Metodika nastave muzičke kulture III

Didaktički principi

Princip primjerenosti dobi djece

Rukovoditi se ovim principom znači da sva znanja i vještine koje učenici stječu u pjevanju,
slušanju muzike i muzičkim igrama treba prilagoditi stepenu razvoja njihovih psihičkih i
fizičkih mogućnosti. To znači da pjesme za pjevanje treba birati tako da odgovaraju opsegu
dječijeg glasa, da ni ritam ni melodija nisu suviše teški, da je djeci shvatljiv tekst pjesme, da
su kompozicije za slušanje svojim oblikom i građom dostupne dječijem shvaćanju, da su
ritmovi koje djeca izvode u pokretu ili na udaraljkama jednostavni i pravilni. Primjerenost
pretpostavlja postavljanje takvih zadataka koji nisu ni suviše teški ni suviše lagani jer samo na
takvim zadacima rađa se u djeci težnja da usvoje znanja i vještine.

Princip sistematičnosti i postupnosti

Ovaj princip treba da dođe do izražaja naročito u izboru i redoslijedu obrade muzičkih
kompozicija sa djecom. Redoslijed rada i postupka u odgojno-obrazovnom procesu naziva se
postupnošću. Tako se odgajatelj brine da se nova građa počne obrađivati tek onda kada su
djeca usvojila prethodno obrađenu građu, koja je preduvjet za pravilno usvajanje nove građe.
Npr. pjesme, igre i kompozicije za slušanje ne odabiremo samo sa stalajišta primjerenosti dobi
djeteta, nego ih obrađujemo takvim redoslijedom koji osigurava trajnije usvajanje pojedinim
vještinama i navikama. Postupnost je jedan od uvjeta za stjecanje kulture glasa. Npr. da bismo
povećali opseg glasa djece, najprije izvodimo igre na istom tonu, a zatim na intervalu terce.
Postupnošću se rukovodimo i u zahtjevima interpretacije pjesme. Tako kod djece mlađeg
školskog uzrasta biramo pjesme koje ne zahtijevaju promjene dinamike (izmjenu glasnog i
tihog pjevanja) jer takav zahtjev djeca ne bi mogla ostvariti. Prilikom izbora kompozicija za
slušanje potrebno je paziti na to da su kompozicije trajanjem, tempom i sadržajem dostupne
dječijem shvaćanju, a da u pogledu njihove muzičke građe polazimo od jednostavnijih prema
složenijim. U radu s udaraljkama djeca najprije upoznaju ritmičke udaraljke jer je njima lakše
rukovati i primjena je jednostavnija, a tek nakon toga melodijske udaraljke. U razvijanju
osjećaja ritma polazimo od ritma govora, koji djeca postepeno prenose na udaraljke i tako
izvode ritmička trajanja, zatim izvode ritam u pokretu, jer pokreti olakšavaju shvaćanje
apstraktnih pojmova dugog i kratkog trajanja zvuka. Iz ovog principa proizilaze četiri poznata
didaktička pravila:

 Djecu voditi od bližeg ka daljem;

 U obradi novog gradiva ići od jednostavnijeg ka složenijem;
 Od lakšeg ka težem;
 Od poznatog ka nepoznatom.

1
 Princip zornosti (očiglednosti)
Činjenica je da muziku ne možemo vizuelno doživjeti poput likovne umjetnosti. Muzika je
lišena konkretnosti koju nalazimo u književnosti kao umjetnosti riječi. Da bi dijete moglo
shvatiti i doživjeti muzičku kompoziciju, koristimo se njima poznatim pojmovima iz
stvarnosti, povezujemo ih i upoređujemo s muzičkim govorom koji tu stvarnost izražava. Npr.
djeca će lakše shvatiti i zapamtiti tekst pjesme o jeseni ako su posmatranjem prethodno
upoznala promjene u prirodi koje se događaju u jesen. Zorna sredstva oživljavaju rad i
pojačavaju interes djece, ali u primjeni tih sredstava moramo paziti da ona ne postanu objekt
proučavanja. Djeca ne posmatraju zorna sredstva da bi upoznala neki predmet ili njegove
osobine, nego zato da ta sredstva svojom konkretnošću pobude estetske emocije koje će ih još
više oduševiti za pjesmu koju treba naučiti ili kompoziciju koju slušanjem treba upoznati. Da
bismo pobudili interes i želju djece mlađeg uzrasta da nauče pjevati pjesmu (npr. o zecu), što
je za njih teža sktivnost, koristimo se zornim sredstvima, npr. lutkom-zecom, slikovnicom,
flanelografom s apliakcijama, maketom, itd. Da se djece postigne zorno zapažanje visine tona,
kao zorno sredstvo mogu poslužiti stepenice izrađene od kutija koje predočuju muzičku
ljestvicu. Da bi se zorno predočilo trajanje tona ili zvuka, na flanelograf e stavljaju veće ili
manje aplikacije konkretnih likova koje predstavljaju duže ili kraće trajanje. Pravilno shvaćen
i primjenjivan, princip zornosti znatno unapređuje odgojno-obrazovni rad: djeca su aktivna,
povećana im je pažnja i interes, trajnije pamte naučeno, razvija se sposobnost posmatranja.

Princip svjesne aktivnosti

Princip svjesne aktivnosti primjenjuje se na svim etapama, od usvajanja nove građe do
ponavljanja i uvježbavanja. Ne smijemo dopustiti djeci da muzičke aktivnosti izvode
mehanički, da se mehanički kreću uz muziku ili mehanički izvode ritam na udaraljkama, da
pasivno slušaju muzičku kompoziciju. Kod djece starijeg uzrasta tražimo da svjesno i aktivno
usvajaju komponente izražajnog pjevanja, da u izvođenju pjesme paze na disanje, dikciju, da
pojedine pjesme izvode određenim dinamičkim stepenom, tj. glasnije ili tiše. Aktivan odnos
djece prema muzici odražava se u njihovoj želji da sama, bez poticaja učitelja, izvode pjesme
i muzičke igre, da traže da ponovo slušaju neku kompoziciju, da pokretima ili likovnim
tehnikama izražavaju svoje muzičke utiske. Aktivan odnos djece prema muzici izražen je u
iznošenju njihovih sudova o kompoziciji, je li im se svidjela ili ne i zašto.

Princip interesa
Interesi koje djeca pokazuju su vrlo različiti. Učitelj ih može pobuditi, jer oni u toj dobi nisu
trajni ni definitivno formirani. Rani uspjeh u nekoj muzičkoj aktivnosti može dovesti do toga
da dijete zavoli tu aktivnost i s njom se mnogo bavi. Međutim, ako se neka aktivnost
pretjerano forsira, interes za nju kod djece može opadati. Iako učitelj treba imati na umu
dječije interese u vezi s muzikom, ne smije se u odgojnom radu povoditi isključivo njima.
Npr. ne smije se forsirati već postojeći interes kod jednog djeteta, a zanemarivati drugo diejte

2
koje ne pokazuje očit interes ili provoditi samo onu vrstumuzičke aktivnosti za koju djeca
pokazuju najviše interesa.

