[Type text] [Type text] [Type text]

ANALIZA DISKURSA
ROMAN
„NIŠTA NAS NE SMIJE IZNENADITI“ ANTE TOMIĆ
FILM „KARAULA“ RAJKO GRLIĆ
Mr.sc.saša Knežević,prof.
 SADRŽAJ

1. Roman.......................................................................................................................... 4
2. Teorijski kontekst ........................................................................................................ 5
3. Film .............................................................................................................................. 6
Likovi .............................................................................................................................. 9
Prevozna sredstva.......................................................................................................... 10
Tito ................................................................................................................................ 11
Muzika .......................................................................................................................... 11
ZAKLJUČAK ................................................................................................................... 12
LITERATURA: ................................................................................................................ 14

2
UVOD
Ekranizacija uspješnih književnih djela nije nikakvo izmišljnje „tople vode“ već
standardno približavaja klasika širokim narodnim masama. Od Homera preko Šekpira do
Hemingveja, Ćopića, Andrića, Kleže do suvremenih pisaca poput Ante Tomića. Veliki
filmovi su nastali na fabuli velikih romana ili drama, bez obzira u kojem vijeku su nastali
originali XX vijek ih je redom ekranizovao u filmove ili serije. U ovom radu ću metodom
komparativne analize sadržaja uporediti roman „Ništa nas ne smije iznenaditi“ Ante
Tomića i film „Karaula“ Rajka Grlića čiji je scenarij nastao po istoimenoj knizi.
Ante Tomić najizrazitiji je predstavnik srednje struje hrvatske književnosti kojega
krasi iznimna pripovjedna darovitost koja se vidi u njegovim brojni romanima “Što je
muškarac bez brkova”, “Ništa nas ne smije iznenaditi”, “Ljubav, struja, voda i telefon” i
“Čudo u Poskokovoj Dragi”, „Veličanstveni Poskokvi“. Objavio je i zbirku priča
“Zaboravio sam gdje sam parkirao”, dvije knjige feljtona “Smotra folklora” i “Klasa
optimist” te dvije knjige kolumni – “Građanin pokorni” i “Dečko koji obećava. Prema
njegovim romanima snimljeni su i filmovi : Ustav Republike Hrvatske, Što je muškarac
bez brkova?, Karaula, Neka ostane među nama, Posljednja volja, Horvatovi.

3
 1. Roman

Čitajući roman „Ništa nas ne smije iznenaditi“ primjećuemo i njegova želja da se,
kontrirajući brojne humorne epizode tmurnijim i mračnijim ugođajem psihoze i pritajene
prijetnje i nesigurnosti, ipak malo odmakne od popularnosti svog, od širokih čitateljskih
masa voljenog romanesknog prvenca „Što je muškarac bez brkova?“, što je rezultiralo
pomalo neujednačenim i nedovoljno izbalansiranim, iako također iznimno zabavnim
novim Tomićevom romanom.
Radi se o vojničkoj priči u kojoj pratimo doživljaje šarolike grupice vojnika koji
služe vojni rok 1985. godine u karauli JNA na jugoslavensko-albanskoj granici.
U centru priče je Siniša Siriščević, Splićanin, inače doktor po profesiji, što ga
dovodi u situaciju da tajno liječi nadređenog mu oficira, poručnika Imru Nađa od -
sifilisa. Pri tome biva nagrađen češćim izlascima u grad, prilikom kojih, igrom slučaja
upoznaje i suprugu oficira koji mu jje povjeren na liječenje , pa čak postaje i njezin -
ljubavnik. Paralelno s tom glavnom radnjom pratimo i niz duhovitih epizoda vezanih za
ostatak vojničke skupine, u kojoj se izdvaja beogradski probisvijet Ljubo Vrapče (inače,
lik posuđen iz romana Kad su cvetale tikve Dragoslava Mihajlovića) koji se u potpunosti
drži one poznate kako "vojnik ima gomilu obaveza, ali samo jedno neotuđivo pravo:
pravo da bude blesav!". Ljubo to u potpunosti shvata i bez rezerve koristi, a iz toga
proizlazi i okosnica druge od dvije glavne fabularne linije romana, a koja je povezana sa
obilježavanjem Titovog rođendana i štafetom...
Tomić i u slučaju ovoga romana ponovo dokazuje svoju neospornu vještinu
tečnog pripovijedanja, kao i svima već dobro poznat zajebantski smisao za humor. No,
treba naglasiti da je mudro izbjegao iskušenje da totalno iskarikira mentalitete JNA
oficira, što, verujem , većini njegovih kolega ne bi uspjelo. Tomić umjesto da od
poručnika Nađa načini karikaturu, on ga profilira kao punokrvni lik, odnosno pretvara ga
u žaljenja vrijednu tragičnu figuru neukog pojedinca zavedenog moći koju mu „čvarci“
na ramenu osiguravaju, ali ipak i duboko svjesnog sve apsurdnosti hijerarhijskog ustroja
„treće po snazi armije u Evropi“, svoje marionetske uloge u svemu tome i osuđenosti na
životarenje u nekoj vukojebini, od jedne do druge prekomande. Uslijed svega navedenog,
a u predasima između iživljavanja nad povjerenim mu vojnicima, u kojima, prema PS-u,

