Stranice u kategoriji "Ustavi Francuske"

Prikazano je 17 stranica od ukupno 17 u ovoj kategoriji.

D
 Dopunski akt ustavima Prvog Carstva

P
 Povelja iz 1814.
 Povelja iz 1830.

U
 Ustav Francuske (1791)
 Ustav Francuske (1793)
 Ustav Francuske (1795)
 Ustav Francuske (1799)
 Ustav Francuske (1802)
 Ustav Francuske (1804)
 Ustav Francuske (1848)
 Ustav Francuske (1852)
 Francuski ustavni zakoni (1875)
 Francuski ustavni zakon (1940)
 Francuski ustavni zakon (1945)
 Ustav Francuske (1946)
 Ustav Francuske

Ž
 Žirondinski ustavni projekt
Ustav Francuske (1791)

Izvorni tekst Ustava iz 1791. godine čuva se u Archives nationales.

Ustav Francuske iz 1791. godine donesen je 3. rujna 1791. godine kao prvi
pisani ustav u historiji Francuske. Ustav je donesen u jeku propasti apsolutne
monarhije u sklopu Ancien Régimea te je otvorio prijelazni period između
monarhije i Prve Republike. Donesen dvije godine nakon Deklaracije o pravima
čovjeka i građanina i Članaka ustava i to kao prvi dokument u Francuskoj historiji
koji je suverenitet s Kralja prenio na Narod.
Ustav iz 1791. godine bio je temeljen na načelima narodnog suvereniteta i trodiobe
vlasti (ili, preziznije, balana vlasti) te je tako Francusku uveo u kratkotrajni
period ustavne monarhije.
Egzekutivna vlastUredi / Уреди
Na vrhu egzekutive nalazio se Kralj, koji je imao ovlast imenovanja i otpuštanja
svojih ministara, koji su bili zaduženi za nadzor nad službenicima iz
83 departmana i općina. Departmanski i općinski službenici birani su na izborima
od strane onih građana koji su imali aktivno biračko pravo. Zajedno
sa Zakonodavnom skupštinom, Kralj je imao kontrolu nad oružanim snagama, s tim
da je u vrijeme rata on bio jedini vrhovni zapovjednik. Uz ova, Kralj je imao i pravo
suspenzivnog veta na zakonske prijedloge Zakonodavne skupštine, što je u praksi
značilo da ima pravo uložiti veto na bilo koji zakonski prijedlog čije bi usvajanje
tako bilo odgođeno za dva mandatna razdoblja, odnosno četiri godine.
Legislativna vlastUredi / Уреди
Nositelj legislativne vlasti bila je Zakonodavna skupština, čije su zastupnike svako
dvije godine birali elektori. Oko 45,000 elektora birano je svake dvije godine među
cca. 4,300,000 građana s aktivnim biračkim pravom po principu 1 elektor na 100
birača. Aktivno biračko pravo u Francuskoj 1791.godine bilo je regulirano spolnim,
dobnim i imovinskim cenzusom, što je u praksi značilo da su birati mogli samo
muškarci stariji od 25 godina koji plaćaju točno određen iznos poreza. Osim
 klasičnih zakonodavnih ovlaštenja, Zakonodavna skupština imala je, s Kraljem,
kontrolu nad oružanim snagama te je vršila nadzor nad ministrima i sudovima.
Sudbena vlastUredi / Уреди
Sudbena vlast bila je podijeljena između tri instance. Najviša instanca bio je Visoki
sud, kojega je Zakonodavna skupština mogla sazvati kada je trebalo odlučivati o
odgovornosti državnih službenika. Drugi sud bio je Kasacijski sud, koji je odlučivao
po žalbama, dok su treće mjesto zauzimali redovni sudovi, čije su suce i porotnike
svako dvije godine birali građani s aktivnim biračkim pravom.
Žirondinski ustavni projekt
Žirondinski ustavni projekt predstavljen je francuskom Nacionalnom
konventu tokom 15. i 16. veljače 1793. godine, a sastojao se od tri dijela. Projekt je
Konventu predstavio Nicolas de Caritat, bivši markiz od Condorceta. Sadržaj projekta bio je
sljedeći:
 Izlaganje načela i motiva ustavne sheme(oko 80 stranica)
 Nacrt Deklaracije o prirodnim, građanskim i političkim pravima čovjeka (u 33 članka)
 Nacrt Ustava Francuske (od 13 glava)

