CIP
ISBN: 978-953-7395-57-5
ISBN: 978-953-7395-57-5
Kultovi
mitovi
i vjerovanja
u Zagori
Zbornik radova sa znanstvenog skupa
održanog 14. prosinca 2012. u Unešiću
Urednik
Vicko Kapitanović
Split, 2013.
Izdavači
Kulturni sabor Zagore
Filozofski Fakultet u Splitu – Odsjek za povijest
Veleučilište u Šibeniku
Za izdavače
Nedjeljko Marinov
Marko Trogrlić
Marko Radačić
Lektura
Jadranka Nemeth – Jajić
Marija Barić
Korektura
Jadranka Nemeth – Jajić
UDK
Ivanka Kuić
Likovno oblikovanje
Duje Šilović
Tisak
Predgovor.........................................................................................................5
Stazama vjere i mita kroz Zagoru....................................................................9
Nenad Cambi
Religija Silvana i nimfa u rimskoj Dalmaciji................................................15
Religion of Sylvan and Nymphs in ancient Dalmatia............................................... 39
Toni Brajković i Ante Rendić-Miočević
Nekoliko neobjavljenih kultnih spomenika iz Danila....................................43
Several unpublished cult monuments from Danilo................................................... 62
Ivo Glavaš
Zavjetni žrtvenici iz stanice konzularnih beneficijara u Balinoj Glavici.......63
Le are votive di beneficiarii consularis della stazione di Balina Glavica................ 76
Vinka Bubić
Prikazi na kasnoantičkim svjetiljkama s područja Zagore u Arheološkom
muzeju u Splitu..............................................................................................77
Images on the late antique oil-lamps from Zagora deposited in the Archaeological
Museum in Split......................................................................................................... 88
Juraj i Vitomir Belaj
Tragovi obrednoga organiziranja novoosvojenoga hrvatskog prostora
u ranosrednjovjekovnoj hrvatskoj Dalmaciji.................................................89
Traces of the ritual organisation of newly-conquered croatian territory in the
croatian Dalmatia of the early middle ages............................................................ 106
Željko Demo
Nekoliko misli i opažanja o pogrebnim običajima i pokapanju na groblju
Drinovci-Greblje .........................................................................................109
Some thoughts and observations about the funerary rituals and burials at the
cemetery of Drinovci-Greblje................................................................................. 123
Nediljko Budiša
Tragovi jezičnih i religijskih starina u toponimiji Nevesta i Cere...............125
Traces of linguistic and religious antiquities in the toponymy of Nevest and Cera.174
Lidija Bajuk
Tko je lijepa Mara u hrvatskome usmenom pjesništvu?..............................175
Who Is The Beautiful Mara In Croatian Oral Poetry............................................. 193
8 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori
Marko Dragić
Mitski svijet Zagore u kontekstu europske mitologije.................................195
The mythical world of Zagora in the context of European mythology.................... 227
Luka Šešo
Nadnaravna bića tradicijskih vjerovanja. Zašto još uvijek „postoje“?........229
Supernatural beings in traditional beliefs – why do they still “exist“?................. 245
Jurica Botić i Ivana Odža
Geografski determinizam u pučkim vjerovanjima i tradiciji sela Opora.....247
Geographical determinism in folk beliefs and tradition of the village of Opor...... 263
Mario Katić i Jadran Kale
Praksa obilježavanja mjesta odmaranja s pokojnikom u okolici Unešića...265
The practice of marking resting places with the deceased in the area surrounding
Unešić?................................................................................................................... 276
Višnja Milanović
Duše na kamenu
Pogrebna počivala Ogorja Gornjeg i mirila Starigrada-Paklenice...............277
Souls on stones. Funeral resting places in Ogorje Gornje and mirila in Starigrad -
Paklenica................................................................................................................. 292
Jadranka Garmaz
Zavičajna kulturna i duhovna baština u vjeronauku prema NOK-u ...........293
National, cultural and spiritual heritage in catechism classes according to the
national curriculum framework.............................................................................. 307
Vicko Kapitanović
Zaklinjanja, zapisi i svete moći u pučkoj religioznosti od antike do suvreme-
noga doba.....................................................................................................309
Adjuration, short script prayers and relics from Antiquity to the modern age....... 349
Kazalo Imena i pojmova..............................................................................351
Stazama vjere i mita kroz Zagoru
U takvim prilikama koje su, kad bolje - kad gore, potrajale od Rimljana,
ako ne još i ranije, do XX. stoljeća, sva narodna mudrost skupljala se uz
ognjište, na vjerskim druženjima, u svečanim i tužnim zgodama kao što su
vjenčanja i pokopi, na sajmovima i zajedničkim sijelima, jer ne smije se zabo-
raviti, drva za ogrjev trebalo je štedjeti pa su sijela bila višestruko korisna. Na
njima su se čule svakovrsne priče, dosjetke i pitalice, ali su se štedjela i drva.
Zagora je, zbog te svojevrsne omeđenosti, područje na kojem su kulturne
i znanstvene ustanove imale malen ili gotovo nikakav utjecaj, a i religiozne
ustanove nedovoljan, pa su se zbog toga održala izvorna pučka shvaćanja i
način života. Nematerijalna baština Zagore, danas gotovo na izdisaju, sačuva-
na u ponekom starijem pisanom dokumentu te u običajima i životu žitelja sve
više pada u zaborav i za njezino proučavanje gotovo je potrebna neka vrsta
„arheoloških” iskapanja nematerijalnih spomenika zadržanih u svijesti rijetkih
žitelja. U tim istraživanjima očituje se i religiozna misao koja se razvijala
kroz stoljeća što pokazuju i radovi u ovom zborniku. Da bi se ti radovi bolje
shvatili, potrebno je imati na umu i navedene životne prilike.
Stazama vjere i mita kroz Zagoru 11
U ovom radu bit će riječi samo o jednom veoma važnom, ako ne i najvaž-
nijem vidu u kompleksnom procesu romanizacije rimske Dalmacije, a to je re-
ligijski koji se očituje raznim prežitcima u prvom redu likovnog i epigrafičkog
karaktera. Nema nikakve dvojbe da su pokoreni narodi i prije Rimljana bili na
visokom stupnju svoga religijskog razvitka, ali bez ideosinkrazijskih procesa
teško bi se moglo zamisliti priključivanje indigenih naroda u tokove života i
prihvaćanje svega onoga što se smatralo rimskom civilizacijom i kulturom.
Rimski napori bili su svjesno ili nesvjesno usmjereni u tome pravcu, ali, na-
ravno, utjecaji su se razmjerno sporo širili iz jednostavnog razloga što lokalni
homo religiosus nije lako napuštao svoj sustav i odgovarajuće kultove dok
prilike nisu sazrele. Rimljani su možda i nesvjesno shvaćali da mnoge religije
imaju zajedničko ishodište i da u mnogim aspektima religije čak i složeni
sustavi imaju sličnosti koje se mogu svesti na zajedničku prihvatljivu razinu
s koje je bilo moguće dovesti do njihova međusobnog povezivanja. Rimska
religija nije bila jedinstvena i jednom zavazda zadana pa je lako prihvaćala
druge koje su se razvijale u novom ozračju i sukladno tomu približavale se
16 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori
3 Nema dvojbe da su ilirska božanstva slijedila istu matricu razvoja kao što navodi G.
Wissowa.
4 Plinije, N.h. XXXIV, 45; Tertulijan, Apologeticus Adversus Gentes pro Christianis, 9.
(za Merkura u Galiji); Eumen, Panegyrici latini VI, 21, 7, 22, 1 (za Apolona u Galiji), 22, 10
(za Minervu u Galiji). Za Ceres Africana usp. Tertulijan, Ad uxorem, I 6; Tertulijan, De
exhortationem castitatis, 13; Tertulijan, De pallio, 4; Tertulijan, De testimonio animae
2; Passio SS. Perpetuae et Felicitatis, 18, 4 (za Saturna i Ceres u Africi) itd.
5 Usp. J. Ferguson, The Religions of the Roman Empire, London 1974, 214-220. Taj proces
u Galiji Ferguson naziva interpretatio Celtica.
18 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori
6 R. von Schneider, Über bildlichen Denkmäler Dalmatiens u Bericht über eine Reise in
Dalmatien, (Archäologisch-epigraphisches Mittheilungen aus Österreich-Ungarn IX), 1885.
37-46; D. Rendić-Miočević 1989, 464-506.
7 J. Brunšmid, Inschriften und Münzen der griechischen Städte Dalmatiens, Wien 1898, tab.
VI, 100, 104, 111, 117b, 121, 129 itd.
8 M. Abramić, Antike Kopien griechischer Skulpturen in Dalmatien, u Beiträge zur älteren
europäischen Kulturgeschichte. Festschrift für Rudolf Egger, I, Klagenfurt 1952, 312, tab. IV a,
b.; N. Cambi 2005, 156, sl. 232.
9 D. Rendić-Miočević 1989, 469.
10 D. Rendić-Miočević 1989, 467.
N. Cambi, Religija Silvana i nimfa u rimskoj Dalmaciji 19
11 Natpis je nađen pri uklanjanju kamene gomile koja je pokrivala starokršćansku crkvicu
u Klapavici kod Klisa. F. Bulić, Sterro di una Chiesa antica cristiana del VI sec. nella località
detta Crikvine a Klapavica nel commune censuario di Klis (Clissa), Bd, XXX 1907, 118; ILJug
2003; G. Alföldi, Die Personennamen der römischen Provinz Dalmatien, Heidelberg 1969,
118, 159; D. Rendić-Miočević 1989, 480; M. Šašel Kos, Private Munificence in Salonae under
the Principate, VAHD, 86, 1993, 204, br. 2 te 207; M. Zaninović, Ilirsko pleme Delmati, Šibenik
2007, 205-206.
12 L. Ross Taylor, Augustales, Seviri Augustales, and Seviri: A Chronologal Study,
Transactions and Proceedings of The American Philological Association 45, 1914, 239.
Autorica upućuje na to da se upravo formulacija sevir et aug(ustalis) odnosi na libertinsko
podrijetlo nositelja časti.
20 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori
trsku) određuju Nimfae Fontanae (sl. 6,7). Ikonografski i jedne i druge obično
se drže za ruke ili im se ruke križaju preko prsiju, čime su međusobno tjesnije
povezane (sl. 8), što, bez obzira na koreografijsku inačicu, nedvosmisleno
pokazuje da nimfe plešu. Da je riječ o kolu, pokazuje i to što ponekad prva, a
ponekad još i treća u nizu drže maramu kojom daju ritam (ubrzavanje, odno-
sno usporavanje). Marama je plesni rekvizit i prežitak je iz drevnih vremena u
znatno kasnijoj etnobaštini širih jugoistočno europskih prostora.
Na jednom reljefu iz okolice Klisa Silvan sjedi na hridini i svira siringu,
a nimfe plešu (prva i treća nose marame), dok se međusobno drže slobodnim
i uz tijelo pruženim rukama na Silvanovu svirku (sl. 9).13 To pokazuje da Sil-
van ima svoj krug božanstava kojem sviralom određuje pokret i ritam. Takvi
reljefi prema ikonografskim elementima nude dosta jasnu poruku. Nimfe su
očito subordinirane u toj obitelji i zadužene su za prirodni ciklus voda i šuma,
odnosno vegetacije. Siringa u ruci Silvana i kad ne svira indicija je da on svir-
kom pokreće prirodne sile na rast vegetacije i dotok voda. Silvanova je svirka
očito jednostavna i pastirska.14 Dvije skupine od po tri nimfe ne javljaju se na
prikazima zajedno nego redovito odvojeno, uvijek samo njih tri na broju: i to
jedne Fontanae (sl. 6, 7), a druge Silvanae ili Silvestres (sl. 5). Još je jedna po-
sebnost, a ta je da se nimfe, barem u Dalmaciji, nikad ne prikazuju same (bez
Silvana).15 Jedini poznati primjer na kojem se javljaju dvije skupine (dvije i tri
nimfe) zajedno i to, kako se čini, ali ne i pouzdano sigurno, s različitim atribu-
tima (trska kod lijeve, a stabalce kod desne skupine) reljef je iz Careva Polja
kod Jajca u Bosni (sl. 10).16 Svaku od skupina nimfa toga reljefa odvaja njihov
predvodnik - Silvan u svojoj panolikoj pojavnosti sa siringom i pastirskim
štapom (pedum). Oba Silvana toga reljefa su ikonografski identična (standar-
dni atributi). Ideja o postojanju dva božanska skupa je evidentno postojala u
autohtonoj pučkoj imaginaciji (dva Silvana koji kao dva brata blizanca pred-
vode svoje zasebne nimfe). Tu sasvim rijetku, ali ipak pouzdano zabilježenu
pojavu dviju skupina nimfa sa svojim standardnim atributima i odvojenim,
ali ikonografski identičnim Silvanima, likovno objašnjava spomenuti reljef iz
13
D. Rendić-Miočević 1989, 481-482, LXXXV, 1.
14
Zanimljivu tezu iznio je P. Selem, Quelques indices sur les relations entre les divinités
autochtones et orientales en Dalmatie romaine, u Illyrica antiqua ob honorem Duje Rendić-
Miočević. Radovi s međunarodnog skupa o problemima antičke arheologije, Zagreb 6. – 8. XI.
2003, Zagreb 2005, 425-431. Selem smatra da je veza autohtonih kultova i orijentalnih religija
uspostavljena kozmičkom glazbom.
15 Religions and Cults in Pannonia, 64, br. 33; D. Maršić, Ikonografski tip Nimfa sa
školjkama, VAMZ 3. ser. XXX-XXXI 103-124, sl. 1-7. Nimfe se u Varaždinskim Toplicama
javljaju bez Silvana za razliku od ara lječilišnog karaktera božanstava (Vidasus–Thana u
Topuskom), gdje se nimfe ne spominju, iako u Topuskome također izviru ljekovite vode.
16 Paškvalin, Reljef Silvana i nimfi, GZM, n.s. XIX, 1964, 151; D. Rendić-Miočević 1989,
515-516, tab. LXXXVIII.
N. Cambi, Religija Silvana i nimfa u rimskoj Dalmaciji 21
Careva Polja. Prema reljefu iz Careva Polja nema nikakve razlike u izgledu i
atributima Silvana i nimfa. Dva Silvana i dvije skupine nimfa su srž prirodno-
cikličke religije Silvanova ritma koji slijede nimfe. Reljef iz Careva Polja je
ikonografska potvrda klapavičkog natpisa. Silvan kao bog s pastirskim atri-
butima (pastirski štap, pas, jarac) štiti i razvija stada koja su temeljni element
gospodarskog održavanja života u krševitoj Dalmaciji. Bez vode i vegetacije
ni stada nisu održiva.
Postoji i niz prikaza Silvana i nimfa na kojima potonje nemaju uopće atri-
buta, nego su prikazane kako se drže za ruke (različiti načini zahvata) i plešu
(sl. 7 i 9). Nije moguće odrediti, stoga, kojem od zasebnih krugova pripadaju.
Međutim one bi mogle zastupati oba prirodna ciklusa, jer bi u protivnom bile
diferencirane svojim specifičnim atributima. Stoga sve spomenute ikonograf-
ske i epigrafske karakteristike upućuju na zaokruženi indigeni religijski su-
stav.17
Natpis iz Klapavice unosi u sustav Silvana i nimfa još jednu novu, svaka-
ko zabilježenu, ali još nedovoljno objašnjenu pojavu koja je zabilježila dalj-
nji stupanj diskretne romanizacije. Naime, dvokomponentni Silvanov ciklus
umetnut je pod okrilje vrhovnog rimskog božanstva Jupitera (najboljeg i naj-
većeg). Preko Jupitera postrano djeluju i ostali bogovi rimskog panteona, ali
se u natpisu ne spominju. Tako se indigeni ciklus našao pod „kontrolom“ dr-
žavne religije i romanizacija se nenametljivo provodila. Potvrda je Jupiterove
uloge u Silvanovoj religiji i veoma važan reljef iz Karakašice (blizu Ekvuma)
kod Sinja (Arheološki muzej Franjevačkog samostana u Sinju).18 Na tome re-
ljefu (sl. 11) u sredini se pojavljuju tri nimfe koje se međusobno drže za ruke.
Čini se da krajnja nimfa nadesno u desnoj ruci drži trsku što bi indiciralo da su
posrijedi vodene nimfe. Lijevo je Silvan u svojoj antropomorfno-teriomorfnoj
pojavnosti lako prepoznatljiv. Iako je površina reljefa dosta izlizana, čini se
da Silvan drži siringu. Ostali atributi su izostali zbog gustoće nanizanih figura.
Dakle riječ je o standardnoj ikonografiji i kompoziciji, ali na desnoj strani po-
javljuje se za skupinu neuobičajen ljudski lik koji je nag, nešto viši i snažniji
od drugih. U desnoj ruci drži žezlo. Njegova je kosa duga s „klasičnom“ ana-
stole. Nažalost, nije jasno što je imao u lijevoj ruci, jer je reljef dosta oštećen,
17 J. J. Wilkes, The Illyrians, Oxford and Cambridge (USA), 1996. (sec. ed.), 244-247
navodi da nema naznaka da Iliri imaju jedinstvenu kozmologiju na kojoj zasnivaju svoju
religijsku praksu, za razliku od Kelta, Tračana ili Skita. To je samo djelomično točno s
obzirom na rasparceliranost ilirskih naroda i njihovih religija, ali je očito netočno kad se tiče
srednjodalmatinskih naroda. Ovaj pak rad je pokušaj da se ukaže na to da su Delmati, a možda
i neki drugi susjedni narodi imali svoj razvijeni religijski sustav.
18 D. Rendić-Miočević 1989, tab. LXXX; N. Cambi, Kiparstvo rimske Dalmacije, Split
2005, 46, sl. 53.
22 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori
19 M. Abramić, Nekoliko skulptura antiknih božanstava, VAHD L, 1928.-29. 49 -54, tab.
IV, 1; D. Rendić-Miočević 1989, 494, tab. LXXXV, 2; Z. Gunjača, Reljef Silvana Messora
iz Ridera, VAHD LXX-LXXI, 1968. – 69, (Split 1977.), 177-183, sl. 1, 2; J. Medini, Prilog
poznavanju i tumačenju ikonografije božice Dijane u Iliriku, RFfZ 23 (10), 1983, 20-25, sl. 1;
G. Lipovac Vrkljan - Ž. Miletić, Reljef Dijane iz Ridera, Opuscula Arcaeologica 23-24, 1999.
– 2000, 155-164, sl. 3.
20 Usp. E. Simon 1990. 158-167, sl. 207, 213. Autorica navodi da se s Merkurom javlja cijeli
niz životinja (eine ganze Menagerie), ali ovan je najčešći.
21 M. Abramić 1928.-29, 50.
22 Nažalost dosta fragmentiran i oštećen reljef iz Danila (Katuni) vjerojatno prikazuje istu
kompoziciju, usp. G. Lipovac Vrkljan - Ž. Miletić 1999, 155-164, sl. 1, 2.
N. Cambi, Religija Silvana i nimfa u rimskoj Dalmaciji 23
žanstva koje Rimljani štuju pod istim imenom.23 Jasno je da je indigeni Silvan
primarno šumsko-pastirsko božanstvo, dok je istoimeni rimski bog primarno
udjelitelj blagostanja poljodjelcima i među njima nema nikakve religijske i
ikonografske povezanosti.24 Po svoj prilici primarno delmatska panolika slika
je lokalnog postanja, a ikonografska predodžba je oblikovana pod utjecajem
srodnoga, ali ne i identičnog grčkog Pana koju nije mogla zamijeniti italska.25
Rimsko ime je poništilo indigeno koje se, nažalost, nije sačuvalo. Tek je mo-
guće da je zabilježeno na arama iz Topuskog (Vidasus)26, ali nije isključeno da
se u spoju s Dianom (Thana)27 može pojaviti i neko drugo lokalno božanstvo
čiju bit i ikonografiju ne poznajemo. Thanu nije teško lingvistički povezati s
Dianom, dok su Vidasus i Silvanus teško spojivi.28 Čini se da je kliški natpis
važan zbog još jednog razloga, a taj je da, osim što navodi dvije vrste nimfa
sa svojim Silvanima, jasno pokazuje da se pripadnici Jupiterove zajednice,
dakle i Silvani i nimfe, nazivaju bogovima i boginjama (dei deaque). Dakle
nije riječ o demonima, u Platonovu smislu riječi nižim posrednicima među
ljudima i bogovima, nego su njihova numina božanskog karaktera. To su na-
ravno i nimfe, jer se na njih odnosi ono deaque, koje su po svoj prilici imale
autohtono kolektivno ime koje se nije očuvalo.
U vezi s klapavičkim hramom valja upozoriti na još jedan moment koji
proistječe iz činjenice da je natpis o zdanju nađen u ostatcima samostana i
35 Usp. F. Tassaux, Les dieux augustes en Istrie, u Arheološka istraživanja u Istri, Znanstveni
skup Poreč, 22.-26. rujna 1994, Izdanja Hrvatskoga arheološkog društva 18, Zagreb 1997, 77-
84.
36 Statistika nalaza apsolutno je dominantna na srednjem Jadranu i odgovarajućoj
unutrašnjosti. Usp. R. Matijašić - F. Tassaux, Liber et Silvanus, u „Les cultes polythéistes
dans l’ Adriatique romaine“, Paris-Bordeaux 2000, 81-117, sl. na str. 78. Tablični pregled str.
105-112 (ukupno 89). Međutim, ima barem još desetak što natpisa što reljefa koji tada nisu bili
evidentirani.
37 Matijašić-Tassaux 2000, usp. tablični pregled 103-104 (ukupno 10). Pojava Silvana u
Istri je s jedne strane posljedica utjecaja Italije, a s druge balkanskog prostora. To po svoj prilici
nisu isti Silvani, odnosno bez obzira na ime ne iskazuju isti numen.
38 Matijašić-Tasseuax 2000, 104-105 (ukupno 19). Onaj iz Sonkovića (Liburnija) zapravo
je iz Danila (Rider), tako da je to još jedna potvrda s delmatskog područja. U Liburniji i Japodiji
pojava Silvana je nedvojbeno pristigla iz Dalmacije.
39 J. Medini, Neki aspekti razvoja antičkih religija na području Japoda, u „Arheološka
problematika Like“. Znanstveni skup Otočac 22-24. IX 1974, Split 1975, 87-88.
26 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori
nakon rušenja kuće u Arheološkom muzeju Split).40 Taj lik u hodu prikazan u
profilu je najelegantniji i umjetnički najkvalitetniji Silvanov prikaz u čitavoj
Dalmaciji, ali i znatno šire (sl. 14). S obzirom na kontekst nalaza, dimenzije i
vrsnoću prikaza, reljef je mogao biti kultni lik u nekom Silvanovu svetištu u
zapadnom dijelu grada (blizina amfiteatra). Takvih svetišta u Saloni zasigurno
je bilo mnogo. Kult Silvana u Dioklecijanovoj palači po svoj prilici potvrđuje
i jedan kaseton s njegovom mladolikom rogatom glavom (sl. 15).
Gradnja hramova odnosno svetišta bila je obično određena božanskim
nalogom (ex iussu, ex imperio), koja se dedikandima prenosila po viđenju
(ex visu), u snu (ex somno) ili pak po svojoj vlastitoj volji (voto suscepto).
Božansku objavu odabranici su doživljavali kao stvarnu opomenu koju tre-
ba oživotvoriti. Klapavički natpis spominje obnovu iz temelja hrama (aedes),
koji je bio u derutnom stanju pa se Astica angažirala na obnovi. To je morala
biti čvrsto zidana građevina. Ima još natpisa koji također spominju takve so-
lidno zidane hramove (sl. 16).41 Neki reljefi pokazuju i edikulu u kojoj je bio
lik Silvana.42
Međutim, očito je da su izvorna indigena svetišta bila veoma česta sub
divo u prirodnom ambijentu, gdje je reljef božanstva bio uklesan u liticu, a
neki reljefi pokazuju izgled takvih svetišta u prirodi (stabla, stijene, are, pu-
ževi, životinje).43 Doduše, prikazi na hridinama nisu bili prikladni samo za
Silvana i Dijanu, nego i za neka druga božanstva koja dobro pristaju prirod-
nom pejzažu (Heraklo,44 Mitra45). Svetišta Silvana bila su i u pećinama gdje je
čašćen kao i njegov ikonografski uzor – Pan.46
godina kolege Glavičić, Maršić, Miletić i pisac ovih redaka tragali su za navodnim ostatkom
Silvanovih nogu na škrapama naokolo mitreja, ali potraga je bila neuspješna. Protiv teze o
Silvanovu reljefu govorila bi činjenica da do sada u južnoj Dalmaciji nisu registrirani takvi
reljefi. O tome usp. i prethodnu bilješku.
47 Usp. D. Rendić-Miočević, Neki ikonografski i onomastički aspekti Silvanove kultne
zajednice u Panoniji i Iliriku, u Iliri i antički svijet, Split 1989, 507-522; A. Rendić-Miočević -
M. Šegvić 1998, 9.
28 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori
Kratice
ANRV Aufstieg und Niedergang der römischen Welt
Bd Bullettino di archeologia e storia dalmata
CCL Corpus Christianorum, series Latina
CIL Corpus Inscriptionum Latinarum, Berlin (Inscriptiones Asiae Pro-
vinciarum Graecarum Illyrici Latinae III, Berolini, 1873 – 1902).
GZM Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini
LIMC Lexicon Iconographicum Mythologiae Classicae
Nh Naturalis historia
RFFZ Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru
VAHD Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku (Vjesnik za arheologi-
ju i povijest dalmatinsku)
VAMZ Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu
VHAD Vjesnik Hrvatskoga arheološkog društva, Zagreb
Bibliografija
Abramić, M., Antike Kopien griechischer Skulpturen in Dalmatien, „Beiträge
zur älteren europäischen Kulturgeschichte“. Festschrift für Rudolf
Egger, I, Klagenfurt 1952, 305-326.
Abramić, M., Nekoliko skulptura antiknih božanstava, VAHD, L, 1928.-29.
49-54, tab. IV, 1.
Alföldi, G., Die Hilfstruppen der römischen Provinz Germania Inferior (Epi-
graphische Studien 6), Düsseldorf 1968.
Alföldi, G., Die Personennamen in der römischen Provinz Dalmatia, Heidel-
berg 1969.
Ando, C., Interpretatio Romana, Classical Philology, 100, br. 1, 2005, 41-51.
Birley, E., The Religion of Roman Army, ANRW, 16.2, Berlin-New York
1978, 1527-1529.
Borgeau, R., Recherches sur le dieu Pan (Bibliotheca Helvetica Romana
XVII), Rome 1979.
Brunšmid, J., Inschriften und Münzen der griechischen Städte Dalmatiens,
Wien 1898.
Bulić, F., Iscrizioni inedite, Bd, XIV, 1891, 162, br. 94 (A 1710).
Bulić, F., Sterro di una Chiesa antica cristiana del VI sec. nella località detta
Crikvine a Klapavica nel commune censuario di Klis (Clissa), Bd,
XXX 1907, 101-123.
N. Cambi, Religija Silvana i nimfa u rimskoj Dalmaciji 29
Ilustracije:
Sl. 1. Reljef
Silvana iz
Trogira.
Gradski mu-
zej Trogir
Sl. 4. Silvanov natpis iz Klapavice kod Klisa. Arheološki muzej u Splitu (inv. br. A
3928)
34 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori
Sl. 10. Dva Silvan svaki sa svojom skupinom nimfa, Carevo polje kod Jajca (BiH).
N. Cambi, Religija Silvana i nimfa u rimskoj Dalmaciji 37
Sl. 11. Silvan s Jupitrom (?) i nimfama Karakašica kod Ekvuma, Muzej Franjevačkog
samostana u Sinju
Sl. 12. Silvan Diana, Silvan, Merkur iz Ridera (Danilo Biranj). Arheološki muzej u
Splitu
38 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori
Sl. 13 Silvan iz Peruče kod Klisa, Sl. 14, Silvan, nekoć uzidan u
Arheološki muzej u Splitu kuću Mikelić (Solin), sada u
Arheološkom muzeju u Splitu
Sl. 16. Natpis o gradnji Silvanova hrama (Salona). Arheološki muzej Split
N. Cambi, Religija Silvana i nimfa u rimskoj Dalmaciji 39
Nenad Cambi
Summary
The indigenous peoples of Dalmatia were at a high level of religious deve-
lopment before the Romans came to their territory, though it would be hard to imagine
their Romanization without idiosyncratic processes.
The Romans perhaps unconsciously perceived that all religions, more or less,
have a common Indo-European origin, and that in many aspects even complex systems
have similarities which can be reduced to a common and acceptable level from which
it was possible to achieve mutual connections. Roman religion was not unique, and
set forever as such; therefore, it easily accepted other religions which were developed
in new environments and got closer to Roman systems, and as such, they got further
away from their own sources. When describing one ceremony of the Germanic tribe
Naharvali, Tacitus used the syntagm interpretatio Romana which indicates the simi-
larity of individual deities to Roman religious (not iconographic) essence.
In this work, special attention is given to Sylvan and his community which was
particularly developed in the territory of the Delmatae and related central Dalmatian
peoples, but given the statistics of the monuments, it could be assumed that the
worship spread to some other indigenous Illyrian communities, but never to such an
extent that would overshadow any existing either local, or Roman deities.
For interpretation of the spirit, or the numen of numerous depictions of Sylvan
with Nymphs, one inscription from Klapavica near Klis, currently held in the
Archaeological Museum in Split (inventory no. A 3928) is extremely important, and
it reads:
Exi]mperio Domini Iovis
Op]timi Maximi ivssit sibi aedem
fier]i cvm svo Consentio Deor(um) Dearv[m que
S]ilvestrium Nymphis Fontanis cvm [Sil]vano
Nymphis Silvestrium cvm Silvano Fe[
sc]enia Astice cvm svo pare conivge T(ito)
......] Favsto VI et Avg(ustali) a solo restituit.
The interpretation of the inscription could be that Jupiter also had its forest
community formed by one Sylvan with water nymphs, and another Sylvan with fo-
rest nymphs. Both groups formed the community of forest deities who were a part of
Jupiter’s circle (Consentio deorum dearumque). Jupiter is at the forefront, in addition
to his gods and goddesses, of the group consisting of one Sylvan with water nymphs,
and the other Sylvan with forest nymphs. Sylvan with water nymphs and Sylvan with
40 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori
forest nymphs is a motif known on a number of reliefs. Except in one case, those two
groups would never appear on the same relief. The only one on which these two gro-
ups occur together (two and three nymphs), and, as it seems with different attributes
(reeds in the group on the left, and a small tree in the group on the right), is the relief
from Carevo polje (Emperor’s field) near Jajce in Bosnia. This relief would be the
iconographic confirmation of the Klapavica inscription. Two Sylvans and two groups
of nymphs form the core of natural and cyclical religion of Sylvan’s rhythm followed
by nymphs.
There is a relief found in the vicinity of Klis depicting Sylvan who is sitting on
a cliff playing a panpipe, while nymphs dance to his music (the first and third nymph
hold kerchiefs which are well known dancing requisites) holding each other’s hands
which are laid down next to their bodies. Nymphs are obviously subordinated in that
family, but they are responsible for the natural cycle of waters and woods i.e. vege-
tation. Even when he is not playing, the panpipe in Sylvan’s hand indicates that with
his music he moves forces of nature to stimulate vegetation and water flows. Sylvan’s
music is simple shepherd’s music, but at the same time, it is also cosmic. One more
characteristic feature is that nymphs, at least in Dalmatia, are never depicted alone
(i.e. without Sylvan).
The Klapavica inscription brings a new, and certainly noted, but not yet suffici-
ently explained feature into the system of Sylvan and Nymphs which reflects further
degree of discreet Romanization. Namely, that two-component cycle is inserted un-
der the wing of the supreme Roman god, Jupiter. The confirmation of Jupiter’s role
in Sylvan’s religion may be an extremely important relief from Karakašica (in the
vicinity of Ekvum) near Sinj (currently held in the Archeological Museum of the
Franciscan Monastery in Sinj). The figure depicted on the right, undoubtedly belongs
to a Roman deity presented in the traditional manner, one of those who belongs to
older generations of gods (Jupiter, Pluto, or Neptune). Mercury depicted on the relief
of Sylvan and goddess Diana originating from Danilo, also belongs to Jupiter’s circle,
which is not totally unexpected, although that deity can be “a classic Roman” intruder
in the specific environment where autochthonous cults and the surviving remains of
the Delmatian anthroponomy have been well preserved. It was hard to resist Roman
influences, no matter whether they were spontaneous or deliberate, if there was such
desire at all.
Those to whom Sylvan’s reliefs were dedicated (Sylvan alone, or together with
goddess Diana and nymphs) usually don’t have indigenous names. It seems that the
religious essence of deities was more resilient to Roman assimilation than were the-
ir language, anthroponomy, and theonyms. Although the inscriptions that definitely
prove the participation of an autochthonous ethnic element in Sylvan’s religion are
not frequent, they are sometimes recognizable, but in a high degree of anthroponymic
Romanization.
Statistically and iconographically, Pan-like Sylvan has been rooted on the
territory of the central Illyricum. The original cult was on the territory of Delmatae
and from there it spread into its near or far neighborhoods. Liburnian, Histrian, and
N. Cambi, Religija Silvana i nimfa u rimskoj Dalmaciji 41
Iapodian territories (on the North-West), i.e. the territories of southern Illyrian people,
confirm the breakout of religion from the central part of Roman Dalmatia. A rather
large number of Sylvan reliefs from Salona’s territory confirm that the iconographic
representation of a Pan-like deity developed there. It is possible that such iconography
was realized in contact with Greeks for whom Salona was one of the most important
starting points towards the inland.
Sylvan’s divine essence comprised care for the annual cycle and maintenance
of the economic branches that depended upon his music and the harmonious dancing
of forest and water nymphs. That system fits into general picture of Roman religion
which put indigenous concepts under its supreme authority, though Romanization
was not a one-way, but a two-way process in which the locals themselves also parti-
cipated. If at first Romanization met with resistance, in its later development it was
readily accepted in the local community.
Nekoliko neobjavljenih kultnih spomenika
iz Danila
Uvod
Prigodom revizije kamene spomeničke građe pohranjene u lapidariju Mu-
zeja grada Šibenika evidentirana su tri zanimljiva, do sada neobjavljena spo
menika: dva su ulomci s reljefnim prikazima, dok se jedan odnosi na ulomak
skulpture. Svi oni, po svemu sudeći, potječu iz Danila, antičkog Ridera, loka-
liteta koji je u znanstvenoj i stručnoj javnosti osobito poznat po brojnim natpi-
sima sa sačuvanim imenima domaćega, ilirskog, ili još preciznije delmatskog
podrijetla. Iz istog nalazišta potječu i brojne potvrde o štovanju pojedinih pro-
tagonista službenog rimskog i orijentalnog te domaćeg panteona, istaknutih
božanstava epihorskog podrijetla. Sačuvani su spomenici posvećeni Jupite-
ru, Dijani, Mitri, Velikoj Majci (Magna Mater) i dr., a najbrojnije su ipak
zastupljeni natpisi ili figuralni prikazi posvećeni vodećem ilirskom, poglavito
delmatskom božanstvu Silvanu. Jedan, a možda i dva ulomka, najvjerojatnije
se odnose na prikaze božice Dijane, dok je za jedan spomenik – maleni reljef
sa ženskim poprsjem i muškom glavom prikazanom u profilu – teško defini-
rati o kakvu je tipu spomenika riječ, a postoje dvojbe i u odnosu na moguću
44 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori
Staueta Hermesa–Thota
Prema usmenim navodima u koje nema razloga sumnjati brončana statu-
eta Hermesa (Merkura)–Thota (vis. 6,6 cm, tež. 46 g.) slučajno je pronađena
na području Danila Gornjeg (sl. 1a, 1b). Mjesto nalaza nije precizno utvrđeno,
ali postoje indicije kako je riječ o prostoru između lokve Munjače i poznatog
danilskog lokaliteta Gradine. Statueta je sačuvana gotovo u cijelosti i nedosta-
je joj samo dio potkoljenice desne noge, kao i pretpostavljeno postolje. Boja
bronce prevladavajuća je tamnozelena, uz sporadične natruhe zemljane skra-
me nakupljene u dubljim uleknućima. Hermes –Thot – nazivat ćemo ga tim
imenom jer je tako uvriježeno u znanstveno-stručnoj literaturi – prikazan je u
stojećem položaju, oslonjen na uspravljenu desnu nogu, dok mu je lijeva noga
blago savijena u koljenu i odmaknuta u stranu. Opisani položaj jasno pokazu-
je želju za prikazivanjem lika u karakterističnom položaju kontraposta. Statu-
eta prikazuje mladolika muškarca s naglašenom muskulaturom koja osobito
dolazi do izražaja duž središnje osi tijela, u predjelu torza i nogu, dok su ruke
izvedene nemarnijim postupkom, s nedovoljnom preciznosti u obradi detalja.
U desnoj ruci, blago savijenoj u laktu i ispruženoj u stranu, Hermes – Thot drži
kesu s novcem (maruspium), dok je lijevom obujmio glasnički štap (caduce-
um, kerykeion) isprepleten zmijama pod kojima su prikazana dva krilca. Šake
ruku naziru se vrlo nejasno. Svi elementi torza i nogu vrlo su jasno označeni,
a isto se može kazati i za plastično oblikovane genitalije koje su znatno ošte-
1 Statuetu nam je u svrhu objavljivanja ljubazno ustupila gospođa Dragica Klarić. Kao
mlada učiteljica engleskog jezika ona je tijekom školske godine 1959./60. započela radni vijek
u Osnovnoj školi u Danilu (prije Danilo Gornje), koje je od Šibenika udaljeno 15 kilometara
u pravcu istoka. Tih godina započela su arheološka istraživanja na lokalitetu Bitinj i tom je
prigodom bilo otkriveno znamenito neolitičko naselje eponimne, danilske kulture, a gotovo
istodobno su na lokalitetu Stari šematorij pored crkve sv. Danijela otkriveni ostatci antičkog
i ranokršćanskog sloja rimskog Ridera (Municipium Riditarum). Potrebno je spomenuti i
željeznodobnu Gradinu koja je dio prvotnih funkcija sačuvala sve do vremena velike seobe
naroda početkom srednjega vijeka. Između Gradine i položaja na kojemu se nalazi osnovna
škola (uža lokacija nije utvrđena) jedan od tadašnjih učenika našao je brončanu statuetu te ju
predao učiteljici Dragici Klarić u čijem se posjedu i danas nalazi.
T. Brajković – A. Rendić Miočević, Četiri nova spomenika kulta iz Danila…45
Slika 1a. Brončana statueta Hermesa-Thota, prednja strana (snimio: T. Brajković, 2009.)
Slika 1b. Brončana statueta Hermesa-Thota, stražnja strana (snimio: T. Brajković, 2009.)
46 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori
XXV., XXXV. b, LXXI. a; Kovač & Koščević 2003: 28-29, 61, kat. br. 148;
A. Rendić-Miočević 2009: 216-217, sl. 2, T. 1: c, d; 218, sl. 3, T. 2: a, b; Abra-
mić & Colnago 2011 (1909): 240-241, sl. 13; Selem & Vilogorac Brčić 2012:
br. 21 i 22, 32-33). Sačuvani primjerci s likom Hermesa – Thota, s iznimkom
primjerka iz Osijeka (Selem 1997, 144, T LXXI, sl. 9.4), međusobno se iko-
nografski gotovo ne razlikuju, a među njima nema niti značajnih tipoloških
razlika. Sačuvane statuete, uključujući i primjerak iz Danila, nadahnute su
helenističkim uzorima: masivno su lijevane tehnikom lijevanja u kalupu, da bi
zatim, ovisno o želji i platežnoj moći naručitelja, u većoj ili manjoj mjeri bile
dorađivane. Čini se da statueta iz Danila nije bila u znatnijoj mjeri naknadno
dorađivana, a pojedini karakteristični detalji slabije se razabiru i zbog jasno
uočljivih površinskih oštećenja.2
Danilska statueta Hermesa – Thota, kao i drugi slični prikazi tog božan-
stva, sadrži ikonografske elemente koji podjednako karakteriziraju grčkog
Hermesa, odnosno rimskog Merkura, kao i egipatskog Thota. Merkur pripa-
da najpopularnijim božanstvima rimskoga panteona, a osobito je bio štovan
kao božanstvo trgovine te je s takvim obilježjima bio najčešće prikazivan.
Njegovo ime izvedenica je riječi merx (nadnica, naknada), odnosno mercor
(kupovati, trgovati). Već u 5. st. pr. Kr. Merkur je identificiran s grčkim Her-
mesom, Zeusovim sinom, glasnikom bogova i sprovodnikom ljudskih duša
u podzemni svijet. Smatran je i zaštitnikom mladeži i trgovaca, pronalazača
i putnika, kao i varalica i kockara. Njegovu okretnost i hitrost simboliziraju
krilca koja se pojavljuju ili na obući (pedila) ili na šeširu široka oboda. Od 4.
st. pr. Kr. rimski Merkur prikazivan je u liku mladića koji u desnici drži kesu s
novcem (marsupium), dok na lijevoj ruci ima prislonjen glasnički štap ovijen
zmijama (kerykeion, caduceum). Egipatski Thot, s kojim je Hermes – Mer-
kur sinkretistički bio povezan, pripadao je najstarijim staroegipatskim božan-
stvima. U teologiji faraonskog Egipta povezivan je s Izidom te prikazivan s
ibisovom glavom. Od egipatskih božanstava upravo je Thot na najizravniji
način asimiliran s grčkim Hermesom (Selem 1980: 65). U helenističko doba
kao sinkretizirano božanstvo počinje se pojavljivati s nazivom Hermes Tri-
smegistos („triput velik“) (Rendić-Miočević 2009: 218). Prema jednom mitu
o postanku Thot je stvoritelj prvih ljudskih zajednica kojima je prenio sva
znanja i umijeća, zabilježena u 42 knjige („hermetički tekstovi“). Smatran je
božanstvom mudrosti i čarobnjaštva, a vjerovalo se također da je uspio oži-
2
Na području na kojemu je statueta najvjerojatnije nađena nalazi se lokva Munjača. U
njezinu ogradnom zidu, kao i u bližoj okolici, otkriven je niz rimskih nadgrobnih spomenika
od kojih su neki (CIL III: 2777, 2779, 2780, 2783, 2784, 2791) iznimno važni za poznavanje
ilirske i poglavito delmatske onomastike. Među natpisima je i poznati epigrafski spomenik koji
spominje delmatskog plemenskog prvaka (princeps Delmatarum, CIL III 2776).
T. Brajković – A. Rendić Miočević, Četiri nova spomenika kulta iz Danila…47
2 3
na lucerni iz Murtera (Brajković 2008: 65, 223, kat. 137), brončanu statuetu
iz Vinkovaca (Iskra-Janošić 2001: 33 – 37) i niz njima sličnih prikaza. Drugi
primjeri toga tipa (TIP I)5 čini se da imaju manje naglašen pokret.6 Prigoda
je, međutim, podsjetiti na poznati reljefni prikaz Dijane, Silvana i Merkura iz
splitskoga Arheološkog muzeja, za koji je u ranijoj literaturi bilo pretpostav-
ljeno da potječe iz Narone, ali je naknadno utvrđeno da je mjesto nalaza tog,
u ikonografskom pogledu, jedinstvenog spomenika lokalitet Biranj u Danilu
(Abramić, 1928-29: 49-52, T. IV, sl. 1; isti: 1952, str. 9; Rendić-Miočević,
D. 1955: 32-33, T. III, sl. 3; isti: 1989: 494-496, T. LXXXV, sl. 2; Rendić-
Miočević, A. 1984: 121 (bilješka 9), T. I, sl. 2; Gunjača 1977 (1968-1969):
183-184, bilj. 31; 494-495, T. LXXXV, sl. 2; Lipovac-Vrkljan & Miletić 2000:
159-161, sl. 3; Cambi 2005: 44, 46-47, sl. 54). Navedeni reljef, poput reljefa iz
Belluna (Lipovac-Vrkljan & Miletić 2000: 159), prikazuje Dijanu (Artemidu)
u trenutku svladavanja oborenog jelena (košute). Onemoćalu životinju Dija-
na, naime, čvrsto drži rukama za rogove, a lijevom nogom koja je savijena
u koljenu dodatno ju pritišće težinom tijela. Riječ je o tipu koji je u stručnoj
literaturi nedovoljno precizno bio označavan tipom tzv. Artemide elafabole,
odnosno Artemide koja lovi jelena (kušutu), premda je očito da bi ga isprav-
nije bilo nazivati tipom Artemide elafoktone (od grčkih riječi elafos i kteino),
odnosno Artemide koja ubija jelena (košutu): poput Mitre koji nožem ubija
bika i Dijana, držeći ju rukama za rogove, trudi se dokrajčiti životinju koja joj
se bezuspješno opire. Prethodno opisani danilski ulomak, koji se vjerojatno
odnosi na detalj Dijanina lika, moguće je usporediti s njezinim prikazom na
reljefu zajedno sa Silvanom i Merkurom, ali nema bitnih razlika niti u odnosu
na predstave Mitre koji ubija bika (Mitra taurokton), što dodatno potkrjepljuje
i detalj odjeće, Mitrine kratke naborane haljine.
Na osnovi oskudno sačuvanih detalja prepoznatljivih na sačuvanom
ulomku stoga je teško sa sigurnošću zaključiti da se on odnosi na prikaz Dija-
ne, a slične dvojbe pojavljuju se i u odnosu na tip koji je prikazan. Nije, dakle,
isključeno da je riječ i o prikazu Mitre tauroktona, što je moguće očekivati
5
Medini 1984: 17-25.
6
Votivni reljefi Dijane: reljefi iz Županjca – Karaule (Patsch 1904: 341, 342; Rendić-
Miočević 1989: 492, 493, T. LXXVI, sl. 1), iz Bitelića kod Sinja (Rendić-Miočević 2006: 133
– 143, sl. 1), iz Prološca kod Imotskog (Rendić-Miočević 1967: 344-345, 352, T. I; Lipovac-
Vrkljan & Miletić 2000: 161, bilj. 4, 14; Miličević Bradač 2005: 261-262, sl. 6; Cambi 2005:
109-111, sl. 160), kao i iz Livanjskog polja (Rendić-Miočević 1955: 34-35, T. IV, sl. 3; isti
1989: T. LXXVI, sl. 1, 2; Lipovac-Vrkljan & Miletić 2000: 161, bilj. 14). Usp. također reljefe
Dijane i Silvana iz Čitluka (Rendić-Miočević 1955: 31, T. I, sl. 2; Lipovac-Vrkljan & Miletić
2000: 161, bilj. 14; Cambi 2005: 124, sl. 186), iz Glamočkog polja – Halapič Graca (Rendić-
Miočević 1955: 31, T. I, sl. 4; Lipovac-Vrkljan & Miletić 2000: 161, bilj. 14), kao i Dijanine
skulpture iz Podstrane (Lipovac-Vrkljan & Miletić 2000: 161, bilj. 14) i Kampora na Rabu
(Glavičić 1998: 33-41, T I - II; Lipovac-Vrkljan & Miletić 2000: 161, bilj. 14).
T. Brajković – A. Rendić Miočević, Četiri nova spomenika kulta iz Danila…51
na danilskom području s
obzirom da su spomenici
obaju spomenutih božan-
stava, u tom kraju pret-
hodno bili evidentirani.
Činjenica je, međutim,
da su spomenici posve-
ćeni Dijani, samoj ili u
društvu s drugim božan-
stvima, zastupljeni u ve-
ćem broju. Na riditskom
području najbrojnije su
potvrde štovanja Silva-
na, samoga ili u društvu s Slika 4. Ulomak reljefa Amora i Psihe
drugim božanstvima (po- (snimio: T. Brajković, 2009.)
glavito nimfama), a njega slijede spomenici posvećeni Jupiteru i potom Dija-
ni.7 Uzevši u obzir sve što je prethodno navedeno, kao i relevantne statističke
podatke, čini se logičnom pretpostavka kako se analizirani ulomak odnosi na
Dijanu prikazanu kao lovkinju, odnosno u trenutku vađenja strjelice iz tobolca
ili odapinjanja strjelice iz luka što ga je čvrsto držala u rukama.
Kvaliteta oblikovanja sačuvanog ulomka, kao i materijal od kojega je
spomenik bio načinjen (mramor), sugeriraju da je, po svemu sudeći, riječ o
istoj radionici u kojoj je nastao i dio reljefa s prikazom Amora i Psihe (sl. 4),
sačuvan na ulomku sarkofaga koji je također podrijetlom iz Danila (Pedišić
2000: 47; Brajković 2008: 65, sl. 12, 215, kat. 121). Štoviše, iz iste radionice
vjerojatno potječe i dio skulpture o kojoj će više riječi biti u nastavku ovog
rada. Na osnovi stilskih osobina te analogija koje, doduše, u tom kraju nisu
odviše brojne, čini se da bi analizirani danilski ulomak trebalo okvirno datirati
u 2. st. ili u prvu polovicu 3. stoljeća.
odnosi se, međutim, na inventarni broj, nego, po svemu sudeći, na godinu pronalaska
spomenika. Budući da ranije nije bio inventiran, nisu poznate pobliže okolnosti o
kontekstu nalaza.
T. Brajković – A. Rendić Miočević, Četiri nova spomenika kulta iz Danila…53
5 6
7 8
Muzej dospio 1949. god., nakon što je kao građevni materijal prethodno bio
uzidan u pojatu (štalu) na danilskom lokalitetu Katuni, poznatom nalazištu za-
nimljivih antičkih spomenika, među kojima je i ulomak mramorne skulpture o
kojemu je prethodno bilo riječi.
U gornjem dijelu ulomka prikazano je žensko poprsje, dok je na manjem
dijelu ulomka, uz njegov desni rub, prikazan prednji dio muške glave. Za ra-
zliku od poprsja koje je prikazano en face, prikaz muške glave je u profilu, lica
usmjerenog prema poprsju. Izbočeni dijelovi lica, osobito nos, dodiruju du-
gačke pramenove ženske kose koji padaju uz lijevi obraz. Potrebno je također
naglasiti da je gornji dio ulomka s figuralnim prikazom jednostavnom vodo-
ravnom profilacijom razgraničen od natpisnog polja u donjem dijelu ulomka.
Navedena kompozicijska shema nalikuje spomenicima nadgrobnog karaktera,
poglavito stelama. Pažljivijom analizom koja uključuje i pretpostavljene do-
pune reljefnog prikaza na sačuvanom ulomku, kao i na osnovi teško čitlji-
vih tragova slova urezanih na natpisnom polju, a uzimajući također u obzir i
malene dimenzije sačuvanog ulomka, ipak smo se priklonili mišljenju da je
riječ o votivnom spomeniku i da je manje vjerojatno da bi spomenik mogao
biti nadgrobnog karaktera. To ipak ne mora značiti da su isključene i druge
mogućnosti njegova determiniranja.
Veći dio reljefnog prikaza na sačuvanom ulomku – o tome je i prethodno
bilo riječi – odnosi se na žensko poprsje prikazao en face. Veći je problem
o kakvu ili čijem poprsju je riječ te u kolikoj su mjeri oštećenja utjecala na
izvorno stanje spomenika. Gotovo je sigurno da nedostaju pojedini dijelovi
spomenika, što donekle nagovještavaju upravo oštećenja najuočljivija uz lije-
vi rub ulomka. Na tom mjestu čini se da je moguće pretpostaviti nastavak sa-
čuvanog reljefnog prikaza, kao i pripadajućeg dijela natpisa. Teško je nagađati
o mogućem sadržaju dijelova za koje pretpostavljamo da nedostaju, odnosno
da su odlomljeni, ali nema dvojbe da je spomenik u znatnoj mjeri preobliko-
van i da je bio prilagođen potrebama ugrađivanja u zid prethodno spominjane
štale. Moguće je također pretpostaviti da tom prigodom nisu bili otklesani
smo rubni dijelovi ulomka, nego i veći dijelovi spomenika koji nisu sačuvani.
Sličnih, doduše manjih intervencija, bilo je i na suprotnoj, desnoj strani ulom-
ka te u njegovim donjim dijelovima, na natpisnom polju. Zanimljivo je svratiti
pozornost i na činjenicu da su po sredini ulomka i u njegovu gornjem dijelu
mjestimice vidljivi tragovi oksidacije željeza, što govori u prilog sekundarnoj
upotrebi, a možda i o njegovu višekratnom korištenju u različite svrhe, kao
pogodnog građevnog materijala.
Nagađajući o mogućem izvornom izgledu spomenika, čini se da je mo-
guće pretpostaviti da je bilo prikazano još nekoliko poprsja sličnih onomu
sačuvanom na ulomku. Sudeći prema sačuvanom poprsju, žena je bila odje-
T. Brajković – A. Rendić Miočević, Četiri nova spomenika kulta iz Danila…55
9 Girardi Jurkić 2005: 222-224, 3. 12. 1; 3. 12. 2.; Girardi-Jurkić 2005 b, 193, fig. 3, 4.
T. Brajković – A. Rendić Miočević, Četiri nova spomenika kulta iz Danila…57
sličnosti su očite i takvi reljefi mogli su biti predloškom, ili barem inspiraci-
jom, oblikovatelju danilskog reljefa. Najbitnije je, međutim, da je u domaćoj
kultnoj reljefnoj plastici sadržaj danilskog reljefa, na neki način, jedinstven te
da slični prikazi, a sukladno tomu i bliske analogije, prema evidenciji kojom
raspolažemo, nisu registrirane. To, dakako, otežava i precizno determiniranje
sadržaja prikazanih na ulomku, iz čega je moguće zaključiti da pretpostavku
o Panovu maskeronu i nimfama ipak treba promatrati sa stanovitim oprezom.
