ADEM MEHMEDOVIĆ

HISTORIJA
OSMANSKOG CARSTVA
 MALOAZIJSKI EMIRATI

Korijeni Osmanske države

Prvi period osmanske istorije nameće pitanje:kako se mala pogranična kneževina Osmana
Gazije,sa idejom svetog rata protiv kršćanske Bizantije,razvila u imperiju takve snage i
prostranstva?Savremeni naučnici tvrde da se korijeni Osmanskog carstva moraju tražiti u političkim
,kulturnim i demografskim tekovinama Anadolije trinaestog i četrnaestog vijeka.1

Jedan od patuljastih emirata(kneževina) koje su nastale u toku postupnog raspadanja anadolske

seldžučke države bio je osmanski emirat.Pritjecanjem Turkmena na prostor Anadolije nastao je u
društvenom i etničkom pogledu osebujni dualizam nomadstva i sjedilaštva.U gusto naseljenim
područjima zemlja je ostala u rukama sjedilačkog,zemljoradničkog dijela stanovništva.Tako je prije
svega bilo na području oko Konye,koja je postala srcem države rumskih seldžuka jer je taj grad krajem
11 st. Određen da bude sjedište sultana.Turkmeni Anadolije takođe su bili revni borci za vjeru kao
¨prozeliti¨ koji su nedavno primili Islam.S vremenom je dio turkmenskih pastirskih nomada postao
¨profesionalnim ratnicima za vjeru¨(gazi).

Što se tiće društvene strukture Anadolije pobjeda anadolskih Seldžuka nad Danšimendidima2(1178)
značila je ne samo završetak međudržavnog sukobljavanja nego i u najmanju ruku privremenu
pobjedu sjedilaštva i poljdjelstva nad nomadskim stočarstvom.

Međutim nomadski problem anadolskih seldžuka samo je bio odgođen.Sredinom osamdesetih

godina 12 st. osvanuo je turkmenski starješina Rustem koji je sa svojim nomadskim pristašama u
istočnoj Anadoliji ,Kilikiji i sjevernoj Siriji bezobzirno zatirao cjelokupno sjedilačko stanovništvo-
muslimanske Kurde i krščanske Gruzijce.

I u brojčanom omjeru između sjedilačkog i nomadskog dijela stanovništva dogodio se pomak u korist
nomada što je donijelo teške socijalne teškoće.Sve veće nezadovoljstvo Turkmena još su raspirivale
sufijske vjerske tendencije3

Uvjetovan napetom političkom atmosferom među Turkmenima je 1240 god izbio vjerski snažno
obojen ustanak protiv uvelike persificiranog i urbaniziranog seldžučkog državnog vrhovništva,nazvan
prema njegovom vođi Baba Ishaku.Taj ustanak je u krvi ugušen.

Seldžučki vladajuči sloj je takvom primjenom sile uspjevao ukrotiti nemirne Turkmene sve dok je
podjeljena na dvoje nastali su-osobito na zapadu-prvi turkmenski emirati.Proces osamostaljivanja
Turkmena predvodili su Karamani u jugozapadnoj Anadoliji.Povijest nastajanja karamanskog emirata
ujedno pruža dobar uvid u anadolske prilike u dr.polovini 13. St.Karamanska je dinastija koja će se
kasnije razviti u opasnog protivnika Osmanlija,bila jednostavnog porijekla:njezin je osnivač bio
turkmenski ugljenar koji se potom odlikovao kao vođa drumskih razbojnika.Unuk tog Karaman-bega
prema djedu nazvan Karamani Mehmet-beg preuzeo je vodstvo onoh turkmena koji su se 1277 god
pobunili protiv Mongola.Oni su se željeli osloboditi teških nameta koje su morali davati
Ilhanima4.Nastala je oružana pobuna u kojem su ustanici pobijedili Ilhane s njihovim perzijskim
najamnicima.Mongoli se nisu mirili s tim da im u Anadoliji izmakne moć iz ruku.Pokušali su ponovo
uspostaviti vlast svojih vazala,¨legalne ¨ vladajuće kuće rumskih Seldžuka.Karamani Mehmed-beg

1
H.Inalčik:Osmansko Carstvo-Klasično doba:1300-1600
2
3
4

2
poginuo je u vojnim sukobima.U vakumu političke moći u sjevernom,južnom i nadasve zapadnom
rubnom području seldžučke države nastale su prve de facto nezavisne turkmenske kneževine.U
krajini prema Bizantu iznova je procvjetalo gazijstvo.Begovi nisu bili samo poglavari i zapovjednici
svojih patuljastih kneževina nego su ujedno bile i vjerske vođe.Emiri koji su za toplijih godišnjih doba
boravili izvan gradova,u šatorima,podizali su u gradovima zimske rzidencije.Gradile su se džamije i
medrese.

U gradovima je posebno značenje pripadalo tzv.ahijima,udruženjima mladih ljudi srednjeg staleža koji
su težili ne samo društvenom okupljanju nego i dobrotvornoj djelatnosti,a osobito su pomagali
putnicima.

Brojne sitne kneževine koje su nastale s raspadom seldžučke države uopće nisu bile izolirane jedna od
druge.Pojedini su gradovi i kneževine bili i dalje povezani trgovačkim putevima koji su manje ili više
omogučavali sigurno putovanje brojnim karavanima.

NASTANAK I POČECI OSMANSKE DRŽAVE

PREDHODNICI OSMANOVE DINASTIJE

Jedna od malih turkmenskih kneževina koje su nastale prilikom raspada države anadolskih Seldžuka
bio je osmanski emirat.Među brojnim turkmenskim kneževinama tada nije bilo malo koje su se mogle
mjeriti s državicom Osmanlija,a bile su čak i važnije.Ali državica osmanlija kasnije postaje jezgro
osmanske svjetske sile.Izuzetno postignuće Osmanlija sastoji se upravo u tome što su uspjeli iz
beznačajne državice stvoriti carstvo koje će neko vrijeme pripadati najsnažnijim svjetskim silama.Ti su
prapočeci Osmanlija uvijeni u legende.Jedna od tih legendi:Osmanlije su pripadale oguskom plemenu
KAYA.Pripadnok tog plemena Sulejman navodno je bio padišah,kralj kraljeva Mahana,mjesta blizu
Merva.Kad su taj kraj opustošili mongoli Džingiz-kana(1221),Sulejman je navodno sa svojim narodom
pošao na zapad i stigao u i stočnu Anadoliju,nomadski živeći u području oko Erzincana.

Ertogrul(umro 1281?) jedan od četvorice Sulejmanovih sinova,krenuo je s malenom skupinom u

područje istočno od Erzuruma,gdje su se dulje vrijeme bavili nomadskim stočarenjem. Ertogrul nije
prekoračio okvire svog prvobotnog društvenog položaja:bio je i ostao poglavar u društvenom i
etničkom pogledu jedinstvenog malog pastirskog plemena koje je i tada nosilo ime Kayi.Čini se da je
Ertogrul bio miroljubivi plemenski poglavar kojem je bio stran svaki vjerski fanatizam.

OD EMIRATA DO SULTANATA

Korijeni Osmanske države

Dok su podaci o ranom osmanskom periodu veoma oskudni o vremenu OSMANA(1281?-1326) ima
već bitno tačnijih podataka.On je imao više od trideset godina kad je postao poglavar plemena poslije
smrti svog oca.Spočetka je Osmanova moć jedva nadmašivala očevu.Osmanovo pleme je bilo tako
malo da je svu svoju teško prenosivu imovinu moglo ostaviti na čuvanje kod susjednog krščanskog
vladara kad je ljeti polazilo na planine na ispašu.Osman je pripadao aktivnim borcima za vjeru,jer je
nosio nadimak Gazi,koji se tada dobivao samo ako bi sebi ko postavio kao životni cilj širenje Islama.U

3
svakom slučaju Osman je bio pobožni musliman na to upučuje činjenica što se oženio kčerkom šejha
Edebaha,starješine jedne zajednice derviša.Iako je bio borac za vjeru Osman se sukobljavao i s
islamskim suparnicima u susjedstvu.On se isto tako mogao prigodice ponašati pragmatično spram
kršćanskih susjeda.Ako su se suplemenci mogli na početku mogli i živjeti od vlastitog stočarenja,sad
vlastita proizvodnja nije dostajala za novopridošle borce od zanata.Zauvjek okrenuvši leđa tegobnom
pastirskom životu,oni su bili upučeni na sticanje plijena:rat je postao trajnim izvorom
prihoda.Istodobno rat se mogao proglasiti svetim ratom,borbe su se to više isplatile.Osman je brzo
proširio svoje teritorije:Melangeia kasniji Karacahisar,Inegol,Bilecik,Yenišehir ubrzo su zauzeti jedan
za drugim.Pritom je primjenjena metoda ¨spaljenje zemlje¨

1.ORHAN (1326-1360)

Osmanu je bilo gotovo 60 godina kada je 1317 god predao vrhovnu komandu svom sinu ORHANU.Još
je doživio osvajanje područja pred Bursom,a umro je 1326 vjerovatno prije zauzeća tog važnog grada.

Područja pašnjaka oko Soguta,koja je Ertoglu ostavio u naslijeđe sinu Osmanu jedva da su
premašivala površinu od 1 500 km2.

Kneževina koju je Osman ostavio svome sinu ORHANU(1326-1360) obuhuhvatala je površinu od 18

000 km2,dakle bila je velika gotovo kao polovina Švicarske.Teritorijalna ekspanzija mlade osmanske
države nastavila se i pod Orhanom.Najprije su osvojena dva važna bizantska grada Nikeja(Iznik) oko
1331 god. i Nikomedija(Izmit) oko 1337.god.

Pod Orhanom je počelo pripajanje osmanskoj državi i susjednih anadolskih emirata.Prodiranje ka

zapadu stvorilo je rivalitet između Osmanlija i emirata Karesi.Osmanlije su iskoristili trzavice
koje su potresale emirat Karesi te su ga osvojili 1334-1335.g.Ali otpor Karesija trajao je sve
do 1345.g.,kada je posljedni emir ovog emirata doveden u Bursu gdje je umro od
kuge5.Pripajanjem tog emirata Osmanlije su postigle pristup Egejskom moru.Od Evrope ih je
djelilo još samo u bizantskim rukama preostalo područje Dardanela.Unutrašnja nesloga u
Bizantu omogučila je Orhanu da se umješa u poslove tog moćnog susjeda.Orhan je više igrao
na kartu Ivana Kantakuzena,bizantskog pretendenta na prijestolje-On je s njim 1346.god.
sklopio savez ,iste god se oženio njegovom kćeri i omogučio svome tastu da dospije na
bizantsko prijestolje.Ivan je očekivao vojnu pomoć od Osmanlija pa je vjerovatno zato i stupio
u savez sa Orhanom.Nedugo pošto je Kantakuzen stupio na prijestolje Orhan mu je pružio
vojnu pomoć sa malim odredom vojske protiv Srba.Kad je potom srpski kralj Dušan 1349.god.

5
R.Mantran,Istorija Osmanskog Carstva,str 21-22.

4
 napao Solun,Orhan je na molbu basileusa6 priskočio u pomoć sa pomoćnim odredom od 20
000 ljudi pod vrhovnim zapovjedništvom vlastitog sina Sulejman paše.Taj je vojni poduhvat
vrijedan pažnje zato što su tad Osmanlije po prvi put zadrle duboko u evropski
teritorij.Osmanske su se trupe doduše vratile u Malu Aziju pošto su opustošile okolicu
Galipolja i rasteretile opsjednuti Solun,no osmanski je vrhovni vrh zahvaljujući tom pohodu
vidio da je ekspanzija na evropsko tlo moguća.Kad su u Bizantskom carstvu ponovo nastala
previranja Osmanlijama nije bilo teško,pod vodstvom Sulejman-paše,1353 god zauzeti
Cimpe(Cimelik),kao mostobran na evropskom tlu.Godinu dana kasnije osmanlijama je u ruke
palo potresom razoreno i nebranjeno Galipolje i veliki dijelovi sjeverne obale Mramornog
mora,blizu Rodosta.Na tom području nastalo je mnogo malih državica koje su bile zavisne od
osmanlija(Yakup,Ilaci,Bedreddin)7.Na taj način Osmanlije su se učvrstile na evropskom tlu,što
je izazvalo veliku zabrinutost u Bizantiji i zapadnom kršćanskom svijetu;u Evropi su počeli da
se kuju planovi za pokretanje križarskog rata,ne da se oslobodi Jerusalem nego da se spasi
Carigrad8.

1354.g. zuzet je Solun,i tako je utvrđen mostobran prema Evropi a da bi se učvrstio Sulejman paša je
stao da preseljava muslimanski živalj iz Anadolije u Evropu,a posebno nomade sklone brzom
prilagođavanju.9

Gazijstvo je ponovo procvalo u Rumeliji kao nekada u Maloj Aziji.

Kad je Orhan 1360 god umro njegova zemlja se ubrajala među najznačajnije državice u
Anadoliji,obuhvatal je otprilike 25000 km2.Orhan je u osamostaljivanju na planu političke moći otišao
korak dalje od Osmana.Tako ga nakon zauzeća Burse niko nije ometao u saostalnom kovanju novca.K
tome se među Osmanlijam po prvi put susreće naslov samostalnog islamskog monarha:prozvao se
SULTANOM.

S obzorom na veličinu koju je zemlja Osmanlija dosegla vladar se nije više mogao sam baviti svim
državnim poslovima.Najprije je imenovan jedan vezir u liku teologa Alaeddin-paše.Poslije njegove
smrti dužnost je preuzeo Orhanov sin Sulejman paša(1333?-1357).Vezir je isprva više imao
savjetodavnu nego izvršnu funkciju,a nije se smio mješati ni u vojne stvari.Kao savjetodavno tijelo
vladaru i njegovom veziru bio je na raspolaganju Divan(državno vijeće).Osvojeni gradovi s okolnom
zemljom dodijeljeni su sandžakbegovima koji su u svojm provincijama sandžacima morali brinuti za
održavanje reda i na civilnom području.Za sudovanje u gradovima su postavljanje kadije,isključivo
zastupnici islamske ortodoksije.

7
J.Matuz:Osmansko Carstvo
8
H.Inalčik:Osmansko Carstvo 1300-1600
9
H.Inalčik:Osmnsko Carstvo 1300-1600

5
 2.MURAT I (1360-1389)

Na mjesto Orhana stupio je mlađi sin MURAT I (1360-1389) jer je stariji Sulejman paša umro
ranije.Murat nije imao lagan posao da bi stupio na prijestolje.Zajednica ahija u Ankari uzela je smjenu
na prijestoju kao povod da svoj grad oslobodi od Osmanlija.Još nije objašnjeno zašto je zapravo izbila
ta pobuna.Pretpostavka je da su se ahi pobunili zbog preoštrog režima Osmanlija,te su se smatrali
zapostavljenim.Prilikom te pobune ahije su podržavali Karamani za koje je brzi uspon Osmanlija
značio sve veču pogibelj.Ali Muratu nje bilo teško slomiti otpor i učvrstiti vlast u Ankari.Kada je
zadobio sigurno zaleđe u Anadoliji ,mogao je nastaviti ekspanziju u Trakiji.Istodobno u Srbiji umire car
Dušan(1355) te nastaje feudalno rasulo na južnoslavenskom području.Nije ni čudo što je u tim
okolnostima beglerbeg Lala Sahin 1361god uspio zauzeti drugi grad bizantski grad po važnosti
JEDRINE(Edrine). Ova godina zauzeća Jedrena je sporna u historiografiji,datumi koje iznose historičari
smješteni su između 1361. i 1371.g.Odavno je poznato da je Murat I zauzeo grad odamh po stupanju
na prijesto ali je vrlo moguće da su ga Grci još ili ponovo kontrolisali 1366.g.10Četiri godine poslije
Murat je prmjestio iz Burse prijestolnicu upravo u taj grad,te je od tog vremena evropska polovica
carstva postala važnija od azijskog dijela.Biznat je postao ugrožen i pristao je na plačanje danka
Osmanlijama ,a za protuuslugu Osmanlije su ih opskrbljivale žitaricama.Inače ja Lala Sahin uveo u
evropske dijelove uzgoj riže koji je bio dopušten samo muslimanima.

Sada Osmanlijama na putu ka daljnoj ekspanziji nije stajala nikakva zapreka vrijedna spomena,mogli
su nastaviti daljne prodiranje na sjever.1363 god u ruke Omanlija pao je Plovdiv.

Godine 1371 moć Osmanlija osjetili su Srbi;srpski velikaši Vukašin i Jovan Uglješa11:udružene vojske
srpskih udionih država potučene su u bitci na Marici.

10
R.Mantran,Istorija Osmanskog Carstva,str.40-41.
11
R.Mantran,Istorija Osmaskog Carstva,str.41.

6
.

Slika:Bitka na Marici

Tom pobjedom Osmanlijama su bila otvorena vrata Makedonije.Osamdesetih godina osmanlije su

zauzeli Solun i Sofiju.Dok se Murat bavio pohodima u Anadoliji združene vojske slavenskih balkanskih
naroda(Srba,Bugara i Bošnjaka) uspjele su uništiti znatnu osmansku vojsku na rijeci Vardaru.Nije
trebalo dugo čekati na protuudar osmanlija.1389 god su se na KOSOVU POLJU sukobile Osmanska i
združena srpska,bosanska,bugarska i albanska vojska.Unatoć brojčanoj pemoći združene kršćanske
koalicije Osmanlije su pobijedile.Sudbina Srbije bila je time zapećaćena,dospjela je u vazalni odnos
prema Osmanlijama.Murat je ubijen na Kosovu.Svog sina Bajezita Murat je oženio jednom princezom
Germijana,čime je najveći dio te kneževine dopao Osmanlijama(1381):Murat je uništio pobunjenike u
Anadoliji kraj Konye i tu su prvi put u osmanskoj ratnoj povijesti upotrebljeni topovi.

Od male osmanske kneževine pod Muratom I se razvila velika država koja 1389.g.u vrijeme smrti
sultana protezala ne računajući vazalne zemlje-na više od 260 000 km2.

Znatna proširnja teritorija nametala su dalje korake u izgradnji organizacije države.Početkom

šezdesetih god imenovan je jedan vojni sudac-kazasker,koji je istodobno bio vrhovni sudac osmanske
države.Dok se do sad pri donošenju presuda primjenjivao samo šerijat i ponekad običajno pravo,sada
se za slučajeve za koje nije bilo šerijatskih odredbi donose svjetovni zakoni.I u državnoj su upravi
provedene značajne promjene.Vezir je do tad imao samo savjetodavnu funkciju,a Murat između
1381. I 1387g.na svoga novoimenovanog vezira prenosi rukovođenje državnom upravom.Taj novi
vezir je bio Candarli Kara Halil,dotadašnji kazasker,koji je po prelazu na novu dužnost dobio i naslov
paša.Najviše vojno zapovjedništvo i dalje je pripadalo beglerbegu.1385.god je za probleme evropskih
teritorija imenovan drugi beglerbeg-beglerbeg Rumelije koji je ujedno dobio vrhovnu komandu nad
cijelom osmanskom armijom.Pod Muratom I je i timarski sistem zadobio svoj konačni oblik.Zakonom

7
je utvrđeno da ubuduće svaki borac koji se odlikuje može postaviti valjani zahtjev za dobivanje male
nadarbine(timar),a za uzvrat je imao služiti kao konjanik s lenom(spahi).Za više vojne položaje Murat
je 1375.g uveo velike nadarbine(ziamet).Uživaoci su mogli od svojih seljaka zahtijevati samo fiksnu
rentu,a nisu imali prava raspolagati tim osobama.Nadarbine nisu bile nasljedne,osim što su se u
svako doba mogle oduzeti,one su sa smrću uživaoca automaski pripadale fisku kako bi se mogle
nanovo dodjeljivati.U nekadašnjim malim kneževinama zauzetima na području Anadolije većina
zemljišta ostala je u privatnom posjedu(mulk).Osim već postojećih redova vojske oblikovali su
se,vjerovatno od vremena Murata I, JANIČARI.

3.BAJAZIT I (1389-1402 )

Poslije smrti Murata I na čelu Osmanske države našao se sposoban vladar i ravan svojim
predhodnicima,BAJAZIT I (1389-1402).Novi sultan se još za života svog ova pokazao kao brz,snažan i
okretan u borbi i neočekivanim osvajanjima te je dobio nadimak Yildirim (Munja).Po stupanju na
vlast Bajezit je dao pogubiti svog brata Jakupa kako bi uklonio svaku sumnju u njegove pretenzije na
vlast.Od tog vremena je uvedena praksa koja je živjela do 17.st.Bajazit je nastavio Osvajačku politiku
svojih predhodnika na oba fronta,i u Evropi i u Anadoliji.Najprije je morao izaći na kraj s ustankom
koji se rasplamsao u Anadoliji na vijest o Muratovoj smrti.Opet su se Karamani umješali u ustanak,ali
bez uspjeha.Zatim je Bajazit 1391-1392.g.uspio pripojiti područja kojim je vladao Aydin,najmoćniji
emirat Zapadne Anadolije i ostale emirate tog područja:Saruham,Menteše,Ilamit,Germijan.Nakon
toga poduzeo je kaznenu ekspediciju protiv pomenute protivosmanske zavjere,emirata
Karaman.Grad nije mogao zauzeti,ali ipak su osmanlijama priznata sva osvajanja u Maloj Aziji.Iako je
pohod u Anadoliji bio uspješan,osmanska vlast u Maloj Aziji nije bila u potpunosti uspostavljena,jer su
protiv Bajazita II bili Kadi Burhanedin i Alaudin iz Karamana12.Poput Srbije i Bizant je bio samo vazal
Osmanlija.Međutim dolaskom na vlast Manojla II Paleologa(1391-1425) došao je car koji se nije bio
spreman miriti s takvom situacijom.U početku svoje vladavine Manojlo II je doduše uživao Bajazitovu
naklonost,ali je spomenuti sultanov pohod u Anadoliji spremno iskoristio da se odvoji od
njega.Najprije je bizantski vladar ponovo zauzeo Solun i djelove Makedonije.Suočen s takvim
razvojem situacije Bajazit je napustio Anadoliju.Pohitao je na evropsku frontu i u skladu sa svojim
nadimkom u kratkom vremenu je osvojio teritorije koje su mu bili oduzeli u jugoistočnoj
Evropi.1391.g.Osmanskoj državi je priključena Bugarska.Vlaška se 1394.g.morala pomiriti sa statusom

12
R.Mantran,Istorija Omanskog Carstva,str.53.

8
vazala.Sada je Bajazit za cilj imao osvajanje Carigrada.U tu je svrhu 1395.g. dao izgraditi snažnu
utvrdu na azijskoj obali Bosfora nazvanu Anadolu Hisari(Anadolska tvrđava).

Sigismund,mađarski kralj i kasniji njemački car organizirao je 1396 g. križarski rat protiv
osmanlija.Vitezovima križarima koji su pritjecali iz cijele evrope ipak nije bio suđen uspjeh,njihova je
vojska kraj Nikopolja na Dunavu 25.septembra 1396.g.pretrpjela potpun poraz,na što su osmanske
jedinice paleći stigle sve do Grčke i Srijema.Ta velika pobjeda povečala je prestiž Osmanlija i učvrstila
njihov položaj na Balkanu.Od tog perioda oni su vladali čitavom Bugarskom čija je jedina slobodna
teritorija Vidin,pala u ruke Osmanlija.Ugri i zapadnjaci bili su toliko uzdrmani da su Osmanlijama
ostavili slobodne ruke na Balkanu.Što se tiće samog Carigrada njegova opsada je ponovo započela.Ali
Osmanlije još uvijek nisu imale mogućnost da pobijede.13

Okolnost što su osmanlijama bile vezane ruke dešavanjima u Evropi ponovo su iskoristili Karamani da
svojem suparniku opet otmu Ankaru.No kako je Bajazit odnio pobjedu u Evropi mogao je usmjeriti
svu svoju vojnu snagu na istok.1397.g. Karamani su pretrpjeli tako katastrofalan poraz da se njihova
država raspala i najveći dio njezinog područja mogao je biti pripojen osmanskoj državi.

Kada je Bajazt 1400.g u svijim daljim vojnim poduhvatima prigrabio i emirat Erzincan,sukobio se sa
silom Timura,jer se to područje smatralo njegovom sferom uticaja.Osmanski se sultan tada usredočio
na sukob sa tim moćnim susjedom.Tako je 1401.g. morao u potpunosti prekinuti opsadu
Carigrada,koja je,čini se trajala punih 6 godina.S carem Manojlom II sklopio je mir koji je teško
ugrožrnom gradu na Zlatnom rogu donio zahtjeve za novim ustupcima.Bizant se morao obavezati na
prepuštanje nekih područja i na novo plačanje danka.Osim toga carski grad je morao pristati da se
unutar njegovih zidina sagradi džamija za muslimanske stanovnike i da bude postavljen jedan
kadija.Da bi oživio trgovinu Bajazit je za područje osmanske države dodjelio Dzenovljanima i
Dubrovčanima trgovačke privilegije.

Bajazit I suprotstavio se Timuru(umro 1405) posve samopouzdano.Raspolagao je područjem koje je

tada značilo veliku silu.Pored gotovo cijele Anadolije,područje osmanske države zauzimalo je i velike
dijelove Balkana-područje veće od 690 000 km2.Osmanlije su raspolagale dostatnim privrednim
resursima i dobro iskušanom i organiziranom armijom.Isprva nije bilo većih sukoba između obje
sile.Na neko vrijeme Timur se zadovoljio time što je 1400.g.poduzeo kazneni pohod protiv Erzincana i
Sivasa koji su pripojenjem kneževine Kad i Burhaneddina postali osmanski i to uz primjenu svjesnog
terora:stanovnike osvojenih područja koji mu se nisu smjesta predali dao je okrutno pogubiti.Zatim je
napao mamelučko carstvo,što je znašilo odgodu kazne za Osmanlije.Naime,doskora je Timur od
osmana zahtijevao da mu se pokore i da bivšim anadolskim sitnim vladarima vrati otete zemlje.Samo
ako ispuni te uvjete-poručio je Timur-moći će osmanlije zadržati jezgro svoje države.Dakako za moćog
osmanskog sultana ovi uvjeti su bili neprihvatljivi.Tako je izbio oružani sukob.Ipak Bajazit je pogrešno
procijenio odnos snaga.U to vrijeme Timurovo carstvo sa znatnim teritorijama imalo status velike i
moćne sile.Sultan Bajazit-takođe vrstan vojskovođa nije bio dorastao vojničkim sposobnostima
Timura.I omjer raspoloživih vojnih snaga bio je na strani Timura čija je vojska brojala 160 000
vojnika,dok je Bajazit mogao podići oko 70 000 vojnika.Zato nije čudo da je osmanska vojska 1402
god kod Ankare pretrpjela potpun poraz.Pri tom je sultan dospio zarobljeništva.Timur je iznova
Bajazitu ponudio vazalstvo što je ovaj odbio.Na to je Timur s njim postupao kao sa
zarobljenikom,kojega je pri pohodima zbog predostrožnosti vodio sa sobom,pri čemu
je,navodno,naredio da ga kao poniženje –nose u ženskoj nosiljci,naposljetku je umro u zaobljeništvu.

