Ahilova tetiva

Najznačajniji mišić potkoljenice naziva se triceps surae kojega svi

poznajemo pod nazivom "list". Proteže se stražnjom stranom potkoljenice
i odgovoran je za pokret plantarne fleksije stopala, odnosno pomicanja
stopala prema dole (npr. stajanje na prstima).Triceps surae se sastoji od
tri mišića, dva soleusa i gastrocnemiusa(blize povrsini). Na svojem
donjem dijelu mišići prelaze u tetivno tkivo i vežu se na petnu kost. To
tetivno tkivo naziva se još popularno i Ahilovom tetivom. Ahilova tetiva je
vrlo jaka i debljine je oko 1.5 cm. Ona prenosi snagu mišića lista na petu
te je pritom izložena ekstremnom opterećenju. Pri skoku uvis, na tu tetivu
djeluju sile koje su i do 15 puta veće od tjelesne težine, a za vrijeme
trčanja na duge pruge, tetiva je izložena silama koje iznose više od 1000
tona. Zbog toga često dolazi do preopterećenja i nadraženosti. Problemi sa
Ahilovom tetivom spadaju u najčešće trkačke povrede današnjice. Zbog
bolova u "listu" velik broj trkača ne mari puno, odnosno povezuje te
bolove sa dugotrajnim treningom, jakom trkom ili pak napornim
dionicama, a takvi bolovi najčešće bivaju "pretrčani" bez posebnog
tretmana. Najveći problem nastaje upravo nagomilavanjem takvih
mikrotrauma, kada bol u Ahilovoj tetivi ne prestaje, i povreda postane
kronična.

Upalni stadij, koji su svi zasigurno doživjeli karakterizira nekoliko

simptoma :

1. Bol u potkoljenici prvi je znak upalnog procesa i javlja se najčešće

prilikom pokušaja trčanja ili kod hodanja.

2. Jutarnja ukočenost u listu odnosno bol koja se javlja odmah nakon

buđenja prilikom oslanjanja na nogu.

3. Oteklina

4. Palpatorno tvrda tetiva

Dva su najčešća ti pa ozljede ahilove teti ve i struktura koje je neposredno

okružuju. Prva je upala same teti ve ili njenog hvati šta za petnu kost. One spadaju
u sindrome prenaprezanja, što će reći da nastaju zbrajanjem mikrotrauma i
njihovim pretakanjem u bolni upalni proces. Drugi ti p je puknuće same teti ve ili
prelaska mišića u teti vu. Iako i do njihova nastupa običajeno dolazi prethodnim
manjim ozljeđivanjem, karakteristi čno je da nastaju bez prethodne najave,
obično kod trauma ili iznenadnih i intenzivnih fi zičkih akti vnosti koje opterećuju
upravo taj dio lokomotornog aparata. Sam mehanizam nastanka ozljeda ove
teti ve nije do kraja jasan. Prije svega, to je povećana fi zička akti vnost. Zati m, tu
je i slabost mišića potkoljenice, pa i mišića buti ne, koja uzrokuje prenapreznje u
ti jeku teti ve. Skraćeni, ili nedovoljno istegnuti mišići također mogu biti uzrok
ozljede, ili jedan od njih. Spušteno stopalo, naročito ako je još i izvrnuto može
stvoriti plodno tlo za razvoj upale. Na kraju, sama obuća, naročito sportska može
potaknuti upalni proces, a ne bi ste vjerovali, upravo kojekakvi zračni jastuci ili
slične stvari u njoj to upravo i čine. Osim obuće i sam teren na kojem se sportska
akti vnost događa može nepovoljno utjecati na ahilovu teti vu, naročito ako je tvrd
i sklizak. Dva su mjesta na kojima se upala najčešće razvija. Jedno je samo
hvati šte teti ve za petnu kost, dok je drugo na njenoj sredini.Bez obzira na sam
upaljen dio , najčešće se simptomi (bol) razvijaju polako. U početku se pojavljuju
u ti jeku fi zičke akti vnosti ili neposredno poslije nje. Kasnije, intenzitet boli se
povećava, te je prisutna već na početku akti vnosti , a ne prolazi sa odmorom.
Jutarnja bolnost kod ustajanja iz kreveta vrlo je karakteristi čna, te može ili ne
mora proći sa razgibavanjem ili hodanjem. Razvija se vidljivo i opipljivo
zadebljanje na samoj teti vi, koje je bolno na dodir, a dodatno ga iriti rati može
obuća.

