Upala

Upala (lat. inflammatio) - Obrambena reakcija ljudskog organizma na oštećenje ili

štetne podražaje. Svrha upala je uništiti ili ukloniti štetni agens i vratiti oštećeno tkivo u normalu.
Upala je proces koji napreduje i razvija se, a ima povod, uzrok i posljedicu. U brojnim je
slučajevima uzrok upale nepoznat, pa govorimo o idiopatskim upalama.

Upala je jedan važan proces za organizam, jer ograničava oštećenje izazvano djelovanjem štetnog
podražaja i stvara preduslov za ozdravljenje tkiva tj. "popravljanje oštećenog" ili reparaciju
(reparatio, lat - obnova). Život je nezamisliv bez upalnih reakcija i zbog toga ih ubrajamo u
vitalne reakcije.

Cornelius Celsus, rimski liječnik iz prvog stoljeća, opisao je četiri kardinalna znaka koja se
klinički i makroskopski opažaju kod pacijenta sa akutnom upalom.

Crvenilo (lat. rubor) je uzrokovano hiperemijom nastalom usljed vazodilatacije i

povećanja protoka krvi do upalnog područja. Toplota (lat. calor), povećanje temperature
upalnog tkiva, uzrokovana je kombinovanim efektima povećanja toka krvi do upalnog područja i
sistemskim povećanjem tjelesne temperature (groznica). Otok (lat. tumor) nastaje usljed
akumulacije edemske tečnosti i drugih eksudata kao direktan rezultat povećanog vaskularnog
permeabiliteta. Bol (lat.dolor) nastaje stimulacijom nervnih završetaka citokinima i drugim
upalnim medijatorima. Rudolf Virchow, osnivač moderne patologije, dodao je i peti znak:
gubitak funkcije (lat. functio laesa) što ukazuje na obim ozljede.

Širenje upalnog procesa može biti hematogeno, limfogeno, neurogeno, direktno sa jednog na
drugi organ, ili pak kanalikularno kroz kanalni sistem organa (pluća, žučni kanali).

Bakterijemija se naziva stanje kada se bakterije nalaze privremeno u krvi bez njihovog
umnažanja i naseljavanja. Piemija je (pyon, grč. - gnoj) ili septikopijemija je stanje kad se u
cirkulaciji nalaze mikrorganizmi i njihovi toksini sa stvaranjem brojnih apscesa. Septikemija ili
sepsa (sepsis, grč. trovanje) je stanje kada visoko virulentni uzročnici preplave organizam,
izostaje efikasna odbrana, a djelovanje uzročnika karakteriše se odumiranjem tkiva nekrozom.
Toksemija je pojava uvjetovana prodorom bakterijskih toksina u cirkulaciju.

Upale se mogu podijeliti: a) vremenski, b) morfološki, c) anatomski i d) etiološki.

a) Vremenska podjela upala

Upale razlikujemo prema vremenu trajanja. Perakutna upala koja nastaje naglo, traje kratko
(do 1 dan) i završava se većinom smrću, a da se ne mogu uvijek naći uočljive reakcije organizma.
Akutna upala takođe nastaje naglo i traje do nekoliko dana ili sedmica. Hronična upala obično
se nastvaljaju na akutnu upalu premda ne uvijek (tuberkuloza, silikoza, autoimune reakcije su od
samog početka kronične). Kako prijelaz iz akutne u kroničnu upalu nije uvijek jasan nalazimo
pojam subakutne i subkronične upale.
Akutna upala (lat. Inflammatio acuta) – je neposredna reakcija na oštećenje tkiva ili smrt
stanica. Nastaje jako brzo nakon oštećenja tkiva i može se smatrati prvom linijom odbrane
organizma.

