,,Izneli smo sve stvari iz našeg kamiona, i skoro smo preleteli preko Hadija. Ljudi su se
pozadi u ka-mionu čvrsto držali, i gledali u daljinu ne bi li zapa-zili neki znak jahača na
kamili iz Hariba... kada je Čester, spoznao svu razmeru opasnosti... skrenuo ulevo, jedva
izbegavši Jemenca i kamion držao van domašaja metaka" [1].
Ovaj napad doživeo je mladi američki paleontolog Vendel Filips pre 36 godina kadaje
sa svojim kolegom Vilijemom Frenk Olbrajtom radio na iskopavanjima 180 kilometara
istočno od Sane.
Odobrenje za ovaj poduhvat dao je kralj Imam Ah-med od Jemena ,,American
Foundation for the Studv ofMan", američkoj zadužbini za istraživanje čoveka.
Amerikanci su iz izveštaja nemačkih učenjaka Kar-la Ratjensa i Hermana fon Wismana iz
1928. god. sa-znali o postojanju hramova kod Mariba. Navodno se tu radilo o tajanstvenom
hramu kraljice od Sabe.
Uprkos vojnika i službenika, kojeje ovoj ekspediciji odredio imam nakon više meseci
uspešnog rada došlo je do znatne zategnutosti: Jemencima se nije dopalo da nevernici -jer
ko ne veruje u Alaha smatra se ovde nevernikorn - u njihovoj zemlji kopaju za skrivenim
blagom.
Naredenja arheologa osujećena su naređenjima kraljevih službemka. Jedna nesreća
dovelaje do prvog revolta: jedan radnik je neh.oti.ce udario u drvenu pot-pornu gredu, koja
je povukla za sobom šest antiknih stubova;jedan egipatski radnik ijedan dečak Jemenac
lako su povređeni. Službenici su odmah zahtevali pre-
daju lateks-kopija,* koje su se do tada prav-ile nakon višemesečnog napornog rada sa starih
natpisa na hra-movima.
Nakon kraćeg putovanja u Ameriku - tom prilikom je nabavio novac za finansiranje daljih
radova - Filips na licu mesta zatiće situaciju punu emotivnog naboja tako da radovi nisu
mogli da se nastave.
Arheolozi su na tajnom noćnom dogovoru doneli odluku o bekstvu. Proširili su vest da
će narednog da-na sa brežuljaka snimati ovaj teren. Ova prevara je utoliko izgledala stvarna
što su ostavili opremu ove ekspedicije u vrednosfci više od 200.000 US$, kada su arheolozi
sa svojim egipatskim pomagačima ušli u dva karniona. Službenici i vojnici su sada bili
srećni, jer konačno su mogli neometano da rade ono što i uvek:
mogli su da kradu.
36 godina kasnije
Danas se to mesto, sa kojegje Filips pobegao, ubra-ja u turističke atrakcije, jer je Marib
1984. povezan sa glavnim gradom Sanom asfaltiranom cestom. Moj sa-radnik Ralf Lange i
ja uživali smo u krajoliku ove ceste duge 175 km, i to sa zadnjeg sedišta land-crui-sera.
Vozio nas je mladi Jernenac, sa obavezno zade-nutom džambijom za pojas (jatagan). Čim
Jemenac navrši 14 godina, ovaj jatagan važi kao potvrda njegove novostećene muškosti.
Od dubine depa zavisi da lijejatagan velik i širok ili skromniji, da lije drška srebrna i
ukrašena ili samo od rezbarenog drveta ili
Došlo je do grofceskne pantomime. Mom Jemencu osira ,,money" nije bila poznata ni
jedna engleska reč, tako da sam ih izvesnim gestima pozvao najelo.
Jelovnike smo dobili na engleskom i arapskomje-ziku. Raif ija smo naručili po omlet sa
svežim šampi-njonima, naši pratioci su naručili na arapskom a kelner je narudžbine
nažvrljao na blok. Dobili smo naše ,,omlete" - dva jaja na oko sa šampinjoninia iz
konzerve, a našim Jemencima su servirani ukusni stejkovi sa koskom. Nisu ih takli.
Nastavio sam jezi-kom gestikulacija, kao što na primer nagovarate dete dajede: njam-njam.
Ništa se ne dešava. Kao hipnoti-sani sedeli su pred tanjirima sa nožem i viljuškom. Da li su
se u sebi molili? Nisam smeo da ih ometam. Od-jednom mije nešto sinulo u glavi. Uhvatio
sam stejk za kost i prineo ga ustima. Razbili smo čini: oslo-bodeni počeli su da se smeše i
prstima dajedu. Nakon nekoliko podrigivanja naši saputnici su nam dali do znanja da
možemo da nastavimo put.
nje. Tada progovori kralj džinova: Ta devojka je moja ćerka, i ako želiš daću ti je za ženu,
spasio si joj život, jer onaje bila ona gazela koju si spasio od vukova i čitavog svog života
neće moći da ti se zah-vali. Dodi u svadbeni logor sa svojom rodbinom i knezom tvoga
naroda za trideset dana.
Hadhad se vratio i uskoro je pred njim nestao taj grad duhova. Ali, nakon tridesefc dana uz
pratnjuje došao na svadbeno veselje. Za to vreme džinovi su izgradili palate sa fontanama i
vrtovima. Kralj leleb ih je dočekao i ugostio kao pravi domaćin. Veselje je trajalo 3 dana i
3 noći dok Haruru, njegovu ćer-ku, nisu doveli u Hadhadove odaje.
Taj dvorac sada postaje njegovom rezidencijom-Harura je medutim bila majka Bilikisa
(Bilikis je arapsko ime za kraljicu od Sabe)"
Arapskim ćudima nikad kraja, beleži istoričar i lek-sikograf Našvan Ibn Sa'id (preniinuo
oko 1195. godi-ne), a grad koji je iznikao iz ničega bio je navodno od metala, i nalazio se
na četirijaka stuba kroz kojije vo-da oticala u metalnim kanalima. Da li je ovo samo baj-ka
iz ,,Hiljadu i jedne nod"ili naučna fantastika iz doba antike?
Više nam pomaže stari Semeida Ibn Alaf: on zna da je kraljica od Sabe odnosno Bilikis
imala dva vrta koji su navodnjavani iz dva izvora na brani.(2) Baš za tu branu sam i bio
zainteresovan.
Čudo iz Mariba
1982. Ulrih Bruner (Ulrich Brunner) na Univerzi-tetu u Cirihu bram svoju doktorsku
disertaciju [3] o staroj oaai Marib, tu citira studiju firme ELEKTRO-WATT, Cirih, inače
poznatu po fcome što u celom svetu gradi brane a za jemensku vladu je takode projektova-
la novu branu u blizini Mariba.
U svojoj studiji Elektrorva dolazi do zakljucka daje u sebejsko vreme kod Mariba
površina od okruglo
Zid ustuveje Sirok 4,62 m, donji monoliti su đugaćki 3,54. a Siroki 51 cm
vode kao Marib, koji je izrastao u velegrad i sedište trgovine sa plodonosnim poljima i
divnim vrtovima,
Na putu od Hadramauta za Sanu 1589. g. jezuitski sveštenik Pero Pais je prošao pored
Mariba, posma-trao ga je sa strahopoštovanjem i pisao je o snažnim kamenim blokovima i
nepoznatmi pismima, koje niko nije mogao da dešifruje.
Skoro 200 godina kasnije, 1762. kroz Jemen je pu-tovala danska ekspedicija pod vodstvom
nemačkog
istraživača Karsten Nibura (Carsten Niebuhr) (1733-1815). Nibur se kao jedini vratio u
Evropu, u više knjiga suočavao je nauku po prvi put sa južnoarap-skim blag'om:
spom.enicima i pismima koja nisu mogla da se dešifruju.
Godina 1843. intenzivnije je upoznala Evropu sa fcim nepoznatim predelom; Francuz
Tomas Josef Ar-no (Thomas Joscph Arnaud) doneo je sa svojim prt-Ijagom 56 kopija
sabejskih natpisa za Pariz. Nemački baron Adolffon Vrede (Adolfvon Wrede) (1807-1863)
nakon putovanja po Jemenu piše o grobovima, gradevma-ma i pismima, medutirn, za svoju
knjigu ,,Putovanje u Hadrarnautu"nije mogao da nađe izda-vaća, jer ga je između ostalih
Aleksandar f. Humbold (Alexander von Humboldt) okrivljavao za preteriva-nje, Vredeov
rad objavljen je tek 13 godina nakon njegove smrti, i svet već odavno zna daje autor opisi-
vao samo činjenice. Godine 1870. tajno sejedan Fran-cuz priključio jemenskoj ekspediciji,
bio je to Jozef Halvi (Joseph Halevv) (1827-1917) i tako je kopirao, često uz životnu
opasnost, preko 600 antičkih natpisa.
Evropljani su postali nešto oštroumniji nakon po-vratka Austrijanca Eduarda Glazera
(Eduard Glaser) (1855-1908) koji je kroz Jemen prokrstario od 1882. do 1884, maskiran u
Arapina, u Maribu se za šest nedelja udomio kod jednog šejka. Dakle pre dobrih 100
godina Glazerje video i opisao sledeće [4]:
,,Ruševine hrama imaju elipsasti oblik. Uzdužna osovina tačno od severozapada
premajugoistoku... Iz središta gradevine taćno prema severoistoku nalaze se četiri stuba..."
U tako skiciranom hramu evropski učenjaci su na-slućivali religiju uradenu na
asfcronomskim principi-ma. Godine 1904. DitlefNilzen (Dietlef Nielsen) uveo je u
razgovor svoju viziju jedne staroarapske Me-sečeve religije(4);
Sledeća dupla strana-' Upoiadinije veliki, elipsasti nasip. Ispod peska se nalaze ostaci
Mesečevog hrama kraljice od Sabe
.Astronomska podešenost prema određenim nebe-skim pravcima... kao i čifcavo
postrojenje izgleda da je služilo u astronomske svrhe... Čitavo bogosluže-nje bilo je do u
detalje povezano sa astronomskim opservacijama, jer je putanja sazvežda na nebu ujedno
predstavljala i putanju božijih stvorenja..."
Ta procena je ostala i do današnjih dana. Od tada se postavljaju sledeća pitanja: Da li je
oko kraljice od Sabe postojao kosmički kult? Da li njeno nedefmisa-no, bajkovito poreklo
ukazuje na vezu sa univerzu-mom, sa Bogovima? U svakom slučaju Jemen je postao
središte znatiželje. Istraživači, arheolozi i avan-turisti krenuli su u ove krajeve.
1928. su dva Nemca, Herman fon Visman (Her-mann von Wissmann) i Karl Ratjens (Carl
Rathjens), izvan Sane otkopali hramove. Godine 1936, opisao je Britanac Hari St. Džon B.
Filbi (5) (Harry St. John. Philby) tajanstvene gradevine i nedešifrovane natpise sa visoravni
Asira u današnjoj graničnoj oblasti Jemena a 1948/49. zapanjila se ekspedicija Rikman-
Filbi-Lipen (Ryckmans-Philby-Lippens) (6) u južno-arapskoj regiji astronomski
postavljenim monolitnim kamenim krugovima, kao što su poznati kod nas u sta-roj Evropi
(Stonehenge). Zatim su 1952. g. usledile ve-like iskopine Mariba od strane Viljem Frenk
Olbrajta (William Frank Albright) i Vendel Filipsa (Wendell Phillips).
Od tada se više nisu vršila iskopavanja. lako ne-mački Arheološki institut raspolaže
filijalom u Sani kao i ekspoziturom u Maribu, koji se bave obezbeđe-njem i
katalogizacijom postojećeg - medutim, iskopavanja na velikim površinama biće •mogu.ća,
kada mlada država Jemen bude toliko jaka da svoje zakone može da sprovede i u
plemenima, i klanovima i kod još uvek moćnih šejkova, koji za svaki predmet naden na
njihovom području smatraju za svoje vlasništvo.
Kada arheologija ne može ništa da odgonetne, mo-rate se držati starih spisa, dešifrovanja
legendi, i neo-dredenih predanja, sve su to putevi kojim isfcoričaii ne žele da krenu,
Pošto možem.o da se poslužimo Starim zavelom, prvo ćem.o pročitati ovu legendu 11 1..
knjizi kraljeva, poglavlje 10,1;
,,Kadaje kraljica od Sabe čula o slavi Solomonovoj. došla je da ga iskuša zagonetkama. U
Jerusaltm je došla uz veliku pratnju, sa kamilama koje su nosile začine, dosta zlata i dragog
kamenja. Kada je došla do Solomona pitala gaje sve štpje i naumila. a So-lomon joj je
odgovarao na sva postavljena pitanja;
kralju nijedna tajna nije bila skrivena, o svemu je mogao daje obavesti. Kadaje, međutim,
kraljica od Sabe uvidela svu Solomonovu mudrost i kadaje vi-dela dvorac koji je izgradio i
jela za njegovim sto-lom, redosled za stolom njegovih službenika, njegove sluge i njihovu
odeću, njegovo posude i spaljenu žrtvu u božijem hramu, bilaje izvan sebe od iznenadenja,
tada reče kralju: Sve je bila istina što sam u mojoj zemlji čula c te?-'1.. i tvojoj mudrosti.
Nisam želela da verujem u to, sve dok nisam došla ovamo da se sama svojim očima
uverim, Zaista, čula sam. za samo polovinu stvari, ti poseduješ više mudrosti i bogatsfcva
nego što se priča, nego što samjačula..."
1 dade kralju 120 talenata u zletu i začine u ogrom-nim količinama kao i dragog kamenja.
Nikada vise u zemlju. nije stiglo fcoliko začina koliko je kraljica od Sabe donela kralju
Solomonu...
Ali zato je kralj Solomon podario kraljici od Sabe sve što je poželela... zatim se ona vratila
u njenu zemlju sa sve pratnjom."
Kada se odigrao ovaj kraljevski sastanak? Navodno je kralj Solomon živeo oko 965-
926. p. n. e... Teoret-ski je ovaj susret tada bio moguć, jer se ta epoha po-klapa sa periodom
procvata Mariba. Medutim, činjenično stanje je oprećno.
Najstarije etiopsko predanjeje ep Kebra negest, što znači ,,sjaj kralja" ili ,,slava kraljeva",
prvobitna verzi-ja datira oko 800. p. n. e., to vreme je veoma blisko Solomonovom.
Prevod ovog epa na nemački jezik izvršio je asirio-log Karl Becold (Carl Bezold) (1858-
1922) po nalogu Kraljevske bavarske akademije nauka. Prevodi su za-snovani na
tekstovima Etiopljana Isaka i Jemharana-Ab iz 409. g. p. n. e. , ali se odnose najoš starije
spise. Ep Kebra negest opisuje takode posefcu kraljice od Sa-be kralju Solomonu. Ona se
ovde - u etiopskoj verziji sabejske Bilkis zove - Makeda. Nanovo se čitaoci bombarduju
statistićkim podacima o količini pojede-nog hjeba, volova koji su poneti na put, ovaca itd.,
i opet se opisuje vatrena romansa izmedu Makede i So-lomona, za čije mnogobrojne
Ijubavnice je u. hronici takode bilo mesta. Ali za Makedu je ovaj zavodnik upotrebio sve
svoje umeće, ne želi je samo fizički, nu-di joj brak pa čak i kraljevsku čast. Makeda vodi s
njim Ijubav ali ipak želi da se vrafci u svoju lepu, zele-nu zemlju, što je i sasvim
razumljivo. Kralj joj dozvo-Ijava da ode, daruje je kraljevski - čak i vazdušnim vozilom, a
hroničari beleže [11]:
,,Poklonio joj je sav sjaj i raskoš, kakav se samo poželeti može, predivne haljine i on.o za
čimje čez-nula čitava Etiopija - kamile i 6000 kola natovare-nih skupocenim predmetima.
Vozila su bila za kretanjepo zemlji ali ipo vazduhu, izrađena prema mudrosti podarene od
Boga." (Kebra negest, poglav-Ije 30).
Zapanjnjuće! Stari hroničar pravi jasnu razliku iz-medu vozila za zemlju i kroz vazduh.
Devet meseci po povratku - od tada se dužina trud-noće nije promenila - kraljica Makeda
na svet donosi plod Ijubavi, Kada je sin izrastao u dećaka posetio je oca u Jerusalimu.
Tamo ovaj dečak premazan svim arapskim bojama krade od oca Solomona sveti zavetni
kovčeg, čiju izradu je naložio Mojsije prema podacima Jahve za Boga Izrailija: tajanstveni
sanduk od bagre-movog drveta dužine 1,75 m, visine i širine po 1 m, sa unutrašnje i
spoljašnje strane prevučen zlatom. Osim ovog Solomonovog vlasništva njegov sinje
prisvojio za svoju ekspedicijujedno - ili vi§e - vozila, tj. letećih ko-la. U ,,Kebra negestu" je
ovaj slučaj rekonstruisan. Putovanje za Jerusalim iz Etiopije odvijalo se dosta sporo dok je
medutim povratak za etiopskog kraljevog sina u nebeskim kolima bio znatno brži:
,,Kola su jurila kao brod na moru kad ga podigne vetar i kao orao kada se lagano prepušia
vetru— (Kebra negest, pogl. 52),.. a stanovnici Egipta pričali su im: pre mnogo vremena
Ijudi iz Etiopije su prošli ovuda, vozili su se u kolima kao andeli a bili su brži od orla ne
nebu... (Kebra negest, pogla-vlje 58). Ovo je treći dan od kako je on (sin etiop-skog kralja)
na putu. Kada su kola utovarena više se nisu kretali po zemlju oni su sada lebdeli na ve-tru,
bili su hrži od orla na nebu... (Kebra negest, poglavlje 58). Kralj kao i svi koji su se
povinovali njegovoj zapovesti leteli su u kolima bez ikakvih bolesti ili nedaća, bez žedi i
gladi, bez znoja i umo-ra. Za samojedan dan prevalili biput za koji bi im inače trebalo tri
meseca"
Na ovaj način bi mogla da se objasni misteriozna poseta kralja kraljici svakih mesec
dana. Pomoću So-lomonovih nebeskih kola put od tri meseca sveo se sa-mo najedan dan!
Da li zamak može da nestane?
Da li su možda i Biblija i Kuran samo orijentalne knjige bajki, preko kojih se samo ovlaš
prelazi! Či-njenica je, medutim, da su to velike knjige Ijudske istorije. - 1,6 milijardi
hrišćana prihvata sadržaj Bibli-je a 850 miliona muslimana Kuran. Sasvim je svejed-no
odakle potiću neobične informacije, da li iz starih predanja ili božanske inspiracije - Kuran
(34/15) zna da je Alah kralju Solomonu delegirao poslušne duho-ve:
„! vetar je pod Solomonovom zapovesti... 1 duhovi su u njegovom prisustvu morali da
rade, prema
,,Kola su jurila kao brod na moru kad ga podigne vetar i kao orao kada se lagano prepušta
vetru— (Kebra negest, pogl. 52)... a stanovnici Egipta pričali su im: pre nmogo vremena
Ijudi iz Etiopije su prošli ovuda, vozili su se u kolima kao andeli a bili su brži od orla ne
nebu... (Kebra negest, pogla-vlje 58), Ovo je ti-eći dan od kako je on (sin etiop-skog kralja)
na putu. Kada su kola utovarena više se nisu kretali po zemlju oni su sada lebdeli na ve-tru,
bili su brži od orla na nebu... (Kebra negest, poglavlje 58). Kralj kao i svi koji su se
povinovali njegovoj zapovesti leteli su u kolima bez ikakvih bolesti ili nedaća, bez žedi i
gladi, bez znoja i umo-ra. Za samojedan danprevalili biput za koji bi im inače trebalo tri
meseca"
Na ovaj način bi mogla da se objasni misteriozna poseta kralja kraljici svakih mesec
dana. Pomoću So-lomonovih nebeskih kola put od tri meseca sveo se sa-mo najedan dan!
