s Mjesecom i Suncem bili posloženi na rijedak način. Zapravo, toliko rijedak da se
vjerojatnost za takav poredak mjerila desetinama pa možda i stotinama tisuća godina. "Gledaj," rekao
je Dan pokazujući na stihove, "nema nikakve a Stare, Europe, A.P.
sumnje da riječi pjesme govore o egzaltaciji planeta*. "Učitelji koji su učvrstili pogled na jarčevim
rogovima" ukazuju na planet Jupiter, koji je starodrevni označitelj za učitelja u zviježđu Raka koje je
nasuprot Jarcu, a u kojem je Jupiter egzaltiran; vatra koja ih osvjetljava s tog mjesta je Mars, dakle
opet u Jarcu gdje je baš on egzaltiran; "žena nad * U knjizi Povratak Boginje opisano je proročanstvo
koje je izrekla Visoka svećenica s Krete imenom Iša. Bilo je to u vrijeme kad su osvajači sa sjevera,
plemena Kurgana, prijetili miroljubivim narodima Stare Europe. Budući da je bilo izvjesno da će Kur-
gani pobijediti i prije ili kasnije uništiti kulturu koja je štovala žensko božansko načelo u obliku Boginje,
Iša je u pjesmi najavila njezin povratak. Međutim, na žalost njezinih suvremenika trebalo je proći više
od pet tisuća godina da se Boginja vrati. Išina pjesma je govorila o vremenu s početka dvadeset prvog
stoljeća nove ere. Evo kako je glasila ta pjesma u cijelosti: U vrijeme kad ću se ponovo vratiti k vama,
moj će se ljubavnik Mjesec uzdići na pola puta. Znak vode će okruživati njegovo lice, a ja ću, slijedeći
njegovu zraku, pokucati na vaša vrata. U vrijeme kad ću se ponovo vratiti k vama, Žena nad ženama,
ona koja dolazi s drugoga svjetla, bit će u tihom i nijemom društvu. Slijedeći njezinu želju, ja ću
pokucati na vaša vrata. Vašoj duši i vašemu srcu doći ću ponovo jedne mirne večeri, kad učitelji
učvrste pogled na jarčevim rogovima. S tog će ih mjesta osvjetljavati unutarnja vatra, a dvije će sjenke
bez vlastitoga postojanja ushićenim siktajem obuhvatiti nebo. U vrijeme kad ću se ponovo vratiti k
vama, početak nebeskog kruga bit će obilježen Suncem. Ništa vam neću reći, a vi, vodeni znamenjem
s nebesa i čežnjom bez kraja i početka, vi ćete znati, sasvim sigurno znati: To sam ja, to sam ja... Ona
koja seje vratila! ženama u tihom i nijemom društvu" je Venera u zviježđu Riba, opet egzaltirana;
"ushićeni siktaj sjenki" su mjesečevi čvorovi u Biku i Škorpionu, također egzaltirani; sve je tu,
astrološki precizno i sve je to sada! Zašto ne..." "čekaj, čekaj," prekinuo je Vedran Danovu bujicu riječi,
"sve si mi to već objasnio. Sve znam. Pitanje je da li su ti osnovne postavke ispravne." Dan je gledao
svog prijatelja raširenih očiju. "Kako to misliš?" "Pa eto," rekao je Vedran pomalo oprezno, "možda sva
ta priča o astrološkim značenjima, egzaltaciji... možda sve to nije..." "Ali, Vedrane!" uskliknuo je Dan.
"Siguran sam u to. Eto, pogledaj..." Posegnuo je za jednom od knjiga o astrologiji koje su stajale na
stolu ispred njih. "Ne, ne moraš mi to pokazivati", prekinuo gaje Vedran odrješito. "Sve sam već vidio.
Ne sumnjam da te knjige potvrđuju ono što govoriš. Želim reći daje to ipak samo astrologija, znaš.
Nije to znanost, već nešto drugo." Dan je nemoćno promatrao svog prijatelja. Što da mu kaže?
Zapravo je u pravu. Astrologija nikad nije bila niti neće biti znanost. Iako su ljudi povezivali stanje na
nebu sa stanjem na Zemlji od samoga početka, nikad nije bilo nikakvih objektivnih dokaza za tu
povezanost. Mogao si u to samo vjerovati ili ne vjerovati. Razum u tome nije imao preveliku ulogu.
Više se radilo o osjećaju, intuiciji ili nečem još dubljem što izmiče dokazima logike.
"A osim toga," nastavio je Vedran, "i ta pjesma. Ti sije čuo u svom umu. Ona je rezultat tvoje
unutarnje vizije. Nemoj me pogrešno razumjeti. Sada, nakon svega što se dogodilo prije nekoliko
mjeseci dok si mi pričao o Boginji, ne sumnjam u vrijednost unutarnjeg iskustva. I ja sam doživio
nešto, znaš i sam..." Vedran je malo zastao. Uvijekje bilo tako kad bi se sjetio načina na koji je proživio
Danovu priču. Iako mu je to bilo potpuno nezamislivo, i on je imao udjela u njoj. Ako je priča bila
istinita, njegovo ime, ono koje je nosio u neolitu bilo je Enoa. Bio je Danov najbolji prijatelj, a
poznavao je i Zoru. Ne samo da ju je poznavao već ju je i volio. Vedran se malo stresao zbog utisaka
koje je izazivalo to sjećanje. Međutim, upravo su ti utisci davali iskustvu težinu. Bilo je to prisjećanje
na Duša Stare Europe A.P./Cezeie

nešto čega se, prema svim zakonima zdravoga razuma, nije mogao sjećati. A opet, to je sjećanje bilo
tu, u njemu, stvarno poput sjećanja na jutrošnji doručak. Upravo zbog toga Vedran nije sumnjao u
Danovo prisjećanje na Išinu pjesmu. Njegov prijatelj ju je doista čuo jednom davno, kad je svijet bio
drugačiji, a ljudi u njemu sretniji. činjenica da se pjesme sjetio sada, u ovome vremenu, možda je bila
nevjerojatna, ali za Ve-drana sasvim moguća. Međutim, sada kad je nagoviješteno vrijeme došlo, kad
na nebu iznad njih većina planeta pleše svoj "egzaltirani" ples, njima se ne događa baš ništa!
Pokušavali su analizirati situaciju, pronaći pogrešku u proračunima ili tumačenju, ali nisu uspjeli. Po
svemu sudeći, vrijeme je sada. Našavši se u bezizlaznoj situaciji, suočeni s nedostatkom bilo kakvih
značajnijih događaja, njihov je intelekt posadio crv sumnje u njihove duše. Zar je moguće da su sve to
samo tlapnje? Možda su se malo zanijeli i pridali preveliko značenje nečemu što se moglo objasniti
sasvim drugačije? Upravo su takve misli sada prolazile kroz Vedranov um. Kakvo god bilo njegovo
prijašnje iskustvo, sada mu se činilo da se sve događa na nekoj tanahnoj razini, lelujavoj poput
jutarnje izmaglice. Kako da se snađu u toj nesigurnoj stvarnosti? Što da očekuju? I nisu li zapravo
sasvim poludjeli očekujući neki spektakularni "povratak Boginje"? Vedran je duboko uzdahnuo.
Nedostajalo mu je riječi. A i Dan je šutio ne očekujući da Vedran dovrši započetu rečenicu. Prijatelji su
sjedili u Uminoj knjižnici nadajući se da će tamo dobiti neke odgovore ili barem naznake o tome što bi
trebao značiti "povratak Boginje". Tih se dana Danijel nije rastajao od malog kamenog kipića. Nekako
je očekivao da će ponovo čuti njezin glas. Možda vijest ili naputak o tome gdje da pronađe Zoru. Ali,
ništa se nije događalo. Egzaltacija planeta na nebu na izgled nije ostavila nikakvog traga na svijetu.
Oblaci se nisu rastvorili i iz njih nije provirila Majka Boginja. Ljudi su i dalje išli za svojim poslovima i
nitko, baš nitko, nije mario za izgubljenu povijest. Svijet se vrtio i dalje svojim sve bržim ritmom kao da
ga se ne tiče što nebo iznad njega prolazi kroz tako rijetku i jedinstvenu situaciju. Deveti svibanj je
došao i prošao. Vedran je te noći prespavao kod njega iako bi Danijel više volio da je ostao sam i
posvetio se promatranju Boginje. Ali, nije imao srca otjerati prijatelja koji je bio jednako uzbuđen kao i
on. Očekivali su nešto iako nisu znali što. Toliko toga su proživjeli zajedno pa je bilo sasvim razumljivo
što se drže zajedno i u trenutku tajanstvenog "povratka". Na posljetku je Danu bilo drago stoje Vedran
ostao. Kasnije te noći, prije nego su zaspali oko jedan sat ujutro, Dan je shvatio da bi mu bilo vrlo
teško podnijeti neizvjesnost bez Vedrana. Zaspao je sa osjećajem zahvalnosti zbog njegove
nazočnosti. Probudio ih je prodoran zvuk zvona na vratima. Danijel je prvi ustao, a i Vedran se
bunovno podigao sa sofe na kojoj je spavao u dnevnoj sobi. Na Danijelov "Tko je?" odgovorila je
tišina, a zatim još jedan zvuk zvona.
Danje upitno pogledao Vedrana i na brzinu navukao vestu tako da izgleda barem malo pristojnije.
Prišao je vratima i oprezno ih otvorio. Vani, u hodniku, vladao je polumrak. Dan je lagano provirio kroz
vrata jer isprva nije vidio nikoga. A onda ju je ugledao. Bila je to starija žena, malo pogrbljena, sva u
crnom. Nije mogao razaznati da lije odjeća koju ima samo haljina ili preko nje nosi i kaput. Izgledala je
kao stopljena s polumrakom iza sebe. Nekoliko sekundi su se promatrali. Danje bio začuđen, a srce
mu je ubrzano kucalo. Znao je da pred njim ne stoji neka prosjakinja, mada bi nekome ta žena mogla
tako izgledati. Gledao je u njezine oči koje su sjajile u tami. Lice joj je bilo izborano, ali bore su bile
nekako neobične i pune. Kao da se namrštila obrazima, ako je to uopće moguće. Ten joj je bio malo
tamniji i odavala je dojam strankinje. Kao da dolazi sa Istoka, iz neke egzotične zemlje. Žena gaje
promatrala. "Tko je to?" upitao je Vedran prilazeći vratima iza Dana, sada već obučen. I on je osjetio
da se nešto neobično događa pa je želio u tome sudjelovati. Kao da je pokrenuta Vedranovim
pitanjem i pojavom, žena je pružila ruku prema Danu. Nije ništa rekla, ali se u njezinoj ruci odjednom
stvorio presavijeni list papira. Držala gaje na otvorenom dlanu kao da želi da ga Dan uzme. Danijel je
isprva malo oklijevao proučavajući papir ispred sebe, a onda je pružio ruku i uzeo ga. "Što je to?"
upitao je Vedran pokušavajući vidjeti preko njegovih Stare, Eu are, Europ A.P. /CezJe,

leđa. "Tu nešto piše?" Dan je brzo preletio preko rukom ispisanih rečenica. Odmah je prepoznao
rukopis. "Uma!" uzviknuo je. "To je pismo od Ume!" Kao daje dirnuta tim imenom, žena se nasmiješila
i lagano naklonila. Ali, zatim je bez riječi zauzela svoju prijašnju ozbiljnu pozu i čekala. "Pročitaj",
požurivao gaje Vedran. "Hajde, što piše?" Dan je međutim podigao pogled prema ženi. "Hoćete li
ući?" Međutim, žena je samo nepomično stajala ne rekavši ni riječi. Ne znajući što da učini, Dan je
ponovo spustio pogled prema pismu i počeo čitati. "Dragi Dan," pisala je Uma, "treći red slijeva,
posljednja polica, sedma knjiga. Molim te, daj tu knjigu mojoj prijateljici i ona će otići." Danje raširio
oči i podigao pogled. "Ah," promucao je, "sad mije jasno. Oprostite. Odmah ću." Zatim se naglo
okrenuo, pritom gotovo srušivši Vedrana, otišao u Uminu knjižnicu i vratio se s traženom knjigom.
Primivši knjigu, žena se ponovo lagano naklonila, a zatim, uputivši Vedranu tek naznaku smiješka,
okrenula se je i nestala u polumraku vanjskog hodnika. I to je bilo to. Sve što se dogodilo tog toliko
očekivanog svibnja bilo je Umino pismo. I to bi bilo dovoljno, samo daje nakon njega uslijedila neka
akcija. Međutim, sve se svelo na čekanje. Danijel je sada čekao već nekoliko mjeseci, nestrpljiv i
sasvim na rubu očaja. Stigla je i jesen, a nikakvih novih vijesti od Ume nema. A o Zori posebice. Kako
će je pronaći ako je ne traži? Tko zna gdje je sada? Da li se je možda ona tek rodila u svibnju? Ili joj se
tada nešto dogodilo? Jednostavno ne zna ništa. Uma je obećala još jednu poruku, a poruke nema i
nema. A i to pismo... Bilo je neobično i uznemirujuće. Vedran i on su ga toga dana pročitali valjda
milijun puta raspravljajući o svakoj riječi i njezinim mogućim značenjima. Naravno, čim su ga pročitali,
Danu je palo na um daje tajanstvenu glasnicu mogao pitati više toga. Zapravo, što god da ju je pitao
bilo bi više od ničega. Ispalo je da žena nije progovorila ni riječi. A ako joj je Uma dala pismo za njega,
onda ona mora znati i gdje je Uma. Mogao ju je to pitati. Ali, bio je toliko zbunjen da to nije učinio.
Također, tek kad je žena otišla, shvatio je da joj je dao knjigu, a da uopće nije pogledao o kojoj se knjizi
radi! Možda bi mu to pružilo neki ključ za zagonetku Uminog trenutnog boravišta ili barem onoga o
čemu razmišlja? Prekasno. Žena je otišla, a u njegovim rukama ostalo je samo pismo puno naznaka i
slutnji. "Znam da si nestrpljiv", pisala je Uma, "i da bi najradije htio odmah krenuti u potragu za
Zorom. Međutim, strpi se još malo. Stvari nisu tako jednostavne. Istina je da sam je možda pronašla.
Ali, moram još utvrditi neke činjenice i biti sigurna. Kad se to dogodi, poslat ću ti još jednu poruku.
Budi spreman, možda ćeš morati krenuti na dulji put. I da ne zaboravim, povedi svog prijatelja sa
sobom. I on je važan u cijeloj toj priči." Dan se sjećao kako je Vedran pocrvenio na te riječi i kako je
zapravo bio oduševljen. Obojica su bila izvan sebe zbog toga. Zajedno na put! Izvrsno! Istoga su dana
spremili naprtnjače i stvari kao da kreću odmah sutra. Ali, nigdje u pismu nije stajalo kada će novi
poziv doći i naprtnjače već četiri mjeseca stoje spremne. Nadali su se da će krenuti tijekom ljeta, ali je
ljeto došlo i prošlo. Malopomalo, oduševljenje je splasnulo, a oni su se morali vratiti svakidašnjim
obvezama. Ipak, svakoga dana i svake noći Danijel je očekivao još jednu posjetu tajanstvene žene i još
jedno pismo kojim će završiti ova agonija. No, do danas to se pismo nije pojavilo. A u onom prvom,
nakon takvog uzbudljivog nadahnuća, slijedio je dio koji nisu razumjeli: uznemirujući dio koji je
otkrivao jednu drugačiju dimenziju njihove pustolovine. Uma je bila zabrinuta. "Molim tebe i Vedrana
da nikome ne govorite o tome. Ne obavještavajte rodbinu o meni. Javit ću im se razglednicom ako
bude potrebno. Također, ovo je jako važno: spali pismo kad ga pročitaš. Ako netko sazna što
namjeravamo, sve bi moglo propasti. Još jednom, Dan, shvati ovo ozbiljno. U igri su mnogo veće stvari
nego što ti sada misliš. Mnoge sile su usmjerene na ovaj trenutak, a neke od njih nisu prijateljske.
Voljela bih da mogu biti s tobom, ali sada se moram posvetiti Zori. Vjerujem da ćeš uspjeti. Još
jednom: nikome ni riječi o Duša Stare* Europe, pismu, a posebice o putu na koji se spremaš. Kad
dođe vrijeme, otiđi u tišini." Prisjećajući se tog pisma, Danje odmahnuo glavom. Nije shvaćao, i još ni
danas ne shvaća, zašto tolika tajnovitost? Vedran je također bio zbunjen. Nisu bili svjesni nikakve
opasnosti, a nisu mogli ni zamisliti kakva bi to opasnost mogla biti. Na posljetku su prešli preko toga
poneseni nadom da će vrlo brzo dobiti odgovore na svoja pitanja. Ali, kako je vrijeme prolazilo, ta je
nada postajala manja, a sumnje sve veće i veće. Također, Danje morao priznati daje mnogo puta
pomislio kako je Uma napravila dramu ni oko čega. Možda je čak, a te se misli odmah posramio, malo
skrenula i sada zamišlja neku vrstu kriminalističkog romana te vidi opasnost koje uopće nema.
Međutim, u drugim je trenucima, kad bi se sjetio Uminog znanja i mudrosti, jasno shvaćao da mu ne
preostaje ništa drugo nego vjerovati joj. I tako je, vjerujući, čekao. Sada, početkom listopada Zagreb je
polako poprimao jesenja obilježja. Iako su dani postajali sve kraći, Danu se činilo da su sve duži i duži.
Sve češće je imao napadaje uznemirenosti i sumnje. Baš kao i danas. Hodao je po svojoj sobi, a zatim
po cijelom stanu ne nalazivši mir. Na posljetku je ponovo zastao ispred Boginje i dugo ju promatrao.
Uzdahnuo je i uzeo ju u ruke. Kao i uvijek, bila je topla na dodir. Kao daje taj prastari kamen imao neku
vrstu unutarnje energije. Ali, iako se svaki put nadao da će nešto čuti, Boginja je bila tiha. Nije mu
preostalo ništa drugo nego da se on obrati njoj. I dok je vani padao mrak, a kiša počela jače udarati o
prozorska okna, Dan je vlažnih očiju gledao u starodrevni obris božanstva. "Hoću li je ikada pronaći?"
prošaptao je. "Možda sam već zakasnio? Možda je bila ovdje i otišla? Kaži mi, molim te. Kaži mi nešto.
Usmjeri me. Vrati me k njoj..." I dok bi Dan polako tonuo u san šapćući svoje želje i molitve, Boginja je
šutjela. Možda je tako bilo i bolje. Jer, iako je njegova želja bila jaka, tko zna kako bi Dan podnio
činjenicu da će proći više od sedam mjeseci prije nego ponovo čuje nešto od Ume i prije nego krene u
konačnu potragu
za svojom izgubljenom ljubavi. Ovako, bez znanja o tome, Dan je svakoga dana živio u iščekivanju i
nadi. Iako to nije znao, i najradije bi čekanje odmah prekinuo, upravo mu je ono dalo dovoljno
energije i snage da izdrži kušnje koje su ga očekivale. Boginja je možda bila nijema u njegovim
rukama, ali nikad ga, baš nikad, nije napustila. A.P.fozJe 4 Zagreb, kasno proljeće 2002. godine Umina
potraga za Zorom s, "tara žena polako je spremala stvari u putni kovčeg koji je, otvoren, ležao na
njezinom krevetu. Svaki put kad bi se okrenula k ormaru punom odjeće, zastala bi zbunjeno ne znajući
što da ponese. Nije znala na koliko dugo odlazi. Nije znala čak ni to hoće li se uopće vratiti. Na
posljetku, ako joj nešto zatreba, imala je dovoljno novaca da kupi sve što joj potrebno. Odsutno je
uzela jednu tamnozelenu vestu, a zatim i suknju koja je pristajala uz nju. Prsti su joj lagano prešli
preko meke tkanine kao daju ispituju. Gospođa Arina, rođena u Šibeniku prije osamdeset godina,
krštena imenom Marija, nije previše marila za odjeću. Bilo joj je više stalo do uspomena koje ta odjeća
skriva. Sve stoje posjedovala i čuvala u svom ormaru bilo je povezano s nečim za nju značajnim. U toj
su odjeći bila njezina putovanja, ljudi koje je susretala, ali i znanje koje je sakupila. Primjerice, ova
zelena vesta... kupila ju je prije nekoliko godina, možda čak i desetak, kad je po treći put bila u Turskoj,
na istome mjestu na koje sada odlazi. Zato ju je i uzela nesvjesno povezujući prošlost sa budućnošću.
Turska... Ponovo će se vratiti u tu čarobnu zemlju prepunu kontrasta i ljudi koji su jednom nogom u
prošlosti, a tek s dva prsta u sadašnjosti. Ostatak negdje lebdi, neodlučan, malo se naginjući natrag, a
malo naprijed. Međutim, rekli su joj da se mnogo toga promijenilo u Turskoj u posljednjih desetak
godina. Staro se povlači i sve više ustupa mjesto novom. Suvremena Europa, tehnološki razvijena,
politički snažna i vrlo, vrlo pohlepna, mudro investira u nova tržišta. Još malo, rekli su joj, i stara će
Turska živjeti samo u turističkim rezervatima. Naravno da joj je bilo žao zbog toga, ali starina koju je
ona oduvijek tražila starija je i od te tradicije koja danas nestaje. Izgubljeni svijet neolita, njezin svijet,
živi još samo na nekim tajanstvenim, skrivenim i uglavnom zabačenim mjestima. Nekada je plakala
zbog toga, danas više ne. Shvatila je da stvarnost ne postoji izvan ljudske svijesti, a kako stvari stoje,
njezina se stvarnost polako budi i u nekim drugim ljudima. Da, ima nas sve više i više, pomislila je.
Ponovo se nasmiješila, a onda naglo uozbiljila. Cilj njezinog putovanja sada je bio pronaći jednu osobu
između mnogih koje se bude. Jednu. Onu koju je pratila kroz nesagledive dubine vremena, a onda
izgubila. Mora je pronaći. Njezina prethodna putovanja, iako u osnovi motivirana unutarnjom
potragom, bila su povezana s njezinim akademskim interesom arheologinje te možda tek slutnjom
hitnosti. Ovo je putovanje, međutim, bilo vrhunac njezine životne zadaće. Na tu je misao odmahnula
glavom. Ako se dug i plodan život od osamdeset godina može svesti na jedno razdoblje, na jedan
trenutak, onda je to bio ovaj čin odlaska. Osamdeset godina što svjesne, što nesvjesne potrage
moralo je dovesti i do njezinog završetka. Veliko finale koje se jednostavno mora dobro završiti. Arina
nije dopuštala nijednoj jedinoj negativnoj misli da prodre u njezin um. Morala ju je pronaći! Morala je
uspješno obaviti svoju životnu zadaću. A sve je zajedno dobivalo na težini zbog činjenice da se ta
životna zadaća protezala mnogo dulje od njezinih sadašnjih osamdeset godina. Priča je počelajoš
davno, u vrijeme o kojem djeca ne uče u školi, u vrijeme koje se smatra primitivnim i zaostalim, u
Njezino vrijeme kad je Ona bila živa i hodala među ljudima, stvarna poput bilo kog drugog bića od krvi
i mesa.
Duša 6 Care Europe, A.P.

Tada je sve bilo drugačije. I ona, čak je i ona bila drugačija. Smatrala se Njezinom svećenicom,
mudrom ženom; ženom koja je svjesna. I bila je svjesna. Znala je, još tada je znala, sve što će se
dogoditi sa svijetom. Kako i ne bi kad joj je Ona govorila o svemu. Davala joj je mudre savjete.
Ponekad su joj bili jasni, a ponekad ne, ali uvijek bi se pokazalo da su na posljetku doveli do najvišeg
dobra. Njezina je svjesnost rasla i polako obuhvaćala druge ljude. Znala je tko su, što žele, kuda idu...
Mislila je daje sposobna pobijediti smrt i održati svjesnost čak i na putu u drugo tijelo. Zato se tako
hrabro prihvatila zadaće koja je čak i njezinim sunarodnjacima u to vrijeme bila nezamisliva. Da, bila je
hrabra, vrlo hrabra. Tek je sada, nakon toliko godina, shvatila daje možda morala biti i malo opreznija.
Jer, iako je svjesnost ostala, mnogo toga je i zaboravila. Baš kao i svi drugi, i ona seje morala prisjetiti.
A za neka prisjećanja joj je bilo potrebno sedamdeset godina! A za neka druga... Pitala se, ima li još
nečeg stoje zaboravila? Arina je stisnula zube, dok su joj se na licu pokazali znakovi napetosti. Izgubila
ju je! Morala ju je pratiti cijelo vrijeme, doći do cilja prije nje i dočekati je ovdje. Ali nije u tome
uspjela. Razmak je bio prevelik. Stigla je prije nje, ali je zaboravila zašto. Tek se nedavno, prije nekoliko
godina, prisjetila svega. I kako daje sad pronađe kad na svijetu živi toliko ljudi? Nije bila pozorna kad je
Zora stizala, izgubila se u svom zaboravu. U to je vrijeme putovala po starim arheološkim nalazištima,
nesvjesna svog pravog motiva, misleći da traži ostatke svijeta iz kojega je došla. A zapravo je tražila
znakove koji bije doveli do nje. I tako je Zora stigla, rođena u ovom vremenu i u ovome svijetu, a
njezine čuvarice nije bilo. Nije bilo nikoga tko bi joj objasnio tko je i zašto je ovdje. Nije bilo nikoga tko
bi je vodio putem prisjećanja. Jer, vjerojatno je daje i ona zaboravila mnogo toga. Arina bi joj mogla
pomoći. Točnije, Uma bi joj mogla pomoći. Ali, Uma se u Arini rodila prekasno, dok je Zora već došla
na ovaj svijet. I sad... što sad? Arina i Uma, kako god da se zvala svjesna žena u njoj, moraju učiniti sve
što je u njihovoj moći da pronađu Zoru. I zato ona sada odlazi u Tursku. Do nje je stigao glas o
Plesačici. Ili Proročici, kako je ponekad zovu. Njezine tajanstvene prijateljice, one koje su se također
prisjetile, ali odabrale drugačiju ulogu u ovome svijetu, one koje su je pronašle i dale joj ime Uma, već
je dugo izvješćuju o toj djevojci. Ona pleše, rekle su joj. Ništa čudno, mnoge djevojke plešu orijentalni
ples. Da, glasio je odgovor, ali ona pleše drugačije. Ljudima se nešto događa kad ona pleše.
Promatraju i postaju drugačiji. Nešto se događa u njihovoj duši. Plaču, smiju se, počinju i oni plesati.
Neobična je. Zaslužuje našu pozornost. Možda je to ona koju Uma traži cijeloga života. Možda,
odgovarala bi Uma. Ali, nije odlazila k njoj. Osjećaji su joj govorili da ostane ovdje, u Hrvatskoj. Na
posljetku, zajedno s dolaskom vijesti o Plesačici, prije dvije godine, ona se je morala pobrinuti za
Dana. Zbog toga jednostavno nije mogla otići. Iako je njezina prvenstvena briga bila Zora, ona se
nadala daje ljubav učinila ono što je ona propustila i da će Dan pronaći Zoru prije nje. Zbog toga je
ostala s njim pomažući mu na način koji je smatrala najboljim. I doista, Dan se prisjetio svega! Bio je
dovoljan mali poticaj i sve je sjelo na svoje mjesto. Pronašao je Boginju, otvorio procjep u strukturi
vremena i razgovarao sa Zorom. I sve je to učinio bez bilo kakvih posebnih priprema, tehnika ili
obreda. Dana je vodila jedino ljubav. Arina se ponovo nasmiješila, a napetosti je nestalo s njezina lica.
Tu, u toj misli, skriva se rješenje svih problema: ljubav. Ako dopustiš da te ona vodi, ne možeš
pogriješiti! I zbog toga je ostala s Danom i sama se napajajući na snazi ljubavi dvije duše koje su
uspjele ostvariti nemoguće. U tome je nalazila utjehu i za svoj promašaj. Možda, samo možda, nije sve
izgubljeno. Zoraje negdje ovdje i mi ćemo je pronaći. Za to vrijeme, dok je radila s Danom, vijesti o
Plesačici su postajale sve neobičnije. Navodno su se u njezinoj nazočnosti događala čuda. Imala je
vizije koje je dijelila s nazočnima. Uvlačila ih je u
njih i pokazivala im stvari, događaje i ljude iz nekih drugih vremena, prošlih i budućih. A sve je to činila
tijekom plesa. Arina je znala kako je dobra plesačica bila Zora. Znala je stvoriti ekstazu ne samo u sebi
već i u drugima. Takve vještine se ne zaboravljaju, čak ni kad tijelo koje je to činilo nestane. Da, tamo
se, u dalekoj Turskoj, možda nalazi kraj njezine potrage. Možda je Zora sada tamo i čini ono što je
činila nekada: časti Boginju svojim tijelom i dušom. Međutim, možda bi Arina ostala dulje da nije bilo i
drugih, uznemirujućih vijesti. Dan još nije proživio sve što se dogodilo Zori. U ovome trenutku, on još
ne zna pravu istinu. Sada je uronjen u ljubav i Duš A.P. /CezJe,

ne sluti da će je uskoro morati ponovo izgubiti. Ipak, na dobrom je putu, siguran je i čvrst. Arina je
smatrala da ga može prepustiti tijeku događaja. Ostat će u kontaktu s njim. Pisat će mu... barem toliko
koliko će moći. Te uznemirujuće vijesti... 0 njima je teško misliti. Ponekad joj se čini da su sve to
gluposti i da ne zaslužuju nikakvu pozornost. A opet, svijet je u tako jadnome stanju daje sve moguće.
Već dugo zna za postojanje organizirane skupine koja otvoreno, ali i manje otvoreno, radi protiv
buđenja neolitske svijesti. Što se više govori o tome, što je više knjiga napisano o Staroj Europi, to su
snažnije sile otpora. Nije ni čudno jer njezina je stvarnost izravna prijetnja svemu na čemu se zasniva
današnja filozofija, religija i svjetonazor! Ukoliko bi se mnogo ljudi probudilo u svjesnosti te drugačije
stvarnosti i počelo ju živjeti, mnogo toga bi se promijenilo. Odnosi među ljudima postali bi drugačiji, a
to bi ugrozilo prevlast muškaraca. Pravednije društveno uređenje ukinulo bi pojam moći i vlasti, a to
bi ugrozilo sile koje upravljaju svijetom. Povezivanje duhovnog i materijalnog potreslo bi temelje svih
postojećih religija, a time i ugrozilo njihov novčani i ekonomski utjecaj. Previše je toga u igri, a da bi
zainteresirani dopustili ugrožavanje svojega položaja. Upravo zbog toga je Arini bilo jasno da postoji
stvarna mogućnost organiziranog djelovanja protiv svega što ona zastupa. Međutim, tako dugo dok se
radilo o nekolicini knjiga te relativno malom pokretu koji se lako mogao svrstati u područje alternative
ili new age-a, stvarne opasnosti nije bilo. Ali, ako se pojavi neka osoba koja se ističe i oko koje se ljudi
skupljaju, pa ako ta osoba još i "čini čuda" te ju zovu Proročica, onda stvar postaje malo ozbiljnija.
"Ah, kako su samo glupi", uzviknula je Arina zatvarajući kovčeg. Toliko se udubila u misli da nije ni
primijetila kad ih je počela izgovarati glasno. "Kako ne shvaćaju da to uopće ne odgovara našim
zamislima? Mi nemamo "proroke" i "proročice"! Ne postoji jedna osoba koja vodi! To su zamisli
osvajača koji time kontroliraju ljude. Nama ne treba mučenica i proročica!" Duboko je uzdahnula
umorno se spuštajući u naslonjač pokraj kreveta. U njemu se često odmarala i puštala mislima da lete.
I sada će tako učiniti. čeka je dug put i tko zna kakva situaciju u Turskoj. Najradije ne bi krenula, ali
morala je. Dan je na sigurnom, a ako je Zora tamo, onda mora krenuti jer je opasnost stvarna. Javili su
joj o nekim neobičnim ljudima koji se kreću oko Plesačice. Ništa ne čine, ali promatraju. Možda će
tako biti i dalje, ali tko zna... Ako nešto pokušaju, i ako je to doista Zora, onda ona mora biti tamo.
Jednostavno mora. Također, još je jedna misao mučila Arinu. Ako se nešto doista kuha, onda će i ona
uskoro biti pod nadzorom. Ima već nekoliko godina kako sumnja da nju i još neke druge ljude prate i
promatraju. Nikada nisu bili napadni, nikad nisu učinili ništa što bi bilo opipljivo. Ali, njezini su joj
osjećaji ukazivali na oprez. Primjerice, otkad je upoznala Janosza... Ah, Janosz! Jedna od rijetkih duša
u čiju povijest nije mogla proniknuti. Nije takvih bilo mnogo, ali svaki put kad bi ih susrela, bolno su je
podsjećali na njezin zaborav. Janosza je pustila blizu, vrlo blizu. Ali, uvijek je bila na oprezu. S jedne
strane joj se
sviđao, a s druge ju je odbijalo njegovo podrijetlo i svjetonazor. Pomalo gaje i zavoljela iako joj nije
bilo jasno što zapravo katolički svećenik, laik ili što god da je već bio, traži u njezinoj blizini. Ako tome
dodamo činjenicu da ga nije mogla "pročitati", da nije bila svjesna njegovoga duhovnog položaja i
statusa, oprez je bio logičan. Otkad se više zbližila s Danom, Janosza je držala po strani i nije mu
dozvolila daju pronađe. Za svaki slučaj. Ako ta organizacija doista postoji, onda bi Janosz mogao biti
dio nje. A ako je tako, morala je zaštititi Dana. Plesačicu su već otkrili pa joj njezin odlazak u Tursku ne
može naštetiti, dok će s druge strane barem privremeno odmaknuti njihovu pozornost s Hrvatske i
Dana. "Ah, sve je to tako složeno", promrmljala je Arina zatvarajući oči. Udoban naslonjač prihvatio je
njezino tijelo u sebe kao daje štiti od vanjskih utjecaja. Bilo bi mnogo lakše, pomislila je, da sam
pronašla Zoru na vrijeme. Ali, što sam mogla? Bila sam tako sigurna u sebe, tako sigurna u sve što se
događa. Bilo je bolno, ali postojala je i nada. Zar je moguće daje sada više nema? Zar je moguće? U
tom trenutku, ta je stara duša možda po prvi put posumnjala u uspjeh svoje zadaće. Ali, baš kad se to
dogodilo, u njoj se probudilo njezino srce. Misli mogu lutati, um može postavljati pitanja, ali srce zna
odgovor! I taj odgovor je bio topao i nježan, siguran i snažan. Pusa Stare A.P, /Cczeie

Uspjet ćeš, začula je glas u sebi. Nasmiješila se zatvorenih očiju. Majko, pomislila je. Ne brini. činiš sve
što možeš. Na dobrom si putu. Sve je dobro. Majko, ponovila je misao dok joj je jedna suza krenula niz
obraz. Dugo Te nisam čula. Uvijek sam uz tebe. Sjedaš se? Te su ju riječi odvele daleko. Nestalo je
njezinog naslonjača, zagrebačkog stana i tijela osamdesetogodišnje žene. Arina se odjednom našla u
vremenu kad je bila Uma, svećenica Boginje, jedna među mnogima, a opet svjesna svoje prošlosti i
budućnosti. Prisjećala se, ponovo se prisjećala. Slike, događaji, osjećaji, pa čak i mirisi, sve je to
ponovo oživjelo u svijesti duše koja je nosila ime Uma. U to vrijeme, prije više od pet tisuća godina,
rođena je sa sviješću o Boginji. Bila je rijetko dijete koje je nosilo znanje o svojim prošlim životima.
Slavili su je kao posvećenu, ali nikada kao posebnu. Imala je dvadeset godina kad je otkrila još jedan
sloj svoje sposobnosti: znanje o drugim ljudima. Bilo je dovoljno doći u nečiju blizinu i Uma bi znala
kakva je ta duša, što je činila i što još mora učiniti. Neke bi duše toga bile svjesne i same, ali mnoge
nisu. Vrlo brzo je naučila šutjeti o tome. čak i tada, ljudi nisu bili spremni za cijelu istinu. Prošla je kroz
mnoge obrede, stapala se je s mnogim dušama i s mnogim tijelima. Vodila ih je do izvora ekstaze i
pokazivala im mjesto gdje boravi Boginja. često je bila u mnogim tijelima istodobno, mijenjajući točku
gledišta, dijeleći najdublje misli i osjećaje s drugim ljudima. Doživjela je što znači biti jedno, dušom i
tijelom. Doživjela je sve što ljudsko iskustvo može pružiti. A zatim je krenula dalje shvaćajući da
zadaća ljudske duše ne završava pojedinačnom spoznajom. Postoji put kojim je potrebno ići: put kojim
ide Boginja. On uključuje sve ljude ovoga svijeta, pa čak i svijet u cjelini: od najmanjeg zrnca prašine
do najveće zvijezde na nebu. Taj put ima svoje tajne, ali i svoja pravila. Uma je shvatila da ih mora
štovati te da, takva kakva jest, čista i osviještena, mora slijediti ono što joj Boginja namijeni. A Boginja
joj je, u vizijama i snovima, pokazala mjesto gdje će pronaći jedan poseban komad kamena. Poslala ju
je na putovanje preko zapadnih planina, uvis, gore, sve do vrha. Zatim ju je povela kroz otvor u stijeni,
u mrak duboke pećine. Hodala je danima bez svjetla i hrane oprezno se
krećući u mraku, vođena samo unutarnjim osjećajem. Imala je osjećaj da ulazi u utrobu Majke. Na
neki način, to je i činila. Nakon desetak dana provedenih u neznanju o kretanju Mjeseca i Sunca Uma
je pronašla svoj kamen. Samo što to nije bio kamen, već kip Nebeske Majke. Bio je topao na dodir
iako je ležao u hladnoći i vlazi. U njemu je počivala starodrevna energija. Uma ju je odmah
prepoznala, prislonila kipić na svoje srce, i vratila se u svoj svijet donoseći Boginju iz tamnih dubina.
Upravo u to vrijeme rođena je Zora, dijete njezinog djeteta. Prepoznala je njezinu sudbinu čim ju je
ugledala. Pala je na koljena i dugo plakala. Nitko nije razumio njezin postupak, a nikome ga nije mogla
ni objasniti. Tada je otišla iz Uma-Netha povlačeći se iz službe svećenice u osamljeni život nedaleko
naselja. Živjela je skromno i tiho čekajući događaje koji će odvesti Dana na put u Inan-Durh, u susret
njegovoj sudbini. Nakon toga čekala je Zoru i njezino otvaranje. Kad joj je dala kipić Boginje, jasno je
vidjela što će se s njim dogoditi. Morala ju je upozoriti. Rekla joj je: "Što god se dogodilo, pa makar
umrla, ne dopusti da im Boginja dođe u ruke!" Rekla joj je to tisuću puta iako joj nije mogla reći istinu
o pravim razlozima toga postupka. Nadala se da će je Zora poslušati. Bila je to gorka nada jer je i nju i
njezinu unuku čekao put kojim još nitko nije prošao -barem ne nitko koga je Uma poznavala. Nikada
nitko za to nije imao razloga. Sada se vrijeme mijenjalo. Dolazili su Kurgani, osvajači sa sjevera. Svijet
je umirao, a i Boginja s njim. Dan Zorine smrti bio je i dan njezinog odlaska. Pripremila se dobro. Znala
je da mora pratiti Zorinu dušu na putovanju preko provalije vremena. Svojim unutarnjim okom vidjela
je što se dogodilo. Vidjela je bijelu put sjevernih ratnika i tamu oko njihove duše. Vidjela je i Dana koji
je, iako strašno daleko, došao natrag posežući za svojom ljubavi. Pokušavao ju je spasiti od bola,
zaštititi ju i odnijeti iz tijela prije nego ga unište i slome. Pomogla mu je u tome. ZajedDuša stare
Europe* A.P.

ničkim snagama odvojili su Zoru od tijela u posljednjim trenucima. Nije osjećala ništa. Otišla je mnogo
prije nego je tijelo prestalo disati. A onda se Dan povukao. Došao je izdaleka i nije mogao izdržati
pritisak vremena. Ostale su samo Zora i ona. Svoje je tijelo ostavila za sobom. Kao obična starica,
mirno je umrla u svojoj kolibi. Zora ju je prepoznala, barem isprva. Zajedno su prošle kroz svjetlo
blagoslivljajući ga i ostavljajući iza sebe. Ali, onda kad su počele slike i kušnje, Zora je nekud nestala.
Hitala je toliko brzo daje Uma nije mogla slijediti. Svjetovi i svjetovi su ostajali iza njih, ali razmak se
sve više povećavao. Na posljetku je Uma morala priznati poraz. Izgubila ju je! I s tom mišlju, jednom
jedinom mišlju, obuhvatila ju je tama. Počela je zaboravljati! Mislila je da je zaborav nikad više neće
dohvatiti, ali sada je bio tu, jači nego ikada. Mnogo puta je prošla kroz smrt i došla natrag čuvajući
svjesnost. Ali sada se događalo nešto mnogo snažnije od nje. Gubila se u tami. Posljednje čega se
sjećala bio je glas koji donosi utjehu. Glas koji je toliko puta prizivala k sebi, čak i kasnije kao Arina, jer
joj je jedino on bio slamka nade. Prepusti se, rekla joj je Majka. Tako mora biti, I to ju je na posljetku
spasilo od očaja. Jer, kad se konačno svega prisjetila, u svojoj sedamdesetoj godini, Arina je klonula
duhom. Nije lako otkriti da ti je povjerena zadaća koju nisi izvršio i to zato jer sije zaboravio! Po prvi
put u svojim mnogim životima Arina je pomišljala na sramotni bijeg iz utjelovljenja. Možda će,
pomišljala je krivo, ponovni dolazak na onu stranu pokrenuti stvari unatrag. Možda je Zora još negdje
tamo i moći će je pronaći. Ali, nije to učinila. Ponovo su je spasili njezini unutarnji osjećaji i vizije. A i
Glas koji joj je govorio da je sve u redu. U ovome tijelu rođena je kao Marija, u hrvatskom gradu
Šibeniku. Nije se sjećala sebe kao Ume niti je imala bilo kakve posebne sposobnosti ili uvide. Samo
snažnu želju za putovanjima i odlascima. Ponekad joj se činilo da nije s ovoga svijeta jer je stalno
tražila neko drugo mjesto, samo
ne ono na kojemu je bila. Otišla je u Ameriku kao dadilja unučici starog i bogatog bračnog para.
Odlazak je na izgled bio trbuhom za kruhom, ali bi ga bolje opisao izraz "dušom za znanjem". Marija je
učila i studirala, promatrala i shvaćala. Završila je nekoliko fakulteta, a s četrdeset je postala bogata jer
je dobila nasljedstvo od svojih američkih zaštitnika. Počela je putovati i završila u Indiji. čak i s
četrdeset imala je prelijepo i nedirnuto tijelo. Naučila je tajne klasičnog indijskog plesa, a zatim
postala devadasi, pripadnica tajnog tan-tričkog ženskog reda. Navodno je učila kod tantrika čiji je
identitet bio tako tajan da mu se ni ime nije izgovaralo. Međutim, zapravo se radilo o ženi! A kad ju je
prvi put vidjela i čula njezino ime, Marija je znala da se vratila kući. Njezina se učiteljica zvala Iša. Ono
stoje Marija naučila od nje, promijenilo je njezin svijet i vratilo joj sjećanje. Istina, ne u potpunosti, ali
dovoljno da Marija promijeni ime u Arina. Tamo, u plesnoj ekstazi, milovanjima i dodirima tijela i duše
žene koja je od davnina zadržala isto ime, Arina je osvijestila svoje podrijetlo. Prisjetila se ljudi s
kojima je živjela, prisjetila se Uma-Netha i Inan-Durha, baš kao i događaja koji su prethodili dolasku
Kurgana. Shvatila je istinu o povijesti svijeta i strašnoj pogrešci koja još i danas traje vodeći ljude
prema neizbježnoj propasti. Od svoje je učiteljice čula i proročansku pjesmu o povratku Boginje. Iša je
bila njezina čuvarica. Prvi put ju je izgovorila prije gotovo šest tisuća godina kao visoka svećenica s
Krete, i od tada se vraća svijetu ne bi li ga podučila i podsjetila na istinu. Pjesmu o povratku prošaptala
je Arini na uho držeći je u zagrljaju i nježno smirujući njezine drhtaje. Bilo je to prije četrdeset godina.
Od tada Arina traži. Jer, Iša joj je rekla da to nije sve. Ima još toga čega se mora prisjetiti. Nešto što je
vrlo važno. Presudno. Ali, Iša joj ne može reći što je to. Mora sama pronaći. Mora se sama prisjetiti. I
tako je Arina očajnički lutala po arheološkim nalazištima, od jednog mjesta do drugog, tražeći dodir sa
starim knjigama i još starijim kamenjem sve dok se jednoga dana, prije nešto manje od deset godina,
nije vratila u svoj rodni grad i otišla u dolinu Danila. Tamo je, jednog sunčanog jutra, hodajući između
vinograda nedaleko starih rimskih iskopina, odjednom vidjela jahače na zapadnom ulazu u dolinu.
Znala je da nisu stvarni. Bili su to jahači iz prošlosti. Zastala je teško dišući, promatrajući svojim očima
kako ubijaju njezine sunarodnjake. A zatim je ugledala Zoru! Vidjela ju je kako trči i, što je najvažnije,
vidjela je što drži u ruci. Upravo je pogled na kipić Boginje bio presudan. Potrčala je za Zorom loveći
utvare na toplom jutarnjem Duša stare Europe A.P,

suncu, zaletjela se u grmlje, ispod, još dalje, puzeći sve do mjesta gdje je iscrpljena pala grudima
prema tlu. Ovdje je! Znala je to. Ovdje je! čak joj je i vidjela dio kamenog tijela koje je virilo iz zemlje.
Uzbuđeno ju je dodirnula prstom. I to je bilo dovoljno. Jedan dodir starog kamena, koji je nekada tako
često držala u naručju, bio je dovoljan za potpuno sjećanje. U tom trenutku Arina je postala Uma.
Postala je svjesna svoje duge potrage. Pogodilo ju je znanje o izgubljenoj Zori i zbog toga je dugo
plakala, ne samo toga dana. Ali, tada je postala svjesna da je Dan rođen na ovome mjestu. Osjetila je
njegovu nazočnost. Nije joj bilo teško pronaći ga. Bio je rođen u njezinoj obitelji. Još je bio dječak, ali
ona je znala u što će izrasti. Također, prepoznala je još jednu dušu. Iznenadilo ju je kako je ljubav
natjerala Enou da prati svoga prijatelja Dana, a ne Zoru koju je toliko volio. Ipak, bilo joj je drago stoje
i on ovdje. Osjećala je da će odigrati važnu ulogu u potrazi za Zorom. Kip Boginje nije dirala. Ostavila
ju je tamo, poluukopanu, jer je i bila ostavljena za Dana, a ne za nju. I kad gaje pozvala da stanuje kod
nje, u stanu koji je još tada kupila upravo zbog toga, bilo joj je teško ne odati sve što je znala. Nije mu
smjela pokvariti zadovoljstvo otkrića. Ne bi joj vjerovao da mu je jednostavno rekla istinu. Morao ju je
sam otkriti. Samo gaje malo usmjerila onda kad je
bio spreman. Osjetila je točan trenutak kad je pronašao Boginju. Znala je, ali nije smjela ništa reći. čak
ju nije željela ni vidjeti. Ne pred njim. Bojala se da bi pogrešno reagirala. Bojala, se osjećaja. On je
morao biti bezazlen i sam pronaći svoju ljubav. Na posljetku, baš kao što ju je pronašao preko kipića
Boginje, morat će je pronaći i u stvarnosti. I kad joj je na posljetku otpjevao pjesmu iz vremena u
kojem su nekada zajedno živjeli, znala je daje uspjela. Probudio sam se i pronašao svoje snove. A u
njima, skrivena, bila je i Tvoja pjesma. Pjevajući je, ja sam se sjetio svega. Tako joj je pjevao prije
nekoliko dana kad su zadnji put sjedili zajedno. Uma je tiho plakala sigurna daje vrijeme za sljedeći
korak. Mora pronaći Zoru. Suze su tiho klizile njezinim obrazima dok se polako vraćala u stvarnost
ovoga trenutka. Utisci su bili snažni, a i tuga koju je osjećala. Ipak, ispod svega toga naziralo se još
nešto. Nada. Kako je uopće ikada mogla posumnjati da Zora nije pronašla put do ovoga vremena?!
Ovo je bilo vrijeme povratka Boginje, a Zora je slijedila samo svoju ljubav. Kako bi se uopće mogla
izgubiti? Samo bi stara luda poput nje moga pomisliti tako nešto. Ne, Zora je ovdje. Osjeća to upravo
sada, više i jače nego ikada prije. Uma je polako ustala. Njezino tijelo je bilo staro, ali očuvano i
zdravo. Također, nije zaboravila mnoge plesne pokrete koje je naučila. Oni su bili dio obreda, dio
čašćenja Boginje. I sada, u starom stanu u Zagrebu, trenutak prije nego će krenuti na neizvjestan put u
Tursku, Uma je osjetila potrebu za plesom. Pokrenula se polako zauzimajući položaj plesne molitve.
Zatim se prepustila unutarnjim pokretima dozvoljavajući da njezina volja polako prepusti mjesto višoj
inteligenciji. I tada ju je osjetila! Plesala je s njom krećući se baš poput nje. Pokret ruke, nagib tijela,
stanka... udah, izdah, podizanje noge, položaj prstiju i okretanje glave... Zora se prisjeća pokreta, ona
zna! Upravo sada, to se događa upravo sada! Odjednom, Uma je osjetila neizmjernu sreću. Ne samo
zbog Zore već zbog svih njih. Ona se sjetila iako je mislila da nikad neće ni zaboraviti; sjetio se i Dan,
pa čak i Enoa! Iša je još uvijek ovdje, bezvremena kakva je oduvijek i bila. Ta Plesačica koja ju sada
samim svojim postojanjem priziva u Tursku: i ona je jedna od njih, nema sumnje. A i mnogi drugi su
ovdje, pristigli preko provalije vremena čekajući na povratak svijeta u kojem su nekada živjeli. Malo-
pomalo, svi će se prisjetiti. Na posljetku, svi će plesati budni i osviješteni. Budimo se, pomislilaje Uma.
Mnogo nas je, a opet smo jedno. Budi se naša duša: duša Stare Europe! I s tom se sretnom mišlju
Uma prepustila tišini pokreta. Ritam i glazba po kojoj je plesala nisu se mogli čuti, već samo osjetiti.
Ali iako u njezinoj blizini nije bilo nikoga tko bi to mogao, samo nekoliko stotina kilometara dalje jedno
je tijelo, vođeno istom mišlju i istom inteligencijom, plesalo isti ples. Lengyel, Mađarska, proljeće
2002. godine Plesna molitva s, 'tajala je na vrhu brežuljka u travi koja joj je dosezala do koljena. Iza nje
bila je šuma, a ispred nje je na pitomim padinama lebdio voćnjak jabuka. Proljeće je mirisalo u zraku
iako je zemlja još bila vlažna i hladna. Zatvorila je oči. Staro mjesto. Da, ovo je bilo vrlo staro mjesto.
Jedno od njih. Nalazila su se posvuda. Gdje god je putovala uvijek bi nailazila na takva mjesta.
Mađarska ih je bila puna. Na istok i sjever od Budimpešte, uz Tisu, ali i južnije prema Hrvatskoj. Uz
Dunav je sve vrvjelo od njih i to cijelim njegovim tokom, u Rumunjskoj, uz granicu sa Srbijom, a
vjerojatno i u samoj Srbiji. Tamo do sada nikada nije bila. Možda sada i hoće jer rat je priveden kraju i
zemlje bivše Jugoslavije sada su otvorene. Voljela bi otići. Posebno ju je privlačila Hrvatska. Vidjela je
neke turističke prospekte i zaljubila se u fotografije mora i otoka. Jednom, jednom.... Pa valjda i Hrvati
žele promatrati dobre
plesačice! Na posljetku, njezini korijeni su tamo. Majka joj je bila Hrvatica s tih otoka, rekli su joj. A to
znači da ona tamo ima rodbinu! Zanimljiva pomisao... Njezina majka... Tek mali tračak tuge prošao joj
je licem. Uvijek bi bilo tako kad bi pomislila na majku. Tuga nije bila zbog nje. Umrla je prerano da bi
je se uopće sjećala. Ali, zato se sjećala odrastanja bez majke. Nije ni znala da joj nešto nedostaje sve
dok nije upoznala drugu djecu koja su imala majku. A ona je imala samo strica, tatinog brata. I
njegove mnoge žene od kojih ni jedna nije ostajala duže od godinu dana. Teško da ih je mogla zvati
majkama. A njezina prava majka... jednom je vidjela fotografiju svojih roditelja. Mama... majka je bila
vrlo lijepa žena. Pravilnih crta lica, punih usana i duge crne kose. Bila je dobra plesačica, rekli su joj.
Šteta što ju nije stigla upoznati. Možda bi čak i naučila koju riječ hrvatskoga, tog za nju vrlo neobičnog
jezika. Fotografiju je stric spalio zajedno sa svim stvarima koje su pripadale njezinim roditeljima.
"Bolje da te ništa ne podsjeća na nju", govorio joj je. Kao mala nije do kraja razumjela zašto je to tako,
ali kasnije je shvatila. Stric nije volio ženu svoga brata. Bila je strankinja, sasvim neobična i po
njegovom mišljenju neprikladna supruga za jednog Turčina. Njezinog je oca, tako je barem stric
govorio, pokušala odvući od zajedničkog posla. Gotovo im je upropastila plesnu skupinu koju su vodili.
Pričala je o nekim čudnim stvarima koje su, stric je u to sumnjao, bile suprotne islamu. I da, to joj je
bio najveći grijeh: nije željela prijeći na religiju svoga supruga. A njezin ju je otac svejedno oženio. I
onda kad se rodila ona, dao joj je ime koje nije tursko, već hrvatsko! Stric ju je preimenovao, naravno.
Svaka plesačica ionako ima umjetničko ime. Ali, u dokumentima je ostajalo ime koje joj je dala majka.
Iako ju je malo tko tako zvao, ona je voljela zvuk toga imena. Zora. Zora. Zvučalo je neobično i strano.
čak pomalo tamno iako su joj objasnilili da "zora" predstavlja jutarnje svjetlo, zoru. To joj se svidjelo. I
zato, kako god daje zvali, ona je o sebi uvijek mislila kao o Zori. Ona jest Zora, u to je bila sigurna.
Možda ju je i zbog toga privlačila Hrvatska. Tamo bi razumjeli njezin ples kao što ga razumiju svi ljudi
bez obzira na jezik kojim govore. Ali, razumjeli bi i njezino ime! Ona bi im donijela jutarnje svjetlo,
novi dan i novu nadu. Sviđala joj se ta pomisao. Voljela bi otići u Hrvatsku, jednom... l/uša Stare*
fcuropeA. P.

Njezini roditelji su bili sretni. Barem su tako izgledali na toj fotografiji koju je samo nakratko uspjela
vidjeti. A onda su tragično poginuli u prometnoj nesreći. Ona je imala samo sedam mjeseci kad se to
dogodilo. čudom je ostala živa, tako su joj rekli. Našli su je nekoliko desetaka metara od smrskanog
automobila, u dubokoj travi. Nekoliko ogrebotina i slomljena podlaktica. To je bilo sve. Ali, njezinih
roditelja više nije bilo. Ostao joj je samo stric i... njegova plesna skupina. I tako ona sada uopće ne zna
hrvatski, materinji jezik svoje majke. Međutim, ako ikada dođe u Hrvatsku, znala je da jezik neće biti
važan. Ako tamo ima nekog tko bi ju mogao razumjeti, onda riječi neće biti potrebne. Otplesat će sve
što bi takvima htjela reći. Pa tko čuje, neka sluša. U tome je bila dobra: u jeziku plesa. Voljeli su ju
zbog toga. Plešući, otvorila bi im svoju dušu, a oni su joj, zauzvrat, otvarali svoju. Ples, to je bio njezin
život. Sa svojih dvadeset godina već je prešla gotovo cijelu Europu. Istina, u zapadnim zemljama je bila
tek nakratko, jedan ili dva nastupa. Ali, zato je istočni dio bio "njezin". Plesala je u Bugarskoj, Grčkoj,
Rusiji, Ukrajini i, naravno, Turskoj, rodnoj zemlji svoga oca. Tamo se i ona rodila. Ali, nekako je nije
mogla smatrati svojom domovinom. Bila je šira od toga, mnogo šira. Ne samo zbog majke koja je bila
strankinja. Ona jednostavno nije pripadala jednome mjestu, nego svim mjestima istodobno. A
posebno je pripadala ovim, "starim" mjestima! Međutim, ta se mjesta nisu obazirala na trenutne
granice. Jednostavno su bila posvuda i uvijek je u njima nalazila istu energiju. Kao da su isijavala nešto
vrlo duboko i snažno, nešto mnogo stvarnije od svijeta koji ih je okruživao. Nije mogla odrediti o čemu
se radi, nije čak ni znala zašto neka mjesta imaju tu energiju, a neka nemaju. Ali, nepogrešivo ju je
osjećala. U rodnoj Turskoj našla ih je na tisuće, a evo ima ih mnogo i u Mađarskoj. Danas na večer ima
nastup u Dombovaru. Malo mjesto, gotovo premalo za njih. Uopće ne zna zašto je stric ovdje
dogovorio nastup. Ali, njoj je odgovaralo. Iskrala se jutros prije nego što su se ostali probudili i odvezla
se automobilom prema obližnjim brežuljcima. To joj je bila uobičajena praksa. Na večer je bila trbušna
plesačica iz Turske, a ujutro obična djevojka koja traži osamu na neobičnim mjestima. Ali i na tim
mjestima, daleko od ljudi i gradova, ona bi plesala. Samo, to je bio drugačiji ples od onog večernjeg.
Sasvim drugačiji. Kad je izišla iz automobila koji je ostavila pokraj uske, loše asfaltirane ceste, odmah
je skinula cipele i čarape. Još je uvijek bilo hladno, ali nije marila za to. Morala je golim stopalima biti
u dodiru sa zemljom. Bez toga nije bilo toka, nije u potpunosti osjećala tu staru energiju. Sada su joj
bose noge dodirivale zemlju i iako joj je bilo malo hladno, nije marila za to. Ovdje je nešto važno,
pomislila je. Nešto staro i nešto... njezino. Hladne noge ne znače ništa. Mora to osjetiti. Sto god to
bilo. I dok je sunce osvjetljavalo brežuljak na kojem je stajala, Zora je pustila da joj zemljina energija
poteče tijelom. Trebalo joj je biti hladno, ali nije. U stopalima je osjetila toplinu koja se polako počela
širiti njezinim nogama. Uspinjala se i zahvatila joj stražnjicu i spolne organe. Kao i mnogo puta do sada
osjetila je lagane trnce i treperenje između nogu. Nije to bilo seksualno uzbuđenje, ali bilo je slično
tome. Još je uvijek imala zatvorene oči očekujući da će se energija polako podizati uz kralježnicu i
preko grudi, pa uz vrat, sve dok ju potpuno ne ispuni kao što tekućina ispunjava praznu posudu. Ali,
ovaj put se nije dogodilo ono što je očekivala. Bilo je sasvim drugačije! Kad joj je stara zemljana
energija došla do dna kralježnice, osjetila je nagli trzaj. Morala je otvoriti oči jer se uplašila. Međutim,
toplina u predjelu trbuha bila je i dalje ugodna pa je dozvolila da joj se oči ponovo zatvore. Ali, stvari
se nisu odvijale onako kako je bila navikla. Odjednom je osjetila kako joj se noge blago razmiču. Ne
previše, tek nekoliko centimetara. A zatim je čvrsto stala punim stopalima na zemlju, čak se malo
ukopavši u nju. Sve to ne bi bilo ništa posebno daje te male pokrete napravila svojom voljom. Ali, nije!
Osjećala je kao da se tijelo samo od sebe namješta u najbolji mogući položaj. činilo joj se da propada
u zemlju. Iako je znala da stoji na njezinoj površini, osjetila je kako joj se noge produžuju i posežu
duboko, duboko, sve do srca planeta, sve do vrelog izvora iz kojega nastaje život. Osjećala se čvrsto i
stabilno, ukorijenjeno poput stoljetnog stabla. A onda je, vođena istom nevidljivom silom, ispružila
prste na rukama i okrenula dlanove prema dolje tako da su bili paralelni s tlom. Prsti su joj se zategli
gotovo do boli. Osjetila je kako se dlanoare, L/uia o t A.P./CizJe,

vima oslanja na vrele stupove energije koji su izvirali iz zemlje. Sada je imala četiri oslonca: svoja
stopala i svoje dlanove. Nije otvarala oči, ali je sa zanimanjem očekivala što će se dalje dogoditi.
Očigledno se je našla na nekom vrlo posebnom mjestu. Ilije danas neki poseban trenutak. Zemlja je
vladala njezinim tijelom. Ali sve to zajedno uopće nije dugo trajalo, tek nekoliko sekundi. Sada je
osjetila kako je privlači neka druga energija, ona koja je dolazila odozgo. Pokret je došao iznenada,
gotovo naglo. Zabacila
je glavu unatrag i isprsila se. Pluća su joj se ispunila zrakom, a na ekranu njezinoga uma, iza zatvorenih
očiju, bljesnulaje svjetlost. čelo joj je bilo paralelno s nebom. Zadržala je dah. S neba, ili još bolje iz
samoga Sunca, spustila se vrela zraka narančaste energije. Dodirnula joj je čelo i neko vrijeme se
zaustavila na tom mjestu. A zatim je, nesmiljeno i prodorno, ušla u njezino tijelo i spojila se sa žutom
energijom zemlje točno u području njezinoga srca. Zorino tijelo bilo je, barem na trenutak, razapeto
između neba i zemlje. Pretvorila se u spojnicu, most koji povezuje dva svijeta. Nestala je, pretvorila se
u nešto drugo. I to drugo... ta druga, prepoznala je položaj u kojem se nalazila. Nije to bilo prvi put...
ne, nipošto prvi put. Ovaj položaj, ovo stanje stapanja, to joj je poznato. Stajala je tako mnogo puta.
Tek za trenutak, povezala bi se s onim dolje i onim gore; osjetila bi strujanje "stare" energije, strujanje
života starijeg od sjećanja, i u tom stanju bi... Što? Ništa. Ne može ništa drugo, nego biti zahvalna! I
dok je tako stajala zatvorenih očiju, puna svjetlosti odozdo i odozgo, Zora je ispunila svoj um samo
jednom riječju: hvala. "Hvala" je odjeknulo njezinom dušom, razlilo se njezinim srcem i poneslo sve
njezine misli uvis, ali i nadolje. Energija koja ju je držala i ispunjavala postala je energija zahvale i
odjednom se rastočila u mjehur svjetlosti koji ju je okruživao. Naglo je izdahnula, a glava joj se vratila
u uspravan položaj. Otvorila je oči, ali brežuljak obasjan svjetlošću nije više bio na ovome svijetu. Nije
više bio ni brežuljak; postao je plesni podij i Zora nije imala drugog izbora. Počela je plesati. Plesačice
plešu. I kad plešu znaju da postaju nešto drugo, nešto više od običnih žena. I Zora je to znala. Plesala
je od malih nogu. Plesala je još prije nego stoje prohodala. Ali, nikad ovako! Njezino tijelo bilo je
instrument u Božjim rukama. Bila je nježna i plaha. Bila je strastvena i divlja. Plesala je svakim
djelićem svoga bića. Zaboravila je naučene pokrete trbušnog plesa, zaboravila je pravila i značenja,
zaboravila je sve. Više ništa nije bilo važno. Samo ples. I nije bila sama. Isprva nije bila svjesna
nazočnosti druge osobe, ali onda je primijetila neobične tragove svjetlosti koji se kreću oko nje. Nije ni
na trenutak pomislila da joj se pričinjava. Ne, ovo je bio drugi svijet, druga stvarnost. I što je bilo
najčudnije, iako joj se to dogodilo prvi put, znala je daje već bila ovdje. Možda ne na ovome mjestu
gdje je stara energija snažna, ali u ovom stanju, u plesu, u pokretu koji je postao molitva. Zato joj nije
bilo čudno kad je vidjela tu drugu osobu. Najprije je bila providna i nejasna, ali onda se energija
zgusnula. Žena. S njom je plesala neka žena. Bila je lijepa i privlačna, ali Zora je imala osjećaj velike
mudrosti i starosti. Majka? Ali ta je misao bila pogrešna. To je netko drugi, još stariji. Nije važno tko je.
Važan je ples. Žena je kružila oko nje plešući s njom, a istodobno kao daje bila nesvjesna njezine
nazočnosti. Plesale su zajedno, a opet bile su odvojene. Energija koja ih je povezivala bila je tako
snažna, međutim, kao da u njoj nije bilo dovoljno stvarnosti da ih poveže. Zoru je odjednom ispunila
tuga. Traži me, pomislila je. Ova me žena traži. Ne zna da sam ovdje. Nešto je izgubila i sada me traži.
Kao daje čula tu misao, druga je žena zastala. Zastala je i Zora promatrajući neobičnu prikazu ispred
sebe. Odlučno, žena se čvrsto oslonila na stopala i ispružila dlanove paralelno s tlom. Kao da je nešto
obuzelo Zorino tijelo pa je i ona morala učiniti to isto. Dio energije koja ju je okruživala vratio se
natrag u njezine noge i produžio dalje, duboko u zemlju. Zora je zatvorila oči. Glava joj se ponovo
zategla unatrag, a pluća ispunila zrakom. Kao i prvi put, žarka se energija spustila odozgo i ispunila je
potpuno. Bila je uronjena u svjetlo. Nije disala. Bezvremeni trenutak ekstaze trajao je samo nekoliko
sekundi. Dovoljno da se osjećaj zahvalnosti pretvori u poruku poput energetske strijele odaslane
čitavom svijetu. Duša 6 Care Europe A.P./Cezeie
I dok je u Zagrebu, samo nekoliko stotina kilometara južnije, Uma nakon plesa polako uzela u ruke
spremljeni kovčeg i krenula prema izlazu napuštajući, možda zauvijek, stan koji je odsada smatrala
Danovim, na brežuljku ispunjenom jutarnjim svjetlom, pokraj sela imenom Lengvel u južnoj
Mađarskoj, Zorino je tijelo poput otpuštene lutke palo u travu. Nije bila bez svijesti. Štoviše, svaku je
travku na svome licu osjećala punije i snažnije nego ikada prije. Ispred očiju joj je bilo more zelenila, a
u nosnice joj je ulazio vlažan miris zemlje. Ali, nije htjela povratiti kontrolu nad tijelom. Ne još. Bila je
plesačica i doživjela je mnogo toga. Ples je bio izvor naj-različitijih unutarnjih doživljaja. Ali ovako
nešto... Nikada prije nije ovako plesala! Sve stoje naučila do sada, sve stoje dala od sebe, sve je bilo
manje i beznačajnije od ovoga. Polako, kao da oklijeva, preuzela je nadzor nad tijelom. Najprije je
pomakla noge, zgrčila ih i ispružila, a zatim prstima ruku pritisnula o zemlju. Osjetila je vlagu koja joj
se kroz odjeću probila do tijela. Nije zdravo ovako ležati, pomislila je pa ustala. Krenula je prema
automobilu još uvijek nejasnih i nesređenih misli. Osjećaji su bili tu, ali misli su lebdjele negdje
drugdje. Vraćale su se polako, jedna po jedna, dok je brisala vlažna stopala i oblačila čarape i cipele.
Stoje to bilo? Žena. Koja žena? Majka? Boginja? I zašto me traži. Položaj. Neću ga nikada zaboraviti.
Tako jednostavan, tako jasan. I zahvalnost, osjećaj zahvalnosti... Bilo je poput molitve. Dobre... plesne
molitve. I s tim je mislima Zora uzela blok za crtanje koji je uvijek bio s njom i nacrtala položaj koji je
nazvala "Plesnom molitvom". Samo nekoliko crta, tek naznaka, ili slutnji... Ali, to je bilo to. Tako je
stajala. Dlanovi dolje, glava zabačena. Energija... Ne, energiju neće crtati. Energija se samo osjeća. A
zatim je, odloživši blok, ponovo pogledala van, na brežuljak na kojem je plesala. Odjednom, na um joj
je došla neobična misao. Nije dovoljno nacrtati to na papiru. Mora učiniti više. Ovo mjesto to
zaslužuje. Ali, što? I kako? Ima li u blizini neki kamen ili barem komad slobodne zemlje bez trave?
Promatrala je oko sebe, ali nije mogla ništa pronaći. Kamenja nije bilo, a zemlja je bila posvuda
prekrivena zelenilom. Dobro, pomislila je, neka plesna molitva ostane samo u mom duhu. Ali drugi
put, obećala je sama sebi, drugi put će ponijeti nešto čime može obilježiti "sveto tlo". Jer, što su ta
njezina "stara mjesta" nego upravo to - sveto tlo!? Zatim se, osjećajući da se nešto promijenilo i da
njezin ples pa i njezin život više nikada neće biti isti, sretna odvezla natrag u Dombo-var; natrag k
svome stricu i njegovoj plesnoj skupini. Nakon ovog, ni to više neće dugo trajati. Možda je vrijeme za
nešto drugo. Možda je vrijeme da se konačno prepusti svome srcu i dugo potiskivanoj čežnji za
životom drugačijim od ovog koji je do sada imala. I dok je napuštala sveto tlo Lengvela, Zora se
smiješila. Osjećala se... probuđenom. I nije bila sama. Posvuda naokolo buđenje je počelo. Bilo je to
buđenje svijeta, buđenje mnogih ljudi. Danas je plesala s jednom ženom, ali taj ples je poziv
mnogima. Nešto se događa. Nešto na što je čekala jako, jako dugo... Nešto se događa. Konačno. A.P. 6
Sveto tlo, energija plesne molitve, proljeće 2002. godine Boginja pozdravlja Zoru K -onačno, moje
dijete, konačno! Probudila sise i otplesala svoj prvi pravi ples. Gotovo smo te izgubili. Bila si prebrza,
previše željna svoje ljubavi. Nisi mogla čekati nikoga. Ali, sada je dugi san završio. Sada više nema
prepreka. Još malo, još samo malo, i vaš će susret
postati stvarnost. Oduvijek sam znala da će tako biti, ali mije drago što se to konačno dogodilo. Sada
samo slijedi put koji ti je otvorio prvi ples. Pleši! Svaki put kada budeš plesala na način koji ti je
pokazan, ja ću ti otkriti još jedan dio istine. Duboko u tebi sačuvana su sva znanja i sva sjećanja. Bit ću
uz tebe kad ćeš se prisjećati. Vodit ću te na mjesta na kojima su mnogi plesali onako kako ti plešeš.
Bilo je to davno, u vrijeme o kojem danas malo tko misli. Ali ta mjesta... "stara mjesta" kako ih ti
zoveš, ona čuvaju uspomene. U njih su pohranjena sjećanja o pokretima i namjerama. U njima ja još
uvijek živim iako toga nitko nije svjestan. Nitko, osim tebe i duša s kojima si, nekada davno, dijelila
ovaj svijet. Samo se prepusti svome srcu. Vodit ću te nepogrešivo. Pokazat ću ti 72 kuda moraš ići i
kako se moraš kretati. Pokazat ću ti sve i sve ti nadoknaditi. "Stara mjesta" opet će oživjeti. Nakon što
otplešeš svoj ples, ostavit ćeš znakove na njima. I svi oni koji će ih vidjeti, prepoznat će ih i plesati
zajedno s tobom. Da, stara će mjesta ponovo biti živa! I on će krenuti za tobom. Slijedit će tvoje
tragove i pronalaziti tvoje znakove. U trenucima najdublje tame i očaja, kad će biti sam i zbunjen u
potpuno nepoznatom svijetu, tvoje će ga poruke ohrabriti. Pronaći će ih! Sigurno će ih pronaći. Zbog
njih će izdržati sve kušnje i nastaviti putem prema tebi čak i onda kad svaka nada prestane. Pleši,
dijete moje! Uči i plešiza njega. Sadasi mu potrebna. Potrebnisu mu tvojipokreti i znakovi. Prisjetio se
prije tebe i zbog toga mu je sada teže. On mora pronaći put do tebe i to sam. Sada misli daje zaštićen i
da ima podršku. To je istina. Ima je. Ali, svoj osjećaj sigurnosti zasniva na ljudima. Uskoro će ljudi otići
i on će shvatiti da nema nikog pokraj sebe. Ostat ću mu jedino ja. I beskrajna ljubav koju osjeća prema
tebi. Pomogni mu. Pomogni mu svojim plesom! Još malo, i vaše će se kušnje završiti. Razdvojila sam
vas. Otposlala sam vas na put kojim nitko prije vas nije krenuo. Nije mi bilo lako, ali to je bila jedina
nada za vašu ljubav. Vjeruj mi, nadoknadit ću vam sve. Svaki trenutak odvojenosti, svaki dan čežnje i
svaku dugu godinu samoće. Sve ću vam nadoknaditi. Pleši, dijete moje! Pleši, jer ples je put koji će te
odvesti do mjesta susreta. Plešući, privući ćeš k sebi svoju izgubljenu ljubav. A pomoći ćeš i meni. Ima
mnogo drugih kojima je potrebna podrška. Ima ih izgubljenih i nesigurnih. Ima čak i onih koji u svojoj
nemoći mogu naškoditi vama. Moram biti i uz njih, podržavati ih i pomagati. Na posljetku, svi se
moraju prisjetiti. Neka sjećanja su bolna, neka su čak i strašna. Ali, istina je takva kakva jest. Jedino
nas ona može iscijeliti. Bit ću uz tebe, u svakom tvom pokretu. Bit ću uz tebe kad budeš plesala. A ti
ćeš svojim plesom pomoći meni. Pomoći ćeš i njima, izgubljenima i uplašenima. Ljudima je potreban
tvoj ples. Svijetu je potreban tvoj ples. Pleši! Pleši, za mene i za svoju ljubav. Ali prije svega, pleši za
one koji se moraju prisjetiti. Pleši za svijet! 7 Budimpešta, listopad 2003. godine Janoszeva misija i
znate gdje je sada ta žena?" Prodorni pogled sivih očiju čovjeka s druge strane stola nije ostavljao
mjesta oklijevanju, a kamoli laži. Janosz Molevv je duboko uzdahnuo. Nalazili su se u malom stanu u
kući nedaleko Crkve sv. Matvasa, crkve kojoj je pripadao Janosz i u kojoj je poznavao većinu svećenika.
Začudilo gaje kad su ga uputili u taj stan jer nije ni znao da tako nešto postoji. Ali na posljetku, zašto bi
i znao. Crkva ima mnoge potrebe pa zašto ne bi imala i
mali civilni stan za povremene posebne goste koji dolaze u Budimpeštu? Ipak, osjećao se pomalo
nelagodno pritiskajući zvonce pokraj vrata na kojima nije bilo imena i prezimena. Otvorio mu je visok i
mršav čovjek. Rekli su mu da je iz Rima, svećenik, i to na vrlo visokom položaju iako mu nisu objasnili
o kakvom se položaju radi. Međutim, čovjek koji mu je otvorio vrata bio je obučen u civilnu odjeću.
Imao je traperice i smeđu košulju od flanela preko koje je nosio vuneni pulover na kopčanje. čovjek se
nasmijao i pružio mu ruku. "Janosz Molevv, pretpostavljam?" rekao je vrlo srdačno. Prihvaćajući
pruženu ruku, Janosz je uzvratio osmjeh i zagledao se u čovjekove oči. Iznenada, osjetio je kako mu se
osmjeh ukočio na licu. Usprkos toplom nastupu i sasvim neobaveznoj odjeći, to su bile oči istražitelja.
Bile su sive poput zimskoga neba. I oštre, vrlo oštre. Sasvim u suprotnosti sa osmjehom na licu
njihovoga vlasnika. U tom trenutku Janosz je shvatio da je pozvan na ispitivanje. Koliko god neslužben
i neformalan bio, ovaj sastanak je mogao biti samo to. Postalo mu je jasno i zašto se sastanak ne
odvija u crkvenim prostorijama, već u civilnom, javnosti nepoznatom stanu. Ali, bilo je tu još nešto:
neki nejasan osjećaj prepoznavanja. Iako je bio siguran da se to nije moglo dogoditi, imao je snažan
osjećaj da ovoga čovjeka poznaje otprije. Neželjena misao pojavila se je na rubu njegova uma. Bila je
povezana s njegovom noćnom morom iz Šibenika. Iznenada je shvatio daje čovjek ispred njega
povezan s njom. Ali kako i na koji način, to nije mogao ni zamisliti. Neugoda je preplavila Janosza i
možda je po prvi put požalio stoje ikome išta ispričao o Arini, njezinim istraživanjima, knjigama i
neobičnoj filozofiji koju slijedi. Naravno, nije to bilo ništa novo crkvenim krugovima. Raznorazni
novodobni pokreti bili su jako dobro poznati svećenstvu još od šezdesetih godina prošloga stoljeća.
Isprva nisu na to reagirali, ali su tijekom desetljeća polako shvaćali opasnost koju su ti pokreti u sebi
nosili. Nije se radilo samo o privremenom "odvlačenju stada", već o dubokim razlikama u stavovima
koji su mogli potkopati same temelje crkve, ali i religije uopće. Za mase su sve takve stvari
proglašavane demonskim i vražjim zamislima te se ljude upozoravalo na opasnost uz poticaj da o
tome uopće ne razmišljaju. Međutim, iznutra, svako od dolazećih učenja pomno se motrilo. Janosz to
nije mogao sa sigurnošću znati, ali načuo je da crkva šalje ljude da uđu u te krugove skupljajući
obavijesti i promatrajući unutarnja kretanja svakog od sumnjivih duhovnih pokreta. Drugim riječima,
crkva je imala svoje špijune. Janosz se nije obazirao na te glasine. Nije ga bilo briga. čak i daje to istina,
pa zar nije dužnost pastira da spriječi opasnost za svoje ovce? Promatranje je bilo opravdano.
Inkvizicijske metode nisu. Janosz je Oaša 6tare> Europe AP.

duboko vjerovao da se one ne koriste. No sada, kad je prvi put susreo ovoga čovjeka, upravo mu je ta
misao pala na um: inkvizicija. Nije se mogao oteti dojmu da bi se sivooki sasvim dobro snašao u
nekom vlažnom podrumu nemarno ispitujući žrtvu razapetu na neku od škriputavih sprava za
mučenje. Ali, umjesto stava ispitivača, čovjek mu je ponudio čaj i ponašao se vrlo ljubazno i srdačno.
Jedino što su mu oči i dalje odskakale od takvog ponašanja. Bile su jednostavno hladne. Imao je
neobično ime: Boris Novak. Navodno je bio podrijetlom iz Slovačke, ali govorio je sasvim solidan
mađarski. "Otac Novak", tako se predstavio. "Iz Vatikana". I to je bilo sve. Nikakva funkcija, nikakav
položaj, namjera ili razlog što je u Budimpešti. Nakon nekoliko uzgrednih napomena o hladnom
vremenu posljednjih dana i čaše vrućeg čaja koja se vrlo brzo stvorila na stolu ispred njih, čovjek iz
Vatikana je prešao na stvar. "Otac Ištvan mi je ukratko prenio vašu priču. Vi naravno razumijete da su
nam takve stvari vrlo
zanimljive. Molio bih vas da mi još jednom objasnite svoj odnos s gospođom... Arinom, tako joj je ime,
ako se ne varam?" "Da", potvrdio je Janosz spuštajući šalicu na stol. "Arina. Nikad se nije udavala, ali
pretpostavljam da je u redu da je zovemo gospođa zbog njezinih godina." I sam se iznenadio zbog
svojih riječi. O Arini nikad nije razmišljao kao o gospođi, a još manje o činjenici da se nije udavala.
Ovaj "razgovor" očito neobično djeluje na njega. To mu se nije svidjelo. Odmahnuo je glavom i
nasmiješio se stisnutih usana dok ga je otac Novak znatiželjno promatrao. "Znate," počeo je Janosz uz
još jedan dubok uzdah, "nisam očekivao da će sve to tako daleko otići..." "Kako daleko?" "Pa, tako.
Zanimanje crkve. Vaš dolazak. Kad sam se povjerio ocu Ištvanu, mislio sam da se radi o osobnoj dilemi
te da tu nema nikakvoga zajedničkog interesa..." Janosz je doista tako mislio. Kad se prije nekoliko
mjeseci vratio s onog nesretnog putovanja u Hrvatsku, bilo mu je potrebno nekoliko dana da se
oporavi od doživljene vizije. Međutim, iako se na izgled smirio, utisci su ostali, pa čak se i povremeno
vraćali u obliku snova u kojima je ponovo proživljavao njezine dijelove. Ipak, nije o tome pričao s
ocem Ištvanom. Hvala Bogu što je bio toliko pametan i to uopće nije spomenuo! Međutim, ispričao
mu je o svojem druženju s Arinom, bogatom i ekscentričnom Hrvaticom, koja posjeduje nekoliko
doktorata i putuje svijetom u potrazi za dokazima o neolitskoj kulturi te, posebice, kulturi Boginje koja
je cvjetala na području takozvane Stare Europe. Iznenadio se kad je na to otac Ištvan uskliknuo: "Pa to
je sljedbenica one Marije Gimbutas, zar ne?" Na neki način Arina je doista to i bila iako izraz
"sljedbenica" nekako nije odgovarao Arininom mentalnom ustroju. "Vi znate za Mariju Gimbutas?"
zapanjeno je pitao oca Ištvana. Znao je. Dogodilo se da su prije samo nekoliko mjeseci imali zatvoreni
seminar na temu novih duhovnih pokreta, pa je ime Gimbutas i izraz Stara Europa nekako izronilo na
površinu. No, otac Ištvan je imao dojam da se radi prvenstveno o feminističkom pokretu sa
pseudoznanstvenom osnovom, bez neke stvarne dubine, barem što se tiče duhovnosti ili religije.
Janosz nije bio toga mišljenja. Predobro je poznavao Arinu, a da bi joj samo tako nalijepio izraz
"feministkinja" i pospremio ju u ideološku ladicu odbačenih. Upoznali su se prije desetak godina, u
Indiji. Arina je tada prolazila kroz niz osobnih kriza o kojima Janosz nije mnogo znao. Ali, našli su se na
istome mjestu, u jednoj knjižari u Delhiju. Janoszje pregledavao knjige bez nekog razloga ili namjere, a
Arina je ušla nakon njega i odmah se obratila vlasniku na nekom od hindu narječja. Sjećao se kako
gaje ta činjenica privukla. Sredovječna, ali vrlo pristala žena, europski odjevena, bez problema govori
hindu? Vlasnik, mali Indijac u iznošenom dhotiju, počeo je nešto govoriti pokazujući joj knjige koje je
izvlačio ispod police, ali Arina ga očigledno više nije slušala. Okrenula je glavu prema njemu i ljubazno
mu se nasmiješila. Nakon toga mu je, na ulici, usred delhijske gužve rekla da je on, Janosz, jedan od
rijetkih ljudi koji joj predstavljaju nepoznanicu. Nikad nije saznao na stoje mislila, ali nije bilo ni važno.
Odmah je shvatio daje pronašao srodnu dušu. Barem je on tako mislio. Duša Stare, Europe, A.P,