Prve promjene koje se dešavaju u akutnoj upali jesu vaskularne promjene gdje se nakon
početka djelovanja uzročnika upale pojavljuje vazokonstrikcija (sužavanje krvnih sudoav) zbog
djelovanja medijatora tromboksana A, a ubrzo nakon vazokonstrikcije nastaje vazodilatacija
(širenje krvnih sudova) koja nastaje kao posljedica djelovanja medijatora histamina. Ovu pojavu
nazivamo aktivnom hiperemijom (povećana količina krvi u krvnom sudu ). Histamin
prouzrokuje i dilataciju arteriola i propustljivost venula, čime se povećava periferni tlak i dolazi
do filtracije tekućine iz kapilara koja sadrži malo bjelančevina i nazivamo je transudat, a
tekućinu koja se filtrira u međustanični prostor zbog povećanja propusnosti kapilara i sadrži
mnogo bjelančevina naziva se eksudat, odnosno izlaženje upalnih stanica i plazme u intersticij iz
mikrocirkulacije se naziva eksudacija, a sama istekla tekućina eksudat.

Stanice u akutnoj upalnoj reakciji su leukociti ili bijele krvne stanice, trombociti (krvne
pločice) i tkivne stanice. Leukociti se dijele na neutrofile, bazofile, eozinofile, monocite i
limfocite. U skupinu tkivnih upalnih stanica ubrajamo pokretne stanice (makrofagi, mastociti)

Neutrofili – Polimorfonukleari (promjenjiv izgled) i čine prvu liniju odbrane. Imaju sposobnost
ameboidnog kretanja i sposobnost migracije tako da se nakupljaju na mjestu upale čime se
povećava njihova fagocitna aktivnost. U citoplazmi imaju brojna zrnca ispunjena različitim
tvarima koje mogu ubijati bakterije.

Bazofili - U citoplazmi imaju modra zrnca ili granule koje otpuštaju medijatore upale (histamin i
heparin) koji prelaze u vezivno tkivo i tamo potpomažu djelovanje mastocita prilikom alergijskih
reakcija.

Eozinofili- U citoplazmi imaju crvena zrnca. Izlučuju tvari koje ubijaju parazite

Monociti - Ima ih oko 6%, Najveće su bijele krvne stanice promjera 10-24 µm i imaju veliku
režnjastu jezgru, bubrežastog oblika. Dolaskom u tkiva postaju makrofagi i tako počinju proces
fagocitoze.

Limfociti - Ima ih oko 30%; Stanice sa izrazito velikom jezgrom i oskudnom citoplazmom.
Sudjeluju u specifičnom imunosnom odgovoru: T-limfociti odgovorni za stanični imunitet,
B-limfociti odgovorni za humoralni imunitet.

Makrofagi- Potječu iz monocita i žive veoma dugo. Sudjeluju u kroničnim upalama jer se kreću
sprorije od neutrofila; Imaju sposobnost fagocitoza i baktericidni učinak.

Trombociti –Krvne pločice bez jezgre, nastaju iz megakariocita. Sadržavaju tvari potrebne za
koagulaciju (zgrušavanje krvi) kao i brojne medijatore upale (Tromboksan A, serotonin..)
Kemijski posrednici ili medijatori upale su različite kemijske tvari koje sudjeluju u pokretanju,
pojačavanju ili zaustavljanju upalnog odgovora. Porijeklo im može biti plazmatsko i stanično.

Najvažniji plazmatski čimbenici su:

- kininski sustav; bradikinin koji proširuje venule i povećava njihovu propusnost, uzrokuje
kontrakciju glatkih mišića, a sudjeluje i u osjetu boli
- sustav komplementa obuhvata nekoliko bjelančevina plazme i jako je značajan u
imunosnim obrambenim reakcijama. Kod upale, ove bjelančevine se ponašaju kao opsoni,
izravno uništavaju mikroorganizme, privlače fagocite na mjesto upale, te aktiviraju
mastocite i bazofile
- koagulacijski sustav važan za sprječavanje krvarenja. Neke njegove komponente
povećavaju propustljivost te privlače neutrofile i makrofage.
Medijatore staničnog porijekla su serotonin, histamin, tromboksan A prostalglandini,
leukotrijeni...

Akutna upala može završiti na nekoliko načina, ovisno o vrsti oštećenja i o tkivu u kojem se
razvija.