Da li su možda i Biblija i Kuran samo orijentalne knjige bajki, preko kojih se samo ovlaš
prelazi! Či-njenica je, medutim, da su to velike knjige Ijudske istorije. - 1,6 milijardi
hrišćana prihvata sadržaj Bibli-je a 850 miliona muslimana Kuran. Sasvimje svejed-no
odakle potiću neobične mformacije, da li iz starih predanja ili božanske inspiracije - Kuran
(34/15) zna daje Alah kralju Solomonu delegirao poslušne duho-ve:
„! vetar je pod Solomonovom zapovesti... 1 duhovi su u njegovom prisustvu morali da
rade, prema
Alahovoj volji... Za njega su činili sve što god je poželeo, gradili su palate, kipove i
vrčeve... velike
kao ribnjaci"
Svi staroarapski hroničari su jednoglasni u tome, da je Solornon uz pomoć ,,demona" i
,,gebija" izgradio za kraljicu tri ogromna zamka, jedan od njih je navod-no grad ruina
Baalbek. Kakve je veze Baalbek - u da-našnjem Libanu - imao sa kraljevstvom kraljice u
Jemenu ne može se saznati: Salin i Gumdan, drugi i treći zamak - tako je istaknuto - nisu
sagradili Solo-monovi radnici već ,,duhovi" Zamak Gumdan, prvu građevinu posle potopa
[13] svi jemenolozi prihvataju kao nešto potpuno stvarno mada do dan-danas nisu.
pronadeni nikakvi čvrsti dokazi. Zamak bi trebalo po-tražiti na istoku u danasnjoj Sanaai,
tamo gdeje danas citadela. Bilo bi lepo kada bi Nemački arheološki in-stitut dobio dozvolu
za vršenje iskopavanja, tada bi moglo direktno ispred praga da se kopa!
Arapski istorićar Al-Hamdani ostavio je za sobom više dela, u osmoj knjizi tvrdi daje
svojim očima video ogromne ruine zamka Gumdan. To je moralo da se odigra oko 930 -
940. posle H.. Njegova se izjava po-klapa sa izjavom njegovog avganistanskog kolege Bi-
runi, koji mu je bio savremenik i koji je opisao ruine Gumdana pored Sanaae [14]:
,,Grad Sanaa se nalazi ispod visine pola 15° 21 min. od podnožja planine Nikkum ili
Lokkum, gde još uvek mogu da se vide ruševine starog zamka, na-vodno izgraden od
Sema, najstarijeg Nojevog sina".
Iz 70-tih godina našeg veka potiču podaci [15] itali-janskog arheologa i orijentaliste
Gabriela Mandela. U Jemenu je istraživao mnoge izvore, iz kojih proizilazi da je palata
Gumdan visoka oko 200 m, i time posle tornja u Babelu predstavlja najvišu. Gradevinu
Kao i pre mnogo vremena na pijaci u Sanaai se i danas prodaju jatagani raznih
kvaliteta i cena
tu. Al-Hamdani opisuje Marib kao ,,grad sa nebeskim tornjevima" [16]. 1 danas se svaki
turista divi viššespratnoj, staroj građevini. Zašto se zapravo u Je-menu gradilo u visinu, jer
prostora je bilo napretek? Da li je građeno prema nacrtima za Marib i Gumdan?
lako se možda arapski hroničari u nekim detaljima i ne slažu, kod ove tvrdnje su
jednoglasni: - Sanaa je bio najstariji grad na svetu, sagrađen odinah nakon potopa od Sema,
Nojevog najstarijeg sina. Nama zapadnjacima nije mnogo poznato da su Arapi kao i Jevreji
Semiti, pošto poreklo vode od Sema [17]. Mno-go generacija posle Sema Arapi su se
podelili u dva
plemena - jedna linija se pozivala na Ismailija , Avra-movog sina - druga na Kahtana, koji
se u Starom za-vetu pominje kao Joktan. Direktan potomak Kahtana bioje Abd-Shams,
Arapi ga zovu Sheba, u prevodu Sa-ba. Abd-Shams znači ,,poklopnik sazvežđa", i evo nas
opet kod Sabejaca, koji su se pokoravali kultu zvezda.
Arapski istoričari su ostavili jasne genealogije sa tačnim navodima ko od koga potiče.
Da 11 su ove ge-nealogije bile tačne teško se može proveriti kao i tačnost starozavetnih
lista potomaka. U nekim slučajevima su arapska rodoslovlja preslikana direkt-no sa
sazvežda, koja su imala odgovarajućeg gospodara [18]:
,,Himyar - poklonici Sunca Kinanah - poklonici Meseca
Misam - u svojim molitvama obraćali su se pet
zvezda u Taurusu Lakhm i Jadham - poklonici Jupitera
Tayy - poklonici konstelacije zvezde Canopus Qays - poklonici pasije zvezde Sirius
Asad - poklonici planete Merkur."
U suštini se beskrajne liste sa imenima ne mogu proveriti, ali je zato neosporno da su
postojale od dav-nma. U 9. veku posle H. arapski istoričar Ibn-Wadih al-Ya'qubi [19] se
potrudio da rastumači stare liste o poreklu: samo južnoarapska linija koja potiče od Qah-
tan/Jokatana navodi 31 dinastiju, navodno je vladala 3500 godina. Prerna tim listama kralj
Solomon je oku-pirao presto Sabe punih 350 godina. Čisto ludilo! Stari zavet Solomonu
pripisuje solidno vreme vladavine od 960 - 932. pre H. Nakon toga je, prema Bibliji, Solo-
monovo carstvo podeljeno u dve carovine; Solornonov sm Rehabeam je vladao carstvom
Jude, a Jerobeam 1 - Solomonov službenik - preuzeo je carstvo Izrael.
Arapi međutim misle drugačije: Nakon Solomono-ve smrti navodno je vlast preuzeo
Rehabeam i u car-stvu Sabe, u pratnji nećaka kraljice od Sabe, čime je posle Solomonove
meduvladavine ponovo uspostav-Ijena stara linija.
U toku mog već evo sada 30-togodišnjeg bavljenja narodnim legendama, postalo mi je
jasno da legende obiluju preterivanjima i čudima, ali - tako reci kao be-letristički pratilac
prave istorije - sadrže ipak i neke istine. lakoje legenda u suprotnosti sa istorijom, ipak
može da dopuni njeno pisanje. Da su u legendam.a da-tumi i imena ličnosti retko kad tačni,
dokazuju i dva ,,klasična primera":
Prema biblijskom opisu potopa Noje je sagradio barku, na kojoj je preživeo potop sa
svojim Ijudima i životinjama. Isti dogadaj opisuje i mnogo stariji su-merski ep o
Gilgamešu, napisan 2000. g. pre H., samo se tamo biblijski Noje zove Utnapištim i priču
priča u prvom licu ali sa istom suštinom. Prethodnik Utna-pištima je još stariji Ciusudra.
Svi narodi su dakle ostavili legende o potopu i svi su imali po nekog preživelogjunaka.
Svakome je naravno poznata dirljiva priča o malom dečaku Mojsiju, koji je u sitenoj korpi
plutao po Nilu dok ga nije spasila milosrdna ćerkajednog faraona. U indijskom epu
Mahabharati - jos u 4. veku pre H. bio je bestseler - devica Kunti očekujfi dete od Boga
Sun-ca. Plašeći se srarnote, stavlja bebu u sitenu korpu. premazuje smolom i ostavlja na
reci. Dobri čovek Adhirata vadi dete iz vode, i skida sve sa njega. Na gli-
nenim tablicama sačuvana je legenda o vavilonskom kralju Sargonu; On samje pričao da
gaje majka stavi-la u tršćanu korpu premazanu smolom i reka ga je do-vela do čoveka
Ajkkia, koji gaje podigao.
Mojsije, Kuriti i Sargon su živeli u različitim vre-menima i na drugim. prostorirna.
Nekadaje. medutim, neko ostavio tek rođeno dete u korpi... i svuda je to nahoče izraslo u
vladara vrednog divljenja.
Pre 70 godina pisao je dr J. Bergman (Bergmann) [20] rabinjevrejske zajedmce u
Berlinu:
,,Legenda se ne podudara sa istorijskim izvorima, ona voli čuda, nemirno tumara po
vekovima i zem-Ijama a razni dogadaji i osobe o njoj pričaju na isti način. Mada nije sve
izmišljeno u legendama, mašta naroda ne nastaje ni iz čega već se nadovezu-je na stvarne
dogadaje i žive osobe."
Zašto su bogovi izbrisani
Solomcm i kraljica od Sabe pojavljuju se u sasvim legendarnoj materiji povezanoj sa
,,pravim događajiina i živim osobama". Arapska i jevrejska se predanja za-snivaju na
starijem materijalu kojem ,,novi pripove-dači dodaju svoje j'anake". Ako bi ovu tvrdnju
osporili tezom da Biblija nije legenda već sadrži Božiju reč, evo citiraćemo tu Božiju reč,
koja u knjizi o Esteri (6, 1) potvrđujft da su korišćeni stariji izvori:
,,Te noći kralj nije mogao da spava. Zapovedi da mu se donese knjiga znamenja, hronika, i
počeše da mu čifcaju iz nje:
,,Bolje je zapaliti malo svetlo nego kleti veliku ta-mu" kaže filozof Konfučije (551-479.
pre H.). Dakle. upalimo malo svetlo da bismo spoznali, kako ,,Knjiga znainenja" ne sadrži
ništa drugo do predanja!
Prelaskom na jevrejski monoteizam - verovanje u jednog Boga - iz predanjaje izbrisano sve
štoje imalo bilo kakve veze sa ranijim bogovima i idolima. Pošto su sastavljači Biblije bili
veoma mudri, da narodu ne bi uskratili vezu sa njihovim precima, stavljali su nova
semitska imena na mesta iz starog predanja i novom jedmom Bogu su pripisivali
nepojmljive dogadaje iz sveta bogova.
Isfca estetska operacija izvršena je i u Islamu arap-skog sveta: Muhamedje prognao
idolopoklonstvo sta-rog doba iz predislamskog vremena tako jezivim pretnjama da ranija
predanja retko kad - gde su sačuvana po imenima i podacima o vremenu - imaju veze sa
realnošću. Pošto je Alah u svojim kaznama bio nemilosrdan, ne fcreba se čuditi što
islamski učenjaci u vreme osnivanja islama skoro nisu imali hrabrosti da pomenu stara
predanja. Isto se zbiva kasnije kada su ambasadori hrišćanstva ispunjavali svoju misiju u
centralnoj Americi, tada su iskorenili sve stare no-madske kultove a samo novo je postajalo
važeće i ispravno dokje sfcaro bilo nevažeće i pogrešno.
Treba shvatiti kao čudo, jer na svim geografskim širinania i dužiiiama hroničari potajno
beleže legende i fcmie ostaju sačuvane za potomstvo. Jedno takvo šti-vo napisaoje i Ibn al-
Kalbi, a zove se Kitab al-Asnam, a u prevodu: Knjiga o idolima. [21]
U jednoj sekvenci sa imenima i datumima al-Kalbi se potrudio da u predanju naslutim i
trunku istine:
,,U Alahovo ime, u ime svemilostivog,
Šeik Abu'l-Husain al-Mubarak b. 'Abd al-Gabbar b. Ahmad as-Sairafl izveštava nas...
dokjaslušam...
da je Ismail Ibrahimov sin (neka ih Bog oboje blagosilja) živeo u Meki gde su mu rodena i
mnoga deca, te tako napuniše Meku i isteraše Amalekitej-ce pošto im je Meka postala
tesna. Medu njima dode do borbe i neprijateljstva, te jedan deo otera drugi...
To ih je dovelo do toga da su obožavali ono što im se dopadalo... Obožavali su idole i
okrenuli su se re-ligioznom ponašanju naroda pre njih, obožavali su one idole koje je Nojev
narod negovao na osnovu nasledenog sećanja na njih"
,,Knjiga idola" sadrži priču sa osvrtom na prve ]jude. Deca Seta, jednog od Adamovih
sinova, napravi-li su 5 božijih kipova, koji su bili predmeti obožavanja još u Nojevo vreme,
zatim potop odvlači kipove sve do obala mesta Giddae, žitelji ove nizije ih pronalaze i
otada poštuju kipove bogova, Wadd, Sowa, Jaghut, Ja-'uk i Naer, tačno su ih opisali i
podelili plemenima.
0 Waddu piSe:
,,Wadd je bio kip muškarca najviših od svih muSka-raca. Na njemu su bile dve odore. Za
pojasom je imao mač a na ramenu luk. Ispred sebe koplje sa zastavicom i kožni tobolac sa
strelama."
Ovo sasvim sigurno nisu bile izmišljotme orijental-nih pripovedača bajki.
Na primer u ,,Knjizi idola" stoji: Nasr je postavljen na jednom mestu zemlje Saba
zvanom Balha, gde su mu služili Himjari * i njegovi susedi. Zaista su na tlu sabejskog
carstva pronadeni himjarski natpisi sa ime-nom ,,Nasr". Bilo kako bilo, ali legendaje tačna,
poda-tak o tome na kom prostoru je obožavano ime Nasr, postoji.
Neprijatno za onu vrstu učenjaka koji u legendaraa vide samo neku vrstu naučne fantastike.
Tako misli u Verner Dam (Werner Dam), inaće odlićan poznavaiac Jemena, u svojoj
analizi južnoarapskih božanstava [22]:
«Upravo ovde otvorenasu vrata za razne špekula-cije, i verovatno zato ne postoji niti jedna
druga oblast nauke čiji predstavnici su od davnina bili ta-ko neprijateljski raspoloženi jedni
prema drugima, kao po pitanju starejužne Arabije."
Koran je kao i Stari zavet rudnik tajanstvenih sa-opštenja. ,,Istina" koju treba utvrditi se
ne nalazi u kitnjastim ukrasima priče, već se krije u njenoj sušti-ni. Da bismo pronašli neki
trag, potrebno je da kom-pas podesimo na sledeća pitanja: šta pripovedač zapravo želi da
kaže? Šta mu je poznato samo po čuve-nju, a štaje sam doživeo? To bi bila suStina
predanja u kojoj nailazimo uvek na nova iznenadesnja.
U Koranu (Sure 18-84) postoji priča o moćnom Dulkarnajnu, poreklom iz zeirdje Arapa.
Nikom nije bilo poznato ko je bio taj ^tajni gospodm D. Jedna škola u kojoj se obučavaju
tuinači Korangi u i'yemu Cak vidi Aleksandra Velikog (336-323. pre n. ».), dok jed-na
druga pretpostavlja da bi njegovo im® moglo da se prevede na ,,onaj sa dva roga", Možda
je to neko biće iz basne. Strani gospodin D. iz Korana ,,sledio je dalje svoj put dok rrje
stigao do mesta izmedu dve planine gde je pronašao narod koji iHje razumeo mti jedan je-
zik." AM on se ipak nekako sporazumeo sa njima, a na*
rod mu se požalio na ratnike koji su opustošili zemlju-i pitali ga da li bi on mogao da
sagradi zid izmedu miroljubivih i ratobornih plemena. Misteriozni gospo-din D. je
odgovorio: ,,Samo budite čvrsto uz mene. i sagradiću postojan. zid izmedu njih i vas.
Dopremite mi velike komade gvožda kako bih ispunio prostor iz-medu dva planinska zida".
Toliko o Koranu, gde nema pouzdanih podataka o gospodinu'D., pa čak ni o tome gdeje
sagraden taj zid.
Naučna fantastika?
Adolf fon Vrede (Adolph von Wrede) [24] beleži u svojoj knjizi ,,Putovanje u
Hadramaut" pod datumom 16.julil843:
,,Ruine Obne nisu ruine grada kakav sam ja zami-. slio, već nekog zida koji ide popreko
kroz dolinu i • zatim nestaje preko ne baš strmog brda... Određe-nje tog zidajasnoje već po
njegovom mestu, služio je isključivo za sprečavanje pristupa do Vabi riadšara i
Hadramauta... Ostavljam naučnicima da i" odrede tačan dafcum izgradnje ovog zida..."
Putnik-istraživač Adolffon Vrede ovimje potvrdio suštinu legende iz Korana.
Ako bukvalno tumačim.o predanja, Solomonovi ,,Demoni" su osim tri zamka za kraljicu
od Sabe sa-gradili kod sela Bainun u Jemenu i tunel na vrhu pla-nine. lako se tvrdnje iz
ovog predanja ne mogu vremenski odrediti, njih potvrđuje jemenski nfliičnik Al-
Hamdam*, kojije 945. posle n. e. umro u zatvoru u Sani, u svojoj knjizi ,,0pis arapskog
poluostrva^' [25]:
«Probijena je i planina Bainun; probio ju je jedan od himjarskih kraljeva, kako bi do oblasti
Bainuna usmerio vodeni tok sa planine."
Al-Hamdani gradnju tunela pripisuje jednom od himjarskih kraljeva, ali na žalost
zaboravio je da nave-de njegovo ime, Mesto Bainun je u. himjarsko vreme bilo jedno od
centara u kraljevstvu.
1 danas se mogu videti delovi starog kraljevskog zamka, a navodno i ostaci tunela. Tako
sam barem pročitao. Potražio sam sliku tunela, mada sam u Di Montovom vodiču [26]
pronašao crno-belu fotografiju irigacionog kanala iz himjarskog vremena, ali ne i sa-mog
tunela. Predosetio sam šansu da na licu mesta proverim istinitost legende. Želeo sam da
vidim Bai-nun.
Vreme kata
Sana. Odvezao sam se do turist-biroa gde se dobija-ju vize. Taksistije otekao obraz, bilo mi
gaje žao. Po-mislio sam: ovaj čovek treba da ode kod zubara da mu izvadijedan od onih
crtiih zuba. Posmatrao sam mu li-ce ne bih li zapažio kako se grCi od bbla. Medutim, bilo
je sasvim suprotno; njegov izraz lica bio je opušten, skoro veseo. S vremena na vreme u
usta bi stavio nešto zeleno, što bi zatiffl dugo žvakao. U 14 sati zau-stavili smo se ispred
turist-biroa, požurio sam, ali na vratima je •bila okačena tabla ,,ZATVORENO". Rrenuo sam
gradom. preko pijace.. Svuda naokolo su čučali Ijudi, a m.uškarci na podu BU imali puna
ista. U jed-nbm sokaku, pred otvbrenim dućanom, neki decak me je netremiće gledao1
staklastim očima i punih ustiju. Pružao mije nekakvo zeleno lišće. Bili su to listovi ko-ke,
kao što je žvaću Iiidiosi u Peruu i Boliviji.
Prelistao sam vodič ,,Poliglot" i pročitao sledeće:
,,Svakog dana između 13 i 17 sati zamire svaki javni i službeni život. Klima i nadmorska
visina zahtevaju da se napravi predah, tada se narod predaje uživanju ka-ta".
To što se ovde zbiva nije u trendu naše narkoman-ske •ere. Još pre pedeset godma pisao
je putnik-istraživač Hans Helfric (Helfritz) [27], koji je u Sani dpspeo u zatvor:
,,0ko pet sati obično bi se svi okupili, jer je to vre-me kata, ovde tako sveto čuvano kao na
primer na Zapadu vreme za popodnevni ćaj. Kat je za život južnog Arapina tako neophodan
kao i Koran. To je droga, ali Jemenac je naziva eliksirom života. Uživanje u katu
rasprostranjeno je u celom narodu;
muškarci, žene i decabez izuzetka, svije poštuju."
Kat je ona droga od koje Jemenac postaje roiro-• Ijubiv, oči staklaste i u stanju ekstaze
treba da mu po-mogne da jasnije razmiSlja. Devedeset posto stanovništva - dakle skoro svi
osim novorodenčadi -opuštaju se svakog dana za vreme kata. Ovaj zeleniš se sažvaće i
spretnošću jezika i žvakanja oblikuje uja-je, premešta se sa jedne strane na drugu, natapa se
pljuvačkom, isisava i stahio osvežava novim listovima. Domoroci ovu drogu nazivaju u šali
jemenski viski". Prema mom iskustvu, za uživanje u viskiju nije po-trebno toliko vremena
da bi se došlo do ,,vrhunca" Medutim, moram da napomenem da od kata ne nasta-je
mamurluk - tako barem kažu - i ne otupljuju čula;
nijedan dobar posao se ne bi sklopio bez kata.
lako opterećem problemima n svojoj zemlji, Kinezi su ovaj džinovski poduhvat sproveli
kroz uzavrelu pustinju i preko visokih planina, tvrdoglavo i temelj-no. Kineski inženjeri su
napravili veliki poduhvat. Uspeli su da prebrode visinske razlike do 3000 m. Sa čudenjem
beleži Rudolffon Ror da ,,Kinezi u četvoro-godišnjein toku gradnje nikada nisu pokušali da
izvrše direktan uticaj na politička zbivanja u zemlji."
Kada Kinezi negde nešto grade, Rusi nisu daleko:
Imamu su predložili projekat za cestu, kojom bi se po-vezali Al-Hudajdan i Taiz. Taj plan
je realizovan od 1966-1969. Navodno su se Rusi držali manje diplo-matski od Kineza.