Projekt je sadržavao potpise osmorice članova Konventove ustavotvorne komisije,

odnosno, uz Condorcetov, na listi su bili
i Gensonné, Barrère, Barbaroux, Paine, Pétion, Vergniaud i Sieyès. Projekt nikada nije
zaživio u praksi, a već tokom iste godine donesen je nikad zaživjeli Montanjarski ustav.

Ustav Francuske (1793)

Montanjarski ustav iz 1793. godine.

Ustav Francuske iz 1793. godine, znan još i kao Ustav godine I. i Montanjarski
ustav,[1][2]donesen je 24. lipnja 1793. godine od strane Montanjara te potvrđen na
narodnom referendumu tokom kolovoza iste godine. Bio je to drugi
pisani ustav u Francuskoj te prvi donesen za perioda Prve Republike. Nacrt ustava
izradio je Komitet javnog spasa, koji je proširen s devet na dvanaest članova u tu
svrhu, a isti je prezentiran Nacionalnom konventu 10. lipnja. Konvent je novi ustav
izglasao 24. lipnja. Nakon izglasavanja u Konventu, ustav je poslan
na referendum koji je primjenjivao univerzalno pravo glasa za sve punoljetne
muškarce (dakle, samo spolni i dobni cenzus), a za ustav je glasalo 1,784,377 od oko
1,800,000 birača.[3] Ipak, Konvent je unutrašnje i vanjsko ratno stanje smatrao
dovoljnim razlogom da se održi na vlasti te je odgodio stupanje ustava na snagu.
Iako je ustav bio izrazito dobro prihvaćen, a Montanjari su njegovim donošenjem i
ratificiranjem stekli enormnu podršku, Konvent je njegovu primjenu 10.
listopada1793. odgodio na neodređeno vrijeme te je sazvao "Revolucionarnu vladu"
do proglašenja mira.[4]
Tekst ustava inspiriran je Deklaracijom o pravima čovjeka i građanina iz 1789., kojoj
je nadodala nekoliko novih prava: proglašena je nadmoć narodnog nad državnim
suverenitetom, brojna ekonomska i socijalna prava (pravo udruživanja, pravo na
rad i socijalnu zaštitu, pravo na javno obrazovanje), pravo na pobunu (čak i obvezu
pobune u slučaju da država krši građanska prava) te ukidanje ropstva u tekstu koji
će biti poznat kao Deklaracija o pravima čovjeka i građaninaiz 1793. godine.
Iako izrazito demokratski orijentiran, ovaj ustav zbog ratnog stanja nikada nije
stupio na snagu već se nalazio u svojevrsnom limbu dok je Komitet javnog
spasa provodio krvavi teror. Službeni kraj ovog nikad formalno primijenjenog
ustava uslijedio je 1795. godine, kada Termidorci donose novi ustav kojim
formiraju Direktorij. Revolucionari iz 1848. bili su uvelike inspirirani ovim ustavom,
čija su osnovna načela postala dio ideološkog uređenja Treće Repbulike.

Ustav Francuske (1795)

Ustav godine III.