Arina je bila dvadeset godina starija od njega. Kad mu je to prvi put rekla, nije mogao vjerovati pa se
čak i naljutio kad je istrajala na tome. Mislio je da ga namjerno zadirkuje. On je tada imao pedeset, a
ona je izgledala mlađa od njega ili barem njegovih godina! Doista, nije mogao vjerovati!
Na posljetku ju je natjerao da mu pokaže putovnicu. Tek tada je, odmahujući glavom, prihvatio istinu.
A nakon tjedan dana provedenih u Arininom društvu morao je prihvatitijoš jednu istinu: zavolio je tu
ženu! I eto, baš je o tome, baš o toj neželjenoj i neočekivanoj ljubavi, Janosz pričao s ocem Ištvanom.
Jer nakon pedeset godina bez žene provedenih u krilu katoličke crkve, doduše ne kao tipični svećenik,
Janosz nije bio spreman za ljubav. "To nije ljubav", govorila mu je Arina. "To je prijateljstvo." A onda ga
je još i zadirkivala: "Ja bih se još i mogla zaljubiti, ali ti, u tvojim godinama?" No, nije pomagalo. Janosz
je pokušao pretvoriti ljubavne osjećaje u prijateljstvo, ali u tome je samo djelomično uspijevao. Arina
ga nikada nije pustila blizu k sebi. Ne bliže od dodira rukom po ruci ili zagrljaja pri rastanku. Na
posljetku je Janosz morao priznati daje to sasvim dovoljno. Možda ljubavi i nije potrebno više. A ipak,
kad je prije dvije godine Arina bez objašnjenja objavila da prekida čak i njihova povremena viđanja i
razgovore, Janosz je morao proći kroz vrlo tešku osobnu krizu. Od nje se, čini se, nije oporavio sve do
danas. Eto, upravo je o tome pričao s ocem Ištvanom. Pričao je prije svega o svojoj ljubavi i o svojim
sumnjama. Tražio je pomoć oko osobnog problema. Međutim, izgleda da se u svojim opisima malo
zanio i rekao nešto što je oca Ištvana zabrinulo. I to toliko da je pozvao pomoć iz Vatikana. Otac Novak
je bio jedan od onih koji su za budimpeštanske svećenike vodili seminar o opasnosti od novih
duhovnih pokreta. I sada je taj čovjek sjedio nasuprot njemu i na svoj ljubazni način ga prisiljavao da
govori o stvarima o kojima nije želio govoriti. I uz sve to, mučio ga je taj neobični osjećaj bliskosti i
prepoznavanja čovjeka kojega doista nikada u životu do sada nije vidio. Jednom, nekada, njih su
dvojica nešto podijelili, pomislio je Janosz, a onda odmahnuo glavom kao da se otresa te neobične
misli. "Razumijem vaš osobni problem", rekao je otac Novak polako, kao da bira riječi. "Ali, morate
shvatiti da bi u tome moglo biti zajedničkog interesa. Primjerice, otac Ištvan mi je spomenuo da Arina
traži neku izgubljenu dušu iz prošlih vremena. Da li je to točno?" 0 Bože, o tome se radi, uskliknuo je u
mislima Janosz. Da, jednom je ocu Ištvanu spomenuo Arinino uvjerenje o ponovnom rođenju starih
duša iz vremena neolita u sadašnje vrijeme. Znao je da Arina nekoga traži, ali nije znao detalje jer mu
ih nije rekla. Doista nije smatrao da bi to moglo biti od nekog značaja za crkvu. Očigledno je bilo. "Ne
znam mnogo o tome", rekao je. "Ona nije htjela govoriti o tome, a ja nisam smatrao takvo što
važnim." Otac Novak je uzdahnuo i kimnuo glavom. "Moglo bi biti." Taj odgovor i tišina koja je
uslijedila uznemirili su Janosza. "Ali, zašto? Meni se čini da se radi samo o još jednoj zabludi. Zbog
čega bi uvjerenje jedne neobične žene trebalo privlačiti pozornost crkve?" Otac Novak ga je pozorno
promatrao. Njegove oči su, ako je to ikako bilo moguće, postale još sivlje i za nijansu oštrije. Minuta
ovakvoga pogleda, pomislio je Janosz, mogla bi me pretvoriti u santu leda. "Crkva usmjerava svoju
pozornost na razne strane", rekao je otac Novak. "Valjda razumijete da moramo biti spremni za razne
opasnosti kojima se služi sila tame. A ova opasnost...", malo je zastao grizući donju usnu. Bio je to prvi
znak nekontroliranih osjećaja koji je Janosz na njemu mogao primijetiti. "Ova opasnost je ozbiljnija
nego što se na izgled čini." Janosz gaje promatrao očekujući nastavak objašnjenja. "Vidite, mi se lako
nosimo s guruima sa istoka ili njima sličnima. Stvar je u tome da se prije ili kasnije pokaže njihova
slabost. A budući da se oni oslanjaju na svoj autoritet i obično grade hijerarhijsku organizaciju, ta
slabost je način da se organizacija sruši ili diskreditira. Osim toga, u pogledu duhovnih učenja, oni
zapravo na svoj način nude ono što nudi i crkva. Naravno da su u tome u krivu. Istina je na našoj
strani, baš kao i utjecaj koji imamo na ljude. Oni nam nisu konkurencija."
Otac Novak je zastao promatrajući pomalo zbunjen izraz na Janos-zevom licu. "Oprostite što se
izražavam tim riječima. Pokušavam vam ukazati na činjenice. Kad ih ogolite, onda se radi o borbi za
ljudske Duša dtare> Europe, A.P.

duše, to dobro znate." Janosz je kimnuo glavom iako se nije baš slagao s tom izjavom. Ali, to nije bilo
ništa novo. S obzirom na tijek njegovog života, jasno je da se nije slagao s mnogim stvarima koje su
"obični" svećenici prihvaćali u potpunosti. "U ovom slučaju," nastavio je otac Novak, "ako smo u
pravu, događa se nešto sasvim drugačije. Iako postoje glasine da se pojavila neka žena, zapravo
djevojka koja izgleda igra ulogu Proročice, vjerujemo daje to nebitno. Ako je tako, lako ćemo joj
pronaći slabu točku. Postoji mogućnost da nas upravo vaša Arina dovede do te djevojke. Druga
mogućnost, koja je za nas mnogo nepovoljnija, nastaje ako Proročice nema. Kao što znate, prije
nastanka civilizacije (naše civilizacije onakve kakvu poznajemo) religija nije postojala. Nije bilo ničega
što bismo mogli nazvati uređenim putem do Boga. Ako se ta svijest ponovo probudi i ako postoje ljudi
koji nas žele vratiti u takvo stanje, to znači da se ne radi o nekom učenju ili pokretu koji nas ugrožava u
konkurentskom smislu. Radi se o učenju koje će nas jednostavno uništiti. Izbrisati nas kao da nas
nikada nije ni bilo! To moramo spriječiti. Jednostavno moramo. Takve zamisli su opasnije od bilo
kakvog duhovnog pokreta ili hereze koja se pojavila među ljudima od Krista do danas!" Posljednje
riječi otac Novak izgovorio je povišenim glasom. Lagani drhtaj proširio mu je nosnice, a lice mu je
poprimilo prijeteći izgled. Janoszu se nije sviđalo to što čuje i vidi. A opet, znao je da je otac Novak u
pravu. Taj isti osjećaj opasnosti, mnogo veće i dublje od bilo kakvog krivovjerja za koje je dosad čuo,
imao je ponekad u razgovorima s Arinom. Njen bezbrižni, a opet samouvjereni nastup, u trenucima
kad bi pričala o kulturi Boginje, za njega je uvijek bio vrlo uznemirujući. Ponekad toliko uznemirujući
da jednostavno nije shvaćao o čemu to ona govori. Nesvjesno bi zatvorio sva vrata do sebe i u Arini
vidio samo još jednu izgubljenu dušu. Ipak, znao je da to nije točno. Ako je bilo tko izgubljen, onda to
nije bila Arina. "Vi znate gdje je sada ta žena?" ponovio je svoje pitanje otac Novak. Janosz je duboko
uzdahnuo. "Da, znam gdje je. Ili barem mislim da znam. Jednom mije rekla kamo će otići, a i javila mi
se prije nekoliko mjeseci." "I spremate se k njoj?" Janosz je samo na trenutak oklijevao, a onda
potvrdio kimanjem glave. "Da, idite", rekao je otac Novak. "Budite joj blizu. Vrlo ste nam dragocjeni.
Znam da možda tražimo mnogo od vas, ali bilo bi dobro da nam javite za sva neobična događanja koja
ćete primijetiti, posebice u svezi te navodne Proročice. Hoćete li?" Janosz je podigao pogled prema
ozbiljnom čovjeku s druge strane stola. Pitanje je bilo postavljeno tako jednostavno kao da ga mole za
neku sasvim običnu uslugu. A zapravo su ga vrbovali za špijuna. Zar će prihvatiti tako nešto? Kao da
osjeća njegove misli, otac Novak je nastavio: "Nemojte misliti da želimo od vas napraviti duhovnog
špijuna. Ne tražimo da izdate svoje prijateljstvo, a posebice ne ljubav. Samo nam povremeno kažite
što se događa, to je sve. Ipak bi vam interesi crkve trebali biti važni." Janosz je ustao uz jedan duboki
uzdah. "Učinit ću to", rekao je. "Javljat ću se povremeno ocu Ištvanu. On će vam prenijeti sve što
budem saznao." "U redu", rekao je otac Novak i široko se nasmiješio pružajući mu ruku. Janosz ju je
kratko
stisnuo izbjegavajući prodoran pogled sivih očiju. No kad je došao do vrata, prije nego što ih je otvorio
okrenuo se k ocu Novaku. "Kažite mi," upitao je naglo, "ne namjeravate joj učiniti ništa na žao?" Sive
oči su ga ispitivački promatrale, a zatim su se u čudu raširile. "Ma što vam je, Janosz? 0 čemu vi to
razmišljate? Ta vremena su prošla. Ako procijenimo da smo u opasnosti, bit ćemo glasni. Zapravo, bit
ćemo vrlo glasni i učinit ćemo sve da spriječimo širenje hereze i opasnih zamisli. Ali, ne brinite, pa
valjda znate da nećemo posegnuti ni za čim što bi ugrozilo ljudske živote, a ni njihovu slobodu."
Janosz je šutke prihvatio te riječi, a zatim još jednom kimnuo u znak pozdrava. Dok je hodao niz
stepenice, čuo je kako otac Novak tiho za njim zatvara vrata. Duša. otare> Europe Vani ga je dočekala
kiša. Janosz se stresao. Nebo iznad Budimpešte bilo je sivo poput očiju Borisa Novaka, čovjeka iz
Vatikana. Još uvijek je na sebi osjećao njegov pogled nakon što mu je postavio posljednje pitanje. Prije
nego što je odgovorio, njegove su ga sive oči netremice promatrale nekoliko sekundi. Malo predugo
da bi se osjećao udobno. Malo predugo da bi mu bez sumnje povjerovao. Janosz Molevy je duboko
uzdahnuo potežući na gore ovratnik svoje jakne ne bi li se barem malo zaštitio od kiše. Potrčao je u
smjeru autobusne postaje. Više se nije dobro osjećao u Budimpešti. Vrijeme je za odlazak. Možda ga,
ovaj put, u dalekoj zemlji u koju se sprema ne čekaju pitanja, već odgovori. Nije znao da ga s prozora
iznad njega pomno prati pogled sivih očiju. Još manje je znao da se čovjek s kojim je upravo
razgovarao također pitao gdje je i kada sreo Janosza Molevva, bivšeg svećenika upravo pretvorenog u
uhodu. Njih dvojica možda nikada neće saznati odgovor na to pitanje jer će ih njihove odluke odvesti
u sasvim različitom smjeru. Da im je netko i rekao istinu, u tom trenutku bije obojica odbacili. Ni jedan
ni drugi nisu bili spremni za nju. I dok će Janosz Molevv svoju spremnost dočekati u dalekom gradu u
koji se uputio, sive oči Borisa Novaka s vremenom će još više potamniti tražeći zaborav u prividu i laži.
U tom istom trenutku, dok je Janosz Molevv užurbano tražio izlaz iz prerane studeni jesenske
Budimpešte, u nekoliko stotina kilometara udaljenom Zagrebu jedan je mladić također razmišljao o
pitanjima na koja nije znao odgovor. Iako ga nikada nije upoznao, niti nikada neće, sudbina Janosza
Molevvja bila je blisko povezana sa sudbinom tog mladića. Nakon nekoliko mjeseci i on će se uputiti
na isto mjesto, u isti daleki grad. Pokrenut će ih na izgled različiti motivi. Ali u biti, obojica će tražiti
utjehu i ispunjenje čežnje. Obojica će tražiti ljubav. I na posljetku će je pronaći, svaki na svoj način, na
mjestu koje i jest i nije od ovoga svijeta. 8 Zagreb, svibanj 2004. godine Potraga počinje R 'ila je to
teška godina ispunjena čekanjem. Jesen je došla i prošla, a isto tako i zima. Oko Božića i Nove godine
Dan je u potpunosti izgubio strpljenje. Vedran ga je jedva uspio odgovoriti od obavješćivanja roditelja
o događajima s Umom. Na posljetku bi možda i to bilo uzalud da nije stigla uobičajena razglednica od
izgubljene rodice. Bila je iz Turske, iz Antalve. Dan je pokušavao na njoj otkriti neke skrivene poruke za
sebe, ali nije ih bilo. čak nije bila naslovljena na njega. Stigla je u Šibenik, za njegovu majku. "Pozdrav
svima", pisalo je veselim rukopisom, "i sve najbolje za blagdane i Novu godinu. Vaša Marija." Eto. To je
bilo sve. Najobičnija, najgluplja razglednica poslana rodbini! Potpisana imenom koje su svi poznavali,
a ne onim pravim kojim bi se obratila izravno njemu. Ali usprkos tome, čak je i ta čestitka malo smirila
Dana. Uma je živa, ali je i dalje, po svom običaju, vrlo tajanstvena.
Nakon toga mjeseci su tekli manje napeto. Dan i Vedran su vrijeme provodili studirajući, a tek
ponekad su sami sebi dozvolili razgovor o budućoj pustolovini. Naprtnjače su još uvijek čekale
sprePaša Stare, mne, samo su, kako se vrijeme mijenjalo, nadopunjavali njihov sadržaj odgovarajućom
odjećom. Bili su spremni. Ako bi poziv stigao, mogli su krenuti u roku od dvadeset četiri sata. Jedini
problem im je predstavljalo objašnjenje naglog odlaska. Riješili su ga najavivši roditeljima studijsko
putovanje koje je ovisilo od nekih njima nepoznatih okolnosti oko međunarodnog arheološkog tima
kojem će se pridružiti. Bila je to sitna laž koju su roditelji bez problema progutali. Nije bilo razloga
sumnjati u njihove uzorne sinove, izvrsne studente i doista dobre mladiće. Ali, prividni mir na površini
nije odgovarao Danijelovim unutarnjim osjećajima. Pomno je promatrao ljude oko sebe. Privukla bi
mu pozornost svaka žena koju bi susreo na ulicama Zagreba, a koja bi makar izdaleka sličila Uminoj
glasnici od prošloga proljeća. Zastao bi promatrajući tu osobu, gotovo očekujući da mu se obrati ili
barem da neki znak. Međutim, najčešće bi te žene prošle pokraj njega uopće ga ni ne primjećujući.
Jednom ili dvaput učinilo mu se daje vidio kako mu namiguju pa ih je pratio neko vrijeme. Međutim,
ubrzo se uvjerio da se radi o sasvim običnoj osobi i da ga je njegovo očekivanje opet prevarilo. Nakon
toga bi se zajedno s Vedranom smijao svojoj gluposti. No, čak ni Vedran nije znao za teške noći
tijekom kojih je plakao i čekao, preklinjao i jadikovao. Malo bi zaspao, samo da se probudi iz
neugodnih snova u kojima mu netko uzima kip Boginje iz ruku. Posegnuo bi za njom, privukao biju k
sebi, a zatim pokušavao zaspati grijući se na njezinoj još uvijek prisutnoj unutarnjoj vatri. Međutim,
najčešće nije mogao spavati, već je ležao zagledan u neku točku na zidu iznad sebe. Izgubio bi se u
mislima i sjećanjima na doživljene vizije i razgovore sa Zorom. Ponekad su se misli pretvorile u budne
snove odnoseći ga u svijet njegovih strahova i nada. Hoće li je pronaći? Hoće li ona pronaći njega?
Pitanja su se pojavljivala u bezbroj oblika, ali je njihova bit bila samo jedna. četiri mjeseca šutnje: bez
ikakvog glasa od Boginje, a niti od Ume, bez ikakve naznake o tome gdje je i što radi Zora... Ništa. Bila
su to najgora četiri mjeseca u Danovom životu. Ali, na posljetku je to teško razdoblje završilo. Bio je
ponedjeljak, treći svibanj. Te godine nije bilo nijednoga slobodnog dana jer je prvi A.P./Cezde, svibanj
pao u subotu. Mladići su ostali u Zagrebu pripremajući se za dolazeće ispite. Vikend je, usprkos
prognozi, prošao bez pljuskova, ali je u ponedjeljak jugozapadni vjetar najavio nove oblake i, kako je
izgledalo, novu kišu. Ugledali su je nekih stotinjak metara ispred sebe. Hodala je ulicom prisvajajući je
samom svojom nazočnošću. Sve su se oči okretale za njom, a kako i ne bi kad je bila obučena kao za
modnu pistu. Duga crna kosa bila joj je skupljena u rep koji je prebačen preko ramena pokrivao jednu
stranu njezinih grudi. Ali, kakvih grudi! Izgledalo je kao da će joj prsluk puknuti od napetosti, a dekolte
je otkrivao da se ne radi o umjetničko-kirurškoj tvorevini, već o pravom daru majke prirode. Bila je u
bijelom. Od glave do pete. Između bijele mini suknje i bijelih čizama do iznad koljena vidio se samo
uzak pojas savršenih nogu pokriven crnim čarapama. Oko pojasa labavo pričvršćen crni kožni remen s
bijelom kopčom, oko vrata tamna uska marama. Hodala je njišući bokovima baš koliko je potrebno, ne
prena-padno, a opet dovoljno da zaustavi dah svakom muškarcu koji ju je ugledao. A gledali su je svi, i
muškarci i žene, s različitim izrazima lica, od oduševljenja do gađenja. Nije ni čudno jer izgledala je kao
da uopće ne spada na ulice Zagreba. Toga proljetnog jutra, usprkos suncu, svi su još nosili kišobrane i
kišnu odjeću, vjerojatno u očekivanju da će se oblaci možda još jednom predomisliti i vratiti na nebo
iznad grada. Ona je svemu tome prkosila izgledajući sunčano, svježe, otvoreno i samouvjereno. Dan i
Vedran su zastali iako je ona hodala ravno prema njima. Toliko ih je zapanjila njezina pojava da su
jednostavno morali stati. Kad se im približila, primijetili su daje tamnoputa i da joj oči
odaju egzotično podrijetlo, čak možda daleki istok. Usprkos tome, Danijel je imao neki nejasan dojam
da je tu ženu već negdje vidio. Koliko se sjećao, to je bilo nemoguće jer bi tako što zasigurno
zapamtio. Međutim, dojam je bio tu, čak se i pojačao nakon što im je, umjesto da Duša. Stare,
Europe* A.P.

prođe pokraj njih, prišla i rekla: "Danijel i Vedran?" Mladići su zbunjeno kimnuli glavama uopće ne
shvaćajući o čemu se radi. "Imam nešto za vas", rekla je ženska prikaza u bijelom. "Evo." Neobičnim
pokretom prstiju izvukla je iz prsluka bijelu omotnicu. "Za vas. Od Ume. Pročitajte i riješite se pisma.
Sretno." A zatim je nastavila hodati kao da se ništa nije dogodilo. Danijel i Vedran su je pratili
pogledom sve dok nije nestala iza ugla. "Bože, što je to bilo?" promucao je Vedran razmijenivši pogled
s Danijelom. Danijel je kimao glavom i smiješio se. "Ne znam što je to bilo, ali mislim da smo konačno
dobili poruku koju smo očekivali." Još je neko vrijeme gledao u pravcu nestanka tajanstvene glasnice
razmišljajući o tome zašto mu je izgledala tako poznatom. Iako u tom trenutku nije mogao riješiti tu
zagonetku, bio je u pravu. Tek će u drugom susretu s njom, otprilike mjesec dana nakon ovoga,
saznati ime te žene, a s njim i razlog osjećaja prepoznavanja koji ga je tako snažno obuzeo. Vratili su se
u stan što su brže mogli. Dan je čvrsto stiskao bijelu omotnicu u svojim rukama. Otvarajući ju,
odmahivao je glavom. "A ja sam po ulicama pratio starije žene u crnom!" "Uh, ne znam koliko godina
je imala," nadovezao se je Vedran, "ali koliko god da je stara, izgledala je fantastično. I bila je u
bijelom..." "Jesi li primijetio naglasak? Strankinja, zasigurno. Ali, što radi u Zagrebu? I kako ih Uma
samo pronalazi?" Danje malo zamjerao sebi što se ponovo nije snašao i potrčao za ljepoticom tražeći
bar neko objašnjenje o postupcima koji su bili sve samo ne uobičajeni. Imao je telefon, postaje
normalno radila... a Uma šalje poruke preko neobičnih žena koje izgledaju kao da nisu s ovoga svijeta!
čemu takva tajanstvenost? Nadao se da će pismo objasniti te postupke, ali nije. Štoviše, bilo je
napisano u gotovo zavjereničkom tonu koji je samo pridonio osjećaju napetosti. Ali, Danu to zapravo i
nije bilo važno. Poziv je napokon stigao! "Dragi moji!" pisala je Uma. "Vrijeme je napokon došlo.
Nažalost, ne mogu vas razveseliti viješću da sam pronašla Zoru. Još uvijek nisam sigurna, a osjećaji mi
govore da je to vaša zadaća. Ili barem zadaća jednog od vas." Danje na ovo pogledao Vedrana koji je
oborio pogled. Prisjećanje kroz koje su prošli govorilo im je o Vedranovoj neuzvraćenoj ljubavi prema
Zori. Enoa, a tako se zvao u to davno vrijeme, otišao je od Zore povlačeći se na otoke zajedno s
većinom stanovnika Uma-Netha ostavljajući Zoru na kopnu. Iako ju je volio više od svega, morao je
otići jer je Zorina ljubav bila zauvijek poklonjena Danu. Enoa nije imao sretnu sudbinu. Vedran se
trudio ne razmišljati o tome što ga čeka ovaj put. Želio je pronaći Zoru, ali mu je bilo jasno da ona
pripada Danu. Nije znao što će se dogoditi kad je sretne, ali sada u njemu nije bilo snažnih osjećaja.
Smatrao je da će moći podnijeti taj susret i želio je pomoći prijatelju. Ali, već je jednom doživio kako
to izgleda kad te obuzmu osjećaji koji ne pripadaju ovom vremenu. Teško im se othrvati. Upravo zbog
toga Vedran nije skrivao određenu dozu nelagode. Nije zapravo znao što će se dogoditi i kako će on
doživjeti ponovni suret Zore i Dana. To će samo vrijeme pokazati. Dan je uzdahnuo i nastavio čitati.
"Uskoro će se dogoditi jedan astronomski rijedak događaj. "Pomrčina" Sunca od strane Venere. To je
značajno. Mislim da se radi o osmom danu mjeseca lipnja. Provjerite. Do tog trenutka morate
biti ovdje što znači da ima vremena za jedan polaganiji put. Krenite sredinom svibnja i imat ćete tri
tjedna za obilazak tvojih 'mjesta moći', Dan. Želim da ih posjetiš što više. Pronađi ih u mojim
knjigama, a zatim isplanirajte put prema njima. Lengvel, Zengovarkonv - oni su vam najbliži. Zatim oko
Tisze u istočnoj Mađarskoj, možda Vinca ili Lepenski Vir u Srbiji, Karan ovo u Bugarskoj. Ne bih te slala
u Ukrajinu, ali i o tome razmisli. Svakako se zadrži dan ili dva u Istambulu. Iako je sada tamo previše
ljudi i zgrada, ostalo je nešto od starih energija... Mislim da bi vam put mogao biti vrlo zanimljiv.
Pustite na stranu akademski interes, pozivam vas na hodoćašće. Dan, želim da osjetiš mjesta na
kojima su ljudi neolita živjeli. Na taj način ćeš obnoDuša Stare, Europe, viti neka iskustva te možda
lakše prepoznati Zoru. Naime, postoji mogućnost da ona nije u potpunosti probuđena..." Pročitavši
ovo, Dan je spustio papir i zatvorio oči. Da, osjećao je nešto slično. Ona je ovdje, ali ne zna ništa o
njima. 0 Boginjo! To znači da sve ostaje na njemu. A što ako je on ne prepozna? Odmahnuo je glavom
kao da se želi otresti tih neugodnih misli. "Jako je važno", nastavljalo je pismo, "da spališ ovaj komad
papira. Ne čudi se zbog toga. Objasnit ću ti sve kad se sretnemo. Kad budete putovali, budite pozorni.
Vaša jedina zaštita će biti otvoreno srce. Ne misli previše, Dan, molim te. Budi pozoran i živi svaki
trenutak za sebe. Što god se dogodilo, ne gubi nadu. Zoru ćeš pronaći jedino ako budeš otvorena uma
prema svemu. Ako se prepustiš lažnim urlicima razuma, mislima, strahu, tuzi, pa čak i čežnji, možda
ćeš je zauvijek izgubiti. Vjerojatno ćeš naići na prepreke iako ti u ovom trenutku ne mogu reći kakve.
Što god se dogodilo, imaj na umu da si pod zaštitom Boginje. čuvaj je uz sebe. Moraš je vratiti onoj od
koje sije dobio." Dan je još jednom zastao duboko uzdahnuvši. Vedran gaje netremice promatrao. Iako
su mjesecima očekivali ovaj poziv, sada kad je on napokon stigao, na trenutak im se učinilo da nisu
spremni odazvati mu se. Ipak, obojica su znali da će to učiniti. Zapravo nisu imali drugog izbora. "Ali,
kuda idemo?" razbio je šutnju Vedran. "Istambul? Ili još dalje?" Dan je ponovo spustio pogled na papir
i pročitao posljednje rečenice Uminoga pisma. "Nakon Istambula... ako ne dobijete drugu poruku od
mene, krenite za Konyu. Znate za taj grad? Blizu je ?atal Hiiviik. U Konvi smo. čekamo vas." Pismo je
završilo Uminim potpisom. Dan je ponovo uzdahnuo i spustio ruke. ačekamo vas?" ponovio je
posljednje riječi iz pisma. Tko to mil Zar je ipak pronašla Zoru?" Vedran je izgledao uznemireno.
Odmahivao je glavom razmišljajući o nečemu. "?atal Hiiviik... jedno od najstarijih nalazišta iz neolita.
Devet tisuća godina... i više. Tamo smo ionako jednom željeli otići, zar ne?" "Da", odgovorio je Dan.
"Misliš li daje Zora tamo?" AP. /CezJe, Vedran se nasmiješio. "Ne znam za Zoru", rekao je. "To ćemo
morati otkriti. Ali, znam da je ljubav tamo." Sada je Dan izgledao iznenađen. "Ljubav? Kako to misliš?"
"Zar nisi čuo za Konyu?" Dan je na trenutak razmislio, a onda odmahnuo glavom. "Zapravo, ne sjećam
se da sam ikad čuo za taj grad. 0 čemu se radi?" "Tamo, u Konyi, živio je i umro veliki pjesnik i mistik
Rumi. Njegove pjesme znaš, naravno. Ali, malo tko zna daje živio tamo. U Konvi je sjedište 'plešućih
derviša', ekstatičnog sufijskog reda kojega je osnovao Rumi. Ali moram priznati, ono što me je
uznemirilo je jedna knjiga koju sam pročitao nedavno." Dan je pozorno promatrao svoga prijatelja.
"I?" potaknuo ga je. "I", nastavio je Vedran, "u njoj piše daje Konya opasno mjesto jer privlači
ljubavnike! Autor kaže da treba dobro razmisliti prije nego netko krene u Konyu jer je to mjesto bez
povratka za mnoge. I za Ru-mija je Konya bilo mjesto bez povratka. Kad je jednom došao, više je nikad
nije napustio.
Mnogi su došli u Konyu i nikada se više nisu vratili jer su tamo pronašli vječnu ljubav, onu istu o kojoj
je pisao Rumi." Danje promatrao svoga prijatelja dok je govorio o Konyi. U očima mu je bila neka
neobična izmaglica. Želio mu je reći da je to samo knjiga i da se radi o simbolici, ali nije to učinio.
Osjetio je da ima stvarnosti u Vedran ovim riječima. Kao daje izricao neko proročanstvo kojim je
naslutio svoju vlastitu sudbinu. "Pa mi tražimo ljubav, što nas čini ljubavnicima", rekao je umjesto
toga. "A da li će Konya biti mjesto iz kojega se nećemo vratiti, to ćemo još vidjeti. Na posljetku, ako se
ne vratimo zbog ljubavi, to će biti dobro, zar ne? Hajde, čuo si što je Uma napisala: ne smijemo
previše misliti. Svaki trenutak za sebe. A ovo je trenutak pripreme za put! Hajdemo." I doista, mladići
su se odmah bacili na planiranje putovanja. Na trenutak su zaboravili davnu prošlost koje su se
prisjetili, strepnje i nelagodu, neobične donositelje poruka i tajanstvenu slutnju opasnosti na koju je
stalno upozoravala Uma. Za trenutak, sve su to ostavili po strani i pretvorili se u dva razigrana mladića
koji oduševljeno raspravljaju o putovanju koje ih očekuje. A.P, 9 Konya, Turska, proljeće 2004. godine.
Tajne džamije nasuprot hotelu Diindar začuo se je poziv na molitvu. Glas je bio prodoran i ispunjen
pomalo metalnim prizvukom zbog togajer se radilo o snimljenom naricanju hodže. Isti je glas pozivao
na molitvu sa stotina mjesta u Konyi budeći vjernike u rano jutro i podsjećajući ih da se dan uvijek
započinje s mišlju na Boga. Arina je još uvijek ležala u svom krevetu iako je bila budna već nekoliko
sati. Hodžin poziv s druge strane ulice bio je znak za ustajanje pa je to učinila i ovoga jutra. Dodirujući
nogama neobični svijet-loplavi tapison pokraj kreveta, rukom je otpustila vrpcu koja je tijekom noći
povezivala njezinu još uvijek bujnu kosu. Prišla je prozoru i zagledala se u jedan od vrhova planinskog
masiva Takkeli na sjeverozapadu. Bio je barem na tisuću metara iznad ravnice u kojoj je ležala Konya, a
to znači da se izdizao iznad dvije tisuće metara nadmorske visine. Zbog takve visine jutra su u Konyi
bila svježa i britka poput onih u planinama. Zrak je bio oštar i mnogo rjeđi od zagrebačkog, a opet
nekako vlažan. Arina se sada već navikla na neobičnu klimu središnje Turske. Ovdje je već više od šest
mjeseci i početni znakovi umora, probavnih smetnji i oscilacija u tjelesnoj i mentalnoj energiji sada su
bili prošlost. Arinin pogled polako je kliznuo naniže, preko minareta i džamije, do dobro uređenih
zgrada nasuprot hotelu. Sjećala se kako se, tijekom svog prvog boravka u Konyi, čudila nad potpuno
jednakim prozorima koji su krasili gotovo sve stambene zgrade u tom gradu. Svaki je prozor imao tri
krila, a od toga su dva na vrhu bila podijeljena na još dva dijela veličine oko tridesetak centimetara.
Arina nikad nije saznala ima li ovakav oblik neko posebno značenje. Nije mogla zamisliti neku
praktičnu funkciju takvih prozora, ali očigledno je da su bili vrlo popularni u Konyi. Samo u ulici u kojoj
je bio hotel Diindar bilo je stotinjak zgrada i sve su bile ispunjene upravo takvim trokrilnim staklenim
očima. Sada je u njima promatrala odbljesak jutarnjeg sunca koje joj je s prozora njezine sobe bilo
nevidljivo. Žmirnula je i nasmiješila se. "Ah," pomislila je, "kad bi tajna neobičnih prozora bila jedina
tajna koju moram riješiti u Konyi..." I doista, njezine su misli već mjesecima bile ispunjene tajnama.
Bilo je stvari koje nisu od ovoga svijeta i vremena, a koje su Arini, zapravo bolje rečeno Umi, bile
poznate i jasne. A opet, bilo je stvari od ovoga svijeta i ovoga trenutka koje su je zbunjivale i o kojima
nije znala gotovo ništa. U Konyu je došla po odgovore i rješenja. Ali, od trenutka kad je stigla pa sve
do sada, odgovori se nisu javljali, a pitanja je bilo sve više. Arina je duboko uzdahnula i spustila pogled
još niže, na dvosmjernu, prilično prometnu ulicu koja
je razdvajala hotel Diindar od džamije nasuprot njemu. Nikad nije saznala zašto su njezine prijateljice
za nju odabrale baš taj hotel i baš tu sobu. Ali, upravo tako je bilo. Jednostavno su joj rekle neka ide
tamo jer je "najzgodnije". Taje riječ mogla označavati "najjednostavniju komunikaciju", ali možda i
"najmanje upadljivo mjesto" u cijeloj Konyi. Vjerojatno se radilo o oba razloga. A možda i o nekom
trećem koji Arina nije razumjela. Doista, hotel Diindar je bio mjesto na koje bi došao slučajni turist iz
zapadne Europe ili možda poslovni čovjek koji će ovdje provesti dva dana i nastaviti dalje. Mirisao je
po prosječnom hotelu, a tako je i izgledao. Primjerice, soba u kojoj je Arina sada boravila već
mjesePaša otare Europe A.P./Cezete,

cima bila je mala, možda tri metra sa četiri, ali dosta visoka. Zidovi su bili lagano žućkasti, a strop
obojen bijelom bojom. Zavjese sa "starim venerijanskim uzorkom", kako je zvala njihovo šarenilo,
mogle su se navući preko cijelog zapadnog zida i tako zapriječiti svjetlu da ulazi u sobu. Namještaj je
bio star, masivan, od požutjelog hrasta. Na podu je bio svijetloplavi tapison. Neobična, ali ipak oku
ugodna kombinacija boja. Sve je bilo staro, ali uredno i čisto. Na stoliću nasuprot krevetu minijaturni
televizor, a iznad njega klimatski uređaj. Na izgled, sva udobnost koja je putniku potrebna, ali ne duže
od nekoliko dana. Mjeseci koje je provela u ovoj sobi učinili su je njezinim domom. I sada, kad se
okrenula od prozora i krenula prema kupaonici, Arina je mislila o tome kako je već vrijeme da se završi
ovo razdoblje njezinoga života. Nedostajale su joj knjige. Nedostajalo joj je poznato okružje njezinog
zagrebačkog stana iz kojega je otišla s mišlju da se možda nikada neće u njega vratiti. Najviše joj je
nedostajalo kretanje. Predugo je već bila na jednome mjestu, daleko predugo da bi se osjećala
ugodno. Jedino što joj se sviđalo u njezinoj sobi bila je činjenica da svakoga jutra i večeri, a zapravo
nekoliko puta tijekom dana ako bi bila ovdje, čuje taj snimljeni hodžin glas s minareta preko puta.
Nekako se navikla na taj poziv pa je on u njoj stvarao mir i spokoj. On joj je govorio da ljudi i dalje
traže Boga. I gle, ovdje su utvrdili divan običaj pozivanja na molitvu. Glasno, što glasnije, tako da vas
prene iz svakidašnjih briga i problema; da vas odvoji od površnog i trivijalnog i okrene unutra, k istini.
Podsjećalo ju je to na Huxleyjev Otok i njegove legendarne papige koje su stalno kričale "Tu i sad"
pozivajući ljude na život u sadašnjosti. No, istina je daje takvo ozračje pozivanja na molitvu mogla
imati u bilo kom dijelu Konye. Pa, grad je bio prepun džamija! Poziv na molitvu niste mogli propustiti
sve da ste i htjeli. Koračajući sitnim koracima preko ljubičaste keramike u hodniku, bacila je kratki
pogled na svoj odraz u velikom ogledalu. Još uvijek je, usprkos godinama, zadržala ženstveno tijelo i
ljepotu Boginjine svećenice. Ulazeći u kupaonicu, Arina je pomislila kako ništa izvana ne može uništiti
unutarnju ljepotu. Istodobno, unutarnja ljepota uvijek pobjeđuje vanjski nesklad. Zbog toga je
zapravo nevažno gdje se nalazi. Njoj bi bilo udobnije na nekom drugom mjestu. Možda u nekom
hotelu bliže Mevlaninom muzeju. Ili negdje sasvim drugdje, izvan grada. Međutim, zar bi to
promijenilo bilo što u svezi nje? Ne, ona bi ostala to što jest. Uma u potrazi za Zorom. Osim toga,
njezine su prijateljice ustrajale na tome da ostane ovdje. Uz riječ "najzgodnije", na posljetku su
uporabile i riječ "najsigurnije". A budući da u igri nije bila samo njezina sigurnost, već i sigurnost Dana
i Vedrana, a također i Zore, Arina nije oklijevala za njih žrtvovati malo svoje udobnosti. Prijateljice.
Tako ih je zvala iako nije znala tko su one ni koliko ih ima. Počela ih je susretati davno, prije desetak
godina, onda kad se prisjetila svoje prave uloge i postala svjesna potrage za Zorom. Očigledno, bilo je i
drugih koji su se prisjetili. Ne nužno istih stvari kao i ona, ali sličnih. Povijest ljudskih duša je vrlo duga.
Živjeli smo na raznim mjestima i u mnogim vremenima. A opet,
proces prisjećanja zbližava one koji kroz njega prođu. Još u Indiji, nakon što je uz pomoć Iše postala
svjesna svoje prave zadaće, stekla je sposobnost prepoznavanja unutarnjeg stanja drugih ljudi.
Jednostavno bi vidjela da li je osoba pred njom svjesna svoje uloge ili nije. Znala bi, primjerice, trči li
ona za ispunjavanjem trivijalnih ciljeva koje smatra značajnima ili se njezina pozornost proteže i u
dublje slojeve svijesti. Dio te sposobnosti imala je i prije svog potpunog prisjećanja, ali sada je ona
postala vrlo živa i jasna. Bilo bi teško objasniti na koji načinje "vidjela" svjesnost ili nepostojanje
svjesnosti u drugim ljudima. Jednostavno je znala. A kad je prvi put upoznala drugu osobu koja se
prisjetila, mogla je nepogrešivo razlučiti razliku u utiscima i osjećajima koje je takva osoba u njoj
budila. Iša je, naravno, bila prva. Ali, ona je bila toliko posebna da nije obratila pozornost na tanahne
znakove prisjećanja. Tek kad je upoznala prvu od "prijateljica", običnu ženu, također europskog
podrijetla, koja je radila u nekoj od brojnih humanitarnih organizacija u Delhiju, shvatila je kako
izgleda osoba koja se prisjetila, a da ne zrači vidljivom aureolom "svetosti" kako je to bio slučaj sa
Išom. Bilo je to kao da promatrate glumicu koja glumi svoju ulogu u dobro uvježbanoj predstavi, ali
vam istodobno daje tajne znakove kojima vas podsjeća na svoj pravi identitet. Možda vam namigne u
trenutku kad je sigurna daje samo vi gledate ili duboko udahne kad ne mora ništa činiti Duša Stare,
Europe, A.P.

ni govoriti, na trenutak prekrivajući svoje lice izrazom dubokog spokoja i radosne pozornosti iako je
neposredno prije toga bila uronjena u suosjećanje i bol. Samo, u ovom slučaju, znakovi nisu bili
namigivanja i udasi - ne, ništa što bi se moglo objasniti ili pokazati drugom čovjeku. Znakovi su bili
tanahni, na nekoj dubljoj razini. Bila je to neka energija, neka svjetlost koja je okruživala takvu osobu.
Drugačija od aura i energetskih odraza osjećaja, drugačija od odjeka tjelesne ljepote ili ponašanja: bila
je to svjetlost prisjećanja. Prvi susret s "običnom" osobom koja se prisjetila u Arini je stvorio osjećaj
slobode. Svi drugi ljudi bili su poput lutaka na koncima, upravljani motivima koje su smatrali svojima,
dok oni to zapravo nisu bili. Učiniti ovo ili ono, nadati se ovome ili onome, brinuti zbog toga i toga -
sve su to bili okovi i lanci. Ropstvo se jasno vidjelo u i oko onih koji se ne sjećaju. S druge strane,
njezine prijateljice, a i poneki prijatelj, bili su slobodni ljudi. Neki od njih se nisu ničim isticali radeći
svakidašnje poslove kao da su najvažniji na svijetu. Drugi su, pak, bili tajanstveni, vrlo pokretni i, što je
bilo najzanimljivije, sposobni u trenutku promijeniti svoj izgled, mjesto boravišta i zanimanje. "Sada
znaš kako ih prepoznati", rekla joj je Iša. "Bit će uvijek u tvojoj blizini. Ako ti je nešto potrebno, samo
pozovi, kaži, osloni se na njih. One će ti pomoći." Iako je Arina bila spremna prihvatiti bilo čiju pomoć,
još uvijek ju je čudila mreža koju su njezine prijateljice isplele po svijetu. Bile su nazočne posvuda, a
opet nije im bilo nigdje ni traga. Nije postojala nikakva središnja organizacija, niti je sve to skupa
uopće bila organizacija. A opet, kad je zatražila da se Danu odnese poruka neuobičajenim putevima,
to je učinjeno bez pogovora. Napisala ju je i predala znajući sa sigurnošću da će sljedećeg dana biti u
rukama primatelja. Kako će točno to biti učinjeno - to nije znala. I tako su "prijateljice" još uvijek
predstavljale tajnu. Prihvatila ih je takve kakve jesu, tek ponekad razmijenivši pokoju riječ s nekom od
njih. Iako su se sve "sjećale" svojih korijena u davnoj prošlosti, ni jedna osim Iše nije dijelila točno
vrijeme i mjesto života s njom. Ali, to nije bilo važno. Dijelile su misiju, dijelile su posvećenost i nadu
da će Boginju ponovo vratiti u život. Kad je stigla u Konyu, jedna od njih ju je dočekala u zračnoj luci.
Bila je obučena u zapadnjačko poslovno odijelo iako se očigledno radilo o ženi turskoga podrijetla.
Nije to bilo ništa neobično: u današnjoj Turskoj zapadnjačke uniforme i feredže hodaju jedna uz
drugu ne obraćajući previše pozornosti na izgled ili ponašanje. Svatko se drži svojega. Ta joj je žena
prišla nasmiješivši se osmjehom koji očarava. Bila je prelijepa. Na vrlo čistom engleskom poželjela joj
je dobrodošlicu, a zatim rekla: "Plesačica je ovdje. Tvoja se potraga možda približava kraju." A zatim se
okrenula i otišla prepuštajući Arinu kontrapunktu turske stvarnosti. Arina je poškropila lice mlakom
vodom naslanjajući se na bijeli umivaonik. Pogled joj se zadržao na neobičnom crvenom telefonu koji
se iz tko zna kojih razloga nalazio u kupaonici. Nikada ga nije uporabila, pa čak ni podigla slušalicu da
utvrdi radi li taj aparat uopće ili je ovdje samo kao ukras. Nasmijala se u sebi. Tajna. Još jedna tajna.
Ali, crveni telefon u kupaonici je dragovoljna tajna koja će takva ostati jer ju to zabavlja. Bilo je drugih
tajni koje bi rado razotkrila. Prijateljice ju ne zabrinjavaju, štoviše, zna da su ovdje zato jer je to
potrebno. Plesačica je tajna koja možda nudi rješenje njezine tisućugodišnje potrage. Tu će tajnu
otkriti uskoro, osjećala je. Ali, postoje i stvari poput Janosza i one druge organizacije u čije postojanje
nije ni bila sigurna. Ako ona postoji, onda je opasna. Nije se plašila za sebe, već za Dana i Vedrana, za
mladiće koji nisu zaslužili da ih zaustave sada, nakon što su toliko toga prošli. Možda je Janosz ključ za
rješenje te tajne. Ovdje je već nekoliko mjeseci, a ona i dalje ne zna što će s njim. Janosz, Janosz...
dragi Janosz... "Jesi li primijetila da gotovo svi muškarci u Konyi imaju brkove?" rekao je Janosz veselo
grleći je pri prvom susretu. "Što?" začudila se Arina. "Ah, da doista... Nisam obraćala pozornost..." "A
taksisti", nastavljao je Janosz, očigledno dobro raspoložen i pričljiv, "su užasni. Ne znaju ni riječi
engleski i stalno sviraju ovu Duša Stare< Europe, A.P.

otužnu tursku glazbu. Zar je ovdje netko nedavno umro? Nema baš nikakvog razloga za veselje?"
Janosz je toplo promatrao Arinu u svom zagrljaju. U njegovim očima bilo je toliko radosti daje bilo
teško ne nasmiješiti mu se. "Ah, dobri stari Janosz", rekla je Arina kroz smijeh. "Dobro došao u Ko-
nyu. To što ti zoveš 'tuga', zapravo je čežnja. Umro je Mevlana Rumi, ali još u trinaestom stoljeću.
Međutim, cijela Konya se sjeća njegove ljubavi i zato još uvijek oplakuju gubitak." "Hm, dobro, neka ti
bude", rekao je Janosz puštajući je iz zagrljaja. "Ostala si ista: uvijek spremna na mistična objašnjenja
svakidašnjih pojava." Arina se nasmiješila. To je bilo točno. Ostala je ista. Ali, i Janosz je ostao isti. Još
uvijek nije mogla proniknuti u njegovo pravo stanje. Nije odavao utisak kao daje sputan i nesvjestan,
ali nije bilo ni jasnih znakova prisjećanja i slobode. I dalje je bio tajanstven. Iznimka u Ari-ninom
zapažanju svijeta. Što ću s tobom, pomislila je promatrajući ga tog dana kad je stigao. Odakle si došao
i koja je tvoja uloga? Ali, to pitanje nije izgovorila glasno. Janosz joj je bio drag i voljela gaje na svoj
način. Bila je svjesna da on prema njoj njeguje slične osjećaje, pa čak i nešto više od toga. Ali, to
"nešto više" nije se moglo dogoditi. To mu je jasno stavila do znanja već pri prvim susretima. Ipak,
nikako se nije mogla oteti dojmu da on i dalje živi u nadi. S druge strane, njegov motiv za dolazak
mogao je biti povezan s njezinom potragom. U trenucima sumnji žalila je stoje bila toliko otvorena
prema njemu. Spomenula mu je Zoru iako nije išla u detalje. čak mu je rekla kuda ide i, eto, on je sada
ovdje zbog toga. On i tko zna tko nevidljiv uz njega. Janosz se smjestio u isti hotel, ali nekoliko katova
više. Nije joj smetao niti bio na bilo koji način napasan. Prvih nekoliko dana proveli su zajedno, a onda
su počeli živjeti jedan uz drugoga, a opet sami za sebe. Ponekad je prošlo i dva-tri dana da se nisu
vidjeli. A onda bi opet proveli cijeli dan zajedno u šetnjama i neizbježnim filozofskim razgovorima.
"Znaš, sviđa mi se to stoje Muhamed napravio", izrekao je jednog dana Janosz nakon što su proveli
nekoliko mirnih trenutaka u jednoj džamiji. "Oh?" začudila se Arina. "Tebi, uvjerenom katoliku, se
sviđa stoje napravio Muhamed?" "Da, sviđa mi se", Janosz se nije dao smesti ironijom. "U svoju je
religiju utkao mnogo dobrih postupaka. Primjerice, čistoća. Pranje ruku i nogu, a i cijeloga tijela
pridonijelo je zdravlju vjernika, dok su kršćani umirali od kuge. Molitva, odnosno klanjanje je izvrstan
način razgibavanja, jesi li to primijetila? Svinjsko meso je sa zdravstvenog gledišta najgore meso i
njega je izbacio iz prehrane. I na posljetku je još iz vjere otjerao alkohol, dok moji kršćani", tu se
Janosz značajno nagnuo prema Arini vraćajući joj vlastitu ironiju, "i dalje piju vino usred jednog od
najdubljih obreda vjerujući da pretvaraju alkoholno piće u prorokovu krv." "Wow", rekla je Arina
zapanjeno promatrajući svog sugovornika. "To je sve što mogu reći na ova zapažanja. Ponekad me
doista iznenađuješ." "Zašto?" veselo je odvratio Janosz. "Pa ne misliš valjda da su katolici tako
zatucani da ne vide prednosti i dobrobiti drugih religija?" "Iskreno," odgovorila je Arina kroz smijeh,
"ponekad upravo tako mislim!" "Hajde, hajde, nije to baš tako iako islam ima svojih negativnih strana,
naravno. Ali, ovdje, u tradicionalnoj Konyi, on ima sasvim drugačiji okus. To je vjerojatno zbog Rumija,
kako si rekla. Ali, cijelim gradom vlada osjećaj društvene sigurnosti i zaštite. Ljudi doista žive na razini
srca. Za razliku od, primjerice, Istambula koji je sasvim drugačiji: velegrad s kriminalom i svim
opasnostima koje nosi suvremeni život. Ovdje u Konyi čovjek ima osjećaj da mu nitko neće nauditi i da
bi mogao ovdje ostati zauvijek, okružen toplinom gostoprimstva i nekom neobičnom ljubaznošću koja
kao da zrači iz same zemlje." Arina gaje pažljivo promotrila. Izgledao je zanesen. "To je točno, znaš",
rekla je. "Ljubav ovdje doista zrači iz same zemlje. Već više od deset tisuća godina. Na neki način, ovo
je sveto tlo..." "Ah, Qatal Hiiyiik, znam", trgnuo se Janosz. "Jos uvijek si u potrazi za Proročicom?" Bilo
je to pitanje izrečeno onako usput, kao dio njihovog razgovora. Ali, istodobno, to je bio znak za
uzbunu. Po prvi put nakon dolaska Janosz je spomenuo mogući razlog njezinog boravka u Konyi. a o
tare A.P.

Arina je podigla pogled i pažljivo ga promotrila, ovaj put sasvim drugačije žaleći, više nego ikada, zbog
činjenice daje Janoszjedini čovjek kojega je susrela, a kojega ne može u potpunosti shvatiti. On joj je
uzvratio pogled, bezazleno, kao da ništa ne skriva. "Janosz," rekla je Arina tiše nego je namjeravala,
"već smo pričali o tome. Nema nikakve Proročice. Tražim nekoga, to znaš. I nisam ju pronašla jer bi i
to saznao. Ali, ne osjećam se ugodno razgovarajući o tome. Zapravo, ako sam iskrena, plašim se
moguće opasnosti." Janosz je sada zastao i okrenuo se prema Arini. Na licu mu se vidjela mješavina
zabrinutosti i nečeg drugog što je samo na trenutak izgledalo kao krivnja. "Kakve opasnosti, Arina? Zar
se nešto dogodilo? Reci mi?" Arina ga je promatrala. Srce joj je govorilo da bi morala iskreno
razgovarati s njim, ali um je bio nemiran i pun sumnji. Tko je ovaj čovjek pred njom? Možda bi ga
morala otjerati od sebe, a ne da mu se otvara poput djevojčice. Njihove oči su se srele i u tom
kratkom trenutku, Arina je odlučila poslušati svoje srce. "Janosz, ima sila koje me žele spriječiti. Ti
znaš moja stajališta o povijesti, također znaš nešto i o mojim unutarnjim iskustvima. Postoji
mogućnost da me neki ljudi smatraju opasnom, baš kao i sve što činim."
Janosz je duboko uzdahnuo. Zabrinutost se još vidjela na njegovom licu. "To je istina, Arina. Ali, zar to
nije uvijek tako? čemu priče o opasnosti? Jedno je kad se netko ne slaže s tvojim mišljenjem, a drugo
ako ugrozi tvoj život. Što se zapravo događa?" Arina je malo oklijevala, a zatim rekla: "Mislim da
postoji organizacija koja budno motri na moje aktivnosti. Također, mislim da su mi vrlo blizu." Tu je
zastala i nekoliko sekundi zadržala pogled na Janoszevim očima. On nije oborio pogled, ali Arina je i
dalje imala neobičan osjećaj nelagode. Ipak je nastavila. "Nekoliko tjedana prije nego što si došao,
pretražili su mi sobu. Nije ništa nestalo osim jednog notesa, ali sve je bilo temeljito pretraženo."
"Arina!" uskliknuo je Janosz. "Jesi li obavijestila policiju?" "Nisam, ne budi smiješan. Osim toga, zbog
čega? Nisam čak ni digla buku u hotelu zbog toga. Sve je bilo na svom mjestu, ali ja sam znala daje
netko bio u sobi." "Možda je bila sobarica..." "Janosz, ne podcjenjuj moja zapažanja", strogo ga je
prekinula Arina. "Sobarice ne mirišu na kombinaciju jeftinog losiona i muškoga znoja." "Ali, zašto? Tko
bi to mogao učiniti?" "Ne znam. Rekla sam ti da sumnjam na organizirano praćenje. Postoje tajne
službe u velikim religijama. Stari načini života i stara neolitska kultura i te kako su im trn u oku. Neće
to priznati, naravno, jer bi priznanje dalo veći značaj upravo onome što ne žele. Ali, Janosz, mislim da
si i ti svjestan kako ne živimo u svijetu u kojem ljudi pošteno i otvoreno iznose svoje namjere." Janosz
nije ništa rekao. Odvratio je pogled izgledajući duboko zamišljen. Arina ga je uhvatila za ruku. "Janosz,
ne brini. Još uvijek vjerujem u dobro. Oprosti što sam te uznemirila pričom o tome. Sve će biti u
redu." Janosz je kimnuo glavom i dalje vidljivo zabrinut. Upravo u tom trenutku s obližnjeg minareta
začuo se poziv na molitvu. "Eto, to je ono što moramo činiti", rekla je Arina. "Odbaciti brige i posvetiti
se božanskom. Učinimo to, hoćemo li?" Janosz je dopustio da mu licem preleti sjenka osmjeha. Arina
mu se toplo nasmiješila i povukla ga za sobom žustrim korakom. Sve je izgledalo dobro. Dvoje pomalo
ostarjelih turista u zabačenom gradu u središnjoj Turskoj. Vjerojatno se vraćaju iz obilaska spomenika i
džamija pa sada žure na ručak u svoj hotel. Ali, izgled je varao. Niti su oni bili turisti, niti su žurili samo
na ručak. I Arina i Janosz ispunjavali su svoju misiju tražeći istinu o sebi i svijetu. A žurili su samo
prema završetku drame otpočete prije mnogo tisuća godina. I dok su nepoznate, tamne misli lutale
Janoszevim umom tražeći izlaz iz privida sjećanja i potrebe za uklanjanjem zavjesa tajni, Arina je
pokušavala pronaći odgovor na pitanje o prirodi njihovog odnosa. Tko si ti, Janosz Molevy? Donosiš li
spas, radost i podršku ili sam dozvolila da mi se približi glasnik zvijeri koja će me na kraju proždrijeti?
Odgovor na to pitanje Arina neće dobiti još nekoliko mjeseci, sve dok se sjajna Venera doista ne
približi Suncu dodirujući ga na nekoliko sati. U tom trenutku, hodajući pokraj svoga prijatelja čije
namjere joj nisu bile jasne, Arina je ispraznila svoj um od pitanja i otvorila ga Puča Stare Europe,

buci automobila i začinskim mirisima orijentalne Konye. S njima, ispunio ju je i odjek iskonske ljubavi
koja je i dalje živjela ispod asfalta i zgrada, ispod džamija i minareta, duboko u zemlji, tamo gdje još
uvijek kuca srce zaboravljene Boginje. 10 Tisza, Mađarska, proljeće 2003. Vatra
na čvrstoj, nabitoj zemlji boje prepečene cigle. Disala je duboko, kroz nos. Dah je prolazio kroz njezina
pluća puneći ju energijom. Kapci su joj podrhtavali, poluzatvoreni, a oči su bile blago okrenute prema
gore. Polako, kao da se pomalja iz guste magle, svijet je pred njom ponovo poprimao svoj čvrst oblik.
Gdje je? U kom dijelu svijeta? Koje je doba dana? Jutro? Večer? Kao da oklijeva, stvarnost je zauzela
njezin um. Proljeće, još uvijek je proljeće. I jutro je iako poodmaklo. Zemlja je prohladna i pomalo
vlažna. Ali, pod njezinim nogama nema trave. Pomislila je kako neće morati mijenjati odjeću, i ta ju je
misao u potpunosti vratila u sadašnjost. Osvrnula se oko sebe još uvijek zadržavajući položaj tijela u
kojem se je zaustavila. S njezine lijeve strane sporo je tekla nevelika rijeka. Tisza. Mađarska. Jučer
nastup u Pešti. Ništa posebno, barem za nju. Oduševila je plesom, tako su rekli, ali ona nije slušala.
čekala je jutro. I prigodu da ponovo pobjegne u svoj svijet. Sve od onog čarobnog treDuša Stare Po
A.P. /Ce

nutka, tamo na zapadu Mađarske, u Lengvelu, nije više marila za nastupe. Bila su joj važna druga
mjesta, osamljena i napuštena, često neobična i prožeta samo njoj vidljivom energijom. Tamo, daleko
od ljudi, plesala je prepuštajući se onoj istoj sili koja joj je otkrila pravo značenje plesa. Otkrivala je
novi svijet i novu stvarnost. I nije se uopće brinula što ta nova stvarnost polako istiskuje staru. Što su
značili nastupi i pljesak, pohvale i požuda očiju gladnih ljepote, kad je njezin pravi ples bio namijenjen
nekom drugom? Što su značila putovanja i novac drugih ljudi, kad je ona otkrila put koji vodi kući?
Nije još znala kakav je to put niti gdje je to "kuća", ali bila je sigurna daje konačno, nakon, kako joj se
činilo dugih godina traganja, pronašla ono zbog čega je došla na ovaj svijet. I u ovo vrijeme, dodala je
tiho. Da, vrijeme je bilo zagonetka koja ju je mučila otkad zna za sebe. A sada, nakon otkrića Plesa, ta
je zagonetka postala još zagonetnija. Odakle dolazi Ples? Tko je ona kad se tako... prisjeća pokreta
kojima ga pleše? Vrijeme je zagonetka. Vrijeme je razlog zastoje patila. 1 vrijeme je razlog zašto se
sada osjeća sretnom. Jer, vrijeme je došlo svome kraju. Dugo, užasno dugo, naporno, prazno i očajno
vrijeme. Ali, sada je gotovo. Ona ponovo pleše. Spustila je pogled prema dolje promatrajući položaj u
kojem se zaustavila. Iskoračila je lijevom nogom koja je bila blago savinuta, dok je desna, zabačena
otraga, bila ispružena. S oba stopala se čvrsto oslanjala na zemlju. Izgledala je kao daje uhvaćena u
iskoraku, nagnuta naprijed, spremna na trk. Ali, ruke su joj bile sklopljene ispred grudi. Kao za
molitvu. Laktovi su bili rašireni tako da je ispred sebe tvorila oblik trokuta. Nasmiješila se. Osjećala je
strujanje energije kroz vrš-kove spojenih prstiju. Energija crvene boje, tako joj se učinilo, izlazila je iz
njezinog srca, kretala se preko ramena, blago se spuštala do lak-tova i onda ponovo naviše prema
ispruženim i sklopljenim dlanovima. A zatim je izlazila iz njih, u mlazu, nestajući negdje u nebu.
Pomakla je ruke malo prema naprijed. Mlaz energije se spustio s neba i usmjerio prema horizontu
prelazeći samo nešto malo iznad krošanja obližnjega drveća. Smiješak se pretvorio u smijeh. Energija.
Izlazi iz nje. Izgleda kao da bi tim crvenim mlazom mogla rezati stvari oko sebe. Ili napasti nekoga. Za
trenutak se zabrinula što će se dogoditi ako još malo spusti ruke i energijom dotakne grane drveća.
Hoće li ih ozlijediti? Ipak je to učinila polako dodirujući crvenilom samo vrhove krošanja. Ništa se nije
dogodilo. Odahnula je. Ne bi joj bilo drago da je dobila na dar nešto uništavajuće. Ipak, micala je ruke
vrlo polako, kao daje osjećala da bi nagliji pokret doista mogao biti opasan. Ta crvena energija je bila
vrela, osjećala ju je u vrhovima prstiju. Možda bi, kad bi joj dopustila, poput
lasera prerezala i najdeblje stablo? Odmahnula je glavom. Ne, ne želi to isprobati. Ipak, pokrenula je
ruke malo brže tako da je mlaz crvene energije poput munje prešao preko raspona od nekoliko
desetaka metara. Na izgled se nije ništa dogodilo, ali joj se učinilo da su se grane malo pomakle.
Vjetar? Ili ona ipak drži veliku silu u svojim sklopljenim rukama? Duboko je uzdahnula. Negdje u sebi
znala je da je ovo drugo točno. Otkrila je vatru! Ponovo, nakon neizmjerno dugo vremena, vatra je
bila u njezinim rukama. Doslovce ju je držala između nježnih dlanova usmjeravajući je iz svojega
slabog djevojačkog srca. Još jedan dar Plesa. Energija, moć, snaga... iako zastrašujuća, znala je da će
joj biti potrebna. Da, prije nego što ovo završi, bit će ti potrebna... Trgnula se. Glas u njoj i oko nje. Kao
i uvijek, iznenada i neočekivano. Pomalo nerazumljivo, ali uvijek tu. Majko..., pomislila je, a njezino je
tijelo samo zauzelo položaj Molitve, onaj isti koji je otkrila u prvom Plesu. Stojeći stopalima i
dlanovima čvrsto oslonjena na zemlju, podignute i zabačene glave i zaustavljenog daha, mogla je
najjasnije čuti unutarnji glas Majke. Tako ju je zvala iako nije bila sigurna o kojoj se majci radi. Palo joj
je na um da bi to mogla biti njezina umrla majka koja brine za nju i na drugoj strani. Ali, tako je
razmišljala kasnije kad bi čarolija Plesa prestala i ona se našla u običnom svijetu u kojem ljudi
razgovaraju samo s drugim ljudima. Ali, kad bi nakon Plesa zauzela položaj Molitve, nije bilo nikakvih
pitanja. Znala je o kojoj se Majci radi. Vatra uništava i vatra štiti. Koristi ju mudro... Hoću, odgovorila
je. Za tebe. A zatim se okrenula i pošla prema automobilu u kojem je držala kist i nekoliko malih
limenki boje. Nije joj bio potreban naputak. Pača Stare Europe A.P.

Znala je što mora učiniti. Hodajući prema automobilu, osvrtala se oko sebe pogledom tražeći neki
kamen ili stijenu. Ako ih ne pronađe, ništa zato. Otkad je počela oslikavati svoj Ples, u automobilu
uvijek nosi poveći kamen s barem jednom plosnatom stranom. Za svaki slučaj ako na mjestu Plesa ne
bi bilo drugog kamenja. Jer, morala je to učiniti. Majka ju je tako naputila. Za njega, rekla joj je.
Znakom za njega. I Zora ju je slušala oslikavajući ono što bi doživjela u Plesu i ostavljajući iza sebe
crteže na kamenju. Neobični, jednostavni crteži plešućih figurica sada su se nalazili na barem desetak
mjesta širom Europe, ostavljeni u žbunju, ispod drveća ili na prirodnim stijenama koje bi ponekad
pronašla u blizini mjesta na kojima je plesala. Znakovi za njega. Nije se usudila pitati tko je on. Nije ni
razmišljala o tome kako će ih on pronaći. Nije htjela ništa znati o tome. Jer, bilo je previše bola u tom
prisjećanju. Ples i pokreti bili su nešto drugo. Tajanstveni i neobični, radosni i tužni, ali uvijek povezani
sa osjećajem ushićenja. Za ovo drugo prisjećanje, prisjećanje na njega, još nije bila spremna. Zato je,
za sada, samo slijepo izvršavala zadaću: ostavljala je znakove. Crteži na stijenama i kamenju nisu
govorili mnogo očima koje bi ih slučajno vidjele. Dječje igrarije, ništa više. Ali, znala je, kad ih njegove
oči ugledaju, ti će znakovi biti jasniji od bilo kakve pisane poruke. Zora je bila ovdje. Zora je ovdje
plesala. Ali, kome će to biti važno i tko je taj zbog kojega sve ovo čini? To nije znala. I dok se
približavala automobilu, primijetila je obrise po-luukopane stijene ispod drveta desetak metara desno
od sebe. Otvorivši prtljažnik, malo je zastala promatrajući kutiju s limenkama. Zatim se nasmiješila.
Naravno, pomislila je, danas slikam crveno... 11 Zagreb, Hrvatska, svibanj 2004. godine Vedranove
sumnje
V. edran je stajao sam, naslonjen na betonsku ogradu i promatrao Zagreb okupan jutarnjim suncem.
Jedva je prošlo sedam sati i Gornjim su gradom prolazili samo rijetki prolaznici. Morao je izići i nadi-
sati se zraka. Osjećao je potrebu da barem sat ili dva bude sam i dopusti umu i srcu da slobodno
lutaju. Iza njega, u maglovitoj prošlosti koje se jedva sjećao, skrivale su se mnoge tajne. Jedna od njih,
možda i najveća, bio je čovjek imenom Enoa. Kako je moguće da se taj čovjek i njegova sjećanja,
zajedno s neostvarenom ljubavi i gorkom tugom, nalaze u njemu? I, ako je to istina - a jest, jest, sada
je to jasno znao! - što se dogodilo između njegovog vremena i ovog vremena sada, gotovo šest tisuća
godina nakon tog neobičnog i zaboravljenog života? Zašto se toga ne sjeća? Da lije uopće živio između
ili je Enoa, preminuvši sam i zabrinut na toplom i plodnom otoku Vari, došao izravno u sadašnjost
odabravši tijelo i duh tek začetog djeteta, u današnjem Šibeniku, točno na mjestu gdje je nekad bio
njegov rodni grad Uma-Neth? are Duša. St A.P.

Svaki put kad bi dopustio takvim mislima da se pojave na površini njegova uma, Vedran se zbunio
osjećajući se izgubljen među pitanjima na koja nije znao prave odgovore. Tako je bilo i sada.
Odjednom je osjetio potrebu da ostane u ovom snenom gradu koji se tek budio, više pritisnut nego
potaknut jutarnjim zrakama sunca. Zašto da krene na taj put? Možda to uopće nije njegova potraga,
već Danova? Uostalom, njegov ga je prijatelj jednom već napustio i to onoga dana kad je krenuo na
put prema Inan-Durhu znajući da se neće vratiti. Zašto bi ga on sada slijedio, nakon toliko godina i
toliko zaborava? Vedran je do bola zagrizao donju usnu. Zatvorio je oči i odmahnuo glavom. Ne,
pomislio je, nema to smisla. Ja želim poći. I doista, koliko god se mučio, u sebi je znao da zapravo
nema izbora. Nikad si ne bi oprostio da još jednom bude ostavljen na sigurnom. Ako Dan i ovaj put ide
ususret svojoj propasti, on će biti s njim dijeleći njegovu sudbinu. Tako je to moralo biti i prvi put.
Morao je poginuti s njim na onoj lađi. Vjerojatno bi tada našao spokoj u dubini mora ili možda na
nekom drugom mjestu. Priča bi bila završena i on nikada ne bi okusio gorčinu ljubavi koja mu nije bila
uzvraćena. Zora bi za njega ostala samo dječačka ljubav. Ovako, dobio je zadaću daje čuva. Dobio je
dozvolu daje voli. Kako je to mogao odbiti? Bio je dovoljan jedan njezin poljubac, pa makar ponuđen u
ritualu za Boginju, i njegova je budućnost zauvijek bila vezana uz njezino ime. Zora, Zora... Zar je
moguće da će je ponovo vidjeti? I da li će je prepoznati? Kako li sada izgleda... Na tu se misao Vedran
stresao. Duboko je udahnuo i zadržao dah. Osjetio je bol, strašan, dubok bol koji ga je razdirao. Jer, u
svom je umu ugledao sliku Zore koja pada u zagrljaj Danu, a zatim se, nakon poljupca koji traje cijelu
vječnost, okreće k njemu, prijateljski, tako prijateljski nudeći mu osmjeh zahvalnosti. U njezinim
očima ugledao je suosjećanje i... samilost. Oh, Boginjo, ne!, kriknuo je u sebi pokrivajući rukama lice.
Ne želim to. Neću to podnijeti. Zar mi je sudbina doista namijenila ulogu pratitelja kojega je potrebno
sažalijevati? Jedan dugi trenutak Vedran je stajao nepomično, nagnut naprijed i malo pogrbljen,
skrivajući rukama zgrčeno lice. Nije plakao jer suze donose olakšanje, a on ga nije osjećao. Ukipio se
želeći da ostane tako, smrznut poput kipa, zarobljen u jednome trenutku očaja, lišen sposobnosti da
razmišlja i osjeća. Tako bi mi bilo bolje, pomislio je. Tako bih zaboravio. I u tom trenutku, s malo jačim
naletom jugozapadnog vjetra, do njega je dopro jedva čujni glas.
Ušao je u njegovu dušu sa sumnjom, ali je ubrzo postao čvršći i stvarniji od svijeta koji gaje okruživao.
Ne moraš zaboraviti, rekao je glas. Srest ćeš je. Tvoja ljubav te čeka. Slatkoća. Glas je donio slatki okus
prepoznavanja. Nikad prije je nije čuo. Dan mu je pričao o tome, ali bila je to samo priča u koju je želio
vjerovati. A sada... čuje je! To je Njezin glas. Maknuo je ruke s lica i uspravio se. Ispred njega je i dalje
ležao Zagreb, pouzdan i nedodirnut njegovim unutarnjim doživljajima. Duboko je uzdahnuo, ovaj put
ne zbog bola, već pripremajući se na razgovor koji nije očekivao. Koliko god izgledalo neobično, znao
je da će mu Ona odgovoriti. "Idem samo zbog Dana", rekao je glasno obraćajući se Zagrebu ispred
sebe. "Idem jer ne bih preživio ako ostanem. Ali, ne vjerujem da me čeka ljubav. Ona čeka Dana, a ne
mene." Tišina. Gotovo se iznenadio što nije čuo odgovor. Bio je siguran da će ga čuti. Ali, nekoliko
dugih sekundi vladala je potpuna tišina. Vedran je podigao pogled prema nebu nesvjesno očekujući
da će božanski glas doći odozgo. Ali, nije vidio ništa osim oblaka koji su se sa zapada polako približavali
Zagrebu. Još je neko vrijeme čekao ponovo grizući donju usnu. Zar je moguće da mu se učinilo? Ne,
ne, uvjeravao je sam sebe, nije mi se učinilo. Ta slatkoća, taj osjećaj ispunjenja i sigurnosti... nije to bio
privid. Nije mogao biti... Zbunjeno je odmahnuo glavom i uzdahnuo. Ako i nije bio privid, sada je
nestao. Nema više Njezinog glasa. čuo je jednu rečenicu i to je sve. Morao bi biti zadovoljan i s malim.
Još je neko vrijeme promatrao prizor ispred sebe ne vidjevši zapravo ništa, već očekujući još neki
znak. Bilo bi mu lakše kad bi mu Ona pomogla razumjeti. Ići će s Danom, naravno da će ići. Ali u ovom
trenutku, koliko god želio vidjeti Zoru, razgovarati s njom i uvjeriti se da je cijela ova priča istinita,
znao je da ga na njezinom kraju čeka samo bol i razočaranje. Okrenuo se na peti, naglo, kao da je u
tom trenutku donio neku Duša Stare Europe važnu odluku i krenuo prema stepeništu pokraj
uspinjače. I baš tada, kad je odustao od čekanja, začuo je ponovo Njezin glas. Ona te čeka. Ti ćeš je
pronaći. Tvoja je... Glas gaje zaustavio u pola koraka. Okrenuo se prema mjestu gdje je prije toga
stajao kao da očekuje da će je tamo vidjeti. "Zora? Govoriš o Zori?" ponovo je rekao glasno. "Ona čeka
Dana, a ne mene! Ona je njegova!" Sada je zvučio gotovo očajno. A kako i ne bi? 0 čemu to Ona
govori? Kako to može biti? Zar ga iskušava potičući u njemu lažnu nadu? To ne bi bilo pošteno, uopće
ne bi. Iako je znao daje neće vidjeti, pogledom je kružio oko sebe kao da traži nevidljivu sugovornicu.
Međutim, nije ju našao, a nije ni dobio odgovor na svoje uznemireno pitanje. Međutim, kao i prvi put,
upravo kad se okrenuo odlučan da se vrati u Danov stan, ponovo je začuo Njezin glas: Ljubav, Enoa.
Ljubav je tvoja i ona te čeka. Zatvorio je oči odlučivši ovaj put da se neće osvrtati ni zastajkivati. čuo je
sve što je morao čuti. Ona mu obećaje da ga na kraju priče ne čeka tuga, usamljenost i osjećaj
odbačenosti, već toplina, prihvaćanje i... ljubav. Iako nije imao ni najmanjega pojma kako bi tako nešto
moglo biti moguće, Vedran je odlučio vjerovati. Što mu drugo preostaje? Potraga za Zorom je već
počela i on, htio ne htio, sudjeluje u njoj. Dovršit će tu potragu. Hodat će uz Dana sve do samoga
kraja, kakav god on bio. Spreman je na sve. Jednom je ostao iza njega, ovaj put neće. Ovaj put je
pustolovina njegova pa makar morao umrijeti za nju. Nije razumio što mu to Boginja, osim utjehe i
nade, želi poručiti, ali sada se osjećao bolje. Nije želio razmišljati o mogućnosti da Vedran dobije
Zorinu ljubav kad je već Enoa nije mogao imati. Znao je da bi takvo razmišljanje bilo pogrešno. Boginja
mu je nešto htjela reći, a on je nije razumio. S vremenom hoće, u to je bio siguran. Ali sada, što god
on osjećao i kakve god misli prolazile njegovim umom, znao je da mora učiniti samo jedno: biti uz
Dana. To je njegova sudbina. Još je jednom duboko uzdahnuo, a zatim živahno krenuo prema
Danovom stanu preskačući po
dvije-tri stepenice. Ispraznio je um od sumnji i nade te u mislima još jednom počeo provjeravati da li
je u svoju naprtnjaču stavio sve što mu je potrebno za dugi put koji ga očekuje. 12 Zagreb, Hrvatska,
svibanj 2004. godine Ono što Vedran nije mogao čuti N. -e mogu ti reći sve, dijete moje. Tisi dovoljno
patio do sada, a tvoj je um ispunjen sumnjama. Srce još uvijek boli iako je prošlo šest tisuća godina.
Kakva lijesamosnaga ljubavi! Ona nikada neprolazi. Onajesvešto postoji isto će ikada postojati. Kako bi
tako nešto moglo "proći"? Ne, ti ćeš uvijek voljeti Zoru baš kao što će i Zora voljeti tebe. Ali, nemoj
pogriješiti i zamijeniti izraze ljubavi za ljubav samu. Na posljetku, nisu važna imena, baš kao ni misli ili
tijela. Ljubav je veća i važnija od svega toga, čak i od mene i mojih riječi. Ali, kako da ti sve to kažem
kad nisi došao do kraja puta? Ne mogu, vjeruj mi, ne još. Ali uskoro ćeš i sam shvatiti. Jer, kao što sam
ti rekla, Ljubav čeka na tebe. Ljubav je tvoja sudbina, a ne patnja i tuga. Idi sad s njim. Prati ga još
malo. Pomogni mu na početku njegovog dugog puta. Jer, kao što i sam slutiš, to jest njegov put, a ne
tvoj. Put do Zore on mora prijeći svojim koracima. Nitko, baš nitko mu na tom putu ne Duša Stare,
Pur-ope može pomoći. Budi uz njega sada, posljednjeg dana vaše zajedničke pustolovine. Eto, to sam
ti pokušavala reći, ali nisam mogla ni smjela. Još jedan dan, ovaj dan. Dan početka i dan završetka.
Došli ste do ovoga trenutka razdvojeni tisućljećima, a onda ponovo spojeni. I sada, iako će uskoro
izgledati kao da vas je sudbina opet rastavila, nemoj podlijeći prividu. Vi tražite istu stvar. Vaš cilj
nalazi se na istome mjestu i u istome vremenu. I na posljetku ćete tamo doći, obojica vođeni ljubavlju.
Na svakom koraku vašega puta bit ću s vama budno prateći sve što vam se događa. Neću vas napustiti
jer moje vrijeme ponovo dolazi. Prati ga još danas i kad dođe vrijeme rastanka, nemoj se opirati.
Nemoj očajavati. Otvori se mogućnostima. Doći će novi ljudi. Ljudi koje poznaješ i oni koje nikada nisi
sreo. A među njima, skrivena u jednom srcu i duši, čekat će te Ona. Nećeš je odmah prepoznati jer si
je dugo tražio i mnogo puta zaboravio njezino lice. Ali, kad je prepoznaš, znat ćeš da je tvoja potraga
završila. Znat ćeš, također, da je Dan pronašao Zoru i da vaša ljubav nikada neće prestati. Ali, prije
toga čekaju te još neke kušnje. Nemoj posustati, dijete moje. Vjeruj u mene. Vjeruj u nas. Kad budeš
mislio daje sve izgubljeno i da su stvari krenule po zlu, sjeti se mojih riječi. čuo si ih danas. Ljubav čeka
na tebe. 13 Kaposvar, Dombovar, Mađarska, svibanj 2004. godine Prvi trenuci putovanja E rijelaz
preko granice bio je iznimno spor. Danijel je nekoliko puta odlazio u Mađarsku i sjećao se kako su
policajci i carinici strogi i službeni. Pridruživanje Mađarske Europskoj uniji prije samo nekoliko dana
nije pomoglo ubrzavanju prelaska. Ali, kako mu se činilo, nije ni odmoglo. Ispred prijelaza Goričan bila
je kolona duga oko kilometar. Tu su udaljenost prešli, pomičući se malopomalo, za otprilike pola sata.
Vozačica srebrne Tovote, koju su stopirali na staroj cesti koja je vodila od čakovca do Goričana, bila je
ljubazna i pričljiva. No, dvojica mladića jedva da su joj objasnili kako idu u Budimpeštu na lingvistički
simpozij - što je Dan izmislio na licu mjesta prije
nego je Vedran mogao bilo što reći - a zatim su uglavnom šutjeli slušajući kako žena kudi politiku
Europe koja je nepravedna prema Hrvatskoj. "Mađarska je daleko nerazvijenija nego Hrvatska, a eto
prestigli su nas! Pa i drugi, česi i Poljaci, kad dolaze k nama na more, pogledaj ih kakvi su: nose svu
hranu sa sobom, bokci obični, a kad tamo, oni su sad Europljani, a mi Balkanci! Pa to je da ne
povjeruješ! Za sve je to Duša Stare, kriv taj rat i još više Srbi. Oni su nam to smjestili!" Mladići su
pristojno slušali i kimali glavom pokušavajući izbjeći bilo kakve komentare, a još više objašnjavanja o
svom putovanju. Poučeni Uminim pismom, znali su da moraju biti oprezni. Osim toga, obojica su bili
zamišljeni i u sasvim drugačijem raspoloženju nego što su to očekivali. Krenuli su u pustolovinu svog
života, a umjesto radosti, između njih je vladala neka neobična napetost. Srebrnu Toyotu i pričljivu
Međimurku ostavili su u Letenvu, a zatim gotovo odmah uhvatili veliki Volvov šleper mađarskih
registracija u kojem su se sada vozili do Nagvkanizse. Srećom po njih, vozač, oni-zak čovjek tamne puti
i smješnih Poirovskih brkova, znao je samo par riječi engleskoga pa se razgovor završio prije nego je i
počeo. Sjedili su na širokoj suvozačevoj klupi: Vedran u sredini, a Danijel do prozora. Vozač je uključio
radio i to prilično glasno tako da nisu mogli razgovarati čak i da su htjeli. Danijel je gledao kroz prozor,
izgubljen u mislima. Bila su im potrebna dva dana da dovrše pripreme i krenu. Duga dva dana tijekom
kojih je u svakome od njih došlo do mnogih previranja. Nakon prvog oduševljenja Danijel je počeo
razmišljati o opasnostima koje ih očekuju. Nije baš vjerovao Uminim upozorenjima, ali su ga ona ipak
dotakla. Što ako je rizik stvaran? Što ako se nekome od njih nešto dogodi? Točnije, što ako se Vedranu
nešto dogodi? On će za to biti odgovoran i nikad si neće oprostiti što ga je poveo sa sobom. Prvoga
dana uvečer te su misli bile tako snažne da ih je morao podijeliti s Vedranom. "Zar ti se ne čini da se
ovdje nešto ponavlja?" rekao mu je Vedran nasmiješivši se tužno. "Jednom si me već ostavio na
sigurnom. Nije mi se svidjelo i nije donijelo nikakve koristi. Dakle, ne razmišljaj o tome. Idem s
tobom." I to je bilo to. Naravno daje Vedran bio u pravu. Kako bi ga, nakon svega, mogao ostaviti u
Hrvatskoj? Potraga za Zorom nije samo njegova. Vedran je traži, također. I on s njom ima nedovršene
poslove. A ipak, Danijel je cijelo vrijeme imao neki neobičan osjećaj da se njihovo putovanje neće
završiti onako kako su planirali. Nešto će se dogoditi. Ali, što? I sada, kad su tek prešli hrvatsku
granicu, Danijel je imao osjećaj da se kreću ususret nečem neočekivanom i tajanstvenom. Osjećao je
slutnju gubitka i bola, ali nije mogao ništa učiniti u svezi toga. Krenuvši na put, pokrenuli su lavinu, a
nju sada više ništa ne može zaustaviti. Isplanirali su putovanje u grubo ostavivši da se detalji riješe
sami po sebi. Lengvel i Zengovarkonv su njihove prve stanice. Već danas će biti tamo. "Osjećanje"
mjesta, po Uminim napucima, zatim spavanje možda vani, a možda i u nekom motelu. Nakon toga put
do manjih mjestašca oko Tisze, a zatim Lepenski Vir, ali s Rumunjske strane Dunava. Karanovo u
Bugarskoj je sljedeće, i na posljetku Istambul. Iz Istambula će zrakoplovom do Konye jer bi izgubili
previše vremena na put cestama. Ako sve bude u redu, za sve to će im biti potrebna tri tjedna. Krajem
svibnja ili najkasnije početkom lipnja bit će na svom cilju, u Konyi, gradu ljubavnika. Danijel se
nasmiješio na tu pomisao. Kakvi su njih dvojica ljubavnici! Ni jedan od njih nije pravo ni okusio ljubav,
a evo ih gdje, potpuno sluđeni snovima i vizijama, prelaze pola svijeta da bi pronašli ženu koju su
obojica voljeli prije šest tisuća godina! To je naprosto neshvatljivo, a opet, možda je upravo zbog toga
tako stvarno i istinito. Vozač kamiona ih je ostavio u Nagvkanizsi, na raskrižju gdje se lijevo skreće do
Kaposvara, a zatim su stopirali jedan prastari Trabant koji ih je odveo sve do Dombovara uštedjevši im
tako jedno pres-jedanje iz automobila u automobil. Vozač Trabanta je bio mršavi stari Mađar za kojega
se
ispostavilo daje umirovljeni učitelj iz Dombovara. Znao je engleski taman toliko da shvati da su dečki
studenti i da ih treba odvesti do svog gradića, a ne ostaviti u Kaposvaru. Ostatak vožnje ponovo su
proveli šuteći. Nepoznavanje jezika ima svoje prednosti, pomislio je Danijel. Trabant gaje oduševio.
Bio je toliko star da se jedva kretao. Međutim, kako su se približavali Dombovaru pokazalo se da taj
oronuli ostatak socijalizma nipošto nije jedini. Inače puste ceste često su ugošćavale upravo Trabante
koji su njima vladali na svoj tromi i bučni način. Prije polaska imali su kratku raspravu o tome kako će
zapravo putovati. Ni jedan ni drugi nisu bili vični vožnji automobila iako nije bilo nikakvih problema da
za tu priliku kupe jednoga. Naime, Uma je Danijelu već nakon odlaska ostavila kreditnu karticu sa
iznosom od