Rezolucija (lat. resolutio ad integrum). Nakon blage upale tkivo obično u potpunosti zacijeli.
Regeneracija (lat. regeneratio). Takav ishod upale nalazi se u tkivima građenima od stanica
koje se mogu dijeliti kao što su jetreno ili bubrežno tkivo. Tijekom regeneracije uništene se
stanice nadomjeste novim stanicama istoga tkiva.
Reparacija (lat. reparatio). Takav ishod upale nalazi se nakon opsežnog oštećenja u tkivima
koja ne mogu regenerirati. Pri reparaciji visokodiferencirane stanice određenog parenhima
nadomještaju se vezivnim tkivom.
Perzistencija (lat. persistentio). Akutna upala može odreñeno vrijeme potrajati i postupno
prijeći u kroničnu upalu.
Recidiv (lat. recidivus). Takav ishod upale nastaje ako se akutna upala opet pojavi nakon
cijeljenja. Recidivi takoñer završavaju kroničnom upalom
Smrt (lat.mors) – upale uzrokovane mikroorganizmima koji ne reagiraju na lijekove
Hronična upala

Hronična upala (inflammatio chronica) nastaje kada se uzročnik ne uspije uništiti u akutnom
upalnom procesu. Upala prvo prelazi u subakutnu, a potom i u kroničnu fazu. Treba napomenuti
da neke bakterije, virusi ili pak imunološke bolesti od samog početka imaju kronični tok
(tuberkuloza).

Za razliku od akutne upale, u hroničnoj upali se upalni stanični infiltrat sastoji od makrofaga,
limfocita i plazma stanica (razvijaju iz limfocita i proizvode antitijela da pomognu tijelu u borbi s
infekcijom).

Granulomatozna upala je posebni oblik kronične upale u kojoj dolazi do nakupljanja makrofaga
i limfocita u tvorbe koje nazivamo granulomima, odnosno granulom. Granulom je građen od
kružnog rasporeda stanica. U sredini je područje nekroze koje je okruženo aktiviranim
makrofagima koji se ovdje nazivaju epiteloidne stanice, divovske orijaške stanice koje posjeduju
više jedara. U sljedećem sloju se nalaze limfociti koji luče citokine koji aktiviraju makrofage, a
aktivirani makrogagi u krajnjem spoljašnjem sloju stimulišu fibroblaste na produkciju kolagena te
se na taj način započinje proces fibroze kojim se na mjestu kronične upale stvara ožiljak.

Najčešći tipovi granulomatoznih ili specifičnih upala • TBC • sarkoidoza • sifilis

b) Morfološka podjela upala.

Morfologija je upalnih procesa različita i ovisi o brojnim faktorima, kao što su osobine
zahvaćenog organa, uzročnici upale, trajanje upalnoga procesa i komplikacije koje nastaju
tijekom upale ili liječenja. Makroskopskim i mikroskopskim pregledom mogu se prepoznati
različite vrste upale, koje se razlikuju uglavnom po osobinama eksudata i mehanizmu oštećenja
tkiva. Osnovni morfološki oblici upala su: a) serozna upala, b) kataralna upala, c) fibrinozna
upala, d) gnojna upala, e) ulcerozna upala, f) pseudomembranozna upala i g) fibrozna upala.

Serozna upala U seroznoj upali, u tkivima ili u tjelesnim šupljinama nakuplja se bistra tekućina,
čija je osnovna proteinska komponenta albumin. Uzroci su Virusi, imunosne reakcije, mehanička
oštećenja tkiva. Cijeli ili zarasta uglavnom u potpunosti i bez posljedica (ubod pčele, opekotina..)

Kataralna upala (catarrhus, lat. - upala sluznica). Upala sluznica koje sadržavaju mucinozne
stanice ili upalne promjene tkiva čija submukoza sadržava mukozne žlijezde, povezane su
pojačanim izlučivanjem sluzi. Ovakvi se procesi nazivaju kataralnim upalama (grč. kata – kroz ili
preko, rhei – teći). Kataralne upale tipično zahvaćaju nosnu sluznicu, sinuse, traheju i bronhe.
Najbolji primjer kataralne upale jest rinitis ili hunjavica.