Ustav Francuske iz 1795. godine, znan još i kao Ustav godine III. i Ustav od 5.
fruktidora, je bio treći pisani ustav Francuske koji je donesen 22.
kolovoza 1795. nakon glasovanja u Nacionalnom konventu. Ustav je dokinuo
dotadašnje državno uređenje i uredio formiranje Direktorija, a na snazi je bio sve
do Napoleonovog puča 18. brumairea, kojim je efektivno završena Francuska
revolucija, a Direktorij zamijenjen Konzulatom.
Ustav je zamijenio dotadašnji Montanjarski ustav iz 1793., koji službeno nikada nije
stupio na snagu. Ustav godine III. bio je osjetno konzervativniji od svog
prethodnika, uređujući liberalnu republiku u kojoj je aktivno biračko pravo bilo
ograničeno imovinskim cenzusom, odnosno plaćanjem poreza, što je bila sličnost
s ustavom iz 1791. godine. Uvedena je dvodomna legislatura sa Savjetom
drevnih i Savjetom pet stotina, a sve kako bi se usporio zakonodavni proces, dok je
izvršnu vlast predstavljao peteročlani Direktorij. Središnja vlast zadržala je velike
ovlasti, uključujući i izvanredne ovlasti ograničavanja slobode tiska i slobode
udruživanja. Preambula ustava sadržavala je Deklaraciju o pravima i obvezama
čovječanstva koja je eksplicitno zabranila ropstvo.
Ustav je bio na snazi do 1799. godine, kada ga je zamijenio Ustav godine VIII.
Ustav Francuske (1799)
Ustav godine VIII.

Ustav Francske iz 1799. godine, znan još i kao Ustav godine VIII. i Konzulski
ustav, bio je četvrti pisani ustav u historiji Francuske. Usvojen je 24.
prosinca 1799. godine, a njegovim je usvajanjem uređeno formiranje Konzulata. Puč
18. brumairea, kojim je označen kraj vladavine Termidoraca, de factoje
koncentrirao svu vlast u rukama Napoleona Bonapartea i doveo do kraja Francusku
revoluciju.
Nakon uspješnog puča, Napoleon je sa svojim suradnicima izradio i progurao šturi
Ustav godine VIII., koji je položaj Prvog konzulauredio tako da je Napoleonu dao
praktički diktatorske ovlasti. Bio je to ujedno i prvi ustav nakon Revolucije koji nije
sadržavao nikakvu povelju o pravima.
Izvršna vlast bila je koncentrirana u rukama triju konzula, mada je u praksi svu
vlast držao Prvi konzul, odnosno Napoleon. Iako je Francuska zadržala
svoje republikanskouređenje, Napoleonova republika dokinula je vezu sa svim
ranijim ustavima, uspostavivši konzervativnu republiku koja je Francusku
podsjećala na mir, red i stabilnost. Kako bi naglasio povezanost
s OktavijanovomRimskom Republikom, čiji je državotvorni model Napoleon
kopirao, koristio je rimske termine, poput konzula, Senata i tribuna, u tekstu ustava.
Ustav godine VIII. podijelio je legislativnu vlast na tri organa - Sénat conservateur s
80 senatora, Tribunat sa 100 tribuna i Corps législatif s 300 zastupnika.
Kako bi svojoj diktaturi dao privid demokracije, Napoleon je ustav dao
na referendum. Glasovi nisu bili obvezujući, ali su Napoleonu pružili legitimnost
koju je htio dobiti svojom prividnom demokracijom. Nešto više od 50% građana
nije izašlo na referendum, a od onih koji jesu, njih 3,011,007 (99.4%) bilo je za, dok
je 1,562 (0.06%) bilo protiv.
Ustav godine VIII. dopunjen je 1802. godine Ustavom godine X., kojim je Napoleon
postao doživotni konzul, dok je Ustav godine XII.donio znatno veće izmjene koje su
utemeljile dinastiju Bonaparte, a Napoleona potvrdile kao nasljednog cara. Ustav je
prvi put, nakratko, ukinut tokom prve faze Bourbonske restauracije, da bi ponovo
bio obnovljen "Dodatnim aktom" iz 1815. godine tokom Napoleonovih Sto dana,
samo da bi konačno bio ukinut Napoleonovim padom i dolaskom Louisa XVIII na
prijestolje. Sve napoleonske ustave zamijenila je Povelja iz 1814. godine.
IzvoriUredi / Уреди
Connelly, Owen (2000). The French Revolution and Napoleonic Era. 3rd Edition. Fort
Worth, TX: Harcourt. pp. 201–203.
 Ustav Francuske (1802)

Prva stranica Ustava godine X.