Duša Stare* Europe, A.P.

kojega se mladićima vrtjelo u glavi. Ali, zaključili su da će se bolje osjećati kao dečki koji stopiraju, a
osim toga ne bi znali što s autom nakon Istambula. Bilo im je prirodnije kretati se slobodno mada je to
svakako značilo mnoge sate provedene pokraj ceste sa uzdignutim palcem. No, do sada im je išlo
sasvim dobro. Danijel je promatrao krajolik kroz koji su se vozili. Bilo je uređeno, ali nekako pusto.
Pokraj ceste je bilo dosta drveća tako da su stalno bili u njegovoj sjeni. I tada, promatrajući pitomi
pejzaž kroz prozor starog Trabanta, Danijel je osjetio kako se približava još jednom posebnom mjestu.
Što li će tamo pronaći? Ima li ikakve šanse da Umina zamisao o "osjećanju" tih posebnih mjesta urodi
nekim spoznajama ili čak stvarnim susretom sa Zorom? Na tu se misao Danijel stresao. Da lije moguće
da danas, eto za svega nekoliko sati, susretne ženu za kojom je čeznuo šest tisuća godina? Gotovo je
uplašeno zaključio da je to moguće, ali nije želio dalje slijediti taj tijek misli. Radije je razmišljao o
tome kako je Boginja živjela na svim tim mjestima, posvuda oko njega. Zemlja je ovdje bila plodna kao
i zapravo na području cijele Stare Europe. Arheološka nalazišta su posvuda samo su tijekom tisućljeća
novi ljudi uništili bilo kakve tragove neolitskih naselja. Sve je prekriveno novom kulturom. Ono što je
ostalo i stoje dostupno obično je na nekim pustim, zabačenim mjestima i veliko je pitanje da li
dostojno prezentira način života u neolitu. Ali, to je sve što je preostalo pa arheolozi moraju i s tim biti
zadovoljni. Međutim, s duhovne strane, mora da postoji i neki razlog zašto su tragovi Boginje na
nekim mjestima ipak opstali pa stoga nije besmisleno obilaziti upravo ta mjesta. Na vlastitom iskustvu
je osjetio kako iz njih struji posebna energija. I zato sada idu u Lengvel iako je on izvan utvrđenih
puteva, izvan utvrđene rute do cilja Ko.nve i ?atal Hiiviika u Turskoj. Na posljetku, upravo je tako
pronašao kipić koji ih je doveo do ovoga trenutka i zbog kojega se sve ovo i događa. Na tu je misao
Danijel nježno pomilovao izbočinu na svojoj jakni. Unutra, skrivena i zaštićena, ležala je Boginja. Sada
je bila nijema, ali Danijel je znao da će, prije ili kasnije, opet progovoriti. Na posljetku, što bi osim
Boginje mogao dati Zori kad je ponovo sretne? Ništa drugo i nema. Samo sebe i Boginju. Na ulasku u
Dombovar Dan je skrenuo pogled prema Vedranu želeći mu reći kako ga gradić podsjeća na slavonska
mjesta: široka ulica, kuće s trijemovima koje idu uzduž njih, klupice ispred kuća za popodnevna
sjedenja. Ali, Vedranovo je lice bilo vrlo ozbiljno dok je zamišljeno gledao ravno ispred sebe. Nešto se
događa, pomislio je Dan, ali nije znao što. Ujutro, prije nego što su krenuli, Vedran je otišao "na zrak",
ili mu je barem tako rekao. Dan se
čak djelomično ponadao da će Vedran odlučiti ostati. Bilo bi mu teško otići samome, ali opet, na neki
bi mu način pao kamen s leđa. U tom bi slučaju Vedran sam preuzeo odgovornost za sebe. No, kad se
vratio bio je dobro raspoložen te nije bilo govora o odlasku. Ipak, Danijel je osjetio neku promjenu na
svom prijatelju. Očigledno, prošao je kroz krizu o kojoj nije želio s njim razgovarati. Sve to bi bilo u
redu da Dan nije osjetio još nešto u Vedranu. Bio je to neki osjećaj, slutnja, da neće dugo ostati
zajedno. Na tu je pomisao Dana još ujutro uhvatio strah. I sada, kad su ulazili u Dombovar vozeći se u
klimavom starom Trabantu, taj seje strah vratio. Zar je moguće da ću te izgubiti, moj prijatelju?
pomislio je Dan promatrajući ozbiljno lice svog sudruga. Ali nije ništa rekao. Što sad može učiniti?
Samo paziti na Vedrana i paziti na sebe. Za sada nikakvih opasnosti nije bilo, ali opet osjećaj je tu,
stvaran i jak. Nešto će se dogoditi, i to još danas. Jednim dijelom svoga uma Danijel je očekivao neke
tajanstvene događaje, mistične vizije ili preobrazbe. To je bilo jedino stoje mogao zamisliti; jedino što
bi se dobro uklopilo u preobrazbe kroz koje su obojica prošli. Međutim, opasnost koju je slutio nije
bila te naravi. Zapravo, sasvim suprotno, ona je bila s ovoga svijeta i približila im se u trenutku dok su
dvojica mladića izvlačila svoje stvari iz malenog automobila nespretno zahvaljujući starom vozaču. Iz
postranične ulice nekoliko stotina metara iza njih polako je izišao kombi njemačkih registarskih
oznaka. Bio je to veliki Renaul-tov Master, neodređeno smeđe boje, čija su stakla bila zatamnjena.
Zaustavio se na desnoj strani ceste, ali iz njega nitko nije izišao. Tek kad su mladići nakon nekog
vremena orijentacije krenuli prema skretanju za mjesto Kurd na kraju gradića, kombi je polako krenuo
za njima. 14 Budimpešta, Mađarska, svibanj 2004. godine Prva odluka oca Novaka V. isoki je muškarac
sjedio na stolcu okrenutom prema prozoru. Na sebi je ponovo imao civilno odijelo: svećeničku je
odoru odmah jučer, nakon stoje stigao iz Rima, zamijenio običnim sivim hlačama i košuljom zelene
boje. Na nogama je imao tamne mokasine u kojima se osjećao lagano i poletno. No, u ovom trenutku
nije bilo ni lakoće ni poleta u umu čovjeka oštrih sivih očiju. Štoviše, tjeskobno je zurio u okvir prozora
kao da će tamo pronaći odgovor na pitanja koja su ga mučila. U udaljenom kutu sobe, gotovo kao da
se skrivao od svjetla, stajao je čovjek odjeven u crno. Njegove oči mirno su počivale na leđima oca
Novaka, kao da mu tanahni pokreti mišića ispod košulje otkrivaju njegove misli i osjećaje. Ne jednom,
čak i u prošlosti, otac Novak se stresao od tog pogleda. A danas gaje on posebno mučio probadajući
kroz njega poput nezaustavljive laserske zrake. Nekada, taj je pogled bio njegovo oružje; produžetak
njegovih očiju i sredstvo njegova uma. Ali, danas mu je smetao. Nekako, ni sam nije znao kako, udaljio
seje od svoje biti i postao drugačiji. Do sada ga ništa nije moglo dodirnuti, pa čak ni njegova bolest s
kojom se dugo borio. Međutim, evo: ova na izgled bezazlena priča nekako mu se uspjela zavući pod
kožu. Promijenio se, a da to uopće nije želio. I sada mu je, upravo zbog te neželjene promjene, bilo
teško donijeti odluku koju je morao donijeti. Znao je da mora nešto učiniti jer su stvari otišle
predaleko. Ono što je počelo kao samo još jedan slučaj na koji se mora motriti, pretvorilo se u izvor
noćnih mora za oca Novaka. Nije mogao točno odrediti zašto je to tako. Nakon razgovora s Janoszom
Molevvjem, prošle godine u listopadu, vjerovao je daje učinjeno sve što se moralo. Štoviše, smatrao je
da mu taj slučaj neće više zadavati briga. Pokazat će se, mislio je, da je još jedna skupina fanatika
izgorjela u svojoj namjeri da promijeni svijet. Vjerojatno će se izgubiti negdje tamo u Turskoj i otac
Novak neće više ni čuti za Hrvaticu imenom Arina i njezinu potragu za proročicom prastare religije
koju čak ne bi mogao nazvati ni poganskom. Možda će samo intervenirati u svezi tog Molevvja. Tko
zna, nakon svega mogao bi se i vratiti na pravi put. No, otac Novak se prevario. I to jako. Najprije se
prevario u samome sebi. Umjesto da zaboravi na
sve to i posveti se važnijim crkvenim pitanjima, njegove misli su gotovo svaki dan kretale na put
prema dalekoj i nepoznatoj Konyi. Suprotno svom običaju, osobno se javljao ocu Ištvanu svakoga
tjedna ispitujući ga za moguće vijesti i razvoj događaja. A onda su početkom godine stigle vijesti o
dvojici mladića koje je ta Arina navodno obučila za posebnu zadaću i ostavila iza sebe u Zagrebu. Njih
dvojica su čekali njezin poziv da i sami krenu za njom. A poziv će, tako su govorile obavijesti koje je
primio, stići onda kad stara pronađe proročicu. Sve to nije bilo ništa neobično ni čudno. Otac Novak se
u svojoj karijeri nagledao i naslušao svakojakih teorija i zavjera. Neke od njih bile su sasvim izvan
pameti, ali to nije spriječilo naivne da u njih vjeruju. Isprva je mislio daće tako biti i s ovom pričom, ali
je ubrzo promijenio mišljenje. I to ne zbog vanjskih okolnosti. Zapravo ga nije bilo briga za dvojicu
mladića iz Zagreba pa čak, ako je iskren prema sebi, ni za Janosza Molevvja. S bilo kakvom
samozvanom "proPuča stare, Europe AP. fo

ročicom" bi se lako obračunao, a sve to skupa uopće nije bilo ni veliko ni važno. Međutim, dogodilo se
nešto drugo. Nešto stoje oca Novaka pogodilo strasnije i dublje od bilo kakvog vanjskog protivnika i
bilo kakve prijetnje filozofiji u koju je vjerovao. Otac Novak počeo je sanjati. Nekom drugom to ne bi
značilo ništa, ali njemu jest. Naime, već više od četrdeset godina on nije odsanjao ni jedan jedini san!
Njegove su noći bile kratke i ispunjene iscjeljujućim zaboravom spavanja bez snova. Jedva da se
mogao sjetiti kako je to bilo kada je, davno u djetinjstvu, nešto sanjao. A sada su ga, iznenada i
neočekivano, počeli pohoditi snovi. I to kakvi snovi! Otac Novak odmahnuo je glavom ne bi li otjerao
čak i sjećanje na svoju noćnu muku. Liječnik je rekao da bi to moglo imati veze s njegovim zdravljem,
ali otac Novak je znao da ti snovi dolaze s nekog drugog mjesta. S mjesta o kojem se, barem za sada,
nije usuđivao misliti. Duboko je uzdahnuo, podigao svoje vitko i visoko tijelo i prišao prozoru. Morao
je donijeti odluku. I to sada, odmah. Nema više vremena za gubljenje. čovjek iza njega lagano je
premjestio težinu sjedne noge na drugu, kao daje škripanjem cipela želio dati do znanja da je još
uvijek ovdje. Da, znam da si tu, pomislio je otac Novak. Moja sjena. Tamna sjena koje se ne mogu
otresti... Ali, ako je iskren, nikad prije to nije ni želio. Štoviše, uživao je u spoznaji da ima moć učiniti
nešto za što nitko ne zna i neće ni saznati, a da time postiže više svrhu. Njegova je "sjena" bila
izvorom samopouzdanja i nemali broj puta je pomoću nje riješio probleme koji su mogli postati veliki.
Ali, sada... sada je oklijevao, a sve zbog tih prokletih snova! Kakve veze ima on s konjima i mačevima i
krvavim silovanjima!? Kakve veze ima s brodovima koji dolaze na pitome obale i iz svoje utrobe bljuju
horde ratnika koji uništavaju sve pred sobom? I zašto, pobogu, zašto je sve to ispunjeno tako strašnom
mržnjom od koje ga bole grudi nakon što se u krikovima budi pokušavajući pobjeći od vlastitih snova?
I zašto, pobogu, zašto se u tim snovima pojavljuje lice Janosza Molevvja s kojim dijeli tu strašnu
mržnju i strast za ubijanjem? Što mu je taj čovjek učinio da ga sad tako pohodi u noćnim morama?
Nema objašnjenja za to, jednostavno nema. A to već sada traje mjesecima. I uvijek kad razmišlja o
tome, jasno je da mu u misli dolazi ovaj slučaj; taj isti Janosz Molevv i stara žena imenom Arina koju
nikada nije vidio, a koja, barem u trenucima neposredno nakon njegovih noćnih mora, zasigurno zna
odgovore na ta pitanja. Eto, to je zapravo strašno mučilo oca Novaka. Njegovi snovi, a zatim
nerazumno i nelogično traženje rješenja na mjestu gdje rješenja, u to je bio siguran, ne može biti.
Zapravo, bio je bijesan. Bijesan na sebe i na skrivene tajne svoje vlastite duše koje su ga natjerale da
počne sanjati nakon toliko godina. I taj će bijes, zato je to jako dobro, usmjeriti na svoje
neprijatelje. Na neprijatelje onoga stoje smatrao svetim. Neće ga u tome spriječiti snovi, ni kolebanja
misli, pa čak ni riječi koje je on sam izrekao Janoszu Molevvju. Otac Novak je stisnuo usne i to tako
jako da su ga zaboljeli obrazi. Rekao je tom Molevvju da će biti glasni, da će učiniti sve da spriječe
herezu, ali da su križarska vremena davno prošla. Ali, sada su se stvari ponovo promijenile. Ovdje se
očigledno radi o mnogo važnijim stvarima nego što se ispočetka činilo. Također, jedino objašnjenje
njegovih snova nalazi se u zloćudnom djelovanju tih ljudi koji koriste magiju ne bi li utjecali čak i na
njega, možda posljednjeg predstavnika stvarne obrane jedine svete istine i jedine prave Crkve. Da, to
je jedino objašnjenje i on, otac Novak, neće to trpjeti. Uzvratit će istom mjerom. Polako, ali čvrsto, a
na posljetku, ako se tako nastavi, neće prezati ni od konačne mjere. Sve, sve će učiniti samo da
prestanu ti strašni snovi, samo da to zlo konačno nestane s ovoga svijeta. A zlo se sada probudilo.
Stara je očigledno pronašla svoju proročicu, a mladići su primili poziv i krenuli. Nema više vremena za
oklijevanje. Otac Novak se polako okrenuo prema crnom čovjeku iza sebe. Nekoliko trenutaka je šutio,
a zatim lagano kimnuo glavom. čovjek u crnom se okrenuo bez riječi, izišao iz sobe i za sobom tiho
zatvorio vrata. n.P. 15 Lengyel, Mađarska, svibanj 2004. godine Vjeverica iz Lengyela o ' no što se
dogodilo u Lengvelu i Zengovarkonvju bilo je propušteno kroz slojeve bistrine i magle istodobno. Dan
kao da nije sudjelovao u svemu tome. Cijelo vrijeme imao je osjećaj da promatra svijet iz neke točke
duboko unutar sebe. Kako je vrijeme prolazilo taj se osjećaj pojačavao. U Kurd su stigli još jednim
Trabantom, a zatim su pješke krenuli prema raskrižju na kraju doline. Prešli su preko male rječice kojoj
nisu znali ime, a zatim cestom nadesno. Na nakrivljenom putokazu pisalo je Lengvel. "Ovo uopće ne
izgleda kao Mađarska", rekao je Vedran dok su hodali uzbrdo. Bile su to prve riječi koje je uputio
Danijelu nakon prelaska granice. "Brda. Tko bi ih ovdje očekivao?" Dan je kimnuo glavom. Doista,
nakon što su napustili Kurd, dočekalo ih je brdo prekriveno šumom i uska cesta koja vijuga preko
njega. Tu i tamo bi se otvorio pogled na dolinu ispod njih, skrivenu iza zelenila i pokoje stijene
prekrivene mahovinom. Bili su sami, a Danje istodobno osjećao smirenost i strepnju. No, tijekom sat
vremena pješačenja do Lengvela nije se baš ništa dogodilo. Zapravo, ništa se nije dogodilo ni u
samom Lengvelu. Osjećaj samoće postao je opipljiv jer u tom neobičnom selu nije bilo ni jednog
čovjeka na ulici. Nizovi dobro uređenih kuća odavali su nazočnost ljudi koji se za njih brinu, ali samih
ljudi nije bilo. "Nema ni pasa u dvorištima", ponovo se oglasio Vedran. I to je također bilo istinito.
Dvorišta su bila pusta. Ozračje je bilo gotovo sablasno. "Slušaj..." odjednom se zaustavio Dan
podignuviši prst u zrak. "Što?" rekao je Vedran nakon kratkog osluškivanja. "Ne čujem ništa." "Upravo
tako! Nema nikakvog zvuka! Ni ptice, ništa..." Lengvel je djelovao kao napušteno, ali opet dobro
održavano mjesto. Mladići su hodali cestom najprije uz srednjovjekovni dvorac na brdu, a zatim dolje,
uz kuće, pa opet uzbrdo. Hodali su slijedeći intuiciju. Nijedan od njih nije zapravo znao što da očekuju
niti pak gdje se točno nalaze arheološke iskopine u Lengvelu. Dan je prije polaska bio uvjeren da to
nije važno. Ionako ide "osjetiti" mjesto, a ne posjećivati muzeje. No sada, kad se našao u ovom
neobičnom "mrtvom" selu, na trenutak je požalio što se nije bolje pripremio. Ipak, unutarnji osjećaj
mu je govorio daje sve u redu. Kasnije će shvatiti da su mjesta na kojima je Boginja uspjela ostaviti
svoj trag uvijek po
nečemu neobična. Izgledaju odbačena, zapuštena ili napuštena. Gotovo neugledna. Kao da netko ili
nešto namjerno drži ljude podalje od njih. Došavši do malog raskrižja na kojem je pisalo "Ady Kozz",
Danje zastao pokušavajući otkriti u sebi neki poriv ili sklonost određenom smjeru. Nešto dalje cesta se
ponovo penjala uzbrdo, a iza visokih hrastova nazirao se crkveni toranj. Tamo, pomislio je, ako je Zora
ikada bila ovdje, onda je to bilo na toj uzvisini. Krenuo je u tom smjeru, a Vedran gaje slijedio. U tim
trenucima Dan uopće nije razmišljao o Ve-dranu. Gotovo da nije ni znao daje njegov prijatelj ovdje.
Osjećaj unutarnjeg promatrača sad gaje sasvim obuzeo, a njegov se um usmjerio samo na jedan jedini
cilj: pronaći nešto, neki trag ili znak daje Zora bila ovdje. Možda je upravo na taj način uspio potisnuti
sve jasniju vaša Stare* Europe, A.P.

spoznaju daje njihov rastanak blizu. Sada je hodao prema crkvi na brdu prateći tragove koje je samo
on vidio. Vedran gaje slijedio. Barem mu se tako neko vrijeme činilo. A zatim se na njega spustio neki
čudni zatupljujući osjećaj. Prepustio se. Bio je tamo, a opet i nije bio. Sljedećih pola sata sasvim se
lijepo moglo dogoditi i nekom drugom. On, Danijel, u tom trenutku za to nije mario. Crkveno zemljište
ograđeno je bijelom ogradom, a staze za šetnju koje vijugaju kroz uređene travnjake posute su
neobičnim žućkastim šljunkom. Dan obilazi crkvu, hoda polako i pretražuje pogledom tlo. Ne zna što
traži, ali instinkt mu govori da bude pozoran. Na sjevernoj strani uzvisine stoje tri kamena raspela.
Kreće prema njima i odmah primjećuje da je srednje slomljeno. Kamenje je razbacano naokolo.
Pomišlja kako je neobično naići na takav znak vandalizma u inače gotovo savršeno uređenoj okolini.
No, Dan zapravo ne mari za to. Približava se raspelima na desetak metara, a zatim se trese od naleta
unutarnje energije. To je to! Ako je Boginja igdje plesala, onda je to bilo ovdje. Nema ni traga
arheološkim ostacima, ali Dan zna da to nije važno. Ovo je mjesto moći. Zbog njega je došao u
Lengvel. Sjeda na ostatke neke kamene klupe, okrenut prema raspelima. Zatvara oči. Polako, kao da
oklijeva, obuzima ga osjećaj sasvim nalik onom koji je imao u trenucima kad je pronašao kipić Boginje.
Gubi se u vremenu. Oko njega počinju titrati slike. Ljudi, mnogo ljudi. Kreću se po ovoj uzvisini na
poseban način. Plešu. Pjevaju. Tijela im se is-prepliću i postaju nejasna. Stotine, tisuće godina prolaze,
a ljudi i dalje plešu. Između svih njih on traži jednu ženu. Pokušava pronaći oblik njezinog tijela,
prepoznati lice. Ali, godine prolaze i plesači nestaju. Neko vrijeme nema nikoga, a zatim, kao kroz
izmaglicu, Dan vidi obris ženskog tijela. Samo jedan pokret poput treptaja oka, poput munje na nebu,
brzo, neuhvatljivo. Ali, prepoznaje je. Zna. Ona je bila ovdje. Odjednom, Dan otvara oči i podiže
pogled prema krošnjama hrastova. Prvi put čuje neki zvuk. Grebanje i micanje granja. Pokušava otk.
kriti da li se još uvijek nalazi u prošlosti ili se vratio u stvarnost. Zaključuje da je negdje između.
Odjednom, s drveta se spušta vjeverica i oprezno mu, skakutavim korakom, prilazi. Zaustavlja se na
nekoliko metara od njega i promatra ga velikim smeđim očima. Dan joj se smiješi. A onda čuje: Slijedi
moje tragove, zauvijek ih slijedi. Tamo kuda idemo, ljubavi moja, Tamo su sjenke duge, a noći tople.
Spavat ćemo zagrljeni na jastuku od uspomena, dok zvijezde na nebu plešu jedna oko druge,
a cijeli svemir pjeva pjesmu prisjećanja. "Zar ti to pjevaš, nježno stvorenje?" pita šapatom, ali već zna
odgovor. I dok vjeverica prilazi još jedan skok bliže, u njegovom umu pjesma se nastavlja. Sada više
nije Danijel, već Uma-Haran, "onaj koji poznaje Njezine tragove". Slijedi moje tragove, zauvijek ih
slijedi. Oni će te dovesti na moje grudi gdje ćeš se napiti mlijeka života. Oni će te odvesti do mojih
usana, s njih ćeš se napiti vode smrti. I dovest će te do moje vulve iz koje teku sokovi preobrazbe.
Slijedi moje tragove, zauvijek ih slijedi. Tako ćeš okusiti strast i puninu ljubavi. Dat ću ti sebe, svoje
tijelo i svoju dušu, samo me slijedi, ljubavi, zauvijek me slijedi. Odjednom, Dan otvara oči i primjećuje
da leži na travi. Vjeverica nestaje u krošnji hrasta, visoko, skrivena zelenom maglom. Ustaje i gleda
oko sebe. Odjednom, hvata ga panika. Vedran! Gdje je Vedran?! Možda samo misli, a možda glasno
doziva ime svoga prijatelja. Ne Duša otat*-e> Europe može odrediti. Trči prema crkvi, a zatim do
ograde. Dolje, nekoliko stotina metara niz brijeg, vidi smeđi kombi i nekoliko ljudi oko njega. Vedran
ulazi u kombi dok mu neki krupni muškarac pridržava na-prtnjaču. Jedan pogled u njegovom smjeru,
prazan, bez očekivanja, otkriva mu istinu. Vedran odlazi. Trči prema kombiju. Krupni muškarac malo
zastaje, a zatim podiže ruku u kojoj nešto drži. Izgleda kao komad kartona ili plastike. Baca to na cestu,
a zatim ulazi u kombi. Posrćući, Danijel trči za vozilom, ali uzalud. Za nekoliko sekundi kombi nestaje s
vidika, a Dan u očaju pada na koljena ne mareći za ogrebotine. Grči lice u tihom plaču bez suza, a
zatim sklapa prste oko nečeg mekog što leži na asfaltu. Komad staroga kartona. Polako ga podiže i
pokušava otkriti zastoje ostavljen na cesti za njega. Vidi riječi ispisane Vedranovom rukom. Poruka.
Ostavili su mu poruku. čita, a zatim plače pravim suzama. Ostao je sam. 16 Lengyel, Mađarska, svibanj
2004. godine Svjetlo u tami ožeš li vidjeti svjetlo u tami? čak i onda kad se sve čini izgubljenim i
promašenim? Pokušaj dijete moje, pokušaj. Imaj povjerenja da će sve na posljetku biti dobro. Tvoj je
prijatelj otišao, odveden na mjesto na koje ti nećeš stići. Vaši putovi su se razdvojili. Ali, ne brini, dijete
moje. Tako je moralo biti i tako je najbolje. Ni on ni ti ne biste podnijeli zajedničku potragu. Izgubili
biste se u sumnjama. Zalutali biste u šumi isprepletenih vremena. Ovako, krenuli ste u različitom
smjeru. A opet, vaši će putevi završiti na jednome mjestu. Budi siguran u to. Ja sam još uvijek uz tebe.
Ne govorim mnogo, ali tu sam. Grijat ću te svojom nazočnošću u trenucima beznađa. Poticat ću te
svojim tvrdim dodirom i toplinom koju još uvijek čuvam u sebi. Bit ću tvoje svjetlo u tami. Znam da će
ti biti teško, ali pokušaj ne misliti na njega. On je u dobrim rukama i na pravom putu iako tebi to tako
ne izgleda. Njegovo je srce veliko i otvoreno. Pod mojom je zaštitom. Vjeruj mi! Pokušaj! Sada je
najvažnije da me odneseš k njoj. Kad me njezine ruke dodirnu, vaša duga potraga bit će završena.
Samo me odnesi k njoj. Ona se polako budi. Uskoro, vrlo brzo, prisjetit će se svega. A
tada moraš biti pokraj nje. Požuri. Odnesi me k njoj. I ne zaboravi pjesmu koju sam ti danas podarila.
Slijedi moje tragove. Slijedi ih! Zauvijek.

o Q 1 17 Negdje u Bugarskoj, svibanj 2004. godine Ayla JL/ežao je na stražnjoj klupi kombija s
jastukom ispod glave. Probudio se prije nekoliko minuta, ali nije otvorio oči. Bio je opušten toliko da
nije osjećao donji dio tijela. Kad se prvi put pomakne, znao je, vratit će se u stvarnost za koju nije bio
siguran da mu se sviđa. Zapravo, još uvijek nije do kraja shvaćao što mu se dogodilo, a još manje što
se od njega očekuje. Zasad su bili ljubazni prema njemu osim prvih nekoliko minuta kad su morali
primijeniti silu jer se, naravno, opirao. Sve ostalo su radili pažljivo, gotovo sa smiješkom na licu. Ipak je
odlučio otvoriti oči. Protegnuo se i uspravio na sjedištu. Nalazio se u velikom putničkom kombiju s tri
reda sjedala i velikom klupom na kojoj se moglo ležati. Taj stražnji dio vozila nije bio ostakljen pa je
imao osjećaj da se nalazi u prtljažnjiku. Na pet sjedala ispred njega nalazili su se muškarci, svi odreda
tamnoputi i koliko je mogao shvatiti do sada - Turci. A na šestom... na šestom je sjedila djevojka koju
nikako, baš nikako nije mogao povezati sa skupinom koja gaje... otela? Da, oteli su ga, to je bio pravi
izraz. Odveli su ga u kombi i sada Stare Porobe A.P.

ga voze u nepoznatom smjeru protiv njegove volje. Na tu se pomisao nasmiješio i odmahnuo glavom.
Zapravo, kad bolje razmisli, možda to i nije u potpunosti istinito. Toga dana, posljednjeg provedenog
sa svojim prijateljem i prvoga dana pustolovine koja je morala biti njihova zajednička, osjećao je veliku
odvojenost i usamljenost. Kad su prešli granicu, a i kasnije vozeći se u kamionu i u onom starom
automobilu poželio je, i to vrlo snažno, da bude na nekom drugom mjestu. Ujutro, još u Zagrebu,
mislio je da su sumnje nestale. Osjećao je kako jednostavno mora poći s Danom te da nema drugog
izbora. čak mu je i glas, Njezin glas u viziji, rekao tako nešto. Morao je ići. Međutim, kako su sati
odmicali, shvaćao je da neće izdržati do kraja. Nešto nije bilo u redu. Na djelu su bile sile koje nije
razumio, ali koje su ga sve više i više, iznutra, odvajale od njegovog prijatelja. Ovo nije moj put, mislio
je tada u kamionu. Nije i ne može biti. A kad su konačno stigli u Lengvel, Dan se počeo ponašati
neobično. Pao je u neko čudno stanje u kojem nije odgovarao na njegova pitanja. Hodao je prateći
neke svoje unutarnje glasove očekujući da ga on slijedi. To gaje razljutilo. Nije znao zašto, ali stvarno
gaje razljutilo. Zar će on uvijek biti samo pratitelj? Zar se od njega očekuje da samo promatra i nikad
ne sudjeluje? Možda je to bilo zbog ponosa, ali Danu nije rekao ništa o jutarnjem doživljaju Njezinoga
glasa. Nije htio. Može i on imati svoje tajne i svoja iskustva. Nije Dan jedini miljenik Boginje!
Ah, pomislio je duboko uzdahnuvši, sada mije žao zbog toga. Nisu to bili dobri osjećaji. Danu nije lako.
Postupa kako mora. Na posljetku teško je reći kakva iskustva ima Dan kada mu se tako nešto događa.
Tamo u Lengvelu izgledao je kao da hoda između dva svijeta. Krenuo je prema crkvi, ali Vedran je bio
gotovo siguran da vidi nešto drugo. Pratio gaje samo toliko da vidi kako je sjeo ispred ona tri kamena
raspela, a zatim se okrenuo na drugu stranu i krenuo za svojim vlastitim osjećajima. I tada je, nekih
stotinjak metara niz ulicu ugledao kombi. Iz njega je izišlo pet muškaraca pa mu se to učinilo pomalo
čudnim. U na izgled pustom Lengvelu odjednom je nastala gužva. Ali, nije imao vremena razmišljati o
tome jer ga je iznenadio ženski glas koji mu se obratio na engleskom. "Da li bi bio tako ljubazan i
pošao sa mnom?" Vedran se okrenuo i ispred sebe ugledao nevjerojatne zelenoplave oči na licu
djevojke ne mnogo starije od njega. Otvorio je usta potpuno iznenađen. Djevojka se nasmijala, a
Vedran je na to još i pocrvenio. "Ja sam Ayla", rekla je. "Hoćeš li doći sa mnom?" Htio ju je zapitati
kuda ili, još bolje, odmah reći da će ići s njom kuda god ona poželi kad su ga odostraga zgrabile dvije
snažne ruke i doslovce podigle od zemlje. Malo gaje zaboljelo i kriknuo je, ali se istodobno i oduševio
jer je na djevojčinom licu vidio izraz bijesa. Iako su ga doslovno vukli po ulici prema kombiju, shvatio
je da to nije bila djevojčina želja i da to rade protiv njezine volje. Počela je glasno govoriti na nekom
nepoznatom jeziku pokušavajući ga zaštititi od dodatnih grubosti. Nitko joj nije odgovorio, ali Vedran
je bio siguran da je stisak popustio upravo zbog nje. Možda zvuči neobično, ali nakon prvobitnog šoka
nije osjećao nikakav strah. Pobunio se ispred kombija, ali gotovo iz pristojnosti jer je osjećao da ne
može tek tako pristati na nečiju tuđu igru, posebice kad se radi o njegovom životu. Međutim, još dok
su ga vukli prema kombiju i dok je slušao bujicu glatkih riječi na, kako je kasnije shvatio, turskom,
osjetio je neki čudan osjećaj mira. Da se sve nije tako brzo odvijalo, mogao bi se zakleti daje ponovo
čuo Njezin glas koji kaže: Idi. Sve će biti u redu. Ako je to istina, onda je već drugi put toga dana imao
"viziju" Boginje. I na posljetku, tu je bila Ayla, prelijepa djevojka kojoj nije mjesto među otmičarima. S
njom bi, bez sumnje, mogao otići bilo kuda i to iz sasvim drugih razloga. Sve u svemu, kad mu je Ayla
dala komad staroga kartona, vjerojatno istrgnut s neke kutije za cipele, bez pogovora je napisao ono
što mu je izdiktirala. Sadržaj toga... Oh, sadržaj nije bio nimalo ugodan i ruka mu je zadrhtala kad je
ispisivao te riječi. Ne zbog sebe jer je doista osjećao taj neobični mir u srcu, već zbog Dana. Kako će on
to podnijeti? Hoće li reagirati dobro ili će se zbog toga sasvim izgubiti? Tješila gaje pomisao da Dan
zasigurno ima svoje načine primanja poruka od Boginje. Možda upravo sada, dok sjedi tamo pokraj
crkve izgubljen u svome svijetu ili vremenu, točno zna što se događa na Duša otat°e> A.P.

ulici. Možda je također miran jer je tako najbolje. Zbog tih misli Vedran je napisao ono što mu je
rečeno i mirno predao karton u ruke jednog od muškaraca. Jedino se pokolebao u posljednjem
trenutku kad je, ulazeći u kombi, ugledao Dana kako u panici trči prema njima. Nije se opirao blagom
guranju u leđa, ali kad je sjeo na stražnju klupu primijetio je da drhti. Izgleda daje čak izgubio svijest.
Posljednje čega se sjeća je da gaje Ayla nježno, vrlo nježno, polegla na klupu i pokrila zelenom dekom.
"Budan?" Ayla se okrenula prema njemu i nasmijala mu se širokim osmjehom. Vedran joj je uzvratio.
Kako je to neobično, pomislio je, oteli su me, a ponašamo se kao da smo na izletu!
"Da", odgovorio je. "Već je bilo vrijeme. Gdje smo?" Ayla gaje samo nasmiješeno gledala. "Ah, da,"
odgovorio je sam sebi, "ne smiješ mi reći. Pa, onda mi barem kaži kamo idemo?" Ayla je malo
oklijevala i - što je Vedrana zapanjilo jer ga je podsjetilo na samoga sebe u trenucima kad razmišlja -
zagrizla donju usnu. Izgledala je tako bezazleno, a opet, bilo je očigledno da odmjerava svaku riječ
koju mu govori. Odjednom se okrenula od njega i potapšala po ramenu čovjeka koji je sjedio ispred
nje. Bio je to najstariji član skupine, onizak okru-gao čovjek proćelave glave. Za razliku od svih drugih,
on nije imao brkove, a s desne strane mu je nedostajao jedan zub zbog čega je izgledao pitomo i
simpatično. No, izgled može i varati jer izgleda daje bio vođa skupine. Vedran je već nekoliko puta
primijetio kako mu se svi obraćaju u trenucima sumnji. Ostali muškarci su bili krupni i mišićavi i prošli
bi bez problema kao tjelohranitelji. Tko zna, možda su to i bili. U svakom slučaju, plaćenici. Izgledali su
opasno i uopće nisu ulijevali povjerenje. Jedino Ayla i muškarac kojem se sada obraćala potvrđivali su
Vedranov osjećaj da će sve biti dobro. Ayla se nagnula prema vođi i nešto mu prošaptala. On je malo
razmislio i odgovorio joj s nekoliko rečenica. Slijedilo je još jedno pitanje i kimanje glavom od strane
muškarca, a onda se Ayla ponovo okrenula prema njemu. "Mehmet kaže daje u redu ako ti otkrijemo
cilj puta i još ponešto", rekla je ozbiljno ga promatrajući. "Ali, prije nego to učinim moram ti objasniti
neke stvari. Molim te da me pozorno slušaš, u redu?" Vedran je kimnuo glavom. "Oteli smo te, to je
jasno. Ali, molim te da razumiješ da mi nismo ubojice. Radimo za novac. Moj ujak, Mehmet", pritom
je pokazala na .sjedalo ispred sebe i muškarca s kojim je razgovarala, "jako je dobar u srcu i nikad ne
bi nikome želio nauditi. Ali, okolnosti su bile takve da... No dobro, to nije važno. Pomiri se sa
situacijom i izići ćeš iz ovoga živ i zdrav te još i dobro uhranjen!" Tu se Ayla za trenutak nasmijala, a
zatim ozbiljno nastavila: "Ako pak budeš pokušao bježati, ovi bi ljudi mogli loše reagirati. Na posljetku,
u trenutku potrebe mogli bi i ubiti. Zato, budi dobar i slušaj što ti se kaže i sve će završiti bez
problema. Da li me razumiješ?" Vedran je ponovo kimnuo. Razumio je. Biti miran i poslušan. Ne činiti
ništa. Sve će biti dobro. Razumio je, ali nije bio siguran da se slaže. Vidjet ćemo, pomislio je. Sada mi
osjećaj govori da si u pravu. Ali, ako se situacija promijeni... No, nijejoj to rekao. Umjesto toga,
ponovo ju je pitao ono što gaje najviše zanimalo: "Kuda me vodite?" Ayla je uzdahnula. "Daleko",
rekla je. "U mjesto za koje vjerojatno nikada nisi čuo. Idemo u Konyu u Turskoj." Vedran je samo
raširio oči. "Što je?" upitala je Ayla. "Ne znaš gdje je to, zar ne?" Odjednom, Vedran se počeo smijati i
to glasno. Mehmet i ostali su se okrenuli prema njima provjeravajući što se događa. Jedan od njih je
posegnuo za nečim što je držao u džepu kaputa. Ali, kad su ga vidjeli kako se smije i kad im je Ayla
slijeganjem ramena pokazala da ne zna o čemu se radi, situacija se smirila. Mehmet mu je uputio dug
ispitivački pogled, a zatim se vratio svom drijemežu. "Stoje?" upitala gaje Ayla ponovo. "Zašto se
smiješ?" Pretvarajući smijeh u odmahivanje glavom, Vedran je rekao: "Pa niste me trebali ni otimati!
Mi smo već krenuli u Konyu!" Sada je bio red na Ayli da se zapanji. Najprije je zastala, a zatim Paša
štare Europe A.P.
nešto zaustila, a onda opet raširila oči. "Krenuli ste u Konyu? Pa zašto? Što mladići poput vas traže u
Konyi?" "Ah, to je duga priča", rekao je Vedran odmah se sjetivši Uminih riječi i opasnosti na koju ih je
upozorila. Opasnost je već tu, ali moguće je da ovi ljudi ne znaju cijelu istinu. Tko zna za koga rade i
kako bi se stvari mogle pogoršati ako im Vedran kaže nešto što ne znaju. Ayla je osjetila njegovo
oklijevanje. "Dobro, ne moraš sve reći. Na posljetku, ako sam u pravu, imat ćemo vremena za priču.
Evo, ja ću ti reći ono što mogu kako bih te umirila i spriječila bilo kakve nezgodne situacije. Plaćeni
smo da te odvedemo u Konvu, ilegalno, za slučaj da na nekoj granici poželiš promijeniti društvo, a
zatim da te ugostimo kod nas dok se tvoj prijatelj ne javi. Nakon toga te puštamo. To je sve. Ostalo
nije moja briga iako moram priznati da me zanima. čovjek koji nas plaća uopće mi se ne sviđa. A opet,
novac je novac. Tako dugo dok ne prljamo ruke krvlju, sve je u redu." Zatim je zastala zagledavši se
Vedranu u oči. "Ništa mi ne moraš reći, ali to ima veze s Plesačicom, zar ne? I onom neobičnom
starom Europljankom koja se već mjesecima mota po Konyi?" Vedran je zaustio da porekne njezine
riječi, ali izgleda da je predugo oklijevao ili su ga izdale njegove oči. Nikad nije bio dobar u laganju.
Ayla se nasmijala. "Znala sam", rekla je. "Znala sam da je u tome stvar. Pitam se samo kakvu vi ulogu
imate u svemu tome?" Vedran je bio šokiran njezinim riječima. Um mu je užurbano radio. "Stara
Europljanka"je zasigurno Uma, a "Plesačica"... Zarjemoguće daje Zora već tamo? Trgnuo se.
"Plesačica? U Konyi je osoba koju zovete Plesačica? "Ah", rekla je Ayla vragolasto se nasmijavši. "Sada
se ili praviš lukav ili si doista naivan. Neću ti ništa reći. Tako dugo dok ti meni ne kažeš više. Eto, da još
malo potaknem tvoju znatiželju, zovu je i Proročicom iako ne znam što 'proriče'." Prije nego je Vedran
stigao bilo što reći, muškarac s prednjeg sjedala ih je prekinuo kratkim uzvikom. Ayla se nagnula
prema njemu. "Približavamo se mjestu prelaska. Budi tako dobar pa se zavući ispod klupe." Vedran je
uzdahnuo i kimnuo glavom. Ovo je već treći put da se zavlači u sanduk ispod klupe. Očigledno je da je
u pitanju prelaz granice na neobičnim mjestima. To je zaključio po činjenici da su se uvijek vozili po
malim, pokrajnjim cestama. Koliko je mogao vidjeti i zaključiti sada su bili negdje u Bugarskoj.
Vjerojatno ionako ilegalno prelaze granice, a njegov skriveni položaj u sanduku je za svaku sigurnost.
Dok je Ayla nad njegovom glavom zatvarala sanduk i pokrivala ga stvarima, Vedran se ponovo
nasmijao ironiji odlaska u Konvu. Eh, Danijele, prijatelju moj, pomislio je, stići ću na cilj prije tebe.
Sretno putuj i ne brini za mene. Snaći ću se. A onda mu se pred očima pokazalo nasmiješeno Aylino
lice i odjednom je osjetio neku neobičnu blagost. Otet je, a eto, osjeća se tako dobro! Jedva čeka da
se sanduk otvori pa da ponovo porazgovara s njom. Mora je pitati o Konyi, gradu ljubavnika, gradu iz
kojega se rijetki vraćaju. Na tu se pomisao ipak malo zabrinuo. Ako su te riječi točne, možda se ni on
neće vratiti iz Konye. Samo je pitanje hoće li to biti zbog ljubavi ili zbog tankih živaca nekog nasilnika?
Neka bude zbog ljubavi, neka bude zbog ljubavi... ponavljao je u sebi prepuštajući svoje tijelo
ritmičkom njihanju automobila. Zora je očigledno u Konyi. Tamo je i Uma. Možda tamo na njega čeka i
Ljubav koja mu je obećana prije nepuna tri dana, u Zagrebu, u trenutku kad je čuo Njezin glas. Sve je
doista dobro, pomislio je na kraju. Kako bi drugačije moglo i biti? 18 Zengovarkony, Mađarska i put za
Istambul, svibanj 2004. godine
Pomrčina Mjeseca A.P./Cezeie, Samo pije vodu i izbjegava ljude. Neobičan dečko. I što da sad radi s
njim? Zaspao je, a sad prolaze pokraj Plovdiva. Želio je van na izlazu čirpan, a to je upravo ovdje. Ako
želi u to njegovo Karanovo, morao bi sada izići, a zatim nastaviti cestom za Staru Zagoru. Što sad?
Vozač je još jednom bacio pogled na zaspalog mladića i ponovo odmahnuo glavom. Ma, neka ide do
sto vragova, pomislio je. Izgleda preslab za smucanje po Bugarskoj. Tko zna što mu se još može
dogoditi. Ima tu svakakvih tipova, a Karanovo nije baš središte svijeta. Provincija, eto što je. Neka
spava. Reći će mu daje zaboravio. Pa, ako gaje baš volja može natrag kad se probudi. Neka spava.

\ ozač belgijskoga kamiona ovlaš je bacio pogled na usnulog mladića pokraj sebe. Odmahnuo je
glavom i zacoktao jezikom. Dečko je izgledao prilično izmučeno. Odakle je ono rekao da dolazi? Iz
Hrvatske, čini mu se. Neobično. Već godinama vozi na ovoj ruti do Istam-bula i još ni jednom ga nije
stopirao nitko iz Hrvatske. Koliko je njemu poznato, tamo je bio rat, ali ovaj momak nije izbjeglica.
Osim toga, rat je završio. Ne, dečko je zabrinut i pomalo smušen. Tko zna, možda je i lud. Na trenutke
mu je tako izgledao, posebice kad je objašnjavao kuda ide. Najprije je rekao da ide u Istambul, a zatim
je spominjao neko mjesto u Bugarskoj... Karanovo, da, o tome je govorio. Za kojeg Boga ide u
Karanovo? Iako je tuda prolazio milijun puta nikad mu nije palo na pamet da bi u Karanovu bilo nečeg
zanimljivog. Neka arheologija, što li, to je spominjao. Ali, opet, sav je zeznut, taj mali. Prije nego što je
zaspao, kladio bi se da je vidio suze na njegovom licu. Plače. I ne jede ništa. Stali su već dva puta,
ponudio mu je sendvič, ali ništa. A Danijel zapravo i nije spavao. Tijelo se moralo odmoriti, ali um je i
dalje bio budan ako se grozničava izmjena misli i slika može nazvati budnošću. Već deset dana, koliko
je prošlo od Vedranova odlaska, nalazi se u stanju potpuno izmijenjene svijesti. Svi osjećaji koje je
ikada imao pretvorili su se u košmar kaosa i nesigurnosti. U jednom trenutku plače i očajava, u
drugom mu se čini da čuje unutarnji glas koji ga smiruje i obećava da će sve biti dobro. Zatim se svađa
s tim unutarnjim glasom pitajući ga kako bilo što može biti dobro kad je izgubio jedinog prijatelja
kojega je imao? Nakon toga doživljava vizije žene koju je nekada volio, a koja ga očekuje, ovdje, sada,
baš iza sljedećeg gradića. A on prolazi kroz tisuće njih vozeći se s ljudima koje ne poznaje. Kratki
razgovori i glupavo objašnjavanje razloga zbog kojih putuje - student je, zar se to ne vidi? miješaju se s
riječima neke stare žene koja ga upozorava na opasnost. Uma? Ili netko drugi? Zbunjen je. Izgubljen. U
njegovoj jakni, iznutra, nalaze se dva duboka džepa. U jednom, onom lijevom, nalazi se kipić Boginje.
Nosi ga na tom mjestu od samoga početka. Dodiruje ga svakoga dana po tisuću puta tražeći utjehu.
Ponekad mu se čini da čuje neki glas, ali nije u to siguran. Jedino, kipić je topao. Uvijek je topao. Pun
je stare energije. I to ga tješi i umiruje. Duša. Stare, Europe, Ali, u drugom džepu, desnom, nalazi se
zgužvani komad kartona ispisan Vedranovom rukom. Onog dana kad je otišao, na asfaltu puste
Lengvelske ulice, Dan je pročitao te riječi. Tada i nikada više. Ali, znao ih je napamet. Usjekle su se u
njegov um i njegovo tijelo i sada su ga pekle ledenom hladnoćom. "Nastavi s onim što radiš", pisalo je
na kartonu. "Kad pronađeš to što tražiš, odmah nam javi. Tvoj prijatelj je talac i zalog sigurnosti. Ako
ga želiš vidjeti živog, ne obavještavaj policiju. Ne traži pomoć ni od koga, samo nastavi."
Zatim je bio napisan neki broj telefona, a ispod toga: "U redu je. Učini tako. Vidimo se. Vedran."
Danijel je pretpostavljao daje prvi dio poruke diktiran, a daje Vedran posljednje kratke rečenice dodao
po svome. Vjerojatno nitko od otimača nije znao hrvatski pa je mogao malo improvizirati iako je imao
sasvim kratko vrijeme na raspolaganju. Zašto je napisao da je sve u redu? To ne liči na Vedrana. Dan bi
očekivao da se njegov uvijek slabiji prijatelj uspaniči, ali očigledno se to nije dogodilo. I još je napisao
"vidimo se". Oh, Vedrane, Vedrane! Jesi li siguran u to? Možda nismo ni svjesni opasnosti u kojoj se
nalazimo. Uma je imala pravo. Ovo nije bezazlena dječja pustolovina. Moglo bi se dogoditi da netko
od nas ne doživi njezin kraj. Ovakve i slične misli prolazile su Danijelovim umom tisuće puta, iznova i
iznova, u sasvim malim varijacijama. Jer, u kakvoj se sada situaciji nalazio? Krenuo je u gotovo
romantičnu potragu za svojom izgubljenom ljubavi, a sada zapravo mora birati između završetka te
potrage i života svoga prijatelja. Njegovo početno uzbuđenje i sreća pretvorili su se u očaj i
nesigurnost. Jedini način da Vedran preživi je pronalazak Zore. I tad, kad je pronađe, što će učiniti?
Umjesto da se prepusti čaroliji i dozvoli da rijeka ljubavi pronađe svoje ušće u moru blaženstva, on će
trčati do telefona i obavještavati otimače da ju je pronašao? I tko su oni? Tko to radi protiv njih? Da li
je Uma imala piavo kad je spominjala neku tajanstvenu organizaciju kojoj je jako stalo da se o Staroj
Europi ne zna ništa? Kad god bi stigao do tog mjesta u mislima, Danu su potekle suze. Sve se
promijenilo i sve je postalo drugačije. Kad bi se barem mogao javiti Umi. Ona bi zasigurno znala što
mora učiniti. Ali, Uma je nesA.P./Ce-zJe tala i obavijena je zavjesama tajni. Sve što zna o njoj je da se
nalazi u Konyi i da ga tamo čeka. Vjerojatno se i ona krije od te iste opasnosti. Toga dana u Lengvelu
Danje morao donijeti tešku odluku. I donio ju je iako ni sam nije znao kako. Nastavio je hodati,
izgubljen u procjepu iz kojega se nije znao izvući ni na jednu ni na drugu stranu. Hodao je pustim
ulicama Lengvela, a zatim van, kroz polja i šume, pa opet na neku zapuštenu cestu. Nakon nekoliko
sati koji su proletjeli u bunilu, našao se u Zengovarkonvju. Već je pao mrak kad je pronašao neobičnu
travnatu čistinu na čijoj je sredini bio jedan poveći kamen. Zapravo, radilo se o stijeni visokoj oko
metar i pol koju je netko, iz tko zna kojih razloga, donio na ovo mjesto. Oko čistine bila su stabla
kestena. Tek je tamo malo došao k sebi i uspio razmisliti o svemu. Sjeo je u travu i naslonio se leđima
na stijenu. Vjerojatno je zadrije-mao, jer kad se trgnuo na nebu su već svijetlile mnoge zvijezde, a s
neba na zemlju se spuštalo crvenkasto svjetlo. Dan je polako ustao tražeći njegov izvor. Ugledao ga je
odmah. Iznad njega, malo na istoku, visio je Mjesec prekriven crvenom koprenom. Izgledao je poput
okrugle noćne lampe koju je netko zaprljao mrljom boje. Oblak? Ne, odmah se sjetio Dan, to nije
oblak. Pomrčina! Zadivljeno je promatrao okrugli Mjesec kako se bori s divovskom sjenkom koja ga
guši. Crvena boja prelazila je polako u smeđu, a zatim u sivu, da bi poslije nekoliko trenutaka ponovo
dobila krva-vocrvenu nijansu. Doista, na nebu se vodila velika bitka. Dan se nasmijao na ovu pomisao.
Isto takva bitka, jednako krvava i strašna, odvija se u njegovom umu. Sjenka se naginje nad njega i želi
ga progutati, a on i dalje svijetli očajnički pokušavajući zadržati unutarnji žar. Polako je podigao ruku
prema srcu i napipao kipić Boginje. Zavukavši ruku u džep, osjetio je kako kipić sada doslovce žari
energijom. Bio je gotovo vruć. Učinilo mu se da svojom energijom pomaže Mjesecu da se othrva
čudovištu. čvrsto ga je stisnuo i dalje promatrajući dramu na nebu iznad sebe. I tada se u njemu nešto
prelomilo. Ponovo je gledao svijet oko sebe nekim drugim očima. I mislio svoje misli nekim drugim
umom. Za trenutak, u njemu su živjela dva čovjeka: Danijel, izgubljeni mladić iz Hrvatske u beznadnoj
potrazi za izgubljenom ljubavlju i Dan, Uma-Haran iz Uma-Netha koji je tu ljubav izgubio. t/ača Stare
Europe
AP. /Cezeie

Uma-Haran je rekao: "Oduvijek je to tako. Podučili su me. Joha zvjezdoznanka me podučila. Dva
čudovišta na nebu proganjaju Sunce i Mjesec. Kad ih stignu, gutaju ih. Srećom ne za dugo jer ni jedno
od njih nema tijelo, samo glavu. Pa kad ih progutaju, Mjesec i Sunce brzo prođu kroz njihovo grlo i
oslobode se." "Ali, mene će ovo čudovište progutati cijelog", odgovorio je Danijel. "Za mene nema
izlaza." "Mjesec iznad tvoje glave isti je Mjesec koji nas je osvjetljavao prije mnogo tisuća godina",
nastavio je Uma-Haran. "Znaš li koliko puta je on prošao kroz grlo čudovišta? Nebrojeno puta. I uvijek
je preživio. I ti ćeš. Danas je teška noć. Joha bi rekla da je pogrešno odabran početak putovanja. Ali
opet, opasne stvari započinju se upravo u takvim trenucima. Noć za hrabrost i za ludost. Noć za velika
djela." "Kakva ja velika djela mogu učiniti sada?" očajavao je Danijel. "Ako i pronađem Zoru, što će biti
s Vedranom?" "Oh, Enoa. Zašto brineš o tome? Enoa je snažan poput nas. Još i snažniji. Vidjet ćeš." U
tom trenutku nešto je šušnulo pokraj njega, nedaleko stijene i Danijel je spustio pogled s Mjeseca u
agoniji. U svjetlu koje kao daje dolazilo iz same Zemlje stajao je jedan ženski lik. Danijel je trepnuo
nekoliko puta kao da pokušava otjerati sjenku sa svojih očiju. A onda je prepoznao lik ispred sebe.
"Uma! Ovdje si...", ushićeno je uzviknuo. Uz malo oklijevanje, kao da ga traži pogledom, Umin lik je
progovorio: "I stari i novi Dan... obojica ste tu... Saslušaj me, Dan. Prisjeti se pisma. Uvijek kad god ti
je teško, prisjeti se što sam ti napisala. Reći ću ti ponovo. Tvoja zaštita je otvoreno srce. Ne misli
previše. Budi pozoran i živi svaki trenutak za sebe. Što god se dogodilo, ne gubi nadu. Zoru ćeš pronaći
jedino ako budeš prema svemu otvorenog uma. Ako se prepustiš lažnim urlicima razuma, mislima,
strahu, tuzi pa čak i čežnji, možda ćeš je zauvijek izgubiti. Naići ćeš na prepreke, ali što god se
dogodilo, imaj na umu da si pod zaštitom Boginje. čuvaj je uz sebe. Moraš je vratiti onoj od koje sije
dobio." "Ali, Uma..." zamucao je Dan krenuvši korak prema prikazi. No, nije stigao do nje jer je
odjednom ugledao nešto drugo. S druge strane stijene nalazio se još jedan ženski lik. Nije jasno vidio
o kome se radi jer joj je zbog svjetlosti lice bilo blještavo. Ali, nije ni morao vidjeti. Znao je. "Zora",
prošaptao je. A Zora je stajala u neobičnom položaju uzdignute glave, ruku spuštenih uz tijelo i
dlanova otvorenih prema zemlji. Zatim je spustila glavu i nestala. Da je svjetlost bila samo malo
slabija, Danijel bi se zakleo daje vidio smiješak na Zorinom licu. Polako je obišao stijenu i rukama
pokušao pomilovati zrak u kojem je vidio Zoru. Vrhovi prstiju su mu treperili. Stijena, začuo je glas,
pogledaj stijenu. Okrenuo se i negdje na sredini kamena vidio lik iscrtan jednostavnim crtama. Bio je
crn ili mu se tako učinilo pod svjetlošću pomračenog Mjeseca. Drhtavom rukom dodirnuo je obris
položaja koji je upravo vidio u viziji Zore. Prožeo gaje osjećaj ushićenja. Ona je bila ovdje! Ona je
doista ovdje! Sve do ovoga trenutka kao da nije bio do kraja svjestan činjenice da Zora stvarno postoji
i da se kreće u istom svijetu i istom vremenu kao i on. Sve do sada bio je suočen s vizijama i
osjećajima. Ali, sada stoji pred crtežom koji je iscrtala njezina ruka. Bilaje ovdje, hodala je i plesala po
istoj travi na kojoj on sada stoji. Ovo je sveto tlo. Mjesto moći. Ljubav nam nikada ne prestaje govoriti.
Ali, koliko je mi zapravo čujemo, to ovisi o našoj sposobnosti slušanja. I koliko vidimo, ovisi o
sposobnosti gledanja. Glas je bio Umin, ali ovaj put Danje znao da mu govori Boginja. Ili je to možda
bila Zora? Nije znao. Ali, bilo mu je svejedno. Kroz sve njih govorila je ljubav. I dok se Mjesec u grču i
trzajima oslobađao stiska čudovišne sjenke, Danijel je skliznuo u san
upravo tamo gdje je stajao. Bio je to dug san bez snova iz kojega se probudio ukočen i pothlađen. Još
se jednom oprostio od crteža koji je pronašao na neobičnoj stijeni, a zatim krenuo dalje. Sljedećih
desetak dana prošli su u nekoj vrsti izmaglice. Pokušavao je ne misliti na budućnost. Ne misli previše.
Budi pozoran i živi svaki trenutak za sebe, napisala mu je Uma. Bio je pozoran i pronašao još crteža
najednom mjestu uz Tiszu. Odvezli su ga do Lepenskoga Vira s druge strane Dunava, u Rumunjskoj. I
tamo ih je našao. U kratkim trenucima ushićenja gotovo uvijek imao je vizije svjetleće figure kako Paša
Stare Europe A.P./Cezeie

pleše. Znao je daje to Zora koja je ovdje plesala. Iako nije mogao znati kada je to bilo, ti su ga trenuci
održali na životu. Zora je doista bila na tim mjestima. I to ne u davnoj prošlosti, nego sada, u ovome
vremenu. Tko zna, ako bude uporan, možda će se čak i susresti na sljedećem "mjestu moći"! Ali,
nakon toga, upravo gaje ta misao vratila u stvarnost u kojoj je Vedran odveden u nepoznatom pravcu.
Drže ga zarobljenog, a tko zna možda više i nije živ. Što god se dogodilo, ne gubi nadu, pisala je Uma.
Ali kako da ne gubi nadu kad ne zna ništa. Iz dana u dan voze ga slučajni namjernici koji ga, kad ga
ugledaju, uglavnom žele nahraniti. A on zbog svega ne može ni jesti. Cijelo vrijeme je u groznici
potrage istodobno se pitajući ne bi li bilo najbolje sjesti u avion i odvesti se u Konyu. Ili možda natrag
u Zagreb i o svemu obavijestiti roditelje i policiju? Zoru ćeš pronaći jedino ako budeš prema svemu
otvorenog uma. Ako se prepustiš lažnim urlicima razuma, mislima, strahu, tuzi, pa čak i čežnji, možda
ćeš je zauvijek izgubiti. Možda ju je već izgubio? Kako da zna nije li sve to skupa prekasno? Kako da
bude siguran? Znao je da su to ti "lažni urlici razuma". Ipak, bili su jaki, prejaki za njega. Pokušavao se
prepustiti i ponekad mu je uspijevalo. Ali, ponekad nije i onda bi plakao sjedeći uz rub ceste, sve dok
ga ne bi pokupila neka dobra duša i pokušala mu pomoći. Ali, njemu se ne može pomoći. Kroz sve ovo
mora proći sam. Naići ćeš na prepreke, ali što god se dogodilo, imaj na umu da si pod zaštitom
Boginje. čuvaj je uz sebe. Moraš je vratiti onoj od koje sije dobio. Vratiti Boginju... Da, ta ga je misao
uvijek ponovo pokretala na put. Dizao se i hodao, pa stopirao automobile i vozio se u smjeru daleke
Turske, skrećući s puta na svako staro mjesto kojeg se mogao sjetiti. Morao je vratiti Boginju onoj od
koje ju je dobio. Zori. I tako je stigao nadomak Sofie, uspio zaustaviti veliki belgijski šleper i ukrcati se
u njega. Vozaču je zahvalio i po običaju promrljao besmislice o svom putu u Istambul, a zatim mu
pokušao objasniti da prije toga ide u Karanovo te neka ga, ako zaspi, probudi, kod Plovdiva, tako da
može sići. Zatim je zašutio, možda malo plakao, i na kraju zaspao. "Gdje smo?" upitao je Dan vozača
naglo se podigavši iz ležećeg položaja. Bila je noć, a veliki se kamion upravo zaustavljao na dobro
osvijetljenom parkiralištu na kojem je već stajalo nekoliko desetaka jednako ogromnih vozila. "Ah,
dobro", rekao je vozač veselo, "Upravo sam te mislio probuditi. Prošli smo Svilengrad i vozimo se
prema prijelazu Andejevo. Turska granica." "Turska granica?" ponovio je Dan vozačeve riječi. "Ali, zar
nisam... zar me niste trebali probuditi kod Plovdiva? Što se dogodilo?" Vozač je samo slegnuo
ramenima. "Rekao si da ideš u Istambul. Što ti ja znam. Ovo ti je najbrži put za Istambul. Spavao si, a
ja sam zaboravio..." Dan gaje u čudu gledao uopće ne shvaćajući kako se to moglo dogoditi. Vozač nije
htio dalje pričati o tome. Uzeo je neke papire iz pretinca iznad glave i nehajno promrmljao da ga Dan
može pričekati ako ide do Istambula, ali se može i vratiti ako mu je tako volja. Zatim je izišao i počeo
se
protezati ispred kamiona. Bože moj, Karanovol pomislio je Dan. Propustio sam Karanovo. Što ako je
ona bila tamo? Što ako ona jest tamo?? Da se vratim...? Spustio je glavu i zagnjurio lice u šake. Što da
radi? I tada je odjednom osjetio velik umor. Ne, ne može se vraćati. To bi značilo još barem dva dana
lutanja po Bugarskoj. Ne, ako je suđeno da pronađe Zoru, onda će je pronaći bilo gdje. Istambul. Ići će
dalje za Istambul, a nakon toga za Konyu. I s tim mislima mu se glava razbistrila i osjetio je olakšanje.
Napokon i ovoj drami mora doći kraj. I tako je Dan krenuo dalje, prema Istambulu, još uvijek sam i još
uvijek uznemiren. Osjećao se izgubljen u stranome svijetu. Jedino što je imao bila je vjera u ljubav te
nejasni nagovještaji njegova srca. I da, topli kipić Boginje u džepu na grudima. Nadao se da će što prije
proći kroz Istambul i krenuti prema Konyi. Kad stigne tamo, sve će biti drugačije. Uma će znati što je
najbolje učiniti. Razmišljao je da krene ravno u zračnu luku, ali je od toga ipak odustao. Kad je već
propustio Karanovo, barem da posjeti Istambul. Iako, Istambul je, za razliku od ostalih mjesta koje je
morao posjetiti, bio velegrad. Kako će tamo, u ljudskom mravinjaku od desetak milijuna stanovnika,
pronaći bilo Puča Stare, Europe, kakvo mjesto moći? Ipak, mora pokušati. Tko zna, možda se dogode
neočekivane stvari. Pokušat će, a onda što prije u Konyu: mjesto ljubavnika, u grad u kojem je Uma, a
vjerojatno i Zora, grad u kojem ga, nadao se, čeka utjeha i olakšanje njegovoga tereta. Nakon otprilike
pola sata dočekao je povratak vozača sa smiješkom, što je ovome bilo vrlo drago. "Dakle, ipak idemo
za Istam-bul?" upitao gaje namignuvši mu. "Da", odgovorio je Dan. "Idemo za Istambul." "Pametno,
dečko, pametno", s odobravanjem je kimao vozač pok-renuvši motor. Ali, ni jedan ni drugi nisu znali
gdje je konačni cilj Danijelovog puta. Vozač je vozio prema Istambulu, a Dan je u mislima već bio u
Konvi. No, vrlo skoro morat će donijeti još jednu tešku odluku. Sudbina ga neće odvesti na sveto
mjesto božanske ljubavi, u Konyu, Ru-mijev grad. Ne, umjesto toga, za samo nekoliko dana njegov će
se cilj promijeniti. Da bi pronašao Zoru, morat će slijediti znakove i slutnje još tajanstvenije od onih
koje je slijedio do sada. Od njega će se zahtijevati potpuna predanost i povjerenje u vodstvo više sile
te skretanje na drugu stranu, do drugačijeg svetog mjesta i konačnog raspleta drame koja je počela
prije šest tisuća godina. 19 Sveta mjesta Stare Europe, 2003. godina Snovi R lesanje joj je oduvijek bilo
u krvi. Kad je htjela nešto reći, radije je to otplesala. Kad se veselila, voljela je plesati. Kad je bila
tužna, jednostavno je plesala. Pokreti njezinoga tijela bili su prirodni i spontani, a opet svaki bi mišić i
svaka stanica imali svoju ulogu. Ponekad joj se činilo daje ples jezik kojim govori njezino tijelo. A opet,
znala je da to nije u potpunosti tako. Jer i njezino je tijelo bilo samo instrument u nečijim rukama.
Nevidljivim, ali ipak stvarnim rukama. Ples je bio njezin život i nije se sjećala ni jednog jedinog
trenutka kad nije plesala. čak i kad bi mirno stajala, na izgled potpuno nepomična, njezin je dah
plesao na glazbu života. Udah, izdah, udah, izdah... čudila se kako drugi ljudi ne čuju taj ritam. Ta on je
cijelo vrijeme s njima! A tek srce... Njezino je srce bilo savršen ritmički instrument. Sposobno je za
divlji ritam kaosa, ali i za nježne, jedva čujne lirske otkucaje. čak i kad bi bila okružena potpunom
tišinom, čula je taj potmuli ta-dum, ta-dum - ritam života duboko u svojim grudima. I opet se čudila
onima koji nisu bili svjesni toga ritma. Kako je tako nešto moguće?
Duša. Stare> Europe, A.P.fozeie,

Kako čovjek može zaboraviti da u njemu bije takt kozmičkog života? To je kao da zaboraviš da si živ. I
doista, vrlo brzo je shvatila da mnogi ljudi ne znaju da su živi. Samo misle da je tako. I prolaze kroz
ovaj svijet poput mrtvaca koji nekim čudom hodaju, jedu i spavaju. Ali, ne plešu samo glume da plešu.
Netko ih, poput lutaka, pokreće nevidljivim koncima. Samo, kod pravih lutaka konci su pričvršćeni za
njihove drvene udove, a tim ljudima, nesvjesnim svoga postojanja, konci zadiru duboko u njihov um
pokrećući njihove misli i osjećaje. Ona nije bila takva. Nikada nije plesala po nečijem diktatu. Njezin
ples je uvijek bio sasvim njezin, poseban i neponovljiv. Uzalud su se trudili naučiti ju pravilima
trbušnoga plesa. Ona ih je svladala u jednom danu, ponovila i najteže vježbe otprve, a zatim ih s
prezirom odbacila ili ponekad uklopila u svoju plesnu igru. Njezin je stric ispočetka bjesnio i korio ju,
ali je na posljetku shvatio da od toga nema koristi. Zora se nije mogla uklopiti u šablone. Ona će ili
propasti ili postati nešto posebno, nešto što plesni svijet još nije vidio. Zora je bila Plesačica s velikim
početnim slovom. To je bilo jasno svima koji su je ikada vidjeli kako pleše. Ona nije plesala samo
tijelom. Oko nje su titrali valovi svjetlosti i energije. čak i ako ih ljudi nisu mogli vidjeti, sasvim su ih
dobro osjećali. Neki nisu mogli odvojiti pogled od nje, a drugi su odmah zatvarali oči prepuštajući se
unutarnjem doživljaju. Kasnije, kad bi ih otvorili, rekli bi daje ples bio savršen iako ga uopće nisu
gledali. Zora je, rekli su, plesala u njihovom umu. Oči nisu bile potrebne za doživljaj takvoga plesa. Kad
bi nekoga od tih ljudi pitali što su doživjeli, oni bi se samo smiješili i razmijenili značajan pogled sa
Zorom: kao da dijele neku tajnu koju nikome ne mogu otkriti čak i kad bi htjeli. Možda je Zora znala
što su doživljavali, ali ako jest, o tome nikome nije ništa govorila. A što bi i rekla? Sve što je imala za
reći, rekla je plesom. Međutim, iako je ples bio najznačajniji dio njezinog života, Zora je imala još
jednu posebnost. To su bili njezini snovi. Sanjala je mnogo i često. Ali, gotovo uvijek su to bili snovi o
mjestima i ljudima koje nikada nije ni vidjela ni upoznala, a nije ni znala postoje li oni uopće ili su
samo plod njezine mašte. Sanjala je malene drvene kuće, hramove u pećinama, plavetnilo mora i
visoke livade na kojima je plesala. U snovima je ponekad jasno vidjela lica dragih ljudi i osjećala kako
ih beskrajno voli. Ali, čak i kad bi čula njihova imena ili ih njima zazvala, nije znala tko su i u kakvom su
odnosu s njom. Ti su je snovi ispunjavali srećom, ali su je i uznemiravali. Osjećala se izgubljenom. Kao
da je jednom davno nešto imala - nešto lijepo, dobro i duboko - a onda na to zaboravila. Svijet koji je
sanjala u svojim snovima bio je bolji i ljepši od onoga u kojem je morala živjeti. Zbog toga je ponekad
mislila daje upravo svijet snova njezin stvarni svijet, a ne ovaj u kojem nema njezinih roditelja, a ni
nikoga koga bi stvarno voljela. Da, ta "stvarna ljubav", pripadnost i slatka čežnja za nekim kome se
potpuno preda-ješ, to je osjećala samo u snovima. Nikada na javi. I dok su njezine vršnjakinje odavno
okusile ljubav, i onu osjećajnu i onu tjelesnu, Zora ju je živjela samo u svojim snovima. Ali, nikada nije
žalila zbog toga niti osjećala da nešto propušta. Ona je možda bila djevica u svijetu u kojemu je tako
što gotovo smiješno biti, ali u svojim snovima bila je nešto sasvim drugo. Tamo, u svijetu za koji nije
znala da li je izmišljen ili stvarniji od jave, ona nije bila samo Plesačica. Bila je i Ljubavnica. Počela je
sanjati Ljubav još prije nego je dobila prvu menstruaciju. Sanjala je dodire, nježne i lagane, ali i divlje i
strastvene. Sanjala je muška i ženska tijela i znala sve o njima. Vidjela je dublje i dalje od tjelesnosti i
osjećala tanahne pokrete energije iza njih. Još više, vidjela je i dalje od toga, preko granica osobnosti,
sve do duše koja nema ni muška ni ženska obilježja. Sanjala je kako daje i prima ljubav od mnogih, a
opet svaka je ljubav bila ista i samo jedna. Kad je zagrlila nekog, grlila je cijelu osobu, a ne samo
njezino tijelo. I nije bilo važno kakva
obilježja to tijelo nosi. Muškarci ili žene, njoj je bilo svejedno. U svakom se biću mogla pronaći samo
ako bi podijelila ljubav s njim. Da, u svojim snovima Zora je bila savršena Ljubavnica. Neke od tih
snova ljudi bi nazvali razvratnima jer ljubav nije bila ograničena na jednu osobu, već se širila s tijela na
tijelo poput valova na površini vode. Ali, drugi snovi, jednako tako uzbudljivi i ljubavni, bili su prepuni
nježnosti i blagosti. Ponekad bi joj u snove došla jedna duša koju bi prepoznala. Bila je u muškom
tijelu koje je savršeno odgovaralo njezinom ženskom. Njegove oči bile su ponori u kojima bi se
izgubila, a njegove ruke ljestve spasa po kojima bi se popela natrag u stvarnost. Stvarnost snova, ali
ipak stvarnost. I dok je u drugim snovima tjelesna ljubav pofa Stare, uut°ope> r nekad bila divlja i
neobuzdana, s ovom je dušom za ekstazu bio dovoljan samo jedan dodir. A kad bi se to dogodilo,
njezino bi tijelo potreslo nekoliko snažnih i dugih orgazama i san bi se pretvorio u vatromet crvenih i
plavih valova na kojima bi još dugo plovila, potpuno nesvjesna bilo čega drugoga. Kad bi se probudila,
krevet pod njom bio bi mokar od sokova koji bi se izlili iz nje. Ali, upravo zbog te snage doživljaja nikad
nije provodila dugo vremena sa svojim tajanstvenim ljubavnikom. Počela je osjećati kako joj nedostaje
i s vremenom se taj osjećaj pretvorio u čežnju, a čežnja u tugu koju nije mogla sakriti ni na javi. A
onda se, prošle godine, dogodila plesna vizija nakon koje ništa više nije bilo isto. Iako nikada više nije
vidjela tajanstvenu ženu s kojom je plesala prvi put, doživljaji su, iako drugačiji, svaki put bili jednako
snažni. Nakon "plesne molitve" s kojom je od toga trenutka svaki put počinjala i završavala svoj Ples,
otkrila je mnoge druge jednostavne položaje poput zemlje, vode, vatre i zraka. Svaki put ih je ucrtala
na neki kamen ili stijenu. Za njegove oči, uvjeravala je samu sebe. Možda će ih pronaći. Plesala je na
mjestima sa starom energijom. često su to bila mjesta odbačena i napuštena od ljudi. Ponekad su za
njih bile vezane neobične legende. Vještice i vještaci, govorio je narod, nekad su se skupljali na njima.
I gle čuda, i oni su tamo plesali! No, Zora se nije obazirala na negativne primjese narodnih legendi. To
joj nije bilo važno. Ona je ta mjesta osjećala duboko u sebi i zato ih je posjećivala. Tijekom samo jedne
godine obišli su nekoliko država, od Mađarske do Ukrajine, a u svakoj od njih je pronašla barem dva ili
tri stara mjesta. Ponekad bi ona doista bila povezana s povijesnim ili arheološkim nalazištima, a
ponekad ne bi. Zora je na njih odlazila i danju i noću. Njezino omiljeno vrijeme bilo je ujutro, baš u
skladu s njezinim hrvatskim imenom. Ali, ponekad bi dolazila i noću plešući pod svjetlom punoga
mjeseca, bosa i raspletene kose. Ako ju je netko vidio, vjerojatno je pomislio da su se stara vremena
vratila i da na poljima i livadama ponovo obitavaju vile i boginje. r A.P./CezJe Možda je tako i bilo jer
Zorina iskustva su bila tako snažna da joj se ponekad činilo da nisu njezina niti ljudska. Njezini snovi su
se također promijenili. Zapravo, od trenutka kad je otkrila Ples, snovi i plesanje postali su jedna
cjelina. često nije znala da li je nešto odsa-njala ili otplesala. Kroz njezinu svijest prolazili su rituali i
obredi. Sudjelovala je u njima, ponovo, baš kao stoje - to je s vremenom postalo sasvim jasno -
sudjelovala nekada. Jer, Zora nije više sumnjala da je njezin osjećaj posebne misije stvaran. Nešto je
zaboravila, nešto jako važno, i sada se toga, na svu sreću, prisjeća kroz snove i ples. Jednom je tako
sanjala-plesala viziju obreda u kojem je ona imala glavnu ulogu. Bila je naga, a oko nje muškarci i
žene, oskudno odjeveni, ali pokrivenih spolovila. Nije joj bilo neugodno. Štoviše, osjećala se uzvišeno.
Bila je jedna od njih, a ipak, u tom je trenutku zauzela položaj Stvoriteljice. Stajala je u središtu kruga,
uzdignutih ruku i izbačenih grudi. Njezini su ljudi plesali oko nje. Isprva lagano, a zatim sve snažnije.
Pjevali su himnu posvećenu Njoj. Jer ti si prva i posljednja,
najvažnija i beznačajna. Obožavana si i prezirana, Štovana i odbačena. Svaku riječ, polagano
izgovorenu, ljudi su popratili pokretom prihvaćanja ili odbacivanja. Krug se polako sužavao i
približavao njoj, a ritam pjesme je postao brži. Tvoje je tijelo svakome na raspolaganju, I a opet
pripadaš samo jednom. Predaješ se i daješ svakome, a opet si svetica pomazana s neba. Majka si i
supruga, djevica nikad dodirnuta, žena koja rađa i ona koja besplodna umire. Duša Stare A.P. /CezJe,