Ulcerozna upala – dolazi oštećenja površine kože ili sluznice unutarnjih organa. Zahvaćeno
područje se naziva ulkus ili vrijed (čir) (npr. peptički ulkus želuca / duodenuma, ulcus pedis et
cruris)
Fibrinozna upala nastaje kao posljedica bakterijskih infekcija, a pojavljuje se i tijekom
autoimunosnih bolesti (npr. fibrozni pleuritis, perikarditis adhezije između epikarda i perikarda
srca)

Gnojna upala – nastaje kao posljedica eksudacije leukocita u tkivo. Nastaje isključivo kao
posljedica bakterijskih infekcija (kokima). Gnojna upala, koja se naziva i purulentnom ili
supurativnom upalom, očituje se gnojnim eksudatom u tkivima ili u tjelesnim šupljinama.
Nekrotični i oštećeni leukociti u gnoju izvor su brojnih hidrolitičkih enzima koji se oslobañaju iz
njihovih citoplazmatskih granula. Hidrolitički su enzimi odgovorni za razaranje tkiva, što
olakšava formiranje šupljine ispunjene gnojem (apscesa). Leukocitni enzimi omogućuju
prodiranje gnoja kroz tkivne pukotine. Difuzna upala u kojoj su zahvaćena tkiva prožeta gnojem
naziva se celulitis (lat. cellula – stanica) ili flegmona (grč. phlegma – upala). Nakupljanje gnoja
u tjelesnim šupljinama naziva se empijem (grč. en – u, pyeon – gnoj). Pustula je mjehurić na
površini kože, ispunjen gnojnim sadržajem. Proces nakupljanja gnoja u dlačnom folikulu, gnojni
folikulitis, može progredirati i završiti opsežnim lokaliziranim nakupljanjem gnoja, što nazivamo
furunkulom (lat. furunculus – mali kradljivac).

Pseudomembranozna upala nastaje na sluznicama i označuje akutnu ulceroznu upalu,

obilježenu obilnim fibrinskim eksudatom na površini ulkusa. Najbolji primjer
pseudomembranozne upale jest pseudomembranozni colitis.

Fibrozna upala nastaje ožiljkastim cijeljenjem oštećenoga tkiva. Tkivo je prožeto gustim
vezivom, građenim od fibroblasta i kolagenskih vlakana, koje nadomješta oštećene parenhimne
stanice nakon upalnoga procesa. Takvo vezivo redovito je infiltrirano limfocitima, makrofagima i
plazma-stanicama. Primjeri fibrozne upale mogu se naći gotovo u svim organima. (ciroza jetre,
kod pluća fibrozirajući alveolitis, kod srca fibrozirajući perikarditis).

c) Anatomska podjela upala

Upale se mogu klasificirati prema lokalizaciji odnosno anatomski, prema organu u kojem se
zbivaju. U većini slučajeva pravilo kod naziva upala je da se koriste pojmovi koji su stvoreni od
latinskog ili grčkog naziva organa uz sufiks –itis , pa imamo appendicitis (upala slijepog
crijeva), ezofagitis (upala jednjaka), salpingitis (upala jajovoda), artritis (upala zglobova),
dermatitis (upala kože), gastritis (upala želučane sluznice), otitis(upala uha), konjuktivitis (upala
očne spojnice) i brojne druge, ali isto tako upale nekih organa nose tradicionalno prihvaćene
nazive, koji odstupaju od ovoga pravila. Primjerice, upala pluća zove se pneumonija, gnojna
upala volarne strane prsta panaricij, gnojna upala uz lateralni rub nokta paronihija, gnojna upala
kože pioderma ili impetigo.
 d) Etiološka podjela upala.
Upala nastaje kao reakcija na egzogene ili endogene uzroke. U egzogene uzroke ubrajamo
mikroorganizme (bakterije, viruse,), fizičke faktore (Sunčeve zrake, ionizirajuće zračenje, visoku
ili nisku temperaturu) te hemijske faktore (otrovi, lijekovi, industrijske kemikalije). Vrlo često
više navedenih faktora djeluje istodobno.