Osmanska država nije mogla preboljeti taj katastrofalan poraz i raspala se.Timur je emirima koje su
osmanlije razvrastile vratio njihove zemlje.I trojici je Bajazitovih sinova dodjelio naslijeđa.Sulejman je
dobio evropske posjede,Isa osmansku djedovinu oko Burse,a Mehmet središnju Anadoliju.Kada je
Timur 1403 sa svojom krvožednom vojskom napustio Anadoliju,da bi udario preko kontinenta na

13
R.Mantran,Isrorija Osmanskog Carstva,str.56.

9
istok,hoteći osvojiti Kinu ostavio je za sobom zemlju koja je krvarila iz mnogih rana,opustošenu
ratnim pohodima,sada poharanu i kugom.

Deset godina koje su uslijedile nakon poraza kod Ankare bile su veoma teške.Bajazit je za sobom
ostavio četiri sina nestrpljiva da zuzmu njegovo mjesto:Sulejmana,Mehmeda,Musu i Isu.Osmanska
država se razjedinila.14

Tek što je Timur napustio Anadoliju već su izbili sukobi među novonastalim državicama.I osmanski su
prinčevi bili upleteni u borbe.Pri tome svakako nije bilo posrijedi samo osobno
suparništvo.Sulejman,Bajazitov najstariji sin,želio je ostvariti feudalno-državna načela onakava kakva
su se razvila u vrijeme ranijih sultana,tj.težio je održanju timarskog sistema i centralizaciji države.Na
vjerskom području naginjao je islamskoj ortodoksiji.Osim toga održavao je prijateljske odnose s
kršćanskim balkanskim državama.Vodeći principi ostale braće,izuzevši tu Mehmeda koji je vodio
politiku srednjeg puta-bili su decentralizacija i posebno unapređivanje gazijske tradicije.Borba među
braćom imala je odlučiti kojim će putem krenuti iznova ujedinjeno Osmansko Carstvo.Vanjske sile
nisu više bile nikakva zapreka koja bi mogla omesti borbu za vlast u Anadoliji.Timur je bio vrlo
daleko,brinuo se samo za Kinu.Nakon njegove smrti 1405.g.njegova se velika država raspala,a
Mehmet je ponovo uključio u svoju udionu državu emirate Saruhan,Menteše,Aydin i Tekke.Nakon
poraza koje je Mehmet nanio Isi iako je ovaj imao podršku Sulejmana,Isa se poslije 1405.g.zauvjek
povukao.No Sulejman je iskoristio ovaj sukob između Mehmeda i Ise te je u svoju udionu
drzavu,ograničenu na Rumeliju,uključio područja u zapadnoj i srednjoj Anadoliji,njemu su pripala
Bursa i Ankara.Tada se nenadano u sukob umješao princ Musa koji je ostao kratkih ruku pri podjeli
očeve države.On je 1410.g.uspio potući Sulejmana koji je ubrzo i umro.Posljedica tih zbivanja bila je i
promjena politižko-vjerskog kursa osmanske udione države evropi.Naime,Musa je bio odan
ekstremnom obliku sufizma a svijest gazije mu je porasla do opsjednutosti.Taj se duhovni stav
ispoljavao u ugnjetavanju evropskih posjeda pri čemu je uslijedilo pljačkanje Srbije.Bizantu je
drastično povečan danak.Caru Manojlu II je ostalo samo da u pomoć zove Mehmeda koji je rado
prihvatio tu priliku da pod svoju vlast ponovo ujedini osmansku državu.Osmanski su se prinčevi
sukobili 1413.g.,koji je završio potpunim porazom i smrću Muse.Musin kraj nije samo značio kraj
međuvlašća(interegnuma):gazijstvo je prestalo za Osmanlije biti državotvorni princip.

14
R.Mantran,navedeno djelo,str.62.

10
 OSMANSKA VELIKA SILA

KONSOLIDIRANJE OSMANSKE DRŽAVE

4.MEHMET I (1413-1421)

Mehmet I nije ni približno raspolagao snagom koju je imao Bajazit prije sukoba s Timurom ali je važno
da je jedinstvo osmanske države bilo ponovo uspostavljeno.Teritorij kojim je sada upravljao Mehmet
bio je upola manji nego što je bio prije poraza kod Ankare i taj prostor je sad obuhvatao oko 340 000
km2.

Godine 1416. Osmanlije su se lakomisleno zavadile s Venecijom pri pokušaju osvajanja egejskih
otoka.Osmanska mornarica ipak nije bila dorasla venecijanskoj te ju je ova tako reći zbrisala s morske
pučine.Sultanu nije preostalo ništa drugo nego u mirovnom ugovoru priznati da osmanska flota
nesmije operirati južno i zapadno od otoka Tenedosa.

Veći su osmanlije uspjeh postigle u sukobu sa Vlaškom koja je iskoristila Bajazitov sukob sa Timurim
da se oslobodi od Osmanlija.1416.g.je silom oružja ponovo natjerana da se stoljećima unaprijed
pomiri sa statusom vazala.Mnogo je teži bio položaj u Anadoliji.kao problem su se ponovo javili
Karamani,nanovo osnaženi nakon Timurovih pohoda u Anadoliji.Ali kneževina se brzo mogla prisiliti
da prizna osmansko vrhovništvo.Mnogo je veća opasnost osmanskoj državi prijetila od socijalno-
vjerskih masovnih pokreta.Stanje i osiromašenje stanovništva u toku Timurovih osvajanja i kasnije u
periodu interegnuma,izazvalo je široko rasprostranjeno nezadovoljstvo koje je bilo plodno za
socijalno-revolucionarne aktivnosti.Javljau se sufijski-heterodoksni usmjereni vjerski pravci koji su bili
u suprotnosti sa državnotvornom sunitskom pravovjerju.Ovdje treba pomenuti šejha
Bedreddina.Revolucionarne misli šejha Bedreddina proveli su u djelo 1420.g. mustafiti,militantna
sekta koja je ime dobila po predvodniku B.Mustafi.Mustafiti se nisu zadovoljili da svoje ideje šire
rječju.Čim su se osjetili dovoljno snažnim,prihvatili su se oružja.Masa od više hiljada ljudi dobila je
pomoć od torlaka ,turkmenske sekte sličnih ciljeva,čiji je gospodar bio Torlak Kemal,inaće na Islam
preobraćeni Židov.Ustanici nisu bili dorasli premoći sultanove vojne sile,pobijeđeni su i okrutno
pogubljeni.Sam Bedreddin podlegao je sultanovoj sili.Time nisu perestale pojave unutrašnjeg razdora
u osmanskoj državi.Naime,na scenu osmanske politike je stupila osoba koja se izdavala za Bajazitova
sina Mustafu,nestalog u bitki kod Ankare,i nastupila kao pretendent na prijestolje.Službena ga
osmanska historijografija naziva Duzme(Lažni) Mustafa,premda je velika mogućnost da je bio zaista
Bajazitov sin.No Mehmed I nije mogao ukloniti svog suparnika jer je i sam 1421.g.nenadano umro.

11
 5.MURAT II(1421-1451)

Novi je sultan Murat II imao samo 17 godina kad je stupio na vlast.Murat II je za svoje vladavine
nastavio ekspanzionističku politiku.Od početka svoje vladavine mladi se sultan sukobio sa problemom
¨lažnog Mustafe¨ koji je preuzeo kao očinsko ¨naslijeđe¨.Mustafin zahtjev za vlašću nije ugrožavao
samo mladog sultana nego je ugrožavao i integritet osmanske države.Čini se da Mustafa nije težio da
vlada cijeli carstvom nego bi se zadovoljio sa zapadnom polovicom.Pri tome se mogao osloniti na
brojne pristaše,prije svega na nomadska ili polunomadska turkmenska plemena.Koji će princip
nadvladati,centralizacija ili usitnjavanje,nije odmah bilo jasno kad su se lažnom Mustafi pridružili
vazalni emirati Aydin i Tekke kao i Karaman,Candar,Menteše pa i Smirna.1422 god,nakon stanovitih
uspjeha Mustafa je pretrpio potpun poraz,te je zarobljen i obješen.Nanovo je uspostavljena
osmanska vrhovna vlast nad pobunjenim pokrajinama.Ni Bizant nije jeftino prošao.On je stao na
stranu lažnog Mustafe te čak usred tih meteža Bizant je zaposjeo Galipolje.Čim je rješen slučaj
Mustafe,osmanska oružana sila se okrenula na Bizant,pri čemu je ne samo vraćeno Glipolje nego je
opsjednut i Carigrad.No ni ovaj put nije osmanlijama poslo za rukom da zauzmu Carigrad jer je bazilej
kao novog pretendenta na osmansko prijestolje istakao sultanovog brata koji se takođe zvao
Mustafa.Njega istoriografija označava kao ¨malog¨ Mustafu.Ali i ta bizantska intriga je kratko trajala
jer je Mustafa poražen i zadavljen.Bizant se obavezao na plačanje danka i 1424.g.sklopljeno je
primirje.Sada je osmanski državni vrh mogao poduzeti nove korake u Anadoliji.Ovaj put na udar su
došle kneževine koje su stale na stranu ¨lažnog Mustafe¨ .Tako su kneževine Menteše,Aydin i Tekke
izravno priključene osmanskoj državi kao sandžaci a vladari tih emirata protjerani su u druge dijelove
Osmanskog carstva.Ponovno jačanje Osmanske države izazvalo je strah ne samo u Bizantu nego i u
Veneciji iako je do tad Venecija održavala prijateljske veze s Osmanlijama.Osmanlije su počele graditi
svoju flotu,te su nakon nekih čarki u egejskom prostoru uspjeli zauzeti na juriš Solun.Osmanski su
odredi u nastavku osvajačkog pohoda zauzeli Janjinu u Epiru i dio Albanije.1432.g.Venecija je prihvala
uslove mira,koji je Osmanlijama otvorio put ka Jadranu.Od sukoba s Venecijom još je teži bio onaj s
Ugarskom jer su u tom slučaju Osmanlije imali posla s ravnopravim protivnikom .Ugari su preuzeli
neke teritorije i tvrđave kao preventivu od napada Osmanlija među njima i Beograd.Na to su
Osmanlije zauzeli veći dio Srbije čija je tadašnja prestolnica Smederevo zauzeta 1439.g. Operacije
Osmanlija protiv Ugarske isprva su protjecale bez trajnog učinka.1440.g.morali su prekinuti
neuspješnu opsadu Beograda.Prilikom odbrane zemlje od Osmanlija među Ugrima je veliku ulogu
imao sposobni vojskovođa vlaškog porijekla Janjoš Hunjadi koji je nakon Sigismundove smrti(1437)
preuzeo vrhovnu komandu nad vojskom.Hunjadi je uspio sakupiti križarsku vojsku koja je prodrla
duboko u Balkan te zaposjela Niš i Sofiju.I na drugim frontama položaj po Osmanlije je postao
nepovoljan.Albanci su se pobunili pod vodstvom Skender-beg Kastriote.

Karamani su ponovo iskoristili to stanje osmanske države te se pobunili nebi li se oslobodili od

Osmanlija.To je Karamanima donijelo samo novi poraz.Sultan nije mogao učiniti ništa drugo nego s
Ugarskom sklopiti mir koji je bio nepovoljan po Osmansko Carstvo-mir u Segedinu 1444.g. Murat II je
abdiciro u korist svog maloljetnog sina Mehmeda,ali kada su Ugri na poticaj pape prekršili zaključeni
mir,Murat je ponovo zaposjeo prijestolje i svome mađarskom neprijatelju kraj Varne zadao teški
poraz,a potom je rezignirao.Murat II je umro 1451.g. i naslijedio ga je sin Mehmed.

12
 6.MEHMED II(1451-1481)

S Mehmedom II na vlast je došao sultan koji je Osmansko Carstvo izdigao iz reda regionalnih sila do
ranga velike sile.Odmah po dolasku na vlast dao je odstraniti brata Ahmeta,koji je još bio u
povojima,da bi tako osigurao neograničenu moć.Karamani su još jednom htjeli iskoristiti promjenu na
državnom vrhu da se oslobode moćnog suparnika.Kad je Mehmed s velikom vojskom napao
Karamane nije im ništa drugo preostalo nego da se pred takvom vojnom silom povuku i mole za
mir,koji je mogao biti otkupljen znatnim gubitkom teritorija.Sada se mladi sultan nesmetano mogao
posvetiti želji svog srca:osvajanju Carigrada.Politička situacija za takav poduhvat svakako je bila
sazrela.Osmanska armija se u međuvremenu razvila u vojsku ogromne udarne moć čiju su jezgru
tvorile strogo disciplinirane regularne jedinice-spahije i elitni odred janičara.Carigrad je bio
legendarna Zlatna jabuka,velik,bogat kršćanski grad na dohvat ruke.No osmanski velikodostojnici nisu
bili jednodušni u pogledu pravog trenutka za takav podhvat.Uživaoci privatnog zemljoposjeda(mulk)
nastupali su kao ¨golubovi¨,to su bili najbogatiji ljudi,aristokracija.Oni su se vjerovatno bojali da bi
osvajanje Carograda okrenulo cijelu Evropu protiv Osmanlija,pri čemu bi bio ugrožen njihov privatni
posjed.Suprotno su shvačanje zastupali dostojanstvenici iz vojnih redova.Oni su tada imali ulogu
osmanskih ¨jastrebova¨.Nisu imali privatatnog posjeda nego su prema položaju primali velike
nadarbine(ziamet) ili nadarbine za najviše dostojanstvo(has).Sultan je bio u potpunosti na strani
¨jastrebova¨

Kao cassus belli poslužila je Mehmedu tzv.Orhanova afera.Car Konstantin XII revno je provodio
prokušanu bizantsku politiku talaca.Konstasntin je na svom dvoru držao osmanskog princa Orhana i
na taj način je mogao ucjenjivati Mehmeda koji nije želio rizikovati još jedan građanski rat poučen
iskustvima sa lažnim Mustafom.Mehmed je plačao godišnje uzdržavanje Orhana,ali zapravo da ovaj
ostane na bizantskom dvoru da mu nebi mogao osporiti prijestolje.Tako je 1452.g. Mehmed naredio
da se sagradi tvrđava na evropskoj obali Bosfora kao mostobran.Car Konstantin je uzalud tražio
saveznike.Carigrad nije mogao odoljeti vojnoj sili osmanlija,pa je tako poslije 54 dana opsade pala
¨Zlatna jabuka¨(20.maj.1453).Pri tom je pao i posljedi istočnorimski car Konstantin XII.

Sultan Mehmed II je nakon osvajanja Carigrada dobio nadimak Osvajač(Fatih). Nakon veličanstvene
pobjede u vidu osvojenja Carigrada Mehmed II je poveo unutrašnjopolitičku rekonstrukciju.Kratkim
postupkom smjenio je velikog vezira Candarli Halila(1438-1453),eksponenta klase zemljoposjednika i
naredio da se pogubi.

Osvojenje Carigrada dalo je početni zamah širokoj vojnoj akciji na Balkanu svakako s promjenljivom
ratnom srećom.Vrhunac pohoda je bila opsada Beograda(1456) tadašnje vojne baze Ugarske na
Balkanu.Opsada nije uspjela.1560.g.osmanskom carstvu je priključena Moreja.Time je Bizant najzad
izgubio ostatke državnosti u Evropi.Posljedni ostatak koji je od Istočnorimskog Carstva preostao u
Aziji-Trapezuntsko Carstvo-propao je 1461.Uklanjanje T.Carstva Mehmedu II je donijelo novog
neprijatelja na istočnoj granici,Uzun Hasana,gospodara turkmenske države Bijelog Ovna.

Mehmed je nastavio politiku širenja na Balkanu.1463.g. Mlečanima je oduzeo grad Argos,današnjii

Navplion,na sjeveroistoku Peloponeza i time dospio u sukob s tim velikom pomorskom silom koja je
takođe nastojala uključiti Balkan u svoju interesnu sferu.Tada se dogodilo ono ćega su se bojali visoki
predstavnici zemljoposjednika prije osvajanja Carigrada.Evropa je pokušala ostvariti protivosmansku
koaliciju koja je osim niza kršćanskih država obuhvatala i državu Bijelog Ovna te Krimski Hanat pa da
na taj način okruži Osmansku državu.Međutim nije bilo jedinstvene akcije pa je Venecija spram
Osmanskog C. Uvelike prepuštena sama sebi.Samo je ugarski kralj Matijaš Korvin 1464.g. preduzeo
neuspješan pohod na Bosnu koju su Osmanlije nešto ranije zauzele.Još jedna nada Mlečana tj.da će
pomoću pobunjenih Albanaca barem omesti osmansku ekspanziju takođe je bila osuđena na propast
jer su Osmanlije poslije smrti Skenderbega(1468)svladale ustanike koji su ostali bez vođe.Dvije godine
poslije toga Venecija je morala ispaštati zbog toga što je nastupala kao pokretač protivosmanske
koalicije.Osmanska egejska flota oduzimanjem otoka Negroponte pomorskoj venecijanskoj sili

13
oduzela važno uporište.Sada su Osmanlije mogle voditi rat na dvije fronte.U emiratu Karaman je
poslije smrti emira Ibrahima nastala borba za podjelu vlasti što su to Osmanlije iskoristili da se
zauvjek riješe tog suparnika.No ovaj put se Mehmed zadovoljio da Karamani prihvate vazalni
odnos.Ako je težište osmanskih osvajnja do tada bilo u jugoistoćnoj Evropi i zapadnoj Anadoliji,od
tada je državni vrh u Carigradu bio prisiljen obazirati na istočnu Anadoliju gdje je u međuvremenu
turkmenski plemenski savez osnovao državu pod imenom Bijelog Ovna pod vodstvom Uzun Hasana
te je time nastala potencijalna opasnost po Osmanlije.Mehmedu Osvajaču nije se dopadalo prisustvo
jedne velike i jake sile u blizini Osmanskog Carstva.Država Bijelog Ovna je bila na mnogo nižem
organizacijskom,privrednom i svakom drugom nivou od Osmanskog c.Bijeli Ovan je doživio prenagli
uspon političke moći i iznutra nije bilo ni dovoljno učvršćeno ni centralizovano.Tako gledano poraz
Bijelog Ovna 1473.g.uopće ne zaćuđuje.1478.g. Uzun hasan je umro i njegova država se raspala.Od
članova antiosmanske koalicije ostao je još samo Krimski Hanat. Krimski Hanat koji je obuhvatao ne
samo Krim nego se pružao i preko prostranih ravnica današnje Ukraine,našao se poslije tri desetljeća
od svog osnivanja(1441) zapleten u dinastičke borbe,što je 1478.g. dalo mogućnost Mehmedu II da
porazi hana Mengli Giraya i da pod sovoju kontrolu stavi taj hanat.Taj će vazalski odnos trajati tri
stoljeća.Venecija koja je ostala sama nije više mogla voditi rat protiv Osmanlija koji se odugovlačio
desetljeće i pol.Venecija je 1479.g. sklopila s Osmanskim C. Kojim se ,osim ustupanja područja u
Albaniji i na Peloponezu morala pristati na plačanje ratne štete i danka.

Ostalim vojnim akcijama koje je predvodio Mehmed II nije bio dosuđen uspjeh.Otok Rodos značio je
trajnu opasnost za sigurnost osmanske države jer je bi u posjedu moćnog reda Ivanovaca i dobro
utvrđen.Vojna operacija protiv otoka 1480.g. propala je zbog odbrambene snage vitezova redovnika.

1481.g. u pedeset i prvoj godini nenadano umire Mehmed II Osvajač.S Osvajačem je nestala ako ne
najvažnija onda pri samom vrhu važnosti figura koje su krasile Osmansko Carstvo.Mehmedovo
vrednovanje kao velike ličnosti ne zasniva se samo na njegovim osvajanjima,iako je teritorij pod
njegovim osvajnjima povečan za 40%.U trenutku Mehmedove smrti površina Osmanskog Carstva
iznosila je 850 000 km2 (odgovara današnjoj veličini Francuske,Njemačke i zemalja
Beneluksa).Teritorijalni gubitak koi je nastao Timurovom provalom ne samo da je nadoknađen nego
je država Osmanlija bila veća nego prije.

OD SULTANATA DO HALIFATA

7.Bajazit II (1481-1512)

Radi osiguranja nasljedstva na prestolju princu Cemu (Džemu) je dodjeljeno važno mjesto
namjesnika Karamana sa sjedištem u Konyi.Stariji se Bajazit morao zadovoljti manje važnim i od
glavnoga grada vrlo udaljenim namjesništvom Amasye,na sjeveru Anadolije.Dakle,Džemove su šanse
bile daleko povoljnije da prije stigne do glavnog grada i da tako osigura sultanat.Kad je sultan umro
veliki vezir Karamani Mehmed-paša najprije prikrio njegovu smrt u prijestolnici te poslao-istodobno s

14
viješću za Bajazita-tajnog glasnika za Dzemu da pohita do glavnog grada prije Bajazida.Ali Bajazitove
pristaše su uhvatile glasnika.Kad su janičari doznali za tu dvostruku igru velikog vezira pobunili su se i
smaknuli ga.Tako je s pomoću janičara Bajazit II(1481-1512) došao do prijestolja.Po dolasku na vlast
Bajazit je izvršio djelomično poništenje agrarne reforme njegova oca,konficirano zemljište je vratio
derviškim redovima.Taj čin je jasno odražavao usku vezu sultana s derviškim redovima,osobito s
redom halvetija.Stoga nije čudo da je Bajazit dobio nadimak Veli tj.Sveti .Bajazit ipak nije mogao
uništiti u potpunosti Mehmedove reforme.Ali ipak Anadolski veleposjednici nisu bili zadovoljni
Bajazitom te su mu okrenuli leđa,te su se udružili sa Džemom.Očtio namjeravajući podjeliti
Osmansko Carstvo mladi se princ dao ustoličiti u Bursi 1481.g.Stariji se brat suprostavio te nanio
težak poraz mlađem bratu.Džem je prebjegao Mamelucima.Nešto kasnije pokušao je 1482.g. s
njihovom pomoću još jedanput doći do uporišta u Anadoliji.Ni tada nije uspio na što je zauvijek
napustio Osmansko Carstvo.Bajazitova vladavina koja je trajala više od trideset godina nije ni u
vanjskopolitičkom ni u unutrašnjopolitičkom bila spektakularna.Naglo širenje državnog područja
karakteristično za dotadašnji tok osmanske historije,nije se nastavilo.Dobici teritorija su
neznatni:poput pripojenja Hercegovine 1483.g. i zauzeća dviju važnih luka Kilije i Akkermana,na
sjeverozapadnoj obali Crnog mora.Osvajanje tih gradova bilo je nužno kako bi se spriječila Poljska da
zauzme te položaje.Između ratnih akcija s Poljskom desio se dugotrajini sukob s mamelučkim
Egiptom(1485-1491).Casus belli tog rata bila je doduše činjenica što su Mameluci princu Džemu
pružili podršku pri bijegu iz O.Carstva.No zapravo je posrijedi bila prevlast u istočnoj
Anadoliji.Pobijedili su Mameluci:ne samo što su uspjeli zadržati kontrolu nad emiratom Zulkadr nego
su Osmanlijama još i oduzeli manja područja.Za Osmanlije je nešto uspješniji bio pomorski rat protiv
Venecije(1499-1502) kojemu je cilj bio zaokruženje područja osmanske hegemonije na poluotoku
Moreji.Osmanlije su se međutim morale zadovoljiti samo malim teritorijalnim dobicima na
Peloponezu jer je na papin pritisak 1501.g. Ugarska stupila na strani Venecije,a Osmanlije nisu
smatrale pogodnim ratovanje na dvije fronte.Vladavina Bajazita II sasvim jasno pokazuje kakvu je
ulogu sultan tada zadobio u osmanskom državnom sklopu.Sva se punoća moći države usredočila u
njegovoj osobi.Njegova riječ je bila zakon koju podanici nisu smjeli dovoditi u pitanje.Ako je Bajazit i
provodio bitno pasivnu vanjsku politiku te se odrekao osvajanja usporedivih sa njegovim
predhodnicima,to nije zavisilo od vanjskih okolnosti nego samo od osobe od sultana.Njegovoj je
miroljubivoj naravi više odgovaralo da čuva ono što posjeduje nego da to proširuje.Da bi odbio
moguće neprijateljske napade držao je armiju spremnom :ona je uvelike bila opremljena vatrenim
oružjem.Dugotrajne godine mira omogučile su mu zamašnu graditeljsku djelatnost,prie svega u
Istanbulu,Jedrenu i Bursi.Takođe se unapređivala izgradnja cestovnih komunikacija.

U unutrašnjpolitičkom pogledu glavni su napori Bajazita II na početku vladavine bili naklonjeni ka

uklanjanju nezadovoljstva koje se širilo potkraj vladavine Mehmeda II.Tako je djelomično vraćeno
konficirano zemljište,iznova je pušten u upotrebu novac s većim iznosom plemenite kovine i tako je
zaustavljena inflacija.Ako je ta mjera bila korisna za privredni razvoj škodila je državnoj kasi.Napose je
nedostajalo novca za izvanredne slučajeve,primjerice za vođenje rata.Zato je 1501.g. prema odluci
carskog divana uveden izvanredni porez koji se protivio normalnim,šerijatski uvedenim vrstama
poreza,ubirao se od svih podanika.Dakako takva je politika novih nameta dovodila do novog
nezadovoljstva,ovaj put srednje i istočne Anadolije koje se pretežno sastojalo od turkmenskih
nomadskih plemena.Dotada oni nisu plačali nikakvih poreza.Već zbog vjerskih razloga postojala je
napetost između tih plemena i vlasti,naime oni nisu priznavali državnu vjeru,sunitsko
pravovjerje,nego su zastupali militantno-ekstremističku sektu koja je pripadala šijitstvu
Dvanaestorice.Prema crvenima kapama koje su nosili nazvani su ¨crvenoglavi¨(kizilbas).Sekta se
razvila oko reda safavi nazvanog prema osvajaču šejhu Safiju.Kad je propao Bijeli Ovan,mladi se
Ismail,poglavar reda,dopao i svjetovne vlasti i 1501.g. se uzvisio do položaja iranskog šaha.Anadolski
kizilbaše su se ponadali da da će ih spasiti taj novi moćnik.Kako se u prvom desetljeću 16.st. nijhov
položaj pogoršao zahvaljujući prvenstveno prirodnim katastrofma,oni su u Ismailu vidjeli dolazak
Mehdija.Tako je nastala ćudna situacija da je Bajazit koji je podržavao derviške redove,napose
halvetijske,morao istupiti protiv drugog reda.Ali državni razlog je bio u prednosti pred vjerskim

15
uvjerenjem.Valjalo je spriječiti da se srednja i istočna Anadolija odmetnu i priklone šahu
Ismailu.Uskoro je počeo progon kizilbaša od kojih su mnogi preseljeni na Peloponez.Novi porezi i
progoni kizilbaša izazvali su ustanak kizilbaša-ustanak Sahkuh 1511.g. u okolici Antalije.Osmanski vrh
je teškom mukom uspio nadvladati ustanak.

