Akademik Avdo Sućeska

POLOŽAJ JEVREJA U BOSNI I HERCEGOVINI ZA VRIJEME OSMANLIJA-

TURAKA 

(POSITION OF JEWS IN BOSNIA AND HERZEGOVINA DURING TURKISH –

OTTOMMAN)
Sefarad 92 str. 33-46

Snažan talas doseljavanja Jevreja iz Španije i Portgalije u naše zemlje pod osmanskom vlašću
pada pod kraj XV i početak XVI stoljeća. Tada se izvjestan broj Jevreja (Sefarada) doselio i u
Bosnu i Hercegovinu, tačnije u Sarajevo. Prva vijest o Jevrejima u Sarajevu u sačuvanim
osmanskim izvorima datira iz 1557. godine.

Zadugo je jevrejska kolonija u Sarajevu bila jedina te vrste u Bosni i Hercegovini. To se vidi i
iz izvještaja bosanskog biskupa Maravića papi 1655 . godine u kome je biskup, između
ostalog, naveo da u Bosni Jevreji žive samo u Sarajevu. Turski izvori spominju Jevreje u
Travniku tek u drugoj polovini XVIII stoljeća. Kada su se oni naselili u Travnik tačno se ne
zna. Postaji opravdana pretpostavka da se to moralo desiti znatno ranije od prvog spomena
Jevreja u Travniku, ali ne prije tzv. Velikog rata (1683 -1699). U XIX stoljeću Jevreji se
naseljavaju i u druga mjesta Bosne i Hercegovine. Naseljavanje Jevreja u druga mjesta Bosne
i Hercegovine je po svoj prilici

33

bilo podstaknuto porastom trgovine i trgovačkog prometa u Bosni i Hercegovini u XIX

stoljeću. Pri svem tom, kroz čitav period osmanske vladavine u Bosni najveći broj Jevreja
živio je u Sarajevu i mjestima sarajevskog kadiluka.

! Pravni i društveno-politički položaj Jevreja u Bosni i Hercegovini nije se bitno razlikovao od

položaja Jevreja u drugim provincijama Osmanskog Carstva. To potvrđuju podatci sačuvani u
turskim izvorima sa područja Bosne i Hercegovine i sa drugih područja Osmanskog Carstva,
naročito iz Makedonije, kao i jevrejski podatci iz rukopisa Pinakes koje je iskoristio M. Levy
u svom djelu "Die Sepharadim in Bosnien".

Jevreji su spadali u nemuslimanski dio stanovništva, koje je u Osmanskom Carstvu kao

muslimanskoj državi, u odnosu na muslimane, posmatrno sa stanovišta prava, imalo poseban
položaj.Osnovu prava u Osmanskom Carstvu predstavljalo je šerijatsko (muslimansko) pravo.
Kao strogo konfesionalno, šerijatsko pravo je bilo jako prožeto principom personaliteta i
važilo u osnovi samo za muslimane. Priznajući slobodu vjere hrišćanima i mojsijevcima,
šerijatsko pravo je poznavalo pripadnicima tih religija pravo da rješavaju svoje neke stvari po
propisima svoje vjerske zajednice i svog (kanonskog ili običajnog) prava. Takav stav
šerijatskog prava predstavljao je bazu na kojoj su se formirale izvjesne pravne povlastice
nemuslimanskog stanovništva u Osmanskom Carstvu i iz kojih je niklo pravo nemuslimana da
autonomno rješavaju svoje vjerske i neke civilno-pravne stvari. Obim tih povlastica se u
osnovi oformio u predosmanskim muslimanskim državama, tačnije još u Arapskom halifatu, a
njihov izvor se nalazi u osnovnim izvorima šerijatskog prava - Kuranu i Hdisu. Tako je u
jednom ajetu npr. na jednom mjestu u Kuranu rečeno da "sljedbenici Jevandjelja sude po
onome što im je Gospod tu objavio", a Jevreji po Tori (Tevratu).

