Uvod

Psihijatrija je medicinska disciplina koja se bavi otkrivanjem i liječenjem mentalnih ili

psihičkih (duševnih) bolesti. Ona se bavi istraživanjem uzroka psihičkih bolesti, načinima na koje
bolesti nastaju, te metodama sprječavanja pojave psihičkih bolesti. Bavi se liječenjem mentalno
oboljelih, ali i njihovom rehabilitacijom.
Duševne se bolesti još nazivaju psihičke ili mentalne bolesti. Sve ove tri riječi znače isto, jer
psihe, grčki, kao i mens, latinski, znači duša. Mentalne bolesti su one bolesti kod kojih je
promijenjeno čovjekovo ponašanje, doživljavanje ili osjećaji, te zbog toga pati sam čovjek ili
njegova okolina.

Historija

Stare civilizacije Asiraca, Babilonaca, Židova, Egipćana, Feničana povezivale su pojavu

duševnih bolesti s bogovima ili demonima, pa se u liječenju takvih bolesti primjenjivalo vračanje,
egzorcizam i dr. U starih Grka i Rimljana poboljšao se odnos prema psihičkim bolesnicima, iako
se njima i dalje nisu bavili doktori, nego ponajprije svećenici i filozofi.. U to je doba Hipokrat
prvi povezao psihičke i psihopatološke pojave uz bolesti mozga. Uzroke duševnih poremećaja
arapska je civilizacija sa svojim znamenitim Avicenom vidjela u tjelesnim poremećajima (crnoj
žuči koja uzrokuje pojavu melankolije), a liječenje je zasnivala na čitanjima pjesama,
razgovorima i terapiji radom. Kršćanska je civilizacija u shvaćanje duševnih poremećaja ponovno
uvela nadnaravne sile. Smatralo se da one opsjedaju duševne bolesnike, a terapijski pristup
zasnivao se na njihovu istjerivanju molitvama, rukopolaganju i drugim magično-religioznim
obredima. Njega takvih bolesnika nije se prepuštala doktorima, nego su oni bili osuđivani na
lomaču ili bacani u tamnice i ondje vezivani lancima; to je razdoblje potrajalo gotovo tisuću
godina. Protiv zlostavljanja i nemedicinskoga shvaćanja duševnih bolesti prvi je ustao Paracelsus.
Stajalište prema duševnim bolestima postupno se mijenjalo, pa je 1718. britanski kralj Đuro I.
izdao zakon o osnivanju komisije koja je bila ovlaštena štititi interese duševnih bolesnika.
Prekretnicu u odnosu prema duševnim bolesnicima donijela je Francuska revolucija kada dolazi i
do prve psihijatrijske revolucije zaslugom psihijatra Pinela kada su duševnim bolesnicima u
pariškoj umobolnici Bicêtre 1793. bili skinuti lanci; time je započelo novo razdoblje u psihijatriji.
Godine 1802. u Firenci je osnovana prva europska psihijatrijska klinika, u kojoj je talijanski
psihijatar Vincenzo Chiarugi (1759–1820) uveo humanije postupanje prema duševnim
bolesnicima. U 19. stoljeću raste interes o psihijatrijskim pacijentima, otvaraju se bolnice i azili
za psihijatrijske bolesnike.
Druga psihijatrijska revolucija dešava se početkom 20. stoljeća, pod utjecajem Sigmunda
Freuda, (1856.-1939.), koji uz svoje učitelje i sljedbenike nastoji proučiti mehanizam nastajanja
duševnih poremećaja i tada se javljaju nove metode liječenja. Treća psihijatrijska revolucija je
vezana uz psihofarmakologiju i otkriće barbiturata, a sredinom prošlog vijeka dolazi i do četvrte
psihijatrijske revolucije koju karakterizira pojava socijalne psihijatrije, koja uviđa društveni
aspekt duševnih bolesti, tj. međusobnu svezu i faktore sredine koji djeluju kao uzročnici bolesti.
Na prvo mjesto postavlja se postupak prema bolesniku, liječenje i njega duševnog bolesnika s
jednim ciljem da se on što brže vrati u normalnu okolinu.
Mentalno zdravlje nije samo odsustvo mentalnog poremećaja. Ono je definisano kao stanje
blagostanja u kojem svaka osoba ostvaruje svoj potencijal, nosi se sa svakodnevnim
stresom života, da može produktivno raditi i u mogućnosti je da doprinosi svojoj zajednici.

Održavanje fizičke i dentalne higijene/zdravlja svakome je normalno, kao što su i povremeni

odlasci doktoru ili zubaru općeprihvaćeni oblici prevencije raznih oboljenja; međutim mentalna
higijena – odlasci stručnjacima iz oblasti mentalnog zdravlja (psiholozi, psihoterapeuti, psihijatri,
hipnoterapeuti, iscjelitelji, alternativni terapeuti, duhovni učitelji i sl.) još su uvijek nedovoljno
prihvaćeni.

Mentalno zdravlje je širok pojam, kojeg Svjetska zdravstvena organizacija definira kao stanje
dobrobiti u kojem pojedinac ostvaruje svoje potencijale, može se nositi s normalnim životnim
stresom, može raditi produktivno i plodno te je sposoban pridonositi zajednici (WHO; 2001).
Prema definiciji Svjetske zdravstvene organizacije, duševno zdravlje dio je općeg zdravlja, a ne
samo odsutnost bolesti.