Rudolffon Ror: ,,Govori se da su ra-do nastupali kao gospodari, pili su dosta ali to sigurno
nije bio jemenski čaj" i mešali su se gde god su stigli."
Pa dobro. Kod toliko ,,crvenih" kilometara ceste ni Amerikanci nisu hteli da ispadnu
škrti. Predložili su projekat za drugu cestu: od Sane za Damar i Taiz.
Jednom prilikom je došlo do političkih rasprava. Am.erikanci su velikim delom već bili
trasirali cestu. kada su napustili Jemen. Zatim su došli Nenici. Početkom 70-tih godina
završili su posao koji su za-počeli Afnerikanci.
nom. Monoliti su redani jedan na drugi! Na osnovu iz-vesnog iskustva koje sam stekao na
drugim krajevima planete, posebno sa visoravni u Peruu i Boliviji, slobo-dan sam da dam
svoju procenu ovog kamenja: donji monoliti teški su najmanje 20 tona! Kakvaje to tehni-ka
što je omogucila ovakvu izgradnju? Kakvim dizali-cama, žičarama ili drugim uredajima za
dizanje je podignut fceret na ove visine? Izmedu podnožja i vrha brda visinska razlika
iznosi 200 metara.
Ali, tvrdava nije bila cilj mog istraživanja, već tunel iz legende.
Sa našim pratiocima nastavili smo ovu već pomalo dosadnu igru sporazumevanja. Opet
sam od sitnog • kamenja napravio brdašce i gurnuo prufcić pokaaujući prema brdu.
Naoružani čovek pokazivao je karabinom prema vrhu brda i pri tom mahao glavom. Dakle,
kolima ni-smo mogli do tamo. Tako smo Ralf i ja okačili karnere oko ramena i krenuli
peške ,,kozijim" stazama do vrha. Ništa od tunela, niti od ulaska. Kada smo se po-novo
spustili, naoružanom čoveku sam pokazao foto-kopiju koju sam poneo od kuće. lako na
njoj nije bio tunel, video se ,,kanal" kojije vodio do njega.
U njegovim očima sa ledenim sjajem primetio sam blesak. Klimnuo je glavom i nestao u
otvoru ruine. Nakon izvesnog vremena vratio se sa nekim starcem, pažljivo ga
pridržavajući. Starac je odmah shvatio o čemu se radi, mirno je govorio sa zemljacima
pokazu-juci rukom prema dolini, na neku nevidljivu tačku, Da u rneduvremenu nismo
saznali da od kata pogled postaje oštriji, i da smiruje, veoma bismo se uplašili kojom je
brzinom vozač krenuo nizbrdo: kozija staza na rubu strmog zida, tako da su točkovi vozili
po sa-moj ivici po levoj stram. Zašto bih sada stvarao još veću napetost? Ništa se nije
dogodilo, inače ne bih se-deo sada za svojim pisaćim stolom.
Kola su taman obišla brdo, kad u daljini naš pogled uhvati stenoviti zid sa neprirodnim
usekom, Uskoro smo došli do tog mesta. Ćudili smo se. Pred nama gor-nja trecina planine
,,presečana" od demona. Ako ne-ko, kao ni ja, ne veruje u ,,demone" ili genije, ipak treba
priznati da su geniji ovde umeSali svoje prste. Gornji usek - desno i levo od stene - bio je
ravan, a donja polovina od grubog kamena stvarala je utisak kao da su se ravne ploče - kao
gore - vremenom odvo-jile. Na kraju klanca tunel, tamna rupa, iznad ulaza ispolirani
ogrorrmi monolit čistih ivica. Baš kao da ni-je isklesan iz ovog masiva, već kao daje
ubačen.
Izvadili smo metre za merenje: na istočnom ulazu izmerili smo širinu od 3,37 m i visinu
od 3, 48 m.
Dok smo se bavili merenjem i slikanjem, začusmo strahovitu detonaciju, podizali su se
dimni oblaci. Po-gnuli smo se i ustanovili da ta pucnjava nije bila upe-rena protiv nas.
Očigledno je onom naoružanom čoveku iz naše pratnje kat udario u glavu, pucao je u
mračni tunel. Pošto odbijeni metak o tvrdu stenu može biti neprijatan kao i direktan
pogodak, prislonili smo se uz zid, nakon čega sam ja istupio - hrabro kao saveznik - prema
strelcu, i uz smešak ga zamolio da mi da karabin. Ciljao sam u mali toranj od tri kamena,
gornjije - hvala Alahu - bio razoren. Jemenski Viljem Tel se začudio i zapucao u drugom
pravcu, stalno nas je prekidao u poslu, jerje ponosno želeo da pokaže ka-ko je dobar
strelac. Na kraju ove streljačke utakmice pozirao je za slikanje.
Krenuli smo u tunel. Na drugom kraju nije se nazi-rala nikakva svetlostjerje tunel blago
zavijao u desnu stranu. Mereno koracima, dužina mu je iznosila 160 m. Na zapadn.om
izlazu visina je bila 5,92 m a širina 3,03 m. Tunel je napuštao stenu na zapadnoj strani,
nekoliko metara iznad zemlje.
Na ovoj strani ni traga od kanala ili nasipa. Daleko levo dole u dolini pozdravljale su nas
ruine Bainuna, dok su iz tunela grmele salve našeg pratioca. Impre-sivno.
Takozvani kanal počinje na istočnoj strani, tamo gde je usek u stenu - pored kosine
premajugu, poste-peno se penjući više i više. Na širem delu meri 2,94 m a na užem 2,46 m.
Stručnjaci iz Nemačkog arheo-loškog instituta zastupaju mišljenje daje kroz ovaj ka-nal
,,proticala kišrdca sa kosine, te da je sprovedena kroz tunel do zapadnih polja u Vadi al-
Galahimu" [31]. Pošto voda sakupljena u zapadnoj dolini navodno-nije bila dovoljna za
navodnjavanje njiva, bila je potrebna dodatna voda iz susedne doline. Zato: kanal i tunel.
Na zapadnoj strani tunel izbija nekollko metara iznad zemlje. Ne vidimo nikakve slivnike...
Medutim, samo ova interpretacija nije dovoljna. Voda iz povremenih provala oblaka za
vreme kišnih perioda nije tek tako tekla kroz ovaj tunel u kanal. Ali ja ipak ne mogu da
verujem daje ceo ovaj projekat sa-graden samo kao predimenzionirani vodovod.
Ako arheolozi polaze od toga da je voda sa istočne kosine trebalo da se prihvati u kanal,
moram da do-dam da istočna padina do kanala nije mogla da spro-vede veće količine vode,
jer se ulaz u tunel nalazio dosta visoko u planini. Ovde se ne radi o zatvorenom kubetu kraj
kojegje voda sa strane oticala, brdoje po-rozno, voda nestaje i svoj put do doline pronalazi
u malim brazdama. Još jedna protivrečnost zvaničnom mišljenju proizilazi iz činjenice da
su zidovi kanala na stram planine viši nego prema dolini! Ako je voda do
Takozvan.i kanal na najširem mestu meri 2,94 metru a na najužem 2,46 metara
doline trebala samo da se prihvati, onda bi ijednostav-ni zidić na strani do brda bio
dovoljan. emu ovaj gi • gantski poduhvat? Posmafcrano sa aspekta današnjice, nastaje
protivrečnost, jer se i danas u dolini Bainuna Ijudi bave poljoprivredom, i danas bi voda iz
susedne doline bila dobrodošla kao i ranije, Kanal i tunel su netaknuti. Zar nakon jakih kiša
u kanal ne bi oticao pofcok kroz tunel, da bi se na zapadnoj sfcrani pretvorio u moćni
vodopad koji izbija iz stene? Ni traga o tome Voda ostavlja tragove, nestaje, posebno kada
se izliva sa visine od 10 metara! Izgleda da je nešto promaklo arheolozima u njihovoj
tvrdnji. Nešto jeste.
Bilokacija sa tragovima
II
Postoji jedna knjiga što je izmenila naš svet - iako postoji pokušaj da se njeno postojanje
ospori, Pisci Starog zaveta, esnaf interpretatora Biblije, sigurno nocima nisu spavali.
Smeštaju se zbunjeno i odgovara-ju arogantno. Njigovu reakciju predvideo je pronala-zač
senzacije: ,,Ako moju teoriju ne budu mogli da ignorišu, nastojaće da je učine smešnom.
Ako im, medutim, ni to ne pode za rukom, radiće veoma na-porno da bi pokušali da ospore
moje dokaze. To ijeste moja namera."
Šta se dogodilo?
Profesor dr Kamal Sulejman Salibi, Libanac rođen 1929, studirao u Bejrutu istoriju,
doktorirao u Londo-nu, postao profesor istorije na renomiranom ame-ričkom Fakultetu u
Bejrutu; već je napisao nekoliko udžbenika pre no što je objavio knjigu ,,Biblija potiče
Odakle ideja profesoru Salibu da biblijska mesta premešta sajednog na drugo?
Prilikom njegovih istraživanja naziva gradova na Arapskom poluostrvu zapazio je da
mnoga imena po jezičkom obliku ne odgovaraju arapskom jeziku, već kananitskoin ili
aramejskom. Zato treba znati sledeće:
Naša azbuka sadrži samoglasnike i suglasnike. Pra-pismo Starog zaveta, svežanj starih
tekstova, sastav-Ijeno je pismom od samih suglasnika. Na primer:
,,Jerusalim" na ovom pismu glasi: Rslm, za ,,Eden":
dn, ža ,,-Solomon": slm. Kod ličnih imena, na pri-mer:,,rch vn dnkn"- zavisno od toga gde
se ubacuju samoglasnici može da se pročita kao Erih fon Deni-ken/Ulrich ven
Dukokun/Irach vun Dinaken. Ovakve i slične implantacije mogu dovesti do užasnih
zabuna.
Biblijsko pismo bez samoglasnika dolazi od semit-ske azbuke sa prvobitno 22 suglasnika i
dva polusa-moglasnika ,,w" i ,,y". Isto se odnosi i na arapsko pismo, takode semitskog
pnrekla.
Vekovima, verovatno i hiljadarna godina, Stari za-vet su kopirali sveštenici i učenici u
obliku suglasni-ka. Ubacivanje samoglasnika je izvršeiio otprilike izmedu šestog i devetog
veka naše ere. 1 dok je tako u zapadnoj Arabiji profesor Salibi tražio imena gradova koji
nisu arapskog porekla, iritirala su ga sledeća ot-krića:
,,Prvo sam pomislio da je to samo varka, ali na mo-je veliko iznenadenje utvrdio sam, da
ipak nije:
skoro sva biblijska imena gradova koja su meni bila poznata, pronašao sam na prostora
dužine 600 km i širine 200 km, u današnjoj Asiriji koja danas obuhvatajužni deo Hedžasa."
Međutim, samo ovo otkriće nije bilo dovoljno da bi se biblijska imena gradova premestila u
Arabiju, jer nije retko slućaj da se isti nazivi koriste više puta.
Kao veliki poznavalac Arabije i biblijskih tekstova Salibi je poredio opise planina, zemnog
bogatstva, životinje i biljke, vodene tokove, opise ratova i bitki, pobeda i poraza. Prema
podacima o časovima, danima i nodma koliko je npr. trajalo neko odredeno putova-nje
prema okolnostima u Zapadnoj Arabiji i eto rezul-tata: sve se uklapalo samo nikako u
Palestini! U našoj prepisci profesor Salibi mije preneo neki dodatni ma-terijal, tako [2, 3]
da su i teorija i zaključci iz nje sa-svim ubedljivi.
Mnogi naućnici su se okomili na Salibijevo delo a da prethodno nisu bili na licu mesta.
Mada priznajem:
da su prihvatili Salibisovu teoriju, tumačima Starog zaveta i arheolozima Biblije izmaklo bi
verovatno tlo pod nogama. Meni nije namera da podmećem neki fal-sifikat, ali ipak moram
reci daje ,,0bećana zemlja" su-više verno identifikovana u Palestini. Uvek kada bi se u
Palestini iskopala neka ruševina, natpis, rupa sa vo-dom, ili parče gline, Ijudi su se veoma
trudili daje pri-kažu kao ,,dokaz" za istinitost biblijske priče. Kako su stvari stvarno stajale
napomenuoje ,,Špigl": ,,U sva tri toma (biblijsko-arheološke knjige) ima napretek ar-
heoloških pseudo-saznanja" [4].
Evo i primera za takve manipulacije:
1880. kod Siloama je pronađen natpis na steni, na kome stoji da su Ijudi sa obe strane brda
prokopali vo-deni tunel. Za tren oka ovaj natpis je upotrebljen kao dokaz zajedan pasus u 2.
Knjizi o kraljevima (20, 20);
,,0stala dela Ezehijina i svi podvizi njegovi, i kako je načinio jezero i sproveo vodu u grad,
nije li to za-pisano u letopisima kraljeva Judinih"?
Zaista natpis ne pominje kralja Ezehiju, ne navodi nijednu drugu osobu, nema ni podatka o
nekom gra-du. Salibi na to odgovara: ,,Vodovodi su gradeni u svim vremenima". Ali eto
takvi su trikovi nekih ar-heologa Biblije.
Profesoru Salibiju nije bitno bavljenje religioznim sadržajem već se samo premeštaju
geografska mesta zbivanja. Trudim se da osvetlim ona mesta gde je naše znanje obavijeno
tamom. Ali ne ide na moj teret to što su činjenice zastrašujuće: govore nova saznanja, koja
kažu: Obećana zernlja Izraelaca - na kojoj je osnovana država Izrael - ne nalazi se u
Palestini već u Zapadnoj Arabiji.
Kako je došlo do ove istorijske greške u dosadaš-njim shvatanjima? Izraelce je sa njihove
zemlje prote-rao rat, veliki deo naroda dospeo je u vavilonski zatvor (586. pre n. e.) dok se
drugi raselio po sused-nim zemljama, od kojih miiogi u dan.ašnju Palestinu. Tu su osnovali
naselja i gradove sa starim nazivima. Ništa novo, isto se i danas praktikuje. U Svajcarskoj
postoji kanton Glarus, iseljenici u SAD osnovali su New Glarus. Ili: U Jerusalimu novi,
ortodoksni delovi grada nose imena poljskih gradova.
Ili je možda obrnuta situacija? Zar nije ipak mo-guće da su se zbivanja iz Starog zaveta
ipak odigrala u Palestini, da su se pojedine grupe iselile u Zapadnu Arabiju a naseljima su
tamo davali stara, palestinska imena. Po flori i fauni, topografiji, rekama i uda-Ijenostima
odgovaraju nazivi naselja u Zapadnoj Ara-biji, ali ne odgovaraju opisu Palestine.
Sledeća dupla strana: Hramovi u. Jerusalimu
Trenutak provere
Da li arheološki mogu da se provere Salibisova saznanja? Sasvim sigurno! Naši naučnici
uvek usme-reni ka istini, treba ,,samo" na označenom mestu da poćnu sa iskopavanjem.
Prema Salibisovim podacima - na primer najstariji, solomonski Jerusalim nalazi se oko 35
km severoistočno od planinskog regiona Nimas u saudijsko-arapskoj provinciji Asiriji. Tu
se nalazi pi-toreskno selo Al-Sarim, Solomonov Jerusalim. Kako neki proroci opisuju ovo
mesto, stari Jerusalim je ov-de bio na nadmoćnom, strateškom položaju. Na ovim visinama
je Solomonu kao graditelju hramova na raspolaganju bilo dovoljno građevinskog
materijala, što u Palestini ne bi bio slučaj.
U I Knjizi o kraljevima (7, 10) govori se o tome šta je Solomon za gradnju hramova
koristio: ,,temelj beše napravljen od velikih komada velelepnog kamenja, od kamenja od
deset lakata i od kamenja od osam laka-ta". Prema tome, znači korišćen je polugotovi
materi-jal, verovatno granit, jer ni na pesku ni na krečnjaku ne bi mogli ovi objekti da se
izgrade. U brdima Nima-sa i danas ima granita. U Palestini ne.
Oko 586. pre n. e. Solomonov hram potpuno je uniStila vojska vavilonskog kralja
Nabukodonosora, izraelska elita je bila tada zarobljena. 1 pored toga što je hram uništen, u
okolini sela Al-Sarima bi trebalo da postoji mogućnost nalaženja obradenih kamenih blo-
kova mamutskog objekta.
Posledice
Novo lociranje biblijskih dogadaja objašnjava neja-snoće u aktivnostima kralja Solomona.
Ako Solomo-nov hram nije u današnjem Jerusalimu već se nalazi na najjužnijem delu
Saudijske Arabije, koji se granici sa Severnim Jemenom, odmah nam postaje jasno zašto se
Solomon toliko trudio oko kraljevstva Sabe;
Sabejci su bili njegovi neposredni susedi. A Solomono-vi mesečni vikendi kod kraljice od
Sabe i dalje ostaju u domenu nemogućeg bez pomoći ,,letećih mašina":
vazdušna linija od Nimasa u Asiriji - Solomonova re-zidencija - od grada Mariba i danas
iznosi 530 km.
Nov način razmišljanja ne nameću samo nazivi gra-dova iz Starog zaveta. Oblast Asirije i
danas obiluje svetilištima, polomljenim oltarima, prastarim natpisi-ma i vrhovi planina, koji
se pripisuju likovima iz Bibli-je Avramu i Solomonu.
U drugoj polovini prošlog veka, francuski istraživač Jozef Halevi (Joseph Halevy) inače
jevrejskog pore-kla, kao prvi Evropljanin dolazi - tajnim putevima, rnaskiran - u Jemen, što
nijednom. strancu nije bilo omogućeno. Halevi izveštava o himjaritskim i hebrej-skim
natpisima na stenama, jedni pored drugih [6]. Izvan Mariba je posetio ćak i ,,Solomonovu
džamiju", čiji su zidovi Bili ispisani bezbrojnim arapskim natpi-sima.
Englez Hari Sent Džon Filbi (Harry St. John B. Philby) je 1917/18. prešao kroz Arabiju
uzduž i po-preko. On piše o natpisima i crtežima na stenama na vrhovima brda, jedan je
ličio na ,,kentaura" (7) i o zi-dovirna prepunirn ,,talmudskim natpisima"
Tačno 130 km južno od grada Taifa - današnja let-nja rezidencija saudijskog kralja - nalazi
se u provin-ciji Asiriji Dzebel Ibrahim (2.595 m), Avramova planina, daljih 150 km južno
odavde krećemo se po Solomonovoj prapostojbini, u Al-Sulejmanu. Na vrhu planine
Džebel Šada nalaze se ostaci oltara sa do sada još nerastumačemm natpisima. Narod ga
zove Musa-la Ibrahim = Avramovo mesto za molitvu.
Čak je i Aron, Mojsijev brat, u jednoj saudijsko-arapskoj planini ovekovečen - Džebel
Harun - Arono-va planina. Visoka je 2.100 m a nalazi se jugoistočno od Abhe, glavnog
grada provincije Asirije. Proroci i praoci Starog zaveta živeli su u planinama Jemena
Zidovi današnjeg hrama u Jerusalimu
gde su i sahranjivani. Još 1950. su turisti vodeni na Džebel Hadid, pred grobove Avelja i
Kaina, danas su sazidani.
Grob patrijarha Jova nalazi se na srednjem vrhu Džebel Heše u Severnom Jemenu, a
grobnica proroka Huda i u današnje vreme se ubraja u velike arapske svetinje a nalazi se
severno od Tarima u planinama Hadramaut.
Hrabri učenjaci jevrejske i hrišćanske vere mnogo puta su upozoravali na to da nešto nije u
redu u naiz-gled tako zatvorenoj svetskoj slici Starog zaveta. Ali, na žalost, njihovi glasovi
su se gubili u glasnom horu predstavnikajednog uhodanog stanovišta. Da li je iko od nas,
vaspitavan i podučavan na hrišćanski način, ikada čuo makar i jednu reč o tome, ili
primetio neki nagoveštaj da - pored biblijske verzije Starog zaveta -postoje i neki drugi
izvori predanja?
Godine 1910. jevrejski učenjak Rudolf Lezinski (Rudolph Leszynsky) počinje svoju knjigu
,,Jevreji u Arabiji" sledećim [8] rečima: ,,Nije nam poznato otka-da Jevreji žive u Arabiji".
Dve godine kasnije piše Je-hošua Feldman (Jehoschuah Feldmann) u knjizi o jemenskim
Jevrejima: ,,Jevreji koji u Jemenu žive već mnogo godina, možda i hiljadama godina..." [9].