Sada je krug ljudi oko nje bio sasvim blizu. Tijela su se dodirivala, a neki su odbacili svoju odjeću i bili
nagi poput nje. Glasovi su postali snažniji i glasniji. Roditeljica svoje majke i svoja vlastita kći. Stvorena
od muškarca, ali prva koja je postala. Svome ocu majka, svome ocu supruga, Svome mužu sestra,
svome mužu kći. Svome sinu žena, svojoj kćeri ljubavnica. Njihov dah sada je bio blizu. Njihove riječi
postale su šapat, a bezbrojne ruke dodirivale su njezino tijelo. Svaki centimetar njezine kože bio je
dodirnut, pomilovan i blagoslovljen poljupcem i dodirom jezika. Stajala je među njima, sada više ne
ona, već Ona. Pretvorena iz žene u Boginju, iz ljudskoga tijela u božansko. Dugo, dugo je trajala
njezina ekstaza. Ona i dalje traje samo se jedan dio Nje ponovo odvojio i postao Zora. Još uvijek je
stajala, mokra i iscrpljena, uzdignutih ruku među njima koji su je štovali. Rekla je: Neka uvijek bude
tako; neka me vaša tijela štuju. Radujte se, jer ja sam s vama. Oduvijek, prije početka i poslije kraja.
Veličanstvena i bijedna, prezrena i slavljena, Inana, vaša voljena. I tako je, malo-pomalo, Zora postala
svjesna svojih korijena u davnoj prošlosti. čitala je knjige koje su govorile o starim civilizacijama i
prepoznala ih iz svojih snova i vizija. Nije bilo sumnje: one su dolazile iz tog vremena. Ako su istinite,
onda je ona zasigurno bila svećenica Boginje, Velike majke i Stvoriteljice. Što bi drugo mogla biti? Jer,
ta sjećanja su bila tako živa i stvarna da je java u usporedbi s njima izgledala blijeda. No, usprkos svim
tim spoznajama, mnoga su pitanja ostala bez odgovora. Ako se i prisjeća nečega što je doživjela u
nekom drugom tijelu, koja je korist od toga? čemu služi to prisjećanje i što bi ona s tim morala učiniti?
Istodobno s vizijama i prisjećanjem, čežnja je u njoj rasla. Njezin se tajanstveni ljubavnik i dalje
pojavljivao u kratkim i snažnim bljeskovima sjećanja. Da lije to duša koju je voljela tako snažno daje
sve u usporedbi s tim nevažno? I hoće li tog čovjeka - a na tu se pomisao stresla od uzbuđenja odista
sresti jednoga dana? Nadala se da hoće. Ali, nije znala gdje i kada. Također, ono što ju je najviše
izluđivalo bila je činjenica da ne zna kako ubrzati ili potaknuti taj susret. Što može učiniti osim
ostavljati iza sebe tragove svoje nazočnosti, crteže plesa i svojih vizija? Kako je vrijeme prolazilo, sve je
više osjećala neki pritisak. Vrijeme je teklo i trenutak susreta se približavao, ali nije bilo nikakvih
vanjskih potvrda za to. U njoj je rastao nemir. Nešto će se dogoditi, a ona nije znala što. Nije mogla
ništa učiniti, već slijediti svoj put. Negdje je pročitala rečenicu koja ju je duboko dirnula: "Mnogi traže
ljubav putujući po svijetu. Ali na posljetku, kakva god da im je sudbina, uvijek ljubav pronađe njih, a
ne obrnuto." U toj je staroj mudrosti pronašla nadu. "Hajde onda, pronađi me", govorila je sama sebi.
"Pronađi me, ljubavi moja, i ja ću pronaći tebe." Ljubavni snovi, nevjerojatni snovi puni strasti i
predanja i dalje su se nastavljali. Štoviše postajali su sve žešći i snažniji. Energiju skupljenu u njima,
energiju tisuća i tisuća orgazama, pretočila je u ples. Njezini nastupi bili su bolji nego ikada pa se za
nju nadaleko pročulo. Pozivi su stizali sa svih strana, a honorari su rasli. Njezin je ples Duša. Stare>
Porobe uzbuđivao i raspaljivao maštu kako muškaraca tako i žena. Kao plesačica, bila je na vrhuncu
svoje karijere. A kao žena, postala je utjelovljenje senzualnosti i ljubavi. Promatrajući ju, malo tko bi
povjerovao da njezino tijelo nikada nije bilo milovano i da njezine usne nikada nisu doživjele
strastveni poljubac. Jer, bilo je dovoljno da se pojavi na pozornici i mnoga su tijela već drhtala od
uzbuđenja. Samo slutnja njezinog ljubavnog umijeća bila je dovoljna da pokrene vatru strasti. Jer, sva
njezina ljubav i sva njezina čežnja pretvorena je u pokret. Zora je prestala plesati i postala je - Ples. 20
Konya, Turska, zima 2003. godine Plesačica rina i Janosz sjedili su u sredini malog amfiteatra. Oko njih
se, u polutami, gužvalo još stotinjak ljudi iako je prostor mogao udobno primiti tek polovicu njih. Bila
je to podrumska prostorija koja je nekada služila kao prostor za kazalište, ali je sada bila izvan
uporabe. Zapravo, ovo je okupljanje bilo polulegalno, kao i svi nastupi Plesačice. Arina nije do kraja
razumjela sistem po kojem su se ti nastupi odvijali, baš kao ni način na koji se širio glas o njima.
Očigledno se radilo o priči koja je išla od usta do usta jer nikakvih plakata ili javnih objava u Konyi nije
bilo. Kao i uvijek, a Arina je već prestala brojiti koliko puta je došla promatrati ples, prostorija je bila
krcata. Ljudi su sjedili na zapadnjački način, a to znači da su muškarci i žene bili slobodno pomiješani
bez nekog određenog pravila. Stolci su bili prilično natisnuti jedan na drugi pa je došlo do neizbježnih
međusobnih dodira, a oni koji su došli kasnije, morali su stajati ili sjesti na pod. U uobičajenim
okolnostima Arina bi se u takvim uvjetima osjećala neudobno. Međutim, na ovome je mjestu
neugoda nekako nestajala. Usmjerenje pozornosti na Plesačicu bilo je tako snažno daje nikakve Duša
Stare Europe, A.P.fozJe,
smetnje sa strane nisu mogle omesti. Tako je bilo i sada. Jedina razlika je bila u tome što je po prvi put
dovela Janosza na ovo okupljanje pa je isprva mislila kako će joj njegova nazočnost smetati. Ali, nije
bilo tako. Janosz se vrlo pristojno, i bez naznaka da o bilo čemu želi raspravljati ili iznositi svoje
mišljenje, prepustio događaju. Na posljetku, i njega je to jako zanimalo. U određenom smislu Arina je
pretpostavljala daje zbog toga došao u Konyu. Njezine sumnje u njegove motive s vremenom nisu
postale manje, ali ni veće. Ponašao se poput dobrog prijatelja i ni na koji način nije pokazivao da ga
Plesačica zanima više od onog što bi se moglo očekivati. Svejedno, Arina je prije nekoliko dana vodila
razgovor s jednom od "prijateljica". Nazočnost bivšega katoličkog svećenika u blizini Arine bila je od
samog početka razlog za oprez. Ako bi se pokazalo da Janosz doista radi za nekoga, susret s
Plesačicom mogao bi se pokazati rizičnim. No ionako ga nisu mogle držati podalje od toga. Janosz je
zasigurno mogao i sam doći na isto mjesto. Iako se vrijeme nastupa nije objavljivalo unaprijed i nikad
se nije znalo kad će biti sljedeći, nastupi su nekako bili javna tajna. Trebalo je samo malo strpljenja i
pokoja riječ na pravom mjestu i čovjek bi vrlo lako pronašao put do Plesačice. Primjerice, na ulicama
Konye uvijek je bilo ljudi koji su turistima nudili ulaznice za tradicionalni ples Mevlevi reda, takozvanu
semu. Posebice sada, u prosincu, kad se slavio rođendan Mevlane Rumija. Sve što ste trebali napraviti
je prodavaču ulaznica reći da vas zanima drugačiji ples i da ste čuli da se u Konyi može vidjeti
Plesačica. Prodavač bi vas procijenio pogledom te možda isprva samo slegnuo ramenima i rekao da ne
zna ništa o tome. Naravno, to bi rekao na turskom tako da ga Janosz vjerojatno ne bi razumio. / .li, ako
bi se pojavio sljedećeg dana i možda još treći ili četvrti put, tada bi zasigurno dobio točnu obavijest o
tome gdje i kada može vidjeti nastup Plesačice. Sve u svemu, nije bilo smisla držati Janosza podalje od
nje. Zbog toga gaje Arina prvom prigodom povela sa sobom. Sada su oboje sjedili i bez daha
promatrali kako mlada žena na improviziranoj pozornici, uz plačuće zvukove neja*, pleše neobični
trbušni ples koji je bio kombinacija nepomičnosti i nevjerojatnog di-namizma. Stajala je potpuno
mirno što znači da su joj koljena i ra* Nej - tradicionalni turski instrument nalik flauti mena bila
nepomična. Ali ono između, bokovi i trbušni mišići, izvijali su se i previjali u najneobičnijim ritmičkim
obrascima. Oči su joj bile zatvorene, a lice je odavalo potpunu predanost onome što čini. Pozornica
oko nje nije bila glamurozno uređena. Štoviše, u usporedbi s orijentalnim šarenilom koje je
prevladavalo na gotovo svim drugim mjestima u Konyi, moglo bi se reći daje scena bila siromašna. Tek
nekoliko tradicionalnih čilima i jastuka nemarno prebačenih preko ostarjeloga kauča. Na zidovima oko
pozornice nije bilo sveprisutnih islamskih obilježja, već su oni bili obloženi tkanim prostirkama s
prepoznatljivim obojenim motivima. Kad ih je prvi put vidjela, Arina se morala nasmiješiti. Izgledali su
poput pojednostavljenih šara na ćilimima, ali su bili stariji. Naravno, potjecali su iz ?atal Hiiyiika samo
se netko potrudio da ih ponovo oživi i to u bojama i veličinama kojih na izvornim nalazištima nije bilo.
Ali, sve to nije bilo važno jer oči promatrača nisu ni za trenutak napuštale glavni lik ove predstave -
Plesačicu. Bilo je prirodno, poput disanja, gledati samo nju. Svaki njezin nastup bio je jedinstven i
drugačiji od prethodnoga. Ponekad bi nastupala sama, a ponekad bi joj se pridružile druge žene, rjeđe
i muškarci. Jednom, bilo je to drugi put da ju je Arina posjetila, Plesačica uopće nije plesala. Sjedila je
na pozornici i mirno promatrala kako ljudi slušaju glazbu. No, čak je i sama njezina nazočnost bila
dovoljna da se počnu događati neobične stvari. Vrlo skoro netko bi u publici počeo glasno plakati ili se
smijati. Tu i tamo začuo bi se i pokoji vrisak, a na mnogim licima vidjeli su se tragovi snažnih
unutarnjih doživljaja. Vidjevši taj prizor, Arina je odmah shvatila što se događa tim ljudima. Bili su to
znakovi prisjećanja. Na neki neobičan način Plesačica je u ljudima poticala sjećanje na davno
zaboravljene događaje. Zapravo, bili su to događaji koji nisu pripadali ovom vremenu, već nekom
drugom, davno prošlom. Teško je bilo reći što su ti ljudi doživljavali, ali svakako je bilo dovoljno snažno
i stvarno da ih privuče ponovo. Plesačica im je otkrivala svijet za koji nisu ni znali da postoji. Iako im
nije ništa objašnjavala - Arina do sada nije čula ni jednu riječ
od nje - bilo je očigledno da je mnogi smatraju učiteljicom. Govorilo se daje mnogima pokazala smjer
kojim trebaju ići u životu, otkrila im skriveni smisao loših događaja i ukazala im na viši smisao svega
što su do sada činili. Od nje su ljudi odlazili proDuša Stare, Europe* A. P. /Ce,ze>&,

mijenjeni, a sve što je ona na izgled činila svodilo se na ples. Međutim, promatranje toga plesa bilo je
snažnije od slušanja bilo kakve po-duke ili propovijedi. Plesačica je pričala priče svojim tijelom. Njezini
su pokreti bili poglavlja u nenapisanim knjigama. Njezine su ruke oslikavale kozmičke prizore, a noge
slijedile stare, davno zaboravljene ritmove. Njezino je tijelo bilo hram u koji su se smjestili svi bogovi, i
stari i novi; u njezinom je plesu živio cijeli svemir baš kao i priča o njegovom nastanku, smislu
postojanja i konačnom nestanku. Njezin je Ples bio savršenstvo. čak i onda kad ga nije plesala, čak i
onda kad je bila nepomična, sve je oko nje titralo energijom koja nikoga nije mogla ostaviti
ravnodušnim. Bilo je dovoljno promatrati ju neko vrijeme i u čovjeku su se počela buditi neka davna
sjećanja. Njezino tijelo i sve što mu pripada bilo je već viđeno na ovome svijetu. Oči svakog
promatrača koji je dolazio već su vidjele Plesačicu. I to ne jednom jer ona je bila u mnogim tijelima i
mnogim životima. Pojavljivala se, iznenada i neočekivano, u tijelima žena i muškaraca, i to onda kad
su se prepustili jedinom stvarnom razlogu za život - ljubavi. Dolazila je među nas i boravila s nama
onda kad smo odbacili sve ograde, sve sumnje, sebične interese i osobne potrebe; onda kad više
nismo bili usmjereni na sebe, već na druge; onda kad smo doista i u potpunosti postali ljubav. U
silnom nizu života kroz koji prolazi duša, teško da se nije pojavio barem jedan trenutak takve potpune
ljubavi. A ako je bio samo jedan, tog jednog bi se duša prisjetila pri pogledu na Plesačicu i njezin Ples.
I zato, tko god bi došao, odlazio bi promijenjen prisjećanjem na taj čarobni trenutak kad je Boginja
oživjela u njemu ili njoj. Naravno, nitko nije spominjao Boginju. Nije za to bilo potrebe. Ali, čim ju je
ugledala, Arina je znala: to je žena u kojoj se nalazi Ona. Jasno da je spadala među probuđene; Arina
je to odmah vidjela osjetivši slobodu njezinog odlučivanja. U Plesačici nije bilo tragova ovisnosti ili
uvjetovanosti. Ta je žena bila slobodna činiti ono što želi. I činila je. Mijenjala je svijet svojim Plesom. I
sad, kad je samo ovlaš bacila pogled na Janosza, Arina je vidjela promjenu na njegovom licu. I on je to
osjetio, naravno. Nije važno da li je netko katolik ili musliman, svi će osjetiti istinu ako ih se s njom
suoči. Riječi nikada ne bi imale takvu snagu. Mogla je Janoszu godinama objašnjavati ono stoje sada
osjetio u jednom jedinom trenutku, a to do njega uopće ne bi doprlo. Sada jeste. Znala je to čak i prije
nego je ugledala kako suze teku niz njegove obraze. Ono čega se je plašila bilo je njegovo tumačenje.
Kad iskustvo prestane, javit će se intelekt i pokušati putem analize svrstati doživljeno u već poznate
okvire. Ako iskustvo bude samo malo izvan tih okvira, postoji mogućnost da će se okviri malo
rastegnuti da bi prihvatili nove spoznaje. To je bio najidealniji način učenja: širenje iskustva malo-
pomalo da bi intelekt postupno mogao prihvatiti istinu. Ali, ako je doživljaj poprilično izvan
dosadašnjih životnih obrazaca, postoji mogućnost da se intelekt pobuni i jednostavno počne
odbacivati doživljaj ma koliko on bio stvaran i istinit. Arina je znala da će Janosz prihvatiti iskustvo, ali
plašila se da će pogriješiti u njegovom tumačenju. Nije bilo teško skliznuti u pogrešno razmišljanje o
osobnoj snazi Plesačice. Ako se u njezinoj blizini događaju neobična iskustva, onda mora da ih ona
proizvodi. To je najčešća stranputica suvremenog uma. Zapravo, to je stranputica "osvajačke" religije
koja uvijek traži spasitelja. Janosz će Plesačicu vidjeti kao Proročicu i usmjeriti svoju pozornost na nju
umjesto na iskustvo koje mu je pružila. Zane-marit će Boginju, i vidjeti samo ženu. Arina je na tu
pomisao uzdahnula i ponovo se prepustila promatranju plesa.
Strast. To je ono što je vidjela. Potpunu, posvemašnju i divlju strast. Boginja na pozornici pozivala je na
seks, na predanje, na tjelesnost. Njezini su bokovi divljali, a oskudna marama oko njih u bljeskovima je
otkrivala bijelu senzualnost bedara. Upravo tamo, ispred stotinu i više žena i muškaraca, uglavnom
lokalnog stanovništa s ponekim zapadnjakom umiješanim među njih, Plesačica je vodila ljubav. Jer, što
bi to drugo moglo i biti? Davala se i nudila, tražila i otvarala. Ples njezinoga tijela nije se ograničio
samo na vanjske mišiće. Arina je jasno vidjela što ona čini: plesala je svojom utrobom. Prije svega
plesala je svojom ženskosti. Mišići njezine vagine grčili su se i stezali, pretapali se jedan u drugog,
opuštali se i otvarali, a zatim stisli kao da ih nitko nikada neće razdvojiti. Arina je znala da bi ti mišići,
kad bi se između njih našao muški ud, mogli stisnuti tako jako da izazovu bol. A mogli bi se obaviti oko
njega poput živoga tijela, milovati ga iznutra poput ruke ili jezika dovodeći muškarca do vrhunca
ekstaze, do osjetilnog blaženstva kakvog većina muškaraca uopće ne Duša 6 Care može ni zamisliti.
Ali, sve to publika nije vidjela. Bio je to unutarnji ples. Ono što su oni vidjeli bilo je njihanje bokova i
izvijanje poželjnog ženskog tijela. Nevidljivi pokreti unutrašnjosti, koje je Arina prepoznala jer je o
njima sve naučila od Iše, dodavali su tanahnu energiju koja je isijavala iz Plesačice poput svjetlosti iz
zvijezda. Tada, baš kao i u svim trenucima prije toga, Arina se zapitala ključno pitanje: Može li to biti
Zora? Mogla bi, naravno. Jer, iako su se rastale u trenutku kad je Zora pred sobom imala još mnogo
stepenica do slobode, u međuvremenu se moglo mnogo toga dogoditi. Kao što je Arina zaboravila
neke stvari na putu kroz vrijeme, tako ih se Zora mogla prisjetiti. Mogla je postati slobodna i bez
pomoći bilo koga sa strane. A opet, Arina se nadala da će, kad ju jednom sretne, ipak moći prepoznati
svoju nekadašnju unuku. Plesačica nije pokazivala nikakvih znakova da prepoznaje Arinu osim jednog
dugog pogleda pri prvom Arininom dolasku. Ali to je mogao biti pogled kojim jedna slobodna duša
potvrđuje drugu. Baš kao i Arina, druge oslobođene bile su sposobne proniknuti u skrivene probleme
onih koji to nisu, u njihovu povijest i podrijetlo. Ali, jednom kad je prisjećanje bilo završeno, tada je taj
kanal spoznaje bio zatvoren. Izravni razgovor nije dolazio u obzir jer se njime ionako ništa ne bi
riješilo. Ako je ovo Zora, onda će priča završiti dolaskom Dana. Ako nije, tada ionako ništa što bi njih
dvije jedna drugoj rekle ne bi bilo važno. I tako je Arina, iako je pronašla Plesačicu i u potpunosti
razumjela njezinu trenutnu ulogu, ostala i dalje u sumnjama oko njezinog pravog identiteta.
Neizvjesnost se nastavljala, a po svemu sudeći neće se riješiti sve dok se Dan ne pojavi u Konyi. "Bilo
je doista zanimljivo", rekao je Jano°z nakon nastupa dok su šetali pustim ulicama. Bilo je prohladno,
ali ne i neugodno. Godio im je svježi zrak. "Ali, što se tiče duhovnosti, vrlo sumnjivo." Arina gaje
poprijeko pogledala. "Znala sam da ćeš tako nešto reći. Jednostavno sam znala! Mislim da bi se morao
više prepustiti unutarnjim osjećajima, a analizu ostaviti na miru. Samo ti škodi." "Ali, kako da ne
analiziram", bio je uporan Janosz. "Što god to tamo bilo, mislim da nije približilo ljude Bogu." Arina je
samo odmahnula glavom, ali to nije spriječilo Janosza da nastavi. Očito se dogodilo upravo ono čega
se Arina plašila: iskustvo je bilo prejako i sada je intelekt tražio svoje. "Na pozornici je bila privlačna
mlada žena koja je plesala vrlo senzualno budeći u ljudima tjelesnu strast. A tjelesna strast je smetnja
u smirivanju uma. Ni jedan od muškaraca koji su bili tamo neće večeras moći moliti ili kontemplirati o
Bogu." "Ne, neće, slažem se", odgovorila je Arina. "Neće. Ali će zato voditi ljubav sa svojim ženama
tako kao što možda nikada u životu nisu! I to je put do Boga, znaš." Janosz je na trenutak ostao bez
riječi, dok se Arina morala nasmijati učinku svoje vlastite ironije. Ali, to gaje zaustavilo samo na
trenutak. "To je možda put do Boginje", uspio se snaći, pa čak i nasmijati. "Ali, Arina, zar se ne
možemo
već jednom složiti da su tjelesne želje suprotne doživljaju unutarnjega mira?" "Ne, dragi moj Janosz.
Oko toga se nikada nećemo složiti jer to jednostavno nije istina. I stoje najvažnije, ti to znaš.
Primjerice, sigurna sam da si tamo unutra doživio nešto više od tjelesnih želja, zar ne?" Janosz je
zaustio da se pobuni, ali nije ništa rekao. Licem mu je preletjela sjenka koju je Arina zapazila, ali je nije
mogla protumačiti. Očekivala je da će podsjećanje na iskustvo tijekom nastupa biti oslo-bađajuće i
izazvati nježnost i otvorenost. Ali, ovaj grč na Janoszevom licu upravo je suprotan tome. Zar je opet
pogrešno procijenila ovog čovjeka kojega smatra svojim prijateljem? On nije oslobođen, u to je
sigurna. A opet, jedini je čiji joj osjećaji i misli ostaju nepoznati. Sto to kriješ u sebi, Janosz Molevy?
Zbog koga ili čega si plakao tamo unutra? Neko vrijeme su šutjeli, a zatim je Janosz prekinuo tišinu
govoreći tihim glasom u kojem je Arina prepoznala naučenu kršćansku doktrinu koja je, usprkos širini
Janoszevog obrazovanja, uhvatila duboko korijenje u njemu. "Ženski vid božanskog nije mi nepoznat.
Ljudima je uz Boga Oca potrebna i nebeska Majka. Biblijski je Bog jedan jedini i istina je da o njemu
govorimo kao o Ocu. Ali, Bog nije samo muškarac. Iz Biblije je očito da su i muškarac i žena stvoreni na
sliku i priliku Duša Stare, Europe A.P.

Božju. I žena je slična Bogu. Ali, Bog nije ni muško ni žensko. Mi ga ne možemo obuhvatiti svojom
gramatikom. On je izvor muškosti i ženskosti, očinstva i majčinstva. Nemam ništa protiv da se Boginja
doživljava kao Majka. Ali, jednostavno ne razumijem tu zamisao o Njoj kao ljubavnici. To je nemoguće.
Bogohulno je. Vraća nas u tijelo, u materijalni svijet. čini ga važnim i time nas zavodi. Kad ti ne bi bila
tako alergična na to, rekao bih daje to đavolja zamisao." Iako je obećala sama sebi da neće reagirati
na moguće provokacije od strane Janosza, Arina je sada odlučila drugačije. Možda je vrijeme da bude
oštrija, odlučnija. Ako su oni koji stvaraju takve doktrine u stanju nazvati njezine stavove bogohulnima
i štetnima po čovjeka i svijet, zašto se ona stalno od toga suspreže? Njezin svjetonazor dao je
čovječanstvu tisuće i tisuće godina mira, a njihov je svijet zavio u crvenu boju krvi i crnu boju smrti.
Tko im daje pravo da govore o moralnosti i istini? Odlučila je biti oštra, ali je ipak počela gotovo blago
dopuštajući svome glasu da postupno postaje sve jači i žešći. "Svijet je dinamično mjesto. Okreće se i
vrti. To je znak njegovog života. Ali, postoji mjesto koje je savršeno mirno usred svega toga. Vi
muškarci, i vaše religije i duhovnosti, oduvijek ste tražili to mjesto misleći da ćete ga pronaći ako se
odreknete svijeta. Ali, to nije točno. čak je suprotno istini! Jedino se u virovima i slapovima života
može prepoznati mirna točka iz koje sve drugo izvire. To je znao mudrac kojega ovdje štuju, Rumi. Svi
mistici to znaju. Boginjine svećenice su to znale. Jedino vi, arogantni i nadmeni predstavnici osvajačkih
religija prodajete puku zamisli o asketizmu i odricanju, kupate se u svojim uzvišenim mislima o duhu
bez tjelesnosti. Reći ću ti nešto, moj dragi prijatelju: nema duhovnosti bez tjelesnosti! Zapamti to jer
inače si izgubljen. Inače ćeš zauvijek tražiti i nikada nećeš pronaći!" I doista, Arinin glas je bio prilično
oštar kad je izgovarala posljednju rečenicu. Janosz je bio pomalo iznenađen pa isprva nije znao kako
joj odgovoriti. Jedino što mu je palo na um bili su sveci i mučenici koji su nadrasli tjelesnost. "Bilo je
mnogih koji su dosegli Boga odričući se tjelesnog", rekao je. "Osim toga, na taj način se dokazuje
predanost Bogu. U Indiji, kao što znaš, ima sadhua koji stoje na jednoj nozi godinama. Indijski sveci,
koliko god zastranili od prave Kristove istine, u stanju su godine provesti u jednom položaju uzdignutih
ruku. Zar to nije snaga uma? Zar to nije predanost koju će Bog znati cijeniti?"
"Oh, Janosz", odmahnula je Arina rukom. "Mislim da ću prekinuti ovaj razgovor. Ljudi koje spominješ
su možda snažnog uma i željezne discipline. Ali, u duši su djeca i ne vide pravu istinu. Ili su možda
egoistična djeca, zapravo budale koje ne znaju gdje se nalazi Bog." Janosz je na to ostao tih, a Arina je
imala osjećaj da je pretjerala. Uostalom, tko je ona da sudi? No, možda je morala šokirati Janosza da
bi ga prodrmala. Njegovi stavovi su kontradiktorni kao uostalom i stavovi većine zagovornika
osvajačkih religija. S jedne strane se dive "dostignućima duha", a s druge strane su žrtve pretjeranih
želja tijela. Raskorak koji su načinili između duhovnog i tjelesnog toliko ih zbunjuje da padaju izjedne
krajnosti u drugu. Možda je bila gruba, ali ponekad je tako nešto potrebno da bi te druga osoba čula.
Tijekom njihovih razgovora Janosz ju je slušao, to je istina. Ali, nije bila sigurna koliko ju je doista čuo. I
tako je završila ta večer i Janoszev prvi susret s Plesačicom. Arina je imala nejasni osjećaj krivnje zbog
tona u kojem se odvijao njihov razgovor nakon nastupa, ali je s druge strane bila zadovoljna što nije
primijetila nikakve znakove Janoszevog zanimanja za Plesačicu koji ne bi bili isključivo osobni. Nije
tražio nikakve podatke, pa čak ni ime te osobe i nije se zanimao za mjesta gdje boravi ili gdje nastupa.
Naravno, uvijek je postojala mogućnost da te obavijesti dobije iz drugih izvora, ali Arini je bilo drago
da se cijeli sukob između njih svodi na filozofske razlike. Jedino ju je zabrinuo onaj grč i sjenka koji su
na trenutak preletjeli njegovim licem. Da, Janosz Molevv očigledno čuva tajne do kojih ona ne može
doprijeti. Neka tako i bude, mislila je Arina, sve dok te tajne ne ugrožavaju druge ljude. I doista, bila je
u pravu. Janosz je imao tajnu koju nije želio podijeliti s njom, ali ta tajna neće ugroziti nikoga osim
njega samog. Proći će još nekoliko mjeseci prije nego što će se bivši katolički svećenik u potpunosti
suočiti sa istinom, ali srećom po njega i oslobođenjem od strašnoga tereta koji nosi na duši. Do tog
trenutka proći će još mnoge noći poput ove koja ga sada očekuje. Opraštajući se od njega u hodPuča
Stare Europe* niku hotela Diindar, Arina nije znala da će sjenke prelaziti umom i srcem njezinog
prijatelja cijele noći i da njegovi snovi nipošto neće biti ugodni. A da je i znala, ništa ne bi mogla
učiniti. Janosz je svoj teret morao ponijeti sam. Ni prvi ni zadnji put, dok su zvijezde sve jače sjale nad
mirnom i usnulom Konvom, dvoje je ljudi krenulo u osamu svojih soba. Jedno od njih će noć provesti
u nadi, a drugo u strahu čiji korijeni sežu duboko u prošlost, u vrijeme kad su se na ovome svijetu
pojavili ratnici i porobljivači. 21 Konya, Turska, svibanj 2004. godine Dita 7 M ^aStn ste vas dvojica
zapravo krenuli u Konyu? Već sam ti rekla da slutim istinu, ali živo me zanimaju vaši motivi!" Ayla gaje
gledala svojim velikim zelenoplavim očima osvajajući ga smiješkom. Iako ovo nije prvi put da mu je
postavila to pitanje otkada su stigli u Konyu, Ve-dran je znao da ovaj put neće odoljeti. Zapravo, želio
joj je ispričati priču o Danijelu i sebi. Želio joj je ispričati sve o tome. Još od trenutka kad ju je prvi put
ugledao, tamo na pustoj ulici u Lengvelu, osjećao je kako bi mu ta djevojka mogla promijeniti život. I
promijenila mu ga je. Dovela ga je u Konyu, u mjesto iz kojega nema povratka. Doduše ne na način na
koji bi on to izabrao, ali ipakje sada ovdje, usred slatko gorkog ritma tradicionalnog grada čije je srce
zastalo prije sedamsto godina zajedno sa srcem jednog čovjeka, Mevlane Rumija. Njegovo ime svi od
reda, pa čak i njegovi otmičari, izgovaraju s velikim poštovanjem. Neobično je kako to ime mijenja
njihove izraze lica: od tvrdoće do ljubaznosti, od odlučnosti do zbunjenosti. Jer kako inače objasniti
činjenicu da su ga, u kući gdje je trebao biti zatočen, dočekali
ača 6 Care Europe Rumijevim riječima: "Dođi, prijatelju, dođi. Tko god da jesi i u što god da vjeruješ,
samo dođi. Nije važno jesi li prekršio svoje zavjete tisuću puta, naša vrata nisu vrata očaja. Dođi, takav
kakav jesi, samo dođi." Kad mu je Ayla to prevela, nije mogao, a da se ne nasmije. Trebao je biti
zarobljenik, a ne gost. Pripremili su mu ležaj u maloj sobici u podrumu, a na posljetku je spavao u
prostranoj sobi na prvome katu koja je čak imala mali balkon! Ulica u kojoj se nalazio, kako mu je
odmah objasnila Ayla, sasvim je blizu mjesta gdje je živio Rumi, a koje je sada pretvoreno u muzej.
Kad su stigli, bila je noć, a prvih nekoliko dana Vedran je proveo u kući. Donosili su mu hranu,
uglavnom Ayla koja je ionako veći dio dana provodila u njegovoj blizini. Isprva nisu mnogo razgovarali,
ali malopomalo su se opustili i već nakon nekoliko dana Ayla je odlučila Vedrana izvesti van. Na jedno
posebno mjesto, kako je rekla. Uvjerila je Mehmeta da se ništa neće dogoditi i da je Vedran obećao da
neće poduzimati ništa što bi ih ugrozilo. "Obećao je ostati s nama", rekla mu je. "Obećao je?" ponovio
je Mehmet za njom na engleskom. Ayla je odlučno kimnula glavom, a Mehmet se nakon kratkoga
trenutka promišljanja nasmijao i potapšao Vedrana po leđima. Zatim se okrenuo i prepustio Vedrana
Ayli. "Neobičan čovjek, taj tvoj stric", rekao je Vedran dok su izlazili na ulicu. "Mislim, za otmičara. Ne
znam tko bi me drugi ovako pustio van." Ayla se nasmijala. "Da, niti ne znaš kako neobičan. Mehmet
je bivši derviš. Mevlanin derviš. Plesao je semu. Znaš li stoje semaV "Znam," odgovorio je Vedran, "ali
nikad je nisam vidio." "Oh," razveselila se Ayla, "onda ću te danas odvesti da to vidiš! Pustio te je jer
kaže da si dobar u srcu. On to vidi." Vedran ju je promatrao kako lakim korakom prolazi kroz dvorište
kuće u kojoj su se nalazili. Izgledala je tako sretno pozivajući ga daju slijedi na ulice Konye. Prošao je u
čudu kroz dvorište na kojem je s ulične strane bila velika tabla "Otoman bazar". Izgleda da se radilo o
nekoj vrsti antikvarijata na turski način. Dvorište je bilo prepuno starih stvari koje su neuređene i na
izgled pomiješane ležale posvuda naokolo. Bilo je tu svega i svačega: od malih drvenih kutija u kojima
je bilo igala i konca, do velikoga drvenog stroja koji je najvjerojatnije nekad bio neka vrsta tkalačkog
stana. Međutim, središnju ulogu u tom neredu igrao je preparirani pelikan učvršćen na drveni stalak.
Izgledao je vrlo impozantno i, za razliku od većine predmeta u dvorištu, vrlo očuvano. Perje mu se
blistalo na suncu, a kljun je ponosno usmjerio prema svakom tko bi s ulice ušao u Otoman bazar.
Vedran je odmahnuo glavom i pošao za Aylom. čim je izišao van, na usku ulicu popločanu kamenim
kockama, zapahnuli su ga mirisi i zvukovi Konye. Bio je to sasvim drugačiji svijet od onog na koji je
navikao. Ayla gaje s osmjehom pozivala daju prati kroz gužvu uličnih prodavača koji su glasno
reklamirali svoje proizvode na drvenim kolicima. Svaki, baš svaki pokraj kojega je prošao doviknuo mu
je, valjda iz navike, nešto najprije na turskom, a zatim, vidjevši njegovu odjeću, na nerazumljivom
engleskom. Da je htio, mogao je cijelo jutro, a možda i dan, provesti proučavajući ponudu tog uličnog
sajma. Uglavnom su to bili sitni ukrasni predmeti: označivači za knjige, mnoštvo Rumijevih
razglednica, mjedene posude, pribor za čaj, pletene čarape i kape i naravno, na tisuće i tisuće čilima.
Prolazeći pokraj svega toga, Vedran se zapitao kome oni sve to prodaju? Ubrzo je dobio odgovor na
svoje pitanje jer su za nekoliko minuta došli do vrlo prometne četverotračne ulice koja je završavala u
kružnom raskrižju. Mnogobrojni automobili jurili su tom prometnicom ispuštajući u zrak uobičajene
urlike truba, ali i oblake crnoga dima iz svojih stražnjica. To se posebice odnosilo na male zelene
autobuse u kojima se po gradu vozi većina stanovnika Konye, ali i mnoštvo starih teretnih motorina na
tri kotača. U njima su, u radnička odijela obučeni, brkati muškarci vozili najrazličitije terete: od staroga
željeza do svježe pečenog peciva. Ali, bilo je tu i zapadnjački opremljenih autobusa, cestovnih hotela,
koji su mnogobrojne
turiste odvozili prema legendarnom Mevlana muzeju. Sjedne strane velegrad, pomislio je Vedran, a
nekoliko metara dalje, seoski sajam. Uzdahnuo je. Konyaje mirisala na kontraste. "Eto, tamo je",
pokazala mu je Ayla rukom zgradu na suprotnoj strani raskrižja. Tu je živio i umro Mevlana. Sada ne
možeš vidjeti semu. Ali, upravo se danas na večer sprema jedan poseban događaj, samo za
malobrojne. Otići ćemo zajedno. Dopast će ti se." Puč A.P. /CezJe,

Vedran je htio nešto reći, ali je Ayla već krenula prema pješačkom prijelazu. "Dođi", doviknula mu je.
"Ovdje je bučno, ali pronaći ćemo neko mirno mjesto pokraj muzeja." Prije nego što su uspjeli prijeći
ulicu, začuli su glasne povike iza sebe. Okrenuvši se, Vedran je vidio kako ulični prodavači užurbano
podižu svoja drvena kolica i trkom ih guraju u male pokrajnje uličice. U roku od nekoliko sekundi ulica
je bila poluprazna. Ayla se nasmijala. "Policija. Uskoro će ovuda proći automobilom. Većina tih ljudi ne
plaća porez pa se moraju skrivati. Ali, ni policija nije nemilosrdna. Voze polako tako da daju vremena
ljudima da se sklone. Dva puta dnevno ponavljaju tu predstavu da bi zadovoljili zakonske norme, a
onda se sve vraća na staro. Idemo." Ispred ulaza u muzej nalazio se kružni paviljon s fontanom gdje su
posjetitelji muslimani prali noge prije ulaska na sveto mjesto. Od zapadnjaka se tražilo samo da skinu
cipele i nose ih naokolo u pripremljenim bijelim vrećicama. Vedranu su upali u oči dimnjaci na zidu
oko tog paviljona. Izgledali su poput omanjih kula, postavljenih na svaka dva metra. Na sebi su imali
male krovove, ali su očigledno svi bili u uporabi jer su im rubovi bili zamrljani čađom. "Nećemo ulaziti
sada", rekla je Avla. "Ulaz se plaća, a sada je ionako velika gužva. Drugi put. Sada ću te odvesti na
drugu stranu, u ružin vrt u kojem je Mevlana često sjedio. Kažu daje tamo pisao svoje stihove."
Odvela gaje pokraj duge kamene ograde, pa kroz uski prolaz koji je vodio do jednog od restorana, a
zatim je oprezno uklonila zasun sa starih i trošnih drvenih vrata za koja bi čovjek pomislio da iza sebe
skrivaju neko zapušteno spremište. Ali, nije bilo tako. Nakon niskoga hodnika dugog oko tri metra izišli
su na dobro uređeni travnjak prekriven tisućama ružinih grmova. Staze posute bijelim šljunkom
vijugale su između njih, a pokraj njih, na svakih desetak metara, nalazile su se drvene klupe. "Ah",
rekao je Vedran ushićeno, "Ovdje je prekrasno!" "Drago mi je da ti se dopada. Dođi, tamo malo dalje
je 'moja' klupa." Na putu do nje sreli su samo jednog čovjeka. Bio je to pogrbljeni stari musliman u
plavoj tunici. Imao je bijelu kapicu na glavi i oslanjao se na kvrgavi drveni štap. Stajao je pokraj jednog
grma ruža, a u drugoj ruci je držao molitvenu brojanicu. Kad su mu prišli, Vedran se zapanjio koliko je
čovjek zapravo nizak. Vjerojatno nije dosezao ni do metar i pol. Jedan dulji pogled je zadržao na
Vedranu, a zatim se toplo nasmiješio Avli. Ona se pred njim duboko poklonila i rekla mu nešto na
turskom. čovjek se još šire nasmijao te izgovorio jednu jedinu riječ s kojom ih je ispratio, a zatim se
ponovo posvetio svojoj tihoj molitvi. Tu je riječ izgovorio kao da pjeva: "Dita." Ayla se još jednom
kratko naklonila, a zatim ga povela još nekoliko koraka dalje do klupe koja je s tri strane bila okružena
ružama. Bijela je stazica kružno skretala tako daje mjesto bilo potpuno zaštićeno od pogleda. "Eto,"
rekla je Ayla sretno, "sjedni. Mislim daje ovo bilo Ru-mijevo omiljeno mjesto. često dolazim ovamo i
razmišljam, a danas ćemo nas dvoje ovdje razgovarati." Vedran je sjeo i nasmiješio se. Ovo je doista
bila oaza mira. Mjesto je odisalo spokojem i kao daje uvlačilo čovjeka u sebe. Za trenutak je pomislio
na Dana i njegova mjesta moći. Da, ovo je doista bilo jedno od njih. Međutim, misao na Dana mu je
malo pokvarila dobro raspoloženje. Namjerno je izbjegavao razmišljanje o svom prijatelju jer ionako
nije mogao ništa učiniti za njega. Mogao se
samo nadati daje njegovo putovanje uspješno te da će čim prije stići u Konyu. Međutim, Ayla je
zapazila sjenku koja je preletjela njegovim licem i ispravno ju protumačila. "Misliš na svoga prijatelja?"
"Da", odgovorio je Vedran. "Ti ne znaš što je s njim, zar ne?" "Ne, to nije bila naša briga. Nadam se
daje dobro." Vedran je kimnuo glavom, a zatim su nekoliko trenutaka oboje šutjeli. "Nisi mi odgovorio
na pitanje", prekinula je tišinu Ayla. "Zašto ste vas dvojica uopće krenuli u Konyu?" "Oh," trgnuo se
Vedran, "reći ću ti. Ali, najprije ti meni reci kako to da se ti baviš tim poslom? I kako to da je tvoj stric
Mehmet, bivši derviš, završio kao otmičar? To me doista zanima." Ayla se nasmijala. "Ljubav. I opet
ljubav. Odgovor na oba pitanja je isti. Mehmet je bio derviš, a zatim se zaljubio u pogrešnu ženu pa je
otišao, strasno volio, bio ostavljen i ostao bez igdje ičega. Ali i dalje posjećuje Chelebija, svog učitelja."
Ayla je glavom pokazala u smjeru starog muslimana. "A osim toga, od onoga što zaradi plati hranu i
Duša Stara Europe, A.P.

troškove, a ostalo sve daje drugima. I bira poslove, to sam ti već objasnila." Vedran je kimnuo glavom.
"Da, jesi. A ti? Što je s tobom?" "I ja sam voljela pogrešnog čovjeka neko vrijeme, ali to nije razlog
zašto sam s Mehmetom. Zapravo, ovo je prvi put da sam s njim." "Što?" gotovo je viknuo Vedran,
očigledno razveseljen. "Znao sam! Znao sam da ne pripadaš tom društvu. Vidio sam to odmah!" Ayla
se nasmijala. "Zar je tako očito?" "Da, barem je meni bilo očito. Ali, zašto si sada išla s njima?" Ayla je
na trenutak zadržala pogled na Vedranovim očima, a zatim polako rekla: "Chelebi me je poslao."
"Poslao te? Kako?" "Tako. Jednostavno mi je jednoga dana rekao da ga je posjetio Mehmet i da mu je
potrebna pomoć oko nečega te da bi bilo dobro da i ja idem. Najprije sam se opirala, a zatim se
prepustila struji. Kad Chelebi nešto kaže, onda za to ima zasigurno vrlo važan razlog." "I koji je to
razlog bio?" "Ne znam još", rekla je Ayla odmahujući glavom. "Ali, slutim..." Zatim je njezinim licem
prošao vragolasti izraz pomiješan s malom dozom ponosa. "Chelebi razgovara sa životinjama, znaš",
rekla je poput malog djeteta. "Dolaze mu ptice: ponekad same, ponekad u paru. Mislim da najviše voli
sokolove. Vjerujem da mu sokolovi govore te stvari koje onda prenosi nama..." Vedran je sada sjedio
okrenut prema Ayli i nasmiješio se. Nije znao što bi rekao na njezine posljednje riječi. Ako ona tako
kaže, onda su valjda istinite. Međutim, zapravo nije o njima previše ni razmišljao. Promatrao je Aylu
pokušavajući odgonetnuti vlastite osjećaje. Bila je vrlo lijepa, ali ne od one vrste ljepotica koje te
odmah privuku. Imala je istaknute obrve koje su se gotovo spajale iznad nosa i to je njezinom izgledu
davalo određenu crtu grubosti. Oči su joj bile malo iskošene stoje ukazivalo na pretke s Dalekog
istoka, možda Mongole. Put joj je, međutim, bila bijela, a duga crna kosa davala joj je plemenit izgled.
Na sebi je nosila dugu žutu tuniku izvezenu mnogobrojnim kvadratnim motivima. Ispod nje je nosila
traperice tako da je cjelokupni izgled bio vrlo zapadnjački. Međutim, zbog te šarene tunike sasvim se
lijepo uklapala u prizor tradicionalne sredine. Plavozelene oči vraćale su mu pogled i u njima je Vedran
po prvi put vidio nešto mnogo dublje od površne
privlačnosti. Možda, pomislio je gledajući ju, možda taj razlog ima neke veze sa mnom... Kao da mu
čita misli, Ayla se nasmijala i okrenula pogled prema ružama. Možda mu se učinilo, ali kladio bi se daje
njezino lice na trenutak oblilo rumenilo. "Kad nisi s Mehmetom," rekao je na posljetku, "što onda
radiš u životu?" Ayla se ponovo okrenula k njemu. "Studiram umjetnost. I vodim dućan s ćilimima."
"Kako zanimljivo!" rekao je Vedran. "Izrađuješ ćilime?" "Ne, samo ih prodajem. Ali, znam mnogo o
njima. Pripremam diplomski rad s temom uzoraka na njima. Pokazat ću ti to kasnije. Vrlo je zanimljivo.
Ali, nešto sam te pitala, ali ti i dalje ne odgovaraš. Dakle, što ti zapravo radiš ovdje?" Vedran je duboko
uzdahnuo. Više nema smisla skrivati istinu. Vjerovao je Ayli. Na posljetku, ako neće vjerovati njoj,
kome će onda vjerovati? Uma je bila u pravu kad ih je upozoravala na opasnost. Ali, usred te
opasnosti pronašao je osobu za koju je vjerovao da im može pomoći. Ayla nije pripadnica skupine
otimača. Ayla je studentica umjetnosti i našla se usred svega toga zbog naputka svog duhovnog
učitelja, neobičnog muslimana koji svoje dane provodi u Rumijevom vrtu ruža i moli. To bi se Umi
svidjelo i zasigurno bi odobrila njegov postupak. S tim je mislima počeo govoriti. Nije znao odakle
krenuti pa je isprva njegova priča bila nesuvisla. Ali, malo-pomalo je uhvatio nit koju je slijedio i uspio
tijekom desetak minuta ispričati Ayli sve o Danijelu, njegovom pronalasku kipića Boginje, tajanstvenoj
teti Umi, pa čak i o svom vlastitom "prisjećanju" kroz nekoliko kratkih vizija koje je imao. Ayla gaje
pozorno slušala. Kako je priča odmicala, Vedran je jasno vidio da s njezinog lica pada jedan sloj
suzdržanosti koji je cijelo vrijeme nosila na sebi, a da toga uopće nije bila ni svjesna. Na posljetku
promatrala gaje otvorenih očiju, potpuno zadivljena i očarana onim što joj je govorio. Kad je završio,
nekoliko minuta je vladala potpuna tišina, a zatim ju je Ayla oprezno prekinula. "Vi, dakle, obojica
tražite tu djevojku Zoru jer ste ju obojica voljeli Paša Stare, prije mnogo tisuća godina. A ona je voljela
Dana, dok si joj ti - Enoa, tako si rekao da si se zvao bio samo dobar prijatelj?" Vedran je kimnuo
glavom, a Ayla je nastavila. "Dakle, postoji mogućnost daje Plesačica vaša Zora i nju ste došli vidjeti?"
Sada se Vedran ponovo trgnuo. "Plesačica, da. Reci mi sve o njoj. Mogu lije vidjeti?" "Da, odvest ću te
k njoj" rekla je Ayla. "Za par dana, kad bude prvi nastup. Ona je... Pa, doista je posebna. Pleše i
plesom potiče u ljudima neobična iskustva. I ja sam... i kod mene je..." Tu je Ayla zastala kao da o
nečemu duboko razmišlja. Neko vrijeme je grizla donju usnu, dok ju je Vedran promatrao zamijetivši,
ponovo, kako je neobična njezina ljepota. "Razumijem te", rekla je napokon. "Razumijem te u
potpunosti, mnogo više nego bi te razumio bilo tko drugi. I ja imam svoje drugo ime, znaš. Ime koje
sam čula kod Plesačice. Rekla sam ga Chelebiju i on gaje prihvatio. Više me uopće ne zove Ayla.
Također, mnogo puta sanjam da me zovu tim imenom. Sanjam i druge stvari, ali nejasne. Tko zna,
možda moji snovi imaju neke veze..." Iznenada je zastala i odmahnula glavom. "Ne, sve je to tako
neobično. Tvoja priča, Che-lebi, Plesačica..." Pokrenut iznenadnim porivom, Vedran je učinio nešto što
do sada nikada nije. Uhvatio je Aylu za ruku i nježno je stisnuo. "I ja sam bio skeptik, vjeruj mi. Ali
sada, nakon svega, i posebice nakon što sam susreo tebe, više nemam nikakvih sumnji. Naša iskustva
su stvarnost, siguran sam u to. Ayla, reci mi, koje ime sanjaš?" Ayla mu je uzvratila stisak. "čuo si ga.
Rekao ga je Chelebi kad smo prolazili pokraj njega." "Dita?" rekao je oprezno Vedran, a zatim ponovio:
"Dita." "Da, to je to ime. Govori li ti nešto?" "Ne," odmahnuo je glavom Vedran nakon kratkog
razmišljanja, "ali to ne znači da ga se neću prisjetiti samo ako mi daš dovoljno vremena!" Oboje su se
nasmijali na ovu šalu, a zatim je Ayla ustala još uvijek držeći Vedrana za ruku.
"Idemo sad. Ali, prije nego krenemo, reci mi još nešto. Kako se osjećaš tražeći izgubljenu ljubav ako
znaš da ona pripada drugome?" Vedran je za trenutak sklopio oči. Ayla je pogodila njegovu bolnu
točku. "Dan i Zora su stvoreni jedno za drugo. Srodne su duše, kako se to kaže. Ali u svojoj viziji sam
spoznao da ljubav čeka na svakoga. Vjerujem, duboko vjerujem, da čeka i na mene. Na neki način, to
mi je i obećano. Želim pronaći Zoru iako znam da će ona pripasti Danu. Osjećam da ću u toj potrazi i ja
pronaći ljubav. Možda, tko zna, možda..." I tu je zastao ostavivši da riječi vise u zraku povezujući ih
poput nevidljivog omotača svjetlosti. Još je uvijek držao Aylu za ruku, a ona se nasmijala prihvativši
njegove riječi kao i ono što je ostalo neizrečeno. "Idemo onda", rekla je ona i povela ga van iz
Rumijevog vrta ruža. A.P. Konya, Turska, svibanj 2004. godine Shams K asno poslije podne, nakon što
ga je neko vrijeme ostavila samog, Ayla je Vedrana odvela u svoj dućan s ćilimima. Bilo ih je na tisuće,
velikih i malih, a svaki je bio jedinstven i rukom izrađen. Donji dio dućana bio je otvoren prema ulici i
u njemu je radio neki tamnoputi muškarac dozivajući mušterije na uobičajeni glasni način. No, male
drvene stepenice vodile su na kat koji je bio još više natrpan ćilimima. Budući da nije bilo prozora,
prostorija je izgledala kao ćilimima obložen krevet u kojem bi se bilo najbolje sklupčati i zaspati. Sjeli
su na jednu hrpu čilima, a Ayla je donijela čaj u staklenim čašama s tankim metalnim obrubom. "Svaki
ćilim je jedinstven. Radi se ručno, a za četiri kvadrata čilima ženama je potrebno nekoliko mjeseci
rada, ponekad i šest mjeseci ako je uzorak zahtjevan. Pogledaj ovo." Ayla je ustala i donijela jedan
manji primjerak dug oko dva metra i upola toliko širok. Potka je bila tamna, gotovo crna, a na njoj su
bili geometrijski uzorci žute, crvene i plave boje. "Ovo je drvo dugog života", pokazala je Ayla simbol
na vrhu. "A ovo su zmajeve stope. A ovo ovdje, to će ti biti zanimljivo, je trostruki simbol koji je čest
još u pradavna vremena. Potiče iz neolita iz vremena Boginje." Vedran je sa zanimanjem pratio šare
koje mu je pokazivala Ayla. Proučavajući knjige Marije Gimbutas, pronašao je na mnogim mjestima
crteže simbola koji su se ponavljali tri puta. Bile su to tri valovite crte ili tri trokuta odnosno kose crte.
Nije ga začudilo što istu simboliku nalazi i ovdje. "Malo ljudi to zna, ali svi orijentalni ukrasi, posebice
ovi na ćilimima, dolaze iz neolita. Također i boje. Gledaj! Crvena boja uvijek simbolizira život." Sada je
uzela jedan drugi ćilim koji je bio protkan crvenim simbolima. "Kaže se da ovako istkani ćilim donosi
plodnost u obitelj", pokazala je simbol u obliku dva trokuta spojena u jednoj crti ili uskom
pravokutniku. "'Ruke na bokovima' ukazuju na plodnost. Zelena boja simbolizira raj. Bijeli simboli
ukazuju na pročiš-ćenje, plavi na plemenitost, a žuti tjeraju zlo. Svaka od tih boja i simbola može se
pratiti sve do vremena neolita. 0 tome pišem svoj diplomski rad." Vedran je zadivljeno promatrao
Ayline ruke koje su vrlo brzo prelazile preko ukrasa na ćilimima. To stoje govorila bilo je zapanjujuće i
mogao je zamisliti s kakvim bi oduševljenjem Dan sve to pratio. Međutim, u tom je trenutku on bio
usmjeren više na Aylu nego na ono o čemu je pričala. Nakon što su se rastali ujutro, cijeli dan je
proveo u nekoj izmaglici osjećajući lagani pritisak u želucu. Nije htio ništa pojesti pa se čak zapitao nije
li se razbolio. Ali, na posljetku je shvatio da se ne radi o bolesti. Jednostavno nije mogao prestati
misliti na Aylu. Sada je gutao očima svaki njezin pokret. Bila je prelijepa. "Ti me uopće ne slušaš",
prekorila gaje Ayla nakon što očigledno nije odgovorio na neko njezino pitanje. Vedran je naglo
zatresao glavom. "Što? Slušam te, slušam te. Nastavi, molim te, nastavi!"
Ayla se nasmijala i odložila ćilim na pod pokraj sebe. "Ne, dosta o tome. Bit će vremena za priču o
ćilimima. Željela sam ti reći nešto drugo. Razmišljala sam o onome što smo pričali jutros i osjetila
veliko suosjećanje s tobom. Ne znam zašto, ali mislim da ti moram ispričati priču koju vjerojatno nisu
čuo. To je priča o srodnim dušama. Imamo uša oćare Europe A.P,

još malo vremena prije nego počne sema pa je bolje da počnem. Jesi li čuo za Shamsa?" Vedran se
nasmiješio. "Zapravo, jesam. Rumijev tajanstveni prijatelj, zar ne?" Ayla se začudila. "Iznenađuješ me,
moram priznati. Ali čak i ako si čuo za Shamsa, vjerojatno nisu čuo za ovu inačicu priče o njemu.
Ispričao mi ju je Chelebi pa vjerujem daje istinita." Vedran je kimnuo glavom. "Slušam." "Kao što
znaš," počela je Ayla, "Rumi nije rođen u Konvi već u Balkhu, gradu na rijeci Oxus koja utječe u Aralsko
jezero. Njegov otac je bio velik i nadaleko poznat učenjak imenom Bahaeddin Veled. Napustio je rodni
grad kada su trupe Džingis-kana počele zauzimati stari trgovački put prema iranskoj granici i našle se
pred zidinama Balkha. Baha Veled je otišao prema zapadu s cijelom svojoj obitelji, ali i imovinom koja
se uglavnom sastojala od knjiga. Mnogo je godina prošlo prije nego su se skrasili u Konvi, tada malo
poznatom gradiću. Mevlana, stoje njegovo pravo ime dok ga na zapadu više poznaju pod imenom
Rumi, što je zapravo titula, je bio pravi očev nasljednik. Proučavao je svete knjige i postao nadaleko
poznat učenjak. Sve do svoje šezdesete boravio je u miru u Konvi podučavajući svoje brojne učenike.
No, u njegovo vrijeme živio je još jedan poznati derviš imenom Shams. On je pak svoj život posvetio
drugačijem načinu proučavanja istine. Umjesto knjiga, Shams je tražio ljude. Zapravo, tražio je
učitelja. Lutao je od grada do grada radeći najteže poslove, u potrazi za dušom koju bi mogao nazvati
svojim učiteljem. Njegova lutanja pribavila su mu slavu i svi su ga smatrali svetim čovjekom. No,
Shamsu to nije ništa značilo. Štoviše, počelo mu je smetati. Jer, kad god bi došao u neko mjesto, ubrzo
bi ga prepoznali kao lutajućeg derviša i začas bi se oko njega skupili ljudi tražeći znanje i pomoć. Tražili
su od njega da ih podučava, a on ih je sve tjerao od sebe vičući: 'Ljudi, okanite me seja ne tražim
učenike već učitelje!' I na posljetku, kad je i Shams navršio šezdesetu, čuo je za Mevlanu i njegovu
učenost pa je odlučio posjetiti Konyu i provjeriti da li možda Mevlana nije učitelj kojega tako dugo
traži." Ayla je na trenutak zastala prinijevši usnama čašu čaja. Vedran je učinio to isto. čaj je bio
mirisav i neobična okusa. Odgovarao je egzotičnom okružju u kojem su se nalazili. No, Ayla je odmah
nastavila s pričom. "Shams je imao nekoliko pripremljenih testova kojima je ispitivao spremnost
'kandidata' za svojeg učitelja. Jednog od njih je uporabio odmah čim je stigao u Konyu. Mevlana se
vraćao s poduke, umoran, jašući na magarcu. Glava mu je klonula na prsa i malo je zadrijemao. Shams
za to nije mario, već je krenuo ravno k njemu te zaustavio magarca. Prije nego se Mevlana mogao
snaći, Shams mu je uputio pitanje o dva mudraca od kojih jedan tvrdi da sve zna, a drugi da ništa ne
zna. Obojicu učenjaci smatraju svetima, ali koji od njih je u pravu? Mevlana je bio poznat po jasnim
odgovorima pa je tako učinio i ovaj put. Rekao je: 'U pravu je onaj koji kaže da ništa ne zna. Iako se u
najvišem stanju svijesti može učiniti da posjedujemo sve znanje, tako nešto reći predstavlja neistinu
jer ljudski um nikad neće biti ravan božanskom.' Te su riječi toliko dirnule Shamsa da je od uzbuđenja
izgubio svijest. Do sada nitko nije prošao njegov test. Svi su odgovarali uvijenim filozofskim
rečenicama braneći i jednog i drugog mudraca. Mevlana je zauzeo jasan stav i tako osvojio Shamsovo
srce. No, ubrzo je došlo vrijeme za drugi test. Mevlana je pomogao Shamsu da ustane pa su zajedno
otišli u njegovu medresu. Tamo, nakon što je ponuđen čajem, Šams je ponovo krenuo u 'napad'. Pred
svima je pitao Mevlanu: 'Bi li ti, štovani, otišao sutra na bazar i popio sa
mnom čašu vina?' Svi nazočni bili su zgroženi samim pitanjem. Ali Mevlana je u njemu čuo i nešto
drugo, a ne samo poziv na bogohulni postupak. Naime, muslimanima je zabranjen alkohol, kao što
znaš. Svetom čovjeku bilo bi nezamislivo popiti vino, posebice u javnosti. Ipak, Shams je uvijek
postavljao to pitanje 'kandidatima' za učitelja misleći pritom nešto sasvim drugo. I to drugo, to je
Mevlana shvatio. Shams nije bio propalica, već derviš. Zašto bi on pozivao nekog na čašu vina? Ne, taj
poziv je u sebi skrivao nešto drugo. 'Hoćeš li dati sve za drugog čovjeka,' pitao je zapravo Shams,
'hoćeš li žrtvovati svoj ugled da bi podučio onoga kojemu je poduka potrebna? Koliko ti je važno
uvjerenje, a koliko živ čovjek?' I zato, budući daje čuo upravo to, Mevlana je bez razmišljanja, na još
veće zgražanje nazočnih, odgovorio potvrdno. 'Da, učeni čovječe,' odgovorio je Shamsu, 'ići ću s
tobom i učiniti to što tražiš.' Tada je Shams po drugi put toga dana izgubio sviPača št<uce> Europe
jest." Ayla je na trenutak zastala, a Vedran je oduševljeno uzdahnuo. "Kakva priča," rekao je.
"Mevlana je doista bio pravi mudrac..." "Ali, to nije kraj priče", prekinula ga je Avla. "Ni izdaleka.
Hajdemo, vrijeme je za polazak. Ispričat ću ti ostatak uz put." Ustali su, izišli iz dućana, a zatim
polagano krenuli prema Mev-laninom muzeju. Ayla je rekla: "Idemo ponovo do vrta ruža. Tamo je
danas sema." Zatim je, polagano šećući pokraj Vedrana, nastavila priču o Shamsu. "Od tog trenutka
nadalje Rumi i Shams postali su nerazdvojni. Shams je našao svog savršenog učitelja, ali je istodobno
dobio i savršenog učenika. Ijedan i drugi su bili iskreni tragatelji pa su jedan drugog nesebično
podučavali. Mevlana je oduševljavao Shamsa svojim razumijevanjem svetih spisa, a Shams Mevlanu
svojim srcem i izravnim iskustvom istine. Obećali su jedan drugom da će slušati sve naputke koje će
jedan drugome davati. Tako je Shams Mevlanu podučio da znanje ne leži u knjigama. Mnogi
prepričavaju prizor u kojemu je Shams razbacao Mevlanine knjige posvuda po dvorištu vičući kako
nikad neće doći do Boga ako bude o Njemu samo čitao. A opet, i Shams je radio točno ono što mu je
Mevlana rekao. Meditirao je, čitao i postio. Njih su dvojica razgovarali satima i danima, a rezultat
njihovoga druženja bila je ekstaza koju su obojica doživljavali. Nakon jedne takve noći provedene u
božanskom nadahnuću, Shams je Mevlani pokazao ples koji je nazvao sema. Isprva je Mevlana bio
začuđen i zbunjen: pa tko je vidio da svećenici plešu! Ali, budući daje i sam osjećao istu životnu radost
u sebi, priklonio se plesu i od toga trenutka nadalje uz molitvu je svakog dana prakticirao i semu.
Kasnije je tome podučio i druge i zato danas postoje plešući derviši. Danas ćeš ih vidjeti, Ve-drane." S
tim riječima Ayla i Vedran su se približili ružinom vrtu. Međutim, umjesto da skrene kroz trošna vrata
u njega, Ayla ga je povela dalje do zgrade dugoljasta izgleda na čijem je katu bio restoran. Ušli su kroz
poveću kapiju, a zatim sišli stepenicama u podrum. Cisti pod bio je popločan kamenim pločama, a
sama prostorija bila je vrlo niska. Ako bi ispružio ruku iznad glave, Vedran je mogao dodirnuti strop
koji je bio prekriven povezanim snopljem slame. U kutovima A.P. prostorije bile su upaljene mirisne
svijeće, a na sredini je bila improvizirana malena pozornica s tradicionalnim instrumentima. U
prostoriji se već nalazilo dvadesetak osoba, ajoš je toliko stolaca bilo prazno. Ayla se tiho obratila
jednom od muškaraca koji su očito brinuli za organizaciju događaja, a zatim su, uz njegovo odobrenje,
sjeli u prvi red. "Samo gledaj i slušaj", rekla mu je Ayla. "Prepusti se. Ovo je ples koji je Shams pokazao
Rumiju. Ples božanske ekstaze." I doista, Vedran nikad neće zaboraviti iskustvo koje je toga dana
doživio u niskom podrumu, okružen mirisom uljanica i natopljen glazbom koja je dopirala iz nekog
drugog vremena. Gledao je petoricu derviša kako izvode ritualne pokrete i naklone. Došli su u crnim
odorama, a zatim su ih trojica skinula i ostala u bijelom. Ta su trojica počela ples zvani sema. Vrtjeli su
se oko lijeve noge koja predstavlja čvrstu os oko koje se kreće svemir. Vrtnja je počela s prekriženim
rukama koje su se postupno razdvajale i podizale iznad ramena. Na posljetku su se našli u položaju u
kojem je
desna ruka bila blago podignuta prema gore, a lijeva spuštena prema dolje. Glava im je bila lagano
nagnuta na desnu stranu. U semi nema mnogo različitih pokreta, već samo taj stalni ritam i vrtnja koja
oponaša svemir: tek male oscilacije u brzini te povremeni prekidi i ritualni nakloni prema jednom od
derviša koji nisu plesali - i to je bilo sve. Ali, ukupni dojam glazbe i stalno kretanje bijelih halja prodirali
su duboko u dušu te otvarali vrata drugim dimenzijama svijesti. Nakon jednoga sata seme Vedran je
bio potpuno opijen iskustvom. Ayline suzne oči govorile su da i ona s njim dijeli isti osjećaj. Kad su
izišli van, dočekala ih je vedra noć ispunjena zvijezdama. Bez riječi, Ayla gaje ponovo odvela u
Mevlanin vrt ruža, na ono isto mjesto gdje su jutros razgovarali. "Shams i Mevlana su bili sretni",
nastavila je kao da priča nije prekinuta semom, "tako dugo dok se u njihov odnos nisu umiješali drugi
ljudi. Mevlanini učenici postali su zavidni što on toliko vremena posvećuje jednom čovjeku. Počeli su
mrziti Shamsa. Svoje su neprijateljstvo otvoreno pokazivali i nakon nekog vremena Shams je odlučio
otići. Jednostavno je nestao. Mevlana je bio shrvan tugom. Prestao je jesti. Prestao je čitati i
podučavati. Godinu dana trajala je ta agonija, a zatim su zavidljivci shvatili daje sada situacija još gora
pa su Puča stare Europe, AP.

odlučili dovesti Shamsa natrag. Pronašli su ga u Bagdadu i jedva ga nagovorili da se vrati Mevlani. A
kad se vratio, njihovo prijateljstvo i ljubav su se nastavili. Božanska ekstaza plesa i molitve bila je samo
njihova. Nakon nekoliko mjeseci zavist se ponovo probudila, ovaj put oštrija i opasnija nego ikada.
Proširile su se priče o nemoralnoj prirodi veze između Shamsa i Mevlane. Mevlanini učenici, koji su u
svojim zavidnim srcima ipak znali da to nije istina, nisu mogli dopustiti da se te priče dalje šire. Zbog
toga su donijeli sudbonosnu odluku: jedne večeri poput ove, nakon što su Shams i Mevlana otplesali
večernju semu, dočekali su Shamsa u mraku hodnika kroz koji smo prošli i ubili ga. Mevlana to nikada
nije saznao. Ostatak života proveo je u uvjerenju da gaje Shams ponovo napustio. Neko vrijeme se
nadao njegovom povratku, a onda je shvatio da se to neće dogoditi. I tada je, ovdje, baš na ovoj klupi
na kojoj sada sjedimo, počeo pisati stihove. Bili su to stihovi puni bola i čežnje, ali usprkos svemu puni
ljubavi i nade. Te stihove danas čita cijeli svijet, ali malo ljudi zna da je svaka riječ u njima posvećena
Shamsu. Ne Bogu, ne izgubljenoj ljubavi i ne nekoj ženi, već prijatelju. Srodnoj duši koja je Rumija
odvela u nebo. Ljubav je samo jedna, znaš." Avline oči su svijetlile u mraku poput dvije zvijezde koje
su na trenutak sišle na Zemlju. A onda je iznenada počela pjevati nešto na turskom. Vedran je
opčinjeno slušao, a zatim shvatio da Ayla pjeva Rumija! Možda mu se samo učinilo, ali gotovo da je
mogao razumjeti značenje tih stihova. I svjetlo i sjena su ples ljubavi. Ljubav nema uzroka. To je
laboratorij božjih tajni. Ljubavnik i ljubav neodvojivi su i bezvremeni. Iako mogu pokušati govoriti o
ljubavi, kad je doživljavam, ostajem bez riječi. Iako mogu pokušati pisati o ljubavi, ostajem
bespomoćan... Olovka mi se slama i papir klizi... .. .nestaje pred onim mjestom gdje su ljubavnici i
ljubav jedno. Svaki je trenutak uzvišen u svjetlu ljubavi. Avla je za trenutak zastala i okrenula se k
njemu. Ruke su im pronašle jedna drugu. Nastavila je pjevati. Mjesec je postao plesač na proslavi
ljubavi. Taj ples svjetla, sveti blagoslov, božanska ljubav,
poziva nas u svijet koji samo ljubavnici mogu vidjeti očima uspaljene strasti. Izabrani su oni koji su se
predali. Nekada, bili su čestice svjetla. Sada zrače jer su napustili svijet varavih igara. Oni su posebni
ljubavnici koji stvaraju novi svijet svojim očima plamteće strasti. Zar je to bio poljubac? Zar su se to
njihove usne dodirnule? Vedran nije znao. Odjednom je osjetio kako se izdvaja iz tijela i ponovo kreće
na put dug tisućama godina. Sjedio je tamo u nekada dalekoj, a sada tako bliskoj Konyi, u Rumijevom
vrtu ruža i držao za ruke najljepšu djevojku na svijetu. A opet, njegova je duša putovala daleko, daleko
natrag, u vrijeme kad je volio jednu drugu ženu. I nju je promatrao istim očima obožavanja. Želio ju je
jednako snažno, a nije ju mogao imati. Njezino je tijelo bilo njegovo; zajedno su štovali Boginju
užicima i strašću. Ali, ona je nosila ljubav koja pripada nekom drugom. On, Enoa, bio je samo
promatrač, samo potpora u nevolji. On je tražio nešto drugo. Nekog drugog. I sada, osjetio je kako
Zorino lice polako iščezava i nestaje u magli. Umjesto njega, pojavilo se jedno drugo lice. Bijelo,
previše bijelo za ljude Uma-Netha. Iza slapova crne kose bljeskale su se plavozelene oči. Dita. To je
bilo njezino ime kad je otišla... s Danom, na put, prema Inan-Durhu! Da, sjetio se sada! Sjetio se
majušne svećenice Dite. Ništa mu nije značila tada, ali ga je ipak sustigao njezin pogled. Sustigao gaje
preko provalije od mnogo tisuća godina i mnogo tisuća kilometara. Ditino lice polako se mijenjalo i
postajalo sličnije Ayli. Vedran se vratio i ponovo gledao u ono što je smatrao najljepšim prizorom na
svijetu. Osjetio se iscijeljen i oslobođen, a njegova je Ljubav pjevala samo njemu: a Stare, ?u A.P.

0 Bože, otkrio sam ljubav! Kako je prekrasno, kako dobro i lijepo! Moje je tijelo vruće od topline ove
ljubavi. Kako je tajno, kako duboko, kako očito...! Nudim svoj pozdrav zvijezdama, Mjesecu, svim
mojim sestrama i braći! Nudim svoj pozdrav duhu strasti koji potiče i uzbuđuje ovaj svemir 1 sve što se
u njemu nalazi! Pao sam i ne mogu se podići. 0 kakva je to zamka? Kakvi su to lanci sputali moje ruke i
noge? Tako je neobična i tako divna ova moja ljubavna bespomoćnost! Molim te, ne govori! Ne govori
i ne otkrivaj tajnu moje dragocjene ljubavi! "Sjetio sam se tvog imena", rekao joj je poslije dok se
odmarala u njegovom naručju. "Znam tko si. A znam i zašto su te poslali k meni. Sada sam iscijeljen.
Spreman sam za Zoru. Hoćeš li me povesti k njoj?" Ayla se polako uspravila i pogledala ga u oči.
"Slutim značenje tvojih riječi iako ih do kraja ne razumijem. Vaša stara prijateljica, Uma, ona je sigurno
ovdje. Mogu te odvesti k njoj, ali je možda bolje da nju obavijestim da si ti ovdje. Na taj način ću
Mehmeta poštedjeti neugodnosti. Tko zna, možda je potrebno još malo održavati ovu situaciju. Za
razliku od njega, ljudi koji su mu platili mogli bi biti opasni." Vedran je kimnuo glavom. "U redu, u
pravu si, možda je tako najbolje. Na posljetku, Dan još nije stigao i bolje je da misle kako sam još
uvijek jamac za njegov dolazak." "A Zora," nastavila je Ayla, "k njoj ću te odvesti za par dana. Zapravo,
još uvijek nismo sigurni daje to ona, zar ne? Vidjet ćemo. Do tada, imamo još malo vremena..."
Vedran se nasmiješio. "Znaš, prije nego smo krenuli," rekao je gle-
dajući je u oči, "ispričao sam Danu o jednoj knjizi u kojem se Konya naziva 'mjestom bez povratka'.
Tada mi je to izgledalo poput proročanstva kojega sam se plašio. Ali, sada bih želio da se to
proročanstvo ostvari." Ayla je kimnula glavom uzvraćajući mu smiješak. "Istina je to, znaš. Mnogi
dođu u Konyu i nikad je ne napuštaju. I njezino ime je tako nastalo, znaš li to?" Vedran je odmahnuo
glavom. "Ime 'Konya' nastalo je, kažu, kad su dvoje prijatelja nakon lutanja po cijelom svijetu, vidjevši
sva njegova čuda, došli do prekrasnog naselja za koje se tvrdilo daje najstarije na svijetu. Osjetivši
dobro ozračje koje kao da je izviralo iz samoga tla, jedan od njih je upitao drugog: 'Hoćemo li ostati?'.
Na turskom to zvuči kao: 'Konalim mi?' Drugi mu je bez razmišljanja odgovorio: 'Zašto ne bismo
ostali?' stoje na turskom 'Kon ya!'. Eto, zbog toga se svi kad dođu u Konyu pitaju zašto zapravo ne bi i
ostali!" Zajedno su se nasmijali priči o imenu grada ljubavnika, a zatim su, kad je razdraganost prošla,
podijelili još jedan dug i sretan pogled. Još koji tren i zvijezde iznad Konye svjedočile su strastvenim
poljupcima i nježnim dodirima dvoje mladih koji su se pronašli. Rumijeva klupa u vrtu ruža bila je
topla od njihovih tijela, a njegove rijeci lebdjele su oko njih, sedam stoljeća stare, a opet svježe kao da
su danas ispjevane. Tako je neobična i tako divna ova moja ljubavna bespomoćnost! Molim te, ne
govori! Ne govori i ne otkrivaj tajnu moje dragocjene ljubavi! A.P. /Cezttie, Konya, Turska, svibanj
2004. godine Nema druge strane N, -ema ničega posebno novog, oče Ištvane", rekao je Janosz tiho u
telefonsku slušalicu. "Arina uglavnom ne radi ništa. U posljednje vrijeme se doima zabrinutom.
Očekuje nekog ili nešto, ali ne mogu od nje saznati o čemu se radi." I to me boli najviše od svega,
dodao je u mislima. Očigledno nije zaslužio njezino povjerenje. Iako mu to nije rekla otvoreno,
vjerojatno ga smatra dovoljno opasnim, dovoljno "pripadnikom osvajačke religije", kako bi to ona
rekla, da ga drži po strani od svojih planova. Ako uopće i postoje neki planovi. "Meni izgleda",
nastavio je, "da tu nema nikakvog organiziranog pokreta, a niti ničeg oko čega bi se crkva morala
zabrinjavati. Samo skupina ljudi koja ima svoje mišljenje. Teško je zamisliti da će to mišljenje uspjeti
prenijeti na veći broj ljudi." Glas s druge strane bio je također tih i odmjeren: "Oprez nikad nije
suvišan, Janosz. Takve skupine mogu djelovati bezazleno, ali su zapravo vrlo opasne i u nekom
nepredvidljivom trenutku naprave veliku štetu, možda ne masovnu, ali pojedinačnu. Stoje sa ljudima
koje ona tamo traži? Kako se odvijaju stvari oko one djevojke, Plesačice?" "Ni s kim se previše ne
druži", odgovorio je Janosz, "niti ima znakova bilo kakvog okupljanja. Do sada se susrela samo s
nekoliko poznanica iz Europe, vjerojatno poslovnih žena ili nešto takvo. Kratki susreti, nekoliko njih.
Što se tiče Plesačice, eh, tu je stvar malo složenija..." "Kako složenija, Janosz?" "Bio sam već nekoliko
puta na nastupu te žene. Svaki put je isto, a opet svaki put različito. Očigledno je da ljudi u njezinoj
nazočnosti prolaze kroz neku vrstu psihološke katarze. Plač, smijeh, ponekad plesanje. Djevojka je vrlo
vješta u onome što radi. Kombinacija glazbe i pokreta te posebnog ozračja čini svoje." "Da li se
prenose neke poruke? Da li se govori o religiji?"
"Ne. Nema nikakvih predavanja, a niti letaka ili knjiga. Ništa. Još nisam čuo ni jednu jedinu riječ od
Plesačice." Osim u svome umu, ponovo je dodao samome sebi. Ali, izgleda daje ta misao bila dovoljno
'glasna' pa ju je otac Ištvan 'čuo' čak i preko telefona. "A kako je ti doživljavaš, Janosze?" "Molim?
Halo?" pitao je Janosz, ali ne zato što nije razumio ili čuo pitanje, već zato da dobije na vremenu.
"Rekao si daje ljudi doživljavaju vrlo duboko", ponovio je otac Ištvan malo glasnije. "Kako je ti
doživljavaš?" "Pa...", Janosz je malo zastao, "kao zanimljiv kulturni doživljaj. Ima određenu puninu, ali
to je uglavnom sve..." Znao je da otac Ištvan neće nasjesti na njegove riječi. Previše dobro gaje
poznavao da bi prošla ta tvrdnja o 'zanimljivom kulturnom događaju'. Nadao se samo da neće
proniknuti u dubinu njegove laži. Jer, Plesačica je na njega djelovala vrlo snažno samo što to Janosz
nije mogao podijeliti ni s kim. Kako da bilo kome otkrije ono što osjeća? Ako nije mogao reći ni Arini,
zasigurno neće ni ocu Ištvanu. Ionako se osjećao pomalo smiješno zbog tih telefonskih razgovora. Nije
im rekao ništa posebno niti im prenio iole značajniju obavijest do koje ne bi mogli doći i bez njega.
Ipak, obećao je da će se javljati pa je tako i činio. Nazvao bi oca Ištvana otprilike svaka tri tjedna, a
razgovor je obično imao isti tijek. Srećom, otac Ištvan je bio mudar čovjek i nije Duša Stare Europe,
ustrajao na detaljima osobnog iskustva sve dok mu to Janosz ne bi sam od sebe ispričao. "Oče
Ištvane," rekao je Janosz nakon što su završili uobičajenu razmjenu obveznih pitanja, "da li osim mene
crkva ima neke druge promatrače, odnosno ljude koji ovdje prate situaciju?" To je pitanje očigledno
zbunilo oca Ištvana jer je s druge strane nastala kratka stanka. "Malo si me iznenadio tim pitanjem,
Janosz. Koliko ja znam, odgovor je negativan. Da li si nešto primijetio?" "Ja nisam, ali Arina tvrdi daju
prate te da su joj nekoliko puta pretražili sobu. Također, stalno tvrdi da bi ona, Plesačica i svi drugi koji
su umiješani u tu priču mogli biti u opasnosti. Zanima me ima li istine u tim tvrdnjama i ako ima,
kakve poteze mogu očekivati od ljudi koji su ovdje?" Glas Janosza Molevvja bio je prilično tvrd dok je
izgovarao posljednju rečenicu. Negdje duboko u sebi on je već odlučio povjerovati Arini koliko god je
u raspravama pokušavao njezine stavove učiniti smiješnima. Nekoliko puta je čak primijetio neobične
poglede od strane nepoznatih Europljana. Ponekad je i on imao osjećaj da ga prate, posebice kad je
bio s Arinom. Naravno, nikakvih dokaza nije imao, ali s vremenom je taj osjećaj polako jačao.
Djelomično, on je mogao biti rezultat razgovora s Arinom. Ipak, Janosz je odlučio postaviti to pitanje
tek toliko da si kasnije ne bi predbacio da to nije učinio. Međutim, nije očekivao potvrdan odgovor.
"Ne znam što bih ti rekao...", glas oca Ištvana zvučio je zbunjeno. "Možete li provjeriti s ocem
Novakom? Molim vas, doista mi je stalo do odgovora na to pitanje." S druge strane ponovo mala
stanka, a onda je otac Ištvan rekao: "U redu Janosz, učinit ću tako. Ali, molim te, nemoj brinuti o
tome. Počinjem misliti da smo pogriješili uvukavši te u cijeli ovaj postupak. Uvjeravam te da su naše
namjere isključivo usmjerene na stjecanje pravodobnih informacija. Opusti se, mislim da nema
nikakve opasnosti ni za koga." No, Janosz je mislio drugačije. U posljednje vrijeme ga nije napuštao
osjećaj nemira i neka nejasna slutnja da se približava kritičnoj točki. Noćne more su postale
svakidašnje i vrlo žive. Iskustvo koje je prvi put imao u Šibeniku, gradu na hrvatskoj obali, ponovilo se
A.P./Cezeie nekoliko puta, te bilo pojačano nastupima Plesačice. Nije nikome o tome govorio jer nije
mogao. Još uvijek nije dozvolio sam sebi da povjeruje u istinitost tog iskustva. Ali, bio je siguran da, po
tko zna koji put u svom životu, osjeća snažan, gorući osjećaj krivnje. Da, Janosz Molevv osjećao se kriv
ne samo zajedno okrutno ubojstvo čiji su ga odjeci pohodili u snovima, a sada sve više i najavi, već i
kriv za stanje u kojem se svijet nalazi u ovome trenutku. Sva patnja ovoga svijeta, svi ratovi, nasilje i
nepravde, sve je to u Janoszevu umu bilo povezano s njim. Znao je da to ne može biti
istina. Ta nije samo on bio taj koji je uništio cijelu jednu kulturu! Bilo ih je više, mnogo. Stotine tisuća
duša koje su u onom trenutku vremena odigrale ulogu osvajača i koje su i danas ovdje nastavljajući tu
istu dramu. Na njima leži mnogo veća odgovornost od njega koji se sada toliko muči sa svojim
teretom. Međutim, takve misli nisu mogle otjerati osjećaj odgovornosti i mučne, teške krivnje za djelo
počinjeno jednom davno, u vrijeme koje izmiče sjećanju. Janosz Molevv je očajnički tražio izlaz. Bio je
uvjeren da je jedina osoba koja mu ga može pružiti ona koju je tajno volio. I zato je razgovorao s njom.
Razgovarao je često, kad god je imao za to prilike. Izvana, izgledalo je kao da ju strastveno pokušava
uvjeriti u besmislenost njezinih stavova, a zapravo je iznutra preklinjao da ga ona uvjeri u
besmislenost njegovih. Bila je to igra u kojoj nitko nije mogao pobijediti. A opet, Janosz je osjećao da
ju mora odigrati do kraja. Ako mu itko može dati iskupljenje, mislio je Janosz, onda je to njegova
nesuđena ljubav, Arina, žena koja mu je već samim svojim postojanjem promijenila život. "Ti i dalje
tvrdiš da postoji organizacija koja te prati i predstavlja opasnost za tebe i Plesačicu?" rekao je Janosz s
blagom dozom podsmjeha i kimanjem glave. Stajali su ispred ulaza u pomoćnu zgradu Mevlaninog
muzeja. Jutarnja šetnja ih je dovela do toga središnjeg mjesta u Konyi jer izgleda da u tom gradu svi
putevi vode do Rumija. Odlučili su ući jer je u zgradi vladao relativni mir. Turisti su, izgleda, još spavali.
Raspravljali Duša štare< Europe AP. /čude,

su već više od sat vremena, i ponovo došli do točke nakon koje više nema argumenata, već ostaju
samo stavovi. "Ne samo za mene", rekla je Arina. "Za sve nas. Za cijeli svijet." "I tu organizaciju vodi
katolička crkva?" "Ah, Janosz", odmahnula je glavom Arina. "Već smo bili na tom mjestu. Nije nužno
da je tako. Nije čak nužno ni da vrh katoličke crkve to zna. Radi se o temeljima našega svjetonazora.
Sve religije, kršćanstvo, islam, budizam, hinduizam... sve su nastale na osnovi osvajačke filozofije. Sve
su uglavnom misionarske i smatraju da posjeduju jedinu i najvišu istinu. I, naravno, sve su muške.
Pogledaj ovo!" Krenuli su nadesno od fontane i ušli u dio muzeja u kojem je pomoću lutaka u naravnoj
veličini bio prikazan svakidašnji život u vrijeme kad je Rumi bio živ. "Što vidiš?" upitala je Arina. Janosz
je pogledom prešao preko prostrane dvorane od preko stotinjak kvadratnih metara. Ispred njega je
bio nizak stol oko kojeg su na klupama sjedili bradati muškarci pijući čaj i očigledno raspravljajući o
nečemu. Iza njih, par svećenika bio je zadubljen u čitanje Kurana. S desne strane bilo je nekoliko
muškaraca zabavljenih svakidašnjim poslovima. Jedan od njih, "kazanci dede", stajao je pokraj
velikoga kotla očigledno pripremajući hranu. Drugi, ispod kojega je pisalo "pazarci dede" bio je
zadužen za nabavku. A s lijeve strane od ulaza, sasvim u kutu, u nevelikoj kamenoj niši, na lisičjoj ili
vučjoj koži sjedio je mladić u položaju nalik na jogijski 'dijamant', očigledno udubljen u meditaciju.
Lutke su bile neuvjerljive, ali su ipak vrlo živo prikazivale prizore iz života onoga vremena. "Ne znam
što bi htjela da vidim", rekao je Janosz. "Gledam, ali..." "Ah, možeš gledati koliko želiš, ali nećeš
vidjeti. Žene. Nema žena. Baš nigdje. čak ni u obliku lutki. Naravno da ih nema jer su bile nevažne.
Uzgred, Rumi je bio prvi islamski borac za prava žena. Kudio je nasilje nad ženama i zagovarao da im
se daju prava odlučivanja. Naravno, nije u tome uspio stoje vidljivo iz priloženog." Arina se okrenula
na peti i naglo izišla van. Janosz ju je pratio. "Ali Arina, pitanje ženskih prava je riješeno. Danas svi
znamo..."
"Riješeno?! Ti misliš da je to riješeno? Ni slučajno. Podređenost žena je pretpostavka koja je
preduboko usađena u svijest ljudi. Tako dugo dok žena ne zauzme jednakopravno mjesto s
muškarcem u pitanjima duhovnosti, to pitanje će ostati otvoreno. Shvati Jasnosz, tako dugo dok
Boginja ponovo ne oživi u srcima ljudi, tako dugo će sva borba za ženska prava biti površinska i u biti
uzaludna." Janosz nije stigao ništa odgovoriti na to jer gaje Arina hitrim korakom povela do
prodavaonice suvenira. "Dođi", rekla mu je. "Pokazat ću ti nešto." Uzela je s police molitvenu
brojanicu načinjenu od drvenih kuglica. "Islamska brojanica ima devedeset devet zrna, svako zajedno
od Alahovih imena. Kad mole s njom, muškarci drže desnu ruku preko lijevog zgloba i to u visini
pupka. Žene rade obrnuto i drže ruke nešto više, u visini srca. Znaš li nešto o čakrama, Janosz?" Janosz
se nasmijao. "Da, vidim što želiš reći. Muškarci prizivaju moć usmjeravajući se na treću čakru, a žene
prizivaju ljubav usmjeravajući se na četvrtu." "Točno tako. Sitnica, ali ukazuje na važnu namjeru.
Muškarci su jednostavno uzeli vlast u svoje ruke, stoje pogrešno, Janosz. Pogrešno je na Zemlji, ali je
pogrešno i na Nebu. Boginja se mora vratiti inače smo izgubljeni." "Dobro, ali kakve to veze ima s
tvojim uvjerenjem da postoji opasnost od 'tajnih' organizacija?" "Vodi se jedan ružan rat, Janosz.
Počeo je prije šest tisuća godina i još danas traje. Ljudi ga nisu svjesni, već su situaciju prihvatili kakva
jest. Žene ga osjećaju više nego muškarci, ali svi zajedno smo u teškoj situaciji. Počelo je borbom za
opstanak, a nastavilo se borbom za moć. Jednom pokrenuta, težnja za moći se širila od prevlasti nad
prirodom, preko prevlasti nad životinjama, pa onda ženama. Žene su došle u podređeni položaj jer je
jedini način za održavanje znanja o očinstvu bilo održavanje žena u ropstvu. Osim ropstva i dubokog
uvjerenja da je ženska seksualnost grešna, nema načina da se sa sigurnošću zna tko je otac. Majka
nikad nije u pitanju, otac jest. Korijen svega nalazi se na tom mjestu. Stare religije bile su
slobodnjačke, otvorene i vrlo tolerantne prema seksualnosti. Nove su željele održati jasni poredak
moći i zbog toga su povele otvoreni rat protiv starih. U biblijsko doba, kao što ti to dobro znaš jer je
zabilježeno u Starom zavjetu, napravljen je užasan genocid nad mnogim narodima. čitavi gradovi su
sravnjeni sa zemljom pod izlikom 'Božje srdžbe'. Zatim su lansirane priče o demonskim obredima,
ubojstvima, krvoproliću, nemoralnosti i mnoare Duša st A.P.