Mentalno zdravlje obuhvaća: stanje emocionalne ispunjenosti i stabilnosti, osjećaj blaženstva i

sreće, mentalnu stabilnost, mentalno zadovoljstvo, osjećaj socijalne pripadnosti, sposobnost
održavanja zdravih međuljudskih, prijateljskih, ljubavnih i poslovnih odnosa. Mentalno zdrava
osoba je kreativna, poletna, zaigrana, inovativna, ne boji se izazova, željna stvaranja i teži ka
samorealizaciji.

Budući da živimo u intenzivno stresnim vremenima, mentalna higijena je neophodna za očuvanje

ne samo mentalnog zdravlja, već zdravlja općenito

U oblasti mentalne higijene najviše pažnje posvećeno je stresu i psihološkoj traumi Stanje
narušene homeostaze nazivamo stresom, a podražaj koji je izazvao stres – stresorom. Stresori
mogu biti vanjski ili unutarnji, fizički ili psihološki.

Neki smatraju da stres opisuje vanjske neprijatne događaje, poput konfliktnih situacija, gužve u
saobraćaju, razvoda i sl. Drugi pod istim tim terminom podrazumijevaju naše reakcije na
spomenuta dešavanja, kao što su nervoza, strah, panika, tuga, ljutnja i druge neprijatne emocije ili
fiziološke promjene poput znojenja, mučnine, glavobolje i sl. Oni koji o stresu govore kao o
vanjskim događajima, ustvari misle na tzv. stresore, dok unutrašnje reakcije na teškoće nazivamo
distresom. Razlikujemo nekoliko različitih grupa stresora:

1. Veliki životni događaji – Naučnici su primjetili da u životu većine ljudi postoji nekoliko
velikih događaja koji služe kao markeri prekretnice, odnosno promjene iz jednog u drugo
stanje ili životnu fazu. Oni stvaraju neku vrstu neravnoteže zbog veće količine novih
zahtjeva za prilagođavanjem. Upravo ta potreba za adaptacijom na potpuno nove i
nepoznate životne okolnosti predstavlja nabijeni stresogeni potencijal tih tranzitornih
dešavanja. Stresnost različitih situacija moguće je definisati količinom promjene koju te
situacije zahtijevaju od osobe. Ustanovljeno je da čak i promjene koje doživljavamo kao
vrlo pozitivne mogu izazvati distres. Primjeri velikih životnih događaja su razne
ozbiljnije bolesti, odlazak u penziju, rođenje djeteta, vjenčanje, otkaz na poslu, selidba itd.
 2. Pod hroničnim stresnim događajima podrazumijevaju se teškoće koje su relativno
dugotrajne i/ili koje se učestalo ponavljaju tokom dužeg vremena. Ovdje se ne misli na
jedan konkretan događaj, nego na niz dešavanja koji vremenom poprimaju oblik
nelagodnih opterećenja. Žena, meta višegodišnjeg mobinga (psihološkog zlostavljanja) na
radnom mestu, dječak čiji je otac često u bolnici zbog depresije, djevojka koja je
podstanar u vrlo bučnoj i vlažnoj garsonjeri i nema izgleda da se odseli – svi oni
predstavljaju samo neke od mogućih primjera. Život u hronično stresnim okolnostima
nerijetko izaziva vrlo neprijatne posljedice po mentalno zdravlje
3. Dnevni mikro-stresori –Naš svakodnevni život ispunjen je mnogim, na prvi pogled manje
dramatičnim stresnim doživljajima. Međutim, te sitnica poseduju nezgodnu tendenciju
nagomilavanja i time se njihova snaga značajno povećava. Svakodnevne neprilike igraju
značajnu ulogu u slabljenju fizičkog (a i psihološkog) imunog sistema, iscrpljuju
organizam i nerijetko rezultiraju u zdravstvenim tegobama.
4. Traumatski stresori predstavljaju vrlo snažne, često ekstremno neprijatne događaje koji su
izvan uobičajenog ljudskog iskustva i koji izazivaju intenzivnu patnju kod velike većine
ljudi – tzv. psihološku traumu. Najčešće razlikujemo 3 tipa traumatskih događaja:
prirodne i tehnološke katastrofe, kao što su poplave, zemljotresi, eksplodiranje
nuklearne elektrane itd.;
ratne traumatske stresore i
traumatske događaje sa isključivo ličnim implikacijama, poput silovanja,
fizičkog zlostavljanja, učestvovanja u po život opasnoj saobraćajnoj nesreći
itd.

Prevencija i zaštita mentalnog zdravlja - zajednička primjena psiholoških, medicinskih i

socijalnih mjera sa ciljem odstranjivanja po zdravlje štetnih činioca iz čovjekovog života.
Prevencija obuhvata rano prepoznavanje, liječenje i rehabilitaciju poremećaja ponašanja i
duševnih/mentalnih poremećaja. Za očuvanje mentalnog zdravlja važno je da što više
izbjegavamo stresne situacije, da gradimo bliske odnose koji nas ispunjavaju, da pronalazimo one
stvari u životu koje nas čine srećnim i da vodimo računa o fizičkom zdravlju . Ideal mentalnog
zdravlja je zrela ličnost koja je tolerantna, strpljiva, koja ima sposobnost prilagođavanja i
stvaranja harmoničnih odnosa sa ljudima u svom okruženju