1921. D. S. Marguliut (Margoliouth), profesor semit-skih jezika na Univerzitetu Oksford
dolazi do sazna-nja da su Izraelci prvobitno došli iz Južne Arabije:
,,Delo koje su ubraja u biblijske kanone, ali potiče nedvojbeno iz Arabije, je knjiga pror6ka
Jova" [10].
Na ovu smelu izjavu prof. sa Oksforda se usudio tek nakon dugogodišnjeg rada na
komparaciji jezika sta-roarapskog i starohebrejskog. Svako ko se zadnjih 80 godina
pozabavio pitanjem odakle zapravo potiču južnoarapski Jevreji zapao bi u ćorsokak.
Predanja i jezička komparacija potvrduju postojanje Jevreja u Južnoj At-abiji ali ostavljaju
otvoreno pitanje odakle su došli. Etnolog Hju Skot (Hugh Scott), stručnjak za
istorijujugozapadnih arapskih naroda, 1947. otvoreno priznaje ovu dilemu: ,,Jevreiji su
vekovima pre Islama u centralnoj i južnoj Arabji bili veoma mnogobrojni, ali nejasnoje
kada su došli i kojim putem" [11].
Svaka slamka za spas je dobro dosla, da bi se saćuvala ,,proverena" tumačenja Tore i
Starog zaveta. Nije smelo da se dozvoli da se zbivanja iz Starog zave-fca smeste u južnoj
Arabiji. To nije smelo da bude tačno tj. da su u južnoj Arabiji postojala religiozna predanja,
pre nego što su dospela do Palestine. Ra-sprava je bila programirana od katedre do katedre,
pre nego što je profesor Salibi mogao da izmeri svoj nalaz. Kako rešiti zagonetku o
Jevrejima u Arabiji? Entolog Erih Brauer (Erich Brauer) je tvrdio sledece— [12]:
,,Severoarapski Jevreji imali su legende po kojima su neki od njih još u Jošuino vreme
naselili Arabi-ju. Prema predanjima Jemenaca prvi doseljenici su došli u Solomonovo
vreme. Priča se da je kraljica od Sabe sa kraljem Solomonom imala sina, za kojeg je od
Solomona tražila da pošalje učitelje. Navodno su to bili prvi Jevreji u Jemenu. Prema
jednom drugom predanju došli su u pratnji kraljice od Sabe u Jemen".
Mnogi naučnici su se složili sa ovom tvrdnjom. Ha-leluja, zagonetka je bila rešena, i Bibhja
je ipak u pra-vu: Mojsijeje Izraelce doveo do Palestine – Solomonje u Jerusalimu sagradio
prvi hram - kraljica od Sabe ga je tamo posetila i Solomon joj na rastanku poklanja hiljade
svojih podanika. Tako su Izraelci došli u Sau-dijsku Arabiju!
Biću toliko slobodan da ovu liniju jednostavno dovršim: 40 godina su Izraelci lutali po
Sinaju, bili su gladni i žedni, borili su se protiv neprijatelja. Konačno dolaze do Obećane
zemlje, voljene zemlje, konačno su mogli da puste korene. Njihov kralj Solomon gradi prvi
veliki hram. Sve mlade radne snage su učestvo-vale u ovoj akciji. Istovremeno niču kuće,
škole, vodo-vodi bivaju premeštani, gradene su ulice, polja se obraduju, regrutuje se
vojska, sveštenici i učitelji po-dižu mudre glasove.
U takvoj situaciji s mladom državom, koju tek tre-ba učvrstiti, kralj Solomon nema
pametnija posla ne-go da svojoj Ijubavnici - kraljici od Sabe - koja živi 2.500 km dalje,
šalje pomoć za nerazvijene. Ona ne pripada njegovom narodu, nije iste vere ali on toj kra-
Ijici poklanja nekoliko hiljada Ijudi sa učiteljima. Ova zaista groteskna situacija rešava se
na razuman način, tek ako se prihvati teorija da se Solomonovo kra-Ijevstvo nije nalazilo u
današnjoj Palestini, već u južnoarapskoj planinskoj oblasti Nimas. U tom slučaju pomoć
nerazvijenima sasvim je opravdana kao prijateljski gest suseda i čin zaljubljenog muškarca.
U Palestini bi to bilo sasvim apsurdno.
Poternica za Solomonom
Odakle je došao Solomon? Čak i tako bogati kra-Ijevi kao on imali su pretke. Ko je stvorio
to bogatstvo? Da li je to možda bio prepredeni, mali kralj Da-vid - da, baš onaj što je
pobedio Golijata?
Tačnije rećeno, Solomonovo poreklo bi trebalo da dopire do Avrama, praoca svih rodova,
ali i još dalje u prošlost jer je Avram imao poreklo, mada veoma čudno.
Avramov otac Terah, tako barem tvrde starojevrej-ska predanja - nema zabeleženog
protivstava - bio je idolopoklonik. Avram i sam potvrduje ovu očevu ma-nu u ,,Apokalipsi
Avrama", pisanoj u prvom licu [13]:
,,Ja, Avram, u vreme kada je na rnene došao red da održim žrtvenu službu moga oca
Teraha pred njegovim drvenim i kamenim, zlatnim i srebrnim, bronzanim i gvozdenim
bogovima. Tako sam jed-nom otišao u hram na službu: i videh da se kameni bog Merumat
prevrnuo do podnožja gvozdenog bo-ga Nahona".
Avramovi roditelji bili su poklonici zvezda, u koje u ono vreme nisu verovali samo Arapi i
Egipćani, Vavi-lonci i Minojci već svi narodi starog veka. Avramov otac Terah navodno
potiče iz Ure u Kaldeji, a profesor Fric Homel (Fritz Hommel) kaže da je ,,Tamo
obožavanje zvezda odavno bilo popularno" [14]. Tako da se i Avramovo rodenje dovodi u
vezi sa zvezdama -ajevrejsko predanje opisuje [15]:
,,Avram, sin Teraha... i Amtelaje... roden u Uru u Kaldeji... u mesecu Tišri... oko 1948.
godine nakon stvaranja sveta... u nod kadaje Avram rođen, Tera-hovi prijatelji... okupili su
se za večeru... tada na istočnom nebu zapaziše neku čudnu zvezdu; brzo se kretala, kao da
bi progutala četiri druge zvezde, na četiri strane neba. Svi su se čudili toj pojavi"... Zlom
kralju Nimrodu, graditelju gradova i ,,welikom lovcu pred Bogom", o kojem nas
izveštavaju Mcj-sije i Miha, astrolozi rekoše da će se roditi dećak. koji bi mogao da ugrozi
njegovo carstvo. Tada Nimrod. aa-ravno, naredi da se zakolje 70.000 tek rodene muške
dece. Ali Avramova majka se uplašena skriva u pećini, gde na svet donosi bebu, čije lice
obasjava tamnu .pećinu. To nije primetio niko osim arhanđela Gavrila, koji se hitro spustio
s neba da bi podigao dete.
Lepaje to legenda, mada ne bi bila vredna pomena da nema toliko sličnosti sa Hristovim
rodenjem u Vi-tlejemu.
Sasvimje jasno da otada Avram više nije bio običan čovek u predanjima; ponekad su ga
anđeli tako prikri-vali u oblacima i magli da je mogao uteći od potere, dok bi ga drugi put
seljani iz tornja u Vavilonu strpali u peć. Naravno, bez bilo kakve povrede po Avrama.
Tek nakon intenzivnog proučavanja postalo mi je jasno da je još praotac Avram imao
bliske kontakte sa vanzemaljcima. U ,,Hronici Jerahmela" (16), zasnova-nom na starijim
izvorima, tvrdi se daje Avram najveći
madioničar i astrolog, a znanjeje stekao od ,,andela". Ova tvrdnja se puklapa sa podacima
iz ,,Apokalipse
Avrama": tamo se sasvim jasno opisuje kako su dva izaslanika Najvišeg ,,u nebo" odvela
Avrama: visoko iznad zemlje video je ,,nešto slično svetlu, ne može se opisati" i ,,velika
stvorenja koja su se dovikivala, a ko-ja mje razumeo". Razurnljivo: ako su vanzemaljd
Avrama odveli u matični brod, nije m mogao da razu-me jezik stranaca. Avra-m se tačno
seća: Visoko mesto, na kojem je sta)ao ponaeralo se nadole i nagore, pone-kad je zemlja
bila iznad njega dok je drugi put bila ispod. Bujna mašta ili? Sigurno nije ovo prvo. U veku
vasionskih brodova imamo prilike da čitamo izveštaje kako se budući vasionski brodovi
okreću oko svoje ose - optičkim efektima, koje Avram tačno opisuje.
lako sam stalno svestan da ovde baratam sa legen-darnim predanjima - istorijski
neprihvatljivim - bio sam veorna iznenaden kada sam u jednoj knjizi, izda-toj u
Arneričkom biblyskom institutu (na liniji mojih kombinacija) pročitao da se tamo prihvata
teorija o posetiocima iz neke vanzemaljske civilizacije (17). U knjizi piše: ,,Tek nakon
večere Avram... je otkrio da njegovi gosti nisu bili obični posetioci. Došli su iz sve-mira".
Kakav napredak! 1 teolozi prihvataju novlne:
Avramje imao kontakte sa astronautima!
Na osnovu BibliJe namaje ,,utuvljeno" daje Avram praotac ćovećanstva; a stručnjaci pri
tom uopšfce nisu sigurni u Avramovo postojanje... i šta bi njegovo ime moglo da znači.
Franc M. Bel (Franz M. Bohl), profesor na Univer-zitetu u Lajdenu, konstatuje [18]:
,,Staro ime Ab-ram, koje se ne javlja nigde osim u Gen, 11,26-17,5 znači ,,plememti otac"
ili ,,otac je plemenit". Time reč ,,patrijarh" može da se shvati kao prevod ovog imena. Pod
,,ocem" se ovde rnisli na Boga, prvobitno je to bio Bog Meseca... Verovat-nije se kod Ab-
rahama radi samo o dijalektičkoj va-rijanti (,,razvučenost") češćeg imena Ab-ram"
Profesor Bel je 1930. tvrdio sa velikom sigurnošću, medutim pet godina kasnije stručnjaci
uglednog ,,Journal of Biblical Literature" (19),to pobijaju:
,,Prvobitno Avrarn nije bilo lično ime, već nazivjed-nog božanstva." Ofcadaje prošlo već
40 godiiia kako se ovo ime izučava, ali razjašnjenje ne postoji do danas. U jednoj
publikaciji sa Univerziteta Yale [20], u SAD. objavljenoj 1975. stoji interesantna
rećenica:,,Vero-vatno nikada nećemo biti u stanju da dokažemo daje Avram zaista
postojao..."
Sve je ovo veoma zbunjujuće, i bilo bi sasvim zanemarljivo da čitavi narodi svoje poreklo
ne zasni-vaju na čoveku, koji možda nikada nije ni postojao...
Međutim, i pored svih protivrečnosti može se tvrditi da Avram - ako je zaista i postojao -
nije mo-gao nikada da bude u gradu po nazivu Jerusalim. Na mestu današnjeg Jerusalima
postoje arheološke isko-pine grada iz vremena 2.000 pre n. e., ali niko ne zna kako se taj
grad zvao.
1975. je u Ebli, u severnoj Siriji, iskopana bibliote-ka glinenih tablica; prvi put se na
sumerskom, klina-stom pismu pojavljuje naziv grada Urusalim (Rslm). Egipatske
hijeroglife iz vremena faraona Amenoflsa 111 (1402-1364. pre n. e.) pominju grad
Aušamen ili Rušalim, ubt; varijaute su tako reći uhvatili biblij-ski arheolozi i tumačene su
kao današnji Jerusalim. Ako se bolje pogleda, pronaći ćemo samo nazive ime-na, ali ne i
geografsko odredenje. Zbunjenost postaje još potpunija ako pogledamo Genezu 1. knjige
Mojsi-jeve (Knjiga postanja), glava 14, stih 17:
,,Kada se Avram vrati kao pobedilac Kedor-Laome-ra i kraljeva koji bejahu s njim, kralj
sodomski mu izide na susret u dolini Šave, kojaje Kraljeva doli-na. Melhisedeh, kralj
salemski, iznese hleb i vino. On beše sveštenik Boga Svevišnjeg. On blagoslovi Avrama
govoreći: Blagosloven da je Avram od Boga. Svevišnjega, stvoritelja neba i zemlje! Blago-
sloven da je Bog Svevišnji, koji predade neprijate-Ije tvoje u ruke tvoje! 1 Avram mu dade
desetak od svega".
Ovde se govori o kralju salemskom. ,,Salem" je ka-snije Jeru-Salem. Čudno. Još nije
postojala obećana zemlja, Mojsije još nije bio rođen, kralj David (Solomo-nov otac) imao
je grad ali koji još nije bio zauzeo, a nazvan je ,,Jerusalim". Kakav je dakle bio taj ,,Kralj
salemski", koji je sreo Avrama i gde se tačno nalazio kraljevski grad Salem?
Naučne greške
,,Gde naučnik napravi greSku, to je naučna greška", kažejedna arapska poslovica. Zaistaje
tako.
Gradovi, a posebno kraljevski gradovi nikada nisu bili plod mađioničarskih veština.
Uvek su prvo nasta-jale društvene strukture, generacijama je nastajala odredena hijerarhija,
i tako je nužno dolazilo do po-trebe za izgradnjom gradova. Bilo u kojoj zemlji, svu-da su
postojala tri preduslova za urbanizaciju:
prikazivanje mod vladara, koja je bila veća od jačine onih kojima se vlada, sigurnost protiv
neprijatelja, izgradnja svetilišta kao manifestacije zajedničkog kulta.
Treća manifestacija je bila centralni povod za izgradnju gradova. Globalno gledano, Ijudi
za pradoba su bili poklonici zvezda. Ovaj kult zvezda naših preda-ka objašnjava se
raskošem i sjajem neba fiksnih zve-zda, pojavom i nestankom Sunca i Meseca. Ljudi su
osvajali vrhove brda da bi bili bliži svojim bogovima, na velikim visinama su gradili oltare
a gde aye bilo planina, napravili bi ih veštački, da bi na tim mestima podizali svete
gradove.
Sve do ove tačke sledim opšte mišljenje učenjaka -ali: ,,Čak iako su svi istog mišljenja, to
mišljenje može biti netačno", tvrdi Bertran Rasel (Bertrand Russell) (1872-1970).
Nauka vrednuje bogove neba i zvezda kae flktmia bića, proizvode Ijudske mašte, koja
zapravo u stvarno-sti nikada nisu postojala. Zar su flktivna atverenja imala neku nioć? Zar
su se Ijudi plašili Ijudskih bogo-va? Zar su izrodi mašte vidno i osetno kažnjavali
zemaljsku decu?
Nauka tiudijedno od objašnjenja:,,Kažnjavanje nije postojalo kao ni bogovi, a kada bi
Ijudima u bilo kojoj zemlji išlo loše, pronalazili bi nekog krivca. Pošto taj krivac za njihovu
lošu situaciju nije uopšte postojao a samim tim. nije mogao da se pozove na odgovomost,
pajei svako zlo i dobro pripisivano bogovima, koji eto samo na taj način postaju stvarnost
za Ijude. Vulkani, zemijotresi, elementarne nepogode - sve su to bile Božije manifestacije i
tako su nastale prirodne religi-je. Zvuči sasvim logično, ali dolazi do onog neverovat-nog,
što se uopšte ne uklapa u ovu šemu: Bogovi su počeli da govore. Davali su uputstva,
izdavali su za-brane i naredbe, stvarali su zakone, a u pojedinim slučajevima, koji se mogu
dokazati, odvodili su Ijude u daleke ,,nebeske gradove", narodima su demonstrirali tehnićki
uvežbanu moć, prenosili znanja, koja su dale-ko bila iznad Ijudskog nivoa. Oni odabrani,
koji su zemljacima prenosili uputstva bogova, obavljali su to širom sveta - izgovarajući sve
u prvom licu jednine:
...i čuo sam... i video sam... on mi govoraše... pokazaše mi... naredio mi je... idu kod...
Otkada su Ijudi progo-vorili, sve što je pripovedano u prvom licu govori o očevidnim
situacijama. U mnogim slučajevima ,,ovih izveštaja proroka" kako su kasnije deklarisani,
očevici dodaju podatke, kada i gde se nešto dogodilo, navode imena bogova, koji su
učestvovali, ili njihovih poma-gača.
Veoma zamršena situacija!
Bogovi navodno nisu postojali. Znači sve njihove poruke su izmišljotina, fikcija - ili laži -
proroka, koji su hteli da budu važni. Zar sve ovo nije vrhunac nelo-gičnosti, da se na
osnovu lažnih izveštaja sastave svete knjige čovečanstva? Zar nije čisto ludilo, nakon ovog
preobražaja, i zaobilaznog puta, sve ove izveštaje pro-roka smatrati pravim draguljem,
čistim zlatom istine? Unjih ,,verovati"?
Crveni konac sa čvorom!
„I Gospod reće Avramu; Znaj da će potomci tvoji bi-ti stranci u tudoj zemlji, i biće robovi i
biće mučeni četiri stotine godina... (stih 16). Oni će se tek u če-tvrtom kolenu vratiti ovamo
..."
Iz svežih istraživanja rezimira ugledna britanska naučnica iz oblasti arheologije Ketlin
M. Kenjon (Kathleen M. Kenyon) [2.1].
,,Ono što sigurno ne zahteva nikakvo dalje objaš-njenje je hronologija navedena u Bibliji.
Samo je pritivrečna. Vremenski raspon od četiri stotine go-dina prihvafciti kao boravak i
istovremeno utvrditi daje već četvrta generacija nakon ulaska u Egipat učesfcvovala u
egzodusu su dve nespojive tvrdnje, da se vremensko izračunavanje koje iz toga proizi-lazi
mora oceniti kao neistorijsko".
Hronologija Biblije je besrnislica. Ne može biti tačna, jer su datumi ubačeni u prethodno
određeni. model, izvmuti i falsiflkovani. Ukoliko je i živeo, Avram je negde oko
1800/2000. pre n. e. ušetao u istoriju. Imaoje sinove Isaka i Jakova, cijeg sina Josi-fa
bezdušna braća prodaju u Egipat. Tamo su se Izra-elci za četiri veka pretvorili u rnoćan
narod iako to nije zabeleženo rii na jednom egipatskom natpisu ili trošnom papirusu.
Narodn nijp hi1o dobro Oko 1200, pre n. e. pojuvljuju. ye Mojsije i Ai'on kao spasitelji u
neprilici: Zapoćinje 40-togodišnji egzodus iz Sinaja. Osvaja se Jerihon u današnjoj
Palestini - činjenica kojaje arheološki sasvim pobijena.
Poznati junaci iz Biblije, Samuel, Simson, Saul i David dobijaju bitke. Oko 970. pre n. e.
konačno se smiruje napaćeni narod. Kralj Solomon mia zeleno svetlo za i/gradnju prvog
hrama.
Zanirnljiva hronologija, koja kao m na početku ni na kraju ne može biti tačna. Istorija
Izraelaca istorij-skije dafcirana tek od momenta njihovog otpuštanja iz vavilonskog
ropstva, kada su gi-adili tzv. drugi hrarn. Isti se i nalazio u današnjem Jerusalimu, što
potvrduju i mnoga istorijska svedočanstva. Medutim:
prvi Solomonov hram nalazio se u južnoarapskom planinskom predelu, TJ. u Nimasu.
Nećemo naci ćvrste dokaze za ovu tvrdnju, dok god u Al-Sanmu u provinoji. Asiriji ne
budu vršena arheološka iskopavanja, sve do tada ovo će biti sa.m.o pretpo-stavka, ali i to je
intere.-ant.an i opširan ,,rad na te.renu".
Ujužnoj Arabiji narodje bio tako odan kultu zvezda kao i svuda. Poznata su neka od imena
bogova zvezda, figure bogova i neka od. .kultnih mesta. Hroničari su saznali Amr bin
Luhajia, koji je svojevre-meno krenuo put Ai'abije [22]:
,,Tom prilikorn je video da su Ijudi poštovaii slike idola; kada ih npita o černu se tu radi,
odgovoriše mu: ,,0ve slike idola predstavijaju ,,Gospodare", koje smo napravili prema iiku
njihovog nebeskog prebivališta i prema likovii'na Ijudi".