Pravne povlastice nemuslimana sastojale su se konkretno u pravu da svoje bračne, porodične,

nasljedne, obligacione i još neke druge imovinsko-

34

pravne poslove rješavaju po pravu vjerske zajednice (millet) kojoj pripadaju i pred svojim
vjerskim stariješinama, ili izabranim sudijama. Priznavanje autonomije u pomenutim
poslovima ne znači da nemuslimani nisu mogli da se obraćaju za riješavanje tih stvari, izuzev
naravno čisto vjerskih, osmanskom sudskom organu - kadiji. Ukoliko bi se nemuslimani
obratili kadiji da im presudi neki spor, morali bi se podvrći odredbama šerijatskog prava, jer
kadija je bio ovlašten da sudi samo po šerijatskom pravu kao i po carskim kanunima
(kanunname) za koje se smatra da su izvedeni iz šerijatskog prava. U agrarno-pravnim,
poreskim i krivično-pravnim stvarima nemuslimani, po pravilu, nisu uživali autonomije.
Pravo jurisdikcije u tim stvarima pripadalo je isključivo kadiji.

Polazeći od opštih principa islamskog prava, osmanske vlasti su se prema nemuslimanima

ponašale u okvirima opštih načela šerijatskog prava. Stoga osmanski sultani nisu smatrali za
potrebno da opšte pravne povlastice nemuslimana regulišu posebnim zakonodavstvom, niti
posebnim naredbama normativnog karaktera. Oni su te povlastice samo načelno potvrđivali i
pojedinačno nabrajali u dekretimaa (berat) koji su potvrđivali vjerske stariješine
nemuslimana, ili u svojim posebnim naredbama (ferman) koji su zabranjivali lokalnim
iprovinciskim organima vlasti da ometaju djelovanje nemuslimanskih vjerskih stariješina u
okvirima priznatih povlastica. Načelan karakter imala je izjava osvajača Carigrada, Srbije i
Bosne sutana Mehmeda II (1451-1481) kojom je odmah po osvajanju Carigrada zagarantovao
sva prava u svojoj državi hrišćanima i Jevrejima koja su im šerijatom priznata. Tom prilikom
Mehmed II se obratio Jevrejima riječima: "Slušajte vi Jevreji koji živite u mojoj državi, svaki
od vas može doći ako hoće u Carigrad i može reći ostalim sunarodnicima da ovdje ima
utočište."

Nabrajanje povlastica slijedilo je dalje u posebnim aktima sultana kojim su oni potvrđivali
nemuslimanske vjerske stariješine u njihovom položaju. Nažalost, nije se sačuvao veći broj
takvih isprava koje se odnose na vjerske stariješine Jevreja. Za Jevreje u Bosni sačuvao se
samo jedan

35

takav dokumenat iz 1840. godine. To je dekret (berat) sultana Abdul Medžida (1839-1861),
kojim je potvrđen na dužnosti haham-baše (glavnog rabina) u Bosni Mojsije (Musa efendija).
Premda se berat odnosi samo na jednu ličnost, na osnovu njega je moguće rekonstruisati
sadržaj pravnih povlastica koje su uživali Jevreji u Bosni.

U beratu se na prvom mjestu govori o vjerskoj autonomiji Jevreja. S tim u vezi je rečeno: da
su jedino haham-baša i niže vjerske starješine Jevreja ovlašteni da vrše vjerske obrede u
okviru svoje vjerske zajednice (millet) i prema njenim vjerskim propisima; da je jedino
haham-baša ovlašten da upravlja dobrima jevrejske vjerske zajednice, jevrejskim vjerskim
školama i bogomoljama (sinagoga). Garantujući punu vjersku autonomiju Jevrejima i vrhovno
stariješinsko pravo haham-baši, berat priznaje haham-baši pravo disciplinskog kažnjavanja
Jevreja za prekršaje vjerskog karaktera. U skladu sa garantovanjem vjerske autonomije,
beratom je izričito zabranjeno nasilno islamiziranje Jevreja.

Beratom je, dalje, zagarantovano haham- baši pravo da riješava bračne i porodične poslove
Jevreja i zabranjeno osmanskim organima da se mješaju u te kao i neke druge poslove Jevreja,
kao što «u: sahranjivanje Jevreja, spravljanje jela i pića u skladu sa propisima jevrejske vjere
(kašero) itd.