Princip doživljaja
Slušanjem i izvođenjem muzike pobuđujemo kod djece jake emotivne doživljaje. Tako
izazvani doživljaji zaokupljaju cjelokupnu ličnost djeteta, njegov intelekt, čuvstvo i volju.
Doživljaji pojačavaju psihičke aktivnosti, najbolji su uvjet za akciju, pogotovo za
stvaralaštvo. Principom doživljaja učitelj se rukovodi naročito pri obradi nove pjesme ili igre,
pri slušanju nove kompozicije te u kreativnim aktivnostima djece koje su potaknute
doživljajem muzike. Praksa je dokazala da su znanja vezana uz emocije i doživljaje trajnija.

Princip individualizacije
Muzičku kulturu treba organizovati i provoditi tako da se osigura muzički razvoj cijele grupe,
ali i pravilan razvoj muzičkih sposobnosti svakog pojedinog djeteta. Individualne osobine
djece snažno se očituju upravo u kolektivu. Ima djece koja zaostaju u muzičkom razvoju ili
zato što se prethodno s njima nije radilo ili zato što su povučena ili plašljiva. Slabo razvijen
sluh ili ograničene glasovne mogućnosti koče kod neke djece razvoj muzičkih sposobnosti.
Zadatak učitelja je da otkriva ono što koči dalji razvoj djeteta i da te nedostatke u
individualnom razvoju s djetetom otkloni. Djecu slabijih mogućnosti ni u kojem slučaju ne
smijemo udaljiti iz grupe, nego s njima treba raditi s mnogo strpljenja. Individualni rad
provodi se i s djecom jače izraženih muzičkih sposobnosti, npr. s djecom koja se odlikuju
zvonkim glasom i razvijenim sluhom, s djecom koja imaju jače razvijen smisao za usklađene
pokrete. Takvoj djeci postavljaju se teži zadaci, ali je neoophodno da se to radi izvan grupe,
kako se kod njih ne bi razvio osjećaj veće vrijednosti nad ostalom djecom.

Didaktičke metode
Uspjeh odgojno-obrazovnog rada mnogo ovisi o pravilnom izboru nastavnih metoda. Zato
metode treba izabrati pažljivo i promišljeno. Izbor metoda ovisi:

 o sadržaju ili materijalu koji se obrađuje (pjevanje, slušanje muzike, muzička igra);
 o tipu časa (obrada nove građe, ponavlajnje, uvježbavanje);
 o pojedinoj etapi časa (uvodni dio, glavni dio, završni dio);
 o broju djece u odjeljenju, o uzrastu djece, o materijalnoj opremljenosti škole i njenoj
lokaciji, o ličnosti učitelja.
Najčešće se primjenjuju ove metode: usmeno izlaganje, razgovor, demonstracija i ilustracija.

3
 Metoda usmenog izlaganja
Njena je značajna uloga u radu sa djecom mlađeg uzrasta jer živa riječ učitelja više od bilo
kojeg drugog sredstva pokreće emocije djece, jer učiteljeva interpretacija sadržaja može djeci
olakšati shvaćanje i pamćenje. Metoda usmenog izlaganja javlja se kao pripovijedanje i kao
objašnjavanje.Pripovijedanje se najčešće koristi u stvaranju pogodne atmosfere prije slušanja
muzike ii učenja nove pjesmice. Iznošeenje sadržaja koji je u vezi sa tekstom pjesme koju
djeca uče pjevati, omogućava da u toku pripovijedanja djeca nekoliko puta čuju pjesmu i tako
je lakše nauče i zapamte. Potrebno je da prije nego slušamo muziku, riječima stvorimo
prikladnu atmosferu za slušanje, pokrenemo emocije djece i usmjerimo njihovu pažnju.
Objašnjavanje se naročito primjenjuje prilikom rada s dječijim instrumentarijem, pri
pravilnom izgovaranju – dikciji , interpretaciji nove pjesme i pri izvođenju pokreta u
muzičkoj igri odnosno brojalici. Objašnjavanjem razvijamo kod djece svjestan odnos prema
zadatku koju isključuje mehaničko imitiranje.

Metoda razgovora
U metodi razgovora nastavnik svojim pitanjima podstiče djecu da iznose svoje mišljenje,
stavove i zaključke. Metodom razgovora navodimo djecu da upoređuju karakter kompozicije
za slušanje, da odgovaraju na pitanja o osnovnim izražajnim sredstvima, kao tempo,
dinamika, izvođački stav, itd. Također, dječija spontana pitanja ukazuju koliki je na njih
utisak ostavila slušna kompozicija ili neka druga muzička izvedba. U primjeni metode
razgovora osnovni je zahtjev da se razgovorom ne naruši emotivni odnos i interes djece za
kompoziciju, da im se razvija trajna radoznalost za muziku, da se djeca dovedu do toga da
prema mogućnostima dobi stvaraju pojmove i objašnjavaju svoje sudove. Slobodni razgovor
sa djecom provodimo nakon slušanja muzike, kada djeca iznose svoje utiske, opisuju ono što
im je muzika ''pričala'', kad pripovijedaju što priakzuje njihov srtež ili slika na muziku koja se
slušala.

Metoda demonstracije i ilustracije

Metodu demonstracije možemo posmatrati sa dva aspekta: demonstraciju kao objašnjenje i
demonstraciju muzičkih izvedbi, projekcija, slika, itd. Demonstracija kao objašnjenje je
naročito pogodna za djecu mlađeg uzrasta jer će lakše shvatiti kada im učitelj pokaže npr.
kako se rukuje nekom udaraljkom ili kako se izvodi neki pokret. Demonstracija muzičkih
izvedbi, odnosno reprodukcija, pogodna je za sve dječije uzraste. Ogleda se u učiteljevom
pjevanju i sviranju nove pjesme, slušanju pjesme putem audio i videoaparata i prisustvu
dječijim priredbama. Ilustracije mogu biti grafičke, u slikama, a u novije vrijeme i digitalnim
projekcijama muzičkih instrumenata i ostalog.