gim drugim grijesima starih kultura. Danas znamo da su to laži. Ipak, svi njihovi simboli, posebice
simboli Boginje poput vodoravnog polumjeseca, bikovskih rogova, zmija ili broja trinaest proglašeni su
vražjim simbolima. Narod ih se boji jer su na crnoj listi već tisućljećima. Stvorena je filozofija
dualnosti: sjedne strane Bog i Svjetlost zastupani na zemlji od moćne crkve, s druge strane Vrag i
Tama utjelovljeni u 'paganskim' simbolima. čak se i 'Boginja' ne spominje jer su njezina imena, pa i
sam pojam morali nestati. A kad pogledaš malo bolje, što su zapravo lošega činile te stare kulture?
Nije bilo rata, nije bilo nasilja, ljudi su živjeli u miru sa samima sobom i prirodom... A pogledaj rezultat
našega svjetonazora? Upravo obrnuto. Kako da se održi taj nesklad, ako ne nasiljem i provođenjem
moći? Toliko toga je na kocki da ne vidim razloga zašto se postojeća središta moći ne bi zaštitila od
povratka stare kulture." Janosz je slušao Arinine riječi pokušavajući održati izraz lica kojim izražava
neslaganje. Ali, uspio je samo namrštiti čelo, dok mu je pogled polako postao sve sivlji. Znao je daje
njegova prijateljica u pravu. I sam je bio uvučen u "praćenje" moguće opasnosti za kršćanstvo. Njegovi
bivši nadređeni željeli su imati uvid u moguću obnovu starih zamisli. Uvjeravali su ga da nikakvog
nasilja ne može
biti, ali Janosz nije bio siguran da su ta uvjeravanja iskrena. Zapravo, sasvim je moguće da oni koji se
zaklinju na mir doista tako i misle. Ali, koliko je onih koji će u trenutku potrebe učiniti nešto sasvim
drugo? I tu se Janosz sjetio neugodnoga razgovora s ocem Borisom Novakom. čovjek je izgledao
poput oživjelog srednjovjekovnog inkvizitora. Možda otac Ištvan doista ne bi nikome učinio ništa na
žao, ali za tog Novaka Janosz nije bio siguran. Kao daje uhvatila djelić njegovih misli, Arina je počela
govoriti o inkviziciji. "Crkva je tijekom razdoblja inkvizicije i križarskih ratova pobila mnogo više ljudi
nego Hitler. Ispričavši se za ta nedjela, sada smatra da je krivnja skinuta s njezinih leđa. Ali, i Njemačka
se ispričala zbog nacizma te je istodobno zabranila bilo kakvu uporabu toga naziva, izlazak knjiga ili
djelovanje u ime bivših nacista. Teoretski bi se mogao naći neki od njih i ispričati se za 'pogreške' te
dalje nastaviti sa istom ideologijom. To se ne može dopustiti, zar ne? A vidiš, umjesto da se jednako
postupi prema organizaciji čija je ideologija jednom dovela do takvih tragedija, njoj se dopušta
'isprika' i ostavlja joj se na volju svako daljnje djelovanje. Što se mene tiče, postupak bi trebao biti isti
u oba slučaja." Janosz je odmahnuo glavom. "Možda si sada ipak malo pretjerala..." "Misliš?" rekla je
Arina i krenula prema grobovima koji su se nalazili u dvorištu muzeja. Janosz ju je pratio razmišljajući
o njezinim riječima. U njemu je polako rastao nemir. Sve je više uviđao da Arina ima pravo. Njezine su
zamisli predstavljale veliku opasnost za postojeći poredak u svijetu. Što bi on napravio da mu je doista
stalo do toga poretka? čime bi sve branio temelje svoga svijeta? Stresao se na tu pomisao. Znao je
odgovor na ta pitanja. Opasnost je stvarna. "Ako si u pravu," rekao je nakon kraće stanke, "što misliš
što bi ti mogli učiniti? Ubiti te? Ubiti Plesačicu? Kakve postupke očekuješ?" Arina je odmahnula
glavom. "Ne znam. Pretpostavljam da je na posljetku i to moguće. Kad je ugroženo samo postojanje
temeljnih načela moći, mogu se očekivati drastične mjere. Ali, mislim da uopće ni ne moraju ići tako
daleko. Središta moći imaju načina da zaustave širenje nekih zamisli. Medijska cenzura, primjerice.
Širenje laži. Ocrnjivanje i ismijavanje. Zaplašivanje. Financijski pritisak. Tek nakon toga moguće je
nasilje. Ne moraju ubijati odmah. Nezgode su sasvim dovoljna prepreka. Sredstva su, kao što vidiš,
mnogobrojna." Janosz je potvrdno kimao glavom. Osjećao se bijedno. Ipak je bio iskorišten u
"specijalnom ratu". Makar samo i putem bezazlenih telefonskih poziva, ponovo se borio na pogrešnoj
strani. Osjećaj gorčine postao je toliko jak da više nije mogao izdržati. "Arina," rekao je tiho, "moram ti
nešto reći." Osjetivši da se radi o nečemu važnom, Arina seje okrenula prema Janoszu. Oči su joj bile
tužne. U tom trenutku Janosz je znao da je donio ispravnu odluku. "Prije nego što sam stigao, moji su
me zamolili da ih obavještavam o tome što se ovdje događa." Zastao je, uplašen zbog moguće reakcije
svoje prijateljice. Ali, Arina je samo lagano kimnula glavom. "Pretpostavljala sam tako nešto. Nastavi."
"Nemam mnogo toga za reći. Htjeli su znati o Plesačici i tebi. Javljao sam im se povremeno telefonom.
Kunem se svim što mi je Duša stare* A.P.

sveto da nisam sudjelovao u pretraživanju tvoje sobe niti sam povezan s bilo čim drugim. Molim te da
mi vjeruješ. Ne bih ni toliko učinio da me nisu uvjerili kako su im namjere bezazlene. Ali, sad vidim
daje to nemoguće. Možda neki od njih i misle na bezopasan način, ali ima onih koji će učiniti mnogo
gore stvari od obavještavanja. Sramim se što sam, makar i tako, bio dio prljavih poslova. Oprosti mi,
ako možeš."
Arina je jedan dugi trenutak šutjela, a u Janoszu je rasla nelagoda. Već se htio okrenuti i otići zauvijek
iz njezinog života, kad se nasmiješila i stavila mu ruke na ramena. "Hvala ti, prijatelju moj. Priznajem
da sam sumnjala u tebe. Ne zbog toga što si nešto učinio, već zbog drugih stvari. Ima nešto u tebi
što... ne mogu shvatiti. Ali, sada vjerujem u tvoju iskrenost. Vjerujem ti." Janosz je osjetio veliko
olakšanje. čak se uspio i nasmiješiti. "Arina, odmah ću to prekinuti. Odmah ću..." "Ne, Janosz. Nemoj
ništa činiti. Ponašaj se kao da se ništa nije dogodilo. Promjene bi mogle uznemiriti one koji su doista
opasni. Pusti to. Prave stvari se ne događaju na taj način. Nalazimo se pred velikim događajima, ali oni
su unutarnji. U nama, duboko u nama nalaze se pravi odgovori..." Janosz je znao daje Arina u pravu.
Na posljetku, izvana i nije bilo previše događaja; najveće drame se odvijaju iznutra. U tom trenutku
ponovo se sjetio svojih vizija i snova. Zar nije rješenje te zagonetke razlog zašto je ovdje? Osjetio je
iznenadan poriv da se otvori Arini, upravo tu i sada. Kad je već priznao da ju je, na neki način,
špijunirao, mogao bi joj ispričati i o svojim noćnim morama. Ali, pokazalo se da je lakše govoriti o
svojim djelima nego o svojim mislima. Riječi jednostavno nisu htjele van. Arina je primijetila da se
nešto događa u Janoszu pa je još uvijek stajala s rukama na njegovim ramenima pažljivo proučavajući
njegove oči. "Arina", rekao je napokon. "Uzmimo, primjerice, da se tvoje nade ostvare. Odjednom,
ljudi shvate što je pogrešno u njihovom načinu života. Vrate se zamisli o ženskom božanskom načelu,
ožive stari načini suradnje s prirodom, žene postanu stvarno ravnopravne s muškarcima, dogodi se sve
čemu težiš i čemu se nadaš. Što misliš što bi se dogodilo sa svijetom?" Arina je spustila ruke i duboko
uzdahnula. Na trenutak je zatvorila oči. "Jako dobro pitanje, Janosz. Kad bih samo znala točan
odgovor... Pretpostavljam da bi se sve promijenilo. Središta moći bi izgubila svoj utjecaj. Velike
industrije bi propale. Ekonomski sustav bi se raspao. Ako bi se to dogodilo prebrzo, pretpostavljam da
bi nastao kaos." "Ali, to nije dobro, zar ne?" "Ne, to nije dobro", potvrdila je Arina. "Ali, kako onda
misliš promijeniti stvari? Što ćeš zapravo učiniti? I Plesačica? Što ona čini? Da li je to osoba koju si
tražila?" Arina se nasmijala. "Previše pitanja, Janosz. Ne znam da li je to ona. Još ne. Ali, mislim da se
odgovor na tvoje prvo pitanje krije upravo u tome što ona čini, što god to bilo. Iskustvo. Ljudima je
potrebno iskustvo. Posebno iskustvo koje će im otvoriti vrata drugačijeg svijeta. Nisu im potrebne
riječi i propovijedi. Potrebno im je iskustvo. Problem je samo u tome što se ne žele otvoriti iskustvu
bez malo uvjeravanja." Arina se na trenutak nasmijala, a zatim nastavila. "Dakle, mislim da je
potrebno što manje pričati, a što više davati iskustvo." "Kako? I tko će to činiti?" Arina se za trenutak
zamislila, a zatim oklijevajući rekla: "Ne znam točno kako, ali Plesačica bi mogla biti jedan od primjera.
Iako, možda postoje sasvim drugačiji načini, vidjet ćemo. A tko... bit će to oni koji su se prisjetili."
Janosz se ukipio. Nešto ga je bolno ubolo u srce. "Oni koji su se prisjetili? Tko su oni?" "Ljudi. Djeca.
Duše koje su živjele u vrijeme kad je svijet bio ljepši. Oni znaju kako je taj svijet izgledao. Ne mora im
se ništa govoriti, niti opisivati. Ima ih mnogo, Janosz. Posvuda su oko nas. Neki se prisjete sami,
nekima je potrebna pomoć. Ali, ima ih, ovdje su, rođeni u ovom vremenu i na ovome svijetu. Dvojica
od njih uskoro će stići u Konyu. Ali, sve mi se čini daje to sada manje važno. Neke druge stvari su...
Janosz, što ti je?" Arina je morala pridržati Janosza jer je ovaj poblijedio i posrnuo. "U redu je...",
promucao je pridižući se uz njezinu pomoć. "Nije to ništa, samo mala slabost." Paša stare, Europe*
A.P./CezJe

Ali, to nije bilo točno. Nije se radilo samo o maloj slabosti, već o dubokoj i bolnoj spoznaji istine. Misli
su mu uzavrele, a tijelo mu je popustilo. Prisjećanje. Ako je to istina, onda se i on, Janosz Molevv,
prisjetio. Samo, za razliku od tih duša koje su došle na ovaj svijet da bi mu donijele dobre vijesti o
jednom drugom svijetu - nestalom ali ne i sasvim izgubljenom - on je došao da bi se prisjetio druge
strane. On ne može svijetu dati ništa jer on gaje učinio ovakvim kakavje danas! On se ne sjeća kako je
to bilo živjeti u vrijeme bez nasilja i bez vođa, u ravnopravnosti i skladu s prirodom i drugim ljudima.
On nije tako živio. Štoviše, bio je među onima koji su došli i uništili taj svijet. Zajedno sa svojim
sunarodnjacima istjerao je čovječanstvo iz raja silovanjem i ubojstvom. I sada se toga prisjetio. Zašto?
čemu taj bol i muka? Bilo bi mu bolje daje zauvijek zaboravio i prepustio svijet boljima i nevinijima od
sebe. Još uvijek je bio oslonjen na Arinine ruke, dok su mu suze potekle niz obraze. "Janosz", rekla je
Uma tiho, "Pričaj mi. Što se događa?" "Ima li i onih drugih koji su se prisjetili?" pitao je Janosz jedva
čujnim glasom. "Ima li ih i s druge strane?" Isprva, Arina nije razumjela o čemu to Janosz govori.
Trebalo joj je nekoliko sekundi prije nego što je shvatila istinu. "Oh, Janosz, prijatelju moj", rekla je
pomilovavši ga po glavi, nježno, kao da miluje dijete. "Sada razumijem. Znam kako ti je. Ali, ako si mi
ikada vjerovao, molim te da mi vjeruješ sada. Pogledaj me!" Prstima mu je podigla bradu tako da su
im se oči susrele. "Slušaj me! Slušaj i prihvati istinu." Janoszev pogled se na trenutak razbistrio. Slušao
je. Arina se nagnula prema njemu i prislonila usne na njegovo uho. Jedva čujno, progovorila je samo
za njega: "Ne postoji druga strana." Zatim se odmaknula i ponovo ga pogledala u oči tražeći u njima
znakove razumijevanja. Na trenutak je vidjela samo zbunjenost, a zatim bljesak spoznaje. Janosz
Molevv, bivši katolički svećenik, čovjek koji seje prvi puta prisjetio svoje davne prošlosti na obali
Jadranskoga mora, pokraj grada Šibenika, sada je plakao u naručju svoje prijateljice Arine. Plakao je
dugo i glasno dopuštajući da njegov bol nestane u suzama i grčevima tijela. Toga dana, u suncem
okupanoj Konyi, rijetki su posjetitelji svjedočili neobičnom paru starijih ljudi koji je zagrljen sjedio
ispred ulaza u Rumijevu grobnicu. Muškarac je ponekad plakao glave prislonjene na ženino rame. Na
upitne poglede prolaznika, žena se samo nasmiješila i pokretom ruke objasnila da joj nije potrebna
pomoć. Njih dvoje, sjedili su tako satima sve dok Janosz nije polako došao k sebi. Osjećao se dobro jer
je najveći dio nemira nestao. Kasnije, kad su se vraćali prema hotelu Diindar, Janoszevim umom
proletjela je misao o tome kako je izgledao tamo ispred muzeja i nije li se osramotio pred svim tim
ljudima? Ali, na tu se misao odmah nasmijao odbacivši je kao smiješnu i nepotrebnu. Na posljetku,
nije ga bilo briga što drugi misle: s današnjim danom otpočeo je njegov put prema iscjeljenju! Kako
god on završio, Janosz je sada znao da je u sigurnim rukama. Sve će biti dobro jer je tako rekla njegova
prijateljica Arina, ona koju su s pravom zvali Uma. Nema druge strane. Janosz Molevv živio je u
svjetlu. A.P. fcetetie, 24 Konya, Turska, lipanj 2004. godine Razgovor ljubavnika u. mjesto s veseljem,
dan je Ayli počeo s brigama. Nastup Plesačice koji je obećala Vedranu i koji
mu je toliko značio zakazan je za četvrtak na večer. No, ujutro, prije nego stoje otišla k njemu, slučajno
je svjedočila razgovoru Mehmeta i nekog nepoznatog stranca. Vedran i ona su se složili oko
održavanja postojeće situacije da se Mehmetovi tajanstveni nalogodavci ne bi uznemirili. Zbog toga
su održavali privid lagodnog zarobljeništva u kojem je Vedran živio i do tada. A taj je privid zahtijevao
Mehmetovu dozvolu za svaki izlazak. Ušavši u kući, krenula je prema ujakovoj sobi, ali je primijetila da
vrata nisu zatvorena. Zatim je čula razgovor koji se vodio na turskom. Ljudi koji su bili unutra nisu je
čuli pa se oprezno približila vratima. Kroz tanki procjep između okvira i vrata vidjela je leđa dvojice
krupnih muškaraca obučenih u tamne europske sakoe. Njezin se ujak znojio ispred njih. Za trenutak je
uhvatila njegov pogled, a onda brzo sklonila glavu. Ako ju je i vidio, ujak nije reagirao. Razgovor se
nastavio u oštrim tonovima. Ono što je čula zabrinulo je Aylu. Mehmet je očigledno u većim
teškoćama nego što je pretpostavljala. Nepoznati su tražili da njegovi ljudi budi spremni na još jednu
otmicu. O žrtvi su govorili u žen-skome rodu, ali Ayla nije mogla razabrati o kome se točno radi.
Potpuno se šokirala kad su Mehmetu dali naslutiti da će od njega tražiti i jedno ubojstvo. Njezin ujak
je to odlučno odbio, ali reakcije nepoznatih nisu bile pomirljive. Prijetili su mu oduzimanjem kuće, na
što je Mehmet uzvratio obećanjem vraćanja duga. Međutim, to nije zadovoljilo pridošlice. Obećali su
da će ga ponovo podsjetiti na njegove obveze i to na način koji se mu neće svidjeti. A zatim su pitali za
Ve-drana. "Drži ga na oku", čula ih je kako govore. "Znamo da si mekan, ali taj dečko nije tako
bezazlen kako ti misliš. Ako nestane, ti ćeš biti odgovoran, jesi li razumio?" Nije čula ujakov odgovor
jer su dvojica krenula prema vratima. Brzo se popela stepenicama sklanjajući im se s vidika. Dok su
izlazili, jedan od njih je dobacio: "čujemo da se tvoja nećaka jako zbližila s tim malcem. Pazi što radiš.
Ako ga na kraju budemo morali ukloniti, i ona bi mogla dobiti po prstima!" Zatim su otišli ostavljajući
Mehmeta da spuštene glave stoji u hodniku pred zatvorenim vratima. Ayla se tiho spustila do ujaka.
Nije ju ni primijetio pa se trgnuo kad ga je dodirnula po ramenu. "Ah, to si ti", rekao je snuždeno.
"Ujače, što se to događa? čula sam razgovor. Pa, neće se valjda..." "Ne brini", prekinuo ju je Mehmet
odjednom živnuvši. Zagrlio ju je i krenuo s njom prema sobi. "Ti znaš da sve radim onako kako mije
rečeno. Chelebi nas je oboje, i tebe i mene, poslao u ovu pustolovinu. Iako mi nije do kraja jasno ka
kojemu kraju sve to ide, ja mu u potpunosti vjerujem. Neću dopustiti da se bilo kome dogodi nešto
loše." Ayla je gledala ujaka u oči. Bio je iskren, to se vidjelo, ali i zabrinut. Koliko god je pred Aylom
pokušavao skrivati svoju brigu, ona ju je jasno vidjela čak i iza utješnih riječi nasmiješenog lica. "A ti?"
upitao ju je Mehmet. "Jesi li ti pronašla razlog svog sudjelovanja u ovome?" Ayla je zaustila da nešto
kaže, a zatim je jednostavno pocrvenjela i kimnula glavom. "Oh, dijete moje, sretan sam zbog tebe!"
rekao je Mehmet i čvršće je prigrlio k sebi. "Danas idete k Plesačici, zar ne?" "Kako znaš?" iznenadila
se Ayla. "Upravo sam te došla pitati za .. .. li.' Duša Stare Eu dozvolu..." "Pretpostavio sam", rekao je
Mehmet slijegajući ramenima. "Idite. Morate ići. I dobro slušajte. Chelebi mi je jutros održao cijelu
propovijed o slušanju. Dakle, to mora daje važno..." Ayla se nasmiješila. Njezin je ujak ponekad bio
takvo dijete! Ali, voljela je njegovu jednostavnost i privid naivnosti. Međutim, znala je da Mehmet
nipošto nije glup. Slijedio je svoju unutarnju mudrost i igrao životnu igru s kartama koje mu je sudbina
dodijelila.
"U redu, ujače", rekla mu je na rastanku. "čuvaj se." A zatim je otišla nakratko k Vedranu te provela
desetak minuta u njegovom zagrljaju prije nego je otrčala do dućana i posvetila se zaostalim
poslovima. Ti trenuci s Vedranom bili su jedini u kojima nije osjećala nelagodu u grudima. Razgovor
koji je čula uopće joj se nije dopao. Večer se brzo približila, a Ayla je k Plesačici krenula s pomiješanim
osjećajima sreće, iščekivanja i zabrinutosti. Kad su stigli, u dvorani je još bilo mjesta za sjedenje.
Vedran i Ayla pronašli su dva slobodna stolca u polutami, u udaljenom kutu prostorije. Na pozornici se
već nalazilo nekoliko žena, ali Plesačice nije bilo. Ljudi su tiho ulazili u dvoranu, a.svatko tko je ušao
pogledao bi u smjeru pozornice tražeći pogledom glavni lik. Vedran je u tišini promatrao prizor
pomalo napet od iščekivanja. Ayla gaje razumjela. Ako je Plesačica osoba koju je tražio tako dugo,
onda bi se večeras moglo dogoditi nešto vrlo značajno. A čak i ako nije, svaki nastup te neobične žene
bio je poseban. Ayla se pitala što je pripremila za danas. Žene na pozornici privukle su joj pozornost
svojom dugom odjećom. Ali, posebice joj je zanimljiva bila mlada žena koja je sjedila na jastucima
prostrtim preko ležaja. Nije mogla biti sigurna u to, ali Ayla bi se okladila daje žena bila trudna. No,
prije nego stoje mogla Vedranu bilo što reći o tome, njihova je pažnja iznenada bila privučena k paru
koji isprva nisu zamijetili. Sjedili su nedaleko njih, u mračnom kutu prostorije. Ipak, lica su im bila
obasjana nejasnim svjetlom koje je, kako se činilo, dopiralo iz neke njima nevidljive svijeće postavljene
u niši na zidu. Oči su im neobično svjetlucale u mraku. Ayla i Vedran sasvim su se primirili ne želeći
ometati razgovor ili bilo što između to dvoje ljudi. Uhvatili su se za ruke i oboje osjetili kako ih prožima
neka neobična energija. U tom trenutku na pozornici se pojavila Plesačica i u dvorani je nastala
potpuna tišina. No, s Aylom i Vedranom se događalo nešto posebno. Kao da su se izdvojili iz vremena i
prostora u kojem su se nalazili pa su nježnu glazbu s pozornice čuli samo jednim dijelom svoje svijesti.
Drugi je bio usmjeren prema neobičnom paru ispred njih. Vedran je Ayli jače stisnuo ruku. Osjećao je,
pa gotovo i vidio, kako su obasjani unutarnjim sjajem koji se proteže od njih do dvoje nepoznatih ljudi,
pa sve dalje do pozornice na kojoj je Plesačica počinjala s laganim pokretima bokova. Vedran je već
upoznao takve trenutke i znao je da su važni. Osjećaj bezvremenosti obično bi značio da slijedi važna
pouka koju nikako ne smije propustiti. Ayla mu je uzvratila stisak i tako je znao da je uz njega, ne samo
tijelom nego i duhom. Odjednom, oboje su začuli tihi glas. Ovo je za vas, slušajte! Nisu morali
razmijeniti ni pogled. Znali su da su ga oboje čuli. Vedran je usporedio taj glas s glasom koji je prije
nekoliko tjedana, na početku svojega puta, čuo u Zagrebu. Ali, to nije bio isti glas. Ovaj ovdje je bez
sumnje pripadao Plesačici. I u tom trenutku Vedran se prisjetio razloga svojeg dolaska. Njezin izlazak
na pozornicu bio je toliko jednostavan, a stanje u kojem se našao toliko duboko da uopće nije osjećao
uzbuđenje zbog mogućeg susreta sa Zorom. Tek je sada, djelićem svojeg uma, pomislio: Jesi li to ti?
Jesam li te pronašao1! Ali, prije nego što je stigao razmisliti o odgovoru, par ispred njih počeo je
razgovor koji je bio na neki čudesan način usklađen s događajima na pozornici. Štoviše, čudesnost
njihovog razgovora bila je i u tome što je Vedran razumio svaku riječ iako bi se mogao okladiti da nisu
razgovarali na engleskom ili bilo kojem drugom jeziku koji je poznavao. Muškarac je očigledno bio
zapadnjak, u kasnim tridesetim godinama. Kosa mu je nekad bila svijetlosmeđa, a sad prošarana
bijelim pramenovima. No, sjedine ga nisu učinile starim. Štoviše, izgledalo je kao da ga pomlađuju.
Ilije dojam mladosti nastao zbog njegove kože Pača Stare, Europe, A.P.
koja je bljeskala tamnim odbljescima u mraku? "Zašto mi daješ nadu svojim pogledima i riječima
punim slutnje?", upitala gaje žena, pomalo tužno, a pomalo prijekorno. "Mislim da nemam pravo
činiti to što činim. Miješam se previše u tvoj život. Ponašam se poput djevojčice." Kosa joj je, poput
ugljena crna, zaklanjala oči. Ali one su, iako jednako crne, žarile u mraku. Bila je tamnoputa. Možda
Turkinja ili Azijka. Bilo je teško odrediti joj podrijetlo tim više što je bila visoka i vitka, tijelom više nalik
suvremenim Europljankama. Ispod široke bluze zategnute u struku njihale su se krupne grudi. Nije
imala više od trideset godina. Prošla bi kao model, pomislio je Vedran. Ipak, njezin glas čvrsto ju je
povezivao s mjestom na kojem su se nalazili: ni u sadašnjosti, ni u prošlosti. Podzemlje. Od pogleda i
od ljudi skriveno mjesto. Usred čvrstine i nepovredivosti islamske tradicije, a opet s dubokim
korijenjem u nekim davno prošlim vremenima. Grad ljubavnika nije izgubljen, pomislio je Vedran
gledajući par pokraj sebe. Samo je potonuo ispod površine suvremene Konye skrivajući svoje tajne od
očiju koje ih nisu htjele vidjeti ni za njih znati. Ovaj put, međutim, Vedran i Ayla imali su povlasticu
čuti jednu od njih. "Poznajem djevojčicu u tebi", polako je odgovorio muškarac uputivši ženi dubok i
zamišljen pogled. "Nemoj ju ni za što kriviti. Ona ima pravo željeti sve što joj padne na um. Ili na srce.
Ti si uvijek bila majstorica prepuštanja. Zašto unaprijed stvaraš sliku budućnosti? Ili sadašnjosti?
Prepusti se sada i prihvati ono što može biti..." Svojim je prstima blago dodirnuo njezinu ruku. Bio je
to pokret pun pažnje, a istodobno neobično senzualan. Vedran se stresao. Postalo mu je jasno da
sluša razgovor ljubavnika. "U tebi nije samo ona", nastavio je muškarac. "Ja vidim i djevojčicu, ali
vidim i ženu i ljubavnicu i Boginju... Nemoj sve odbacivati samo zato što djevojčica ne može dobiti ono
što je poželjela." Blagi trzaj ženine glave pokazao je njezino neslaganje. "Kako ih razlikuješ? Kako
razlikuješ sve njih u meni kad mene samu zbunjuje njihovo pretapanje? I moraju li sve one biti
nazočne? Zar ne bi bilo jednostavnije daje samo jedna? Ili barem samo jedna u nekom određenom
razdoblju? Tako bi mi bilo lakše..." U tom trenutku ritam glazbe se pojačao. Plesačica je sada plesala
klasični trbušni ples, a žene na pozornici koje su do sada samo promatrale, ustale su i pridružile joj se.
čak i ona kojaje sjedila na jastucima, sada je ustala. Ayla je prinijela slobodnu ruku usnama. Žena je
doista bila trudna! Njezini su pokreti bili malo usporeni, ali su savršeno oponašali pokrete Plesačice.
Vedran je također vidio što se događa. Vidio je trudnu ženu koja pleše i znao je da bi morao obratiti
više pozornosti na ono što se događa na pozornici. Nije došao na ovo mjesto bez razloga. Možda čak
uspije nešto saznati o Zori ili o Danu... I na tu misao je osjetio blagi grč u želucu. Upozorenje? Ili
opasnost za Dana? Neobično... Kad je pomislio da bi Dan trebao biti ovdje, osjetio je bol. Umom su
mu brzo proletjele slike događaja koji su doveli do ovoga trenutka. Učinilo mu se da je sve što se
dogodilo izraz njegove slobodne volje. Ovdje je zato jer je tako odlučio, a ne zato jer su ga oteli u sada
dalekoj Mađarskoj prije... više se nije ni mogao sjetiti koliko je dana ili tjedana prošlo od toga
događaja. Ovdje je zbog nekog razloga i ovdje mora ostati sve dok... Nije završio misao, a pozornost
mu je ponovo privukao glas muškarca pokraj njega, sada još tiši nego prije. "Djevojčica je zaljubljena,
to znamo i ti i ja. Nju je lako prepoznati. Ženu vidim svaki put kad se sjetim da si majka, kad brinešza
svoju djecu i kads ljubavlju spominješ svoga supruga. On je dio tebe, znaš. čak i sada je ovdje i što god
mi učinili, on neće otići. A ljubavnicu... nju prepoznajem kadplešeš. Pokret tvojih bokova i njihanje
ramena, kosa koja leti zajedno s valovima tvojih ruku... Ljubavnicu prepoznajem onda kad te poželim
pokraj sebe, ispod sebe, posvuda oko mojega tijela... I na posljetku sve su one, i djevojčica, i žena, i
ljubavnica, sjedinjene u Boginji kojaje u tebi. Ona te zapravo zbunjuje. Boginja je sve to, a ti je ne želiš
u potpunosti prihvatiti. Učini to, prepusti se!" Muškarac se nagnuo prema njoj, a posljednje riječi
izgovorio je gotovo šapatom. Ipak, upravo zbog toga su bile glasnije od svega stoje rekao do sada.
Žena je za trenutak bila nepomična, a onda naglo trznula glavom. Očigledno se nije slagala sa
svim što je čula. "Prepustiti se, kažeš? Ti govoriš o prepuštanju? Meni se čini da si upravo ti 'majstor
zadržavanja'! Zar nisi upravo ti spriječio da se između nas bilo što dogodi? Ti to nisi htio, a ne ja!" Puča
Stare, Europe* A.P.

Nekoliko dugih trenutaka muškarac nije rekao ništa, a zatim je uzdahnuo. Polako se odmaknuo od
svoje sugovornice i zagledao u smjeru pozornice. Zajedno s njegovim pogledom prema pozornici su
krenuli pogledi Ayle i Vedrana. Tamo se odvijala drama od koje je zas-tajao dah. Trudna žena je sada
čučnula i podigla haljinu. Bila je otvorena, a njezine su noge, kao i pod ispod nje, bile mokre. Nagnuta
nad njom, Plesačica je stajala iza nje te joj šaptala nešto na uho. Tijelo trudne žene pokretalo se na
neobičan način. Trbušni mišići, izvježbani i jaki, nastavljali su ples kao da se ništa ne događa. Žena se
smiješila u očiglednoj ekstazi rađanja. Opčinjen, Vedran je nastavio gledati u tom smjeru. Osjetio je
kako se Ayla trese na sjedalu pokraj njega. Uz taj nevjerojatan prizor do ušiju im je i dalje dopirao
razgovor dvoje "ljubavnika". "Ti ne razumiješ", rekao je tiho muškarac. "Moram se suzdržavati. Ti nisi
spremna za sve što dolazi sa mnom." Oštri ženski udah dao je do znanja što njegova sugovornica misli
o tome. Ali, muškarac joj nije dozvolio da se pobuni riječima. Nastavio je. "Djevojčica u tebi, ona koja
ovo najviše želi, vrlo brzo bi umrla. Ona ne bi mogla podnijeti moje srce. Moje srce ubija, znaš. Moje
ruke donose nježnost i ekstazu, ali one donose i smrt običnom životu. Kad bih te volio, otkrio bih ti
svjetlost koju nosim u sebi. A ta bi te svjetlost ubila. Znam da ne razumiješ, ali upravo zbog toga se
moram suzdržavati." Ples na pozornici, onaj koji su izvodile ostale žene, postao je sve zahtjevniji i brži.
Plesačica je milovala trudnu ženu po ramenima. Između njezinih nogu pojavilo se djetetovo tjeme.
Žena je rađala nasmiješena i potpuno oslobođena bilo kakve boli. Začulo se nekoliko vriskova iz
publike. Netko je glasno jecao. "Gledaj", nastavio je muškarac, a Vedran je znao da sada i žena kojoj se
obraćao promatra pozornicu. "Moja ljubav bi ti donijela i nju. Ona dolazi u paketu sa mnom. Da li bi to
mogla podnijeti? Izgubiti život koji imaš sada za kratke trenutke sa mnom? Jer, Ona, Ona koja pleše,
moj je život. Ona je moja istinska ljubav i moja partnerica, sada i zauvijek. Možeš li to prihvatiti?
Možeš li prihvatiti duge trenutke samoće i neizvjesnosti u zamjenu za dan ili dva ekstaze? Da, moja je
ljubav svjetlost, ali moja ljubav je i Ona: ne samo Boginja već i žena od krvi i mesa. A opet, njezin
položaj je uvijek na vrhu. Uvijek na prvome mjestu. čak i da mi sada kažeš kako je to tebi svejedno i
kako ti to možeš, stvar je u tome da ti ne vjerujem. Poznajem te bolje nego što ti poznaješ samu sebe.
Poznajem tvoje tamne ponore. Znam što se krije u tvojim dubinama. Misliš da si to nadrasla, ali nisi.
Moje ruke bi ti donijele sreću, ali bi te istodobno povrijedile. Moje oči bi ti otkrile daljine za koje sada
ni ne znaš da postoje, ali bi te istodobno oslijepile. Moje srce bi te učinilo cjelovitom, ali bi te
istodobno raznijelo na tisuće komadića. Ja sam svjetlost, ali ja sam i smrt. Da bi me podnijela, moraš
biti spremna. Mogu ti pomoći u tome, mogli bismo to zajedno učiniti, ali moraš znati što radimo.
Moraš mi vjerovati. I moraš vjerovati Njoj. Moram biti siguran da se to dogodilo. Moram biti siguran
da znaš. čekam taj trenutak. čekam trenutak tvoje spremnosti i zato se suzdržavam. S druge strane, ti
se moraš prepustiti Boginji u sebi. Ona nije samo djevojčica. Ona je i žena i ljubavnica... i Boginja. Ona
je..." Riječi nepoznatoga muškarca izgubile su se u provali zvuka. Bio je to plač novorođenčeta. Ali, uz
pjesmu neja i pomiješane zvukove krikova radosti i tuge, taj je plač zvučio kao pozdrav, kao himna
svijetu koji gaje slušao. Nije bilo nježnijeg zvuka od toga, a ni moćnijeg. Plesačica se na pozornici
glasno smijala držeći bebu u svojim rukama. Majka ih je grlila stojeći pokraj njih, sada spuštene haljine
i na izgled bez ikakvoga znaka da je upravo na svijet donijela jedan novi život. Vedran i Ayla sjedili su
izgubljeni u poplavi različitih utisaka. čudesno rađanje na pozornici i neobičan razgovor dvoje
ljubavnika kojemu su svjedočili ostavio ih je bez riječi i bez misli. Tek nakon nekog vremena, kad su i
Plesačica i ostale žene otišle s pozornice, a zbunjeni i pomalo ošamućeni ljudi počeli napuštati
dvoranu, Vedran je za trenutak osjetio žaljenje što nisu čuli završetak razgovora između dvoje ljudi
pokraj sebe. Ako je dobro shvatio, taj je muškarac bio pratitelj i partner Plesačice. A žena je bila
zaljubljena u njega. Nije mogao ni zamisliti o kakvim je to stvarima govorio muškarac, a ni
pretpostaviti rasplet svega toga. Ali znao je da je u posljednjih nekoliko dana naučio više o ljubavi
nego cijelog svog života. Također, znao je da malo ljudi zna toliko i da bi većina ljudi zadrhtala na samu
zamisao da takve ljubavi postoje. A opet, ljubav je bila tu, s njima, velika i nedokučiva, toliko različita
od onog malog, skvrčenog i osakaćenog Duša otare> fcurope \ osjećaja koji ostatak svijeta zove
ljubavlju. Vedran nije znao hoće li ikada doći do kraja onoga što je sada počeo tek naslućivati. Znao je
samo da se probudio. Neki dio njega, možda stariji nego se usuđivao sam sebi priznati, jedva je čekao
da započne i ta pustolovina. Onaj drugi, mlađi dio, nije imao vremena razmišljati o tome. Morao je
živjeti u sadašnjem trenutku. A u tom, sadašnjem trenutku, pokraj njega je sjedila ona koja je nekada
bila Dita, a sada je postala središte njegovog života. I tada, dok je razmišljao o tome kako bi trebao
Ayli reći daje sretan i da je proročanstvo o Konyi kao mjestu iz kojega nema povratka što se njega tiče
ispunjeno, ponovo je začuo glas u svome umu. Enoa, Dita, vrijeme je. Nemojte više koračati sami.
Kažite joj. Ona ga mora upozoriti. Kažite joj neka dođe. Već sutra... neka dođe već sutra. Vedran se
trznuo i okrenuo prema Ayli. Nije morao ništa pitati. čuli su ga zajedno. Još su neko vrijeme čekali
približivši se jedno drugom kao da im je potrebna toplina i zaštita, a zatim su ustali i izišli van. Ništa
nisu govorili, ali njihovi osjećaji su još uvijek bili nalik uzburkanom moru. I ljubav i rađanje, dva
najsnažnija doživljaja poklonjena ljudskome biću, predstavljeni su im u istome trenutku izmiješani,
isprepleteni i neodvojivi. "Vrijeme je Ayla", rekao je Vedran zastavši na trenutak ispred ulaza u
Otoman Bazar, mjesto svog neobičnog 'zatočeništva'. "Pronađi Umu i prenesi joj poruku. Upozorenje
je za Dana, a samo mu ga ona može prenijeti. I ja sam večeras osjetio nešto vezano uz njega. Pitam
se... pitam se hoće li on ikada doći u Konyu?" Ayla ga je promatrala očima koje su čak i u mraku
svijetlile pla-vozelenim tirkizom. "Gdje god bio", rekla je, "i kud god išao, nadam se da će ga pronaći
ista Ljubav koja je pronašla nas." A zatim gaje poljubila i brzim korakom otišla u noć, prema hotelu
Diindar gdje je odsjela žena koju je Vedran zvao Uma. 25 Qatal Huyuk, Turska, lipanj 2004. Htijiik J. oš
samo tjedan dana i njezina bi se potraga morala završiti. Dugo, tisućugodišnje traženje moralo bi se
privesti kraju. Ali, hoće li tako doista i biti? Ili će se sve što je do sada učinila, cijeli njezin život,
pokazati uzaludnim? Arina je nepomično stajala pokraj otvorenog prozora u svojoj sobi. Ulica ispod
nje bila je u mraku, ali je on sada bio vidljivo rjeđi nego prije sat vremena kada je ustala. Uskoro će se
na pozadini tamnoga neba ocrtati vrhovi udaljenih sjeverozapadnih vrhova
planinskog lanca Takkeli. A kad bi još malo stajala na istome mjestu, jutarnje bi ih zrake sunca,
dolazeći iza njezinih leđa, potpuno osvijetlile. Taj je prizor Arina mnogo puta promatrala čekajući
budna poziv na molitvu iz džamije preko puta njezinoga hotela. Svjetlost je naprije stigla do najviših
vrhova, a zatim se polako, ali primjetno pomicala prema dolje, u još uvijek mračnu dolinu. Zoraje
uvijek stizala odozgo, a Arina ju je voljela promatrati upravo ovako: leđima okrenuta prema Suncu. No
danas će ju dočekati na drugome mjestu. Po tko zna koji put Duša Stare Eu otići će u ?atal Hiiviik, na
izgled tražeći odgovore. Da, na izgled, jer ono što joj je sada bilo potrebno bila je utjeha. Umjesto da
osjeća olakšanje zbog toga što se jedna bolna priča približava svome kraju, Arina je iz dana u dan
osjećala sve veći nemir. Još uvijek, poslije svih ovih mjeseci, nije bila sigurna da lije Zora ovdje ili nije.
Jedan dio nje, onaj bliži srcu, govorio joj je daje sve u redu. Danijelje taj koji će je na posljetku pronaći
i prepoznati. Njezina zadaća sastojala se u pripremanju terena za njegov dolazak i, u to je sve više bila
uvjerena, odvlačenje pozornosti zlonamjernih ljudi od njega i njegove potrage. Njezin boravak u Konyi
trebao je biti mamac. A opet, u trenucima nesigurnosti, pitala se nije li stvorila probleme koji su za nju
nerješivi? Plesačica je možda ipak Zora ili je Zora negdje drugdje u Konyi, a da toga Arina uopće nije
svjesna. Možda je svojim dolaskom na ovo mjesto učinila Zoru ranjivom i izložila ju nemilosti onih koji
su ju smatrali vrlo opasnom. Duboko uzdahnuvši, Arina se odmaknula od prozora. "Majko, po-mozi
im", izrekla je glasno svoju molitvu. "Učini im put jasnim i sigurnim. Neka se pronađu u miru i daleko
od opasnosti." Željela je to svim svojim srcem. Potrebno im je vrijeme i mir jer tko bi mogao biti
siguran da će im se sjećanje u potpunosti vratiti nakon svih tih godina? Ako budu izloženi vanjskom
pritisku, možda uopće neće primijetiti ono što se događa iznutra. Možda se neće ni prepoznati. A to
bi, mislila je Arina, bilo strašno. Takva bi situacija uništila ne samo njezinu životnu misiju već i njihove
mlade živote. Tko zna bi li se nakon toga, u nekom drugom vremenu, uopće mogli više pronaći?
Možda im je ovo posljednja prigoda, a ona, Arina, neće izvršiti ono što je obećala. Kad je Zora odlazila
od nje, tada, prije toliko godina, rekla joj je da će sve biti u redu. Dala joj je Boginju i uvjeravala ju da
je pod njezinom zaštitom. U to je vrijeme i sama bila u to uvjerena. Bila je sigurna da će, koliko god
situacija bila teška, stvari na posljetku doći na svoje mjesto. Svijet je morao proći kroz šest tisuća
godina mraka da bi se ponovo našao u svjetlu. Ali, iako je bila ispunjena bolom zbog gubitka s kojim
su se svi oni morali suočiti, ipak je u sebi osjećala potpuno povjerenje u svoju snagu i znanje te u
podršku Boginje. U podršku i dalje vjeruje, ali njezina ju je snaga vrlo brzo napustila. Izgubila je Zoru,
tamo u područjima iza smrti. Nije ju mogla pratiti onako kako je to morala i sjećanje je nestalo. Našla
se u novome tijelu i bilo joj je potrebno više od pola stoljeća da se prisjeti tko je i zašto je rođena baš
u ovo vrijeme. A tada je, kako se pokazalo, bilo prekasno da dočeka Zoru i vodi je putem prisjećanja.
Sada joj je preostala samo vjera da je sve upravo onako kako je moralo biti te da se svaka pogreška
može ispraviti. Brzim pokretom Arina je dohvatila ključeve iznajmljenog automobila i izišla iz sobe.
Hotelski hodnici bili su u polumraku, osvijetljeni samo mutnim svjetlom požarnih oznaka. Spustila se
dizalom, a zatim prošla pokraj recepcije na kojoj nije bilo nikoga. To joj je bilo drago jer je danas
osjećala potrebu da bude sama. Ljudi nisu društvo koje bi joj u ovome trenutku godilo. Ne, danas joj
je potrebno nešto drugo. Otići će u ?atal Hiiviik, na mjesto gdje je sačuvano barem nešto od sretnijeg i
boljeg vremena, i tamo potražiti utjehu. Možda pronađe i odgovore na neka od pitanja koja su ju
mučila iako je u tu mogućnost sumnjala. Osjećala je kako raste plima koja sve njih nosi i kako nema
mnogo toga što bi se moglo učiniti. Situacija uopće nije pod kontrolom i oni sada ovise o nepoznatim
činiteljima. Sve što može učiniti jest i dalje vjerovati da će Dan pronaći Zoru, sam i bez njezine pomoći.
Tako bi moralo i biti, pomislila je ulazeći u automobil. Na posljetku, ovo je njihova priča.
Ulice Konye bile su puste. Jutro još nije svanulo pa su tek rijetki automobili lutali između uspavanih
zgrada. Arina je dobro znala put do ?atal Huyiika iako nije bilo nikakvih oznaka koji bi upućivali na
jedno od najvećih arheoloških nalazišta na svijetu. Kad je prvi put bila ovdje, to ju je malo naljutilo, ali
se kasnije pomirila s tom i mnogim drugim činjenicama. Postoje mnogi načini na koje se istina može
sakriti. Neki od njih su grubi, a neki tanahni. Jedan od grubih načina je namjerno skrivanje ili
omalovažavanje povijesnih dokaza koji govore o tome daje svijet bio bolji prije naše civilizacije. Malo
tanahniji postupak je znanstveno ignoriranje svih onih koji to tvrde, a nepostojanje putokaza usprkos
relativnoj razvikanosti ?atal Huyiika spada u neobične anomalije inače turistički osviještene Turske.
Međutim, nakon mnogih godina iskustva Arina je shvatila da se takve stvari događaju zbog
unutrašnjeg otpora ljudi prema bolnoj istini. Teško je prihvatiti činjenicu da svijet u kojem živimo nije
rezultat evolucije, Duša Stare, Europe A.P.

već pogreške. Gotovo je nemoguće doista i stvarno shvatiti da je čovječanstvo već jednom dostiglo
vrhunac svoga razvoja, a da smo nakon toga s tog vrhunca sišli i krenuli putem koji ne vodi k dobrom
završetku. Takva spoznaja stavlja upitnik na naš način života i zbog toga ju je teško podnijeti. Ima
tisuću načina da se ljudi od nje obrane. Jedan od njih je neznanje, a drugi, češći, nesvjesni otpor
prema svemu stoje bitno drugačije od postavki naše civilizacije. Catal Hiiviik je bitno drugačiji. Kao i
sva nalazišta iz vremena neolita on priča nezamislivu priču o jednom drugom čovječanstvu nama
sasvim nerazumljivom: bez nasilja, hijerarhije, ratova, robova, gospodara, kriminala i... tajnih
organizacija. Ovo posljednje Arina je pomislila promatrajući u ogledalu omanji bijeli kombi koji je
vozio za njom još od hotela. Isprva nije obratila pozornost na njega, ali sada je bilo očigledno da ju
prati. Malo je vjerojatno da bi ovako rano neki automobil išao baš u istom smjeru, ulicama koje na
izgled ne vode nikuda i postaju sve uže i uže. Kad je napokon izišla iz Konye i krenula kroz zapuštena
sela prema istoku, postalo je jasno da ima pratnju. Samo je na trenutak osjetila neugodu, a onda je
slegnula ramenima. Što bi, uostalom, mogla učiniti u svezi toga? Neka je prate i promatraju. Ono što
je važno ionako neće moći vidjeti pa čak i da im se događa ispred kućnih vrata. Zapravo, činjenica da
ima pratnju podsjetila ju je na Janosza te je osjetila olakšanje. Doista mu vjeruje: on nije s njima.
Janosz je u potrazi kao i ona. Samo, iako je slutila kakva bi to potraga mogla biti, Arina je znala da mu
ne može pomoći. On je ovdje zbog svojega vlastitog iscjeljenja, a nitko nije mogao reći u kakvom će
ono obliku doći. U mislima mu je poželjela sreću. Kad sve ovo završi, možda će mu moći posvetiti više
pozornosti. On to svakako zaslužuje. No, na tu je pomisao Arina osjetila neko stezanje u grudima.
Možda Janosz neće biti ovdje kad se ovo završi? Odmahnula je glavom tjerajući loš predosjećaj. Sada
jednostavno ne može misliti o tome. Venera je sve bliže Suncu, a rasplet događaja još uvijek nije
nimalo jasniji nego prije nekoliko mjeseci. A vrijeme je već, vrijeme. Nešto se mora dogoditi. Još
danas. Noć je polako ustupala mjesto svjetlu. Vozeći se pokraj jednostavnih kuća u plodnoj dolini oko
Konye, Arina je zamijetila njihovu pravilnu arhitekturu. Malo kome pada na um da je upravo taj
četvrtasti oblik kuće s ravnim krovom izravno povezan s načinom gradnje od prije devet tisuća godina.
U tom se smislu malo toga promijenilo. Stanovnici tih sela su i dandanas, baš kao i onda, na
krovovima svojih kuća držali domaće životinje, uglavnom kokoši i koze. Arina se nasmiješila na tu
pomisao. S jedne strane tolike razlike, a s druge potpuna istovjetnost. I to nakon devet tisućljeća!
Catal Hiiviik zapravo je umjetno stvoren brežuljak u inače ravnoj visoravni oko Konve. Po toj je
visoravni nekada tekla rijeka koju su zvali Carsamba*, a koja je izvirala na jugu, podno gorja Taurus. U
proljeće bi se Carsamba razlila i poplavila cijelu visoravan, a razlivene vode bi se
zadržavale gotovo pola godine. U takvim su uvjetima ljudi izgradili umjetne brežuljke na kojima su
živjeli kao na otocima usred poplavljenoga područja. A brežuljci - izraz gatal * znači nešto poput
"umjetni brežuljak" - nastali su tako što su kuće rušene nakon što je u njima svoj vijek proživjela jedna
generacija, a zatim su se na samim ruševinama gradile nove. Tijekom vremena na taj su se način
naselja izdigla i po stotinjak metara iznad razine visoravni. Upravo zbog toga je nalazište u Catal
Hiiviiku toliko vrijedno. Sloj po sloj, generaciju po generaciju, arheolozi će jednom prokopati cijeli
brežuljak! Za to će im, ako nastave raditi dosadašnjim ritmom, biti potrebno nekoliko stotina godina.
Međutim, ono što malo tko zna jest činjenica da na visoravni oko Konye postoji četrdeset pet takvih
gatalal Na njima se uopće ne vrše nikakva istraživanja iako je vrlo vjerojatno da u svojoj utrobi kriju
mnoge vrijedne tajne. Arina se sada vozila kroz pustu ravnicu ispresjecanu uskim, tek napola
asfaltiranim cestama i kanalima za navodnjavanje. Carsambe odavno nema pa je voda postala
dragocjena. Uz ceste na mnogim mjestima u dugačkim drvoredima rastu jablanovi. Na kraju jednog
takvog drvoreda je nasip, a zatim skretanje na zemljani put s drvenom oznakom na kojoj piše "Catal
Hiiyuk". Stotinjak metara dalje je ulaz u ograđeno zemljište na kojem se vrše iskopavanja. Na samom
ulazu je * Turska riječ Qarsamba čita se kao čaršamba. Rijeka koja je plavila starodrevni Qatal Hiiviik
danas više ne postoji, barem ne u tom obliku. Ipak, to ime Qarsamba nosi rijeka koja izvire iz jezera
Bevsehir te i dandanas pridonosi plodnosti doline u kojoj se nalazi grad Konya. Suvremena (Jarsamba
je kanalom povezana sa slanim jezerom Tuz Golu. **Turska riječ catal se čita kao catal Duša Stare,
Europe, A.P. /CezJe,

zgrada muzeja, a pokraj nje izgrađeni model kuće iz neolita. No, desetak metara dalje je i kuća u kojoj
se stalno nalazi čuvar iskopina. Iako ih je do sada Arina sve upoznala baš kao i oni nju, ovaj put nije
bila raspoložena za susrete. Osim toga bilo je prerano. Zato se samo provezla putem pokraj ulaza i
nastavila dalje. Zaobišla je brežuljak i zaustavila automobil oko kilometar od službenog ulaza. česti
posjeti ovome mjestu imali su svoje prednosti: znala je kako doći do mjesta koje je smatrala svetim, a
daju nitko u tome ne ometa. Sada je već bilo prilično svjetlo i Arina je požurila kroz prolaz u ogradi, pa
preko istočne padine i visoke trave koja ju je prekrivala. Sasvim je zaboravila na svoju pratnju. Nije joj
bilo važno vide liju ili ne. Došla je ovdje pozdraviti Sunce i dočekati zoru na mjestu na kojem su tragovi
Boginje još uvijek vidljivi. Kao i uvijek, osjetila je kako je obuzima čežnja i tuga. Boginja više nije ovdje.
Otjerali su je davno s ovoga mjesta i sada je ostalo samo sjećanje na nju. A i to će sjećanje uskoro
nestati ako se nešto ne promijeni. Došla je gotovo do samog vrha brežuljka, a zatim se zaustavila. Ako
bi krenula dalje, čuvar bije mogao vidjeti iz svoje kućice, a tada bi sigurno došao do nje. To je željela
izbjeći pa je zastala, zaklonjena od neželjenih pogleda. Okrenula se prema istoku. Horizont se već
crvenio, a uskoro će se pojaviti prva zraka sunca. Vrijeme je. Po tko zna koji put, Arina je zauzela
položaj u kojem je najbolje mogla povezati svoje tijelo i dušu s Boginjom. čvrsto se oslonila na stopala
i podigla čelo prema nebu. Majko, pomislila je, pokaži mi put. Vodi moje tijelo u ekstazi blaženstva,
neka te slijedi, neka postane slično tvojem. Pokaži mi put i umiri moju dušu. A zatim je počela jutarnji
ritual pokreta i disanja. Kretala se polako izmjenjujući pokrete prirodnih elemenata i dišući njihovim
ritmom i načinom. Nakon nekoliko minuta osjetila je kako joj se misli umiruju. Taj osjećaj pretapanja
bio joj je poznat i dočekala ga je s olakšanjem. Korak po korak, udisaj pa izdisaj, i Arina je polako
postala Uma opisujući svojim pokretima starodrevni obrazac, baš kao što je to činila nekada davno
dok je još bila u drugome tijelu. Završavajući ritual, polako je
prešla u spontano kretanje i ples vođen ritmovima koji su pulsirali u njezinome tijelu. Koža joj je
bridjela, a struja snažne energije širila joj se cijelim tijelom: od srca, pa uokrug i zatim natrag prema
srcu. Nije prošlo mnogo i Arina je zaboravila gdje je i zašto je ovamo došla. Prepustila se plesanju
znajući daje namjera najvažnija i da će odgovori doći sami po sebi kad za njih bude spremna. Nalazila
se u stanju kad pitanja nisu važna i vrijeme nema nikakav značaj. Sada, baš kao i nekada, ples je bio
sve što postoji. Ritam života i duboki bas nevidljivog božanskog bubnja odjekivao je posvuda u njoj i
oko nje. Plesala je i plešući čekala. I tada, upravo u trenutku kad je iz dalekog horizonta prema njoj
pojurila prva zraka sunca, jedna je druga plesačica izgovorila njezino ime. Začula gaje u trenutku kad
joj je svjetlost dodirnula čelo iako je bilo izgovoreno tisućama kilometara daleko, još dalje prema
istoku, u zemlji koja je već odavno bila obasjana suncem. Uma... Iako svjesna glasa koji je gotovo
nečujan prevalio takvu razdaljinu, Arina je nastavila plesati prepuštajući se unutarnjem iskustvu. Znala
je da vizija dolazi zbog plesa i da će, kad ples prestane, nestati i nje. Uma..., ponovio je glas. Samo na
trenutak Arina je pomislila da joj se javlja Majka, a onda je prepoznala onu koja ju poziva. Iša,
odgovorila je u mislima. Prošlo je mnogo vremena. Ne tako mnogo. čekanje je moglo biti i duže, rekla
je Iša, a zatim nastavila prateći Arinine plesne pokrete svojim riječima. Vrijeme je. Oko tebe se
okupljaju oslobođeni i oni koji će to tek postati. Potrebna im je tek mala pomoć. To je tvoja zadaća.
Evo, pokazat ću ti... I odjednom, svjetlost je počela plesati zajedno s Arinom. Sunčeve zrake grlile su je
i milovale oblikujući oko nje vodoskok svjetlosti. Svaki je niz pokreta postao jedno lice, a uz njega je
bilo i ime. Neka imena je prepoznala, a neka nije, baš kao i lica kojima su pripadala. Ipak, znala je da
će, ako još nije, sve te ljude uskoro sresti. Iša, Emitru, Dita, Aster, Ušar, Hona... zvukovi su se redali u
prisjećanju na davno izgubljeno vrijeme. Došli su..., pomislila je Arina. Ovdje su i čekaju... A zatim je
ugledala Dana i rastužila se vidjevši ga uplašenog i zbunjenog. Ali bio je na putu, živ i zdrav, pa je
osjetila da će sve biti u redu. Izdrži još malo, poručila mu je kao da ju doista može čuti. Još samo malo
i sigurno ćeš ju pronaći... Duša ? tare> Europe* Kao da odgovara na njezine misli, svjetlost je oko nje
oblikovala lik mlade djevojke. Arininim licem razlio se širok osmjeh. Nije prepoznala lice. Bilo je
drugačije od onoga kojeg se sjećala. Ali, prepoznala je dušu. "Zora", rekla je tiho, a zatim dopustila
daju svjetlost povede još dalje, na mjesto na kojem je sada boravila Zora. Prepoznala ga je i odahnula
s olakšanjem. To nije bila Konya! Zora nije u Konyi, već u jednom drugom, većem gradu. A Dan, i on je
tamo blizu; možda je doista pronađe sam, bez pomoći... Ne, začula je Išin glas, još si mu uvijek
potrebna. Moraš ga usmjeriti. 'Kako?', željela je upitati Arina, ali svjetlost ju je sada povela do
Plesačice. Njezino ime, rekla je Iša, je Irana. Ona će ti reći. Otiđi do nje. Nekoliko trenutaka svjetlost
je, u obliku žene zvane Plesačica, kružila oko Arine, a zatim je Iša rekla: I još je netko ovdje... I sada je
Arina jasno ugledala sliku Vedrana kako hoda ulicama Konye. Najprije se je iznenadila, a zatim
uplašila. Ako je Vedran ovdje, gdje je Dan? Zar su se razdvojili? Ne brini, rekla je Iša, Enoaje dobro.
Pomogni Danu. Ali, prije nego što to učiniš, dođi, provedi još jedan trenutak, još jednu vječnost sa
mnom... Arina se nasmijala i završila ples. Ponovo je povezala nebo i zemlju svojom dušom i uputila
zahvalnost Majci. Zatim je radosno krenula u susret sunčanom jutru i danu koji neće provesti na
visoravni pokraj grada Konye iako će njezino tijelo ostati ovdje. Ne, ona će otići na mjesto zvano
Zmija vremena, mjesto na kojem živi njezina učiteljica i ljubavnica Iša. Potrčala je kroz travu, iznenada
vrlo mlada i oslobođena svih briga. čak i daje primijetila kako dvojica muškaraca koji su izišli iz bijeloga
kombija zbunjeno promatraju njezine postupke, ne bi uopće za to marila. Oni nisu bili važni, kao ni
njihove igre. Sve je bilo dobro. Nema razloga za zabrinutost. Svijet se ponovo mijenja. 26 Naga Kali,
Indija, Qatal Euyuk i Konya, Turska, lipanj 2004. godine Iša u, sjevernoj Indiji, u pokrajini Jammu,
sjeveroistočno od istoimenoga grada nalazi se područje pokriveno gustom šumom. Usred njega je
stjenovito brdo, zbog zmija i tigrova rijetko posjećivano od ljudi. Oni malobrojni koji uopće znaju za
njega zovu ga Naga Kali - Zmija vremena. Legende govore o kolibama u kojima na tom brdu žive
pustinjaci udaljeni od svijeta i njegove buke. No, nikoga nema tko bi mogao posvjedočiti daje svojim
očima vidio ijednog stanovnika Naga Kalija. Tajna tog mjesta dobro je skrivena iskrivljenim pričama o
demonima koji ga navodno čuvaju, ali i prirodnim uvjetima usred kojih se nalazi. Nema načina da
netko sam dopre do brda usred prašume. Ako ga u tome ne bi spriječile mnogobrojne kobre i tigrovi,
vjerojatno na samom brdu ne bi pronašao ništa zanimljivo i morao bi riskirati jednako opasan put
natrag. Ali, tako nešto se nije dogodilo posljednjih tri i pol tisuća godina. Naziv mjesta sam po sebi
predstavlja legendu. Navodno je na tom brdu nekada živjela Gospodarica zmija, besmrtna žena, po
znanju i Paša 6 tare, Europe, A.P.

snazi jednaka bogovima. Međutim, ona je, kaže legenda, zbog usamljenosti i razočaranja nad svijetom
odlučila umrijeti pa sada na tom brdu obitava samo njezin duh koji bi zasigurno uništio svakog
nepromišljenog posjetitelja. Kao i u svakoj legendi, i u ovoj ima djelića istine. Primjerice, istina je daje
Gospodarica zmija, mudra i moćna žena, obitavala na tom brdu od pamtivijeka. Ali, s druge strane,
nije istina daje odlučila umrijeti zbog razočaranja nad svijetom! Štoviše, moglo bi se reći daje upravo
obrnuto: Gospodarica zmija, ona čije pravo ime je Iša, odlučila je živjeti tako dugo zbog razočaranja
nad svijetom! Jednom davno, u vrijeme kad je bila visoka svećenica na sretnom otoku zvanom Inan-
Durh, odlučila je da će živa dočekati ispunjenje svog vlastitog proročanstva o povratku Boginje. Kad su
je nasilni sjevernjaci konačno prisilili da napusti otok, a bilo je to gotovo četiri stotine godina nakon
što je uništeno i istrijebljeno posljednje uporište stare kulture na kopnu, ona je odlučila otići na
sigurno mjesto. Sama Majka joj je prikazala brdo usred prašume ispunjene zmijama. "Tamo ćeš biti
zaštićena", rekla joj je tada u viziji. "Tamo možeš čekati." Iša ni sama nije bila svjesna kako je i na koji
način prešla more te mnoge tisuće kilometara do udaljenog brda. Na neki način u to su bile upletene
božanske sile, a ona je jednostavno uporabila svoje znanje da bi nesmetano putovala još uvijek
pretežno pitomim zemljama. Sjeverna plemena su ispunila divljaštvom i nasiljem cijeli svijet, ali još ih
je uvijek bilo premalo da bi kontrolirali sve zabačene putove. Iša je znala da će u budućnosti, koja bez
sumnje pripada njima, oni ispuniti cijeli svijet, namnožiti se poput skakavaca i baš poput njih pojesti i
uništiti polje u kojem će se naći. Kad to učine, premjestit će se na drugo polje, ponovo se namnožiti i
raširiti dalje. I tako će to činiti sve dok bude polja koja se mogu osvojiti. Ali tada, dok je Iša putovala
prema istoku, stara kultura u kojoj su nenasilje i srdačnost bili pravilo još je uvijek živjela u srcima
ljudi. Sjevernjaci su posijali
nepovjerenje, ali duša Boginje ipak nije odmah nestala s lica svijeta. Iša, koja je tu dušu nosila u svojim
grudima, upravo je zbog nje bila zaštićena tijekom dugih i bolnih mjeseci svojega putovanja u Bharatu,
zemlju koju danas zovu Indijom. Kad je stigla do svog odredišta, saznala je da ga mještani već zovu
Zmijom vremena. To je mjesto imalo posebnu moć, a kobre koje su tamo obitavale bile su štovane kao
posebna božanska stvorenja. Međutim, već i tada su čuvarice starodrevnoga znanja, Boginjine
svećenice, bile protjerane u legendu. Došljaci su ih zvalijogini, a ponekad i de-vadasi. Međutim
njihovo starije ime je bilo apsare ili "najljepše". S vremenom, to će se ime pretvoriti u istoznačnicu za
demonsko žensko biće koje iskorištava ljubav muškaraca. Kao i uvijek, potpuno iskrivljena slika
stvarnosti koja služi muškoj dominatorskoj kulturi u svrhu kontrole ženske energije. Ali ni tada, baš
kao ni sada, Iša nije marila za to. Znala je da nema koristi od borbe protiv takve ideologije. Još davno,
na prvi glas o pojavi Kurgana, Iša je shvatila da u borbi nema pobjede. Borba bi ih sve pretvorila u
Kurgane koji su s vremenom u Išinom umu postali istoznačnica za način razmišljanja, a ne pripadnost
plemenu. Biti kurgan značilo je osvajati, porobljavati, vladati i uništavati. Kako je vrijeme prolazilo, Iša
je svjedočila preobrazbi mnogih pripadnika stare kulture u Kurgane. Osvajačka filozofija bila je
zarazna. Samo netko tko je vidio dalje od granica smrti i jednoga života, mogao je uvidjeti istinski
način svladavanja kurganstva. Ali, taj načinje bio dugotrajan i podrazumijevao je mnoge smrti i još više
zaborava. S proročanstvom koje je izrekla pred svima o povratku stare kulture u točno određeno
vrijeme nakon gotovo šest tisuća godina, Iša je na sebe preuzela obvezu da ostane u svijetu poput
živoga katalizatora koji će svjedočiti promjenama. Ostati živ šest tisuća godina nije bilo teško. Usprkos
prevladavajućem mišljenju o nepobjedivosti smrti, tjelesna besmrtnost sasvim je u dosegu živih
stvorenja. Problem je taj što je znanje o tome otvoreno samo onima kojima tjelesna besmrtnost
ionako ništa ne znači jer su dosegli onu drugu, duhovnu besmrtnost. Takvi ostaju u svome tijelu po
volji, odnosno zbog određene svrhe. Ipak, čak i tako, tijelo ima svoje zahtjeve i neizbježno se umara.
Zbog toga je Iša uporabila znanje o obnavljanju umornog tijela dobivenog od Majke. Svakih stotinu
dvadeset dvije godine prolazila je kroz osmogodišnji obred pročišćavanja. Velik dio toga vremena ona
bi provela u dubokoj meditaciji, bez hrane i vode, dišući ritmom svemira. Svatko tko bije vidio tijekom
tih osam godina, zaključio bi daje umrla. Ali, njezino tijelo se nije raspadalo. Štoviše, pomlađivalo bi se
i ona bi se ope ?a Stare Europe AP.

nakon završetka procesa budila u tijelu dvadesetogodišnje žene. Ciklus stotinu dvadeset dvogodišnjeg
života i osmogodišnjeg odmaranja bili su povezani s ritmom Ume, planeta koji su u Bharati zvali Šukra,
a u suvremenom svijetu Venera. Prijelazi Venere preko Sunca upravo tim tempom, označavali su
početak i kraj svakoga novog Išinog života. Međutim, Iša je znala da će i tome doći kraj. Jednom će
stići vrijeme u kojemu će se proročanstvo ispuniti i svijet će biti spreman za novu promjenu. Stara
kultura će ponovo oživjeti, a Išina zadaća će završiti. Tada će biti slobodna izabrati smrt i stvarni
odmor od fizičkoga tijela. U međuvremenu, dok je čekala, Iša je podučavala. Ne mnoge i ne sve koji su
to htjeli. Raširila se priča o tome kako u prašumi živi tajanstveni tantrik čije se ime ne smije izgovarati
pa su ga mnogi tražili. Ali, malobrojni su saznali da je taj tantrik žena i da prima učenice i učenike
jedino ako ih sama pozove. Do Naga Kalija se nije moglo doći bez poziva. Tako je jednoga dana poziv
stigao i za Arinu koju je Iša odmah prepoznala kao Umu, ženu koja je gotovo potpuno zaboravila svoju
pravu sudbinu. Iša joj je pomogla da se prisjeti, ali je konačno
prisjećanje ipak prepustila samoj Majci. Jer, Uma je imala posebnu zadaću: ponovo spojiti dvije duše u
ljubavi koja je pobijedila vrijeme. To spajanje je od presudne važnosti za ponovno buđenje stare
kulture pa je stoga bilo i presudno važno za Išu. Sada, kada je konačno došlo vrijeme ispunjavanja
proročanstva, Iša je znala da je Boginja ponovo nađena. Istodobno, približilo se vrijeme novoga
ciklusa njezine obnove. Venera će pomračiti Sunce i Iša bi morala proći kroz ritual pomlađivanja. Ali,
svijet je sada dovoljno zreo. Možda Iša više i nije potrebna. I tako, možda će se dio legende o
Gospodarici zmija ipak ispuniti: ona će odlučiti umrijeti. Ali opet, ostaje onaj dio legende koji nije
istinit: razlog za odlazak bit će sreća i oslobođenje od tereta, a ne razočaranje. U trenutku kad je Iša
donijela svoju odluku, znala je da će je podijeliti s Umom. Pozvala ju je k sebi i njih su dvije provele
jedan trenutak duge vječnosti na mjestu u kojemu vrijeme ne teče. Plesale su kao i onda dok je Iša
podučavala Arinu i pomagala joj da se prisjeti Ume. Samo, ovaj put nije bilo učiteljice i učenice, već
samo dvije duše koje se raduju životu. Oslobođene i nesputane ničim, pa čak ni značajkama tijela,
vodile su ljubav nježno i strastveno prizivajući time svoju Majku i Ljubavnicu. A kad je stigla, podijelile
su sve s njom nudeći joj svoj užitak, svoje znanje i na posljetku svoj život. Boginja je s milošću u očima
uzela Išin život jer joj je on ionako pripadao obećavši joj odmor od tereta tjelesnosti za nekoliko dana,
baš u trenutku kad će Venera pomračiti Sunce. A Umuje otposlala natrag da dovrši svoju zadaću, ali
bez sumnji i briga, sa srcem ispunjenim kao nekada davno, u danima kad je Boginja živjela među
ljudima. Naga Kali, brdo okruženo kobrama, uskoro će, po prvi put nakon tri i pol tisuće godina, doista
ostati bez stanovnika. Ali, razliku nitko neće ni primijetiti jer će legenda o Gospodarici zmija i dalje
živjeti, a do samog brda ionako nitko ne zalazi da bi provjerio njezinu istinitost. S druge strane, Išina
nazočnost u svijetu također neće nedostajati jer će njezino srce, srce Boginje, odsada pa nadalje
kucati u mnogim grudima. Dugo razdoblje čekanja je završilo. Davno oslobođena duša sada je
konačno ispunila svoju zadaću. Arina se u hotel vratila kasno na večer. Usput je provjerila kako je
Janosz, a zatim se izgovorila na umor i otišla u svoju sobu. Još je uvijek bila pod dojmom iskustva u
Catal Hiiviiku. Povišeno stanje svijesti trajalo je čitav dan koji je provela hodajući ravnicom oko
brežuljka sa iskopinama. Ako ju je netko vidio, vjerojatno je pomislio daje poludjela. Hodala je bosa
dodirujući rukama visoku travu. Nije se bojala ozljeda ni insekata. Znala je da joj se u stanju u kojem
se nalazi ništa ne može dogoditi. Hodala je u sadašnjem vremenu, ali je vidjela stvari iz prošlosti.
Vrijeme se raspalo poput loše složene kartonske kutije i sada su se u njemu pomiješali događaji i ljudi
prkoseći do tada nepobjedivom stisku vremena. Hodala je po visoravni na kojoj su nekada živjeli ljudi
tako strani današnjem vremenu. Razgovarala je s njima promatrajući sretnu jednostavnost njihovih
života. Ali, najviše vremena provela je na jednoj drugoj visoravni na kojoj je mogao biti samo njezin
duh, ali ne i njezino tijelo. Bila je sa Išom, na Duša Stare, ču, A.P.

mjestu zvanom Zmija vremena, i virila preko ruba stvarnosti. U jednom trenutku sve joj je postalo
jasno i znala je što će se dogoditi. Tada je bila sretna i stisla se uz Išu nježno dodirujući licem njezine
grudi. Ali, taj je trenutak prošao i ona je opet zaboravila budućnost vrativši se u mrežu raskrižja na
kojima su se morale donositi odluke. Iša ju je još jednom povela u svijet u kojem nema prošlosti ni
budućnosti. Jedan jedini trenutak u tom svijetu značio je da tamo može ostati zauvijek. I bila je tamo
zauvijek samo što je morala zaboraviti sve što je tijekom tog vremena radila. Vječnost se morala
prekinuti i to u vrijeme neposredno prije nego što će Venera pomračiti Sunce, a Iša
krenuti u dugi san iz kojega se, ovaj put, kako je rekla, neće probuditi u istome tijelu. A onda, na kraju
svega, dok su jedna drugu dovodile do ekstaze dodirima i plesom, pred njima se pojavila Ljubavnica.
Nisu stale ni za trenutak samo su se nasmijale još veselije i prihvatile zagrljaj i toplinu savršenog tijela.
Postale su Ona ljubeći jedna drugu, dok je život u njima pulsirao gotovo bolno snažno. Uma je znala
da se sa svakim njihovim otkucajem srca rađa nova zvijezda, novi svemir. Bile su na samom izvoru i
podijelile radost stvaranja s Njom, Majkom i Stvaratelji-com. Brdo zvano Zmija vremena uvilo se u
sebe i odnijelo ih daleko u dubinu postojanja rastapajući svaku granicu, pa čak i sjećanje da su granice
ikada postojale. Na posljetku se Uma morala vratiti, dok je Iša ostala u svijetu izvan svih svjetova
čekajući trenutak završetka duge povijesti svojega utjelovljenja. Arina je polako postala svjesna
svojega tijela i suhe visoravni na kojoj se nalazi četrdeset pet brežuljaka, četrdeset pet grobnica. I tada
je ponovo shvatila da stara mjesta, iako nabijena energijom, neće oživjeti nigdje drugdje nego u
ljudskim srcima. Vraćajući se ponovo k sebi, u stvarnost potrage za Zorom, Arina je sa zanimanjem
svjedočila dolasku još jedne oslobođene duše. Ime nije bilo važno, ali vidjela je način na koji su Irana i
njezina učenica "otplesale" tu dušu u život. To je bila posljednja vizija koju je imala prije nego što seje
vratila u hotel. Vidjela je i dvoje mladih ljudi koji su bili tamo pa je sada sjedila na krevetu u svojoj sobi
i čekala. Nešto se mora dogoditi. Sada. Danas. Pogledala je na sat upravo kad se na vratima čulo
kucanje. "Uđite", rekla je na engleskom. Mlada djevojka je bojažljivo zavirila u sobu, a Arina ju je
nasmiješena lica pozvala da sjedne na stolac pokraj kreveta. "Dita", rekla je jednostavno, a Avline oči
su se raširile. Nije ništa rekla, već je samo sjela i zagledala se u čudnu ženu ispred sebe. Ve-dran joj je
rekao da ima sedamdeset godina, ali Ayla joj ne bi dala više od četrdeset. Izgledala je tako privlačno i
ženstveno daje Ayla vidjevši ju isprva pomislila kako je pogriješila broj sobe. Možda bi i dalje sumnjala
da izgovaranjem njezinog "tajnog" imena žena nije jasno stavila do znanja da ju je očekivala. I doista,
prije nego što je Ayla stigla bio što reći, Arina ju je preduhitrila: "Znam što mi želiš reći. Vedran je
ovdje." Ayla je kimnula glavom. "Da. Vidim da već znate. Ali, došla sam vam reći da imate poziv za
sutra na večer. Od Plesačice." Arina se nasmiješila. "U redu", rekla je, a zatim se zagledala duboko u
djevojčine oči. Vidjela je njezinu povijest i njezine osjećaje, ali postojao je i dio do kojega nije mogla
doprijeti. Taj se dio vidljivo povećavao gotovo sa svakim njezinim udahom. Ova je djevojka na putu
prisjećanja, pomislila je. Dita će se uskoro sasvim probuditi. Dvije žene, jedna mlađa ijedna starija,
neko su se vrijeme promatrale pokušavajući bez riječi prenijeti osjećaje i razmijeniti misli. Arina je
jasno vidjela tragove ljubavi na Ayli. Ne tjelesne, naravno. Vidjela je tanahni energetski omotač koji ju
je štitio od loših misli i punio njezinu svijest nadom. Taj "zaštitni" omotač je najsigurniji znak ljubavi.
Shvatila je daje Vedran taj zbog kojeg je nastao i bilo joj je zbog toga iznimno drago. Ljubav uvijek
pronađe put čak i ako se čini da toga puta nema. Ipak, bilo je mnogo sitnica o kojima je Arina željela
Aylu jednostavno pitati, primjerice: da li je Vedran dobro i kako se dogodilo da stigne u Konyu bez
Dana. Međutim, znala je da će biti vremena za pitanja. Ovo je poseban dan i posebna večer pa je na
posljetku samo rekla: "Vrati se k njemu i ne činite ništa. Sutra ćemo znati što nam je dalje činiti."
Ustala je zajedno s Aylom i zagrlila ju prije nego stoje izišla. Nisu ništa rekle. Nije za to bilo potrebe.
Ijedna i druga doživjele su snažna iskustva. Pričanje, pa čak i razmišljanje o njima u ovom bi ih
trenutku samo umanjilo. Udio. 6 Care Europe, U trenutku kad je na udaljenom brdu Naga Kali Iša
polako sklopila oči tražeći nastavak
blaženstva u snu, djevojka čije je ime nekada bilo Dita izišla je iz hotela na svježi noćni zrak. Nekoliko
katova iznad nje Arina je otvorila prozor i zagledala se u sada nevidljive vrhove planina na zapadu.
Noć je bila vedra, a zvijezde su nježno titrale u crnom baršunu neba. Po drugi put toga dana Arina je
pomislila kako je sve dobro i kako nema razloga za zabrinutost. Svijet se ponovo mijenja. 27 Istambul,
Turska, lipanj 2004. godine Susret u parku B 'io je previše umoran da bi mogao jasno misliti. A morao
bi jer ako mu je ikada bio potreban bistar um onda je to bilo sada. Polako je hodao prenatrpanim
ulicama Istambula pitajući se što uopće radi na jednom ovakvom mjestu? Uma mu je rekla da dođe
ovamo bez obzira što su stara mjesta zatrpana mnogobrojnim slojevima civilizacije. Tisućama godina
ljudi su živjeli i umirali na ovom području gradeći sami sebi spomenike u obliku velikih zdanja,
hramova i palača. Štoviše, tisućljeća ratovanja i nasilja zatrli su vjerojatno svaki trag izvorne zemaljske
energije koja bi tu mogla obitavati. Danijel se uzalud pokušao probiti kroz vlastiti umor i pronaći neko
mjesto moći. Ali stare ulice Istambula, pokraj Grand bazara gdje ga je ostavio posljednji taksist, nisu
davale nikakvu nadu da će tako što pronaći. Previše ljudi živjelo je na jednome mjestu, a sva čistoća
koja bi se možda ovdje mogla naći zasjenjena je olujom osjećaja koja neprestano divlja ulicama ovoga
velegrada. Iako je bio iscrpljen i svoju je nemoć sasvim lako mogao pripisati tome, Danijel je znao da
ovdje ima malo toga što bi privuklo njegovu pozornost. Ali, tješila ga Paša Stare, uo A.P./CizJe,

je misao da će ga upravo zbog toga, kada naiđe na mjesto moći, lakše prepoznati jer će biti okruženo
energetskim neskladom. No to se do sada nije dogodilo, a njega su već ozbiljno počela boljeti stopala.
Bio mu je potreban odmor. Vozač kamiona, onaj isti koji ga je "zaboravio" probuditi nakon Plovdiva u
Bugarskoj, iskrcao gaje negdje u predgrađu Istambula, a on je, ne želeći se dalje mučiti s gradskim
prijevozom, jednostavno uzeo taksi. Gotovo mu je pozlilo gledajući kroz prozor na čudovište zvano
Istambul. Tijekom posljednjih tjedana izbjegavao je velike gradove i pokušavao pronaći stara mjesta.
Sada se odjednom našao usred ljudske košnice i nije mu bilo jasno kako je uopće moguće da usred
svega toga postoji mjesto gdje bi Zora plesala. Ali, takav je naputak dobio od Ume. Već je propustio
Karanovo i zbog toga gaje i dalje grizla savjest. Nije namjeravao preskočiti još jednu stanicu na putu
ma kako neprivlačno ona izgledala. Mnogo puta do sada pomislio je na Vedrana i na to da lije dobro,
da lije živ, ali sada mu je nedostajao više nego ikada. Osjećao se sam i izgubljen te bi najradije odmah
sjeo u zrakoplov i otputovao u Konyu. Ali, sam je sebi obećao da će provesti barem dva dana tražeći
Zoru. Jer, tko zna, možda je ona upravo ovdje, izgubljena kao i on među milijunima ljudi koji hodaju
ulicama Istambula. Sjetivši se toga, podigao bi glavu i pozorno promatrao lica ljudi pokraj kojih bi
prolazio. Možda se ova potraga može završiti i na taj način: jednostavnim, slučajnim susretom,
prepoznavanjem na ulici i zatim... Ali, Danijel nije znao što će biti nakon toga niti je o tome mogao
misliti. Jednostavno je hodao pokušavajući biti otvoren i spreman za nešto što bi se moralo dogoditi
upravo ovdje, možda iza sljedećeg ugla ili pokraj one zgrade nakon raskrižja... ili tamo, ispred one
džamije gdje upravo počinje molitva...
Hodao je cijeloga dana, pojeo pecivo i jogurt koje je kupio u super-marketu, plakao u malom parku na
klupi, a zatim opet hodao, u krug, tražeći središte kojega nije bilo. Nekoliko puta je prošao pokraj
Plave džamije i Aja Sofije, ali tek je predvečer krenuo ulicom prema istoku, nadolje, kroz kapiju u tri
metra visokom zidu te se našao u velikom parku prepunom topola. Tek tamo je, po prvi puta toga
dana, osjetio dašak izvorne moći koji je strujio iz staroga drveća u parku. Konačno, pomislio je, a zatim
je polako, korak po korak kao da se boji da nešto ne propusti, krenuo kroz zelenilo. Polako se spuštao
sumrak, ali Danijel se sada osjećao probuđenim. Ako će je igdje naći, mislio je, onda će to biti ovdje. I
doista, nakon stotinjak metara na jednoj je uzvisini ugledao maleni prostor ograđen drvenom
ogradom i niskom živicom. Učinilo mu se da nešto svjetluca iz tog smjera pa je krenuo tamo. Popeo se
do tog mjesta malenom stazom posutom šljunkom. Tamo se, skrivena od pogleda, nalazila drvena
klupa, a ispred nje je bio okrugli podij popločan kamenom, malen, ni dva metra u promjeru. Ali,
Danijel je odmah shvatio da je upravo to mjesto tražio cijeloga dana i da ne mora nikuda više ići.
Ovdje će se odmoriti, a zatim odlučiti gdje će i kako provesti noć. No prije nego stoje sjeo na klupu,
osjetio je potrebu da se okrene i promotri cijeli park sa uzvisine na kojoj se nalazio. Koliko je mogao
vidjeti, park se protezao još oko kilometar prema istoku, a na njegovom drugom kraju je vidio
svjetlucanje vode. Iz tog smjera je dolazio topli povjetarac i nepogrešivi miris mora. To gaje podsjetilo
na njegov rodni Šibenik i sve one sate koje je provodio na obali gledajući u daljinu preko otoka Zlarina
i Kornata, preko Italije, i još dalje u vječnost. Ali, sada je bio na nekom drugom mjestu tražeći tu istu
vječnost na mjestima za koja nikad nije mislio da će ih vidjeti i osjetiti. Odmahnuo je glavom i podigao
pogled. Pokušao je pronaći trag neba, ali to je bilo teško jer su topole bile visoke i stare. Tek je tu i
tamo raslo neko drugo drveće koje Danijel nije poznavao. Cijelo je mjesto odisalo mirom što je bilo u
velikoj suprotnosti s pretežitim osjećajem ostalog dijela grada, barem onog koji je danas prošao.
Duboko je uzdahnuo i već se okrenuo prema klupi kad mu je pogled uhvatio priliku u bijelom koja je s
lijeve strane dolazila prema njemu. Bila je to neka žena, ali još uvijek prilično daleko i Dan nije mogao
jasno vidjeti o kome se radi. Ali u parku nije bilo nikoga, a bjelina njezine odjeće jako je odskakala od
tamnih nijansi zelenila oko nje. Bilo je nešto poznato u toj ženi i Danje zadržao dah čekajući da mu
priđe bliže. Još prije nego što je došla do male šljunkovite stazice i počela se penjati prema njemu,
Dan ju je prepoznao. Vidjeli su se već, ne tako davno, na ulicama jednog drugog grada. Promatrajući
ju kako mu prilazi visoka i lijepa, Danje konačno shvatio da nije uzalud dolazio u Istambul. Stare
Europe A.P. /CezJe,