Ustav Francuske iz 1802. godine, na francuskom službeno Sénatus-consulte

organique du 16 thermidor an X, a znan još i kao Ustav godine X. je
bio ustav Francuskeusvojen 4. kolovoza 1802. godine, a koji je de facto bio
modifikacija prethodnog ustava na način da je Napoleonu omogućio veće ovlasti.
Ustav je proglašen dva dana prije nego je stupio na snagu, a sve to nakon
referenduma na kojemu je odobren.
Izmjene ustava bile su napravljene isključivo kako bi ojačale Napoleonovu poziciju,
a najvažnije, ukratko, bile su:

 Ovlasti Senata povećane su u odnosu na one Tribunata i Corps législatifa - on može mijenjati
ustav i provoditi izvanredne mjere (poput raspuštanja dvaju drugih parlamentarnih
domova), ali je s druge strane znatno više ovisan o Prvom konzulu, koji ima pravo
imenovanja novih senatora.
 Prvi konzul dobio je pravo pomilovanja.
 Prvi konzul dobio je pravo ratifikacije sporazuma o ratu, miru i savezništvima.
 Opće pravo glasa djelomično je ograničeno cenzusima.

Ustav godine X., kao ni Ustav godine VIII., nije dugo izdržao te je već nakon dvije
godine izmijenjen, s tim da je novi ustav unio znatno veće i korjenitije promjene
nego dva prethodna. Ustavom 1804. Konzulat je konačno dokinut, a zamijenilo ga
je Prvo Carstvo.
Ustav Francuske (1804)

Ustav godine XII.

Ustav Francuske iz 1804., na francuskomslužbeno Sénatus-consulte organique

du 28 floréal an XII, znan i kao Ustav godine XII., bio
je ustav Francuske usvojen 18. svibnja 1804.godine. Ustav iz 1804. godine bio je
posljednji ustav Prve Republike jer je njegovim stupanjem na snagu ista ukinuta.
Iako je ustav iz 1804. godine zapravo bio dopuna ustava iz 1799. i 1802. godine,
sadržajno se radilo o tekstu koji je uveo drastične promjene u državno uređenje
Francuske te se, stoga, može gledati kao potpuno "novi" ustavni dokument.
Ustavom je ukinuta Prva Republika te je uspostavljeno Prvo Carstvo s Napoleonom
Bonaparteom — dotad Prvim konzulom s gotovo diktatorskim ovlastima — kao
carem Francuza. Obitelj Bonaparte uzdignuta je u ustavu na rang carske dinastije,
što je značilo da su tron nasljeđivali Napoleonovi nasljednici. Ustav godine XII.
drastično je izmijenjen tzv. "Dodatnim aktom", a konačno dokinut
konsolidacijom Bourbonske restauracije.
Povelja iz 1814.