Na specifičan način u beratu je zagarantovano autonomno pravo riješavanja nasljeđivanja

Jevreja. S tim u vezi je određeno da imovina umrlog rabina koji nema nasljednika, u skladu sa
jednim opštim pravilom osmanskog prava, pripada državi, a ako ima nasljednika zabranjuje se
organima osmanske vlasti da ih ometaju u preuzimanju nasljedstva po propisima svoje vjere
(dakle, priznaje se autonomija u nasljednom pravu). Beratom je priznato i pravo testiranja
imovine, jer je rečeno da osmanski organi vlasti moraju priznati testament kojim bi umrli
haham-baša testirao svoju imovinu u korist sinagoga, sirotinje, haham-baša i dr.

U poslovanje haham-baše, prema beratu, spada dalje pravo i dužnost da prikuplja dadžbine od
Jevreja za sebe (za jevrejsku vjersku opštinu) i za

36

državu. Taj posao on obavlja preko svojih ljudi koje osmanski organi ne samo da nisu smjeli
ometati već su im u tim poslovima morali po potrebi priteći u pomoć.

Beratom su date izvjesne čisto lične povlastice haham-baši i drugim vjerskim stariješinama
Jevreja. Konkretno, zabranjeno je vojnim i upravnim osmanskim organima da se služe
jahaćim konjma jevrejskih vjerskih stariješina, da od njih traže hranu i prenoćište itd.

Najzad, jevrejskim vjerskim starješinama priznato je pravo žalbe sultanu protiv svih lica i
organa državne vlasti koji bi pokušali da ih ometaju u vršenju poslova određenih beratom.

Kao što se vidi, u beratu su na osoben način zagarantovane povlastice pripadnicima jevrejske
vjerske zajednice u Bosni u okvirima postavljenim šerijatom. Pošto berat potiče tek iz četvrte
decenije XIX stoljeća (izdat je poslije zavođenja tanzimata), može se postaviti pitanje, da li su
Jevreji od ranije uživali opisanu autonomiju, ili se njihova autonomija tek ovim beratom
pravno utvrđuje. Na osnovu sačuvanih podataka u turskim izvorima iz XVI, XVII i XVIII
stoljeća, koji se većinom nalaze u sudskim protokolima (sidžil) sarajevskog kadije i kadija iz
drugih kadiluka sa područja Bosne, Hercegovine i Makedonije, kao i na osnovu činjenice da
je i prije Mojsija bilo haham-baša u Bosni koji su morali na svojoj dužnosti biti potvrđivani
sličnim beratima, na ovo se pitanje po našem mišljenju može odgovoriti afirmativno.

Turski podatci pokazuju da su Jevreji od početka osmanske vlasti u našim zemljama mogli da
slobodno vrše svoje vjerske obrede (da pohađaju svoje bogomolje, da hodočaste svoja sveta
mjesta u Palestini, da se sahranjuju po propisima svoje vjere, da spravljaju jela i pića po
svojim običajima itd.; da u okvirima opštih naredaba organa osmanske vlasti podižu i
održavaju svoje bogomolje (sinagoge); da organizuju vjersku nastavu za pripadnike svoje
vjere; da se pred kadijom zaklinju po propisima svoje vjere ("Bogom koji je po Mojsiju
objavio Toru") itd.

Jevreji su od početka uživali autonomiju i u rješavanju svojih bračnih

37

i porodičnih stvari po propisima svoje vjere. Istina, u turskim izvorima sačuvalo se malo
podataka o tome. Ali to upravo znači da su sami Jevreji međusobno rješavali te poslove,
naravno posredstvom svojih vjerskih starješina. Izgleda da su se Jevreji obraćali kadiji samo
onda kada sami ne bi bili u stanju da riješe neki spor. U sidžilu bitoljskog kadije iz 1068.
hidžretske godine (1657. g.) zabilježen je slučaj spora između jednog Jevreja i njegove žene
zbog vjenčanog dara (mehr, mehri muedžel). Pošto taj spor izgleda nije mogao da riješi rabin,
oštećena strana se obratila kadiji da on svojim jačim autoritetom djeluje. Kao jedinstven, ovaj
slučaj potvrđuje pravilo da su Jevreji u bračnim i porodičnim stvarima uživali autonomiju od
početka osmanske vlasti u našim zemljama. Da su se oni u tim odnosima ponašali u skladu sa
propisima svoje vjere pokazuje i činjenica da su sarajevski Jevreji od davnina praktikovali
svoje predbračno ritualno kupanje (tevilla) u Firuz - begovom hamamu (javnom kupatilu) u
Sarajevu.