U endogene uzroke upale ubrajamo razne tvari koje se nalaze u stanicama pojedinih organa, u
krvi i u tkivnim tekućinama. Mnoge stanice izlučuju biološki aktivne tvari, npr. citokine, koje
mogu uzrokovati ili pospješiti upalu. Specijalizirane stanice, kao što su makrofagi, limfociti i
plazma-stanice, čine dio obrambenog sustava organizma i kao takve neiscrpan su izvor upalnih
posrednika. Važno je napomenuti da upalu mogu izazvati i mnogi citoplazmatski sastojci
normalnih stanica, koji nakon njihova oštećenja izlaze iz citoplazme

Posebna vrsta upale su one uzrokovane imunološkim oštećenjima (alergijske upale). To su stanja
u kojima tkiva ili organi jedne osobe reagiraju pri kontaktu s nekom stranom tvari na sasvim
drugi način nego li odgovarajuća tkiva ili organi drugih osoba iste vrste. Kod alergijskih reakcija
razlikujemo ranu reakciju koja nastaje nekoliko minuta nakon izloženosti antigenu na mjestu
kontakta antigen-antitijela, te rezultira nekrozom s eksudacijom. U ovom tipu reakcije antitijela
se nalaze u cirkulaciji i kasnu reakciju koja nastaje 12-24 h nakon ekspozicije antigenu. U ovom
slučaju ne nalaze se cirkulirajuća antitijela nego se reakcija odvija putem limfocita (celularni tip
preosjetljivosti). U kasnoj fazi prevladava proliferacijska faza te nastaju GRANULOMI
(granulomatozna upala). Granulomi su male tvorbe 1-2 mm u promjeru u kojima se nalaze
nakupine makrofaga (histiocita) i centralno područje nekroze, a na rubovima limfociti i plazma
stanice. Mogu se naći i orijaške stanice tipa Langhans ili orijaške stanice tipa stranog tijela.

Mikrobiološke upale ili upale uzrokovane živim mikroorganizmom (bakterije, virusi) imaju
određene specifičnosti i zato su posebno izdvojene. Razlikuju se od upala izazvanih ostalim
agensima i nose zajednički naziv infekcije. Posebnost ovih upala je u tome da mirkoorganizmi
rastu u organizmu i dugotrajan su i neprekidan stimulator upalne reakcije. Kao rezultat rasta u
organizmu mikroorganizmi se šire po cijelom organizmu. Osim toga mogu stvarati različite
toksine a mogu dovesti i do stvaranja specifičnih antitijela.

Posljedice ovog tipa infekcije ovise o: broju mikroorganizama, virulenciji mikroorganizama I

otpornosti domaćina.

Da bi došlo do infekcije moraju biti ispunjeni određeni preduvjeti:

mikroorganizmi moraju dospjeti do organizma-stadij komunikabilnosti

mikroorganizmi moraju prodrijeti u organizam- stadij invazivnosti

mikroorganizmi se moraju prilagoditi na novu sredinu- stadij inkubacije

slijedi faza umnažanja i rasta mikroorganizama- stadij kliničke manifestacije bolesti

TUBERKULOZA (TUBERCULOSIS)

Tuberkuloza (TBC ) je hronična bakterijska infekcija koja je vodeći uzrok smrtnosti među
zaraznim bolestima na svijetu. Prenosi se kapljičnim putem, zrakom, kada bolesnici s aktivnim
oblikom TBC kašlju, kišu ili pljuju i najčešče zahvata pluća, mada mogu biti zahvaćeni i drugi
organi. Bolest je uzrokovana mikroorganizmom mikobakterijom tuberkuloze Mvcobacterium
tuberculosis koju je otkrio R. Koch 1882.g., pa se naziva još i Kochov bacil.