Pozorno je promatrala svoje lice u ogledalu. Šminka je bila na svome mjestu. Pomislila je kako izgleda
dobro, previše dobro za ono što je činila. Još nekoliko minuta i izlazi na pozornicu. Nije znala zašto, ali
osjećala je da bi ovo mogao biti njezin posljednji nastup. Neobična misao koja ju je pratila od
prethodne večeri i koju, naravno, nije podijelila ni s kim. Nakon tjedan dana i tri nastupa u Istambulu,
Zora se počela osjećati nemirnom. Više nego ikada pitala se što zapravo radi u svom životu i hoće li
ikada moći plesati onako kako ona želi. Nastupi su bili vrlo uspješni. "Ples boja", kako se zvala njihova
skupina, imala je ponuda više nego ikada pa je njezin stric trljao ruke. Još ova večer u Istambulu, a
zatim kreću za Konyu. Isprva se tome veselila, ali sada više nije bila sigurna u to. Kao da je osjećala da
bi trebalo učiniti nešto drugo. Ali, što? Zora je nalazila sve manje zadovoljstva u svojim nastupima iako
je njezin bankovni račun bio sve veći. Onaj pravi ples, otkriven daleko od pogleda ljudi, mogla je
plesati samo ponekad, kad bi se iskrala na nekoliko sati i pronašla tiho mjesto samo za sebe. Vizije
koje je doživljavala plešući i u svojim snovima, postale su sve snažnije. Isprva se pitala neće li zbog
toga izgubiti dodir sa
stvarnošću, ali je s vremenom shvatila da joj se njezina stvarnost mnogo više sviđa od one koja ju
okružuje pa se prestala brinuti. Sve je više osjećala da se bliži trenutak konačnoga preokreta. Nije
znala kakav će to preokret biti, ali znala je da se radi samo o danima. Još malo i ona više neće biti
ovdje. Ali gdje će biti i što će raditi, to nije znala. Ponekad bi se osjećala zbunjenom, a ponekad
sigurnom. Ali cijelo vrijeme je nešto očekivala, neku promjenu, možda neki poziv ili poseban san koji
će joj objasniti što se to s njom događa. Na trenutke bi pomislila da se možda u Konyi skriva odgovor i
da samo mora doći u taj grad te da će sve biti u redu. Ali, u nekim drugim trenucima nije tako mislila.
Njezin je ljubavnik bio blizu, znala je to. Snovi u kojima se pojavljivao postajali su duži, a ponekad bi joj
se učinilo da mu vidi dio lica. Pitala se hoće li ga prepoznati kad ga sretne? Jer, bila je uvjerena da će
se sresti, prije ili kasnije. A onda kad se sretnu... Zora nije znala što će se onda dogoditi, ali je bila
uvjerena da će joj taj susret promijeniti život. Što se tiče ostalih snova i vizija, sada je Zora sasvim
sigurno znala da dolaze iz nekog drugog vremena. Radilo se o njezinim iskustvima, a ne o mašti. Ona
je sve to proživjela jednom prije, u nekom drugom životu. Možda je izgledala drugačije, možda se
drugačije i zvala, ali proživjela je tu ljubav. Znala je kako bi ljudi morali živjeti da budu sretni i osjećala
je u sebi snagu da im to objasni ili pokaže čak i sada. Međutim, još je bilo tamnih mjesta u njezinom
sjećanju. Nikako nije uspijevala sagledati cjelinu. Zašto je ovdje? Što mora učiniti? Da li možda čini
nešto pogrešno? Propušta neke prigode? Uzdahnula je i malo namjestila kosu s lijeve strane. Tužno se
nasmiješila sama sebi. čežnja. Da, to je ono što osjeća: stalnu i duboku čežnju za nečim drugim, za
nekim drugačijim životom. Tijekom posljednjih dana u Istambulu takve su je misli sve više mučile.
Osjećala je da gubi vrijeme. Prije samo godinu dana kad je posljednji put bila ovdje, njezini su osjećaji
bili sasvim drugačiji. Jako joj se dopao veliki grad pun šarenila i kontrasta. Bio je pun zanimljivih ljudi,
a noćni nastupi u njoj su stvarali uzbuđenost koja joj je godila. Ali, sada se sve promijenilo. Usprkos
uspjehu, sve je bilo blijedo, a Zora je stalno osluškivala svoje unutarnje osjećaje. Što kaže njezino
srce? Mora li još dugo ovako? Ili će sve to prestati upravo danas i ona će krenuti putem koji stalno vidi
u svojim snovima? Prethodnog dana je pokušala pronaći neko staro mjesto na kojemu bi plesala, ali
imala je premalo vremena da iziđe iz Istambula. Od-vezla se automobilom do obale i neko vrijeme
promatrala brodove kako plove prema Bosforu. Istambul se prostirao na dva kontinenta, a na mjestu
njihovoga spajanja bio je najšareniji. Neko se vrijeme zabavljala promatrajući stotine ribiča koji su se
naredali jedan pokraj drugog, a onda joj je to dosadilo i krenula je parkom prema Aja Sofiji. Iznenadila
se kad je ušla u njega jer joj je izgledao sasvim drugačiji nego ikada prije. Odjednom je shvatila da bi
možda negdje u tom parku mogla i plesati. Uzbuđeno je potrčala i pronašla idealno mjesto na maloj
uzvisini skriveno od pogleda. Tamo je plesala na malom kamenom podiju gotovo sat vremena. Bio je
to neobičan ples, ovaj put bez vizija, ali uz jedan stalan osjećaj da se njezina pustolovina bliži kraju.
Također, imala je osjećaj da ju netko promatra, netko za nju Pača otare, A.P. /Cezeie

vrlo važan. Srce joj je ubrzano kucalo i osjećala je kao da će se nešto dogoditi upravo sada. Međutim,
ništa se posebno nije dogodilo i nitko nije došao. Možda je morala biti razočarana zbog toga, ali nije
bila. Osjećala je kako je sve na svojem mjestu pa je čak otišla do hotela u kojem su odsjeli i vratila se
kasnije ponijevši sa sobom torbicu s malo boje i kistom. Odlučila je ostaviti trag i na ovome mjestu pa
makar to bilo zabranjeno tisuću puta. I sada, dok se spremala na još jedan nastup, Zora je sa
smiješkom pomislila na maleni crtež koji je
ostavila na kamenu pokraj klupe. Za "njega", naravno, iako uopće nije znala hoće li ga "on" ikada
vidjeti. Još je jednom provjerila svoj izgled u ogledalu, a zatim se naglim pokretom okrenula i izišla iz
garderobe. Hodajući čvrstim korakom prema pozornici, Zora nije više ni o čemu razmišljala. Ali njezini
osjećaji ju nisu varali: ovo je posljednji put i nakon ove večeri nikada više neće plesati na taj način.
"Ti...", zamucao je Dan promatrajući visoku ženu obučenu u bijelo. Kao i prvi put, nosila je izrazito
kratku mini suknju, a bijeli joj je prsluk napeto skrivao velike grudi. Cijela njezina pojava bila je
nabijena napadnom seksualnošću koja je vjerojatno oduzimala dah većini muškaraca koji bi ju vidjeli.
Ali, Danijel je sada bio zapanjen zbog same činjenice daju vidi. Nije imao vremena razmišljati o utisku
koji ostavlja na njega. U njemu su se izmiješali osjećaji zbunjenosti i nade. Ako je njezina glasnica
ovdje, onda... pomislio je, ali ga je žena prekinula. "Vidim da me se sjećaš", rekla je sa širokim
smiješkom na licu. Naravno da je se Danijel sjećao! Kako bi mogao zaboraviti ženu koja im je prije
nepunih mjesec dana donijela pismo od Ume? I to još ženu koja tako izgleda! "Da, sjećam se", rekao
je. "Što... što radiš ovdje?" Žena se nasmijala. "Pomažem ti." Uhvatila gaje za ruku i povela prema
klupi. "Sjednimo", rekla je, a Danijel ju je bez riječi poslušao. "Prije nego ti kažem zbog čega sam
ovdje, još jednom ću te pitati da li me se sjećaš?" Danijel je na trenutak bio zbunjen, a onda rekao: "Ti
si mi donijela pismo u Zagrebu. Bilo je to prije..." "Ne, ne", prekinula gaje žena. "Ranije. Znaš li me od
ranije?" Danijel se nasmiješio jer se prisjetio svoje zbunjenosti kad je u Zagrebu imao snažan osjećaj
prepoznavanja. Tada se nije uspio prisjetiti kada je i gdje vidio tu ženu. Sada se zagledao u njezino lice
i oči pokušavajući uhvatiti trag sjećanja. Ali, ništa mu nije padalo na um. Bila mu je poznata, to je
sigurno. Nešto u njezinim crtama lica ili načinu na koji ga je gledala... Ali nije mogao reći o čemu se
radi. Neodlučno je odmahnuo glavom. Žena se nasmijala. "U redu. Koliko znam, to se može brzo
srediti. Drži me čvrsto za ruku i zatvori oči. Prepusti se osjećajima i slikama. Možda... možda se
prisjetiš..." Danijel je učinio to stoje od njega tražila neobična žena u bijelom. Isprva nije ništa osjećao
jer mu je um bio uznemiren. Nije znao što se od njega očekuje pa nije radio baš ništa. I tada, gotovo
iznenada, pred sobom je vidio jedno drugo lice, također žensko, ali sasvim drugačije od ovoga koje je
imala ta žena. Sreo ju je već, da, sreo ju je... I tada se prisjetio! Naglo je otvorio oči i vidio kako se se
žena smiješi. "Joha?" nesigurno je rekao. "Tvoje ime je Joha..." Žena je kimnula glavom. "Da, to sam
ja. Bili smo zajedno tada, na onoj lađi i u Inan-Durhu. Sjećaš li se kako sam bila očajna? Sve je
izgledalo tako daleko i tako nemoguće. A eto, sve je prošlo i mi smo opet zajedno, u drugom vremenu
i na drugome mjestu." Danijel je još uvijek bio zapanjen. "Ali, bila si drugačija. Sada si... sada si..." "Ah,
i ti si bio drugačiji iako si, moram priznati, sličniji sebi nego ja. Međutim, to je stvar izbora, znaš. Ma,
prisjetit ćeš se ti svega, ne brini. Moj put do ovoga mjesta je bio ponešto drugačiji. Vjerojatno lakši
iako je to teško prosuditi." Danijel je duboko uzdahnuo. "Kako je to neobično! Znam da si to ti, a opet
si tako drugačija. Još uvijek si zvjezdoznanka? Mislim, još uvijek znaš o..." Joha se nasmijala. "Da,
zvijezde me i dalje vode. Iako, sada se krećem u drugom smjeru. Istražujem neka druga znanja."
Rekavši to, malo se isprsila i tako još više naglasila svoje nevjerojatne obline. Duša otare "Ipak, kao što
sam onda znala da dolazi ovo vrijeme, sada također znam ponešto o vrijednosti trenutka. Venera se
približava Suncu. Nakon onoga prošle godine, ovo je još jedan znak buđenja." Zastala je i s toplinom
ga gledala u oči neko vrijeme, a zatim rekla: "Vrijeme je. Moram te
pripremiti. Ali, imamo još nekoliko minuta. Reci mi, imaš liju sa sobom?" Danijel nije odmah shvatio
na što Joha misli, a onda se trgnuo. "Ah, da! Kipić Boginje je ovdje. Želiš li ga vidjeti?" Joha je kimnula
glavom, a Dan je iz džepa svoje jakne izvukao kameni kipić. Sporim pokretom pružio gaje Johi. Ona
gaje s pažnjom prihvatila i nježno prstima prešla preko njega. Zatim mu gaje vratila. "Mislim daje
vrijeme za promjenu plana. Ideš na drugo mjesto." "Drugo mjesto? Kako to misliš? Moram stići u
Konyu, tamo su Enoa i Uma, a vjerojatno i Zora..." "Ah, da, Zora", prekinula gaje Joha. "Dođi, pogledaj
ovo!" Zaobišla je klupu i krenula prema obližnjem grmlju. Danijel je ustao i krenuo za njom. Tamo je
bilo nekoliko velikih kamenova koji su vjerojatno preostali od izrade podija. "Pogledaj!" rekla mu je
pokazavši na jedan od njih. Danijelu je zastao dah. Crtež! Jednostavan, plavi lik, ne veći od desetak
centimetara. Plesač ili plesačica u valovitom pokretu, ruku spojenih u kružnicu i tijela savinutog prema
naprijed. Danijel se sagnuo i rukom dodirnuo crtež. Gotovo je kriknuo kad je pod prstima osjetio još
uvijek pomalo vlažnu boju. "Ovo je...", zamucao je, "...sasvim..." "Svježe, da", dovršila je Joha. "Ona je
blizu Dan. Sve je u redu." Zatim ga je zbunjenog povela natrag prema klupi. "Ja moram ići dalje", rekla
mu je. "Opasno je da se zadržavam. Došla sam ti prenijeti poruku od Ume i svih drugih. Plan se
mijenja. Ne dolazi u Konyu. Nema potrebe za tim. Kreni na drugo mjesto." "Ali, kuda da krenem?"
"Saznat ćeš. Još večeras. Samo sjedi na ovome mjestu, neka Boginja bude s tobom i sve će biti u
redu." Joha se iznenada okrenula s napetim izrazom lica kao da osluškuje. Pažljivo je promatrala u
smjeru ulaza u park. Tamo se nešto događalo. "Moram ići. Želim ti sreću i mir. čuvaj Boginju i odnesi je
k njoj", rekla je, a zatim brzo zamakla za grmlje izbjegavajući stazu. A.P./CezJe Danijel je zbunjeno
gledao za njom iznenadivši se koliko ju je naglo izgubio iz vida. Očekivao je da će dulje vidjeti njezinu
bijelu odjeću, ali Joha je jednostavno nestala kao daje nikad nije ni bilo. Promatrajući još malo park u
kojem je sada bilo već prilično mračno, Danijelu se učinilo da čuje kako neke tamne prilike trče po
asfaltiranoj stazi u središtu parka. Ali, nije mogao jasno vidjeti o čemu se radi. Na trenutak se zabrinuo
za Johu, ali nije ništa mogao učiniti pa je jednostavno sjeo na klupu držeći Boginju u ruci. Prije nego
što je uopće mogao razmisliti o svemu što se dogodilo, odjednom je osjetio kako ionako topao kipić
počinje žariti vrućinom. Obuzeo gaje osjećaj koji je odmah prepoznao. Boginja se budi! Točno tako se
osjećao onda kad ju je pronašao i kad mu je donosila snove i vizije neolitskog vremena. Tako se
osjećao i onda kad je razgovarao sa Zorom preko provalije vremena duge šest tisuća godina. I doista,
iznenada i naglo, Danje promijenio stanje svijesti i pred sobom sagledao jedan drugi put, nipošto onaj
kojim je namjeravao ići. Znao je da nije sam. Također, znao je da se na njega motri i da se očekuje da
krene u Konyu. Ali, to bi bilo pogrešno. Baš kao što bi bilo pogrešno pronaći Zoru prije nego što dođe
pravi trenutak. A mjesto? Pa i mjesto je poznato. Teško da bi mogao imati bilo kakve sumnje u svezi
toga. Znao je kuda mora ići! U trenutku kad je Dan u Istambulu sjeo na klupu u parku i u svojim
rukama čvrsto stezao kipić Boginje, Zora je nedaleko toga mjesta stala na pozornicu pred nekoliko
stotina ljudi gladnih njezinih pokreta. Već prvi pokret Zoru je odveo na mjesto na koje ju njezina
publika nije mogla pratiti. Ono što su mogli vidjeti nadmašilo je njihova očekivanja. Ni jedna njihova
misao nije uznemirila tijek Zorinog plesa. Obuzela ih je u potpunosti uvlačeći ih u čaroliju iz koje će
izići tek kad glazba prestane, a ona se zaustavi u tišini. Ali, začudnost njezinoga plesa bila je samo
maska iza koje se skrivala vizija istine. Tada, te večeri, dok je Dan u svome umu promatrao mjesto
njihovog susreta, Zora se prisjetila svega. Znala je tko je i što radi na ovome svijetu. Sjetila se svoje
ljubavi, života i smrti. Sjetila se čežnje i gubitka; sjetila D«?CL Stare* Europe
se potrage i svijeta koji je davno nestao. I plakala je. Plakala je plešući za ljude koji nikada neće shvatiti
što se dogodilo te večeri. Sjećat će se njezinih pokreta i vitkoga tijela u kojemu je zarobljena vječnost,
glazbe koja im je raznježila srce i plesačice koja je, nekako, uspjela ogoliti njihovu dušu sve do dubokih
korijena u vremenu koje su zaboravili. Sveto tlo, Stara Europa, lipanj 2004. godine Zagrljaj Boginje I .
sada, nakon toliko godina, pokazat ću vam sve! Djeco moja, bili ste ubijeni i porobljeni, rastjerani i
zaboravljeni. Ali, došlo je vrijeme prisjećanja; došlo je vrijeme da se stari načini vrate u život. Ljubili
ste me nekada baš kao što sam i ja ljubila vas. Plesali ste za mene baš kao što sam ja živjela za vas.
Zatim ste morali otići, napustiti ne samo svoju zemlju već i svoja tijela. Sada ste rođeni ponovo, na
raznim mjestima, ali sa istom vatrom u srcu. Gorjela je u vama, tiho i postojano, onda kad ste čeznuli,
a niste znali za čim. Gorjela je i onda kad vam se činilo daje svijet grub i nepravedan, a vaša se duša
grčila od bola. Znali ste, oduvijek ste znali da tako ne mora biti. Svijet može biti drugačiji, ljepši i bolji.
A vi, moja djeco, možete biti sretni u njemu. Iako ste morali napustiti život koji ste toliko voljeli, vatra
u vama nije ugasla. Prepoznali ste ju u trenucima radosti i ljubavi koje ste podijelili između sebe.
Prepoznali ste ju i onda kada ste u sebi osjetili neobuzdanu želju za stvaranjem. Promjena je vrištala u
vama, šira od neba i sjajnija od Sunca. Htjeli ste se vratiti kući, a niste ni znali gdje je ta kuća. Niste
znali ni da postoji mjesto i vrijeme koje biste mogli zvati doA.P./CzzJe, mom. Ali, sada ćete saznati. Svi
vi! Prisjetit ćete se svojega doma: mjesta pod Suncem i Mjesecom, mjesta pod zvjezdama i nebom
boje ljubavi. Ono što ste izgubili, ponovo će biti vaše. Ono što je skriveno u tamnim omotačima vaše
duše, sada će sepojavti u vašim mislima i osjećajima. Prisjetit ćete se svojih imena, svojih radosti i
tuga. Jasno ćete vidjeti put po kojem ste došli: ponekad zavojit, ponekad isprekidan. I tada ćete znati
da on ne završava u ovome trenutku. Ne, on nastavlja dalje, daleko u budućnost. Potraga za istinom
će završiti za vas, i za tisuće drugih. Ali, taj završetak samo je novi početak. Staro vrijeme rodit će se
ponovo. Najprije u vašim srcima, a zatim će, kroz vas i vaš život, obasjati sve one koji vas budu vidjeli
onakvima kakvi doista jeste. Vaše će prisjećanje biti svjetlo u tami, putokaz na putu, srebrna nit
shvaćanja u tajnom labirintu života čije središte je ljubav. Djeco moja! Zora i dan vašega života uskoro
će se spojiti. Vi koji nosite njihova imena sada ste tako blizu: bliže nego što ste ikad dosada bili.
Izdržite još malo, još samo nekoliko dana. Uzvassam i povezujem vas zauvijek. Pokazat ću vam mjesto
vašeg ponovnog susreta. Tiho i u samoći otiđite do njega. Poljubite sveto tlo na kojem sam umrla i na
kojem ću se ponovo roditi. I vi, drugi, koji ćete sudjelovati u ovoj viziji, i uz vas sam! Ti koja nosiš moje
ime, tvoja je služba završena. Bila si moja majka i moje dijete. Bila si ona koja se brine o meni i mojoj
djeci. Dugujem ti mnogo, ali sve to što ti dugujem bit će ti vraćeno u obliku čiste ljubavi. Zbog mene si
prelazila iz tijela u tijelo, iz uma u um. Zbog mene si prihvatila zaborav, a zatim si se zbog mene
prisjetila. I sve to da bi mogla raditi u moje ime i čuvati uspomenu na mene. Sada više nisi među
rijetkima. Ima mnogo drugih koji se bude. Naše vrijeme dolazi. Od tebe tražim još samo jedan dodir
tuge i još samo jedan rastanak. Jer i oni koji su mi donijeli smrt, zaslužuju moju ljubav. Njihov je teret
možda i veći od našega. Zato otpusti dušu kojoj želiš pomoći. Došlo je vrijeme oprosta čak i za njega.
Teret će biti skinut s njegovih leđa nakon još jednog prijelaza. Ne tuguj, već ga isprati s nadom. Neće
proći mnogo i vi ćete ponovo biti zajedno. Eto, pružam svoje ruke i grlim vas sve: vas koji ste pronašli
svoju ljubav u novim tijelima i vas koji ste plesom širili moju poruku; vas koji ste zaboravili tko ste, ali
ste ipak ostali na mom putu. I tebe, o Veličanstvena, koja si prihvatila teret jednoga tijela i čekala na
moj povratak. Bilo je teško
provesti tisuće godina pod teretom zaborava, ali ih je još teže bilo provesti pod teretom sjećanja. Jer,
ti si znala sve. Dok je svijet padao u tamu, ti si se sjećala svjetla; dok se kuća našega života iskrivljavala
i rušila, ti si se sjećala njezinog pravog lika; dok je mržnja sjedala na prijestolje, ti si njegovala smrtno
bolesnu ljubav. 0 ti, koja si jednaka meni, tvoj je zavjet ispunjen. Dolazi vrijeme promjena. A sada se
udružite u duhu i tijelu, gdje god da se nalazite. Gledajte mojim očima i vidjet ćete svijet ljubavi.
Slušajte mojim ušima i čut ćete glazbu suosjećanja. Plešite mojim tijelom i osjetit ćete dodire ljubavi.
Plešite sada. Kao i uvijek, bit ću s vama. Plešite! A.P. 29 Istambul i Konya u Turskoj, Naga Kali u Indiji,
mnoga mjesta širom svijeta, lipanj 2004. Zajednička vizija e su se večeri događaji odigravali
vrtoglavom brzinom i to ne na jednom mjestu, već na mnogima. A opet, osim onih koji su u njih bili
izravno uključeni, malo je tko uopće mogao shvatiti njihovu među-povezanost. U Konvi, gradu u
središnjoj Turskoj, u podrumu koji je nekada služio kao kazalište, a danas bio gotovo zaboravljen,
okupilo se nekoliko stotina ljudi na nastupu nevjerojatne žene koju su zvali Plesačica. Vijest o rađanju
na sceni prethodne večeri proširila se duhovnim "podzemljem", ali nije izazvala preveliku promjenu.
Oni koji su poznavali Plesačicu i bili više puta na njezinim nastupima, uopće nisu bili začuđeni onim
što se dogodilo. Na posljetku, njihova unutarnja iskustva bila su još nevjerojatnija od činjenice da
neka žena u javnosti rodi svoje dijete, bezbolno, tijekom plesa. Oni pak koji nisu imali interesa za
takve događaje ionako nisu vjerovali u priče koje su kružile o Plesačici pa su samo odmahivali rukom.
No ipak, rijetko se događalo da se dva nastupa zakazuju jedan za drugim, već sljedeće večeri. To je kod
upućenih izazvalo pozornost i sada je stari podrum bio doista prenapučen. Arina je došla vrlo rano i
uspjela je dobiti mjesta u prvome redu. Sačuvala je dva sjedala i čekala da se pojave Ayla i Vedran koji
su stigli nešto kasnije. Susret s Vedranom bio je neobičan. Nikada prije se nisu vidjeli, barem ne u
ovom vremenu, ali Arina je odmah osjetila naklonost prema njemu. "Vidjela" je znakove prisjećanja i
slobode koja je, i to se jasno vidjelo, bila začinjena srećom zbog pronađene ljubavi. Željela gaje
zagrliti, ali nije to učinila da ne bi privukla pozornost na njih. Avla joj je ispričala cijelu priču o
njegovom dolasku u Konvu, o svom stricu Mehmetu i lošim ljudima po čijoj želji se sve to dogodilo.
Ali, izreklajoj je i svoje nade daje sve bilo zamišljeno s jednog drugog, boljeg mjesta, te da uloga
Mehmetovih otmičara nije u potpunosti loša. Arina se složila s tim, ali to nije značilo da opasnosti
nema. Znala je daju prate, a bilo je vrlo vjerojatno da prate i sve druge sudionike ove priče za koje su
znali. Međutim, smatrala je da nisu u opasnosti sve do trenutka dok ne otkriju gdje je i tko je Zora. Sve
se vrti oko nje, a tako dugo dok onima drugima nije jasno kakve su njihove namjere, pustit će ih na
miru iako će pozorno pratiti razvoj događaja. Vedran je, s druge strane, bio vrlo uzbuđen. Uma je bila
upravo onakva kakvu mu je opisao Danijel. Zapanjila ga je njezina bijela kosa. Zapravo i nije bila bijela:
bila je boje svjetlosti. Nisu ništa rekli jedno drugom, samo su lagano kimnuli glavom i sjeli. Još par
minuta i pred njima će se pojaviti Plesačica. Ovaj put je sve bilo uklonjeno s pozornice osim drvenog
sanduka s pletenim poklopcem. Vedran se zagledao u njega osjećajući neobično strujanje energije iz
tog smjera. Na trenutak je pomislio da će sama Plesačica izići iz tog sanduka, ali je tu misao s
osmjehom odbacio. Ipak, nikako se nije mogao oteti osjećaju da se u sanduku nešto nalazi. Nešto...
živo. Kao što će uskoro vidjeti, njegov ga osjećaj nije varao.
Međutim, njih troje nisu bili jedini koji su sudjelovali u toj neobičnoj večeri. U trenutku kad je
Plesačica izišla pred ljude, u tišini i tami koju je nakon gašenja svjetla razbijala samo jedna svijeća,
gotovo tisuću kilometara zapadno, u Istambulu, Danijel je u svojim rukama čvrsto držao kipić Boginje.
U parku oko njega nije bilo nikoga, ali čak i daje bilo, Dan za to ne bi mario. Znao je da se sprema
iskustvo koje Duša. Stare, Europe, uopće ne ovisi o svijetu koji ga okružuje. Nadao se da će ga upravo
to iskustvo dovesti bliže Zori. Možda će, samo možda, upravo večeras s njom ponovo razgovarati.
Znao je da je Zora blizu, ali nije bio svjestan da bi, kad bi krenuo pješke, do nje stigao za manje od
deset minuta. Morao je samo izići iz parka, proći lagani uspon do Aja Sofije, proći pokraj Plave džamije
i nakon nekoliko stotina metara s lijeve bi strane naišao na Kulturni centar Firat, mjesto u kojem je
večeras plesala Zora. I nju su ljudi dočekali s tihim poštovanjem baš kao i Plesačicu u Konyi. Na
posljetku, između njih nije bilo previše razlika, a i ono malo što je ostalo, uskoro će nestati. Jer,
večeras će se i Zora pridružiti onima koji su se prisjetili. Njezin večerašnji ples posljednji je ples u
zaboravu. Došlo je vrijeme buđenja. Ashuk i mashuk, tako je nazvan njezin nastup u Firatu: ljubavnik i
obožavani; onaj koji voli i onaj kojega se voli. Upravo na to je Zora pomislila prije nego se pokrenula.
Pomislila je kako bi željela svojim plesom večeras izraziti jedinstvo ljubavi i onoga na stoje usmjerena.
Ali, to zapravo i nije bila misao. Bio je osjećaj duboko u njezinom srcu. čak i prije nego se prisjetila,
Zora je znala što znači biti Ljubavnica. Večeras će samo pasti posljednji veo koji skriva istinu. I dok su
se dvije Plesačice spremale za nastup pred publikom, treća je plesala sama, na udaljenom brdu usred
prašume. "Zmija vremena" bila je uronjena u tamu i Iša je plesala obasjana svjetlošću zvijezda.
Njezina publika promatrala ju je s neba, ali i kroz mnogobrojne oči koje nisu bile ljudske. Upravo zbog
te "publike" Išin bi ples bio smrtonosan za svakog pripadnika ljudskog roda koji bi joj prišao previše
blizu. Gospodarica zmija večeras se opraštala od svojih podanika. Da, te je večeri bilo mnogo energije
u zraku - snažne, ali i opasne. Tri će Plesačice otplesati svoj ples, dok će mnogobrojni, polupro-buđeni,
pripadnici stare kulture osjetiti kako se nešto u njima prelama. Neki će možda zaplesati od sreće, a
neki zaplakati od tuge pris-jetivši se djelića ljubavi na koju su zaboravili. Ali, nisu se svi sudionici ove
večeri pripremali za ples. Neki su osjećali nemir, a neki su morali prihvatiti neizbježni tijek sudbine.
Janosz Molevv je odbio poziv na nastup Plesačice. Arina ga nije nagovarala jer je mislila da bi mu još
jedno izlaganje unutarnjim doživljajima moglo naškoditi. Umjesto toga, krenuo je u šetnju s koje se
vratio nemirniji nego prije. Nemir je nestao kad je na prozoru Arinine sobe ugledao svjetlost i potrčao
uz stepenice želeći konačno doznati istinu o ljudima koji je prate. Mehmet, Aylin stric, bio je u svojoj
kući kad su trojica visokih muškaraca ušla bez kucanja i zatražila da im preda Vedrana. Prvi je udarac
primio upravo u trenutku dok su Plesačice zatvorile oči i pokrenule se nošene glazbom s visina. Žena u
bijelom, ona koja je u sebi prepoznala Johu zvjezdoznanku, trčala je neko vrijeme ne bi li odvratila
pozornost od Danijela ne misleći pri tome uopće na sebe. Na posljetku, i ona je bila mnogo starija
nego što je izgledala. Na život je gledala kao na igru i znala je da je došlo vrijeme za promjene. Nije se
stoga opirala kad su je ipak uhvatili i grubo gurnuli na tlo. A u ružinom vrtu, na klupi na kojoj je
nekada svoje pjesme slagao Mevlana Rumi, te je večeri sjedio učitelj Chelebi. Zatvorio je oči i pustio
svoj duh da luta, sretan, znajući da su mnoge stvari na ovome svijetu došle svome kraju. Neke od njih
su bile loše, a neke dobre. Na kraju svega, u trenutku kad se sve završi, ostat će samo sema, nebeski
ples koji on više ne može plesati. Neka to čine drugi, a on će krenuti dalje, do nekog novog početka i
novog plesa. Teško je reći što su osjetili drugi ljudi kad je Plesačica izišla na pozornicu obnaženih grudi,
podigla pleteni poklopac sanduka i iz njih izvadila dvije kobre. Nekolicina ljudi je vrlo glasno
udahnula, ali ostali su uglavnom promatrali u tišini nabijenoj čuđenjem. Plesačica je podigla ruke i
ispružila ih ispred sebe. Zmije su se uvijale oko njezinih podlaktica. Kao da ih prati ili potiče i njezino
se tijelo počelo uvijati na sličan način. Mišići su joj se hipnotički stezali i opuštali stvarajući valove koji
su na izgled sasvim samostalno prolazili njezinim tijelom, Paša Stare Europe A.P. /Cezefe.

od stopala do glave. Malo-pomalo, cijela je publika bila uvučena u ritam stezanja i opuštanja. Za
minutu - dvije Plesačica je pustila zmije da slobodno gmiže po njoj. Arina je odmah bila prenesena u
drugačije stanje svijesti. Odjednom je postala svjesna svih koji su sudjelovali u zajedničkoj viziji. Moje
ime je Irana, rekla joj je žena na pozornici ili je samo prošaptala njezinom umu. Bila sam s njim u Inan-
Durhu. Arina, koja je sada sasvim postala Uma, nije ništa rekla. Prepustila se unutarnjem kretanju
svijesti. Njezina ju je vizija najprije odvela daleko u Indiju do njezine učiteljice i ljubavnice. Tamo, na
brdu zvanom Naga Kali, kobre su oplele Išino tijelo tako daje njezin donji dio bio sasvim prekriven
zmijama. Oči su joj bile nasmiješene, a lice spokojno. Gledaj, rekla joj je Iša. Događa se upravo sada. U
Istambulu, na pozornici kazališta Firat, Zora je odjednom usred pokreta zastala kao slomljena težinom
slike koju je ugledala u svome umu. Uma je jasno vidjela što joj se događa. Bilo je to kao da promatra
osobu koja se jako uživila u film. A Zora je doista u jednom jedinom trenutku vidjela cijelu priču o sebi
i svojoj ljubavi. "Oh, Boginjo...", prošaptala je nečujno. Jer, u nju je konačno navrlo potpuno sjećanje!
Sjetila se Dana i svoje ljubavi, njegovog puta u Inan-Durh i postupnog bola koji ju je sasvim obuzeo
kako su mjeseci prolazili. Sjetila se i Ume, svoje bake, koja ju je tada tješila. Ovdje sam, rekla joj je
Uma. Svi smo ovdje. A Zora je i dalje plakala osjetivši toplinu ljubavi koja ju je okruživala. I tada se
prisjetila maloga kipića Boginje koji je dobila od Ume i kroz kojega je na posljetku razgovarala s
Danom. Ugledala je muške ruke kako ga drže i odjednom shvatila što se dogodilo. Otišla je za njim!
Pratila gaje preko neizmjerne provalije i rodila se ponovo, u njegovom vremenu. Oh, Dan! Ljubavi
moja..., kriknula je u mislima, a suze su potekle niz njezine obraze, nezaustavljivo, kao da žele isprati
tugu zaborava. A opet, bile su to i suze radosti. I on je ovdje, odjednom je shvatila. On je ovdje! Da,
ljubavi moja, ovdje sam, rekao je Dan sjedeći na klupi i stiska-jući Boginju u rukama. čuo je Zorine
misli. Nije je vidio, ali je znao daje zaborav ustupio mjestu sjećanju. Sada više nema tajni ni sumnji.
Preostaje im jedino da se sretnu i da... Ne sada, rekla je Iša ozbiljno i snažno. Ne sada? ponovila je
Uma. Publika u Firatu zapanjeno je promatrala Plesačicu kako leži na pozornici i očigledno plače.
Nekako su razumjeli da je to dio plesa i nisu se micali. A nepomični su bili i promatrači Plesačice u
Konyi jer je ona sada samo stajala, čela podignuta prema stropu, dok su joj kobre nesmetano obilazile
posvuda oko grudi, vrata i ramena. Njihovo kretanje bilo je neobično: kao da klize i suprotstavljaju se
zakonu gravitacije. Plesačica je, međutim, bila sasvim nepomična. Ne sada, ponovila je Iša. Ne tamo.
Pokazat ću vam mjesto. Nekada su ga zvali Planina zmija. Gledajte! I pred njihovim očima se pojavila
zelena visoravan, dovoljno velika za nekoliko desetaka nastambi, okružena bijelim stijenama. Sa
istočne i zapadne strane bila su dva vrhunca uzdignuta možda tridesetak metara iznad visoravni,
dovoljno da se stvori mali planinski prijevoj, poput kolijevke, za ljude koji su tamo živjeli. Na zapadnoj
strani, točno iznad čistine između kuća,
uzdizala se neobična trostruka stijena. Njezina tri vrška, poput tri prsta, zapravo su bila tri prirodna
kipa Boginje. Ona srednja bila je krupnija i čvršća poput majke za ostale dvije koje su uzdignutih ruku
pozdravljale promatrače. U daljini, daleko ispod visoravni, na sjevernoj strani blještalo je plavetnilo
mora ispresijecano bijelim krijestama valova. Visoravan je bila pusta, ali u viziji kao da su nejasne
sjene ljudi plesale posvuda naokolo veseleći se pogledima koji su ih, barem na trenutak, vratili u život.
Tamo idite. Tamo, rekla je Iša tihim glasom. Uma je odmah prepoznala to mjesto jer je već jednom,
kao Arina, tamo bila. Danu i Zori također nije trebalo mnogo. Znali su što moraju učiniti. Na posljetku,
oboje su osjećali da ih njihov put ne vodi do Konye. Ne, njihova ljubav će početi tamo gdje je Ona
jednom umrla. Da, rekla je Iša, tamo gdje je rođena i tamo gdje je umrla. Idite sad. Što prije... Venera
se približava Suncu. Budite tamo kad se sretnu. Duša Stare Europe će biti probuđena tada i tamo. Ali,
prije nego što su otišli, njihova vizija potrajala je još nekoliko kratkih trenutaka. Tijekom tih trenutaka
oboje su prepoznali mnoge ljude koji su svjesni ili polusvjesni svjedočili tom prizoru. Danje vidio Duša
štare> Europe, Enou i nasmiješio se shvativši da je pokraj njega Dita, mlada svećenica s kojom je
nekada podijelio svoje posljednje putovanje. Vidjela gaje i Zora te osjetila veliko olakšanje i sreću.
Irana, ljubavnica zmija, u Danu je izazvala sjećanje na užitak te se prisjetio njezinog poziva da ostane u
Inan-Durhu. Visoka svećenica Iša u njemu je probudila osjećaj poštovanja, ali i čuđenja jer je jedina od
njih zadržala isti tjelesni oblik. Osjetio je nazočnost Ušara i Emitrua, a u daljini, nejasni, bili su tu svi
koji su nestali s njim u oluji prije toliko godina. Osim njih bilo je i drugih, mnogo drugih, čije vrijeme
prisjećanja još nije stiglo. Još ne, ali Danje sada znao da njegov susret sa Zorom ima značenje i za njih.
Njihova ljubav ne predstavlja samo ispunjenje čežnje dviju napaćenih duša. Ona ima mnogo veće
značenje. Na neki način, Dan i Zora će pomoći svima njima. Samo, moraju se susresti na Planini zmija,
u vrijeme kad Venera prekrije Sunce. Vizija je završila u kovitlacu pretvorenom u labirint svjetlosti.
Plesačice su nastavile svoj ples kao da se ništa nije dogodilo, dok ih je njihova publika u tišini slijedila
očima i srcem. Međutim, Uma nije mogla ostati do kraja nastupa. Jer, nakon što su Iša, Dan i Zora
nestali iz njezine vizije, ugledala je druge koji su u njoj sudjelovali. I u tom trenutku je shvatila da za
neke od njih ova večer ne završava sretno. Koliko god znala da sve ima svoju svrhu i razloge, ipak je
osjetila tugu. "Janosz...", tiho je rekla. Idi k njemu i pomogni mu da shvati... Išin glas podigao ju je sa
sjedišta i ona je naglo ustala i napustila prostoriju. Ayla i Vedran, još uvijek pod dojmom iskustva,
zbunjeno su krenuli za njom. 30 Budimpešta, Mađarska; Istambul i Konya, Turska; lipanj 2004. Druga
odluka oca Novaka V, isok čovjek bio je blijed više nego ikada. U posljednjih mjesec dana izgubio je
pet kilograma, a to gaje od mršavog čovjeka pretvorilo u hodajućeg kostura prekrivenog sivom
izbljedjelom kožom. Danas je jedva ustao iz kreveta, a kašalj ga je sve više i više mučio. Samo nekoliko
dana nakon što je otpustio svoju "sjenu" i umiješao se u potragu za lažnom proročicom, otac Novak je
saznao gorku istinu o svom zdravlju. Neće još dugo, rekli su mu suosjećajno. Rak je uznapredovao.
Terapija se pokazala neuspješnom i, iako još ima neke nade, zapravo preostaje samo molitva. Kad mu
je liječnik to rekao, skrušeno pognute glave, otac Novak se počeo smijati. Ne zbog molitve, ne. Ta
molio je svakoga dana i svake noći. Molio je satima i satima. Doduše, ne za svoje zdravlje jer mu to
gotovo uopće nije bilo važno. Molio je da prestanu snovi, a oni nisu prestajali.
Vijest o skorom kraju gotovo gaje razveselila. Jer, valjda će onda, kad umre i napusti ovu dolinu suza,
biti odriješen grijeha zbog kojih je kažnjen tim strašnim morama i zbunjenošću koju one donose. Paša
stare Europe, AP.

Vijesti koje su do njega stizale od Molevvja preko oca Ištvana, ali i od ljudi njegove "sjene", s jedne su
strane bile dobre, a s druge strane uznemirujuće. Razdvojili su mladiće, pratili svaki njihov pokret, baš
kao i pokret stare Arine, i na izgled je sve bilo pod kontrolom. Međutim, uznemirujuće je bilo to što se
samozvana proročica još uvijek nije u potpunosti pokazala. Prema onome stoje čuo, izgledalo je da
postoji još jedna plesačica, još jedna žena koja je zasad izmakla njihovom oku. A to nije bilo dobro.
Otac Novak je imao osjećaj da promatra samo predstavu, pažljivo smišljenu da mu odvrati pozornost.
Ili su ti ljudi bili strašno naivni ili strašno promišljeni i lukavi. Sjedne strane se nadao da je ono prvo, ali
njegov je strah grizao duboko. Znao je, duboko u sebi je znao da mu izmiče bit svega toga. Negdje je
pogriješio, negdje je promašio. Taj gaje osjećaj mučio, a pretapao se s nelagodom i mučninom
uzrokovanom snovima. Sve u svemu, otac Novak nije bio u dobrom stanju. Nekada davno, vjerovao je
da će umrijeti u miru, s plemenitim osjećajem da je ispunio svoju dužnost i svrhu, i da sada može otići
svome domu, svome Ocu na nebu. Ali, sada je bilo jasno da se smrt sve više približava, a mir sve više
odlazi od njega. Kao i prije mjesec dana crni čovjek ponovo je bio iza njega. Stajao je u sjeni, baš kao i
tada, probadajući pogledom sada već malo pogrbljena leđa oca Novaka. Nakašljao se. "Da li da
krenemo korak dalje?" upitao je tihim, promuklim glasom. "Korak dalje...?" ponovio je otac Novak još
tiše. Znao je što to znači. "Korak dalje" bio je zamah mačem koji će pasti na nečiju glavu. Pomislivši to,
sjenka smiješka prošla je Novakovim blijedim licem. U posljednje vrijeme, koliko mu je snaga
dopuštala, ležeći u krevetu, intenzivno se posvetio proučavanju zamisli u pozadini priče o proročici.
Proglasili su nas osvajačima i nasilnicima, onima koji drže mač u ruci i napadaju njih koji nose kalež. I,
doista, sada je on u položaju da zamahne mačem i potvrdi njihove optužbe. Želi li on to učiniti? Zar
nije dovoljno mahao mačem u svojim snovima? Zar nije dovoljno ljudi ubio ispunjen mržnjom prema
lažnim bogovima koje su služili odrješujući ih zemaljskoga postojanja i spašavajući istinu? Novakove
grudi ispunile su se bolom. Ali, ovaj put to nije bio bol zbog kašlja, već zbog goruće mržnje koju je
osjetio u sebi. Zapravo, s vremenom je shvatio da se ta dva bola miješaju postajući jedan te ga muče
zajedno. Njegovo se tijelo raspadalo u bolu, a njegova duša u mržnji. Koliko puta je samo odsanjao tu
ženu kojoj divljački čupa kosu i zabija tupu oštricu u utrobu! Da, učinio je to milijun puta i opet, i opet,
i opet... Naslađivao se njezinim tijelom i bijesnio je što ne skviči pod njim poput zdrobljenoga štakora.
Smijao se zajedno sa svojim sudruzima komadajući tijelo mlade žene i plju-jući po njezinom
unakaženom licu. Smijao se i smijao tako dugo dok nije ugledao lice onoga nesretnika, Janosza
Molevvja. Zatim se prestao smijati. Što ti radiš ovdje, želio je pitati. Zašto si u mojom snovima i zašto
dijeliš ovaj užas sa mnom? Mi, Janosz Molevv nije odgovarao. Samo je odmahivao glavom i polako se
povlačio hodajući natraške, svlačeći sa sebe jelenju kožu, bacajući zube i druge ratničke ukrase. Na
posljetku se dao u trk dok su se Novakove psovke pretvarale u krikove. "Oni žele uzdrmati temelje
našega svijeta!" vikao je otac Novak ok-renuvši se prema crnoj sjeni u kutu sobe. "Žele zasjeniti
našega Oca i njegovoga sina Spasitelja! Ponovo će dovesti bludnice i propalice da vladaju ljudskim
dušama. Ja to neću dopustiti. Neću, neću i neću!" Novakovo lice bilo je iskrivljeno od bijesa i mržnje.
Ubrzano je di-sao, a tijelo mu se počelo tresti u navali kašlja. Posrnuo je i rukom se oslonio na stol
pokraj sebe.
čovjek u crnom nije se ni pomaknuo. Neko vrijeme promatrao je agoniju oca Novaka, a zatim rekao:
"Poslat ću vam liječnika." I dok je otac Novak slabašno kimnuo glavom, čovjek u crnom je tiho izišao iz
sobe. Nije bilo potrebno ništa više reći. Znao je što mora učiniti. Dozvolu je dobio. Joha je uspjela
uvjeriti svoje napadače da ne zna ništa. Nisu je ubili, ali su je silovali nekoliko puta. Imala je previše
privlačno tijelo da bije pustili samo tako. Nije marila za to. Ona će bolje podnijeti nasilje nego bilo tko
drugi i rado gaje prihvatila. Na posljetku, imala je dobar razlog za to. Upravo toliko vremena bilo je
potrebno Danu da aša Oaš napusti park i uhvati taksi za zračnu luku. Noćni zrakoplov za Atenu barem
će ga privremeno odvesti dalje od radoznalih očiju. To će s druge strane dati vremena Zori da
sutradan nesmetano krene na mjesto sastanka. Da, Joha je dobro znala što čini dok je trpjela
oskvrnuće svojega tijela koje je bilo više nalik brižno njegovanom hramu nego tijelu obične žene.
Mehmet je otišao s ovoga svijeta nakon mnogobrojnih udaraca koje je primio. Ugušili su ga jastukom,
ali on je ipak umro sretan. U trenutku smrti prisjetio se mnogo čega, kao na primjer činjenice da se
nekada zvao Emitru i daje postao Kurgan tako što se borio protiv njih. Zato je svoj nasilni odlazak
prihvatio s mirom. Posljedice djelovanja ne mogu se izbjeći. U smrti mu se pridružio i njegov sadašnji
učitelj Chelebi koji se davno svega toga prisjetio, pa je odabrao upravo ovaj trenutak za odlazak. Nisu
se poznavali u to davno vrijeme iako je Chelebi, koji je tada nosio ime Ušar, vidio Emitrua tijekom
rasprave sa Išom. U ovom životu bio mu je učitelj i osjećao je kako je dobro da ga napuste zajedno. A
Janosz Molevv ranjen je u grudi čim je ušao u Arininu sobu. Otvorio je vrata previše naglo pa je to
uspaničilo jednog od dvojice tamnoputih ljudi koji su sobu pretraživali. Taj je čovjek izvadio nož i
nasrnuo na Janosza. Sve se odigralo vrlo brzo. Kad ga je Arina pronašla odvučenog u kupaonicu, bio je
na izdisaju. Krv je bila posvuda oko njega razmazujući se po tamnoplavim keramičkim pločicama.
"Janosz", prošaptala mu je na uho dok ga je privijala na svoje grudi. "Znam tko si i znam da si
odriješen svih svojih pogrešaka. Dovoljno si patio. Vjeruj da ovo nije kraj. Ima još mjesta i još života u
kojima ćemo se susresti. Vjeruj u to. Ti sada znaš. Prisjetio si se, zar ne?" Janosz joj se samo
nasmiješio. Nije ništa rekao jer nije mogao. Nije bilo ni potrebe za riječima. U njegovim očima Arina je
vidjela sve. Janosz Molevv je saznao istinu. 31 Konya i Budimpešta, početak lipnja 2004. Još dvije
odluke T. elefon je zazvonio u mračnoj kancelariji baš u trenutku kad je otac Ištvan na odlasku
zaključavao vrata. Začuvši ga, na trenutak je zastao odlučujući hoće li se vratiti i odgovoriti na poziv ili
ne. Na kraju je slegnuo ramenima, ponovo otvorio vrata i krenuo prema telefonu. Možda je Janosz,
pomislio je. "Halo?" rekao je u slušalicu već napola pripremljen da začuje glas starog poznanika. No, s
druge je strane vladala tišina. "Halo?" ponovio je otac Ištvan snažnije. Nakon još malo oklijevanja, tihi
je ženski glas upitao: "Otac Ištvan?" Svećenik je duboko uzdahnuo. Možda je to bilo prepoznavanje, a
možda iznenadna intuicija, ali otac Ištvan je odmah shvatio tko gaje nazvao. "Da, ja sam", rekao je. "A
vi ste..." "Znate tko sam", prekinula gaje žena. "Moram vam prenijeti lošu vijest. Janosz je mrtav."
Otac Ištvan je ostao bez daha. To doista nije očekivao. "Kako...",
Paša stara Europe, zamucao je, "kako se to dogodilo?" Žena s druge strane je na trenutak šutjela, a
zatim oprezno rekla: "Želite li mi reći da vi nemate ništa s tim?" "Kako to mislite?" upitao je zbunjeno
otac Ištvan. "Kako bih ja imao nešto s tim?" Opet neko vrijeme šutnje. "U redu. Janosz je imao
povjerenja u vas. Možda mogu i ja. Ako vi doista ne stojite iza toga, onda vas molim da učinite sve
stoje u vašoj moći da otkrijete tko stoji. I zaustavite to. Molim vas, zaustavite to prije nego još više
nevinih ljudi strada." "Ali, kako to mislite? Zašto mislite da bih ja mogao..." "Ne trudite se, Ištvane",
prekinula ga je žena ponovo. "Znam da vam se Janosz povremeno javljao i pričao o onome što se
događa ovdje. Sam mije to rekao. Dakle, prestanite se čuditi, zlo se već dogodilo. Ako vi niste glava
koja je to smislila, zasigurno znate tko jeste. Učinite nešto, čovječe. Vaši ubojice su na slobodi." Otac
IŠtvan je zapanjeno slušao. Što da kaže na ovakve riječi? Um mu je grozničavo radio. Da li je moguće
da je istina to što ova žena tvrdi? Da li je tako nešto doista moguće? "Provjerit ću. Saznat ću što
mogu", rekao je na posljetku. "Dajte mi vaš broj, nazvat ću vas čim budem u mogućnosti." U dalekoj
Konyi Uma je izdiktirala broj hotela ocu Ištvanu, a zatim polako spustila slušalicu. Ni sama nije znala
zašto je to učinila. Nešto u njoj ju je na to navelo. Možda je htjela da barem netko sazna za Janoszevu
smrt i da podijeli s njom tugu zbog toga. A možda je ipak gajila slabašnu nadu da bi netko tamo
mogao biti pošten i dovoljno hrabar da se suprotstavi ludosti proizašloj iz tisućuljetne i već davno
zaboravljene mržnje. Vidjet ćemo, pomislila je. Sada ionako ne možemo ništa ni popraviti ni izgubiti.
Otac Ištvan nije dugo razmišljao o onome što mora učiniti. Postojao je samo jedan čovjek kojemu se
mogao obratiti. Otac Novak. Ako je itko odgovoran za to, onda je to on. Ali, najvjerojatnije će on te
optužbe s gnušanjem poreći. Zapravo, Ištvan se nadao da će ih poreći. Mora ih poreći jer inače... Što,
inače? Što će učiniti ako se pokaže daje ta žena u pravu i daje Janosz ubijen namjerno? Nije znao
odgovor na to pitanje, ali je ipak odlučio istog trenutka posjetiti oca Novaka. čovjek je teško bolestan,
ali ipak, ovakav problem ne može čekati do jutra. Suprotno njegovim očekivanjima, otac Novak je
ležao na krevetu budan, ali potpuno obučen. Njegovateljica gaje uvela tiho mu rekavši da otac ustraje
na svakidašnjoj odjeći i odbija spavaćicu, a zatim ih ostavila same. Sive oči njegovoga kolege svećenika
sada su bile ispunjene crnilom. Ipak mu se uspio nasmiješiti i pokazati mu da sjedne pokraj njega na
krevet. "Neću dugo, oče Novak," započeo je Ištvan, "moram riješiti jedno hitno pitanje. Unaprijed se
ispričavam na drskosti, ali upravo me nazvala ona žena Arina: ona kojoj je otišao naš bivši kolega
Janosz Mo-levy." Pri spominjanju Janoszevog imena, otac Novak je jače otvorio oči. "Nazvala vas je?
Zašto?" "Da mi kaže kako je Janosz mrtav. Ubijen, zapravo. Najprije me optužila za njegovo ubojstvo, a
zatim od mene tražila da zaustavim daljnja ubijanja za koja očito smatra da će ih biti." Otac Novak je
teško uzdahnuo, a zatim se izgubio u napadu kašlja. Ištvan se već digao u namjeri da pozove
njegovateljicu, ali gaje otac Novak čvrsto uhvatio za ruku. Neko vrijeme gaje tako grčevito držao, a kad
je kašalj prošao, otvorio je oči, sada krvavo crvene. "Ištvane," rekao je napetim glasom, "žao mije
zbog Janosza. Žao mije zbog svih koji su umrli i koji će još umrijeti. Ali, Ištvane, Bog zna što čini. Stvar
će se riješiti baš kako se mora riješiti." Otac Ištvan je zapanjeno slušao riječi čovjeka koji očigledno nije
bio pri zdravom razumu. "Ali, zar želite reći da smo mi krivi za to? Što ste učinili? I što namjeravate još
učiniti? Recite mi, moram znati!" Otac Novak je umorno odmahivao glavom. "Nisam ništa učinio. Bog
čini sve što je potrebno."
"Oče Novak!" gotovo je zavikao Ištvan naginjući se nad drugog svećenika. "Govorite besmislice. Ako
ste pokrenuli nešto što niste smjeli, kažite mi. Možda to još uvijek možemo zaustaviti." Sivi čovjek na
krevetu nijemo se zagledao u oči oca Ištvana. Licem Duša. Stare Europe mu je preletio grč. "Učinio
sam ono što sam morao. Sada više ništa ne mogu zaustaviti, čak i kad bih htio. Sve je u Božjim
rukama..." Posljednje riječi oca Novaka izgubile su se u napadu kašlja. Otac Ištvan ga je neko vrijeme
promatrao držeći ga za ruku, ali bolni trza-jevi tijela nisu prestajali. Glasnim je povikom pozvao
njegovateljicu, a kad je ona stigla, užurbanim je korakom napustio bolesnikove prostorije i uputio se
natrag u svoju kancelariju. Umu nije iznenadila zvonjava telefona. Nekako je očekivala da će joj se
otac Ištvan ubrzo javiti. Osjetila je iskrenost u glasu tog čovjeka. Možda ipak ima nade, pomislila je
dižući slušalicu. "Vjerojatno ste u pravu", rekao je otac Ištvan odmah nakon kratkog pozdrava.
"Opasnost je stvarna i vjerojatno još nije prestala. Ali, na žalost, ništa ne mogu učiniti odavde. čovjek
koji je za to odgovoran je... na samrti. Nema nikoga od koga bih mogao zatražiti pomoć niti mogu na
bilo koji način utjecati na tijek događaja. Osim ako..." "Osim ako?" potaknula gaje Uma. "Osim ako mi
ne kažete gdje je djevojka koju ste tražili tako da joj mogu pružiti osobnu zaštitu. Otići ću tamo i branit
ću je svojim rukama. To je sve što vam mogu ponuditi." Kad je čula ovaj prijedlog, Uma se morala
nasmijati. "Vi ni ne znate s kim imate posla, kako ćete ih onda braniti? A osim toga, još vam uvijek ne
vjerujem. Ne poznajem vas. Mogli biste tu informaciju zlorabiti... Ne znam." Izgovorivši zadnje riječi,
Uma je osjetila kako se nešto u njoj pokreće. Koliko god nerazuman bio ovaj prijedlog, možda je
upravo zato prihvatljiv. Bilo bi neke pravde u tome da svećenik obrani Zoru i Dana od svojeg vlastitog
zla. Otac Ištvan je, međutim, bio odlučan. "Ja sam sve što imate u ovom trenutku. Volio sam Janosza
Molevvja kao brata i sina. Sve to što se dogodilo ostavilo je u meni osjećaj praznine i velikog
dugovanja. Želim to ispraviti. Dopustite mi da se iskupim u svoje i njegovo A.P. /Cezde, Ištvana. Tada bi
bila sigurnija. Zvučio joj je kao čovjek koji je na rubu prisjećanja. Možda mu je potrebno samo malo
njezinog povjerenja i on će se otvoriti sjećanju. Možda. A možda se vara i tada će na Zorin trag dovesti
još jednu zvijer. Kako da zna? Kako da bude sigurna? I tada je, kao mnogo puta do sada kad bi se našla
pred velikim odlukama, začula glas: Kaži mu. Neka i on dođe. Kaži mu. "Molim vas", nastavljao je otac
Ištvan. "Sami ste rekli daje Janosz imao povjerenja u mene. Imajte ga i vi. Poslušajte svoje riječi. Neću
vas iznevjeriti." Uma se nasmijala. "Znam da nećete. Sada to znam. Za vas je jamčila sila mnogo
snažnija od Janoszevog povjerenja. U redu je, oče Ištvane. čini mi se da morate odmah krenuti na
put." "Kamo?" Uma je duboko uzdahnula. Toliko je toga bilo na kocki. Usprkos majčinom glasu koji je
začula, još je osjećala nelagodu. Ako pogriješim... neka nam se svima smiluju i njegov Bog i moja
Boginja. "Planina zmija", rekla je konačno. "Planina zmija kojih sada više nema. To je na Kreti, oče
Ištvane. Brdo zvano Karfi, možda desetak kilometara istočnije od Irakliona. Naći ćete ga lako. A kad ga
nađete...", tu je Uma zastala u tjeskobnoj tišini, "...kad ga nađete, tamo će biti i oni. Dvoje mladih.
Zora i Dan. Ako budete imali prigodu, kažite im da je sve u redu. Neka samo slijede svoje poslanstvo i
ne brinu ni o čemu drugome. A vi ih čuvajte, oče Ištvane. Ja sam im pomogla koliko sam mogla.
Pomognite im i vi. Toliko dugujete Janoszu. A i sebi, čini mi se." S druge strane žice otac Ištvan je
šuteći kimnuo glavom. Nije ništa rekao. Nije ni morao. Sve je bilo rečeno, a on je sada znao što mora
učiniti. Karfi na Kreti, pomislio je. Tamo će otići, i to odmah, pa makar mu to bilo posljednje putovanje
u
životu. ime. U tom trenutku Uma je poželjela da može vidjeti tog čovjeka, oca o Q H

32 Iraklion, Kreta, Grčka, lipanj 2004. Dimitri ve je bilo tako neobično! Od onoga trenutka tamo u
Istambulu, na pozornici kazališta Firat, svijet se za Zoru sasvim promijenio. Kako i ne bi kad odjednom
njezino sjećanje nije više bilo ograničeno na proteklih dvadesetak godina: prisjetila se svog života u
dolini Uma-Netha, svojega imena i ljubavi. Prisjetila se Danovog odlaska i nesretnih mjeseci
neizvjesnog čekanja kao i neizmjerne sreće kad joj je maleni kipić Boginje donio utjehu i nadu da će se
njih dvoje, Zora i Dan, ipak jednom sresti. Ali, prisjetila se i razočaranja i straha kad je shvatila koliko
će vremena proći prije nego se taj susret ostvari. Sada je znala da ju je njezina baka Uma otposlala na
taj put, a također je znala kako je putovanje započelo. Prisjetila se konjanika i njihovih okrutnih očiju
na podrugljivim licima; prisjetila se panike koja ju je uhvatila ne zbog sebe, već zbog kipića Boginje koji
nije smio dospjeti u njihove ruke. Sakrila gaje pod onaj grm, duboko u zemlju, najdublje što je mogla.
A zatim ih je odvukla od tog mjesta trčeći što dalje. Kad je napokon bila sigurna da neće pronaći
Boginju, zastala je i dočekala Duša. Stare, A.P.

ih uzdignute glave. I dok su joj suze nezaustavljivo tekle tamo na pozornici Firata, Zora se prisjetila
svojih posljednjih trenutaka. Ali, nisu poniženje i bol bili ti koji su izazvali suze: one su tekle zbog
spoznaje daje u tom trenutku Dan bio s njom! Jasno ga je osjetila. Bio je tamo, ispunjen ljubavlju i
štiteći je od svega što bi joj se moglo dogoditi. I dok su grube ruke doslovce slamale njezino tijelo, ona
nije osjećala ništa osim Danove ljubavi. I ta ju je ljubav prenijela sve do ovoga mjesta i vremena, sve
do ponovnog rođenja gotovo šest tisuća godina nakon tog posljednjeg trenutka. Kretala se brzo kroz
područje između života i smrti. Toliko brzo da je njezina zaštitnica, njezina učiteljica i baka Uma, nije
mogla slijediti. I toliko brzo daje izgubila sjećanje na svrhu i razlog svog dolaska u ovo vrijeme. Ali,
sada je to završeno. Prisjetila se svega i u tom prisjećanju njezin je mladi život u novom tijelu izgledao
poput kratkog sna iz kojega se sada probudila. Jedva je ustala nakon tog iskustva praćena znatiželjnim
pogledima nekoliko stotina posjetitelja. Pomogli su joj da siđe s pozornice, ali kad se kazalištem
prolomio pljesak, morala je pronaći snage da se vrati. Učinila je to i naklonila se svojoj publici,
posljednji put. Tada je znala da više nikada to neće činiti. Sada ima drugu zadaću, drugu misiju. A taju
misija najprije vodi na Kretu. Mora pronaći to mjesto iz vizije - "planinu zmija". Nije znala kako će to
učiniti jer nikada za takvo mjesto nije čula. Ali, već će se nekako snaći. Ako je prešla sav taj put i sve to
vrijeme, ovaj završni korak ne bi
smio biti težak. Iskrala se iz hotela te večeri ostavljajući iza sebe sve osim najpotrebnijih stvari.
Naravno, nikome nije ništa rekla. Ne bije pustili da ide. A morala je ići. Za nekoliko dana, tako je bilo
rečeno u viziji, mora pronaći to mjesto na Kreti. Mora biti tamo u vrijeme kad će Venera prijeći preko
Sunca. U tom trenutku tamo će biti i Dan, a to je sve što ona želi i sve što je ikada željela. Više joj nije
potrebna ničija pomoć, a još manje pritisci i uvjeravanja. Oprostila se sa svima koji su joj bili dragi
samo u mislima i napustila hotel polako, pješke, da ne izazove sumnju. Tek je nakon nekoliko
prohodanih ulica uzela taksi i odvezla se do zračne luke. Kako se ispostavilo, imala je sreće: zrakoplov
za Atenu kretao je za jedan sat i dobila je mjesto u njemu. Iz Atene će, tako su joj rekli, lako uhvatiti let
za Iraklion na Kreti. Tako je i bilo, ali Zora se doista nije sjećala detalja toga puta. Cijelo vrijeme je bila
uronjena u sjećanje na iskustvo proživljeno u Firatu. Osim prisjećanja, to je iskustvo donijelo i mnoge
druge spoznaje. Primjerice, bila je svjesna Danove nazočnosti kao i činjenice da on nije daleko od nje.
Znala je daje bio tamo, možda čak u Istambulu, a svakako sasvim blizu. Također, osjetila je Umu koja
joj je u viziji pružila ruku i dodirnula je nježno kao što je nekada činila dok su bile baka i unuka u Uma-
Nethu. Bilo je tu i drugih ljudi, poznatih duša. U trenutku kad je ležala na pozornici, nemoćna da učini
bilo što sa svojim tijelom, osjetila je sve njih: gdje su, što su, kakvi su... Ta je spoznaja bila toliko velika,
toliko mnogostruka, da još uvijek nije mogla o tome razmišljati na uobičajeni način. Znala je da će
proći još dosta vremena prije nego sve te obavijesti sjednu na svoje mjesto, a ona postane sposobna o
njima misliti i govoriti. Ipak, uz osjećaj prepoznavanja i sreće zbog nazočnosti tolikog broja duša koje
su došle iz njezinog vremena, Zora je osjetila i nešto drugo. Bili su tu i oni. Osvajači, ratnici, ubojice... i
oni su došli na ovo mjesto i u ovo vrijeme. čak i dvojica koja su ju... Tu je malo zastala jer joj je ipak
bilo teško prizvati u sjećanje posljednje trenutke svoga prethodnog života. Ali, bila je sigurna: i ta su
dvojica, kao i njihovi sudruzi, bili ovdje. Štoviše, jedan od njih je bio jako blizu Ume i bio je
promijenjen - zračio je drugačije. A drugi... drugi je bio daleko i iz njega je i dalje strujila ista mržnja i
isto nasilje iako su sada poprimili sasvim drugačiji oblik. Zora je stresla glavom. Nije zapravo željela
misliti o tome, ne sada kada se približiva trenutak susreta s njezinom izgubljenom ljubavlju. Možda će
kasnije tome posvetiti pozornost. Da, kasnije će biti vremena. Znala je da će se morati pozabaviti i tim
pitanjima. Osjećala je kako njezina buduća misija uključuje i ljude koji su daleko od prisjećanja, pa čak
i one koji duboko u svojim srcima održavaju stalnu mržnju prema jednostavnom i čistom načinu života
kojim je nekada živio njezin narod. Ali, da bi se ta misija počela ostvarivati, najprije je morala pronaći
Dana. S tim je mislima kasno na večer stigla u Iraklion te uzela sobu u prvom slobodnom hotelu.
Sezona ljetovanja još nije bila u punom zamahu pa smještaj nije predstavljao teškoću. Međutim, već
su joj prvi Duša stare A.P. /CezJe,

koraci ulicama Irakliona zadali dodatne teškoće. Izišla je van u nejasnom očekivanju da će, možda
sasvim slučajno, na ulici sresti Dana. To bi bilo moguće, rekla je samoj sebi. I on je bio u toj viziji, što
znači da i on mora stići na ovo mjesto. Tko zna, možda su se već i vidjeli? Možda čak sjedili jedan
pokraj drugog, a da se nisu prepoznali? Ali, takve je misli brzo odbacila. S novo probuđenim
sjećanjem, bila je sigurna, prepoznat će ga čim ga vidi. Zapravo, zasigurno će osjetiti njegovu
nazočnost još i prije toga. Unutarnji osjećaj joj je govorio da će se njihov susret dogoditi upravo na
"planini zmija", ne prije. Ipak, bila je radoznala što će joj donijeti prvi koraci po Inan-Durhu, mjestu
gdje je Boginja umrla. Znala je daje Dan bio ovdje prije svoje smrti, ali nije bila sigurna da lije to
bilo baš na sjevernoj obali Krete, na mjestu gdje je Iraklion, ili možda negdje drugdje. Željela je osjetiti
ozračje u tom gradu čija povijest seže tako daleko. Na ovom mjestu, rekla je sama sebi čim je izišla
van, ljudi su živjeli još u moje vrijeme, štovali Boginju kao i ja, veselili se životu i dijelili ljubav kao
njegov najveći dar. Međutim, već prvi susret s novim vremenom predstavljao je razočaranje. Iraklion
je bio grad kao i svaki drugi suvremeni grad s grčkom tradicijom. Nije tu bilo ničeg neolitskog niti
posebnog. Hodala je ulicama punim trgovina, a tek je na trenutak zastala na središnjem gradskom
trgu prekrivenom mramornim pločama na čijem se središtu kočio kip ratnika iz Prvoga svjetskog rata.
Malo se ogledala oko sebe, ali nije ni vidjela ni osjetila bilo što značajno. Običan, najobičniji grad
prepun reklama, poslovnih prostora i asfaltiranih ulica koje su zasigurno tijekom dana ispunjene
bučnim prometom. Te ju je večeri zaboljela glava pa se umorna vratila u hotel. Kad je legla i ugasila
svjetlo, iznenada je postala svjesna da nije vidjela nijednu mačku ili psa na ulici, a nije bilo ni cvrčaka
ni ptica. Iako je bila noć, Zora je imala neobičan utisak nedostatka života. Sve je nestalo... pomislila je.
Život je istisnut ispraznom zabavom, a raj se pretvorio u pustoš. Boginje više nema. Te je večeri
zaspala u suzama. Drugoga jutra stvari se nisu mnogo promijenile. Imala je još tri dana do Venerinog
prijelaza i nekako je bila sigurna da će pronaći "planinu zmija" na vrijeme. Vjerovala je da će lako
prepoznati mjesto koje je vidjela u viziji. Bit će dovoljno da potraži neki muzej ili knjižnicu i vjerojatno
će vrlo brzo saznati na kojem dijelu Krete se nalaži njezin cilj. Zato je jednostavno hodala ulicama
Irakliona puštajući daje vode intuicija i osjećaji. čim se sunce malo podiglo, kafići i terase su se ispunili
mnogobrojnim ljudima, uglavnom mladima, koji su provodili vrijeme u razgovoru, zabavi, piću i lošoj
hrani. Gledajući ih sada probuđenim očima, Zora je u njihovim postupcima vidjela neku vrstu rituala.
Baš kao i mi nekada, pomislila je, samo su ovi rituali sasvim promašeni... Doista, plemeniti, duboki,
istinski rituali njezinoga svijeta zamijenjeni su vjerom u komercijalne proizvode, čokoladu, alkohol i
drogu. Pitala se ima li među tim ljudima nekoga tko duboko u sebi osjeća da bi morao raditi nešto
drugo, biti negdje drugdje, a opet iz neznanja nastavlja sa životom koji mu se nudi? Ima li duša koje su
živjele u njezino vrijeme, a sada su izgubljene u ovome? Ako ima, može li se takvima pomoći?
Međutim, najviše ju je pogodio članak u novinama koji je slučajno vidjela. Bila je to reportaža o
brodovima na kojima se organiziraju erotske zabave koje se uvijek na kraju pretvaraju u orgije. Isprva
su je slike privukle jer su je ponovo podsjetile na rituale neolita. Ali, kad je pročitala o čemu se radi i
vidjela lica tih ljudi, shvatila je da tu nema nikakve sličnosti. Ti su ljudi jednostavno pogriješili. Njihove
namjere i motivi bili su sasvim drugačiji. A kako je lako bilo pogriješiti u području tijela! Užitak može
stvoriti ovisnost, ali u njezino vrijeme ljudi su imali Boginju da ih čuva i mudre žene i muškarce koji su
znali objasniti pravu istinu o užitku. Također, nije bilo tog strašnog pritiska tabua i jednako tako
strašne potrebe za ispraznim buntom protiv toga. Sve, baš sve čega seje dotakla mračna filozofija
osvajača pretvaralo se u patnju i kal. čak ni ljubav i čisto dijeljenje užitka nije bilo pošteđeno toga.
Naravno, plesačica Zora stara dvadeset godina sve je to znala i prije. Ali, ova nova Zora, ona koja se
prisjetila svoga pravog podrijetla, sada je na to gledala drugačijim pogledom. S jedne strane on je bio
mudriji i stariji, ali s druge strane jednostavniji i čišći. Zbog toga je Zora cijelo vrijeme osjećala strašan
pritisak civilizacije i najradije bi odmah nekud pobjegla. Nikada nije bila dio toga svijeta i ne želi biti,
sada više nego ikada prije. Ne želi ga podržavati čak ni svojim pogledima, čak ni svojim mislima. Ali
pred njom je bila važna zadaća, a ona je osjećala da njezino ostvarenje počinje upravo ovdje, u
suvremenom Daša Stare A.P./Cezete
Iraklionu. Dogodilo se daje bila u pravu. Jer daje toga dana otišla iz grada u samostalnoj potrazi za
"planinom zmija", nikad ne bi susrela dušu koja je već daleko odmakla na putu oslobođenja i
prisjećanja. A da se to nije dogodilo, njezin put do cilja bio bi mnogo opasniji i, tko zna, možda uopće
ne bi ni završio. U jednoj od sporednih ulica, mirnoj i sjenovitoj, Zora je pronašla veliki grm hibiskusa.
Njegovi cvjetovi su bili veliki poput dlana i žarko crveni. Taj hibiskus ju je razveselio pa mu je prišla da
ga bolje promotri. Ispod grma bila je klupa, a na klupi je ležao jedan otpali cvijet. Zora se nasmijala i
razigrano stavila cvijet u kosu. Poželjela je zaplesati pa se osvrnula oko sebe jer nije željela privući
pažnju nepoznatih ljudi. I tada gaje ugledala! Stajao je s druge strane ulice, ispred malog restorana, a
u rukama je držao bijelu pregaču. Gledao ju je širom otvorenih očiju kao da pred sobom vidi stvorenje
s nekog drugog svijeta. Kad su im se oči srele, Zora mu se nasmiješila, a on je ispustio pregaču na vreli
grčki kamen kojim je bio popločan ulaz u restoran. Dimitri je imao trideset godina i radio je u stričevoj
pizzeriji. Toga dana, baš kao i svakog od prethodnih, jutro je proveo u pripremama za poslijepodne i
večer kad će restoran ponovo biti pun gostiju. Sada nije bilo nikoga što je bilo pomalo neobično
budući da tijekom jutra i sredinom dana uvijek ima ljudi koji sjede u hladovini njihove dvije palme,
piju kavu i pričaju. Bio je sjetno raspoložen još od ranog jutra kad se probudio pod utiskom snova o
bivšoj djevojci. Rastali su se prije mjesec dana zbog njega, a ne zbog nje. Jednostavno nije više vidio
nikakav smisao u održavanju njihove veze. Stric, otac i rodbina bili su razočarani jer su očekivali brak i
prinove u obitelji. Uostalom, govorili su, imaš već trideset - vrijeme ti je. No, Dimitri se nekako nije
uklapao u zamisao života koji su mu namijenili. Iako mu je bilo sasvim dobro u ujakovom restoranu,
njegovo je srce žudjelo za nečim drugim. Želio je otići nekud, susresti nove ljude, živjeti drugačije.
Ponekad bi se, izvan glavne sezone, pridružio ocu koji je vozio veliki kamion posvuda po Europi. Tada
bi, barem privremeno, zadovoljio svoju želju za novim utiscima. Međutim, "zadovoljenje" je više bilo
nalik razočaranju jer nigdje nije pronašao onaj unutarnji osjećaj koji je tražio. Mnogo putaje sam sebe
pitao stoje to čemu on teži, ali odgovora nije bilo. Najbolje se osjećao kad bi sanjario ili se prisjećao
djetinjstva dok je njegova majka još bila s njima. Bilo je to prije više od dvadeset godina. Imao je osam
kada je umrla. Sjećanje na nju bilo je ispunjeno toplinom i nježnošću. Tada, i samo tada, Dimitri se
osjećao sigurnim. Tijekom svoga djetinjstva, tužnog djetinjstva koje je proveo sa stričevom obitelji jer
je otac stalno bio na putu, često bi sanjao svoju majku. Zapravo, sanjao bi ženu koja je jako sličila na
nju. Ta bi se žena ponekad ponašala prema njemu kao prema svom djetetu, a ponekad bi bila
prijateljica ili netko nepoznat. Nekoliko puta Dimitri je u snovima vodio ljubav s njom što je bilo vrlo
zbunjujuće. Jer, u kakvom god da se obliku susreo s tom ženom, znao je daje to uvijek bila ona -
njegova majka. S vremenom, međutim, onaj topli osjećaj koji majka daje svom djetetu povukao se u
pozadinu. U prvom planu je ostala privlačnost i neka tajanstvena napetost koju on ne bi nazvao samo
seksualnom. Bilo je u njoj mnogo više toga. Ali čega, to Dimitri nije znao objasniti. Te je noći, u snu,
njegova bivša djevojka poprimila lik njegove majke. Hodali su jedan pokraj drugog, a zatim mu je
majka-djevojka rekla da sada ide jer će uskoro doći netko drugi. Dimitri ju je molio da ostane;
uvjeravao ju je da će sve učiniti da se ponovo pomire i da će pokušati ponovo, ali ona se samo
smiješila. "Pa, nikud zapravo ne idem", rekla mu je prije nego stoje nestala. "Doći ću ponovo."
Međutim, taj je san ostavio dubok utisak na Dimitrija i obojio cijelo njegovo jutro, sve do trenutka dok
ju nije ugledao. Najprije ju je vidio s leđa kako se saginje i stavlja crveni cvijet hibiskusa u svoju kosu.
Crna i duga, bila je točno onakva kakve se sjećao kod svoje majke. Nešto gaje steglo u grlu, a srce mu
je preskočilo jedan otkucaj. Gotovo u transu je zakoračio nekoliko koraka prema njoj, a zatim se ona
okrenula. Nije izgledala poput njegove majke, uopće ne. Ali, imala je u sebi nešto njezino, neku
aureolu svježine i ljepote. A kad se nasmijala, to je bilo baš poput osmjeha njegove majke: srdačno,
stidljivo i beskrajno ženstveno. Dimitrijeva ruka je popustila i bijela mu je konobarska pregača pala na
tlo.
vaša. otare Europe A.P.