8.SELIM I(1512-1520) STROGI

Posljednih godina svoje vladavine bolešljivi i stari Bajazit II povukao se od vladarskih poslova,dok su
njegovi sinovi Ahmet,Korkut i Selim zapodjeli ogorčen spor oko nasljedstva.Bajazitu je samo
preostalo to da 1512.g. odstupi u korist sina Selima,miljenika janičara.Novi sultan je reagirao na svoj
način.,tako što je vjerovatno nešto kasnije dao otrovati svog oca.

Sa Selimom je na vlast došao sultan koji je nastavio ekspanzionističku politiku svojih

predhodnika.Iako je njegova vladavina trajala samo osam godina bila je iznimno važna za
konsolidiranje osmanske pozicije svjetske sile.Pri Selimovu stupanju na vlast držravno jedinsvo je bilo
ponovo ugroženo.Njegova braća su pokušala prigrabiti vlast.Ahmet je uspio zauzeti Konyu i tako
praktički zagospodariti Anadolijom.Opet je zaprijetila i opasnost od ponovnog ustanka kizilbaša.Selim
je mogao izaći s pgibeljnim pojavama rasula ne samo zahvaljujući brutalnoj vojničkoj naravi-od koje
se izvodi njegov nadimak Strogi-nego više centralizovanom državnom aparatu koji mu je bio na
raspolaganju.Selim je uspjevao savladati opasnosti koje su mu prijetile s raznih strana.Pobunjeni
kizilbaše unatoć Ismailovoj podršci nisu se mogli dugo održati,ni princu Muratu koji je podržavao
kizilbaše nije pošlo za rukom da pobjegne Ismailu.Selimov brat Ahmet je bio pobjeđen,te je po
zarobljavanju bio zadavljen.Ista sudbina je zadesila i drugog brata Korkuta;k tomu je Selim dao
pogubiti sve nećake koji su mu bili na dohvatu,pa čak i črtvoricu sinova.Tako je prema zakoniku
Mehmeda Osvajača nasljedstvo imalo biti osigurano sinu miljeniku Sulejmanu.Tek što je Selim
zadobio moć nad cijelim Osmanskim Carstvom stao se obračunavati s kizilbašama.Pri tome treba
naglasiti da nikako nije bio u pitanju opći progon šiita.Kizilbaše su značile trajnu opasnost za Osmanko
moć u Anadoliji.Kizilbaše su najprije bili primorani dopustiti da ih popišu.Tada su kizilbaše- kojih je
bilo možda četrdeset hiljada-zbog hereze djelomično pozatvarali a djelomično pogubili.Progon
kizilbaša velikih razmjera,čime su imala biti rasterečena leđa osmanskoj armiji otvorio je Selimu put
prema izravnom sukobu s perzijskim šahom.Osmanska je vojska koja je brojala oko 140 000 ljudi
mogla je u proljeće 1514.g. prodrijeti duboko u područje kojim je šah gospodario u istoćnoj Anadoliji
a da nije našla na otpor.Kako bi poštedio svoju vojsku Ismail je izbjegavao bitku na otvorenom polju i
pri tom je koristio taktiku spaljene zemlje.Ismail se našao prisiljenim na ti mjeru zato što je država

16
Safavida morala voditi rat na dvije fronte:osmanlijskoj prijetnji na zapadu pridružio se nakon 1510.g.
sukob s Uzbecima s kojima se osmanski vrh čak i povezao da zajedničke istupe protiv šaha Ismaila.15

Kamo god bi prolazila osmanska vojska nebi nalazila ni stanovništvo ni namirnice,naselja i usjevi bili
su opustošeni.Unatoć velikim teritorijalnim dobicima,poput zauzeća gradova Erzidžana i
Erzuruma,postojala je prijetnja da se uspjeh pretvori u poraz.I janičari su bili veoma nezadovolji zbog
teškoća u opskrbi i nemogućnosti sticanja plijena.Njihovo nezadovoljstvo se prometnulo u otvorenu
pobunu.Kad su janičari smireni sultan je uspio izazvati safavidsku vojsku na odlučan boj.U bitki na
otvorenom polju koja se zbila 23.avgusta 1514.g. kraj Ćaldirana pokazalo se koliko je pravilna bila
Ismailova taktika izmicanja.Unatoč fanatičnoj hrabrosti i borbenosti safavidske čete nisu bile dorasle
osmanskoj vojnoj mašineriji.Ismail je poražen ali Selim nije mogao ni pomišljati na proganjanje
poraženog neprijatelja jer se bližila zima.Svakako sada je bilo sigurno da safavidska Perzija ubuduće
više neće ozbiljno ugroziti Anadoliju.Osim toga 1514-1516.g. pripojena su osmanskom carstvu
prostrana kurdska područja u istočnoj Anadoliji oko Diyarbekira,Merdina i Bitlisa te mamelučka
vazalna kneževina Zulkadr.

Iako su se janičari nadali da će poslije Safavida krenuti u osvajanja po Evropi,prema Selimovom

mišljenju na redu za osvajanje bila je mamelučka država.Uzrok Selimovog iznenadnog napada na
mameluke nije bila želja da postane zaštitnik Svetih mjesta i da pripoji Egipat.Proučavanje
geografske situacije u Anadoliji 1516.g. pokazuje da posle zauzimanja emirata Zulkadr i
Dijarbekira,osmanske teritorije nisu bile međusobno povezane,već su okruživale dio mamelućke
teritorije sjeverne Mesopotamije koji se prostirao preko Ajn Taba i Malatije,do Dibrigija na
sjeveru,između Sivasa i Erzinđana.To je bila sultanova glavna strateška briga,imajući u vidu
predhodeće operacije protiv Irana16.Uklanjanjem te države koja je tada bila vodeća u svijetu
Islama,želio je sultan s objavljenim ciljem da postane samodržac svijeta ,najprije osigurati rang
najvažnijeg islamskog vladara.U sukobu Osmanlija i Safavida Mameluci su se držali neutralno iako ih
je Selim veoma oneraspoložio zauzećem njihove vazalne kneževine Zulkadr.Selim je protiv Mameluka
preduzeo pohod i porazio ih kod Mardž-Dabika u sjevernoj Siriji,24.avgusta 1516.g.Kad su mameluci
odbili vazalni status koji su im ponudile Osmanlije,osmanska vojska je krenula na jug kroz sinajsku
pustinju do Egipta.U januaru 1517.g.pred vratima Kaira zbila se odlučna bitka protiv posljednje
mamelučke vojske,a Tuman Bay,posljednji mamelučki sultan zaršio je na vješalima.Sveti gradovi u
Islamu Mekka i Medina ubrzo su priznali novog gospodara za svog novog zaštitinika.Čast halifa ubrzo
je prenijeta na sultana.

Pripojenje istočne Anadolije i mamelučkog carstva teritorij Osmanskog Carstva silno je porastao.Ipak
vojni pohodi koštali su mnogo novca ta su se porezi morali ponovo povečati.U Anadoliji 1519.g. pod
vodstvom šejha Celalija je izbio ustanak.I ovaj Celali se predstavljao za Mehdija.Za osmansku državu
taj ustanak nije značio veliku opasnost,ali je važan što je izazvao seriju ustanaka koji će se ubuduće
poput crvene niti provlačiti kroz osmansku povijest.Kao najmoćniji vladar islamskog svijeta Selim je
namjeravo poraziti i kršćansku Evropu.Prvi na potezu novih osvajanja bio je otok Rodos.Ali Selim je
znao da je za osvajanje tog otoka ali i buduća osvajanja potrebna jaka flota i u tu svrhu je unajmljen
Hajredin Barbarosa,budući veliki admiral i stvarni osnivač osmanske pomorske sile na
Sredozemlju17.Međutim te Selimove osvajačke pretenzije nenadano je prekinula smrt ,navodno od
kuge 1520.godine.Od države koja je 1512.g.bila pred raspadom,Selim je postao jedini nasljednik
Bizantije i Bagdada,ogromnog carstva koje se prostiralo na tri kontinenta.Takvo će ostati u naredna
četiri vijeka.18

15
.J.Matuz,Osmansko Carstvo,Zagreb 1992.
16
R.Mantran,Istorija Osamnskog Carstva,str.171.
17
R.Mantran,Isto,str.172.
18
R.Mantran,Isto,str.172

17
 9.SULEJMAN I VELIČANSTVENI(1520-1566)

Sa Sulejmnaom Veličanstvenim 1520.g. na vlast dolazi sultan koji se po pravilu smatrao i smatrat će
se najvažnijim osmanskim vladarom.

LIČNOST SULEJMNANA I

Prilikom stupanje na vlast Sulejman je imao 26 godina.Kao princ je već bio pripremljen za tešku
dužnost sultana.Poput svojih praotaca,već kao mladić je postao namjesnik sandžaka,a u vrijeme
vladavine svog djeda Bajazita II dobio je sandžak Kaffa koji se nalazi na južnoj obali Krima.19

Kada je prijestolje zadobio Selim,Sulejman je primio namjesništvo Magnezije(danas Manisa) koje je

zadržao do očeve smrti.Suprotno svome ocu,Sulejman je bio velikodušan,obazriv i uglavnom
pravedan,što mu svakako nije smetalo da provodi one državne interese koje je kao sultan i halifa
smatrao nužnima i važnima.Sulejman je preuzeo vlast s mnogo manje trvenja od njegovih
predhodnika jer više nije imao braće koju bi morao ukloniti.Ali i njegovo preuzimanje vlasti nije
protekolo bez teškoća.Prijetila je opasnost da iznova otpadne Sirija koja je tek nedavno uključena u
O.Carstvo ali još nije bila posve integrirana.Beglerbeg tog vilajeta,Canberdi Gazali,prvobitno utjecajni
mamelučki emir koji je pravodobno priznao Selima I za vladara te mu je povjereno namjesničko
mjesto,na vijest o smrti vladara proglasio se suverenim vladarom i namjeravao iznova uspostaviti
mamelučku državu.Ali osmanskim trupama nije bilo teško utvrditi hegemoniju u Siriji , Canberdi
Gazali je svoj neposluh platio životom.Sulejman je svoju ekspanziju namjeravao usmjeriti ka
Evropi.Sama situacija u Evropi mu je išla na ruku,jer je novonastala Habzburška sila bila u zavadi s
Francuskom,te tako zavađene nisu mogle oblikovati jedinstvenu frontu protiv Osmanskog Carstva.

Druga okolnost koja je omogučila osmanski prodor u srce Evrope jest činjenica što je odtada
ekspazivno-politička računica Selima I u pogledu Azije bila podmirena,te su znatni izvori
novoosvojenih zemalja,Sirije i Egipta,omogučili novi osmanski ratni pohod u jugoistočnoj Evropi.

Tadašnji su se osmanski ekspanzivni napori konkretizirali na tri glavne fronte:

1.na sjeverozapadu države,najprije protiv Ugarske,a potom protiv Habzburgovaca u Austriji

19
J.Matuz,Osmansko Carstvo

18
2.u Sredozemlju najprije protiv otoka Rodosa,a zatim protiv Mletačke Republike

3.iznova protiv Safavida u Perziji.

Ipak osmanski vrh je izbjegavao ratovanje na više fronti kako bi moglo usredočiti nužnu udarnu moć
oružane sile na pojedinačnom ratištu.

Prvi prodor je poduzet na sjeverozapadnoj fronti i 1521.g. usmjeren protiv ugarske tvrđave Beograda
koja je zatvarala put prema Ugarskoj i dalje prema Beču.Iste godine Beograd je osvojen.Sledeće
1522.g. na red je došao Rodos.Otok je htio zauzeti Selim ali je u toku priprema umro.Taj otok,kojim
su upravljali Ivanovci i koji je bio isturena ruka kršćanske Evrope,bio je trn u oku Osmanlijama.Još je
Rodos mogao blokirati vezu morem između Carigrada i Egipta.Nakon teške opsade ivanovcima nije
preostalo ništa drugo nego da otok predaju Osmanlijama 20.decembra 1522.g, uz zajamčeno
slobodno povlačenje na Maltu.Time je osigurana osmanska hegemonija u istočnom
Sredozemlju.Poslije tog uspjeha oružje je mirovalo pune četiri godine,barem prema vani,jer je u to
vrijeme vojna snaga osmanske države bila opet potrebna za sprečavanje pojava unutrašnje
dezintegracije.

Godine 1524.g. otpadništvom je prijetio Egipat koji kao i Sirija nije bio posve integriran.U tu zavjeru je
osim Mameluka bio umješan i Ahmet-paša,bivši sultanov drugi vezir.Dvije godine po stupanju na
vlast,Sulejman je umirovio Piri Mehmet-pašu,velikog vezira svog oca i njegovo mjesto ustupio
Ibrahimu(1523-1536),svom bliskom prijatelju iz mladosti.Ibrahim-paša igrao je prvorazrednu ulogu
,koja je period u kome je on bio veliki vezir(1523-1536) učinila najsjajnijim u zlatnom vijeku
Osmanskog Carstva.20 Ahmet-paša koji je računao na tu funkciju bio je kao begler beg premješten u
Egipat.Taj povrijeđeni čovjek stigao je u Egipat i osigurao podršku dijela Mameluka i proglasio se
suverenim vladarom Egipta.Ali je osmanska armija upravo pod zapovjedništvom Ibrahima uspjela
zagospodariti Egiptom.1525.g u Istanbulu je izbila pobuna janičara,i sultan je pozvao Ibrahima da se
vrati u prijestolnicu.Ta pobuna je energično suzbijena.Drugi razlog vračanja Ibrahima iz Egipta bio je
obnavljanje neprijateljstva sa Ugarskom.21

Poslije smirivanja arapskih posjeda moglo se ponovo smišljati na trajniji napad na protivnika na
sjeverozapadu države.Nakon bitke kraj Mohača 29.8.1526.g. Teška konjica ,sa gvozdenim
oklopima,za dva sata je potučena osmanskim topovima i većom pokretljivošću trupa.Kralj Lajoš II je
stradao u bitci.Put za Budim je bo otvoren.Sulejman je ušao u grad 11.septembra 1526.g.Za
naslednika Lajoša II koji nije imao potomaka postavljen je Ivan Zapolja,transilvanijski vojvoda.22
Ugarska je nestala s političke pozornice kao nezavisna tvorevina što će potrajati stoljećima.

1529.g. Osmanlije su se osječali dovoljno jakim da poduzmu veliki pohod na Beč.Sulejman

Veličanstveni je cijelog života sanjao o osvajanju tog grada.U toku pohoda Habzburgovcima je oduzet
Budim,tadašnja prijestolnica Ugarske i predan vazalnom kralju Ivanu Zapolji koji je u Budimu stupio
na tradicionalno ugarsko prijestolje.Zbog uspješnog otpora Habzburgovaca opsada Beča nije
uspjela.Sulejman je 16.oktombra podigao posadu Beča i vratio se u Istanbul.Otada u pogledu
ravnoteže snaga-ni Habzbzrgovci nisu bili dovoljno jaki da ovladaju cijelom Ugarskom-u obzir dolazilo
diplomatsko rješenje.Pregovori između Habzburgovaca i Porte su propali,no oni su zahtjevali
najozbiljniji pristup što će se ticati budućeg odonosa evropskih sila spram osmanske države.U toku
pregovora koje je s osmanske strane vodio veliki vezir Ibrahim,morali su Habzzburgovci spoznati da
se ne susreću s gomilom barbara,nego s posve ravnopravnomn silom.

IBRAHIM porijeklom Grk,na dvor je došao putem devširme.Kao Sulejmanov glavni komornik brzo je
stekao njegovo povjerenje.S tog položaja sitnog dvorjanina on se uspeo do najvišeg položaja u državi

20
R.Mantran,isto,str.175.
21
R.Mantran,isto,str.176.
22
R.Mantran,isto,str.176

19
poslije sultana.On za tu funkciju nje imao dovoljno iskustva,no izvanredna sposobnost pomogla mu je
da premosti taj nedostatak.On nije bio samo častoljubiv nego i inteligentan i svestrano
obrazovan,tečno je govorio više jezika a bio je i glazbeno nadaren.Odlično je vladao diplomatskom
vještinom i do detalja bio upućen u odnose između evropskih sila.Tada je bio oblikovan i vanjski oblik
u kojemu se pokazivala osmanska moć i to svjesno:pri primanju stranih diplomata sultan bi prikazao
svu raskoš koja će uskoro postati legendarna.Pri tome veliku ulogu nije imala osobna želja sultana za
raskoš nego mnogo više želja da se stranom svijetu pokaže moć sultana i države.Sjaju dvora i
odabranoj odjeći sultana i njegovih dvorjana treba pripisati činjenicu da je on u evropsku
historiografiju ušao kao ¨Veličanstveni¨.

Nakon propasti pregovora između Beča i Istanbula koji su započeli krajem 1529.g. iznova je 1532.g.
oživio rat protiv Austrije.On je osmanlijama donio neznatan uspjeh:samo su tvrđavu Kisek u zapadnoj
Ugarskoj prisilili da se preda.Uskoro potom je zaključeno još jedno primirje s Bečom po kojem su se
Habzburgovci morali obavezati na plačanje godišnjeg danka,tobože kao protuusluugu da godine koje
slijede uzmognu provesti u miru.To primirje je bilo potrebno i Osmanlijama jer su se na drugim
frontam zbivale pogibeljne stavari.U sredozemnom je prostoru Karlo V.,uznemiren osvajanjem otoka
Rodosa unajmio pomorca Andreu Doriu s velikim mornaričkim odredom.Doria je uspio izvesti
osvajanja na Peloponezu(1532).kako bi mu bio pružen djelotvoran otpor,Porta će ubuduće čvrsto
zadužiti vođu gusara Hajredina Barbarosu.Tako je od pljačkaša koji je evropljanima učinio zapadno
Sredozemlje nesigurnim postao beglerbeg Alžira i istodobno admiral osmanske flote (kapudan paša)
sa sjedištem u Carskom divanu.Osim pustošenja talijanskih obala,flota Hajredina Barbarose uspjela je
zadobiti Tunis čime je i zapadno Sredozemlje uvelike dopalo pod kontrolu Osmanlija.Ipak nije bilo
moguće zadržati Tunis jer je Karlo V. Jednim protivudarom zauzeo iznova grad.

Sada su prilike i na istočnoj granici O.Carstva počele izazivati uznemirenje.Nakon 1526-godine rata s
Ugarskom-u Anadoliji su se iznova rasplamsale razne bune šiitskih ¨heretika¨.Heterodoksno se
mišljenje infitliralo čak i među ortodoksne teologe i proširilo sve do Istanbula.Pripadnik uleme Kabiz
Molla javno je 1527.g. izjavio u Istanbulu da je Isus mjerodavni poslanik umjesto Muhameda.Njegovi
su navodi ostavili su takav dojam na stanovništvo da su izbili nemiri,a u prijestolnici se počela
primječivati opća politička uznemirenost.Teolog je pred Carskim divanom osuđen na smrt i
pogubljen,No time nisu bili zaustavljeni šiitski nemiri u Maloj Aziji.Kada se 1532.g. pokrajina Bitlis
priključila Safavidima u Perziji osmanskoj hegemoniji u istočnoanadolskom prostoru zaprijetila je
osmanlijama što je povod za novi osmanski pohod protiv Safavida(1534) pod vodstvom velikog vezira
Ibrahima.Ibrahim je uspio zaposjesti safavidsku predstolnicu Tebriz.Perzijski šah Tahmasp I nije se
upuštao u otvorenu bitku s nadmoćnim protivnikom.Druga osmanska vojska pod komandom samog
sultana,istodobno je Safavidima oduzela Irak s Bagdadom.

U to vrijeme je sklopljen prvi ugovor o prijateljstvu između Osmanlija i francuskog kralja.Francusku je

na taj korak navela konstelacija odnosa političke moći u Evropi.U sukobu s Habzburgovcima Francuzi
su izgubili svoje italijanske posjede.Francusko-osmanskim sporazumom sklopljenim 1536.g. u skladu
tadašnjom terminologijom evropske historijske literature nazvanim kapitulacija.Kapitulacijom s
Francuskom definitivno je provedeno priznanje O.Carstva kao evropske sile.Ta kapitulacija je imala i
drugo značenje jer je i ubuduće služila kao predložak za slične kapitulacije sa drugim evropskim
zemljama.Kapitulacija iz 1536.g. donijela je Francuskoj i O.Carstvu opipljive prednosti.Francuska je
stekla prednost u levantskoj trgovini,što će potrajati stoljećima,a Porta se nadala da će na
neosmanskom prostoru razviti svoju trgovinu i tako povečati prihode od carina.Zaključenje ugovora s
Francuskom bilo je vrhunac diplomatskih dostignuća velikog vezira Ibrahima.U međuvremenu je
sultan u potpunosti pao pod uticaj svoje nove žene Hurrem Sultan(ije),bivše robinje,kojom se kasnije
oženio prema šerijatu.Hurrem Sultanija,koju su evropljani nazivali Rokselana zbog njenog mogućeg
južnoslavenskog porijekla.Ona je intrigirala protiv prijateljstva koje je vezivalo Ibrahima sa sultanom
protiv utjecaja velikog vezira na sultana i protiv izuzetne moći koju je Ibrahim uspio postepeno
steći.Rokselana je udesila da se sultanov prijatelj po kratkom postupku smakne februara

20
1536.g.Sukobom između Hurem i Ibrahima počele su i haremske intrige koje su nesumljivo
doprinjele nemoći Osmanskog carstva i to u njegovoj fazi propadanja.

Međutim zakon ekspanzije koji je određivao vanjsku politiku i dalje je djelovao.Prepad na južnu
Italiju 1537.g. nije donio željenog uspjeha ali je godinu dana kasnije mletačka flota kraj Preveze
pretrpjela odlučan poraz.Taj rat je izbio što Republika Sv.Marka nije mogla preboljeti što su je
Francuzi pretekli u levantskoj trgovini.Zaključenjem mira 1540.g. Venecija je izgubila posjede u
Dalmaciji,na Peloponezu i u Egejskom arhipelagu,no zasto su joj odobrene trgovačke povlastice koje
su se u bitnom podudarale s kapitulacijom s Francuskom.

Godine 1538. Dotada uvelike nezavisna kneževina Moldavija također je bila jednim pohodom
prisiljena priznati osmansko vrhovništvo.Iste godine je akcijom flote osvojen Aden,a 1547.g. veliki
djelovi Jemena akcijom kopnene sile.Kasnije su Osmanlije uspjele se mašiti afričke
obale.Zauhvaćanjem južne Arabije ostvareno je gotovo potpuno uključivanje arapskog svijeta u
osmansku državu.Kada je Ferdinand Habzburški poslije smrti osmanskog vazala Ivana Zapoljskog htio
zaposjesti cijelu Ugarsku,osmanske su trupe iznova počele borbu protiv Habzburgovaca.Budim je
zajedno sa središnjim Ugarskom 1541.g. brzo anektiran.Zapadni dio zemlje je ostao u rukama
Habzburgovaca i nadalje će se zvati Kraljevina Ugarska.Istoćni je dio Sulejman predao Ivanu
Sigismundu,sinu Ivana Zapolja.Borbe s Habzburgovcima su se otegle do 1547.g.Tada su privremeno
završene jer neprijateljstva nisu obećavala uspjeh.1551.g.ponovo su se rasplamsale borbe s
Austrijancima,jer su Habzburgovci uspjeli osvojiti istočno ugarsko kraljevstvo koje je bilo pod
vrhovnom osmanskom vlašću.Ipak,taj rat osmanlijama je doni samo neznatno zaokruženje njihova
teritorija u Ugarskoj.Tada se Porta 1553.g. ponovo okrenula protiv Safavida koji su se ponovo nešto
bunili i željeli da se oslobode osmanlija.Ali rezultat ni tog vojnog pohoda nije dao željene
rezultate.Sklopljen je mir u Amasyi(1555.g.) po kojemu je Armenija podjeljena nadvoje.Azerbejdžan
je prepušten Safavidima,dok je Irak ostao Osmanlijama.Taj mir je za osmanlije bio i značajan zbog
toga što je Erdelj bojeći se osmanskog pohoda dobrovoljno napustio habzburgovce i iz4nova 1556..g.
priznao vrhovništvo osmanlija.U to vrijeme je osmanska flota završila osvajanje tzv.država
Barbareska na obalnom području sjeverozapadne Afrike.Sulejmanov posljedni pohod bio je usmjeren
protiv novog habzburškog vladara Maksimilijana,koji nije mogao preboljeti gubitak Erdelja,a ujedno
je uskratio plačanje danka Porti.Podhvat 1566.g. donio je samo osvajanje tvrđave Siget u
jugozapadnoj Ugarskoj.Sulejman je umro tri dana prije osvajanja te tvrđave.Tadašnji veliki vezir
Mehmed-paša Sokolović je prikrio smrt sultana kako vojska nebi prerano preknula opsadu Sigeta.

Vladavina Sulejmana nije bila važna samo po njegovoj ekspanzivnoj politici nego je veoma značajna
bila opsežna zakonodavna djelatnost ovog velikog vladara.Zbog čega je Sulejmna u turskoj
historiograviji dobio nadimak Kanuni(Zakonodavac).Veliki zakonik bavio se,prije svega
zemljišnim,finansijskim i fiskalnim pravom.Osim toga u sklopu popisa poreza kodificirano je i mjesno
običajno pravo,prije svega u pogledu dužnosti podavanja.Obuhvaćanje O.Carstva poreznim sustavom
doista velikih razmjera uključivši i novostečena područja,bilo je poduzeto u vrijeme Sulejmana,iako je
nešto slično rađeno i prije Sulejmana.Za Egipat koji je imao poseban status sastavljen je poseban
zakonik .Snažno bujanje administrativnih zadataka,uvjetovano propisima,zakonodavstvom te stalnim
širenjem diplomatskog saobračaja sa stranim silama za sobom je donijelo daljnu izgradnju birokracije.

Pod Sulejmanom je započela i izgradnja kanala velikih razmjera,koja je imala omogučiti snadbjevanje
prijestolnice vodom.Znatna je i Sulejmanova velika djelatnost u graditeljstvu.

Već smo pomenuli na koji je način završio veliki vezir Ibrahim.Smaknuće velikog vezira Kara
Ahmeta(1555) takođe se svodio na uticaj Rokselane.Sultanova miljenica je taj položaj željela
osloboditi za svog zeta Rustema.Više ili manje na Rokselanin poticaj uklonjen je 1553.g. i princ
Mustafa sultanov sin iz braka s prvom ženom Gulbehar,kako bi nasljedstvo bilo osigurano jednom od
njenih sinova.Za sultana je postojala opasnost da ga potisne sin Mustafa koji je bio veoma utjecajan
posebno među janičarima.Pogubljenje drugog sina Sulejmana Veličanstvenog,princa Bajezita,jedva se

21
moglo izbjeći s gledišta državnog razloga.Taj mladi princ,Rokselanin sin,takođe vrlo popularan htio je
još za očeva života obezbjediti sebi prijestolje protiv brata Selima koji je stupio na prijesto 1566.g.
kao Selim II.Poslije vojnog poraza Bajezit je pobjegao Safavidima koji su ga ubrzo izručili Osmanlijama
vjerovatno da bi sačuvali mir postignut 1555.g.Bajezit je pogubljen 1562.g.