Povelja iz 1814. godine

Povelja iz 1814. godine bila je ustavFrancuske oktroiran od strane Louisa

XVIIInedugo nakon restauracije. Privremena vlada i Sénat conservateur donijeli
su 6. travnja 1814.godine nacrt monarhističkog ustava. Kralj Louis XVIII je to odbio
te je, pod pritiskom sila na Bečkom kongresu (koje su tražile da Louis XVIII donese
kakav-takav ustavni dokument prije nego se vrati na tron), oktroirao Povelju koja je
služila kao ustav. S obzirom da je Louis XVII preminuo 1795., Louis XVIII je, kao
njegov ujak, postao novi kralj. Svoju vlast izvodio je iz božanskog prava, a za
početak svoje vladavine službeno je proglasio 1795. godinu, kada je umro njegov
prethodnik. Ustavna povelja dala je kralju iznimne ovlasti, ukinula je Senat i uvela
dvodomnu legislaturu koja je uvelike ovisila o Kralju. Iako usvojena 4. lipnja1814.,
formalno se primjenjivala tek od 1815.zbog prekida do kojeg je došlo
zbog Napoleonovih Stotinu dana.
Povelja je, iako nije donesena voljom naroda već je imala formu kraljevske
darovnice narodu, bila kompromisni tekst, zadržavajući mnoga postignuća
iz revolucionarnog i carskog perioda, uz povratak Bourbonaca na francuski tron.
Kompromisna narav teksta sadržana je i u samom nazivu "povelja", što je
monarhistička terminologija u odnosu na termin "ustav", koji je bliži
revolucionarnim idealima.
Iako je formalno zabranila cenzuru, povelja je Kralju dala tolike ovlasti da je isti bez
problema mogao uvestu cenzuru. Sav autoritet ležao je u rukama Kralja, čija je
funkcija bila sveta i neprikosnovena.
 Dopunski akt ustavima Prvog Carstva
Dopunski akt ustavima Prvog Carstva, znan još i kao Povelja iz 1815. godine je
francuski ustav kojega je 22. travnja 1815. godine pripremio Benjamin Constant na
zahtjev Napoleona I kada se ovaj vratio s Elbe. Dokument je temeljito revidirao, a de
factopotpuno zamijenio, ranije ustave Prvog Carstva - one
iz 1799., 1802. i 1804. godine. Dodatni akt reformirao je ranije carske ustave tako da
sliče Povelji Louisa XVIII iz 1814.godine, mada je u stvarnosti potpuno ignorirao
egzistenciju iste. Bio je prilično liberalan za tadašnje pojmove, davši francuskom
narodu prava koja su mu dotad bila potpuno nepoznata, poput onog da općine s manje
od 5,000 stanovnika biraju svoje načelnike. Sam Napoleon je dodatni akt tretirao kao
nastavak ranijih ustava tako da isti nije imao nikakav poseban legislativni status.
Ustav je službeno potvrđen na plebiscitu 1. lipnja 1815. godine, uz masovnu podršku
gotovo 5,000,000 glasača, mada velik broj istih nije izašao na plebiscit. Svečano je
promulgiran u pariškom Champ de Mars. Brzi Napoleonov pad u
lipnju 1815. onemogućio je potpunu primjenu ustava.
Prema ustavu, legislativu su zajednički predstavljali Car i parlament, koji je imao dva
doma - nasljedni Dom perova i izabrani Predstavnički dom, sastavljen od 629
zastupnika izabranih od strane izbornih kolegija na petogodišnji mandat. Ministri u
vladi su bili odgovorni parlamentu. Liberalizacija je donijela kako garanciju prava tako
i ukidanje cenzure. Zbog činjenice da je Napoleonov povratak trajao kratko, parlament
je zasjedao samo mjesec dana - od 3. lipnjado 7. srpnja 1815. godine.

Pročitaj na drugom jeziku

Povelja iz 1830.

Tekst Povelje iz 1830. godine

Povelja iz 1830. godine je bila ustavna povelja kojom je de
iure uspostavljena Julska Monarhija u Francuskoj. Povelja se danas smatra
kompromisnim rješenjem kontekstu zahtjeva konzervativne i liberalne struje u
Francuskoj nakon Julske revolucije.
Nakon što je svrgnut Charles X, a njegov pokušaj da svog unuka Henrija propao
dolaskom Louisa-Philippea I na tron, došlo je do revizije Povelje iz 1814. koju
je donio Louis XVIII. Povelja je revidirana 7. kolovoza 1830.godine. Preambula
koja se pozivala na ancien régime je ukinuta, a sve ostale promjene prošle su u
Parlamentu s 246:12 glasova. Nova povelja je nametnuta kralju od strane
naroda, a nije više bila "dar" kralja kao izvorna. Louis-Philippe je 9.
kolovoza prisegnuo da će poštovati Povelju te je okrunjen za kralja, a Povelja je
službeno na snagu stupila 14. kolovoza 1830. godine.
Nova Povelja je Kralju oduzela legislativne ovlasti tako da su kraljevske uredbe
postale isključivo dokumenti koji su uređivali primjenu zakona.
Nasljedno perstvo je ukinuto, ali sam institut perstva je ostao. Izborni sustav je
izmjenjen tako što je imovinski cenzus za aktivno biračko pravo reduciran na
200 franaka poreza za sve muškarce starije od 25 godina, dok je pasivno
biračko pravo omogućeno svim muškarcima starijim od 30 godina koji plaćaju
barem 500 franaka poreza. Ukinut je Zakon o dvostrukom glasovanju, što je
dovelo do udvostručenja broja elektora.
Katolicizam više nije imao status državne, već samo većinske
religije, cenzura je ukinuta, a francuska trobojnica je vraćena kao državna
zastava.
Povelja iz 1830. je dokinuta 1848. godine kada je Julsku Monarhijiu
zamijenila Druga Republika.
Ustav Francuske (1848)