4
niti jedan oficir (pa tako niti Nađ) ne smije vidjeti ništa ljudsko i koji za svakog JNA
oficira ne predstavljaju ništa drugo nego broj u stanju vojne jedinice (ili topovsko meso),
Nađ utjehu pronalazi u prepuštanju alkoholu (ponovo baš poput velike većine oficirskog
JNA kadra).
Orijentišući se na tri glavna lika Tomić je pomalo zapostavio likove ostalih
vojnika od kojih neki u sebi kriju iznimni potencijal za daljnju (kako komičnu tako i
dramsku) razradu. Uzimajući to u obzir vidim „ono nešto“ šta je Rajka Grlića navelo da
od ovog romana napravi odličan filmski scenario. Neću da razmišljam kako su drugi
shvatili roman, ali meni je ovo uspješno Tomićevo promišljanje da li da krene
humorističnim putem, kao i ozbiljan roman sa antimilitarističkom porukom.

2. Teorijski kontekst
„Poststrukturalističke teoretičarke analiziraju simboličke sastave kroz koje
komuniciramo i organizujemo svoje živote, te učimo postati ono što naša kultura zove
ženskim , odnosno muškim. Film je upravo jedan takav sistem , a po nekima i
dominantan ili privilegovan „(Kaplan 1987:250-261).(Merunka ,2000)

„Hrvatski film nakon 1990. Bruno Kragić je svrstao u četiri kategorije:

1. Klasiči populistički
2. Postmodernistički
3. Modernistički
4. Klasični klasicistički
Veliku većinu filmova je svrstao u kategoriju populističkog filma, jer se jasno
identifikuju težnjom za komercijalnim ili društvenim aspektom. U tom smislu ti su
filmovi najčešće u tradiciji klasičnog stila usredotočeni na lik ili fabulu,te s obzirom na
takvu struktuiranost mogu biti žanrovski šaroliki , a tematski nespojivi. U širokom luku
filmova ( Čaruga, Đuka Begović, Crvena prašina, Konjanik, Priče iz Hrvatske ...) nalazi
se i film Karaula. Ovi su filmovi većinom savremeno pripovijedali svoje priče koje su
mogle računati na veći ili manji emocionalni angažman publike, ili su mogle više –manje
djelovati društveno i politički relevntno.“(Kragić,2008)

5
 3. Film

Radnja filma se dešava na Ohridskom jezeru na jugoslovensko-albanskoj granici ,

proljeće 1987.g. Rajko Grlić redatelj i scenarista koji je po romanu Ante Tomića, a
zajedno sa njim, majstorski promiješali nacionalne, etničke i vjerske identitete glumaca
a samim tim i likova u filmu. Za razliku od likova u romanu Bosanac je glumio bosanca,
Slovenac slovenca itd. Jedan miks jezika, dijalekta, naravi i muzike , baš kao što
zahtijeva bratstvo i jedinstvo. Tito je umro 1980., na Kosovu su nemiri, Milošević nešto
kuha i ništa nije idilično kao što na prvi pogled izgleda kada se pogleda mala karaula
Bogu iza leđa. Zaplet se dešava kada poručnik, koji je pokupio sifilis, prima peniciline
21 dani naređuje borbenu gotovost iduće tri sedmice „zato što se Albanske trupe
pregrupišu“. Da bi pokazao koliko je „ozbiljna“ situacija i on se „žrtvuje“ i ostaje sa
vojnicima u karauli.