Liječenje se obično započinje ledenim oblozima uz izbjegavanje pokreta koji

izazivaju bolove (nije nužno potpuno mirovanje). Nešto kasnije nastupa cijela
skupina fi zioterapijskih metoda, od elektroterapije, ultrazvuka, lasera, do pulsne
magnetoterapije, a sve kako bi se upala smanjila na najmanju moguću mjeru, te
istovremeno poboljšala prokrvljenost ozlijeđenog dijela teti ve. Od velike je
važnosti u ovoj fazi liječenja upravo kinezioterapija, dakle vježbanje i to sa dva
osnovna cilja. Prvi je poboljšanje fl eksibilnosti (istezljivosti ) teti ve, dok je drugi
jačanje mišića potkoljenice, te njihove izdržljivosti . Vježbe balansa u tom su cilju
od velike pomoći. Ukupno liječenje može trajati od nekoliko tjedana do nekoliko
mjeseci, a sve u zavisnosti od ti pa i trajanja same upale. Kod sportaša, kriti čna je
faza trenutak povratka u sportsku akti vnost, koji mora biti odmjeren i postupan,
e ne bi li se izbjeglo ponavljanje ozljede. U kroničnih stanja na ahilovoj teti vi,
liječenje biva vrlo teško. S obzirom da nije riječ o upali, već više o propadanju
tkiva same teti ve, fi zioterapija ponekad nije dovoljna kako bi se posve uklonili
simptomi. Tako se u posljednje vrijeme sve više upotrebljava terapija udarnim
valom (ESWT), te cross-fricti on masaža (agresivna tehnika sa ciljem bolje
prokrvljenosti ozlijeđenog segmenta). Posebno se dobrom pokazao sistem
izolirane ekscentrične kontrakcije, osmišljen i razvijen od strane švedskih
ortopeda, koji specifi čnom kretnjom izaziva poseban podražaj na ozljeđeni dio
teti ve. Često je u kroničnom stanju potrebno upotrijebiti više terapijskih metoda,
a kako bi se na kraju došlo do stanja potpuno bezbolne funkcije cijele tetive.
Ortopedski ulošci, te silikonski jastučići za petu mogu biti od pomoći na način da
smanjuju stres pri hodanju i trčanju. Taping (djelomično ograničavanje kretnji
tetive apliciranjem neelastičnih flastera) često je pomoćno sredstvo u sportu, no
ono je privremeno rješenje i ne može zamjeniti adekvatnu terapiju.

Operativno liječenje tenidnopatija ahilove tetive čini se rijetko i to tek onda kada
su iscrpljene sve druge terapijske metode. Razlog tome jest taj što rezultati
operacija nisu uvijek onakvi kakvi bi smo željeli. Kortizonske injekcije (snažni
protuupalni sintetički hormon) direktno u samu tetivu mogu naglo ukloniti
bolove, ali i znatno povećati rizik od njenog puknuća, naročito u sportaša, te ih
stoga izbjegavamo. Analgetike upotrebljavamo rijetko, a i tada samo dok period
intenzivnih bolova ne prođe. Izuzetno je važno razumjeti da i poslije nestanka
bolova valja održavati kondiciju mišića i tetive dobrima, a kako bi se izbjeglo
dodatno ozljeđivanje. U sportaša to činimo kompenzacijskim i dodatnim
vježbanjem, a u nesportaša jednostavnim održavanjem snage i fleksibilnosti.
Ahilova tetiva, kao najjača tetiva u ljudskome tijelu ne puca baš tako rijetko kako
bi se moglo činiti na prvi pogled. Njena snaga i debljina nije apsolutno
osiguranje protiv ozljeda, naprotiv. Puknuće ahilove tetive nastaje gotovo bez
ikakvog upozorenja, prijašnje boli ili neke druge vidljive ili osjetne povrede. Pa
kako onda i poradi čega pukne ahilova tetiva? U stvari prave razloge puknuća do
danas nismo uspjeli odgonetnuti. Neki autori smatraju da je u podlozi potpune ili
parcijalne rupture morao biti neki degenerativni proces. Drugi govore o
smanjenoj opskrbi krvlju koja se događa s godinama, te to potkrepljuju
statistikama koje naznačuju da su u starijih sportaša puknuća češća. No i ta
teorija ima svojih nedostataka. Bilo kako bilo, puknuće valja prepoznati odmah
kad se dogodi, te usmjeriti ozljeđenog prema kirurgu koji će učiniti što je hitnije
moguće operativni zahvat, jer u protivnom riskiramo mnoge komplikacije.