Postignuća osmanske države u vrijeme Sulejmana mogu se smatrati znatna.Područje osmanske moći
je prošireno na dobar dio Karpatskog bazena,na Irak,južnu Arabiju i gotovo na cijelu sjeverozapadnu
Afriku,ukupno za polovicu dotadašnjeg državnog područja, na više od 2,25 milijuna km2.Tome još
treba pridodati vazalne države:Krim,Erdelj,Vlašku i Moldavsku.Država Osmanlija,do tad smatrana
stranim barbarskim tjelom,odsada je biti pravim sastavnim dijelom politike evropskih
država.Prešutno je priznata kao evropska sila s kojom se može stupiti u savez.

POČETAK PROPADANJA

Razlozi za propadanje osmanskog carstva nema sumnje dublji su od nesposobnosti jednog sultana
ili od ¨izrođavanja¨ jedne dinastije čak i ako razlozi dekadencije osmanske države nisu dobro
istraženi.Ne treba smetnuti s uma da su određene pojave rastakanja upravo počele u vrijeme
Sulejmana.Sigurno je samo to da se neki simptomi dekadencije pojavljuju u vrijeme završetka
ekspanzije.Pripajanjem središnjeg dijela Ugarske početkom četrdesetih god. 16.st. za osmansku su
državu bila završena široko zasnovana osvajanja.Osim otpdanja gospodarski važnog
plijena,značilo je to ništa manje nego da ubuduće Porta gotovo više neće imati dovoljno zemljišta
da ga kao nadarbine daje stalno rastućoj spahijskoj vojsci.Stoga je fisk uskoro pristupio
smanjivanju timara,te je položaj timarnika uvelike unazađen.Pogoršavanju položaja timarnika
doprinjela je i inflacija koja se širila.Smanjenje trgovine i krijumičarenje robe u evropske zemlje
doveli su do nestašice novca.Inflacija,nestašica novca zlatnog i srebrenog,postavila je pred
osmanski fisk gotovo nerješiv zadatak.Radi suprostavljanja problemu nestašice novca sve se češće
nadarbine dodjeljuju službenicima koji su dosad primali platu u gotovu.Gubitak prihoda kao
posljedica inflacije rezultirao je time da se spahije više nisu zadovoljavali podavanjima
podložnika.Zato su oni negdje od sredine 16.st. zahtjevali desetinu u gotovini.Porezi seljaka su
postali viši i sve teže podnošljivi.Mnogi seljaci u takvoj situaciji nisu nalazili drugi izlaz nego da
napuštaju kuće i baštine.

ZAOŠTRAVANJE KRIZE KRAJEM 16.ST.

Sljedeći period osmanske povjesti,približno do prvog desetljeća 17.st. bio je važniji prije u
unutrašnjpolitičkom nego u vanjskopolitičkom smislu.Država Osmanlija izvana je i dalje bila
nepobjediva svjetska sila,iako se značajni preokret ocrtavao utoliko ukoliko je za Osmansko Carstvo
vrijeme ekspanzije završilo baš tada.U unutrašnjosti države trajna se latentna kriza zaoštrila na taj
način što se oko 1600.g. široko rasprostranjeno nezadovoljstvo razriješilo u vidu žestokih
nemira.Unatoč tome,država je privremeno još mogla održati poziciju velike sile zahvaljujući
svjetskopolitičkoj konstelaciji.Na sjeverozapadnoj granici sve se više ocrtavala ravnoteža snaga.Za
Osmanlije moć Habzburške Monarhije koja se 1556.g. razdvojila na monarhiju Španjolsku i
Austriju,više nije bila opasna tako kao država Karla V. Koja je obuhvaćala sve habzburške zemlje.Na
istoku je država Osmanlija isprva imala posla sa slabim protivnikom Safavidskom Prezijom.Akutna

22
opasnost koja je Sredozemlju prijetila od antiosmanske koalicije i veoma se zaoštrila u teškom porazu
osmanske flote u bitki kod Lepanta 1571.g.nije na sreću,potrajala.Jedan od glavnih protivnika,
Venecija uskoro je sklopila mir više sklona mirnoj i unosnoj trgovini s Osmanlijama.Kao novi element
u vanjskoj politici Osmanskog Carstva pridošlo je sukobljavanje sa Rusijom,ali u početku bez
značajnijih posljedica.

10.SELIM II (1566-1574)

Nasljednik Sulejmana Veličanstvenog bio je Selim II,notorna pijanica, posljedica spomenutog

negativnog odabira:dva su mnogo sposobnija kandidata za prijesto,Mustafa i Bajezit,likvidirani još za
vrijeme Sulejmana.S druge strane to se nije mnogo odrazilo na moć osmanske države jer je moć i
dalje bila u rukama Mehmed-paše Sokolovića,jednog od najsposobnijih velikih vezira.Veliki vezir
Sokolović je u to vrijeme vodio mirovne pregovore s Austrijom s kojom je od pohoda na Siget
postojalo ratno stanje.Mir je zaključen u februaru 1568.g. u Edrinama,koji je u teritorijalnom smislu
održavao status quo.U ugovoru sklopljeno u Speyeru(1570) car Maksimilijan se odrekao pretenzija na
istoćni dio Ugarske,dok se tamošnji kralj Ivan Sigismund ubuduće morao zadovoljiti naslovom
vojvode Erdelja.Godine 1569.g. Visoka Porta pokušala je preoteti Rusima hanate Kazna i
Astrahan,koje su osvojili 1552-1554.g. Uspješan osmanski pohod bio je 1570.g. protiv mletačkog
otoka Kipra,koji je bio istureni bastion Evropljna u istočnom bazenu Sredozemlja i postao osmanskim
unutrašnjim morem.Osvajanje otoka je svakako urodilo stvaranjem protuosmanske lige(Papinska
država,Venecija i Španjolska) koja se oblikovala na poticaj pape Pija V.Čak je snažna flota pod Don
Juanom Austrijskom uspjela kraj Lepanta 7.oktombra 1571.g. uništiti osmansku flotu koja je
prodrijela do Jadrana.No kako se ta koalicija raspala osmanlije su mogle zadržati stečeno,a samim tim
i Kipar.Zahvaljujući osobnom zauzimanju velikog vezira Mehmed-paše Sokolovića Osmanlije su za
jednu godinu uspjele izgraditi novu flotu.Venecija se uskoro pomirila sa situacijom te 1573.g. sklopila
mir s Portom s iznova zajamčenim povlasticama,Venecija se sedam desetljeća u miru bavila
trgovinom s Osmanskim carstvom.1574.g. je umro sultan Selim II.

11.MURAT III(1574-1595)

On je dao u skladu s nasljednim pravom dao pogubiti petoricu svoje braće.I pod novim sultanom je
ostao veliki vezir Mehmed-paša Sokolović,koji je faktički sam vladao.U prvim godinama svoje vlade
Murat III prepustio se u potpunosti uticaju svoje ljubimice Safije Sultan.Kasnije su za njene ljubavne
ambicije potpuno izbile u prvi plan.Tako je nastala neka vrsta presedana:većina kasnijih sultana je
živjela u zlatnom kavezu harema,gotovo uopće ne brinući za državne poslove.Veliki vezir postigao je
nove diplomatske uspjehe:1577.g. produžen je mirovni ugovor s Austrijom za osam godina te
sklopljen ugovor s Poljskom .Godine 1580. Nastala je prva kapitulacija s Engleskom.Unatoć svojoj
nebrizi za državne poslove,Murat III se odlučio na pohod protiv Perzije(1576-1590) koja se nalazila u
teškoj situaciji nakon smrti šaha Tahmaspa(1576).Tom pohodu se protivio veliki vezir.Nije beznačajno
i to što je rimska kurija od početka sedamdesetih godina željela i Perziju i Rusiju uvući u antiosmansku
ligu.Porta je u potpunosti uspjela isključiti Perzijski uticaj na Kavkazu i ondje se istodobno suprostaviti
mogućoj ruskoj invaziji,pošto je Gruzija već 1577.g. stala pod osmansku zaštitu.Godine 1585.
Safavidima je oduzet Azerbejdžan,dok su ovi na istoku bili pod pritiskom Uzbeka,a Porta se udružila s
njihovim hanom Abdullahom II da izbjegne politici okruženja.Mir zaključen u Istanbulu između Visoke
Porte i Perzije 1590.g. sankcionirao je ta osvanja;k tomu je šiitskim Perzijancima zabranjeno
polemizirati protiv načela sunne.Veliki vezir Mehmed-paša Sokolović nije doživio kraj tog rata;u
oktombru 1579.g. probo ga je neki bosanski derviš,pripadnik hamzevija.U svojoj posvemašnjoj
ovisnosti o haremu sultan je postajao sve nepovjerljiviji prema velikim vezirima.Pod njegovom vlašću
tu funkciju je promjenilo deset vezira tako da je svaki na toj funkciji bio otprilike po godinu.Murat III
je s velikim vezirima saobraćao uglavnom samo pismeno.Odluke o najvažnijim državnim poslovima
donosile su se uglavnom u haremu.Epoha koja je počela s Muratom III ne naziva se bez razloga
razdobljem vladavine žena.Godine 1593. Iznova su se rasplamsale borbe s Austrijom zbog
pograničnih sukoba.Između Austrije i Osmanskog C. Obrazovala se neka vrsta vojne krajine na

23
području na kojem je vladao trajni mali rat.Osmanska vojska je 1594.g. uspjela zauzeti grad Gyor.To
sjedište odmah uspostavljenog vilajeta ipak je već 1596.g. izgubljeno u korist
Habzburgovaca.Dunavske kneževine Erdelj,Moldavska i Vlaška zbacile su 1594.g. Portino
vrhovništvo.Kraj vojnog sukobljavanja koje je na to uslijedilo u sklopu tzv.petnaestogodišnjeg ili
dugog rata,mir 1606.g. Murat III nije doživio.

12.MEHMED III(1595-1603)

MEHMED III sin Murata III bio je posljedni sultan koji je za položaj sultana još bio pripremljen na
prikladan način:od 16-te godine do stupanja na prijesto bio je sandžakbeg u Manisi.Nakon obaveznog
bratoubojstva,novi se sultan za svoje vlade jedva zanimao za državne poslove.Stvarnu moć je imala
sultanija-majka(valide).Veliki veziri su se smjenjivali još brže nego pod predhodnim sultanom.
U vrijeme Mehmeda III. Najvažniji je bio tzv.petnaestogodišnji rat s Austrijom.Za Portu je situacija
postala posebno opasnom kad je udružena vojska dunavskih kneževina pobijedila osmanske trupe
skrajem oktombra 1595.g. kraj Giurgiua u Vlaškoj ,pri čemu se posebno odlikovao vlaški vojvoda
Mihajlo Hrabri.Budući da je novi erdeljski knez Sigismund Bathordy još u januaru iste godine priznao
vrhovnu vlast Habzburgovaca,porta je morala svoje interese provesti vojnim putem.Ne samo da je
osmanska vojska 1596.g. uspjela zauzeti utvrđeni grad Egru,nego je blizu mjesta Mezokeresztesa
odnijela odlučujuću pobjedu.Poslije smrti Mihajla Hrabrog 1601.g. morale su kneževine Moldavska i
Vlaška morale priznati vrhovništvo Osmanlija.

Unutrašnja kriza Osmanskog Carstva sad će se još više produbljivati što valja pripisati pogoršanim
društveno ekonomskim uvjetima.Radi podmirenja velikih izdataka državne blagajne oko 1578.g.
smanjuje se udio plemenite kovine u srebrenoj aspri(akće) glavnom sredstvu plaćanja o O.C.,a da se
nije promjenio tećaj prema zlatu.Posljedica toga kvarenja novca je pojačana inflacija.Rat sa
Safavidima je odnio toliko novca da se državnim prihodima mogla podmiriti još samo otprilike trećina
izdataka.Porast cijena i kao posljedica toga,nestašica gotovine ne samo da su zaoštrili krizu koja se
primječivala od sredine 16.st.,nego su potresali cijeli privredni i društveni sklop osmanske kojom se
raspolagalo u vidu nadarbina.Ako je pak trebalo dodijeliti nadarbinu većem broju osoba nego do tada
to se moglo uraditi samo smanjivanjem postojećih nadarbina.Stoga dobar dio spahija više nije,kao
prije,vidio u nadarbini samo rentu.Sada su se više brinuli o poljodjelstvu,kako bi podigli razinu svojih
prihoda koji su se smanjivali.Sve ćešće su se ustručavali učestovati u pohodima to prije što je s
prestankom pobjedonosnih vojni ostalo malo nade u stjecanju plijena.Često su se spahije oslobađale
vojne službe plačanjem novčanog ekvivalenta a neki su i ilegalno izostajali.U to vrijeme se javljao i
veliki broj napuštanja timara od strane seljaka pogođenih teškim stanjem,što je svakako uticalo i na
stanje timarnika jer su se njihovi prihodi znatno smanjili.Bijeg sa zemlje,zapuštanje njiva,rad za
lihvare sve su to bili uzroci što je posvuda u Carstvu nazadovalo uzgajanje žitarica u korist
ekstenzivnog stočarenja koje je zahtijevalo mnogo manje radne snage,što je pak odgovaralo
potrebama za mesom u osmanskim gradovima,koje su skuplje još jedva mogle zadovoljiti.U maloj
Aziji,nekadašnjoj žitinici Rimskoga Carstva sad je uglavnom bilo stočarstvo.Usporedo s
uznapredovalim raspadanjem tradicionalnog timarskog sistema,naglo se stala razvijati ustanova
zakupa poreza.S raspadanjem timarskog sustava Porta je bila primorana povečati broj plačenih
odreda da bi tako održala udarnu moć vojske uprkos isćezavanju spahija..Potkupljivost i kupovina
funkcija nije zahvatila samo najviše položaje u državi nego se proširila i na niža zvanja.Kvalifikacije
više nisu igrale veliku ulogu nego se sve moglo uzeti i obezbjediti za novac.Posljedice kupovine
funkcija za Osmanku državu su bile kobne.Pri imenovanjima nisu više vrijedila djela i sposobnosti
nego samo visina iznosa koji se mogao očekivati od kandidata.Kupci raznih položaja često su uzimali
zajmove.

VELIKI USTANAK CELALIJA

24
Zbog pogoršanja položaja širokih slojeva stanovništa u gradu i selu,ćak i kod manjih
timarnika.Carstvom sve više haraju bande;napose u Anadoliji otprilike nakon 1575.g.
praktično nije bilo mira.S vremenom studenti-softe toliko remete mir da ih se nije moglo
smiriti ni primjenom sile.Tereti koju su pritiskali anadolsko seosko stanovništvo još su
povečani zbog neprestanih ratova.1598.g. jedan vješti vođa ujedinio je bande koje su lutale i
pljačkale Anadolijom ¨slobode strijelce¨.Riječ je o svrgnutom vršiocu dužnosti sandžakbega
po imenu Kara Yazici,tj.Crni Pisar.Taj je pseudonim podsječao na njegovu prijašnju djelatnost
pisara u odredu sekbana.Ustanak je počeo s povoljnim pretpostavka.Ljudstvu od 20 000 pod
vodstvom Crnog Pisara priključila su se jugoistočnoanadolska turkmenska plemena,čije je
nezadovoljstvo bilo primjetno i ranije.Osmanski vladajući krugovi vodeći se primejerom
ustanka iz 1519-1520 nazvali ustanike jednostavno nazvali celali iako taj ustanak oko 1600.g.
nije bio prožet isključivo šiitsko-socijalnorevolucionalnim idejama.Većina sudionika je
prvenstveno bila nezadovoljna svojom zlosretnom sudbinom.Ustanak celalija jedva da se
može smatrati seljačkim ustankom,jer u redovima ustanika nije bilo seljaka koji bi imali
selišta,nego su im se priključili ljudi sa zemlje koji su izgubili imovinu.U ustanku nisu
sudjelovali cehovski obrtnici,nego mnogo više brojni nezaposleni iz malih gradova i mnogi
otpušteni i odbjegli vojnici.Za osmansku Portu je postojala opasnost da izgubi područje
ustanika koji su ondje stvarno vladali ,iako Crni Pisar nije težio državnom
samoosamostaljivnjau.U avgustu 1601.g. poražen je Kara Yazici,te je poslije toga umro.Ali sa
smrću vođe ustanak nije bio stavljen pod punu kontrolu.Potućene grupe ustanika okupljale
su se na raznim mjestima i uspostavljale državice praktički nezavisne od osmanske
vlasti.Anadolija se nije mogla smiriti .Zemlja je proživljavala vrijeme strahaota.Mnogi
stanovnici su pobjegli,imućni su se preselili iz Anadolije u Krimski Hanat ili čak u Perziju.Ta
druga faza ustanka celalija tzv.Veliki bijeg,1603-1610.g. pojačala proces depopulacije
Anadolije koji je započeo sa napuštanjem zemlje u dr.polovini 16.st.Posljedice su bile
porazne;poljoprivreda je vidno propala.Od kaotičnih je prilika trpjela i unutrašnja
trgovina.Zbog nesigurnosti su zamrli i trgovački putevi koji su do tad bili veoma živahni.

13.AHMET I (1603-1617)

Na dugi je rok propadanje jedva mogla zadržati jača vladarska ličnost poput novog sultana Ahmeta I
koji je kako se pretpostavlja po dolasku na vlast imao svega trinaest godina.Za vladavine
Ahmeta I i njegovih nasljednika koji su služili kao figure za prezentaciju,nije se više mogla
oblikovati nikakva trajna vodeća snaga.Veliki veziri su brzo smjenjivani i nisu imali nekog
političkog uticaja ni u ratu ni u miru.Sultanije majke i miljenice sada su zadobile veliki značaj i
uticaj.Jedina odluka koju je Ahmet I manje više donio sam a to je bilo ukidanje dotada
obaveznog bratoubojstva pri stupanju na prijestolje.Neposredni i najvažniji povod za to je bio
što je sultan bio veoma mlad te nije imao djece i u slučaju prerane smrti Carstvo bi ostalo bez
nasljednika.Tako je bilo povoljnije u životu ostaviti princa Mustafu koji je imao samo dvije
godine kada je Ahmet došao na vlast.Prinčevi se više nisu odgajali u pokrajinama.Oni su rasli
u ¨prinčevskom kavezu¨ u saraju i ondje se mogao ubuduće nominirati novi sultan.U
jugoistočnoj Evropi Osmansko Carstvo unatoć ogromnim naporima samo je uspjelo zadržati
grad Egre osvojen 1596.g. i Kaniže osvojene 1600.g.S Habzburgovcim se stupilo u daljni mir
tako su riješeni problemi na zapadu te se osmansko vodsto moglo okrenuti ka istoku.To je
postalo još potrebnije kada se u Anadoliji razvio i ponovo oživio ustanički pokret.Posebno je
bio opasan odred celalija kojim je zapovjedao Kalenderoglu Mehmed,nekada niži zapovjednik
Kara Yazicja.Previranja je bilo i u Siriji:beglerbeg Alepa,Canbulat Ali,iskoristio je trenutak i
odcjepio se od Carstva.Osmanska državna sila je 1608 i 1609.g. uspjela stati na kraj Aliju i

25
 bunama celalija.Mir je zaključen 1612.g. i u bitnome se orjentirao prema miru u
Amasayi.Tako je osmansko Carstvo nekako uspjelo prebroditi krizu i nevolje.

RAZDOBLJE VLADAVINE ŽENA

14.MUSTAFA I
Krajem novembra 1617.g. Ahmeta I je naslijedio Mustafa I i kojega su već za četvrt godine morali
smjeniti jer je bio salbouman.

15.OSMAN II(1618-1622)

Osman II uprkos svojoj mldosti nije bio sasvim bez kvaliteta.Njegov pokušaj reorganizacije janičarskog
korpusa koji gotovo nije više čuvao prijestolje nego terorizirao državu i nezadovoljavajući
ishod rata s Poljskom(1621) završili su tako da je sultan bio svrgnut s vlasti i pogubljen 1.maja
1622.g..Privremeno je na vlast ponovo došao slaboumni Mustafa kao figurant ali je ubrzo
opet smijenjen.

16.MURAT IV(1623-1640)

U prvom peridu vladavine Murata IV. Neosporno je vladala njedova majka Kosem Sultn(ija).Politički
svakako najutjecajnija žena u osmanskoj historiji.No zbog očajnog stanja u unutrašnjosti
zemlje Murat IV. Je 1632.g. sam preuzeo vlast.Pokušao je stvoriti reda i u vojsci i u
finansijama.Pri tome je postupao na dotada neviđeno okrutan način.Međutim ni taj pokušaj
nije uspio.Ali Murat IV je ponovo uspostavio autoritet i prestiž osmanske države.Murat IV je
umro 8.februara 1640.g.23

17.IBRAHIM (1640-1648)

Poslije smrti Murata IV na vlast je došao njegov mlađi,psihopatski nastrojen brat Ibrahim,što oslikava
i njegov nadimak Deli(Ludi).Na početku je ponovo vladala Kosem Sultanija.No ibrahim je sve
više padao pod uticaj čovjeka po imenu Ginci Hoca ili Husein Efendija,čije su intrige potakle
sultana da majku pošalje u progonstvo.Nakon dvorske revolucije kao žrtva je pao Ibrahim.U
početku Ibrahimove vladavine u svojim rukama je vlast držao sposobni veliki vezir Kemnakeš
Kara Mustafa-paša(1638-1644).Ali ovaj vezir je pao kao žrtva intriga koje vodio harem i
Husein ef.Njegovi nasljednici nisu bili posebno nadareni.Formirali su se klanovi koji su se
sukobili,usljed izbijanja rata s Venecijom oko Krita.Taj rat,u historiografiji poznat kao
Kandijski rat koji je tražio Husein ef. a kome se Mustafa-paša protivio nije odmah donio
željene rezultate.Naime potrošena sredstva,rasipnost sultana i pronevjera dobara i prihoda
države doveli su do propasti Riznice.U provincijama su izbili novi nemiri.Janičari,slabo ili
nikako plaćeni,pobunili su se osvajajući sve više sloboda za sebe.24

MEHMED IV LOVAC(1648-1687)

Mehmed IV Lovac za čije je vladavine jaki veliki vezir Koprulu Mehmed-paša (Ćuprilić) pokušao
zaustaviti propadanje osmanske države.Za Osmansko Carstvo mirovni ugovor s

23
R.Mantran,Isto,str.276.
24
R.Mantran,Isto,str.283-284.

26
 Austrijom(1606 ) i za Safavidskom Perzijom(1612) nisu značili početak ere vanjskog
mira.Kraljevina Poljska imala je ambicija prema osmanskoj vazalnoj kneževini Moldavskoj.Rat
koji je izbio 1620-1621.g. završio je sankcioniranjem statusa quo.Moldavska je ostala pod
osmnskim vrhovništvom.
Haremski uticaj koji je od vremena Murata III neprestano rastao zadobio je najveću moć u prvoj
polovici 17.st.Osoblje harema-same robinje-bile u etničkom i vjerskom pogledu vrlo
šaroliko,prikupljeno sa svih strana.Ako je nekoć bilo mnogo Evropljanki s vremenom se
povećavao udio Kavkaskinja,što će se odraziti i u personalnoj politici države.Harem je bio
organizovan strogo hijerarhijski.Na vrhu je bila majka(valide) sultana na vlasti a za njom su
slijedile njegove žene kojima se sultani nakon 1574.g. nisu šerijatski ženili nego su ih uzdizali
na taj rang.Među tzv.miljenice napredovale bi one žene koje bi sultanu rodile sina.Do druge
polovice 17.st. u haremu je već bilo više od dvije hiljade žena.Ne samo sultan nego i visoki i
najviši dostojanstvenici uvelike su zavisili od haremskih dama višeg ranga.Zaposjedanje viših
položaja uglavnom se zbivalo na njihovu inicijativu.One su i u političkim odlukama imale
veliku ulogu iako za to uopće nisu bile kvalificirane.Zbog njihova utjecaja na državne poslove
tadašnje je razdoblje u osmanskoj historiografiji nazvano vladavinom žena.Sultanije majke i
supruge nisu bile blagonaklone jedne spram drugih.Radi sticanja moći nisu prezale ni od
najodbojnijih sredstava.Napose su žestoko ratovale majke osmanskih prinčeva da bi svojim
sinovima obezbijedile prijesto,a time i sebi samima.Živjelo se rasipnički i luksuzno,dok se
državna blagajna sve više praznila.Veliki vezir je gubio na značaju sa sve većim uticajem
harema na političke odluke.Oduzimanje moći velikim vezirima značilo je znatno jačanje
janičara.Zbog kupovine položaja i nekompetentnog miješanja harema u upravljanju državom
potpuno je odstranjen dotada prokušani princip nagrade prema zaslugama.