“ "Karaulin" zavodljiv okus "žala za prošlošću" nije onaj nepoćudne

jugonostalgije, nego onaj za nečim, bilo čim, što se dogodilo prije, recimo, dvadesetak

godina, za nečim čijeg značenja i ljepote u vrijeme zbivanja nismo bili svjesni.

Mogla je to isto tako biti nostalgija za nekim ljetovanjem, za srednjoškolskim

pustolovinama, za danima treniranja u nekom sportskom klubu, za mjesecima

protraćenima u pokušajima sastavljanja vlastite rock grupe. Ostvarena u nenapadno

brzom ritmu, s odličnim osjećajem za prostor, vrijeme, karaktere, ton, ugođaj, boje i

mirise, te za smjer kojim želi ići, s uravnoteženim odnosom između stereotipa i odmaka

od njih, s izvanrednim Emirom Hadžihafizbegovićem u ulozi strogog i "duševnog"

poručnika Pašića, "Karaula" nudi nekoliko dobrih nasmijavanja i ugodno-duhovitu,

tragikomičnu zgodu iz nekog prošlog, ne tako davnog, ali u sjećanju pomalo zamagljenog

vremena koje, kao ni bilo koje drugo, nije bilo ni tako lijepo kakvim ga pamte ovi, ni tako

grozno kakvim ga pamte oni”(Večernji list)

6
 Grlić je očito htio da film više korespondira s političkom situacijom toga vremena
te je htio pokazati kako je armijski sistem, izdrilan na antialbanskoj paranoji i borbi
protiv vanjskog i unutrašnjeg neprijatelja, bio programiran da jednom eksplodira. Film je
komedije, ali nije komedija već drama koja završava u stilu najboljih Holivudskih
filmova katastrofe : kiša, pucnjava, eksplozija, smrt. U sâmoj reklami za film piše da je
ovo „Crni film o crvenoj prošlosti“, mada ta crvena prošlost u filmu nije toliko naglašena.
U igri je mnogo stvari, politička ideologija vojnika, poručnika i pukovnika. Lična
računica: Paunović ( u romanu Ljubo Vrapče) želi što prije kući, Pašić (u romanu Imre
Nađ) očekuje prekomandu, a pukovnik Orhideja, naravno, pohvalu i sve što uz to ide.
Poststrukturalistički feminizam smatra da je identitet uglavnom društveno konstruisan.
Stereotip je klasičan, onaj koji je viši po rangu/činu može bolje da „prca“ onoga koji je
ispod njega i ta hijerarhija se, naravno, poštuje. Pašić svoju zlovolju i frustriranost , kako
u knjizi tako i u fimu, ublažava alkoholom , koji se inače nemilice troši u filmu. Da li je
poruka trebala biti „Muškarci/vojnici JNA su prljavi, nose oružje, piju, psuju, puše i
varaju žene“ ili sam možda pogrešno shvatila?
U čemu se očitovala razlika osim po činu? U kulturi, obrazovanju, etničkoj
pripadnosti : Pašić-Bosanac iz nekog sela sa Vlašića, Paunović – Beograđanin , mangup,
foler, Siriščević - Splićanin, doktor, očito najviše obrazovan u toj zabiti, Pukovnik
Orhideja- Srbijanac, Mirjana- Pašićeva supruga Makedonka , a možda možemo reći i
isfrustrirana domaćica. U cijelom filmu je najupečatljivi njen monolog u kojem priča
kako je majka nikada nije pitala kako napreduje na fakultetu već je uvijek pita kako je
Safet (poručnik Pašić). Svaki od ovih muškaraca je isti kao onaj drugi po tome što je:
heteroseksualan, homofob, mizogin, bijelac. Svi su oni zadojeni jednim učenjem MI smo
na ovoj strani i trebamo se braniti od NJIH (Albanaca) koji su na drugoj strani brda i koji
će nas napasti. U isto vrijeme priče epizodnih likova su u drugom planu filma, slikaju
pozadinu zbivanja i daju dublji uvid u karaktere glavnih likova. U ovom filmu slika o
„nama“ stvorena ja portretisanjem, ali za razliku od ostalih filmova koji su snimljeni
nakon sukoba 90-ih u ovom filmu nema sukoba nacionalnih identiteta. U njemu su
nacionalni i /ili etnički identiteti prosto stereotipno oslikani i gledalac nema potrebe da
puno razmišlja. U ovom filmu slika o „nama“ stvorena ja portretisanjem „drugih“ na