Uz sve navedene dvojbe povezane s determiniranjem prikazanog sadrža-
ja, odnosno identificiranjem prikazanih likova, natpis bi trebao biti elemen-
tom koji bi omogućio otklanjanje svih nedoumica i kontroverzija. Ovaj put
to nažalost nije slučaj i natpis ne može u tomu pomoći. On je sačuvan u vrlo
skromnim tragovima, nedovoljnim da bi ga bilo moguće cjelovito pročitati i
na zadovoljavajući način interpretirati. Upitnim se čini čak i broj redaka na
natpisnom polju, jer je teško biti siguran je li natpis sadržavao samo jedan
redak ili ih je možda bilo više. Nije, također, poznato jesu li dijelovi natpisa
bili raspoređeni i na otučenim rubnim dijelovima spomenika, što je na sličnim
spomenicima nerijetko bio slučaj. Na natpisnom polju sa sigurnošću je mo-
guće identificirati nekoliko slova, ali njih je teško povezati u smislenu cjelinu.
Premda slovo M, koje se jasno može pročitati i posljednje je u nizu čitljivih
slova, u prvom retku ispod profilacije koja dijeli natpisno polje od figuralnog
prikaza, ipak se čini da ne može biti govora o posljednjem slovu zavjetne
formule VSLM, što je logično pomisliti i što se i nama učinilo na prvi pogled.
Ispred slova M, unatoč oštećenju koje je nastalo upravo na tom mjestu, gotovo
sigurno je bilo urezano slovo Y, što bi moglo sugerirati kombinaciju slova YM.
U tom slučaju u nastavku bi trebalo očekivati nekoliko slova koja bi trebalo
uklopiti u posvetnu formulu nimfama (NYMPHIS?), napisanom u punom ili
u skraćenom obliku. Ispred bi u tom slučaju bliža od dviju okomitih linija
trebala pripadati slovu N, dok je za sljedeću sačuvanu sličnu liniju moguće
pretpostaviti da je pripadala slovu riječi koja nije poznata, ali bi mogla pripa-
dati jednom od slova veznika ET. U takvim proizvoljnim nagađanjima trebalo
bi pretpostaviti da je bilo naznačeno i ime lika kojemu su nimfe pridružene,
odnosno naziva maskerona prikazanog s desne strane reljefa. Također bi tre-
balo pretpostaviti da se u nastavku, u sljedećem retku, nalazila i uobičajena
zavjetna formula VSLM, a možda i ime zavjetodavca. Mnogo toga je, među-
tim, u sferi nagađanja pa se može očekivati da će zanimljiv danilski spomenik
u budućnosti potaknuti i drugačija razmišljanja s ciljem traženja odgovora na
mnoga otvorena pitanja.
Na osnovi iznesenih pretpostavaka i zaključaka čini se da bi reljef, odno-
sno sačuvani ulomak, trebalo približno datirati u vrijeme prijelaza iz 2. u 3.
stoljeće.
58 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori
Kratice / Abbreviations
ARR Arheološki radovi i rasprave, Zagreb
CBI Centar za balkanološka ispitivanja, Sarajevo
CIL Corpus Inscriptionum Latinarum, Berlin (Inscriptiones Asiae
Provinciarum Graecarum Illyrici Latinae III, Berolini, 1873 –
1902).
GZMBiH Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, Sarajevo
HA Histria Antiqua
LIMC Lexicon Iconographicum Mythologiae Classicae
OA Opuscula Archaeologica
VAHD (VASP) Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku (Vjesnik za arhe-
ologiju i povijest dalmatinsku), Split
VHAD Vjesnik Hrvatskoga arheološkog društva, Zagreb
Literatura / Bibliography
Abramić 1929: M. Abramić, Nekoliko skulptura antiknih božanstava, VAHD,
50, Split, 1929, 49-55.
Abramić 1952: M. Abramić, Antike Kopien griechischer Skulpturen in Dal-
matien, Beiträge zur älteren eurpäischen Kulturgeschichte, Bd. I
(Festschrift für Rudolf Egger), Klagenfurt 1952, 303-326.
Abramić & Colnago 2011 (1909): M. Abramić & A. Colnago, Istraživanja u
sjevernoj Dalmaciji, Asseria 9, Zadar, 2011, 221-244.
Apio-Giunio 2005: K. Apio-Giunio, Religion and myth on monuments from
Zadar and surrounding in the Archaeological museum in Zadar, Akti
VIII. međunarodnog kolokvija o problemima rimskog provincijal-
nog umjetničkog stvaralaštva, Zagreb 5.-8. V. 2003. (Religija i mit
kao poticaj rimskoj kamenoj plastici), Zagreb, 2005, 213-222.
Brajković 2008: T. Brajković, Antika, u: E. Podrug, T. Brajković & Ž. Krn-
čević, Arheološki tragovi kultova i religija na šibenskom području,
katalog izložbe, Šibenik, 2008, 53-89, 191-228.
Brunšmid 1914: J. Brunšmid, Antikni figuralni bronsani predmeti u Hrvat-
skom narodnom muzeju u Zagrebu, VHAD XIII, Zagreb, 1914, 207-
268.
Cambi 1971 (1963 – 1965): N. Cambi, Nove potvrde egipatskih kultova u an-
tičkoj provinciji Dalmaciji (Nouvelles confirmations de cultes égyp-
tiens dans l’antique province de Dalmatie), VAHD LXV – LXVII,
Split, 1971, 85-112.
T. Brajković – A. Rendić Miočević, Četiri nova spomenika kulta iz Danila…59
Summary
During the revision of the monumental material in the lapidarium of the Šibenik
City Museum, three very interesting unpublished stone monuments, two reliefs and
one sculpture fragment were recorded. They all come from Danilo, the Roman Rider
(Municipium Riditarum) - a site where among the monuments dedicated to Jupiter,
Diana, Mithras and Magna Mater, there is ample evidence which confirm the worship-
ping of Silvanus. One of these monuments is probably related to the image of Diana,
while other attributions are not defined with certainty. A small relief monument with
two carved figures seems to be particularly interesting, as well as a bronze statuette
of Hermes-Thot, which as the only item of that deity so far, sheds new light on the
cult of those inhabitants and enriches the picture of religious life of the Roman Rider
(Municipium Riditarum).
Zavjetni žrtvenici iz stanice konzularnih
beneficijara u Balinoj Glavici
1 Općenito o Magnumu: J. Alačević, 1878, 90-92; G. Alföldy, 1968, col. 931; I. Glavaš,
2010, 45-47.
2 M. Zaninović, 1996b, 266-267; Ž. Miletić, 2007, 189; I. Glavaš, 2012, 93.
3 Ž. Miletić, 2006, 130; Ž. Miletić, 2007, 192.
4 J. Wilkes, 1969, 143; M. Zaninović, 1996a, 212-213; M. Sanader, 2002, 127-128; 18-21;
M. Zaninović, 2010, 18-21; I. Glavaš – Ž. Miletić – J. Zaninović, 2010, 71-74.
64 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori
5
D(is) [M(anibus)] / M(arci) Aur(eli) M(arci) f(ili) Luc[ani] / dec(urionis) mun(icipii)
Magn[i] / IIviri i(ure) [d(icundo)] / [------] (CIL III, 6565 = 9798 = 143162). O municipalitetu
Magnuma G. Alföldy, 1968, col. 931-932; novije: I. Glavaš, 2012, 93-103.
6 I. Glavaš, 2010, 47.
7 Vidi o tome: I. Glavaš, 2010, 47-48.
I. Glavaš, Zavjetni žrtvenici konzuranih beneficiara u Balinoj Glavici 65
proc(uratoris) Aug(usti) / v(otum) s(olvit) l(ibens) m(erito). (CIL III, 5179 = CBFIR 222)
30 J. Wilkes, 1969, 123-124; E. Schallmayer, 1989, 403; M. Zaninović, 2007, 182-183; I.
Glavaš, 2010, 49.
31 CIL III, 9790 = CBFIR 438.
32 CIL III, 14956 = CBFIR 432.
33 CIL III, 14957 = CBFIR 433.
34 CIL III, 14959 = CBFIR 434.
35 CIL III 14960 = CBFIR 435.
36 CIL III 14961 = CBFIR 436.
37 CIL III 14962 = CBFIR 437.
38 CIL III, 14955.
I. Glavaš, Zavjetni žrtvenici konzuranih beneficiara u Balinoj Glavici 69
48 CBFIR 377.
49 J. Ott, 1995, 107.
50 CIL III, 3903 = CBFIR 347. Sličan je natpis iz Halapića (municipium Salvium) u provinciji
Dalmaciji gdje zavjetni žrtvenik zajedno sa svojim sinom postavlja konzularni beneficijar
Caius Iulius Rogatus: I(ovi) O(ptimo) M(aximo) / C(aius) Iul(ius) Roga/tus be(neficiarius)
co(n)s(ularis) / leg(ionis) XI Clau(diae) vet(eteranus) / C(aius) Iul(ius) Rogatus / iunior / v(oto)
liben(tes) p(osuerunt). (CIL III, 9862 = 13231 = CBFIR 443)
51 CIL III, 14959 = CBFIR 434.
52 Za Karakalino imenovanje vidi: R. Cagnat, 1898, 196.
I. Glavaš, Zavjetni žrtvenici konzuranih beneficiara u Balinoj Glavici 71
53 CIL III, 14960 = CBFIR 435, CIL III, 14961 = CBFIR 436, CIL III, 14962 = CBFIR 437.
54 CIL III, 14957 = CBFIR 433.
55 CIL III, 14956 = CBFIR 432.
56 G. ALFÖLDY, 1969, 53.
57 Vidi arhitekturu kompleksa stanice konzularnih beneficijara u Sirmiju kod: M. Jeremić,
2006, 170-173.
58 Za pozicije stanice konzularnih beneficijara u Gornjoj Germaniji vidi: E. Schallmayer,
1994, 161-191. Poziciju stanice u Donjoj Panoniji u Sirmiju vidi kod: M. Jeremić, 2006, 168
i 170.
59 F. Radić, 1898, 55.
60 L. Marun, 1998, 91.
72 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori
Zaključak
Na krajnjem jugoistočnom rubu Petrovog polja u današnjoj Balinoj gla-
vici na strateškom cestovnom pravcu Akvileja – Dirahij nalazio se neistra-
ženi municipij Magnum. Na tom prostoru nakon odlaska rimskih legijskih
postrojba tijekom 2. stoljeća postavljena je stanica konzularnih beneficijara.
U stanici u Magnumu ukupno je pronađeno sedam zavjetnih žrtvenika kon-
zularnih beneficijara koji su bili pripadnici legija XI. Claudia i XIIII. Gemina
I. Glavaš, Zavjetni žrtvenici konzuranih beneficiara u Balinoj Glavici 73
Kratice
CBFIR - E. Schallmayer, K. Eibl, J. Ott, G. Preuss, E. Witkopf, Der römis-
che Weihebezirk von Osterburken I. Corpus der griechischen und
lateinischen Beneficiarier Inschriften des Römischen Reiches, Stutt-
gart, 1990.
CIL - Corpus Inscriptionum Latinarum, Berlin
ILJug - Inscriptiones Latinae quae in Iugoslavia inter annos MCMII et
MCMLXX repertae et editae sunt, Ljubljana
PWRE - Paulys Realencyclopädie der classischen Altertumswissenschaft
Izvori
Plin. N. H. - C. Plinius Secundus, Naturalis historiae, Libri XXXVII, Lipsiae
1906.
Literatura
Alföldy, G., 1968. - Magnum, PWRE, Supplement Band XI, Sttuttgart, col.
931-932.
Alföldy, G., 1969. – Die Personennamen in der römischen Provinz Dalmatia,
Heidelberg.
Alföldy, G., 1974. – Noricum, London.
bojanovski, I., 1974. - Dolabelin sistem cesta u rimskoj provinciji Dalmaciji,
Sarajevo.
Cagnat, R., 1898. – Cours d´Épigraphie Latine, Paris.
Dise, R. L., 1995. – A Reassessment of the Function of Beneficiarii Consularis,
The Ancient History Bulletin, 9/2, Rome, 72-85.
Dise, R. L. 1996. - The Beneficiarii Procuratoris of Celeia and the Deve-
lopment of the Statio Network, Zeitschrift für Papyrologie und Epi-
graphik, 113, Bonn, 286–292.
Dise, R. L., 1997. - Variation in Roman Administrative Practice: the Assi-
gnments of Beneficiarii Consularis, Zeitschrift für Papyrologie und
Epigraphik, 116, Bonn, 284–299.
74 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori
Sanader, M., 2002. – Tilurium, Burnum, Bigeste. Prilog pitanju datacije del-
matskog limesa, Arheološke studije i ogledi, Zagreb, 120-128.
Schallmayer, E., 1989. – Zur Herkunft und Funktion der Beneficiarier, Ro-
man Frontier Studies, XV, Exeter, 400-406.
Schallmayer, E., 1994. - Die Beneficiarier in Obergermanien, Der römische
Weihebezirk von Osterburken II, Kolloquium 1990 und paläobota-
nische-osteologische Untersuchungen, Stuttgart, 161-191.
Wilkes, J. J., 1969. - Dalmatia, London.
Zaninović, M., 1996a. - Rimska vojska u razvitku antike na našoj obali, Od
Helena do Hrvata, Zagreb, 209-220.
Zaninović, M., 1996b. - Prata legionis u Kosovom polju kraj Knina s osvrtom
na teritorij Tilurija, Od Helena do Hrvata, Zagreb, 259-271.
Zaninović, M., 2007. - Beneficiarii consularis na području Delmata, Prilozi
instituta za arheologiju, 24, Zagreb, 181-184.
Zaninović, M., 2010. - Rimska vojska u Iliriku, Nalazi rimske vojne opreme u
Hrvatskoj (katalog izložbe), Zagreb, 13-30.
76 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori
Ivo Glavaš
Riassunto
Sull’orlo sud-orientale di Petrovo polje, nel villaggio odierno di Balina glavica
che si trova sulla strada strategica romana Aquileia – Durazzo, c’era il luogo inesplo-
rato Magnum. In questa zona, dopo la partenza delle truppe di legione romana durante
il secondo secolo, è stata collocata la stazione di beneficiarii consularis. Loro erano
membri delle legioni del XI Claudia e XIIII Gemina, che in quel momento erano di
stanza sul limes danubina. Sette are votive di beneficiarii consularis sono stati trovati
in Balina glavica, per lo più dedicati a Giove e, dalle altre divinità, quelli che rappre-
sentano Epona. Nonostante alcune indicazioni, solo gli scavi del sito archeologico di
Balina Glavica scopriranno dov’era l’esatta posizione del complesso della stazione
di beneficiarii consularis. In ogni caso, quello doveva essere stato immediatamente
accanto alle mura della città di Magnum.
Prikazi na kasnoantičkim svjetiljkama s područja
Zagore u Arheološkom muzeju u Splitu
1 F. Bulić je svjetiljke sažeto opisao ne donoseći analizu tipova ili prikaza na njima (v. npr.
F. Bulić, Descrizione delle lucerne fittili che si conservano nell’ i. r. Museo di Spalato, BASD
10 (1887), str. 31-33, 46-48, 62-63).
2 V. Bubić, Kasnoantičke svjetiljke s ranokršćanskim prikazima iz Arheološkog muzeja
u Splitu, VAPD 104 (2011), str. 227-308; V. Bubić, Kasnoantičke svjetiljke iz Arheološkog
78 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori
ćim poganskim prikazima koje su pronađene na prostoru Zagore.3 U depou
se čuva jedanaest kasnoantičkih svjetiljaka koje potječu iz Muća, te po jedna
iz Dugopolja, Klisa i Sitnoga. Sve su tipološki analizirane i datirane prema
podjeli koju je razradio John W. Hayes.4 On je kasnoantičke svjetiljke s pro-
stora sjeverne Afrike podijelio u dva glavna tipa (I i II) pri čemu svaki ima po
dva podtipa (IA i IB te IIA i IIB). Primjerci iz Zagore pripadaju podtipovima
Hayes IB i Hayes IIA.
Podtip Hayes IB karakterističan je po ovalnom disku, uskim nakošenim
ramenima i kratkom nosu s kanalom koji se sužava prema disku. Na disku
se nalaze dvije rupice za ulje i zrak te jedna na nosu za fitilj. Svjetiljke ovog
podtipa imaju pločastu ručku te ukrasne motive na ramenu u obliku stilizirane
borove grančice, odnosno palmine grane ili kosti haringe, kako se najčešće
slikovito opisuju. Datirane su od kasnog 4. do početka 5. st. Podtip IIA ima
kružni disk, široka i ravna ramena, dugačak nos te klinastu izvučenu ručku.
Na ramenom dijelu prevladavaju geometrijski i floralni motivi. Nešto rjeđi su
životinjski motivi (dupini, golubice i druge ptice). Ovaj podtip ima finu zrnatu
fakturu s tankim i glatkim premazom, a linije ukrasa su uredne i oštre te se
datira od kasnog 4. do 5. st.5
Po dva primjerka kasnoantičkih svjetiljaka iz Zagore na diskovima imaju
prikaze psa, pijetla i kantara. Osim toga, zastupljene su dvije varijante kristo-
grama, a po jedan primjerak na disku sadrži prikaz križa, stabla, ljudske figure,
ribe, jarca i rozete. Upravo zbog ukrasnih motiva, koji su uglavnom vezani uz
kršćansku simboliku, ove se svjetiljke najčešće nazivaju ranokršćanskima.6
Na površini gotovo svih svjetiljaka vidljivi su tragovi gorenja koji svjedoče
o njihovoj upotrebi u svakodnevnom životu. One koje nemaju takve tragove
nisu nikada bile upotrijebljene, već su polagane u grobove uz pokojnike u
skladu s onovremenim kultnim i religijskim običajima.7
Na disku svjetiljke iz Dugopolja (Sl. 1; Inv. br. Fc 1017; tip Hayes IB)8
prikazan je križ (grč. staurós; lat. crux). Iako se njegove različite varijante
(svastika, ankh i dr.) javljaju na prostoru Egipta, Knosa, Mezopotamije, Indije
9 A. Badurina, LILiSZK, Zagreb 2006, s. v. Križ, str. 386; M. M. Davy, Rječnik simbola,
Zagreb 1989, s. v. Križ, str. 309; J. Ries, ER 4, New York - London 1987, s. v. Cross, str. 155.
10 M. M. Davy, Rječnik simbola, Zagreb 1989, s. v. Križ, str. 313; J. Ries, ER 4, New York
- London 1987, s. v. Cross, str. 163. Veličinom, položajem i međusobnim odnosom greda koje
čine križ dobivaju se brojne varijante. One u različitim razdobljima imaju posebna dodatna
značenja i simboliku. Za vrste križeva vidi priložene table kod: A. Badurina, LILiSZK, Zagreb
2006, s. v. Križ, str. 388-389 i E. Dinkler, LCI 2, Rom - Freiburg - Basel - Wien 2004, s. v.
Kreuz, str. 569-570.
11 V. Bubić, Kasnoantičke svjetiljke s ranokršćanskim prikazima iz Arheološkog muzeja u
Splitu, VAPD 104 (2011), str. 248-249, kat. br. 9.
12 V. Bubić, Kasnoantičke svjetiljke s ranokršćanskim prikazima iz Arheološkog muzeja u
Splitu, VAPD 104 (2011), str. 253, kat. br. 21.
13 J. Ries, ER 4, New York - London 1987, s. v. Cross, str. 163.
14 V. Bubić, Kasnoantičke svjetiljke s ranokršćanskim prikazima iz Arheološkog muzeja u
Splitu, VAPD 104 (2011), str. 296, kat. br. 112.
80 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori
za žrtvu paljenicu kad mu je Bog naredio da žrtvuje sina jedinca Izaka (Post
22, 3-4), postalo je praslika drva na kojem je Krist razapet. Prikaz na svjetiljci
također može predstavljati Drvo života (lat. Arbor vitae).
Kršćanin u molitvi s uzdignutim rukama tumači se kao slika križa.15
Svjedočanstvo o tome nalazimo kod Tertulijana koji je zapisao Nos vero non
attollimus tantum sed etiam expandimus, et dominica passione modulantes,
et orantes confitemur Christo (Tert. De orat., cap. 14, vers. 5-7). Na disku
svjetiljke iz Muća (Sl. 5; Inv. br. Fc 407; tip Hayes IIA)16 prikazan je muški
lik odjeven u kratku tuniku, s pokrivalom na glavi i podignutim rukama. U
literaturi prevladavaju dva mišljenja o tome koga predstavlja prikazani lik. U
prvome je riječ o mladiću u stavu oranta s potpasanom hlamidom.17 U drugom,
pak, da se radi o gladijatoru ili ratniku odjevenom u naboranu kratku tuniku s
prsnim oklopom.18 Zbog neobične stilizacije prikaza zaista se čini da je gornji
dio tijela prekriven prsnim oklopom ili da je lik prikazan golog torza. Ipak,
priklonili bismo se prvom mišljenju. Naime, orant se u pravilu prikazuje s
uzdignutim rukama, laktovima uz tijelo i s raširenim dlanovima usmjerenima
prema nebu. Lik oranta poznat je i u panteističkim, antičkim vjerovanjima
kada je simbolizirao pobožnost te odanost obitelji i državi. Kod ranih kršćana
može se dovesti u vezu s pobožnošću i odanošću njihovim obiteljima i Crkvi.19
Orant je mogao biti prikazivan kao žena ili muškarac. Kada je riječ o prikazu
žene, uglavnom je imala prekrivenu glavu (donna velata) i raširene ruke. Na
fresci iz Priscilinih katakomba, datiranoj u kraj 3. st., prikazana je žena u stavu
oranta odjevena u raskošnu haljinu, prekrivene glave i s rukama podignutima
u molitvu (Sl. 15).
Među simbolima koji su bliski soteriološkom tumačenju križa, ističe se
motiv ribe. Kršćani su slova u grčkoj riječi ikhthýs (riba) upotrijebili kao po-
četna slova i oblikovali akrostih ‘Iesoũs Khristòs Theoũ Hyiòs Sotér. Činjeni-
ca da grafički simbol predstavlja Isusovo ime svakako je popularizirala prikaz
15 A. Badurina, LILiSZK, Zagreb 2006, s. v. Orant, str. 471-472; I. Žižić, Križ u
ranokršćanskoj simbolici i liturgiji, Tusculum 5 (2012), str. 106.
16 V. Bubić, Kasnoantičke svjetiljke iz Arheološkog muzeja u Splitu, VAPD 105 (2012), str.
129, kat. br. 10.
17 M. Barbera, R. Petriaggi, Le lucerne tardo-antiche di produzione africana, Roma
1993, str. 211-212; M. Graziani Abbiani, Lucerne fittili paleocristiane nell’ Italia settentrionale,
Bologna 1969, str. 33, 116-117; V. Hoff, Lampes romaines tardives et lampes chrétiennes
en terre cuite, u: C. Metzger (ur.), Catalogue des lampes en terre cuite grecques et
chrétiennes, Musée du Louvre, Paris 1986, str. 104.
18 B. Vikić-Belančić, Antičke svjetiljke u Arheološkom muzeju u Zagrebu, VAMZ 5 (1971),
str. 167.
19 V. Abrahamsen, The Orante and the Goddess in the Roman Catacombs, Journal of
Higher Criticism 9 (2002), str. 3; A. Badurina, LILiSZK, Zagreb 2006, s. v. Orant, str. 471.
V. Bubić, Prikazi na kasnoantičkim svjetiljkama 81
28
V. Bubić, Kasnoantičke svjetiljke s ranokršćanskim prikazima iz Arheološkog muzeja u
Splitu, VAPD 104 (2011), str. 299, kat. br. 119.
29 S. Gluščević, Ranokršćanski simboli na keramičkim i staklenim predmetima u Liburniji,
Diadora 18-19 (1996-1997), 1998, str. 246; P. Prigent, Rječnik simbola, Zagreb 1989, s. v.
Kalež, str. 243.
30 A. Badurina, LILiSZK, Zagreb 2006, s. v. Kantharos, str. 350.
31 A. Gheerbrant, Rječnik simbola, Zagreb 1989, s. v. Jelen, str. 226-227.
32 V. Bubić, Kasnoantičke svjetiljke s ranokršćanskim prikazima iz Arheološkog muzeja u
Splitu, VAPD 104 (2011), str. 300, kat. br. 122.
33 Đ. Basler, Kršćanska arheologija, Mostar 1990, str. 67; N. Cambi, Krist i njegova
simbolika u likovnoj umjetnosti starokršćanskog perioda u Dalmaciji, VAHD 70-71 (1968-
1969), str. 89.
34 A. Gheerbrant, Rječnik simbola, Zagreb 1989, s. v. Jarac, str. 217.
35 V. Bubić, Kasnoantičke svjetiljke iz Arheološkog muzeja u Splitu, VAPD 105 (2012), str.
137, kat. br. 26.
V. Bubić, Prikazi na kasnoantičkim svjetiljkama 83
36
V. Bubić, Kasnoantičke svjetiljke iz Arheološkog muzeja u Splitu, VAPD 105 (2012), str.
143-144, kat. br. 41.
84 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori
Popis kratica
BASD Bullettino di archeologia e storia dalmata (Split)
ER The Encyclopedia of Religion (New York - London)
LCI Lexikon der christlichen Ikonographie (Rom - Freiburg - Basel -
Wien)
LILiSZK Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva
(Zagreb)
OA Opuscula archaeologica (Zagreb)
VAHD Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku (Split)
VAMZ Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu (Zagreb)
VAPD Vjesnik za arheologiju i povijest dalmatinsku (Split)
Popis izvora
Biblija, Sveto pismo Staroga i Novoga zavjeta (ur. Z. Kurečić), Split 2008.
Tertullianus, Q. Septimius Florens, De corona / Tertullien, Q. Septimi Flo-
rentis Tertulliani Sur la couronne, Édition, introduction et commen-
taire de J. Fontaine (Collection de textes latins commentés, 18 [ur. P.
Grimal]), Paris 1966.
Tertullianus, Q. Septimus Florens, De oratione / Tertullian’s Tract on the
Prayer, The Latin text with critical notes, an English translation, an
introduction and explanatory observations by E. Evans, London
1953.
Popis literature
Abrahamsen, V., The Orante and the Goddess in the Roman Catacombs, Jour-
nal of Higher Criticism 9 (2002), 1-15.
Badurina, A., s. v. Kantharos, u: LILiSZK, Zagreb 2006, 350.
Badurina, A., s. v. Križ, u: LILiSZK, Zagreb 2006, 386-389.
Badurina, A., s. v. Orant, u: LILiSZK, Zagreb 2006, 471-472.
Barbera, M.– Petriaggi, R. Le lucerne tardo-antiche di produzione africana,
Roma 1993.
Basler, Đ., Kršćanska arheologija, Mostar 1990.
Bubić, V., Kasnoantičke svjetiljke s ranokršćanskim prikazima iz Arheološ-
kog muzeja u Splitu, VAPD 104 (2011), 227-308.
Bubić, V., Kasnoantičke svjetiljke iz Arheološkog muzeja u Splitu, VAPD 105
(2012), 117-178.
V. Bubić, Prikazi na kasnoantičkim svjetiljkama 85
Bulić, F., Descrizione delle lucerne fittili che si conservano nell’ i. r. Museo di
Spalato, BASD 10 (1887), 31-33, 46-48, 62-63.
Cambi, N., Krist i njegova simbolika u likovnoj umjetnosti starokršćanskog
perioda u Dalmaciji, VAHD 70-71 (1968-1969), 57-106.
Davy, M. M., s. v. Križ, u: Rječnik simbola, Zagreb 1989, 309-314.
Dinkler, E., s. v. Kreuz, LCI 2, Rom - Freiburg - Basel - Wien 2004, 562-574.
Gerlach, P. s. v. Hund, LCI 2, Rom - Freiburg - Basel - Wien 2004, 334-336.
Gheerbrant, A., s. v. Jarac, u: Rječnik simbola, Zagreb 1989, str. 217-220.
Gheerbrant, A., s. v. Jelen, u: Rječnik simbola, Zagreb 1989, 226-227.
Gheerbrant, A,. s. v. Pas, u: Rječnik simbola, Zagreb 1989, 476-479.
Gluščević, S., Ranokršćanski simboli na keramičkim i staklenim predmetima
u Liburniji, Diadora 18-19 (1996-1997), 243-274.
Graziani Abbiani, M., Lucerne fittili paleocristiane nell’ Italia settentrionale,
Bologna 1969.
Grgić, M., s. v. Riba, u: LILiSZK, Zagreb 2006, 540.
Grison, P., s. v. Pijetao, u: Rječnik simbola, Zagreb 1989, 502-504.
Hayes, J. W., Late Roman Pottery, London 1972.
Hoff, V., Lampes romaines tardives et lampes chrétiennes en terre cuite, u:
C. Metzger (ur.), Catalogue des lampes en terre cuite grecques et
chrétiennes, Musée du Louvre, Paris 1986, 73-162.
Mardešić, J., Glinene svjetiljke, u: E. Marin (ur.), Salona Christiana, Split
1994, 271-278.
Prigent, P., s. v. Kalež, u: Rječnik simbola, Zagreb 1989, 243-244.
Ries, J., s. v. Cross, u: ER 4, New York - London 1987, 155-165.
Vikić-Belančić, B., Antičke svjetiljke u Arheološkom muzeju u Zagrebu,
VAMZ 5, Zagreb 1971, 97-181.
Waida, M., s. v. Cocks, u: ER 3, New York – London 1987, 551-552.
Žižić, I., Križ u ranokršćanskoj simbolici i liturgiji, Tusculum 5 (2012), 103-
113.
86 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori
IlustRacIje:
1 2 3
4 5 6
7 8 9
v. bubIć, Prikazi na kasnoantičkim svjetiljkama 87
10 11 12
13 14 15
16 17
88 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori
Vinka Bubić
Summary
For the needs of this paper, a total of 14 examples of Late Antique oil-lamps
with various Early Christian and pagan images were set aside from the collection of
the Archaeological museum in Split. They have been found in Zagora and dated to
a period ranging from the beginning of the 4th century to the end of the 6th century.
These oil-lamps are commonly called Early Christian because of the decorative motifs
which were generally associated with Christian symbolism. Examples on their discus
have representations of cross, Christogram, tree, human figures, and representations
of fish, dog, cock, Kantharos, goat and rosette. Since the Museum’s archive contains
no data on the circumstances of their discovery, in this paper we are concentrating on
the symbolic meaning of motifs represented on their discus. Images of cross and Chri-
stogram undoubtedly belong to the early Christian art, but other images, especially of
different animals, do not necessarily fit in with Christian symbolism. They are well
known in classical mythology and pagan religious symbolism.
Tragovi obrednoga organiziranja novoosvojeno-
ga hrvatskog prostora u ranosrednjovjekovnoj
hrvatskoj Dalmaciji
1 Prvi rezultati sažeti su u 2. izdanju knjige V. Belaja Hod kroz godinu, poglavlje Mit u
prostoru (2007). Rezultati svih dosadašnjih istraživanja spojeni u novu cjelinu, zajedničku
knjigu Sveti trokuti. Topografija hrvatske mitologije, pripremljeni su za tisak.
90 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori
Polazišna pretpostavka jest da su se prigodom naseljavanja novoosvoje-
noga prostora došljaci morali jako nelagodno osjećati: gospodari su, a svuda
naokolo vrebaju opasnosti koje i ne vidiš i ne znaš kako se obraniti. Kako
tomu doskočiti? Točnije: kako neutralizirati tuđe, opasne bogove, a usposta-
viti vlastite, slavenske, s kojima se može – ako se zna pravi način – izaći na
kraj? Jedini izlaz iz ovako neugodne situacije bio je dovesti u osvojeno pod-
ručje vlastite bogove, one koje su štovali u staroj postojbini. Rješenje je bilo
jednostavno. Slavenski žrec morao je obredom, u kojem je bez sumnje morao
kazivati slavenske mitove, po-kazujući usput mjesta na kojima su se zbivali
pojedini mitski događaji, odrediti mjesta (vrhove, stijene, mlake, vode…) na
kojima će odsad boraviti slavenski bogovi.
To je značilo da je zatečene, doseljenicima kaotične prilike u prostoru
morao urediti prema propisima koje je našim slavenskim jezičnim predcima
Stvoritelj objavio u mitsko pradoba. Time su njihovi pretkršćanski svećenici
taj profani (kaotični) prostor, tuđ, nerazumljiv, nepogodan za življenje u nje-
mu, učinili svetim, našim, razumljivim, pogodnim za život.
Pritom su pazili da bogove (odnosno točke, nazvane po njima) rasporede
tako da se iz krajolika može iščitati mitsko kazivanje o njima. Tako su dobivali
“slike” (zapravo slikovno pismo) koje su osobe, poučene u svetu istinu, mogle
“pročitati”. Prema rekonstruiranom slavenskom pretkršćanskom svjetonazoru,
svijetom su upravljala tri božanstva, gromovnik, Perun (koji je preuzeo ulo-
gu Stvoritelja i skrbi za sveti red), njegov zmijoliki protivnik Veles i Majka
vlažna zemlja koju u literaturi zovemo njezinim pučkim nadimkom Mokoš, a
u rekonstruiranim fragmentima baltoslavenskih svetih tekstova javlja se i kao
Sunce. Zato su pretkršćanski svećenici, određujući im mjesta, nužno obliko-
vali trokute. No njima nije bio bitan sam trokut (bilo koje tri točke bilo gdje u
prostoru tvore trokut!), nego odnosi između točaka koji su simbolizirali odno-
se između bogova, onakve odnose kakve je na početku stvorio sam Stvoritelj.
Riječ je o virtualnim tročlanim prostornim strukturama. Mi ih pak prvo pre-
poznajemo kao trokute.
Odnosi među bogovima određeni su dramom: Veles krade Perunu ženu
i odvodi ju u svoj svijet, a Perun ju silom preotima. Jedan od kutova takva
trokuta stoga uvijek ima oko 23°, a ta veličina predstavlja razmak između
najviših točaka eklipsa (prividne putanje Sunca) na dan solsticija i ekvinocija:
u našim zemljopisnim širinama je to točno 23°27’. To je trebalo asocirati na
opažanje da je Sunce/Mokoš jednu polovicu godine (ljeti) bliže nebeskom
Perunu, a drugu (zimi) podzemnom Velesu. To potvrđuju odnosi dviju većih
stranica kojih se dužine odnose približno kao 1:√22. Manje stranice izražavaju
2
Taj odnos iznosi oko 1:1,41, a u geometriji postoji kao odnos stranice kvadrata i njegove
dijagonale.
J. Belaj i V. Belaj, Tragovi obrednog organiziranja… 91
odnose između Peruna i Velesa s Mokoši, a veća je odraz napetosti koja vlada
između muških bogova. Nebesko i podzemno božanstvo (Perun i Veles) time
su simbolički povezani s ljetnim odnosno zimskim suncostajem, a žensko
koje ih spaja (Mokoš), s ravnodnevnicama.
Ovakvim obrednim uspostavljanjem svetoga reda, čime se u krajnjoj liniji
ponavljao sveti čin stvaranja svijeta, utvrđivala se i legitimirala plemenska
(župna) vlast. Taj se obred zbio, valjda, uskoro po dolasku, ali ipak tek pošto
su se vojna i politička situacija već bile stabilizirale, nakon što su došljaci
“osjetili” zaposjednuti krajolik, upoznali njegove značajke i već znali da ovdje
žele i mogu ostati i opstati. Taj obred bio je politički, državnopravni (točnije:
državotvorni) čin. A terminus post quem non za obredni postupak nostrifici-
ranja zemlje, postupak obrednoga stvaranja nove domovine, bio je trenutak
kada je vrhovna vlast u plemenu (knez, ban, župan) prihvatila kršćanstvo (iz
uvjerenja ili oportunizma, svejedno). I kneževo prihvaćanje kršćanstva bio je
državnopravni čin. Nakon toga ovakav vjersko-politički obred nije više bio
moguć, barem ne izveden javno. To je vremenski okvir u kojem se odvijao
spomenuti postupak.
Slijed ovih spoznaja i razmišljanja o njima dovodi nas u položaj s kojega
možemo promatrati i tumačiti zbivanja iz najranije naše povijesti, iz vremena
koje nam inače nije ostavilo nikakvih pisanih tragova u uobičajenim mediji-
ma, pa istraživanja ove vrste mogu donijeti važne spoznaje kojima će oboga-
titi naše poznavanje povijesnih zbivanja.
Andrej Pleterski uočio je pravilnosti prema kojima su drevni žrečevi sla-
gali tri točke u suvislu cjelinu, dovoljno precizno da bi mogli nositi težinu
sakralnosti koju su upisivali u krajobraz. Nama te pravilnosti omogućavaju
otkrivanje i interpretiranje napuštenih i zaboravljenih svetih prostornih struk-
tura. Ta pravila su:
- dva su kuta posvećena muškim, treći ženskom liku;
- kutovi u pravilu imaju vizualni kontakt;
- jedan od kutova ima oko 23 stupnja (tzv. “Sunčev kut”);
- dvije dulje stranice trokuta odnose se jedna prema drugoj približno
kao 1:√2 (1:1,41);
- najduža stranica trokuta obično povezuje muške točke (udaljenost
između Peruna i Velesa veća je od njihovih udaljenosti prema Mo-
koši);
- Perunova je točka uvijek negdje na povišenom;
- ženska točka obično je uz vodu;
- između točke Perunova protivnika i ostalih točaka u pravilu je voda,
obično tekuća.
92 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori
Biskupija
Dojmljiva je situacija u Biskupiji kod Knina, no tragovi su vidljivi tek na
toponimijskoj i arheološkoj razini. Riječ je o petih crikvah na Kosovi, o crkvi
na Lopuškoj glavici, crkvi sv. Cecilije (“Stupovi”), bazilici sv. Marije na Cr-
kvini – sve tri leže na istome pravcu – te o crkvi na Bukorovića3 podvornici i,
petoj, pod današnjom pravoslavnom crkvom sv. Trojice.
Pokrovnik
Slučaj je htio da je tijekom kasnoga proljeća 2012. godine, kada je eki-
pa Instituta za arheologiju istraživala ostatke romaničke crkve u Ivancu, u
arheološkoj ekipi sudjelovao i Andrija Nakić, mladi arheolog podrijetlom iz
šibenskoga zaleđa. U jednom od “večernjih arheoloških razgovora” spome-
nuo je lokalitet koji ga je nedavno posebno zaintrigirao: Mukoše! Na to je ime
reagirala kolegica Filomena Sirovica koja je već bila dobro upoznata s teori-
jom “svetih hrvatskih trokuta” pa je u njemu odmah nazrijela Mokošino ime.
Kolega Nakić se na to prisjetio dokumentarnoga filma u kojem se govorilo
o crkvici sv. Mihovila na Gradini kraj Pokrovnika kao o još jednome “sve-
tom” mjestu, pa o nedalekom Bogočinu… Kao pravi zaljubljenik u prošlost i
baštinu svojega kraja dobro poznaje krajolik i pamti mnoge predaje.4 Nakon
toga događaja nas smo dvojica, to jest autori ovoga članka, posvetili pažnju
Pokrovniku i Mukošama. Zanimljivi toponimi i značajke krajolika počeli su
se sve više zgušnjavati, te su se Mokošina i Perunova točka ubrzo vrlo dobro
istaknule. Bogočin smo za sada ostavili po strani, iako mu i ime i neke zna-
čajke pokazuju da je i to lako moguće bila snažna pretkršćanska mitska točka.
Pokušali smo na ovo područje primijeniti dotadašnje spoznaje o svetim
pretkršćanskim prostornim strukturama i konstruirati pravilan trokut čije bi
kutove tvorile navedene dvije istaknutije svete točke, te tako vidjeti gdje bi
bila treća, Velesova točka. Hoće li ona odgovarati “vodenome” bogu Velesu?
4 Riječ je o pojavi da se nekim lokalitetima daje kao ime opća imenica. Time se naglašavalo
da ta mjesta predstavljaju mitske prototipove pećina, gora, rijeka, potoka o kojima kazuju
mitovi, da ta mjesta sadrže u sebi mitsku srž svetih zbivanja. To su, na primjer, hidronimi Potok
i Rečina, oronim Gora i sl.
J. Belaj i V. Belaj, Tragovi obrednog organiziranja… 95
Kad smo jednu od stranica zamišljena trokuta potegnuli od Gradine kod sv.
Mihovila i jedan njegov krak pružili do Mukošâ (na karti je to zemljište ozna-
čeno kao Okrugljača), druga je prešla preko sela Goriš i došla do kanjona
Čikole. Došli smo do najvodenijega mogućeg kraja u okolici – mjesta kao
stvorenoga za Velesa! Ovaj je nasumce dobiveni rezultat obećavao pa smo se
podrobnije pozabavili pojedinim točkama.
Perunova točka. Nalazila bi se na brežuljku Gradini (mitski Perun je
imao svoj grad) iznad Pokrovnika, a na njoj je, vjerojatno još prilikom po-
krštavanja, sagrađena crkva sv. Mihovila. Njezin naslovnik je svetac koji je
ubio zmajoliku neman (prema Otk 12, 7)! Gradina je plato visok oko 310 m,
u sredini se uzdiže na 316 m, a na zapadnom rubu je crkva na 311 m. Lujo
Marun u svojim Dnevnicima, koje je vodio od 1889. do 1913. te 1926. i 1927.
godine, navodi priče mještana po kojima se prva crkva nalazila nešto više na
iztok od sadanje (Marun 1998: 293). On smatra da je ranokršćanska crkva
(crkva “iz kršćanskog doba”) podignuta na starijem prapovijesnom žrtvištu
(Marun 1998: 293). Ako ima pravo, pred nama je sveta točka dugoga konti-
nuiteta, mnogo dubljega od slavenskoga sloja. Iako se, zanemarimo li ispravu
sumnjivo datiranu u 1298. godinu (Gulin 2005: 119), ova crkva prvi put spo-
minje tek 1452. godine, postoje brojne naznake za raniju dataciju. Uokolo cr-
kve nalazi se “staro groblje” s nekoliko stećaka (Marun 1998: 57). Na jednom
prozoru crkve vidi se križ iz starijega srednjega vijeka, zatim odlomak koplja
i zastavice, koji je negda pripadao reljefu sv. Mihovila. Možda su ti dijelovi
iz starije crkve, valjda iz 9. stoljeća, čije se ruševine vide u blizini, kako sma-
tra negdašnji župnik župe u Mirlović Zagori koji je vodio obnovu crkve sv.
Mihovila (Krolo 2005: 398). Na taj se detalj osvrće i raniji župnik ove župe,
Ivon Menđušić riječima: Godine 1941. neki istraživači pišu da vide temelje
stare crkve sv. Mihovila koja možda potječe iz IX. st., no nažalost, danas se to
ne vidi, a oni koji su to vidjeli, danas su pokojni don K. Stošić i Žarko Carev
(Menđušić, I. 2005: 375). Ako su spomenuti spoliji jedini mogući putokaz
prema IX. stoljeću, moramo ih zanemariti jer je zapravo riječ o reljefima iz
mnogo kasnijeg vremena, kako to navodi još i Marun (1998: 57, 293).
Šećući povećim platoom Gradine lako se uočava obilje arheološkoga ma-
terijala, prvenstveno mnogo ulomaka prapovijesne keramike. Najlakše ih je
primijetiti u zemlji izbačenoj preko ruba platoa prigodom ukopavanja novih
grobova, ali i drugdje po površini, osobito na zapadnome dijelu, gdje ima
zemljanoga sloja, i gdje je uz crkvu nastalo groblje. Na preostalome dijelu
Gradine, koji je kamenit i bez značajnijeg sloja zemlje, tijekom kraće šetnje
arheološki tragovi nisu uočeni. No uz jugozapadni rub platoa, ispod kojega se
teren strmo ruši prema njivama u podnožju (već je uočeno da su se na ova-
kvim rubovima nad liticama često nalazile pretkršćanske svete točke, možda
96 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori
je tu bilo slično), veže se još jedna starina – ovoga puta nematerijalna – koju
smo doznali od gđe Vesele Nakić rođene u Pokrovniku. Pričala je kako im je
kao djeci bilo zabranjeno ići tamo jer je jedna suseljanka, ozbiljna osoba kojoj
se moglo vjerovati (ime joj je Stana), jednom prigodom tamo vidjela goleme
zmije koje su imale glave velike ki u dice, kako se penju tuda gore na Gradinu.
Imamo li u tom plašenju male djece da ne odlaze na opasno mjesto prikriveni
trag predaje o Velesovu napadu na Perunov Grad?
U podnožju Gradine, sjeverno, kraj križanja, na topografskoj se karti vidi
izvor. No ne vidi se i to da se izvor nalazi u špilji koja se jednostavno zove –
Pećina. Mjesto na kojem je izvor je prirodno ukopano za deset stuba između
dviju klisura, a 1896. godine nad njime je postavljen krov. Vrelo nikada nije
presušilo, pa ni za najvećih suša. Kada u Bosni padnu velike kiše, razina vode
se u Pećini podigne i ona se izlije niz polje… (Menđušić, I. 2005: 375). Od
izvora se vijugavo uspinje put gore prema crkvi.
Kod izvora Pećine, na oranicama Copića, prema navodu bivšega mir-
lovićkog župnika fra Augustina Krole (1927.-1992.) postoji starohrvatsko
groblje na kojemu je nađeno par velikih srebrnih naušnica. Očito je riječ o
slučajnim nalazima, ne o sustavnim istraživanjima, a u novije vrijeme nađeni
su antički nalazi koji se čuvaju u šibenskom Arheološkom muzeju (pri tome se
vjerojatno misli na Arheološki odjel Muzeja grada Šibenika; Krolo 2005: 388).
Da to možda nije jedina “sveta” pećina, govori i vijest da u Pokrovniku, kod
Copića kuća, postoji još jedna pećina, Smokovača. Za vrijeme pučkih misija
1900. i 1933., pobožni bi Pokrovničani u toj špilji molili i razmišljali, napisao
je Ivon Menđušić (Menđušić, I. 2005: 376).
Iz činjenice da pod svetim Mihovilom koji ubija zmaja izvire u špilji voda
kao da ujedno izvire i prastari indoeuropski mit koji nam je najbolje poznat
iz grčke mitologije: kada u špilji kod Delfa Apolon poput Peruna strelicama
ubije zmiju Pythona (koja u mnogočemu odgovara slavenskom Velesu), pote-
ći će voda. Sve i kada ne bi bila uklopljena u sveti mitski trokut, ova bi točka
s punim pravom svratila na sebe našu pažnju.
2. Mokošina točka. Na području Konjevrata, malo sjevernije od crkve
sv. Ivana (koja predstavlja središte Konjevrata), nalazi se spomenuti lokalitet
Mukoše. Pod tim je imenom registriran kao arheološki lokalitet u Registru
kulturnih dobara Republike Hrvatske, dok je na topografskoj karti 1:25 000
upisan naziv Okrugljača. Taj se lokalitet tako naziva, navodno, zbog okrugle
lokve koja se tamo nalazi (na Hrvatskoj osnovnoj karti 1:5000 označena je
kao Živkovića lokva). Lokva je od Gradine udaljena 3587 m. Otklon strani-
ce Gradina – lokva od pravca prema sjeveru (azimutu), gledano od Gradi-
ne, iznosi 257°15’. No kao da nam uvjerljivije objašnjenje imena Okrugljača
pruža zračna snimka kraja i već uočeni toponimi sličnoga imena (npr. Krug
J. Belaj i V. Belaj, Tragovi obrednog organiziranja… 97
6
U obilasku lokaliteta sudjelovali su i kolege arheolozi Andrija Nakić i Mario Bodružić.
7
Tlocrt je izradio pok. fra Albert Marić († 35. 9. 2012.), tadašnji konjevratski župnik i
organizator istraživanja ove crkve. Zahvaljujemo fra Boži Čurčiji na njegovoj susretljivosti.
8 Tlocrte, fotografije, osnovne podatke i literaturu za potonje crkve pogledajte na e-adresi:
http://armenianstudies.csufresno.edu/iaa_architecture/.
J. Belaj i V. Belaj, Tragovi obrednog organiziranja… 99
vena u izvorima, sve i da je bila kratka trajanja. To nas, zajedno s već spome-
nutim mnoštvom antičkog građevinskog materijala koji je pronalažen u široj
11 Istraživanja je vodila Magda Zorić iz Uprave za zaštitu kulturne i prirodne baštine u
Šibeniku – Konzervatorski odjel Šibenik, a o rezultatima istraživanja doznajemo iz Gulinova
102 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori
rada 2005: 115-118. O ranijim istraživanjima neolitičkog naselja na rubu crkvenoga groblja: M.
Menđušić 1998; 2005.
12 Podatke navedene u ovome odlomku doznali smo od Zdravka Đakovića iz Goriša.
J. Belaj i V. Belaj, Tragovi obrednog organiziranja… 103
Literatura
Belaj, Vitomir (2007): Hod kroz godinu. Zagreb: Golden marketing.
Belaj, Vitomir (2008): „Sacred Tripartite Structures in Croatia”. In: Mirjam
Mencej (ed.): Space and Time in Europe: East and West, Past and
Present (= Župančičeva knjižnica br. 25). Ljubljana: Oddelek za et-
nologijo in kulturno antropologijo. Str. 305 – 319.
Belaj, Vitomir (2012): „Cum Adi in Campo“. Svečani zbornik za Vladimira
Petera Gossa. Rijeka: Faculty of Humanities and Social Sciences
(elektroničko izdanje).
Conant, K. J. (1993): Carolingian and Romanesque Architecture 800 to 1200,
Yale University Press, New Haven, London.
Gulin, Ante (2005): „Sela župa Konjevrate i Mirlović Zagora u srednjemu
vijeku“. Konjevrate i Mirlović Zagora - župe Šibenske biskupije.
Zbornik radova Znanstvenog skupa Sela šibenskog zaleđa župa Ko-
njevrate i Mirlović Zagora u prošlosti. Zagreb: HAZU. Str. 113-136.
Krautheimer, Richard (41992): Early Christian and Byzantine Architecture.
Yale University Press, New Haven, London.
Krolo, Augustin (2005): „Župa Marijina Uznesenja Mirlović Zagora“. Ko-
njevrate i Mirlović Zagora - župe Šibenske biskupije. Zbornik ra-
dova Znanstvenog skupa Sela šibenskog zaleđa župa Konjevrate i
Mirlović Zagora u prošlosti. Zagreb: HAZU. Str. 387-408.
Marasović, Tomislav (1992): „»Quincunx« u ranosrednjovjekovnoj arhitek-
turi Dalmacije“, Starohrvatska prosvjeta, Vol. III No. 20, 215-224.
Marun, fra Lujo (1998): Starinarski dnevnici Luje Maruna. Uredila i objavila
Maja Petrinec. Split: Muzej hrvatskih arheoloških spomenika.
Menđušić, Ivon (2005): „Župe Pokrovnik, Mirlović Zagora i Konjevrate od
prvog spomena do danas“. Konjevrate i Mirlović Zagora - župe Ši-
benske biskupije. Zbornik radova Znanstvenog skupa Sela šiben-
J. Belaj i V. Belaj, Tragovi obrednog organiziranja… 105
Summary
In 1996 Andrej Pleterski published the results of his research on the eastern
Alpine region, thus providing new insights into the process of the Slavic colonisation
of new spaces. When settling into new spaces, the Slavs first had to consecrate the
space with a special ritual (that is, to decorate it according to rules set by the Creator
in an ancient mythical time). Priests would in this way turn a profane (chaotic) space,
which was foreign, unfathomable and unlivable, into a sacred space of their own,
fathomable and livable. The ritual included the procedure of “introducing“ their own
deities, the ones they revered in the old land, into the new land, and positioning them
in space.
The basis of the ritual was a mythopoetic understanding of the world according
to which the three basic cosmic principles – sacredness of creation, human existence
(life and death) and destructive chaos – are embodied in three supreme deities which
are in dynamic relationship to one another.
The three deities in Panslavic pre-Christian religion are: Perun, god of thun-
der, his wife Mokoš and his rival Veles, ruler of the underworld. Invoking the act of
creation, the priest would spatially demonstrate the mythical event and position it in
space, giving characteristic names and attributes to particular elements of the landsca-
pe. Three points which are devoted to supreme deities form a triangle. Their positions
reflect the relationships governing the divine community as originally decreed by the
Creator.
This type of ritual, which ultimately repeated the sacred act of creation, esta-
blished and legitimated tribal authority and ensured good crops as well as the good
health of livestock and people. Its basic traits are the size of one of the angles of the
triangle – about 23°27' (the degree of the Earth's axial tilt from a perpendicular to the
plane of the ecliptic on the days of equinox and solstice) – and the ratio of 1 : √2 of
the two sides. In this way, the priest would re-sacralise the occupied land and legiti-
mise tribal authority. Similar rituals were also used for consecrating the territories of
smaller local communities and for creating conditions for their use as work and living
spaces by Slavic peasants.
The authors of this paper aim to identify and confirm analogous events in the
Croatian territory (Belaj 2008). On this occasion the authors wish to display traces of
the ritual procedure on the basis of two examples from Dalmatia's hinterland. Traces
have been preserved in place names, and their spatial relationships enable us to read
J. Belaj i V. Belaj, Tragovi obrednog organiziranja… 107
mythical narratives from the landscape even to this day. One such trace encompasses
the area of Biskupija south of Knin where early medieval Christian churches were laid
atop the pre-Christian “sacred triangle“ (Belaj 2012), and the other encompasses the
area east of the river Čikola, near Pokrovnik and Konjevrate. The triangular shapes
and their position can be seen on the attached maps.
Key words: Slavic deities, Perun, Veles, Mokoš, “sacred triangle“, ritual organi-
sation, Pokrovnik, Biskupija.