,,Nebeska prebivališta" i .,likovi Ijudi" služili su xa uzor: ali uzor čega? Zvezde su oduvek
bile svetle fcačke na nebu, a i pored najbolje volje ne mogu dafci podsti-caj za oblićavanje
slike idola. I-ijudi. su oduvek imitirali ono što su poštovali, čak iako 10 nisu razumeli [23].
Južni Arapi su kopirali st.varnost, stvarali su pred-stave o doživljenoin. Da li su kop.rrali
kao liran"i,,nebe-sko prebiv,alište"nekog od ,,Gospodara", nekog Božijeg pofcomka
nastanjenog u brdima? Svetil.išta su sigr.rno bila veoma atraktivna, jer tamo se narod
okupljao da bi odavao poštovanije svojim bogovima,.. tako nastaje inicijativa za osnivanje
n.ai'elja u okolim. Ali zajed-nička avetilišta riisu bila dovoljna.
Bogovi moraju biti moćni, moraju pokazati .šta umeju. Ne smeju da podležu koroziji niti da
padaju sa postolja jer tako ne bi bili dostojra poštovanja. Bogovi moraju nekako da deluju,
ua pokažu svoju raoć da bi Ijudi mogli da ih obožavaju.
Melhisedek, kralj-sveštenik, istovremeno je bio snažna i misteriozna osoba. Brema
,,Legendama o Je-vrejima u pradobu" [24] bio je ,,1-ođenje sa neba";
sam,,Gospod"je svoje seme posadio u Sopranimu -Melhisedekovu majku. (Začeće m
vitro?) Melhisedek je dakle bio Božiji sin a u Avramovo vreme navodno salemski kralj. Od
Avrama saznajemo da od njegovog rođenja nebo vodi brigu o njemu i da je ,,Svevišnji",
kako kaže starojevrejska legenda, ,,Avrama posebno voleo". Avram se susreo sa salemskim
kra-ljem,,,sveštenik najvišeg Gospoda" i odmah su se do-bro razumeli: kralj-sveštenik je
blagoslovio Avrama. Nije ni čudo: obojica su se ubrajala u elitu, bili su po-tomci bogova, a
takve stvari spajaju Ijude.
Salernski kralj je i sam bio moćan, narod ga se isto-vremeiio pribojavao i obožavao; narod
je bio spreman da u njegovu čast izgradi grad Salem (slm). Centar kraljevstva sačinjavala je
gi-adnja rezidencije i jednog hrama.
Čak su i u ovim nedatiranirn vremenima postojali Božiji potomci. Prorok Henoh navodi
200 ,,nebeskih stražara", koji su sišli na zemlju, a čiji potomci su se gložili oko zemlje. U
pitanju su bile teritorijalne pre-tenzije. Ograđivali su se u utvrdenjima. Za gradnju
hramova, palata i rezidencija planove su davali Božiji potomci, dok su najteže poslove
izvršavali njihovi po-danaci - mspirisani 1 držani pod kontrolom usled de-monstracija mod,
koje su iin izgledale natprirodnim, čarobnim i konačno što su i bile - vanzemaljskim. Za
vršenje tih najgorih poslova bogovi su obećali pomoć u bitkama.
Na osnovu ove konkurentne bitke Božijih potoma-ka za najbolja mesta sasvimje razumljiv
striktan zah-tev: Nećeš imati drugih Bogova pred licem mojimi Ovu zapovest ne zastupa
prvi Mojsije, već i Avram.
Njegov otac Terah još je bio poklonik kulfca zvezda;
mnogi bogovi su vernike činili nesigurmm, Ijudima ni-je bilo jasno kome su pripadali.
Došlo je vreme za deo-bu zemlje, i prava na moć božijih potomaka; svako je Ijubomorno
motrio da mu konkurencija ne otrgne iz-manipulisanu radnu snagu, kako naivni vernici
svoje zlato, novac i drago kamenje ne bi odneli na pogrešno mesto radi prinosenja žrtve.
Zato je rečeno: Nećeš imati drugih Bogova pred licem mojim!
Salem (slm)je u početku bio rezidencija ,,Svešteni-ka Svevišnjeg", Melhisedek - kralj,,kao
rodenje sa ne-ba"može se porediti sa kraljem Minosom sa Krita, Zevsovim sinom.
Vremenom opada moć božijih poto-maka, kasnije generacije sve manje znaju o tehnologiji
pra-pra-pra... dedova. Tako moć prelazi u ruke svešte-nika. Ljudi sve manje osećaju
strahopoštovanje, jer sve manje dozvoljavaju da ih neko blefira, a uverili su se i u nemoć
bogova.
Već odavno riiko nije video vanzemaljce u velikim matičnim svemirskim brodovima,
posade su se - kako nam prenose indijska predanja - medusobno uništile i odletele na
udaljena nebeska tela. Kada je jedan kralj po imenu Solomon bio vladalac nad Salemom,
taj grad je još bio moćan, a sam Solomon je vladao nad teh-ničkim nasledem svojih
nebeskih predaka (leteća ko-la).
Ali ovaj salemski Solomon nije identičan sa Solo-monom iz Biblije - koji je postojao
nakon 970. pre n. e. Skoro se može poverovati da postoji čitava arhiva o Solomonu, gde su
se pohranjivali tragovi o ovoj miste-rioznoj osobi, odakle su pisci predanja crpili materijal.
Po jevrejskoj tradiciji Solomon flgurira kao mudri su-dija i ženskaroš, kao monoteista i
mnogobožac. U 2. K-njizi hromke dospeva do ,,najvišeg kralja na svetu"
kojije vladao nad,,svim kraljevima od reke Eufrat do zemlje Filistara i do granica Egipta".
Arapi mu priz-naju gradevine širom sveta, u Koranu se tvrdi da su duhovi morali da rade za
njega, da je bio ,,Gospodar vetrova" i daje vladao 350 godina te da se na mnogim mestima
pojavljivao istovremeno. Etiopljani, pak So-lomona opisuju kao neizmerno bogatog,
čuvarem sve-tih Mojsijevih tablica i zavodnikom kraljice od Sabe kao i vlasnikom letećeg
voznog parka.
Zaista mnogo za samo jednog muškarca sa samo jednom glavom, dve ruke i dve noge.
Ko je zapravo bio Solomon i kada je stvarno živeo niko ne zna. On je samo jedan
kamenčić u mozaiku praistorije kao i Melhisedek, Avram i kraljica od Sabe. Ali hroničari
tog vremena su se složili oko jedne stva-ri, a toje daje Solomon bio kralj Jerusalima.
Dokaza-no je da je 586. pre n. e. od strane Vavilonaca uništen grad pod nazivom Jerusalim.
Ali: Koji Jerusalim? Onaj u kojem je vladao legendarni Melhisedek... ili današnji Jerusalim
u Palestini?
Suze za Jerusalim
U sklop Starog zaveta ubraja se i pet tužbalica, gde se oplakuje uništeni grad Jerusalim. Sa
uzdahom ,,Ah" počinju prva, druga i četvrta tužbalica. Jerusa-lim se hvali kao veliki i
mnogonarodan grad, ali sada je napušten. Nestao je sav sjaj, osvajači su pokrali sve
bogatstvo, obeščastili su hramove sa svetmjama ili ih pokrali. Device i dečaci postali su
robovima, a neprijatelji se sada podsmevaju nekada tako pono-snom Jerusalimu. Proroci,
sveštenici i sudije pod-vrgnuti su ruganjima, odvode ih, dok njihova potera vreba kao
,,orlovi na brdima" nad plenom, Autoru tužbalica prilikom. sećanja na ponosni grad naviru
su-ze na oči: ,,gori mi u grudima, srce mi se kida" .
Pošto tužbalice nemaju napomenu autora, pripisu-ju se Jeremiji. Ovaj prorok iz šesfcog
veka pre n. e. bio je vrlo nezgodan i dvolićan čovek: upozorio je stanov-nike Jerusalima na
Vavilonce ali je i sam održavao ve-ze sa neprijateljima. Zedekija, poslednji kralj Jude (597-
586 pre n. e.) naredio je da se huškaš baci u ci-sternu. Medut.im, ona nije prevozila vodu
tako da je jerernija preživeo, a pobednik Nabukodonosor 11 (605-562 pre n. e.) ga oslobada
i zabranioje da mu se bilo šta loše dogodi. Tako se prorok slobodno kiefcao dok su njegovi
sugradani vezani krenuli na raarš u zarobljeništvo. Vavilonski. vojnici, do kojih ovaj kra-
Ijevski dekret n.ije stigao, stavljaju ga u lance i sa dru-gim zatvorenicima ga odvode u
Babel.
Greškaje ispravljena i Jeremijabiva pusten na slo-bodu, medutim, nikada više se ne
vraća u Jerusalim. Izraelci na selu podredili su se vavUonskoj zapovesti, i počeše da beže u
gruparna. Jednoj od grupa koja je kren.uia prema Egiptu pridružio ae 1 Jerexnija. Tu mu se
giibi svaki trag u istoriji.
Kada je to Jeremija sastavio tužbalice? Teolozi smatraju daje to bilojoš uvreme okupacije i
uuištava-nja Jerusalima. Ova spekulativna pretpostavka nije tačna, jer je •u to vreme
Jeremija bio u cisterni, zatim samo na kratko na slobodi, da bi ga opet odveli u lan-cima.
Rat. Uništenje. Hapšenje. Baš nije bio momenat za dokolicu, kada bi prorok imao vremena
za sfcvaranje pesme po azbučnom redu. U svim tužbalicama Jerusa-lim se već opisuje kao
uništen. A uništenje je već dav-no prošlo vreme, jer pesnik tuguje, ,,planine su sada puste,
po njima lutaju samo lisice". U svojoj diseratadji iz 1889. god, [25 Hajnrih Merkl (Heinnch
Merkel) se isključivo bavi .;.-..:. ma, došao je do zaključka: ,,Kogod da je sa tužbalice,
poslužio se starim izvorima" - i Jeremija je kao autor isključen: ,,Tako dakle naše pesme
moramo osporiti Jeremiji, jer kritika tako nalaže."
Saznanje:
Jerernijaje bio prisutan prilikom iimštenja Jerusa-lima a zatim su ga stavili u la-nce -- ali
tužbalice p.iči-nju već sa u.ništenim gradom, osim fcoga korišćeni sii stariji izvori. Dakle,
tužbalice ne mogu da se odnose na današnji Jerusalim. Oplakano je unistenje nekog starijeg
Jerusalima.
Da li je to bio Jerusalim, Salem legendamog Solo-mona, gde je nekada vladao kraij-
svešteuik Melhise-dek? Dok ispisujem ove redove negde u pozadini čujem glas mog
ćitaoca; kakve veze, gospodine Deni-ken, sve to irna sa Vašorri teorijom? Zašt.o se tako fa-
natično držite nekog starog Jerusalima? Samo polako.
Ako su božiji potomci u službi kralja-sveštenika, unda bi u •njihoviTri prestomcai'ma
trebalo pronaci do-kaze o tehničkom znanju, ili barem zidno slikarsfcvc, natpise, reljefe,
kultne predmete!
Ispod današnjeg hrama u Jerusalimu ništa nije pronađeno, čak nema ni dokaza o
nekadašnjein postojanju solomoskog hrama. Dakle, preostaje nam, samo da tražimo na
nekom drugom rnestu. Prof. Sali-bi je na osnovu poredenja naziva gradova došao do
zaključka da se stari Jerusalim nalazio u planinama Nimasa u Asiriji, kod današnjeg grada
Al-Sanm.
Sledeće duple strane: Inž. Hans Herbert Bajer (Hans H erbert)je rekonstruisao hram,
opisan od Esehila. Evo modela za vasionski brod, o kojem ce još bin reci.
Ovako izgleda rekonstruisani hram iznutra: više kao tehnička raidionica za odrzavanje
nego svetilište.
Mislim da ne postoje velike šanse da se danas tamo pronade još nešto. Grad je i suviše
dobro uništen, pljačke su dosledno obavljene. I: od tada prošlo je više od dve i po hiljade
godina.
Kapitulacija? Ne. Verovatno postoji ipak nešto Što je ostalo od uništenja, Ali toje druga
priča.
III
"BOGOVI, GROBOVI 1
ZAVEDENI
RECI MI, GDE SU GROBOVI...
Nedostatak sposobnosti odlučivanja zapravo je otkrio ono sto se zove glupost, i jednom
takvom nedostatku
zapravo nema spasa. Iinanuel Kant 1724-1804. (Immanut-I Kant)
Smrt, koja je predodredena svim Ijadinia, ne po-gada likove iz bajki i neke biblijske
ličnosti.
Proroka i pratrijarha Henoha smrt nije stigb's i u zreiom dobu, kada je irnao 365 godina, sa
sve kosom ,,istisnut"je na nebo. I prorok Izraelov, EIijas, poneo je svoje telo sa sohom kada
je 11 ..vatrenirn kočijaina" nestao u svemiru. Ostale prominentne lićnosti Starog zaveta
doživele su duboku starost o kojoj naši gerija-tri ne bi smeli m da sanjaju: Adam, praotac
svih Ijudi, živeoje 930 godina - njegov sin Set dognraoje do 912, njegov sin Enos doduše
905 godina, a Adamov pi'au-nuk, Enosov sin Kenan doživeoje 910 godina života. 1 tako se
u 1. knjizi Mojsijevoj, glava 5, nastavlja vedra štafeta sfcarina: Mahalali doživeo je 895
godina, Ja-hred 962 godine. Henoh je - naravno pre nego što se uspeo - stvorio
Metuzalema, i ovaj je sa 969 godina postao rekorder takozvane biblijske starosti. Nojev
otac Lameh doživeo je samo magičnu cifru od 777 go-dina i time zaostao za sinom koji je
pak doživeo 950 godiiia. Ovde navedeni malobrojni ogledni primeri za-jedno čine za
Ginisa dostojnu cifru od 7566 godina. A ako nisu umrli...
Oni jesu - izuzimajući Henoha - umrli, a umrli za sobom ostavljaju svoje posmrtne ostatke
na zemlji. Ličnosti sa tako dugačkim zivotom trebalo bi da sn našle većifci mir u predivnim
grobovima. Nije moguće pronaći niti jedan od tih grobova. Možda su ih odnele vodene
mase Nojevog potopa, ali gde su nestali nad-grobni spomenici glavnih biblijskih aktera
posle poto-pa? Gde su štovanja vredne kosti? Gde su pećine sa natpisima datuma srnrti?
Gde su sarkofazi, posmrtni darovi?
Bilo je uzbudljivo tada u Mambreu. Bilo je tu sen-zacionalnih randevua. Jednog dana sedeo
je Avram pred svojim šatorom, kada ga posetiše tri tajanstvena bića. Gostoprimljiv,
kakavje već bio, praotacje odmah dao da se zakolje jedno telence, kojim je velikodušno
počastio strance... iako je sin Isak majci Sari šapnuo da ,,ovi stranci nisu potomci
stanovnika Zemlje" [1].
Da, taj Mambre bio je istorijski značajno mesto, mesto koje bi, budućeg naraštaja radi,
trebalo biti bo-
U ovoj džamiji Si'ira kod Ciora, arapskog sela severno od Hebrona, nalazi se grob Esava.
gato spomenicima, grobovima i natpisima. Ovde toga nije bilo. Doduše, ima u Mambreu
monumentalnih ostataka zidina od moćnog tesanika, ali nema ni najmanjeg traga koji
ukazuje na Avrama i njegove ne-beske posetioce. Da su umetnici-savremenici tada ba-rem
samo napravili skicu vatrenih kočija ili portret jednog od nebeskih gostiju na nekom od
zidova - ja bih slavio Mambre kao mesto susreta zemaljaca i vanzemaljaca! 1 arheolozi su
u istoj meri poprilično bespomoćni, ne znaju šta da rade sa monolitičkim fragmentima. Već
shodno esnafu, biblijski arheolozi pravili su od Mambrea Avramov atar - Avramov grob -
spomen-obeležje Isavu - rezidencija kralja Davida -jedan biblijski meni a la kart!
Istovremeno manje bi-blijski zadojeni arheolozi videli su u istim rudimenti-ma jedmi
vizantijsku gradevinu - jednu rimsku svetinju - jedan nedovršeni zid [2]. Čak i po pitanju
starosti mambrevskih relikata podaci u stručnoj lite-raturi razlikuju se i do 3000 godina.
Bibliji je poznato da je Avram ,,prekoputa Mam-brea" za 400 unci srebra sebi kupio
zemljište sa grob-nicom.; tu je sahranio svoju ženu Saru, a u porodičnoj grobmci trebalo bi
da poclvajLi i njeguvi sinovi Isak i Jakov sa svojim ženama Rebekom i Leom - šest biblij-
skih ličnosti pod jednim svodom! Sigurno je da su ta-ko važni i ugledni savremenici
sahranjivani uz pompu i raskoš, te bi grobnica za generacije bila neprikosno-veno spomen-
obeležje. Trebalo bi i da je danas bila prepoznatljiva svetinja, jer Biblija daje čak i ime
Avra-movorn grobu: špilja Malipela.
Tu u centru grada Hebrona izdiže se masmia pra-vougaona Al-Džbrahimi džamija,
ogroman, sa vred-nim tepisima i svetiljkama, opremljen prostor za molitve muslimana,
Jevreja i hrišćana. Sa obe strane centralnog prostora leže kripta pod kojim treba da se
nalaze grobovi Isaka i Rebeke. Sa desne strane nalazi se umetnički ornamentirana
propovednica koja potiće iz godine 1091. - Sa zidova u zlatu sijaju poruke Kura-na; kroz
mesinganu rešetku svetle zagasitozelene ma-rame navezene zlatnim arapskim slovnim
znacima. Ti znaci kazuju: Ovo je grob proroka Avrama. Neka počiva u miru. Zlatno
navezene marame pokrivaju dva velika kenotafa'": četiri mala bela stuba kao baldahin nose
mermernu nadgradnju; u mermerni pod ugraden je sedrnougaoni mali zid visok 15 cm,
pokriven tam-nom daskom. Ispod toga trebalo bi da 68 strmih stepe-nica vodi ka
Avramovoj grobnici. Trebalo bi. Ova džamija doduše spada medu najsvetija mesta Musli-
mana i Jevreja, ali od grobova, sarkofaga, relikvija, po-smrtnih darova i nadgrobnih natpisa
ni traga.
Pitam se da 11 kosti Avrama (i njegove porodice) zaista leže ispod džamije? Ili se vernici
zavode?
Islamskih džamija u čast grobova bilo je još u vre-me krstaša (od kraja XI do kraja XIII
veka). Nepozna-to je, medutim, šta je tu ranije stajalo. Po osvajanju Hebrona, krstaši su
džamiju pretvorili u hrišćanski manasfcir, te promenili ime Hebron u ,,Grad svetog
Avrarna".
Jedan kaluđer je prilikom molitve u toku meditaci-je osetio promaju; ispričao je to
svojoj sabraci, i svi su zajedno sledećeg dana revnosno tražili Avramovu grobnicu. Do
fcada su samo po predanju znali da bi tre-balo daje na mestu manastira bila špilja Mahpela.
Sa drvenim čekićima kuckala su sveštenička gospoda po podu, da bi pronašla šuplje
odzvanjajuće mesto; sklo-nili su jednu kamenu ploču ispod koje je bila šupljina, pevajući
hozijanu kaluderi su sisli niz strmo stepe-nište koje je završavalo pred kamenim zidom. Sad
se
* Kenotaf: prazna grobnica za scćanje na pokojnika koji nye tu sah.ranjen. Po opremi se kenotaf podudara sa uobičajenim
grobnicama.
Severozapadno od jerusalima , u blizini arapskog sela Džib/Gibeon, treba da je sahranje
Samuilo
Nauodno i Josif, Jakobov sin, u blizini Nablusa u Izraelu ima svoj grob.
već zamahivalo teškim čekidma, zid se srušio, i ka-luderi su dospeli u malu, okruglu,
praznu prostoriju. Nije bilo ni najmanjeg traga grobnici.