Budući da se Dimitri nije micao, Zora mu je prišla i gipkim pokretom podigla pregaču. "Zaprljat će se",
rekla je pružajući mu je natrag. "Ah... hvala. Hvala mnogo", mucao je Dimitri. "Oprostite što sam zurio.
Bili ste tako... tako si..." Zora se nasmijala zvonkim glasom. Nije joj bilo strano da ljudi zure u nju. Na
posljetku, ona je bila plesačica. "Odakle si?" konačno se snašao Dimitri. Zora je na trenutak oklijevala,
a onda povedena nepoznatim porivom rekla: "Hrvatska." čuvši to, Dimitri je još jače raširio oči.
"Hrvatska! Moja majka je bila Slovenka. To je blizu, zar ne?" Sada je bio red na Zori da se iznenadi.
Nije očekivala da će netko u Iraklionu imati bilo kakve veze s Hrvatskom ili njezinim susjedima.
Slovenija je doista blizu, toliko je znala. "Zapravo," pokušala je ispraviti pogrešku, "moja je majka bila
Hrvatica. Otac mije iz Turske. A ja... ja sam odasvud." "Bože", uskliknuo je Dimitri. "Mi doista imamo
nešto zajedničko. Moja je majka bila Slovenka, a otac mije iz Grčke." "Bila?" upitala je Zora. "Da.
Umrla je dok sam još bio dijete." "Onda doista imamo nešto zajedničko", potvrdila je Zora. "I moja je
majka umrla rano." Dimitri je kimnuo glavom, a zatim se trgnuo. "Ali, zašto ne sjednemo? Dođi.
Osvježi se malo. Sada nemam posla pa bismo mogli popričati." Zora je kimnula glavom i krenula za
njim prema zabačenom stolu na kraju restorana. Dimitri ju je ponudio ledenim čajem, a zatim sjeo
nasuprot nje. "čuo sam da su hrvatski i slovenski jezik slični? Govoriš li hrvatski?" Zora je odmahnula
glavom. "Ni ja slovenski", rekao je Dimitri. "Ali zapamtio sam jednu pjesmu koju me je naučila majka.
A zatim je Dimitri progovorio slovenskim jezikom koji Zora nikada do sada nije čula. Od nekdej lepe so
Ljubljanke slovele, al lepši od Vrške bilo ni nobene, nobene ocem bilo bolj zaželene ob času nje cvetja
dekleta ne žene. Ko narbolj iz zvezdje danica svetla, narlepši iz deklicje Urška bila. "Ostalo mi je
pobjeglo iz pamćenja, ali imam zapisano", nasmijano je rekao Dimitri. "Sviđa mi se zvuk tog jezika",
rekla je Zora. "0 čemu govori pjesma?" "To je pjesma o lijepoj djevojci, toliko lijepoj da ne prihvaća
nikoga iako joj se nude najljepši i najbolji mladići. Na posljetku je odvede neki neobični čovjek,
navodno vrag, ali nisam siguran, zaboravio sam." Zora se nasmiješila. "Pa, da. To je uvijek tako. Ako si
previše lijep, odnese te vrag!" "Ne vjerujem u to", rekao je Dimitri. "Ti si previše lijepa, a siguran sam
da tebe neće odnijeti..." "Nikad ne znaš", prekinula ga je Zora, a zatim osjetivši neki unutarnji poriv
odmah nastavila. "Dimitri, došla sam na Kretu jednim važnim poslom. Tražim nešto. Možda bi mi
mogao pomoći." "Naravno! Samo kaži." "Tražim mjesto koje se zove ili se zvalo "planina zmija". Da li
tako nešto postoji?" "Planina zmija? Hm, to je neobično. Znaš da na Kreti nema zmija još otkad ih je
Zeus protjerao, a to je bilo vrlo davno."
"Nisam to znala. Doista nema zmija na Kreti? "Da. Ali, znaš, ima tu i nešto simbolike. Jesi li čula za
kretsku Boginju nagih grudi? Onu koja drži u ruci dvije zmije? E, vidiš, izgleda da su pripadnici stare
civilizacije, koja je na Kreti postojala prije dolaska Grka, imali poseban odnos sa zmijama ili je to
barem slučaj s njihovim svećenicama. Grci su sa sobom doveli muške Bogove, ponajprije Zeusa koji je
rođen u špilji Dikta, nedaleko odavde. A on je, ne bi li pobijedio stare običaje, naredio protjerivanje
zmija s otoka. Mislim da se radi o simbolici, dakle o protjerivanju svećenica, ali nije isPusa Stare'
Europe, A.P./tezJe

ključeno da su u određenom razdoblju ljudi doista istrijebili zmije kojih danas više nema na Kreti. Sve
u svemu, ako je postojalo neko mjesto s imenom "planina zmija", to mora daje bilo jako davno, prije
Grka. A to znači da se za to danas više ne zna." Zora je pažljivo slušala Dimitrijevo objašnjenje. "Da, to
bi moglo biti tako", rekla je zamišljeno. "Ali, ja znam kako to mjesto izgleda. Vidjela sam ga. Nalazi se
visoko iznad mora. Mali planinski prijevoj okružen s dva stjenovita vrha, a podno jednog je neobična
stijena s tri... s tri izbočine, poput..." "Karfi!" uzviknuo je Dimitri. "Ti govoriš o Karfima. Ta stijena ima
tri izbočine poput tri prsta ili nokta, zato se i zove tako."* "Ah, više su mi izgledali poput kipova, ali ako
ti tako kažeš, onda je to sigurno tako. Gdje su Karfi?" "Ni sat vremena vožnje odavde. Tamo je neko
staro naselje, ali nije baš dobro arheološki obrađeno. Na Kreti ima toliko toga, znaš. Netko je jednom
napisao da Krećani proizvode više povijesti nego je mogu potrošiti! Mogu te odvesti tamo. Danas ili
sutra." "Ah, odlično!" rekla je Zora, a zatim zastala osluškujući unutarnje osjećaje. "Moram tamo biti
osmoga lipnja ujutro. Da li bi me mogao odvesti tamo sedmoga na večer da prespavam gore i
dočekam zoru?" Dimitri ju je zapanjeno gledao. "Zašto bi htjela gore dočekati zoru? I zašto osmoga?"
Vidjevši oklijevanje na Zorinom licu, Dimitri je odmah nadodao: "Ne moraš mi reći ako ne želiš.
Odvest ću te, ali idem i ja s tobom." Zora je uzdahnula. "Unaprijed ti hvala na pomoći. Ali, tamo
moram biti sama. Očekujem nekoga. Morala bih ti ispričati više toga, Dimitri. Ali, to je duga priča i ne
znam želiš li je čuti. A kad ti je ispričam, vjerojatno mi nećeš povjerovati i mislit ćeš da sam poludjela."
"Neću, siguran sam. Kaži mi što god želiš, znam da ćeš mi reći samo istinu ma kako neobična bila!"
Zora se nasmiješila. "U redu, Dimitri, ali ne sada. Doći ću sutra poslijepodne. Rekao si da ima jedan sat
do Karfa? Imamo cijelo poslijepodne da ti ispričam moju priču, a nakon toga me vodiš tamo i ostavljaš
me samu. Dogovoreno?" Dimitri nije uspio ni kimnuti glavom, a Zora je već ustala i čvrstim korakom
krenula prema ulici. Smiješila se. Pronašla je svoga vodiča. A i on je, izgleda, pronašao nju. I dok je
Zora zamicala za ugao ulice u kojoj je bio restoran, Dimitri je gledao za njom, sasvim izgubljen u
otkrivanju davno zaboravljenog osjećaja. Osjećao se siguran. Po prvi put nakon više od dvadeset
godina Dimitri je bio kod kuće. Majko, pomislio je, hvala ti za ovo. Hvala ti što sije dovela na moj put. *
Karfi na grčkom znači nokti.
33 Iraklion, Kreta, Grčka, lipanj 2004. Dvostruka stvarnost I .raklion je iz zraka izgledao kao paukova
mreža načinjena od niti svjetlosti. Zrakoplov je bio jako malen, a turbulencije u zraku jake. Od
Istambula do Atene Dan je preletio redovitom linijom, ali tek nakon što je kupio kartu za Konyu i u
posljednji trenutak drugu kartu za Atenu. U Ateni je namjerno odugovlačio s polaskom tražeći usput
privatni čarter. Uspio je u tome iako nije uopće želio razmišljati o trošku koji je načinio Uminom
kreditnom karticom. Ali, to je svakako bio trošak opravdan samim razlogom zbog čega ju je dobio.
Morao je stići do Krete što prije izbjegavajući istodobno opasnu pratnju. Nakon što je završila vizija u
istambulskom parku, Danu je bilo potrebno oko sat vremena da dođe k sebi. Vidio je Zoru i znao je
daje blizu. Također, dobili su zajednički cilj i krenuli prema njemu, svaki na svoj način. Sama ta
činjenica u Danu je stvorila iskustvo nevjerojatne sreće. Tijekom toga jednog sata drhtao je cijelim
tijelom, dok su mu suze nekontrolirano tekle niz lice. Ali, i to je moralo završiti jer Iša je bila jasna:
moraju stići do posljednjeg mjesta na kojem je živio narod Boginje. Tamo će se susresti i ispuniti svoju
sudbinu, kakva god ona bila. Zapravo, Dan uopće nije ni razmišljao o tome što će se dogoditi nakon
što pronađe Zoru. Bilo mu je važno daje pronađe, a zatim će, bio je siguran u to, sve biti u redu. Na
posljetku, Vedran je na sigurnom, vidio je to u viziji; Uma je također dobro, a i Zora. Preostaju ti
nepoznati ljudi koji se pojavljuju na njegovom tragu u želji da tako pronađu Zoru. Za sada u tome nisu
uspjeli, ali očigledno je da postaju nestrpljivi i stoga mnogo opasniji. Posljednji dio njegovoga puta je
najosjetljiviji. Nekako ih mora zavarati i održati privid kretanja prema Konyi, a zapravo otići na Kretu.
Znao je da u tome ne može u potpunosti uspjeti, ali morao je pokušati. Upravo zato je sada letio
neobičnim zrakoplovom čije je jedno krilo, mogao bi se zakleti u to, bilo malo oštećeno. Nad Iraklion
su došli noću pa je Dan radoznalo promatrao mrežu svjetlosti ispod sebe. Cijela sjeverna obala Krete
bila je gusto pokrivena prometnicama, a kao što je kasnije saznao i ogromnim betonskim zdanjima
hotela za masovni turizam. Iako su tada, noću i iz zraka, svi ti šareni bljeskovi izgledali privlačno, radilo
se o ružnoj na-grđenosti otoka kojega bi mnogi s pravom nazvali rajskim. Inan-Durh, a to je bilo ime
pod kojim se Dan sjećao Krete, imao je sve stoje ljudima potrebno: toplu klimu, plodnu zemlju, more,
vjetar i visoke planine iz kojih je u obilju istjecala voda. Na ovome mjestu Majka je bila milostiva: dala
je svoje tijelo i krv da nahrani i napoji svoju djecu. Baš kao i nekada, tako je bilo i sada. A opet, ljudi su
uspjeli od tog dara načiniti karikaturu. Stotine kilometara obale oko Irakliona, posebice na istok preko
Herssonisosa i Malie, uništene su asfaltnom mrežom cesta, tisuća hotela, automobila i turista u
potrazi za lakom zabavom. Već tada, vidjevši te niti svjetlosti u tami ispod sebe, Danje osjetio neku
vrstu mučnine. Nakon opasnoga slijetanja tijekom kojega je mali zrakoplov odskočio nekoliko puta, a
jednom se i nagnuo tako da je Dan pomislio da će se prevrnuti, mučnina se pojačala i pretvorila u
osjećaj razdvojenosti kojem izgleda nije bilo pomoći. Naime, postalo je očigledno da se dio vizije iz
Istambula nekako zadržao u njegovoj svijesti. Hodajući Atenom i tražeći prijevoz do Krete, mislio je da
se radi o snažnom utisku koji će s vremenom proći. Ali, to se nije dogodilo i Dan se morao naviknuti
na neku vrstu transa u kojem se cijelo Va.ša Stare, vrijeme nalazio. Prisjećanje na njegov život u
neolitu koje je počelo u snovima potaknuto kipićem Boginje, postupno je postalo sve snažnije i
stvarnije. Vizija u Istambulu ga je učinila trajnim. U tim trenucima on je živio u dvostrukoj stvarnosti.
Jedan dio njega bio je mladić imenom Danijel, rođen u Hrvatskoj prije dvadeset godina. Ali, drugi dio
njega, jednako stvaran i prisutan, bio je Dan, Uma-
Haran, pjevač i ljubavnik. I dok je Danijel svojim očima gledao betonsku džunglu civilizacije, Danje tim
istim očima promatrao sjene prošlosti. On je već bio na ovome mjestu, jednom davno, nakon što su
ga poslali s mudrima iz Uma-Netha na savjet sazvan od Iše, visoke svećenice InanDurha. On je sada
znao da je Iša ostala u ovome svijetu čekajući da se svi oni vrate putem koji je vodio kroz vratnice
smrti. I eto, sada je ponovo ovdje tražeći svoju ljubav koju je tada, prije više od šest tisuća godina,
ostavio iza sebe. Sjećao se kako je, hodajući ulicama Inan-Durha i promatrajući bezazlen i čist život koji
su vodili njegovi stanovnici, poželio da je Zora s njim. Poželio je da zajedno dođu na ovo mjesto i
požive dovoljno dugo da osvajači odu. Sada je znao da tu želju ne bi mogao ostvariti čak i daje poživio.
čak je i Iša morala otići s ovoga mjesta i prepustiti ga hordi ratnika i divljaka. I eto što su oni učinili iz
njega! Danijelove oči prenosile su starome Danu svakidašnje prizore civilizacije. Užurbani ljudi s
lažnim smiješkom na licu koji skriva tjeskobu, pijani i bučni mladići, smrad automobila, besmislena
jurnjava... Danijel je živio u tom svijetu čak i onda kad se Dan počeo buditi u njemu. Ali, sada je Dan
bio jači. Na posljetku, on je bio stariji i prvi. Danijel je samo jedna scena u životu duše koja je prošla
kroz mnoga iskustva i našla se na svetom mjestu koje su osvajači oteli narodu Boginje. Jednim svojim
dijelom Dan je živio u prošlosti. Dok je Danijel vidio ulice pune ljudi, Dan je promatrao sjene žena i
muškaraca, oskudno odjevenih, kako igrom i plesom slave život. Buka s ulice u Danijelovim se ušima
miješala sa smijehom i pjesmom koja već tisućama godina ne odjekuje ovim otokom. Vidio je stvari i
ljude kojih više nema, a Danijelu je prepustio da se snalazi u stvarnosti ove sadašnjosti. Te je večeri
Danijel jedva pronašao neki hotel. Bilo mu je teško razgovarati s bilo kim, a susretljivi domaćini su
mislili da mu je pozlilo, pa su čak htjeli pozvati liječnika. Jedva ih je uvjerio daje slab zbog leta i da će
sve biti u redu, ujutro kad se probudi. Na neki način, tako je i bilo. Na svjetlu dana bilo je lakše
snalaziti se u dvostrukoj stvarnosti. Možda mu je u tome pomogla i pjesma koje se prisjetio kad je
pogledao kroz prozor i vidio prizor starih jedrenjaka kako plove morem. Istina je, kroz njih su kao kroz
maglu prolazile moderne jahte uopće ne mareći za to. I iako je bio svjestan da ih jedino on vidi, Dan
se tome razveselio i počeo pjevati: Na Tvojim ću krilima pronaći svoju ljubav. Majko, plovit ću Tvojim
plavim skutima i zaroniti u njedra svoje najdraže. Hodat ću Tvojim tamnim brdima i ljubiti grudi svoje
najdraže. Majko, pit ću tvoje bistro mlijeko i sokovima njezinim sladiti usne. Bosim ću nogama dirati
tvrdu kožu Tvoju, dok moje ruke nježno miluju nju: Na Tvojim ću krilima pronaći svoju ljubav. I dok
budem letio preko plavetnila Tvoga, dok budem hitao od otoka do otoka, nošen vjetrom i dahom
Tvojim, moje će srce biti njezino, a moja ljubav će pripasti njoj. Majko, dat ću joj sve, svaki užitak i
svaki tvoj dar. Donijet ću ih pred njezinu kuću i položiti na njezin stol. Jer, svaki je cvijet bio ubran za
nju i svaki plod kušan samo za nju. Na Tvojim ću krilima pronaći svoju ljubav. Poput noći doći ću s
Mjesecom, poput dana doći ću sa Suncem. Na tvojim krilima, preko plavetnila, samo za nju.
Duia Stare, Europe A.P.

Pjesma mu je pomogla da izdrži pritisak dvostruke stvarnosti. Međutim, činilo mu se zapravo da je


starog Dana ostavio u pjesmi, dok je mladi Danijel rješavao praktične stvari. Trebalo je pronaći mjesto
iz vizije, a nije baš imao jasnu zamisao kako će to učiniti. U jednom je trenutku pomislio da bi bilo
lijepo susresti Zoru negdje vani, na ovim užurbanim ulicama. To bi bilo moguće, znao je. Ona mora biti
ovdje jer se trenutak Venerinog prijelaza, o kojem je govorila Iša, približava. Za dva dana i on i Zora
moraju biti na "planini zmija". Dakle, ima dva dana da se snađe i pronađe mjesto sastanka. Prvi se dan
izgubio u tuzi. Lutao je naokolo ne baš koncentriran. Stari Dan je i dalje vidio sjene ljudi i događaja
kojih više nije bilo, a Danijel je očajnički pokušavao pronaći neki smisao u onome što se oko njega
događalo. Prvo što mu je palo na umje otići u Knosos, razvikanu "palaču" iz vremena prije dolaska
Grka. Međutim, ta turistička atrakcija uopće ga se nije dojmila. Zgrozio se nad tumačenjima starih
ruševina. Prije svega, zamisao "palače" je bila potpuno netočna. Nije bilo ni jednog jedinog čvrstog
nalaza da je u nastambama Knososa živio neki kralj ili kraljica. Kao ni u drugim neolitskim nalazištima,
ni ovdje nema znakova moći i vlasti koncentrirane u jednoj osobi. Međutim, arheolozi su si uzeli
slobodu da pojedine sobe proglase "kraljevskima" samo zato jer su bile bolje uređene nego neke
druge. Mladić s freske, vrlo nježnog izgleda - toliko da bi lako mogao biti i žena - proglašen je
"princom s ljiljanima" iako nema nikakve krune, ni ukrasa, ni posebne odjeće koja bi na bilo koji način
ukazivala na povlašteni položaj. Gledajući sve to i hodajući između ruševina sa skupinom turista, stari
se Dan smijao u sebi. 'Nemaju oni pojma što se ovdje događalo, mislio je. Ovo je bilo svetište, a ne
palača. "Princ" je običan mladić zatečen u igri na livadi. Sprema se na obred dijeljenja ljubavi, zato se
kreće među ljiljanima. "Kraljičina" soba je obredna soba za dijeljenje ljubavi spojena sa sobom za
rađanje. Ovo je bilo mjesto užitka, a ne mjesto moći! Međutim, nije bilo nikoga s kim bi Dan podijelio
svoje znanje. A da je i bilo, tko bi mu vjerovao? Tko bi uzeo za ozbiljno njegovo "prisjećanje"? Nakon
toga ga je ponovo obuzela tuga. Osjećao se usamljen i zamišljen. Pitao se, sasvim uzaludno, zašto se
sve to tako dogodilo? Zastoje svijet koji je bio toliko dobar za ljude i sva druga stvorenja, toliko
savršen, morao nestati i ustupiti mjesto ovomel Napustio je Knosos vrlo brzo jer tamo nije bilo ničeg
za njega i ponovo se vratio civilizaciji. Neko vrijeme je samo lutao i promatrao turiste koji se sele od
šankova u hotelima do kafića na plažama. Gledao je debele ljude jako crvene kože koji su se jedva
kretali kako proždiru goleme količine hrane. Pitao se, ima li ovdje, osim njega i Zore, bilo koga tko se,
makar i nejasno, sjeća drugačijeg svijeta? I ako ima, kako ti ljudi podnose ovu stvarnost? Kako se
osjećaju? 0 čemu misle i sanjaju? Ima li nekoga tko te snove uzima ozbiljno ili su svi izgubili nadu te se
prepuštaju struji koja ih sigurno vodi u propast? I ako ima takvih, kako bi ih on sada prepoznao? A kad
je sam sebi postavio ovo na izgled naivno pitanje, odjednom je zastao na sredini ceste: stari se Dan,
Uma-Haran iz Uma-Netha, probudio. To je to! Znao je odgovor; to se vidi! Duša koja se prisjeća
izgleda posebno. Slično kao i mjesto moći: možeš ga sasvim lako razlikovati od običnog mjesta samo
ako gledaš na pravi način. I tada, baš u tom trenutku, Danje shvatio kako će pronaći "planinu zmija":
mora gledati na pravi način! Mora zaboraviti razum i razmišljanja, strahove i planove. Jednostavno će
se prepustiti unutarnjem osjećaju i slijediti trake zgusnute energije, baš kao što je to činio u svom
djetinjstvu, u Šibeniku, kad je tražio mjesta moći u gradu i okolici. Na posljetku, upravo ga je ta
"vještina" dovela do kipića Boginje i do konačnog prisjećanja. Danijel se nasmijao, a stari mu se Dan
iznutra pridružio. Sve je bilo na svome mjestu: dvostruka stvarnost koja gaje smetala sada je postala
sredstvo pronalaska njegove ljubavi.
Toga se dana nije ni za metar približio "planini zmija", a znao je da pred sobom ima samo još jedan
dan. Ipak, bio je smiren znajući daje sve u redu i da će ga sutra "tragovi Boginje" odvesti na pravo
mjesto. Zaspao je pjevušeći pjesmu s kojom je i započeo dan: Na Tvojim ću krilima pronaći svoju
ljubav. Poput noći doći ću s Mjesecom, poput dana doći ću sa Suncem. Na tvojim krilima, preko
plavetnila, samo za nju. Oaša stare Europa A.P./Cezeie,

Sljedećeg dana, u ponedjeljak sedmoga lipnja, Dan je izašao na ulice Irakliona bez posebnog plana,
odlučan da slijedi unutarnje osjećaje. Međutim, prvu je odluku donio razumski. Ako je "planina zmija"
barem malo dosljedna svojem imenu, onda će se mjesto koje traži nalaziti u unutrašnjosti Krete,
negdje u brdima koja se uzdižu praktično odmah s obale. Nije bilo smisleno putovati javnim
prijevozom pa je iznajmio automobil u jednoj od mnogobrojnih rent-a-car agencija. Odabrao je bijeli
Suzuki Jimny, mali terenac s pogonom na četiri kotača, pretpostavljajući da bi mu tako nešto moglo
zatrebati. Odmah nakon što se izvukao iz Irakliona, došao je na jednu od glavnih kretskih prometnica
koja spaja istočni i zapadni dio Krete prateći sjevernu obalu koja je pitomija i bolje naseljena. Već je
tamo morao donijeti prvu odluku: desno za Chaniju ili lijevo za Agios Nicolaus? Gore u brdima cesta je
vijugala nalijevo, obasjana zlatnim zrakama jutarnjeg sunca. Dakle, lijevo. No, nije dugo pratio glavnu
cestu jer je naišao na skretanje u brda i putokaz za mjesto s imenom Mohos. Stao je sa strane ne
želeći tako važne odluke prepuštati žurbi. Osjećao je da ima vremena. čak i daje "planina zmija" na
najudaljenijoj strani Krete, radilo se u najgorem slučaju o tri ili četiri stotine kilometara. Tu udaljenost
svakako može prijeći u jednome danu. Jedino što, u takvom slučaju, mora imati jasan trag, a ne
zastajkivati na svakom raskrižju. No, budući da se takav trag još nije pojavio, Danje krenuo polako.
Izišavši iz automobila, usmjerio je pogled naviše, prema južnome nebu i brdima. Ničega posebnog
tamo nije bilo. Zatim je pokušao odrediti privlačnost nastavka puta glavnom cestom za Agios Nicolaus.
Ni na ovoj strani nije bilo ničega: nikakvoga posebnog bljeska, kretanja energije, automobila ili kuće
koja bi mu privukla pozornost. Zatvorio je oči i ponovo se okrenuo prema brdima. Neko vrijeme je
tako stajao osluškujući unutarnja kretanja, a zatim je, iza spuštenih kapaka, ugledao srebrnu nit nekog
starog puta koji je vijugao prema gore i nestajao iza prvog brežuljka. Otvorio je oči. Mohos. To je
ispravan smjer. Krenuvši automobilom dalje, nakon desetak minuta vožnje došao je do Mohosa,
malog mjestašca u brdima. S desne strane je bila dolina prepuna maslinika, a u daljini se vidio još
uvijek snježni vrh planine Idi, preko dvije tisuće i četiri stotine metara nad morem. Bio je to
fantastičan prizor. U Bijelim planinama u okrugu Chania čak je četrdeset planinskih vrhova preko dvije
tisuće metara. U okružju mediteranskog otoka ti vrhovi djeluju doista nezemaljski. Međutim, cesta je
vodila nalijevo, a putokazi govorili o putu za Lassithi, veliku visoravan u unutrašnjosti Krete poznatu
po svojim vjetrenjačama. Ali, Dan je u svojoj viziji zapravo pratio srebrni put koji se samo dijelom
poklapao s postojećom cestom. Neka raskrižja je lako rješavao, primjerice ono na koje je naišao
otprilike tri kilometra nakon Mohosa. Lijevo je bio putokaz za Lassithi, a desna cesta je vodila natrag i
nadolje u Iraklion. Tu nije bilo nikakve sumnje, tim više stoje odsjaj srebrnog puta jasno skretao
prema visoravni, ni pet metara poviše ceste.
No, na najveću teškoću naišao je nakon još nekoliko kilometara gdje je imao čak tri izbora: nastaviti
ravno za Maliju, skrenuti lijevo za Krase (tradicionalno kretsko selo, kako je najavljivao reklamni
natpis) ili skrenuti desno za mjesto imenom Oropedio. Na tom je raskrižju Dan proveo više od pola
sata. Srebrni odsjaj je nekud nestao i nije nikako mogao odrediti smjer daljnjeg kretanja. Tu ga je po
prvi put uhvatila kriza jer je posumnjao u djelotvornost svoje metode. čak je u jednom trenutku
krenuo uskom cestom za Krase, ali gaje osjećaj nelagode vrlo brzo vratio natrag. Tek kad je krenuo za
Oropedio, javio se unutarnji osjećaj lakoće, a nakon petnaestak minuta bio je siguran daje na pravom
putu jer je iznad sebe, točno podno sivih stijena koje su se naginjale nad cestu, ugledao staru stazu za
pješake. U njegovim očima staza je blještala srebrno! Sve u svemu, u takvoj je potrazi proveo gotovo
tri sata prije nego je došao do podnožja brda za koje je pretpostavljao da predstavlja njegov cilj.
Ugledao ga je prvi put s lijeve strane ceste. Na visini za koju je pretpostavljao da je oko tisuću metara
nad morem, uzdizalo se brdo stjenovita vrha. Iako je unutar njegovog pogleda bilo i drugih sličnih
vrhova, posebice prema planinskim lancima na zapadu, taj je stjenoviti vrh jednostavno zaplijenio
njegovu pozornost. Oko njega je lebdjela prljavo bijela krpica oblaka, ali je on sam bio jasno vidljiv. I
stoje Duša. Stare Europe i /Cezeie

najvažnije, svjetlucao je srebrnkastim sjajem. Bilo je nekoliko manjih staza koje su vodile s ceste
prema tom vrhu, ali Dan nekako nije osjećao da bi trebalo krenuti u tom smjeru. Vozio se dalje
pretpostavljajući da se, ako je pogriješio, uvijek može vratiti i pokušati nekom od tih staza. Međutim,
to se nije pokazalo potrebnim. Nakon otprilike dvadesetak minuta vožnje uzbrdo, vijugavom cestom
na kojoj su oznake stalno najavljivale visoravan Lassithi, Danje doslovce naletio na znak koji nikako
nije mogao promašiti. Kad gaje vidio s ceste, jednostavno se morao nasmijati: Boginja! Zapravo, dvije
Boginje - dva drvena kipa Boginje veličine čovjeka postavljena na uzdignuto podnožje načinjeno od
velikoga komada stijene! Naglo je skrenuo s ceste na parkiralište načinjeno ispred poveće gostionice i
zaustavio se točno ispred kipova Boginje Majke i Boginje Kćeri. Bile su načinjene od drveta i odmah se
vidjelo da nisu izvorne. Netko ih je načinio nedavno od komada drveta čije su grane poslužile kao
dvije uzdignute ruke. Glava ijedne i druge Boginje bila je istesana u stilu naive, ali vrlo vješto. Majka je
imala veće grudi, a Kćer sasvim malene. No, lice Majke je bilo nasmiješeno, dok je Kćer imala taman
izraz na licu. Obje su pozdravljale posjetitelje uzdignutim rukama, u klasičnom pozdravu Boginje koje
je Dan već vidio na mnogim mjestima i u mnogim knjigama. Tko god daje napravio ove kipove,
pomislio je Dan, ipak se držao prastarih pravila: Ako i nisu kopije nekih postojećih kipova, u sebi nose
duh starih vremena iako su načinjene nedavno. Stari se Dan, Uma-Haran iz Uma-Netha, slagao s tim.
Došli su na pravo mjesto. Ovo je konačni trag ostavljen ovdje samo za njega. Ogledavši se oko sebe,
Danijel je vidio samo jedan mogući put dalje: zemljanu stazu, jedva dovoljno široku za prolaz
automobila. Međutim, prolaz do te staze bio je zatvoren žičanom ogradom. Znao je da ga tako nešto
neće spriječiti da krene dalje, ali je ipak malo pričekao. Na parkiralištu je bilo još automobila, a turisti
su i dalje dolazili. Visoravan Lassithi je omiljeno odredište jednodnevnih izleta tako da je ovo mjesto
predstavljalo dobrodošlo odmorište na tom putu. I doista, pogled na zapad je bio zapanjujući.
Brežuljci, čije su padine bile također ispunjene uređenim maslinicima, su se izmjenjivali sa zelenim
dolinama koje su se polako uzdizale sve dok se nisu pretvorile u plavičaste stijene masiva Bijelih
planina. A s druge strane, iako je već bilo gotovo podne, Sunce je tek izlazilo iznad brda za koje je Dan
bio siguran daje nekada nosilo ime "planina zmija". Vlasnik odmorišta načinio je još jednu atrakciju za
posjetitelje: amaterski muzej koji je nazvao
"Muzej ljudske vrste". Iako se ta "instalacija" ne bi mogla nazvati pravim muzejom, Dana je zabavilo
razgledati povijest ljudskoga roda ispričanu sa stajališta očito nepotpuno obrazovanog, ali
entuzijastičnog ljubitelja povijesti. Iskoristivši obližnje pećine, ali i izgradivši nekoliko kuća, od one
načinjene od granja pa preko kamene kuće do one od opeke, "kustos" je pokušao dati pregled načina
života od početka ljudske vrste do danas. Zanimljivo, ali usprkos kipovima Boginje na ulazu, unutra
nije bilo ni jednog jedinog spomena stare kretske kulture niti pak neolita ili same Boginje. Očigledno,
zaključio je Dan, ovi su kipovi ovdje postavljeni samo zato da bi one koji traže uputili na pravi put. No,
prije nego što je krenuo dalje, Dan je morao riješiti problem žičane ograde, a usput je konačno saznao
i ime mjesta na koje se otputio. "Nema problema", rekao mu je mladi prodavač suvenira pokraj
gostionice. "To su ograde za ovce. Možete proći, ali zatvorite ogradu za sobom. I pazite, na putu do
Karfa ima još tih ograda. Sumnjam da ćete moći do kraja automobilom. Možda do crkvice koju ćete
vidjeti s lijeve strane, a možda ni do tamo. Zna biti odrona." "Do Karfa, rekli ste? Ovaj vrh su Karfi?"
"Da", rekao je prodavač. "Od crkvice imate oko sat vremena hoda do vrha. Tamo gore je jedna stijena
koja sliči na prste ili nokte. Karfi, da, tako se zove vrh." Otvorivši i zatvorivši ogradu za sobom, Dan je
oprezno krenuo zemljanim putem prema gore. Mali Jimny je radio besprijekorno, a zbog
mnogobrojnih rupa i odronjenoga kamenja ovdje se doista ne bi moglo proći bez pogona na četiri
kotača. Trebalo mu je oko pola sata dok nije došao do prvoga raskrižja zemljanog puta. Visoravan s
desne strane mu je privukla pogled pa je izišao ne bi lije proučio. Nadvila se nad cestu i dolinu duboko
ispod nje, a bila je ravna i prekrivena travom te mnogobrojnim biljkama nalik minijaturnom drveću s
neuglednim žutim cvjetovima čiji je miris Dana podsjetio na kopar. Ispod jedne nakupine stijena
izvirala je voda koja se crnim gumenim čijeDuša Stare, Europe* AP.

vima odvodila nekud dolje. Na južnoj strani visoravni nalazila se pastirska kućica s ograđenim
područjem iza kojeg su očigledno bili psi. Počeli su lajati čim se Dan pojavio, a na njegovu nelagodu,
jedan od njih bio je slobodan i režeći mu se približio. Iako pastirski pas vjerojatno nije bio opasan za
ljude, Dan je to shvatio kao nepovoljan znak. Osim toga, ovo mjesto, koliko je god bilo privlačno i
koliko je god zasigurno pružalo utočište ljudima tijekom mnogih tisućljeća, pa tako i u doba neolita,
nije odgovaralo onome čega se Dan sjećao iz svoje vizije. Krenuo je dalje. Još nekoliko minuta uspona
grbavom cestom dovelo je Dana do crkvice o kojoj je pričao prodavač suvenira i nepremostivih
prepreka na cesti čak i za terensko vozilo. Ali, to više nije bilo važno. Ispred i iznad njega, u to je bio
siguran, nalazila se "planina zmija"! Neko je vrijeme samo promatrao planinsko sedlo kojega se sjećao
iz istambulske vizije. Iako je vrh bio udaljen još barem tri stotine metara po visini, mogao je vidjeti
zelenilo visoravni između dva stjenovita brežuljka, pa čak i nekoliko metara visoku nazubljenu stijenu s
tri prirodna šiljka koji su bili konačni kriterij prepoznavanja njegovoga cilja. Eto, pronašao sam, rekao
je sam sebi, a zatim polako krenuo pješke prema vrhu. Morao je proći kroz još jednu žičanu ogradu, ali
na to se sad već naviknuo. Međutim, dogodilo se nešto drugo što ga je na posljetku i zaustavilo. Malo-
pomalo, počeo je osjećati kako kipić Boginje u njegovom džepu postaje sve teži. Također, njegov je
korak postao umorniji i osjetio je neku vrstu nelagode. Kad je stigao do nekog neobičnog i više od pola
metra širokog cvijeta tamnoljubičaste boje s još većim crnim tučkom u sredini, Danove noge su
doslovce posrnule i on je jednostavno sjeo na najbliži kamen. Što se to događa? pomislio je ne
očekujući odgovor ni od koga. Ali, prevario se. Dobio ga je s mjesta za koje je mislio da će i dalje biti
nijemo.
Ne danas, dijete moje. Dan se stresao i rukom posegnuo prema Boginji. Zar je moguće da mu se
ponovo obraća? Kipić je bio topao, kao i uvijek. Izvadio gaje van i zagledao se u njega prelazeći
rukama preko Boginjina tijela. Vrati se sada. Sutra, rano ujutro, s prvim zrakama Sunca. Ona će biti
tamo. Vrati se sada. Još te netko očekuje. Nije bilo sumnje, Ona mu se ponovo javila! "Tko me
očekuje?" upitao je Dan glasno. "Zora? Ili netko drugi?" Ali, kipić je bio nijem, a Dan više nije čuo
Njezin glas. Pogledao je čeznutljivo iznad sebe i mahnuo rukom prema vrhu. "Sutra, dakle",
promrmljao je, a zatim ustao i krenuo natrag prema automobilu. Poslijepodne je bilo na vrhuncu baš
kao i vrućina iz Sunca koje je nemilice pržilo. Na određeni način Danu je bilo drago što se vraća natrag.
Umorio se, ali je bio zadovoljan. Dovoljno je uzbuđenja za jedan dan. Pronašao je mjesto sastanka.
Sutra ujutro ponovo će ugledati Zoru, ljubav svih svojih života, ženu koja mu je podarila Boginju. No,
Dan se prevario u pogledu uzbuđenja koja su ga još očekivala prije sutrašnjega dana i prelaska Venere
preko Sunca. Jedno od njih gotovo je previdio jer se dogodilo na rubu njegove svjesnosti. Bio je to
svijetloplavi Citroen C3 s kojim se mimoišao na skretanju s glavne ceste za Mohos. Da nije bio toliko
zadubljen u misli, možda bi promjenu u "gustini" energije primijetio ranije. Ovako, tek kad je plavi
automobil ostavio iza sebe, postao je svjestan trnaka na potiljku, ježenja na koži lijeve ruke i osjeta
nalik kretanju milijuna mrava u svom želucu. Uspio je jedino baciti pogled kroz bočni retrovizor i
vidjeti kako C3 nestaje iza zavoja na cesti za Mohos. U njemu su bile dvije osobe, ali Dan nije uspio
vidjeti ništa više. Na trenutak je usporio razmišljajući da li da se okrene i pokuša slijediti te ljude, ali je
onda tu misao odbacio. Tko zna, možda bi to moglo biti i opasno te ga skrenuti s puta. Današnji cilj je
postignut, a njegova zadaća je odmoriti se i pripremiti za sutra. Tuš, večera, spavanje... i to je to. No, i
tu se prevario. Kao što mu je glas rekao, još gaje netko očekivao. Povratak u Iraklion je bio prilično brz
sada kad je znao kuda ide. čak su i gužve na raskrižjima bile podnošljive. Ostavio je automobil pred
hotelom i gotovo veselo krenuo prema recepciji po ključ od svoje sobe koja se nalazila na prvome
katu. Okrenuvši se, nije ni vidio čovjeka u crnom koji je ustao iz naslonjača u kutu foajea. čovjek je
krenuo prema recepciji, razmijenio par riječi s mladom službenicom, a zatim užurbanim korakom
krenuo za Danom. Dostigao ga je na Duša otare, Europe, prvom odmorištu stepenica te ga zadihano
uhvatio za rame. Dan se naglo okrenuo i suočio s nepoznatim licem prekrivenim rijetkom prosjedom
bradom. "Oprosti", rekao je zadihano stariji čovjek popravljajući velike naočale tamnih okvira. "Nisam
te želio uplašiti. Mislim da tražim upravo tebe." "Mene?" ponovio je Dan doista uplašen jer je odmah
pomislio na ljude koji su oteli Vedrana i opasnost koja mu je cijelo vrijeme visjela nad glavom. Pa zar
će me sada spriječiti kad sam tako blizu ciljaP. pomislio je očajnički razmišljajući da li je bolje da vikom
privuče pozornost hotelskog osoblja ili da jednostavno pobjegne. Ali, nije imao kuda pobjeći.
Stepenište je bilo usko, a čovjek je stajao točno ispred njega. "Ti si Danijel, zar ne? Danijel iz
Hrvatske?" Još uvijek u panici, Danje ipak kimnuo glavom. Samo gaje unutarnji osjećaj spriječio da ne
počne zvati upomoć. Srećom to nije učinio jer je stariji čovjek tada rekao: "Moje ime je Ištvan. Otac
Ištvan. Šalje me Arina." 34 Konya, Turska, lipanj 2004.
Oslobođeni "ilo je kasno poslijepodne, ponedjeljak, sedmoga lipnja. Uma se spremala da pođe do
Mevlaninog muzeja. Zapravo, Ayla je obećala da će ih odvesti do Rumijeve klupe u Vrtu ruža. Tamo ih
nitko neće smetati i mogu ostati cijelu noć i cijeli sljedeći dan. "Objasnit ću da oplakujemo Chelebija i
Mehmeta", rekla je odrješito. "Nitko neće reći ni riječi." Uma je pristala na taj aranžman. Na posljetku,
to je bilo bolje nego skrivati se u zagušljivom hotelu. Na trenutak je pomislila da bi im moglo biti
hladno, ali Ayla ju je uvjerila da neće. "Jedan lagani pokrivač i sve će biti u redu", tvrdila je. "Znam to
jer u ovo doba godine i sama to često činim." Uma se na to nasmijala. Što su zapravo radili, jedna
stara žena i dvoje zaljubljenih mladih ljudi? Kad bi to nekome rekla, izazvala bi smijeh. Pokušavali su
pomoći drugom zaljubljenom paru koji je hitao na sastanak stotinama kilometara daleko, preko mora
na jednom grčkom otoku, tražeći zaboravljeno mjesto s imenom "planina Pusa o tare, Europe, A.P.
/čude,

zmija"! čak i ona je bila skeptična prema takvoj vrsti pomoći. Ali, nakon svega što je učinila, to joj je
jedino preostalo. Postojao je trenutak kad je, nakon zajedničke vizije, pomišljala da sama mora krenuti
na Kretu. Ali, tu je misao na posljetku odbacila, ne samo zato jer su je na policiji zamolili da još neko
vrijeme ostane u Konyi, njima na raspolaganju. Glavni razlog je bio taj što nije bila sigurna da li bi na
bilo koji način pridonijela susretu Zore i Dana, a s druge strane još uvijek nije znala koliko su
obaviješteni tajanstveni ljudi koji su, eto, sada počeli i s ubojstvima. Razgovor s ocem Ištvanom uvjerio
ju je da u svemu tome ima mnogo slojeva. Mehmet i njegovi bili su nevažna unajmljena skupina čija
se uloga na posljetku svela na čuvanje Ve-drana i buđenje Ayle. No, tu su ulogu na posljetku platili
Mehmeto-vim životom. Dakle, mora da je postojala još barem jedna skupina, mnogo opasnija, koja je
radila po nekim drugim ovlastima. Kakvima, to nitko ne zna jer je nalogodavac, ako je Ištvan rekao
istinu, na samrti. Sasvim je moguće da će jedan od njih ostati ovdje i dalje pratiti njezino kretanje.
Drugi će možda htjeti nauditi Irani, plesačici iz Ko-nye. Uma je također bila sigurna da ti ljudi prate i
Dana, ali je bilo gotovo izvjesno da ne znaju gdje je Zora. Njihov plan je da ih Dan odvede do Zore iako
su bili gotovo sigurni da će se to dogoditi u Konyi. Sada više nisu toliko sigurni u to i tko zna što će
sada učiniti? Večer zajedničke vizije završila je tragično. Turski policajci u tam-noplavim odijelima te
nekolicina njih u civilu došli su vrlo brzo nakon što je Uma obavijestila hotelske službenike o nemilom
događaju. Te večeri, a i cijeli dan poslije toga, Uma je odgovarala na pitanja pokušavajući pomoći
policiji, a istodobno sakriti prave razloge tog ubojstva. Da, ja sam povjesničarka u mirovini. Da,
istražujem nalazište u Qatal Huyuku i da, znam daje sve preneseno u Ankaru, ali ovdje imam prijatelje
i budući da imam vremena i novaca, volim biti ovdje. Naravno, Janosz Mo-levy mije bio blizak prijatelj.
Koliko blizak? Dovoljno blizak. Točno je, kao što sam vam rekla, već su mi jednom ili dvaput pretražili
sobu. Ne znam zašto, valjda su tražili novac. Nisam prijavila jer ništa nije nestalo. Ne, ništa nisam
vidjela jučer samo sam ga našla na podu sobe. I tako dalje, i tako dalje. Nije to bio ugodan način da se
provede dan, ali to se moralo učiniti. Kroz slične muke taj su dan prolazili Ayla i Vedran. Zajedno su
lagali o Vedranovom dolasku u Tursku ne bi li spasili ostale članove skupine. Na posljetku je
Mehmetovo ubojstvo pripisano obračunu između kriminalaca, ali su policajci jasno dali do znanja da
Vedran još neko vrijeme ne može napustiti Konyu i da će ga motriti.
Irana će se, to je Uma dobro znala, pobrinuti za sebe pa oko toga nije razbijala glavu. Na posljetku,
Plesačica je bila naviknuta na po-lulegalnost svoga postojanja i vjerojatno ova dva ubojstva nitko neće
povezivati s njom. Međutim, bilo je pitanje što će učiniti tajanstvene ubojice? Mogli bi reagirati
nasilno. Ako su kojim slučajem dobili naredbu da idu do kraja, onda ni njoj niti njima ionako nema
spasa. Uma je bila oprezna i zbog potencijalne opasnosti od motrenja policije i povezivanja dva
ubojstva koja su se dogodila iste večeri na dvije suprotne strane grada. Zbog toga je Vedrana otjerala
drugoga jutra kad je došao u hotel i dogovorila sastanak u gradu, usred gužve. Objasnila mu je zašto
moraju biti oprezni, ali je pristala na sastanak u Rumijevom ružinom vrtu. Na posljetku, osmi lipanj je
na vratima, a poslije toga će sve biti gotovo, na ovaj ili onaj način. Jedino što oni još s ovoga mjesta
mogu učiniti jest biti mislima, duhom i srcem uz Zoru i Dana. Uma je duboko uzdahnula spremajući se
napustiti sobu. Još to se mora učiniti, a onda je i ona slobodna od ove zadaće. Jutros joj je umom
proletjelo pitanje o tome što će raditi nakon osmoga lipnja, pa se zadovoljno nasmijala. Kad se
pojavljuju takva pitanja, znači daje sve u redu! Zadaća je već obavljena i život ide dalje. Eto, čak je i
Janosz našao svoj mir u posljednjem trenutku svoga života. Znala je to, ne samo po izrazu njegovog
lica kad je umirao već i zbog toga što ju je posjetio noćas u snu. Razveselila mu se, stvarno mu se
razveselila. "Janozs!" uskliknula je i zagrlila ga u snu, a on joj je zagrljaj vratio svojim prozirnim
rukama. Izgledao je vrlo miran i zadovoljan. "Gotovo je, Arina," rekao joj je, "završio sam tužno
putovanje dugo šest tisuća godina." Uma je kimnula glavom. "Znam, Janosz. Tako je moralo biti."
Janosz se nasmijao. "Možda i nije, ali se tako dogodilo! Da nije bilo tebe, vjerojatno se još uvijek ne
bih oslobodio te krivnje. Nekada davno, u ono vrijeme, ja sam ubio tvoju unuku. Ne samo ubio:
iživljavao sam se na njezinome tijelu. Srećom nisam uspio dodirnuti a Stare A.P.foztte,

njezinu dušu. Ali, na toj sam krivnji živio mnogo života. Pretvorio sam ju u kajanje, ali nisam se mnogo
odmaknuo od svojih tadašnjih korijena i stavova. Tek sada, tek kad sam sreo tebe, mogao sam stvari
sagledati drugačije. Hvala ti, Arina. Ili Uma, kako god želiš." "Svejedno", rekla je. "Ja sam ijedna i
druga. I još njih..." "Znam", rekao je Janosz. "Želio sam ti rećijoš nešto: volio sam te." Arina je kimnula
glavom. "I još uvijek te volim. Želio sam da to znaš. I čak ako se nikada ne sretnemo stvoreni i
utjelovljeni na Majci Zemlji, moja će ljubav ostati. Bit će tu za tebe. Zauvijek." Uma se smiješila. Znala
je da su njegove riječi istinite. Ljubav nikad ne prestaje i nikad, baš nikad ne može nestati. Ljudi dolaze
i odlaze, ljubav nikada. To je podučavala i živjela još davno, kao svećenica Uma-Netha. I nikada nije
zaboravila tu istinu. A Janosz se polako odmaknuo od nje i postao bljeđi. "Sada idem dalje. čekaju me
zanimljive stvari. Ostaj zdravo, Arina, ljubavi moja. Vidjet ćemo se..." Tu je Janosz malo zastao i
nasmijao se. "Želio sam reći da ćemo se vidjeti na drugoj strani, a onda sam se sjetio tvoje po-duke.
Bila si u pravu, Arina! Doista ne postoji druga strana!" I tako je nestao, u smijehu oslobođenja i
radosti. Prisjetivši se toga, i Uma je dopustila da joj se smiješak pretvori u tihi smijeh. "Janosze
Molevv", rekla je glasno hvatajući se za kvaku s unutrašnje strane vrata. "Tvoj život je bio iskren, a
tvoja smrt dobra. Otišao si u smijehu, a sada me pusti da idem u Rumijev ružin vrt. čekaju me neka
djeca kojima je potrebno malo vodstva. Bilo bi neprilično da iziđem iz sobe u kojoj si jučer umro,
nasmijana i sretna. Moramo misliti i na druge
ljude, zar ne?" I tako je Uma otvorila i zatvorila vrata svoje sobe, ostavila ključ na recepciji, izišla iz
hotela i krenula prema središtu Konye i muzeju mudroga Rumija. Iako su joj oči bile nasmiješene,
njezino je lice cijelo vrijeme bilo ozbiljno. Sjedili su pod vedrim nebom dok su ih zvijezde iznad njih
nijemo promatrale. Ružin vrt je bio u punom cvatu tako daje klupa na kojoj su sjedili, ona ista na kojoj
su Avla i Vedran po prvi put osvijestili svoju ljubav, bila potpuno zaštićena od pogleda. čak i kad bi
netko prošao kroz vrt, ne bi ih vidio. Ali, zasad nikoga nije bilo. Ayla je također imala ključeve od male
vrtne prostorije u koju će se kasnije skloniti ako postane hladnije. Tamo je pripremila nekoliko
pokrivača, a bilo je mjesta na kojima se moglo gotovo udobno spavati. Ni Ayla ni Vedran nisu znali što
to točno Uma namjerava, osim daje to nešto što može pomoći Zori i Danu. "Ništa posebno",
odgovorila im je Uma kad su je upitali o tome. "Bit ćemo s njima u srcu. Pažnja je energija, znate. A
svjesno usmjerena pažnja, posebice onih koji su oslobođeni, može biti vrlo snažna sila."
"Oslobođeni?" gotovo su uglas upitali i jedan i drugi. "Ah, da, oslobođeni", nasmijala se Uma. "To je
naziv koji koristim za one koji su se prisjetili svoje uloge. Ponekad i svojih korijena u davnom vremenu,
poput vas dvoje. Radi se o tome da je lako 'pročitati' čovjeka koji je uvjetovan svojom poviješću. To je
poput gledanja loše predstave ili filma. Ponekad možeš unaprijed odrediti što će koji glumac učiniti.
Iako je svima jasno da upravo to ne bi smio činiti jer će nastradati, on jednostavno to i dalje radi.
Slično je i u životu: ako nisi svjestan razloga zašto nešto činiš, onda si predvidljiv. Živiš poput lutke na
koncu koja je upravljana poznatim stavovima, društvenom ideologijom i osobnim predrasudama.
Takve ljude ponekad možeš pročitati poput otvorene knjige. Ako tu vještinu razviješ još malo dalje,
onda možeš saznati sve o tom čovjeku iz samo jednog pogleda. Međutim, ako je osoba oslobođena, ili
barem djelomično na putu da to postane, onda njezine odluke postaju nepredvidljive. Oslobođene
nije lako 'pročitati'. Nikad ne znaš što će učiniti sljedeće!" "Život onda postaje zanimljiv", upao je
Vedran veselo. Svo troje su se nasmijali na te njegove riječi, a Avlaje upitala: "Koliko ima oslobođenih?
I jesu li se svi prisjetili neolitske kulture, svog života ili čak imena?" Uma je malo razmišljala prije nego
je odgovorila. "Nitko ne može znati koliko ih ima. Vjerujem da je većina ljudi iz našega vremena - a
naravno, pritom mislim na vrijeme Boginje - nekako našla put do današnjega trenutka. To je bila i još
uvijek jest naša jedina nada. Duša 6ćare> Europe, A.P./Ceztk

Nismo se mogli boriti protiv osvajača jer bismo postali poput njih. Radije smo odabrali odlazak i
čekanje vremena kad ćemo ponovo moći oživjeti svoju kulturu. To vrijeme je, toplo se nadam, upravo
sada." Uma je na trenutak zastala, na izgled izgubljena u mislima, a zatim nastavila: "Prije ili kasnije,
takva će osoba ući u proces prisjećanja. Ne mogu tvrditi da se svi oni prisjete točno svojega života ili
svojega starog imena. Vjerojatno to nije tako. Ponekad, kao u vašem slučaju, događaji iz prošlosti više-
manje jasno isplivaju na površinu. Ako su oko vas ljudi koji prolaze isti proces, onda jedan drugom
možete pomoći. Međutim, ima mnogo ljudi koji su usamljeni u tome. Najčešće osjećaju neku
unutarnju potrebu koju ne znaju jasno protumačiti. Osjećaju se izdvojeni iz postojećega svijeta, ali ga
prihvaćaju kao nužnost. Zapravo, nemaju drugog izbora nego prihvatiti pravila života u kojem su se
našli. Međutim, negdje duboko u sebi oni osjećaju da bi život morao
biti drugačiji. Znaju daje nekada bio drugačiji iako to ne mogu u potpunosti osvijestiti. Takvi ljudi
uglavnom osjećaju da ne pripadaju ovome svijetu, ali budući da nemaju kuda otići, i dalje u njemu
žive čekajući da se dogodi nešto što će ih probuditi. Neki od njih imaju određena iskustva možda u
snovima kad se javljaju slike ili prizori iz života koji su nekada vodili. To su odjeci izgubljenoga svijeta
koji žive duboko u njima. Ali, bili svjesni toga ili ne, ti ljudi najčešće osjećaju neku neobičnu čežnju. Tu
je ponekad i osjećaj gubitka i nezadovoljstva koje se također ne može jasno izraziti. Ponekad postaju
buntovnici, ali to ubrzo odbacuju jer to nije njihova prava priroda. češće traže izlaz u duhovnosti i
religiji. Nažalost, i tu se ne snalaze jer sve što im se danas nudi je osvajačka duhovnost i jednako tako
osvajačka religija. A oni nisu osvajači. Umrli su sa svojom kulturom, otišli s ovoga svijeta, istjerani i
odbačeni od tih istih osvajača i njihovih bogova, a sada se s vremena na vrijeme vraćaju ispitujući nije
li se možda dogodila promjena u svijetu: promjena koja će im vratiti izgubljeni raj u kojem su nekada
živjeli." Zvijezde su postojano svijetlile iznad njih dok je Uma pričala tihim glasom. Mladi par pokraj
nje držao se za ruke osjećajući sigurnost i neizmjernu sreću zbog svojega vlastitog prisjećanja. Oni su
bili Ayla i Vedran, ali u trenucima poput ovih ta su imena polako ustupala mjesto drugima. Sjećali su
se čežnje o kojoj je govorila Uma. Njihovih dvadeset mladih godina bilo je uronjeno u nju. I tek kad su
se probudili kao Dita i Enoa, shvatili su za čim su čeznuli. "Mislim da u potpunosti razumijem to
pitanje prisjećanja", rekla je tiho Dita. "Ali, to je zato jer se to počelo događati pokraj Enoe. A on je to
dobio od Dana, odnosno od kipića Boginje. Na neki način, mi smo u povlaštenom položaju. Što je s
drugima? Kako će se oni prisjetiti?" Uma je spustila pogled prema Diti i s odobravanjem kimnula
glavom. "Dobro razmišljaš, Dita. Postoji nešto što bih nazvala našim duhovnim putem, duhovnim
putem Starih Europljana. Nazovimo ga neokultura. Iako bih o neokulturi vjerojatno mogla raspravljati
satima, bit toga puta nije u razgovoru i intelektualnom razumijevanju. To je put prisjećanja i prenosi
se od jednog do drugog čovjeka. Nekada je to bilo rezervirano samo i isključivo za osobne susrete, ali
danas postoje i drugi načini. Riječi lete zrakom, nalaze se u knjigama i računalima; ima mnogo načina
da se privuče pozornost ljudi. Naravno, oni koji se toga prihvate moraju biti svjesni da će ih svijet
ograničavati, odbacivati, zanemarivati, pa čak i proganjati. Zamisli koje u sebi nosi neokultura ruše
temelje mnogih duhovnih tradicija, a jednako tako i svjetovnog načina života. Mnogi će biti pogođeni
tim zamislima. Međutim, naša nada se nalazi u promjeni koja se sama po sebi dogodila u
čovječanstvu. Javila se otvorenost. Mnogi su spremni prihvatiti nešto drugo. Vrijeme je došlo...". Uma
je zastala zamišljeno promatrajući neku udaljenu zvijezdu. Dita je zaustila da nešto kaže, ali Uma je
živahno zaključila: "Ali istina je da na posljetku ono konačno buđenje uvijek ide od srca do srca, od
tijela do tijela, od duše do duše. Na posljetku, oni koji se još nisu prisjetili, morat će se sresti s nekim
oslobođenim ili nekim tko je barem na putu da to postane." "Da li je to zadaća oslobođenih?" upitao
je Enoa. "Pomagati ljudima da se prisjete?" Uma se nasmijala. "Tko bi znao što je zadaća oslobođenih
osim samih oslobođenih? Po svom određenju oslobođeni su slobodni, mogu činiti što god im volja.
Dakle, odgovor na tvoje pitanje je negativan. Tako nešto je zadaća onih koji tu zadaću osjete u sebi.
Nekada, to su radile svećenice i svećenici Boginje. Njihova uloga je bila upravo ta: održati ljude
svjesnim i pružiti im iskustvo koje se nalazi u osnovi are* Duša St A.P. /Ce-z&te,

neokulture. Ako bi se među oslobođenima javilo dovoljno onih koji osjete taj poriv u sebi, duša
Stare Europe bi se mogla probuditi vrlo brzo." "Kad kažeš 'duša Stare Europe,'" upitala je Dita, "na što
točno misliš? Naš način života, staru kulturu, duhovni put... ili možda na nešto drugo, doslovno neku
'dušu' koja će se probuditi?" "Sve to zajedno", odgovorila je Uma. "Naravno da mislim na obnavljanje
neolitske kulture. To je jedini način da čovječanstvo preživi. A prisjećanje je način da se to postigne.
Otada je prošlo previše vremena da bi arheološki ostaci bili dovoljni da današnje ljude upoznaju s tim
vremenom. Znanstvenici su samo ljudi pod snažnim utjecajem društvene paradigme. Nema načina da
shvate pravu bit vremena iz kojega mi dolazimo. Taj put je izgubljen. Međutim, u mnogim dušama,
poput ladica u ormaru, postoje sjećanja na to vrijeme. Potrebno ih je samo otvoriti i zaviriti u njih. A
opet, kad kažem "duša Stare Europe" mislim i na nešto drugo." Tu je Uma malo zastala kao da bira
riječi kojima će nastaviti svoje objašnjenje. "Mislim na Boginju, zapravo. 'Duša Stare Europe' je duša
Boginje. Ne znam hoće li Boginja ikad oživjeti na način kako je bila živa u naše vrijeme. Mnogo toga se
dogodilo u međuvremenu i možda doista nikada više Boginja neće biti tako nazočna među ljudima
kao što je bila. Ali, njezina bi duša mogla biti! I ta je duša istodobno i duša Stare Europe, civilizacije iz
koje bi mogao učiti današnji svijet. Da, nadam se da će se kroz oslobođene, kroz sve ono što ćemo
učiniti, ta duša doista probuditi." Sada su svo troje zašutjeli dopuštajući da im prohladni noćni
povjetarac dodiruje lice. U Rumijevom vrtu je bilo tiho. Tek su povremeno, preko visokoga kamenog
zida koji ih je dijelio od ceste, dolazili zvuči automobila u prolazu. Svijet je bio miran te večeri. No, nije
prošlo dugo, a Dita je postavila još jedno pitanje. "Rekla si da su nekada svećenice i svećenici održavali
ljude svjesnima pružajući im iskustvo potrebno za održavanje njihovoga duhovnog puta. Moje
prisjećanje nije tako jasno da bih to u potpunosti razumjela. Kako su to radili?" "Što je zapravo
pokrenulo tvoje prisjećanje sada?" upitala ju je Uma. "Ili prisjećanje Enoe, odnosno Dana? "Pa,
pokrenuli smo jedno drugo, pretpostavljam...", pokušala je Dita. "Možda Boginja..." "Da, to je jasno, o
tome smo već govorili", rekla je Uma. "Ali koje je to bilo iskustvo?" "Ljubav", rekao je Enoa iznenadno.
I Dita i Uma su se okrenule k njemu. "Ljubav", ponovio je. "Samo ljubav može u tebi pokrenuti
prisjećanje." "Točno", potvrdila je Uma. "I zato su svećenice i svećenici Boginje bili majstori ljubavi.
Njihova zadaća bila je dijeliti s ljudima užitak i ljubav. Dijeliti darove Boginje. Na neki način, upravo to
se mora činiti i danas. Užitak je osjet, a ljubav osjećaj. Njihova snaga je dovoljna da pokrene duboke
procese prisjećanja. Na ovaj ili onaj način, oni koji će pomagati drugima u prisjećanju, morat će
koristiti ista 'sredstva', ako se to tako može nazvati." "To znači daje 'iskustvo neokulture', kako si ga
nazvala, zapravo iskustvo ljubavi?" primijetila je Dita. Uma je kimnula glavom. "Moglo bi se tako reći.
Ali, možda ne na način kako bi to moglo izgledati na prvi pogled. Ljubav... zapravo iskustvo neokulture
je iskustvo potpunog zajedništva. To jest ljubav, naravno, ali na način koji ne ostavlja mjesta ničem
drugom. Potpunost. Jedinstvo. A opet... teško je objasniti. Riječi ne pomažu. Netko nam to mora
pokazati. Zora i Dan bi mogli..." Uma je iznenada zastala. Kao da ju je spomen na dvoje mladih, koji su
upravo sada proživljavali posljednju noć svoje odvojenosti, vratio natrag u stvarnost u kojoj postoji
mogućnost neuspjeha. Zora i Dan se još nisu sreli. Negdje su tamo, na Kreti: traže "planinu zmija" dok
im prijeti opasnost od nepoznatih ljudi nad kojima nitko nema kontrolu. Ištvan će možda pomoći, a
možda i neće. Tko zna, možda je njezina nada već umrla i sutra se neće dogoditi baš ništa. Priča o Zori
i Danu morat će se nastaviti na nekom drugom mjestu i u nekom drugom vremenu. Uma je zadrhtala,
ali to nije bilo zbog hladnoće. "Zora i Dan", ponovio je za njom Enoa nesvjestan njezinih zabrinutih
misli. "Što će biti s njima? Očigledno je da imaju posebnu zadaću. Kad se sretnu, što će dalje biti? Što
će raditi?"
Uma se natjerala kako bi odmakla od sebe tamni oblak neizvjesnosti. "Što će raditi? To znaju samo
oni", rekla je uzdahnuvši. "Ali, neće biti proroci nove religije niti će raditi bilo što takvoga. Ne postoje
Duša Stare Europe A.P.

vođe koji bi mogli promijeniti svijet. Svijet će se promijeniti na mnogo mjesta istodobno. Ali oni bi
mogli pokazati ljudima nešto što još nisu vidjeli. Mogli bi im pokazati kako izgleda duša Stare Europe.
Njihova je ljubav toliko velika da će stvoriti jedinstvo iznad bilo kakvih razlika. Njih dvoje, zajedno,
neće više biti Zora i Dan, već Boginja sama. Ona koja nije ni muško ni žensko, barem ne u ljudskome
smislu. Ako uspiju, a iskreno se nadam da Zora zna što mora učiniti, onda će postići stanje koje je
moja učiteljica Iša u Indiji zvala sadašiva. To se može postići, a Zora i Dan su jako blizu toga. I kad
jednom to učine oni, mnogi drugi će slijediti. Tada, tek tada će se duša Stare Europe doista probuditi.
A sutra... sutra je dan kad bi se to moglo dogoditi." Dita i Enoa su promatrali Umu kako zatvara oči.
Tek sada su postali svjesni umora na licu stare žene. Njezine su nade, baš kao i ostvarenje tisućljetne
zadaće, ovisile o događajima u nekadašnjem Inan-Durhu. Učinila je sve što je mogla. Nije sve išlo
glatko, štoviše, stvari su krenule neočekivanim tijekom još od gubitka sjećanja pri dolasku u ovo
vrijeme i zaboravljanja na Zoru. Ali, srećom, Boginja je imala i druge načine da popravi pogreške pa su
svi skupa dobili još jednu priliku. Ako i ne uspiju sutra, bit će još dana i prigoda, ali Uma je znala da bi
na te dane mogli čekati mnogo godina. Proročanstvo je bilo jasno baš kao i znakovi vremena. Ali, što
mogu zvijezde ako ljudi ne čine ono što se od njih očekuje? Život je ples u kojem slobodna volja
pokušava održati korak s posljedicama svoje slobode. A upravo u ovom trenutku sva slobodna volja
koju je Uma imala bila je iskorištena. Ono što će se dogoditi više nije bilo u njezinim rukama. Otvorila
je oči i pogledala dvoje mladih. "Mislim da bismo se morali premjestiti unutra. Malo odspavajte.
Probudit ću vas ujutro, prije svitanja. A onda ćemo učiniti jedino što još možemo. Pomoći ćemo im,
nekako ćemo im već pomoći..." mišljanja učinili. "Jesi li plesao, Enoa?" upitala gaje Uma. "Jesi li plesao
otkada si se prisjetio?" Enoa se nasmiješio. "Ne, nisam. Ali, sjećam se plesa. Sjećam se i kako je Zora
izgledala kad je plesala..." "Dobro. A ti Dita? Sjećaš li se ti plesanja?" Dita je izgledala pomalo
zbunjeno. "Ne znam. Možda..." "Nije važno", rekla je Uma. "Prisjetit ćeš se. Tvoje tijelo će znati. Sada
ćemo plesati. Plesat ćemo za naše prijatelje koji se moraju pronaći. Plesat ćemo jer jedino tako
možemo doista biti s njima. I drugi oslobođeni će tako učiniti, osjećam to. Pozdravit ćemo buđenje
duše Stare Europe plesanjem. Gledajte me, a zatim se prepustite pokretima. Napola ste oslobođeni;
možda vas ovaj ples odvede do druge polovice istine." I tako je Uma započela svoj ples u položaju
kojim gaje oduvijek započinjala. Njezina su stopala bila čvrsto na zemlji, a čelo okrenuto k nebu. Iskre
bijele svjetlosti potekle su s jedne na drugu stranu svemira, a u njihovom središtu Boginja je raširila
ruke pozdravljajući svoju djecu. Taj je pozdrav uklonio posljednji zaborav iz svijesti dvoje mladih ljudi i
oni su počeli plesati. Ritam zemlje odzvanjao je u njihovim tijelima, dok su plimni valovi nosili njihove
misli. Gorjeli su u vatri strasti promatrajući crvene plamenove koji su ih spajali. I na posljetku su
odletjeli, svo troje: daleko iznad Rumijevog vrta, preko tamnih turskih brda i plavetnila mora do otoka
na kojem će Dan susresti Zoru. I još dok su letjeli, vidjeli su oko sebe mnoge druge duše: neke zaspale,
neke probuđene. Ali, sve
su krenule na jedno mjesto: na visoko posljednje mjesto gdje je Boginja nekada umrla, a gdje će, znali
su, danas biti ponovo rođena. Ujutro, dok se sivilo svitanja pretvaralo u narančast odsjaj jutra, Uma je
pozvala Ditu i Enou da iziđu van. Rumijev vrt bio je prepun crvenih ruža, a trava mokra od rose.
Međutim, Uma je skinula cipele i zamolila ih da to učine i oni. Još pospani, Dita i Enoa su to bez
razA.P./CizJe, 35 Podnožje Karfa, Kreta, Grčka; 07.06.2004. Dijeljenje ljubavi "ila si u pravu jučer, znaš",
rekao je Dimitri kimajući glavom dok je čekao da se raščisti gužva na raskrižju koje je presijecala
glavna kret-ska prometnica. Prije petnaestak minuta sjeli su u plavi Citroen C3 koji je za tu priliku
posudio od strica. Ali, Dimitri još uvijek nije mogao doći k sebi zbog svega što mu je ispričala Zora.
"Nije lako povjerovati u takvu priču, nije lako." Zora je uzdahnula. Bila je pripremna na sve, pa čak i
daju Dimitri ismije. Međutim, osjećala je da mora biti iskrena i da je to zbog nečega važno. Možda ne
zbog onog što ona mora učiniti, već zbog Dimitrija samog. On bije vjerojatno odveo do Karfa ovako ili
onako, bez obzira na to povjeruje joj ili ne. Ali, bilo je nešto u njemu što ju je pozivalo i privlačilo.
Dimitri je bio vrlo blizu nečeg neopipljivog, a ipak stvarnog. Postojala je velika vjerojatnost da mu to
nešto može dati upravo Zora. I jedan i drugi vjerovali su u smislenost njihovoga susreta, a Zori su od
istambulske vizije mnoge stvari postale mnogo jasnije. Prisjetila se u potpunosti svog života kao
svećenice u UmaNethu. Nije dugo obavljala tu dužnost. Štoviše, tek kad je Dan otišao, ona je prošla
kroz posljedne rituale prihvaćanja u službu Boginje. No bila je rođena za to i tada, pa i sada. Njezina
karijera plesačice imala je u sebi mnoge primjese svećeničkog zvanja. Samo, sada je sve to dobilo
jednu drugačiju dimenziju. Sve je dobilo smisao. "Upozorila sam te", rekla je Zora. "Ali bio si uporan i
želio si da ti kažem istinu. Eto, sad znaš istinu. Jesi li ponio spremnik za vodu?" Zora je bacila pogled
na stražnje sjedalo malog automobila. "U prtljažniku je. Kao i vreća za spavanje za tebe", odgovorio je
Dimitri. Zora je slegnula ramenima. "Nisam tražila vreću za spavanje, ali kad si već bio tako dobar,
neću ju odbiti." Dimitri je samo trepnuo očima i nastavio voziti. Njegov je um bio na sto muka. S jedne
strane, ova prekrasna djevojka ga je oduševljavala. U njoj je bilo nečeg što nikada prije nije vidio ni na
jednoj ženi. A opet, priča o davnom vremenu, reinkarnaciji, prisjećanju i traženju njezinog izgubljenog
muškarca, Boginji i tradiciji starijoj od grčke - sve mu je to bilo pomalo strano. A opet, ona nije imala
nikakvog razloga da mu laže. Pomogao bi joj da je rekla bilo što i to je ona dobro znala. Upravo zato se
Dimitri nije mogao sjetiti ni jednog razloga zašto bi izmislila takvu priču. A ako je nije izmislila, onda je
vrijeme da Dimitri ozbiljno razmisli o temeljima svojega svijeta. Zar nisi to i tražio, rekao je sam sebi u
mislima. Želio si otputovati i naći nešto drugo, a sad je to 'nešto drugo' doputovalo k tebi. Dobio si
upravo ono što si tražio! Neko vrijeme su se vozili u tišini dok je Zora sa zanimanjem promatrala
krajolik kroz prozor automobila. Vozili su se na istok slijedeći autocestu. S njihove desne strane bila su
brda, a s lijeve se pružao pogled na more. Zalazeće je Sunce, iako nevidljivo jer se sada nalazilo s
druge strane otoka, dodalo malo vatre u plavetnilo ispod njih. Odjednom, Zora je osjetila nakupljanje
energije u dnu kralježnice. Morala se uspraviti kao da ju je nešto ubolo; naglo je udahnula. Dimitri je
to primijetio. "Sve u redu?" upitao je. Zora je kimnula glavom. "Da. Ne brini. Samo vozi dalje." No,
osjet u dnu leđa nije prestajao, a kad su se približili skretanju nakon kojega su trebali krenuti
u brda, Zora je osjetila vrućinu u Paša stare Europe, A.P.

želucu. I tada je prepoznala taj osjećaj. Bio je to osjećaj ljubavnog iščekivanja baš poput onih
trenutaka kad bi Dan nekud otišao i vratio se nakon desetak dana. Ona bi ga iščekivala željna njegovih
dodira i poljubaca. Tog dana kad bi se morao vratiti, uvijek se uređivala od jutra i pripremala na
strastvenu noć. A kad bi se približilo vrijeme dolaska, tijelom bi joj letjeli vatreni leptirići koje je samo
Dan znao ukrotiti. I eto, sada se taj osjećaj tako jasno javio da nije mogla prijeći preko njega. On je
blizu, pomislila je. Dan je ovdje! A zatim je zatvorila oči držeći šake sklopljene ispred grudi. Nakon
skretanja Dimitri je usporio i zabrinuto je upitao: "Želiš li da stanem? Doista ti je dobro?" Zora se
nasmiješila još uvijek držeći zatvorene oči. "Da, dobro mi je. Jako dobro. Sutra je za mene velik dan pa
sam uzbuđena. Vozi dalje." I tako je Dimitri krenuo dalje odvozeći Zoru prema podnožju Karfa. Ni
jedan ni drugi nisu obratili pozornost na bijeli Suzukijev terenac koji je također malo zastao nakon što
se s njima mimoišao. Takvih je automobila bilo mnogo na cesti, a oni nisu imali razloga promatrati
vozače za njihovim upravljačima. Okrznuli su se tada, njih dvoje, ali se nisu dodirnuli. Još jedna noć će
proći, još samo jedna noć i njihova će duga potraga završiti. Zora se jednostavno morala nasmijati kad
je izišla iz automobila na parkiralištu odmorišta podno Karfa. "Boginjo sveta!" uskliknula je. "Majka i
kći. Kakav jasan putokaz! Znaš, Dimitri, da mi je netko rekao da ovo tražim, ne bih te uopće trebala!"
Dimitri je izgledao zbunjeno. "Nisam znao za ove kipove. Bio sam ovdje prije nekoliko godina, ali
možda ih onda nije bilo. Ne znam..." "Ah, u redu je", Zora gaje uhvatila za ruku vidjevši daje njezinu
primjedbu shvatio kao prijekor. "Hajdemo ih pogledati!" Prišli su drvenim kipovima i zagledali se u
njih. Zora je osjetila da u njima nema tolike snage kao što je bilo u nekim kojih se sjećala iz svoga
vremena. To je vjerojatno zato što ljudi ne ulažu u njih onu energiju koju su ulagali nekada. "Ovo su
samo ukrasi," rekla je Dimitriju, "a ne pravi simboli Boginje. Ispred njih nitko ne pleše. Ispred njih se
ne dijeli ljubav. Ali, dobro su napravljeni. I kako je divno što ih je netko stavio ovdje označivši tako
mjesto na kojem..." Zastala je naglo, kao da ju je netko prekinuo. Bila se okrenula prema Dimitriju
tako da je kip Boginje vidjela samo kutkom oka. I tada je zapazila da se usne kipa pokreću kao u
govoru. Nije pomaknula glavu natrag prema kipu jer je znala da će "govor" tada prestati." "Dimitri",
pozvala gaje. "Okreni glavu prema meni." Kad je sve zbunjeniji Dimitri to učinio, Zora mu je rekla: "U
moje vrijeme ljudi su ponekad tvrdili da im kipovi Boginje govore. Najčešće je to bilo onako kako sam
ti opisala da se dogodilo sa mnom i mojom Boginjom. Ali, neki su ljudi tvrdili da im kipovi doslovce
govore kao da su živi. Možeš li u to povjerovati, Dimitri?" Dimitri nije znao što reći. "Ja... ne znam...",
zamucao je i pokušao pogledati prema kipu. "Ne!" zaustavila ga je Zora spriječivši rukom okretanje
njegove glave. "Ne okreći se k Njoj. Gledaj mene, ali uhvati i dio njezinog lika. Možeš li to učiniti?"
Dimitri je kimnuo glavom, a Zora je polako maknula ruku s njegovog obraza držeći je još uvijek na
maloj udaljenosti, spremnu da ga ponovo zaustavi. Proučavala je Dimitrijeve oči. Vidjela je da
pokušava učiniti onako kako mu je objasnila i čekala je znakove prepoznavanja. Dimitri je lagano
pomicao glavu pokušavajući u svoje vidno polje uhvatiti i dio Boginjina kipa. I tada se dogodilo! "Blagi
Bože!" uzviknuo je Dimitri. "Ona miče usnama!"
Zora je ponovo prislonila dlan na njegov obraz držeći mu glavu u istom položaju. "Ne pomiči se. Samo
gledaj. Ne misli previše. Slušaj!" I tako su stajali nekoliko minuta ispred kipova Majke i Kćeri Boginje
gledajući jedan drugog u oči. Oko njih nije bilo nikoga. Turisti nisu na ovo mjesto dolazili tako kasno, a
vlasnici odmorišta i "muzeja ljudske vrste" bili su zabavljeni nečim drugim. Podnožje Karfa zaronilo je
u tišinu. Dimitri nikada neće zaboraviti te trenutke iako su trajali tako kratko. Gledao je u najljepše oči
na svijetu gubeći se u njima, dok je istovremeno gotovo panično vidio kako Boginja doista miče
usnama. Da.ša Stare Europe A.P./Cezek

Ona je nešto govorila, to je bilo jasno. Ali, da li zbog iznenađenja ili neočekivanosti tog događaja,
Dimitri nije čuo ništa. Ali je vidio! I možda je tek tada u potpunosti povjerovao ovoj neobičnoj djevojci
koja mu je u jednom jedinom danu uspjela promijeniti život. Nakon nekoliko minuta Zora je maknula
ruku s Dimitrijevog lica i okrenula se prema Boginji. "Gotovo je", rekla je. "Jesi li čuo stoje govorila?"
Dimitri se također okrenuo prema kipovima, ali je morao odmahnuti glavom. "Nisam ništa čuo, žao mi
je. Ali, vidio sam da se usne kipa Majke pomiču! Vidio sam to! Kako je to moguće?!" Prišao je kipu
sasvim blizu i rukom prešao preko drvene glave dodirujući usne kao da traži neki skriveni mehanizam
koji gaje zavarao. "Kako je to moguće?" ponovio je svoje pitanje okrenuvši se k Zori. Zora se smiješila.
"Moguće je. To je sve što znam. Sada je vrijeme da idemo dalje." "čekaj", zaustavio ju je Dimitri. "Da li
si ti nešto čula?" Zora ga je promatrala neko vrijeme, a onda kimnula glavom. "Jesam, čula sam." "Što
si čula? Reci mi, molim te!" "Rečeno mije da ti nešto pokažem. I učinit ću to, ali ne ovdje. Prije nego se
rastanemo, prije nego što te pošaljem natrag, naći ćemo mjesto na kojem ti to mogu pokazati. A sada
idemo." Zorine riječi nisu trpjele pogovora pa je Dimitri uzeo iz automobila stvari već složene u jednu
naprtnjaču koju je stavio na svoje rame. Otvorio je žičanu ogradu i njih dvoje je krenulo putem prema
gore. Koliko se Dimitri sjećao, trebat će im oko sat i pol da dođu do vrha. Do potpunog mraka je bilo
više od tri sata tako da zapravo nisu žurili. Nakon desetak minuta Dimitri je prekinuo tišinu. "Zora, kaži
mi nešto. Ispričala si mi da si bila svećenica Boginje. Koliko sam te shvatio, to je značilo da dijeliš
ljubav s mnogim ljudima. Bila si neka vrsta 'svete prostitutke'?" Zora se morala nasmijati na njegove
riječi. "Uh, kakav izraz! Tako nešto može izmisliti samo um duboko uronjen u postojeći obrazac
razmišljanja. Ali, razumijem te. I ja sam živjela ovdje proteklih dvadeset godina. Odgovor je ne zato što
u moje vrijeme nije postojao pojam 'prostitutka'. Nikome nije padalo na pamet da prodaje tijelo, ili
svoje vrijeme ili bilo što drugo vezano uz užitak i ljubav. Zašto bismo nešto prodavali kad smo mogli
dijeliti? U ovom trenutku ja razumijem kako i zastoje uopće došlo do prostitucije, ali tada, da si mi to
rekao tada, ja uopće ne bih shvaćala o čemu ti pričaš. Kad sam razgovarala s Danom preko kipića
Boginje, on mije govorio neke stvari koje nisam razumjela. Sada ih razumijem. Razumijem i riječ i
pojam prostitucije, ali vjeruj mi, to nema nikakve veze s onim što sam radila nekada." "Dobro,"
nastavio je Dimitri, "možda sam se pogrešno izrazio. Ali, biti svećenica Boginje značilo je dijeliti ljubav
to jest voditi ljubav s mnogim ljudima, zar ne?" "To je točno", odgovorila je Zora. "Pa, eto, moje
pitanje glasi: što je s onima koji ti se ne sviđaju? Pretpostavljam da ima ljudi koji ti
tjelesno ne odgovaraju, ili su ti odbojni ili jednostavno ne bude u tebi strast ili želju za seksualnošću.
Što je s njima?" "Ah, shvaćam što želiš reći. To nije prepreka." "Nije prepreka?" "Ne, nije", potvrdila je
Zora. "Tvoj problem je što sve gledaš s razine seksualnosti. Dijeljenje užitka i ljubavi - to je uloga
Boginjine svećenice, a ne dijeljenje seksualnosti. Seksualnost je jedno od na-jačih sredstava, ali
nipošto jedino. Drugim riječima, ako ne želiš dijeliti ljubav na seksualan način s nekim, iz bilo kojih
razloga, možeš to učiniti drugačije. Jednako djelotvorno, ali drugačije." "Kako drugačije? Ne
razumijem..." "Ne moraš tijelom. Tijelo nije bitno. Ljubav jeste. Problem današnjih ljudi je što sve
svode na seksualnost pa onda tome pridaju ili preveliku ili premalu važnost. Jednostavno, postoje i
drugi načini da postigneš orgazam i ekstazu; postoje načini da kao svećenica ili svećenik Boginje
zadovoljiš nekog i podijeliš ljubav, a da ga ne dodir-neš nijednim dijelom tijela ako ti to ne odgovara."
Dimitri se češkao iza uha pokušavajući uhvatiti korak sa Zorom. "Kako je to moguće? Ne razumijem."
Zora je zastala i okrenula se prema njemu. "I Boginjini službenici su ljudi. Oni imaju svoju privatnost i
intimu. Također, i oni su slobodni raditi ono što žele. Sjećam se svećenica koje su vršile svoju službu, a
da godinama nisu vodile ljubav ni s kim. Sjećam ih se koje su a Stare dijelile ljubav samo sa ženama, a
opet uspješno vodile i muškarce. Dimitri, znam da neke stvari možda ne razumiješ. Strpi se, ima
vremena. Tek si me upoznao! A osim toga, upravo to je ono što mi je Boginja rekla da ti pokažem."
"Molim?" uzbuđeno je uzviknuo Dimitri. "Što ti je rekla?" "Da podijelim ljubav s tobom, da ti pokažem
kako se to radi. Ali, ona zna da u ovom trenutku neću podijeliti seksualnost s tobom. Ne sada kad
očekujem susret s Danom. Ne bih to mogla učiniti. Ali, to ne znači da sam zatvorena za ljubav." Dimitri
ju je zapanjeno gledao ne znajući što da kaže ni što da misli. "Također, nastavila je Zora, "rekla mije da
će ti to otvoriti puteve prisjećanja i da je stoga jako važno da to učinim prije nego se rastanemo. Pa,
eto, mislim da smo stigli na pravo mjesto." I doista, našli su se na raskrižju puteva. Jedna je staza
vodila dalje uzbrdo, do stjenovitog vrha Karfa, a druga do zelene visoravni na čijem se kraju nalazila
ograđena pastirska kućica. Iz tog smjera se začuo lavež pasa. "Potražimo neko mjesto gdje nas neće
smetati", rekla je Zora. "Mogli bismo do vrha. Ima manje od pola sata..." "Ne, Dimitri. Na ovom
mjestu ćemo se rastati. Dalje idem sama, a ti se vraćaš u dolinu. Dođi, pronađimo neko zaklonjeno
mjesto." Nije bilo potrebno mnogo traganja i pronašli su malu zaklonjenu čistinu, odvojenu od ostatka
visoravni s nekoliko stijena visokih gotovo dva metra. čim su zamakli iza njih, lavež pasa je prestao.
Odloživši naprtnjaču, Dimitri je zbunjeno stao ispred Zore. "Sve će biti u redu, Dimitri", rekla mu je
primakavši se bliže. "Ovo sam radila mnogo puta. Pokušaj ne misliti previše. Budi ovdje i sada, odbaci
svoje brige i nade. Ovaj trenutak posvećen je Ljubavi." A zatim se pokrenula. Isprva, Dimitri ju je
zapanjeno promatrao, a onda je shvatio da pleše. Pokreti su joj bili neobični, odmjereni i spori, a u
pojedinim se položajima zadržavala dugo vremena dišući duboko i sporo. PriA.r. fC&zeie, bližavala mu
se i odmicala od njega, dok je on stajao ne znajući točno što se od njega očekuje. Nakon nekoliko
minuta u prolazu gaje šapatom podsjetila da ne mora raditi ništa. "Prepusti se. Promatraj i osjećaj",
rekla je nježno prešavši mu dlanom ispred lica, kao da ga miluje.
Malo-pomalo, pokreti su joj postali brži i senzualniji. Dimitri je mogao osjetiti kako je potpuno
predana onome što radi. Nije prošlo dugo, a upravo je ta predanost i u njemu stvorila neobično
raspoloženje. Oko njih su bile samo stijene, trava i tek poneki neugledni planinski cvijet. Vladala je
potpuna tišina. Samo su pokreti Zorinih ruku i tijela stvarali tihi, šuškavi zvuk. Usprkos tome, Dimitri je
gotovo mogao čuti ritam na koji je Zora plesala. Bio je to spori ritam srca i to - njegovog! Svaki njezin
pokret, spuštanje noge na tlo, nagib tijela -sve se sasvim lijepo poklapalo s udarcima njegovoga srca.
Da li je to bilo slučajno? Možda bi tako mislio ranije, prije samo nekoliko sati, ali sada nije. Zora je bila
svećenica, tako je rekla, a tako je i izgledala, posebice sada kad je plesala na nečujnu glazbu njegovog
tijela. No, Zorin se ples nije završio na tom nečujnom čudu. Nakon nekoliko minuta je zastala dovršivši
pokret u položaju u kojem su bili kipovi Boginje u podnožju Karfa. "Ponavljaj za mnom", rekla mu je, a
on je to bez pogovora učinio. 0, Boginjo! Neka svi ljubavnici budu sretni! Neka njihova tijela gore u
vatri strasti, a njihove duše pjevaju istu pjesmu. 0, Boginjo! Neka svi ljubavnici budu sretni! Daj im
sretan završetak, a njihovi životi neka budu proslava. Neka moje tijelo postane dijelom Tebe! Neka
naša srca plešu u vatri Tvoje ljubavi! Bile su to obredne riječi dijeljenja ljubavi: riječi koje izgovaraju
oni koji su odlučili častiti Boginju svojim užitkom, svojim tijelom i Du.ša Stare Ca/cop& dušom. Ali, kao
što je i rekla, Zora je Dimitriju odlučila pokazati nešto drugo. Dijeljenje ljubavi bez dodira - za posebne
trenutke kad su dodiri nepotrebni ili suvišni. Pokazala mu je kako da stane i postavi ruke u položaj koji
je tiho nazvala "stvoriteljevim" položajem. A zatim je počela plesati oko njega. Najprije je plesala
uglavnom rukama približavajući se njegovom tijelu i odmičući se od njega. Izgledalo je kao da ga
miluje, ali iz daljine; kao da plesom oblikuje neki energetski omotač koji ga okružuje. I doista, njegovo
je tijelo počelo reagirati na tu energetsku masažu. Osjetio je titrajeve na koži tamo gdje je prešla
njezina ruka; osjetio je kako toplina raste u njegovim grudima, a zatim se kružnim tokom širi po
cijelom tijelu. Zorini pokreti najprije su bili spori, a zatim su postajali brži. Uskoro je Dimitri shvatio da
ona više ne slijedi ritam njegovog srca, već da mu sada nameće svoj! Na njegovo čuđenje, srce mu je
počelo kucati brže pa su ponovo bili usklađeni. Osjetio je kako postaje zadihan iako se uopće nije
micao. Tada mu je tiho rekla da udiše kroz nos, a izdiše kroz usta, a kad ju je poslušao, tjelesni osjeti
koje je prije imao odmah su se umnogostručili. Ispustio je tihi jecaj: tijelo mu je gorjelo. Zorine ruke
sada su kružile oko njegovih bokova prelazeći iznad njegovog spolovila, ali i otraga, uzdužnim
pokretima preko kralježnice. Na trenutak je imao osjećaj da ga ona doista dodiruje i osjetio je kako
mu se ud ukrućuje. Osjećao se vrlo neobično, ali i neizmjerno ugodno. Usprkos činjenici da se doista
nisu dodirnuli ni jedan jedini put, Dimitri je osjećao Zorino tijelo uz svoje. Osjećao je kako njezine ruke
prelaze preko njegovih, kako ga nježno dodiruje prstima; učinilo mu se čak da osjeća njezine usne na
svom ramenu kad se jednom nagnula prema njemu. čuo ju je kako tiho izgovara neke riječi, ali ih nije
razumio. Unutarnji kovitlac osjećaja bio je prejak da bi uopće pomislio zatražiti objašnjenje za sve
stoje radila. Iako je u početku mislio da se neće moći potpuno prepustiti, sada je odbacio od sebe sve
unutarnje prepreke. Prepustio se i uživao u ovom neobičnom plesu. Nije ga začudilo kad je Zora
skinula majicu, a zatim i ostatak odjeće, te nastavila plesati potpuno naga. Nije ga začudilo ni kad mu
je pokretom pokazala da i on to učini. Poslušao ju je bez razmišljanja i A.P. bez ikakve nelagode. Do
tog trenutka više uopće nije osjećao svoje tijelo kao svoje. činilo mu se da bi jednako tako mogao biti
u bilo kom tijelu, na bilo kojem mjestu. Zbog toga njihova golotinja nije
bila ništa više neobična ili drugačija od postojanja stijena i kamenja oko njih. Dimitri je osjećao kako
po prvi put u životu ne misli o svom izgledu, o utisku koji će ostaviti, o tuđim pogledima ili mišljenju.
Kakav god bio, u tom je trunutku bio prekrasan poput Zore koja je plesala ispred njega. Isto tako je
znao da bi ovaj ples mogao podijeliti s bilo kim drugim bez obzira kako taj drugi izgledao i u kakvom
tijelu se nalazio. Nasmijao se kad je shvatio koliko je Zora bila u pravu: tijelo nije bilo važno. Važni su
bili unutarnji doživljaji. A Dimitri je i dalje gorio iznutra. Svaki pokret Zorine ruke doživljavao je kao
snažno kretanje obojene energije u sebi. Ta se energija polako skupljala i podizala prema njegovoj
glavi. Na posljetku, kad je mislio da će ga potpuno preplaviti, Zora mu je tiho rekla: "Pleši sa mnom.
Prati moje pokrete." Dimitri je kimnuo glavom i pokušao je slijediti. Nije bilo teško. Zora je lagano
micala ruku, a Dimitri ju je slijedio na udaljenosti od desetak centimetara. Osjetio je užareni val
topline kako struji iz njezinog dlana. Zora je bila vulkan, a njezina je energija polako za sobom
povlačila i njega. Kao u zrcalu pokušao je slijediti njezine pokrete i u tome je, malo-pomalo, postao
sve vještiji. Zora je sad bila ispred njega usmjeravajući ga čas na jednu, čas na drugu stranu. Kretala se
polako dajući mu vremena da je slijedi. Na posljetku, kad su se doista uskladili, prošaptala je: "A sad
zatvori oči i nastavi me slijediti." Samo je na trenutak raširio oči zbunjen njezinim naputkom. Ali, onda
se ponovo prepustio. Slijediti nekoga zatvorenih očiju - od svih čuda koja je danas doživio, ovo neće
biti ni veće ni drugačije. I tada, kad je zatvorio oči, odjednom je osjetio kao da se mijenja. Energija
koja se nakupila u njemu, sada je postala vidljiva i pretvarala se u sliku. Iako je i dalje držao zatvorene
oči, vidio je Zoru kako pleše ispred njega. Glasno se nasmijao od oduševljenja prepuštajući se
pokretima vizije ispred sebe. Slijedio ju je bez pogreške, a kad je začuo kako i Zora ispušta usklik
radosti zbog toga, njegova je ekstaza postala potpuna. Više nije znao ni gdje je ni tko je. Bio je tijelo
koje pleše, duša koja uživa u stvorenom i utjelovljenom. Nije bilo važno ni mjesto ni vrijeme. čak i ta
žena, Boginja koju je u plesu slijedio, nije više bila D Eu uro uša ope A.P.