Na postojanje autonomije Jevreja u Bosni u određenim stvarima ukazuje i činjenica da su

Jevreji ubrzo po doseljavanju u Sarajevo izgradili svoju sinagogu i da su od davnina imali
svoje vjerske starješine. Sinagoga je, kao stoje rečeno, sagrađena po naređenju Sijavuš - paše
poslije 1581. g. Nju spominje Evlija Čelebija u svom Putopisu u drugoj polovini XVII
stoljeća. Stradala je u velikom požaru 1788. g., a restaurirana 1794. g. O svemu tome sačuvali
su se podaci u službenim osmanskim dokumentima iz kojih se vidi da su lokalni osmanski
organi morali da poštuju vjersku autonomiju Jevreja.

Kao opšti naziv za vjerske starješine Jevreja turski izvori upotrebljavaju termin hodža. Tim
terminom su bile obuhvaćene sve vjerske starješine Jevreja, koji su inače bili ili sveštenici
(haham) ili opšte vjerske starješine (haham - rabin). Na čelu sveštenika jednog vilajeta
(provincije) stajao je haham - basa. Haham - basa je postojao i u Bosni i Hercegovini. Od
kada, nije tačno poznato. Predpostavljamo da je ta funkcija postojala mnogo ranije od
izdavanja naprijed citiranog berata, kojim je na tu dužnost

38

1840. g. postavljen Mojsije (Musa - efendija). Starješine cijele jevrejske vjerske zajednice u
Osmanskom Carstvu bio je galvni Haham - basa u Carigradu. Na njegov predlog sultan je
potvrđivao haham - base u provincijama, što je bio slučaj i sa bosanskim haham - basom,
malo čas spomenutim Mojsijem.

Društveno - politički položaj Jevreja u Bosni, kao i učitavom Osmanskom Carstvu, bio je
specifičan. Osnovicu društvene strukture Osmanskog Carstva sačinjavala su dva staleža
(klase): vojnički stalež (asker) i klasa koja je bila obavezna da obrađuje zemlju i svojim
radom izdržava vojnički stalež (raja). U asker su spadali svi pripadnici feudalne klase: vojnici,
državni funkcioneri, duhovne starješine muslimana (ulema). Raju su sačinjavali pretežno
zemljoradnici koji su bili opterećeni obavezama u korist feudalaca i države.
Pored osnovne staleške podjele na asker i raju, u Osmanskom Carstvu su postojali i razni
društveni međuslojevi. Jedan takav specifičan međusloj predstavljali su i Jevreji. Društveni
položaj Jevreja bio je znatno povoljniji od položaja zavisne, feudalnim obavezama opterećene
raje, pa čak i od položaja raje koja je zbog izvjesnih usluga osmanskoj državi uživala izvjesne
povlastice (muaf). Jevreji su bili lično slobodni. Uživali su slobodu kretanja i trgovanja u
Bosni, kao i u granicama Osmanskog Carstva, a osmanski sultani su se starali da im tu
slobodu omoguće i kod svojih susjeda -Dubrovčana i Mlečana. Premda je trebalo da
sarajevski Jevreji od 1581. g. stanuju u posebnom hanu, nikakvom naredbom niti izuzetnim
mjerama oni nisu prisiljavani da žive na način koji bi bio sličan životu Jevreja u getu, kao što
je bio slučaj na Zapadu u to doba.

Na Jevreja su se, istina, odnosila izvjesna ograničenja koja su ih, kao i ostale nemuslimane,
stavljala u neravnopravan položaj prema muslimanima. To se na prvom mjestu tiče nošnje,
koja je morala biti drukčija od muslimanske. Osim toga, Jevreji, kao ni ostali nemuslimani,
nisu smjeli jahati konje kroz grad, niti su imali pravo da nose nož i drugo oružje. Isto

39

tako, Jevreji nisu mogli, u pravilu, da pod jednakim mogućnostima kao muslimani svjedoče
pred kadijom. Njihovo svjedočenje imalo je puni značaj samo u međusobnim parnicama, pa i
u parnicama sa muslimanima. Podaci iz sidžila dalje pokazuju da su Jevreji u izvjesnim
slučajevima mogli da se pojave pred kadijom čak i kao svjedoci sudske parnice (šuhudul hal),
što ima značaj porote u osmanskom pravu, a stoje inače, u pravilu, bila privilegija muslimana.
Sve to pokazuje koliko je osmansko pravo u izvjesnim slučajevima bilo elastično, iako je
počivalo na šerijatskom pravu.