Jedan od pobožnih tragača nije mogao da se pomiri razočaravajućim nalazom već je
ispipao zid, našao jedan klinasti ugrađen kamen; kada je ovaj pritisnut, otvorila se pećina,
Uz treperavu svetlost sveća ka-luderi su na podu našli bele kosti, a u jednoj niši 15 urni u
kojima su bili ostaci kostiju. Ali; nisu našli ni-kakve posmrtne darove, ništa što bi ukazalo
na Avra-ma i njegovu porodicu. Opatje priredio slavlje. U čast Gospoda odzvanjale su
pesme. Neke kosti prodat.e su kao relikvije, druge vraćene u grobnicu. ,,0d tada više
nijedan čovek nije bio dole u špilji Mahpela", zaklju-čio je danski istraživač Arne Falk
Rene (Ronne), koji je sledio tragove Avrama [3]. Više se ne da proveriti da li se
ranosrednjovekovni pronalazak groba baš tako odigrao, da li kaluden i / ili krstaši baš ništa
nisu našli što bi ukazivalo na Avrama, ili šta je od toga pretvoreno u željene relikvije;
poznato je da su u vre-me krstaških pohoda mnogi objekti iz Svete zemlje ekspedovani u
evropske manastire i Vatikan. Ima tu mnogo zagonetki. Znam samo da danas više ništa ni-
je moguće proveriti: Muslimani se ustručavaju da uđu u Avramovu grobnicu, pošto će Alah
svakog ko remeti grobnu tišinu proroka Ibrahima kazniti slepilom. Iz navodno sličnih
razloga ortodoksni Jevreji sprečavaju svako arheološko istraživanje. Može biti.
Ne bi li moglo da se dogodi da ašov na svetlost da-na iznese neka iznenađenja koja bi
govorila suprotno od onoga što je narod odvajkada smatrao delom verovanja? Ne mogu da
zamislim da jedan veoma imućan patrijarh, kao što je Avram, jedan,,prijatelj Gospoda"
bude tako tiho 1 bez posmrtnih darova, ispraćen na večiti počinak. Ilije grobnica sadržala
po-smrtne darove i zapise, paje neko dopustio da nesta-nu, pošto nisu bili zgodni... ili
Avram nikad nije ni ležao u špilji Mahpela!
Da naime postoji nedvosmisleni dokaz o postojanju Avramovog groba (kao i grobova
članova njegove poro-dice) - špilja Mahpela odavno bi bila proglašena nacio-nalnom
religijskom svetinjom Izraela; nadgrobni natpisi i posmrtni darovi bili bi izloženi u
Narodnom muzeju Jerusalima zapanjenoj publici, kao religiozno i nacionalno blago. Pošto
takvih dokaza nema, logika nalaže ovaj zaključak:To nije bio Avram.
Grobovi: Čiji?
Isto se može utvrditi i za ostale grobove proroka u Svetoj zemlji. Svaki turisfc može u
Izraelu da se divi sledećim grobovima:
Esav - džamija Si'ir/Zior, arapsko selo severno od Hebrana.
Lot - džamija Bnei Na'im, arapsko selo istočno od Hebrona.
Josip - Nabulus (Zihem ili Šehem). David - Jerusalim, prizemlje dormicio crkve
na bregu Zion,
Samuilo - severozapadno od Jerusalima, blizu arapskog sela Jib / Gibeon.
Gad i Natan - Halhul, severno od Hebrona. Ratel -Vitlejem.
Kraj svakog od svih ovih grobova stoji plava metal-na tabla sa objašnjenjem. Grobnica... -
pravi, istinski dokaz da je to grobnica dotićnog proroka uzalud ćete tražiti. Nerna ga.
Čovek se oseća posebno prevarenim kada mu se grobovi istih osoba ponude više puta - pri
čemu su stanovnici okolnih sela uvek čvrsto ubedeni da u njihovoj, baš njihovoj grobnici
počivaju prave koste.
Prorok Jona je jedan od takvih koji ima više grob-nica. Irnpresionirao me je još kada sam
bio dete; zapa-njeno sam slušao na religijskoj nastavi priču kako su mornari Jonu na
sopstveni zahtev bacili u olujno mo-re, da bi ga tamo pojeo kit; tri dana i tri noći proveo je
Jona u stomaku kita, pre nego što se krepak ponovo pojavio na svetlosti dana (Jona, odeljak
2).
Odavno znam da ta tri dana u stomaku kita sarno simbolično - šta se sve ne prikazuje
simboličnol - pri-kuzuju tri dana smrti Isusa pre vaskrsnuća. Ipak kao odrastao čovek
istraživao sam legendu o Joni i doznao izjevrejskih saga [4] da kit uopšte nije bio kit:
Jonaje naime ušao u čeljust ribe - kao čovek koji ulazi u pro-storiju, ,,oči vodene životinje
bile su kao prozori i sve-tleli su iznutra"; naravno da je Jona mogao da razgovara sa ribom,
a kroz riblje oči (brodsko okno!) prepoznao je u ,,svetlu kao pod podnevnirn suncem"
sve^što se u moru i po morskom dnu dešavalo.
Da, grobnica ovog preistorijskog putnika podmor-nice bi me interesova, tim pre što
legenda o Joni ima jasne paralele sa vavilonskom predajom Oanesa. Ta-mo je postojalo
jedno razumom nadareno biće po ime-nu Oanes sa ribljim telom; ta čudnovata riba
raspolagala je Ijudskim glasom i podučavala je dvonošce u pisanju, nauci i gradnji
gradova*.
Gde li je zaista sahranjen Jona? Njegovog groba irna u šest izvedbi;
1. Mesed - Galileja
2. Nabi Junis - Judeja
3. Halkul - deonica Vitlejem - Hebron
4. Tel Junis - 6 km južno od Jafe
5. En Nabi Junis- izmedu Sidona i Bejruta
6. Hama - oko 150 km severno od Damaska, Sirija
Šta bi iznervirani posetilac groba rekao kada bi jed-na tako grandiozna figura kao Mojsije
počivala u Izraelu, kad Mojsije po Tori i Starom zavetu nikad ni-je ni kročio tamo. Nabi
Musa (Mojsijev grob) leži samo 15 km od glavnog puta Jerusalim - Džeriko, nekoliko
kilornetara vazdušne linije od Kumran-pećine, gde su pre 30 godina nađeni poznati zapisi
(sa objašnjenjem biblijske geneze).
U Petoj knjizi Mojsijevoj, odeljak 34, Gospod kaže:
^Ovoje zenzlja koju sam zaveštao Auramu, Isaku i Ja-kuvu. Ali tamo preko ne treba da
ideš..., i Mojsije, Go-spodarev sluga, unzro je baš na tom mestu. u zemlji Moab... i niko ne
zna za njegov grob ni dana današ-njeg."
Ćovek se zbunjeno pita zašto je Gospod Avramu i Isaku zaveštao jednu zemlju, kada su
ove biblijske ličnosti još odvajkada živele u Mambreu. Zapanjeno čovek primi k znanju da
niko ne zna za Mojsijev grob ~ a ipak stoji pred njim.
Pošto je poznato da ne može biti što ne sme biti, domišljati duhovi smislili su čudo i
omogućili Mojsiju večno počivaliste u ,,hvaljenoj zemlji". Sultan Saladin sanjao je jednom
daje Alah posmrtne ostatke Mojsija preneo na zapadnu stranu Jordana.
• E. f. D.: Da li sam pogrešio? Strana 128 i dalje.
Pretpostavlja se daje Mojsijev grob uVadi Mousi, nedaleko od ceste Jerusalim - Jerihon.
Ovo predanje samo po sebi bilo je dovoljno da na-stane svetilište sa Mojsijevim kenotafom.
1265. godi-ne sultan Baibars podigao je nad kenotafom jednu džamiju, u XV veku
Mameluci su kraj džamije podigli predivan konak sa preko 400 prostorija. Baš zgodno!
Danas jednom godišnje, drugom polovinom aprila, 70.000 i više posetilaca ide na hodočašće
na Mojsijev grob. Usred golih stena i sasušenih dina, džamija sa nmogim svetlećim
kupolama i menaretima odaje sli-ku raskošne oaze. Hodočasnici pobožno i zgranuto prolaze
pokraj jedne rešetke iza koje stoji kenotafpo-kriven zelenim pokrovom. Kenotaf?
Enciklopedija ob-jašnjava šba to znači; prazan grob u znak sećanja na pokojnika koji tu nije
sahranjen. Tačno!
Sveta zemljaje istonjski bogato tlo, na kojem su se otprilike 800 godina p. n. e.
zbilijedinstveni, a zaveli-ke religije čovečanstva i odlučujud dogadaji. Ali, uko-liko čovek
želi da nešto konkretno utvrdi što se zbilo 800 p. n. e., onda stvari izmiču kao pesak kroz
sito. Iščezli su tragovi velikih predstavnika kao što su Avram, Melhisedek, Lot, David ili
Solomon, pri tom bi trebalo da su za sobom na Zemlji ostavili arheoloSke dokaze. Isuviše
značajni, veliki, sveti bili su ovi prvi prorocil Prigovara se daje geografsko područje koje se
danas označava kao Sveta zemlja uvek bilo politički nesredeno, da su ga izrovali ratovi, te
da su ti stahii nemiri uništili/zatrli moguće arheološke dokaze. Može biti, ali sunmje ostaju.
Jer: Arapi i Izraelci poStovali su iste ličnosti. Arapi prilikom ratnih poho-da stare,
poStovanja vredne grobove ostavili su za so-bom netaknute, isto kao i Izraelci. Što je važilo
u «prednjem Orijentu" trebalo bi da važi i drugde u sve-tu, medutim tamo su ruine hramova,
ostaci sportskih gradevina, slavoluka, ispisane glinene ploče... i grobo-vi kra^jeva i narodnih
heroja odoleli zubu vremena. Zašto bi Sveta zemlja bila izuzetak?
Muk.
Tada mi moj viski-partner reče: ,,Posefcite Aronov grob, brata Mojsijevog, to je pravi!"
,,A gde je on?", upitah ja. ,,U Jordanu, blizu poznatog grada-stene, Petre."
Nešto kvrcnu u mom malom mozgu. Kao dečkić gutao sam jednu knjigu Johana Ludviga
Burkharta (Johann Ludwig Burckhardt); ,,Putovanja po Smy » ,,hvaljenoj zemlji". Kroz
maglu se setih da je tamo -osim jednog ubedljivog opisa Petre - uglavnom bilo reči o
Aronovom grobu.
,,Jeste li Vi bili tamo? Jeste li videli Aronov grob?", provocirao sam sagovornika od kojeg
sam u meduvre-menu saznao da je pilot izraelskog ratnog vazduho-plovstva.
,,Pa, ja ne mogu tamo! Sa izraelskim pasošem ne možemo da putujemo za Jordan. Mnogi
moji sunarod-nici bi rado odali poštu Aronovom grobu, kao uosta-lom i ja. Poznati su mi
izveštaji iz tridesetih, četrdesetih godina kada su hrabri Jevreji pokušali da posete Aronovo
svetilište. Nijedan se nije vratio. Vi ste Švajcarac, Vi možete da odete tamo! Izvestite me šta
ste našli."
Obećao sam da hoću. Izmenjali smo vizitkarte, Re-cepcioner mije pribavio leksikon. Tamo
sarn pročitao:
Johan Ludvig Burkhart, švajcarski istraživač Ori-jenta i pisac. Roden 24. 11. 1784. u
Lozani, umro 05. 10. 1817. u Kairu. Od 1809. Burkhart, koji je prešao u Islam, proputovao
je Siriju, Palestinu, severnu Arabi-ju, Sinajsko poluostrvo, Egipat i 1814. Nubiju. Kao
muslimanski hodočasnik mogao je da se zadrži u Meki i Medini, 1812. Burkhart je ponovo
otkrio Petru, ruše'vine i kamenu tvrđavu, ujužnom Jordanu.
Stari leksikografski podaci ne rekoše ništa o Aro-novom grobu. Jednog dana nadoh u
bogatoj narodnoj biblioteci Jerusalima nemaćko izdanje Burkhartove knjige ,,Putovanje kroz
Siriju i ,,hvaljenu zemlju" [5]. Sećanje me nije prevanlo. Reći ću vam prvo nešto o svom
zemljaku, o jednom avanturističkom životu koji je uzbudljiviji od krimi-romana.
Gore:Aman danas liči - osimpo klimi iokolini - na bilo koji drugi velegrad
Dole: Najednom od sedam breiuljaka starog grada leii supermoderni Univerzitet Amana
Tog avgusta 1812. hteo je na kamili da krene na višednevni put iz Damaska - kroz današnju
jordansku pustinju - na Kairu. Kako je zabeležio u svojim put-nimbeleškama, žudioje
davidi Vadi Musa, Mojsijevu dolinu, o čijim su mu legendarnim sbarinama urodeni-ci
pričali sa velikim strahopoštovanjem i divljenjem.
Izvan Amana, Burkhart je unajmio lokalnog bedui-na, koji se medutim bojao opasnosti
kojima bi njih dvojica bili izloženi na dugačkom pustinjskom delu puta. Beduin je
tvrdoglavo zahtevao da ka Kairu kre-nu zaobilazno preko Akabe, zato što bi se na tom delu
mogli prikljućiti nekom velikom karavanu. Burkhart je upravo i želeo da izbegne Akabu po
svaku cenu: Ta-moje egipatski paša držao veliki garnizon te kontroli-sao okrug i sve
puteve. Moj hrabri zemljak strahovao je od ovakvih kontrola pošto nije imao nikakvih
arap-skih dokumenata, a kamoli nekakav na ime Ibrahim. Abdulah. Zato je neustrašivi
Švajcarac raspolagao temperamentoiTi znatiželjnog istraživača, te mu nije bilo ni malo
stalo da se sa kamiljih staza iole približi Akabi.
Cilj: Petra!
Petra je prožimala njegove misli. Na Orijentu Burkhart je imao tajanstvene nagoveštaje o
zagonet-nom stenovitom gradu. Kao student čitao je kod grčkog geografa Strabona (63. p.
n. e.-26. n. e.) opise grandioznog glavnog grada Nabatejaca, Petre, u kome su sve kuće bile
usečene u stene, kojim je vladao je-dan kralj koji je,,medu masom stalno pravio pijanke"
pri čemu,,niko nije pio više od jedanaest pehara iz stalno menjanog zlatnog pribora [6]."
Grčki istorijski pisac Diodorus Sikulus, kojije živeo u prvom veku p. n. e. preneo nam.je
detalje o ovom ta]nom obavijenom mestu:
Pre 175 godinaje Burkhart konjem prolazio kroz ove isuSene pustiiyske doline.
,,U zemlji Nabatejaca nalazi se izrazito čvrsta stena sajednimjedinim prilazom, kojim su se
mogli peti sarno malobrojni, da bi vršili snabdevanje... Ovo mesto bilo je veoma utvrđeno,
ali bez zidova a i udaljeno dva dana putovanja od prve nastanjene oblasti [7]."
Burkhart je bio ubeden da tu u sprženim pustinj-skim dolinama treba da je bila zemlja
Nabatejaca; iz putopisa takode je znao da na kraju Vadi Muse treba da leži od strane Arapa
poštovani, strogo čuvani grob
U senci ove tvrdave borili su se krstaći sa Muslimanima.
proroka Arona. Da, samo nekoliko sati putovanja oda-tle trebalo bi da počiva taj Aron i
nijedan Evropljanin nikada nije video njegov grob. Ovaj cilj izazvao je Burkharta.
Tujejos bio ijogunsti beduin. Burkhart gaje nasa-mario lukavošću. On, rekao muje, nije
mogao da kori-sti put karavana pošto je dao svečani zavet da će u slavu Arona žrtvovati
jednu kozu. Ispod suncem opa-Ijenog čela beduina mozgalo se: Šta li je jače? Njegov strah
od pustinjskih razbojnika ili strah od Aronovog besa? Aronje pobedio.
Dva muškarcajahala su Šest i po sati dok nisu stigli do raskrsnice puteva za Akabu i
Mojsijevu dolinu. Ma-le gomile kamenja kraj raskrsnice beduin je proglasio mestom gde
putnici žrtvuju svoje koze, posle Ćega mesto žrtvovanja prekrivaju kamenjem; tako bi sada
i gospodin trebalo da učini. Burkhart je prigovorio:
Njegov zavet obavezuje ga da svoju kozu žrtvuje kraj Aronovog groba, ali groba ni od
korova.
Beduinova hrabrost bila je istrošena; ovde, reče, počinje zemlja starina, a Aronov grob
leži sa druge strane doline, a tamo se više ne usuduje.
Burkhartje sam odjahao dalje.
Ponosan i naravno kao pravi šeik, ujahao je u me-sto Eldn u Mojsijevoj dolini. Izbrojao je
nekih 300 kuća u zidom opasanom selu. Burkhart nije znao da sada može postati opasno po
život, ukoliko budu pro-zreli njegovu maskaradu, čučnuo je uz brbljajuće trgovce, hvalio
Alaha, Muhameda i Arona i isprićta? im o svom zavetu da na Aronovom grobu žrtvuje ko-
zu, i napokonje jedan domorodac za par starih potko-vica bio spreman da šeika Ibrahima
Abdulaha odvede do Aronovog grcba. .
Koja li je posebna svojstva mogla imati ova dijade-ma? Kada se već ,,Gospod" potrudio da
lično nadgleda izvršenje svojih uputstava, mora da je imala neku funkciju koja je značila
više od ukrasa. Ja kamenju urim i tumin, koje u dodiru sa'zavetnim kovčegom svetluca u
raznim bojama, pridajem posebno svojstvo. Smatrano je proročanskim kamenjem koje je
name-njeno visokim sveštenicima; ne bez osnova, torbica u kojemje nošeno, nosilaje znak
,,torba odluke", bilaje deo omata (svečanog svešteničkog odela - prim. prev.). Osim toga,
ovo kamenje nazivano je ,,prevodi-lačkim kamenjem", uz čiju pomoć su birane ličnosti
uspevale da prevedu jezik i pismo davno nestalih kul-tura [9].
Da li je ,,Gospod" preko medya zlatne dijademe, kvazi-odašiljača - prijemnika, mogao da
preda)e na-redbe Aronu i da odgovara na njegova pitanja? Vredi zapaziti - Aron je uvek bio
u toku stvari kada se -naizgled - pre radilo o tehničkim problemima. On je bio i stvarni šef
svetog Satora u koji je Mojsije u sva-kom logorištu donosio funkcionalne objekte kao §to
je zavetni kovčeg [10].
Kada je došlo do bitke između Izraelaca i Amaleka, Mojsije je svom vojskovodi Jošui dao
uputstvo da Uđe u polje dok se on - u pratnji Arona i Hura - ,,sa boži-jim štapom u ruci"
smestio na obližnjem brežuljku. Ono što o tome govori Biblija zvuči krajnje ćudno:
,,Dok je Mojsije držao svoje ruke uvis, Izrael je držao nadlakticu, ali kada je spustio svoje
ruke, Amalek je držao nadlakticu. Pošto su, medutim, Mojsijeve ruke postajale sve teže,
uzeli su jedan kamen i postavili ga ispod njega, i on sede, dok su ga Aron i Hur pridržavali
za ruke, jedan sa jedne, drugi sa druge strane. Tako su ga držali za ruke dok Sunce nije
zašlo" (2. Mojsije, pogl. 17,11+12).
Kakva li je veza svega sa tim ,,božijim štapom"? U svakom slučaju bio je pozamašne
težine, pošto su Mojsijeve ruke prilikoni dizanja instrumenta podupi-rali Aron i Hur. Zar se
ne nameće slika tročlane posa-de - Mojsije, Aron i Hur - koji su se sa mocnim, za rat
odlučujućim oružjem uputili ka strateškoj poziciji iz-nad bojnog polja? .
Samo Mojsije znaoje tajnu, poznavaoje oružje i ru-kovao njime, ipak ubrzo bi mu se
umorile ruke i dla-novi, tako da su ga njegovi pratioci morali podupirati, da bi mogao da
drži cilj na nišanu.
Kada bi Mojsije tajno oružje držao tačno na nišanu, pobedivali bi Izraeliti, kad bi ga
spustio, nadirali bi Anialeci. Kakvo li je oružje b'o taj božiji štap? Danas se o tome može
samo nagadati. Da to nije bio Sunćevim zracima napajani laser? Saznaćemo samo ukoliko
oružje ili njegovi delovi bude nadeno - ili -ukoliko nas neka vremenska mašina - koja se
provlači kroz SF-literaturu - odvede natrag u najdalja vreme-na. Medutim, mogu se
postaviti i neka pitanja:
Da u Aronovom grobu možda ne leže pohranjeni i tehnički relikti te nejasne epohe? Da
li još negde po-stoji čudnovato kamenje urim i tumin? Možda negde Aronov raskošni nakit
željno iščekuje da ga se pro-nade? Da lije Aron sahranjen s njim?
Ko je bio Aron?
,,Jevrejska enciklopedija" zadovoljava našu znatiželju [11].