4
 Oblici rada
Prateći reformske promjene u školskom obrazovanju, bitno je ukazati na primjenu
najprimjerenijih oblika rada. Sama šema dosadašnjih nastavnih oblika s djecom u širem
smislu je i dalje aktuelna i prihvaćena. Tako se u muzičkom odgoju i obrazovanju uglavnom
koriste sljedeći nastavni oblici:
a) frontalni oblik, kada nastavnik radi istovremeno s cijelim odjeljenjem (zajedničko
pjevanje, sviranje i sl.);
b) individualni oblik, kada učenici samostalno rješavaju neki pismeni zadatak ili kada
samostalno pjevaju ili sviraju pred cijelim odjeljenjem;
c) rad u parovima (pjevanje u duetu, demonstracija neke igre, plesa i sl.);
d) grupni oblik, kada djeca sviraju po grupama na nekim instrumentima, kada grupno
pjevaju ili imaju grupne vannastavne muzičke aktivnosti.
Navedene oblike je u toku nastave najbolje kombinovati upravo zbog dječije pažnje i same
dinamike rada.

Cilj i zadaci muzike u razrednoj nastavi

Cilj nastave muzičke kulture je sa se kroz upoznavanje sa vrijednim muzičkim djelima budi,
podstiče i razvija muzikalnost, interes i pozitivni stabivi, navike i potreba za muzikom te da
obogaćuje emocionalni život učenika i doprinosi općem kulturnom i estetskom razvoju
njegove ličnosti.
S početkom rada s djecom u razrednoj nastavi nastavnik će se suočiti s prvim problemima, a
to je individualna različitost djece za muzički interes. Djeca već u drugoj godini pokazuju
spontani interes za muzičke pojave. Većina roditelja ema znanja da djecu stručno prati i
usavršava ih. Isto tako, većina djece nema kod kuće povoljne uvjete za razvijanje muzičkih
dispozicija. Iz takvih sredina, pri dolasku u školu djeca pokazuju i manji interes za muziku.
Kada dijete dolazi u školu iz porodice gdje se muzika sluša ili iz dječijeg vrtića, sa određenim
fondom dječijih pjesmica i igara uz pjesmu, učitelj će individualnim postupkom morati
zadovoljiti veće zahtjeve takve djece.
Iz ovoga proizilaze i zadaci nastave mutičke kulture u razrednoj nastavi:

 da se kroz dječije muzičke igre razvija osjećaj za ritam i socijalizaciju;

 da se pjevanjem, sviranjem i slušanjem muzike kod djece razvije interes za vrijedna
muzička djela, ali i za tradicionalnu narodnu muziku;
 da se kod dejce podstiče i razvija muzička kreativnost;
 da se sviranjem na dječijem instrumentariju stvara osjećaj pravilnog oblikovanja
muzičke misli i kolektivnog muziciranja;
 da se u višim razredima počnu upoznavati sa osnovnim pojmovima muzičke
pismenosti.

5
 Muzičko-estetski odgoj
Muzičko-estetski odgoj je stalan i kontinuirani proces od najmleđe dobi djeteta pa sve do
zrele čovjekove ličnosti. Estetski osjećaj se ne može izučavati kao neki predmet, niti se može
razvijati učenjem nekih pravila. Samo sistematskim metodskim radom na razvijanju osnovnih
komponenata dječije veće ili manje muzičke nadarenosti može se doći do svjesnih muzičkih
pojava i doživljaja. Prije svega misli se na rad na razvoju sluha, osjećaja za ritam, a kasnije i
razvijanje harmonsko-polifonskog osjećaja. Kod djece mlađeg uzrasta stvara se malo prostora
za objašnjavanje estetskih pojmova. Djeci treba pružiti što više mogućnosti da osjete ljepotu,
da uživaju u njoj, ali ih i navoditi da zapažaju estetske elemente.
Muzički odgoj treba povezati sa razvojem dječijih senzornih-slušnih sposobnosti. Prema
većini metodičara, muzičke sposobnosti možemo podijeliti na šest elemenata sposobnosti
slušanja muzičkih tonova: zapažanje razlika u visini tona, u jačini tona, u trajanju tona, u boji
tona, u različitosti ritma i sposobnosti muzičke memorije. Sve ove sposobnosti se razvijaju
kroz učenje pjesama po sluhu, obradu dječijih brojalica-ritam, slušanju muzike i dječijim
stvaralačkim učešćem.
Muzička pedagogija polazi od stanovišta da su sva djeca sposobna za muzičke aktivnosti, iako
će njihovi uspjesi biti različiti. Muzičke sposobnosti ovise o urođenim dječijim dispozicijama,
o stepenu razvijenosti tih dispozicija, o sociajalnoj sredini djeteta i o pedagoškom radu s
djetetom.
Muzika je značajna komponenta estetskog odgoja. Kroz estetski odogj želi se postići: da se
kod djece pobudi i razvije osjećaja i smisao za lijepo u muzici, da mu muzika postane
značajnim izvorom estetskih doživljaja, da se dijete osposobi za zapažanje estetskih svojstava
muzike, da se kod djeteta postavljaju temelji muzičkog ukusa i da se kod djece potiču
stvaralačka muzička istraživanja.
Djecu od malena treba usmjeravati na ljepotu melodije uspavanke, onu koju im mama pjeva
na uho, na živi ritam brojalice… Muzika je napogodnija kod otkrivanja prvih emocionalno-
estetskih reakcija kod djece predškolske dobi. Djeca će prilikom slušanja vesele muzike
početi pljeskati rukicama ili će se njihati ili pokazivati veseo izraz lica.
Po djetetovom općem držanju možemo primijetiti jesmo li kod njega muzikom izazvali neke
reakcije. Dijete je dobro raspoloženo sko mu se neka muzika sviđa, ako mu je neka muzika
nametnuta bit će pasivno.
Škola treba da omogući djetetu da razvija emocionalno-estetski stav. Škola će putem
umjetničkog odgoja razvijati i izražajne sposobnosti učenika, njegujući prikladne oblike
produktivne i reproduktivne umjetničke djelatnosti. Činjenica je da osnovna škola neće i ne
može odgajati umjetnike i umjetničke kritičare, ali može odgajati ljude s razvijenim smislom
za lijepo, uzvišeno, ljude koji će sa poznavanjem umjetnosti uljepšati život sebi i drugima.