Jevreji su u Osmanskom Carstvu, pa prema tome i u Bosni i Hercegovini, uživali ličnu i

imovinsku sigurnost. Oni su mogli da se obraćaju svim organima osmanske vlasti, od kadije
do sultana, za zaštitu svoje ličnosti i svojih prava. U sidžilima sarajevskog i bitoljskog kadije
sačuvao se znatan broj podataka o međusobnim imovinskim sporovima (zajmovi,
kupoprodaja, starateljstvo) Jevreja, kao i onjihovim sporovima sa ostalim građanima
(muslimanima i nemuslimanima). Bila im je zagarantovana i krivično -pravna zaštita kao i
ostalom stanovništvu. Iz podataka sidžila bitoljskog kadije vidi se da je kadija upotrebljavao
sva raspoloživa sredstva da se u takvim slučajevima zadovolji pravda, da se krivac pronađe,
privede sudu i kazni po propisima šerijata. U slučajevima ubitstva Jevreja obično je
praktikovano sporazumijevanje stranaka o krvarini (dem ve diyet), to jest naknadi štete koja je
imala značaj sudskog umira (kompozicija).

Jevrejima je pružana zaštita i od zloupotrebe vlasti od strane pojedinih organa osmanske vlasti
u provincijama u svim slučajevima, a naročito u slučajevima kada bi takvi organi, u namjeri
da opljačkaju Jevreje, pokušavali da insceniraju tzv. ritualna umorstva. U onemogućavanju
zloupotrebe vlasti od strane državnih organa, odlučnu podršku Jevrejima pružale su njihove
komšije muslimani. Tako su jednom prilikom sarajevski muslimani snažnim protestom i
pritiskom onemogućili bosanskog vezira Ruždi - pašu da iz čista mira pogubi i opljačka
sarajevskog haham - basu i još deset uglednih sarajevskih Jevreja.

40

Specifičnost društveno - političkog položaja Jevreja ogleda se i u njihovim obavezama prema

osmanskoj državi. Za razliku od ostalih slojeva nemuslimanskog stanovništva, Jevreji su bili
obavezni da daju izvjesne dadžbine samo osmanskoj državi. Kao nemuslimani, oni su na
prvom mjestu bili obavezni da daju državi glavarinu (džizija = harač)

Kasnije, kada su i Jevreji počeli dolaziti u posjed seljačke zemlje (čifluka) bili su dužni da
državi daju paušalan iznos od 94.600 akči na ime nameta "čift" (rajinski porez na zemlju),
"bennak" (rajinski porez na zemlju koga su plaćali oženjeni seljaci muslimani), "mudžerred"
(rajinski porez na zemlju koga su plaćali neoženjeni, a za rad sposobni muslimani), "dónum"
(rajinski porez koji je naplaćivan prema površini zemlje), "ispendže" (lični porez muslimana)
i "mahlut" (renta koja je ubirana od raje na raznovrsne žitarice).

Plaćanje harača imalo je značaj otkupa za oslobođenje od vršenja vojne službe i doprinos
državi za uživanje lične i imovinske sigurnosti. U XVI stoljeću svi odrasli i sposobni
muškarci Jevreji plaćali su godišnje na ime harača po 25 akči po glavi. U XVII stoljeću je
iznos harača porastao na 35 akči i od tada se nalazio u stalnom porastu. Od toga doba harač je
razrezivan prema imovinskom stanju haračkih obveznika, koji su bili podijeljeni u tri klase:
bogati, srednji i slabije stojeći. Povremeno su Jevreji opterećivani globalnim iznosima harača,
kojeg su onda sami međusobno razrezivali. Kasnije, harač je kupljen putem zakupa, pa su
sami zakupci razrezivali harač po imovinskim klasama, pri čemu je iznos harača stalno rastao,
a njegovo ubiranje bilo praćeno različitim zloupotrebama haračlija. Te zloupotrebe bile su
moguće, jer je osmanski državni sistem bio u stalnom rasulu, naročito od kraja XVII stoljeća.