Radi se o acidorezistentnom mikroorganizmu koji se javlja u više tipova, a najčešći:

M. tuberculosis (humani tip)

M. tuberculosis bovini

M. tuberculosis africanum

Mycobacterium bovis u prošlosti je često uzrokovao zarazu kod stoke u Evropi i Americi. Zaraza
se prenosila na čovjeka putem mlijeka, međutim kontrolom stočne tuberkuloze klanjem zaraženih
životinja i pasterizacijom mlijeka ove zemlje su široko spriječile bovinu tuberkulozu u čovjeka.
Malo drugačiji tip od bacila tuberkuloze, Mycobacterium africanum, pojavljuje se u Zapadnoj
Africi. Jedina važna razlika je u tome što je često otporan na tiacetazon.

Humani tip u više od 90% slučajeva izaziva plućnu tuberkulozu i prenosi se kapljičnim putem,
zrakom, kada bolesnici s aktivnim oblikom TBC kašlju, kišu ili pljuju i najčešče zahvata pluća, a
isto tako tuberkuloza može zahvatiti i druge organe I tkiva osim pluća,te se takvo stanje zove
izvanplućna tuberkuloza i nisu zarazni za ljude.

Primarna infekcija nastaje neposredno nakon zaraze bacilom TBC. Nakon što čovjek
udahne bakterije TBC, one dospijevaju u alveole, gdje ih napadaju odbrambene snage organizma-
makrofagi i limfociti. Nastaje specifičan imunološki odgovor kojim se ubijaju bakterije i
pretvaraju inficirani makrofagi u sitne, tvrde, sivkaste tuberkule. U tuberkulima bakterije TBC
mogu perzistirati u makrofagima, ali je njihovo dalje širenje i razmnožavanje ograniceno. Većina
primarno inficiranih se spontano izliječi, tuberkuli kalcificiraju, a infekcija prelazi u latentnu koja
nije zarazna i kao Takva može trajati doživotno, a da osoba nikad ne razvije manifestnu bolest.
Upalni process koji nastaje u primarnoj infekciji naziva se primarni afekt. U okolnim limfnim
čvorovima takođe se stvaraju granulomi, tako da primarni afekt i lokalni limfadentitis primarni
tuberkulozni kompleks (Ghonov kompleks).
 Primarna tuberkuloza se razvija kod primarne infekcije s bacilom i razvija se tzv.
Primarni tuberkulozni kompleks (tuberkuloza na mjestu ulaska i zahvaćanje regionalnih limfnih
čvorova. Primarni afekt se u roku od 8 dana razvija u tipični kazeificirani tuberkul. U povoljnom
slučaju primarni afekt se resorbuje, osifikuje, kalcifikuje ili on fibrozira. U nepovoljnom slučaju
dolazi do širenja koje može biti: Direktno- širenje u okolinu; Kanalikularno- usled
provaljivanja kazeoznog sadržaja u lumen, kad se kazeozno žarište razmekša, a nekroza zahvati
stjenku nekog šupljog organa (bronh) tada se nekrotična, razmekšana masa isprazni kroz
zahvaćeni organ i nastaje šupljina (kaverna) te se na taj način uzročnici mogu dalje prenositi;
Limfogeno- Bacili tuberkuloze se prenose limfnim putem i nove limfne žlijezde bivaju uvučene
u proces bolesti. U prvom planu stoji progresivna tuberkuloza limfnih žlijezda u predjelu hilusa
pluća ili tuberkuloza vratnih I mezenterijalnih limfnih žlijezda; Hematogeno- nastaje
razmekšanjem,pražnjenjem nekrotičnih masa koje vrše eroziju zidova krvnih sudova,bacilli
prodiru u lumen krvnog suda. Ako mikobakterije prodru u plućne vene i iz njih u lijevo srce,
klice se šire po cijelom organizmu, pa se razvija generalizovana milijarna tuberkuloza. Ispoljava
se brojnim sitnim čvorićima, veličine zrna prosa lokalizovanih u plućima i cijelom organizmu.
Ovi čvorići mogu biti proliferativnoga, eksudativnoga ili miješanog tipa. Nastanku milijarne tbc
pogoduju bolesti koje dovode do pada odbrambenih sposobnosti organizma

Postprimarna (sekundarna tuberkuloza)- ograničena na jedan organ

(pluća,bubrezi,kosti),mada se može hematogeno širiti. Nastaje reaktivacijom saniranog fokusa,
superinfekcijom (nova infekcija kod još postojeće aktivne TBC), egzogenom reinfekcijom (nova
infekcija nakon potpunog izlječenja).