Tipično, ozljeđeni opisuju puknuće ahilove tetive kao kratku i vrlo oštru bol u
predjelu potkoljenice. Neki opisuju i zvuk poput pucnja bičem, dok drugi govore
o osjećaju sličnom udarcu. Nejasno je i zašto neki proživljavaju strašne bolove u
tom trenutku dok drugi osim šepanja i osjećaja da „nije sve u redu“ nemaju
izrazitije bolnosti. Bez obzira na te početne razlike, po puknuću tetive slijedi
otok i nemogućnost normalnog hodanja, uz bolove pri njegovu pokušaju. U
koliko se sumnja na puknuće, odmah je potrebno odvesti ozljeđenog na hitnu
pomoć, kako bi se učinila dijagnostika. Prvi test zove se „Thompsonov“ i čini se
tako da pacijent leži na trbuhu, dok liječnik ili terapeut pritisne mišiće
potkoljenice. U koliko taj zahvat izazove kretnju u stopalu, tada nije riječ o
potpunom puknuću, dok, u koliko pokreta nema, vjerojatno se radi o potpunoj
rupturi, na koju će upućivati i defekt u tijeku same tetive (vizualni i pri
palpaciji). Dalje, potrebno je učiniti ultrazvučnu pretragu, ili magnetsku
rezonancu, kako bi se potvrdio nalaz, te nakon toga izvršiti i operativni zahvat
spajanja puknute tetive. Naime, nema načina da tijelo samo popravi štetu kod
puknuća. Štaviše, što je više vremena proteklo od puknuća do operacije, tim je
operativni zahvat teži, jer se mišići skraćuju, a time postaje teže spojiti dva
udaljena kraja. Sve to otežavati će kasniju rehabilitaciju, a time i vrijeme
potrebno za puni povreatak u dnevne i fizičke aktivnosti. Postoperativno tetiva se
postavlja u mirovanje bilo sadrenom longetom, bilo različitim vrstama ortoza,
već prema savjetu liječnika operatera. Kasnije se sprovodi fizioterapija sa ciljem
osposobljavanja mišića i ozljeđene tetive za punu aktivnost. Ukupni
postoperativni oporavak traje u prosjeku tri mjeseca, a rezultati su dobri, te se
sportaši mogu vratiti u puni obim sportske aktivnosti. Trajna posljedica jest
zadebljanje tetive u predjelu puknuća, odnosno oiperativnog zahvata.
Komplikcije su izuzeno rijetke. Kao zaštita u prvim tjednima aktivnosti postavlja
se povišenje pod obije pete, što će smanjiti sile povlačenja.

Zanimljivo je kako je ponekad teško uzeti odmor i zaliječiti povredu, pa

nastavljamo trenirati unatoč velikim bolovima i tako riskiramo da duže
ostanemo izvan aktivnog trčanja. Naime, učestalim upalama i
mikrotraumama na tetivi ostaje ožiljno tkivo i ona se zadeblja. Tako
postaje manje elastična, samim time osjetljivija na povrede, i tada je
jedini vid regeneracije OPERACIJA. Stoga sami prosudite koliko je
pametno igrati se sa upalom Ahilove tetive, koliko je pametno zanemariti
signale koje nam tijelo daje kada se preforsiramo, i nastaviti trenirati.