Nekoliko misli i opažanja o pogrebnim običajima
i pokapanju na groblju Drinovci-Greblje
složen od krupnog
kamenja pravilno
poslaganog jedno do
drugog.4 Odmah je
također uočeno za
dalmatinske kraje-
ve arheološki dobro
poznato korištenje
kamenih pokrivnih
ploča i isto takvih
kamenih obložnica
kamenog sanduka u
koji je polagan po-
kojnik. Zapaženo je
također da se iznad
krupnih pokrivnih
kamenih ploča koje
su prekrivale gr.
2/m/15-18 nalazio
sloj manjih i tanjih
kamenih ploča, ko-
jem je prethodio 40-
50 centimetara de-
beo zasip od zemlje
i kamenja različitog Sl. 3 - Drinovci-Greblje, gr. 3/m/35-40 (sonda 1), vidljivi
Untitled-1 1 24.04.2013 14:08:45
Kad bi drinovačko Greblje bilo groblje vremena seobe naroda ili pak ra-
nog srednjeg vijeka i kada bi se nalazilo u zapadnoj i središnjoj Europi ili
pak u zoni merovinških kulturnih utjecaja 5.-8. stoljeća, odmah bi ga, imajući
u vidu zatečeni ustroj i razmještaj ukopa i grobnih mjesta, nazvali grobljem
na redove. Tomu u prilog ne bi govorila samo konstatacija da su pokojnici
inhumirani u manje ili više pravilnim redovima i da su orijentirani približno
na pravcu zapad-istok (glava-noge), već i to da u grobovima postoje, istina
skromni, ali ipak nekakvi grobni nalazi. Nadalje, svi su ukopi na Greblju po-
jedinačni i bez naknadnih ukopa na istom ukopnom mjestu tako da eventualno
superpozicioniranje nije ustanovljeno. Horizontalna stratigrafija zamijećena
je jedino u odnosu grobnih vijenaca gr. 16/ž/+60 i gr. 21/m/45-50 u sondi 2,
što bi sugeriralo da je onaj prvo spomenuti ženski grob relativno kronološki
stariji, a onaj drugi muški grob relativno kronološki mlađi. Pokojnici su u
grobovima zatečeni položeni na leđima i ispruženih nogu (95,45%), a samo
je skelet pokojnice u gr. 23/ž/40-50 u sondi 2, iako također položen na leđima,
imao noge zgrčene uspravno i povučene prema prsima tako da su koljena do-
dirivala ruke položene na trbuhu (Szabó, tip I.4),6 što je pojava koja je češća
na ranosrednjovjekovnim grobljima bjelobrdske kulture X.-XI./XII. stoljeća u
kontinentalnoj Hrvatskoj i njezinu mađarskom susjedstvu (Sl. 6).
Od ukupno 22 skeleta koliko ih je na Greblju registrirano položaje pod-
laktice bilo je moguće odrediti za 17 skeleta (70,59%), dok je za 5 skeleta (2
muška, 1 ženski i 2 dječja) zbog poremećenosti podlaktica položaj bio neodre-
div (29,41%).7 U analiziranih 17 grobova podlaktice skeleta postavljene su u
7 od 25 mogućih položaja, odnosno inačica (28%).8 Skeleti s podlakticama I.
i II. skupine postavljenima uz donji dio trupa (v.1),9 uz donji dio i na donjem
dijelu trupa (v.2 i v.6)10 ili na donjem dijelu trupa (v.7)11 nešto su učestaliji
(52,94%), dok su inačice III. i IV. skupine s jednom podlakticom na gornjem,
a jednom na donjem dijelu trupa (v.3)12 ili s objema podlakticama na gornjem
dijelu trupa (v.13 i v.18) nešto malobrojnije (47,06%). Pojedinačno su ipak
najbrojniji skeleti s podlakticama položenima uz tijelo skupine I/1 zatečeni u
6 Szabó 1976, 37 ábra 15:I.4. - Na koštanim ostacima pokojnice iz gr. 23 uočeni su jaki
tragovi osteoartritisa prouzročenog reumatskim artritisom, kroničnom upalnom bolesti
vezivnog tkiva, od kojeg je za života zacijelo dulje bolovala, Šlaus i sur. 2012, 28.
7 Položaj podlaktica ostao je neodrediv u gr. 1/m/30-35, 3/m/35-40, 5/ž/20-25, 9/dj/0,5-1 i
14/dj/6-7.
8 Za položaje podlaktica, skupine, inačice i temeljne inačice pojedinih skupina v. Demo
2009, 393, sl. 7.
9 Gr. 10/ž/30-35, 17/m/55-60, 20/dj/1,5-2 i 21/m/45-50 (= 23,53%).
10 Gr. 7/m/15-17 i 8/m/30-35 (= 11,76%) te gr. 2/m/15-18 i 25/m/45-50 (=11,76%).
11 Gr. 19/m/50-55 (= 5,88%).
12 Gr. 18/ž/30-35 i 22/m/30-35 (= 11,76%).
118 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori
ženski grob (gr. 6/ž/+60), što među 13 grobova tamo istraženih čini nešto
malo jačih 23,08% s vrijednosno zanemarivom razlikom od 0,86%. U muš-
kim grobovima s novcem pokopani su pokojnici zrele ili pak starije životne
dobi (gr. 22/m/30-35, 17/m/55-60, 19/m/50-55) te samo jedna mlađa muška
osoba umrla kada je imala između 15 i 17 godina (7/m/15-17). U jedinom žen-
skom gr. 6/ž/+60 novac je zatečen zajedno s pokojnicom visoke starosne dobi.
Zanimljivost predstavlja i podatak da su u svih pet grobova otkriveni prepo-
lovljeni srebrni novci, nikada cjeloviti primjerci. U tri primjera spomenute
polovice novca zatečene su u blizini glave, tj. ili s lijeve strane glave nedaleko
usta (gr. 6/ž/+60) ili u zemlji ispod glave (gr. 22/m/30-35) ili na gornjem di-
jelu desne strane prsnog koša (gr. 19/m/50-55) pa se može pretpostaviti da su
ondje stavljene u svojstvu obola, ali neuobičajenoga jer je novac prepolovljen
(!). U jednom muškom grobu polovica srebrnog novca zatečena je na donjem
dijelu kralježnice (gr. 17/m/55-60) te se može pretpostaviti da se, s obzirom
na položaj desne podlaktice postavljene na trbuhu, novac nalazio ili na trbuhu
pored ruke ili, što je vjerojatnije jer je uobičajenije, u pokojnikovoj desnoj
šaci. Položaj nalaza polovice srebrnog novca u gr. 7/m/15-17 nije poznat jer je
novac uočen tek kod prosijavanja zemlje sakupljene prigodom čišćenja grob-
ne rake oko pokojnika i ispod njega.
Stavljanje novca u funkciji obola u grob star je običaj poznat već kod sta-
rih Grka i Rimljana, održao se i u vrijeme seobe naroda te u ostalim srednjo-
vjekovnim razdobljima, ali treba naglasiti da je na starohrvatskim grobljima
iz IX.-XII. stoljeća taj običaj rijedak,16 u bjelobrdskim grobovima XI. i XII.
stoljeća je naprotiv čest,17 a nastavlja se i u kasnijim srednjovjekovnim raz-
dobljima na župskim grobljima razvijenog i kasnog srednjeg vijeka kao i na
grobljima sa stećcima. U ranom novom vijeku XVII. i XVIII. stoljeća običaj
stavljanja novca u grob sve češće biva zamijenjen običajem stavljanja sve-
tačkih medaljica i križeva pa je pojava prilaganja polovice novca u grobove
na Greblju u Drinovcima, s obzirom na to da istraživani dio groblja pripada
ranom novom vijeku tj. drugoj polovini XVI. stoljeća ili početku XVII. stolje-
ća, neuobičajena i zanimljiva te znakovita i od osobitog kulturno-povijesnog
značaja. Razloge za to ipak nije lako dokučiti jer nalazi novca u grobovima
mogu biti privredno-monetarnog, ali i kultnog, vjerskog ili kakva šireg religi-
oznog značenja. U numizmatičkom svijetu poznato je da se prepolovljavanje
novca događa onda kada u optjecaju dolazi do pomanjkanja sitnog novca, ali
je u kultnom, vjerskom ili religioznom smislu polovicu novca stavljenu u grob
teže protumačiti jer se dotiče koliko svijeta svakodnevnog i stvarnog toliko i
onoga nestvarnoga i metafizičkoga. Korespondiraju li drinovačke prepolov-
18 CNI VIII, 602 no. 19. — Na lokalitetu Klapavice-Crkvine, gdje je otkriveno deset
grobova s kamenim grobnim vijencima, u gr. 19 otkrivena je gazetta istog dužda. Za razliku od
Ž. Demo, Nekoliko misli i opažaja o pogrebnim običajima… 121
nametnula kao pouzdan terminus post quem ukopa u gr. 17/m/55-60, koja i
okolne ukope u sondi 1 (ali i sondi 2) na položaju Drinovci-Greblje stavlja u
drugu polovinu XVI. stoljeća. Valja se prisjetiti da su Drinovci u to vrijeme
već nekoliko desetljeća bili u vlasti Turaka (1522.-1688.)19 pa je i spomenuti
segment groblja potrebno pripisati vremenu turske dominacije miljevačkim
krajem. Je li groblje korišteno i prije uspostave turske vlasti, a bio bi to zna-
čajan povijesni i arheološki podatak, moguće je utvrditi jedino ako se s arhe-
ološkim istraživanjima ubrzo nastavi.
Kratice:
AP Arheološki pregled
EMÉ Az Egri Múzeum Évkönyve, Eger
SHP Starohrvatska prosvjeta, Split
SlovArch Slovenská archeológia, Bratislava
Bibliografija:
Belošević 1980 - Janko Belošević, Materijalna kultura Hrvata od 7–9. stolje-
ća [Die materielle Kultur der Kroaten vom 7. bis zum 9. Jh], Zagreb
1980.
CNI VIII - Corpus Nummorum Italicorum, VIII, parte II, Veneto, Roma 1917.
Delonga 2000 - Vedrana Delonga, Arheološka istraživanja u Kučićima [Ar-
chaeological Excavations ub Kučići], SHP 27, Split 2000, 67-81
[engl. 80].
Delonga—Burić 1986 - Vedrana Delonga—Tonći Burić, Šopot kod Ben-
kovca, Predromanička crkva i srednjovjekovna nekropola [Šopot
kod Benkovca, Pre-romanesque Church and Mediaeval Cemetery],
AP 26 (1985), Lubljana, 1986., str. 165-166.
Demo 2009 - Željko Demo, Ranosrednjovjekovno groblje bjelobrdske kulture
— Vukovar-Lijeva Bara (X-XI. stoljeće) [An Early Medieval Ceme-
tery of the Bijelo Brdo Culture — Vukovar-Lijeva Bara (10-11 Cen-
tury)], Musei Archaeologici Zagrabiensis Catalogi et Monographie
VI/1-2, Zagreb 2009.
drinovačkog primjerka gazetta iz Klapavica nije prepolovljena, Jurčević 2007, 251, 253, 257,
263, sl. 3.
19 O Miljevcima u prvim godinama dolaska pod tursku vlast, v. Krešimir Kužić, Miljevci u
tursko doba (od 1463. do početka 18. stoljeća), u: Miljevci u prošlosti (s pogledom u budućnost):
Zbornik radova sa Znanstvenoga skupa Miljevci u prošlosti (s pogledom u budućnost), Visovac
- Drinovci, 15.-16. lipnja 2007., ur. Marko Menđušić i Drago Marguš, Visovac-Drinovci 2008,
207-208.
122 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori
Željko Demo
Summary
Through the joint efforts of the Museum of Croatian Archaeological Monu-
ments (further MHAS) and the Archaeological Museum in Zagreb (further AMZ) sys-
tematic archaeological excavations were organized in the village of Drinovci at the
position called Greblje. The professional team composed of archaeologists, anthro-
pologists, restoration and documentary staff, archaeology students, and technical staff
from Zagreb, Split, and Ivanić Grad was led by Mate Zekan, BA, as the site director
(MHAS) and Željko Demo, PhD, as his deputy (AMZ). The excavations took place
from September 3 to October 2012, and it was thought that the site to be excavated
was a cemetery that was considered to be dated to the medieval period.
During the campaign, two trenches with a total area of ca. 155.5m2 were opened.
The existence was established of 25 graves, 22 of which were archaeologically and
systematically excavated, while three graves remained uninvestigated as they were
mostly located beyond the boundaries of the excavated area of the cemetery – alto-
gether discovered during the archaeological excavations in 2012: 10 male (45.46%),
8 female (36.36%), and 4 child graves (18.18%). The graves contained relatively few
archaeological finds – button-pendants, hair-pins, iron needles, a ring, halves of sil-
ver coins, and some other smaller and less significant archaeological material – but
despite this, the specific features of the grave architecture stood out, which to the
present could rarely be noted with such individual details and varied characteristics
of the burial rites.
It was established that all the excavated graves had been carved into the bedrock,
and without reference to their natural stone walls, they were lined with large, coarsely
worked stone slabs. In such stone coffins the deceased was most often placed on the
back with extended legs, and the stone coffin was covered with one or more rows of
stone slabs, glues together at the joints with mud mixed with tiny fragments of pottery.
The grave was then covered with earth and stones of different sizes. The grave site
was marked on the surface with an oval stone wreath made of large stones, while the
wreath was filled with somewhat smaller stones, and in rare cases the existence was
established of a headstone placed behind the head of the deceased, as well as a stone
beyond the feet. The arrangement and spacing between the individual stone wreaths
indicates the existence of more or less regular rows of burial sites, whose integrity was
respected. The graves, with the usual normal minor deviations, without an exception
were oriented east-west (feet-head). The deceased were placed in the grave unclothed
or clothed in a simple shift and wrapped in cloth that was sewn prior to burial with an
124 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori
iron needle that often, seemingly, was deliberately left by the body, as it was found in
the graves as a rule either near the head or the feet of the deceased.
It is possible to speak of the burial rituals and beliefs even on the basis of the
rare grave goods that included objected found in non-functional positions, such as the
ring found not on one of the fingers but rather behind the head of one older deceased
woman, and the finds of coins utilized as obols, as could be reliably determined. Coins
were found at the Greblje site in Drinkovci in a total of five graves, i.e. in somewhat
more than a fifth of all the graves excavated (22.73%): in four male graves and in only
one female grave. The interesting feature is that in all five graves halved silver coins
were found, and never an entire one. In three examples, the mentioned halved coins
were found near the head, i.e. either on the left side of the head not far from the mouth,
or in the soil beneath the head, or in the upper part of the right side of the chest, so
it can be presumed that they were placed there in the function of an obol, it is very
unusual that the coins were halved. Despite unknown factors related to (the as yet un-
known) religious or cult reasons for the halving of the coins, the discovery of halved
coins at the site of Greblje in Drinovci has a clear practical value, as they represent a
numismatically determined and attributed valuable and datable archaeological object.
Preliminary numismatic analysis has shown that four of these five coins were pre-
cisely halved, very worn akcheh, silver Turkish coins of the 14th-17th centuries, while
the fifth coin was a halved silver Venetian coin minted in 1656 during the rule of the
Venetian Doge Girolamo Priuli (1559-1567). Hence, the year 1565 is established as a
chronologically dependable terminus post quem not merely for the burial in the grave
in which the coin was found but also for the surrounding burials at the Drinovci-
Greblje site, which is dated to the second half of the 16th century. This is a period in
which the Ottomans had already been in power in Drinovci for several decades, which
continued for a century and a half (1522-1688).
Tragovi jezičnih i religijskih starina
u toponimiji Nevesta i Cere*
* Ovaj rad je rezultat moga osobnog interesa za prostor Nevesta i Cere gdje sam proveo
djetinjstvo. Zato zahvaljujem u prvome redu svim onim dragim ljudima i ženama (od kojih
golema većina, na žalost, odavno nije živa) koji su mi prenijeli sve što su znali o starini ovoga
tajanstvenog prostora. Zahvaljujem i gospodi Branku Ivančeviću pok. Mile iz Cere, Mirku
Matijašu pok. Ante iz Nevesta i Jakovu Grbeši Šimetiću iz Unešića za fotografije koje su mi
126 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori
velikodušno stavili na raspolaganje. Dužnik sam i mojim vrijednim roditeljima Nikoli i Milici
koji su uvijek spremno „na terenu“ provjeravali točnost mojih navoda o položaju opisanih
toponima. Zahvalnost dugujem i bratu Mirku i njegovoj supruzi Nataši zato što su uvijek našli
vremena da korigiraju moj „germanizirani“ („krležijanski“) hrvatski. Veliko hvala i fra Vicku
Kapitanoviću za poziv u ime Kulturnog sabora Zagore da se upustim u ovu pustolovinu pisanja
(na meni stranom istraživačkom području). Na kraju valja reći da je vrijeme za pisanje ovoga
djela „ukradeno“ ne samo mojim suradnicima na Institutu za kemiju nego i mojoj supruzi
Moniki i sinovima Lukasu i Andreasu, kojima i ovaj put zahvaljujem što su mi sve to oprostili
te čija me podrška, razumijevanje i ljubav uvijek prate. U Berlinu 28. travnja 2013
1 Geografske koordinate (a) Nevesta: širina: 43° 43’ 35N; dužina: 16° 12’ 52E; visina: 263
m; (b) Cere: širina: 43° 43’ 0 N; dužina: 16° 11’ 60E; visina: 281 m.
N. Budiša, Tragovi jezičnih i religijskih starina… 127
Slika 1. Nevest i Cera: položaj mjesta s važnijim toponimima i nekim starinskim spo-
menicima. (A) Trodimenzionalni grafički prikaz područja izrađen pomoću tražilice
Google Earth. (B) Položaj Nevesta i Cere u okviru Zagore. (C) Biljug - ploča s nat-
pisom na hrvatskoj ćirilici (bosančici) s neveškog Počivališta mrtvih; dolje: reljef
sunca s nadgrobnog križa u neveškom Šamatorju (rad domaćeg klesara s početka XX.
stoljeća). (D) Neveška gradina i Lokva (uočiti neobično pravilan, gotovo savršeno
četvrtast, oblik te prastare građevine). (E) „Vace” s posljednjeg sačuvanog dijela zida
neveške lokve sa specifičnim utorima za hrastove grede, nosače platforme kojom
je lokva vjerojatno bila natkrivena. Godine 1895. Marun piše u svojim dnevnicima:
„Na Nevestskoj lokvi opazio sam u njoj i oko nje, što otvorenih što zasutih množiju
bunara a u njima, poput »schaktera« hrastovih greda a na ovima naslonjeni zidovi
bunara. Neobična je ovo pojava kod bunara. Trebalo bi ovu lokvu bolje proučiti, da
po čemu nisu tu ostanci »teramare« – sojenica, i tim više, da se vidi stoji li ova lokva
u svezi sa neposrednom gradinom, što je sa istočne strane lokve, koja je bezdvojbeno
iz prehistorične dobe.” (Starinarski dnevnici, 158). (F) Posljedni očuvani stećak iz
predturskog vremena u neveškom Šamatorju s karakterističnim mladim polumjese-
com i zvijezdom Danicom (Fotografije i grafička obrada: N. Budiša 2009©).
128 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori
Slika 2. Zaseoci Nevesta (A) s grobnim križevima i natpisima novijega datuma iz ne-
veškog Šamatorja (B, C, D). Nadgrobni križevi su radovi domaćih klesara - meštara s
početka XX. stoljeća. Uočiti reljefe raspetoga Isusa te motive mladoga polumjeseca s
krugovima (zvijezda Danica?) i motiv sunca. (E) Nadgrobna ploča Petra Budiše pok.
Ivana s natpisom iz 1817. godine. (F) SUNAR – natpis s kamene ploče stare grobnice
obitelji Sunara-Tarlaša. Kartu zaselaka Nevesta pomoću tražilice Google Earth izra-
dio je mag. ing. Branko Ivančević pok. Mile (Fotografije: N. Budiša 2009©).
šinovića (ovaj put!) iz Nevesta.6 Punka je ostavila župniku koji bude služio
misu jedan vinograd u Koseviću na mjestu zvanom Vučipolje kod Doberčića.
Iz ovoga proizlazi kako granice između Nevesta i Kosevića nisu bile jasno
definirane (tj. da se radi o susjednim mjestima) što je i uzrokovalo razne nes-
porazume i sukobe toga vremena.
U sastavu Kosevića bila su ova naselja: Partemić (Vinovo Donje, crkva
je razorena), Dobričić ili Doberčić (Planjane Donje do tromeđe s današnjim
Vinovom i Nevestom, crkva sv. Ivana) te Zvoničac (današnja Ostrogašica s
Podumcima i dijelom Mirlovića). Partemić i Zvoničac (dio današnjeg Mirlo-
vića i Ostrogašice) skupa s Dobrečićem bili su dio župe Sv. Ivana iz Kosevića.
Crkvu sv. Ivana Stošić smješta u Slivno; osobno mislim da se prije radi o sv.
Ivanu u današnjim Planjanima. Nadalje, staro prezime iz Kosevića je Grbe-
šić (Ivan Grbešić, 1458.)7 koje danas susrećemo u Unešiću i Vinovu Donjem
(Grbeša).
Kosević je definitivno nestao iza 1540. nakon rata između Venecije i
Osmanskog Carstva, koji je imao tragične posljedice za Zagoru i njezino sta-
novništvo. Uz Kosević nestaje i cijeli niz naselja čija imena imaju nedvosmi-
slen latinski (tj. starovlaški) korijen: Marčele i Partemis/Partemić (Vinovo).
Drugi interesantan starovlaški toponim su Lagatori/Lagatorići; to ime podsje-
ća na Legatoviće/Lagatoviće, „izgubljeni” dio Nevesta o kojem piše Stošić8
u svojim „Selima” (vjerojatno današnje „Laginice” u Gornjem polju sa Zlo-
poljem do lokve „Lagatorić” kod stare crkve sv. Jure u Unešiću). Starovlaško
ime ‘Lagator’ u hrvatskom jeziku znači ‘knez’ ili ‘glavar’, tj. poglavar Katu-
na (vlaške zajednice).9 Uistinu, u Nevestu susrećemo područje pod imenom
Katunište smješteno blizu tromeđe s Vinovom i Utorima Donjim, dok iznad
Gornjih Rajčića imamo Mrčele (vidi sliku 2). Nadalje, velik broj oranica u
Gornjem polju i nosi naziv „Laginice” što se također izvodi od imena bivših
posjednika - Lagatora. Vlaške glavešine, lagatori ili knjezi su bili pojedinci
(kao npr. Blaž „glavar murlaka” iz Nevesta koji se spominje 1448.)10 koji
su pametnim gospodarenjem (obično u više generacija) vješto kombinirali
polunomadsko stočarstvo i ratarstvo te malo-pomalo stjecali ugled i bili bi-
rani na neku od seoskih upravnih dužnosti. Ostala starovlaška prezimena iz
bliže okolice su npr. Nakić, Parat, Jaman, Pepur, Piteša, Mrčela i možda još
poneka. Kasnije su se Vlasi slavenizirali i imaju uglavnom slavenska prezi-
mena i titule (npr. Bošnjaci-Knjezi iz Nevesta). Inače Vlasi se prvi put ekspli-
citno spominju u Nevestu 1414. god. kada je šibenski plemić Grgur Negoy
uzeo Vlatchonem de Nevest11 kao kmetove u najam i vjerojatno im dodijelio
odgovarajuća „selišta” za život i rad. O ostalim Vlasima (glavar Blaž, Luka
Bogdavčić zvani „barbarus“) iz Nevesta te njihovim sporenjima i s hrvatskom
vlasti iz Knina i sa šibenskom komunom opširno izvještava Kapitanović u
svojoj knjižici o Nevestu.12
Seline. Toponim „selina” ili „selište” veoma je raširen u Nevestu, a ma-
njim dijelom i u Ceri. Obilje tih mjesta jasno upućuje na dinamiku promjene
položaja sela na ovome području. Na sjeveroistočnim rubovima Nevesta od
Budišina klanca (kod istočnog ulaza u Unešić) do Katuništa (kod tromeđe Ne-
vest-Utore-Vinovo) nalazimo cijeli niz „selina” ili „selišta”, zatim na rubnim
sjeverozapadnim područjima Cere (Vlake, ispod Bogočina) te kod Pišteta i
iznad Ametuša.13 Očito je da su seljaci u statusu kolona imali kuće i gospodar-
ske objekte s bunarima, točno određenim površinama za vrtove, podvornice i
pokojom krčevinom - dok su polja, šume i pašnjaci pripadali državi, komuni,
gradskim plemićima ili lokalnim sitnim posjednicima14 (vjerojatno didići ili
njihovi potomci). Tu strukturu, koja se učvrstila u kasnom srednjem vijeku, ni
Turci nisu ozbiljnije mijenjali: ona je na silu promijenjena tek nakon prestan-
ka turske vlasti 1699. kada su posjedi odbjeglih vlasnika jednostavno po „za-
konu jačega” naslino zauzeti, a mletačka vlast je zatim dugo nastojala uvesti
red i napraviti kakav-takav katastar koji je i danas još aktualan. Prvotni (tj. ko-
lonatski) model je omogućavao bolju kontrolu agrarne prenaseljenosti, održiv
razvoj i onemogućavao pretjerano iskorištavanje prirodnih resursa područja.
„Pravedna” podjela zemlje nakon „revolucije” 1699. god. na niz sitnih posjeda
dovela je do neodrživa razvoja manifestiranog u nizu ekoloških pustošenja,
valovima siromaštva, umiranja od gladi, zime, suša i bolesti, beznađa, igno-
rancije, fatalnog pasivizma, kulturnog kolapsa, nepopravljivog demografskog
sloma te konačne propasti Zagore čijim zadnjim trzajima upravo svjedočimo.
Baština kod Janjoša i Ime Unešića. Toponim „Baština” 15 kod Janjoša
(vidi sliku 1) upućuje kako su Janjoši, ali i druge obitelji za turske vladavine
posjedovale sitne posjede ili male površine pogodne za držanje vrtova tzv.
16 Prigodom pregovora o prelasku Zagorana na stranu Venecije, njeni predstavnici su isprva
lukavo pristali na to da te baštine ostanu u vlasništvu seljaka, te ih je time (i još nekim drugim
obećanjima) konačno privukla na svoju stranu 1684. godine. (Karlo Kosor, Drniška krajina
za turskoga vladanja, Kačić, XI (1979), 125-182). Za vrijeme tragičnog ustanka Petropoljaca,
Prominjana i drugih Zagorana 1648. godine koji su organizirali franjevci, lokalne (s Turcima
očito dobro aranžirane) kršćanske neveške obitelji - klanovi (Sunare, Rajčići, Slugani, Janjoši,
Bilaći i Dželalije) drže se po strani. Ta odluka se pokazala mudrom: moćna turska vojska (30
000 konjanika i pješaka) iste godine dolazi iz Bosne i guši ustanak u krvi, a ustaničke obitelji
teško stradavaju. Dokumentiran je poziv bosanskog paše serdaru Mati Nakiću iz 1684. da se sa
svojim krajišnicima „ne odmeće od Sultana” (Kosor, Drniška krajina, 125-182). Naime obitelji
koje su „digle glavu” za ustanka 1648. godine loše su se provele u izbjeglištvu u Primorju:
desetkovane su kugom, gladi i neimaštinom do te mjere da su roditelji prodavali djecu u ropstvo
da bi se održali na golom životu. Dio tih obitelji se tako ugasio, a dio ostao zauvijek u Primorju.
Rijetki su se vratili na ognjišta u Zagori (za primjer vidjeti: N. Budiša, B. Ivančević (2011)
Prilog poznavanju starine roda Ivančevića iz Cere – Portal hrvatskog rodoslovnog društva
„Pavao Ritter Vitezović”).
17 Grbeša, Unešić, 81.
18 N. Budiša (2010). Prezimena Nevesta i Cere u zadnjih 350 godina – Portal hrvatskog
rodoslovnog društva „Pavao Ritter Vitezović”.
19 Grbeša, Unešić, 80.
N. Budiša, Tragovi jezičnih i religijskih starina… 133
24 Škoprci iz Unešića su došljaci iz Bosne (Jakov Grbeša, Filip-Jakov Škoprc pučanin,
humanist i istraživač, Unešić, 2006). Na području Visoke u Bosni dolazi selo Skoparinići.
Čovjek iz tog sela je „Skoparnik” ili grubim gutanjem samoglasnika i iskrivljavanjem (tako
karakterističnom za Zagoru) lako dođemo do „Škoprc“. Ime sela Skoparinići Pašić izvodi po
Ostrogotu koji je osnovao naselje i koji se zvao Scipuar. O tome sam našao zanimljivu raspravu
Ibrahima Pašića na internetu (http://bosnaplemenita.blogger.ba).
25 Toma Arhiđakon, Historia Salonitana, Književni krug, Split, 2003, 403.
26 Pri opsjedanju Klisa, Splita i Trogira 1242. god. Tatari su zacijelo koristili lokalnu
antičku cestovnu mrežu za brzu dobavu hrane za ljudstvo i krme za konje (vidjeti: Soldo, J. A.
(1968/69). Provala Tatara u Hrvatsku. - Hist. Zborn. 21/22, 371-388). Kako nisu imali namjeru
trajnije se zadržavati - sve što im se našlo na putu završilo je u ognju i pepelu. Opustjelo
područje današnjeg Nevesta, Cere i Unešića počinje se lagano demografski opravljati, ali
nikada neće dostići onu snagu ni značenje koje je imalo prije toga. U toj slabosti vide svoju
šansu i primorski gradovi Trogir i Šibenik pa staro područje Nevesta postaje poprište sukoba
N. Budiša, Tragovi jezičnih i religijskih starina… 135
interesa hrvatskoga bana iz Knina, trogirske biskupije i šibenske komune (općine). To je razlog
zašto imamo sačuvanih pisanih dokumenata (posebno notarskih spisa) o Nevestu u arhivima
dalmatinskih gradova.
27 Miho Barada, ). Trogirski spomenici I/I, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti,
Zagreb, 1948. (navod prema Kapitanović, Nevest, 16).
28 Kapitanović, Nevest, 16
29 Kužić, Povijest, 37-38.
30 Grbeša, Unešić, 66.
31 Dželalije su po svemu sudeći stari neveški rod, prezime im je nadimačko, nastalo za
turske vladavine i ima korijen u turskoj riječi „čelali” što znači „moćni” ili „silni“.
136 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori
odmetnici i hajduci. Posebno je težak bio period između 1570. i 1580. kada je
zbog rata, pljačke (uskoci), nesigurnosti, nasilja, gladi i kuge starosjedilačko
stanovništvo gotovo nestalo.
Kada su 1521. god. Nevest i Kosević (Doberčić, Marčele i
Partemis/Partemić) došli pod tursku vlast/jurisdikciju (nemamo podataka da
su tu vođene ikakve lokalne borbe; dakle cijeli je prostor „šaptom” pao)41 -
tursko carstvo je bilo na vrhuncu moći (1521./1522.) i kao svaki uspješan
imperij vješto je kombiniralo mač i diplomaciju za nova osvajanja. Taj povi-
jesni scenarij je za stanovništvo tih sela značio relativnu egzistencijalnu sigur-
nost; Turci kao inteligentni i iskusni osvajači nisu radikalno mijenjali lokalne
strukture novoosvojenih područja; kao kod svakog imperija bitno je bilo da
se efikasno kupi porez tj. harač. Zato su ta mjesta u vrijeme tursko-mletačkih
ratova (1538.–1540.) pošteđena razaranja, proganjanja i ubijanja stanovništva
(kako su se ‘tipično’ vodili ratovi između feudalnih država toga doba). Tako
znamo da su Legatovići (dio Nevesta koji nije bio pod turskom vlasti), Unešić
i Koprno doslovce sravnjeni sa zemljom za rata 1538.–1540., dok je ostatak
Zagore „dokrajčen” 1570.–1573. (Ciparski rat). Isto tako znamo da Nevest i
Partemis nisu plaćali „zaštitu” uskocima do 1617. god. (vidi: Mužić, I., 2010.)
Znači, u prvim desetljećima turske vlasti u tome dijelu Zagore ostalo je do-
sta starosjedilačkog stanovništva što vidimo ne samo po očuvanim stranim
prezimenima, prisutnosti orijentalnih prezimena nego i očuvanom prastarom
nazivlju u cijelom prostoru.
Slika 3. Prastari bunari. Donjak (A, B) iz Nevesta i bunar s Trbočuše (C) u Ceri.
(Fotografije: N. Budiša 2009©). U pismu Luji Marunu, dana 24. VIII. 1904. godine,
kaže Filip Jakov Škoprc sljedeće: „Od neveških bunara nemogu vam ništa kazat nego
što svit kaže da su turski bunari“ (Grbeša, Filip-Jakov Škoprc). Bunar s Trbočuše je
opisan u četvrtom poglavlju, dok je Donjak obrađen u šestom poglavlju ove studije.
Znamo da se u Nevestu i Ceri šljiva nikada nije tradicionalno uzgajala. Ali ime toga prostora
govori nam da je tu bio šljivik. Nije li to bilo vlasništvo nekog došljaka iz Bosne i Hercegovine
(„Bošnjaka”), gdje se šljiva tradicionalno uzgaja? Možda je Hasan bio vojnik na službi/posadnik
u utvrdi Gradina? Za sada možemo samo nagađati. Još je interesantnija druga obitelj iz 1550.
– obitelj Huseina, sina Vukdragova. Očito je Husein „friški” konvertit na islam jer mu otac
još uvijek nosi staro slavensko/hrvatsko ime. Radi li se o domaćem čovjeku? Nerijetko je bio
slučaj da su se stari hrvatski i bosanski plemići (sitni ili krupni posjednici) konvertirali na islam,
čime bi sačuvali pa čak i proširili svoje posjede. Ove dvije obitelji, Hasanova i Huseinova,
zacijelo su mogle biti vlasnici većeg dijela zemljišta (njiva, šuma, pašnjaka) u Ceri, a moguće
i Neveškog polja ispod Gradine, koja je za turske okupacije bila jedna vrsta check-pointa s
martolozima. Tom jakom turskom prisutnosti u starom Nevestu može se objasniti i činjenica
da Nevest nije plaćao godišnji danak (jedan cekin po obitelji) uskocima za „zaštitu“. A to su
manje-više redovito činila gotovo sva zagorska sela na okupiranom dijelu sve do 1617. pa čak
i muslimani kao što je to radio Bilaf Mustapić iz susjednog Koprna (Kapitanović, Nevest, 31).
Interesantno je spomenuti da je u Drnišu od kraja 16. stoljeća pa sve do kraja turske uprave
1683. godine živjela značajna i bogata turska obitelj Cerinčić (Kosor, Drniška krajina, 125-
182), Split, 1979.). Zbog nedostatka povijesnih podataka ne znamo ima li ovo prezime veze s
imenom Cera ili je slučajno njemu slično (prezime Cerić javlja se relativno često, a istoimeno
selo nalazi se u okolici Vukovara).
46 Danica Božić-Bužančić, Prilog poznavanju stanovništva i antroponima mućko-lećevičke
Zagore. Čakavska rič, 2, Split, 1988, 59.
47 N. Budiša: O mogućem jezičnom značenju prezimena i podrijetlu roda Sunara/Sunarića
– Portal hrvatskog rodoslovnog društva „Pavao Ritter Vitezović”, 2010.
N. Budiša, Tragovi jezičnih i religijskih starina… 141
rodnih vladara, dok usmena predaja hrvatskih Sunara iz Nevesta i Cere tumači
kako su oni podrijetlom iz okolice Travnika.48
Na temelju tih šturih podataka predložio sam ovu hipotezu: Sunari kao vr-
sne zanatlije mogli su prispjeti iz Indije (Pandžaba) na Bliski istok i u Bizant-
sko Carstvo (područje današnje Turske i Grčke) te dalje trgovačkim putevima
do svih europskih luka pa i Dubrovnika (odakle su se proširili po Balkanu).
S Turcima su vjerojatno i dospjeli u Dalmaciju (Nevest) kao njihovi podanici
iz Bosne najkasnije do kraja XVI. stoljeća (ne nalazimo ih u spisima prije
turskog posjedanja ovoga područja). Ne treba isključiti mogućnost da su ih
Turci kao vrijedne zanatlije (npr. džebedžije - oružari ili tufekdžije - puškari)
doveli u Nevest i Ceru.49 Prvotna lokacija u Nevestu mogla su biti ispražnjena
48 Tu
sam predaju čuo od više starijih ljudi iz ceranskih Budiša i Sunara.
49 Zato i nije čudno kako je upravo rod Sunara u presudnim povijesnim vremenima
dao sposobne ljude kao što je nadareni vojni zapovjednik Filip Sunara, sin Petra. On je bio
142 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori
harambaša (kapitan) hrvatske postrojbe mletačke vojske iz 1684./85. pod čijom zastavom su
se borili većinom predci današnjeg stanovništva u općini Unešić. Filip je svoje vojno iskustvo
mogao steći služeći u neredovitoj vojsci - martolozima (na neveškoj Gradini ili drugdje u
Zagori). To je bio rod turske vojske u kojemu su morali sudjelovati i Vlasi kao pripadnici
kršćanske raje i u ratu i u miru (npr. osiguravali su klance, mostove, prijelaze i hanove).
50 Ovo je vrlo važan aspekt za razumijevanje hrvatskog identiteta Zagore; „hrvatstvo”
Zagorana u posljednjih stotinu godina je u prvom redu kulturna, povijesna i nadasve politička, a
nikako „biološka” kategorija. U ranome (a dobrim dijelom i kasnome) srednjem vjeku „hrvatstvo”
je bilo socijalni status; to su pojedinci koji su bili sitni ili krupni posjednici, a potomci vojne elite
zvane Hrvati, originalno naseljene u Ravnim kotarima. Tako imamo izvještaj Tome Arhiđakona
(Historia Salonitana, 249) o prvome susretu stanovnika Splita i tatarskih prethodnica 1242.
god. Romanski Splićani su naime na prvi pogled orijentalne tatarske konjičke odrede držali
„Hrvatima” - to nam jasno daje sliku koju su romanski starosjedioci imali o Hrvatima koji su
dominirali zaleđem Dalmacije. To samo po sebi i nije čudno jer su Hrvati vjerojatno potomci
bivše profesionalne konjičke elite orijentalnih Avara koja se osamostalila tamo negdje oko
„stoljeća sedmog“. Ta profesionalna konjička ratnička grupa (vjerojatno jedna vrsta soldateske)
bila je sastavljena od raznih etničkih grupa, među kojima je slavenski element (jezik, vjera,
običaji) na kraju prevladao.
51 N. Budiša: Okvir za istraživanje podrijetla roda Budiša iz Nevesta i Cere u Dalmatinskoj
zagori – Portal hrvatskog rodoslovnog društva „Pavao Ritter Vitezović”, 2009.
52 Anton Lemo, predsjednik Dalmatinske sloge u nekrologu u „Zajedničaru” povodom
smrti Luke Budiše (27. 7. 1961.) piše sljedeće: Pokojni brat Budiša uživao je veliko priznanje i
N. Budiša, Tragovi jezičnih i religijskih starina… 143
poštivanje ne samo kod svoga odsjeka, gdje je bio dobar i vjeran član, nego i kod cjelokupnog
članstva HBZ, jer je on bio jedan od onih koji je zagovarao da se priključimo HBZ. To je bilo
1913. godine, da se je jedno od prvih samostalnih društava priljučilo HBZ.
53 Kužić, Povijest, 14-16.
144 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori
54 V. M. Coronelli, Corso del Danubio da Vienna sin’ à Nicopoli e paesi adiacenti Descritti,
e Dedicati Dal Padre Maestro Coronelli Cosmografo della Serenissima Republica di Venetia,
Venezia 1695.
55 Kapitanović, Nevest, 25.
146
Slika 5. Tok Široke ili Velike dražice od podnožja Vlaka, Bogočina i Velikog Umca do Jarnovića Dolaca. Jasno se vidi korito potoka koji
je tekao kroz Veliku ili Široku dražicu; na dva mjesta gdje se draga suzuje koristi se ime ‘Tanka dražica’. Za grafiku lijevo korištena je
zračna snimka područja koju je ljubazno stavio na raspolaganje Mirko Matijaš (2003©). Za grafički prikaz područja na desnoj strani
korištena je internetska tražilica Bing (grafička obrada: N. Budiša 2013©). Toponim Budine obično označava plićak preko vode koji su
ljudi i njihovo blago lako mogli pješice proći. Tako npr. u Imotskom kod Glavine Donje postoji zaselak Budimlići (u turskim defterima
iz 1585. god. Budimlji. Popis sela Imotske i Ljubuške nahije 1585. god. http://www.imoart.hr) gdje je bio prijelaz ili most preko rijeke
Vrljike, u njemačkom „furth“ u engleskom jeziku “ford”. Stanovnici toga zaseoka su se zvali Budiše pa taj antroponim može označavati
i osobu iz takva područja. Zanimljiva su i imena nekih ranih slavenskih naselja blizu takvih lako prohodnih mjesta na rijekama kao npr.
grad Budim (danas dio Budimpešte) ili istočnonjemački / lužički grad Budyšin (njemački: Bautzen)
Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori
N. Budiša, Tragovi jezičnih i religijskih starina… 147
Lokvice u Budišinim njivama). Drugi sezonski potok postoji danas kao vodo-
derina koja još uvijek (posebno u razdobljima obilnih padalina) sakuplja vodu
s padina Bogočina, Velikog Umca, Rujevaca, Vlaka, Budina, Podrovanjina i
Melovca. Ta vododerina se zove Široka dražica i još danas ju je lako slijediti.
Počinje kao krug (ili kako neki kažu – Tanka dražica) ispod Vlaka, potom teče
između Bilinog Bunarića i ispod Babošića Selina te oplakuje Veliki i Mali
Rujevac kod Pešića dočića ispod Velikog Bogočina. Neki stariji seljani su
pak tvrdili da počinje kao „Tanka dražica” ispod Vlaka, a onda se uokružu-
je oko Rujevaca. Odatle ide ispod Velikog mosta (želježnička pruga) sve do
Rovanja kod ceste pa dalje iza Stazinih ogreda, prolazi kroz mali tunel ispod
puta za Sunare kod Budankova tora, preko Šubića i Bošnjakovih Dolaca po-
red Kopinjovica, Trbočuše (lijevo), Komada (desno) sve do Jarnovića dolaca.
Narod kaže: Voda šta se skupi u Pešića Dočiću završi u Jarnovića docima!56
Sve se te vode spajaju u Ceranskom polju i nastavljaju teći u pravcu Koprna
gdje kod željezničke pruge blizu talijanske utvrde iz II. svjetskog rata postoji
vododerina koja sakuplja vodu iz Koprna i Ljubostinja. Odatle je tijek vjero-
jatno sljedeći: Koprno → Sitnica → Perković → Vrpolje → more. Stoga ne
bi trebalo čuditi kada jednom Zagora „ozeleni” (a na dobrom je putu) da se
pojedini sezonski potoci ponovno pojave.
Osim u Neveškom Polju (Lokva, Donjaci, Novak) i na pojedinim mjesti-
ma u Ceri kao što su Starobetine i Tr[e]bočuše kod zaseoka [stare] Budiše i
drugdje ima prastarih bunara koji još i danas, zahvaljujući glinovitoj podlozi,
drže vodu (vidi slike 3 i 4). Tajna tih nepresušnih bunara može biti i u tome
što su iskopani nad podzemnim tokovima.
56
Prema kazivanju Jele Budiša, kćeri Ante.
57
Prema kazivanjima Matuše (Maše) Budiša, rođ. Burilović i Ane (Đulinke) Budiša, rođ.
Mrčela iz 1976. godine.
148 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori
postojali i ostali oblici kultnih mjesta kao što su žrtvenici, sveti gajevi, izvori,
pećine i staništa zloduha s obzirom na to da je svaki aspekt staroslavenskoga
života „pokrivao” određeni bog. Brojni toponimi koji u sebi sadrže mitološka
imena staroslavenskih vjerovanja jasno upućuju na postojanje kulta na ovim
prostorima. Prateći te toponime blizu vododerine Široka (Velika) dražica u
Ceri „nizvodno” - pred očima nam izranja čitav jedan prostor u kojem su naši
predci smjestili svoje bogove, sa žrtvenicima i svetim mjestima koje je po-
božni puk i stoljećima poslije pokrštavanja obilazio, iako su njihovo prvotno
značenje i smisao iščezli u tmini prošlosti.
59 Lujo Marun, Arkeologički prilozi o religiji poganskih Hrvata, Starohrvatska prosvjeta 3
(3-4), 1897, 141-144.
60 Ivo Pilar, O dualizmu u vjeri starih Slovjena i o njegovu podrijetlu i značenju, u: Zbornik
za narodni život i običaje južnih Slavena, JAZU, knj. 28, Zagreb 1931, 1-86.
61 Jakov Grbeša, Bogočin – Od poganskih vremena do procvata kršćanstva, Unešić, 2004.
150 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori
Slika 6. Trovro iz Primorskog Doca i kompleks Bogočina. (A) Trovro snimljeno iz područja Ukića
pod Praćom (foto i grafička obrada: N. Budiša 2006©) (B) Kompleks Bogočina s imenima obližnjih
lokacija snimljen s visočkog puta (kod Korita) (foto i grafička obrada: N. Budiša 2010©). (C) Zračna
snimka bogočinskog svetišta (fotografiju ljubazno stavio na raspolaganje Jakov Grbeša 2003©)
62 Ante Čavka, Povijest Primorskog Doca, Primorski Dolac, 2009, 342.
63 Marun, Arkeologički prilozi, 141-144.
152 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori
Slika 7. Bogočinsko svetište. Divina pećina (A) koja se nalazi u blizini svete ograde (sjever).
Ruševine zidina svetišta (B, C) s posljednjim relativno dobro očuvanim sporednim ulazom (D) s
jugoistočne strane (foto: N. Budiša 2008©). (E) Hipotetička rekonstrukcija svetišta - jedno moguće
tumačenje sakralnog značenja bogočinskog kompleksa (preuzeto iz: Grbeša – Bogočin,105).
69 www.katastar.hr
70 Katičić, R. Vidova gora i sveti Vid, Studia mythologica Slavica (Ljubljana), XIII (2010),
15–17.
71 Na početku grebena nalazi se maslina koja dobro podnosi hladnoću i donosi plodove;
nisam uspio saznati tko i kada ju je tu posadio, ali prema debljini drveta zaključujem da
N. Budiša, Tragovi jezičnih i religijskih starina… 155
sadašnje stablo ne bi trebalo biti starije od sto godina. Budući da su mještani to drvo sustavno
sjekli, a ono uvijek iznova brokavalo iz temelja – njegova starost bi mogla biti i veća.
72 Kazivala Cvita Budiša, udova Petra.
156 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori
jedeći kozju stazu („oputinu“) prema istoku (pravac Prokop) nailazimo opet
na flišnu zemlju s cerovim stablima pod imenom Torine (prostor za držanje
stoke). O samom imenu „Bilin” nisam ništa čuo od starijih, osim da je tako
bilo oduvijek „još od turskih vremena“. Sama ta činjenica upućuje na starinu
toponima. Isto tako upada u oči i sličnost s „Bilinom” iz Primorskog Doca:
u kasnom srednjem vijeku to se područje Primorskog Doca zvalo „Bilići” ili
„Biličići” i bilo je u posjedu šibenskog plemića Luke Butrišića,73 a vjerojatno
su se tako prezivali i stanovnici toga naselja (danas su to rodovi Ukići, Škokići
i Komadine). Toponim Bilin bunarić ima zasigurno veze sa starom neveškom
obitelji Bilać, koji su se ponegdje pisali i kao „Bili“.74 Ta je porodica živjela
tu na „selini” (skupa s Babošićima i Pešićima) pa se preselila bliže Neveškom
polju poslije prestanka turske vlasti (v. poglavlja 1 i 6). Za moguće tumačenje
sakralnog značenja toponima Bilin bunarić možemo se poslužiti sljedećom
usporedbom. Znamo kako je plemić Juraj Radigostić bio posjednik zemlje
u susjednom Koprnu.75 Prezime nesumnjivo izvlačimo od imena „Radgost”
koje je označavalo slavenskog boga - zaštitnika kuće, ukućana i njihova bla-
goslova. U tome smislu Radigostići su ljudi koji žive blizu svetišta (brdo, gaj,
voda) toga boga. Po toj logici mogli bismo zaključiti da su „Bilini” ili „Bilaći”
ljudi koji žive blizu svetišta Bijeloga (Dobroga) boga („Bilin“).
Rujevci. Ime Rujevac može se izvesti od drvenaste biljke ruj ili rujevina
(Cotinus coggygria) koja raste kao grm ili manje stablo na tome području.
Mali i Veliki Rujevac mogu se odnositi i na uzvisine posvećene Rujevidu ili
Rugovitu (Davoru) mitološkom biću iz slavenske mitologije76 te na rujan –
ime jesenskog mjeseca. Dok su Rujevci u Ceri manje-više uzvisine zbijene
na relativno malom prostoru, Malo i Veliko Rujno koje nalazimo na južnom
Velebitu77 daleko su prostranije. Nadalje, na oba Rujna na Velebitu opisani su
kameni oltari na koje su velebitski pastiri i pastirice određenog dana u godini
donosili darove i žrtve (obično plodove) kojima su željeli udobrovoljiti dobre
duhove da im blago bude zdravo i plodno. Kod stanovništva Cere nisam uspio
saznati bilo kakvu sličnu predaju ili priču vezanu za Rujevce. Na kraju vrijedi
spomenuti kako ime Rujevci ima istu jezičnu osnovu kao i ime za Rujanske
otoke (njemački: Rügen) na istočnom moru sa svojom relativno dobro oču-
vanom i dokumentiranom slavenskom toponimijom, mitologijom i poviješću.
78 Alternativna mogućnost jest da se radi o području gdje se nalaze jare ili jarčišta. U Ceri se
rabi naziv „sinica”, a nisam čuo da se koristi naziv „jara“. Tako imamo prostor ispod Vakterice
a iznad Budina koji se jednostavno zove „Sinice” jer se tu nalazilo mnoštvo sjenica za blago
čiji su ostaci još i danas vidljivi.
79 Za opširniji prikaz slavenske mitologije postoje brojne knjige i vrela na internetu.
80 Kapitanović, Nevest, 31.
81 Katičić, R. Vidova gora, 15–17.
82 Kod Budiša u Ceri imamo sljedeće obiteljske nadimke: Popovići, Šubići i Pomorići (koji
se dalje dijele na „Stipanove” [„pravi” Pomorići] i „Vranjine“). Popovići su izumrli po muškoj
liniji, a nadimak su dobili u XIX. stoljeću prema popu s početka XIX. stoljeća koji se zvao don
Bare Budiša.
158 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori
83 D. Ovsec, Slovanska mitologija in verovanje, Domus, Ljubljana, 1991, str. 194 -195.
84 Iz iste jezične osnove i kultnog značenja izvlačimo i ime planine Trebević, ime grada
Trebinja u Bosni i Hercegovini, ime primorskog mjesta Tribunja kod Šibenika te sela Trbounje
u blizini Drniša. Primorski grad Tribunj se prvi put spominje 1463. god. pod nazivom Tribahunj
ili Tribohun, a mjesto se zvalo i Trebić, Trebište, Trebunj. Prema Stošiću (Sela, 139), Tribunj
ili Trebište dolazi od staroslavenske riječi značenja „mjesto gdje se žrtvuje“. U Istri pokraj
Mošćeničke Drage nalazi se i mjesto zvano Trebišće ili Potrebišće, kao svetište koje se nalazilo
u šumi, blizu tamošnje špilje.
85 Ante Budiša, sin Jure.
N. Budiša, Tragovi jezičnih i religijskih starina… 159
slijevale su se vode s raznih rukavaca - što nije teško zamisliti ako se pomnije
promotri slika 5. Znači, vrhovno božanstvo (Bijeli Bog, Bog Svjetlosti, Svan-
tovit, Perun ili neko drugo) bilo bi smješteno s lijeve strane vode, a njegov
protivnik (npr. stočni bog Veles, Bog Tame ili Crni Bog) imao bi brdo (goru) s
desne strane. Ta gora s desne strane skupa sa svojim okolišem trebala bi imati
topografiju koja mora označavati tamu, zloduha ili podzemni svijet.
Uistinu, stariji naziv Velikog Umca je bio „Crni umac”, koji se prema
jugu nastavlja u Crnu ljut – kršno i teško prohodno područje s mnoštvom škra-
pa, jama, gudura i provalija. Toponim Crna ljut postoji i nasuprot planinskom
vrhuncu Sutvidu na Biokovu iznad Makarske; o njemu je pisao Ivo Pilar još
1928. godine.86 Ceranska Crna ljut spušta se prema Mačjoj gredi i željezničkoj
pruzi između Ivančevića (malog) i Budišina (velikog) Prokopa i prelazi u po-
dručje zvano Klanac, koji je zatrpan prilikom izgradnje pruge (taj toponim su
poznavali samo stariji stanovnici, današnji seljani koriste se toponimom „pod
Klancem” za područje ispod pruge). Nije teško zaključiti kako je topologija
toga prostora pretvorena u pozornicu vječne i cikličke borbe dobra i zla koja
se utjelovljuje u neprekinutom sukcesivnom nizu: ljeto – zima, tama – svjetlo,
život - smrt. I to sve u skladu godišnjih festivala slavenskog kalendara sklad-
no inkorporiranog u taj sveti prostor.
Mogući sakralni prostori u Ceri. Na početku ove rasprave spomenuto
je nekadašnje groblje na njivama koje zovemo „Cipci” na koje se dolazi iz
starih Budiša putem koji se zove Progon. Na Cipcima je bilo starohrvatsko
groblje, čiji se ostaci danas ne vide, ali njegovo postojanje je dokumentirao
fra Lujo Marun još 1895.87 On je susreo seljake (Bošnjaci) koji su mu pokazali
nakit koji su našli u grobovima čije su ploče podigli plugovi prilikom oranja.