6
 Pjevanje
Pjesma je jedan od najboljih oblika i načina za emocionalno izražavanje. Pravilno odabrane
pjesme pobuđuju interes kod djece. Na taj način kontrolišemo njihovu pažnju i usmjeravamo
je prema željenim ciljevima. Vesela i živahna pjesma pobuđuje kod djece optimizam i vedro
raspoloženje. S pjesmom odmalena razvijamo i budimo estetske osjećaje i utječemo na razvoj
njihovog muzičkog ukusa. Svaki novi tekst dječije pjesme prširuje njihovo znanje, obogaćuje
njihov rječnik inove pojmove. Pri izboru pjesama učitelj bi se trebao držati ovih pravila:

 da pjesma prema svom literarno-muzičkom sadržaju odgovara psihofizičkom uzrastu

djeteta;
 da njen tonalitet i melodijski opseg budu uslovljeni glasovnim i muzikalnim
mogućnostima učenika;
 da pjesma ima umjetničku vrijednost, tj. da na dijete djeluje duhovno-osvježavajuće,
kao prepoznatljiva i njemu bliska forma.
Postupak usvajanja nove pjesme se donekle razlikuje kod pojedinih metodičara. Neki su
mišljenja da prvo treba naučiti tekst, a zatim melodiju, a drugi predlažu neke druge metode. U
praksi je potvrđeno da je najbolje učenje kompleksnim doživljavanjem, istovremeno teksta,
ritma, melodije i tempa. Na taj način je doživljaj pjesme istovremen i kompletan.
Prikaz slijeda usvajanja nove pjesme po sluhu u razrednoj nastavi:
a) Stvaranje raspoloženja i atmosfere za novu pjesmu
Da bi se djeca bolje uvela u sadržaj i karakter nove pjesme, potrebno je stvoriti pogodno
raspoloženje u razredu. To se postiže kratkim razgovorom, pričom ili prepričavanjem
doživljaja tematski vezanog za novu pjesmu. Ponekad je dovoljno samo izražajno čitanje
teksta s mimikom i glumom.
b) Doživljaj pjesme
U ovoj fazi učitelj će zapisati naslov pjesme na tablu, a zatim je izražajno otpjevati uz pratnju
instrumenta. Nova pjesma treba da bude djeci emocionalni doživljaj. Nije toliko važno ima li
učitelj lijepu boju glasa, koliko je važno njegovo emocionalno uživljavanje, jasan izgovor
teksta, primjerena gluma i mimika, odnosno logična dinamika i tempo. Poželjno je da otpjeva
pjesmu napamet, jer pjevanje iz knjige umanjuje njen estetski i emocionalni efekt. Poslije
otpjevane nove pjesme pitat će se učenici za utisak, a zatim će se voditi kraći razgovor o
sadržaju teksta i nepoznatim riječima ukoliko ih ima.

c) Usvajanje pjesme
Ukoliko je pjesma duža i melodija teža, usvaja se ili uči po dijelovima (frazama)1. Na taj
način djeca slušaju, pamte i ponavljaju pojedine fraze pjesme odmah iza učitelja. Muzičke
1
Muzičke fraze su najčešće dvotaktne cjeline ili cjeline koje se mogu ispjevati u jednom dahu.
7
fraze učitelj pjeva s tekstom, a djeca u vidu eha odmah isto za njim ponavljaju. Ukoliko
učitelj nije zadovoljan otpjevanom frazom, tražit će da djeca to ponavljaju dok ne bude tačno
reproducirana. Kada se na ovaj način savlada i druga fraza, učitelj ih treba sa djecom spojiti,
tj. otpjeva obje, a da djeca pravilno ponove. Jednako se postupa sa trećom ili četvrtom ili
sljedećim (ukoliko ih ima) tako da se sve fraze spoje u rečenice i na kraju u cijelu pjesmu.
Kada je prva strofa savladana, prelazi se na drugu i tako do kraja pjesme. Svaku sljedeću
strofubilo bi poželjno da učitelj otpjeva zbog izražajnosti teksta. Kod učvršćivanja cjeline ili
ako se zapne kod nekih dijelova pjesme, može se koristiti grupa nadarenih učenika. Oni bi
trebali davati poticaj kako se pravilno pjeva i ostalim učenicima.
Izražajni elementi pjesme
Posliej naučene pjesme u odgovarajućem tonalitetu, s pravilnom melodijom i ritmom, slijedi
rad na izražajnim elementima pjesme. U te elemente spadaju: čistoća izgovora teksta,
vokalizacija, izgovor konsonanata, pravilno naglašavanje slogova u tekstu, fraziranje,
dinamika, tempo i karakter pjesme.
Čistoća izgovora teksta (dikcija) – pravilan izgovor teksta u pjesmi, što pokreće aktivnost svih
govornih organa: usana, jezika, usne šupljine i zubi.
Vokalizacija – cilj je pokrenuti djecu na aktivnu pokretljivost usana kod prelaza iz jednog
vokala u drugi.
Pravilan izgovor konsonanata doprinosi da govor i pjevanje budu zvučniji, a tekst
razumljiviji.
Fraziranje i dinamika – ova dva pojma su u bliskoj vezi. Po standardnoj definiciji muzička
fraza je najmanja muzičko-formalna cjelina ili grupa od dva takta. Kao najpouzdanije mjerilo
u voklanoj muzici, frazom bi se mogao označiti onaj dio koji se može ispjevati u jednom
dahu. Dinamičkim nijansiranjem postižemo ljepotu muzičkog kontrasta neke izvedbe. Mnogi
metodičari preporučuju da se u prvom razredu treba zadržati uglavnom na tihom pjevanju sa
što jasnijim izgovorom teksta. U drugom razredu bi djeca trebala upoznati razliku između
tišeg i jačeg pjevanja, a u trećem bi se moglo tražiti dinamičko nijansiranje uz postepeno
pojačavanje (krešendo) i postepeno utišavanje (dekrešendo).
Tempo – sve treba biti podređeno tempu (brzini) dječijeg govora.
Karakter pjesme najčešće diktira sam tekst. Najbolje ćemo postići razliku u karakteru pjesama
kroz način pjevanja koji bi morao imati i elemente glume.
Intonacija
Pod intonacijom podrazumijevamo zadavanje određenog tona na nekom instrumentu, kojeg
zatim djeca trebaju čisto otpjevati. Ako je djeci teško započeti neku pjesmu višim tonom,
onda će učitelj intonirati neki niži ton (u istom tonalitetu) i postupnim uzlaznim pomakom
doći do željenog početnog tona pjesme.
Znakovi za zajednički početak muzičke izvedbe

8
Najčešći znakovi za početak pjevanja ili sviranja su odbrojavanje i nešto složeniji način,
taktiranje. Ukoliko se učitelj služi odbrojavanjem, potreebno je navesti samo dvije
jednosložne riječi, koje izgovorene u određenom vremenskom razmaku, nagovještavaju i
tempo izvođenja. Složeniji način označavanja muzičke izvedbe je taktiranje ili dirigovanje.
Početak izvedbe treba biti vrlo precizan. To se postiže uz pomoć uzmaha ili pripremen
kretnje, s kojom je istovremeno naznačen i tempo izvođenja.