7
ležeran , kroz zajedničku kulturu upamćen stereotipan način, pa tako on funkcioniše
reletivno dobro kao komedija.
Humor u ovom filmu je slika „balkanskog mentaliteta“ . Jedna od ključnih
rečenica u filmu je „Znači , dok ne izliječimo kurac , ratujemo sa Albancima!“. Na prvi
pogled smiješno ali to je vrlo ozbiljno. Kurac/penis je najbitniji organ na muškarčevom
tijelu i bolje da mu amputiraju bilo koji drugi organ ( makar to bio i mozak!) , samo
penis ne. Pašić trenutno gubi vlasništvo nad „alatom“ seksualne moći i samim tim gubi i
moć nad vojnicima i privatnim životom. On je svjestan da je njegova tajna dobro čuvana ,
ali podsvjesno zna da je trenutno kastriran i postaje još više isfrustriran ( ako je to
moguće). U sceni kada Pašić „izvadi“ svoj „ponos“ i pokaže ga Siriščeviću vidimo doista
zabrinuto lice. A kada pita „... da to nije ona nova bolest ženskog imena?“ ( SIDA prim.
aut.) onda shvatamo koliko je stereotipno prikazan priglupi Bosanac koji je samo po
„ključu“ uspio doći do poručničkog čina, kako ne koristi prezervativ dok se okolo seksa s
kim stigne i kako je svjestan činjenice da mu stavka, da je bolestan, u prsonalnom
kartonu , pa makar to bio i medicinski karton, neće pomoći da dobije prekomandu. Sa
druge strane Pašić pokazuje lažni moral, jer ne smije ići kući , ženi, da ga ne otkrije u
prevari, pa je lakše napraviti lažnu uzbunu nego reći istinu. U toku filma saznajemo i ko
je žena koja ga je zarazila, to je konobarica u kafani. Znači , on nije našao ljubavnicu već
se seksa uokolo kako s kim stigne , a njoj imponuje što se „kresnula“ sa Pašićem jer,
ipak, on je poručnik , a ne bilo ko, oobzirom da u Balkanskom društvenom uređenju
Muško nije Muško dok ne odsluži vojsku, a oficiri su uvijek bili cijenjani kao „ugledni
ljudi“, odnosno osobe sa izvjesnim balkanskim pedigreom jer su hrabri, časni,
obrazovani, odani.
U Karauli je prikazan potpuno realan i predvidiv uvod u mogući međudržavni
sukob koji je na ovakav način mogao biti isprovociran, a i sami likovi u filmu kažu
parafraziram „... šuti i kopaj , šta ti znaš koliko je ovakvih kriza do sada bilo a mi o tome
i ne znamo...“. Samim tim pokazuje se presija koju su Jugoslavenski narodi imali od
Partije da ih ne napadnu ti divlji, bruatalni, zatucani itd. Albanci. Možda istu opsjednutost
kao Amerikanci Sovjetima ili Sovjeti Amerikancima za vrijeme Hladnog rata?
Jedini ženski lik Mirjana , Pašićeva supruga, napravljen je prilično stereotipno.
Kada ona razgovara sa Siriščevićem o sebi i svom životu , kaže da joj je ostalo još dva