Zora, nepoznata djevojka koju je sreo tek jučer. Bila mu je poznata, jako poznata. Osjetio je kako s tim
prepoznavanjem raste i uzbuđenje. Vrelina u preponama, ali i u cijelome tijelu bila je tako snažna daje
morao glasno stenjati. Nije bilo sumnje: Dimitri je vodio ljubav, prepustio se ljubavi, bio je ljubav.
Zazvao je ženu ispred sebe nekim imenom, ali nije bio siguran kojim. Zatim su mu pred oči došle
mnogobrojne slike drugih ljudi, pjesama, stvaranja, ljubavi, rađanja i umiranja. U jednom jedinom
trenutku preplavile su ga vizije o kojima će kasnije godinama razmišljati ne bi li ih se svih jasnije
prisjetio. Ali, tada, tamo u podnožju posljednjeg mjesta na kojem je živjela Boginja, sve to nije bilo
važno. Bio je važan samo orgazam ekstaze koji gaje odnio preko svih granica koje je do tada poznavao.
Svijet se promijenio, a Dimitri se probudio iz sna. Ležao je na travi, a ispod glave mu se nalazila
presavijena majica koju je tijekom plesa skinuo sa sebe. Zora je sjedila pokraj njega i držala ga za ruku.
"Dobrodošao natrag", rekla je smiješeći se. "Kako je bilo?" Polako se pridigao i pogledao oko sebe.
Zora je bila obučena i bezazleno je sjedila pokraj njega kao da maloprije nije potpuno razbila njegov
osjećaj stvarnosti. Nasmiješio joj se i u šali prijekorno
odmahnuo glavom. "Ne znam. Bilo je..." A zatim je primijetio daje on još uvijek bez odjeće. Gotovo
daje bio tužan kad je shvatio da mu se vratio stari osjećaj stida. Bilo je tako lijepo ne obraćati
pozornost na tijelo, dati mu da se kreće slobodno i nesputano, dopustiti duši da ga koristi u stanju
ekstaze... Ali, Zora se obukla pa je to učinio i on. Promatrajući ga, Zora mu se smiješila. "Meni je bilo
lijepo", rekla je. "Možda ćemo jednom to i ponoviti, može?" Dimitri je oduševljeno kimnuo glavom.
"Uvijek! Kad god budeš željela." Zora je kimnula glavom i ustala. "Sad moram krenuti." Posegnula je za
naprtnjačom, a Dimitri je oklijevajući stajao pokraj nje. "Jesi li sigurna da ne želiš društvo ove noći?
Mislim da planina nije opasna, ali ipak..." "Ne, Dimitri. Dogovorili smo se. Ti se sada vraćaš natrag, a ja
idem gore." Dimitri je neko vrijeme razmišljao trljajući rukom lice, a zatim rekao: "Ne vraćam se danas
kući. Ako sam te dobro shvatio, ti pretpostavljaš da ima onih koji žele spriječiti vaš susret. Bit ću dolje
na cesti cijelu noć i ujutro. Pazit ću na tebe. Sutra kad siđeš..." "Neću sići tim putem", prekinula gaje
Zora. "I ne stvaraj planove. Nakon sutrašnjega dana za mene više nijedan put više neće biti potreban."
"Ne znam na što misliš...", započeo je Dimitri, ali Zora mu nije dala da nastavi. "Nije važno, Dimitri.
Hvala ti na pomoći. Srest ćemo se opet, sigurna sam." I dok je Dimitri samo zbunjeno stajao, Zora je
krenula prema uskoj stazici koja je vijugala do vrha Karfa. No, nakon nekoliko koraka još se jednom
okrenula k njemu. "Ako doista budeš ostao dolje na putu," rekla je, "pazi na sebe. Nisam sigurna
koliko je opasno čuvati me. Moglo bi biti... Isto tako, ne znam kako će Dan stići gore. Možda će proći
pokraj tebe." "Njega ću propustiti, naravno", rekao je Dimitri još uvijek zbunjen. A zatim se nečega
sjetio. "Kako ću znati... Kako izgleda Dan?" Zora se nasmijala. "Ne znam kako izgleda sada. Ti ćeš to
saznati prije mene." Azatim mu je još jednom mahnula i nestala iza stijene. "Neka te ljubav čuva",
prošaptao je Dimitri za njom iako nije znao odakle su mu došle te riječi. Još je neko vrijeme stajao na
mjestu svoga prvog plesa prisjećanja, a zatim je polako krenuo stazom prema dolje razmišljajući gdje
bi bilo najbolje provesti noć. Jedan dio njega još je uvijek mislio kako je sve to skupa ludo i
nepotrebno, ali drugi dio, onaj koji se danas probudio, znao je da će se sutra dogoditi nešto iznimno i
daje on, Dimitri, sretan stoje dobio prigodu da u tome sudjeluje. I dok je Dimitri polako hodao prema
podnožju, Zora je žustrim korakom grabila prema vrhu Karfa. Staza je bila uska i strma, ali jasno
prepoznatljiva. Po mnogobrojnim brabonjcima bilo je očigledno da Duša. Stare uurope, njome češće
idu koze nego ljudi. Sunce se na zapadu već približilo horizontu, a temperatura je pala za nekoliko
stupnjeva. Zora je sa zahvalnošću pomislila na Dimitrijevu vreću za spavanje koju je nosila u
naprtnjači. Dvjestotinjak metara prije vrha naišla je na izvor hladne vode. Napila se je i napunila mali
trolitreni spremnik pretpostavljajući da će joj tijekom sutrašnjega dana voda biti potrebna. Pokraj
samog izvora pronašla je i veliko pero, vjerojatno iz krila orla ili neke druge slične ptice. Naravno,
pomislila je, izvor vode je mjesto na koje dolaze stanovnici planine - stvorenja koja gase žeđ na
majčinim grudima. Uzela je pero sa sobom prihvaćajući ga kao znak dobrodošlice. Približavajući se
vrhu, Zora je sve više i više tonula u zapažanje dvostruke stvarnosti. Bila je sigurna da je na vrhu
vidjela nejasne obrise ljudi koji su plesali i mahali joj. Nije se uplašila jer je očekivala da će ovo mjesto
tako djelovati na nju. Zbog toga je bez oklijevanja pošla za prikazom žene, odjevene u crvenu tuniku,
koja ju je dočekala na rubu visoravni. "Iša", progovorila je tiho, a žena joj se nasmiješila pozivajući je
daju slijedi. Hodale su minutu ili dvije, a zatim je iza jednog grma Zora otkrila tamni ulaz u pećinu.
Zapravo, taj je ulaz bio više nalik rupi koja se spuštala gotovo okomito prema unutra. Oko tog uskog
procjepa bilo je nabacano kamenje. Vrijeme je učinilo svoje i ulaz u pećinu, koji je nekada bio
dovoljno širok da propusti desetak ljudi istodobno, sada se
pretvorio u ne baš gostoljubiv tamni prolaz. No, Zora za to nije marila. Kad je prikaza Iše prošla kroz
kamenje kao da ga nema, Zora se okrenula prema zapadu i pozdravila posljednju zraku zalazećeg
sunca. Zatim se rukama oslonila na stijene i spustila u tamnu unutrašnjost Karfa. 36 Podnožje Karfa,
Kreta, Grčka; 08.06.2004. Posljednja prepreka D. an i Ištvan su stigli do kipova Majke i Kćeri rano
ujutro, oko četiri sata, dok je još bio mrak. Obojica su uhvatili tek nekoliko sati sna. Bili su uzbuđeni
zbog onoga što predstoji iako svaki iz svojih razloga. Nakon jučerašnjeg susreta, kad je Dan konačno
shvatio da mu od Ištvana ne prijeti nikakva opasnost, zajedno su večerali, a zatim razgovarali. Pokušali
su podijeliti svoje dijelove priče iako Ištvanova nije bila previše duga. Dan zapravo nikad nije ni čuo za
Janosza Mo-levvja jer mu Uma o njemu nikada nije pričala. Postojanje špijuna u njezinoj blizini nije ga
posebno iznenadilo. Na posljetku, njegovoga su prijatelja oteli na samom početku ove pustolovine i
on je dobro znao da su mu na tragu opasni neprijatelji. Jedino što nije znao koliko su opasni. Smrt
Janosza Molevvja bila je odgovor na to pitanje. "Da lije Uma spominjala Vedrana, mojega prijatelja s
kojim sam krenuo iz Hrvatske?" upitao je Ištvana. "Ne, nije", odgovorio je ovaj. "Alije poručila daje sve
u redu i da i.A Puča. očara Europe, ne brinete. Slijedite svoje poslanstvo, tako je rekla. Pretpostavljam
da to znači da je i s tvojim prijateljem sve u redu." Danje kimnuo glavom. Da, vjerojatno je sve u redu.
A ako nije... ionako ne može ništa učiniti. Međutim, osjećaji su mu govorili da doista ne mora brinuti.
Njegova pažnja sada mora biti usmjerena prema Zori. Otac Ištvan je, s druge strane, bio mnogo više
zainteresiran za Danovu priču. 0 njoj je znao vrlo malo. Naravno, čak i ono stoje znao bilo je
propušteno kroz sito njegovoga svećeničkog položaja. Došao je zbog osjećaja krivnje, da se iskupi za
nešto u čemu je, mada ne znajući, i sam sudjelovao. Želio je pružiti kakvu-takvu sigurnost onima koje
je svojim postupcima ugrozio. Nije mogao prijeći preko činjenice daje on bio taj koji je oca Novaka
upozorio na Janoszeve dileme, te na potragu za tajanstvenom Proročicom. Da nije bilo tog
upozorenja, put tih mladih ljudi prema Konyi bio bi drugačiji, a i njegov prijatelj Janosz sada bi bio živ.
Sve je to vrlo iskreno rekao Danu dok gaje mladić pozorno slušao. Ištvan nije prešutio ni Umine
sumnje u njega želeći biti potpuno otvoren pred Danom. "Shvaćam kakva je situacija", rekao je Dan
nakon što ga je saslušao. "Ali, ako je Uma imala toliko povjerenja u vas i rekla vam gdje sam, onda ja
zasigurno neću to povjerenje poreći. Na posljetku vjerujem i u svoje osjećaje. Isprva sam se uplašio jer
nisam nikog očekivao, ali sada...", zastao je gledajući oca Ištvana u oči, "...sada znam da ste iskreni.
Iako, nemam baš nikakvu zamisao o tome kako bi nam mogli pomoći. Pronašao sam mjesto sastanka i
sutra rano ujutro idem tamo. Možete me pratiti do podnožja. Tko zna, možda će vaša nazočnost ipak
biti od koristi." I doista, nijedan ni drugi nisu primijetili nikakve ljude u svojoj blizini koji bi ukazivali da
ih prate. Međutim, istina je da oni, pa čak ni Dan zasebno, nisu bili glavni cilj napadača. To je prije
svega bila Zora. A u ovom trenutku ona se još nije pojavila. Od samoga početka, još od onog prvog
pisma u Lengvelu, Danu je bilo jasno rečeno što se od njega očekuje. Oni su željeli Zoru, a Dan ih je
morao samo dovesti do nje. činjenica da nije svjestan da ga prate, ne znači da pratnja ne postoji.
Možda oni samo čekaju na njegov prvi susret sa Zorom i pojavit će se da ga istog trenutka prekinu.
| i. A.P./C&zJe, Razgovarajući o tome, otac Ištvan je postajao sve zamišljeniji. Odmahivao je glavom,
dok su mu se na čelu pojavljivale bore. Na posljetku je otkrio svoje misli Danu. "Možda sam ja ovdje
da ih spriječim u tome", rekao je. "Ali, Bože moj, kako ću to učiniti!? Vama je potreban tjelohranitelj, a
ne ostarjeli svećenik!" Dan gaje suosjećajno promatrao. "U pravu ste. Možda je bolje da se držite po
strani. Dobru volju ste pokazali, ali nema potrebe da se izlažete pogibelji." Na te je riječi Ištvan ušutio.
Možda je to i istina, pomislio je, ali upravo zato je došao. I sad kad je ovdje, ići će do kraja, kud god ga
to odvelo. Nakon toga više nisu razgovarali o tome. Ali, otac Ištvan je želio znati mnogo toga o
Danovim razlozima za ovo putovanje, o Zori i o njihovim namjerama nakon što se sretnu. "Kakve
bismo namjere mogli imati?" nasmijao se Dan. "Želim ponovo živjeti svoju ljubav. Izgubio sam je
davno. Želim je ponovo pronaći." "Ali, zar Zora nije proročica nove religije?" bio je uporan Ištvan. "Ako
jest," odgovorio je Dan, "ja za to ne znam. Ali, mislim da nije. Vidite, nije u našoj naravi stvarati religiju
nalik vašoj. Mi smo drugačiji. Možda biste morali razgovarati s mojom tetom Umom, ona bi vam sve
to lijepo objasnila. Vjerujem da bi jednostavno rekla kako smo mi slobodni ljudi, a da su vaše religije
nastale na osnovi kajanja za ono što ste nam učinili. Istrijebili ste nas, uništili, zatrli samo sjećanje na
nas, a onda to proglasili izgubljenim rajem. čak ni vaše kajanje nije iskreno jer ste to zapleli u filozofiju
bola i patnje koja je, navodno, od Boga porekavši tako postojanje kulture koju ste uništili, a koja je
dokazivala drugačije. Proroci velikih religija znali su za to i pokušali su vratiti ljude natrag, na mjesto
na kojem su jednom bili. Ali na posljetku žrvanj karme zbog počinjenog bio je previše težak i zato u
vašim religijama ima toliko odricanja i poricanja života. Kajete se, a ne znate zbog čega. Patite, a ne
znate zbog čega. Kad biste prihvatili pravi razlog za kajanje, patnju i to stalno isticanje mračne strane
života, to bi vam vjerojatno bilo preteško. Zbog toga radije pro-dužavate svoju vlastitu agoniju
uvlačeći u nju i one malobrojne koji su preostali, a koji su drugačiji. Shvatite: ne postoji Proročica i ne
postoji u.ša Stare, Europe, A.P.

nova religija. Postoji istina i postoji život. I ako budem morao svjedočiti za istinu i život, učinit ću to
baš kao što će to, siguran sam, učiniti i Zora. Ali, nemojte nas pokušati strpati u svoje okvire. Oni su
daleko preuski da bismo u njih stali." Otac Ištvan je saslušao pomalo gorljive Danove riječi i nije
nastavljao raspravu u tom smjeru. Nije bilo vremena za to, a niti prave želje s njegove strane. Došao je
iz drugih razloga, a ne da shvati motive ovoga mladog čovjeka ili još manje da s njim raspravlja. Ipak,
Danove riječi su na njega ostavile dubok utisak. Toliko dubok da te noći nije mogao spavati. Rastavši
se od Dana, otišao je u svoju sobu i sjeo pokraj prozora. U njegovom umu nije bilo misli, samo osjećaj
promjene. Na trenutak gaje uhvatio strah. Zar će samo tako, bez borbe, predati svoje uvjerenje? Zar
nije on, otac Ištvan, posvetio cijeli svoj život Bogu? Možda gaje zgrozio postupak oca Novaka, ali to ne
znači daje sve drugo pogrešno. A opet, možda je otac Novak bio samo povod? Možda je i on, poput
Janosza, već dugo bio spreman na promjenu, ali tu spremnost nije želio ili mogao priznati. I tada je,
prije nego što je zaspao na stolcu ispred prozora, otac Ištvan shvatio kako je neobičan mladić kojega je
upravo susreo. Bilo je nešto u njemu: nešto neopipljivo, ali stvarno. On tvrdi da se prisjetio, tvrdi da
traži svoju izgubljenu ljubav, tvrdi da ima i drugih poput njega... I te su misli odvele oca Ištvana
u neke neobične snove u kojima se njegov svijet sasvim promijenio. Tamo je bio s ljudima koji su se
smijali i bili sretni. čak je i on bio sretan, oslobođen tereta krivnje i kajanja, lagan poput pera nošena
vjetrom. Bio je to dobar san, a koliko god kratko trajao, otac Ištvan se probudio svjež, u tri i trideset
ujutro. Bilo je vrijeme za pokret. Dan je ovaj put vozio sigurnije znajući kuda mora ići. Bio je pomalo
nestrpljiv i vrlo uzbuđen. Kako i ne bi kad je danas dan ispunjenja njegove tisucugodišnje potrage?
Cijelo tijelo mu je vibriralo pripremajući se na susret sa Zorom. Isprva su obojica šutjeli, a zatim Ištvan
nije mogao odoljeti pa je prekinuo tišinu pitanjem. "Znam da ti se to može učiniti glupim, ali da li
doista vjeruješ u priču o svojoj inkarnaciji nekada i sada? Ne postoji li možda neko drugo
objašnjenje?" Zbunjen pitanjem, Dan je za trenutak šutio. Već dugo nije imao prigode razgovarati s
nekim tko preispituje same temelje njegovog iskustva. Na posljetku je slegnuo ramenima i rekao: "To
nije pitanje vjerovanja. Nisam nikada razmišljao o reinkarnaciji, ali otkada se u mojem životu pojavila
Zora, sve što se dogodilo ne ostavlja nikakve sumnje u to. Ne radi se o vjerovanju, već o iskustvu.
Sjećam se svog života, sjećam se svoje smrti... To je kao da ja vas pitam da li vjerujete u svoje
djetinjstvo. Vi ga se sjećate i znate da ste ga proživjeli. To nije pitanje vjerovanja." I u tom trenutku su
stigli do odmorišta ispred "muzeja ljudske vrste" i stali točno pred kipove Majke i Kćeri. "A eto,"
nastavio je Dan pokazujući Ištvanu plavi Citroen C3 koji je bio parkiran na udaljenom kraju odmorišta,
pomalo skriven gustim grmljem, "sada znam daje i Zora ovdje!" Otac Ištvan ga je upitno pogledao.
"Bila je u ovom automobilu jučer", rekao je Dan uzbuđeno. "Sada mi je jasno da smo se mimoišli. Ona
je već gore! Od jučer na večer. Idemo dalje!" Otac Ištvan je šutke prihvatio Danove riječi. Nije ni
pokušao odgonetnuti njihov smisao. Sada je već bio preduboko u svemu. Prepustio se događajima.
Noć je polako ustupila mjesto sivilu svitanja dok je Dan potjerao bijeli Suzuki preko grbavoga kolskog
puta. Vozio je malo prebrzo pa se mali terenac ponegdje opasno naginjao. Vozili su se oko desetak
minuta prije nego što su došli do najužeg i najstrmijeg dijela staze koja je vodila do podnožja vrha.
Odjednom, Danje morao naglo zakočiti. Gotovo su udarili u veliku gomilu kamenja koja im se
ispriječila na putu. Automobil se opasno zanio i stražnjim kotačima doklizao do samoga ruba provalije.
"Uh," s olakšanjem je uzdahnuo otac Ištvan, "ovo je bilo blizu." Dan je napeto promatrao stijene na
stazi. "Ovoga nije bilo jučer. Možda je odron, a možda nešto drugo... Moramo van." Obojica su izišli iz
automobila i približili se prepreci. Bilo je tu dvadesetak ogromnih kamenova, teških i do stotinu
kilograma, te Puča Stare, Europe, A.P.

mnoštvo manjeg kamenja. Sve je to palo s većih stijena koje su stajale sasvim pokraj puta naslanjajući
se na strmu padinu brda. "Trebat će nam sati da to raščistimo", rekao je Ištvan, ali je Dan odmahnuo
glavom. "Ne", rekao je odlučno. "Nećemo ništa čistiti. Ovo je mjesto gdje se rastajemo, oče Ištvane.
Trebat će mi malo više do vrha, ali ovo nam ide na ruku. Ako nas itko prati, njega će te stijene spriječiti
jednako djelotvorno kao što su i nas." Otac Ištvan je zbunjeno gledao oko sebe. "Ali, što da ja radim?
Što ako netko dođe?" Dan gaje smireno pogledao. "Kažite da ste krenuli u planinarenje i da ne možete
dalje, a ne
možete ni okrenuti auto. Snađite se." I dok je Dan krenuo prema automobilu gdje je ostavio malu
naprtnjaču, otac Ištvan još uvijek nije shvaćao što se od njega očekuje. "Ali, što ako budu nasilni? Kako
da ih spriječim da ne krenu dalje pješke? Ja sam ne mogu ništa učiniti..." Dan se okrenuo prema
njemu želeći ga podsjetiti da je možda upravo zbog ovoga prevalio put od Budimpešte do Krete, ali
nije stigao ništa reći jer se iza jedne od stijena pokraj puta iznenada pojavio neki nepoznati čovjek s
velikom i debelom granom u ruci. "Nećete biti sami", rekao je čovjek. "Ako sam vas dobro razumio i
ako sam u pravu, nećete biti sami. Ja ću biti uz vas." Dan i Ištvan su se ukočili. Nisu očekivali ovakvo
iznenađenje. Krupniji čovjek tridesetih godina kojemu je grana očito služila kao oružje izgledao je
prilično prijeteće u sivilu jutra. Dan je već pogledom tražio kojim bi putem mogao zaobići prepreku i
pobjeći prema vrhu kad je čovjek nastavio: "čuo sam što govorite, ali mije potrebna još jedna potvrda.
Vaša imena, molim!" Dan i Ištvan su šutjeli ne znajući kako da reagiraju na ovaj zahtjev. "Imena, brzo",
rekao je čovjek podigavši malo granu. "Tvoje ime, mladiću. Reci mi svoje ime!" I tada je Dan osjetio da
ovdje zapravo nema opasnosti. Otmičari ne bi tražili njegovo ime, a vjerojatno ne bi ni postupili poput
ovoga neznanca. Osim toga, Danje na licu tog čovjeka primijetio neku nijansu energije koja se nije
slagala s prijetećim stavom koji je zauzeo. Na prvi pogled gaje zavarao i uplašio baš kao i Ištvan jučer,
ali strah je nastao zbog njegovih vlastititih strepnji, a ne zbog stvarnoga zapažanja opasnosti. Opustio
se. "Zovem se Danijel", rekao je. "Ili, Dan, ako želite." čovjek s granom ga je neko vrijeme promatrao,
a zatim s olakšanjem odahnuo. Ruka mu se opustila i grana je pala na tlo, a on je na trenutak zatvorio
oči. "Hvala Bogu, to si ti!" Dan i Ištvan su ga iznenađeno promatrali. "Proveo sam ovdje cijelu noć",
počeo je objašnjavati čovjek pokazujući neko mjesto iza stijena. "Ovo mi se činilo kao najboljim
mjestom za barikadu. Namučio sam se sa stijenama, ali sad je dobro, zar ne? Ako dođu, neće to moći
maknuti tako brzo. A za to vrijeme, ti možeš krenuti gore!" Govoreći, čovjek je uzbuđeno mahao
rukama ne primjećujući da ga njegovi slušatelji zbunjeno gledaju. "Ali, tko ste vi?" konačno je otac
Ištvan našao snage da se umiješa u situaciju. "I zašto ste to učinili?" "Ah, kako sam glup!" uzviknuo je
čovjek i krenuo prema Danu pružajući mu ruku. "Vi mene ne poznajete, naravno. Zovem se Dimitri.
Jučer sam, ovaj... jučer sam bio sa Zorom." "Ah... sada razumijem", rekao je Dan smiješeći se dok je
Dimitriju pružao ruku. "Ovo kamenje bi moralo zaustaviti one koji nas progone, zar ne?" "Tako je!"
odgovorio je Dimitri. "Pa, oče Ištvane," rekao je Dan okrećući se još uvijek zbunjenom svećeniku,
"izgleda da nećete biti sami. Dobili ste društvo." Dimitri se srdačno rukovao s ocem Ištvanom koji nije
znao što bi rekao. Stvari su se odvijale prebrzo za njega, a opet bilo mu je drago da neće sam stajati na
ovoj zabačenoj cesti čekajući nasilnike i moguće ubojice. No, nije bilo vremena za sređivanje osjećaja
jer se Dimitri odjednom uozbiljio. "Gledajte", rekao je i rukom im pokazao nadolje prema sivoj traci
ceste koja se penjala prema odmorištu s kipovima Boginje. Tamo su se jasno vidjela svjetla dvaju
automobila koja su išla u njihovom smjeru. "U ovo doba dana nema mnogo turista", rekao je Dimitri
zabrinuto. "Ako su to oni kojih se plašimo, bit će ovdje za manje od sata. Moraš krenuti, Dan. Ona te
čeka na vrhu. Da li znaš put do gore?" Dan je već uzimao naprtnjaču iz automobila i preskakao preko
Duša Stare Europe, stijena. "Znam. Bio sam jučer tamo." Već je bio potrčao stazom prema gore, a
zatim se okrenuo prema dvojici ljudi koje je ostavio iza sebe. "Nijednog od vas ne poznajem dobro,"
rekao im je
čvrsto, "ali u mojem srcu ste mi poput najdražih prijatelja. Hvala vam. Srest ćemo se opet, siguran
sam u to." A zatim se okrenuo i potrčao dalje. "Ima i drugi put prema dolje", povikao je za njim
Dimitri, "preko visoravni Lassithi. Samo krenite na istok i pobjeći ćete im. čuvaj Zoru, čuješ li me, čuvaj
ju!" Ali, Dan ga više nije mogao čuti. Njegove su misli sada bile usmjerene prema Zori. Između njih je
još samo ova planinska staza koju će prijeći trčeći ako bude morao. A kad je nađe, znao je to, kad je
konačno nađe, tada više ništa neće biti važno. Naći će oni svoj put, ali to neće biti put za Lassithi niti
bilo koji put koji bi se mogao imenovati osim ako ga neće nazvati imenom svoje ljubavi. tara. Planinska
staza se sada pretvorila u kozju, a preko strmina se uglavnom morao penjati pomažući se rukama.
Hitao je ne razmišljajući o sigurnosti. Kad je stigao do izvora, ruke su mu na nekoliko mjesta bile
ogrebene do krvi. Posljednjih dvjesto metara nekoliko je puta pao, a zatim uzbuđeno zakoračio na
zelenu visoravan na vrhu Karfa. Ona je stajala tamo podno ostataka svetišta okrenuta točno prema
njemu. I dok je prva zraka Sunca padala na njegovo lice prolazeći između tri neobične stijene nalik na
kipove Boginje, po prvi put nakon šest tisuća godina Dan je ugledao Zoru. Ištvan i Dimitri nisu imali
vremena pričati. Automobili koje su vidjeli doista su došli do odmorišta i krenuli stazom prema njima.
Na sreću, prilično su oklijevali i izgubili dosta vremena na dogovore. Očigledno još nisu bili ovdje i
tražili su sigurne znakove da su na dobrom tragu. Ipak, prošlo je više od jednoga sata prije nego što su
stigli do ostavljenog Suzukija i gomile kamenja na cesti. Sada je već bilo svjetlije iako se Sunce na ovoj
strani Karfa neće pojaviti još satima. Naišavši na prepreku, nekoliko ljudi je psujući izišlo van. Ištvan i
Dimitri su se mudro odmakli od toga mjesta i popeli se oko kilometar uzbrdo s namjerom da sličnu
zapreku naprave i tamo. Ali, uspjeli su vidjeti kako je bijeli terenac bez mnogo promišljanja bio
odguran u provaliju. Ištvan je zastenjao vidjevši taj grubi čin. Zatim su barem šestorica ljudi počela
raditi na uklanjanju kamenja sa staze. Morali su djelovati brzo. Za to vrijeme Danje trčeći prevaljivao
put do male uzvisine na kojoj je jučer primijetio pastirske pse, a zatim i do crkvice. S tog mjesta danas
nije mogao vidjeti vrh Karfa jer je bio zavijen u oblake. Dok su se oblaci spuštali prema njemu, bez
razmišljanja je krenuo dalje. Ubrzo je uronio u njih, a vidljivost se smanjila na samo nekoliko meA.P.

\ 37 Karfi, Kreta, Grčka, 08.06.2004. Zatvaranje kruga I tako smo zatvorili krug započet prije mnogo
godina i mnogo života. Još malo i vaše će me spojene ruke držati zajedno. Vaš susret je ispunjenje
mojega obećanja, ali i ispunjenje vaše ljubavi. Morala sam vas razdvojiti i otposlati na putovanje preko
provalije vremena koje završava upravo danas, na mjestu gdje sam posljednji put živjela među
ljudima. Vaša sreća je i moja sreća, baš kao što su i vaše suze bile moje. Hodala sam svijetom vašim
nogama i gledala ga vašim očima. A sada je vrijeme da i mene nestane, da se vratim Majci od koje
sam isklesana. Još malo me nosi, dječače moj i ljubavnice, još malo. A zatim me predaj onoj koja te
oduvijek voljela. Vaša ljubav označit će početak mojega novog života. Ja ću se roditi ponovo. Na ovoj
visoravni na koju si sada kročio, moja su djeca živjela protjerana s plodnih obala mora. Progonili su ih,
ubijali, vrijeđali i prezirali. Morali su gledati kako neki drugi ljudi ruše njihove kuće i svetišta i uzimaju
im ono stoje tisućljećima bilo njihovo. Morali su se povući u planine, na mjesta
na koja su prije odlazili samo tražeći tišinu i uzvišenu svetost božanskoga duha. Sada su morali živjeti
na tim mjestima gledajući s visina kako neki drugi ljudi, nasilni i obijesni, uživaju u darovima Majke
zemlje i Majke mora. Morali su gledati, ali nisu vidjeli mnogo toga dobroga. Jer ti novi ljudi nisu
poznavali nijednu ni drugu Majku. Donijeli su sa sobom svoje bogove, a zatim njihovo sjeme posijali u
svete pećine, u utrobu Zemlje, tvrdeći da su oni oduvijek bili ovdje. Na moju su djecu zaboravili ne
izgovarajući čak ni njihovo ime i bijesno uništavajući svaki trag njihovoga postojanja. Moji su ljudi bili
izgubljeni. I dalje su plesali za mene, i dalje se veselili -sve dok su imali snage, sve dok su mogli. Ipak,
tuga je prodrijela u njihova srca, a tijela postala slaba. Nije više bilo volje za životom jer im je život
oduzet. Djeca više nisu dolazila. Svijet se promijenio i u tom novom svijetu više nije bilo mjesta za
njih. Tek nekoliko naraštaja i na ovom je visokom, posljednjem mjestu, ostala samo moja vječno
mlada svećenica. Poklonila mi se posljednji put, a zatim je i ona otišla čekajući dan vašega povratka.
Vaša će ljubav i nju osloboditi tereta koji je preuzela u moje ime. I sada, nakon mnogo tisuća godina,
vi ste ponovo ovdje! Djeco moja, i moji ljubavnici! Hodate ovom izgubljenom visoravni, ponovo u
zemaljskim tijelima. Osjećam vas! Osjećam kako me dodiruju vaša stopala. Osjećam vaš dah na svojoj
koži i vašu strast u svojoj utrobi. Tom ćete strašću svoje duše spojiti u jednu. Nakon toliko vremena
izgubljena zora postat će dan, a dan će pronaći svoju zoru. Nakon današnjeg dana, kad Venera završi
svoj kratki sastanak sa Suncem, između vas dvoje više neće biti nikakvog traga različitosti. Iako u dva
tijela, bit ćete jedna duša, nerazdvojena i cjelovita. I kad moja druga izgubljena djeca vide vašu ljubav i
osjete vašu svjetlost, prepoznat će se u njoj i prisjetit će se mene. Prisjetit će se svoga pravog mjesta i
života koji su imali, a izgubili. Vi ćete plesati s njima, dijeliti osmjehe i zagrljaje, dijeliti užitke i ljubav.
Bit ćete pokraj njih, hrabriti ih i poticati. Ponekad će vas vidjeti, a ponekad neće. Ali, uvijek će znati
kad ste bili s njima. Znat će jer će se prisjetiti... još jedne izgubljene slike, još jednog zaboravljenog
dana. Konačno, pod svjetlom jutarnjeg Sunca u zagrljaju Venere zora će se vratiti danu. Krug je
zatvoren. Ljubav konačno može živjeti. A i ja ću prestati obitavati u ovom kamenom tijelu. Bit ću s
vama u vašemu jedinstvu. Bit ću tamo gdje ste i vi: u ljudima, u njihovim osmjea. 6 tare

sima i dodirima, u poljupcima i strastvenim milovanjima. Bit ću u vašoj ljubavi, tamo gdje sam
oduvijek bila, ali sada ne više skrivena, već jasno vidljiva i prepoznata. Moje tijelo, ovaj komadić
toploga kamena, ostavite ovdje, duboko u utrobi moje Majke, na mjestu gdje sam nekada umrla i gdje
ću danas biti ponovo rođena. U vama, najdraži moji, u vama, koji ste se pronašli. 38 Katfi, Kreta,
Grčka, 08.06.2004. Zora i Dan K .ad ju je Dan ugledao, najprije je zastao promatrajući ju kako stoji,
nepomična kao i on. Sunce ga je na trenutak zaslijepilo pa je vidio samo visoku i vitku sjenu na
pozadini tamne stijene. Ali, znao je daje to ona. Tijelo joj je bilo drugačije - skladno i lijepo kao
nekada, ali drugačije. A opet nije ni na trenutak posumnjao da pred njim stoji njegova Zora: ona ista
koju je ostavio onoga davnog dana na obalama Uma-Netha. I Zora je promatrala njega uočavajući
sličnosti i razlike između onoga što je vidjela i onoga čega se sjećala. Bio je jednako krupan, a njegove
su oči bile tople i nasmijane baš kao i nekada. Ali kosa
mu je bila drugačija, mnogo svjetlija. I oblik lica malo oštriji, brada izraženija... Bilo je razlika, ali Zori
one nisu bile važne. Ovaj mladi čovjek ispred nje bio je njezin Dan, njezina izgubljena ljubav zbog koje
je prešla tisuće kilometara i tisuće godina. U tom prvom zbunjujućem trenutku ni jedan ni drugi nisu
znali što bi sad morali učiniti. Krenuli su istodobno jedan prema drugom, Puča stareA.P. /Cezeie,

polako, kao da ispituju teren tražeći znakove koji bi ih pokrenuli. Između njih nije bilo ni pedeset
metara zelene trave posute razbacanim kamenje, ali činilo im se da hodaju cijelu vječnost. Polako,
poput spore plime, sa svakim je njihovim korakom raslo potpunije prepoznavanje. I na posljetku, kad
su se približili jedan drugom dovoljno da se mogu dodirnuti, zastali su na trenutak gledajući jedno
drugom u oči, tražeći posljednju potvrdu svoje ljubavi. I ona je došla izronivši iz sjećanja na posljednju
noć koju su proveli zajedno, prije nego je Dan krenuo na put s kojega se nije vratio. Bila je to pjesma,
ona ista koju joj je otpjevao dok je još topla i nježna od ljubavi ležala pokraj njega ne sluteći da će je
ubrzo napustiti. A on ju je, vidjevši znakove tragedije, želio poštedjeti bola barem još malo, barem te
večeri. I sada, kad ju je ponovo pronašao, ta je pjesma našla svoje ispunjenje poput rijeke koja je
pronašla more. Jednom... kad se stvari slože kako treba, kada stanovnici neba na našu stranu stanu...
Zorine oči ispunile su se suzama. Tijelo joj je zadrhtalo dok ju je Danov glas odnosio u davnu prošlost,
u vrijeme kad su bili toliko sretni. Tada nije znala ništa o sudbini koja ih čeka. Bila je mlada, željna
ljubavi i sreće. Bila je Boginjino dijete, a Boginja je bila milostiva. Nije ni sanjala da će morati proći
kroz vrata smrti i zaborava da bi ga ponovo pronašla. Ali, sada, nakon svega stoje proživjela, on je bio
tu i ponovo joj je pjevao. Jednom kada dođe pravo vrijeme i za tebe i za mene. I kad te vjetar k mojem
putu skrene... Tada reći ću ti sve svoje tajne, istine, što ih samo srca dah razumije. Danov glas je
zadrhtao i njegova se pjesma pretvorila u tihi jecaj. "Zora", prošaptao je dok gaje ona grlila i privijala
se uz njega. Njezine su usne, vlažne od suza, potražile njegove dajući mu sve stoje imala: sve svoje
sjećanje i ljubav koju je čuvala samo za njega. Iznad njih malena je tamna mrlja Venere dodirnula
Sunce. Iako je prošlo više od sto dvadeset godina otkada je posljednji put to učinila, čak je i taj susret
bio ispunjen manjom snagom nego onaj koji se događao ispod njih, na zelenoj visoravni Karfa. Dvije
ljudske duše čekale su šest tisuća godina ne bi li ispunile svoju čežnju. čak i za stanovnike neba to je
dugo vrijeme. Ali u tom trenutku, Zora i Dan nisu marili ni za Sunce ni za Veneru. Nije im bilo važno ni
gdje su, ni koliko je vremena prošlo otkad su posljednji put bili zajedno. Izgubljeni u bezvremenom
trenutku ponovnog susreta, njihovi su poljupci bili i nježni i strastveni. Njihove suze miješale su se sa
smijehom, a jecaji olakšanja sa uzdasima strasti. Nisu bili svjesni koliko je vremena prošlo prije nego
su pomislili na bilo što drugo, ali na posljetku se i to dogodilo. "Dan," rekla je Zora nježno ga odmičući
od sebe, "mislim da moramo nešto učiniti..." Dan je kimnuo glavom i zatvorio oči pokušavajući se
vratiti u sadašnji trenutak.
"Da," rekao je, "još uvijek smo u opasnosti. Možda bismo morali otići. Ali, kuda?" Zora je odmahnula
glavom. "Nema potrebe," rekla je, a zatim zagrizla donju usnu kao da oklijeva. "Imaš li je sa sobom?"
Dan je podigao obrve isprva ne razumijevajući njezino pitanje, a zatim je shvatio. "Da, naravno! Ovdje
je." Zatim seje sagnuo i pose-gao u džep naprtnjače. Kad se uspravio u ruci je držao maleni kipić
Boginje. "Oh...", prošaptala je Zora sklapajući ruke oko Danovih prstiju koji su ju držali. "Vratila se k
meni, vratila se...!" Nježno je izvukla Boginju iz Danovih ruku i privila ju na svoje grudi. "Ona nas je
spasila, Dan. Ona nas je povezala. Da nije bilo nje, izgubila bih svaku nadu..." "A ja se ne bih nikada
prisjetio", rekao je Dan. "Izgubio bih te, zauvijek. Da nije bilo..." Duša Stare, Europe, A.P.

Iznenada, oboje su podigli glave jedno prema drugom osjetivši nečiju nazočnost. Dan je okrenuo
glavu u smjeru puta po kojem se popeo do vrha plašeći se da su ih sustigli Vedranovi otimači. Ali,
tamo nije bilo nikoga. "Dan, na ovoj strani, pogledaj...", prošaptala je Zora. Okrenuvši se prema
neobičnoj stijeni s tri izbočine, Dan je vidio kako zrak ispred njih titra. Kao da se prelijevao i
zgušnjavao pred njihovim očima. Odjednom, pred njima se stvorio obris starije žene nasmijana lica.
"Uma!" uskliknulaje Zora. "Boginjo moja, to je Uma!" Dan se također smiješio. Nedostajala mu je
njegova teta koja je, kad je malo razmislio, bila pravi pokretač ove pustolovine. A Uma je raširila ruke
kao da ih grli. "Djeco moja! Ponovo ste zajedno!" Da su mogli, potrčali bi joj u zagrljaj, ali znali su daje
pred njima samo energetska slika, a ne Uma u vlastitom tijelu. Ipak, njihova radost nije zbog toga bila
manja. "Drugačija si, bako," rekla je Zora, "ali prepoznajem te, prepoznajem te..." "I ti si drukčija, ali
samo u tijelu", odgovorila joj je Uma. "Tvoja duša je duša Zore, Boginjine svećenice." Rekavši to,
Umino lice se uozbiljilo. "Vrijeme je da se sklonite. Opasnost još nije prošla. Dođite unutra, do
Majčinog svetišta." Danje zbunjeno pogledao Zoru, dok je Umin lik nestajao ispred njih. Zora gaje
uhvatila za ruku i povukla za sobom ubrzano hodajući malom stazicom koja je vodila prema jugu od
mjesta gdje su stajali. Gotovo su pretrčali oko dvjestotinjak metara, a zatim stigli do skupine stijena
prekrivenih gustim grmljem. "Unutra", rekla je Zora, a zatim nestala u grmlju. Dan ju je slijedio. Otišli
su na vrijeme jer se nepunu minutu nakon toga na visoravni pojavio prvi od njihovih progonitelja.
Nekoliko sekundi nakon njega slijedili su ga i ostali. Dimitri i Ištvan napravili su još jednu barikadu oko
kilometar iznad prve. Imali su sreće jer su naišli na stijenu koja je sama od sebe bila opasno nagnuta
nad stazu. Uspjeli su je zanjihati i prevrnuti tako daje zapriječila više od polovice uskoga puta. Nisu
zaustavili progonitelje, ali su ih znatno usporili. Naime, nije bilo nikakve mogućnosti da se ta stijena
dalje pomakne bez uporabe teške mehanizacije. Automobili neko vrijeme neće prolaziti ovim putem.
To je značilo da su i progonitelji morali krenuti pješke prema vrhu. Dimitri i Ištvan su pohitali gore,
prema crkvici i raskrižju s kojega se odvajala kozja stazica prema vrhu. Došavši do tog mjesta, našli su
se pred dilemom: ostati ovdje i pokušati se suprotstaviti šestorici vjerojatno naoružanih ljudi ili ih
pokušati zavarati. Dimitri je bio za borbu, a Ištvan, stariji i mudriji, za varku. Na posljetku je Ištvanov
prijedlog odnio prevagu. Bila je to dobra odluka jer da
su odabrali izravan sukob, njih dvojica bi doista završili mrtvi na stazi koja vodi do vrha Karfa. Ovako su
se lukavo pokazali progoniteljima nakon što su ovi svladali jedan od strmijih dijelova staze i potrčali u
suprotnom smjeru od onoga kojim su otišli Zora i Dan. Varka je uspjela jer su ih ti ljudi slijedili još
barem dvadesetak minuta sve dok netko od njih nije shvatio da se udaljavaju od vrha koji im je sada
ostao s lijeve strane. Izgleda da su znali što traže ili su se dosjetili jadu jer su se jednostavno okrenuli i
vratili natrag. Vidjevši to, Dimitri i Ištvan su stali i neodlučno pogledali jedan drugog. "Sada možemo
samo moliti za njih", rekao je Ištvan hvatajući zrak isprekidanim udisajima. Ali, njihovo je ometanje
bilo uspješno. Na taj su način osigurali Zori i Danu taman toliko vremena da se nakon prvoga susreta
sakriju u utrobu nekadašnje "planine zmija". Njihovi su progonitelji psujući pretraživali visoravan još
oko sat vremena. Popeli su se na oba stjenovita vrhunca koja su se uzdizala nad njom i dalekozorima
pretraživali okolinu. Ali, nisu vidjeli nikoga. čak su im se i Dimitri i Ištvan sklonili od pogleda otišavši
putem koji je vodio natrag do odmorišta. Ispravno su zaključili da je za njih bolje da se maknu s ovog
mjesta. Učinili su sve što su mogli, a ostalo je bilo u rukama više sile. Progonitelji su pretražili svaki
kamen, ili su barem mislili da je tako. Nisu pronašli ništa što bi im objasnilo kuda je nestala njihova
lovina. Dvoje mladih je moralo biti ovdje, a nije ih bilo. Psovke i frustracija nisu im pomogli. Jer,
zaboravljeni ulaz u pećinu bilo je teško Vaša Stare, Europe A.P.

naći čak i nekome tko bi znao gdje se on nekoć nalazio. Da su ga i pronašli, sve što bi vidjeli bio bi uski
procjep između dva velika kamena sličan mnogim procjepima i rupama koje su se tu nalazile. Nekoliko
puta su prošli pokraj njega ne obraćajući pozornost i tražeći nešto veće i vidljivije. Na posljetku su,
nakon gotovo dva sata uzaludne potrage, odustali i bijesno se vratili natrag do njihovih automobila
koji su ih čekali kod srušene stijene na putu. A tijekom tih dva sata Zora i Dan su, u dubini podzemnih
svetišta ispod njih, primali važne poduke koje će im pomoći ostvariti cilj svih oslobođenih: buđenje
duše Stare Europe i stvarni povratak Boginje među one koji su se prisjetili. Prošavši kroz uski prolaz
koji je gotovo okomito vodio u dubinu, Danu je bilo potrebno nekoliko trenutaka prije nego što su mu
se oči naviknule na tamu. Zora je stajala pokraj njega čekajući da se privi-knu na špilju koju je pronašla
prethodne noći. Našli su se u hodniku visokom oko dva metra i jednako toliko širokom. Hodnik je bio
nepravilan i pun izbočina tako da bi ga se lako moglo zamijeniti za nedirnutu prirodnu tvorevinu.
Možda je to u početku i bio, ali tragovi ljudskoga djelovanja također su bili vidljivi. Na zidovima
hodnika još su se vidjeli neprepoznatljivi crteži koji su ga nekada krasili. Zora gaje uhvatila za ruku i
sigurnim korakom povela naprijed. Nakon desetak metara laganog spuštanja Danje osjetio kako se
hodnik oko njih razmiče. Našli su se u prostranoj podzemnoj dvorani u koju bi bez problema stalo
nekoliko stotina ljudi. Dvoje mladih je odjednom stalo, ali ne zbog veličine špilje, već zbog onoga što
su ugledali u njezinom središtu. Tamo su, obasjane nekom mutnom svjetlošću koja kao daje dolazila
ispod njihovih nogu, stajale tri žene. Dan je prepoznao Umu iako su mu i ostale dvije izgledale
poznato. Zora, međutim, nije imala nikakvih sumnji. Njezina istambulska vizija snažno ju je povezala s
tri Boginjine svećenice. Kad su im prišli bliže, i Danje shvatio o kome se radi. Pokraj Ume, koju su već
vidjeli na površini, stajala je visoka mlada žena u crvenoj tunici, a s njezine lijeve strane još jedna žena
jednako tako mlada i obučena u lepršavu orijentalnu haljinu. Sve tri su se smiješile dočekujući Zoru i
Dana kao stare prijatelje. Izgledale su stvarno, ali oko njih je bilo neko neobično, jedva vidljivo svjetlu-
canje tako daje Dan zaključio da ipak nisu tjelesno ovdje.
Uma je prva progovorila. "Svi se poznajemo već dugo vremena. Ovo je Iša," pokazala je na ženu u
crvenom, "a ovo Irana, Plesačica koja je izvrsno odigrala ulogu odvlačenja čak i moje pozornosti od
naše Zore." Danje sada bolje pogledao Iranu tražeći na njoj sličnost sa svećenicom Inan-Durha s kojom
je nekada podijelio darove Boginje i snažno iskustvo potaknuto "zmijskom" energijom. Irana mu se
smiješila. Bila je drugačija, ali opet, nešto u njezinom držanju jasno je govorilo da se i u ovom tijelu
nalazila stara duša koja nije izgubila sjećanje. "Sjednimo", rekla je Iša. Dodir poda bio je iznenađenje:
umjesto vlažnosti i hladnoće, Danje osjetio kako iz njega izvire struja topline. "Mislim da bi bilo dobro
da nam se pridruži i ona koja nas je spojila", nastavila je Iša gledajući Dana. Njemu je bilo potrebno
nekoliko sekundi da shvati kako misli na Boginju. Izvadio ju je i stavio na sredinu između njih. "Ovo je
bilo naše posljednje svetište", rekla je Iša nakon što je malenom kipiću uputila smiješak dragosti.
"Špilja povezana s utrobom Majke. Njezina topla tama nalik je maternici Stvoriteljice. To je sveto
mjesto nastanka kojem se uvijek vraćamo iskazujući počast životu. Ovdje, na ovome mjestu, posljednji
su ljudi slavili Boginju prije nego što su sasvim izumrli. Nekoliko hodnika vodi još dublje u planinu.
Malo ih je poznavalo te hodnike, a danas za njih nitko ne zna. Ulaz u špilju je zatrpan pa na ovo mjesto
već tisućljećima nije kročila ljudska noga. Ali, sada ste vi ovdje. I, ako samo budete htjeli, postat ćete
sjeme nastanka novoga vremena. Ušli ste kao dvije duše, a izići ćete kao jedna. Želite li to?" Zora i Dan
su se pogledali, a zatim je Zora rekla: "To je bila naša sudbina. Oduvijek." Iša je kimnula glavom i
pogledala Dana. "Predugo sam bio bez nje da bih želio bilo što drugo." čuvši njegove riječi, sve tri
žene su se radosno nasmiješile. Iako gotovo da nije bilo sumnje u njihovu odluku, ipak su je morali
potvrditi. Sada je Irana bila ta koja je progovorila. Puča Stare AP.

"Živjeli ste u svijetu kakav je danas postao. Poznajete ga. Također ste se prisjetili vremena kada je bio
drugačiji. Pripadate oslobođenima i slobodni ste slijediti svoje srce. Kao takvi, vi poznajete ijednu i
drugu stvarnost. Znate što nedostaje ljudima današnjice. Nedostaje im iskustvo zajedništva: stvarno
iskustvo u kojem osjećaju i doživljavaju ono što osjećaju drugi ljudi. Ne radi se o suosjećanju, već o
potpunoj empatiji. Vi se sjećate davno izgubljenog vremena kada smo mi u svojim ritualima budili
takvo iskustvo. Učili ste o tome od djetinjstva, bili ste izloženi tome od najranijih dana. I upravo zato
vam je bilo nezamislivo povrijediti drugog čovjeka. Time biste povrijedili sebe. Bilo vam je nezamislivo
prekršiti bilo koji moralni, društveni ili osobni kodeks koji bi naškodio drugom biću, ljudskom ili
neljudskom. To vam je bilo nemoguće jer ste imali iskustvo potpunog zajedništva i jedinstva. Bili ste
pojedinac, ali ste znali i kako to izgleda biti netko drugi. Sada je drugačije. Ljudi to danas ne znaju. čak
i vi, budući da ste se ponovo rodili, to ne znate i tek sada se toga prisjećate." Zora i Dan su pažljivo
slušali što Irana govori. Istina je, oni su se sjećali svečanosti, proslava i rituala tijekom kojih su nadrasli
granice svog individualnog postojanja i postali nešto više. Ponekad su bili neka druga osoba, a
ponekad cijela skupina ljudi. U onim najuzvišeni-jim trenucima osjetili bi kako se nalaze u svima oko
njih. Tada bi postali skupina, postali bi zajednica. Još i više: sjećali su se trenutaka kad bi u svoju svijest
prihvatili drveće i stijene, životinje i biljke postajući još veći i širi, poput Majke Zemlje koja ih je sve
rodila i koja ih neumorno i dalje održava na životu. Znali su o čemu govori Irana i znali su daje u pravu.
Tijekom posljednjih dvadeset godina, koje su proveli u novome svijetu, nije bilo ni traga takvim
iskustvima. Upravo suprotno: svijet u koji su došli naučio ih je da su sami i da nikada, baš nikada neće
doživjeti pravo zajedništvo. Jer, tako su im govorili: njihovo tijelo je granica koja se ne može prijeći,
njihov um je jedino što pripada samo njima i ne
mogu ga dijeliti ni s kim, njihovo srce je također samo njihovo i moraju paziti kome ga daju jer bi ga
mogli izgubiti. Ali, i Zora i Dan su, čak i prije prisjećanja, osjećali laž u takvim tvrdnjama. Osjećali su da
to ne može biti istina i da svijet može biti drugačiji. Sada to više nisu samo osjećali, sada su to znali.
Sjećali su se takvih iskustava iz vremena u kojem su bili sretniji, a također su znali da su svi ljudi
sposobni za takva iskustva, samo ako im se otvore. "Promjena svijeta neće se dogoditi zbog političkih
razloga", ubacila se Uma, "niti zbog neke nove ili stare religije. Ljudima nije potrebna nova filozofija
niti uvjeravanje. Potrebno im je iskustvo. Kad upoznaju iskustvo potpunog zajedništva, svijet će se
promijeniti. To je jedina mogućnost za povratak "raja" u kojem smo nekada živjeli i koga se oslobođeni
danas prisjećaju." "Vas dvoje imate posebnu mogućnost postati primjer potpunog pretapanja",
nadovezala se Iša na Umine riječi. "Danas možete pos-tsiti jedno. Iz vaše dvije duše i dva života može
nastati jedna duša, duša Boginje. Postupak je star kao i čovjek iako je danas potpuno izgubljen. Nova
je kultura istrijebila čak i sjećanje na njega. Iskustvo potpunog jedinstva najlakše je postići s nekim
koga voliš toliko jako da si spreman potpuno mu se predati i zaboraviti na sebe. Jeste li vas dvoje
spremni na to?" Tri svećenice su pažljivo promatrale dvoje mladih ljudi očekujući da nešto kažu. Zora i
Dan su shvatili da se od njih traži još jedna potvrda iako su je već jednom dali. Oboje su kimnuli
glavom, a Zora je rekla: "Nemam nikakve sumnje u svoju spremnost, ali imam jedno pitanje. Da li ste
vi postigli to stanje zajedništva s nekim?" Nastao je trenutak tišine, onda se Iša glasno nasmijala. Uma
i Irana su joj se pridružile. "Pravo pitanje", rekla je Iša na posljetku. "Odgovor na njega ukazat će ti
koliko ste posebni. Uma?" Uma se toplo smiješila i kratko pognula glavu kao da se klanja. "Iskusila
sam mnoge darove Boginje. Služila sam je tisućama godina. Ali, nikad nisam prošla kroz postupak
stapanja. Još uvijek sam jedna duša." "I ja", rekla je Irana. "Nikad se nije pojavio nitko za koga bih tako
nešto osjetila. Voljela sam mnoge, iskreno i duboko. Dijelila sam duge i sretne živote s njima, ali i ja
sam samo jedna duša." "To ne znači da su Uma i Irana na neki način manje vrijedne ili zakinute",
objasnila je Iša. "Jednostavno nisu imale prigode za to. Njihova sudbina je drugačija, kao i sudbina
mnogih drugih. I bez stalnog održavanja tog stanja može se doživjeti iskustvo potpunog zajedare Daća
st A.P. /Ce,ze>ie,

ništva. Život ima mnogo lica i nijedno nije bolje ili ljepše od nekog drugog." "A ti, Iša?" upitala je Zora.
"Nisi ništa rekla o sebi." Iša se nasmijala. "Prošla sam kroz proces stapanja. Jednom davno, još prije
moje inkarnacije u Uma-Nethu, pokraj velike rijeke u današnjoj Indiji, rijeke koja je prestala teći prije
mnogo tisuća godina. U menije duša Boginje sastavljena od dvije ljudske duše. Odlučile smo, moja
ljubav i ja, roditi se u jednom tijelu zajedno. Tada još nismo znali prave razloge za to, ali sada ih
znamo. Da nije bilo toga, ne bismo isto tijelo mogli održati tako dugo, tijekom svih tih godina. Ali, sada
je ta zadaća završena. Tijelo koje vidite već je zapravo umrlo. Ja jesam dvoje još neko vrijeme. Ali,
tereta sada više nema; možda nakon ovog odlučimo drugačije." Zora i Dan su zapanjeno slušali Isu.
čak i za njih kao oslobođene, uz svo prisjećanje, Išine riječi su bile šokantne. Ali, zar nije i sve drugo u
svezi ovoga sastanka bilo takvo? Odjednom, oboje su
shvatili da slušaju tajne dostupne samo rijetkim službenicima Boginje. "Postupak stapanja obavljao se
uvijek u posebnim trenucima", nastavila je Iša, "kada su nebeski znakovi povoljni za tako nešto. Tijelo i
duh Boginje, a to je cijeli stvoreni svemir, moraju biti usklađeni s namjerom onih koji provode takav
postupak. Danas je jedan od tih dana. Nakon više od sto dvadeset godina Venera prelazi preko Sunca.
Ponekad je bilo dovoljno da se poklope pun Mjesec i ljetna dugodnevnica, što je svakih osam godina.
Ili se čekao neki drugi povoljan trenutak. Glavni preduvjet je ipak ljubav koja je spremna na sve ne bi li
se podijelila s voljenom osobom. Vaša ljubav je dokazala da je jača od vremena, pa i od zaborava. Ne
sjećam se da li je ikada postojalo dvoje ljudi koji bi za to bili spremniji. Preostaje tek nekoliko manjih
tehničkih pitanja i najvažnije -vaša namjera da to postignete." Zora i Dan su ponovo razmijenili
poglede, kao da u očima onog drugog još jednom traže pristanak. Svaki za sebe nije imao nikakve
sumnje. Njihova želja za zajedništvom bila je toliko jaka da nisu mogli zamisliti nešto drugo osim toga.
A ako ove tri mudre žene, Boginjine svećenice, kažu daje to važno i za njih i za svijet, onda doista nije
bilo mjesta nikakvom oklijevanju. Nije bilo potrebno ništa reći. Nasmiješili su se jedno drugom, a
zatim se okrenuli svojim učiteljicama očekujući daljnje naputke. "Bit ćete jedno", rekla je sada Irana.
"Biti ćete u stalnom stanju potpunog zajedništva koje mi ostali doživljavamo samo tijekom posebnih
rituala te na taj način održavamo sjećanje na našu pravu narav. Iskušavat ćete svijet jedno kroz drugo,
isprepleteni, nudeći iskustva radosti i sebi i drugima. Doživljavat ćete druge ljude kroz osjetila onog
drugog. I ako je naša kultura, ona koju sada zovu kulturom Stare Europe imala dušu, onda je ta duša
upravo to: iskustvo potpunog zajedništva." "Kao i u svim drugim pothvatima," nadovezala se Uma,
"važan je primjer. Kad dvoje ljudi to postignu, ostali lakše slijede. Vi nećete biti običan par, ali ipak. Vaš
primjer će za sobom povući druge. Pokazat ćete im kako se to radi. Bit ćete uz njih. Vodit ćete ih
samim svojim postojanjem." "Ali, pazite, s tim iskustvom dolaze i posebne sposobnosti", upozorila ih
je Iša. "A posebne sposobnosti zahtijevaju posebnu odgovornost. Zbog onoga što ste preživjeli, otvorit
će vam se mnogi putevi koji su drugima zatvoreni. Smrt tijela više ništa neće značiti. Štoviše, moći
ćete uzeti bilo koje tijelo stvoreno snagom vaše ljubavi. Ta ista snaga će vas prenositi s mjesta na
mjesto, kako budete željeli." Nakon tih riječi sve tri su ustale, kao po dogovoru. Zora i Dan su učinili
isto. Bez posebnog upozorenja Irana im je pokazala nekoliko položaja i pokreta tijela. "Plešite tako",
rekla im je. "I vodite ljubav dok plešete." Zatim im je Uma pokazala kako će disati dok plešu. "Budite
jedan dah. Ulazite i izlazite iz tijela zajedno." I na posljetku je Iša, uzevši kipić Boginje i podigavši je do
visine grudi, rekla: "Ona je s vama cijelo vrijeme. Budite i vi uz nju. Mislima, srcem i dušom. Mi ćemo
je sada odnijeti dolje, u dubine Majčine utrobe gdje je i nastala. A vi... vi koji znate stoje ljubav, sada
postanite Ona." I s tim su se riječima tri žene okrenule i nestale u tami špilje. Zora i Dan ostali su sami.
vare Europa Ni sami nisu znali kako su počeli. Nisu razgovarali niti uopće imali potrebu da bilo što
kažu. Sve je bilo tako jasno i razumljivo. Svako iskustvo koje su morali proći na svom putu vodilo ih je
do ovoga mjesta i ovoga trenutka. Još uvijek su treperili od same spoznaje da su jedan pokraj drugog.
Još uvijek je čežnja i strast gorjela u njihovim tijelima. Tri Boginjine službenice nisu im morale davati
posebne motive za ljubav. Ipak, dale su im smjer - tanahnu namjeru koja je promijenila sve. Nakon
prvoga dugog poljupca Zora je izvadila bocu vode iz naprtnjače i ponudila ju Danu. "Ovo je mlijeko
naše Majke. Neka ispuni naša tijela i da nam snagu za ono što želimo učiniti." Dan ju je gledao u oči
dok je pio, a zatim je Zora poljupcima obrisala kapljice vode s njegovih usana. Svukli su se u trenutku,
a zatim međusobno izljubili svaki dio tijela onog drugog. Milovali su se
dok su slijedili jednostavne pokrete koje su im pokazali. Nije im bilo teško ni disati kako im je rečeno.
Jer, to je disanje bilo sasvim u skladu s pokretima i prirodnom željom njihovih tijela. Plesali su blizu
jedno drugom dodirujući se i ljubeći. Bili su oboje iskusni ljubavnici, ali samo zbog prisjećanja. Tijela
koja su sada imali nikada nisu doživjela dodire drugih tijela: ni Dan nikada nije imao ženu niti Zora
muškarca. Ali, nekada, u neko sretnije i čišće vrijeme, oni su znali sve tajne ljubavi. Sada su se
prepustili tome prizivajući prisjećanje, a njihova je strast gorjela na vatri tisućama godina stare čežnje.
Najprije su oživjeli energiju u cijelom tijelu. Svaki je dodir Dan ove ruke slao milijune vatrenih iskri u
svaku stanicu Zorinoga tijela. A njezini su poljupci podizali plimu energije uz njegovu kralježnicu. Još i
prije nego je u plesu, stojeći, Dan ušao u nju, Zora je doživjela nekoliko orgazama rastapajući se u
strujama crvene i plave energije. A i Dan ju je slijedio ne znajući više da li užitak dolazi iz prepona ili iz
cijeloga tijela. Ekstaza ljubavi zahvatila ih je u potpunosti, dok su se uzdasi i krikovi izmjenjivali s
pravilnim disanjem koje ih je podsjećalo na njihovu namjeru. I tada, u trenutku kad su zajedno
doživjeli jedan od vrhunaca, i Zora i Dan osjetili su neobičnu promjenu. Zastali su na trenutak ne bi lije
još bolje osvijestili. Zora je polako dodirnula usnama Danov vrat. A.P./Ceztk "Osjećam usne na svom
vratu", rekla je pomalo zbunjeno. Dan se sagnuo i poljubio njezinu dojku. "A ti meni ljubiš grudi",
prošaptao je tiho prepuštajući se poljupcima koji sada više nisu bili njegovi. Nastavili su se dodirivati i
ljubiti klikćući od oduševljenja zbog te nove dimenzije njihove ljubavi. Kad su postali sigurni da je
njihovo iskustvo stvarno, zastali su gledajući jedno drugom u oči. "Zora", rekao je Dan govoreći
Zorinim usnama. "Dan", potvrdila je Zora govoreći Danovim. "Ljubav", rekli su zajedno ne znajući više
tko se nalazi u kojem tijelu jer to više nije bilo važno. Ljubav, začuli su Njezin glas istodobno i znali su
da su uspjeli. Zora se pretvorila u dan, a dan više nikad neće izgubiti svoju zoru. Izišli su van, na
visoravan i vratili se ispod znakovite stijene s tri ši-ljata izbojka. Umjesto nazubljenih stijena, njihove
su oči sada jasno vidjele kipove Boginje iako su oni bili uništeni vremenom. A vidjeli su i mnogo toga
drugoga što se tada događalo na tome mjestu. Nisu bili sami. Posvuda oko njih, oko kružnih ostataka
starih nastambi, po stijenama koje su se strmo uzdizale prema nebu, a i dalje, na istočnim i južnim
padinama koje su završavale dolje, na visoravni Lassithi, pa čak i na nedostupnim mjestima iza kojih su
vrebale provalije i strmi ponori, ljudi su plesali. Stotine i tisuće njih, neki sami, a neki u parovima i
skupinama kretali su se u sporom ritmu koji kao daje izvirao iz same planine. Posljednje mjesto na
kojem je živjela Boginja bilo je napučeno svjetlošću i glazbom. Zora i Dan su u čudu promatrali sve te
ljude znajući da je nemoguće da su tjelesno ovdje. A opet, njihovim promijenjenim očima činilo se da
jesu. Nasmijali su se poput razigrane djece i pridružili se ljubavnom plesu Boginjine djece. Iznad njih
Venera je ljubila Sunce. Bila je poput malog kruga u donjoj polovini Sunčevog diska, jedva vidljiva čak i
ako bi netko oprezno pogledao u tom smjeru. No, nije bilo važno vidi li netko taj kozmički susret ili ne.
Ljudi koji su ga proslavljali plesom, osjećali su Duša štarc Europe, AP.

ga u svojoj duši. A taj je ples trajao satima prelazeći iz tihe i mirne nježnosti u divlju strastvenost. Zora
i Dan su, poput mnogih drugih oko njih, vodili ljubav dodirom, pokretima i mislima. Kao da prati
njihovu
igru, vrh Karfa je čas bio obasjan suncem, a čas se zamatao u neprozirni bijeli oblak. I upravo tada, kad
je blještavilo Sunca bilo umanjeno bijelom koprenom, Venerin disk na Suncu postajao bi vidljiv. No, to
nije trajalo dugo jer bi gotovo odmah nagli nalet vjetra otjerao oblake i otvorio Karfe blještavim s
visina. činilo se da se sva godišnja doba izmjenjuju toga jutra dok je nebo gorjelo duginim bojama. Ali,
čak i kad bi postalo hladno, drhtaji tijela u plesu nisu bili zbog hladnoće, već zbog strasti. Zora i Dan
našli su se okruženi svima koji su toga dana, svjesno ili ne znajući, usmjerili svoje misli prema boljem
svijetu. Jer, bilo je onih koji su došli namjerno, poput njihovih prijatelja Enoe i Dite, ili skupine
tragatelja koji su na ovaj ili onaj način saznali za važnost toga dana. Bilo je i onih koji su u sebi naslutili
prisjećanje i vođeni unutarnjim osjećajima dopustili čežnji da ih vodi. Plešući među njima, Dan se
prisjetio trenutka kada je, ne tako davno, na obali mora pokraj Šibenika raširio ruke i pozvao sve koji
ga u srcu čuju da dođu. Njegov je poziv bio čin iskrenog uvjerenja, a sada je vidio kako su mnogi na
njega odgovorili. "Došli su", prošaptao je Zori na uho, a ona ga je sretno priljubila, još jednom i još
jednom... Teško je reći kada su Zora i Dan toga dana napustili visoku visoravan Karfa. Ali, otišli su tek
nakon što su u potpunosti shvatili da ni oni, baš kao ni tisuće plesača oko njih, ne moraju sići
planinskom stazom. Na posljetku, na ovo su mjesto došli vođeni snagom ljubavi pa ga nošeni tom
istom snagom mogu i napustiti. Tek su tada, u još jednom naletu oduševljenja, shvatili Išine riječi o
novim putevima koji će se pred njima otvoriti. Doista, sada, kad je duša Stare Europe oživljena,
prepreka više nema. Oni mogu isplesati bilo koju stazu koju požele. A kad je kozmički sastanak Venere
i Sunca završio, plesačice i plesači polako su izblijedjeli i vratili se natrag svojim životima koji od ovoga
trenutka nadalje više neće biti isti. Zora i Dan su također otišli napuštajući posljednje mjesto Boginje i
slijedeći poslanstvo koje će s

radošću ispunjavati. Sredinom poslijepodneva vrh Karfa ostao je na izgled pust. Ali, za one koji su se
prisjetili, za oslobođene, to će mjesto oduvijek biti puno radosti i veselja. Jer, čak i kad su plesači
prestali plesati i probudili se na mjestima gdje su plesali (u svojim domovima, na skrivenim
proplancima, u planinama, pokraj rijeka i na obalama mora), nešto od njih je i dalje ostalo tamo, na
posljednjem mjestu gdje je Boginja živjela i gdje se ponovo rodila. To "nešto", taj trag njihove duše,
ostat će tamo zauvijek plešući svakoga dana, ponovo i ponovo, ne mareći ni za što osim za ljubav koja
ih je spojila.

Epilog Palekastro, Kreta, Grčka, 08.06.2004. Svjetlost ovoga svijeta ila uvala u zaljevu pokraj idiličnog
Palekastra bila je ispunjena glazbom i božanskim plesom. čovjek s trbuščićem stajao je gol na pijesku i
svirao flautu. Ispred njega je plesala djevojka koju su donedavno s poštovanjem zvali Plesačica. Zora je
dala sve od sebe tražeći tanahne svjetlosne niti koje su se zaplele u duši ovoga čovjeka. Rasplitala ih je
plesom, strpljivo i uporno. Dan je neko vrijeme sjedio na stijeni osjećajući svaki njezin pokret. Još
uvijek se navikavao na sve posljedice potpunog pretapanja. Sada su bili jedna duša u dva tijela. Sve
stoje činila ona, i on je osjećao. Sve što je ona vidjela, vidjele su i njegove oči. Zbog toga je začuđeno
svjedočio prepoznavanju koje je u ovom čovjeku vidio kao svjetlo koje se polako budilo. Kad je Zora
zaplesala pred njim, to se svjetlo pojačalo. Svirao je dobro, čak izvrsno, taj neobični čovjek s teretom
na srcu. Ali, vidjelo se odmah da pati pritisnut zaboravom. 'Duša iz staroga svijeta', pomislili su
istodobno. Njegova sličnost s Panom,
starodrevnim pratiteljem Boginje, bila im je znakom da postupaju ispravno. Daš A.P.

Iako to on nije znao, bili su mu potrebni, baš oni. Da su mu pokušali objasniti, zasigurno bi porekao
sve svoje probleme i nasmijao im se u lice. Mnogi skrivaju svoje najdublje strahove i nade duboko u
sebi, a čak i ako ih netko slučajno otkrije, vješto se izvuku kroz smijeh i šalu. Izravan razgovor o nečem
tako neobičnom kao što je prisjećanje u većini slučajeva ne dolazi u obzir. Zato su morali raditi
drugačije. Morali su koristiti ljubav i... ples. Kad je vidio da se čovjek otvara svjetlosti koju je Zora tako
znalački budila u njemu - a vidio je to jasno po erekciji koju nije mogao sakriti -Danje osjetio daje
vrijeme da se i on priključi procesu prisjećanja. Izgleda da je svirač u tom trenutku također osvijestio
svoje približavanje ekstazi jer je njegov ritam postao brži, a on je, prateći ga, počeo skakati po pijesku
oko Zore. Dan se nasmijao glasno osjećajući trnce kako mu se uzdižu uz kralježnicu. Uvala je još uvijek
bila osvijetljena suncem, ali mnogo jači od toga bili su unutarnji bljeskovi. Vrtjeli su se u krugu, svo
troje, nošeni valovima crvene vatre. Njihova su se tijela tresla izložena munjama iz nekih drugih
dimenzija stvarnosti. Zora i Dan su se prepustili svojoj ljubavi dopuštajući da njezin maleni dio dodirne
jednu dušu na putu prisjećanja. Haness Hirsch, flautist iz Beča, do maloprije gubitnik bez svrhe i
smisla, plakao je ležeći na toplome pijesku. Njegova je flauta bila uredno položena u svoj kovčežić iako
se on nije mogao sjetiti kada je to učinio. Zapravo, nije se mogao sjetiti ni kada je prestao svirati i
počeo plesati zajedno s ono dvoje nebeskih bića. Ali, zato se sjećao nečeg drugog: slika i neobičnih
prizora iz nekog drugog vremena; sjećao se ljudi koje je poznavao i volio, svega toga se dobro sjećao.
Nije znao kakvo je to sjećanje ni zašto se pojavilo u njemu, ali bilo je tu, bez ikakve sumnje. I bilo je
njegovo. Preplavilo gaje poput plimnoga vala. A s njim su došli i osjećaji, mnogo njih, pa je Hannes
jednostavno morao plakati. Uspravio se u još uvijek vrućem pijesku gledajući prema zapadu gdje se
Sunce sasvim približilo obzoru. Što se zapravo dogodilo? Najprije se pojavila ona nevjerojatna
plesačica, a on je nastavio svirati I kao da se ništa nije dogodilo. Kao da mu gole djevojke svakoga dana
dolaze pred oči i plešu na njegovu glazbu! A zatim se uzbudio i to gaje uzbuđenje učinilo divljim.
Počeo je skakati i plesati oko nje ne znajući više da li on svira flautu ili flauta svira njega. Počeo se
smijati i plakati istodobno dok je, doista poput Pana s gotovo bolnom erekcijom, poskakivao oko te
božanstvene žene. A njezin je partner također bio tu, lijep i mlad, plešući s njima. Hannes je bio stariji
od njih, mnogo stariji. I mnogo ružniji. Ali, osjećao je da to uopće nije važno. Plesali su goli po plaži
kao da ne znaju gdje su ni tko su; kao da su se vratili tisućama godina unatrag u vrijeme kad je tako
nešto bilo moguće. Na tu je misao Hannes malo zastao kušajući njezin okus, kao da ispituje ne bi li,
možda, mogla biti istinita. Ali, zaključio je da nema nikakve mogućnosti da razumom odredi što mu se
upravo dogodilo. Razum nema ništa s tim, baš ništa. Današnje popodne odvijalo se na mjestu do
kojega razum ne može stići. Shvativši to, Hannes je odlučio da neće analizirati što se to dogodilo i u
kakvu ga je ekstazu dovelo to dvoje mladih. Na trenutak je skliznuo u razmišljanje o anđelima i drugim
čudima, ali je odmah osjetio kako ide u krivom smjeru. Da, oni su bili posebni, ali nisu bili anđeli. Bili
su ljudi baš poput mnogih drugih, ali su postigli nešto što se rijetko viđa. Sjetio se svoje neobične prve
misli
o njima: oni su bili ljubav! Ali, takvu ljubav Hannes nikada nije vidio ni osjetio, pa čak nije ni
pretpostavljao da postoji. Ipak, oni su mu dopustili da, barem za trenutak, sudjeluje u toj ljubavi. Iako
ju nije mogao do kraja pojmiti, znao je daje upravo taj uvid u posebnost njihovog odnosa bio zaslužan
za buđenje sjećanja u njemu. Na posljetku, kad je iscrpljen pao na pijesak jer više nije mogao izdržati
snagu osjećaja, oboje su ga, svaki s jedne strane, zagrlili. Nije stigao ništa reći, a oni su ustali i
nasmiješenih lica krenuli prema moru držeći se za ruke. Hannes je malo podigao glavu ne bi li vidio što
će učiniti, ali zabljesnulo gaje Sunce pa je protrljao oči. Kad ih je opet otvorio, njih više nije bilo. I
sada, što dalje? Hannes je duboko uzdahnuo. Nije znao odgovor na to pitanje. Ali, osjetio je neku
iznenadnu lakoću u grudima. Kao da je netko skinuo teret s njegove duše. Nestalo je zabrinutosti! Nije
mu

više bilo važno što će misliti njegov dirigent; nije mu bilo važno ni što radi njegova bivša ljubavnica, pa
čak ni prijatelji iz jazz-skupine. Neka rade ono što moraju, pomislio je, a ja ću slijediti zov svoga srca.
Te slike, ta sjećanja... Da, Hannes Hirsch je sada znao što mora činiti. Život mu se promijenio u jednom
popodnevu. Sada je znao da svijet može biti drugačiji i da je upravo to bila njegova životna želja:
vidjeti ga ponovo sretnog. Osjetio je unutarnju snagu za djelovanje iako nije točno znao kakvo. Želio je
pomoći drugima, reći im što mu se dogodilo, pokazati im... I tada, u jednom jedinom trenutku
spoznaje, Hannes je shvatio što je bilo tako posebno na to dvoje mladih ljudi. Oni su željeli to isto -
željeli su drugačiji svijet. Ali, za razliku od njega oni su znali i kako će to postići. Ako iskreno i snažno
posegne u sebe i probudi sjećanje u potpunosti, znao je da će i on to saznati, jednom kad dođe
vrijeme. Hannes je ustao i nasmiješio se u smjeru zalazećeg Sunca. Iako su se pojavili i nestali na
neobičan način, dvoje mladih ljubavnika nisu bili s neba, nego sa Zemlje. Ali, njihova Zemlja je ona
prava, istinska i čista Zemlja, kakva bi morala biti za sve ljude. Danas su njemu dopustili da bude
njihov Pan, da im svira dok oni plešu u radosti. Ali, dopustili su mu također da bude i njihov učenik, da
ih u čudu promatra dok raspliću skrivenu tajnu života. Na takav ili neki sasvim drugačiji način oni će
biti uz druge ljude kojima je potrebna poduka u ljubavi. Doći će u pravom trenutku, pozvani ili
nepozvani, ali uvijek točno na vrijeme da pomognu duši koja je spremna na prisjećanje. I dok se
Hannes Hirsch s osmjehom na licu opraštao od "svoje" uvale u zaljevu Palekastro, Zora i Dan su već
hitali na drugo mjesto. Bilo je toliko toga što su morali učiniti, toliko duša koje su morali probuditi.
Mnogi su već predugo čekali na njih pokušavajući se prisjetiti ljubavi koja je poput puta u svjetlost, ali
ne u svjetlost koja dolazi s neba i udaljenih zvijezda, već u stvarnu, istinsku svjetlost ovoga svijeta. KR