POKUŠAJ KONSOLIDACIJE POD VEZIRIMA OBITELJI KEPRILI (ĆUPRILIĆ)

Osmanski državni vrh je napokon vidio da hitno treba pozvati sposobnog i energičnog velikog vezira
da spašava Carstvo.Tako je 1656.g. odabran Keprili Mehmed-paša(1656-1661),dotadašnji
beglerbeg Tripolisa u Siriji,starac od oko osamdeset godina,albanskog porijekla,koji je došao u
dvorsku školu putem devširme.U svakom slučaju Mehmed-paša je bio spreman prihvatiti se
te funkcije samo pod uslovom da dobije široke ovlasti.Kada mu je to obećano energično je
prionio na posao.Najprije je uklonio premoć janičara i utjecaj harema na politiku
Carstva.Udaljio je sve nosioce funkcija koji se nisu strogo držali njegovih upustava ili su se
odali korupciji;radi zastrašivanja dao je smaknuti na hiljade takvih.Kako bi popravio
obrambenu moć Carstva,odredio je da se plaće redovito dijele u valjanom novcu.Mehmed-
paša je uveo rigorozne mjere štednje koje su uostalom pogađale luksuzni dvorski
život.Prihodi uleme su smanjeni i potisnut njihov sve veći uticaj.Radi vraćanja snage
provincijskoj vojsci Keprili je pokrenuo sveobuhvatno preispitivanje nadarbinskog sustava u
kojem je vladala potpuna zbrka.Takođe se prihvatio smirivanja pokrajina,u kojem nakon
1600.g. nije bilo mira.Stari je veliki vezir, zahvaljujući svojoj strogosti,mogao postići i vanjsko-
političke uspjehe.Keprili Mehmed-paša uspio je proširiti državni teritorij makar na račun
kneževine Erdelj.Erdeljski vladar svjestan stanja u O.Carstvu odlučio je iskoristiti to te se
osloboditi od Osmanlija i priključio se Habzburgovcima.Godine 1658.g. Keprili je osobno
poduzeo pohod protiv Erdelja te ga usput opustošio.Kneževina je zadržala status vazalne
kneževine ali je izgubila dosad svoj razmjerno širok oblik političkog manevrisanja.Poslije
smrti Keprili Mehmed-paše godine 1661.g. preuzeo je dužnost njegov ne manje sposobni sin
Keprili Fazil Ahmed-paša(1661-1676).Zahvaljujući djelatnosti oca više nije morao upravljati državom
jednako strogo.Petnaestogodišnje razdoblje uredovanja Fazil-paše odlikovalo se sasvim
stabilnim unutrašnjim stanjem države.Fazil-paša se energično zauzeo za unapređivanje
osmanskog duhovnog života.Nasuprot konzervatvnoj ulemi utjecaj koji se i dalje
potiskivao,Fazil-paša i njegove pristalice usmjeravali su svoj interes prije svega ka Evropi.Oni
su živo kontaktirali s pripadnicima evropskih diplomatskih misija na Bosforu.Razdoblje u

27
 kojem je vladao Fazil-paša bilo je doduše obilježeno konsolidacijom Carstva iznutra,ali ne i
mirom izvana.Tako su 1663.g. oživjele borbe s Habzburgovcima.Naime,Beć se uključio u aferu
s Erdeljom.Na Habzburškoj je strani veliku ulogu imao ugarsko-hrvatski vojskovođa i pjesnik
Nikola Zrinski.U svakom slučaju Habzburgovci nisu mogli spriječiti da Osmanlije zauzmu
tvrđavu Ujvar.Rat koji je trajao protiv Venecije mogao se uspješno okončati zauzećem Kandije
1669.g..Kreta je sada u potpunosti stavljena podo kontrolu Osmanskog C.Trebalo je dakle
dvadeset i četiri godine da se Osmanlije dokopaju ostrva i da zaokruže svoju dominaciju u
istočnom Sredozemlju25. Godine 1672. Izbija oružani sukob između Osmanskog carstva i
Poljske;ukrajninski tj.zaporoški Kozaci morali su spoznati da njihovo nastojanje da održe
društveni i politički status nije mogla zadovoljiti ni nova sila zaštitnica Moskva.Oni su zato
pokušali postići nagodbu s Poljskom ali neuspješno.Tzv.slobodna zemlja Kozaka ,koja se našla
između interesa velikih sila,postepeno se raspala na dvije sfere uticaja:istoćno od Dnjepra
mjerodavan je bio uticaj Moskve,a zapadno je dominirala Poljska.Heteman zapdnog dijela
Ukrajine Dorošenko otkazao je 1666.g. vezu s Poljskom i stavio se pod vrhovništvo osmanske
Porte,koja mu je na to podarila rang sandžakbega.Poljska je odgovorila ratom,ali poraz ju je
prisilio da Osmanskom C. Ustupi zapadni dio Ukrajine zajedno sa Podolijom,čime je
Osmansko Carstvo dospjelo u izravno susjedstvo s Rusijom,što će kasnije uticati na brojne
ratne sukobe.Kada je Fazil Ahmet-paša 3.novembra 1676.g.umro činilo se da je država
Osmanlija spašena.Ipak konsolidacija nije bila sveobuhvatna ni dovoljno duboka a uz to je i
previše ovisila o istaknutim ličnostima i njima bila obilježena:Keprili Mehmed-paša i Fazil
Ahmet-paša.

PORAZ POD BEČOM 1683.G. I NJEGOVE POSLJEDICE

Nakon smrti Fazil-paše na mjesto velikog vezira nije imenovan njegov brat,takođe politički nadaren
Keprili Fazil Mustafa,nego je to mjesto dobio Kara Mustafa-paša(1676-1683),koji je u mladim
godinama služio sultana Mehmeda IV.,te je zadobio njegovo povjerenje.U vrijeme novog vezira
postignuto je malo uspjeha.Iznova su postale vidljive unutrašnje loše prilike.Pohlepni i tiranski Kara
Mustafa nije ih mogao otkloniti.I njegova se vanjska politika pokazala promašenom,te je za državu
Osmanlija imala sudbonosne posljedice.Velike posljedice je imao napadački rat Porte protiv
ravnopravne Austrije godine 1683.Ono što je planirao Kara Mustafa Osmanlije nisu uspjele postići ni
pod Sulejmanom Veličanstvenim iako je država osmanlija u vrijeme Sulejmana bila neuporedivo jaća
od ove u vrijeme vezirovanja Kara Mustafe.On je potcjenio znatno povečani privredni potencijal i nije
spoznao oružano-tehničku i taktičku nadmoć habsburške vojne sile.S obzirom na državni razlog,velik
je vezir,imao opravdane razloge za rat s Habzburgovcima.U tzv.kraljevskoj Ugarskoj zbog dugotrajnog
se općeg nezadovoljstva napose teško ugnjetavanih protestanata,sjeverni dio ,Gornja
Ugarska,odvojio od Beća i pod Imrom Thokolyjem,predvodnikom tzv.kuruca26,osnovao posebnu
kneževinu.Kako bi se održao protiv Habsburgovaca,Thokoly se obratio Osmanlijama za pomoć.Priznat
je za Osmanskog vazala i Porta ga 1682.g. proglašava ugarskim kraljem.Zbog politike ekspanzije Luisa
XIV koji je malo ranije stekao dobitke u Alzasu i Lotaringiji bečki se dvor našao spemnim na ustupke
kraljevskoj Ugarskoj,našto je stanovništvo Gornje Ugarske većinom otpalo od Thokolyja.Kako je to za
Portu značilo gubitak vazalne države otpočeo je rat protiv Austrije.Unatoć pojavama rasula u vojnoj
organizaciji,Osmansko Carstvo još je raspolagalo brojčano velikom armijom od oko 250 000 ljudi,od
kojih je upotrebljeno tada 200 000.Privremeno se činilo da vrijedi račun Kara Mustafe:14.jula 1683.g.
Beć je bio okružen i započela je opsada,u osmanskom se taboru već računalo na osvajanju carskog
grada.Sada se Habzburzima isplati netom sklopljeni savez s Poljskom,jer je opsjednuti Beč mogao biti
oslobođen samo koncentričnim napadom za rasterećenje odreda poljskog kralja Jana Sobieskog te
jedinica Karla Lotarinškog zapovjednika carskih trupa.12.septembra 1683.osmanska je vojska

25
R.Mantran,isto,str.293
26
Tako su se zvali protuhabsburški ustanici u Kraljevini Ugarskoj.Rijeć je izvorno značila križari.

28
pretrpjela potpuni poraz na Kahlenbergu kraj Beča.Svoj podbačaj Kara Mustafa je morao platiti
životom.Osmanski je ekspanzionizam porazom kraj Beča je doživio svoj neopozivi kraj.Ubuduće će
država Osmanlija biti definitivno potisnuta u defanzivu.U Evropi je poraz osmanlija shvaćen da
Osmanlije nisu više ne porazivi.U tu je svrhu 1684.g. na poticaj pape Inocenta XI nastala tzv.SVETA
LIGA kojoj su pripadale Habzburška Monarhija,Poljska i Venecija.Dogovoren je istodobni napad na
državu Osmanlija u Podoliji i Moldavskoj,u Ugarskoj i na Balkanu.Poljski kralj Sobieski nije uspio
Osmanlijama oteti Podoliju i Moldavsku,a Venecija je sa svojom flotom izvela opći napad na
Peloponez koji je obećavao uspjeh.U takvom ratu na tri fronte Porta nije mogla pružati uspješan
otpor u Ugarskoj kad su još tomu onamo pridošle trupe iz svih djelova Njemačkog Carstva.čak se i
Francuska-uprkos svom savezu sa Osmanlijama-našla dužnom u Beč poslati nešto trupa.Godine 1686
Osmanlije uspjevaju preoteti ugarsku prijestolnicu Budim .Demoralizirana Osmanska vojska
pretrpjela je 1687.g.teški poraz na bojnom polju kraj Mohača.Osmanski posjed u Ugarskoj i vazalna
kneževina Erdelj izgubljeni su u korist Habzburgovaca.Zbog katastrafalnih poraza kraj Beča i Mohača
osobno je okrivljen Mehmed IV;zamjenio ga je gotovo beznačajni brat Sulejman II27(1687-1691)
.Rusija koja je 1686.g. pristupila Svetij Ligi,napala je 1687.g. Krimski Hanat.Osmansko vojno vodstvo
moralo radi odbrane te vazalne države koncetrirati svoje trupe na tu sjevernu frontu.Tako su 1688.g.
habsburške sange uspjele osvojiti cijelu Srbiju i prodrijeti do Vidina.
Da spasi Osmansko Carstvo od potpunog sloma,Carski divan opet se potrudio da na funkciju postavi
sposobnog velikog vezira sa širokim ovlaštenjima.Godine 1689.pozvan je izigrani Keprili Fazil
Mustafa-paša(1689-1691).Prema prokušanom postupku svog oca i brata,pokušao je doskočiti
vanjskopolitičkoj katastrofi unutrašnjom konsolidacijom.Najprije je Fazil Mustafa reformirao iznova
podivljali porezni sustav,kako bi umirio seljaštvo,prije svega kršćane na Balkanu koji su morali snositi
glavni teret u ratu s Habzburgovcima.Fazil Mustafa se za disciplinu janičarskih trupa pobrinuo oštrim
mjerama.Nevojne osobe koje su protivpravno došle u posjed timara dao je smijeniti.Radi ravnoteže s
vojnom nadmoći neprijatelja dao je vrbovati dobrovoljce za potporu osmanskoj vojsci.1690.g. Fazil
Mustafa je uspio ponovo zadobiti Siriju a i Erdelj.NA nesreću ovaj uspješni vezir je dvije godine po
stupanju na funkciju pao u boju protiv habsburških trupa markgrofa Ludwiga Wilhema
Badenskog.Malo prije te bitke na mjesto sultana je došao Ahmet II(1691-1695),brat
Sulejmana,jednako nesposoban kao i on.Zatim je na mjesto sultan stupio Mustafa II(1695-1703).Da
spasi Carstvo posvetio se vođenju države energično i razborito.Želio je iskoristiti težak položaj
habsburških snaga koji je bio izazvan ratovanjem Austrije na dvije fronte.Osmanlije su postigle i
nekoliko početnih uspjeha.Mustafa II je već pred očima imao osvajanje izgubljenih teritorija u
Ugarskoj.Sultan nije ipak mogao postići taj vojni uspjeh,ne samo zboh mladog ruskog cara Petra
Velikog koji je osmanlijama uzeo tvrđavu Azov,nego i zbog djelovanja princa Eugena Savojskog koji je
1697.g. porazio osmanlije kraj Sente.Treba pomenuti da je ovaj isti Eugen Savojski prodro i u Bosnu te
pritom popalio i opljačkao dokle je stigao što baš ne ide u prilog njegovom kako zovu velikom vojnom
geniju.Posle poraza kod Sente Porta je povukla svoje odrede,to prije što su svuda po Carstvu opaženi
nemiri.Posredovanjem Engleske i Nizozemske,koje su se bojale da će biti ugroženi njihovi interesi na
Bliskom istoku ako Osmanlije budu nastavili nizati neuspjehe,a i u to vrijeme su se javile neke bune u
Iraku.Tako je sklopljen 1699.g. Karlovački mir.Posljedica tog mira bio je gubitak posjeda u povijesnoj
Ugarskoj sve do područja oko Temišvara.Venecija je-u posjedu poluotoka Peloponeza i znatnog dijela
Dalmacije-mogla učvrstiti svoju vlast na Jadranu.Poljska je dobila Podoliju i zapadni dio
Ukrajine.Karlovački mirovni ugovor je nakon poraza kod Beča 1683.g. obilježio dalju važnu etapu
propadanja osmanske pomoći.I s Moskvom je valjalo napraviti nepovoljan ugovor.1700.g. Porta je
Rusima morala odstupiti Azov ,dok je Rusija imala pravo na neograničenu plovidbu Crnim morem i
plovidbu trgovačkih brodova kroz tjesnac u Sredozemlje.U unutrašnjosti se Carstva nastavila daljna
dezintegracija,privredna i društvena,ublažena samo u vrijeme Fazil Mustafe-paše.Posebice se
nastavilo raspadanje vojničkog timarskog sistema.

27
Valja ga pomenuti samo zbog tog što se on poslije više od jednog stoljeća bio prvi sultan koji se šerijatski
oženio.

29
 DOBA TULIPANA

Iako je Osmansko carstvo po miru u Sremskim Karlovcima 1699.g. izgubilo neke teritorije ono je
ostalo znatna sila koja je još vladala prostranim područjima .No u unutrašnjosti carstva,već su se oko
stoljeće i pol na svim područjima,u javnom životu,vojsci,privredi,pojačavale zarazne pojave
raspadanja,koje su Osmanskom Carstvu prijetile kao neka bolest za koju se u bliskoj budućnosti nije
nazirao lijek.Veliki teritorijalni gubitci,i gubitak prestiža značili su slabljenje morala među
stanovništvom.Novi vrhovni muftija Fejzullah Efendi(1695-1703) koji je i dalje izgrađivao svoju moć,s
prešutnom privolom sultana Mustafe II,i na sva mjesta postavljao sebi odane osobe,svoje rođake i
prijatelje.Tim je nepotizmom izazvao sveopću mržnju prema sebi.Čak je i veliki vezir Rami Mehmed-
paša kojega je isti ovaj muftija postavio na tu funkciju i koji je vodio pregovore u Sremskim
Karlovcima u ime Osmanskog Carstva-bio protiv Fejzulah Efendija i radio na tome da se Fejzullah
svrgne.Prije svega,u prijestolnici je vladala napeta atmosfera koja je često dovodila do ustanaka za
koje je bio potreban mali povod.Takav jedan ustanak je bio i ustanak 200 vojnih oružara(cebeci) koji
neko vrijeme nisu primili plate.Tom ustanku su se pridružili svi vojni oružari a s njima i
janičari.Trupama se priključila i ¨rulja¨,kako su one koji su bili u oskudici nazivali oni na visokim
položajima.I studenti-softe,brojna ulema te elitni odred ¨psetara¨ (sekban28) priključili su se
buni.Ustanici su održali narodni divan (opću narodnu skupštinu) na kojem su se savjetovali o daljnem
postupku.Najvažniji položaji u državi ponovo su zaposjednuti.Za velikog vezira je izabran star,već
umirovljeni Kavanos Ahmet-paša(avgust-septembar 1703) koji je prihvatio položaj nakon
oklijevanja,jer zapravo nije stajao u vezi s ustanicima.Iz Azije su pridošli naoružati istimišljenici da
podrže ustanike,tako da je ustanička vojska ubrzo raspolagala brojem od 70 000 ljudi.Režim novih
moćnika odlikovao se strogom disciplinom,polocijskom oštrinom i brižljivim provođenjem pravde.Za
opskrbu armije poslužilo se riznicama iz džamija i ¨dobrovoljnim¨ prilozima imućnih sugrađana.Za to
vrijeme se sultan Mustafa zadržavao u Edrinama,zbog čega je buna u historiografiji nazvana Edrinska
zgoda.Pobunjenici su sultanu poslali delegaciju sa zahtjevom da se neodgodivo vrati u Istanbul i da
svrgne omrznutog Fejzullah Efendiju i njegovu kliku,te ih izruči ustanicima.No njihova delegacija pred
Edrinama je zatočena.Protiv pobunjenika je mobilisana vojska odana vladi.Istovremeno vlada je
pokušavala kupiti naklonost janičara u prijestolnici novcem i jamstvom o pomilovanju.Nato su
ustanici u Istanbulu odlučili svrgnuti sultana.Oni su za novog vladara izabrali Ahmeta III(1703-1730)
mlađeg brata Mustafe II.U međuvremenu je vojska ustanika narasla na 80 000 ljudi i brojnih
pritajenih simpatizera stigla pred Edrine.Kada su se trupe koje su dotad bile vjerne Mustafi
pridraužile pobunjenicima,ovaj je morao ustupiti prijesto svom mlađem bratu.Novi sultan je doduše
potvrdio mjere pobunjenika,potvrdivši na funkcijama ljude koje su sami pobunjenici postavili na
položaje.No kada se Ahmed III učvrstio na prijestolju dao se obračunat sa istim onima koji su ga tu i
postavili.Dao je likvidirati vođe a vezira Kavanosa Ahmet-pašu dao je razvlastiti nakon tri mjeseca
službe.¨Stari poredak¨ je vraćen samo četiri mjeseca od izbijanja bune.Edrinska zgoda nije bila
nikakva revolucija koja bi mogla duboko promijeniti postojeću feudalnu strukturu te
tako,uzmimo,omogićiti vlast građanstvu i omogučiti stvaranje naprednog industrijskog društva.
Zbog Edrinske zgode Porta nije mogla iskoristiti protuhabsburšku borbu u Ugarskoj(1703-1711).Bečki
dvor nije dao zemlji oslobođenoj između 1686 i 1689.g. nezavisni status koji je imala prije osmanskog
osvajanja,te je uz to Bečki dvor provodio centralističko-apsolutističku i k tomu germanizatorsku i
antiprotestantsku politiku.Osim toga teret rata je prebaćen na seljaštvo koje je i bez rata bilo u
teškom položaju .Porta čak nije ni pokušala pod svoju zaštitu uzeti predvodnika ustanika.Nego je
poslije ugušivanja ustanka Porta pružila utoćište vođi Rakoczyju i njegovoj pratnji.Odnos s Rusijom i

28
Ovdje je riječ o gardijskoj jedinici tog imena,a ne o nedisciplinarnim jedinicama istog imena koje su se nalazile
u provincijama.

30
nakon mirovnog ugovora 1700.g. ostao je napet,prije svega zbog nastavljanja ekspanzionističke
politike ruskih careva.Povod sukobu je bio Veliki sjeverni rat koji je započeo švedski kralj Karlo XII
radi provođenja svojih interesa velike sile,istodobno protiv Danske,Saske-Poljske i Rusije.Poslije
stanovitih početnih uspjeha Karlo XII je 1709.g. pretrpio potpuni poraz kraj Poltave;cijela švedska
vojska je pala u zarobljeništvo a sam Karlo je jedava umakao na osmanski teritorij.Portu je nagovarao
na osvetnički rat protiv Rusije na što je ova pristala 1711.g. prije svega što je moldavski vojvoda
Dimitri Centemir provodio politku prijateljstva prema Moskvi.Porta se nadala da će tim ratom vratiti
Azov,izgubljen 1696.g. Osmanske su snage uspjele zadobiti Azov i to pod vodstvom Baltaci Mehmet-
paše 1711.g. su Osmanlije na Prutu Rusima zadali težak poraz.Osmanlije nisu uspjele iskoristile taj
uspjeh što je kasnije dalo povoda mnogim nagađanjima29.
Osokoljen velikom pobjedom,častohlepni vezir Damat Ali-paša(1713-1716) poželio nadoknaditi
gubitak pretrpljen Karlovačkim mirom.Osmanske snage su uspjele preoteti Peloponez od Venecije i
istodobno osigurati vlast nad Kretom. Najdublje uznemirena takvim razvojem situacije bila je
habsburška monarhija te se na molbu Mlečana uplela u sukob i pod princom Eugenom Savojskim
potukla osmansku vojsku kraj Petrovaredina gdje je poginuo i veliki vezir.Habsburški vojskovođa je
zauzeo prostor oko Temišvara a godinu kasnije i Beograd.Požarevački mir(1718) ,koji je opet
omogučilo englesko i nizozemsko posredovanje,polazo je od vojnog stanja stvari:Porta je morala
napustiti podrušje Temišvara,potom nazvano Banat i naseljeno pretežno Nijemcima,te dijelove
Vlaške,Bosne i Srbije neposredno do Niša.Peloponez je ostao osmanski.Sada je Venecija izašla iz
kruga znatnijih sredozemnih sila.Porta se pak okrenula ka istoku.Kao povod prodora poslužile su joj
promjene u strukturama moći u Perziji.Naime u Perzji je na vlast došla sunitska dinastija
Afganaca,pošto je zadala uništavajući udarac šiitskim Safavidima.Osmanlije su istakle svoje
reritorijalne zahtjeve jer je lezgijski han30 nedugo prije toga tržio zaštitu od Porte.U sve to su se upleli
i Rusi na čelu s Petrom Velikim:obje su invazorske sile 1724.g. sklopile ugovor prema kojem bi Rusima
pripao Dagestan,istočni dio Širvana i Baku,a Osmanlijama zapadni dio zemlje s Tibrizom i
Ilamadanom.Osmanske trupe je doduše 1726.g. porazio afganskki šah Ašraf Šah,ali su mogle utvrditi
svoj teritorijalni dobitak.Situacija se temeljito promjenila četiri godine kasnije kada je mladi afsarski
šah po imenu Nadir Šah napredovao do položaja vladara Perzije,mogao zagospodariti najprije
Horasanom a potom središnjim i zapadnim dijelovima Perzije ,sve do Tebriza na štetu Osmanlija.Na
vijest o tim gubitcima u Carigradu je ponvo izbila buna koja je Ahmeta III stajala
prijestolja.Svrgavanjem tog sultana završila je epoha koja je u hisotoriografiji nazvana doba
tulipana(lala).Zbog znatnih dostignuća prije svega na kulturnom području ,doba tulipana nikako se
ne može vrednovati kao razdoblje dekadancije.Osobito se potpuno oslobodilo otvaranje prema
Evropi u kulturnom pogledu.Takođe je poduzet pokušaj vojne reforme po evropskom uzoru.U skladu
s tim Nevsehirli Ibrahim-paša ustanovio je stajaću ,redovnu vojsku tzv.asakir-i nizamiye.U tu svrhu je
veliki vezir angažirao francuske vojne saveznike.Taj reformski poduhvat je bio samo epizoda.S
forsiranim okretanjem ka Evropi podudarao se kraj stoljetne ustanove regrutiranja velikih vezira iz
devširme.Kako je spomenuto ustankom 1730.g. okončana je gotovo tri decenije duga vladavina
Ahmeta III.Povod toj pobuni je bio težak poraz osmanske vojske u Perziji.I od ranije atmosfera u
prijestolnici se pogoršavala,inflacija je rasla a 1720.g. su povećani porezi kojim je trebalo ukloniti
štetu izazvanu velikim i teškim potresom u prijestolnici 1718-1719.g.Ustanak ¨svjetine¨ koji je izbio
1730.g. je poprimio tolike razmjere da je Porta morala pokušati postići dogovor sa
pobunjenicima.Ustanici su se sporazumjeli sa sultanom ali su tražili izručenje onih koje su oni smatrali
odgovornim za poraz u ratu s Perzijom ,prije svega velikog vezira Ibrahim-pašu.No Ahmet III nije
mogao spasiti prijestolje ni izručenjem velikog vezira.Uskoro potom Ahmet je bio primoran odstupiti
u korist svog nećaka Mahmuta I31 (1730-1754).Sada je vlast prigrabila glavna ličnost ustanka Patrona

29
Prema govorkanju Mehmet-paša je potkupljen Katarininim nakitom;u tom bi vremenu Katarina imala biti
vezirova ljubavnica.Taj događaj u historiografiji je još poznat i kao ¨Čudo na Prutu¨.
30
Daud Han.Lezgijci su kavkaski narod na istoku Kavkaza.
31
Bio je sin Mustafe II

31
Halil32,provodeći despotski i korumpiran režim čime se otuđio od svojih pristaša.To je išlo na ruku
Mahmutu I koji je vrlo brzo uspio ukloniti Patron Halila i uspostaviti stari poredak.