8
ispita na prvoj godini socijalnog rada , a da je mati nikada nije pitala šta radi i kako joj je
na fakultetu , već ju je samo pitala kako je Safet i šta radi on. Ili što bi rekla Slapšekova :
Mišići sa jedne i slabost i krhkost sa druge strane, jasan i neutvrđen identitet , sve su to
elementi jedne prilično grube slike rodnih stereotipa. Film je na simboličkom planu
uvodio izrazito tradicionalnu sliku žene, za koju nije nužno da završi školu, ali je nužno
da se uda. U cijelom filmu Mirjana ima sasvim određenu sterotipnu ulogu , vidimo je
kako pravi ručak za svog muškarca ( nije bitno što je on ljubavnik, a ne muž), donosi
drva, ide na pijacu, nekoliko scena seksa, i na kraju ona polugola trči za Siriščevićem koji
odlazi i govori „Ubiće ga !“ misleći time na muža.
U vrijeme Socijalističke Jugoslavije oficiri JNA sa činom poručnika bili su
relativno dobro stojeći, stambeno osigurani, sa platom koja je bila stabilna i dobra, a
samim tim poželjni za brak. Njihove žene obično nisu radile, jer nisu imale potrebu, a i
zbog čestih prekomandi i seljenja teško im je bilo dobiti posao, tako da su većinom bile
domaćice, bez obzira koliko su bile školovane a komšiluk i okolina ih je zvao Oficiruše.
Mirjana nije tipična oficiruša, jer niti njen stan , niti odjeća, ni ponašanje to ne odaju.
Stan je srednje loše opremljen, u kupatilu je haos, ona je nenašminkana, nedotjerana,
neuredna. Siriščević je svjestan da ona nije oficiruša jer u razgovoru o Mirjani, sa
kolegom ljekarom u kasarni, on je brani i kaže: „Nije ona oficiruša“ , mada kolega
uporno tvrdi „Jeste, oficiruša je“.

Likovi

Zašto je Pašić odabrao Siriščevića? Zbog njegovog etičkog i etničkog

bekgraunda, Pašić je kontinentalac „od Vlašića“ a Siriščević primorac. Njihove kulture,
običaji i norme ponašanja su potpuno suprotne, zato što je on jedini vidio njegov „ponos“
i on jedini postaje „čovjek od povjerenja“ . Sa njim jedinim razgovara , Siriščević ide po
lijek, jer samo on može napustiti karaulu, nosi Pašićevoj ženi platu. On je osoba preko
koje komunicira sa vanjskim svijetom. I kada mu Paunović kaže šta želi da uradi, Pašić
pita Siriščevića „Hoće li me zajebati?“ jer jedino njemu vjeruje. Pašić nije otišao kod
kolege oficira na pregled, jer se bojao da će se njegovo “činjenično stanje“ kad-tad
saznati, već je odabrao vojnika iz saniteta koji mora da šuti , jer je podređeni. Također

9
mala šansa je da se nakon odsluženja vojnog roka njih dvojica više ikada sretnu, zbog
različitog etničkog porijekla, interesovanja, obrazovanja, znači „bruka“ neće izaći na
vidjelo.
Paunović je tipičan primjer urbanog Alfa mužjaka u karauli, pokušava da isfolira
sve što se može isfolirati. Deset godina je folirao doktore po Beogradu da je lud i na kraju
je ipak morao služiti vojsku. Zavodi okolo žene i , naravno, hvali se svojim podvizima,
vidimo ga u sceni gdje vježba premet, puši travu, sluša rok i novi val, po potrebi i Halida
i stoički otrpi Pašićevo maltretiranje koje je, naravno, sam izazvao i na kraju ga ubija.
Kada traži da ide na Dedinje pješke svjesni smo da ima neku skrivenu namjeru, ali tek u
sceni kada pred pukovnikom pada u nesvjest shvatamo koliko je duboka njegova mržnja
prema Pašiću i želja da ga zajebe. U posljednjim kadrovima filma kada ga Pašić mlati
Paunović se divljački smije i govori mu „Ti jebeš mene , a drugi ti jebe ženu“. Mada ima
lisice on pokazuje moć , a šta je moć? Moć je informacija , jer on ima informaciju koju
muž nema , a ko zna šta sve još zna.