Inače sve do sedamdesetih godina prošlog stoljeća to je područje imalo dosta
stoljetnih hrastova – dubova (od kojih su mnogi bili i cerovi). Prema kaziva-
nju Filipa Budiše (Šubića, pok. Petra) bilo je i jako starih panjeva/ili rupa – s
ograđenim prostorom gdje su bili grobovi. Navodno su posljednjeg razorali
Bučevići još prije (ili neposredno nakon) II. svjetskog rata i pri tome pronašli
mač i nešto nakita. Kao i kod drugih naroda mrtvi stari Slaveni i Hrvati od-
lazili su u podzemni (tamni, crni) svijet sjena, pa i ne čudi kako se mjesto
gdje su ukopavali mrtve moglo zvati Černo ili Čera. U tome smislu, svojim
smještajem na desnoj strani Široke dražice, Cera bi predstavljala tamnu stranu
dualističnog (ili kakva drugog) scenarija u vjerovanjima starih Slavena.
86 Pilar, I. O dualizmu u vjeri starih Slovjena i o njegovu podrijetlu i značenju, PILAR -
Časopis za društvene i humanističke studije, II, 3(1), 2007.
87 „Jesenas u ovim grobovima našaste su dvi starohrvatske naušnice koje mi biše pokazane”
(Marun, Starinarski dnevnici, 61).
160 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori
4. Gradine i gomile
Početkom prošlog stoljeća pronašao je Jakov Škoprc iz Unešića ulomke
kremenih noževa i strelica u blizini Lokve i Gradine koji potječu iz kamenog
doba.89 Već krajem mlađega kamenog doba nestaje mirnog života pa ljudi gra-
de naselja na uzvisinama koje pružaju prirodnu zaštitu (visina, težak uspon) i
dobar pregled okoline. Te utvrde se dodatno utvrđuju kamenim suhozidinama,
a vrhunac njihova razvoja zbio se na prijelazu iz II. u I. milenij prije Krista.
Kako se pretežno rabilo bakreno oruđe, naziva se i bakreno doba. Povjesničar
Mirosavljević90 detaljno je obradio nalaz bakrenog oruđa iz Nevesta koje je
88 D. Ovsec, Slovanska mitologija in verovanje, Domus, Ljubljana, 1991, str. 194-195.
89 Jakov Grbeša, Filip-Jakov Škoprc pučanin, humanist i istraživač, Unešić, 2006.
90 Vladimir Mirosavljević, Nalazi iz pretpovijesnog doba u sjevernoj Dalmaciji, Glasnik
zemaljskog muzeja u Sarajevu, NS, 8 (1953), 265-270.
N. Budiša, Tragovi jezičnih i religijskih starina… 161
pronašao Jakov Rajčić prilikom krčenja vinograda. Isto tako imamo nalaze i
iz brončanog doba (1800. godine prije Krista) kada je nova tehnologija obrade
metala revolucionirala ljudske mogućnosti. Jedno brončano koplje pronađeno
je u blizini Gradine (Jakov Škoprc pribavio je Luji Marunu taj predmet, još ne
znamo gdje se danas nalazi). Područje polja oko Lokve bogato je arheološkim
nalazima iz svih važnijih povijesnih epoha (od neolitika do novoga doba).
Nalaz bakrenih alatki na tome području detaljno je opisan u dnevniku fra Luje
Maruna: Dne, 3. 11. 1922. Bio sam na Unešiću. Ovdje mi je dao brat pokojnog
Jakova Marko Škoprc pok. Marka jednu sjekiru tešku 1.55 kila, dlijeto teško
0.80 kilo i dva ulomka nekog oruđa prelomljeno. Sva četiri komada iz sama –
bakra. Predmeti su našasti u Nevestu, na sjeveroistoku pod nekim glavicami
– humcima – koje pri krčenju vinograda našao Jakov Rajčić pok. Ante iz Ne-
vesta. Predmeti su važni. Platio sam ih 50 dinara.91
Oko 1000. godine prije nove ere počinje željezno doba. Otkriće uporabe
željeza, tj. njegove proizvodnje epohalan je događaj koji će bitno utjecati na
povijest ljudskog roda. One ljudske zajednice koje su ovladale tom tehno-
logijom postaju moćne vojne, političke i gospodarske sile i brzo se šire jer
proizvode alate (npr. plugove) i oružje dotad neviđene kvalitete. U Nevestu i
Ceri nalazimo brojne gradine kao spomenike te visokorazvijene civilizacije.
Zacijelo je najvažnija neveška Gradina iznad Polja. To je stožasti brežu-
ljak (visok cca. 50-70 metara) s krševitim padinama obraslima makijom ili šu-
mom, koji izranja iz okolnog platoa (vidi slike 1 i 12). Na vrhu je visoka litica
posebno strma s jugoistočne strane, dok se prema zapadu (a dijelom i sjeveru)
pruža nasip trapeznog oblika, korišten kao livada za ispašu ovaca sadašnjih
vlasnika. Na rubu ove površine, blizu središnje litice, negdje u sredini cijelog
objekta, tradicionalno rastu stabla brijesta. Unutar nasipa i ispod njega su pre-
ma predaji bili vidljivi temelji kuća - danas se više ne raspoznaju. Sa zapadne
strane nasipa leži mnoštvo tesanog kamenja („vaca“) koje se tradicionalno
koristilo za izgradnju kamenih kuća u ovim krajevima. S neveške Gradine
moguća je gotovo potpuna kontrola cijelog okoliša, a vizualno komunicira s
Gradinicom, Galića gradinom, gotovo svim manjim gradinama ili motrilač-
kim kotama u okolišu. U svome dugom povijesnom vijeku neveška Gradina je
zasigurno više puta nadograđivana na prapovijesnom utvrđenju opkoljenom
suhozidnim bedemima radi obrane. Postoje najmanje dva bedema, građena
tehnikama suhozida, čiji su ostaci još vidljivi. Ako i ima žbuke, nije vidljiva
na površini. Ti zidovi se spajaju s nasipom trapeznog oblika (dimenzija 20 x
40 x 10 m) na sjeverozapadu; tamo se naime gradina veže na Jurinovića kosu
te je tu pristup neprijateljskim vojskama i bio najlakši. Stoga je trebalo napra-
viti umjetno uzvišenje s velikim količinama nasutog materijala i (drvenim)
palisadama. Prema predaji, ova Gradina je bila u upotrebi sve do kraja XVII.
stoljeća.
Galića gradina iznad Golobrda u Ceri je potpuno neistraženi povijesni ka-
štel (sl. 9) smješten najvećim dijelom u Ceri. Izduženog je, jezičastog oblika,
a u unutrašnjosti je kamenita zaravan ispunjena krupnim kamenim gromada-
ma i kamenom živcem. Galića gradina svojim položajem dobro komplemen-
tira nevešku Gradinu; obje kontroliraju gotovo sav prostor Nevesta i Cere pa
i širu okolicu. Postoji još jedna gradina manjih dimenzija na stožastom bre-
žuljku iznad Velikog korita, Križate kamenice i Trnovače zvana „Gradinica”,
koja još pokazuje najmanje dva reda ostataka suhozida. Skupa s vrhovima
brežuljaka Kulica i Brižak iznad Malog korita omogućavala je dobru kontrolu
područja oko Prljica, Janjošica, puta za Visoku (pravac Andetrium/Salona).
Također je omogućila gotovo potpunu kontrolu ulaza u dolinu Trnovaču s
južne strane (jedini put). Trnovača, koja je sa svih ostalih strana prirodno za-
štićena obroncima brda, morala je biti dijelom naseljena; obrađivana je plu-
gom sve do novijeg doba. Može biti da su Gradinica i Galića gradina i bile
privremeno naseljene, ali mnogo je vjerojatnije da su služile kao skrovišta za
zbjeg tijekom ratova i drugih nepogoda.
Orlovac kod Donjih Utora, Bogina gradina prema Divojevićima te neka
manja brda prema Vinovu i Unešiću mjesta su s kojih se dobro nadzire okolica,
pa se time i na vrijeme mogu uočiti opasnosti. Pored mjesta motrenja prostora,
svi ovi položaji mogli su imati refugijalnu funkciju (privremeno pribježište)
gdje bi se privremeno sklanjalo stanovništvo susjednih naselja smještenih u
okolnim „dolama” ili selinama, dok ne bi prošla nevolja ili opasnost. Bilo
kako bilo, možemo sasvim pouzdano ustvrditi kako ova mjesta nisu bila stal-
no nastanjena. Poneka među njima su zacijelo služila i za povremena okuplja-
nja plemenskih zajednica pri kultnim svečanostima pa i pogrebima.
Pored važnog strateškog značenja, razloge velikog broja gradina na tako
malom području treba tražiti u „živoj” vodi na više lokacija, kvalitetnom tlu
pogodnom za poljoprivrednu proizvodnju te za držanje i ispašu stoke. Vid-
ljive suhozidine i hrpe kamenja ne govore nam ništa pouzdano o mogućem
unutarnjem uređenju svih tih gradina. S obzirom na obilje lako dostupnog
prirodnoga građevnog materijala možemo samo pretpostaviti da su kuće za
stanovanje bile jednostavni suhozidni objekti ili drvenjare na kamenim te-
meljima, manjih dimenzija, pokriveni slamom, slični današnjim pastirskim
„sinicama”, koje su još ponegdje u upotrebi kao sezonski torovi za stoku.
U blizini svih gradina, ali i po cijelom širem području Nevesta i Cere,
nalaze se kameni grobni humci, tj. kamene gomile („gromile“) - tumulusi, ka-
rakteristični za cijelu Zagoru. Ti humci su se dizali iznad pojedinačnih grobo-
va, rijetko kad iznad više njih. Oblik i veličina „gromile” odavala je društveni
N. Budiša, Tragovi jezičnih i religijskih starina… 163
Slika 9. Galića gradina na Golom brdu u Ceri. (A) Ostaci bedema/zida (promjera
oko 2,5 metara) na zapadnoj strani (foto: N. Budiša 2009©). (B) Zračna snimka kom-
pleksa građenog tehnikom suhozida s vidljivim konturama peterokutnoga fortifika-
cijskog objekta ukupne površine oko 500 m2. U pozadini se vidi željeznička pruga sa
zaseokom Galići (fotografiju ljubazno stavio na raspolaganje Jakov Grbeša 2003©).
(C) Ostaci „klačine“ ispod zidina gradine na istočnoj strani (na posjedu Ivančevića).
Gradinska fortifikacija je očito služila kao izvor kamenja za proizvodnju živoga va-
pna te izgradnju okolnih suhozidina (foto: N. Budiša 2010©). (D) U kamenu isklesan
križ na litici s jugozapadne strane, vjerojatno iz kasnoga srednjega vijeka (prije tur-
skog zaposjedanja ovog područja), koji označava tromeđu Unešića, Koprna i Cere (u
to vrijeme integralni dio staroga Nevesta) (foto: N. Budiša 2012©).
92 Mate Matas, Prilog proučavanju gradina i gromila na području općine Lećevica u
splitskoj Zagori, Geoadria, 7/2, 63-74 (2002).
164 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori
Slika 10. Pretpovijesni tumulusi na prostoru Rudina u Ceri. (A) Perspektiva cijeloga pretpovijesnog
groblja na Rudini izrađena je uz korištenje internetske tražilice Bing. (B) Pored pojedinačnih javljaju
se i skupne gomile („sumske gromile“) koje su nastale spajanjem više manjih gomila ili kada su
pokraj prvoga središnjeg groba pokapani i drugi pokojnici. (C) Ulomci keramičkih posuda koji
pripadaju pretpovijesnom razdoblju, ali i kasnoj antici razasuti su u velikim količinama na neveškoj
Gradini i njenim padinama, ali i na svim okolnim prostorima. Izrada pronađene keramike ponegdje
je dosta gruba, ali dobro pečena uz jaku primjesu smrvljenog kamena i pijeska. S druge strane dosta
je ulomaka i kvalitetne keramike (posebno u Bilaćušama) koji su produkti masovne industrijske
proizvodnje rimskog razdoblja (foto: N. Budiša 2008©).
ske Gomile u Bogočinu našao ljudske kosture). Pokojnici ili njihove urne su
polagani u grobove omeđene pločama ili u jednostavne rake, koje su pokri-
vane pločama, zemljom i kamenjem iznad kojih je nasipana gomila. Postoji
mnoštvo vidljivih tumulusa po Samaračama i Rudinama (najmanje 100-200).
Još ni jedan od njih nije sustavno istražen; neki od njih su stradali prilikom
probijanja nove ceste 1992. godine. Nije poznato je li se pri tome naišlo na
bilo kakve arheološki interesantne ostatke ili starine. Jezično gledajući, naziv
„Rudine” označava brežuljkastu, rastresitu, meku i neobrađenu zemlju obraslu
travom i žbunjem koja se koristi za ispašu blaga. Oba lokaliteta nisu proma-
knula ni oku fra Luje Maruna koji piše u svome dnevniku 1895. godine: „od
Cere iduć k Nevestu, izpod Vakterice opaža se množija prethistoričkih gromi-
la“. Nema sumnje da je pri tome mislio na Budine i Samarače, koje se protežu
od Sunarina puta do Vakterice i Biliga (vidi slike 1 i 5). Deset godina poslije
Marun je opet u Ceri (1907.) te piše: „U Ceri između ceste što vodi iz Drniša u
Trogir i želježničke pruge, vidi se množija prehistoričnih gromila i suhozidnih
N. Budiša, Tragovi jezičnih i religijskih starina… 165
ostataka sgrada [to su Rudine, o.a]. Ima nešto manje gromila i sa lijeve strane
ceste [to su Samarače i Budine, o.a.]. Ovaj položaj je sa prehistoričkog vida
važan” 93 (vidi sl. 10).
Nasip na neveškoj Gradini jest rad ljudskih ruku; on predstavlja „kulturni
sloj” ili „crnu zemlju” s mnogobrojnim ulomcima ili krhotinama keramike
odnosno razbijenih zemljanih lonaca grube, ali i fine ručne izrade s kojima su
se stari Nevešćani nekada služili. Na istočnoj strani vrha nalazi se ulaz u pe-
ćinu, vjerojatno kultno mjesto na kojem se prinosila žrtva, a potom se obilato
konzumiralo jelo i piće, nakon čega je sve završavalo ritualnim razbijanjem
posuđa. Time objašnjavamo velik broj ulomaka temeljito razbijenih keramič-
kih posuda usitnjenih i razbacanih posvuda (Gornje i Donje polje, livade i
oranice od Baštine do Gegenice, cijele Bilaćuše, Prljice, Oblozi i Ogradice te
prostor u trokutu bunar Novak-Škola-Crkva).
To područje je bogato ne samo keramikom već i raznovrsnim antičkim
novčićima te grobovima. Tako velika prisutnost keramike može se protuma-
čiti velikom i gustom naseljenosti ili postojanjem lokalne radionice za proi-
zvodnju keramičkog posuđa s obzirom na to što u blizini ima dosta kvalitetne
gline. Buduća sustavna istraživanja otkrit će ne samo ulomke već i poneki
čitav predmet, možda i s natpisom pa će se moći barem približno utvrditi
vrijeme nastanka neveške Gradine, tj. vrijeme početka kulturne povijesti na
ovim prostorima.
Slika 11. Počivališta mrtvih – Biljug u Nevestu i Bilig u Ceri. (A, B) Kameni ulomci s križevima s
područja Biljuga ispod Obarske (ili Oborske) kose. U oči upadaju tzv. „rascvjetali/razgranati križevi“
uklesani u kamenju koje bi isto tako moglo služiti kao nadgrobne ploče. Nije mi poznato jesu li igdje
u bližoj okolici pronađeni takvi križevi. Interesantno je da sam jedan donekle sličan križ (C), iako
puno manje (i drugačije) „rascvjetan/razgranat“, našao u Zadru u predromaničkoj crkvi sv. Donata
(izvorno sv. Trojstva) iz IX. stoljeća. Obično se kao „rascvjetan križ“ smatra križ sa završecima
krakova koji ima trolisni ukras (floret). Jedan takav primjerak floreta (koji se koristi za Sv. Trojstvo)
našao sam na Visokoj; nalazi se uklesan u kamenu kod ruševina samostana na Visokoj. (D) Bilig
iz Cere snimljen neposredno nakon što sam ga uspio pronaći (1999. god.) u blizini razrušenog
počivališta mrtvih sela Cere. (E, F) Slikovna obrada Biliga uz korištenje računalne grafike: uočiti
gotičko-grčki tip slova s ligaturama. (Fotografije i grafička obrada: N. Budiša 2009©).
no nadgrobni natpis. Postoje najmanje dvije ligature sastavljene od dva ili tri
slova. Pojedina slova mogla bi imati i karakter hrvatske lapidarne ćirilice (npr.
„p“) ili pak grčkih simbola. Drugi grafemi imaju oblik slova rane oble glago-
ljice pomiješanih sa slovima gotskog alfabeta. Neki pak znakovi iznenađujuće
dobro nalikuju na runska slova.
Određivanje starosti ovoga epigrafskog spomenika i odgonetanje natpisa
na Biligu iz Cere moglo bi biti interesantno za istraživanje etničke stratigrafije
ovoga područja, ali i šire. Za određivanje povijesnog okvira u kojem bi ovaj
natpis mogao nastati, zacijelo će od pomoći biti prikaz okolnih poznatih sta-
rina ovog povijesno bogatoga, ali još neistraženog područja. U tom kontekstu,
želim ovdje predstaviti Bilig široj znanstvenoj javnosti za daljnja istraživanja.
Korištenjem računalne grafike uspio sam bolje vizualizirati gotičko-grčki tip
slova s ligaturama. Kod slova u prvom redu ploče radi se o natpisu koji bi se
hipotetički mogao odrediti i kao „[t]AB[u]DJ” ili „[t]A[u]BDJ“. Radi li se o
spomenu kasnoantičke Tabie, tj. srednjovjekovnog Tubniuma spomenutoga
kao dio iščezlog starohrvatskog sela Kosevića?
97 Prema kazivanju Ante Budiše, sina Andrije (sedamdesetih godina prošlog stoljeća),
„grad” je bio smješten sa zapadne strane Gradine, dok je zemljani nasip bio opasan drvenim
palisadama. To upućuje na postojanje stambenih objekata i održavanje Gradine za turske
vladavine. Sigurno je da navedena predaja ne ide dalje od tog vremena (zato i smješta „grad”
u podnožje i zavjetrinu gradine, gdje su možda posadnici i stanovali). Postojanje obilja
kvalitetnog kamenog materijala („vace“), koji je stoljećima korišten (od obnove i proširenja
crkve 1730. pa do gradnje škole 1955.), te kasnoantički predmeti (ulomci sarkofaga), koje je
pronašao Jure Sunara Tarlaš, jasno upućuju na postojanje intenzivnog života koji je možda
dosegnuo i određeni stupanj urbifikacije koji je kasnije izgubljen.
98 Ravennatis Anonymi Cosmographia et Gvidonis Geographica (ed. G. Parthey, M.
Pinder) Berolini, 1860, 209. [Hrvatski prijevod iz Ravenjaninova odlomka, M. Suić, Antički
grad na istočnoj obali Jadrana, Zagreb 2003, 441]; Željko Miletić (Rimske ceste između
Jadera, Burnuma i Salone, Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru. Razdio povijesnih znanosti,
32 (1992/1993), 148) citira originalna vrela i nabraja sljedeće varijacije imena: Tabia, Tambia
i Timbia.
168 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori
tnovića gomile, više puta pri dubokom oranju kod Šubića Obloga plugovi su
na površinu izbacili ljudske kosti.102 Mjesni župnik fra Albert Marić je sedam-
desetih godina prošlog stoljeća imao cijelu kolekciju antičkih novčića nađenih
u svome vrtu (od starorimskih Augustovih bakrenjaka pa sve do mletačkog
novca iz XVIII. stoljeća). Ispod zgrade i dvorišta škole su bili vidljivi pravilni
i dobro „poduntani” temelji građevina (koji su u međuvremenu zatrpani, a
cijeli areal je barbarski devastiran). U „Ogredicama” blizu nekadašnje Marti-
novića gomile nalaze se još uvijek dobro očuvani temelji kuća za stanovanje.
Logično je onda da je uz „Luke” bilo i naselje „Luković” (ili „Lukovia“)
– preko njegova puta bi mogla biti Tabia, čije su ruševine još koristili turski
posadnici Gradine. Dakle, Luković bi mogao biti preko puta Tabije; dijeli ih
polje i livade (luke). Konačno, ‘Bilig’ iz Cere - nadgrobni kamen (prema pre-
daji - donesen iz područja Prljica), koji je možda i stajao iznad kakve masovne
grobnice, nosi grčko-gotski natpis čiji se prvi redak može transliterirati i kao
‘Tabdj’ kao što je ranije opisano (vidi sliku 11).
U pomoć možemo pozvati i gore spomenutu usmenu tradiciju, tj. legendu
o ‘gradu’ ispod neveške Gradine; prema kazivanjima starijih „grad” je bio sa
zapadne strane od zemljanog bedema/nasipa Gradine iznad Polja i Livada.103
Danas je taj predio u privatnom vlasništvu (Sunare, Dželalije) i gusto obra-
stao šumom, mahom stablima rašeljke. Tesano kamenje (‘vace’) za gradnju
škole u Nevestu (1952.) odvoženo je odatle; to mjesto služilo je kao izvor
kamenja za gradnju današnje crkve sv. Marije, a pučanstvu za gradnju kuća i
drugih objekata. Blizina lokalnog komunikacijsko-cestovnog čvorišta i izvo-
ra „žive vode” u neveškoj Lokvi daje dobre pretpostavke vjerovanju da bi
i Nevest mogao biti kandidat za baštinika Tabije. Pri tome posebnu pažnju
zaslužuje Lokva i njezini bunari za koje Stošić kaže „gdje su otprije carevali
komarci“.104 Ta planski zidana neobična građevina, savršeno pravilna četvrta-
sta oblika, s mnogobrojnim bunarima u okolici vjerojatno je bila „natkrivena“.
Marun je još vidio ostatke nosivih greda u zapuštenom stanju pa je mislio da
se radi o ostacima sojenica, tj. sojeničkog naselja.105 Zašto bi netko gradio
četvrtastu Lokvu s klesanim kamenjem usred Polja sa sojenicama za stano-
vanje? Lokva s „ućemerenim” hrastovim balvanima prekrivenima daskama
ili kamenim pločama bila je konstrukcija koja se vodom napajala iz „voše”,106
102 Kazivanje Filipa Budiše (Šubić, sin Petra), ali i drugih starijih ljudi iz Sunara.
103 Kazivanje Ante Budiše, sina Andrije.
104 Stošić, Sela, 91.
105 „Na Nevetskoj lokvi opazio sam u njoj i oko nje, što otvorenih što zasutih množiju
bunara a u njima, poput `schaktera` hrastovih greda a na ovima naslonjeni zidovi bunara.
Neobična je ovo pojava kod bunara. Trebalo bi ovu lokvu bolje proučiti, da po čemu nisu tu
ostanci `teramare` – sojenica” (Marun, Starinarski dnevnici, 158).
106 Voša dolazi od lat. fossa (utor, žlijeb).
170 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori
107 Jakov Grbeša, Socijalne i zdravstvene prilike u selima unešićkog kraja 15. - 20. st.,
Unešić, 2003.
172 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori
Nediljko Budiša
Summary
Old beliefs have survived in part of Dalmatian hinterland known as Zagora for
centuries and even today they still can be recognized in the folklore, oral tradition
and especially in toponymy of the landscape. In this context, my study brings the
first toponymic analysis of the area of two Dalmatian villages Nevest and Cera which
are belonging to the municipality of Unešić in Šibenik-Knin County. Both villages
were founded earliest in the late middle Ages, after the Mongol invasion. In the first
part, I present a brief historical overview (with particular reference to the influence
of the Turkish conquest) which should serve as a framework for understanding the
marginalization of this area. This is exactly what has allowed preservation not just
the old Croatian/Slavic, Wallachian and oriental but also even Ostrogothic family and
place names. In the second section, I present geobotanical and spatial features of the
Cera area as a possible stage for the world of ancient Slavic gods. In the third section,
I present a list of names around Bogočin sanctuary from Cera area (Rujevac, Bilin,
Crna ljut, Crni umac, Jarnovke, Ladikina draga, Trbočuša, Čera itd.) which clearly
indicates the existence of cult places like temples, altars, sacred groves and springs. In
the fourth section, I bring up a brief overview of the most important and still visible
prehistoric and ancient monuments (wells, hills, grave mounds and the remains of
the cemetery and buildings). The “final resting place of the dead” with names Bilig
(in Cera) and Biljug (in Nevest) is the subject of the fifth chapter, whereby Bilig is
particularly emphasized mainly because of its Greek-Gothic letters and ligatures. One
possible transliteration of letters reveals the inscription as “[t]AB[u]DJ” or “[t]A[u]
BDJ “ which is remarkably similar to the enigmatic Dalmatian late antique city Tabia,
also known as early medieval Tubnij. Finally, I presented the arguments in favor of
the hypothesis that prehistoric Nevest castle “Gradina” and the area around the sop-
histicated antique water-reservoir “Lokva” could be a potential location of the lost
settlement Tabia. In addition to a list of relevant toponymic place names (especially
from Cera) I also bring (wherever possible) associated oral tradition and descriptions
of the visible (but still unexplored) monuments of antiquity.
Keywords: ancient beliefs, Cera, Nevest, lost city Tabia, old Slavic deities, to-
ponymy
Tko je lijepa Mara u hrvatskome usmenom
pjesništvu?
1 Kaloper i šestoper su, mada imenuju i neke druge biljne vrste, u dalmatinskom zaleđu
katkad nazivi i za ‘peruniku’.
L. Bajuk, Tko je lijepa Mara u hrvatskome usmenom pjesništvu? 177
i danas djevojka! / Bi li tome, Mar-Maro, / bi li tome, / bi li tome vjerovati,
Maro? / Ako li mi, Mar-Maro, / ako li mi, / ako li mi ne vjeruješ, majko, / ti
mi ajde, Mar-Maro, / ti mi ajde, / ti mi ajde u gornje čardake, / pa mi zažgi,
Mar-Maro, / pa mi zažgi, / pa mi zažgi svijeću od sumpora. / Tome nije, Mar-
Maro, / tome nije, / tome nije vjerovala majka, / pa zažgala, Mar-Maro, / pa
zažgala, / zažgala svijeću od sumpora. / Bijela vila, Mar-Maro,/bijela vila, /
bijela vila nuz Ivana spala. / Tanka Mara, Mar-Maro, / tanka Mara, / tanka
Mara nuz postelju stala. / Trgne Mara, Mar-Maro, / trgne Mara / trgne Mara
nože od pojasa, / te zakolje, Mar-Maro, / te zakolje, / te zakolje prebijelu
vilu. / Na nožu je, Mar-Maro, / na nožu je, / na nožu je čedo iznosila. / Oto
čedo, Mar-Maro, oto čedo, / oto čedo koje muška glava. (Glina, Kuhač 1941.
V: br. 390)
4. Marina sudbina
U hrvatskim napjevima o Mari i njezinome izgubljenom oglavlju nalaznik
krune je onaj Drugi, uglavnom mor ‘Maur, Arapin, Crnac’ (Murat 1996: 615).
Budući da se tako imenovao i ‘čovjek tamnije puti’, pretpostavljam da sla-
5 Musur ili mosur ‘cijev, kalem, tkalački čunak, špula’ i ‘ledenica’ (Klaić 1990: 909).
6 Brizi za odbačeno novorođenče pronađeno u košarici i nasilnoj smrti mladića u pojedinim
hrvatskim trad. pjesmama kumovale su vilinska majka, teta i kći (Katičić 2011: 95-113).
L. Bajuk, Tko je lijepa Mara u hrvatskome usmenom pjesništvu? 185
venska oresinica Mara, jedna od triju mitskih sudbenica, krši svoje ljubavno
obećanje i ne pristaje uz nalaznika krune – pripadnika zatečenog stanovništva
na širem mediteranskom tlu s kojim se nekako suodnosi,7 na taj način upu-
ćujući na svoju samoživost. Nju će nastojati ukrotiti mladić također visokog
roda i možda svjetlije puti,8 do Marine djevojačke dobi neprepoznat joj brat
blizanac od kojeg je odrastala odvojena i udaljena.
Šetala se lepa Mara, / gori, doli, kre Dunaja. / Kre Dunaja se šetala, / vu
Dunaj se nagledala: / »Terentete, kak sam fajna, / teruntučka, kak sam fletna!
/ Nega grofa, nit’ cesara / kojemu bi veru dala!« / Car se šeče, grofič mladi,
/ k otoj, pro(t) toj lepoj Mari: / »Vidiš, vidiš, lepa Mara, / kak si friško veru
dala!« (Sveta Marija, Žganec 1992: br. 156)
»Kamen-moste, ne lilaj se, / ne lilaj se, ne zibaj se, / dok ne pređem preko
tebe, / da napojim žedne gerze, / žedne gerze i umorne!« / »Kud su išli kad
s’ umorni?« / »Išli jesu po djevojku.« / »Je l‘ daleko ta djevojka?« / »Pa baš
nije ni daleko: / do nje ima devet gora / i deseti bor zeleni.« / »Je li lijepa ta
djevojka?« / »Pa baš nije ni lijepa: / iz lica joj sunce sija, / a iz čela mjeseči-
na.« (Prnjavor, Ivančan 1986: 59)
Sakupljajte se, devojčice, / kraj Dunaja na rožice! / Sve su rože povenule, /
samo jedna zaostala, / u polje se zagledala, / đe u polju oganj gori, / oko nje-
ga kolo igra, / i u kolu brat i seka. / Bratac kolo nadvisuje / i u seku pogleduje:
/ »Alaj, seko, lepa ti si! / Još da imaš žute kose / i pod kosom plave oči, /
sve bi momke premamila, / ti bi momke, ja devojke!« (Vidoševac, Gašljević
Tomić 2011: 294)
Biračka kola s Marom i Ivanom u njihovu središtu vrhunac su plesnih
događanja slavenskih tradicijskih svadbi po uzoru na ivanjsku incestuozno-
hijerogamijsku svadbu mitskoga blizanačkog para koja uzrokuje vrhunac ve-
getacijskog ciklusa (Belaj 1998: 259).
Pasel se je pisan jelen, / kudek hodi, boga moli: / »Daj mi, bože, zlate roge, /
da bum videl pod Karlovec!« / Pod Karlovcem ogenj gori, / polek stoji brat z
sestricom: / »Da si nismo kaj si jesmo, / ti bi moja ljuba bila!« / »Bratec mili,
grehota bi bila! / Jedna nas je majka porodila, / jednim nas je mlekom odgo-
jila, / jedna nas je kupelj okupala, / jedna nas je zipka ozibala, / povojom nas
jednim povijala.« (Budinšćina, Žganec 1950: 441)
Vice se mojki moljaše: / »Pusti me, mojko, do grada, / do bila grada Budinja,
/ do lipe More Budinke!« / A Vincku mojka govori: / »Ne bi te, Vice, pustila /
7 Kao svećenica ona možda posvjetljuje kosu i lice, što je bio uobičajen kultni postupak
još u predantičko doba. U jednoj pjesmi iz pjesmarice srpskog jezikoslovca Vuka Stefanovića
Karadžića (1787. – 1864.) na upit zašto teče mutna, rijeka Dunav odgovara da je mute djevojke
đavolice koje perunikom bijele lice (Vuk I: 669 u Ajdačić 2007).
8 Prema bjeloruskim predajama Perun je crnook, crnokos i zlatobrad. (Na podatku
posredovanom 16. VII. 2012. e-prepiskom zahvaljujem akademiku Radoslavu Katičiću.)
186 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori
do tvojih čornih očiju, / do mojih žutih kosiju.« / A Vice mojci ne haje, / neg’
gre ga gori u komore / i vazme tri lipo dora, / i gre ga grodu Budinju, / nahodi
Moru Budinku. / Tot’ More sonak boravi, / a stane Vince pensati / kako će
Moru probudit’. / Stavi njom parsten na ruci, / s otim se More ne budi; / stavi
njom venac na glovi, / s otim se More ne budi; / stavi njom jabuk’ u njidra, /
s otim se More probudi. / »Fala ti budi, Bože moj, / od kog su mi ta tri dora?
/ Da rečem da s’ mi od Boga, / od Boga nisam dostojna; / da rečem da s’ mi
od braće, / od braće nisam naučna; / da rečem da s’ mi od droga, / drogo j’
daleko od mene.« / Tote se kolo zameće, / svako je drogo i s drogim, / a lipa
More nema s kim. / Tote se kolo zaigralo, / svako je drogo i s drogim, / a lipa
More i s Vickom. / A Vicko Mori govori: / »Bis, More, drogog poznala?« /
»Kako ga ne bi poznala? / Visok je kano jelica, / rumen je kako ružica, / rude
je glave kako vi, / u svem bi rekla da ste vi!« (Starigrad, Bersa 1944: 212)
Međutim, zbog suprugove nevjere (Belaj 1998: 317), a možda i nekonzu-
macije braka, Marin bračni život obilježen je nesrećom i završava tragičnom
smrću oba ostarjela – fizički i duševno poružnjela supružnika,9 što je predu-
vjet za uspostavu novogodišnjega vegetacijskog ciklusa (Katičić 2010: 389-
396). Na to upućuju hrvatski pokladni (Belaj 1998: 323) i žetveni (Belaj 1998:
297, 310) običaji te pojedine hrvatske tradicijske pjesme.
Sjedi Mara na čardaku, / na krilu joj Jovo spava. / Oko nje se janje vije / te
skakuće i blekuće. / »Od’ otole, janje moje! / Ne skakući, ne blebeći, / ne
budi mi Jova moga, / e je trudan i umoran, / e je svu noć prepjevao, / pre-
pjevao, preigrao, / u tom kolu međ djevojke! / Sve djevojke nadigrao, / a
nevjeste izljubio!« (Risan u Dalmaciji, Kuhač 1941. V: br. 91)
»…Što mi radiš, Mare moja?« / »…Ovce čuvam, moj Ivane!« / »…Ukrašću
ti Mare janje!« / »…Ne ćeš ukras’, moj Ivane!« / »…Ti si drimna, Mare
moja!« / »…Ti ćeš zaspat’, Mare moja!« / »…Ja ću ukrast tvoje janje!« (Vi-
njani Donji, Ivančan 1981b: 65)
Mara spava kraj Dunaja, / malo se je okrenula, / v Dunaj se je omeknula.
/ Mara ftaplja, venčec plava: / »Venčec, venčec moj zeleni, / ti mi poveč
momu ocu / naj ne kosi rosnu travu, / rosna trava – suze moje!« / Mara fta-
plja, venčec plava: / »Venčec, venčec moj zeleni, / ti mi poveč moje majke
/ naj ne bere trninice, / trninice – oči moje!« / Mara ftaplja, venčec plava: /
»Venčec, venčec moj zeleni, / ti mi poveč moje sestre / naj ne bere rane ruže,
/ rane ruže – lica moja!« (Novigrad Podravski, Žganec 1950: br. 247)
9 Mora iz slovenskog krasa uzrokuje još i zračne vrtloge, a pred svojom protivnicom
Makurškom skriva se krajem godine preobučena u muško biće koje ljudi zovu Pust, spaljujući
najzad njegovu lutku zbog nedaća koje u drugom dijelu godine uzrokuje (Lokve i Prelož, Čok
2012: 47).
L. Bajuk, Tko je lijepa Mara u hrvatskome usmenom pjesništvu? 187
5. Zaključak
Iako hrvatski obredni stihovi o mitskoj lepoj Mari nisu najpouzdaniji
izvor promišljanjima o moćnoj pretkršćanskoj slavenskoj božici, jer se u
povijesnome novovjernome kontinuitetu njihov sakralni sadržaj prilagođavao,
mijenjao i profanizirao, ili su po sjećanju na meloritamske i sintaktičko-sin-
tagmatske predloške iz starijega obredno-tradicijskog repertoara ispjevani
kasnije na suvremenije običajne i svakodnevne teme, u širem kulturološkom
kontekstu pojedini njihovi motivi upućuju na moguće Marino (pred)antičko
podrijetlo.
Možda se na prvotno mitski sadržaj tih napjeva nadograđuju i motivi inte-
resnog braka visokodostojanstvenog para, u jednom stvarnom vremenu učvr-
stivši suživot dviju kulturnih zajednica kojoj svadbeni mitski Dunaj postaje
stvarna rijeka Dunav.10
Doleće sivi sokole, / doleće Đuri u dvore. / Izlazi Đuro sokolu / i stade plašit
sokola. / Govori sivi sokole: / »Nemoj me, Đuro, plašiti, / doći će doba godi-
ne / kad ćeš me, Đuro, bratiti! / I stat će vode Dunava, / i stat će draga jezera: /
ti ćeš me onda bratiti, / da tvoje svate prevedem / i tebe s Marom prenesem.«
(Kuhač 1880. IV: br. 1203)
Čini se da pjesnički motiv Marine krune hrvatskih tradicijskih pjesama
zabilježenih u Pokuplju, Istri, Hrvatskom primorju, Lici, Srijemu, neretvan-
skom kraju, Bosni i Hercegovini upućuje na nastojanja mitske udavače oko
odgađanja vlastite udaje, svjesne lošijeg statusa žene od statusa djevojke u
tradicijskoj obiteljskoj zadruzi, možda i zbog njezinih vjerskih zavjeta, te na
oduzimanje (vladarske) časti predstavnice iz domicilne obitelji visokog roda
po dolasku Slavena na Jadransko more. Svojevrsni nastavak toj pjesmi mogli
bi biti stihovi o usandučenoj Mari koju uspijevaju osloboditi jedino novopri-
došlice, pa je brak s jednim od njih u konačnici izvjestan:
Majka Maru sitno pletijaše / od petero i od devetero; / pletuć’ Maru b’jelu
kosu nađe, / pa ovako kćeri govorila: / »Kćeri Mare, što se ne udaješ? /
Mlađa ti se braća iženiše, / mlađe ti se sestre poudaše.« / Mara majci tiho
odgovara: / »Nek se žene mlađa braća moja! / Nek s’ udaju mlađe seke moje!
/ Koja mi se hitnja udavati? / Tunja n’jesam, istrunuti neću, / ni jabuka, iza-
gnjiti neću. / Čisto srebro po’rđati neće, / srebru će se kujundžija naći. / I
meni će suđen danak doći / il’ jesenas, ili će večeras. / Udat ću se i pokajat ću
10 S tim su u vezi možda i običajni prijelaz pokladnih bušara preko Dunava na Kolišću
u šokačkom Mohaču/Muvaču i predaja o nesretnoj ljubavi Marice i Matije (Lechner 1987:
167-169; http://hr.wikipedia.org/wiki/Pohod_bu%C5%A1ara). Lat. Dānuvius Slaveni
su vjerojatno preuzeli od Dačana, odnosno od Gota. Dolazi u značenjima ‘daleka, nepoznata
rijeka’ i ‘more’ (stpolj.), ‘duboke vode s visokim obalama’ i ‘stajaća, duboka voda’ (polj.), ‘bara’
i ‘vodeni plav’ (ukr.) te ‚potok’ (rus.) (Jagić 1876: 150-176, Mačinskij 1981: 121, Loma 1993:
197, Trubačev 1996: 11 i 2003: 164 u Detelić – Ilić 2006: 42-43).
188 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori
se, / spominjat će carstvo djevojačko / i ovako sebi govoriti: / - Car ti bijah
dok djevojka bijah, / a sad n’jesam ni car ni djevojka. / Udadoh se i izgubih
carstvo. / A da mi se dadu povratiti, / umjela bih istom carevati!« (Sarajevo,
Andrić 1929: br. 294)
Izvir-voda izvirala, / sitno trunje pobacala / i u trunju sanduk bijeli, u san-
duku lijepa Mara. / Lijepa Mara progovara: / »Ko bi mene izbavio, / taj bi
mene poljubio.« / Otud idu tri žandara, / nose ključe na rukama. / Oprobaše,
ne mogaše, uzdahnuše, pa odoše, / lijepu Maru ostaviše. / Otud idu tri Vla-
šića, nose ključe na rukama. / Oprobaše, ne mogaše, uzdahnuše, pa odoše, /
lijepu Maru ostaviše. / Otud idu tri Šokčića, / nose ključe na rukama. / Opro-
baše, otvoriše, / lijepu Maru izbaviše, / izbaviše, poljubiše. (Plaško, Ivančan
1981a: 62-63)
Publikacije:
Andrić, Nikola. 1929. Hrvatske narodne pjesme, knjiga sedma. Zagreb: MH.
Bašić, Zdenko. 2011. Sjeverozapadni vjetar – o vilenjacima i elementarnim
bićima sjeverozapadnog dijela Medvednice pa do Samoborskog
kraja. Zagreb: Planetopija.
Belaj, Vitomir. 1998. Hod kroz godinu. Zagreb. Golden marketing.
Bersa, Blagoje. 1944. Zbirka narodnih popievaka (iz Dalmacije). Zagreb:
HAZU.
Bošković-Stulli, Maja. 1999. O usmenoj tradiciji i o životu. Zagreb: Konzor.
Botica, Stipe. 1990. Biserno uresje – izbor iz hrvatske usmene ljubavne poe-
zije. Zagreb: Mladost.
Botica, Stipe. 1997. Hrvatske usmene lirske pjesme. Zagreb: Alfa.
Braica, Silvio. 1999. Pojmovnik hrvatske etnografije i etnologije. Ethnologi-
ca dalmatica, vol. 8. Split: EM, 5-119.
Brkić, Mirna. 2012. Mora, žensko demonološko biće, u suvremenim kazi-
vanjima Hrvata u Bosni i Hercegovini. Filološke studije 1. Perm:
Filološki fakultet, Ljubljana: Filozofski fakultet, Skopje: Institut za
makedonsku književnost, Zagreb: Filozofski fakultet.
Cavendish, Richard – Trevor O. Ling. 1982. Rim. Mitologija – Ilustrirana
enciklopedija. Zagreb: Mladost, 136-143.
Čok, Boris. V siju mesečine – Ustno izročilo Lokve, Prelož in bližnje okolice.
(Studia mythologica Slavica supplementa, suppementum 5.) Lju-
bljana: Inštitut za arheologijo ZRC SAZU, Inštitut za narodopisje,
Založba ZRC.
L. Bajuk, Tko je lijepa Mara u hrvatskome usmenom pjesništvu? 189
Detelić, Mirjana – Marija Ilić. 2006. Beli grad – poreklo epske formule i
slovenskog toponima. Beograd: Balkanološki institut SANU.
Furčić, Ivo. 1988. Narodno stvaralaštvo Šibenskog područja III. Šibenik:
Muzej grada Šibenika.
Gašljević Tomić, Katica. 2010. Selo i župa Viduševac. Zagreb: Ibis grafika.
Grbić, Jadranka. 2007. Dekodiranje ovozemaljskih čina: vjerovanja o životi-
njama u hrvatskoj etnografiji. U Kulturni bestijarij [ur. S. Marjanić i
A. Zaradija Kiš]. Zagreb: IEF – HSN, 217-275.
Grčević, Jure. 2000. Kompolje, život i narodni običaji. Otočac: Katedra ča-
kavskog sabora pokrajine Gacke.
Grdešić, Vatroslav. 1960. Popularni tumač mitoloških riječi i izraza starih
Slavena, Grka i Rimljana. Zagreb: v. n.
Hesiod. 2005. Poslovi i dani. Postanak bogova. Homerove himne. Zagreb:
Demetra.
Homer. 1987. Ilijada. Zagreb: Nakladni zavod MH.
Ivančan, Ivan. 1981a. Narodni plesovi i igre u Lici. Zagreb: PSH.
Ivančan, Ivan. 1981b. Narodni plesovi Dalmacije 2. Zagreb: PS Hrvatske.
Ivančan, Ivan. 1982. Narodni plesovi Dalmacije 3. Zagreb: PS Hrvatske.
Ivančan, Ivan. 1986. Narodni plesni običaji Banije i Pounja. Zagreb: KPS
Hrvatske.
Ivančić-Dusper, Đurđica. 2003. Crkveniški besedar. Rijeka: »Adamić« – Cri-
kvenica: Ustanova u kulturi »Dr. Ivan Kostrenčić«.
Jardas, Ivo. 1994. [1957]. Kastavština – građa o narodnom životu i običaji-
ma u kastavskom govoru (zbornik 3). Rijeka: KPD »Ivan Matetić
Ronjgov«.
Karakaš, Branko. 2006. 100 najljepših crnogorskih narodnih pjesama/100
schönsten Montenegrinischen volkslieder. Beč/Wien: Austrijsko-cr-
nogorsko društvo/Österreichisch-Montenegrinische Gesellschaft.
Katičić, Radoslav. 2010. Zeleni lug. Zagreb: Ibis grafika, MH – Mošćenička
Draga: KČS Općine Mošćenička Draga.
Katičić, Radoslav. 2011. Gazdarica na vratima. Zagreb: Ibis Grafika i MH –
Moščenićka Draga: KČS Općine Moščenićka Draga.
Kekez, Josip. 1986. Prožimanje usmene i pisane kajkavske književnosti stari-
jih razdoblja. U: Usmena i pisana kajkavska književnost – prožima-
nja i odnosi. (Ivo Kalinski, ur.), Kaj 2. Zagreb: Kajkavsko spravišče,
29-58.
Klaić, Bratoljub. 1998. Rječnik stranih riječi (A – Ž). Zagreb.
190 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori
Knežević, Goran. 1993. Naše kolo veliko, hrvatski dječji folklor. Zagreb: Eth-
no.
Kuhač, Franjo. 1880. Južno-slovjenske narodne popijevke II. Zagreb: vlastita
naklada.
Kuhač, Franjo. 1880. Južno-slovjenske narodne popijevke IV. Zagreb: vlastita
naklada.
Kuhač, Franjo. 1941. Južno-slovjenske narodne popijevke, V. Zagreb: JAZU.
Kutleša, Silvestar. 1997. Život i običaji u Imockoj krajini. Imotski: MH,
Split: Zavod za znanstveni i umjetnički rad u Splitu HAZU.
Lechner, Zdenka. 1978. Buše – pokladni običaj u baranjskih Hrvata. Etno-
loški prilozi 1. Zagreb: Odsjek za etnologiju Filozofskog fakulteta
Sveučilišta u Zagrebu, 159-174.
Lovretić, Josip. 1990. Otok. Vinkovci: KIC Privlačica.
Marjanić, Suzana. 2011. Mitološka i mitotvorna priča o poveznici Perun –
Perunika. U Perunovo koplje – Studia mythologica Slavica [ur.
A. Pleterski i T. Vinšćak]. Ljubljana: Inštitut za arheologijo ZRC
SAZU, Založba ZRC, 109-120.
Modrijan, Slavko. 1943-1944. Proljeće – glazba za mladež, god. V, sv. I. Za-
greb: HDT.
Murat, Andro [prir. Tanja Perić-Polonijo]. 1996. Narodne pjesme iz Luke na
Šipanu. Zagreb: MH.
Novak, Marija. 2007. Tragovi hrvatske mitologije. Zagreb: IEF.
Orlić, Drago. 2008. Štorice od štrig i štriguni (drugo, dop. i proš. izdanje).
Zagreb – Sarajevo: Zoro.
Perić, B. – Tomo Pletenac. 2008. Fantastična bića Istre i Kvarnera. Zagreb:
Vuković & Runjić.
Perić-Polonijo, Tanja. 1997 [1880]. Hrvatske narodne pjesme što se pjevaju
u Istri i na Kvarnerskih otocih. Pazin: IKD Juraj Dobrila.
Perowne, Stewart. 1986. Rimska mitologija. Rijeka: Otokar Keršovani.
Rožić, Vatroslav. 2002 [1998]. Prigorje. Narodni život i običaji. Jastrebar-
sko: Naklada Slap.
Sekulić, Ante. 1991. Bački Hrvati. Zagreb: JAZU.
Spajić-Vrkaš, Vedrana. 1996. Tučepi – odrastanje u tradicijskoj kulturi Hrva-
ta. Zagreb: Naklada MD.
Schwab, Gustav. 1964. Rečnik mitloških i drugih manje poznatih pojmova.
Predanja klasične starine [ur. Milan V. Dimić]. Beograd: Branko
Đonović, 203-239.
L. Bajuk, Tko je lijepa Mara u hrvatskome usmenom pjesništvu? 191
Zvučni zapisi:
Katičić, Mato: Svatovski običaji Primorski običaji Badnjeg dana, Božića i
Šćepan dana (DVD).
Smokovljani – Visočani: KU »Zlatopas«.
Bezić, Jerko – Ivan Ivančan. 1970. Da si od srebra, da si od zlata (LP). Zagreb:
Jugoton.
Mrežne stranice:
Ajdačić, Dejan. 2007. Riznica srpska – Boje u narodnoj poeziji. Beograd:
SANU. www.riznicasrpska.net/knjizevnost/index.php?PHPSESSID
=5b439f22046a569d19b78ac70efbc48d&topic=182.0, 10. V. 2011.
Bugari u Hrvatskoj – Praznici i običaji: Baba Marta. http://www.bugari-u-
hrvatskoj.com/?p=234, 19. VIII. 2011.
Enciklopedija grčke mitologije – Hesperide. http://free-os.htnet.hr/piko/
grcka%20mitologija/grcka_h.htm, 2. V. 2013.
Iris, Goddess Of the Rainbow. http://www.fjkluth.com/iris.html, 22. I. 2012.
Legende o cveću – Ljubičica. http://www.serbianforum.org/knjizevnost/104675-
legende-o-cvecu.html, 29. XI. 2011.
Lorger, Srećko. 12. XII. 2003. Dalmatinske riječi: Stomorska (Stomorija, Sto-
morina...). http://www.arhiv.slobodnadalmacija.hr/20031212/moza-
ik04.asp, 3. IV. 2012.
192 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori
Kazivači:
Bagur, Vidoslav, etnokoreolog i plesni pedagog iz Metkovića, rođ. 1938. u
Metkoviću (zabilježila L. Bajuk, 20. VII. 2003.)
Bašić, Zdenko, dipl. ilustrator i filmski animator iz Zagreba, rođ. 1980. u Za-
grebu (zabilježila L. Bajuk, 9. XII. 2011.)
Burin, Ana, kućanica iz Graba, rođ. 1947. u Podima-Grab (zabilježili L. Bajuk
i J. Dukić, 30. I. 2013.)
Cacan, Fikret, prevoditelj i književnik iz Zagreba, rođ. 1958. u Zenici (zabi-
lježila L. Bajuk, 7. VIII. 2011.)
Krištofić, Anika i Gabrijela Novak iz Stanetinca, rođ. 1942. i 1943. u Stanetin-
cu (zabilježio T. Vinšćak, 19. III. 2012.)
Kuluz, Željko, književnik i ravnatelj Gradske knjižnice u Makarskoj, rođ.
1952. u Starigradu na otoku Hvaru (zabilježila L. Bajuk 6. VIII.
2011.)
Kutnjak, Magdalena i Branko, komunalni radnik i kućanica iz Selnice, rođ.
1960. i 1931. u Zaveščaku (zabilježila L. Bajuk, 19. VI. 2012.)
Lermann, Ljiljana, glazbena producentica iz Zagreba (zabilježila L. Bajuk, 23.
V. 2012.)
Novak, Ivan, soboslikar u miru iz Zasadbrega, rođ. 1937. u Zasadbregu (zabi-
lježila L. Bajuk, 8. VIII. 2012.)
Škorjanec, Jelena, kućanica iz Sv. Urbana, rođ. 1943. u Martinovskom vrhu
(zabilježila J. Lovrec, 11. IX. 2012.)
Žužul, Ante, književnik i izdavač iz Grubina, rođ. 1946. u Grubinama (zabi-
lježila L. Bajuk, 22. IV. 2013.)
L. Bajuk, Tko je lijepa Mara u hrvatskome usmenom pjesništvu? 193
Lidija Bajuk
Summary
Croatian ritual-customary chants, in which the central character is lepa/lipa/lije-
pa Mara (means beautiful Mara) according to the efforts of linguist Radoslav Katičić
and ethnologist Vitomir Belaj about the reconstruction of ancient Slavic mythic repre-
sentations based on the Slavic and Baltic ritual-customary texts in which, according
to Russian linguists Vyacheslav Vselovodovich Ivanov and Vladimir Nikolayevich
Toporov, remnants of Indo-European myth of cosmogonic conflict of Gromovik and
Snake/Dragon can be found, are also remnants of versified forms of orthodox Slavic
texts. They mostly deal with the cultural environment, appearance, behavior and fate
of the mythical bride, daughter of the goddess of the Earth and the god of Heaven.
Data from the Croatian oral literature, ethnography, linguistics, history and anthropo-
logy may indicate a marriage of convenience of real people – a young woman and a
young man to whom, due to their higher origin, mythical properties were ascribed –
contributing to the clarification of the historical circumstances of the meeting between
the ancient local inhabitants and the newly-arrived Slavs on Croatian soil.
Keywords: Croatian ritual-customary chants, female ancient mythical creatures,
female Slavic creatures, mythical Slavic wedding, marriage of convenience.
Translated by Vedran Pavlić
Mitski svijet Zagore u kontekstu europske
mitologije
Prof. dr. sc. Marko Dragić UDK: 398.47 (497.5 Dalmatinska zagora)
Filozofski fakultet Sveučilišta u Splitu Izvorni znanstveni članak
Odsjek za hrvatski jezik i književnost Primljeno, 13. veljače 2013.