Prva stranica Ustava iz 1848. godine.

Ustav Francuske iz 1848. godine bio je deseti ustav u francuskoj povijesti,

usvojen 4. studenog 1848. godine. Ustav je donesen u jeku Revolucije 1848.,
nekoliko mjeseci nakon smirivanja krvavog ustanka znanog kao Dani juna, a
konsolidirala je popolitičku strukturu Druge Republike.
Ustav je donijela konstituanta koja je 23. travnja izabrana na općim izborima, prvim
na kojima su svi punoljetni muškarci imali pravo glasa. Izabrano je ukupno 16
delegata, među kojima je bio i mislioc Alexis de Tocqueville. Rasprava oko strukture
novog ustava bila je dugotrajna i iscrpljujuća, a prvi nacrt predstavljen je 19. lipnja i
uz već zagarantirane slobode govora, tiska i vjeroispovijesti te prava na okupljanje,
sadržavao je i tada kontroverzno "pravo na rad" proklamirano tokom revolucije.
Nacrt ustava je afirmirao i revolucionarni ideal slobode, jednakosti i bratsva, koji je
nakon ustanka u lipnju promijenjen u obitelj, rad, vlasništvo i javni red. Ustanak u
lipnju potaknuo je još jednu promjenu - proklamirano "pravo na rad" je izbačeno i
zamijenjeno tek šturom i pretjerano općenitom odredbom o obvezi države da pruži
pomoć nezaposlenima. Sve u svemu, nacrt ustava bio je načelno demokratski i novi
ustav je nakon usvajanja postao jedan od najdemokratskijih ustava u Europi.
Ustav je ukinuo i plemstvo i ropstvo, a Francuska je proglašena nedjeljivom
republikom čiji suverenitet leži u rukama francuskih građana. Zastupnike
u Narodnoj skupštini i Predsjenika birali su svi muškarci stariji od 21 godine,
neovisno o imovinskom stanju, što je bio prvi puta u francuskoj povijesti da je
uvedeno univerzalno pravo glasa za punoljetne muškarce. Jednodomna legislativa
bila je temeljena na modelu reprezentacije iz 1789. godine, dok je institutcija
Predsjednika Republike modelirana prema onoj američkoj, što se odrazilo u
trajanju mandata (4 godine). Sudbena vlast doživjela je tek neznatne promjene.
Dok se vodila rasprava o izvršnoj vlasti u listopadu, Louis Bonaparte se već pojavio
kao ozbiljan kandidat za predsjednika, no njegov prijedlog da se predsjednik bira u
Narodnoj skupštini, a ne na općim izborima je odbijen. Uz to, konstituanta je
ustavom zabranila uzastopni reizbor i uvela još nekoliko članaka kojima je
ograničila mogućnost predsjedničkog puča.
Ipak, na izborima 10. prosinca, kada je ustav već bio na snazi, Bonaparte je
uvjerljivo pobijedio tadašnjeg premijera Cavaignaca i ostale protukandidate. Neki
su povjesničari tvrdili kako je već sama struktura ustava konflikt između legislative
i egzekutive učinila neizbježnim. To će se pokazati točnim jer je ustav srušen nakon
samo tri godine. Unatoč svim odredbama kojima je ta mogućnost inhibirana,
predsjednik Bonaparte je 2. prosinca 1851. godine s lakoćom izveo pučkojim je sebi
osigurao apsolutnu vlast. Ustav iz 1848. ubrzo je zamijenjen onim iz 1852.godine, a
Drugu Republiku je zamijenilo Drugo Carstvo.
Ustav Francuske (1852)