Prema podacima fermana sultana Selima III izdatog 1. IV 1807. g. može se zaključiti da su
sarajevski Jevreji već od samog početka naseljavanja bili oslobođeni (mu af), kao i ostali
stanovnici grada Sarajeva, koji nisu imali seljačke zemlje' (reaya emlak ve erazi), od teških
državnih nameta

41

avariz - i divanije i tekalif - i órfiye. A u te namete spadale su obaveze raje da obavljaju neke
radne i materijalne usluge državi (izgradnja i opravka tvrđava, puteva i mostova, snadbjevanje
vojske hranom, smještaj vojske i državnih vojno - upravnih funkcionera itd.), ili da na mjesto
tih obaveza daju ekvivalent u novcu (bedel). Pošto su Jevreji živjeli u gradovima i bavili se
trgovinom i kao je gradsko stanovništvo, po pravilu, bilo oslobođeno tih nameta, sa velikom
vjerovatnoćom, koja se oslanja i na navode spomenutog fermana, se može predpostaviti da
oni već od početka nisu bili opterećivani tim nametima. Tek kasnije, počev od druge polovine
XVII stoljeća, oni su morali, kao i ostalo stanovništvo (muslimansko i nemuslimansko), da
daju izvjesna doprinose za izdržavanje osmanske vojske i osmanskih državnih funkcionera u
provincijama. Od tada, a naročito od XVIII stoljeća, Jevreji su bili dužni da učestvuju u
podmirivanju djela troškova snadbijevanja osmanske vojske hranom i komorom, da daju
doprinos za izdržavanje poštanskih stanica (menzil) te da u korist bosanskih vezira daju
određeni iznos novca. Taj novac je davan dva puta godišnje, pa se namet u korist vezira, koji
su plaćali i drugi stanovnici, zvao popularno taksit (imdad - i hazariye = mirnodobska
pomoć). O tome su se sačuvali podaci u spomenutom, od M. Levy-ja korištenom, Pinakesu,
koji spominje obavezu Jevreja da daju doprinos pod nazivom "komora" i razne poklone
(peškeš) veziru i sarajevskom muteselimu. Da su sarajevski i ostali bosanski Jevreji davali
novčani doprinos u korist bosanskog vezira svjedoče podaci iz sidžila sarajevskog kadije koji
se odnose na oslobađanje (inamat) od toga doprinosa pojedinih, obično siromašnih, lica, među
kojima ima i Jevreja.
Takav je bio po prilici položaj Jevreja u Bosni i Hercegovini do zavođenja reformi (tenzimat)
od strane sultana Abdul Medžida Hatišerifom od Gulhane 1839. g. Taj Hatišerif predstavlja
ustvari deklaraciju o namjeravanim reformama, koje su na izvjestan način trebale da imaju
građanski karakter. Hatišerifom je formalno ukinut stari feudalni sistem i proklamovana
jednakost svih građana osmanske države pred zakonom bez

42

obzira na vjersku i nacionalnu pripadnost, sigurnost života i imovine, sloboda vjeroispovijesti

i vjerske nastave, dopuštenost vršenja državnih službi, jednakost pri oporezivanju, jednakost u
svjedočenju itd. Premda je sprovođenje Hatišerifa u djelo teklo vrlo sporo, poslije njegovog
izdavanja primjetne su izvjesne promjene u položaju nemuslimana u Bosni i Hercegovini. Od
tada je imovinska i lična sigurnost bila jača, a učešće Jevreja u političkom životu Bosne
postalo vidnije. Aktivnost Jevreja u trgovačkom prometu u Bosni postala je življa o čemu
svjedoči i činjenica njegovog postepenog naseljavanja u veći broj bosanskih gradova i kasaba.
Osim toga, Jevreji se češće nego ranije sreću u javnim službama i mjesnim međlisima
(savjetodavnim organima upravnih osmanskih vlasti). Jevreji su još od ranije igrali važnu
ulogu kao liječnici i apotekari (tatari) i katkada kao snadbjevači bosanskog vezira. Od početka
pete decenije XIX stoljeća oni se sreću i državnom aparatu najčešće kao finansijski službenici
(sanduk emini). U takvom stanju Jevreje je zatekla austro - ugarska okupacija Bosne i
Hercegovine 1878. g.