I tako se još uvijek onim potajnim daklem, možda malo i otvrdlim, čulima sporazu-
mijevamo sa svim stvarima, bićima i duhovima u tom otajstvenom i jedinstvenom
Božjem svijetu. Pogledaj ovo kamenje. Čim padne mjesečina vidjet ćeš kako se tihano
nadimlje i diše. U svakom kamenu po jedan duh, u svakoj jeli vila, na svakom groblju
strašilo, na svakom putu nagaz, u svakoj jami jauk, na svakom izvoru čarolija. I tamo
sve do zvijezda i sazviježđa, do neba i nebesa, daklem, beskrajni svijet duhova ogrnut
golemim plaštem Božje ljubavi. Ako nam to oduzmeš čim ćeš nas zaodjenuti.
Ivan Raos „Prosjaci i sinovi“
1. Vile
Vile su česta stvorenja u mnogim svjetskim mitologijama. U hinduističkoj
i budističkoj mitologiji prikazu vila odgovaraju apsare. U grčkoj mitologiji
nimfe su polubožanske mlade žene koje imaju obilježja vila.
U germanskoj je mitologiji Walkira ratnica. Rusi i Česi pripovijedaju o
vilama rusaljkama. U hrvatskoj tradicijskoj baštini kraljice ljelje nazivaju se
i rusaljkama. To je slavenski naziv za vodene vile.1 Po nekim drevnim preda-
jama rano preminule djevojke i žene pretvarale su se u vodene vile - rusalj-
ke. Neki antropolozi smatraju da su u narodnoj mitologiji rusaljke nasljedni-
ce vila. U južnoj Dalmaciji blagdan Duhovi naziva se Rusalije. Slovenci taj
blagdan nazivaju Risale, a risalčak, risalček, risaliček slovenski je naziv za
svibanj. Kod Rusa su, također, rusalije vezane uz Duhove. Ukrajinci i Bjelo-
rusi duhovsku nedjelju nazivaju rusalnom nedjeljom. Kod Čeha se taj praznik
zvao Rusadle. U Bugarskoj su se obredni igrači nazivali rusalije, a mjesec
lipanj nazivan je rusalski mjesec. U Rumunjskoj je narodni naziv za Duhove
bio Rusali. U Makedoniji su se Duhovi nazivali Rusale.2 U Rusiji i Poljskoj i
danas se održavaju svečanosti posvećene rusalkama, zvane Rusalije.3
1 Špiro Kulišić, Stara Slavenska religija u svjetlu novijih istraživanja posebno balkanoloških,
Sarajevo 1979., 139.
2 Slobodan Zečević, Elementi naše mitologije u narodnim obredima uz igru, Izdanja muzeja
grada Zenice, Radovi V, Zenica, 1973., 99-100.
3 Franjo Ledić, Mitologija Slavena: Tragom kultova i vjerovanja starih Slavena – knjiga 1,
Zagreb, 1969., str. 100.
M. Dragić, Mitski svijet Zagore u kontekstu europske mitologije 197
12 Jelena Dželalija zapisala je 2009. godine. Kazala joj je Luca Dželalija, djev. Škrapić,
rođena 1937. god. u Nevestu. Rkp. FF ST, sv. 2011. Z.
13 Marini Zoko kazao je Ante Gotovac, rođ. 1942. god. u Vinovu Gornjem. Rkp. FF ST, sv.
2011. D.
14 Žena muževa brata.
15 Ime kazivačice poznato je autoru.
16 Marini Zoko kazao je spomenuti Božo Mijač. Rkp. FF ST, sv. 2011. D.
17 Mijat Tomić spada među one plemenite hajduke koje je u planinu otjerao turski zulum.
Najomiljeniji je hajduk u hrvatskoj tradicijskoj kulturi. (Crnogorci ga svojataju.) U njegovoj je
družini bilo i muslimana i pravoslavaca. – Mijat Tomić rodio se oko početka XVII. stoljeća u
selu Brišniku kod Duvna, a poginuo je 1656. godine ili svakako između 1656. i 1659. godine
izdajom trostrukog kuma Ilije Bobovca iz Doljana kod Jablanice za vrijeme vladanja Seidin-
paše. Ubojica je bio Hadžizukićev rob (Arap) ili azap (žandar).
M. Dragić, Mitski svijet Zagore u kontekstu europske mitologije 201
Predaja kaže da bi čovjek, ako bi prekinuo vile u njihovu kolu ili ako bi
one primijetile da ih on gleda, onijemio bi i oslijepio.
Vjerovalo se da vile rađaju samo žensku djecu. Stoga su zavodile mladiće
kako bi imale potomstvo. U unešićkom kraju živa je predaja o vilinom ditetu:
Od Antića dite, čovik iša po blago il po vodu. Naša dite na gusterni jedanest
metara dubokoj koja nije držala vodu, već su u nju bacali smeće. I on ti to
dite ponese sa sobon. Računa j on da ima puno drčine okolo, možda ga je
ko izgubija.
To dite nit je tilo ist, nit pit išta, nego samo vode iz vučije oko koje je stalno
kružilo. Niti progovara (a imalo je dvi, tri godine).
Oni ga ligali sa svojon dicon, šta će od njega, i kad šta š ti vidit, treći dan
dođe mu mater po njega.
Svi oni tako sidili za kaminom, ali mater mu tu ne vidiše, nego samo su je
čuli:
18 Marini Zoko kazao je Jakov Gotovac, rođ. 1935. god. u Vinovu Gornjem. Rkp. FF ST,
sv. 2011. D.
202 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori
„Tara, tara, tara
ima tri bijela danka
da te traži tvoja majka!“
I uto nestadoše. 19
Kazivačica napominje da je to istina, da postoje svjedoci koji su to dijete
vidjeli.
Usmenom komunikacijom u Muću se sačuvao memorat o tri vile koje su
se okupile oko ognjišta:
Jedan je čovjek bio u Svilaji, gdje je čuvao stoku i obrađivao zemlju. Bilo je
to u vrijeme ljeta. Kada je pala noć, on je nakon nekog vremena otišao na ta-
van i zaspao. Spavao je neko vrijeme i tada je čuo kako je netko otvorio vrata
i ušao u kuću. Nije se dizao iz svog ležaja, niti se javljao, samo je pogledao
tko je to. U prizemlju kuće, oko ognjišta, vidio je tri ženske osobe, dugih
kosa, koje su tiho sjedile oko ugasle vatre na ognjištu. Malo-pomalo opet su
upalile vatru, te su tako u tišini sjedile i grijale se. To je potrajalo neko vrije-
me, možda jedan sat. Nakon toga one su „zaprećale“ vatru (lagano je prekrile
pepelom) i izišle u noć, ostavivši sve onako kako su i zatekle. Čovjeku na
tavanu nisu se uopće obraćale, a ni on njima.20
Vile su bogato darivale one osobe koje bi im rasplele kosu koja se zaplela:
Djevojčica je u Svilaji čuvajući ovce i krave naišla na žensku osobu, kojoj je
kosa bila zapletena u kupinu. Ta osoba je bila lijepa izgleda, odjevena u bi-
jele (svijetle) haljine, mlađeg izgleda i duge kose. Imala je u svemu čovječji
izgled, osim što joj je jedna noga bila kao u magarca, a druga ljudska. Bila
je to vila. Ona je zamolila djevojčicu da joj lagano rasplete kosu iz kupine i
da joj nijednu vlas ne prekine. Djevojčica je bila veoma pažljiva i uspjela je
ispuniti vilinu želju. Za nagradu, vila joj je dala malenu vreću punu zlatnika,
ali i upozorenje da je ne smije otvarati dok ne dođe kući. Djevojčica je po-
slušala i nije je otvarala sve do blizu kuće, no tada nije više mogla izdržati
znatiželju. Otvorila je vrećicu i pogledala u zlato, no ono je postalo ugljen.
Tako je svojom krivicom ostala bez nagrade. Ipak, bila je zadovoljna jer je
znala da su vile po kazivanjima starijih znale otimati dječake/mladiće koji bi
im onda morali služiti neko vrijeme. 21
2. Vještice
Demonološke predaje u osnovi imaju osobni doživljaj, susret s demon-
skim (onostranim) bićem. Najčešći su demoni u toj vrsti naših predaja: vješti-
ce, stuhe, irudice, kuga, kučibabe, vukodlaci (kodlaci, kudlaci, kozlaci), ča-
ratani, đavao (vrag-crni ovan, crni pas), orko, mačić; zloguke ptice (gavran,
kukviža), te razna plašila, prikaze, utvare.
Po narodnom vjerovanju vještice su stupile u savez s đavolom pogodbom
koja se potpisivala krvlju. Konkretna ženska osoba đavlu bi prodala dušu, a
đavao bi njoj dao nadprirodne moći. Zamišljane su kako jašu na metli s grbom
na leđima i dugim nosom. Ulazile su kroz ključanice, bludničile s đavolom,
jele djecu, držale tajne sastanke, spremale masti za ljubavne napitke, izazivale
razne bolesti i ludilo, gušile pri spavanju itd. Vjerovalo se da se noću kreću u
obliku leptira ili u obliku lutajuće svjetlosti četiri metra iznad zemlje. Narod-
no je vjerovanje da vještice uoči Jurjevdana i Spasova gole uzjašu na vratilo i
uđu među krave da uzmu mlijeko.
Prva je vještica spaljena 1275. g. u Toulouseu, a zadnja 1793. g. u Posna-
nu. Neki misle da je u tom razdoblju spaljeno do milijun vještica. U Hrvatskoj
je spaljivanje vještica zabranila Marija Terezija 1758. godine. Vjerovalo se da
ima i lijepih vještica jer i đavao voli što je lijepo.
Razlikuju se vještice u bajkama i demonološkim predajama. Vještica u
bajci je bezimena i zla, a u predaji je to stvarna osoba koja nanosi zlo. Vještice
se još nazivaju: viške, višketine, štrige (štringe), coprnice, ceprnice, vidine,
vidurine, višćine, vešće, babe.
22 Kristina Jurić zapisala je 2009. godine. Kazala joj je u Splitu Jela Maleš, rođena 1941.
Rkp. FF ST, sv. 2009. D.
204 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori
Onda san čuja još jednu priču. Bila jedna žena – oni su smatrali da je ona
vištica, mora, šta li – ona ti je ležala pokraj komina. I jedanput, oni su vidili
da je njoj nešto iz usta izletilo. Neka muva, nešto, nešto izletilo iz usta. Kad
oni išli onako prislušat, ona ne diše, ništa, samo tako leži. A oni dođu pa je
okrenu: di joj je bila glava, okrenu noge, i ostave je tako. I sad oni čekaju, i
čekaju, kad u neka doba, ujutro, kad počnu pivci, kad tribaju zapivat, onda
one vraćaju se, ka, nisu više u tin oblicima. I ... muva oće onden okle je izaš-
la, a ne more uć, sad tu noge. I ona tuda zujala, zujala, oni samo gledali šta
se događa, ona zujala, zujala. Kad svanilo se, ova – mrtva.23
Motiv pretvaranja vještica u neku životinju čest je u europskoj usmenoj
tradiciji.
Kada se pak pojavi vijor, seljani kažu da to „vištica kolo vodi“, a kaže se
i da „irudica pleše“. Neki su uvjereni da župnik, kada se služeći misu okrene
prema puku, vidi sve vištice i višce, samo on to „ne smi javno reć’“.24
Kad bi se u sumrak žene-vještice spremale poletjeti od kuće, mazale bi
se nekom tajanstvenom mašću i bajale: „Ni o trn, ni o grm, već na pometeno
guvno“, kako bi ih demonske sile odnijele točno onamo kamo su naumile, a
ne u kakvu šikaru ili trnje. Ako bi u sumrak ili uvečer u kuću, slučajno, uletio
kakav leptir, ukućani su ga nastojali što prije uhvatiti, istjerati ili pak ubiti, jer
se vjerovalo da je to posjet, upravo, neke vještice, koja je došla izvidjeti situ-
aciju i pripremiti teren za svoj posjet. Ako ga uhvate, potrgaju mu krila, tako
da više ne može letjeti, bace ga van govoreći: „Dođi sutra, dat ću ti soli.“ Ako
bi kojim slučajem drugo jutro kakva starija mještanka prva navratila u tu kuću,
odmah bi se posumnjalo da je upravo ona sinoćnja vještica koja ih je posjetila.
Takav je primjer predaje o nevjesti i svekrvi koja je bila vještica:
Iznaprin se u kući uveče sidilo, al nevista nije smila ić leć prije svekrve jer
je to bija takav običaj.
Tako je jedna svekrva svoju nevistu slala zato šta je njoj (svekrvi) došla
prijateljica vištica. I ona sama je bila vištica i one bi išle pod Velebit, al ne
mogu od nje jer nije ošla leć.
I, ošla nevista leć, al muž je vratija nazad jer je pita jel mater legla.
Ona ponovo došla u kuću, a ove je potrale i zakračunale vrata.
A ima je mali prozorčić priko kojeg je ona gledala šta one govore. A one ot-
prećale (očistile lug), uzele šibu oguljenu od kore, tukle po kominu i govorle:
„Ni o drvo, ni o kamen, nega ravno pod Velebit!“
I ona, kat su one nestale, ona kako j to čula došla do komina i ponovila: „I od
drvo, i od kamen, ravno pod Velebit!“
23 Marini Zoko kazao je spomenuti Ante Gotovac. Rkp. FF ST, sv. 2011. D.
24 Jelena Vrcelj zapisala je 2012. godine u Kijevu. Rkp. FF ST, sv. 2012. Z.
M. Dragić, Mitski svijet Zagore u kontekstu europske mitologije 205
Kako j ona to rekla, a krivo j rekla, izudarala se i stukla od kamenje i došla
pod Velebit.
One to vidile i brže se vratile kući.
Nevista skros stučena, svekrvi ništa. Došle sinu, a on pita: „Šta j? Štaj?“
Nevista kazala, a on ih namlatija i odveja na ispovit k vratru.
Otad posli nije svekrva bila vištica.25
Vjerovalo se „kad se sveti sakramenat prikazuje da moš vidit sve vištice
koje su tu u crkvi. Ali moraš se držat za vratrov habit. On ih sve vidi, a mi
samo tada.“26
25 Kristina Jurić zapisala je 2009. godine. Kazala joj je spomenuta Jela Maleš. FF ST, sv.
2009. D.
26 Isto.
27 U Bukovici kod Tomislavgrada, po tridesetero ljudi, žena, cura, curica, izašlo bi pred
kuću i gledalo kako hodaju i ševerin krešu višćice, koje su se pojavljivale otuda gdje nije bilo
kuća pa bi po brjegovima sinule kao iskrice i plamen. Potom bi ljudi, žene, djeca i cure otišli u
kuće, prekrižili bi se i tri večeri bi poškropili kuću i u kućama djecu u kolijevkama i u krevetu.
Vjerovalo se da ne valja držati preslicu jer popišat će je višćica. Nije se smjelo kudjelju i igle
dirati prije nego što se poškropi kuća. U Prugovu kod Klisa, u zalazak sunca žene bi svetom
vodom poškropile dvorište, kuću i staje te se pomolile, a tih se noći ne bi boravilo na gumnu
jer su ondje vještice kolo vodile! Ništa se nije smjelo ostavljati pred kućom zbog vještica. U
Prološcu Donjem kod Imotskoga i danas se može čuti izreka domaćina za dosadnoga gosta:
„Ko da su mu bile komaštre zavezane“. Ta izreka potječe od vjerovanja da se vještica može
uhvatiti: kad ti uđe žena u kuću za koju sumnjaš da je vištica, zaveži komaštre. Ona neće izaći
iz kuće dok ih ne odvežeš. Vištice iz sela mogu se vidjeti na pragu kužine, na poklade uvečer,
ako vazmenu večeru ne okušaš i ne staviš je na prag. Koje žene tada dođu blizu praga kužine,
vještice su. U Splitu se smrtna kazna krnji ima izvršiti u pokladni utorak uvečer, na Rivi „točno
na ponoć kad višćice gredu u šetnju u lov na vampire.“. U Senju se vjerovalo da su vještice
najaktivnije bile u vrijeme poklada, kada su napadale ljude i malu djecu, pa su se u to vrijeme
muškarci, u strahu da ne postanu njihove žrtve, nastojali zaštititi na razne načine. Grudi bi
mazali lukom (češnjakom), a vijence luka vješali pored ulaznih vrata ili na koje drugo vidno
mjesto, jer se vjerovalo da luk odbija vještice i oduzima im moći. Po pripovijedanju starih ljudi
u Čačvini, na poklade bi vještice sinule kao zvijezde iz svake kuće. S brda se vidjelo svih šest
komšiluka. U svakome od njih bila je po jedna vještica. Oko devet sati sve su vještice išle u
pravcu Biokova. Ondje su igrale kolo do zore. U zoru su išle na Brač, Pod orač (ime hrasta).
Tada bi se rastajale i svaka je išla svojoj kući. Na Čistu srijedu bile bi umorne i ostajale su kod
kuće. U Usori se na Čistu srijedu vrati predivo na preslicu što se skinulo na pokladni utorak da
ga vištice ne popljuvaju. Taj dan se kolje i peče pijetao za objed, a jede se i bijeli luk kao zaštita
od vještica, vukodlaka i drugih zlih sila. Oko poklada pupalo je rašeljkovo drvo, a vještice bi,
po vjerovanju u Cisti Velikoj, te pupove skidale. Sutradan, kada bi neki pastir iz sela onamo
došao čuvati ovce i kada bi opazili da na drvetuu nema pupa, odmah bi znali da je sinoć ondje
206 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori
vještica bila ili ako fali više pupova, značilo je da je drvo okupiralo više vještica, jer svaka je
skidala po jedan pup. U Novim Selima (Imotskoj krajini) na pokladni utorak starješina kuće
usjekao bi grane rašeljkova drveta, donio bi ih kući te bi ih palio, a sve u svrhu zaštite žena koje
je imao u kući, da ne bi otišle u vještice. I sada se pripovijeda o okupljanju vještica na Biokovu,
gdje bi se sastajale ispod jednog stabla oraha i ondje bi se mazale nekakvim mastima. To je
bio „obred“ njihova sređivanja prije nego što bi krenule u haranje po selima. Kada bi u selu
došlo do nekakve svađe između nekoga i neke žene, bio bi običaj toj ženi reći: „Al’ si sinoć na
Bijakovi bila?!“
28 Marini Zoko kazao je spomenuti Ante Gotovac. Rkp. FF ST, sv. 2011. D.
29 Vlajko Palavestra, Drežnica u Hercegovini (Zabilješke o prošlosti i narodnoj kulturi), u:
Hercegovina, časopis za kulturno i istorijsko nasljeđe, br. 2, Mostar, str. 112.
30 Vladimir Ardalić, Mora (Bukovica u Dalmaciji), u: Zbornik za narodni život i običaje
južnih Slavena, knjiga XXVI, urednik dr. D. Boranić, Jugoslavenska akademija znanosti i
umjetnosti, Zagreb, 1928., str. 380-381.
M. Dragić, Mitski svijet Zagore u kontekstu europske mitologije 207
31 Marini Zoko kazao je spomenuti Jakov Gotovac. Rkp. FF ST, sv. 2011. D.
32 Antonia Zoričić zapisala je 2011. godine u Čavoglavama. Rkp. FF ST, sv. 2011. S.
208 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori
3. More
More su po narodnom vjerovanju djevojke koje su se povještičile. Vjero-
vanje u more rašireno je i u ostalim europskim zemljama.
Hrvati često spominje more, usidjelice, stare cure za koje se govorilo da
bi znale napasti čovjeka u snu. Kad bi se prenuo iz sna, osjećao je da je na
njemu golem teret kojega se nije mogao riješiti, već bi se samo trzao, a pomoć
mu je mogao pružiti samo netko drugi, ukoliko se u tom trenutku našao kraj
njega. More ne bi usmrtile čovjeka, već su uživale u patnji i njegovu osjećaju
bespomoćnosti.
Prema Ardaliću: „Ime mora dolazi od morenja, kad se navali na čeljade,
bi rek sad će ga umoriti.“ 34 U Zagori se vjerovalo da se more rađaju u bijeloj
košuljici i kako bi oslobodili dijete od te košuljice i života koji bi proživjelo
kao mora, trebalo je glasno izreći sljedeće: Nije vila ni vištica, nego prava
kršćanica. Taj zaziv, prema vjerovanju naroda, oslobađao je dijete košuljice.
To je zapravo basma ili zaklinjanje, retorički oblik čiji je cilj da čovjeka zaštiti
od uroka ili bolesti. Brojne su basme protiv more. U basmama je mora hroma
te se od nje traži da bude doma, jer su joj puti bati, a zemlja joj je uzda; od
svetoga Ivana je sapeta, od Boga prokleta (…).35
Uz to vjerovanje veže se i priča prema kojoj je jednoj ženi u san dolazi-
la mora koja ju je uznemiravala i oduzimala joj san. Nakon nekog vremena
žena je otišla gatari koja joj je rekla da sljedeći put mori kaže kako će joj ona
(mora) doći po zajam i tako će otkriti tko je uznemirava. Žena se s morom
suočila i to joj rekla, a na vrata joj je uskoro došla žena iz sela po zajam. Kada
joj je rekla da ona zna da je mora, više joj u san nije dolazila.
33 Kristina Babić zapisala je 2008. godine u Nevestu, općina Unešić. Kazala joj je Ana
Mrčela, rođ. 1945. god., djev. Dželalija. Rkp. FF ST, sv. 2008. S.
34 Vladimir Ardalić, Bukovica: narodni život i običaji, SKD Prosvjeta, Zagreb, 2010.
35 Josip Kekez, Poslovice, zagonetke i govornički oblici, MH, SHK, Zagreb, 1996., str. 293.
M. Dragić, Mitski svijet Zagore u kontekstu europske mitologije 209
36 Jacqueline, Simpson, Evropska mitologija, Mladinska knjiga, Ljubljana, 1988., str. 102.
37 Ardalić navodi modru košuljicu.
38 Ime je izostavljeno.
39 Prezime je izostavljeno.
210 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori
reka da mu pririžu ove žile ispod kolina, da in ne bi kasnije smeta. I on se
rodija u biloj košuljici. I njegova jedna ćer rodila se u biloj košuljici. Eto, ja
san zna dvi. Samo ne mogu ti ih reći. Da izađe u javnost ... ne mogu ti reći,
jer ne bi želija ja imat skandal, razumiš? E. Al u mom komšiluku su one bile.
A to nije dobro.40
More su se često osvećivale momcima koji su ih ostavili:
Njega ti je, tog čovika, i mora pritiskala. Kaže da je to bila jedna cura koju
on nije tija ženit. „I tako ona jednu veče došla na me, nisan zna šta ću, ki da
si na me navalija kuću, i odredin stavit sutradan nož.“
I u veče stavija on ošar nož na prsi i ona ti opet na nj i nabode se na taj nož
i samo čuješ di kaže: „A!“, i sađe s njega.
Ujutro kad se probudija, vidija krv kod kreveta i da imaju tu tragovi i on poša
za ton krvi. I doša u selo isprid jedne kuće di čeljad žali. On pita šta je bilo,
a kaže mu jedna žena: „Umrla in cura. Bila je kako vila. Sinoć ostala zdrava,
jutros umrla.“41
O otkrivanju more u Nevestu se pripovijeda:
E, moja ćerce, tako ti je moga (…) „tralo“ (napadale ga more) i on ti jadan
ništa moga nije. Pričali su da je jedan momak tija otkrit ko je ta šta ga proga-
nja i tako je jednu veče spava s nožon kraj glave. Kažu da je sutradan vidija
curu sa svježin ožiljkon na licu i tako je sazna koja ga je to morila. 42
Istovjetan je motiv u demonološkoj predaji iz Muća:
Jedan je čovjek jako loše spavao. Ujutro se budio s osjećajem da ga je „ne-
što“ noću pritiskalo – gazilo. Zatražio je savjet od poznavatelja, koji su ga
savjetovali da spava noću na leđima, a da uz svoj bok veže nož okrenut
prema gore. Poslušao je savjet i kad je uvečer legao i skoro zaspao, čuo je
i vidio kako ulazi kokoš kroz prozor. Skočila je na njega i počela ga gaziti
nogama. Ali, nakon kratkog vremena ona se svojom težinom nabola na nož.
Odmah ga je prestala gaziti, odlepršala na prozor i tako ranjena odgegala
prema jednoj od kuća u selu. On ju je slijedio kako bi vidio u koju će ući, što
mu je i uspjelo. Otišao je svojoj kući i ujutro je posjetio kuću u koju je ušla
njegova „noćna mora“ u obliku ranjene kokoši. Ondje je vidio ženu koja je
bila ranjena nožem, te je nakon kratkog vremena i umrla. Više ga nije mučila
noćna mora nakon njene smrti…43
Prema memoratima, od more se moglo osloboditi ako se makne desni
palac:
40 Marina Zoko zapisala je 2011. godine u Vinovu Gornjem. Rkp. FF ST, sv. 2011. D.
41 Kristina Jurić zapisala je 2009. godine u Planjanima. Rkp. FF ST, sv. 2009. D.
42 Jelena Dželalija zapisala je 2011. godine u Nevestu. Rkp. FF ST, sv. 2011. Z.
43 Marijana Elez zapisala je prema kazivanju svoje spomenute pokojne prabake Ive Elez.
Rkp. FF ST, sv. 2011. S.
M. Dragić, Mitski svijet Zagore u kontekstu europske mitologije 211
Kad san ja ima jedno 15-16 godina... bilo je vako zima i ja san se bija pro-
budija - spava amo di se ložila vatra, a mater spavala tamo na katu – i ja san
bija tu leža i posli se probudija, i budan san bija, al san opet ka upola zaspa.
Kad jedanput, moj sinko, meni dođe s nogu pritisak neki, pa sve vako, pa ode
pa ode pa ode, skoro me udavilo. I ja zoven mater upomoć – meni se činilo
da ja zoven, al nisan ja zva. Ali meni se činilo da san ja bija budan, kad je to
sve bilo. I ja onda ... to guši i guši ... ne mogu ti kazat kako je to teško. I onda
meni palo na pamet da triba maknit palcon od desne noge. I kad san ja ma-
knija palcon od desne noge, onda se meni otvorile oči. I ja pogleda – nema
nigdi ništa. I ja onda zoven: „Majo, majo!“ i ona se odzovne.
I kažen ja: „Pa kako nisi čula prije kad san te zva?“
„Ti zva mene?“
„Jesan“, ja kažen.
„Pa šta ti je?“
A kažen ja: „Mora me trala. Satrala Boga u meni.“
Drugi put ... na isti način se dogodilo. I ona meni dođe s nogu i tare i tare i
satralo i stislo tu. Meni se činilo da san ja šakon tuka nju, da je osjećan na
sebi, kako ona mene pritisla. Nisan zva nikog, zna san ja da nema nikog, da
san sam u kući. Ja san nju tuka šakon. I onda meni palo na pamet da maknen
opet palcon. I kad san ja maka palcon, onda san otvorija oči; ali meni ... meni
sve miruje, a meni su ruke ispod deke i lancuna – a ja san bija mislija kako
ja nju tučen šakon, da ću ja nju potrat sa sebe. Ona mene pritisla, satrala
me; a kad ja se probudija, ruke tako uza me, sve, sve mi ono miruje, ono ka
umrtvljeno. I sad ja znan imat noćne more ... sanjat svakakvih ružnih stvari,
ali to nije ta mora takva, ka ova dva puta. To san ja točno takvu moru osjetija
ka kako su to ljudi pričali. 44
Čest je motiv osvete djevojke koja se noću pretvarala u moru i osvećivala
mladiću koji su je danju zadirkivali:
Onda su pričali, o toj mori ... bija jedan Mikmijucin. On je zna, kažu, vatat te
more. I oni su išli u mlin, to se pričalo tako, išli su u mlin, na Cetinu gori. Jer,
kad bi došlo lito, znaš, nestalo bi brašna staroga, i kad bi došlo novo – a nije
bilo struje, znaš; neg na vodu. A mi bi mlili dole na Vrbi il na Čikoli, al to pri-
suši, znaš, pa sad, moraš ić il na Cetinu il na Krku doli, a ne zna se di je dalje.
I sad, oni su išli gori na Cetinu u mlin. Išla njih grupa. I priko Ogorja su išli
i kad su se vraćali, tamo neka cura bila i on je bija momak i on se nje vata.
Dobaciva joj ovo-ono. A govori njemu jedan čovik: „Prijatelju, znaš, imat
ćeš ti društvo noćas.“
Kad doša on kući ... kad on lega, kad jedanput, kaže, njega uvati, satralo
muvu u njeme. Kad došla druga noć, isto on iša leć i napravija se on da spa-
va. A tu je bija varčjak, šta bi žito mirili, s tin varčjakon – to su tako pričali
44 Marina Zoko zapisala je 2011. godine u Vinovu Gornjem. Rkp. FF ST, sv. 2011. D.
212 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori
ljudi, pa sad... To nisan ja čuja od njega, ja san to čuja od drugih ljudi. I kad
jedanput, on tako, ka, pravija se da spava, kad on vidi kotrlja se klupko kon-
ca prema njemu. A kad došlo blizu njega, on uze varčjak pa na to klupko. I
onda on tako sidi, kad … kad zapivali pivci, a ono počelo nešto da se krivi,
jaukalo, na sve načine ... nešto bilo ispod tog varčjaka, di je on sidija. Kad
svanilo, kad sunce počelo izlazit, progovori to: „Digni se,“, kaže, „ja san,
ugušit ćeš me odi.“ I onda se on diga, a ona više nije mogla, ono, nestat. A
kad je on diga varčjak, ono izašla žena, cura. Ona samo po noći ima tu moć
da se može pretvarat u neke oblike. 45
More su se osvećivale djevojkama od zavisti i osvete.
Sposobnost more da bude nevidljiva ili da se pretvori u životinju trajala bi
do prvih pijetlova, a nakon toga vraćala bi se u svoje pravo obličje djevojke.
Ako bi je neki čovjek tako ulovio, obećavala bi mu sve u zamjenu za čuvanje
njezine tajne.
Također je rašireno vjerovanje da bi se more okupljale na Jurjevdan (23.
travnja) i tada bi se ljudi morali držati podalje od mjesta na kojima bi se one
skupljale.
More su se znale zaljubljivati u obične mladiće, a ako bi im se oni na neki
način zamjerili, osvećivale bi im se.
4.Vješci
Osim vještica, vjerovalo se da postoje i vješci, koje narod još naziva višci,
višćuni, višćine. Ta demonska bića, u narodnom vjerovanju, imaju sposobnost
pretvaranja u životinje. Prema predajama iz Zagore pretvaraju se u orlove i
izazivaju strašne oluje:
Kad san ja bija dite, onda san vidija dva orla. Sprema se nevrime, znaš ono,
grmi, a orli isprid toga nevrimena. Prave krugove, i sad, nekad se malo spu-
šćaju, nekad dižu; i onda ovi čobani kažu: „Evo višćina, sad će, kaže, krupa.“
I oni su tako odletili isprid tog nevrimena, a posli došlo to nevrime i udri
krupa. I ... kad san god ja vidija take orlove – nekad budu dva, nekad samo
jedan – svaki put dođe krupa!46
1. Irudica
Irudica je u narodnoj percepciji demonsko biće koje je krivo za smrt sve-
toga Ivana Krstitelja. Stoga je sveti Ilija progoni i bije munjama od kojih je
sva isprobijana. Ona u obliku mačke bježi svijetom jer je još nijedan grom
nije udario (već munje), a kad je udari, ubit će je. Prije toga sveti Ilija će se
45 Isto.
46 Marini Zoko kazao je spomenuti Ante Gotovac. Rkp. FF ST, sv. 2011. D.
M. Dragić, Mitski svijet Zagore u kontekstu europske mitologije 213
boriti protiv Antikrsta i Antikrst će ga ubiti. Sv. Ilija će oživjeti i ubiti Anti-
krsta i bit će kraj svemu i Strašni sud.47 U Poljicima se vjerovalo da sv. Ilija
gromovima puca za irudicom (đavlinom) kako bi je smaknuo.48
U hrvatskome narodnom vjerovanju irudica donosi olujno nevrijeme.
Irudice su nestale iz narodnoga pripovijedanja. Ostale su samo u basmama i
bajanjem se tjeraju: Dje sveti Ilija gromove odgoni, / dje čedo ne plače, / dje
pivci ne pjevaju, / dje ždripci ne ržu, / dje se Bogu ne moli. (…) po visokim
planinam’, / po morskim dubinam’, gdje zvona ne zvone.
Irud (Irudan) u tradiciji Hrvata je kralj Herod. Po predaji sveti Ivan Kr-
stitelj i Herod bili su prijatelji. Kada je Herod za ženu uzeo ženu brata Filipa,
Herodijadu (Irudicu), sveti Ivan ga je ukorio. Tada je Herod svetoga Ivana
utamničio. Na proslavi Herodova rođendana plesala je Irudičina kći iz prvoga
braka. Zadivila je Heroda i on joj je obećao ispuniti želju. Kako ona nije znala,
pitala je majku, a ona joj je rekla da na pladnju traži glavu Ivana Krstitelja.49
U Nevestu se protiv grmljavine i nevremena molilo:
Biži, biži, irudice,
majka ti je poganica,
od Boga je prokleta,
od Ivana sapeta. 50
U Koprnu za zaštitu od zlih sila izgovarala se sljedeća kristijanizirana
basma koja se može svrstati u molitve, a najčešće se izgovarala za vrijeme
velikoga nevremena, ali i u drugim prigodama. Svetom se koljabitavcu, koji
je u danu vičnjem i noći nebeskoj, obraća za branjenje i štitenje:
Koljabitavac sveti, u danu vičnjem,
koji biše i pribiše, u noći nebeskoj.
47 Jerko Suton, Vjerski život i običaji Zapadne Hercegovine, Mostar. (Umnožen rukopis.
Primjerak se nalazi u Franjevačkoj knjižnici Mostar, 1968., inv. br. 3912, sign. 39.) str. 119-120.
48 Frano Ivanišević, Poljica, narodni život i običaji, reprint izdanja JAZU iz 1906. i
neobjavljena građa, Književni krug Split, Split, 1987., str. 555.
49 Herod i Isus (Mk 6,14-29; Lk 9,7-9)
(14) U ono vrijeme doču Herod tetrarh za Isusa (2) pa reče svojim slugama: „To je Ivan
Krstitelj! On uskrsnu od mrtvih i zato čudesne sile djeluju u njemu.“ (3) Herod doista bijaše
uhitio Ivana te ga svezana bacio u tamnicu zbog Herodijade, žene brata svoga Filipa. (4) Jer
Ivan mu govoraše: „Ne smiješ je imati!“ (5) Htjede ga ubiti, ali se bojao naroda jer su ga
smatrali prorokom. (6) Na Herodov rođendan zaplesa kći Herodijadina pred svima i svidje se
Herodu. (7) Zato se zakle dati joj što god zaište. (8) A ona nagovorena od matere: „Daj mi, reče,
ovdje na pladnju glavu Ivana Krstitelja.“ (9) Ražalosti se kralj, ali zbog zakletve i sustolnika
zapovjedi da se dade. (10) Posla odrubiti glavu Ivanu u tamnici. (11) I doniješe glavu njegovu
na pladnju, dadoše djevojci, a ona je odnije materi. (12) A učenici njegovi dođu, uzmu njegovo
tijelo i pokopaju ga pa odu i jave Isusu.
50 Kristina Babić zapisala je 2008. godine u Nevestu, općina Unešić. Kazala joj je spomenuta
Ana Mrčela. Rkp. FF ST, sv. 2008., S.
214 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori
Za branjenje, Di no sidi
za štitenje, dvanaest apostola.
mačem poraženje. Kad prva Mlada
Da se k nama nema nediljica dođe,
niko približiti, štolu ću vam postaviti,
neg ona dva, mir ću vam učiniti:
koja su od Boga poslana. Tilo od šenice,
Da nas uzmu, krvcu od lozice,
na svoje ruke, iz raja ladne vodice,
pa nas zovu Jeruzalimu gradu: od Oca Boga blagoslova.
Amen.51
Mnoge su tuđice u hrvatskome narodnom izričaju. Među njima su i talija-
nizmi. U različitim krajevima talijanizmi su poprimili drukčiji izgovor. Tako,
primjerice, u Hercegovini je u usmenom diskursu riječ kijavito, a u Zagori ta
se riječ izgovara koljabitovac. U oba je slučaja značenje tih riječi isto – ti koji
prebivaš, Svemogući, Spasitelj.
1. Vukodlaci
Vukodlak spada u najpoznatija demonska bića. U postojanje vukodlaka
vjerovali su drevni Rimljani. To je vjerovanje poznato diljem Europe i svijeta.
Demonološke predaje o vukodlacima pripovijedaju o mrtvacima koji su
zbog teških grijeha četrdeset dana nakon smrti ustajali iz groba. Ako su za
života bili pijanice, pojavljivali su se kao mješina puna vina, a ako nisu bili
pijanice, pojavljivali su se u obliku mješine pune vodom. Nestajali bi kada bi
bili probodeni glogovim kolcem (ili sa sedam glogovih kolaca) ili drenovim
kolcem, po mogućnosti uz pratnju tri svećenika i zvonara. U nekim krajevima
(primjerice Hrvatskomu zagorju i Zagori) vjerovalo se da će se pokojnik po-
vukodlačiti ako preko njega prijeđe mačka ili kokoš. U Zagori se vjerovalo da
će se mrtvac pretvoriti u vukodlaka ako preko njega prijeđe pas.
Kudlaci su zli i uvijek nastoje naškoditi čovjeku, a često uzimaju različite
životinjske oblike. Prema pričama oni se okupljaju na raskrižjima putova od
dvadeset tri sata do ponoći. Za čovjeka nije dobro da se u to doba zatekne na
putu jer bi mu se moglo dogoditi svakakvo zlo. Zbog toga se na raskrižjima
putova postavljalo raspelo kao obrana od zlih sila, ali i pomoć u rasuđivanju
pravih smjerova putovanja. Vukodlak se još naziva vukozlak, ukodlak, kozlak,
kudlak, kodlak, kudljak. Protiv vukodlaka narod je bajao.52
51 Ivana Hrga zapisala je svibnja 2006. godine u Koprnu. Kazala joj je Božica Hrga (rođ.
1925. g. u Koprnu). Rkp. FF Split sv. 2006., S.
52 U Vinišću kod Trogira vjerovalo se da postoje kodlaci (vukodlaci) koji su posebno mogli
naškoditi djeci, pa kad bi djeca, a i odrasli, hodali noću (pogotovo kraj groblja), držali bi palac
M. Dragić, Mitski svijet Zagore u kontekstu europske mitologije 215
U Muću se pripovijeda:
A meni je jedan čovik ovdi isto priča, iz Muća. Išli su, kad se iđe od Kumiro-
ve kuće ... to su nekad bili megdani, između Venecije i Turske, jer je Neorić
nekada pripada Turskoj, a Muć je pripada Veneciji. Onda su tu bili megdani.
Tu uvik pustoš, uvik kad ideš tudan, uvik ti se digne kosa na glavi. Lito, zima
– uvik. Sad je meni priča ovaj čovik jedan da su vidili kad su išli ... ovi jedan
da ka nije vidija ništa, al ovi šta je gonija konje da je vidija čovika da je u
tri koraka otiša gori u brdo. To su ti ... vukodlaci, šta se pojavljuju. Ali samo
u određenom intervalu, u gluvo doba noći se to zove, od ponoći do prvih
pivaca. Tad oni nastupaju.53
Vjerovalo se da se pokojnik povukodlači ako preko njega prijeđe pas:
Umro je lovac po imenu Roko. Preko njegovog tijela, koje je ležalo u mr-
tvačnici, prešao je njegov lovački pas. Lovac je pokopan, no, poslije su ga vi-
đali kako hoda uokolo sa svojim psom. Roko je prepoznat zahvaljujući svom
karakterističnom hramanju pri hodu. Nakon nekog vremena održana je misa
za njegovu dušu, koja je time našla mir, i njegovo pojavljivanje je prestalo. 54
Kako bi se spriječio nastanak vukodlaka, ljudi su mrtvacima za koje se
sumnjalo da bi se mogli pretvoriti u vukodlaka rezali tetive iza koljena ili
zabijali čavle u pete.55
U hrvatskoj tradicijskoj kulturi vjerovalo se da svećenik u prisutnosti ne-
koliko ljudi treba probosti vukodlaka zašiljenim kolcem od drveta od kojega
je bila Isusova kruna. Tako bi, po predajama, iz njegova tijela istekla sva krv,
te bi ostala samo kost i koža. Nakon toga više se nije ukazivao.
Najnovija priča o pojavljivanju vukodlaka nastala je u Šibeniku 2006. go-
dine.
***
U narodnom vjerovanju vukodlak se često poistovjećuje s vampirom – de-
monskim bićem koje noću napuhano i bez kostiju u obliku mješine ili leptira
ustaje iz groba, napada ljude i siše im krv. U Slavoniji, Istri, kao i, primjerice,
Albaniji kudlak je zajednički naziv za vukodlaka i vampira.
Onostrana bića koja ustaju iz groba nalaze se u drevnim mitovima egipat-
ske, mezopotamske, indijske, kineske, peruanske i drugih civilizacija. Naj-
poznatiji je vampir Drakul. Drakul je bio vlaški (rumunjski) vojvoda koji je
u ruci i tri puta izgovarali: Zapori kozlakov. / Isus prid nan, / Gospe za nan. Ili: Isusova brado,
/ Marijino mliko, / tri mise božićne, / tri mise uskrsne, / slavno sveto Vodokršće.
53 Marina Zoko zapisala je 2011. godine u Muću Donjem. Rkp. FF ST, sv. 2011. D.
54 Marijana Elez zapisala je prema kazivanju svoje spomenute pokojne prabake Ive Elez.
Rkp. FF ST, sv. 2011. S.
55 Legendfest – Legende i priče Istre (priredio Luka Šešo), Tiskara Profil, Zagreb, 2008.,
str. 10, 12.
216 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori
7.1. Manjinjergo
Jedan je momak uvečer prolazio kroz planinu prema selu. Putem je vidio
velikog crnog magarca, koji je blizu mirno pasao. Bilo mu je čudno da bi
56 Ivan Hunjadi (Janoš Hunyadi, Hunyad, Erdelj, 1387. ili 1407.- Zemun, 11. 8. 1456.) bio
je jedan od najistaknutijih i najuspješnijih boraca protiv Turaka. Zbog toga je omilio narodu
koji i danas o njemu pripovijeda. U hrvatskoj tradiciji poznat je pod imenom Janko Sibinjanin.
Njegova su junaštva nadahnula Andriju Kačića Miošića koji mu je u svome djelu „Razgovor
ugodni naroda slovinskoga“ posvetio 949 stihova. Blistave je pobjede Sibinjanin izvojevao:
1439. god., kod Novoga Brda; 1440. u obrani Beograda; 1442. u obrani Erdelja; na Badnji
dan 1443. god. porazio je sultanovu vojsku; nadmoćnu tursku vojsku porazio je kod klanca
Kunovice 5. siječnja 1444. god. Kod Varne je 10. studenoga 1444. poginuo kralj Vladislav i
kršćanska vojska morala se povući. Pri povratku je Janka zarobio rumunjski vojvoda Drakul.
Zbog toga je Sibinjanin u kasno ljeto 1446. godine provalio u Vlašku, te zarobio i pogubio
Drakula zajedno sa sinom. Sibinjanin je, želeći osvetiti kraljevu smrt, 17. listopada 1448.
god. provalio na Kosovo. U dvodnevnom ratu Jankova je vojska pretrpjela velike gubitke jer
Đurađ Branković nije dopustio vojsci Jurja Kastriotića (Skenderbega) da se priključi Jankovoj
vojsci. Zbog izdaje Đurđa Brankovića razbijena vojska Janka Sibinjanina morala se povući, a
pri povratku je Sibinjanina zarobio i zasužnjio Đurađ Branković. Oslobodio ga je uz veliku
otkupninu. Sa svojom vojskom i vojskom Ivana Kapistrana, Janko je na Dunavu 14. srpnja
1456. god. i 22. i 23. srpnja porazio Mehmedovu moćnu vojsku koja je brojila oko 150.000
dobro naoružanih vojnika. Tek je Sulejman Veličanstveni osvojio Beograd 1521. godine. Tri
tjedna nakon toga Janko Sibinjanin umro je od kuge. Njegov je sin, ugarski kralj Matijaš
Korvin. Janko Sibinjanin počiva u beogradskoj katedrali. – O tome više: Marko Dragić, Zbilja
o Janku Sibinjaninu u „Razgovoru ugodnom“ i tradiciji, Zadarska smotra, časopis za kulturu
znanost i umjetnost, LIX, 1-2, Matica hrvatska Zadar, Zadar, 2010., str. 199-234.
57 Vidi: Usmene pripovijetke i predaje (priredila Maja Bošković Stulli), SHK, MH, Zagreb,
1997., str. 410.
M. Dragić, Mitski svijet Zagore u kontekstu europske mitologije 217
netko zbog opasnosti od vukova ostavio navečer magarca na ispaši. Prišao
mu je i zajahao ga. Ali, to nije bio obični magarac. Bio je to krilati stvor u
liku magarca, u narodu znan kao manjinjergo. On ga je podigao u zrak te
dugo letio s njim na leđima. Nakon toga ga je spustio na predio Svilaje zvan
„Orlove stine“. Zbog straha, hladnoće i vjerojatno zbog padova s litice, mo-
mak je tu poginuo.58
7.3. Loda
Stari su vjerovali da u šumama u okolici sela živi loda.60 Loda se javlja
kao magarac na kojega zajaši noćni putnik. Tada loda naraste visoko i jahača
ostavlja na vrhu neke grane ili nekome drugom visokom mjestu. U Ceri se
pripovijeda da se loda pojavljivala noću i zato se u to vrijeme bilo opasno
kretati izvan sela. Govorilo se da onima koje uhvati u šumi loda daje da biraju
hoće li oni nositi nju ili ona njih. Onaj kojega loda uhvati morao ju je nositi
cijelu noć po šumi ili će ona njega odvesti nekamo odakle se više nikada neće
vratiti obitelji. U predajama o lodama prepleću se motivi đavola pretvorenoga
u magarca i motivi demonskoga bića kuge.61
58 Marijana Elez zapisala je prema kazivanju svoje spomenute pokojne prabake Ive Elez.
Rkp. FF ST, sv. 2011. S.
59 Isto.
60 Mnogi Zlarinjani pripovijedaju o lodi koja se uglavnom javlja kao magarac na kojega na
zlarinskoj rivi zajaši zakašnjeli noćni putnik, a iznenada naraste visoko i jahača ostavlja na vrhu
zvonika crkve Gospe od Rašelja ili na nekoj grani: Noć, nije bilo sviće, ribari su išli daleko na
lignje s donje strane Zlarina. Ošli bi kod Gospe kad ono ka neki veliki lode, ni tovar, ni konj.
Ovi jedan se uspeja na nj, lode je nosija i ti čovik se hitija na granu, a lode otiša i ostavija ga.
(Lõde bi bio morski čovjek, sredozemna medvjedica.) – Ivani Tičić 2012. godine na Zlarinu
kazao je Tomislav Bumbak, zvan Ombre, rođ. 15. 5. 1960. Rkp. FF ST, sv. 2012. D.
61 Kuga se, po narodnom vjerovanju, pokazivala kao kostur djevojčure u bijelim haljinama,
a nestajala je u obliku vatre. Svojim dodirom izazivala je smrt. U srednjem je vijeku od kuge
u Europi umrla trećina pučanstva. Bolest – kuga povremeno se pojavljuje u Kini i drugim
dijelovima svijeta. Ako se rano poduzme liječenje, moguće ju je brzo zaustaviti, a ako se ne
liječi, smrtonosna je u 60 % slučajeva. Bolest – kuga povremeno se pojavljuje u Kini i drugim
dijelovima svijeta. Ako se rano poduzme liječenje, moguće ju je brzo zaustaviti, a ako se ne
liječi, smrtonosna je u 60 % slučajeva. HINA/AFP, Teletext, 28. 10. 2004. str. 179. U Bosni i
Hercegovini mnogo je kužnih grebova i grebalja.
218 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori
68 Blagoslovljena je voda prvi sakramental kojemu se davala najveća zaštitna uloga
protiv demonskih sila. Radi toga Splitska sinoda ju je 1688. godine predvidjela za sve
nedjelje. Po „ondašnjem teološkom poimanju vjernici su imali trostruku korist od škropljenja
blagoslovljenom vodom ako se upotrebljavala popraćena pravom vjerom u Boga i uvjerenjem
da će Bog dati svoju pomoć zbog vjere svoje Crkve, koja je blagoslivlja i daje na korištenje
svojim vjernicima.“ Prva je korist što se vjernici čiste od lakih grijeha. Druga je korist od
škropljenja jer je od poškropljenih mjesta bježao đavao sa svojim djelima. Treća je korist
stvarna i propicijatorna jer po blagoslovljenoj vodi bolesnici primaju zdravlje; ozdravljuju i
živine, a zemlja postaje plodnijom. Prema navedenoj sinodi svećenici su pozivali narod da je
koriste svakoga jutra i večeri kako bi Sotona ostao daleko, a majkama je savjetovano da škrope
djecu kako im ništa ne bi naškodilo. (Luka Tomašević, Između zemlje i neba, (Vjera i moral
u životu kršćana Sinjske krajine u 18. stoljeću), Knjižnica “Gospa Sinjska” knjiga br. 6. Sinj,
2000., str. 131.)
69 Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva i Uvod u ikonologiju
Radovana Ivančevića (priredio Anđelko Badurina), Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1990., str.
593.
70 Isto, str. 459.
71 Marini Zoko kazao je spomenuti Božo Mijač. Rkp. FF ST, sv. 2011. D.
220 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori
11. Duhovi
U tradicijskoj kulturi česta su vjerovanja o duhovima:
Postoje u rudnicin – to san ja sluša i od drugih ljudi – da imaju neki duhovi u
rudnicin. I ti čuješ njizi kad oni nešto klapaju, tuku. A nema nikoga – ti dođeš
tamo, a nikoga nigdi. Ja san čuja za te. Sad, kakvi su to duhovi, to ne znan.76
Predaje o duhovima kazuju se kao memorati. Neke predaje o duhovima
imaju razrađenu fabulu:
A ima ti jedna stvar ... zemaljski duhovi. To se prije prikazuje u rudnicin.
Zemaljski duhovi. Ja san doša ´58. godine ode u kavu radit. I jedan čovik,
ode mu je kuća kraj nas, (…)77. I, dušo moja, on je iša ozgar ... bila je kava,
i on je sam iša niz tunel ... a jedan mali, vako, dečkić mali, ide prema njemu.
I on njemu govori: „Dobar dan.“ Nema nigdi nikoga. I on pita zapalit – da
mu da cigaru ili duvana ili... A on – ne da. I baš je on meni priča kako se on
iznenadija – iđe prema njemu, misli, dječak. A tunel više od 500 metara dug!
Nema nigdi nikoga drugoga! I šta´š ti meni, moj sinko ... prilazimo mi iste
godine, u jesen, iz te kave stare u novu, a ja san vozija elektrolokomotivu ...
i ... jedan Mirkača, iz Siverića iz rudnika – u Siveriću rudnik tu je bija jedan
poznati, od ugljena, rudnik. I taj Mirkača nešto dolazija odi u nas, u kavu. I
kaže: „Nemojte ulazit, momci, u tunel; nego čekajte“, kaže, „doć će Mirkača
iz Siverića.“ (Sad jel on bija inžinjer ili ... ne bi želija lagat; mislin da je, jer
on je bija, ka, poznata ličnost.). I mi čekamo jer smo mi druga smjena – dva
sata su, tribamo vozit. I, evo ti njega:
„Dobar dan, momci!“
„Dobar dan!“
I onda on nami priča: „Znate šta san ja doša? Da vas upozorin: postoje ze-
maljski duhovi. To su kao dječaci, dečkići, mali i ... oni se pojavljuju kad si
sam; kad iđeš sam, onda oni pitaju zapalit. Al nemojte mu dat! Nego kao da
ne pita ništa. I, ka, ti iđi svojin poslon, on nek ostane.“ I, tako, mi smo, ovaj,
to saslušali, da nas to ne bi ka uplašilo ili da ne bi ... ima svakakvih ljudi...
I jednon prilikon, bili mi treća smjena ... nestalo struje. I čujemo mi, tamo
kako je vako tunel, pa na tunelu je materijal, a doli imadu vako vrata i ti ta
vrata digneš i ti materijal upada u vagon, znaš? I onda ti namišćaš jedan po
jedan i tako se pune, ti vagoni. A na njemu, gori na tom materijalu, neko tuče
matunon. Kad išli mi tamo vidit – nema nigdi nikoga. Nigdi nikoga, Marina,
nema, a matun tuče! I ... još su vidili u nas ... kopa se gore, u Vinovu, bija
rudnik boksita. I istu stvar trevili gori – zemaljskog duha.78
U Vinovu Gornjem sačuvana je priča koja je nastala 1914. godine kada su
mještani vidjeli zemaljskoga duha:
76 Marini Zoko kazao je spomenuti Ante Gotovac. Rkp. FF ST, sv. 2011. D.
77 Ime je izostavljeno.
78 Marini Zoko kazao je spomenuti Jakov Gotovac. Rkp. FF ST, sv. 2011. D.
222 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori
A jedan događaj ... to ti je bilo 1914. godine ... jedna naša mlada bila ... iz
Plananja. Plananja Donjih. To je iza Unešića pa prema Drnišu pa s donje
strane. I ona se udala (…).79 I onde ... di rečemo Jokanova kuće ... tamo sad
ima petero braće: (…).80 I taj jedan stric od ovih šta san ja brojija, triba ić
usić jednu onu ralicu za oranje – on i njegova sestra – sestra mu bila mlađa
od njega dvi-tri godine – ali da ih se ne vidi, uveče. Kad oni došli tamo, on
i sestra mu, gledaju – jedan mali protrča uz dolce gori. Stali oni – kad eto ti
njega, maloga toga, trče niz dolce doli. Oni stali pa gledaju. On računa: da
ga nije Bog pokara šta iđe tuđe krast?