Promjene u tkivima mogu biti eksudativne ili proliferativne.

Eksudativni oblik- oblik koji nastaje obično kod prvog prodora bacila tuberkuloze u organizam,
pri čemu na mjestu prodora i regionalnim limfnim čvorovima nastaje eksudat u kojem se
bakteriološki može naći uzročnik. Ova faza se nastavlja stvaranjem kazeozne nekroze.

Proliferativni oblik- karakteriziran je umnažanjem upalnih stanica (nistiociti) od kojih nastaju

"epiteloidne" stanice i orijaške stanice. Epitelne stanice su obično radijalno raspoređene oko
kazeozne nekroze u sredini, periferno se nalaze limfociti i orijaške stanice. Takva tvorba se
naziva tuberkul. To je zapravo upalni granulom karakterističan za tuberkulozu.
SIFILIS (LUES)

Sifilis je spolna bolest čiji je uzročnik Treponetna palidum (Spiroheta), a prenosi se

spolnim kontaktom. Ulazna vrata mogu biti u usnoj šupljini i na koži. Na ovaj način nastaje
stečeni sifilis za razliku od prirođenog sifilisa kod kojeg dolazi do transplacentarne infekcije
ploda od oboljele majke.

Histološki se nalazi zahvaćenost intersticijskih prostora proliferativnim vaskularnim promjenama

s mononuklearnim upalnim infiltratima (limfociti i plazma stanice). Nakon infekcije uzročnikom
dolazi do razvoja imunosti koja se očituje nastankom protutijela u serumu (Wassermann-ova
reakcija). Ovaj test je pozitivan 3 mjeseca nakon infekcije i traje do kraja života. Stečeni sifilis
obzirom na tijek i morfološku sliku se dijeli na: Primarni stadij (Ulcus durum) koji se klinički
manifestira 3 sedmice nakon infekcije na ulaznom mjestu kao odebljanje sluznice ili kože
(papula) i to na vulvi, penisu i cerviksu. Kasnije se razvija erozija i nastaje vrijed uzdignutih,
čvrstih rubova. Histološki se nalaze infiltrati plazma stanica i obliterirajući endarteritis, a upalni
infiltrati su smješteni oko krvnih žila (perivaskularno) Uz to se nalaze povećani regionalni limfni
čvorovi. Ovaj stadij traje oko 3 sedmice i spontano prolazi.

Sekundarni stadij (egzantematozni) se javlja 2-10 sedmica nakon primarnog kontakta sa općim
simptomima (glavobolja, povišene temperature, bol u tijelu, generalizirana limfadenopatija, I
makulo-papularni osip). Mukokutane eflorescence cijele bez ožiljka. Oko anusa mogu nastati
vlažne papule (Condyloma lata). Ovaj stadij traje 3-5 godina i pri njegovom kraju može biti
zahvaćen središnji živčani sustav (meningoencephalitis). Serološke reakcije su pozitivne.
Tercijarni stadij- javlja se 5 i više godina nakon primarne infekcije a stvaraju se granulomi
karakteristični za sifilis koji se nazivaju guma. U središtu granuloma je nekroza, a okolo su
epiteloidne stanice, limfociti, plazma stanice i ponekad orijaške stanice tipa Langhans.

Prirođeni sifilis (lues congenita) se prenosi na fetus preko posteljice. Obično se razvija u 5
mjesecu trudnoće i u oko 20% slučajeva završi pobačajem. Ako plod preživi ovaj period rađa se
sa promjenama na kostima i mekom tkivu te se razvija sedlasti nos i deformiteti dugih kostiju. Na
plućima se razvija karakteristična upala pluća (pneumonia alba) s infiltratima mononuklearnih
stanica u plućnom intesticiju.