Slušanje muzike
Slušanje muzike obrađujemo kompozicije, najznačajnija djela iz svjetske i domaće kulturne
baštine. Prilikom slušanja muzike treba imati u vidi da ono predstavlja kognitivni,
emocionalni i voljni angažman ličnosti, dakle istovremeno djelovanje na intelekt, osjećanja,
fantaziju i volju.
Preduslov za slušanje muzike, njeno primanje, razumijevanje, doživljavanje, razvijanje
auditivne pažnje.
Ona se razvija postupnim i sistemskim vježbanjem, odnosno razvojem senzibiliteta za zvučne
boje (zvučne kvalitete), predmeta u okolini, dječiji muzičkih instrumenata, upoznavanje
muzičkih instrumenata orkestra i muzičkih izražajnih sredstava.
Najbolje je kombinovati emocionalno, analitičko i kreativno slušanje muzike:
Emocionalno slušanje muzike, koja se obavlja u atmosferi psihičke i fizičke oputenosti, akcent
je na doživljaju muzičkog djela u cjelini. Ono predstavlja najmanje jedno slušanje određene
kopozicije.
Analitičko slušanje podrazumijeva analiziranje djela sa stanovišta muzičkih oblika, uočavanja
muzičkih instrumenata koji ga izvode i dr., pa nakon njega slijedi razgovor, upoređivanje sa
dr. djelima saopštavanje svog odnosa prema djelu i dr.
Ako djeca prilikom slušanja djela ne znaju naslov nego svoje impresije izražavaju liaterarno,
sa izražavanjem „o čemu nam muzika priča“ čime se sponatno dolazi do naslova kopozicije ili
se izražavaju likovno, s čime uspostavljaju vezu tog djela sa životom i običajima, slušanje
muzike dobije kreativna obilježja, pa ga uslovno možemo nazvati kreativnim slušanjem.
Uvodni i završni dio slušanja muzike treba da bude oblikovan u skladu s namjenom slušanja i
odgojno-obrazovnim ciljem časa.
Kada je u pitanju razrada metodike rada na razvijanju dječije sposobnosti slušanja muzike,
mogu se postaviti slejdeći zajednički zadaci:

 da se postigne što bolja dječija koncentracija pri slušanju primjerenih muzičkih djela
(da slušanje bude pažljivo – aktivno);
 da se djeca osposobe da samostalno i svjesno obrazlažu stavove i mišljenja o slušanim
muzičkim djelima;

9
  da se slušanjem vrijednih umjetničkih djela u školskoj dobi počinje stvarati kriterij
razlikovanja dobre i loše muzike.

Slušanje muzike u razrednoj nastavi

Poznato je da se kod razvoja dječijeg sluha, osjećaja za ritam, za harmoniju i druge elemente
muzike polazi od najmanjih tonskih i ritmičkih pojava ka složenijem. Međutim, u radu na
razvijanju sposobnosti slušanja muzike kod djece školske dobi je obrnuto pravilo. Od
zaokruženih muzičkih cjelina treba ići prema njihovim sastavnim dijelovima i elementima.
Poznato je da je živo izvođenje muzike nezamjenjivo i da je taj neposredni kontakt sa
muzičkim izvođačem ili izvođačima ostavlja posebno kvalitetan i emocionalan dojam.
Danas se uz udžbenike izdaju CD sa snimljenim materijalom za slušanje, što umnogome
olakšava rad nastavniku razredne nastave. Međutim ako škola ima mogućnost da ostvari
susrete s istaknutim reproduktivcima, solistima i ansamblima, bit će to daleko značajnije i
korisnije. Posebno bi trebalo naglasiti da ukoliko djeca slušaju svoje vršnjake na nekom
dječijem koncertu, npr. u muzičkoj školi ili na malom šlageru, to može izuzetno motivaciono
djelovati, kako bi i oni jednog dana zasvirali i zapjevali.
Kada se govori o karakteru muzike koju će djeca slušati, treba u početku težiti za muzikom
koja je najsličnija njihovom temperamentu, a to znači da je u življem tempu, da razubuđuje
njihovu fantaziju, da ima puno tematskih i dinamičkih kontrasta i sl. U početku se polazi od
vokalne, vokalno-instrumentalne i programske muzike, da bi se na kraju došlo do apsolutne
instrumentalne muzike.
Tematski izbor muzike u prvim školskim godinama trebao bi odgovarati prije svega
društvenoj sredini u kojoj djeca žive, te da im ona bude bliska i razumljiva. I pored toga što će
programski sadržaji odrediti izbor muzike za slušanje ostavlja se mogućnost nastavniku da
snimi ili osjeti puls djece, to jeste da vidi šta im se posebno dopada. Djeca, npr. u gradskim
sredinima preferirat će zabavnoj ili šlagerskom muzici, dok će ona na selu možda više željeti
slušati narodnu muziku.
Izvođački sastav muzike za slušanje je, također, vrlo važan. Zbog ograničene dječije pažnje, u
poćetku je bolje da kompozicije izvode manji vokalni i instrumentalni sastavi, kao solo dječiji
glas, duet, trio. Tako će djeca lakše odgovarati zahtjevima i pitanjima koja se budu od njih
tražila.
Kada govorimo o zadacima pomoću kojih želimo kod djece ostvariti postavljene zahtjeve,
mogli bismo ih svrstati po razredima i to:
I razred:

 Poslije nekoliko puta slušanja, djeca treba da zapamte naslov djela i ime njegova
autora,
 Uočiti izvođački sastav kompozicije, da li je vokalna, instrumentalna ili vokalno
instrumentalna,

10
  Ako je vokalna kopozicija prpoznati da li je izvodi jedan ili više glaova,
 Ako je instrumentalna prpoznati koji je instrumenti izvode,
 Ako svoj doživljaj poslije slušanja muzike mogu likovno izraziti,
II razred (pored gore navedenog treba dodati):
 Ako je vokalno-instrumentalno djelo, prepoznati koji su instrumenti u pitanju
 Prepoznati u vokalnoj kompoziciji koji je glas ili glasovi izvode (dječiji, ženski,
muški)
 Prepoznati i odrediti karakter kompozicije (vesela, tužna, nježna…)
 Prepoznati dinamičke nijanse: tiho, umjereno, jako…
III razred (pored svih, dodati i sljedeće zadatke):
 Kod slušane kopozicije opisati tempo, dinamiku, karakter
 Uočiti dijelove koji se ponavljaju,
 Dozvoliti djeci da slušanu kompoziciju prate slobodnim pokretom,
 Prepoznati kopoziciju međđu više poznatih
 Likovno i literarno izražavanje doživljaja muzičkog djela.
Djeci će naročito biti zanimljivo prepoznavanje slušnih kompozicija. To će kod njih stvoriti
takmičarski karakter. Tako će brže prepoznati naslov slušane kompozicije, tako će više
prepoznati kopozicija.
Ovaj oblik rada se može upriličiti na dva načina:

 U glavnom dijelu časa, kada će učenici prepoznavati više kompozicija

 U uvodnom ili završnom dijelu časa, kada će prepoznavati jednu ili dvije kopozicije.