Stali oni: mali protrča opet uz dolce gori. Kad oni kući ... a u njegovoj kući
sidile moje tetke dvi, i druge cure, i pričaju one – to se zvalo žensko silo, tu
se kupile samo cure. On kaže njima tako i tako – a tu i ta mlada iz Plananja.
„Ajmo ća vidit to, ajmo!“ Kad došli oni tamo ... on trče, taj dečkić, sa vrh
dolaca odozgar pa doli – ali ne izlazi iz dolaca vani. Niko govori da bi saša
doli, da bi vidija šta je, al - ne smi niko sać. A ta šta je mlada – zvali je (…)
– a ona sirota nije znala ... tu ima vako jedan zid, ima njemu, otprilike ću reć,
jedno 2,5 metara. Al uz taj zid je oziđan jopet zid, al on je manji od onoga. I
sad, ona sirota, ona je mislila skočit doli i ona govori: „Ko smi ko ne smi, ja
smin!“ (Da će ona vidit šta je to.) A ona, moja Marina, skoči pa o taj zid, šta
je manji, pogodi o nj, pa onda zaviku: Aaaajme ti njoj! Raskrivila se jadna,
znaš? Kad se ona raskrivila, ove su mislile da ju je odnila ona stvar i one
utekoše, a ona jadna osta koprcajući se doli. I one utekle kući, a nju ostavile
u dolcu, dok nije došla sebi. Kad došla sebi, onda se digla i otišla i ona za
njima. Posli išli pitat fratra – fratar kaže: „Zemaljski duh.“81
Vinovo Gornje, osim po pogibelji svatova Stipana Nakića82, poznato je i
po zemaljskom duhu iz Alpa, zvanom Alpino Alpinić:
To ti je pokojni pradid, Lovre, priča da, kad bi iša od gori, tamo di je Ante
radija kuću, da bi ga viđa. To je taj, Alpinić, zemaljski duh. Lovre ... on je si-
dija ispo´ murve, puši lulu, kad iđe prema njemu čovječuljak, nema u njemu
20 centimetara do po´metra. A na njemu šeširić, perce gori zadija.
„Valjen Isus!“
„Valjen Isus!“
„Kako si?“ - i može li sist.
„A sidi brate!“
I sija kraj njega – da mu da zapalit. A lulica mu ka slamka. Da mu on zapalit.
„Jesi li gladan?“
- Da nije.
Zaključak
Vila je najčešće mitsko biće u Zagori, a motivi u predajama o vilama slični
su kao i u Hrvata u drugim mjestima. Velika je sličnost hrvatskih predaja o
vilama s predajama drugih slavenskih naroda. Mora je najčešće demonsko
83 Marini Zoko kazao je Ivan Gotovac, rođ. 1946. god. u Vinovu Gornjem. Rkp. FF ST, sv.
2011. D.
84 Marini Zoko kazao je Ante Gotovac, rođ. 1942. god. u Vinovu Gornjem. Rkp. FF ST, sv.
2011. D.
85 Marijana Elez zapisala je prema kazivanju svoje spomenute pokojne prabake Ive Elez.
Rkp. FF ST, sv. 2011. S.
224 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori
Izvori i literatura
Izvori
Rkp. FF Split (Rukopisne zbirke Katedre za Hrvatsku usmenu književnost,
Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Splitu). Te su rukopisne zbirke nastale
kao rezultat vlastitoga terenskog rada i izvornih terenskih zapisa studenata
kojima sam bio mentorom pri izradi seminarskih, završnih i diplomskih rado-
va iz Hrvatske usmene književnosti i Hrvatske tradicijske kulture u europskom
kontekstu (Oznaka D – znači diplomski rad, Z – znači završni rad, S – označa-
va seminarski rad. Rukopisne zbirke nalaze se kod mene).
Literatura
Ardalić, Vladimir, Bukovica: narodni život i običaji, SKD Prosvjeta, Zagreb,
2010.
Ardalić, Vladimir, Mora (Bukovica u Dalmaciji), u: Zbornik za narodni
život i običaje južnih Slavena, knjiga XXVI, urednik dr. D. Boranić,
Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, 1928., str.
380-381.
Dragić, Marko, Basme u hrvatskoj usmenoj retorici i izvedbi, Bałkański
folklor jako kod interkulturowy, tom 1, (Joanny Rękas) Widavnictwo
University Adam Mickiewicz, Poznań, 2011., str. 75-98.
Dragić, Marko, Zbilja o Janku Sibinjaninu u „Razgovoru ugodnom“ i
tradiciji, Zadarska smotra, časopis za kulturu znanost i umjetnost,
LIX, 1-2, Matica hrvatska Zadar, Zadar, 2010., str. 199-234.
Ivanišević, Frano, Poljica, narodni život i običaji, reprint izdanja JAZU iz
1906. i neobjavljena građa, Književni krug Split, Split, 1987.
Kekez, Josip, Poslovice, zagonetke i govornički oblici, MH, SHK, Zagreb,
1996.
Kulišić, Špiro, Stara Slavenska religija u svjetlu novijih istraživanja posebno
balkanoloških, Sarajevo, 1979.
Ledić, Franjo, Mitologija Slavena: Tragom kultova i vjerovanja starih
Slavena – knjiga 1, Zagreb, 1969.
Leger, Louis, Slavenska mitologija, Grafos, Beograd, 1984.
Legende i priče Istre – Legends and tales from Istria (priredio Luka Šešo;
translation Željko Vukoja), Pićan, G.E.M., 2008.
226 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori
Marko Dragić
Summary
The paper quotes about forty contemporary records of demonological and
mythical legends. Those records have been created since 2004. to 2012. in places:
Lower Postinje, Lower Muć, Nevest, Upper Vinovo, Muć, Unešić, Kijevo, Čavoglave,
Planjane, Koprnu, Ceri.
The fairy is the most common demonic creature in Zagora and generally in
Croatian, European, especially Slavic mythology. Mora is the most common demo-
nic creature in mythology of Zagora. Other demonic creatures: witches, more, male
witches, irudica, loda, werewolves, manjinjergo, black ram can be found in the tradi-
tions of the Croats in other regions. The paper also quotes and interprets eschatologi-
cal traditions and legends about ghosts.
Originally listed traditions mentioned in this work have huge philological, ant-
hropological and ethnological function. All those traditions have aesthetic, life, edu-
cational and didactic function.
There are twenty narrators in this work and the oldest one was born in 1923. and
died in 2009. The most youngest narrators were born in 1956., and two legends were
narrated by them.
Traditions are interpreted in the ethnological, anthropological and biblical con-
text, as well as in the context of European mythology.
Keywords: fairy, demonic creatures, folk beliefs, folk tales, mythology
Nadnaravna bića tradicijskih vjerovanja. Zašto
još uvijek „postoje“?
2 Zbornik za narodni život i običaje najstariji je hrvatski etnološki časopis koji kontinuirano
izlazi unutar Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti od 1896. godine.
L. Šešo, Nadnaravna bića tradicijskih vjerovanja… 231
3 Točni lokaliteti i puna imena sugovornika izostavljeni su u ovom radu iz etičkih razloga.
Detaljan popis sugovornika i transkripti intervjua pohranjeni su u Odsjeku za etnologiju
Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu pod inventarnim brojem NZ 195.
4 Tekst u zagradama dopisao L. Š.
232 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori
5 Antun Radić je još krajem 19. stoljeća predvidio da građu na terenu skupljaju insajderi,
pametni seljaci i seoska inteligencija koji žive u promatranoj zajednici jer takvi skupljači mogu
najbolje doći do traženih podataka (Radić 1897: 73).
6 Švicarski autor Erich von Däniken proslavio se knjigom Chariots of the Gods (1968) u
kojoj je izložio, a kasnije nadopunjavao, teoriju prema kojoj su izvanzemaljci posjetili planet
Zemlju i utjecali na razvoj čovječanstva. Carlos Castaneda je peruansko/američki antropolog
javnosti poznat zbog 12 knjiga od kojih je najpoznatija prva pod naslovom The Teachings of
Don Juan (1968). U svojim knjigama Castaneda je opisao navodna vlastita iskustva tijekom
učenja šamanističkih tehnika koje mu je prenio Don Juan, šaman sjevernomeksičkoga
indijanskog plemena Yaqui.
7 Kroz razgovor s M. V.-om stječe se dojam da kritički i s velikim promišljanjem pristupa
svemu što govori. Rečenice su mu zaokružene, ima bogat vukabular i izražava se književnim
hrvatskim jezikom s ponekim izrazom iz srpskoga jezika za koji nastoji pronaći adekvatnu
zamjenu nakon što sâm primijeti da ga je upotrijebio.
234 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori
izravnim pitanjima, postavio sam mu jedno široko pitanje: što misli, zašto
ljudi i danas vjeruju u nadnaravna bića u Bukovici. Na to pitanje sugovornik
je iznio dvije teze, od koje ćemo zasad spomenuti prvu. Ona se odnosi upravo
na vezu javljanja nadnaravnih bića i velikih katastrofa i nevolja. Sugovornik
mi je pojasnio da je godinama promatrao ljude i njihovo ponašanje te shvatio
da se vukodlaci, vile i druga bića javljaju, odnosno spominju, uvijek nakon
teških događaja poput ratova, suša, gladi, smrti. Nakon takvih događaja ljudi
su skloni vjerovati da je za nevolje odgovorno nadnaravno biće, ali ne kao u
slučaju optužaba za vještičarenje, gdje je takvo biće cijelo vrijeme živjelo u
zajednici s oštećenim, nego se u ovom slučaju nadnaravna bića javljaju kao
deus ex machina. Zbog nevolje se ne okrivljuju osobe iz sela u koje se već
dulje vrijeme sumnja da su vještice ili mòre, nego se okrivljuju bića iz daleke
sfere nadnaravnog. Takva su bića vukodlak, vila, mòra i vještica, s naglaskom
da se mòra i vještica ne spominju kao osobe iz sela, nego kao demoni noći.8
Ljudi ih počinju susretati u samom trenutku ili neposredno nakon što se dogo-
dila neka nevolja i tada počinju vjerovati da su ta nadnaravna bića odgovorna
za nesreću. Takva bića nakon neke katastrofe ili lošeg događaja ljudi vide u
vrtlogu vjetra, u šumu lišća, crnoj mački, obješenim plahtama koje se suše
noću. Tada su skloni vjerovati da se vukodlak digao, da vile hodaju šumama
te da mòra ili vještica nakon učinjenih pakosti hoda selom. Potom sam M. V.-a
priupitao što misli, zašto su ljudi skloni povezivati pojavu nadnaravnih bića
s katastrofama i drugim teškim događajima. Odgovorio mi je da ljudi zbog
takvih događaja postaju psihički nestabilni te su skloni vjerovati u neobične
stvari:
Ljudi počinju pričati o tome kada zapadnu u dugove ili im se dogodi kakvo
zlo, poput ovog rata što se svima nama zbio. Tada smo u specifičnom okru-
ženju koje nameće takve uvjete od kojih postajemo napeti, nervozni, sum-
njičavi i ne možemo dati normalan odgovor zašto se nešto događa. I meni
se, kad je ovaj rat bio, počelo pričinjavati da na mene, dok spavam, skače
ona crna mačka - mora - od koje se nisam mogao maknuti. Nisam znao je li
san ili java. Znao sam da to ne može biti, ali opet se nisam mogao oteti tom
dojmu da jest (M. V.).
Nakon ove izjave zanimalo me što misli, zašto su ljudi nakon takvih si-
tuacija skloni vjerovati da je riječ upravo o vukodlacima, vilama, mòrama
i vješticama, a ne o nečemu drugom kao, primjerice, o izvanzemaljcima ili
duhovima. Kao odgovor sugovornik mi je ispričao jedan događaj kojem je
prisustvovao u izbjegličkom kampu u Subotici. U istome kampu boravili su i
8 Vještice kao noćne demone spominje i Eva Pócs koja ih označava vješticama tipa C.
Razlikuju se od seoskih (tip A) i susjedskih (tip B) vještica jer se javljaju isključivo kao
nadnaravna bića koja napadaju svoje žrtve zbog tenzija između ovozemaljskog i nadnaravnog
svijeta (Pócs 1999: 11).
L. Šešo, Nadnaravna bića tradicijskih vjerovanja… 235
drugi izbjegli hrvatski Srbi iz Bukovice. Jedne večeri neki su studenti u blizini
kampa organizirali zabavu i tim su povodom instalirali zelene lasere koji su
svijetlili po nebu. Izbjeglice nisu znali za održavanje zabave i nitko od starijih
dotada nije vidio takve lasere kakvi se u novije vrijeme često koriste na zabav-
nim događanjima. M. V. istaknuo je da su ljudi u kampu odmah postali napeti
jer nisu znali što se točno zbiva. U tom trenutku skupina mlađih izbjeglica,
koja je bila upoznata s održavanjem zabave i laserima na nebu, doviknula je
iz šale da su to svemirci. Na to je jedan od starijih izbjeglica viknuo: To su vu-
kodlaci! U tom trenutku, kako tvrdi M. V., nastao je opći metež u kampu, a po-
jedinac koji je u laserima prepoznao vukodlake nije se mogao smiriti i morali
su pozvati hitnu pomoć. Skupina mlađih izbjeglica koja se šalila „svemircima“
pokušala je popraviti stvar objašnjavajući okupljenima da su se šalili te da su
to samo svjetla, laseri postavljeni radi neke zabave. Većina okupljenih nakon
tog se objašnjenja primirila, ali pojedinac koji je tvrdio da su to vukodlaci još
je nekoliko dana svima pričao da je vidio vukodlake. Nakon ove priče M. V.
mi je pokušao rastumačiti da se sve to dogodilo upravo zbog rata i izbjeglištva
koje je ljude učinilo psihički labilnima i stoga su oni vidjeli ono što su htjeli
vidjeti, ono što su poznavali (M. V.).
Iz razgovora s M. V.-om razvidno je da su ljudi njegova kraja skloni pre-
poznavanju nadnaravnih bića tijekom neobjašnjivih i teško prihvatljivih do-
gađaja i stanja. U takvim situacijama oni vide ono što su poznavali, odnosno
nadnaravna bića iz tradicijskih vjerovanja koja su prema definiciji kadra pro-
uzročiti takve nevolje. Isto tako, nadnaravna bića gotovo se uvijek javljaju
tijekom ili nakon samog događaja kao odgovor, ali i nedvosmisleni pokazatelj
da se događa ili se nedavno dogodilo nešto neobjašnjivo, teško shvatljivo i
stoga nadnaravno.
Tijekom terenskog istraživanja pronašao sam još nekoliko primjera u ko-
jima su mi sugovornici ukazali da se nadnaravna bića javljaju tijekom ili po-
slije teških događaja i katastrofa, poput velikih ratova. D. B. iz zaselka pored
Metkovića izjavila je da danas više nema vukodlaka. Govorilo se to da je bilo
od 1940. do 1945. Iz primjera se može zaključiti da su se vukodlaci javljali
upravo u razdoblju Drugoga svjetskog rata, koji je vjerojatno kao i Domovin-
ski rat prouzročio stanja napetosti u kojima su neki ljudi „vidjeli“ vukodlake,
kao i oni u Subotici. Vezu između velikih ratova i pojavljivanja nadnaravnih
prikaza, odnosno povorki mrtvih, istaknuo je i N. Z. iz manjeg sela u Buko-
vici:
U Lisičićima pokazuje se u sunce granjivanje, u izmaglici skakuće vojska i
konji i čuje se zveckanje. Vele da je to izginula velika vojska nakon Drugoga
svjetskog rata tamo ‘48, ‘50. Povorka duša sa svijećama, svećenik ih vodi.
Idu od zapada prema istoku prema crkvi sv. Filipa i Jakova. A pradjedov mi
brat vidio to isto ‘23. nakon Prvog rata. (N. Z.)
236 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori
U susjednom selu zabilježio sam sličnu priču koja spominje jednaki loka-
litet i kolone mrtvih:
Preko brda ima poprijeki put do Lisičića. Tu su se viđale kolone vojske ko
čemprezi. Pred svitanje išla vojska mladom nedjeljom. Ni’ puno ljudi vidlo.
Moj stric je bio oficir i rekao je da dolaze kolone iz Grčke, sa Solunskog
fronta (A. R.).
Iz navedenih izjava može se razabrati da su ljudi u Bukovici bili skloni
povezivati velika stradanja Drugog, ali i Prvoga svjetskog rata s nadnaravnim
pojavama, poput kolona mrtvih. Viđenje duša poginulih gotovo da je bilo nei-
zbježno nakon što su se dogodile neke katastrofe poput velikih ratova i bolesti.
Tvrdnje o pojavljivanju nadnaravnih bića među stanovnicima unutrašnjosti
Dalmacije mogu stoga djelovati kao svojevrstan indikator koji upućuje na
nedavne i trenutne katastrofe ili ekonomske krize. Primjer koji je zabilježila
Maja Bošković-Stulli u Turjacima u Sinjskoj krajini također govori u prilog
pojavljivanju nadnaravnog bića koje se javlja usred ekonomske krize i nakon
epidemije kolere. U zabilježenom primjeru Ante i Petar Stupalo, dvojica bra-
će bez oca i majke, podižu kredit kako bi sagradili novu kuću. Sredstva po-
zajmljuju od sluge nekog židova koji im se čini malo čudan. Uskoro im sluga
otkriva da je on zapravo njihov otac koji je umro u epidemiji kolere, ali vratio
se živjeti još pedeset i dvije godine. Dvojica braće prestraše se i pobjegnu
živjeti u Ameriku (Bošković-Stulli 1967-1968: 387-398). Iz primjera je stoga
razvidno da se otac dvojice braće vratio među žive, vjerojatno poput kakva
vukodlaka, nakon velike katastrofe koja je pogodila tamošnji kraj. Uz epide-
miju kolere, koja sama po sebi predstavlja veliku nevolju, znakovito je da se
priča događa u jeku velike ekonomske krize tijekom koje su brojni stanovnici
naše zemlje emigrirali u Ameriku. Dodamo li tomu da su dvojica braće bila
siromašna i bez roditelja, dakle u teškome imovinskom stanju, dobivamo pa-
rametre koji kao svojevrsni simptomi nagovještavaju da će se pojaviti neko
nadnaravno biće kao glavni znak nevolja.
Da je pojavljivanje nadnaravnog bića povezano s aktualnom nevoljom,
govori i sljedeći primjer iz zaselka Spilica pored Staševice u kojem je sveće-
nik uspio smiriti svoje župljane:
Fra Ante bija je čovik školovan, pametan. Kad su se pojavile gusjenice, zna-
lo se da će se dignit i vukodlaci. Okrenija on parament naopako, križ. Sa vrha
brda i kleo. Deset dana niko neka ne pije vodu i sva gusina sa brda u vodu.
Sva voda zelenila od gusine. Smilo se pit tek kad je odnila voda. Kakva je
to moć bila (M. Š.).
I u ovom primjeru razvidna je briga i vjerovanje stanovnika u pojavljiva-
nje nadnaravnih bića, odnosno vukodlaka, nakon neke nevolje poput najezde
L. Šešo, Nadnaravna bića tradicijskih vjerovanja… 237
odjenu u crno ili bijelo, da straše druge ljude i kradu po selu. Drugim riječima,
J. M. izjednačio je značenje „povukodlačiti se“ s „postati lopovom“. Mala mi-
rovina, teška ekonomska situacija i neperspektivnost sela i regije ne ostavljaju
mu drugi izlaz od onog da krade, vara, odnosno da se povukodlači.
Vratimo li se kratko na razgovor sa sugovornikom M. V.-om, za kojeg
smo rekli da je iznio dvije teze o vjerovanju u nadnaravna bića, lako možemo
doći do dodatnih objašnjenja u vezi s “postojanjem” nadnaravnih bića. Dok
prva teza M. V.-a govori o povezivanju pojava nadnaravnih bića s teškim
životnih situacijama, zbog čega dolazi do psihičkih stanja u kojima je čovjek
sklon vidjeti nadnaravna bića, njegova druga teza, kao i u slučaju J. M.-a, pro-
dubljuje pozadinu cijelog problema. Ta druga teza, koja je zapravo nadopuna
prvoj, sadržana je u sljedećoj rečenici sugovornika M. V.-a:
Analizirajući unazad, svaki put kad bi se spominjala nadnaravna bića, ona su
se zlorabila za zlu rabotu (M. V.).
Očito je da je M. V., prisjećajući se svih njemu poznatih primjera pojave
nadnaravnih bića, došao do jednakog zaključka kao i J. M.: nadnaravna bića
koristili su određeni pojedinci kako bi zastrašili druge stanovnike i stekli odre-
đenu korist. U daljnjem razlaganju svojih razmišljanja M. V. pojasnio je svoje
tvrdnje. Mehanizam korištenja nadnaravnih bića u svrhu zastrašivanja funkci-
onirao je tako da su zlikovci i lopovi /…/ nalazili umobolnike koji bi dalje širili
priču. Iza ‘45. šetali su se noću u lancunima i svijećama i ciljali umobolnike
da pokrenu lavinu. Cilj lopova bio je stoga preko zastrašivanja psihički ne-
stabilnih ljudi pokrenuti lavinu u cijelom selu. Širenjem priče prema kojoj po
selu hodaju vukodlaci ili vile među stanovnicima se širi strah zbog kojeg su
noću ostajali zatvoreni u svojim kućama. Lopovi su zatim koristili takve situ-
acije, krali su po stajama i skladištima bez bojazni da će netko ići provjeravati
sumnjive zvukove. M. V. ističe da osobno poznaje nekoliko mlađih ljudi koji
su se navukli na to i nisu htjeli iz kuće bez pratnje. Zbog takvih priča neki su
stradali i posve poludjeli.10
Čini se stoga da je jedna od glavnih uloga nadnaravnih bića njihovo ko-
rištenje u nečasne svrhe poput lopovluka i pljačke. Primjera u unutrašnjosti
Dalmacije ne manjka. U rukopisu Frane Donadinija o Bukovici i Ravnim ko-
tarima nalazimo sličnu uporabu nadnaravnih bića:
Ima i drugih strahovanja kojima živi ljudi plaše susjede da se domognu ka-
kovih usluga. Obično su se služili s umrlim ljudima i bitangama, koji da se
poslije smrti pojavljuju kao vukodlaci. U takova praznovjerja, spadaju i po-
nekoje životinje. Ako pas zavija, znači smrt u susjedstvu, ili ako crna mačka
10 Sugovornikova izjava da su neki njegovi poznanici stradali ili posve poludjeli od strašenja
nadnaravnim bićima mogla bi dodatno potvrditi uključenost umobolnika i psihički nestabilnih
ljudi u cijeli mehanizam zastrašivanja.
240 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori
predje preko puta pred čovjekom, gotova nesreća, a ako tko ubije mačku,
nesreća ga prati za sedam godina (Donadini 1961: 12).
Stjepan Banović je prije stotinjak godina zapisao da su vukodlaka susreli
i svećenici koji su se uplašili i zatim ljudima preporučali da noću ne izlaze iz
kuća:
Vukodlačina plaši digod i misnika /…/ Govore da je i druge pratre u Dreve-
niku plašilo pa da su oni narod učili da po noći vanka ne izlazi, a berekini su
jopet bili probacili, da to pratri samo onako iznose, da se svit uplaši, pa da po
noći ne izlazi, nek oni obnoć mogu kud oće, oli da svit ne vidi ko k njiman
obnoć dolazi. Ko će znat, morebit tako i je’! (Banović 1918: 186).
Iz navedenog primjera razvidno je da su svećenici preporučali ljudima
da ostaju noću kod kuće zbog opasnosti od napada vukodlaka. Međutim, iz
primjera se može pretpostaviti da su sami svećenici bili meta neke skupine
lopova i zapravo su iskorišteni da šire priče o vukodlacima. S druge strane,
možemo pretpostaviti, kao što u primjeru pretpostavljaju berekini,11 da sami
svećenici djeluju kao zločinci iz prethodnih primjera i šire strah kako bi se
sami mogli noću nesmetano kretati ili da ljudi ne vide ko k njiman obnoć
dolazi. 12
Kakve su domišljate stvari lopovi izvodili da bi dodatno zaplašili ljude i
naveli ih da vjeruju u nadnaravna bića koja šeću okolicom spomenuo je i I. Č.
iz Popovića u Bukovici koji je cijelo vrijeme intervjua tvrdio da su vukodlaci
izmišljeni upravo radi lopovluka:
Vukodlaci su izmišljeni. To su radili profesionalni lopovi da straše ljude, kra-
du po noći kao utvare. Sami su pravili figure, krpe, čaršan, lancune. Da su
nadmoćni pale svijeće. Nije se onda smjelo prolazit u grobljima ili tisnim
ulicama. Lopovi su to bili iz tog sela (I. Č.).
Sa sugovornikom I. Č.-om složio bi se i M. K. iz Donjih Raštana u Rav-
nim kotarima. M. K. tvrdio je da je brdo Vrčevo, koje se jedino uzdiže u
pretežno ravnom krajoliku, oduvijek bilo predmetom kojekakvih priča o vje-
šticama i upravo su takve priče iskorištavali lopovi da plaše ljude.
Stariji izmišljali da na brdu Vrčevo igraju vještice. Ma ovako je bilo. Nije
bilo u selu struje pa su se ljudi lako strašili. Neki seljani tako da mogu kra-
sti ovce i koze. Kad je umro mrtvac u selu, ovi bi pričali da su ga vidli da
uskrs’o. Dok zvoni Zdravomarija, svi su doma, a ovi kradu. Na brdo Vrčevo
ima kulina, moglo se po zidinama kola vozit. Rekli da su vidli svitla, a za-
pravo nosili petrolejke, stinj i ti lopovi to palili i plašili ljude. Ja sam tamo
Zaključak
Korištenje nadnaravnih bića kao alata zastrašivanja i prijevare u službi
krađe, stjecanja materijalne dobiti, izbjegavanja kazne za neprihvatljivo pona-
šanje ili stjecanje bolje pozicije unutar zajednice svakako govori o neupitnoj
dosjetljivosti i lukavstvu nekih pojedinaca unutrašnjosti Dalmacije. Među-
tim, takvi primjeri isto tako pokazuju da su vjerovanja u nadnaravna bića u
prošlosti, ali dobrim dijelom još i danas, kod nekih pojedinaca toliko snažno
ukorijenjena u duhovni svjetonazor da su neki drugi pojedinci na temelju te
L. Šešo, Nadnaravna bića tradicijskih vjerovanja… 243
Navedena literatura:
Alver, Bente Gullveig; Selberg, Torunn. 1987. Folk Medicine as part of a
larger Concept Complex. Arv 43: 21-44.
Banović, Stjepan. 1918. Vjerovanja. Zaostrog u Dalmaciji. Zbornik za narod-
ni život i običaje 23: 183-214.
Bošković-Stulli, Maja. 1959. Istarske narodne priče. Zagreb: Institut za
narodnu umjetnost.
Bošković-Stulli, Maja. 1967/68. Narodne pripovijetke i predaje Sinjske kra-
jine.
Narodna umjetnost. Hrvatski časopis za etnologiju i folkloristiku 5/6: 303-432.
Donadini, Frano. 1902.-1961. Bukovica i Ravni kotari, narodni život i običaji.
Rukopisna zbirka Odsjeka za etnologiju HAZU, Zagreb. Signatura
NZ 107.
Evans-Pritchard. E. E. 1976. Witchcraft, Oracles and Magic among the
Azande. London. Oxford University Press.
Honko, Lauri. 1967. Gaisterglaube in Ingermanland. FF Communications
185.
Macfarlane, Alan. 1970. Witchcraft in Tudor and Stuart England. A Regio-
nal Comparative study. London. Routledge in Kegan Paul.
Pócs, Éva. 1999. Between the living and the dead. Budapest. Central Europe-
an University Press.
Radić, Antun. 1897. Osnova za sabiranje i proučavanje građe o narodnom
životu, Zbornik za narodni život i običaje 2: 1-88.
Šešo, Luka. 2011. What is ‘Real’ in Believing in Supernatural Beings? The
Informant’s cut, Studia Mythologica Slavica 14: 113-124.
Šešo, Luka. 2012. Nema više vila. A nema ni konja. Promjene tradicijskih
vjerovanja u nadnaravna bića. Zbornik za narodni život i običaje 56:
95-146.
Šešo, Luka. 2012a. Which Woman is a Witch? The Stereotipc Notions About
Witches in Croatian Traditional Beliefs. Studia Ethnologica Croati-
ca 24: 195-207.
Thomas, Keith. 1971. Religion and the Decline of Magic. London. Penguin
Books.
Vukodlak – Let na Drugi Svijet. 2006. http://www.blog.hr/
print/?id=1621543290.
L. Šešo, Nadnaravna bića tradicijskih vjerovanja… 245
Luka Šešo
Summary
Recent field research of traditional beliefs in supernatural beings (werewol-
ves, fairies, witches, and mòras) among the inhabitants of the Dalmatian hinterland
showed that such beliefs are still present within certain groups. This fact opens up a
possibility of asking present-day informants different kinds of questions, not often
asked in folkloristic and ethnological research conducted in these regions. First and
foremost, these refer to the question of what the informants themselves think about
believing in supernatural beings, why people believe in them and talk about them.
The author endeavours to explain still existing popular beliefs in supernatural beings
by the interrelation of human/cultural/social needs and the functions that supernatural
beings offer through their symbolism.
Geografski determinizam u pučkim vjerovanjima
i tradiciji sela Opora
Uvod
Povezanost geografskog prostora i čovjekove kreativne aktivnosti postoji
koliko i ljudska vrsta uopće. Čovjek je u vlastitome geografskom ambijentu
pronalazio utočište, izvor hrane i sirovina, ali i strahove koji su kreirali njego-
vu maštu i vjerovanja, osobito u najranijoj primitivnoj fazi razvoja ljudskog
društva kada je čovjek sebi nepoznate i nerazumljive prirodne pojave i pro-
cese uokvirivao u konglomerat različitih kultova i praznovjerja. Nadalje, čo-
vjekov prirodni ambijent (ili stanište) uvjetovao je, također, načine i dinami-
ku njegove ekonomske aktivnosti i produktivnosti. Napokon, razvoj ljudske
proizvodne aktivnosti, ovisan o prirodno-geografskim čimbenicima prostora,
248 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori
Vještice
Unatoč tendenciji kazivača da izbjegavaju govorenje o nadnaravnim bići-
ma negativnog predznaka te tvrdnjama da u njih ne vjeruju, pojedine njihove
izjave ukazuju na suprotno. Izjava: Plašila sam se svakoga onoga ko mi nije
odgovara, pokazuje ipak da su postojale osobe koje zbog nečega nisu odgo-
varale. Ispitanici jasno imenuju pojedince iz svoga mjesta za koje se govorilo
da su vištice. Svoje zaključke o jednoj takvoj ženi podupiru pričom o njezinoj
krivnji za smrt djeteta u široj obitelji te njezina prkosnog izbjegavanja ispovi-
jedi. Za njezina sina također se pričalo da je vilenik, pri čemu kazivači misle
na vještca.
Nije trebalo mnogo da se žena proglasi vješticom, a jednom kada se po-
sumnja, svaka mogućnost demantiranja je uzaludna. Najčešći uzrok sumnje u
nečije zle namjere bilo je viđanje te osobe po noći. U ciklički organiziranom
svijetu, gdje izmjena prirodnog reda ima značajnu ulogu za organizaciju živo-
ta i rada, djelovanje po noći nije trpjelo logična objašnjenja za časne poslove.
U svojoj zbirci zavičajnih pripovijedaka Ivan Meštrović govori o nečasnoj
sudbini časne žene kojoj je noćni rad bio jedini način opstanka, ali i uzrok
da se proglasi vješticom. (Meštrović, 1970., 129-132) Navodimo još jedan
sličan primjer iz Sinjske krajine koji ukazuje na zajednički vrijednosni sustav
zagorskog prostora: u Biskom je muškarac optužio ženu da se bavi čaranjem,
a razlozi koji su ga naveli na zaključak sljedeći su: župnikova sestra uzela
joj lonac pun smrdljive materije, a ova se usprotivila, kad izlazi iz kuće nosi
pod suknjom neke čarolije, prošle godine umro joj je sin, a na njezinu krovu
čula se velika buka, također zbog smrti sina i žene mu nije plakala, poslala je
sluškinju Vidu na Cetinu da opere cidilu naredivši joj da se ne osvrće natrag
i da ostavi suknju na groblju sv. Mihovila, a kad je došla kući, na suknji je
bila velika ptičurina i odletjela je, na Cvjetnicu je viđena kako bere trave i kiti
svoju sobu. (Katić, 1975., 261)
Jednoj od vještica iz Opora majka je također posjedovala nadnaravne, ali
pozitivne moći. Naime, znala je moliti, što je bio temeljni postupak za ukla-
254 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori
sta našli da je vol krepa. Jedna kazivačica tvrdi da je pila kavu kod žene koju
su smatrali višticon i jedva je došla od ovaca.
Vukodlaci
Vukodlaci su isključivo zločesti ljudi. Vjerovanje da to mogu postati i do-
bri ljudi, ako preko njih prijeđe životinja ili ako grob ostane otvoren, kaziva-
čima nije poznato. Kad bi se povukodlačija, obuka bi na sebe bilu aljinu. Po-
vukodlače se zločesti ljudi, đava ga odnese, odeš u pakā, sadru te i napuvaju.
Sa trnjen, kocen od trnja bi se probijala ta mišina, kojim bi se, navodno, ubilo
vukodlaka. Zatim navode poimence muškarce koji su se povukodlačili. Jedan
je u vrijeme Prvoga svjetskog rata brutalno ubio vlastitu ženu, ali s obzirom na
to da je bilo ratno vrijeme, zločin nitko nije istraživao ni osudio.
U pokušaju da objasne praznovjerja i istaknu vlastitu svijest o nepostoja-
nju nadnaravnih bića, kazivači spominju lokaciju Kod pet dubaca, pogodnu za
skrivanje. Stanovnici su se tu skrivali i plašili jedan drugoga pa je puno priča
o nadnaravnim bićima nastalo i iz mještanskih šala. Praznovjerja su društveni
korektiv – moralo je postojati nešto čega će se ljudi bojati kako bi se očuvao
moral. U tom kontekstu ispričana nam je predaja o puničinom grebu: Kad bi
iša u Prgomet ili iz Prgometa u Botiće, kažu da bi čuja jaukanje kod ulaza u
naš gaj. Tu je zet ubija punicu. Ona je nosila luk jer je imala male cice, a on
je mislija da je prodala dvi, tri ovce i da ima novaca i onda je ubija.
Vile
Oporani o vilama znaju tek uopćene, prilično skromne informacije i smje-
štaju ih, kao i vještice, na jasno određenu geografsku lokaciju (Radoska gre-
da), na reljefno uzvišeno mjesto u neposrednoj blizini. O vilama znaju samo
da su bile isključivo djevojke, ali im nije poznato što je uzrokovalo da određe-
ne djevojke postanu vile. Vile su u planinan živile, u Radoskoj gredi. Konjima
bi zavijale grivu. Vile su sve bile divojke. Vila nije mogla (u pravilu) rodit sina,
ako bi ga rodila, to je strašni junak bija.
Za razliku od etnološke literature koja iscrpno obrađuje običaje vezane za
djecu, u Oporu djeca nisu zauzimala osobito važno mjesto. Prema kazivačima,
zbog visoke stope mortaliteta dojenčadi i čestog rađanja, doživljavalo ih se
često kao i stoku. Kroz šalu, kazivači znaju reći da se više žalilo za stokom
nego za djetetom jer je uginuće stoke značilo smrt za veći broj djece. Smrt se
prihvaćala kao sudbinsko određenje kojem je nemoguće umaknuti, ali činilo
se sve što je bilo u moći (i vjerovanju) tadašnjih stanovnika da se ona izbjegne.
Djecu je najviše štitio zapis svetog Ante – to se zove moć – on se ne čita i stavi
se ispod kreveta. Većina je ljudi bila zavjetovana svetom Anti. Dici se oblači
256 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori
abit, pas svetog Ante. Ditetu stavi tri mrvice kruva u džepić, di se ne vidi i
neće mu ništa bit, obukla bi mu se majica naopako. I odrasli su nosili odjeću
naopako, žena koja je znala moliti, sugerirala je svomu mužu da nosi odjeću
naopako. Kada su 1967. rođeni posljednji stanovnici Opora, braća blizanci,
zabilježana je smrt nekoliko parova blizanaca. U takvim slučajevima opasnost
za djecu mogla je biti bilo koja osoba pa je baba novorođenčadi zabranila
svima ulaz u kuću, a djeci su se na ruke i noge vezale crvene kurdile. Baba
je tijekom cijelog života (kada su blizanci već odrasli) unuke ispraćala s tri
mrvice kruha u džepu.
Iako je trudnoća izrazito važan period u životu žene za koji je vezano jako
puno običaja koji idu u toliku krajnost da je nemoguće razlučiti što uopće
žena smije, jer gotovo ništa ne smije (Schneeweis, 2005.), stanovnici Opora ne
pamte da se trudnoj ženi posvećivala posebna pozornost. Trudna žena uglav-
nom se nije posebno štitila od uroka.
Za razliku od vještica i vukodlaka kojima navode imena jer se sumnjalo
da njihove sposobnosti posjeduju neki mještani, u slučaju morā najjače je
izražena svijest o nepostojanju demonskih bića. Kažu da je mora najviše na-
padala rodilju, a tu pojavu tumače kao posljedicu iscrpljenosti i halucinacija
koje je podrazumijevao porod. U selu su postojale babice, a kazivači spomi-
nju i muškarca koji je znao babiti – jedino je pokojni Ilija babija.
Zaključujemo da nekadašnji stanovnici danas nenaseljenog sela Opora, za
razliku od svojih potomaka, u većoj mjeri poznaju priče o vilama, vješticama
i vukodlacima te da, kao posljedicu utjecaja života u gradu, pokazuju svijest
o njihovu nepostojanju. Njihova pričanja bilježimo kao pokazatelj nekadaš-
njeg stupnja razvoja i društvenog života sela Opora i u tom smislu uočava-
mo značajna preklapanja s ostatkom Zagore. Oporani poznaju opća mjesta o
nadnaravnim bićima – uzmemo li u obzir etnološku literaturu, mogli bismo
reći da su njihova pričanja prilično simplificirana, ali obogaćena su lokalnim
koloritom i značajna kao doprinos duhovnoj baštini koja će, ne zapiše li se,
ostati nezapamćena.
jena unutar užeg područja sela Opora, već naprotiv, takve promjene nastaju u
izmijenjenome kaštelanskome geografskom ambijentu pod utjecajem tehno-
loškog napretka i podizanja razine obrazovanja potomaka nekadašnjih stanov-
nika Opora. Prema tome, ako prihvatimo posibilističke argumente, ljudsko
djelovanje kroz tehnološki razvoj, osim prirodno-geografskih, uspješno može
svladati i psihološke barijere uzrokovane ranijom nemogućnosti svladavanja
tih istih prirodno-geografskih barijera, što se sasvim jasno uočava na primjeru
populacije koja vuče podrijetlo iz Opora. Međutim, takve promjene i dalje se
odvijaju unutar određenoga geografskog prostora, koji je doduše izmijenjen,
ali ipak zadržava mogućnost utjecaja na čovjekovo djelovanje makar u smislu
povećanja financijskih izdataka u svrhu savladavanja prirodno-geografskih
ograničenja ili pak u smislu traganja za odgovorima koje ljudska vrsta još nije
pronašla.
Zaključak
Implementacija teorijskih polazišta geografskog determinizma te historij-
ske i kulturne geografije u interpretaciji uloge geografskog prostora u kreira-
nju pučkih vjerovanja i tradicije sela Opora u kaštelanskom zaleđu potvrdila
je ispravnost uvodno istaknutih pretpostavki o čvrstom i jasno izraženome
međuodnosu navedenih fenomena. Naime, odabir geografske lokacije koja
se povezuje s djelovanjem mitoloških bića te vrijeme, način i oblici njihovih
pojavljivanja nedvojbeno upućuju na zaključak da su teško dostupni geograf-
ski prostori i neobjašnjive prirodne pojave izazivale strah među stanovnicima
Opora, što doduše nije nikakav izuzetak u odnosu na stanovnike bilo kojega
drugoga geografskog ambijenta čija slična ili različita prirodna obilježja na
sebi svojstven način utječu na kreiranje pučkih vjerovanja.
Nadalje, historijsko-geografski razvoj tijekom višestoljetne povijesti
Opora nije doživio značajnije transformacije u smislu opsežnijih intervencija
u prostor, što prije svega možemo zahvaliti nedostatku bilo kakvog oblika
snažnijeg tehnološkog napretka u vrijeme naseljenosti ovog prostora. S druge
strane, djelomična transformacija prirodnog u kulturni krajobraz, kao rezul-
tat oskudne ratarske proizvodnje, nešto aktivnijeg stočarstva te gospodarenja
šumom koje je vodilo računa o prirodnim mogućnostima regeneracije šume,
ipak je utjecala ne samo na društveno-ekonomski razvoj sela i njegovu tra-
diciju već i na sentimentalnu povezanost domicilnog stanovništva s navede-
nim kulturnim krajobrazom. Naime, presudan značaj kulturnog krajobraza u
održavanju egzistencijalnog minimuma jamčio je i potrebu njegove zaštite
kako od naravnih tako i od nadnaravnih neprijatelja, pri čemu su se neželjene
prirodne pojave nerijetko pripisivale djelovanju mitoloških bića.
J. Botić i I. Odža, Geografski determinizam u pučkim vjerovanjima… 261
Izvori i literatura
Audiozapis razgovora s kazivačima Antom Botićem (1939.), Blaženkom
Botićem (1934.), Jurkom Botić (1933.) i Matom Botićem (1945.), Kaštel
Novi, 26. studenog 2012.
Botić, Jurica (2011.): Opor i Kozjak – spona priobalja i Zagore, Zbornik „Za-
gora između stočarsko-ratarske tradicije te procesa litoralizacije i
globalizacije“, ur. Mate Matas i Josip Faričić, Sveučilište u Zadru,
Kulturni sabor Zagore, Ogranak Matice hrvatske Split, Zadar, Split
Katić, Lovre (1957.): Prilike u splitskoj okolici poslije odlaska Turaka, Stari-
ne 47, JAZU, Odjel za filozofiju i društvene nauke, Zagreb
Komušanac, Monika; Šterc, Stjepan (2010.): Historijska geografija – temelj-
ni identitet geografske discipline, Hrvatski geografski glasnik, br.
72/2, Hrvatsko geografsko društvo, Zagreb
Kužić, Krešimir (1997.): Povijest Dalmatinske zagore, Književni krug, Split
Kužić, Krešimir (2000.): Promjene toponima sela Radošića iz 1386. godine,
Radovi Zavoda povijesnih znanosti HAZU u Zadru, sv. 42, Zadar
Kužić, Krešimir (2008.): Selo Opor za vrijeme turske vladavine, Zbornik
„Opor i Kozjak – spona priobalja i Zagore“, ur. Jurica Botić, Udru-
ga za revitalizaciju sela Opor – Botići, Kaštela
Lučić, Josip (1976./1977.): Prilog poznavanju historijske geografije, Historij-
ski zbornik, god. XXIX – XXX, Savez povijesnih društava Hrvatske,
Zagreb
Marinov, Nedjeljko (ur.): Zbornik o Zagori, knj.1 (1995.); knj. 2 (1998.); knj.
3 (1999.)
Meštrović, Ivan (1970.): Ludi Mile, Matica hrvatska, Zagreb
Pavić, Radovan (1974./1975.): Razvitak prirodno-determinističkih shvaćanja,
Geografski glasnik, br. 36/37, Zagreb
Pilić, Šime (2010.): Sela Opor i Labin u 16. i u 19./20. stoljeću: prilog pozna-
vanju stanovništva, Zbornik „Opor i Kozjak – spona priobalja i Za-
gore“, ur. Jurica Botić, Udruga za revitalizaciju sela Opor – Botići,
Kaštela
262 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori
Summary
The article discusses about the role of geographical determinism in the creation
of folk beliefs and traditions of the village of Opor (Botići) in Kaštela hinterland. In
the first part the article provides an overview of the folk beliefs and the superstitions
that are found among elderly, the former inhabitants of this displaced village, compa-
ring their beliefs with similar phenomena in the neighbouring villages. Furthermore,
the article also discusses about the presence of these beliefs in the contemporary
collective memory of the descendants of the former inhabitants of this village.
The second part of the article establishes the connection of folk beliefs and tradi-
tions of the village of Opor with geographical features of the area in which the village
is located. Specifically, the location of the village on the sort of the plateau between
hills of Opor and Trećanica, as well as relatively satisfactory level of forested area,
dictated the creation of folk imagination, beliefs and superstitions of local population,
but also their economic dynamism.
Key words: Opor, geographical determinism, folk beliefs, tradition, oral litera-
ture.
Praksa obilježavanja mjesta odmaranja
s pokojnikom u okolici Unešića
Etnografski podaci
Planjane:
Prema kazivaču Jeri Miljaku sve do 1968. godine Planjani su svoje po-
kojnike pokapali na unešićkom groblju. Te godine grade crkvu i groblje u
5 Jere Miljak.
6 Jere Miljak.
268 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori
svima je to olakšalo. Ne moramo ga
nosit na Unešić, nego onde lijepo blizu.
To više nije u svrsi.7
Kazivač je upamtio i predaju o dose-
ljavanju stanovništva u selo Planjane:
Ja sam sluša stare ljude kao dite, naši
su došli iz Bosne, krenuli su tri bra-
ta, jedan je iša tamo negdje okolica
Vrgorca, drugi išo ovamo kod Omi-
ša, a treći je išao u Kljake. I sad naši
otamo dosele ovde. I kad su dose-
lili tamo iza one škole u neku rupu,
neke Šege ih poteraju, i oni se nasele
ovamo.
Na drugom lokalitetu sela Planjana
odmarali su se Jurići, Marketići, Bilići
i Kere. Lokalitet se isto sastoji od četiri Sl. 3. Počivala u Sedramiću
uspravna kamena s uklesanim križevima,
ali uz dodatak križa-spomenika koji se nalazi između dva uzglavna kamena.
Na jednom od uspravnih uzglavnih kamena stoji natpis: Počiva Kero. Spome-
nuti križ-spomenik najvjerojatnije je doista nadgrobni spomenik zato što ima
natpis i godinu 1877. U neposrednoj blizini toga križa ostaci su lampiona koji
su odavno izgorjeli.
Sedramić:
Evidentirali smo dva lokaliteta. Na prvom su se odmarali Čavali, Ilakovi-
ći i Ponoši. Nalazi se odmah uz asfaltiranu cestu prema groblju. Počivalo se
sastoji od dva pravokutna kamena na koja se spuštala kapsa prilikom odma-
ranja. Nema nikakvih oznaka ni ornamentike. Na lokalitetu zaselka Plazonje,
koji se pokapaju u Sedramiću, svatko ima svoje počivaljke. Kada se odmara s
pokojnikom, uzme se jedan kamen iz okoline i postavi uspravno. Nema ure-
zivanja i nema ornamentike. Danas pokojnika više ne spuštaju na zemlju, ali i
dalje se odmaraju i postavljaju kamen. Planiraju napraviti križ kako bi ostalo
trajno obilježje na tome mjestu:
Ali bez obzira, meni kad su mater i otac umrli, ja sam išo na starinski
način. Sad ti iđeš i guraš kolica, ali obavezno se moralo stat. Ne mora se spuštat,
sanduk stoji na kolicima. A kamen se uvijek stavi, uvijek se usadi, jer kamen je
uvik oznaka bila kad ljudi prođu da je neko umro. Svak vidi taj kamen.8
7 Jere Miljak.
8 Svetislav Plazonja.
I. Katicć i J. Kale, Praksa obilježavanja mjesta odmaranja s pokojnikom… 269
Žitnić:
Žitnić se dijeli na Donji i Gornji Žitnić. U prvome je riječ o pravoslavnom
stanovništvu, dok su u drugom i katolici i pravoslavci. Donji Žitnić ima i stari
i novi lokalitet počivala. Stari je na putu iz zaselaka prema starom groblju, a
kada se napravilo novo groblje i crkva 1974. godine, promijenio se i lokalitet
počivala. Kazivači su bili Daniel Kašić i Draško Beader. Na tim počivali-
ma još se odmaraju Višići, Gundelji i Bodružići. Počivala se sastoje od dva
uspravna kamena koja imaju urezan križ. Stranom na kojoj je križ okrenuti su
prema cesti. Pokojnik se postavi ispred kamenja, pop se nakratko pomoli i ide
se na groblje. Na starom lokalitetu odmarali su se još Asanovići, Kašići, Šarići
i Perići. Prema Drašku Beaderu, novi lokalitet odabran je na tome mjestu zato
što:
… je to lokalitet koji sam go-
vori po sebi. Jeste vidjeli da
se tu ukršćuju putovi, i sad svi
ovi ljudi koji dolaze otkle sam
se ja rodio, pa i ovi kad bi bili
Kašići i Milete, i oni bi dola-
zili putem sad kad idete ovim
dole ide desno, a ovi, velika
većina njih, Asanovići i Ka-
šići, oni dolaze ovim ravnim
putem. Tu se ti putovi susre-
ću, i tu je najlogičnije jer već Stare pravoslavne počivale, Donji Žitnić
u 100-150 metara je groblje.
Nema gdje više bit. A za staro ono mjesto je kompletan ovaj Donji Žitnić
koji se ukopavao u Gornji, svi smo mi imali grobove gori, oni su išli tim
putem gdje je sad crkva, ravno je tu bio jedan put, i tu gdje se odmara se isto
sudara s ovim putem. I tu je isto križanje. I to je to.9
Pokojnika se 80-ih godina prestalo nositi na groblje jer je počela upotreba
automobila. Danas se pokojnika najčešće vozi iz bolnice u mrtvačnicu kod sv.
Ivana gdje bude do sprovoda. No ako se ipak dogodi da kreću od kuće, i dalje
se zaustavljaju kod počivaljki:
Ako se kući doveze, evo ja od kada sam tu, od rata, zadnji je umro jedan
Kašić, on je dovezen iz mrtvačnice iz Drniša, dovežen ispred kuće, od kuće ga
je ponovno taj isti auto vozio, tu se je ustavio, pop je izišao iz auta i održa tu
molitvu, i nastavio se put. A njega nisu vadili iz auta. Samo je izmolio. Otvori
vrata, jel, ona zadnja, i izmoli se, više se ne vadi.10
9 Draško Beader.
10 Draško Beader.
270 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori
Gornje Vinovo:
Lokalitet u Gornjem Vinovu nalazi se u neposrednoj blizini nekropole
stećaka koja je prema predaji mjesto gdje su zakopani svatovi. Lokalitet po-
čivala sastoji se od četiri uspravna kamena te jednog križa-spomenika koji se
nalazi između dva prednja uspravna kamena. Križ je ornamentiran i čini se da
je riječ o nadgrobnom spomeniku. Pored ovog kamenja nalaze se dva manja
kamena raspoređena jedan nasuprot drugomu. Iz kasnijeg razgovora s kaziva-
čicom saznali smo kako je riječ o počivalu za malu djecu. Kazivačica Lucija
Gotovac ispričala nam je i predaju koja objašnjava postavljanje počivala na
tom lokalitetu:
Postoji priča da se ondje počela kapela radit, sv. Jele. Oni su počeli pravit,
stari pričali, ujutro oni su počeli, a obnoć je prinešeno, prinelo, zato se i crkva
napravila šta je nunde. Oni su je mislili tu di je ono počivalo. Ali oni su počeli
pravit, kad došli ujutro, obnoć prinilo gore di je sad crkva. Onda su oni gore
crkvu, a ovdi ostavili počivalo.12
Na tom su se lokalitetu odmarali Listeši, Ivići, Gotovci, Vukave i Man-
darići.
11 Iako je zaselak Močići dio sela Sedramić, svoje pokojnike pokapaju na groblju u Žitniću.
12 Lucija Gotovac.
I. Katicć i J. Kale, Praksa obilježavanja mjesta odmaranja s pokojnikom… 271
Nevest:
Postoji jedan lokalitet
bilige, gdje se počivalo. Lo-
kalitet se nalazi negdje na
pola puta do groblja, iako je
groblje udaljeno tek nekoliko
stotina metara i nalazi se u
samom selu. Danas su ondje
izgrađena tri križa, jedan veći
i dva manja koja su ograđena
željeznom ogradom. Ispred
se nalazi platforma na koju Sl. 6. Počivala u Nevestu
se doguraju kolica s pokojni-
kom i moli se za njega. Na lokalitetu ih dočeka župnik koji se moli. Pokojnika
se ne skida s kolica. Iza spomenika je, u dva reda, položeno kamenje koje je
prije obilježavalo to mjesto. Prema kazivačici, kamenje je bilo uspravno i ne-
pravilno razbacano po lokalitetu. Pored njih se odmaralo. Neki kameni imaju
urezan križ, dok drugi imaju ornamentiku stiliziranog križa. Na jednom je lik
čovjeka raširenih ruku i nogu koje završavaju u tri kraka. Jedan ima urezan
natpis i godinu 1860. Prema izgledu, ornamentici i natpisima čini se kako je
riječ o starim nadgrobnim spomenicima. Ili je na tom lokalitetu bilo groblje,
ili su ti nadgrobni spomenici doneseni iz obližnjega groblja kada se groblje
preuređivalo. Samo groblje, iako staro, ima moderan izgled s modernim be-
tonsko-mramornim grobnicama. Od starih grobova ostalo je nekoliko ploča i
samo jedan kamen sličan onima na biligu.