Prva stranica Ustava iz 1852. godine

Ustav Francuske iz 1852. godine bio je po redu jedanaesti

pisani ustav u Francuskoj, donesen 14. siječnja 1852. godine od strane tadašnjeg
 (još uvijek) predsjednika Louisa-Napoléona Bonapartea, koji si je
temeljem puča osigurao gotovo diktatorske ovlasti. Ustav je bio
posljedica namještenog referenduma na kojemu je Bonaparte dobio ovlasti da
svojevoljno mijenja ustav i zadrži enormne ovlasti. Mijenjan je samo jednom, 25.
prosinca 1852. godine, te je u konačnici postao osnova za formiranje Drugog
Carstva.
Ustav iz 1852. bio je znatno restriktivniji od svog prethodnika te je Bonaparteu dao
gotovo apsolutističke ovlasti. Bonaparteova vlast bila je temeljena
na cezarističkoj vladavini njegova strica Napoleona I, a dotadašnja podjela vlasti
pretvorila se u koegzistenciju osobne vladavine Princa-Predsjednika i oslabljenog
parlamenta. S druge strane, političke i građanske slobode nisu dirane, a ustav je
direktno referirao na Revoluciju 1789. godine i Prvo Carstvo, što su sve bile tehnike
kojima si je Bonaparte postepeno gradio put prema apsolutnoj vladavini u obliku
Drugog Carstva.
Francuski ustavni zakoni (1875)

Naslovna strana Ustavnog zakona o odnosima javnih vlasti od 16. srpnja 1875.godine.

Francuski ustavni zakoni iz 1875. godine je naziv koji se odnosi na tri

zakona ustavnopravnog karaktera koje je Narodna skupština izglasala od veljače do
srpnja 1875.godine, a kojima je uređena politička struktura novoformirane Treće
Republike i temeljem koje je ista konsolidirala svoju egzistenciju. Politička
struktura Treće Republike regulirana je i nekim ranijim zakonima, poput Rivetova
zakona iz 1873. godine, ali su oni bili znatno manji u opsegu i regulirali su tek
specifične probleme.
Ukupno su donesena tri ustavna zakona kojima je reguliran republikanski režim:

 Zakon o Senatu od 24. veljače 1875. godine

 Zakon o javnim vlastima od 25. veljače1875. godine
 Zakon o odnosima javnih vlasti od 16. srpnja 1875. godine