Ovdje nastavnik može napraviti i zanimljive testove – upitnike, gdje će navesti sve slušane
kopozcije, a djeca će ih redom brojevima složiti prema redoslijedu slušanja.
Kada želimo da se učenici izraze o karakteru slušane kompozcije, treba im objasniti da djela
nastaju na osnovu određenog raspoloženja kompozitora i izvođača, te se na taj način to
manifestira i na slušaoca. Zbog toga neka djela imaju veseo, tušan, melanholičan, podrugljiv
itd. karakter.
U trećem i četvrtom razredu, kod obrazlaganja šta je to programska muzika, treba objasniti da
su to sva djela koja su nastala na osnovu određenog programa – sadržaja, inspirisana
određenim historijskim događajima, literaturom, pojavama iz prirode, iz običnog života i sl.
Dakle, iz samog naslova kompozicije se najčešće vidi i njen sadržaj – karakter. To su npr.
naslovi poznatih kompozicija: Bumbarov let, Karneval životinja, Divlji jahač, Proljeće,
Uspavanka, Marš drevnih vojnika…

11
 Sviranje
Jedan od značajnih oblika muzičkog izražavanja kod djece, pored solističkog ili horskog
pjevanja, je i instrumentalno muziciranje. Aktivno muziciranje i to kolektivno i grupno
najbolji je put ka razvijanju muzikalnosti, ljubavi prema muzici, kreativnih sposobnosti, a
ujedno i jedan od najprirodnijih načina za oslobađanje napetosti uzrokovane stresom.
Konstruktor i tvorac dječijeg muzičkog instrumentarija je savremeni njemački kopozitor i
pedagog Carl Orff, koji je za pedagoške svrhe smislio sistem ritmičkih i melodijskih
instrumenata. To su ustvari, jednim dijelom uprošteni udarački instrumenti simfonijskog
orkestra te kombinacija sa nekim prilagošenim narodnim instrumentima. Zajednička im je
osobina da se s njima veoma lahko rukuje, a zvučna boja im je veoma pristupačna i
interesantna djeci. Ovi instrumenti su manji od klasičnih, raznih su oblika, dimenzija i boja.
Značaj upotrebe ovakvog instrumentarija kod djece još u najranijoj dobi je upravo u
razvijanju njihove senzibilnosti za zvukove i boje različitih instrumenata.
U razrednoj nastaavi je korisno da se svaki učenik upozna sa svim instrumentima školskog
instrumentarija. Već ćemo tad oktiriti različitu sklonost djece prema određenim grupama
instrumenata. Na ovom stupnju školska djeca uz dobar aranžman mogu koristiti instrumente
kao samostalno instrumentalno muziciranje ili još bolje kao pratnju vokalnoj muzici.
Dječiji instrumenti su zauzeli važno mjesto u svim ustanovima, a djeca su ih prihvatila sa
oduševljenjem jer stvaraju sigurnost, posebno kod djece koja slabije pjevaju („mogu i znam
čak da sviram).
U zdravstvenim ustanovama se koriste kao pomoćna srestva u muziko terapiji u radu sa
djecom sa poteškoćama. Ako su u pitanju djeca sa oštećenim mišićnim tkivom onda su
ritmički instrumenti u svakodnevnom radu nezamjenjivi, dok u radu sa djecom koja imaju
emotivne poremećaje, melodijski instrumenti igraju bitnu ulogu, jer uz pomoć njih možemo
stvoriti tihe, mirne, ugođaje i na taj način uspostavljati odgovarajuće raspoloženje.
Ovi instrumenti podstiču razvoj tačnosti, izdržljivosti, odgovornosti, komunikativnosti i
socijalizacije.
Dječiji instrumenti se dijele na dvije grupe:

 Ritmički instrumenti (sa neodređenom visinom tona: veliki bubanj, mali bubanj,
činele, štapići, tiangl, tamburni, kastanjete, zvečke, praporci);

 Melodijski instrumenti: duhački instrument blok flauta i udaraljke sa određenom

visionom tona, kao što su: zvončići, metalofon, ksilofon, timpani.
Rad na instrumentima odvija se kroz nekoliko faza:
1. sviranje na osnovu partiture sa slikama i sibolima (odnosi se na instrumente neodređene
visine): zvučni oblak, zvučna mrlja, zvučna tačka, tremolo, zvučna struja.

12
2. Sviranje na osnovu partiture u slikama; predvišeno za ritmičke instrumente. Note su date u
vidu sličica, veće i manje, zavisno od trajanja odnosno notne vrijednosti.
3. Sviranje melodije: traženje melodije na zvončićima, metalofonu
4. Muzičko-scenske igre: povezuju muziku, ritam, pokret i govor... Djeca mogu izmisliti priče
koje će se muzikom oživjeti ili naslikatiseriju slika koje predstavaju dogašaje koji će se uz
pomoć instrumenata „oživjeti“. U muzičko-scenskoj igri vbeliku ulogu može da odigra lutka
izrađena različitim tehnikama a naročito marioneta, jer će lutka koja pjeva, odnosno govori
izazvati snažan doživljaj i veliku koncentraciju pažnje.

Brojalica
Djeca se u najranijoj životnoj dobi susreću s brojalicama, prije svega od svoje majke, a
kasnije i u prvim igrama. Dječiji prvi znakovi muzikalnosti mogu biti izazvani i izraženi
majčinim razbrojavanjem brojalice uz pokrete ruku i zatim njihovim oponašanjem. Dječije
brojalice su najprirodniji izraz njihovog osjećaja za ritam. Brojalica je poetsko stvaralaštvo
zato što dijete u igri izmišlje, kombinuje i poigrava se sa riječima i slogovima, koji mogu, ali i
ne moraju imati značenje (tzv. ''iracionalne brojalice''). Igra slogova koji zanimljivo zvuče
razvija njihovu maštu. To je ritmičko stvaralaštvo jer dijete koristi slogove različite dužine i
kombinuje ih. Također je i metričko stvaralaštvo jer diejte koristi korake odnosno pokrete u
odgovarajućoj mjeri u skaldu sa tekstom i mijenja ih prema tekstu koji stvara. Za djecu
brojalica je sredstvo ili uvod u igru. Brojalicom se donosi ''važna odluka'' ko će žmiriti, tražiti
ili vršiti neku drugu funkciju. Zbog naglašenog dominantnog ritma, u brojalicama se čak i ne
osjeća potreba za melodijom. Međutim, one pripadaju području muzike jer je i ritam muzika.
Tekstovi brojalica su raznovrsni i ponekad nemaju nikakvog smisla ili značenja. Neki te
tekstove smatraju spontanom literarnom vrstom. Brojalice se izgovaraju prirodnim govorenim
tonom.