Aron je najstariji sin Hebrejca Avrama iz plemena Levi. Mojsije, njegov drugi sin, bio je tri
godine mladi, a obojica nekoliko godina stariji od sestre Mirijam. Aron, praunuk visokog
sveštenika Levija, vršio je u svom plemenu svešteničku funkciju. Dok je Mojsije bio
vaspitavan na egipatskom dvoru. Aronje živeo kod rodaka na istočnoj granici Egipta i bio
poznat kao bri-Ijantni govornik. Kada je Mojsije od ,,Gospoda" dobio naredbu da Izraelite
oslobodi egipatskog zatvore-ništva, pozvao je k sebi svog brata Arona.
Mojsije nije naime bio nikakav govornik, trebalo je da ima ,,zvamčnog govornika" koji bi
faraonu ubed-Ijivo preneo zahteve Izraelita. Za vreme godina progo-na Aron je
uznapredovao do Mojsijevog zamenika i prvosveštenika, bio jc pod posebnom zaštitom
,,Go-spodara oblaka".
Kad god bi iskrsli problemi koji bi zahtevali poseb-no nadaren tehnički um, Aron bi bio na
licu mesta, važio je za magičara koji bi umeo da sprovede takve postupke, koji bi se masi
učinili čudom. Jednoi-n, iz-veštavaoje Mojsije, njegov nadareni brat bacioje pred velikog
faraona svoj štap na pod, a on se pretvorio u živu zmiju; kada su dvorski čarobnjaci
pokušali da oponašaju ovaj trik, Aronova zmija je proždrala sve ostale (2. Mojsijeva, 6, 10-
12). Sa istim čarobnjačkim štapom egipatske vode prefcvorene su u smrdljivu crvenu
bujicu, mirijade (na desetine hiljada - prim. prev.) ogavnih žaba i odvratnih obada u
trenutku po-stali su pošast faraonskog carstva.
Već sam nastup braće na dvoru faraona bio je spek-takularan. U ,,Legendama Jevreja" [12]
navodi se kako su se Mojsije i Aron pribojavali audijencije, ipak ta-da bi se pojavio
arhandeo Gabrijel i obojicu proveo kroz sve straže do palate. lako su straže zbog svoje
nepažnje strogo kažnjene, zagonetni dogadaj ponovio se i sledećeg dana: Mojsije i Aron
nesmetano su stigli do faraonskog prestola. Mora da su strašno impresio-nirali ponosnog
vladara Egipta, jer ,,ličili su na anđele, lik imje reflektirao i sjao se kao Sunce, zenice
njihovih očiju bile su kao svetlost zvezde Danice, njihove brade kao mlade palmine grane,
a kada su go-vorili, lizaoje plamen iz njihovih usta."
Zaista, bilaje to čudesna inscenaciia. Jednom ,,Gospod" naredi Mojsiju da prikupi pruto-
ve svih plemenskih starešina i da ih preko noci položi pred zavetni kovčeg u svetom šatoru.
Dvanaest ple-mena imao je Izrael, sakupilo se dvanaest prutova a svaki je nosio ime
plemena. Samo na Aronovom prutu - tako naredi ,,Gospod" - nije trebalo da bude urezan
plemenski naziv ,,Levi", već njegovo ime Aron.
„! Mojsije položi prutove pred Gospodara u šatoru zaveta. Drugog jutra, medutim, kada je
Mojsije došao u šator zaveta, imao je šta da vidi, Aronov prut iz plemena Levi propupio je,
izbili su pupoljci i cvetovi i nosio je zrele bademe." (4. Mojsije, 17, 8).
Od Aronovog doba prut je nezamenljivi rekvizit svih čarobnjaka, a oni verovatno čak i
ne znaju kom kolegi bi na tome trebalo da zahvale.
0 tome gde se nalazi starozavetni čarobni prut po-stoje razna mišljenja; jedna grupa
učenjaka pretpostavlja daje stavljen u zavetni kovčeg i daje sa njim sakriven; druga grupa
je ubedena da je prut de-ponovan u Aronovom grobu.
Čak i o smrti čudesnog Arona postoje razne pret-postavke. ,,Enciklopedija Judaica" piše da
je Aron umro ,,prvog dana petog meseca sa 123 godine [13]." Na žalost, nedostaje podatak
o godini smrti. A ovako glasi biblijski izveštaj o njegovoj smrti:
1,1 Gospod je razgovarao sa Mojsijem i Aronom na brdu Hor, na granici zemlje Edoma.
Uzmi Arona i njegovog sina Eleasara i odvedi ih na brdo Hor. On-da treba da svučeš odeću
Aronu i njome obučeš njegovog sina Eleasara. Aron će na tom mestu biti pozvan
pripadnicima svog plemena i umreti. 1 Moj-sije učini kako Gospod naloži, pred očima cele
za-jednice pope se na brdo Hor. 1 Mojsije skide odeću sa Arona i njome obuče njegovog
sina Eleasara;
Aron umre tu na vrhu brda." [4. Mojsije 20,4 .]
Opširnije, sa mnogim pojedinostima, izveštava le-gendarna verzija [14]. Ona zna daje
Mojsije bio infor-misan od strane najvišeg Boga da će Aron ubrzo umreti i da je njegov
grob na brdu Hor pripremljen. Neumoljivi, strogi Bog molio je Mojsija da prenese svom
bratu poruku. Uzaludno je Mojsije pokušavao da od Gospoda izdejstvuje duži život.
Aronova smrt bila je utanačena - ,,ne zbog njegovih grehova, već zbog spletki zmije" [13],
šta god se pod tim da podrazumeti.
Mojsije, Aron i Eleasar peli su se na brdo Hor. Aron je bio u odori visokog sveštenika.
Kada stigoše gore ,,otvori se pred njimajedna pećina i Mojsije reče bratu da u nju ude"
[14]. Neizbežnom laži on navede brata da skine haljine: ,,Arone", reče, ,,nerazumno je
stupiti u ovu pećinu u odeždi sveštenika, jer bi mogla da se uprlja. Pećina je veoma velika i
možda sadrži druge grobove [14]." S poverenjem je Aron poslušao bratski savet, skide
posvećenu odeću kojomje Mojsije - držeti se naredbe Gospodove - odmah ogrnuo Elea-
sara. Za tu odeću mora da su povezana posebna svoj-stva. Kako je Aron nag stajao pred
pećinom, nastade -bože pomozi - čudo. Već za vreme svlačenja, nad Aro-nom lebdelo je
,,osam božanstvenih delova odeće i po-kriše ga." Dakle!
Dok je Mojsije ulazio u pećinu sa Aronom, naredio je Eleazaru da pričeka napolju.
Prbstorija je bila osvetljena, u njoj je stajao sto i jedan krevet, oko ko-jeg se okupilo više
andela. Tek tada, u tom trenutku. Aronje shvatio da muje tu pripremljen odar. 1 sad, za na
smrt preplašenog, Mojsije je imao spremnu utehu, da on nece umreti kao čovek, već od
,,božijeg po-Ijupca". Aron se povinovao. Oproštajnim rečima Moj-sije žurno napusti
pećinu.
Mujsije i Eleazar se spusfciše niz brdo. Narod ih je čekao i primetio Aronovo odsustvo.
Skeptična pitanja postadoše glasna. Da li je Mojsije iz Ijubomore ubio svog brata, pošto je
Aron bio voljeniji od njega? Ili je Eleazar ubio svog oca, da bi mogao da preuzme po-ložaj
visokog sveštenika? Sateran u ćoše, Mojsije po-zva svog ,,gospodara" u pomoć. Ovaj je bio
spreman i naredi svojim andelima da učine da Aronov odar ,,po-leti kroz vazduh" [14].
Tako se i zbilo, dok su ,,Bog i njegovi andeli na brdu Hur služili svečanu misu povo-dom
Aronove sahrane" [15]. Eleazar (hebr.) znači:
,,Bog je pomogao". 1 zaista! Manje bajkovito, ali ipak dovoljno čudesno, islamska legenda
opisuje Aronovu smrt:
,,Musa (=Mojsije) i Harun (=Aron) spaziše jednom jednu pećinu iz koje je izvirala svetlost.
Udoše u nju i u njoj nadoše zlatni tron sa natpisom ,,dreden za onog kojem priliči." Kako je
Musi bio premali, Harun sede na njega. Odmah se stvori andeo smrti i preuze njegovu
dušu. Bioje star 127 godina." [16]
Ima vrlo malo tako velorn tajne obavijenih staroza-vetoih flgura kao što je Aron. Otkada
sam ponovo pročitao Burkhartove putopise, pitao sam se: Zašto se Ijudi ne staraju o
Aronovoj pećini? Njen položaj je poznat. Da li je bilo posmrtmh darova u njoj? Da li je u
njoj bilo natpisa? Da li postoje dokazi koji bi naveli na zaključak o načinu na koji je
grobnica uklesana ili urezana u stenu? Da 11 izvan grada-stene Petre, na Aronovom brdu
ima još mumifidranih leševa? Da li zaista između potkopa kod Aronove terase postoje
podzemne veze sa pećinama na vrhu brda, o kojima je govorio Burkhart?li ako to nije bio
Ai-on, čiji su to po-smrtni ostaci, koje tamo visoko gore na brdu vernici poštivaju već
hiljadaina godina?
Proučio sam svu moguću raspoloživu literaturu o Petri. Tamo skoro da ništa nisam našao o
Aronovom grobu. Zapravo, neki arheolozi i pustolovi posetili su Petru u našem
najzatvorenijem stoleću, opisali su čudnovati grad-stenu, neki su se čak pomučili da se
popnu na Aronovo brdo. Ni na jednu iole podnošljivu temeljnu studiju o Aronovom grobu
nisam naišao, nig-de ništa o sadržaju grobnice. Sa viskom i metrom kar-tografisana je
svaka gomila stena u .Petri. Nedaleko locirano Aronovo brdo nije pobudilo interesovanje,
iz-gleda daje predstavljalo tabu. Zašto? Da 11 su se putni-ci kroz Orijent plašili da će
povrediti religioznost muslimana koji su poštivali Aronov grob? Zar je aura mističnog,
tajanstvenog neznanca imala dejstva do našeg doba? Da li se zbog toga izbegavao grob?
Rukovodeći se arapskom poslovicom - ,,Iskustvo su naoćari razuma" - hteo sam da saznam
šta se može vi-deti na Aronovom brdu, Ne, nisam imao iluzija da ću rešiti zagonetku,
zagonetke. Kao izvidač u arheološkoj džungli samo tačno znam da pre ciljem treba ispuniti
hrpu materijala, da bi od vlasti - čiji službenici sum-njičavo gledaju svaku kameru -
napokon dosao do dozvole da kročim u strogo čuvane odaje. Često čovek i tada biva
obeshrabren fmansijskim troškovima. Ipak, po svaku cenu hteo sam do Aronovog groba.
Kada je Sunce već bilo u zenitu - pred nama se u brežuljkastoj pustinji pojavio klanac, bio
je to Vadi Mudzib, koji deli Jordansku pustinju sa istoka ka za-padu sve do Mrtvug mora.
Naravno ovde se čovek seti Johana Ludviga Burkharta (Johann Ludwig Burck-hardt) koji
je pre 174 godine sa manje konjskih snaga prevalio ovu dolinu; seti se hrišćanskih krstaša
koji su se u svojim peskom prekrivenim oklopima borili pro-tiv Muslimana. Britanski
pukovnik Tomas Edvard Lo-ren (Thomas Edward Lawrence) poznat kao ,,Lorens. od
Arabije" - kao savetnik Fejsala I, kralja Iraka (1883-1933) - vodi arapski oslobodilački rat
protiv Turaka, i dobio ga ovde u ovoj pustinji.
Nešto ispred krstaškog zamka Kerak, na planin-skom prevoju na 1050 m nadmorske visine,
uzbudeno nam je maliao mladi Arapin, tako uzbuđen da sam zaustavio kola. Dećak se
naklonio pred prozorom kod Ebet, optrčao kola da bi mi rukama i nogama i svim
izražajnim mogućnostima njegovog tamnog lica nešto objasnio. Pokazuje na jedan crni,
propali beduinski šator, koji je postavljen daleko od puta, Dečak se sa obe ruke očajnički
hvata za lice, čupa pramen kose, pokazuje na srce, vuče mi ruku sa volana, Ijubi je. Ebet i
ja ga gledamo bespomoćno. Jasno je da dečak nešto moli, ali ne znamo šta. Moja žena
uzima torbu sa namirnicama sa zadnjeg sedišta, u hotelskoj kuhi-nji napunjenu jajima,
sendvičima sa šunkom, voćem i pola pileta, i daje je dečaku. Nikada nismo videli da jedno
dečije lice tako naprasno menja izraz očaja u izraz sreće! Dečak pohita ka šatoru mašući
našom tor-bom kao trofejem. Postideni što nismo pretpostavili da li je u šatoru potrebna još
neka druga pomoć, u
muku smo nastavili dalje.
Ova pustinja nekadaje bila mesto užasa i neshvat-Ijivog. Kada sam kod knće preslušao
utiske sa puta siiimljene na magnetofonu i konsultovao se sa iz-vrsnim poznavaocem
Jordana Karl Erih Vilkenom (Karl-Erich Wilken), poiiovo sam pročifcao opise sa margine
našeg putovanja:
,,Tela opljačkanih i od strane gramzivih i uce-njivačkih šejkova Huetat-beduina ubijenih,
zatrpa-na su negde u pustinjskom pesku ili su bačena u duboke, nepristupačne klance
planinskog masiva Petre, gde su se njim.a gozbili lešinari i hijene. U ovoj pustinji sujoš
pre nekoliko decenija važili dru-gačiji zakoni nego kod nas, nepisani zakoni, koje su
odredivali beduird-šejkovi. Ono što bi oni naredili, dogodilo bi se! Koliko su tražili od
putnika moralo bi i da se plati, a ako već ne novcem, onda životom!" [17]
In.S-Alah. Kako Bog hoće, Mi smo onom deranu od srca platili putarmu.
Put kroz brda i doline doveo nas je'do uskog pojasa plodnog zemljišta, beduinskih
šatora; ukorak smo pratili karavan kamila i tovarnih životinja kojije pred
vodilo skoro sasvim crno magarence; kamile sa isture-nom donjim delom gubice nadmoćno
su nas posma-trale sa visine.
Talasaste peščane dine već su bacale sivkastocrve-ne senke kada smo oko četiri sata stigli
do gradića obok sa svojim malim kućama od kamenih blokova -lomljenih u blizini ili
razvučenih sa propalih istorij-skih građevina; čak i moćni krstaški zamak koji je 1115.
godine podigao Boduen I, kralj Flandrije - u meduvremenu je morao da ustupi nešto
gradevinskog materijala za kuće i kolibe. Kada smo po jari kasnog popodneva razgledali
zamak bilo nam je potpuno neshvatljivo kako su krstaši iz severnih krajeva mogli
godinama da podnose ovakve temperature; mi smo isparavali i bez plehanih oklopa a na
sebi smo nosili tek toliko da se Muslimani ne bi zgražavali nad zapad-njačkom
dekadencijom.
Pronašli smo veoma dobro konačište. Hotel Petra Forum podignutje tek 1983. godine. Seli
smo na tera-su i posmatrali plavicastocrno nebo. Txnad Ijubičasto svetlucavlh stena, koje
su zaklanjale Petru, visio je svetlosni venac svetloružićaste boje. L'heure rosee. U daljini,
visoko iznad tamnosmedih kamenih useka, na jedn.om od planinskih vrhova, svetlucalo je
nešto po-put sjajnog bisera. Jedan kelner nam reče da je to Džebel Harun, Aronovo brdo.
Imajuci cilj svog pufcova-nja pred očirna, zapitah ga o grobu proroka Arona. Da, to je tamo
gore, reče on, a svetleći biser, koji je sve više bledeo, bio je kupola male džamije iznad
Arono-vog groba. Započeo sam razgovor sa gostima, bili su to turisti iz celog sveta koji su
razgledali Petru. Nikojoš nije bio na Džebel Harunu. Nikog nije ni interesovao grob
proroka.
Ebet mi je prišla i u ruku gurnula hladnu konzer-vu oranž-džusa. Ah, to je bila dobra
ideja! Prislonio
samje na usta, probao... tuje bila dodata dobra porcija viskija! Zato su gosti oko nas bili
tako veseli, glasni i razdragani, iako su svi samo pili čaj. Sa zadovoijstvom sam
pretpostavio daje njihov čaj bio dobro začinjen sa C2H50H. Inš-Alah!
Na putu sa Mahmudom
Sledećeg dana smo angažovali prevodioca, zapravo vodiča, koji je poznavao strane jezike.
Naš prevejam prevodilac zvao se Mahmud; posavetovao nasje prili-kom iznajmljivanja
konja: kobile Suzana i. Lejla stekle su njegovo poverenje. 1 tako smo nas troje jahali, kao
svojevremeno naš zernl' k Burkhart u susret klisuri El Sik, pred čijim su uiazon 'tajali
glomazni fcamno-smedi kameni blokovi.
,,Koji li se Bog njima kockt i?', 'ipitah Mahmuda.
Na perfektnom engleskom Mahmud mi objasni da su na ovim blokovima nekada stajale
statue nabatej-skog Boga meseca Dušare i Boga sunca Alata.
Ćudno. Bog meseca Dušara je oduvek kod Nabate-jaca bio simbolizovan kamemrn blokom
i obeliskom. Neobično, pošto ove forme na celom indijskom prosto-ru imaju svoj pandan.
Dušara potiče od arapskog Du~ eš-Šera, što znači onaj od,,Šere" Serc se zovu planinski
venci oko Petre. Ovaj pojam pojavljuje se i u Starom zavetu: Tamo se zemlja Edomita sa
rijenim planinama zove Seir, a Seir je slično Šeri. 0 torae stručnjak G. Lankester Hardiag
[18];
,,Jehova se zove ,,onaj od Seira", drugim rečima ista osoba kao Dušara, a Jehova je
takode živeo u ka-m.enom bloku često nazvanom ,,Bet-El", božija kuća.
Obojici su podignuti oltari na visokim mestlma (visoki oltar)."
Sada mi jedna trospratna u kamen uklesana gradevina privlači pogled, odmah me podseća
na egi-patski hram. Na vrhu se izdižu četiri obehska, desno i levo od njih spušta se kamena
greda, ka zemlji; u sre-dini - ispred ulaza - uzdižu se dva stuba. Nema nikak-vih natpisa,
nikakvog objašnjenja o svrsi monumenta, jednostavno, zove se ,,obelisk-grobnica".
Samo.tako.
Ulazimo u klisuru. Topotanje konja zvečeći se odbi-ja o njene zidove. Na pojedinim
mestima tesna klisura sirokajejedva tri metra, a stene se dižu i preko 100 m uvis. Stanemo
li, čujemojoš odnekud - a klanacje du-gačak 1,6 km - topot konja.
Sveže je. Visoko iznad nas, tamo gde se stene po-kušavaju dodirnuti, kroz procep pada svetlost
Sunca koja na crvenom peskovitom tlu stvara predivni kalei-doskop u purpurnim, žutim i plavim
tonovima. Ćak i zidovi sleva i zdesna su u raznim bojama, kao šareni plastelin mešan belim,
smedim i zelenirn.
"Samo jedan odron" doviknuh Mahmudu, ,,i čovek bi ovde bio izgubljen!" Ne, objasni on, odron
ovde nikada nije predstavljao najveću opasnost, mnogo bi za Ijude i životinje opasnije bile
katastrofe usled iznenadnih provala vode; još 1963. g. se jedna 26-točlana francuska putujuća
ekipa udavila u popla-vamau El-Siku; medutim, ova opasnost sadaje otklo-njena: nadiruću vodu
sada prihvataju stene i putem
tunela iz prastarog doba ona se odvodi u moderan re-zervoar.
Na najužem mestu u klancu zapanjuje nas na sup-rotnoj strani - kao kroz procep obasjana
crvenkastom svetlošću - barokno ukrašena fasada ogromne palate.