Rasprava
Višegodišnja istraživanja u zaobalju Zadra pokazala su kako oblik prakse
obilježavanja mjesta odmaranja s pokojnikom ovisi, između ostaloga, i o oko-
lišu te još jedanput pokazuju međuovisnosti čovjeka (kulture) i okoliša. Kako
je čovjek svoju tradicijsku kulturu djelomično prilagođavao okolišu u kojem
živi, a djelomično prilagođavao okoliš sebi, tako je i oblik prakse gradnje
počivaljki ovisan o toj geografskoj podjeli. Naime, na području Ravnih kota-
ra najčešće postoji jedno zajedničko počivalo/mirilo za cijelo selo. Odnosno,
svaki se pokojnik spušta na istu suhozidnu gradnju pri čemu se kamenje od
kojih je sastavljena prevrne tako da dio koji je bio okrenut prema zemlji bude
okrenut prema gore. I tako za svakog idućeg pokojnika. Čini se kako je ključ-
ni razlog tomu nedostatak materijala - kamena. S druge strane, zbog velike
količine dostupnog materijala na području Bukovice, najčešće svaki pokojnik
ima svoje počivalo/mirilo. „Na području gdje je kamen gotovo jedini prirodni
272 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori
13 Katić, Mario. 2011. Kamen i duša. U: Vinšćak, Tomislav i Andrej Pleterski, (ur),
Perunovo koplje, str. 133.
14 Katić, Mario. 2012. Prilog istraživanju običaja obilježavanja mjesta odmaranja s
pokojnikom. Studia Mythologica Slavica XV, str. 117.-133.
I. Katicć i J. Kale, Praksa obilježavanja mjesta odmaranja s pokojnikom… 273
Zaključak
Značajnije kazivanje za općenito istraživanje ovoga fenomena jest preda-
ja o razlozima gradnje počivala baš na tome mjestu gdje jesu, kao ova zabilje-
žena u zaselku Gotovaca. Postojanje predaje koja objašnjava da mjesto za od-
maranje nije slučajno odabrano „negdje na pola puta“ pokazuje kako su stari
lokaliteti bili itekako pomno odabirani, kako je vjerojatno postojala i predaja
koja je objašnjavala razloge odabira toga mjesta. Smještanje toga konkretnog
lokaliteta vrlo blizu nekropole stećaka pokazuje da je najvjerojatnije bila riječ
o prostoru koji je imao kontinuitet sakralnosti i za novodoseljeno stanovniš-
tvo te pokazuje način zaposjedanja prostora, ali i prihvaćanja starijih svetih
mjesta. Translokacija crkve koja se događa prilikom gradnje klasični je motiv
predaja kojim se pokazuje kako je riječ o nadnaravnim silama (božanskim)
koje svojom voljom biraju mjesto koje će postati sveto. Čovjekova je uloga u
tome prepoznati te znakove i prihvatiti svetost prostora.15
Predaja koja je zabilježena u Planjanu o doseljavanju trojice braće iz
Bosne još je jedan klasičan primjer i motiv koji se javlja u dalmatinskom
zaobalju i kojim se pojašnjava geneza zaselka, obitelji, plemena. Te predaje
potkrijepljene su nizom povijesnih izvora koji pokazuju da se zapravo većina
stanovnika dalmatinskog zaobalja doselila iz današnje Bosne i Hercegovine,
a prije toga s drugih prostora Balkana, dolazeći s Osmanlijama ili bježeći
pred njihovim osvajanjima.16 O doseljavanjima u unešićki kraj koncem 17.
st. pisao je fra Josip Ante Soldo.17 U tom je svjetlu zanimljiv selektivni ključ
održanih kulturnih praksi, na što je pri usporedbi nošnji iza ove migracije
upozorila Jelka Radauš-Ribarić. Naime, takvo je prosijavanje teklo po iden-
titetskim crtama prepoznatljivosti populacije s crvenom ćalmom omotanom
oko muških kapa i vunenom crvenom prugastom pregačom bez resa u ženskoj
odjeći. Manje vidljivi dijelovi odjeće stopili su se sa stilom sredine.18 Uz ova-
kvo etnologinjino opažanje na ovome mjestu možemo kratko dodati i sicanje,
tj. tatauiranje djevojaka kao snažan likovni znak pripadnosti zajednici kakav
se u Hrvatskoj do vremena oko 2. svj. rata prakticirao jedino u Dalmatinskoj
zagori, i to i u selima koje smo obišli radi utvrđivanja postojanja počivala, kao
i u susjednim selima. Jedan dio likovnog inventara (kola, tj. krugovi i križevi u
karakterističnim kombinacijama) zajednički je i počivalima i sicanju. Stanov-
15 Katić, Mario. 2010. Tekstualna konstrukcija svetog mjesta na primjeru predaje o slici
Gospe s Kondžila. Godišnjak 39. Centar za balkanološka ispitivanja ANUBiH, str. 219.-239.
16 Katić, Mario. 2010. Mirila: porijeklo i značenje. U: Pleterski, Andrej i Goran Pavel
Šantek (ur), Mirila: Kulturni fenomen. ZRC SAZU, Ljubljana, str. 15.-35.
17 Soldo, Josip Ante. 1995. Sinjska krajina u 17. i 18. stoljeću, Sinj: Ogranak MH, str. 51.
18 Radauš-Ribarić, Jelka. 1986. Zapažanja o narodnoj nošnji u Rami i Sinjskoj krajini.
Kačić 18, str. 41.-61.
I. Katicć i J. Kale, Praksa obilježavanja mjesta odmaranja s pokojnikom… 275
ništvo koje se doselilo na ovaj prostor donijelo je sa sobom svoj način života,
vjerovanja i običaje; nešto se s vremenom napustilo, nešto prilagodilo, a nešto
očuvalo, možda u nekome drugom obliku. To još jedanput potkrepljuje ideju
da je i običaj obilježavanja mjesta odmaranja s pokojnikom u prostor dalma-
tinskog zaobalja došao s migracijama stanovnika.19
U ovome kratkome etnografskom dokumentiranju prostora i komentira-
nju zabilježenih oblika prakse obilježavanja mjesta počivanja s pokojnikom
mislimo da smo dovoljno argumentirali nužnost daljnjeg istraživanja ove
prakse koja i u recentnijim oblicima može ponuditi zanimljive odgovore, ali i
postaviti još zanimljivija pitanja.
Literatura:
Katić, Mario. 2010. Tekstualna konstrukcija svetog mjesta na primjeru pre-
daje o slici Gospe s Kondžila. Godišnjak 39. Centar za balkanološka
ispitivanja ANUBiH, str. 219.-239.
Katić, Mario. 2010. Mirila: porijeklo i značenje. U: Pleterski, Andrej i Goran
Pavel Šantek (ur), Mirila: Kulturni fenomen. ZRC SAZU, Ljubljana,
str. 15.-35.
Katić, Mario. 2011. Kamen i duša. U: Pleterski, Andrej i Tomo Vinšćak (ur),
Perunovo koplje. ZRC SAZU, Ljubljana, str. 133.-145.
Katić, Mario. 2012. Prilog istraživanju običaja obilježavanja mjesta odma-
ranja s pokojnikom. Studia Mythologica Slavica XV., str. 117.-133.
Radauš-Ribarić, Jelka. 1986. Zapažanja o narodnoj nošnji u Rami i Sinjskoj
krajini. Kačić 18, str. 41.-61.
Soldo, Josip Ante. 1995. Sinjska krajina u 17. i 18. stoljeću, Sinj: Ogranak
MH.
19 Katić, Mario. 2012. Prilog istraživanju običaja obilježavanja mjesta odmaranja s
pokojnikom. Studia Mythologica Slavica XV., str. 117.-133.
276 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori
Summary20:
The main objective of this paper is an ethnographic sketch of the area surroun-
ding Unešić, specifically the villages of Planjane, Sedramić, Žitnić, Gornje Vinovo
and Nevest. Almost every village which we surveyed had a slightly different form of
marking the resting place with the deceased. As much as it was actually the nuances,
the fact remains that there are certain differences. It shows once again just how com-
plex this practice is, and that we should keep in mind that every single form of this
practice is the result of a specific development in different historical and geographical
context. Also, its specific meanings and functions have changed over time. In localiti-
es surrounding Unešić, Catholics place four stones at the corners of the place, usually
accompanied by a cross-monument between two headstones. The Orthodox, on the
other hand, mark the place with only two stones, as is the case elsewhere. Our resear-
ch has shown that Catholics are much more inclined to modernize the practice of re-
sting with the deceased, while the Orthodox are inclined to retain older forms of prac-
tice over a longer period of time. From that we could cautiously conclude that placing
four stones is a recent practice, although it is difficult to say when it started. Oral
history, supported by a number of historical sources, shows that in fact most of the
Dalmatian hinterland residents migrated from present-day Bosnia and Herzegovina,
and before that from other parts of the Balkans, arriving with the Ottomans, or fleeing
from them. Population that immigrated to this region has brought with them their way
of life, customs and beliefs. Some were eventually abandoned, some adapted, and
some partially preserved, perhaps in some other form. This paper supports the idea
that the custom of marking the resting places with the deceased came to the Dalmatian
hinterland by migrations.
Uvod
Posmrtni običaji u sebi uključuju čitav niz raznih obreda čiji je cilj, izme-
đu ostalog, olakšati prijelaz duše preminuloga iz svijeta živih u svijet mrtvih.1
Jedan je takav obred počivanje pogrebne povorke s pokojnikom na točno odre-
đenom i za to predviđenom mjestu.2 Na otprilike pola puta od pokojnikove
kuće do groblja uslijedilo bi zaustavljanje na individualnom ili zajedničkom
počivalištu. Ovdje nas zanimaju isključivo pojedinačna počivala, a u fokusu
istraživanja zasada je jedan lokalitet u Ogorju Gornjem. Počivala s ovoga
1 Usp. A. van Gennep, The Rites of Passage, u: Robben, Antonius C. G. M. (ed.), Death,
mourning, and burial: a cross-cultural reader, Malden – Oxford – Carlton 2004, 216. U okviru
ovoga rada izostavljamo običaje koji se odnose na odijevanje pokojnika, način žalovanja i
oplakivanja pokojnika, molitve i pričanja uz mrtvački odar, čuvarinu te ostale detalje vezane
uz organizaciju pogreba.
2 Zahvaljujem mr. sc. Mariju Katiću na savjetima i komentarima.
278 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori
mirila izgovorila bi se kratka molitva: „Žive duše, mrtva tila, laka vam zemlja
bila.“11 Osim navedenih obveza, kojih se trebalo pridržavati, postojale su i
zabrane. Djeca se ondje ne smiju igrati ni stoka pasti, a hodanje po mirilima i
odnošenje njihovih dijelova strogo je zabranjeno.12 Ljudi su strahovali kad bi
noću prolazili pokraj njih.13 Ipak, pravljenje mirila nije bilo obavezno i ovisi-
lo je o financijskim mogućnostima obitelji.14 Svećenik nije sudjelovao u ovom
obredu, već bi dočekao povorku kod crkve.15
Ako usporedimo kazivanja, primjećujemo kako se u obredu počivanja s
pokojnikom jedina bitna razlika sastoji u tome što se u Ogorju Gornjem ne
uzima „mira“, tj. ne vrši se ritualno mjerenje pokojnika, dok u Starigradu-Pa-
klenici nema okretanja mrtvaca. Svrha je ovog obreda razdijeliti dušu umrlo-
ga od tijela i umiriti je vezujući je uz kamen. Na taj će se način zajednica živih
zaštititi od lutajuće duše umrloga; pa ipak, drži se da su to posvećena mjesta s
kojima duše pokojnika ostaju zauvijek povezane, a prema kojima se odnosi s
poštovanjem. Odatle proizlaze ritualne radnje koje se ondje obavljaju, poput
molitve za pokojne ili škropljenje počivala blagoslovljenom vodom. Na sta-
rigradskom području, pa ni u Ogorju Gornjem, nije zabilježeno sudjelovanje
svećenika, a žene su izuzete samo u Ogorju Gornjem, što se tumači podjelom
poslova. Naime, muškarci nose pokojnika, dok se one trebaju pobrinuti za
ožalošćenu obitelj i pomoći joj u kući, oko blaga i slično. Orijentacija počiva-
la i mirila je istok-zapad, osim u slučaju jednoga starigradskog lokaliteta gdje
teren to ne dopušta.
1.2. Nazivlje
Počivalo je označeno mjesto određeno za počinak, odmor. Naglasak je pr-
venstveno na odmaranju uslijed fizičkoga napora, u ovom slučaju nakon duga
hoda onih koji prate i nose pokojnika. Gavazzi spominje dvije podvrste kame-
nih počivala: teretno i pogrebno počivalo ili u nekim krajevima počivaljku.16
Počivalo je namijenjeno i za „mrca“ da mu duša otpočine.17 No ono može biti
i mjesto memorije pokraj kojega bi se, uslijed svakodnevna hoda, prolaznici
1. 3. Položaj
Položaj počivališta, odnosno mirilišta, s jedne strane može biti uvjeto-
van duljinom puta od kuće, tj. zaseoka do groblja, te s druge strane terenom.
U Ogorju Gornjem zasada je rekognosciran jedan lokalitet iza transforma-
torske stanice s lijeve strane ceste u smjeru od župne crkve sv. Jurja prema
Zelovu. Na ovom počivalištu zaustavljali su se pripadnici rodbine koja živi
u zaseocima udaljenima od crkve preko sat vremena hoda (Muslimi, Karani,
Boko), a u današnje vrijeme sačuvano je samo trinaest počivala. Teško se
može odrediti je li ovo počivalište prvotno bilo postavljeno uz put kojim se
nekada svakodnevno prolazilo jer se počivala danas nalaze nekoliko metara
udaljena od asfaltirane ceste, a nikakva druga staza nije vidljiva. Starigradska
mirila redovito stoje pored staza i najčešće na polovici puta od ljetnih stanova
na višim nadmorskim visinama na Velebitu do groblja uz more.20 Za razliku
od starigradskih mirilišta, ovo ogorsko počivalište ne nalazi se na prirodno
istaknutom položaju, npr. na prijevoju ili križanju planinskih staza, već na
ravnom terenu (sl. 1). Ostali lokaliteti ogorskoga kraja sa zajedničkim i poje-
dinačnim počivalima tek se trebaju evidentirati i rekognoscirati.
1. 4. Morfološke osobitosti
S obzirom na izgled i sastavne dijelove počivala primjećujemo da ogor-
ska imaju samo uzglavnicu, podnožnica i popločanje ne postoje (sl. 3), dok
starigradska mirila sve to u pravilu imaju (sl. 4); ogorska počivala nisu po-
stavljena zbijeno jedno uz drugo kao starigradska mirila, već je između njih
razmak. Stoga ne možemo odrediti visinu pokojnika ni zaključiti jesu li sva
počivala pripadala jednoj obitelji, kao što se to može odmah na prvi pogled
uočiti kod starigradskih mirila (sl. 2 i 9).21 U oba slučaja riječ je o kenotafi-
ma načinjenima bez ikakvoga vezivnog materijala, dakle u suhozidnoj tehnici
(sl. 4).22 Značajno je ovdje primijetiti kako neki grobovi kod crkve sv. Jurja
u Ogorju Gornjem (sl. 5) imaju oblik mirila baš kao i grobovi u Tribnju-Ši-
buljini (sl. 6), susjednome mjestu Starigrada-Paklenice.23 Neka od budućih
istraživanja mogla bi se time pozabaviti.
S obzirom na izgled uzglavnica, osvrćemo se na njihove dimenzije i obli-
kovanje. Ogorske su manjih i ujednačenih dimenzija (sl. 7), za razliku od
starigradskih kod kojih se raspoznaje uzglavnica mirila za dijete od onoga za
odraslu osobu (sl. 8).24 Uzglavnice starigradskih mirila oblikom variraju čak i
unutar istog lokaliteta, od lučno-zaobljenog preko trokutasto-dvoslivnog tipa
do pravokutnog oblika (sl. 10).25 Ogorske su uzglavnice isključivo pravokut-
nog oblika, barem onaj dio koji vidimo iznad zemlje. Na onim uzglavnicama
koje su polegnute i nalaze se izvan zemlje uočava se specifično stanjen donji
dio koji je bio ukopan u zemlju (sl. 9). Osim toga, uočeni su likovni motivi s
jedne i s druge strane uzglavnice, što kod starigradskih nije slučaj.
21 „[...] svaka kuća – obitelj ili rod imala je na mirilištu svoj rezervirani prostor na kojemu
se pravilo mirilo.“ Usp. Glavičić, Mirila, 203; Krajač, Mirila, 161.
22 Pojam kenotaf označava prazan, simboličan grob ili spomenik koji izgledom podsjeća
na grob. Usp. Glavičić, Mirila, 202, 205-206. Arheologinja Aleksandra Faber navodi kulturnu
antropologinju Nadiju Seremetakis koja opisuje vlaški običaj primarnog i sekundarnog ukopa
koji se prakticirao u Grčkoj. Riječ je o prebacivanju kostiju pokojnika nakon tri, pet ili sedam
godina iz groba u planini u zajedničku grobnicu. Stoga Faber predlaže poduzimanje ispitivanja
humusa pod mirilima s ciljem utvrđivanja je li bilo pokapanja pod njima na određeni broj
godina. Usp. A. Faber, Život velebitskog stočara i njegov odnos prema smrti. (Razmatranja uz
mirila), u: Senjski zbornik, 22 (1995), 166-168. Ovom prilikom predlažemo arheolozima da se
ovakvo istraživanje provede i na ogorskim počivalima s istom svrhom.
23 Sličnost su primijetili i drugi istraživači. Gavazzi uopće ne komentira, nego samo
prikazuje fotografije počivala i grobova u Ogorju Gornjem. Usp. Gavazzi, Vrela, 199. Glavičić
smatra da su sva počivala pod utjecajem grobne arhitekture sjeverne Dalmacije. Usp. Glavičić,
Mirila, 204-205. Katić navodi primjere iz Bukovice te Drniške i Cetinske krajine. Usp. Katić,
Mirila, 27-32.
24 Prosječna visina ogorske uzglavnice iznosi 20 cm, a širina 25 cm. Visina uzglavnice
dječjeg mirila svega je 10 cm, a dužina samoga mirila 43 cm. Uzglavnica mirila odrasle osobe
može biti viša od 30 cm, s dužinom mirila preko 170 cm.
25 Usp. Trošelj, Istraživanje mirila, 208.
V. Milanović, Duše na kamenu 283
1. 5. Epigrafske značajke
Ogorski klesari imali su finiju tehniku klesanja, očito su bili vještiji i imali
bolji, kvalitetniji alat pa su, u usporedbi sa starigradskim natpisima, brojevi i
slova ljepše izvedeni. Latinični natpisi ispisani su u majuskuli (sl. 11), osim
u jednom slučaju kada se u riječi „OdMAR...“ pojavljuje minuskulativno „d“
Osim toga, plitko su uklesani, što utječe na kvalitetu fotografiranja, i rustični,
ali kompozicijski su skladnije raspoređeni unutar natpisnog polja uzglavnice.
U natpisima nema inicijala, već puni oblik antroponima najčešće u kom-
binaciji s godinom smrti.26 Prema godini ili nadnevku smrti utvrđeno je da je
najstarija uzglavnica iz 1840. godine, a najmlađa je postavljena 24. 7. 191...,
dakle u razdoblju od 1910. godine do 1919. godine. To, naravno, ne znači
da ostale uzglavnice bez takvih natpisa nisu mogle biti postavljene prije ili
nakon navedenih godina. Osim antroponima, uočena je kratica „N Po.“ ispod
prezimena na jednoj uzglavnici te na drugoj kratica „D:“ ispod natpisa „O(?)
OJOJ“ (sl. 12).
Cjeloviti nadnevak smrti otkriven je na jednoj uzglavnici (24. 7. 191…),
a na još tri uklesana je samo godina. Brojevi su arapski s otvorenim gornjim
okom broja 8 na dvjema uzglavnicama (sl. 13).
Što se tiče epigrafskog sadržaja na uzglavnicama mirila, on može biti
različito raspoređen unutar natpisnog polja, a sastoji se od kombinacija punih
antroponima ili inicijala s križem ili datumom smrti, zatim kratica s datumima
smrti ili godinom rođenja te formula „UMRA/UMRLA“.27
1. 6. Likovni motivi
Na uzglavnicama iz Ogorja Gornjeg uočavamo križ kao jedini likovni
motiv sa sljedećim inačicama: latinski, grčki, ovjenčani i rascvjetali. Ovaj
posljednji motiv specifičan je po tome što se nalazi na gornjoj strani uzglav-
nice (sl. 15 i 16). Uzglavnice iz Starigrada-Paklenice imaju sve to, ali i još
mnogo drugih likovnih motiva: ornamentalni križevi, astralni motivi (sunčani
i latičasti sunčani križevi, rozete, pentagrami, antropomorfni križevi i solarni
diskovi) (sl. 14). Ako je na ogorskim uzglavnicama epigrafski sadržaj vještije
izveden, dekorativni elementi znatno su bogatiji i raznovrsniji na starigrad-
skim mirilima. Trošelj smatra kako „šare“ upućuju na postojanje religijskog
sinkretizma baštinjenih astralnih magijskih vjerovanja i kršćanstva.28
26 Identiteti ogorskih pokojnika dodatno će se pokušati potvrditi uvidom u matične knjige
umrlih u daljnjim istraživanjima.
27 Usp. Isto, 67-75.
28 Usp. Isto, 76-82.
284 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori
35 Lutanje duše četrdeset dana nakon smrti možda označava posljednje razdoblje iskušavanja
osobe, s obzirom na to da je taj broj simbol vremena kušnje i usavršavanja. Četrdeset: „Izraelci
su lutali pustinjom 40 godina... Nakon krštenja Krist je proboravio u pustinji četrdeset dana
i ondje ga je đavao kušao... Četrdeset je k tome simbol vojujuće Crkve, tj. Crkve na putu
zemaljskih kušnji.“ Usp. M. Grgić, u: Leksikon, 210. Nije beznačajno prisjetiti se da se Krist
nakon uskrsnuća ukazivao učenicima u razdoblju od četrdeset dana sve do trenutka uzašašća.
36 „Pojam mistagogije označava tumačenje otajstva... (...) mistagogija želi otkriti i sudjelovati
u otajstvu koje je posredovano znakovima, simbolima i gestama.“ Usp. I. Šaško, Obilježja
liturgijske mistagogije, u: Zbornik radova: Liturgijska mistagogija – stari put trajne obnove,
Frankfurt ab Main 2002, 44, 46. „Sveukupna aktivnost Crkve može se nazvati mistagogijom,
jer krajnji cilj svekolikog nastojanja unutar Crkve jest privesti sve stvorenje otajstvu spasenja,
a to je mistagogija u svojoj definiciji.“ Usp. A. Crnčević, Mistagogija liturgijskoga prostora.
Locus liturgicus kao locus theologicus, u: Zbornik radova: Liturgijska mistagogija..., 75.
37 Usp. Trošelj, Istraživanje mirila, 202; Trošelj, Natpisi i likovni prikazi, 64; Glavičić,
Mirila, 205.
38 Usp. Trošelj, Natpisi i likovni prikazi, 64.
39 Usp. Krajač, Mirila,161.
40 „U riječi ‘znamen’ skrivene su dvije riječi: znak i spomen. Dok prva otkriva obilježje
proizvoljnosti i izvanjskoga, drugi je puno dinamičniji, kolektivno određeniji, a istodobno
286 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori
Zaključak
Mirila i pogrebna počivala predstavljaju „obredno očitovanje vjere“ u
„objavu nadzemaljske prisutnosti s kojom čovjek iščekuje susret“ nakon do-
vršenoga ovozemaljskog hoda.49 Pored snažno prisutne biblijske simbolike,
očigledno postoje i neki drugi baštinjeni elementi jer „kršćanska liturgija se
obogaćuje simbolikom koja provire iz Biblije i raznih kultura“.50 Iako je jasno
da je ovdje riječ o obrednoj praksi koja se vršila unutar kršćanske zajednice,
treba nadodati da je u kršćanstvu „svaki simbol u opasnosti da bude upora-
bljen na magijski i na poganski način“.51
Za kraj preostaje nam zaključiti da je obred počivanja s pokojnikom, pre-
šavši određeni razvojni put, poprimio različite izražajne oblike u različitim
sredinama. Ovakva tradicija obilježavanja mjesta počivanja pogrebne povor-
ke i pokojnika očito je, s neznatnim, a opet zanimljivim nijansama, zajednič-
ka stanovnicima Starigrada-Paklenice i Ogorja Gornjeg. Običaj je danas u
Starigradu-Paklenici, uslijed promjena u načinu života njegova stanovništva,
u potpunosti napušten. Slično je i u Ogorju Gornjem čiji stanovnici u današ-
47 „Pod pojmom ‘hvalospjev’ (kantik) podrazumijevamo lirski tekst Svetoga pisma koji ne
pripada psalmima, ali se u bogoslužju, osobito u molitvi Časoslova naroda Božjega, primjenjuje
na način psalma. (…) Crkva je starozavjetne hvalospjeve ili kantike vrlo rano preuzela u svoju
liturgiju. Ona ih je iščitavala u svjetlu događaja Isusa Krista, iznad svega u svjetlu događaja
spasenja po Isusovoj smrti na križu i po njihovom blagoslovnom značenju (hebr. berakah).“
Usp. A. Rebić (prir.), Psalmi i kantici s uvodima i komentarima, Zagreb 2012, 259.
48 Usp. Glavičić, Mirila, 206.
49 Usp. Šaško, Per signa, 11-12.
50 Usp. Isto, 21. Ovdje je riječ o jednome zajedničkome etnografsko-kulturološkom obilježju
stanovništva Starigrada-Paklenice i Ogorja Gornjeg koji, osim toga, dijele i vlaško porijeklo te
selilački način života (sezonsko seljenje sa stokom na više nadmorske visine Velebita, odnosno
Svilaje). Usp. K. Kužić, Povijest Dalmatinske zagore, Split 1997, 290, 326; D. Petričević, Nav.
dj., 33, 39.
51 Usp. Šaško, Per signa, 508.
288 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori
Literatura
Alaupović-Gjeldum, Dinka, Običaji i vjerovanja sela župa Konjevrate i Mir-
lović Zagora, u: Konjevrate i Mirlović Zagora – župe Šibenske bi-
skupije. Zbornik radova znanstvenog skupa Sela šibenskog zaleđa
župa Konjevrate i Mirlović Zagora u prošlosti, Zagreb 2005, 451-
490
Crnčević, Ante, Mistagogija liturgijskoga prostora. Locus liturgicus kao
locus theologicus, u: Zbornik radova: Liturgijska mistagogija – sta-
ri put trajne obnove, Frankfurt ab Main 2002, 75-90
Faber, Aleksandra, Život velebitskog stočara i njegov odnos prema smrti.
(Razmatranja uz mirila), u: Senjski zbornik, 22 (1995), 157-170
Gavazzi, Milovan, Vrela i sudbine narodnih tradicija kroz prostore, vremena i
ljude. Etnološke studije i prilozi iz inozemnih izdanja, Zagreb 1978.
Glavičić, Ante, Mirila i počivala na Velebitu, u: Senjski zbornik, 8 (1980),
197-209
Gennep, Arnold, van, The Rites of Passage, u: Robben, Antonius C. G. M.
(ed.), Death, mourning, and burial: a cross-cultural reader, Malden
– Oxford – Carlton 2004, 213-223
Katić, Mario, Mirila: porijeklo i značenje, u: Mirila: kulturni fenomen, Lju-
bljana 2010, 15-36
Katić, Mario, Prilog istraživanju običaja obilježavanja mjesta odmaranja s
pokojnikom, u: Studia Mythologica Slavica, 15 (2012), 117-133
Ilustracije
Sl. 5 Grobovi kod crkve sv. Jurja u Ogorju Sl. 6 Grobovi kod Svete Trojice u
Tribnju-Šibuljini
Višnja Milanović
Summary
This paper presents one of the burial customs in Ogorje Gornje and compares
it with the same custom in Starigrad-Paklenica. We are interested in the individual
resting places for the deceased and in research focus, for now, is one site in Ogorje
Gornje. Resting places from this site are compared with better explored resting places
at five locations of Starigrad-Paklenica, which are locally called mirila. Knowledge
about this custom is based on archaeological findings and narratives of local populati-
on. To detect distinctions in the same custom in these different environments we bring
the results of the comparative analysis performed on following segments of studying
funeral resting places: narratives, terminology, position, morphology, epigraphic fe-
atures and iconographic motifs. Comparison reveals that the custom of resting with
the deceased has assumed various expressive forms. This tradition of marking the
resting place of funeral procession with the deceased is obviously, with a slight and
interesting varies, common to the residents of Starigrad-Paklenica and Ogorje Gornje.
Approaching to this custom from theological perspective aims to bring to light
certain distance of popular funeral tradition from official doctrine and practice of the
Church. The emphasis is on the observation of this ritual, using mystagogical met-
hod, in liturgical and theological context in order to attempt to justify its coexistence
with a legitimate church burial ritual. Reserved only for those who belonged to the
community of the baptized, this rite of passage had to find a suitable place for itself
in the entire funeral rituality. It could not be done in the house because of the fear
that the soul of the deceased would disturbe family members. The ritual is also not
allowed to perform in the church buildings because of magical elements. Clarifying
the mystagogical role of the resting places we examined and proved that it is possible
some of the elements of this ritual interpret as a christianlike. In addition to a strong
presence of biblical symbolism obviously there are some other elements of heritage
as “christian liturgy is enriched with symbolism that emerged from the Bible and va-
rious cultures.” It becomes clearer why was this ritual, despite the magical elements,
implicitly incorporated in a christian funeral ceremonies. Until recently, it was a nor-
mal part of the burial, according to the christian tradition.
Zavičajna kulturna i duhovna baština
u vjeronauku prema NOK-u
Uvod
U skladu s obrazovnim promjenama u svijetu, i hrvatski Nacionalni okvir-
ni kurikulum1 (nadalje: NOK) donosi značajnu promjenu obrazovne paradi-
gme: prelazak na kompetencijski sustav, učenička postignuća i ishode učenja.
Ekonomski i gospodarstveno uvjetovana promjena obrazovne paradigme du-
boko mijenja sadržaje, načine i svrhu učenja i poučavanja u školi.2 Tragom tih
promjena, a fokusirajući pitanje zavičajne baštine i ulogu vjeronauka u njezi-
nu očuvanju u okvirima NOK-a, u radu ćemo istraživati ulogu vjeronauka u
školi, položaj kulturne i zavičajne baštine u vjeronauku i NOK-u te na kraju u
skicama predstaviti glavne sadržajne naglaske dviju zbirki molitava s područ-
ja Zagore, a koje ubrajamo u zavičajnu, tj. nacionalnu knjižničnu ili muzejsku
baštinu. U svojim promišljanjima vodit ćemo se pitanjem: Ima li mjesta za za-
vičajnu baštinu u vjeronauku, a prema odgojnim i socijalizirajućim ciljevima
i obrazovnim postignućima koje predviđa NOK?
3 Usp. Nastavni plan i program za osnovnu školu (ur. Dijana Vican, Ivan Milanović Litre),
Katolički vjeronauk, MZOS, Zagreb, 2006, 336 i dalje.
4 Usp. Nastavni plan i program za osnovnu školu, 338.
J. Garmaz, Zavičajna duhovna i kulturna baština… 295
Većina ostalih ciljeva implicite fokusira njegovanje duhovne baštine kroz od-
goj kršćanske savjesti, odgoj za život nadahnjivan evanđeljem i kršćanskim
vrednotama, upoznavanje kršćanske baštine i tradicije od pisanih dokumenata
preko njegovanja molitvenih i slavljeničkih običaja pa sve do obilježavanja i
slavljena katoličkih blagdana i svetkovina liturgijskim slavljima, pučkim po-
božnostima, vjerskim običajima pojedinog kraja ili župne zajednice i sl.
U Planu i programu katoličkog vjeronauka za osnovnu školu uočavamo
da se teme u kojima zavičajna, kulturna i/ili duhovna baština dolaze do izra-
žaja u značajnom opsegu nalaze u svim razredima.
i prihvaćati druge i različite od sebe te izgraditi osjećaj poštovanja prema drugim (različitim)
kulturama, konfesijama i religijama (ekumenska i dijaloška dimenzija).”
13 Nacionalni okvirni kurikulum, 180.
14 Kompetencije se ovdje definiraju kao kombinacija znanja, vještina i stavova
prilagođenih kontekstu. Ključne kompetencije su one koje su potrebne svim pojedincima za
osobno potvrđivanje i razvoj, aktivan građanski život, društvenu integraciju i zapošljavanje
(…)”, Preporuka Europskog parlamenta i Vijeća Europe od 18. prosinca 2006. o ključnim
kompetencijama za cjeloživotno učenje (2006/962/EC)1, u: Metodika 11 (2010) 20, 174-175.
298 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori
Zaključak
Kulturna je baština blago koje osigurava očuvanje identiteta određenog
kraja i naroda ukoliko se njeguje, dalje istražuje i vrednuje. Na temelju cilje-
va i sadržaja koje zacrtava aktualni nacionalni obrazovno standard (HNOS) i
Nacionalni okvirni kurikulum (NOK) možemo ustvrditi da je kulturna bašti-
na, tj. duhovna i zavičajna, itekako vrednovana kao blago i dragocjenost s ko-
jom se učenici trebaju upoznavati jer posjeduje višestruku odgojnu vrijednost.
Na temelju analize vjeronaučnog programa za osnovnu školu razvidno je da
je tema kulturne baštine ugrađena u velik broj redovitih ili izbornih nastavnih
jedinica. Zbog toga možemo ustvrditi da je vjeronauk jedan od predmeta u
kojima se na osobit način duhovna i zavičajna baština vrednuje i čuva. Pored
ostalih školskih predmeta kao što su povijest, hrvatski jezik, glazbena i likov-
na kultura, vjeronauk na poseban način služi očuvanju kulturnog i duhovnog
identiteta našega naroda.
Zbirke pjesama koje su predstavljene u skicama, a koje predstavljaju dra-
gocjeno blago hrvatskog naroda, posebice Dalmatinske zagore, donose čitav
niz dragocjenih moralnih i etičkih naputaka o čestitom življenju i o važnosti
vjere u Boga, prakticiranju sakramenata, molitve i posta te o dragocjenosti
306 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori
Bibliografija
Garmaz, Jadranka, NOK i vjeronauk: religiozna kompetencija u školskom
vjeronauku, Crkva u svijetu, 47 (2012), 427-451.
Gevaert Joseph – Giannatelli Roberto (a cura di), Didattica dell’insegnamento
della religione. Orientamenti generali, LDC, Leumann (Torino),
1991.
Hoblaj, Alojzije, Crkva i školstvo. Religiozna dimenzija subkonstitutivni ele-
ment odgoja i obrazovanja, Bogoslovska smotra, 65 (1995) 603-617.
Hoško, Franjo Emanuel, Negdašnji hrvatski katekizmi, Zagreb, 1985.
Nacionalni okvirni kurikulum za predškolski odgoj i obrazovanje te opće
obvezno i srednjoškolsko obrazovanje (ur. Radovan Fuchs, Dijana
Vican, Ivan Milanović Litre), Zagreb, Ministarstvo znanosti obrazo-
vanja i športa Republike Hrvatske, 2011.
Nastavni plan i program za osnovnu školu (ur. Dijana Vican, Ivan Milanović
Litre), Zagreb, Ministarstvo znanosti obrazovanja i športa Republi-
ke Hrvatske, 2006.
Opći direktorij za katehezu (Kongregacija za kler), Zagreb 2000.
Plepel, Lujo, Dalmatinske narodne pobožne pjesme i legende, Šibenik, 1930.
Preporuka Europskog parlamenta i Vijeća Europe od 18. prosinca 2006. o
ključnim kompetencijama za cjeloživotno učenje (2006/962/EC)1,
Metodika, 11 (2010) 20, 69-182.
Program katoličkoga vjeronauka u osnovnoj školi (Nacionalni katehetski ured
Hrvatske biskupske konferencije), Zagreb, 2003.
Zoričić, Mate, Zrcalo različitih događaja ili prilika za duše pravovjernih upu-
titi putem spasenja, Knjiga prva, Mleci 1780.
J. Garmaz, Zavičajna duhovna i kulturna baština… 307
Jadranka Garmaz
Summary
National heritage is an inestimable resource, difficult to renew and highly en-
dangered. Elements of it therefore need to be incorporated into the educational system
so that individual awareness of the importance of heritage can be raised. Knowledge
of one's birth country and heritage is acquired in such a way along with an enhan-
ced sense of attachment. By internalising these emotions individuals can build and
strengthen their identities while, at the same time, creating the preconditions for truly
appreciating other heritages, peoples and cultures.
This paper discusses national heritage within the framework of Catechism pro-
grammes in the context of the National Curriculum Framework. Since this Collection
is regional in scope, two booklets, that is, collections of prayers and beliefs found in
the Dalmatian hinterland are presented. They were collected or written by members
of OFM, a Franciscan monastic community.
The paper is divided into three sections. The first section consists of an analysis
of the pedagogic role of the Catechism and its indisputable merit in the preservation
of the cultural and spiritual identity of our people. The second section consists of an
analysis of the status of national and cultural heritages within the National Curriculum
Framework. The third section presents two collections of prayers and beliefs found
in the Dalmatian hinterland which are part of the library and museum heritage of our
people and are, as such, precious source materials for the study of the Catechism.
Key words: Catechism, birth country, heritage, National Curriculum Framework
Zaklinjanja, zapisi i svete moći u pučkoj religioz
nosti od antike do suvremenoga doba
1 Među te tragove može se ubrojiti spominjanje duha Lilith (Iz 34,14, tobožnje druge
Adamove žene) ili zlog duha Azazela kojemu su Židovi slali jarca u pustinju natovarena svojim
grijesima (Lev 16, 5-26). Iz perzijskog folklora čini se da je prihvaćen zloduh zatornik Asmodej
(Tob 3, 8; 6,14).
2 Marcus Minucius Felix, Octavius, 27. [J.-P. Migne, Patrologiae cursus completus, Series
Latina, 3, 1Parisiis 1844, 323-324. 2Parisiis,1886, 336-337.]
3 Usp. dosuđenu kaznu zbog čaranja (incantationes, maleficia, artes magicas) Vrličanki
Mrni i Dobri 1443. u Šibeniku. Petar Kolendić, Vještice u Šibeniku XV vijeka, Zbornik za
narodni život i običaje južnih Slavena 26 (1928) 368.
4 Petrus Hispanus [Ivan XXI.], Thesaurus pauperum, Francoforti ad Moenum 1578, 112v.
V. Kapitanović, Zaklinjanja, zapisi i svete moći … 311
vidljivi znak nevidljive milosti (invisibilis gratiae visibilis forma),7 iako logič-
ki uspio, izmiče znanstvenom dokazu, kao uostalom i svaki čin vjere. Slično
se može ustvrditi i o blagoslovinama (sakramentalima) koje su „sveti znakovi,
nalik sakramentima, kojima se označuju i molitvom Crkve postižu nadasve
duhovni učinci”.8 Običan kršćanin nije se bavio teologiziranjem. Vjerovao je
Bogu da mu po vidljivim znakovima može udijeliti i udjeljuje nevidljivu, ali
i vidljivu milost, ozdravljenje u bolesničkom pomazanju, blagoslovnu pomoć
u životnim nevoljama i uspješnom djelovanju. Za sakramente i sakramentale
obraćao se crkvenim službenicima. Na temelju iskustava i kršćanskih obreda
stvarao je zaključke i predodžbe. Iz službenoga crkvenog obreda na svoj po-
jednostavljeni način oblikovao je molitve i služio se, na svoj način, sredstvi-
ma posvećenja. Od tih sredstava milosti u puku su među izražajnijim ostala
zaklinjanja, zapisi i moći, što bi se teološki, u širem značenju, moglo svesti na
sakramentale, naročito kada je riječ o moćima u širem smislu (npr. agnusdei).
10 Jedan od starijih tekstova zaklinjanja pripisuje se sv. Epifaniju. Epiphanius, Precatio et
exorcismus ad immundum spiritum ejicidendum [J.-P. Migne, Patrologiae cursus completus,
Series Graeca 43, Paris, 1864, 537-538].
11 Obred blagoslova vode izvan obreda krštenja mogao je nastati u IV. stoljeću kao određeno
pokršćanjenje poganskih običaja i smatra se prvim sakramentalom učinkovitim za odagnanje
zloduha i zdravlje duše i tijela. Mario Righetti, Manuale di storia liturgica, IV, Milano
1959, 525-532. Škropljenje blagoslovljenom vodom redovito je pratilo egzorcizme, pridržane
ovlaštenomu crkvenom službeniku. Ne čini se ipak nevjerojatnim da je zaklinjanje mogao vršiti
običan vjernik koji je u potrebi mogao i krštavati.
314 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori
12 Ritual rimski (prev. Bartoleomej Kašić), Romae 1640 [preslik: Zagreb, 1993], 423-445.
13 Terzić je zapravo pohrvatio knjigu Nikole Pucciarellija Conforto degli agonizzanti,
Macerata, 1674. i 1686. koja je objavljivana u Italiji i poslije Terzićeva hrvatskog izdanja. Neke
su zbirke ostale u rukopisu, kao Đure Ferića Benedictiones et exorcismi, u Bogišićevu arhivu,
usp. Vladimir Mošin, Izvještaj o uređenju Bogišićeva arhiva u Cavtatu, Ljetopis JAZU, 59
(1954), str. 21, br. 33.
14 Index librorum prohibitorum Ssmi d. n. Benedicti XIV. pontificis maximi jussu recognitus,
Romae 1758, 179.
15 Preuređeno izdanje Terzićeve knjige objavio je fra Bernardin Pavlović, (Venezia, 1747), a
njegovo izdanje pretiskao don Petar Okružičević (Venezia 1800.). Uz to je fra Luka Šimunović,
poznatiji kao Vladmirović, tiskao Variae sed sumae necessariae benedictiones pro singulis
malis, sive infirmitatitbus (Venetiis 1766), a fra Josip Banovac Blagoslov od polja i zaklinjanja
zli vrimena, u četiri dila razdiljeni, veoma kripostni i mogući suprot svakoj živini škodlivoj
V. Kapitanović, Zaklinjanja, zapisi i svete moći … 315
rukopisnoj zbirci, vjerojatno iz zadarske okolice, iz XVIII. st., mogu se naći i
Zakletve kruto korisne za odagnati napasti od vukodlaka, a zapravo se iz tek-
sta razabire kako se iz groba istjeruje đavao pakleni.16 Vukodlak (za kojega u
latinskom nije postojao pojam) za učene je, dakle, samo privid u kojem bi se
mogao prikazati zloduh. „I zato, ako biste kad čuli besidit od vukodlakâ, ili ne
virujte, da je istina, ili držite, da je ono po prikazanju đavolskomu”, upućivao
je u XVIII. st. svoje slušatelje fra Jeronim Filipović.17
Što se tiče pučke medicine kojom su se priprosti kršćani branili od nepo-
goda i zloduha, učeni crkvenjaci nisu se u nju miješali ukoliko uz nju nije bilo
povezano moljenje molitava koje su zadirale u ispravnost kršćanskih dogmi
jer to je bilo izvan njihova područja.18 Sličan je bio stav i svećenika po Zagori,
pa čak i biskupa, koji su u vizitacijama davali pokore za čaranja i magiju. Oni
su bili zabrinuti jedino jesu li se kod liječenja travama molile i neodobrene
molitvice. A fra Mate Zoričić, rođen u Zagori, poučava ispovjednike.
Ovdi ne razumim da se imadu iskorenuti naravni likari, od koi je velika potri-
ba, koi liče s travam, a ne s nikim bajanji, jere travam jest data od Stvoritelja
kripost različita i tako mnoge pute porodi nike stvari kojoj čovik ne more
doći na kraj. […] S ovom kripostju kalamita priteže k sebi gvozdje, niki ka-
men ustavlja krv iz nosa. Niti razumim iskorenuti one, koi po žabam, ticam,
oli drugim živinam sude, jer se ovo ne zove proročanstvo, nego priviđanje
budući da se tako često i prvlje događalo.19
Razvoj medicine, a i teologije, pomaknuo se od XIII. do XVIII. stoljeća.
Siromasima su, međutim, vrsni medicinski liječnici i dalje bili nedostupni.
20 Ljekaruša fra Jake Bartulovića (1867.-1941.) pisana je sa svrhom otimanja zaboravu
pučke ljekarije. Nikola Kujundžić, Marina Zorc, Milan Glibota, Milan Kujundžić, Ljekaruša
fra Jakova Bartulovića, Farmaceutski glasnik, 60 (2004), 541-556
21 Lovre Katić, Povijesni podaci, 289, 326.
22 Mate Zoričić, Uprava mnogo korisna ispovidnika, Mleci 1781, 62-64. O laičkom
zlorabljenju zapisa vidi također Filipović, Pripovidagnie, II, 194.
V. Kapitanović, Zaklinjanja, zapisi i svete moći … 317
23 Usp. npr. sličnost pripravka za liječenje padavice Lucije iz Čavoglava (L. Katić, Povijesni
podaci, 300) i opčaravajući germanski ljubavni napitak (Hincmarus archiepiscopus Remensis
<Hinkmar von Reims>, De divortio Lotharii regis et Theutbergae reginae, [Monumenta
Geramaniae Historica, Concilia IV/I, Hannover 1992. str. 206 r. 11-16].
24 Kao primjer neslanih šala možda bi se moglo navesti priređivanje napitaka koje su cure
trebale dati momku koji im se sviđa da bi ih zavolio. Katić, Povijesni podaci, 326.
25 Katić, Povijesni podaci, 304.
26 Alberto Fortis, Put po Dalmaciji (pr. Josip Bratulić), Zagreb 1984, 44.
27 Arhiv Šibenske biskupije, svežanj, 238. Rebićeva rasprava datirana 22. VIII. 1804.
28 Josip Glunčević Dnevnik, 24, 28. i 30. svibnja 1806. Sveščić je nažalost zagubljen pa
se ovdje poziva na daktilografski prijepis Bože Dulibića u Muzeju grada Šibenika, fotokopija
prijepisa kod autora članka.
318 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori
29 Hrvoje Morović, Izvještaj poglavara E. Rehe o prilikama u Splitskom okrugu u godini
1822., Građa i prilozi za povijest Dalmacije (Izdanja historijskog arhiva, 8 ) Split 1974, 249.
30 Lujo Plepel, Dalmatinske narodne pobožne pjesme i legende, Šibenik, 1930; Jeronim
Šetka, Hrvatska pučka religiozna poezija, Kačić, 3 (1970), 345.
31 Zaklinjanje se spominje u molitvi koju je kazivala Cvita Gotovac iz Moseća, a objavio
je fra Lujo Plepel, no zaklinjanje ne vrši moliteljica. Iz molitve se doznaje da je uročnike
zaklinjala sv. Ana da odustanu od nanošenja zla. Usp. Plepel, Dalmatinske narodne pobožne
pjesme, 85-86. Slično je i s pučkom molitvicom protiv grmljavine Biži, biži, Irudice. Ni ona
nema oblik zaklinjanja u kojem bi molitelj izravno zaklinjao oblake kako se to činilo prema
obrednim knjigama. Molitelj jednostvno izražava Irudičino stanje. Bog ju je prokleo, a sv.
Ivan ili sv. Ilija (ovisno o različitim inačicama molitvice) sapeo. Ako je Irudica već sapeta
(incantata), tj. onemogućena, ona zapravo ne bi mogla djelovati, no ta nelogičnost ne smeta
molitelju da ju jednostavno tjera od sebe, iako već osuđenu i onemogućenu zlobno djelovati.
Plepel, Dalmatinske narodne pobožne pjesme, 84; Šetka, Hrvatska pučka religiozna poezija,
245-246, br. 99-100, Dragić, Mitski svijet, u ovom zborniku, br. 5; Usp. također Zorica
Rajković, Običaji otoka Šolte između dva svjetska rata, Narodna umjetnost: hrvatski časopis
za etnologiju i folkloristiku, 27 (1990), 93-94.
32 Zaklinjem Te Bogom jakim / Zaklinjem te Bogom živim / Zaklinjem Te Bogom svetim /
Zaklinjem te svetim Ivanom Krstiteljem / Koji je krstio Boga – Čovika.
V. Kapitanović, Zaklinjanja, zapisi i svete moći … 319
33 U zazivu kojim se odriče zloduhu moć zazivaju se poimenično Jezus, Isus i Marija, što
je uvjetovano nedostatkom poznavanja teologije i vjerojatno lakšeg oblikovanja stihova jer bi
logično redanje imena bilo Isus, Marija i Josip ili zbog rime Josip, Isus i Marija, ukoliko bi se
Isusovo ime htjelo postaviti u središte zaziva. Drevnost bi se mogli očitovati željom zatiranja
uročničke moći u njezinu biološkom iskonu. (Na zatiranje uročnikove moći vjerojatno aludira
i zapis spomenut u b. 66). U moljenju nad već blagoslovljenom vodom čini se da ne treba
gledati toliko nedostatak vjerovanja u moć obavljena svećenikova blagoslova koliko vapaj da
blagoslovljena voda bude učinkovita.
34 Usp. Anna Giulia Nisoli, Parole segrete: le defixiones, ACME - Annali della Facoltà di
Lettere e Filosofia dell’Università degli Studi di Milano, 60 (2007), 3, 36-46; Lamella Bernensis,
Ein spätantikes Goldamulett mit christlichem Exorzismus und verwandte Texte (von Thomas
320 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori
Konstantin I. s kristogra-
mom na labaru. Sisačka
kovnica, RIC VII, 207;
Konstantin II. s kristo-
gramom dok ga boži-
ca Victoria ovjenčava.
Uokolo natpis: Hoc si-
gno victor eris (Ovim ćeš
znakom biti pobjednik).
Sisačka kovnica oko 350.
RIC VIII 282.
Gelzer, Michael Lurje, Christoph Schäublin), Stuttgart – Leipzig – Teubner, 1999; P. gubeRIna,
tabella plumbea Sisciensis, Nastavni vjesnik, 15 (1936/1937), 4-12.
35 hIeRonymus, Commentariorum in Evangelium Matthaei, 4, 23 vers. 6 [Patrologia Latina,
26, 168].
36 Usp. mIchaIl a. bojcov, Der heilige Kranz und der heilige Pferdezaum des Kaisers
Konstantin und des Bischofs ambrosius, Frühmittelalterlichen Studien, 42 (2008), 68.
V. Kapitanović, Zaklinjanja, zapisi i svete moći … 321
37 Alberto Fortis, Put po Dalmaciji (pr. Josip Bratulić), Zagreb 1984, 45. Nije isključena
mogućnost da je po tom i svaki novčić imao simboličko značenje pa su u nedostatku novčića
s pobožnim likom i natpisom uz pokojnika možda stavljali i obične novčiće. Vidjeti članak:
Željko Demo, Nekoliko misli i opažaja o pogrebnim običajima i sahranjivanju na groblju
Drinovci-Greblje, u ovom zborniku.
38 Vidjeti članak: Vinka Bubić, Prikazi na kasnoantičkim svjetiljkama s područja Zagore u
Arheološkom muzeju u Splitu, u ovom zborniku.
322 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori
ut ubiconqua nomen d(omi)ni audiueres čuješ ili spaziš zapis, da ne
uel scriptura cognoueres, non
43 Hrvatski tekst prema engleskom prijevodu Abrahama Cohena, Everyman’s Talmud: The
Major Teachings of the Rabbinic Sages, London – New York, 1949. 48.
44 Miho Barada, Tabella plumbea Traguriensis, Vjesnik hrvatskog arheološkog društva, N.
S. 16 (1935), 12-13.
45 Wolfgang Fauth, Dardaniel (PGM LXII 12–16), Zeitschrift für Papyrologie und
Epigraphik, 98 (1993) 67.
324 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori
Križ iz Niskoga VI. st. (Franjevački muzej Sinj) i Glavice IX. sto-
ljeće (Petrinec, str. 14, 15). Usp. s ovim križevima slike križeva na
počivalima koji pokazuju stoljetni sličnost izrade.
17; Fauth, Dardaniel, 67 i 70; Simone Michel, Die Magischen Gemmen: zu Bildern und
Zauberformeln auf geschnittenen Steinen der Antike und Neuzeit, Berlin 2004, 111.
48 Usp. Hieronymus, Epistola LX, 16, [J.-P. Migne, Patrologiae cursus completus, Series
latina 22, Paris, 1877, 600]; Vicko Kapitanović, Rimski ilirik u kršćanskoj književnosti, Split
2006, 49.
V. Kapitanović, Zaklinjanja, zapisi i svete moći … 325
49 Maja Petrinec, Glavice, Konjsko, Tugare – starohrvatska groblja, Split–Sinj 2006, 14-16.
50 Ljubomir Gudelj, Ruševine crkve sv. Ivana u Uzdolju kod Knina, Starohrvatska prosvjeta,
32 (205), 60 i 74.
51 Hrvoje Gjurašin, Zaštitna arheološka istraživanja u selu Koprivno sjeveroistočno od
Klisa, Starohrvatska prosvjeta, 32 (205), 180.
52 Latinski tekst glasi: "et flos de radice eius ascendet" (Iz 11, 1)
326 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori
Monogram Isusova imena u Kružićevoj i križevi, znakovi vjere i zaštite, nad ulazima
u Domaldovoj i Bulićevoj ulici u Splitu
53 Jean Rigauld, Vita Beati Antonii, c. 10, § 3. [La vie de saint Antoine de Padoue (ed.
Ferdinand-Marie d’Araules), Bordeaux – Brive 1899, 153-156]; Liber miraculorum, c. 6. n. 53-
54. [Acta sanctorum Iunii, tom 2, Antverpiae 1698 <Bruxelles, 1969>, 736]. Izmijenjeni tekst
vjerojatno je nastao pod utjecajem sakramentara.
