Anda di halaman 1dari 2

Aleksa Šantić kao narodni pjesnik

Kada se osvrnemo na Šantićevo cijelokupno stvaralaštvo, pjesme sa


rodoljubivom, partiotskom, socijalnom tematikom dominiraju i ostavljaju
najdublji trag na čitaoce. Šantić je ljepotom i jednostavnošću svog pisanja
uspio da svoju poeziju približi, u to vrijeme, neukom srpskom narodu. Svoju je
poeziju prošarao novim lirskim tonovima i uvodeći socijalni elemenat na
potpuno novi način prikazao je ljubav prema otadžbini. Za razliku od
romantičarskih pjesnika, on slika stvarni svijet i nevolje u kojima se
hercegovac našao iz perspektive posmatrača, nekog ko je zaista tome
prisustvovao. Šantić svoj realni pogled na svijet, koji je i sam doživio, vješto
oblikuje i ukomponuje u svoje pijesme. Takođe, Šantić se može uzeti kao
pravi predstvnik svog naroda u to doba koji pjeva o svim nevoljama koje su
zatekle njegov narod za vrijeme okupacije. Težak život, mukotrpan rad,
potpuna lišenost osnovnih ljudskih prava i životnih potrepština postali su
osnovni motivi kojima je Šantić prožeo svoju rodoljubivu poeziju, koju je inače
teško razdvojiti od socijalne jer se u skoro svakoj pjesmi javlja socijalni
prizvuk.

Veoma je teško generalizovati tematiku Šantićeve rodoljubive poezije,


jer u nekim pjesmama čovjeka slika kao radnika, seljaka koji se bori za svoj
hljeb, dok na primjeru druge pjesme hercegovca vidimo prije svega kao
snažnog patriotu kome je otadžbina na prvom mjestu. Socijalni elemenat je
neizbježan u Šantićevoj rodoljubivoj poeziji, i može se staviti u istu ravan sa
rodoljubivim elemenom, imajući u vidu da socijalni prvizvuk nekad nadjača
rodoljubive motive u pjesmi. Takozvani socijalni realizam je potpun u pjesmi
"O klasje moje" gdje se prepliću mnoge metaforčino iskazane slike patnje i
mučeništva sa refleksijom socijalnog stanja u kom se narod nalazio, dajući
nam kompletnu sliku položaja i života hercegovca u tom sistemu.

"O klasje moje ispod golih brda,


Moj crni hljebe, krvlju poštrapani,
Ko mi te štedi, ko li mi te brani
Od gladnih 'tica, moja muko tvrda?"

"Svu muku tvoju, napor crnog roba,


Poješće silni pri gozbi i piru...
A tebi samo, ko psu u sindžiru,
Baciće mrve... O, sram i grdoba!..."

Bitna karakteristika koja se javlja u Šantićevoj socijalnoj poeziji je


naglašavanje koliko je rad bitan, čak do granica kada mu pridaje neke
uzvišenije odlike. Opšte poznato je da je izuzetno teško raditi bilo šta u
hercegovačkom kršu, na neplodnom zemljištu pod izuzetno teškim uslovima.
Često se upravo motiv rada javlja u pjesmama noseći ponekad čitavu poentu
u sebi. U pjesmi "Kovač" Šantić uzdiže rad na neki viši, sveti nivo, na kome
sam motiv rada dobija na snazi i važnosti kako bi se što vjernije opisalo
društvo, ali i u istu ruku iskazalo poštovanje prema narodu i svim njegovim
zalaganjima.

"Pod udarom snažnim lete iskre krupne,


Ko da se meteor rasipa u noći.
I on s teškim maljem, u ovoj samoći,
Izgled ko simbol snage nedostupne..."

Koristeći se ovim motivom, uspio je da se približi narodu kako bi oni što bolje
prihvatili njegovu poeziju i kako bi je uvažili kao realnu. Jer rad je za običnog
seljaka radnika predstavljao život. Samo je svojim radom dobijao osnovne
potrepšine, niko mu to nije dao, čak naprotiv, oduzimali su mu i to. Rad
predstavlja kao proces svetog stvaranja, bez imalo uzdržavanja da ga baš sa
tim poredi. "I svaki sijač ko da viši biva, Raste i svaki pod krstom se diže,
Nebu...". Na Šantićevom primjeru se vidi kako govoreći iz pozicije naroda kao
njegov legitimni predstavnik, pisac može da dublje dopre do čitalaca i kako
može da im samo tako prenese jasnu i razumljivu poruku, bez imalo
dvosmislenih zaključaka koje bi stvorile osjećaj konfuznosti.

Ljepota Šantićeve rodoljubive i socijalne poezije se ogleda u


jednostavnosti izraza, a opet u bogatoj umjetničkoj formi koju je obogatio
mnogobrojnim stilskim figurama. Radi lakšeg razumjevanja mnoge je faktore
pojednostavio, a opet pjesme nisu gubile na umjetničkoj vrijednosti i snazi.
Niko u to doba nije mogao bolje nego Šantić da približi književnost narodu i
da ostavi tako jak utisak. To je možda i ono najbitnije što se Šantića tiče. On
je pisao za svoj narod, o svom narodu sa njihove tačke gledišta. Bio je neko
ko je odlučio da se posveti jednostavnijim formama pisanja, da bi narodu
učinio razumljivije svoju poeziju. I upravo zbog toga se u potpunosti može reći
da je on bio narodni pjesnik.