GUBITAK POLOŽAJA VELIKE SILE

Nadir Han ,kasniji šah Irana(1736-1747),nakon kratkog perioda zastoja,ponovo je preduzeo ofanzivu
protiv Osmanlija i 1737.g. iznudio mirovni ugovor kojim su područja stečena 1724.g.-
Azerbejdžan,Gruzija i istočni dio Armenije ponovo pripala Perziji.Carska Rusija,doduše oslabljena
poslije smrti Petra Velikog početkom 1725.g. iznutra oslabljena,ipak je mogla iskoristiti položaj za
napad na Osmansko Carstvo.Rusi u savezu s Austrijom postigli su stanovite početne uspjehe.Nakon
teške opsade Azova 1736.g. taj grad je opet dospio u ruke Rusima.Zaposjednut je Krim a Hanat je
opustošen.1737.g. Austrija je prodrla u Vlašku i Moldavsku.Osmanski uspjeh u odbrani treba i
pripisati spretnom Ahmet-paši,bivšeg francuskog generala koji je prešao na Islam.On je organizirao
moderan odred artiljerije.K tomu je za osmanlije značajno i to što je 1737.g. umro princ Eugen
Savojski a njega su zamijenili nesposobni vojni zapovjednici.1739.g. zaključen je Beogradski mir.Beč
se morao odreći nekih teritorijalnih dobitaka iz 1718.g. poput sjeverne Srbije,s Beogradom,i
zapadnog dijela Vlaške.Osmanska vojska u suradnji s Krimskim tatarima postigla je uspjehe i protiv
Rusa koji su bili protjerani iz Krimskog Hanata i uz to su morali porušiti tvrđavu Azov koja je
neutralizirana.Beogradskim mirom Rusiji je zaabranjeno držanje flote na području Azovskog i Crnog
mora.1743.g Nadir Šah je ponovo preduzeo napad na Osmansko Carstvo,želeći osvojiti Bagdad i
istoćnu Anadoliju.Istodobno je Nadir Šah htio prevladati islamsku shizmu:trebalo je duodecimalno
šiitstvo izjednačiti sa sunnom,pa da ga suniti pod imenom džafarija33 priznaju kao petu pravnu
školu.No prestroga osmanska ortodoksija je odbila taj zahtjev.
Poslije smrti Mahmuta I,na prijestolje se uspeo njegov brat Osman III(1754-1757).Osman je dane
provodio u haremu ali se pri tom dosta nekompetentno miješao u politiku.Godine vanjskog mira nisu
iskorištne za unutrašnju konsolidaciju.Pri tom je bio veima pobožan te je naredio da se pozatvaraju
krčme i proveo pooštrenu regulaciju odjevanja.
Suprotno svom prethodniku i bratiću,odlikovao se Mustafa III(1757-1774) velikom
darovitošću,dubokim obrazovanjem te stanovitom otvorenošću prema svijetu.Njegova najbolja
odluka je ta što je na mjesto velikog vezira postavio Ragib-pašu(1757-1763) Ovaj visoko učeni čovjek i
vrstan političar oprezno je pristupio reorganizaciji finansija i vojske,postižući pri tom stanovite
uspjehe koji su ruku na srce ostali bili kratka vijeka.Ragip-paša nije želio ugroziti povoljne uslove
Beogradskog mira pa tako nije želio ni započet rat između Habzburgovaca i Pruske na strani
Pruske.Ovja je rat poznat kao sedmogodišnji rat(1756-1763).Rana smrt sposobnog velikog vezira
razlog je što je Porta 1768.g. upustila u još jedan sudbonosni vojni sukob protiv Rusije.Rusija je stekla
premoć na Kavkazu a u sjeveroj Besarabiji zauzeli su grad Hotin.Moldavska i Vlaška otpale su jedna
za drugom od Porte i priznale rusko vrhovništvo.Potaknuto tim uspjehom,rusko vodstvo je započelo
smjeli poduhvat:flotu stacioniranu u Finskom zaljevu 1770.g. preko Giblartara,premješta u istočno
Sredozemlje,želeći time prisiliti Portu na rat protiv dvije fronte,izravno ugroziti Carigrad i pokrenuti
na ustanak Grke na Peloponezu.Ruska flota je uspjela uništiti osmansku sredozemnu flotu,ali prolaz
kroz Dardanle nije bio moguć jer je osmanska vojska artiljerijom ometala prolaz.1771.g Rusi su
ponovo zaposjeli Krimski Hanat.Na obje strane se osječala premorenost.Ustanički pokreti i
separatičke tndencije učinili su svoje.Takav jedan ustanak je bio u Egiptu pod vodstvom mamelučkog
emira Džin Ali Beya34. Koji je 1768.g. provodio separatističku politiku i pri tome od Katarine Velike
dobio obećanje o zaštiti.Godine 1769. Galilejski šejh Omar Tahir je proglasio nezavisnu državicu na
sjeveru Palestine i u Libanonu,no ubrzo je o on i njegova državica skončala u skukobu s
Portom.1771.g. Austrija je sklopila savez s Portom što je značilo težak položaj za Ruse koji su bili u

32
Ipak ovaj Halil nije bio admiral,nego je nadimak patron dobio jer je vjerovatno služio na brodu zvanom
Patrona
33
Ime prema Džafaru es-Sidiku(700-765),šestom imamu šiitstva Dvanestorice.
34
U historiografiji poznatog i kao Bulutkapan,tj.Hvatač Oblaka,1773.g. uhvačen i nedugo zatim umro

32
savezu s Pruskom.Tako zaračene strane su se trudile da skope primirje.21.septembra(srpnja) 1774.g.
pod novim sultanom Abdulhamidom I (1774-1789) postignut je mirovni ugovor u mjestu Kučuk
Kajnardži.Porta je bila spremna Hanatu Krim prepustiti ¨nezavisnost¨.Već 1783.g. Krim je pretvoren u
obićnu rusku pokrajinu.U skladu s mirovnim odredbama Rusiji je pripalo područje između Buga i
Dnjepra,brojne tvrđave među njima i spominjana tvrđava Azov,te veliko područje sjeverno od
Kavkaza tzv.Kabardija.Kao protuuslugu Rusi su se odrekli za mirovnih pregovora tražene nezavisnosti
dunavkih kneževina Moldavske i Vlaške,koje su poput Gruzije,Besarabije i Egejskog otočja-dobivši
svakako znatne povlastice,vraćene u osmanski državni sklop.Povrh toga ruskom poslaniku u
Carigradu je pripalo pravo da zastupa interese podunavskih kneževina.Osmansko državno vodstvo
moralo je priznati Rusiji pravo zaštite pravoslavhnih kršćana na osmanskom teritoriju .U tu svrhu je
Rusija dobila pravo da svuda po carstvu uspostavlja konzulate.Rusija je smjela na Crnom moru držati
trgovačku flotu koja je mogla neometano prolaziti kroz tjesnace Bosfor i Dardanele.K tomu su Rusiji
odobreni isti povoljni trgovačko-politički uvjeti kakve su Francuska i Engleska dobile svojim
kapitulacijama.Ovim mirom država Osmanlija je definitivno izgubila svoj status velike sile.Ona se nije
posve raspala samo zato što je postala jabukom razdora među suparničkim evropskim silama koje se
nisu mogle složiti oko toga kako podijeliti Osmansko carstvo.Taj sukob interesa velikih sila zbog
budućnosti Osmnaskog Carstva u historiji je poznato kao tzv.Istočno pitanje.
U unutrašnjosti osmanskog carstva središnja vlast postajala sve nestabilnijom.I dalje se opažao veliki
uticaj harema.Glavni je crni eunuh mogao napredovati do najutjecajnije ličnosti u državi.Slabost
centralne vlasti omogučila je lokalnim moćnicima gotovo neograničenu vlast.Krajem 17.st. pojavili su
se prvi tzv.begovi dolova. Njihov broj se do 1750.g. toliko povečao da će se znatan dio obradiva
zemljišta naći u rukama tog novog feudalnog sloja.U prvoj polovici 18.st lokalana moć je prešla u ruke
ovih begova dolova i lokalnih odličnika(ajan).S formiranjem ovih slojeva počinje treća faza osmanskog
feudalizma.Ova faza je smijenila nadarbinski feudalizam koji je postojao od Mehmeda el-Fatiha.

REFORMA VOJSKE,UKLANJANJE FEUDALNE ANARHIJE I KRAJ TIMARSKOG UREĐENJA

Prema želji Porte Kučuk-kajnardžijski mir 1774.g. nije trebalo da učvrsti status quo.Ona se nadala da
će nadoknaditi velike teritorijalne gubitke kako je to svojedobno uspjela prije zaljučenja Beogradskog
mira 1739.g. kojom prilkom su se u Sremskim Karlovcima(1699),odnosno u Požarevcu(1718)
sankcionirane posljedice vojnih poraza barem djelomično mogle revidirati.Tako je vodstvo
Osmanskog Carstva samo čekalo pogodnu priliku da započne revanšionistički rat protiv Rusije.Povod
su bili,kako uključivanje Krimskog hanata u carsku Rusiju tako i planovi Katarine II. koje je smišljala
protiv Osmanlija.Caričin je se tzv.¨grčki plan ¨ među ostalim predviđao obnovu Bizantskog
carstva,koje je trebalo da obuhvati evropske dijelove Osmanskog Carstva,s prijestolnicom
Carigradom,kao vazalne države ruskog carstva.Austrija koja 1772.g. uključila u podjelu Poljske
udružila se s Rusijom,trebala je pri tom da dobije Srbiju,Bosnu,Hercegovinu i Dalmaciju.Za Venciju su
bile planirani Peloponez,Kipar i Kreta.Za taj plan je valjalo pridobiti i saveznika Porte Francusku koja
bi dobila Egipat i Siriju .Rusiji je trebalo da pripaden Mala Azija i srednjoistočna područja sve do
Indije.Taj Ruski plan,koji bi značio kraj Osmanskog Carstva,postao je opasan kad je Rusija počela
graditi ratnu flotu u Crnom moru.Tako se Porta našla ponukanom na preventivni udar:1787.g.
otpočela je protiv Rusije rat motivisan vračanjem Krima.Austrija se pridružila Rusiji ali nije uspjela
ostvariti svoje interese.Rat između Rusije i Osmanskg Carstva završen je sljedeće godine(1792)
mirovnim ugovorom.Neprekidni porazi koje je osmanska armija već desetljećima trpjela naveli su
Selima III(1789-1807) na temeljito reorganizovnje vojske.Mladi sultan otvoren i liberalan,spozao je da
napadima tehnički i vojno taktički nadmoćne evropske vojske nemože pružiti otpor tradicionalnim
sredstvima osmanske vojske.Selim III je u cilju imao izgradnju vojske prema evropskom uzoru.Svoj
plan je proveo u djelo 1793.g carskom naredbom nazvanom nizami-džedid .Radi ostvarenja svog cilja
doveo je u zemlju brojne francuske vojne instruktore,pa su uskoro stvoreni novi odredi.Ali ove

33
promjene su izazvale otpor.Uz janičare otporu su se pridružili i begovi dolova među kojima se posebo
istakao u Anadoliji Osman Aga.Taj protivnik modernizacije najprije je bio granični janičar u Vidinu
gdje je uspio steći veliki broj pristaša.Da bi Porta riješila problem Osman Age dala mu je vezirsku
titulu,no to je bilo samo privemeno rješenje.Sljedeći udar na osmansko carstvo je došao ko grom iz
vedra neba i to od strane Napoleona koji je 1798.g. poduzeo pohod na Egipat.U konačnosti ta mjera
nije trebala da pogodi Osmansko Carstvo koliko Englesku,kojoj bi zauzećem Egipta bile ugrožene
komunikacije sa Indijom.S obzirom na Francusko ponašanje Osmanlije su požurile sklopiti savez s
Velikom Britanijom 1799.g.Ubrzo su se francuske snage nakon poraza povukle iz Egipta a Englezi na
temelju mirovnog ugovora između Engleske i Fracuske iz 1803.g.Sada je Porta bila oslobođena od
evropskih uljeza te je to,što je bilo i za očekivati,pokušala iskoristiti da se ćvršće veže za Egipat,kao
što je to bilo prije francuske invazije.Ali i Mameluci su to pokušali iskoristiti te se osoboditi od
Osmanlija što je završilo novim porazom Mameluka.Istodobno su se i u drugim djelovima carstva
javile tendencije koje su zaprijetile integritetu države.U središnjoj Arabiji su se pobunili
vehabiti35.Njihov pokret koji je otklanjao sve vrste luksuza,bio je ograničen na životne uvjete
beduina.Saudijski emiri su prihvatili vehabitski nauk i do godine 1796 proširili i učvrstili vlast na cijeli
Nedžd,unutrašnje područje Arapskog poluotoka.1804.g. su osmanlijama oduzeli Medinu,1806.g.
Mekku,te osmansko vrhovništvo nad svetim gradovima proglasili ništavnim.Na Balkanu se
nezadovoljstvo pokazalo najprije kod Srba.Vođa ustanka je bio Đorđe Petrović,kasnije prozvan
Karađorđe.On je za kratko vrijeme uspio zagospodariti najvećim dijelom Srbije i izdržati do 1813.g.Još
u početnom dijelu srpskog ustanka(1806) Osmansko Carstvo iznova je došlo u sukob s Rusijom.povod
za rat je bio taj što je Porta smijenila proruski orjentisanog vojvodu Vlaške i Moldavske.To je
iskoristila i Velika Britanija te je poduzela invaziju na Egipat.Britansko vojno zapovjedništvo nije
računalo s povečanom odbrambenom gotovošću egipatskih trupa-zahvaljujući Muhamed Aliju-koje
su u više navrata su potukle engleske okupatore i prisilile ih da napuste Egipat.Kada je reformski
nastrojeni Selim III ponovo pokušao reorganizirati vojsku janičari su se pobunili i svrgnuli s vlasti s
ovog naprednog sultana.Nedugo zatim Selim je zadavljen.Janičari su se pobrinuli da na vlast dođe
besposobni Mustafa IV(1807-1808) koji se nije protivio janičarskim interesima.No uskoro se pokazalo
da su janičari pogriješili jer je Bajraktar Mustafa,pristaša Selima i jedan od rijetkih ajana koji je
reformski bio raspoložen,sa svojim pristašama zauzeo prijestolnicu i smijenio Mustafu IV,i na njegovo
mjesto postavio reformski raspoloženog Mahmuta II(1808-1839).Prvi korak novog sultana bio je
imenovanje Bajraktara Mustafe za velikog vezira.Središnji politički zadatak sada,kao i ranije,je bio
moderniziranje vojske,kako bi se mogao izdržati pritisak evropskih sila.Reorganiziranje vojske nizami-
džedid više nije dolazilo u obzir zbog velikog otpora.Zato su sultan i njegov veliki vezir mogli nastaviti
reorganizaciju zaobilaznim putem.Godine 1808. Formirana je nova janičarska jedinica sekban-i
džedil? (novi ¨psetari¨) što prema planu državnog vodstva nije trebalo biti na štetu tradicionalnih
janičarskih odreda.Porta je spoznala da se državom ne može djelotvorno upravljati bez podrške
ajana,koji su u međuvremenu prigrabili vlast posvuda u Carstvu.Zbog toga je Bajraktari Mustafa-paša
u Carigrad pozvao ajane i s njima uspio napraviti kompromis koji je odgovarao i ajanima i Porti:kao
protuuslugu za službeno priznanje ajana i nasljednosti njihove časti oni su pristali na reforme čak se
ponudili da se uredi nadležnost prikupljnja poreza.Tako je dosegla vrhunac treća faza osmanskog
feudalizma.Otada će lokalno plemstvo biti poluautonomni vazal Porte.1808.g. postignut je dogovor
popraćen ¨dokumentom o suglasnosti¨.Janičarima treba pripisati što je taj sporazum ipak ostao bez
trajnog učinka.Kao odgovor na to janičari su ubili velikog vezira,na što je Mahmut II dao pogubiti
pritvorenog prethodnika Mustafu IV.,kako ga nebi ustoličili kao sultana.Zbog premoći janičara sultan
je morao odgoditi svoje reforme(do 1826).
1812.g. osmansko vodstvo je uspjelo završiti rat s Rusijom bez velikih teritorijalnih gubitaka.K tomu je
ruska strana uspjela izdejstovati određeni stupanj autonomije za Srbiju.No Srbi ovim nisu bili
zadovoljini.Osmansko vodstvo je protiv ustanika moralo 1813.g. pokrenuti trupe.Pod vodstvom
Miloša Obrenovića Srbi su dobili ograničenu autonomiju a Miloš titulu kneza Srba.Kako bi sada
stvorio nužne uvjete za dugo planiranu reformu vojske,pokušao je sultan Mahmut II neko vrijeme

35
Tako nazvani po utemeljitelju Muhammedu Abd al-Wahhabu(1703-1792)

34
sustavo isključivati utjecaj opozicionih snaga.Najprije su na red došli moćni ajani koji nisu,unatoć
¨dokumentu o suglasnosti¨,ni pomišljali da svoju samovoljnu vladavinu podrede interesima
države.Sve više su se posvuda u Carstvu uklanjali begovi dolova,ponekad i silom ako je bilo prijeko
potrebno.U provincijama su se postavljali namjesnici Porte,čime je do dvadesetih godina feudalna
anarhija36 gotovo sasvim dokinuta.Utoliko je država zadobila svoj prijašnji,centralistički značaj.
U međuvremenu nacionalizam je zahvatio i grčko stanovništvo Osmanskog Carstva.Na čelu borbe za
nezavisnost bio je tajni savez grčkih intelektualaca,osnovan u 1814.g. u Odesi tzv.heterija filika(
tj.društvo prijatelja).No i Rusija se trudila zadobiti uticaj među Grcima.Do kraja 1821.g. ustanici su
uspjeli osvojiti cijeli Peloponez.Pri tom je odlučno bilo to što je znatan dio osmanske vojske bio
potreban na istoku države gdje je Perzija iskoristila unutrašnje teškoće osmanlija na zapadu i 1821.g.
napala Osmanlije.Ali iz toga nije proizašla nikakva šteta za Osmanlije zato što je napadačka perzijska
vojska bila destetkovana kolerom i tako prisiljena na povlačenje.Grčki ustanak se odugovlačio a Porta
nije mogla sama zagospodariti situacijom.Tada je u pomoć pozvan Muhammed Ali koji je u
međuvremenu izgradio jaku poziciju moći.Egipatska armija pod komandom Ibrahim-paše uspjela je
ustanicima nanijeti težak poraz.Nesnalaženje osmanskih centralnih jedinica pokazala da je hitno
potrebna modernizacija koju su janičari uporno odbijali.1826.g. izbila je pobuna janičara koji su
osnivanjem moderne vojske gubili privilegovani značaj,a onima koji nisu željeli pristupiti novim
odredima prijetio je otpust.Ustanak Janičara iskoristile su trupe odane vladi kao povod za pokolj svih
janičara u glavnom gradu.Događaj je ušao u historiografiju pod nazivom Sretna zgoda.Tad je
likvidiran najjači element u taboru protivnika.Sultan je definitivno raspustio janičarski odred fetvom
šejhul islama Kadizade Mehmeda Tahira Efendije.Istodobno je ukinut i bektašijski red koji je bio
protivnik reformi.Uništenje janičarskog odreda,iako je on postao teret i preprekama
reformama,oslabilo je odbrambenu moć države.U proljeće 1828.g. rusi su mogli postići uspjehe na
svim frontama,pa čak i zauzeti Jedrene.Malo je koristilo i proglašavanje svetog rata.i to je bio jedan
od pokazatelja koliko su nedostajali janičari.1829.g. sklopljen je mir u Jedrinama (Jedrenski mir) po
kojem je rusija dobila relativno male teritorijalne dobitke na području Kavkaza i u delti
Dunava.Moldavska i Vlaška ostale su pd vrhovnom vlašću Osmanlija ali istodobno i pod ruskom
zaštitom.Grčkoj je priznata nezavisnost.
Sada je Muhammed Ali podnio račun za svoju pomoć u Grčkoj.Uspješni vojskovođa je sada od Porte
zahtjevao da mu prepusti Siriju.Taj njegov zahtjev nije ispunjen te je Ibrahim-paša,sin Muhammeda
Alija,1832.g. poduzeo pohod protiv sultana.Uskoro je osvojena Konya i egipatska vojska je zaprijetila
osmanskoj prijestolnici.Porta je za pomoć morala moliti Rusiju koja je pristala ali ne bez ostvarenja
vlastitih interesa.Početkom 1833.g. Ruska flota s kopnenom vojskom pojavila se u Bosforu,ali nije
došlo do sukoba između Rusa i Egipćana.Kako Engleska i Francuska nisu željeli trpjeti Rusiju oko
Istanbula pa su prisilili Muhammed Alija da napusti prostor Anadolije.Mir je sklopljen 1833.g. u
Kutahyi po kojem je Porta kao leno Muhammedu dala Siriju i Kilikiju,a ovaj je za uzvrat prizano
Osmansko vrhovnštvo.U to vrijeme je likvidiran timarski sistem.Ova mjera nije imala samo vojni
karakter nego je bila i u privrednom smislu primarno nužna.

NOVI POREDAK (TANZIMAT)

Sledeći zadatak kojeg se htio prihvatiti sultan Mahmut II.bilo je potpuno preoblikovanje javnog života
po u evropskom uzoru.No i u najbližoj okolini jedva da je sultan imao osoba koje su uviđale nužnost
reformi.Među tim malobrojnim koji su podržavali reforme bio je Mustafa Rešid-paša nazvan ¨otac
Tanzimata¨.Mahmut II. nije doživio da se njegove reforme provedu,umro je 1839.g. Naslijedio ga je
šesnaestogodišnji sin Abdul-Medžid (1839-1861).Sveukupne mjere reforme koje su dobile naziv
Tanzimat-i Hayriye (Spasonosni novi poredak) provedene u više faza.Najprije je proglašeno ¨ćasno
carsko pismo¨,3.novembra 1839.g. tzv. Hati serif od Gilhane.Ono je objavilo sljedeća
načela:sigurnost života,časti i privatnog vlasništva;uvođenje pravednog i javnog sudovanja,jednakost

36
Ali ne i sam feudalizam.

35
za pripadnike svih vjerskih zajednica;uvođenje pravednog poreskog sustava.Pravedni postupak
regrutacije u vojsku koji je 1843.g. poroveden u djelo.Principi koje je objavio Hati šerif nosili su
obilježja evropskog liberalno građanskog društvenog poretka.Međutm nedostatak reforme sastojao
se u tome što ju je jednostrano sultan bilo kad mogao povući,tj.reforme su zvisile od volje
sultana.Primjerice nije bilo parlamenta koj bi vršio kontrolu.Unatoč tom nedostatku uvođenje novog
poretka bilo je veoma značajno jer je stvaralo put za uklanjanje zastarjelih ekonomskih i društveno-
kulturnih struktura.U isto vrijeme kada država Osmanlija kušala reformirati da izbjegne
propast,iznova se zaplela u sudbonosni sukob.Muhammed Ali htio je proširiti svoju moć sve do
Iraka.Kao odgovor na taj izazov,već se Mehmed II odlučio osloboditi uticaja Muhammeda Alija u Siriji
i tu pokrajinu iznova staviti pod neposrednu osmansku upravu.Kada je nato izbio oružani sukob
pokazala se jasna nadmoć Egipćana,koji su svog protivnika teško porazili 1830.g. kraj Nizipa.Nesretni
tok rata Porte protiv svog vazala neizravno je vodio jakim napetostima u međusobnim odnosima
evropskih sila i izazvao tzv.Istočnu krizu.Dok je Francuska bezrezervno stajala na strani Muhammeda
Alija,V.Britanija,Austrija,Pruska i Rusija odlučile su tzv.Londonskim ugovorom 1840.g. nadasve s
obzirom na mjere Tanzimata objavljene u međuvremenu,spasiti državu Osmanlija od propasti.Inače
su članovi četvorne alijanse imali različite ciljeve za uplitanje;Rusija je željela očuvati privilegije koje je
stekla ugovorom iz 1830.g.,dok je Engleska strahovala od prevelikog jačanja francuskog protivnika
očuvanja svojih interesa prvenstveno na Balkanu a drugi razlog je taj što je habzburški car htio
onemogučiti da osmanska dinastija padne kao žrtva interesa velikih sila Engleske,Francuske i
Rusije.Pakt četiriju sila uputio je Muhammed Aliju ultimatum da odstupi Porti sjevernu Siriju,svete
gradove Mekku i Medinu te Kretu,da vrati jedinice osmanske flote što su se nalazile u njegovim
rukama i prizna vrhovništvo osmanskog sultana.Zauzvrat je mogao očekivati da će u leno dobiti
Egipat-uz neograničenu autonomiju –nasljedno,a Palestinu dožvotno.Muhammed Ali je prihvatio
ultimatum kada su se engleske trupe iskrcale u Siriji.Osim problema Egipta alijansa se pozabavila i
problemom tjesnaca kako bi ga riješila na novi način:tom sporazumu se kao peti član alijanse
priključila i Francuska.Odredbe ugovora sastavljene su 1841.g. u Hunkar Iskelesiu izvan snage:Rusija
je time morala napustiti ulogu protektora Osmanskog Carstva.Tjesnaci su bili trajno zatvoreni za
ratne brodove dok se O.Carstvo ne nalazi u ratnom stanju.Porta nije sudjelovala ni u londonskom
ugovoru ni u ugovoru o tjesnacima.Ta činjenica pokazuje koliko je Osmansko Carstvo postalo
igračkom sila.Sljedećih godina vanjskopolitički mir u Osmanskom C. se mogao iskoristiti za dalje
reforme,ovaj put na kulturnom polju;već 1840.g. pojavio se list ¨Vijesti¨,1841.g. u prijestolnici je
osnovana niža gimnazija,1845g. Sveučilište,a 1849.g.gimnazija.Godine 1850. Osnovana je akademija
znanosti.
No nedugo zatim evropski sustav sila uvukao je Osmansko C.iznova u rat.Kako bi još više učvrstila svoj
položaj i utijecaj u sirijskom prostoru,Francuska je u svojstvu zaštitnika katolika u O.C.,tražila
povoljniji položaj za svoje suvjernike u sveim mjestima Palestine.Carska Rusija,koja je bila oštećena
ugovorom iz 1841.g.,iskoristila je tu priliku da se zauzme za pravoslavne štićenike i tako opet osnažila
svoje pozicije u Osmanskom C.Ruskom ekspanzionizmu je ,prije svega je prijetio sve veći uticaj
Engleza i Francuza u Osmanskom Carstvu na privrednom području .1853.g. Rusi su okupirali
kneževine Moldavsku i Vlašku nakon što je njihov radikalni prijedlog o podjeli Osmanskog Carstva
naišao na odbijanje kod obiju zapadnih sila.Naime,one su opravdano strahovale od porasta moći
carske Rusije ,evropskog žandara,kako se tada govorilo ,čiji je ultrareakcionarni stav izazivao
nepovjerenje engleskog i francuskog javnog mišljenja.1853.g. Porta je reagirala objavom rata na
ruske aktivnosti,no uskoro je pretrpjela tešeke poraze,kao uništenje usidrene osmanske flote u
Sinopu.Ubrzo,Rusija se našla sama jer su Francuska i Engleska pohitale pomoći Porti u nevolji.U borbi
protiv englesko-francuske premoći ruska je armija trpjela poraz za porazom.Glavno bojište,nakon
savezničke invazije 1854.g.,bilo je na Krimu,gdje je osvajanjem Sevastopolja pala i konačna
odluka.Sukobi su zato i dobili ime krimski rat.Položaj Rusije u Evropi je doduše bio oslabljen no ona je
zbog različitih interesa Francuske i Engleske,mogla održati gotovo neograničen teritorijalni
integritet.Mirovnim ugovorom u Parizu(u proljeće 1856) garantiran je i integritet Osmanskog
Carstva,koje je istodobno službeno primljeno u sastav evropskih država.Tjesnaci su ostali zatvoreni za
neosmanske ratne brodove.Crno more je neutralizirano,ondje se smio stacionirati samo još mali broj

36
ruskih i osmanskih ratnih lađa.Dunavske kneževine su ostale pod vrhovništvom Porte,pri čemu je
dotadašnji ruski protektorat zamijenjen općom garancijom evropskih sila.Ta je zaštita proširena i na
Srbiju.Ne na posljednjem mjestu,to za Osmansko C. veoma povoljno rješenje valja pripisati činjenici
da je sultan,kako bi stvorio povoljnu polaznu poziciju za ugovor,malo prije toga-u februaru 1865.g.-
objavio novo ¨carsko pismo¨(hatt-i humayun),u kojem su osnažene reformske mjere Hatt-i serifa iz
1839.g.Pri tome su posebno istaknuta prava kršćanskog stanovništva s neposrednog državnog
područja:priznata mu je ne samo neograničena sloboda vjeroispovjesti nego je ono smjelo ubuduće
biti namješteno i u svim civilnim uredima.Vojna služba ,dotada dostupna samo muslimanima,trebalo
je da postane prstupačna i kršćanskom stanovništvu.No istodobno je ono trebalo dobiti pravo da se
može i otkupiti od vojne obaveze.Sada je velikim djelom ostvareno ukidanje zakupa poreza
predviđeno u i Hatti Šerifu od Gilhane,koje se prakticiralo još samo pri ubiranju desetine.Strancima je
priznato pravo posjeda na osmanskom državnom području;tjesnaci su otvoreni za slobodnu
trgovinu,a radi oživljavanja privrede,najavljene su opsežne mjere za izgradnju cesta.Općenito je
najavljeno otvaranje sparam evropske civilizacije.
Uporedo sa sve većom političkom zavisnošću,Osmansko Carstvo je sve više bilo izloženo uticaju
evropskih sila i na privrednom području.U tom smislu je Osmansko Carstvo ubrzo preplavljeno jftinim
evropskim manufakturnim proizvodima,tu se i posebno isticala Engleska.
USTAV IZ 1876. GODINE
Nemiri svuda po carstvu,a napose separatističke sklonosti kršćanskih naroda,sve su više ugrožavali
integritet države sultana.U BiH 1857.g izbija ustanak raje,kršćanskih seljaka,protiv sve većeg pritiska
muslimanskih aga,zemljoposjednika koji su svoj posjed(čifluk),prigrabljivali nerjetko i
nezakonito.Godine 1859. Staleži Moldavske i Vlaške izabrali su zajedničkog kneza a da pri tom nisu
dobili saglasnost Porte,što je praktično značilo ujedinjenje obiju dunavskih
kneževina.Abdulaziz(1861-1876),novi sultan-Abdulmedžid je umro 1861.g.-nije imao drugog izbora
doli da 1864.g. naknadno potvrdi svršeni čin.U Libanonu,gdje je vladavina Porte bila iznova
uspostavljena poslije egipatskog prekida 1841.g.,već dulje postojeće društvene i vjerske suprotnosti
između Druza i maronita37 uzrokovale su 1858-1860.g. teški građanski rat,tijekom kojeg je upravo na
strani manorita bilo mnogo žrtava.U sukob se uključila i Francuska u svojstvu zaštitnice katolika,ali su
se Francuzi ubrzo morali povući jer su Englezi stali na stranu Druza i to na osnovi suprotnosti interesa
s Francuzima na Orjentu.Na poticaj evropskih sila libanonski problem je 1861.g. riješen i to što je
Libanonsko gorje pretežno nastanjeno kršćanima dobilo status autonomnog sandžaka,kojemu je
Porta imala za pogalvara postavljati kršćanske guvernere.
Godine 1866. Izbija ustanak na Kreti čije je grčko stanovništvo težilo državnom ujedinjenju s Grčkom
na kopnu.Početkom 1869.g. Osmanlije su uspjele svladati ustanak uz pomoć velikih sila.Otok je ostao
u osmasnkom državnom sklopu,ali kao vilajet s posebnim statusom,čak i sa vlastitm ustavom i
izabranim općim vijećem kao najvišim upravnim organom.I na Balkanu su trajala previranja.Da umiri
Srbe,koji se nisu htjeli pomiriti s osamsnkim garnizonima,usporednim postojanjem osmanske vojne i
srpske civilne uprave,te prisutnošću turskih i uopće muslimanskih stanovnika u svojoj zemlji.1867.g.
Porta je povukla sve svoje trupe.Muslimanski dio stanovništva je takođe napustio zemlju i naselio se
uglavnom u Bosni.Bugari takođe zahvaćeni nacionalnim pokretom pažljivo su pratili nastojanja za
postizanje nezavisnosti drugih balkanskih naroda i nisu se više zadovoljavali time što je glavno
područje njihova naseljavanja 1864.g. preoblikovano u samostalu pokrajinu tzv.Dunavski
vilajet.Formiranje dunavskog vilajeta nije moglo zadovoljiti većinsko bugarsko
stanovništvo;podjednako malo se moglo postići osnivanjem posebnog pravoslavnog egzarhata za
Bugare 1870.g.koji je stvarno bio nezavistan od carigradskog patrijaraha.Pošto su se u Hercegovini
1875.g. zbog bezobzirng kupljenja poreza pobunili kršćanski seljaci,koje je revno podupirala Crna
Gora,u proljeće 1876.g. izbija ustanak i u Bugarskoj.Kada je iste godine i Srbija otpočela rat,sukob je

37
Maroniti su kršćanska vjerska zajednica sjedinjena s Rimom ali s valstitim obredom

37
prerastao u opću Balkansku krizu38-Istoćna krza.Osmanske su snage nanijele srpskim trupama
uništavajući poraz,no Porta se sada imala bojati intervncije evropskih sila u korist njihovih kršćanskih
suvjernika.Preventivno je krajem 1876g. U Carigradu sazvana međunarodna konferencija poslanika
najviših evropskih sila da rasprave o položaju na Balkanu.