Ustavni zakoni su kasnije tek neznatno mijenjani s ukupno tri novele

(1879., 1884. i 1926.). Ovo je bio prvi i jedini put u povijesti francuskih republika da
ista nije bila regulirana pravim ustavom već serijom zakona koji se, istina, zbog
razloga jednostavnosti, danas nerijetko nazivaju skupnim nazivom Ustav iz
1875. godine.
Ustav je službeno prestao važiti 27. listopada1946. godine donošenjem novog
ustava, mada je od 1940. godine bio de facto izvan snage u periodu nacističke
okupacije.
Francuski ustavni zakon (1940)
Francuski ustavni zakon iz 1940. godine je zakon koji je 10.
srpnja 1940. izglasan kao ustavni zakon od strane zajedničke sjednice Narodne
skupštine, odnosno zajedničke sjednice Zastupničkog doma i Senata. Izglasan
nedugo nakon pada Francuske kao potvrda lojalnosti Trećem Reichu, zakon
je maršalu Philippeu Pétainu i njegovoj vladi dao apsolutne ovlasti i ovlastio ih da
samostalno donesu novi ustav Francuske Države.
Pétain je zakon tumačio kao akt kojim su dokinuti ustavni zakoni iz 1875. godine, a
s njima i Treća Republika, no sam tekst zakona nije bio eksplicitan po tom pitanju.
Isti je premijeru dao autorirativne ovlasti, ali nije sadržavao odredbe o pravnom
kontinuitetu s ranijim zakonima.
Donošenjem Uredbe o ponovnoj uspostavi republičkih zakona na kontinentu 9.
kolovoza1944. godine, ovom je zakonu oduzet karakter ustavnog zakona te je isti
proglašen nelegalnim sredstvom u funkciji uspostave Višijevske Francuske.
Također, Uredba je Ustavni zakon proglasila ništavim.
Francuski ustavni zakon (1945)
Francuski ustavni zakon iz 1945. godine je ustavni zakon koji je na snagu
stupio 2. studenog 1945. godine, u periodu Privremene vlade Francuske Republike.
Ustavni zakon je donesen temeljem ordonance no° 45-1836 od 17. kolovoza, a
usvojen je na referendumu 21. listopada 1945. godine. Službeno objavljen 3.
studenog, zakon je organizirao ustrojstvo vlasti u Privremenoj vladi dok se ne izvrši
potpuna tranzicija u novu republiku. Zanimljivo je spomenuti kako ovaj ustavni
zakon nije iz upotrebe isključio ustavne zakone iz 1875. godine, što je učinjeno tek s
donošenjem ustava iz 1946. godine, koji je uredio režim Četvrte Republike.
Ustav Francuske (1946)
Ustav Francuske iz 1946. godine je bio ustavČetvrte Republike, na snazi
od 1946. do 1958.godine.
Ustav je 29. rujna 1946. godine usvojen od strane Konstituante, a 13. listopada je
prihvaćen na referendumu. Dana 27. listopada1946., predsjednik Privremene
vlade Georges Bidault promulgirao je ustav, a isti je sljedećega dana objavljen
u službenom glasniku. Na snagu je stupio 24. prosinca, kada se prvi puta
sastao Conseil de la République.
Ustavom je stvorena Union française, koja se sastojala od Metropolitanske
Francuske, teritorija nad kojima je Francuska imala upravu temeljem mandata Lige
naroda kao i francuskih protektorata. Kondominij Novi Hebridi (današnji Vanuatu)
bio je izvan Unije. Francuske okupacijske zone u Njemačkoj i Austriji bile su izvan
ustava.
Ovim je ustavom u Francusku vraćen parlamentarni sustav "racionaliziran" novim
sustavom kontrole između egzekutive i legislative.
Ustav je prestao važiti 4. listopada 1958.godine, kada je donesen novi ustav kojim je
formirana Peta Republika, uz izuzetak preambule, koja je još uvijek na snazi.
Ustav Francuske
Ustav Pete Republike iz 1958. pokazao se kao kvalitetno rješenje za krize izazvane konstantim
promjenama vlade, a koje su pratile Francusku još od doba Treće Republike.

Ustav Francuske iz 1958. godine donesen je 4. listopada 1958. kao ustav Pete Republike.
Ustav iz 1958. i danas je na snazi kao najviša pravna norma u Francuskoj, a ako se u obzir
uzme ustavna povijest te zemlje, radi se o jednom od najstabilnijih francuskih ustava.
Kao pravni temelj Pete Republike, ustav iz 1958. je zamišljen kao norma koja će dokinuti
krizu izazvanu nestabilnim vladama i ratom u Alžiru; njegova temeljna odlika bila je
povratak snažne egzekutive u Francusku politiku. Idejni tvorci ustava bili
su premijer Michel Debré, koji je bio pod utjecajem britanskog premijerskog sustava,
te predsjednik Charles de Gaulle, koji je smatrao da predsjednik treba biti garancija
stabilnosti. Ustav Pete Republike uvelike je inspiriran idejama što ih je de Gaulle iznio u
svom govoru u Bayeuxu 1946. godine.
Preambula Ustava referira se na dva važna teksta - Deklaraciju o pravima čovjeka i
građanina iz 1789. godine i preambulu Ustava iz 1946. godine. Istima je kasnije prirodana
i Poveljao o okolišu iz 1946. godine.
Prema ustavu, za apriornu kontrolu ustavnosti zakona zadužen je Conseil constitutionnel.