Prevozna sredstva

Upotreba prevoznih sredstava u filmu je vrlo interesantna i simbolična. Na samom

početku filma prvo čujemo zvuk motora „prdavca“ pa tek kada vozač skine kacigu ,
bivamo razočarani likom oficira. Nije baš da gledalac očekuje da vidi Ričarda Gira na
Kavasakiju , ali ipak sve pomalo smrdi na „Oficir i džentlmen“ samo u Balkanskom
crnohumornom izdanju. U Americi je zeleni pejzaž, ravna, dobro održavana cesta ,
odličan motor i zgodan oficir u dobro skrojenom odijelu. Na Balkanu je krivudava,
prašnjava, makadamska, brdska cesta, loš motor i traljav, podbuo šlampav oficir.
Drugo prevozno sredstvo upotrebljav pukovnik Orhideja, dovozi se u kasarnu u
Mercedesu. Ko se još vozio u bijelom Mercedesu? Sama pukovnikova pojava neodoljivo
vuče ka Brozu, automobil sporo uplovljava kroz kapiju kasarne, lični vozač, a na zadnjem
sjedištu sjedi plav muškarac sa šapkom na glavi poluprofilno okrenut, u prvom trenutku
pomislimo Maršal. Najveći Sin Naših Naroda se vozio u Mečki kao i svi bitni ljudi toga
doba. Taj automobil je bio statusni simbol, pokazatelj snage, moći i bogatstva. Nije svako
mogao da ga ima, pardon, nije niko mogao da ga ima, osim ako nije Tito ili gastarbajter
koji ga je dovezao sebi iz Njemačke. Taj automobil je simbol moći koju pukovnik ima

10
nad poručnikom , tj. nad svim oficirima i vojskom u kasarni. A svoju moć mu pokazuje
kada mu prijeti da će tu na karauli istrunuti i da nikada neće dobiti prekomandu.

Tito

Tito se u filmu ( i više nego u romanu) više pojavljuje indirektno nego direktno.
Vidimo na televiziji scene Štafete mladosti koja 57-i put prolazi kroz Kosovo; čujemo
sirene u 15:05 ( tri i pet) na godišnjicu Titove smrti, svi ljudi na pijaci stoje mirno u znak
počasti; scene Bijele kuće i Titovog groba na koji neka delegacija polaže cvijeće;
pukovnik govori Paunoviću o ideologiji i Titu i zbog čega on treba da ide na Dedinje.
Tito je svugdje prisutan , mada je umro prije sedam godina, nedamo mu da ode jer još
uvijek nismo naučili da živimo bez njega. U tom istorijskom trenutku početka previranja
u bivšoj Jugoslaviji bio je potreban neki anker za koji će se uhvatiti i trenutna vlast i
narod, a jedina čvrsta tačka je bilo sjećanje na Tita koja su potkrepljivana
komemorativnim sjednicama na godišnjicu, štafetom i sličnim stvarima/događajima koji
su nam vraćali sjećanja. Džon Gilis kaže da su stari spomenici izgubili mnogo od svoje
komemorativne snage , kao i svoje snage u stvaranju i odražavanju jedne vizije prošlosti,
ali ostaju korisni za za buduća vremena i generacije , jer će na njima grupe sa vrlo
različitim sjećanjima na iste događaje moći komunicirati , poštivati ih i pregovarati o
njima. Iz toga razloga i Paunović se hvata 25.maj i Titovog rođendana i želi da ide pješke
na Dedinje. U to vrijeme, a naročito odmah nakon Titove smrti, mnogi ljudi su
praktikovali taj poduhvat, što je bilo i medijski propraćeno. Paunović je svjestan da
nigdje neće ići pješke i da sve radi samo da zezne Pašića, ali sigurno nije znao da će
izazvati takve posljedice.

Muzika

Muzika je vrlo interesanzno izabrana . Najbolje stvari Novog vala, VIS Idoli,
Električni orgazam, Partibrejkersi, Haustor. Siriščević i Paunović slušaju muziku na
vokmenu što im je jedna od zajedničkih osobina. Pored toga oni su urbani, hetero,
maskulini, kršćani, viši srednji stalež, iz većeg/velikog grada. Sve što je suprotno Pašiću.
Mirjana na radiju sluša neke nostalgične balade: Gabi, Mahir Paloš, Mišu Kovača, Terezu

11
itd, ugl. „ženske“ srceparajuće pjesme. Interesantna je scena u kafani kada zajedno sjede
Pašić , Siriščević i Paunović (ispraćaju Paunovića ka Dedinju), Halid. B. pjeva:

„Ja ću reći ženi toj, a kaži i ti

neka sama odluči kom će pripasti
Moj jarane, jarane, jarani smo mi,
nedaj, nedaj jednoj ženi da nas zavadi“
igra moći, Paunović zna šta Siriščević radi sa poručnikovom ženom, a Siriščević zna da
on to poručniku neće reći.
Kao i scena kada se vraćaju iz patrole Paunović, Siriščević i Narodnjak-Bosanac,
naduvani i Paunović gleda u parolu koja se nalazi na vanjskom zidu spavaonice/paviljona
, gdje velikim crvenim slovima piše :
ČUVAJMO BRATSTVO I JEDINSTVO KAO ZJENICU OKA SVOGA –TITO
u sljedećoj sceni vidimo da je od tih slova napisao :
ELEKTRIČNI ORGAZAM.
Pašić ne shvata da je to ime benda već misli da je to provokacija, ošamari
Paunovića , pravi scenu i obećava da će mu do kraja vojnog roka od života napraviti
pakao. Nakon toga Paunović sprovodi ideju da ide pješke do Titovog groba.
Pomoću urbanih legendi, pjesama Novog vala i Halida, Grlić nas vraća u neka
„stara dobra vremena“ i izmami nam osmijeh na lice. Tek uz pomoću muzike koja nas
vraća u prošlost, a poznata nam je jer je i danas slušamo, sjećamo se tih vremena od prije
trideset godina. I tek to je ono pravo sjećanje za kojim posežemo jer ni štafeta, ni Tito, ni
sirena u 3 i 5 nas ne vraćaju u doba socijalizma već muzika koja je uvijek živa i koja se
uvijek eksploatiše.
„Život uz granicu je opasan i tvrd, jer tvoje ime ovdje od sad znači pravda
...“(Rundek 1985)

ZAKLJUČAK

12
 Teoretičarke poststrukturalističkog feminizma tvrde da je film ideološki
označitelj, a ne ogledalo stvarnoga života. Pa tako i Grlić u ovom filmo priča o jednoj
ideologiji koja je vladala milionima dok nije propala. On ne žali za prošlim vremenima ,
ali ih se sjeća. Ne pokazuje sve idealno, lijepo, uglancano, naprotiv, vojska je u raspadu,
vojnici nemarni, oficiri pijanice, stari običaji se poštuju , ali više nemaju toliko smisla
kao nekada ( štafeta !) i sve suprotno onom idealu kakvom su generacije učene.
Prateći tokove romana filmova sa Balkana moguće je rasvijetliti neke opšte teme
koje, pored očigledne problematike kojom se bavi dati film , omogućava i druge
interpretacije o pitanjima: pravde, nade, mira, rata, identiteta, pola, religije, nacionalnosti,
etniciteta, prihvatanja, pripadanja, kompenzacije, osvete itd. Međutim, da bi se izvela
uspješna analiza mora se iz više uglova sagledati problematika svakog od tih romana i
filmova, uporediti ih i tek onda pristupiti detaljnoj analizi.
U ovom eseju sam se dotakla rodnih stereotipa koji su bili očekivani za Balkan tih
godina. Siriščević je subordinirani maskulinitet, a Paunović i Pašić hegemoni
maskuliniteti, Mirjana je potpuno marginalizovana i nije ženski subjekt već ženski objekt.
Ovi stereotipi se nažalost nisu mnogo promijenili ni do sada niti u knjizi a ni u fimu.
Danas su uzajamni odnosi i prožimanja različitih vrsta umetnosti još izrazitiji.
Književnost, radio, televizija i film u stalnoj su stvaralačkoj povezanosti. Pjesnički,
prozni ili dramski izraz prožet je muzičkim ili slikarskim tehnikama i postupcima.
Književna teorija i kritika preuzimaju od muzike, slikarstva i filma termine za svoje
potrebe: plan, perspektiva, okvir, kolaž, portret, pejzaž, kolorit, sjenčenje, kadenca.
Razvitak sredstava masovnih komunikacija (masmedija) sve više ide ka velikoj sintezi
različitih vrsta umetnosti. A od dobrog romana uvijek može da se napravi odičan film.

13
LITERATURA:

1. Đerić Gordana (ur.), (2008) Intima javnosti, Institut za filozofiju i

društvenu teoriju, Beograd: Edicija REČ, knjiga 53,
2. Gillis R. John, Pamćenje i identitet: povijest jednog odnosa,
3. Kragić Bruno, (2008) , Sarajevske sveske 19-20, Sarajevo: Regionalni
književni časopis,
4. Merunka Danijela, (2000), Treća,Časopis centra za ženske studije,
br.2/vol.2,
5. Slapšak Svetlana, (2008), Žene , slike, izmišljaji,Beograd: Zbornik,
6. Darko Rundek, (1985), Šejn, grupa Haustor , album Bolero

14