USTAV

Da bi osigurao blagonaklonost sudionika konferencije proklamirao je novi sultan39 Abdulhamid

II(1876-1909) kasnije označen kao ¨krvavi sultan¨ i više puta-ne sasvim s pravom-označen ako strašan
despot,malo prije početka pregovora dokidanje sultanskog apsolutizma i uvođenje parlamentarnog
sistema.Ni tada reforma nije proizašla iz unutrašnjo-političke nužde,nego iz međunarodne
konstelacije odnosa sila,slično kao i svojedobno(1839) Hatti-šerif nakon poraza protiv Egipta i Hatt-i
humayun(1856) zbog krimskog rata.
Prilikom razrade ustava,koji je bio temelj novog sustava vlasti glavnu ulogu je imao veliki vezir
Midhat-paša .Služio je sultana Abdulaziza i brzo napredovao do položaja velikog vezira.Pri tome je
stekao glas reformističkog državnika,provodeći reforme Tanzimata.
Novi je temeljni zakon(Kanun-u esasi) objavljen 23.prosinca 1876.g. ,tada je Midhat-paša drugi put
vršio funkciju velikog vezira,ponovio već u Tanzimatu objavljene temeljne principe,utvrdio
nedjeljivost države i proklamirao islam kao državnu vjeru.No ipak je jamčio vjersku slobodu i
nemuslimanima,koji bi sada imali dobiti ista prava kao i muslimanski dio stanovništva.Službeni
jezik je i u buduće trebao da bude osmanko-turski,a na službene su položaje mogli doći i kršćani i
Židovi uz uvjet da znaju turski.Prema ustavu iz 1876.g. valjalo je uspostaviti zakodonavni organ koji
bi se u bitnom ravnao prema uvjetima parlamentrnog sustava u Begiji.Predviđena su dva
doma:senat i skupština.Dok bi senat sazivao sultan,poslanici bi bili birani.Neposredni izbori su se
predviđali samo za velike gradove.Na preostalom području države glasala bi ovlaštena mjesna
vijeća,pretežno sastavljena od činovnika ,i sa svoje strane određivala poslanike.Povrh
toga,predviđeno je da u parlamentu budu sve vjerske zajednice.Sistem,svakako nije bio
uravnotežen,jer su balkanske pokrajine bile osobito snažno zastupljene.Zakonodavstvo je bilo tako
regulirano da je samo sultan imao pravo davati zakonske inicijative.Poslanici su imali samo pravo
glasanja.Sultan je u svako doba mogao raspustiti parlament.
No ustav u Osmanskom Carstvu nije bio bezrezervno prihvaćen.Konzervativnih je protivnika
evropeizirajućih reformi bilo u svim slojevima osmanskog društva,a posebno u redovima uleme,u
civilnoj upravi i vojsci.Napredna opozicija nije bila tako brojna kao konzervativni protivnici
reforme.No ona je uskoro dobila značenje veće od broja pristaša.Riječ je o progresivnoj skupini
mladoosmanlija (isprva samo šest osoba) koji su se 1865.g. konstituirali kao tajna organizacija.Član-
osnivač bio je i Namik Kemal,svakako najznačajniji turski pjesnik svog vremena.Prema shvaćanju
mladoosmanlija reforme Tanzimata nisu donijele nikakve temeljne promjene strukture i nikakvu
demokratizaciju osmanskog društva,nego više osiguranje postojećih odnosa vlasti,napose apsolutne
moći sultana.U ilegali je ta skupina ubrzo narasla na 250 članova,ali je 1867.g. otkrivena.Vođe među
kojima i Namik Kemal morali si imigrirati u Pariz.

BERLINSKI KONGRES I ABDULHAMITOVA SAMOVLADA

Ustav je,kako je spomenuto,bio uveden u vrijeme najtežih nemira u balkanskim pokrajinama.U takvoj
su situaciji evropske sile opet preuzele inicijativu i još u proljeće 1877.g. u tzv.Londonskom protokolu
formulirale osnove rješenja Balkanske krize,razrađene na carigradskoj konferenciji ambasadora.Rat

38
U literaturi i ova kriza se često naziva Istočnom krizom-malo pogrešno jer po pravilu znanost taj naziv
upotrebljava za napetosti između evropskih sila izazvane sukobom Egipta za vrijeme Muhammeda Alija s
državom Osmanlija.
39
Pošto je Abdulaziz zbog rasipništva u maju 1876.g.bio svrgnut s prijestolja,postavljen je za sultana njegov
bratić Murat V,kojega su nakon tromjesećne vladavine morali smjeniti jer je bio duševni bolesnik.

38
sa Srbijom na Ruski pritisak je okončan već u jesen prethodne godine;sada su sile od Porte tražile da
zaključi mir i sa Crnom Gorom.Na području na kojem su živjeli Bugari trebalo je da nastanu dvije
autonomne pokrajine,s glavnim gradovima Sofijom i Trnovom,svaka sa slobodno izabranim
zemaljskim saborom.Trebalo je da velike sile nadziru i provode tu reformu u Bugarskoj.Autonoman
status je predviđen i za Bosnu i Hercegovinu.Suočena s tako neskrivenim pokušajima upletanja,Porta
je odbila prihvatiti protokol,na što je Rusija odgovorila ratom 1877.g.Ruski carski dvor nije se vodio
samo ideologijom panslavizma,koja je jačala;bitnu ulogu je imala težnja Petrograda za što većim
uticajem na Balkanske države,uvjetovana starom politikom moći.Osmanske trupe se nisu mogle
oduprijeti Rusima.U junu 1877.g. omanlije su pretrpjeli težak poraz na prijevoju Šipka40.Za pola
godine u ruke neprijatelja pale su Edrine,te je on mogao prodrijeti do San Stefana.Da spasi
prijestolnicu moralo je osmansko državno vodstvo da u martu 1878.g. pristati na katastrofalan
mirovni ugovor s Rusima u San Stefanu,koji je zančio gubitak gotovo svih evropskih posjeda.
Carska Rusija nije račinala s otporom ostalih evropskih velikih sila.Engleska je smatrala da su njezini
privredni intersi ometeni,a ujedno se bojala snažnog porasta uticaja Rusije na Bliskom istoku.Uz
Veliku Britaniju,kao glavni suparnik Petrograda istupila je Austro-Ugarska41 koja je željela spriječiti
ugrožavanje svojih interesa na Balkanu putem ruskog uticaja i mogućeg uspostavljanja neke
zajedničke države svih južnih Slavena.Konflikt je tako zaoštren da je postojala akutna ratna
opasnost.Na poticaj Otta von Bismarcka,njemačkog kancelara,sazvan je u Berlinu kongres sila
sudionica u konfliktu.Prema odredbama Berlinskog mira iz osmanskog državnog sklopa istupile su
Rumunjska,Srbija i Crna Gora,Dunavski vilajet pretvoren u Bugarsku kneževinu,ostao je ipak dužan
Porti davati danak pod knezom Ferdinandom I.Jugoistočno bugarsko područje pretvoreno je u vilajet
Istočnu Rumeliju ,s posebnim statusom,valija je morao biti kršćanin.Samupravu su imali dobiti i
Ermenci u istoćnoj Anadoliji.Austro-Ugarska je okupirala Bosnu i Hercegovinu,zajedno sa sandžakom
Novi Pazar,mada su formalo ostali u osmanskom državnom sklopu.Porta je morala odstupiti
V.Britaniji vlast nad Kiprom .Berlinski je kongres bio nakon ugovora u Sremskim Karlovcima i Kučuk
Kajnardži,treći krupan korak na dugom putu do potpunog gubitka moći države Osmanlija;ona je
postala ¨bolesnikom na Bosporu¨,kako se od tada prezirno u Evropi zove nekad moćno Carstvo.

Sultan Abdulhamid II. iskoristio je Balkansku krizu i uz nju povezan ratni nemir da iznova uspostavi
apsolutnu sultansku moć:u februaru 1878.g. nakon gubitka Edrina u korist Rusa,raspustio je netom
sazvani parlament da neodređeno vrijeme.Kako nebi suviše izazivao zapadne sile ,ostavio je državni
status ustavne monarhije.Ali će zapravo ubuduće tri desetljeća vladati kao samovladar uz pomoć
terora.Tu je despotsku eru turska hoistoriografija kratko nazvala zulum(ugnjetavanje).Ipak nije bilo
neograničene tiranije jer se Abdulhmid II. brinuo da energično budu nastavljene reforme koje se nebi
protivile njegvom shvaćanju državnog razloga.Na snazi su ostale i odredbe ustava iz 1876.g. osim
parlamentarnog oblika vladavine.Mnogo je učinjeno na polju obrazovanja:osnovane su visoke i
stručne škole evropskog tipa,uz koje je sultan dopustio da postoje medrese.Pravosuđe,do tada
uvelike zavisno od izvršne vlasti,sada se moglo osloboditi.Predmeti privatnog prava oduzeti su iz
nadležnosti šerijatskog sudstva i predani u nadležnost sjetovnih sudova,podređenih ministarstvu
pravde.Kao pravna norma služio je građanski zakonik Mecelle42 ,sastavljen od tekstova hanefijske
pravne škole.Egipat je bio gotovo pod nezavisnom upravom,tako da je njegov guverner,Ismail,unuk
od Muhammed Alija koji je umro 1849.g.,dobio naslov hediv (potkralj) i povrh svega pravo sklapanja
ugovora s drugom državama.Od 1873.g. Egipat je čak mogao uzimati zajmove u inozemstvu.Tako da
je od tada u Egiptu vidljiv znatan napredak.Ali uporedo s napredkom napredovalo je i zaduživanje
egipatske države.Gubitci su stalno rasli,tako je egipatski državni vrh prodao Engleskoj dionice
Sueckog kanala,što je Englezima omogučilo privrednu dominaciju nad važnim putevima ka
Indiji.Uprkos prodaji akcija i povećanju poreza,egipatska država je morala proglasiti bankrot.Na taj
način stranci su zapravo preuzeli kontrolu nad Egiptom,iako je zemlja bila u bankrotu,tu je još bilo

40
Na Staroj planini u Bugarskoj,jugozapadno od Trnova
41
Država Habzburga pretvorena je 1867.g. u dvojnu monarhiju.
42
Zakonik nastao između 1869 i 1876

39
dosta privrednih potencijala za iskoristiti.U utrci između francuskog i britanskog kolonijalng
imperijalizma za kolonije u cijelom svijetu Francuska je 1881.g. okupirala osmansku vazalnu državu
Tunis,pod izgovorom da je jedno nomadsko beduinsko pleme povrijedilo granicu s Alžirom.Francuzi
su ostavili na položaju beya43 kao nominalnog vladara,no upravljanje zemljom preuzeli su sami.Taj
korak Francuske,kao i nacionalističku djelatnost u Egiptu protiv evropske financijske kontrole,iz čega
je 1881.g. potekao ustanak pod vodstvom egipatskog pukovnika Ahmeda Urabija,uzela je sa svoje
strane Engleska kao povod da nacionalne snage u Egiptu svlada oružanom silom,pa je 1882.g.
okupirala zemlju.U skladu s principom indirect rule hedivu Teufik-paši(1879-1892) je ostalo
prijestolje.Ni vrhovništvo osmanske Porte formalno se nije dovodilo u pitanje do izbijanja prvog
svjetskog rata.No stvaran vlast u Egiptu oko sedam desetljeća je pripadala Velikoj Britaniji.
Ni nakon Berlinskog kongresa na Balkanu nije bilo mira.Većinsko bugarsko stanovništvo autonomne
pokrajine Istočna Rumelija sanjalo je o združivanju s Kneževinom Bugarskom.Kada su 1885.g. nastala
politička previranja u I.Rumeliji bugarske snage su okupirale tu pokrajinu.No kako je okupacija bila u
čistoj suprotnosti s odredbama Berlinskog kongresa,Rusija je povukla svoje oficire koji su imali
odlučnu ulogu u izgradnji bugarskih oružanih snaga.Bugarsko-rusko razilaženje dobro je došlo Srbiji
koja je 1885.g. napala susjeda želeći osvojiti Vidin.Srpski odredi su pretrpjeli težak poraz.I porta je
cijenila Bugarsku kao faktor koji jača te je formalno dogovorila s vazalom knezom Bugarske
Aleksandrom Battenbergom da on u obliku personalne unije preuzme funkciju valije Istočne
Rumelije.Činilo se da su time istdobno riješena dva politčka problema ;Bugari su de facto postigli
željeno ujedinjenje a da de jure nisu povrijeđene odredbe Berlinskog kongresa.
Grčko stanovništvo Krete osječalo se prevarenim odredbama Berlinskog kongresa.Na Kreti je 1888.g.
izbio ustanak Grka koji je uskoro izazvao sukobe s Turcima na Kreti što je nalokovalo na građanski
rat.Poslije jednog pokolja kršćana 1897.g. uključila i Grčka ali su njene snage teško potučene.Porta
nije mogla iskoristiti tu važnu pobjedu s obzirom na evropske sile,kojima je najzad bila izručena na
milost i nemilost.Granica s Grčkom ostala je nepromjenjena.Kreta je službeno ostala autonomni
vilajet Carstva.
Na Balkanu je drugo žarište nemira bila Makedonija.Zemlja naseljena različitim nacionalnostima,čije
je tlo pripadalo pretežno turskim zemljoposjednicima,bila je jabuka razdora između Srbije,Bugarske i
Grčke.U unutrašnjopolitičkoj nestabilnoj Makedoniji stvarale su se bande koje su ugrožavale
stanovništvo i njihov imetak.

DRŽAVNI BANKROT
U prvim godinama svoje samovlade Abdulhamid II. je pokušao sanirati osmanske financije oduvijek u
bijednom stanju.Financijska kriza koja se povlačila od druge polovice 16.st. do sedamdesetih godina
19.st. se zaoštrila.Sultan Abdulaziz,kao i njegov predhodnik Abdulmedžid živjeli su rasipničkim
životom.k tomu su pokušaji modernizacije u vojsci i razni,gotovo neprekidni oružani sukobi i ratovi
teško opterečivali državnu blagajnu.Inozemni zajmovi koje je Porta uzimala uglavnom uzimala od
Francuske i V.Britanije nisu upotrebljeni za saniranje,nego su uglavnom besmisleno tračeni.U takvim
uvjetima osmanska Porta morala je 1875.g.proglasiti državni bankrot.

POČECI MLADOTURSKOG POKRETA

43
U Tunisu su vladare s naslovom dey 1640.g. zamijenili oni s tutulom bey.

40
POJMOVI:

ADET- 1.običaj:adet-i kadim stari običaj;2.pravni običaj,običajno pravo koje se promjenjuje u

islamskom svijetu;3.pravilo,propis,zakon;4.porez

AGA- prvobitno znači veliki,stariji brat,a kao termin znači:1.starješina,zapovjednik;2.počasni naziv za

mnoge osmanske dostojanstvenike i administrativne činovnike,kao što su npr.ćehaja velikog vezira ili
sandžakbega,muselimi i dr.;3.počasni nazivza sve više časnike i zapovjednike plačene vojske od
starješine džemata do vrhovnog zapovjednika janičara ;4.počasni naziv nižih oficira;5.počasni naziv
uglednih ljudi koji nisu plemići niti inteligencija.

AJAK-DIVAN –carski ili vezirski divan na kome se rejšavaju izvanredni ,važni i hitni poslovi.Na tome
divanu svi prisutni stoje na nogama osim presjedavajućeg
.
AJAN-prvak,odličnik,ugledna i uticajna ličnost jednog kraja,mjesta ili staleža.

AJLUK-mjesečna plata

AKINDŽIJA-opći naziv za pripadnika lake konjice sastavljene od od Turaka i domaćeg muslimanskog

zemljoradničkog stanovništva stanovništva na Balkanu ,koja je svojim upadima i haranjem pripremala
osmanska osvajanja.Bili su raspoređeni po krajištima koja su nazivan serhat(krajina);imali su savršenu
organizaciju.Svako krajište imalo je svoje akindžije ,a one svoga akindžijskoga bega,obično
sandžakbega dotičnog sandžaka.On je zapovjedao svim akindžijama jedne pogranične
provincije.Akindžije svake provincije bile su popisane u posebne registre u koje je uvođeno ime
njihova zapovjednika,pojedinačna imena akindžija i njihove lične osobine.Djelile su se na dva
razreda,prema tome da li su imale timare ili samo slobodne baštine.Akindžije su samo postojale u
evropskom dijelu Osmnaskog Carstva.Bile su organizovane u odžake,a nazivali su se po imenima
svojih komandanata.Broj akindžija u različitim vremenima bio je različit.

ALAJBEG-neposredni starješina spahija i zaima nekog sandžaka.Alajbeg je mogao postati jedan od

istaknutih zaima i subaša dotičnog sandžaka.Za svoju službu uživao je veliki zijamet.Ako ga unaprijede
postaje sandžakbeg;on je sazivao spahije na vojni pohod i predvodio ih sandžakbegu,koji se sa
spahijama i lokalnom vojskom stavljao na raspolaganje beglerbegu.

ALEM- 1.simbol,znak(na vrh minareta ili tornja);2.stijeg,zastava pojedinih janičarskih jedinica;sinonim

za riječ barjak.

ALTUN- zlatni osmanski novac.Počeo se kovati za vrijeme vladavine sultana Mehmeda II Fatiha u
Istanbulu poslije 1453.g.

ARABADŽIJA- 1.kočijaš. 2.pripadnik posebnog roda centralnih vojnih snaga u centralnom dijelu
Osmanskog C. koji je prevozio teško oružje i ostali razni materijal.

ARŠIN- jedna od najrasprostranjenijih dužinskih mjera u Osmanskom C. pa do godine 1931. Kada je

uveden metarski sistem.Razlikuju se tri vrste aršina:1.čaršijski ili trgovački aršin jednak 68 cm.
2.građevinski(neimarski) aršin jednak 75,77 cm. 3.terzijski aršin koji je bio dug 65 cm.

41
ASESBAŠA ili ASASBAŠA- jedan od viših oficira janičarskog korpusa ,zapovjednik 23.orte.On je bio
starješina stambolske policije i bio je dužan da obezbjeđuje red i mir u prijestolnici. 2.starješina
pasvandžija u svakoj kasabi.

AVARIZ ili AVARIZI DIVANIJE-opći naziv za niz posebnih obaveza kojima su u vidu direktnih dzržavnih
poreza,naturalnih daća ili kuluka bile zadužene obične rajinske kuće.prvobitno su davani u vanrednim
prilikama kao naknada za državne izdatke,u prvom redu vojne i uopće za nepredviđene državne
rashode.

AZAPI-kao vojni termin u osmansko-turskom jeziku azap znači pripadnik posebnog reda osmanske
pješačke vojske koja je prvobitno služila u pomorskoj i riječnoj floti a zatim kao laka pješadija u
tvrđavama i to u prvom redu onim koje su se nalazile na plovnim rijekama.Azapi su uvjek predstavljali
jedan od glavnih vojnih redova po kaje su se napetanijama.Kasnije su se nalazili u sastavu gradskih
posada svih graničnih tvrđava.Zapovjednik azapa nazvao se azapaga.Ovaj red vojske dijelio se na
džemate,buljuke i ode.Na čelu svakog džemata azapa stajao je aga ,na čelu buljuka buljukbaša ili
serbuljuk,a na čelu ode-odabaša ili seroda.Azapi su spadali u plačenu vojsku,ali su neki imali i
timare.Po ovom vojnom redu neke se porodice zovu Azapagići.

BADUHAVA ili BADIHAVA-doslovno znači vjetar ili zrak,a kao pravni termin označava grupu uslovnih
poreza,pristojbi i globa.Prema nekim pravnim piscima tu spada taksa za udaju,globe (novčane kazne)
za manja krivična djela,izgrede i prestupe...

BADŽ-tržna trošarina na kupoprodaju većih količina robe;carina unutar jednog carinskog

područja.Badž se redovno naplačivao na trgu na kome se roba prodavala.Badž je plačao samo na
veće količine robe koja se dopremala ili otpremala kolkima ili tovarom ,zatim za manje skupocjene
artikle i stoku.

BAKAL- 1.trgovac viktualijama,baklain uopće;2.vrsta trgovaca dodjeljenih armiji.Oni su bili obavezni

da na zapovijed kadije datog mijesta jave u određena mjesta i organizuju snadbjevanje vijske
viktualijama.

BALTADŽI-vrta plaćene dvorske vojske koja je vršila dužnost spoljnje straže i čuvara sultanovog
dvora,a isto tako i harema.Oni su bili obavezni da čuvaju sultana na pohodu,u vrijeme izlaska i
svečanosti.Baltadžije su u svojstvu čuvara bili dodjeljivani i drugim krupnim dvorskim funkcionerima.

BAŠ- doslovno znači glava,vrh;starješina,glavni.Dolazi u

nazivima;asesbaša,barazbaša,buljukbaša,ceribaša,delibaša,mimarbaša,odabaša,subaša...

BERAT-ukaz,dekret kojim se postavlja neki službenik,dodjeljuje posjed,plata ili odlikovanje.Berate su

izdavali sultani,a za manje timare i beglerbezi.U beratu je označen naziv povjerene službe,njeno
mjesto,prihod ili nagrada za nju:ime ličnosti kojoj se berat izdaje,kojim povodom je izdat,dužnost
posjednika berata,eventualno njegov položaj kao vojnig starješine i njegov čin.Na berat je stavljena
carska tugra odnosno penča beglerbega.

BEŠLIJA-pripadnik posebnog roda osmanske lokalne plaćene konjice,prvobitno kavalerija (laka

konjica) garnizona u pograničnim tvrđavama.Još nije utvrđena etimologija i osnovno značenje ovog
naziva.Čini se da su bešlije prvobitno bili regrutovani od lokalnog stanovništva i da su u najranije doba
predstavljali ličnu vojsku pojedinih sandžakbegova pa su tek kasnije uvedeni u tvrđave radi odbijanja
iznenadnih neprijateljskih napada.Ove lokalne bešlije treba razlikovati od istimenih vojnika
sastavljenih od janičara koji su takođe dobivali pet akči dnevno.Ovi su služili za izviđanje puta kada je
vojska bila na pohodu.Zapovjednik jednog džemata bešlija zvao se bešliaga.

42
BULJUK- manji odred raznih rodova plaćene vojske pješaka ili
konjanika:janičara,martoloza,mustahfiza itd.Neposredni zapovjednik svakog buljuka nazivao se
buljukbaša ili serbuljuk.

ČAKIRDŽIJA-1.pripadnik jedne grupe vanjskih carskih dvorjanika koji su odgajali i na rukama nosili
lovačke sokolove prilikom lova njihova gospodara.2.slobodan seljak koji je uzgajao ili hvatao lovačke
sokolove.Za svoju službu uživao je slobodnu baštinu i bio oslobođen poreza.

ČAŠNIGIR-dvorjanik koji je služio jelom vladara i druge visoke dostojanstvenike;naziv dolazi odatle što
je jelo morao sam kušati.Sredinom XVII stoljeća bilo je na carskom dvoru preko sto čašnigira i oni su
dibijali četrdeset akči na dan.

ČERAHOR-pripadnik posebnog odreda pomočnih vojnih snaga u pograničnim

provincijama:regruovani su iz redova kršćanskog stanovništva pograničnih oblasti:u taj red upisivane
su prvenstveno seoske zanatlije:zidari,dunđeri i dr.,a radili su kao zidarski majstori ili radnici na
izgradnji i popravci tvrđava,izgradnji i popravljanju mostova i drumova.

ČERIBAŠA-doslovno znači vojni starješina a kao termin u osmanskoj državi znači:1.neposredni

starješina spahija u jednoj ili više nahija;izvršni organ subaše,odnosno alajbega pri mobilizaciji
spahijske vojske na svom području.To je bio ugledniji i istaknutiji spahija koji je obićno posjedovao
veći timar. 2.niži starješina raznih vojničkih i poluvojničkih redova,kao što su vojnuci i Cigani,odatle
kod nas naziv ceribaša.