IZVORI

Sidžili sarajevskog kadije 1 - 86 (Gazi Husrevbegova biblioteka u Sarajevu

-GHB); Sidžili kadija iz pojedinih kadiluka Bosne i Hercegovine 1-61 (Orijentalni institut u
Sarajevu - OIS);

Sidžili kadije bitoljskog kadiluka 1-100 (Državni arhiv SR Makedonije); Hronika Muhameda
Enveri Kadića (GHBb)

LITERATURA

Begović Mehmed, O izvorima šerijatskog prava. Arhiv za pravne i društvene

43

nauke (Beograd, januar 1933.); Begović M. Tragovi našeg srednjevjekovnog prava u turskim
pravnim spomenicima, Istorijski časopis Istor. Instituta SAN, knjige III (Beograd 1952);

Enciklopedija Jugoslavije, s.v. "Jevrejiu jugoslovenskimzemljama'1, Istorija naroda

Jugoslavije, knjiga II (Beograd 1960); S.S. Bobčev, Pogled na pravno uređenje Balkana pod
turskom upravom (Knjiga o Balkanu I, Beograd 1936); M. Levy, Die Sephardim in Bosnien
(Sarajevo 1911); Skarić Vladislav, Sarajevo i njegova okolina od najstarijih vremena do
austro- ugarske okupacije (Sarajevo 1937);
Tadić Jorjo, Jevrejiu Dubrovniku do polovine XVIIstoljeća(Sarajevo 1937); Bernard Lewis,
Notes and Documents from the turkish Archives a centribution to the History of the Jews in
the Ottoman Empire (Jerusalem 1952); Abraham Galante, Nouveau recueil de nouveaux
documents inediats concernat VHistoire des Jevi de Turquie (Fakulteler matbaasi, Istanbu
1952); Walter J. Eischel, Jews in the Economic and Political Life of Mediaeval Islam
(London 1937); A. Sućeska, Da lisu sarajevski Jevreji bilimu af, Godišnjak Pravnog fakulteta
u Sarajevu, XXIII, Sarajevo 1975; A. Bejtić, Sijavuš -pašina data (prilog istoriji sarajevskih
Jevreja), Prilozi za proučavanje istorije Sarajeva, Sarajevo 1966.

44

SUMMARY

Avdo SUĆESKA
POSITION OF JEWS IN BOSNIA AND HERCEGOVINA DURING THE TURKISH -
OTTOMAN PERIOD

The first Jews (Sephardim) in Bosnia and Hercegovina, under the Ottoman rule at that time,
appear at the beginning of the 16th century. For a long time they had their collony only in
Sarajevo. It was only in the second half of the 18th century that the Ottoman cources mention
Jews in Travnik and much later, in the 19th century, in some other towns in Bosnia and
Hercegovina. The status of Jews was, in principle, determined by the general position of the
non Moslem population in the Ottoman Empire, whose general status was determined by the
Sheriat, which acknowledged the non Moslems the right to regulate autonomously their
relations in the sphere of their religion (which was inviolable), then in familiar and inheritance
matters and in some parts of the civil law. Within the legal agrarian, tax and criminal matters
the non Moslems, as a rule, did not have an autonomy, though they were less rigorously
punished than the Moslems. The matters within the domain of the autonomous law among the
Jews were solved by their religious chief - harambasha. His right was, among other things, to
collect taxes from the Jews for himself and'for the state.

In the social structure of the Ottoman state the Jews made an interstratum. They neither
belonged to the Ottoman privileged strata (asker) nor were a raya in the very sense of the
meaning. They could not own land, so they not pay feudal rent (ušur, salarija and others) and
they were free (mu ár) of paying heavy state tributes, avariz-i divaniye and tekálif-i órfije.
They paid a tax in cash (ispendže) and a head tax (dzizye). They enjoyed personal and
property security and could complation to qadi, vizir and even to the

45

sultan.

A certain limit of freedom consisted in ban to the Jews to dress as Moslems, not to ride a
horse through a town and wear a knife as well as other arms. Under the influence of general
circumstances in which the Ottoman rule was in provinces during the 18th century Jews, as
well as all other subjects in the Ottoman Empire, had to pay taxes to Bosniab vizirs called
imdad-i hazariye (taksist), of which poor Jews were free as well as other poor people (fukara).