Anaksagora (oko 500. g. pr.n.e.

Anaksagora je najduži period svog života proveu u Ateni i za taj period je učinio veliki uticaj na
tadašnje filozofe i naučnike. Njegovo svestrano znanje o meteorologiji, nebeskim pojavama i slično, je
najviše očarao Periklea dok je boravio u Paladinu. Pored toga što je učio Periklea o nebeskim
pojavama on ga je u isto vrijeme i oslobodio straha od istih jer je smatrao da ako čovjek ne poznaje
uzroke određenih stvar ili tajanstvenih pojava onda nema razlog da se boji istih. Naprotiv, čovjek kroz
izučavanje nauke o prirodi se treba osloboditi tog praznovjerstva i ispuniti sebe dobrom nadom.
Anaksagora je smatrao da se bića mijenjaju i da nijedna stvar ne postaje i ne propada, već da se u
prirodi kontinuirano dešava transformacija i reanžiranje elemenata. To reanžiranje elemenata je
okarakterisano sa četiri osnovna korijena (vatra, voda, zrak, zemlja) i svaki od njih je jedinstven po
svojoj ulozi i kvalitetu. Dakle, da bi ovi elementi uopšte imali svoj karakter prvobitno su trebali iz
nečega nasati, jer oni ne mogu da nastaju i nestaju iz ništa, i koliko god dijelili njihovu materiju oni će
opet imati isti princip i ulogu. Anaksagora je smarao da osnovu prvobitnih stvari odnosno ova četiri
elemnta čine sitne čestice koje uvijek zadržavaju svoj prvobitni kvalitet bez obzira na koliko se
fragmenata podijele. Za primjer možemo uzeti bilo koju stvar, recimo zlato – ako rastavimo veći
komad zlata na sitnije komade čestice tog istog zlata opet zadržavaju isti kvalitet jer nisu ograničene
sa trajanjem i postojanjem i princip im je uvijek isti. Anaksagora objašjava ove sitne čestice koristeći
se Aristotelovim terminom homeomerija. Homeomerije se nalaze u svemu i njihov kvalitet je
nepromjenljiv i na neki način one imaju svojstvo bitka. Jedina čista i nepromješana čestica
homeomerije jeste um ili nous. Nous u Anaksagorovoj filozofiji je smatran duhovnim načelom i iako
je imao sva obiježja božanstva, nous nije smatran onosranim niti imanentnim ljudskom mišljenju eć
ljudskoj prirodi kao njena unutrašnja svrha i misao. Nous je smatran kao kosmičko biće i iz tog
principa Anaksagora postavlja svoja učenja o kosmologiji, biologiji i ostalim naukama. Pošto je
homeomerije okarakterisan kao pokretač svemira i svih dešavanja u prirodi, Anaksagora to
objašnjava sa pojavom panspermije – prvobitnih sjemenki od kojih je svijet nastao. Ali da bi svije
uopšte imao neku dinamiku i kretanje, homeomerije se poreću i svojim rotacionim kretanim
raspoređuju se u nejednakoj množini. Tako je postao svijet i čestice su uvijek prisutne u svim stvarima
kao osnovni pokretač svijeta. Neprestano se rastavljaju i spajaju što čini osnovno postojanje prirode.
Anaksagorovo shvatanje kosmosa i samih njegovih principa nije samo vezan za kosmos, već tu se
pojavljuju i shvatanja o duhu kao pokretača homeomerija. Duh mora biti promatran kao posebna
jedinka koja nema nikakvu pomješanost sa drugim materijama. Um je izvor svakog kretanja i rotacije
stvari, prouzrokujući da se stvari lakše kreću prema obimu a teže padaju prema središtu. Iako je
Anaksagora uveo um kao uzrok, neki su smatrali da je on to učinio samo iz razloga što mu nijedan
drugi uzrok ije odgovarao. On nije puno razmatrao mogućnosti drugih uzroka i dao je mehaničko
objašnjenje za svoj uzrok odnosno um. Pošto nije pokazivao interese za religiju i etiku, većina ljudi ga
je smatrala ateistom, i to je jedan od razloga zašto su ga tužili te pogubili na trgu u Atini. Iako nije
smatran za jednog od naprednijih filozofa Anaksimenove škole, ipak je bio značajan kao prvi čovjek
koji je donio filozofiju u Atinu i bio je jedan od onih koji su učestvovali u formiranju Sokrata.