54 Neki su zapisani u Codexu Gigasu, a da su služili upravo kao zapis svjedoči uputa na
kraju jednoga teksta: Duas cartulas fac, unam ad aurem liga, aliam in manu sinistra tene.
(Učini dvije kartice, jednu priveži za uho, a drugu drži u desnoj ruci.) Švedska nacionalna
knjižnica, Codex Gigas. http://www.kb.se/codex-gigas/eng/Long/texter/excorsism/Translation-
of-the-conjurations/
55 Item statutum et ordinatum est, quod nulla persona presumat facere artes magicales vel
herabarias nec operam det ad predicta facienda. Et qui contrafecerit igne comburetur […]
Splitski statut čl. 87. Slično i Trogirski statut, II, 26; Šibenski statut, VI, 32; Skradinski statut,
76.
V. Kapitanović, Zaklinjanja, zapisi i svete moći … 327
rukopisima druge polovice XV. st. iz okolice Zadra, kao Zapis od bô grla ili
Molitva sv. Avgustina, a ko ju gdo proč’te ili pisanu pri sebi nosi, vrag nemu
nauditi ne more te drugi zapisi „namijenjeni bolesnicima, da ih nose ili da
budu u njihovoj postelji”. Jedan od zanimljivijih zapisa je bez sumnje saču-
van u Codexu Slav. XI. Vatikanske knjižnice iz XV. stoljeća s legendom o sv.
Sisinu. U legendi đavao nabraja svoj rod: vištja, mora, šćedrotica, vihr’nica.
Zanimljivo je kako autor, donoseći tri teksta zaklinjanja, izjednačuje zaklinja-
nje (besedi) i zapis (pisanie) ističući njegovu učinkovitost protv svih demona,
vila i protiv mjeseca koji može naškoditi djeci, te tako i vile stavlja u škodlji-
va bića, ukoliko se pod vilama ne razumiju vilenjaci (u nekim krajevima ne
postoji riječ vještac). Jednako je tako zanimljivo da je uz ovaj relativno stari
zapis donesen i crtež ovjenčanog križa (crux coronata) u čijoj je pozadini
cvijet ruže (?), a u vijencu i na laticama cvijeta imena Božjih svojstava, triju
maga i četiriju evanđelista.56
Iako je čitav zapis pisan glagoljicom, riječi su zapravo iz triju jezika. Ime-
na evanđelista i maga pisana su u hrvatskom obliku, Božji nazivi i atributi,
kao što je uobičajeno u tekstovima zaklinjanja, u grčkom ili latinskom obli-
ku. Upravo latinski nazivi za Boga (rex, pater, imortalis, sanctus omnipotens)
navode na pomisao o utjecaju latinskih predložaka na ovaj glagoljski zapis
potekao iz grčkih apokrifa i zapisa kakvim su se služili i pravoslavni vjernici.57
56 Ivan Milčetić, Hrvatska glagolska bibliografija, Starine JAZU, 33 (1911), 191-192, 199-
200; Marija Pantelić, Hrvatskoglagoljski amulet tipa Sisin i Mihael, Slovo, 23 (1973) 161-205.
57 O staroslavenskom zapisu iz Rumunjske u kojem se spominje sv. Sisin, vjerojatno iz XIII.
st., usp. Stjepan Ivšić, Zapreštenije dijavola. Uvod napisao i za tisak priredio Josip Vrana, Rad
JAZU, knj. 348, Zagreb 1967, 5-26
328 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori
58 gIRolamo menghI, Flagellum daemonum seu exorcismi terribiles potentissimi et efficaces
remediaque probatissima ad malignos spiritus expellendos, Bononiae 1589, 244-256.
59 PetrUs antoniUs stamPa, Fuga Satanae, exorcismus ex sacrarum litterarum fontibus,
pioque sacros[anctae] Eccesiae instituto exhaustus, Lugduni 1618. 105.
v. kapItanovIć, Zaklinjanja, zapisi i svete moći … 329
Privjesci ili zapisovnice u kojima su nošeni zapisi, bakreni iz Prološca (Gudelj, 2006,
136) i srebrni s pozlatom iz zbirke fra Žarka Maretića (lice i naličje)
60 Indeks librorum prohibitorum usque ad totum mensem martii 1717, regnante Clemente
XI, Romae 1717, 174.
61 Knjigom su se služili: fra Ivan Turić, umro († 1751.), fra Stipan Čović († 1849.) i anđeo
Matutinović († 1878.). I četiri tiskana zapisa, nalijepljena u knjizi, iz kasnijega su vremena,
vjerojatno XVIII. stoljeća.
62 sannIg, Collectio benedictionum, 214-217.
330 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori
Hrvatska u religioznim shvaćanji-
ma nije bila osamljena. Uostalom, velik
broj hrvatskog svećenstva s područja
pod kršćanskim vladarima školovao se
na Zapadu, a franjevci s osmanlijskog
područja isključivo, ponajviše njih u Ita-
liji. Slično se nastavilo i nakon pobjede
nad Osmanlijama sve do diobe prostrane
franjevačke provincije koja je sezala od
Budima do Jadrana. Zbog toga je i razu-
Zapis od mlika (XVIII. st.) mljivo kako su njihove tiskane knjižice
zaklinjanja, zapisi i molitve pristizali po-
najviše iz Italije i sa Zapada.63 Odatle su, naročito iz Rima, stizale i tisuće
medaljica koje, zbog podsjećanja na novac s religioznim likovima (numisma)
dobivaju naziv numismata sacra, a kasnije prema metalu, medaljice. Zbog
svoje praktičnosti, s vremenom će u potpunosti potisnuti zapise.64
Župnici koji nisu imali, niti su mogli dijeliti, medaljice dijelili su zapise
ne videći u njima ništa nedopušteno, s obzirom na to da su tekstovi preuzi-
mani iz Svetog pisma i obrednika pa su ih shvaćali kao blagoslovine, a tako
su i nazivani u priručnim knjigama. Premda se u njima uglavnom koristi riječ
blagoslov, a riječ zapis je rijetka, može se pretpostaviti da je gotovo svaki
obrazac blagoslova mogao poslužiti kao zapis. Zanimljivo je napomenuti da
na Zapisu od mlika u latinskom podnaslovu stoji riječ Benedictio (Blagoslov),
a fra Bonaventura Stjepan Borić gotovo je uz svaki naslov blagoslova Vlad-
mirovićeve knjižice Benedictiones nadodao rukom hrvatski naslov koji zapo-
činje riječju zapis. 65 A zapisima i blagoslovima – piše početkom XIX. stoljeća
63 Iste molitve možemo naći i u Ugarskoj. Usp. János Sávai, Kései licenciátusok,
szentemberek, Devotio Hungarorum. Fontes Religionis Popularis Hungaricae, 1 (1994), 17.
64 Sam makarski biskup Blašković, prema izvještaju iz 1636., podijelio je na području
Makarske i Duvanjske biskupije, te uključujući i župu Cetinu, na tisuće čudotvornih medaljica.
Slavko Kovačić, Iz povijesti Makarske biskupije (posebni otisci), Split 1999, 81-87.
65 Obrasci blagoslova ponekad su samo pročišćeni tekstovi kakvi su se nalazili i u
zabranjenoj Menghievoj knjizi Flagellum daemonum. Umjesto Coniuratio cartae (Zaklinjanje
karte) u spomenutim priručnicima naveden je naslov „Blagoslov karte na koju se upišu riči
Božje […] za nosit ji sobom, oli obisit ji o vratu mučenoga od (h)udobe”. (Pokripglyenie, 1705,
349; 1800, 219.). Sannigova Collectio benedictionum koja se koristila i u Zagori i dalje je
koristila izraz coinuratio cartae. Vladmirović navodi samo dva zapisa s hrvatskim naslovom:
Zapis protiva čarima i svakoj drugoj naudi i Zapis protiva munji, gradu i gromu za kuće i
baštine (str. 3-14 i 58-59) te šest tekstova pod istoznačnim naslovom Breve (44-48). Na zapis
upućuju i naslovi: Seguono le benedizioni da portarsi adosso dagli infermi (10) i Efficacissima
devotio secum portanda… (48). Borić je knjižici nadodao: Naisnažniji zapis ženi koja ne more
začet i tri zapisa „ženi za imat mlika”. U Menghievoj knjizi Flagellum daemonum u Makarskoj
nalijepljeni su zapisi: 1. Zapis od poganice i drugih bolesti; 2. Zapis dici od plača i strah; 3.
V. Kapitanović, Zaklinjanja, zapisi i svete moći … 331
Zapis mladenac začarani da se ne sastanu; 4. Breve contro il dolor di capo, a u knjižici Luke
Vladmirovića: Zapis od mlika. Može iznenaditi kako Terzić i Pavlović savjetuju zapis protiv (h)
udobe „ušiti u jaku od aljine”, ali da ne zna bolesnik. Razlog nije magijski, nego „nahodi se da
se mnogi mame, a nisu mučeni od djavla, nego li od svoga vraštva” (Pokripglyenie, 1705, 351;
1800, 220. Usp. i „Zakletve koje se čine kad se oće znati je li koji mučen od [h]udobe”, 1705,
369; 1800, 231). Često se čuje i piše kako osobe nisu znale što piše u zapisima. To je samo
djelomično istina, ukoliko su zapisi pisani latinskim pa ih puk nije razumio ili su ih pisali kršćani
skloni magiji. Zapisi, barem oni koje su pisali svećenici, bili su javne molitve, svima dostupne i
redovito su preuzimane iz objavljenih i od crkvene inkvizicije odobrenih knjiga, a glavna im je
uloga bila pobuditi pouzdanje u Božje milosrđe. Pouzdavati se, naprotiv, u magičnu moć stvar
je „brez pametna”, pisao je Zoričić, poučavajući ispovjednike kako postupati s pokornicima.
66 Morović, Izvještaj, 249. I brevetti […] e le benedizioni si usano da Morlacchi in ogni
occorenza e si stimano di tuttta erfficacia in qualunque incontro.
67 Mate Zoričić, Uprava mnogo korisna ispovidnika, Mleci 1781, 64. Filipović također
govori o čarovnicima i ljekarima koji su davali zapise i navodi kako je i osobno imao u ruci
zapis nekoga mladića koji se njime hvalio. Taj čudni dvosmisleni zapis na latinskom, koji se
može protumačiti i kao kletva onome tko je nosio zapis, vjerojatnije je kletva uročniku koji je
prouzrokovao bolest. Usp. Filipović, Pripovidagnie II, 194.
68 Morović, Izvještaj, 248.
69 Alberto Fortis, Put po Dalmaciji, Zagreb, 1984. 45. Morović, Izvještaj, 248. O
praznovjerjima u Dalmaciji vidi: I. Lovrić, Bilješke, 189-210; Katić, Povijesni podaci,
315; Luka Tomašević, Splitska nadbiskupija u XVIII. stoljeću, U službi čovjeka. Zbornik
nadbiskupa-metropolite dr. Frane Franića, Split 1987, 453; Luka Tomašević, Između zemlje
i neba, Sinj 2000, 149-157;
70 Na Caravacu upućuje, uz sliku križa i zapis, objašnjenje na talijanskom: Ovaj križ su
čudotvorno prenijeli anđeli u jedan grad Granadskog Kraljevstva. Gotovo u isto vrijeme kada
332 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori
gradu i gromu za kuće i baštine, a na križu se nalazi cjelovit zapis sv. antuna
Padovanskoga. u cijelosti ili s kraticama, zapis se mogao upisati na svaki
križ pa su se i križevi često nazivali prema zapisima: sv. ante, Zaharijin ili sv.
Benedikta.
Dvostruki križ, zbog svoje veće ispisne površine, bio je prikladniji za za-
pise od jednostavnoga križa. Kako su i dvostruki križevi često bili maleni za
ponekad dugačke tekstove zapisa, a osobe su ih ionako često znale napamet,
nekada su molitve pisane početnim slovima riječi ili rečenice. I dok se kratki
zapis sv. antuna uglavnom zapisivao u cjelovitom obliku (sl. str. 16 ili gore
lijevo), dva zapisa sv. Zaharije i sv. Benedikta uglavnom su svedeni na kratice.
Zaharijin križ nastao je upisivanjem slova navodnog zapisa sv. Zaharije,
korištenog također navodno 1547. kao zaštita od kuge na Tridentskom sabo-
ru, nakon čega se posebno proširio po srednjoj Europi. Zapis je sadržavao
više križića i početna slova rečenica iz Svetog pisma proširivana zazivima za
Božju pomoć protiv kuge, po uzoru na liturgijski trop pa je i sam križ na koji
su slova upisivana postao svojevrstan zapis. 71 U Hrvatskoj je pronađeno više
legenda pripisuje zapis sv. antunu Padovanskom, pojavljuje se legenda prema kojoj su dva
anđela prenijela prsni križ jeruzalemskoga patrijarha, u kojem se nalazio komadić Krstova
križa, u španjolski gradić Caravacu (1228/29), čijem je nazivu poslije toga pridodano de la
Cruz (tj. Caravaca od križa). Opširnije o legendi belaj, Interpretiranje, 277, bilj. 19. Crux
gemina hrvatski je redovito nazivan dvostrukim križem pa mi se čini suvišnim uvoditi
tipologiju križa iz Caravace koji ne dodaje nikakvu razliku dvostrukom križu, tim više što i u
Dubrovniku postoje moći sv. križa izrađene u obliku dvostrukog križa mnogo prije Caravace.
usp. vInIcIje b. lupIs, Starotheca di gerusalemmme u Dubrovniku, Starohrvatska prosvjeta,
III. S.,39 (2012), 183-192.
71 Djelce Geistlicher Schild, Mayntz, 1647., koje donosi legendarnu povijest toga zapisa, ne
spominje križ, već samo slova za nošenje protiv kuge (Buchstaben gegen die Pest zu tragen):
V. Kapitanović, Zaklinjanja, zapisi i svete moći … 333
†Z. †D.I.A. †B.I.Z. †S.A.B. †Z.H.G.F. †B.F.R.S. Isto i u kasnijim izdanjima, Maynz [1705
i 1841?], 18-19. Razrješenje kratica zapisa može se naći na internetskim stranicama ili u
člancima: Ana Azinović Bebek: Hodočasnici iz Čazme u 17. i 18. stoljeću, Vjesnik Arheološkog
muzeja u Zagrebu, 40 (2007), 397; Ana Azinović Bebek - Tajana Pleše, Arheološka istraživanja
unutrašnjosti kapele sv. Petra u Novom Mjestu, Cris, 11 (2009), 11. Alfonso Burgio, Dizionario
Delle Superstizioni, Come difendersi da malocchio iettatura contagio e sventura, Roma 1992,
279.
72 Ana Azinović Bebek, Križevi u novovjekovnim grobovima župne crkve sv. Marije
Magdalene u Čazmi, Prilozi Instituta za arheologiju u Zagrebu, 26 (2009), 281 i 285, kat. br. 3.
73 Mettener Armenbibel (Biblia pauperum) - BSB Clm 8201, Metten, 1414/15 [BSB-Hss
Clm 8201] f. 95r. http://daten.digitale-sammlungen.de/bsb00040329/image_193.
334 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori
Zapisi sv. Zaharije i sv. Benedikta na naličju medaljice sv. Benedikta iz Pule (Krnjak,
2010.) te licu i naličju medaljice iz Novog Mjesta kod Zeline (Bebek - Pleše, 2009.)
odakle je zapis preuzet nije imao križ. antunov tekst Vladmirović navodi i u
proširenom zapisu „protiva munji, gradu i gromu“ (58). antunov zapis sadr-
žavao je i jedan od bakrenih privjesaka u Prološcu. U novije vrijeme može se
naći upisan uz sličice sv. antuna Padovanskoga, križeve i medaljice. U XIX. i
XX. st. pobožne udruge sv. ante izradile su više inačica križeva i prikaza križa
na medalji sa zapisom pripisivanim sv. antunu Padovanskom.78 I dok je danas
jedva moguće pronaći sličice s tim zapisom i medalje u muzejima, medalje s
križem sv. Benedikta još su u optjecaju.
Medaljice s križem i zapisom sv. Benedikta i zapis na križu sv. Antuna Padovanskoga
Ponekad se za pojavu zapisa navodi utjecaj islama, u čemu ima puno isti-
ne, naročito za područje Balkana. Treba ipak istaknuti da kršćanski zapisi nisu
imali magijsko značenje. Tek su im nepoučeni kršćani pridavali magičnu moć
i na taj ih način izjednačavali s talismanima i amajlijama pa su ih biskupi za-
branjivali.79 Unatoč tomu oni su preživjeli sve do dvadesetog stoljeća.80 Razli-
ka između medaljica sa zapisom sv. ante ili medaljica sv. Benedikta i komadi-
ća papira s tekstovima iz Svetoga pisma ili iz odobrenih obrednika zašivenih
u odjeći odražavala je više ekonomsku moć nego vjeru onih koji su ih nosili.
O čestoj upotrebi skromnih papirnatih zapisa najbolje svjedoči činjenica da su
neki od njih objavljivani tiskom na zasebnim komadićima papira da ih ne bi
trebalo često ispisvati rukopisom.
Kako su zapisi nestajali iz obrednika tako su pomalo blijedjeli i u shva-
ćanjima vjernika te se sve više preobražavali u medaljice s tekstovima, neke
Medaljice Gospe sinjske s likom sv. Franje na naličju koji uručuje pergamenu sa za-
pisanim blagoslovom bratu Leonu (Franjevačka zbirka u Sinju)
83 Quare sanctum super frenum, nisi ut imperatorum insolentiam refrenaret, conprimeret
licentiam tyrannorum, qui quasi equi in libidines adhinnirent […]. Ambrosius Mediolanensis,
De obitu Theodosii, 48-50 [Patrologia Latina, 16, Paris 1880, 1402-1403].
84 Audivi a quodam rem, pio quidam sensum dictam, sed ridiculam, clavos dominicae crucis,
e quibus Constantinus Augustus frenos suo equo fecerit, sanctum Domini appelari. Hoc utrum
ita accipiendum sit, lectoris prudentiae derelinquo. Hieronymus, In Zachariam, lib. III, cap,
XIV, vers. 20. [Patrologia Latina, 25, Paris 1845, 1540]. Bojcov, Der heilige Kranz, 29 n. 114.
338 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori
U ono su se, naime, vrijeme – piše Grgur – na Jadranskome moru dizali ve-
liki valovi koji su često uzrokovali brodolome i potapanje ljudi, pa se zbog
toga nazivalo grotlom pomoraca. Tada je providonosna kraljica [regina (!),
trebalo bi biti carica: imperatrix] sažalijevajući propast bijednika, jedan od
četiri čavla dala baciti u more, s pozdanjem u Božje milosrđe, da lako može
obuzdati bijesne valove. Nakon što je to učinjeno, more se smirilo i morna-
rima se pokazala mirna pučina. Otada mornari, sve do danas, kada uplove u
posvećeno more, smjerno poste, mole i psaliraju.85
Kršćanski pisci, poput Grgura Tourskoga, naglašavaju moć (virtus) pre-
ostalih predmeta (reliquiae) povezanih uz Kristov život ili život mučenika i
svetih. U slavenskim jezicima gotovo se u potpunosti gubi značenje latinsko-
ga izraza reliquiae (preostaci), povezanog uz zemne ostatke Krista i svetaca i
zamjenjuje ga značenje latinskoga pojma virtus (hrv. moći, srpski mošti), što
znači da ti ostaci imaju sami po sebi nadnaravnu moć.
Zbijanje grobova uz grobove mučenika – vidljivo i u Saloni – već samo
po sebi govori o vjerovanju u njihovu zaštitu i moć. O zagovoru i zaštiti svje-
doče i zapisi o kršćanima koji su čuvali platno na kojima su se nalazili krvavi
tragovi mučenika ili pepeo nakon njihova spaljivanja, te ulje (moći dodirom,
reliquiae ex contactu), s grobova mučenika, što nije bila samo dragocjena
uspomena već se smatralo i sigurnom zaštitom onih koji su s tim moćima do-
lazili u doticaj. U splitskom zaleđu pronađeno je nekoliko glinenih posudica s
natpisom Ἄγιος Μηνάς koje su vjerojatno sadržavale ulje s groba egipatskoga
mučenika sv. Menasa. Iz toga bi se dalo zaključiti da su kršćani uzimali ulja
i s grobova salonitanskih mučenika, samo što u Saloni nije postojala tvrtka
koja bi proizvodila filakterije u tu svrhu, pa su ulja uzimana možda u posude
za miomirise (unguentarije ili balzamarije) ili druge manje posudice koje ar-
heologija nije uspjela identificirati.
Kada su se pred navalom novih naroda kosti mučenika izvan gradskih
zidina počele zbog sigurnosti unositi u gradove, ugrađivale su se u oltare koji
simbolično postaju grobovi svetih. Kako su u to vrijeme postojale i crkve po
manjim mjestima, pa i u Zagori, vjerojatno su i te crkve dobile svetačke moći.
Čini se kako su i poneki kršćani nosili komadiće relikvija kao zaštitu. Prema
85 Eo enim tempore Adriaticum mare magnis fluctibus movebatur, in quo tam frequentia
erant naufragia ac dimersio hominum, ut vorago navigantium diceretur. Tunc provida regina,
condolens excidia miserorum, unum ex quattuor clavis deponi iubet in pelago, confisa de
Domini misericordia, quod saevas fluctuum commotiones facile possit obpraemere. Quo facto,
redditur mare quietum, tranquillaque deinceps navigantibus fibra praestantur. Unde usque
hodie nautae sanctificatum mare veneranter cum ingressi fuerint, ieiuniis orationibusque et
psalentio vacant. Gregorius Turonensis, De gloria Martirum, 5. [Arndt, Wilhelm – Krusch,
Bruno, Gregorii Turonensis opera, 2, Monumenta Germaniae Historica, Scriptores rerum
Merovingicarum I/II, Hannoverae, 1969, 41.
V. Kapitanović, Zaklinjanja, zapisi i svete moći … 339
tradiciji, komadić Kristova križa u IV. st. sveta Makrina nosila je u prstenu
oko vrata.86 U IX. st. milanski nadbiskup Anguelbert dao je, prema legen-
di, ugraditi jedan Ambrozijev zub u svoj biskupski prsten.87 Kako je Crkva
nastojala zadržati nadzor nad relikvijama tako je nadzor izbjegavan „čude-
snim pronalascima” tjelesa svetaca. U srednjem vijeku relikvije su pribavljali
uglavnom hrvatski gradovi uz morsku obalu ili nedaleko od nje. U Zagori su
zgode o pribavljanju svetačkih moći nepoznate. Tek se navodno u Poljicima
kraće vrijeme zadržalo tijelo sv. Luke koje je odatle prispjelo u Veneciju, ali
rimsko sudište nije ga priznalo kao pravo.
Dubrovnik je jedan od rijetkih gradova koji je uspio pribaviti komadić
drva navodno od Kristova križa. U Zagori je shvaćanje čudotvorne moći križa
našlo izraz u jednostavnoj vjeri. Kao dijete sam pedesetih godina XX. stoljeća
slušao od tada već starijeg čovjeka priču kojoj nije poznato vrijeme nastanka:
Išao neki čovjek na hodočašće u Jeruzalem. Jedna bolesna žena zamoli ga
da joj donese komadić drva Kristova križa kako bi se oslobodila bolesti. No
u Jeruzalemu nigdje dobiti komadić križa. Na povratku hodočasnik, da ne
rastuži ženu, otkine komadić drva s broda kojim se vraćao kući. Žena, uvje-
rena da je zaista drvo križa, stavi ga na bolesno mjesto i ozdravi. Kada joj
donositelj ispriča istinu, žena će mu: „Nije drvo barke, nego vira Marte”,
htijući reći da Bog onomu koji vjeruje pomaže na različite načine.
Gotovo sve crkve u Zagori izgrađene su nakon oslobođenja od Osmanlija,
a iz ranijih nisu sačuvane relikvije. Pri posvećenju oltara u njih su stavljane
moći čija autentičnost, iako uredno ovjerena, teško može biti dokazana. Pa
86 Gregorius Nissenus, Vita sanctae Macrinae virginis, 37 [Acta sanctorum Iulii, tom 4,
Antverpiae 1725 <Bruxelles, 1969>, 601].
87 Antonio Baldassari I pontifici agnusdei, Roma 1700, 118,
340 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori
čak ni pobožnost prema nekim svecima čije se moći nalaze u oltarima nije
uhvatila dublji korijen. U Nevestu su u oltar postavljene relikvije mučenika
Fortunata i Maksima, a blagdan posvete trebao se slaviti na sv. Ivana Evan-
đelista 27. prosinca.88 U Sratoku/Bogdanovićima, u vrijeme pohoda biskupa
Kačića 1733., častile su se relikvije sv. Didaka i relikvije od mlijeka BDM.89
Moći ili relikvije u oltarima trebale su utjecati na štovanje svetaca kojima
su oltari bili posvećeni. Svecima se obraćalo za pomoć i ponekad molilo na
njihovim oltarima, no čini se kako moći u oltarima nikada u Zagori nisu bile
stjecište pretjeranog štovanja svetaca. Malo je bilo i relikvijara koji su izla-
gani štovanju. Pelizzer je ipak zabilježio, uz spomenutu zgodu o opčaranoj
ženi da je ozdravila upravo doticanjem komadića habita fra Tadeja iz Tocca
(Pescara), koji je nešto prije umro na glasu svetosti. Činjenica da je otac te
žene zatražio od fratra nešto sveto, kao i činjenica da je Požežanin fra Marijan
Ibrišimović dao visovačkom fratru komadić habita,90 pokazuje da su fratri
koristili relikvije i nekada ih nosili uza se.
Uz svetačke moći štovana je i blagoslovina – u obliku medaljona sa sim-
bolom Krista u liku janjeta, zvana agnusdei – izrađena od preostataka svijeće
iz bazilike sv. Petra koju je u uskrsnoj noći blagoslivao papa.91 Agnusdei često
se čuvao u bjelokosnim, zlatnim ili srebrnim relikvijarima i izlagao štovanju.
Ali komadić agnusa mogao je biti nošen i uz zapis.92 Po uzoru na Rim počeli
su se uzimati i u drugim crkvama komadići voska s uskrsne svijeće, jednako
nazivani agnusdei, pa su prvi prozvani papinskima ili se uz naziv dodavalo
ime pape koji ih je blagoslovio. Da su i fratri držali agnusdei kao relikviju po-
kazuje činjenica da su pri osnivanju samostana u Imotskom ispod temeljnoga
kamena stavili moći mučenika Gvida i Dilekta, agnusdei Benedikta XIII. i
Inocenta XI. te druge relikvije.93
88 Nadbiskupijski arhiv u Splitu (NAS), Trogirska biskupija (T), 37, f. 172r.
89 NAS, T 37, f. 51v. In hac parochia etiam reliquiae […] s. Didaci et ex lacte B.M.V.
fecitque a R. P. Lectore explicare populo effectus mirabiles tam lactis quam […] a quo etiam
moniti fuere debitores ecclesiae ut ipsis satisfiant.
90 Stipan Zlatović, Izvještaj o Bosni god. 1640 o. Pavla iz Rovinja, Starine, 23 (1890), 14.
91 O izradi voštanog medaljona i moćima koje su pripisivane blagoslovu toga predmeta, usp.
Antonio Baldassari I pontifici agnusdei, Roma 1700., kao i upute Apostolske Kamere, Rito ed
uso delle cere sagre volgarmente chiamate Agnus Dei, Roma 1846.
92 Di pìu sovente si pongono insieme con altre reliquie entro coperture od di seta, o di lana,
e somiglianti cose, che diconsi volgarmente brevi, si sogliono fare da persone religiose e divote
del uno e dell’altro sesso e si sogliono tenere con gran venerazione da’cristiani, o appese al
collo, o presso le lor persone, o nelle case. Baldassari I pontifici Agnus Dei, 116
93 Vjeko Vrčić, Povijest franjevačkog samostana i crkve sv. Franje u Imotskom, Čuvari
baštine (ur. B. Pezo), Imotski 1989, 75. Zanimljivo je da je pod temelje starijega samostana
1740. providur Dolfin stavio srebrni novac (Vrčić, 73), možda zbog lika sv. Marka koji se na
V. Kapitanović, Zaklinjanja, zapisi i svete moći … 341
Moćnici (relikvijari) kao nakit i zaštita. Oštećeni križ (49 x 29 x 6 mm, Riznica ka-
tedrale u Makarskoj) i rastvoreni križ u kojem se još vide moći 11 svetaca (zbir-
ka fra Žarka Maretića). Privjesci (55 x 25 mm, Riznica katedrale u Makarskoj) i
Franjevačka zbirka u Sinju, vjerojatno za agnusdei
njemu nalazio. Kada bi postavka bila točna, moglo bi se nagađati da su i likovi svetaca smatrani
moćima.
94 Usp. „Blagoslov bonika s moćima, ali s kostima od svetih” i „Blagoslov vode s kostima
od sveti, za dati piti, ali oškropiti nemoćnike” u priručniku Pokripljenje umirući, 1705, 262-
270; 1800, 167-171.
342 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori
Zaključak
Iz svega što je rečeno može se zapaziti trajna čovjekova težnja susreta s
Bogom. Zaklinjanja, zapisi i moći upravo su vidljivi izraz te težnje. Poseban
su izraz odnosa prema Bogu koji je ishodište svega života. Oni su zapravo vr-
sta molitve – izražene riječju, pismom i simbolima – u kojoj se vjernik obraća
moćnom i nadasve milosrdnom Bogu da ga obrani od zla koje mu prijeti. A
prijetnje, i one fizičke, bile su česte – ratovi, pomori, bolesti, glad i ostale ne-
volje – kada je opasnost vrebala sa svih strana, a pričinjala se čak i ondje gdje
je možda nije ni bilo pa se pomoć mogla očekivati samo s neba.
Promatrajući izbližega zaklinjanja, zapise i moći uočava se međusobna
isprepletenost njihova djelovanja i preobrazba u povijesnom razvoju, uvjeto-
vana znanstvenim spoznajama i načinom života te mnogobrojnim folklornim
primjesama. Zaklinjanja i zapisi zapravo se očituju kao dva oblika molitve
kojima se kušao proizvesti isti učinak, a tomu su u pučkoj pobožnosti služile
ponajviše i svete moći. O njima se ponekad, bez dovoljno znanstvene pre-
ciznosti, pretjerano govori kao o magiji u pučkoj pobožnosti. Istina, pučka
pobožnost s magijom je više puta tijesno povezana i samo se s velikom pozor-
nošću može razlučiti vjerovanje od folklornih primjesa. Brzoplet promatrač,
pa i znanstvenik, lako može pogriješiti. Naročito se to može reći za zapise koji
su izmicali nadzoru Crkve i završavali u magiji. No magijski čini imaju točno
određena pravila o kojima ovisi njihova moć. Inače su nedjelotvorni. Zbog
toga su magijski čini uvijek i dobro čuvana tajna. A cilj im može biti dobroho-
tan i nedobrohotan. Naprotiv, kršćanska zaklinjanja, i štovanje moći, kao što
je u raspravi pokazano, u načelu su javni čini. Osobe koje ih vrše redovito žele
proširiti njihovo štovanje među pukom i upoznati s njima i druge ljude kako
bi im se vjerom pomoglo. Uz njih je često povezano pokajanje i zahvala Bogu.
Njima se želi ojačati nada u Božju pomoć. Pokazati čovjeku izlaz iz određe-
noga stanja koji se ponekad čini moguć jedino u molitvi. Moć se ne pridaje
samom predmetu, izgovorenim riječima, zapisu ili relikviji, što bi bili „brez
pametni” čini. Njima se na vidljiv način želi izraziti predanje Božjoj volji s
V. Kapitanović, Zaklinjanja, zapisi i svete moći … 343
Vrela i Literatura:
Vrela
Ambrosius Mediolanensis, De obitu Theodosii, 48-50 [J.-P. Migne, Patrolo-
giae cursus completus, Series latina, 16, Paris 1880, 1385-1406].
Audollent, Augustus, Defixionum tabellae, quotquot innotuerunt: tam in
Graecis Orientis quam in totius Occidentis praeter Atticas in Cor-
pore inscriptionum Aticarum editas, Paris 1904.
Banovac, Josip, Blagoslov od poglia i zakligniagnia zlii vrimena, u çettiri
dilla razdiglieni, veoma kripostni i moguchi suprot svakoi xivini sc-
kodlivoj i vlastima ajerskim. U Jakinu, Po Petru Ferri, 1767.
Barada, Miho, Tabella plumbea Traguriensis, Vjesnik hrvatskog arheološkog
društva, N. S. 16 (1935), 11-18.
Bellethus, Ioannes Rationale divinorum officiorum, [J.-P. Migne, Patrolo-
giae cursus completus, Series Latina, 202, Paris 1855, 9-166].
Cyrillus Hierosolymitanus, Procatehesis [J.-P. Migne, Patrologiae cursus
completus, Series Graeca 33, Paris, 1866, 331-366].
Decretum magistri Gratatiani, [Aemilisu Friedberg, Corpus iuris canonici, I,
Graz 1959]
Denzinger, Henricus – Schönmetzer, Adolfus, Enchiridion symbolorum
definitionum et declarationum de rebus fidei et morum, Barcinone
– Friburgi Brisgoviae – Romae, 1976. [Zbirka sažetaka vjerovanja
definicija i izjava o vjeri i ćudoređu], [Đakovo 2002].
Epiphanius, Precatio et exorcismus ad immundum spiritum ejicidendum [J.-
P. Migne, Patrologiae cursus completus, Series Graeca 43, Paris,
1864, 537-538].
Fortis, Alberto, Put po Dalmaciji (pr. Josip Bratulić), Zagreb 1984.
Geistlicher Schild, Gegen Geist- und leibliche Gefährlichkeiten allzeit bey
sich zu tragen, Mayntz 1647.
344 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori
Literatura:
Azinović Bebek, Ana – Pleše, Tajana, Arheološka istraživanja unutrašnjosti
kapele sv. Petra u Novom Mjestu, Cris, 11 (2009) 6 - 16
Azinović Bebek, Ana, Križevi u novovjekovnim grobovima župne crkve sv.
Marije Magdalene u Čazmi, Prilozi Instituta za arheologiju u Za-
grebu, 26 (2009), 271-290
Belaj, Juraj, Interpretiranje novovjekovnih nalaza iz grobova crkve sv. Marti-
na na Prozorju, Prilozi Instituta za arheologiju u Zagrebu, 23 (2006),
257-294.
Bojcov, Michail A., Der heilige Kranz und der heilige Pferdezaum des Kai-
sers Konstantin und des Bischofs Ambrosius, Frühmittelalterlichen
Studien, 42 (2008), 1-69.
Božek, S., – Kunac, A., 1998, Dva stoljeća arheologije na Makarskom pri-
morju, Makarska 1998, 201-208.
Boglioni, P. Vještice i demonološka pučka vjerovanja u srednjem vijeku,
Svesci, 19-20 (1970-1971), 54-68.
Burgio, Alfonso, Dizionario delle superstizioni, Come difendersi da ma-
locchio iettatura contagio e sventura, Roma 1992.
346 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori
Vicko Kapitanović
Summary
Adjuration, short script prayers and relics which in Croatian lan-
guage refer to holy powers, are related to various beliefs and often as
a part of medicine. They became Christian heritage which rather emer-
ged from the Old Testament and the New Testament. – Christian so-
lemn adjuration (aduratio, exorcismus) is to be found, notably, in the
ceremony of baptism and is pronounced over the water and the salt,
while many are pronounced over persons. They are done by ministers
probably to meet pagan rites and beliefs. Adjurations are pronounced
over natural powers that menaced people such as destructive fire and fi-
refighting, storm destructing crops, living creatures auch as caterpillars
and grasshoppers which devastated land. – The short script prayers
(zapis, lat. breve) are used in many religions. The Jews called them
phylacteries but Christ condemned Pharisees who spreaded them. The
monograms with Christ’s name preserved on monuments did not have
only a symbolic role but rather presented powerful protection against
evil. Typical short script prayer from the 6th century was found in the
vicinity of Trogir. Also, known blessing of St. Francis given to brother
Leon on the piece of parchment containing crosss, was very specific
and therefore shared among Croatian Franciscans. Breve of St. Anthony
of Padua, Ecce signum crucis (Behold the sign of Cross) which he alle-
gedly gave to a woman is included into the official liturgical rites. The
usual form of exorcism such as that of St. Zechariah against plague and St.
Benedict against demons were inscribed even on crosses. Most of jewel
either made of gold, silver or metal and containing piece of parchment or
paper, were carried on the person, and usually suspended from a string
round the neck. Poor persons usually sewed them up in their garments. –
Relics (reliquiae), as Croatian use to call them powers (moći) are mostly
parts of the bodies of saints, but also objects they used or touched, known
as contact relics (reliquiae ex contactu), which were considered by the fa-
ithful powerful enough to resist evil or even to cast out evil spirits. Oil that
350 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori
were kept burning beside the bodies of Salona’s martyrs was venerated as
the contact relic although, there were no bowls to prove it. However, the
ampoules of Egiptian martyr Menas found in Dalmatia testify the tradi-
tion of veneration of such contact relics there. Relics were put in rings
or pendants suspended from a necklace. From the Middle Ages on, the
relics were placed in the altars or the artistic reliquiaries and were expo-
sed for devotion in churches. In the early modern period, persons used
to wear more or less decorated pendants containing pseudo-relics such
as Agnusdei, which were considered by theologists as equivalents to real
relics. Some data indicates that people used to venerate some other sa-
cramentals associated with the mystic potency and called powers. Except,
Agnusdei archeological findings often contained grain incense too. Short
script prayers and relics-presenting powers are in broader sense sacramen-
tals which according to the Christian Creed have no magic power. Their
role is to promote the faith in God, God’s mercy or intercession of the saint
whose relics they venerate. Therefore, they are wrongly called amulets or
talismans. Amulets are considered as such only if they hold a magic power,
and in that case, have nothing in common with Christianity, except persu-
mably similar pendant in which they were brought.
Key words: God, demons, adjuration, exorcism, short script prayer (breve),
relics (reliquiae), sacramentals.
Kazalo Imena i pojmova
A Augustina iz Knina, župnik Nevesta 136
Abraham 79 Augustin, crkveni naučitelj 311
Adam. prvi čovjek 197 Avari 11
Adrumetum 322 Avendum (kraj Brloga u Lici) 67
Aequum (Čitluk) 33, 47 Azazel, zli duh 310
Afrika 78
agnusdei 312, 340, 341, 350 B
Agripina Mlađa (Agrippina Minor) 55 Baal Zebub, bog ekronski 310
Ahazija, kralj 310 baba Jaga, folklorni lik 177, 183
Aheloj, rječno božanstvo 56 Babić, fra Toma 302
Akvileja, vidi Aquileia Babić, Kristina 208, 213
Akvinkum (Aquincum) 69 badnjaci 342
Alaupović-Gjeldum, Dinka 278 Badnja večer 342
Albanija 215 Badrić, fra Stipan 302
Alföldy, Géza 71 Bagaran, grad u Armeniji 98
Alpe 89 Bajuk, Lidija 12, 175–193
Alpino Alpinić (duh) 222, 223 Balina glavica 11, 63, 64, 68, 73, 76
amajlija 309, 335 Balkan 274, 335
Amor (bog ljubavi) 51, 52 Banovac, fra Josip 314
Ana, sveta 207, 318 Banović, Stjepan 232, 240
anđeli 310, 321, 322 Banovina (područje) 92
Andetrium 172 Barada, Miho 322, 323
Andetrium (Muć) 63, 172 Barbaruhos, demon 324
Andreis, Trankvil 12 Bartulović, Jako(v) 10
Anguelbert, milanski nadbiskup 339 baština
Antikrst 213 – duhovna 293–309
Antonija Mlađa (Antonia Minor) 55 – kulturna 293–309
Anzotica, liburnsko božanstvo 16 – zavičajna 293–309
Apolon 96 Beader, Draško 269
Aquleia (Akvileja) 63, 66, 67, 72, 76 Bedeković, Josip 176
Ardalić, Vladimir 208 Bedić, Željka 112, 113
Artemida 50, 179. vidi Belaj, Juraj 12, 89–107
Artik, grad u Armeniiji 98 Belaj, Vitomir 12, 89–107, 175
Asanovići, rod 269 Bela, kralj ugarsko-hrvatski 137
Asklepije (Eskulap) 81 Belluno 50
Astika, graditelj hrama u Klapavici 24 Belzebul, poglavica đavolski 310
Augsburg 99 Benedikt XIII. 340
*U kazalu nisu navedena imena i pojmovi koji su tema obrade ovoga zbornika,
kao Zagora, religija vjera, kult i imena autora iz literature, ukoliko se ne spominju u
tekstu članaka. Ispušteni su također i toponimi iz Nevesta i Cere koji se spominju u
članku Nediljka Budiše jer bi zauzeli puno prostora a lako se mogu pronaći u nave-
denom članku
352 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori
Benedikt XIV. 318, 334 Bosna i Hercegovina 15, 25, 158, 187,
Bernardin Sijenski 326 217, 274
Bigeste 47, 63, 67 Bošković-Stulli, Maja 230, 236
Bijaći Bošnjak, Veronika 197
crkva sv. Marte 100 Bota (Mate Vlajčić) 250
Bilići, rod 268 Botić, Ante 248
bilig 12, 13, 267, 271, 272, 273 Botić, Blaženko 248
Bindus, japodsko božanstvo 16 Botići (pleme i zaselak) 248, 259
Bindus Neptunus 16 Botić, Jurica 13, 247–263
Biokovo 198, 205, 206 Botić, Jurka 248
Biranj (Danilo) 50, 51 Botić, Mate 248
Bisko 253 Božjakovina 92
Biskupija kod Knina 12, 92 Brač 205
– bazilika sv. Marije 93
Bračević 325
– Bračića jezero 94
Braica, Silvio 176
– Bukorovića podvornice 93, 94
Brajković, Toni 11, 43, 43–62, 45, 62
– crkva sv. Cecilije 93
– Crkvina 93 bratimljenje 342
– Lopuška glavica 93, 94 Břevnov (opatija kod Praga) 334
– Stupovi 93 Bristivica 178, 315
– Sv. Trojica 93 Brišnik 200
Bitelić 50 Brkić, Mirna 182
Bizant 99 Brseč 93
Blaće, Ante 266 Brštanovo 10
blagoslovine 309, 311, 312, 320, 321, 326, Bubić, Vinka 11, 77–88
327, 335, 336, 340 Budim 330
– blagoslovljena voda 219, 303, 319 Budinj (Budim) 185
škropljene 219, 342 Budiša, Ana (Đulinka) 147
– blagoslov sv. Franje bratu Leonu 325 Budiša, Andreas 126
– egzorcizam 311, 313 Budiša, Ante 167, 169
– maslinove grančice 342 Budiša, Cvita 155
– svijeća 342 Budiša, Filip 159, 169
znak križa 302, 303 Budiša, Luka 142
blagoslov vode 313 Budiša, Lukas 126
Blašković, Fabijan, biskup 330 Budiša, Matuša (Maša) 147
Blažena Djevica Marija (Gospa) 153, 252, Budiša, Milica 126
303, 304, 306, 311, 319, 321
Budiša, Mirko 126
Blizna 315
Budiša, Monika 126
Bobovac, Ilija 200
Budiša, Nataša 126
Bodin. jean 256
Budiša, Nediljko 12, 125–174
Bodružići, rod 269
Budiša, Nikola 126
Bogdavčić, Luka 131
Bogetić (naselje) 311 Budiša, Petar 129
Bogočin (Unešić) 94, 126, 131, 143, 145, Bukovica 229, 232, 233, 234, 235, 236,
146, 147, 148, 149, 150, 151, 152, 154, 237, 238, 239, 240, 241
158, 164, 174, 220 Bukovica kod Tomislavgrada 205
Boka kotorska 99 Bulat, Živko 5
Borić, fra Bonaventura Stjepan 330 Bulić, Frane 77
Borna, knez 100 Bumbak, Tomislav 217
Bosna 20, 96, 134, 206, 268, 274, 340 Burić, Tonći 5
Kazalo imena i pojmova 353
Maretić, fra Žarko 329 moći (relikvije) 255, 309, 336, 338, 339,
Marić, fra Albert 97 342, 343
Marija Terezija, carica 203 komadić Kristova križa 339
Marinov, Nedjeljko 6 moći dodirom (reliquiae ex contactu) 338
Marketići, rod 268 tijelo sv. Luke 339
Marsonia (Slavonski Brod) 47 moćnik (relikvijar) 341
Martin V., papa 326 moire, grčke božice sudbine 184, 199
Marulić, Marko 137 Mojsije, prorok 319
Marun, fra Lujo 95, 127, 148, 151, 159, Mokoš, pretkršćanska slavenska božica 90,
161, 163, 171 91, 94, 96, 102, 103, 106, 107, 179, 181
Matas, Stipan 201 molitve 13, 213, 218, 277, 280, 286, 302,
Matić, fra Frano 302 305, 309, 312, 316, 317, 318, 319, 322,
Matić *Matin(, fra Toma, biskup 10 329, 330, 331, 332, 342
Matijaš, Mirko 125 Montesquieu, Charles-Louis de Secondat
Matsaetsi, Oton, armenski graditelj 99 256
Matutinović, fra Anđeo 329 mòra 181, 182, 195, 196, 201, 206, 208,
medaljice 119, 319, 328, 330, 334, 335, 209, 210, 211, 212, 218, 219, 220, 223,
341, 346 229, 230, 233, 234, 243, 256, 310
Međimurje 92 Morana, pretkršćanska slavenska božica 92,
Medviđa, selo u Bukovici 241 179, 181, 183
Menas, sveti 324, 338, 339 Mora(na), vračara 184
Menđušić, fra Ivon 95, 96 Moseć 143, 223, 318
Menđušić, Marko 5, 97, 98 Mosor 198
Mravnica 153
Menelaj, mikenski kraljević 177, 178
Mrčela, Ana 213
Menghi, Girolamo 314, 328
Mrtvi dan 342
Merkur (glasnik bogova) 22, 24, 37, 44,
Muć 5, 77, 78, 79, 80, 81, 82, 116, 195,
46, 47, 50
196, 199, 202, 210, 215, 227, 334
Meštrović, Ivan 253
Mukoše 94, 96, 98, 99, 100, 101, 102, 103
Metković 229, 232, 235
München
Metulum (Čakovec kod Josipdola) 67
Bavarska knjižnica 333
Mezopotamija 78
Municipium Riditarum. vidi Danilo (kod
Mihael, anđeo 323
Šibenika), vidi Rider
Mijač, Božo 199, 200, 219, 220
Munjača, lokva 44, 46
Mikelić, kuća 25 Mursa (Osijek) 47
Milanović, Višnja 13, 277–292 Murter 50
Miletić, Željko 64 Muzej
Miljak, Jere 266, 267, 268 Arheološki muzej u Splitu 38, 69, 77,
Miljci, rod 267 81, 321
Miljevci grada Drniša 64
Drinovci 109 grada Šibenika 43, 48, 52, 54, 96
Greblje 109, 110, 111 hrvatskih arheoloških spomenika 109, 111
mirila 13, 265, 273, 277, 278, 279, 280,
281, 282, 283, 284, 285, 286, 288, 290, N
291, 292, 325 nabačaj (nabaca) 251, 254
mirine 13 Nacionalni okvirni kurikulum 293–309
Mirlović Zagora 95, 101, 134, 149, 168 Nadimir, stanovnik Nevesta 135
Mitlo 315 Nakić, Andrija 94
Mitra 26, 43, 50, 52 Nakić, Mate 132
Močići, zaselak 270, 272 Nakić, Stipan 222
358 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori
Sirmij (Sirmium) 47, 67, 69 Sunara, pleme 129, 140, 141, 142, 157,
Sirovica, Filomena 94 166, 169
Sisak 320 Svantovit, slavenski bog 159
Sisin, sveti 13 sveto (sacrum) 311
Sitnica (lokva i staro ime za naselje Sitno) Svijećnica 342
134, 147 Svilaja 217, 223
Sitno (kod Unešića) 77, 78, 82, 126, 128, Orlove stine 217
134, 139, 166, 316
Siverić 153, 221 Š
Skelani 66, 69 Šarići, rod 269
Skok, Petar 133 Šček, jedan od trojice legendarne braće
Skradinski kadiluk 139 osnivača Kijeva 94
Slatine (Čiovo) 252, 254, 257 Šege, rod 267, 268
Slaveni 11, 144, 158, 159, 179, 187 Šeparović, Tomislav 5
Slavonci 198 Šešo, Luka 13, 229–202
Slavonija 92, 215 Šibenik 5, 9, 43, 44, 48, 63, 96, 141, 145,
Soldo, fra Josip Ante 274 158, 265, 302, 304, 317
Solin 170 Šibensko zaleđe 180
Solter, Ana 112 Šimun, starac 321
Sotona, vidi Stan 219, 302, 310, 322, 323 Široki Brijeg 197
Spilice 236, 237 Škoprc, Jakov 160, 161
Split 5, 9, 18, 26, 34, 35, 38, 39, 63, 88, Škoprc, Marko 161
92, 93, 126, 134, 142, 153, 205, 225, Škrljuga, Jana 112
237, 277, 309 Šopot
crkva sv. Mikule 99 Crkvina 116
Muzej hrvatskih arheoloških spomenika Šterc, Stjepan 258
109
Sratok/Bogdanovići 340 T
Srbi 235 Tabia (naselje) 125, 167, 168, 169, 170,
Srijem 187 172, 174
Stampa, Antonio 328 Tacit 16
Starigrad 13, 186 talismani 335
Starigrad-Paklenica 277, 277–292, 278, Talmud 322
279, 282, 283, 284, 286, 287, 290, 291, Tartarijel, demon 321
292 Tartaruhos (Ταρταροῦχος), demon 11, 322,
Staševica 323, 324
Fra Ante (Gnječ) 236 Tatari 134, 137
Stewart, Dugald 103 Tertulijan 79, 80
Stošić, Krsto 95, 133 Terzić, don Luka 314
Stražine, arheološko nalazište 116 Thomas, Kieth 230
Strika, stanovnik Nevesta 135 Thot (Hermes Trismegistus) 43, 44, 45, 46,
Strzygowski, Josip 99 47, 62
Subotica 234, 237 Tiberije (rimski car) 55
Sudan 231 Tičić, Ivana 217
suđenice, moire, parke 184, 199 Toma Arhiđakon 134
Sueski kanal 258 Toma, crkveni naučitelj 311
Sunara, Filip 142 Tomić, Mijat 200
Sunara, Jure 167 Toporov, Vladimir Nikolajevič 175
Sunara, Matija 218 Topusko 23
Sunara, Nikola 218 Torak 102
Kazalo imena i pojmova 361
vukodlak 13, 195, 196, 203, 205, 209, 214, zapisi magijski 316, 326
215, 229, 230, 234, 235, 236, 237, 238, zapisi židovski 319
239, 240, 241, 243, 244, 253, 255, 256, Zekan, Mate 5, 109
315, 325 Zelengrad (kod Obrovca) 273
Vukorepe, rod 267 Zeus 46
Vukovoj (mjesto) 92 Zlarin 217
zle oči 206, 251, 254
W zloduh 148, 159, 309, 310, 311, 312, 313,
Wiewegh, Zoran 64 314, 315, 316, 317, 319, 322, 323, 324,
325, 326, 328, 333, 334
Z zlo oko 314
Zabiokovlje 329 Zmija/Zmaj 175, 179
Zadar 5, 311, 327 Zmina 10, 143
crkva sv. Donata 100 Zoko, Marina 199, 200, 201, 204, 206,
crkva sv. Lovre 99 207, 210, 211, 212, 215, 219, 220, 222,
Zadarsko zaobalje 271 223
Zagorje 10 Zoričić, Antonia 207
Zagreb 5, 43, 89, 92, 99, 111, 237 Zoričić, fra Mate 293, 302, 315, 316
zaklinjanja 309, 311, 312, 313, 314, 318, Zorić, Magda 101
322, 327, 330, 334, 342, 343 Zovko, Dijana 197
Zaninović, Joško 64, 67 zvona crkvena 219
zapisi 342, 343 Zvonik, nestalo naselje 134, 172
zapisi kršćanski 319, 320, 321, 322, 324,
325. vidi blagoslovine Ž
Zapis od bô grla ili Molitva sv. Avgustina Žabljak, arheološko nalazište 116
327 Žitnić 13, 134, 137, 172, 265, 266, 269,
Zapis od mlika 330 270, 276
Zapis sv. Antuna 255, 326, 328, 332, crkva sv. Ivana 269
334, 335 crkva sv. Jurja 136
Zapis sv. Benedikta 332, 333, 334 Žrnovnica 97, 329
Zapis sv. Sisina 327 Županjac 50
Zapis sv. Zaharije 328, 332, 333, 334
Organizatori, počasni članovi i sudionici
znanstvenoga skupa
Priprema skupa
Počasni članovi
Mons. Ante Ivas, biskup šibenski, Goran Pauk, župan Šibensko-kninski, Zoran Smo-
lić, dožupan Šibensko-kninski, Ante Sanader, župan Splitsko-dalmatinski i Luka Br-
čić, dožupan Splitsko-dalmatinski
Organizacijsko povjerenstvo:
Nedjeljko Marinov, fra Luka Delić, Živko Bulat, Duje Šilović, Zvonimir Veić
Znanstveno povjerenstvo
Vicko Kapitanović, Mate Matas, Ivica Poljičak, Marko Radačić, Marko Trogrlić,
Mate Zekan
Predstavnici ustanova
Predsjedatelji
Tonći Burić, MHAS, Stjepana Gunjače bb, 21000 Split
Tomislav Šeparović, MHAS, Stjepana Gunjače bb, 21000 Split
Jasna Dasović Konzervatorski odjel, Gradska 4, I/II
Ana Lemo, KBF, Zrinsko-frankopanska 19, 21000 Split
Sudionici