Prijedlog kako pristupiti brojalici

Brojalica je na audio-kaseti donesena u tri varijante izvođenja:
1. Ritamski izgovor teksta brojalice (dijete)
2. Ritam brojalice izveden štapićima
3. Ritam brojalice na štapićima i drugim instrumentima (aranžman)
Slušanje brojalice u izvođenju djeteta

 I faza – doživljaj mjere

Osnovno je da djeca najprije dožive mjeru koju brojalica donosi ritamski izgovarajući tekst uz
pokrete rukom. Ruka izvodi dobe. Npr. kada brojalica ima dobe koje su sačinjene od dva
sloga, oba sloga izvofimo jednim pokretom. Najprije izvode djeca u polukrugu, zatim po
četvero, u parovima i sl. Zatim izvode dobe udarajući rukama o klupu, zatim stupati nogama

13
(jedna doba – jedan pokret; druga doba – drugi pokret). Na kraju ove faze napraviti ''voz'' sa
djecom (učitelj na čelu, djeca iza njega) i u koloni se kreću naprijed uz izgovor brojalice. Sve
ove aktivnosti izvesti nekoliko puta. Djeca će tek tada doživjeti metriku.

 II faza – doživljaj ritma

U prvoj fazi dijete je pored metra doživjelo i ritam, ali ga nije bilo svjesno jer ga je izvodilo
samo govorom, ali ne i pokretima.
Slušanje snimka ritma brojalice (izvođenje štapićima)
Štapići izvode ritam, tj. svaki izgovoreni slog (djeca izgovaraju u sebi). Djeci se može
predložiti da brojalicu izvedu na štapićima, a zatim sa predmetima u razredu, npr. olovke (uz
tihi izgovor teksta brojalice).
Aranžman (npr. štapići i def koji ih prati)
Izvesti brojalicu u aranžmanu posliej slušanja snimka na kojem štapići izvode ritam brojalice,
a def ih prati. Porazgovarati o utiscima. Uraditi sa djecom aranžmane sa drugim
instrumentima. Na kraju časa napraviti ''voz'' koji izvodi ritam brojalice.

Dječije stvaralaštvo
Činjenica je da se djeca u cijelom svijetu igrau i kroz tu igru nesvjesno postaju stvaraoci. Kroz
nju izražavaju svoje aktivnosti i sposobnosti. Igra djeci omogućuje, prije svega, fiziološki, ali
i emocionalni razvoj. Posebno ovdje nagalašavamo dječiju maštu, koja dijete iz jedne igre
uvodi u sljedeću i koja pretvara dijete u sve što zaželi.
Zbog osjetiljivosti fenomena dječijeg stvaralaštva, u ovom slučaju „muzičkog“ nastavnik
mora u pedagoškom radu biti veoma oprezan. U praksi se pokazalo da upravo zbog
nastavnikovog nepoznavanja ove problematike djeca na časovima budu uskraćena za svoj
vlastiti kreativni izraz.
Stalna želja djeteta da se dokazuje, da se u krugu svojih vršnjaka osjeća sretnim, je dobra
podloga za dalji pedagoški rad. U nastavi muzike se to može posebno učiniti djeci
zanimljivim kao ona postanu svjesna da sama imaju sposobnost izmišljanja barem nečega. Na
taj način će doći do izražaja njihovih potreba, smiosa i mogućnost da se u raznim estetskim
područijima izraze na sebisvojstven način, dječiji i prirodno. Sam doživljaj muzike će izraziti
pokretom, pantonimom, govorim ili likovno, muzikom itd. Tu dječiju sklonost za
slobodomizražavanja trebamo njegovati i poticati još u njegovoj predškolskoj dobi. U nastavi
se to izvodi posebnim aktivnostima, bolje reći igrama, kako bi što bolje razvijali i poticali
dječje muzičko-stvaralačke dispozicije.

Razni oblici muzičkog stvaralaštva u razrendoj nastavi

14
Djetetu u razrednoj nastavi muzike ne smije kočiti i sputavati njegovu želju za igrom i
slobodom izražavanja. Djeca u tom periodu imaju najveću potrebu za pokretom, njihova je
fantazija i mašta na maksimalnom nivou. Zato se muzičko stvaralaštvo djece u privim
godinama školovanja nastavlja s postupcima koje smo imali s djecom u predškolskoj dobi.
Naravno, ovdje terba imati na umu brzi dječiji psihofizički razvoj, njihovo opismenjavanje, te
sve to uskladiti. Tako pod stvaralaštvom podrazumijevamo: različite dječije duhovite zogde,
izmišljanje različitih pokreta uz muziku, različitih govornih improvizacija, glumu,
improvizaciju na dječijim udaraljkama, izmišljanje tekstova i melodija, itd.
U praksi, ali i kod različitih metodičara, su se ustalile muzičko-stvaralačke ige, koje su
efikasne za razvoj dječijeg sluha, osjećaja za ritam, intonaciju i improvizaciju, a navest ćemo
samo neke:

 Imitiranje zvuka iz našeg okruženja

 Izmišljanje teksta i njegovo ritmiziranje u brojalice

 Govor ritma, pitanja i odgovori

 Improvizacija s dječijim udaraljkama kao pratnjom pjesmama

 Melodijske igre i improvizacije

Imitiranje – oponašanje zvukova iz našeg okruženja

Postupkom oponašanja zvukova dajemo mogućnost djeci da se oslobode i da na najbolji način
svojim glasom imitiraju zvukove životinja, zvukove sa ulice ili iz prirode. Ovu su, svakako,
igre na najnižem stupnju u smislu muzičkog stvaralaštva i pogodne su za školske početnike.
Nastavnik može djecu potstaći na ovu igru postavljajući djeci pitanje: „Kako ste, djeco,
proveli vikend, gdje ste bili i koje ste sve zvukove čuli?“ S obzirom da su neka djeca bila u
prirodi, neka na selu, a neka u gradu...ona će vrlo maštovito pojedinačno imitirati zvukove
životinja (onomatopeja), zvuk autsirena i sl.
Ukoliko dječiji zvukovi dobiju i ritamske obrise, možemo ih zajedno zapamtiti i sklapati u
zamimljive ritmičke fraze.
Imitacija zvukova, a posebno onomatopeja, može nam izvrsno poslužiti da otkrijemo
najdarovitije imitatore za različite igre i dramatizacije.

Izmišljanje teksta i njegovo ritmiziranje u brojalice

Prije nego djeci damo zadatak da u potpunosti izmisle tekst nove brojalice ići ćemo postupno,
i to:

15
  Poslije izvedene poznate brojalice uz uobičajeno razbrojavanje postavimo im pitanje
„Ko je izmislio novu brojalicu?“ Uz pomoć nastavnika doći ćemo do odgovara da ju je
izmislilo neko dijete, a odrastao čovjek zapisao,

 Izvodimo s djecom samo prvu fazu poznate brojalice, a ostale ona izmišljaju,
npr.“Poš'o medo u dućan“, a djeca dodaju „Pa je zato iš'o van“...