ČIFLUK ili ČITLUK-prvobitno znači kompleks obradivog zemljišta koji se mogao obrađivati jednim
parom volova,zatim 1.kompleks zemljišta u posjedu jedne muslimanske seljačke porodice dovoljan za
njeno izdržavanje. 2.vrsta posjeda na mirijskoj zemlji sa posebnim ekonomsko-pravnim statusom koji
se razlikovao od statusa svake druge vrste svojine na zemlji(timara,baštine,mulka i
vakufa).Predstavljao je zasenbu ekonomsku i teritorijalnu cjelinu i imao svoje granice,ali mu veličina
nije bila ograničena(mogao se sastojati od jedne baštine ili od više sela).Po tome se i formalno
razlikovao od jednog seljačkog gazdinstva.Bitna ekonomsko-pravna razlika između seljačkog i ovog
čifluka sastojala se u višem stupnju svojine,širem pravu posjedovanja i raspolaganja i u potpunoj
ličnoj nezavisnosti čifluk-spahibije od spahije.Svojina na ovakvom čifluku bila je ograničena jedino
vrhovnim vlasništvom države a posjedovanje uslovljeno jedino ispunjavanjem poreskih obaveza kojim
je čiflik bio opterećen...

ĆEHAJA-doslovno znaći domaćin ,skrbnik porodice,nastojnik,gazda i sl.,a kao termin u osmanskoj

administraciji ova je složenica sama i sa dr.riječima imala višestruku upotrebu i razna značenja.Sama
riječ ćehaja znaći:
1.pomoćnik,prvi saradnik i zastupnik raznih osmanskih organa i funkcionera:velikog
vezira,beglerbega,sandžakbega...Svaki beglerbeg imao je svog ćehaju,koji je bio njeov prvi
saradnik,pomoćnik i savjetnik,a često puta zamjenik ili namjesnik.On je bio najpovjerljivija ličnost na
beglerbegovom dvoru,njegov prvi saradnik i savjetnik.
2.starješina raznih korporacija(esnafa),raznih družina,raznih društvenih redova,naselja i slično.

ĆEHAJA PORTINIH SPAHIJA-starješina Portine konjice koja se nalazila na jednom području neke
osmanske provincije,dakle,starješina mjesne Portine konjice.

DALIKLIČ-1.isukan mač;mač koji nije stavljen u korice nego se drži isukan zbog veće predostrožnosti.

DEFTER-ĆEHAJI i TIMAR-DEFTERDAR-timarska uprava u pojedinim ejaletima imala je dva glavna

odjeljenja.na čelu jednog nalazio se defter-ćehaja koji je upravljao zijametima,na čelu drugog timar-
defterdar koji je vodio samo upravu timara.Timar-defterdar je upravljao samo timarima i bio niži

43
organ od defter-ćehaje ,što se vidi ne samo po iznosu prihoda jednog i drugog organa nego i po
njihovom mjestu na rang-listi najviših zvanja jednog ejaleta.Oba organa postavljala je Porta na
osnovu prijedloga beglerbega beratom koji je u sultanovo ime izdavao glavni defterdar centralne
vlade.Kada je defter-ćehaja bio unaprijeđen postajao je hazine-defterdar,a timar-defterdar --
defterdar-ćehaja.Timar-defterdar se katkada javlja i kao šef uprave ne samo timara nego i carskih
hasova koje je davao u zakup.On je pobirao prihode sa upražnjenih timara koji su u tim slučajevima
pripadali državi.Ista prava i dužnosti koja je timar-deftrdar imao u odnosu na timare imao je defter-
ćehaja u odnosu na zijamete.Obje ustanove ukinute su 1839 godine sa likvidacijom spahijske vojske.

DEFTERDAR-šef finansija u Centralnoj vladi u Carigradu i u svakom ejaletu .Pošto je u svakoj

provinciji pored glavnog defterdara postojao još i timar-defterdar ,to se glavni pokrajinski defterdar
nazivao mal-defterdar ili hazine-defterdar.Pokrajinski defterdar je poslije beglerbega bio najviše
zvanje i najvažnija funkcija u svakom ejaletu.On se starao za sve državne prihode i rashode u svojoj
provinciji.Glavni zadatak mu je bio da starajući se o državnim prihodima obezbjedi novćana sredstva
koja su potreban za ispinjenje pašinih obaveza ,a u prvom redu prihode za izdržavanje vojske,vojnih
objekata i sl.U zvanje defterdara mogao je biti proizveden defter-emin,šeher-emin i kadija sa rangom
od tri stotine akči,te reis-efendija.Pokrajinski deftrdar se mogao unaprijediti u zvanje glavnog
defterdara na Porti ,pa čak i za vezira.Pokrajinske defterdare postavljala je Porta na prijedlog glavnog
defterdara u Istanbulu.Hazine-defterdar je u svom radu stajao pod neposrednim nadzorom paše
kome je bio podređen.

DEFTERHANA-ustanova u prijestolnici Osmanskog Carstva kao i u središtu svakog ejaleta u kojoj su se

sakupljali i čuvali svi popisni defteri koji su sadržavali popise svih vrsta zemljišnih posjeda kao i popise
njihovih posjednika i staovnika naseljenih na tim posjedima.Glavne knjige koje su se nalazile u svakoj
pokrajinskoj defterhani predstavljali su tzv.popisni defteri koji su se dijelili na dvije vrste:
A)mufassal defteri,pojedinačni,detaljn popisi u kojima su se nalazili popisi zavisnog,a često i ostalog
stanovništva popisane oblasti,tj.sve lične feudalne dadžbine zavisnog stanovništva i sve naturalne i
novčane daće od svih grana privrede i prometa,svi vakufi i mulkovi.
B) idžamal ili mudžmel-defteri.zbirni,sumarni popisi koji su sadržavali rekapitulaciju podataka
detaljinih popisa i prikazivali raspodjelu prihoda na hasove,ziamete i timare kao i imena njihovih
nosioca.Zbog toga ovi defteri se često nazivaju timarski defteri.
Pored ovih glavnih deftera u svakoj defterhani nalazili su se još i :raznamče-deteri,derdest-
defteri,joklama-defteri i dr.
c)raznamče-defteri su predstavljali dnevnike,žurnale,u koje su uvođene svakodnevne promjene u
pogledu raspodjele feudalnih posjeda i njihovih nosioca kao i svi akti na osnovu kojih su te promjene
vršene.
d)Derdest-defteri su prikazivali sumarne preglede svih promjena u naprijed navedenim knijgama.
e)Joklama-defteri su prikazivali rezultate vojničkih smotri spahija jedne provincije i sumarne podatke
o njihovim feudalnim posjedima.Starješina defterhane zvao se defter-emin.

DERBEND-klisura,sutjeska,klanac,tjesnac,opasan prolaz na drumovima koji je takvim zvanično

proglašen i obezbjeđen čuvarima koji su se obično zvali derbendžije.

DERBENDŽIJE-klančari,seljaci koji su čuvali klance,klisure,mostove i uopće nesigurne prilaze na

drumovima i koji su prevodili putnike,pružali im utočište i osiguravali prolaz kroz takva mjesta.Za tu
službu bili su redovito oslobođeni vanrednih nameta,a neki djelomično ili potpuno feudalnih
poreza.Bili su dužni da stanuju u svom selu ;ako bi zanemarili dužnost izgubili bi privilegije i tretirani
kao obična raja.

DIRHEM- 1.mjera za težinu u orijentalnom sistemu mjera,odgovara 1/400 oke tj.3,21 grama. 2.stari
srebreni novac u XVI vijeku jednak četiri akče.

44
DIVAN-1.savjet pri sultanu,velikom veziru ili namjesniku provincije,za razmatranje najvažnijih
državnih poslova.Divan velikog vezira imao je funkciju i vrhovnog suda,a beglerbegov divan imao je
funkciju najvišeg suda u provinciji.
2.Kancelarije visokih dostojanstvenika takođe su se zvali divani.
3.Zbirka pjesama jednog pjesnika uređena na utvrđen način.

DIVANHANE-1.prostorije koje su služile za zasjedanje savjeta,suda ili zvaničnih prijema; 2.paviljoni s

jednom otvorenom stranom napravljenom kao vrt ili vodoskok,koji su služili za odmor u ljetno
vrijeme; 3.prostrano predsoblje u starim boljim kućama.

DŽEBEDŽIJA(oružar)-pripadnik posebnog reda centralnih ili lokalnih vojnih snaga sa širokim

zaduženjima.Jedan dio džebedžija bio je zaposlen pripremanjem različitog oružja ,vojnog materijala i
zaliha;strijela,lukova,sablji,štitova,kopalja,oklopa,pušaka...Drugi dio džebedžija bio je zadužen da to
oružje čuva i da ga popravlja.

DŽEBELIJA-doslovno znači oklopnik,a kao osmanski vojni termin znači kategorija konjanika sa
određenom ratnom opremom koje je feudalac sa sobom vodio ili kao zamjenu slao u rat.Svaki spahija
koji je imao prihod od najmanje hiljadu akči bio je i sam džebelija.To znači morao je lično vršiti vojnu
službu na konju sa odgovarajućom opremom.Ako to nije mogao zbog bolesti ili maloljetnosti slao je
zamjenika.

DŽELEP-1.stado,krdo rogate stoke;2.naziv za adžami oglane koji su služili u sarajima Galate,Jedrene i

Ibrahim-pašinom saraju u Istanbulu.

DŽERAH-ranar,hirurg koji je bio ovlašten da operiše pacijenta.Svaka veća osmanska vojna jedinica je
imala jednog ili više hirurga.

DŽIZIJA-lični državni porez,tribut ili glavarina koju plačaju svake godine svi odrasli i za rad sposobni
nemuslimani podanici muslimanske države,ako nisu bili toga oslobođeni zbog određenih usluga
državi,ili radi toga što su bili kaluđeri.Od muslimana džiziju su plačali samo Cigani ukoliko nisu bili
oslobođeni zbog raznih vojničkih ili drugih službi.Džizija je bio glavni i gotovo jedini redovni porez koji
je ubirala država.

DŽULUS-1.stupanje sultana na prijesto;2.preuzimanje uprave u nekoj provinciji od strane novog

namjesnika;3.dolazak novog mulle na neki kadiluk;4.daće i pokloni koje je narod plačao u navedenim
slučajevima;4.pokloni koje su sultani po stupanju na prijesto davali janičarima.

EJALET-najveća administrativna jedinica na koje se djelila Osmanska Imperija do stvaranja vilajeta

1864.g.Ejaleti su bil pod upravom beglerbega koji su imali titulu paše,a kasnije i vezira.Ejaleti su se
dijelili na sandžake .U toku XVII st, u Osmanskom C. je bilo preko dvadeset ejaleta.

FERMAN-sultanova pismena zapovjest koja je potvrđena njegovom tugrom.Carski fermani pisani su

po određenoj shemi i morali su sadržavati sl sedam tačaka:1.ukazivanje da je dati dokument
ferman;2.ime lica kome je upućen;3.razlog izdavanja fermana;4.sadržinu naredbe onom na čije ime
ferman glasi;5.objašnjenje željenih događaja i rezultata;6.molitvu za sretno izvršavanje posla i
ispunjavanje fermana;7.datum i mjesto odakle je ferman poslan.

GROŠ-1.opći naziv za razni evropski srebreni novac koji je bio u opticaju u Osmanskoj
Imperiji;2.Osmanski srebreni novac koji se počeo kovati krajem XVII st.

HAJMANE-1.nomad;2.stanovnik bez stalnog prebivališta;3.čovjek koji živi u mjestu u kome nije

upisan;čovjek koji uopće nije upisan u popis.

45
HAN-1.svratište,premočište;2.“princ“,titula osmansko-turskih sultana i vrhovnih poglavara krimskih
Tatara.

HARAČ-kao pravni termin ima tri značenja:1.Kod Arapa prvobitno znači tribut uopće;2.U Osamnskom
C. ovaj je termin prvenstveno označavao glavarinu i bio sinonim sa terminom džizija;3.Godišnji tribut
osmanskih vazala.

HARAMBAŠA-1.starješina manje grupe akindžija ili martoloza(do 100 ljudi);2.starješina hajdučke čete
(od 10 do 20 ljudi);3.zapovjednik straže u Mletačkoj krajini u 17. i 18. St.

HARAMIJA-1.razbojnik,bandit,hajduk;2.pripadnik grupe od 10 do 20 akindžija ili martolosa koji bez

starješine izvrše upad u neprijateljsku zemlju.

HATIB-doslovno znači govornik; u islamskoj vjerskoj organizaciji hatib je svećenik koji drži hutbu.

HAVALA-u osmanskoj administraciji znači:1.prenošenje nekog posla,zadatka na treće lice;2.lice kome

je povjereno staranje o nečemu ili izvršenju nekog posla.

HISAR-u osmansko-turskom znači grad,tvrđava,manje utvrđenje sagrađeno od tvrdih materijala.Hisar

nije bio snadbjeven kulama i bastionima niti opasan bedemima.

HRMZA-1.žuti arsenov blistvac,auripigment;2.smjesa auripigmenta i kreča koja se upotrebljavala za

odstranjenje dlake sa kože.

IČ-AGA –opći naziv za dvorske dostojanstvenike koji su bili u neposrednoj službi kod sutana u
unutrašnjim odajma sultanova dvora,a isto tako i kod krimskih hanova.Te „sluge unutrašnjih odaja“
dijele se na četiri grupe:1.kapu aga;2.hazinedarbaša-koji je bio starješina sultanove riznice;3.kiler-
džibaša-najstariji ekonom na sultanovu dvoru;4.saraj aga-koji je vodio računa o spavaonici i
unutrašnjim odajama sultanovog dvora.

IHZAR-1.pozivanje i privođenje optuženih lica sudu odnosno osuđenih lica izvršnom sudu.

ILTIZAM- prvobitno znači obaveza;koncesija,a kao finansijsko-pravni termin u osmanskoj državi

znači:preuzimanje određenih dužnosti u upravi u državnim prihodima koji se daju na zakup;2.samo
zakupljivanje tih prihoda.Državno dobro koje se daje u zakup nazivalo se mukata.Lice koje je
preuzimalo državne prihode u zakup nazivalo se amil ili amaldar.Zakupljivanje carskih hasova i
državnih prihoda uopće vršeno je na taj način što bi zakupnik platio Porti odnosno pokrajinskoj
blagajni unaprijed određen iznos pogođene sume od godišnjeg ili višegosišnjegiznosa zakupa,a ostalo
predao u ratama državnoj blagajni.Zakupnici su ubirali prihode sami ili preko svojih ljudi koji su se
nazivali zabiti.

ISPENDŽA-etimologija i prvobitno značenje ove riječi još uvijek nije utvrđeno.U osmanskom
poreskom sistemu ispendža znači lični porez koji je plaćala kršćanska raja svom spahiji.Naime,svi
nepovlašćeni podanici osmanske države bili su obavezni da svojim spahijama plaćaju lične poreze.Za
muslimansku raju ti su porezi bili različiti s obzirom na uzrast,imovno i bračno stanje,kao i s obzirom
na imovno stanje,veličinu posjeda i zanimanje.Ispendžu je plaćala sva odrasla,za rad sposobna a
nepovlašćena nemslimanska raja muškog spola.Plaćala se obično početkom marta.Plačali su je i
muslimani kad su držali zemlju koja je u defterima bila upisana na kršćane.

JUK- 1.kožna vrećica;2.određena suma novca.U jednom juku ima 100.000 akči ili dvije kese.

46
KADILUK ili KAZA- kao upravni termin u sistemu osmanske uoravne podjele znači područje na koje se
protezala stvarna i teritorijalna nadležnost jednog kadije.Naziv kadiluk ila isto značenje,ali znači još i
kadijsko zvanje.Kadije su u osmanskom državnom uređenju bile prvenstveno predstavnici
pravosuđa,pa bi po tome kaza ili kadiluk bila jedinica sudskog uređenja.

KAJMEKAM i KAJMAKAM-zamjenik,zastupnik,namjesnik;u staroj osmanskoj administraciji i vojsci

znači:1.zvanje ličnosti koja je u odsustvu zastupala najviše osmanske dostojanstvenike,od sultana do
sandžakbega.;2.naziv za okružne načelnike u BiH i Sandžaku od 1850-1867.g. kasnije do 1878 naziv za
načelnika sreza;3.čin potpukovnika u osmanskoj vojsci poslije tanzimata.

KANTAR-1.stara trgovačka mjera za težinu koja je obično iznosila od 40 do 44 oke odnosno do 56.654
kg.;2.sprava za mjerenje težih stvari.

KAPIDŽIBAŠA-doslovno znači starješina dvorske straže a kao termin u osmanskoj državi do XVIII
stoljeća znači zvanje i dostojanstvo neposrdnog starješine straže na dvoru sultana i najviših državnih
funkcionera u prijestolnici i provincijama.
KASABA-opći naziv za manja otvorena muslimanska gradska naselja čije se stanovništvo isključivo ili
pretežno bavi gradskom privredom(zanatstvo,trgovina i sl.) bez obzira da li se ono razvilo iz
predgrađa neke stare tvrđave,od neke stare varoši ili predstavlja novo naselje.Da jedno naselje dobije
status kasabe,ono pored svoje granice i teritorije,mora imati bar jednu džamiju,mekteb,eventulano
hamam,imaret,tekiju,han,niz dućana i druge ustanove koje mu daju obilježje muslimanskog-gradskg
naselja.

KESA- 1.kesa za držanje metalnog novca;2.određena suma novca.

KONAK- 1.dvorac ;2.prostorija za putnike,svratište;3.rastojanje između putnih stanica;odgovara

jednom danu hoda.

KULA-1.vrsta odbrambenog utvrđenja u sastavu jednog grada ili neovisno od njega;zidana je od

kamena;mjesto prozora ima puškarnice podešene za odbranu;mogla je imati više
spratova.2.višespratna stambena zgrada zidana od kamena.Mogla je biti zasebna građevina i u
sastavu kuće.

KULUK-doslovno znači 1.služenje,služba;2.svaki rad,svaka služba državi,odnosno sultanu.;3.rad

seljaka za opće državne potrebe.

MARTOLOS-pripadnik posebnog roda osmanske vojske koja je u ranije doba osmanske vladavine u
našim zemljama bila satavljena od kršćana,vjerovatno od stočarskog i uoće seljačkog stanovništva
koje je stupilo u osmansku vojničku službu i služilo kao posada po tvrđavama,kao graničari i šajkaši u
riječnoj floti na plovnim rijekama.Martolosi su često čuvali klance i nesigurne prolaze.

MIRAHOR,MIRAHUR,IMRAHOR ili EMIRAHOR-glavni konjušar i zapovjednik konjušnice na dvoru

sultana,beglerbega ili sandžakbega.Dvorsko zvanje čiji su nosioci upotrebljivani i za razne poslove i
misije izvan dvora.Mirahor je bio upravnik carske konjušnice ,cjelokupnog njenog
osoblja,sarača,seiza(hranitelja konja) i jedekčija(vodiča konja) i svega što je bilo u vezi sa dvorskom i
zaprežnom tovarnom stokom.

MUKATA-kao osmanski finansijsko-pravni termin znači 1.plaćanje poreza odsjekom,pušalno,u

novcu;2.zakup,paušalna zakupnina;3.objekt zakupa,a to je moglo biti svako državno,feudalno i
vakufsko dobro,svaki izvor prihoda.

47
MULA-1.počasni naziv za visoko obrazovane ljude u islamskom svijetu;2.U O.Carstvu počasni naziv
kadija najvišeg ranga.

MUSELLEM-između ostalog znači:1.priznat,pouzdan;2.slobodan,oslobođen od poreza,privilegovan.

MUSTAHFIZ-čuvar tvrđave.Zvao se još i merd-i kale,čovjek(ljudi) tvrđave i hisar erleri,gradski ljudi.Oni

su u početku regrutovani najvećim djelom iz reda ratnih dobrovoljaca i isluženih janičara kojima su
dodjeljeni manji pojedinačni ili veći kolektivni gedik-timari tj.timari koj su bili vezani za određene
službe.premda su mustahfizi uživali timare oni nisu spadali u spahije.Pored mustahfiza timarnika
postojali su i mustahfizi-ulufelije koji su plate dobivali u novcu.

MUTAP-1.izrađevine od kostrijeti,naročito djelovi konjske opreme;2.mutapčija tj.zanatlija koji

prerađuje kostrijet i prodaje svoje izrađevine.

MUTESARIF-1.posjednik uopće:uživalac feudalnog ili baštinskog prava ili posjeda;2.sinonim za

termine sandžakbeg i beglerbeg.

NAHIJA-1.strana,kraj,okolina;2.predjel,prediona cjelina,geografska jedinica,oblast.Kao termin u

osmanskoj administraciji znači najnižu redovnu upravnu jedinicu koja ima svoju stalnu i tačno
određenu teritoriju i obično stoji pod neposrednom upravom nekog organa sa određenim
prerogativama upravne vlasti.

NAZIR-1.nadglednik,nadzornik;2.kao administratvno finansijski termin znači finansijski kontrolni

organ koji je nadzirao i kontrolisao finansijko poslovanje mutevelija,emina i amaldara.

NEFER-1.soba,lice,čovjek;2.obični vojnik;3.opći naziv za plaćene vojnike u gradskim posadama.

NIJABET-1.zastupstvo,ispostava,teritorijalna stvarna nadležnost jednog naiba(kadije);zvanje

naiba;2.prihodi od globa,novčanih kazni koje je plaćalo gradsko stanovništvo na osnovu osude naiba
ili kadije.
NIŠAN-prvobitno znači znak a kao osmanski termin između ostalog 1.carska tugra;2.dokument sa
carskom tugrom;3.sinonim sa nazivom berat.

ODŽAK- 1.gospodski dom,dvor koji je uvijek otvoren za putnike i namjernike;2.opći naziv za janičarski
korpus i pojedine rodove kapukula:odžak janičara,odžak bostandžija itd.Starješine pojedinih rodova
nazivaju se odžakage.

RAJA-prvobitno znači stado,pastva,puk;podanici ,kako se i danas upotrebljava u arapskom jeziku.Kao

termin osmanskog feudalnog prava riječ je označavala:
1.U klasičnom periodu osmanskog feudalizma (do kraja XVII st) svo stanovništvo koje se nalazilo u
ličnoj feudalnoj zavisnosti bez obzira na njegovu vjersku pripadnost,zanimanje i mjesto boravka.
2.Kasnije,a naročito od sredine XVII st. Ovaj termin u evropskom dijelu Osmanskog Carstva pretežno
odnosi samo nazavisno seljaštvo kršćanske vjere.
3.Od početka XVIII st. Pa do 1839(kada je ovaj termin zvanično ukinut)riječ raja najčešće označava sve
nemuslimanske podanike Osmanskog C.,ali njegova upotreba u prvobitnom značenju ne išćezava sve
do ukidanja timarskog sistema.

REIS-1.starješina,glavar,zapovjednik;2.zapovjednik jedne ratne ili trgovačke lađe,kapetan

broda;zapovjednik manje flotile,zapovjednik luke;3.zapovjednik starješina nekih rodova vojnih snaga
na vodama,naročito farisa i azapa pa se zato u svim izvorima navode kao reis-i azaban(starješina
azapa) i reis-i farisan (zapovjednik farisa)

48
RESM-1.pristojba,taksa,porez,novčana daća;2.opći naziv za sve redovne feudalne novčane poreze,za
sve dadžbine i takse uspostavljene državnim zakonima.

SAKA i SAKABAŠA-doslovno znači vodonoša;zatim:1.čovjek koji je vadio vodu iz bunara ili iz sebilja pa
je dodavao prisutnim ili je raznosio i djelio po gradu;odatle naše prezime Sakić;2.naziv za ljude koji su
janičare snadbjevali vodom;3.naziv za dvorjanike koji su snadbjevali dvor vodom i vršili dvorske
službe u vezi sa vodom.

SANDŽAK-1.veća administrativno-teritorijalna jedinica kojom je upravljao sandžakbeg.Nekoliko

sandžaka činili su jedan vilajet;2.najveća organizaciona jedinica izvjesnih društvenih redova u
Osmanskom C. kao što su vojnuci,akindžije itd.,koji su imali posebnu organizaciju i stajali pod
zapovjedništvom svog sandžak(bega).

SEJMEN-pripadnik treće divizije janičarskog korpusa koja je obuhvatala 34 kompanije(orte).To je bila

jedna od tri osnovne divizije,na koje se djelio janičarski korpus.Starješina sejmena nazivao se
sekbanbaši(sejmenbaša).U početku su sejmeni bili samostalni rod vojske koji je izdržavala država i
imali su veliki uticaj,a njihov starješina smatran je starijim od oficira drugih rodova sultanove
armije.U osnovi sejmeni su bili pješadija,a samo jedan njihov neznatan dio bio konjica.

SERDAR-1.titula komadanata armije,vrhovnog starješine vojnih operacija.Isto što i serasker.2.titula

starješine janičara u nekoj kasabi.

SUBAŠA-prvobitno znači vojni zapovjednik,glavar,vojvoda.;1.vojno-administrativni komandant većeg

naselja;2.vojno-administrativni upravnik jednog vilajeta koji je po tome nazivan i subašilukom.
3.Istovremeno se javljaju vojvode i subaše kao sandžakbegovi ljudi kojima je bila glavna dužnost da
upravljaju hasovima svoga gospodara i da vrše administrativno-policijsku vlast na područjima tih
hasova.Subaše su u ratu bili oficiri,a u miru su vršili vojno-administrativnu vlast u sojim vilajetima.

SUBAŠILUK-1.zvanje subaše;2.leno jednog subaše;3.oblast kojom je upravljao subaša kao neposredni

vojno administrativni organ

SULTAN-1.suveren Osmanske Imperije,2.princ naslednik kod nekih Turskih naroda;3.početna titula

pri obraćanju licu na visokom položaj.

TARIH-1.datum 2.istorija 3.hronogram

TOBDŽIJA-1.oni koji su lili topove.Korpus je nastajao zajedno sa janičarima.

2.prave artiljerce koji su učestovali u borbama i odbrani gradova.U svakoj tvrđavi nalazio se jedan ili
više tobdžija koji su vršili topčijsku službu po gradskim kulama i tabijma.

TUFEKČIJA I TUFENKČIJA-1.puškar,zanatlija koji je izrađivao puške;2.vojnik-puškar:3.dvorjanik koji se

starao za puške svog gospodara.

UŠUR-doslovno znači desetina,a kao pravni termin ova riječ predstavlja opći naziv za sve
naturalne,feudalne poreze na proizvode od poljoprivrede,vrtlarstva,vinogradarstva...

VOJVODA-1.kao sinonim sa nazivima a)beglerbeg b)udžbeg i sandžakbeg c)subaša;2.upravitelj hasova

sandžakbega u jednoj ili više nahija u njegovom sandžaku sa određenim prerogativima političke i
administrativno-policijske vlasti.;3.izvršni organ sandžakbega;4.Upravitelj hasova beglerbega,velikih
vezira,sultanija i sultana sa ovlaštenjima kao pod 2.
napomena:POJMOVI su preuzeti iz „PUTOPIS EVLIJE ČELEBIJE“..Neki od pojmova napisani u skraćenom obliku.

49