Individualni zadatak
Angažovanost zaposlenih
1
ANGAŽOVANOST ZAPOSLENIH
2
Radno okruženje smatra se jednim od značajnih faktora koji određuju nivo angažovanosti
zaposlenih. Studije od strane Miles-a (2001) i Harter-a (2002), Holbeche-a i Springett-a
(2003), May-a (2004) i Rich-a (2010) pokazuju da je angažovanost zaposlenih rezultat
nekoliko elemenata radnog okruženja. Deci i Ryan (1987) tvrde da menadžment koji stvara
osecaj podrške u radnom okruženju pokazuje zapravo brigu za zaposlene, stvara pozitivan
fidbek i ohrabruje ih da jasno kažu svoje brige i razvijaju nove veštine za rešavanja
problema na poslu. Iz ovog razloga ova determinanta smatra se ključnom kada je
angažovanost zaposlenih u pitanju.
Odnosi među zaposlenima je još jedan aspekt koji doprinosi harmoniji u radnom timu i
povećava radnu angažovanost. Kahn (1990) je otkrio da je podržavajuća i verujuća veza
među zaposlenima pospešuju angažovanost. U otvorenom okruženju zaposleni se osećaju
sigurno i angažuju se sa punom odgovornošću. Ovakvo okruženje im dozvoljava da
eksperimentišu i isprobavaju nove stvari, čak i ako nekada ne uspeju, bez straha od
posledica.
(Kahn, 1990 u M.Welch 2011, str. 340) povezuje posvećenost, apsorpciju i snagu sa
angažovanošću. Takođe, navodi i tri neophodna psihološka uslova: smisao, sigurnost i
dostupnost. Sve ove aspekte uključuje u svoj model. Posvećenost je povezana sa
angažmanom i na nju direktno utiče komunikacija. Komunikacija je nešto što je sa
psihološke strane potrebno zaposlenima kako bi se „pokrenuli“. Ovaj model vidi inovacije,
kompetetivnost i organizacionu uspešnost kao rezultate angažmana zaposlenih.
Dok se prva teorija osvrće na tri dimenzije angažovanosti, druga se odnosi na angažovanost
uopšte. Determinante koje je određuju po ovoj teoriji su podrška, glas, performanse, glas,
uloga i identifikacija zaposlenog sa firmom ili organizacijom.
Procena interne komunikacije je zasnovana na kanalima koji se koriste ili količini
(volumenu) informacija. Sam proces objašnjavanja je bitniji od samog sadržaja
komunikacije, kao i koliko dobro je komunikacija sprovedena i koliki je nivo razumevanja.
Ovaj model zalaže se za konstantnu komunikaciju sa zaposlenima i davanje istima dovoljnu
količinu informacija koje su im potrebne, a onda sa zadovoljstvom komunikacijskim
nivoom, dolazi do poboljšanja svih navedenih determinanti(Ruck i Welch, 2012, str. 300).
3
Oba modela se zalažu za to da je interna komunikacija jako važna i da kroz nju sve ostale
determinante rastu i stvara se pozitivan uticaj na funkcionisanje cele organizacije kroz
zadovoljstvo zaposlenih – najvažnijeg resursa svake organizacije.
1.1.9 Koji od ova dva modela bih koristila kao menadžer ljudskim resursima?
Iz prvog modela bih preuzela praćenje tri psihološka faktora: : smisao, sigurnost i
dostupnost. U drugom modelu je u većem opsegu prikazana važnost same komunikacije i
kakva bi komunikacija trebalo da bude, kao i važnost davanja informacija zaposlenima, kao
i uzimanje istih od njih.
Svaki čovek zavređuje poštovanje i kroz isto svaki zaposleni može razviti poverenje ka
menadžmentu. Jednako je važno i poverenje. Na taj način gade se organizacijske vrednosti
u koje zaposleni veruju i samim tim daju veći angažman. Kako bi oni ostvarivali strategije
i ciljeve organizacije potrebno je da ih razumeju, a to se ostvaruje kroz pravilnu internu
komunikaciju. Komunikacija bi trebalo uvek ići u dva smera: od zaposlenih ka
menadžmentu i obratno. To bi bila onda simetrična dvosmerna komunikacija. Zaposlenima
treba uvek dati fidbek o njihovom radu i zalaganju. Takođe je neophodno njihove veštine i
znanja razvijati i unapređivati i ne štedeti na tome jer, još jednom – ljudi su najvredniji
resurs svake organizacije.
4
Literatura