 Konačno, djeci damo zadaću da kod kuće izmisle tekst neke brojalice, s tim da bude
smješan, veseo i šaljiv. Reći ćemo im da ćemo nabolje koristiti u razredu u igri.

Govor ritma, pitanja i odgovori

Ovdje djeci, maštovito objasnimo kako, npr. razgovaraju neke životinje. Od svih je posebno
zanimljiva jedna životinja, a to je Djetlić (poznat iz crtanih filmova kao Pera djetlić). Djeca će
razumijeti da se radi o ritmičkom kljucanju o drvo. Nakon toga će rpvo nastavnik postaviti
ritmičko pitanje nekom učeniku kucajući olovkom o sto, a učenik će zatim odgovoriti.
Učenici će shvatiti i estetski zahtjev da „odgovor“ bude malo različit, a ipak sastavljen od
sličnih ritamskih elemenata od kojih je sačineno pitanje. Posebno je zanimljivo ako se ovdje
iskoriste dječije udaraljke, pa pitanja i odgovori budu odsvirani na različitim instrumentima.

Improvizacija s dječijim udaraljkama kao pratnojm pjesama

Kada su djeca upoznala određene instrumente, njihov zvuk i njihov način primjene, može im
se dozvoliti da i sama urade neke predloške (aranžmane) pranje za neke pjesmice.
U pvom razredu ćemo se osloniti na dva osnovna pokreta, pokret u metru (po dobama) i
pokret u ritmu (na svaki slog teksta). Djeca će shvatiti da je vrlo prikladno da se štapićima
izvodi ritam, a drugim udaraljkama, npr. dobošom, zvečkom ili trianglom metar. Dakle, djeca
mogu istovremeno svirati, jedani u ritmu, a drugi u metru pjsmice. Ne smijemo zaboraviti da
uz sivranje istovremeno i pjevaju.
U starijim razredima mogu učestvovati u složenijim aranžmanima, gdje će koristiti više
instrumenata.

Melodijske igre i improvizacije

Za melodijske igre potrebno je nešto više angažiranja nastavnika u smislu poticaja djeci.
Naime, ovaj oblik rada je podesan u višim razredima razredne nastave, kada su djeca već
imala prilike obraditi prethodne igre. On podrazumijeva maksimalno učestvovanje posebno
muzički nadarene djece.
Prvi postupak možemo izvesti tako što će se djeci dati mogućnost da se na već izmišljeni tekst
brojalice doda i melodija. U početku će djeca biti možda stidljiva, pa im nastavnik može dati
primjer prve fraze. Kasnije će se ukljuiti i neko naprednije dijete ili više nih i dobit ćemo novu
pjesmicu. Pjesmicu treba više puta ponavljati kako bi je dobro zapamtili.
16
Djeci možemo slikoviti objasniti da prvi dio obično treba zavrpiti na višem tonu, kap pitanje,
a drugi dio na nižem, kao odgovor.

Opera
Opera je muzičko scensko vokalno-instrumentalno djelo u kojem se muzika, književnost,
likovna umejtnost, ples i sve više film isprepliću, sažimaju i tvore jedinstveno djelo. Opera je
muzičko-scenska vrsta koja objedinjuje muziku i libreto. Libreto je tekst opere. Neke opere u
libretu obrađuju elemente bajke i fantastičnog, koje pronalazimo u likovima, borbi između
dobra i zla, ispreplitanju stvarnosti i mašte. Mnoge su bajke poslužile kompozitorima kao
inspiracija za njihove opere, npr.
 Snjeguročka (Nikolaj Rimski Korsakov)
 Postolar iz Delfa (Blagoj Bersa)

Opera za djecu
Opera za djecu je opera koja je po sadržaju, trajanju, dekoru i sl. prilagođena mlađem uzrastu.
Primjeri opere za djecu mogu se naći u XX stoljeću, a njena preteča je operna priča ili opera
bajka Rimski Korsakova. Eksperimentalni rad kompozitora i traženje načina kako približiti
muziku i priču najbližoj populaciji u XX i XXI stoljeću dovodi do muzičko-književno-
scenskih podvrsta djela za djecu, odnosno dječijih opera. Izvođači dječijih opera su
profesionalni pjevači, ali mogu biti i djeca. Slušanje muzike je obavezno nastavno područje.
Nastavni plan i program za muzičku kulturu daje učitelju slobodu da s učenicima, osim
obaveznih sadržaja, obradi i neke sadržaje koji udovoljavaju učenikovim željama i
mogućnostima. S obzirom na otvorenost programa učitelji mogu ukoliko imaju mogućnost
voditi učenike na dječije opere.
Pristup obradi teme
Potebno je kod učenika probuditi interes za slušanje i gledanje opere, kao i na razne načine
motivisati učenike prije samog slušanja. To se može postići npr. pričanjem priče koja je
vezana uz operu ili pričanjem dijelova i anegdota vezanih uz život kompozitora; pripremom
igre na temu opere; možemo pokazati razne slobodne pokrete i sl. Postoji razlika između
doživljavanja muzičkog nasuprot npr. likovnog i književnog djela. Pred likovnim djelom
uvijek se možemo zaustaviti, a književnom djelu se možemo ponovo vraćati, obraćati pažnju
na detalje, a da time ne narušimo cjelinu ni jednog ni drugog. Kod muzike je vrijeme bitan
element. Ona teče, može se posmatrati neposredno tokom trajanja. Zaustavljanjem se
narušava njeno biće. Svaka se kompozicija, dakle i opera za djecu, ukoliko je prezentirana na
pravi način, može slušati u osnovnoj školi. Operu je moguće obrađivati i u predškolskim
ustanovama i u nižim razredima osnovne škole i moguće je na zanimljiv način prenijeti
učenicima. Da bi se to provelo, potreban je dobra volja učitelja, otvorenost NPP, ali i
mogućnosti, odnosno više prilika da se dječije opere pogledaju. Dječije opere, opere koje

17
obrađuju sadržaje iz bajke, stvorene i namijenjene prvenstveno djeci, jedan su od načina kako
približiti operu, ali i druge klasične oblike djeci. Slušanjem i geldanjem dječije opere razvija
se muzički ukus, koncentracija, mašta, sluh te kritički odnos prema muzičko-scenskom djelu.
Kvalitetnom pripremom djeca će naučiti sadržaj opere jer je opera priča ispričana muzikom,
osobine likova, pjevati melodije i arije, imenovati instrumente, a crtanjem i dijelove
instrumenata.

18