,,Kazne Faraun, faraonova riznlca", reče Mahmud. Čovek ostaje bez reči pred ovakvim
prizorom. Ovaj ogromni spomenik isklesan je od kamena koji sadrži znatnu količinu železnog
oksida. Nema nigde ni najmanjeg traga od veštački naslaganih stena, nikak-vih fuga ili tragova
potpornih stubova. Ćovek to ne može ni da izgovori: kao daje liven. izjednog komada, Dvanaest
metara su visoki stubovi u parteru, oni nose 6 m visoki friz sa simbolom čarobne egipatske
boginje Izis: disk između dva roga. Iznad toga, tako reci na prvom spratu, izdiže se 6 korintskih
stubova, a na 40 m visine na jednom kitnjastom delu prekrivenom okruglim krovom, stoji velika
kamena urna. Šta lije u njoj? 1967. Karl-Erih Vilken beleži [17]:
,,Zatvorena u urni miruje duša kralja, ne mrtva već tajanstveno živahna... Koliko li je njih
pokušavalo da se penjući uz fasadu domogne urne ne bi 11 op-Ijačkali basnoslovno kraljevsko
blago koje je Arefcas neposredno pre srnrti tajanstvenom čarolijom za-tvorio u urni? Međutim,
svako ko bi se usudio da se popne do urne, nikada se ne bi domogao cilja, suno-vratio bi se i
ležao bi smrskan pred ulazom u hram."
Kroz portal ulazimo u siznicu. Zidovi su goli, Iz pra-vougaonog predvorja vode hodnici ka
odajama. Cen-tralna prostorija ima tri mše u kojima su možda stajali sarkofazi. Da li je to bilo
tako ostaje samo pretpostav-
ka - kao i objašnjenje da se, kad je u pitanju riznica, radi o ,,mauzoleju kasnijeg nabatejskog
kralja." [19].
Samo nekoliko koraka od riznice sa desne strane u kamen. je uklesana ogromna, skoro kvadratna
jama -u kojoj je na ulevo pomerenom svodu prepoznatljiv tamnocrveni krug. ,,0rnamentika" je
sve što stručna literatura ima da kaže. Tako krvav posao za čisto ukrašavanje?
Prolazimo pokraj nekoliko tona teške kocke koja u dijagonali balansira na jednoni uglu.
Covek ne može da prestane da se čudi.
Ulazimo u dolinu u kojoj leži monumentalni grad Petra; on se prostire na površini od skoro 1 km
dužine
Blago za Alaha
Prevalili smo više stotina metara, uspeli se već i na zavidnu visinu, kada smo preko jedne male
platforme stigli do kamenog hrama Ed-Deir, ime koje znači ,,manastir". Pretpostavlja se da je
gradevina bila po-
svećena nabatejskom kralju Obodatu III, koji je bio uzdignut u boga. Fasada Ed-Deira podseća
na farao-novu riznicu, onaje visoka 40 m, široka 47 m i takode ima dimenzije naočite nioderne
bankarske palate.
Sasvim gore nalazi se 9 m visoka urna, čijaje tajna vekovima ostala sačuvana, niko u nju nije
zavirio. Pi-tao sam Mahmuda. Usporeno podiže ramena i zagleda se u nebo. Inš-Alah. Sam Bog
zna. Mahmud je znao samo ono što je još od starih vremena kružilo njegovim narodom: Mojsije i
njegovi Izraelci poneli su sa sobom blag ). ,,Priča se", rezignirano će Mahmud, ,,ovde negde oko
Petre nalazi se ovo Mojsijevo blago, i Alah ćejednog dana doci po njega..."
U blizini Aronovog brda
Oaozgo smo gledali na 1000 metara niži Vadi Ara-ba i južnije skoro, sasvim u blizini, naš cilj,
Aronovo brdo. Iznenada Ebet upifca našeg prevodioca:
,,Jesi li ti vrlo pobožan Musliman?" Mahmud se nasmeja:
,,Pobožanjesam, ali ne baš naročito..." ,,Kako to."
Mahmudove tamne oči zadovoljno su caklile na ogrubelom licu: ,,Nedovoljno postim... a
ponekad pre-koračim Prorokove zabrane, Volim alkohol..."
Posle rnisaone pauze, kako to već i umeju samo žene, Ebet pokaza na belu kupolu, preko na
Arono-vom brdu:
,,Možeš li nas odvesti tamo gore?" Mahmud se u neprilici počeša iza uha:
,,To će biti skupo, morate da platifce za ceo dan za tri konja i mene, 1 ukoliko nosite Vaše
kamere, zajed-nog četvrtog konja i malog konjušara..." Ispitivački nasje gledao ne bi li odustali.
Slušali smo ga. Tada do-dade:
,,Uostalom, morate čuvaru dati dobar bakšiš, a Ha-runu prineti žrtvu..."
,,Može", uključih se ja, jer u arapskom svetu muškarci sklapaju poslove, ,,MogLi li tamo gore da
fo-tografišem? Ti reče, ukoliko ponesemo kamere..."
,,Ne u svetilištu'" Odbijajući, naš prevodilac podiže ruke. ,,Prorokov mir se ne sme rern.eti.ti!",
,,Smeju li žene do Aronovog groba?"
Mahmud me umorno pogleda a zatim je dugo gle-dao inoju ženu 1 napokon izustio rečemcu,
koja uvek odgovara: ,,Inš-Alah'"
Uprkos tome što čovek ne može da prati promene misli ovdašnjih Ijudi, osetio sam barem da
šanse nisu sasvim bezizgleclne. Ako Alah hoće...
Dadoh Mahmudu vremena da pripremi polazak. Razmišljanja u Petri
Nije mi namera da plšem vodič ili letopis grada-ste-ne Petre, pošto takve literature već ima i u
njima se može videti stanje već poznatih stvari. Meni je, kao i uvek, stalo do nerazjašnjenih
stvari. lako često kuden - ja sebi mogu dopustiti ovaj drugi pristup. Samo površno sarn
zainteresovan za noviju istoriju, dakle ni-je mi do perioda u kojem su Runljam, Grci ili krstaši
tražili utočište u Petri. Moja znatiželja okrenufaje ka korenima grada, njegovim legendaniim
herojima i božijim slugama kao što su Mojsije i Aron. Želeo bih
da shvatim iz kojeg poriva je čovek ceo jedan grad sa-terao - odnosno - uklesao u stenu; želeo
bih da znam motive koji su Ijude naveli da veruju da u kockastoj steni (Bet-El = božija kuća) ima
Boga. Ili daje Bog sa neba sišao objektu sličnom obelisku (Lingam = vatre-ni stub). Staje navelo
Ijude ovog širokog reona da mi-lenijumima na vrhovima planina traže konfcakte sa nebeskim
stvorenjima? Zašto su uz nezamislive žrtve i napore na najvišim planinama podizali oltare, zašto
su čak do gore dovlačili svoje žrtvene darove?
Objašnjenje da je nebo od samog početka vladalo visoko gore iznad Ijudi, te da su zbog toga oni
stremili ka nedostižnom, menije i suviše jednostavno. Ono ni-je dovoljno da bi objasnilo zašto su
Ijudi širom kugle zemaljske vidali ,,Bogove" kako se spuštaju dole, i to ne nekakve efemerne
kreature iz snova, već bića koja su sa njlma razgovarala, koja su ih podučavala i impresionirala
tehničkim napravama. Zar je Mojsije bio pisac naučne fantastike kadaje opisivao da se čita-vo
Sinajsko brdo pušilo i treslo pošto se spustio Bog? (2. Mojsije, 24, 16).
Pa, šta bi to molim lepo moglo biti? Prirodna poja-va? Čudo božansko? Čarolija koju su
inscenirali sveštenici? Masovna psihoza? Imam i suviše respekta prema Svetom pismu, 1 čitam
Mojsijevu drugu knjigu (19/23).
,,Neće moći narod izići na Sinajsku goru, jer si nam ti to naročito zabranio rekavši: postavljaj
medu okolo gore i osveštaj je. Idi sidi doći ćeš posle sa Aronom, ali sveštenici i narod da ne
prilaze da dođu pred Gospoda, da ih ne bi smrću pogodio."
Meni to dode skoro kao kleveta, kada se podmeće da je Bog uoči svog spuštanja ,,morao dati" da
se na-pravi ograda oko brda da ne bi došlo do štete. Prirod-ne pojave odvajkada su imale
neprijatnu osobinu da sejavljaju iznenada. Ne, zato i verujem Mojsiju da mu
je Gospod konkretno naredio da narod drži daleko od mesta sletanjaJer bi ga inače ,,smrću
pogodio".
Grotesknoje da mi upravo oni kritičari - koji svaku reč iz Biblije smatraju svetom i inspirisanu
Bogom -prebacuju da sve shvatam bukvalno. Pa, zaista! Ja bi-blijska predanja uzimam kao fakta
tamo gde opisuju prepoznatlijve događaje.
Grčki fllozof i lekar Alkamajon iz Krotona pisao je u V veku pre n. e:
naći tipično nabatejske grade/ine» kao što ih se može videti u Petri. Na severozapadu
Saudijske Arabije poznati su nabatejski kameni grobovi Madain Salih:
Tamo su kao i u Petri hramovi sa stubovima. i nadgradnjom izrezani u komadu iz stena. Kao i
tamo, ovde se iznad friza hrama nalaze urne ili orlovi sa rasirenim krilima. U Petri kao i \\
Madain Salihu, goi4-nji sprat kamenog hranaa završava se stepemcama ko-je idu nagore -
stepenište ka nebu kojiin bi se leteći gosti navodno spustili do zeinaljskih nizina.
Nabatejci, rnajstori za obradu stena, najverovatnije nisu ni bili prvobitni graditelji Petre, oni
su porobili mnogo stariji narod, Edomite. A Petra mje oduvek ni nosila to ime. Flavijus
Jozefus, Hristov savrernemk, napisaoje u prvoj knjizi ,,Jevrejska zaostavština" daje u
Mojsijevo vreme grad-stena nosio inie Arke - tvrd-nja koju je osporio sveštenik Hijeronimus
od Vitleje-
ma. On je znao da je ,,Sela" bio najstariji naziv grada. ,,Sela" znači ,,stena", a time bi Sela
prevedeaa po značenju bila identična Petri.
Edomiti, preci Nabatejaca, potiču od biblijskog ple-mena Esaja, porodlce sa zamršenom
prošlošću, koje se ipak moram držati, pošto se njihovo poreklo izvlači iz božijih potomaka:
Isak, sin praoca Avrama stvori sinove Isava i Jako-va. Isav beše najstariji sin i kao takav prvi
naslednik. To Isavu nije ništa značilo sve dok mujednog dana ni-je sinulo: Umoran po
povratku sa poljskih radova, njegov mali brat muje pripremio zanosno mirišućeje-lo od
crvenog sočiva. Onako gladan, Isavje hteo da se prepusti jelu. Jakov mu nije dao da jede dok
se ne odrekne prava prvorodenog. Prevare su posfcale još perfldnije: Kadaje slepi otac po
staroj tradiciji hteo da blagoslovi prvorodenog, izneverili su ga njegova žena Rebeka i Jakov.
Starina blagoslovi Jakova! (1. Mojsije, 27,1). Razumljivo je da za nasledsfcvo prevareni Isav
više nije hteo ni da čuje za njegovu porodicu.
Ali: tadaje ,,Gospodar oblakovog stuba" još bio pri-sutan; on pokloni Isavu ,,planinu Seir",
da se taino na-stani. Zato su se Isavovi potomci, Edomiti, doselili na granične planine Jordana
odnosno Saudijske Arabije. Biblija je ovom narodu dala razna imena: Isavovi sino-vi - smovi
Seira, ćerke Edomove... i Edomiti.
Feničanska legenda kaže daje Isav bio direktan po-tomak roda bogova Titana, i da se,,borio sa
silom bogo-va"[21]. Dok Biblija ne pominje Isavovu smrt, feničanska legenda se oprostila od
njega čudima pro-praćenim sahranom na vrhujedne stene.
Medu pseudoepigrafe Starog zaveta - tekstove koji nisu ,,kanonizovani", dakle nisu
zvanično deo Starog
zaveta - spadaju testamenti dvanaest patrijarha. Je-dan od njih je testarnent Jude, četvrtog sina
Jakova i Lee. Ko zna u koliko prednja se ovaj tekst može naći pripovedan u prvom licu.
Juda govori o svom rodenju, svojoj mladosti i svp-jim bitkama. Sa istinskim divljenjem
čovek saznaje kako se Juda borio protiv diva Ahora, ,,koji je gađao i napred i nazad sa konja"
[22]. Na kraju je pripovedač u prvom licu navodio daje njegov otac 18 godina živeo u miru sa
svojim bratom Isavom, i tek tada je Isav uz podršku naroda krenuo u bitku protiv svog brata
Ja-kova. ,,I Jakov pojuri Isava lukom, i Isav počivaše na brdu Seir."
Da li se i Isavov grob nalazi najednoj od planina iz-nad Petre? Da lije možda njegova
grobnica - u vezi sa verovanjem u večni život i ponovno radanje - bila prvobifcni razlog zbog
kojeg su prijatelji i potomci želeli biti sahranjeni u njegovoj blizim? Zaista je an-tropolog
Filip C. Hamond (Philip C. Hammond) [23] utvrdio da su ,,nadgrobni spomenici Petre
najkom-pleksniji i najupadljiviji objekti za svakog ko bi pose-tio ovo mesto".
Otkada je sveta i veka Ijudi su želeli da budu sahranjeni pored očeva; verovalo se da će im oni
poka-zati pravi put na onom svetu, hteli su da budu kraj njih kada ,,andeo" bude zvao na
ponovno radanje. Ovo nastojanje, da se i na onom svetu bude zajedno, moglo bi biti
objašnjenje za strahovite napore uložene u ka-mene grobove; zapravo oni su dovoljno
svedočanstvo ,,o potrebi da se stvori odgovarajuće konačiste za one koji žive na onom svetu"
[24].
Od početka su Edomiti imali drugačiju predstavu o bogovima od svoje jevrejske braće.
Isav i Jakov su u porodici praoca Isaka stekli isti religiozni odgoj; treba pretpostaviti da su oni
dalje prenosili ,,pravo učenje".
Medutim, nije bilo tako. Edomitima Bogje bio vid-Ijiva, delujuća pojava - nikakav apstraktni
lik kao je-vrejski bog Jehova. Dok su se Edomiti bojali realne blizine ,,Svemoćnog u
oblakovom stubu", za Jevrejeje bila sasvim obična stvar da žive sa svojim nevidljivim
Bogom: ,,Jevreji su bili obezdušeni edomitskom pred-stavom o Bogu... za njih to nije bilo
ništa drugo do ateizam" [25]. Činjenica da je Isav imao drugačiju predstavu o Bogu od svog
brata Jakova verovatno proizilazi iz dogadaja u mladosti, kadaje uz nazočnost svuda prisutnog
Boga sramno prevaren.
Šta sad to ima veze sa Petrom?
Pa, ukoliko su Edomiti sahranili svog praoca Isava u prvoj kamenoj grobnici, logićno je da su
i kasnije plemenske vode sahranjivali u blizini, time bi Isav posthumno mogao postati osnivač
grada-stene u pustinji.
Put do Aronovog groba
Mahmud je nakon nekoliko dana došao do nas i na-migujući nam preneo poruku da je čuvar
groblja otišao na hodočašće u Meku; to je išlo u prilog našim namerama, jer njegova žena ni
približno nije bila tako tvrdoglava kao njen suprug, i kao takva bila je samo čuvar ključeva,
Konzervom ,,oranž-dusa" nazdravili smo predstojećem uspehu.
Četiri konja, Mahmud ijedan dečak konjušar čeka-li su nas u zoru sledećeg dana, na goloj
ledini iza hotela.
Išli smo kroz klisuru El-Sik, pokraj amflteatra pre-ma uzvišici. Redovi stena smenjivali su se
u obliku ploča ili krokodilskih štitova, sa čistom crvenom, be-lom, plavom i žutom žicom.
Pretekli smo decu koja su preko ramena na štapu nosila mešine sa vodom, videli
Na kraju nasjeput poveo prema Aronovoin grobu kroz kamena ognjišta, litice i preko sirmih,
u stene uklesanih stepenica
žene u crnim haljinania, koje su nam mahale iz be-duinskih pećina, a pred nama, na
jugoistoku, uvek bi pogled bio na veličanstvem vrh Džebel Harun, sa ko-jeg je jedna skoro
sasvim bela zgrada sjala kao skupo-ceni biser.
Staza kroz stenje bila je tako uska da su životinje jedva imale mesta u koloni. Dugačka
crna zmija viju-gala je preko stene, konji su stali i brektali, kao da su želeli da upozore jahače.
Zmije i škorpije, reče Mah-mud, ovde gore nisu retkost. Kasnije, Ebet ija smo to primetili tek
kada se Mahrnud sa njom glasno prepi-rao, našoj povorci se priključila žena skoro sasvim
pro-palog, muškobanjastog, lica na magarcu. ,,To je žena čuvara groba", doviknu nam
Mahmud.
Poslednja trećina puta do 1330 metara visokog vrha bilaje teška za neverzirane jahače; više
puta smo se Ebet i ja ponudili da sjašemo i povedemo Suzanu i Lejlu za uzicu. Mahmud je to
odbacio pošto su konji bili naviknuti na kamenite staze za mazge.
Pejsaž je ličio na fantastičnu, negostoljubivu površinu Marsa: iz peskovitih, pustinjskih dolina
uzdi-zali su se crni ili tamnosnieđi oštri kameni šiljci, iznad nasje bilo saflrno nebo, koje su
orijentalni pesrdci od-vajkada veličali.
Nekih stotinu metara ispod vrha dodosmo do male Ijudskom rukom poravnate površine.
Mahrnud zaveza konje za suvu, skoro okamenjenu granu, starica skoči s leda magarca i hitro
ode do ćoška platoa, gde su na gomili ležale nekakve ruine, nestade u kamenoj niši, ali se
ubrzo vrati sa narandžastom plastičnom kantom i jednim užetom. Setih se austrijskog
orijentaliste Alojza Muzila (Alois Musil, 1868 - 1944), koji je u je-sen 1900. boravio ovde
gore. On je svoje konje vezao ,,nedaleko od nekoliko bakarnih kazana, koji su se tu nalazili"
[26]. Kako se menjaju vremena: veštaćki ma-terijal zamemoje bakar.
Starica spusti kantu kroz otvor u zem]ji, podiže je ponovo na svetlost dana napunjenu
hladn.om, bistrom vodom. Cisterna na ovoj visini 100 m ispod vrha! To u ovom kraju zaista
nije ništa uobičajeno. Ovde je samo sporadično dolazi?o do manjih pljuskova. Cisterna je bila
ugrađena u stenu da bi snabdevala kamenoresce koji su nekada radili ovde!
Mahrnudje otišao do severne strane kamenog zida, mahrmo dećaku konjušaru da ga prati
sa našim kame-rama. U fcom trenutku stara poče da viče kreštavim glasom. Preko njega
zahrunda bas našeg vodiča. Po zluradim očima dečaka konjušara zaključili smo da je drskim
upadicama potpirivao prepirku. Mahmud, do-stojanstveni i ponosni sin pustinje, saopštio nam
je m.unini glasom, da -nam stara zabranjuje prolazak do džamije ukoliko ae ostavimo fot.o-
aparate kod konja. Decentno počeh da brojim novčanice i naprosto osetih pohlepan pogled
izborane starice na mojim rukama;
i.stovremen.o se izjasni nepodmitljivom - što na Istoku puno znači! Napravih se poslušnim,
ali, neka mi se Alah smiluje, neprimetno ubacih jedan minoks (foto-a-parat, izuzetno malih
dimenzija, prim. prev.) u džep od pantalona. Starica, sada ponovno u svom duhov-norn miru,
peia se sfcepenik po stepenik ispred nas. Mi smo išli za njom a Mahmud, u potpunosti naš
zaštitnik, postavi se na kraj naše male družine. Pre-znojismo se od penjanja pošto su stepenici
bili previ-soki da bi se savladall jednim korakom. Od strmme pogleda na dohnu hvatala nasje
nesvestica. Tamo do-le Burkhartje pre 174 godine zaklao svoju mršavu ko-zu, ali nije uspeo
da se popne gore.
Na jednoj strmoj krivini zasfcali smo da se na-dišemo vazduha. Stenaje svuda oko nas
pokazivalaja-sne tragove obradivanja. Što god daje gore niora da se radilo o važnoj svetinji,
inače ovo dirinčenje kameno-
Aronov grob?
Starica izvadi iz falti svoje crne odore dva velika ključa i gurnu ih u bravu, ali zatim izvadi
ijedan treći, monstrum od ključa, kakav još nikada pre nisam vi-deo. Čudo od harem 15 cni sa
kružnim navojem, stavi-la ga je u jednu rupu i okretala, okretala, vrata zakrckaše, zaškripaše
sarke i ona se otvorise. Onda stara sede unakrsno podavivši noge i nešto zamrmlja. Posmatrao
sam kako je Mahmud odložio svoje praš-njave cipele, te učinih isto. Napeto sam isčekivao
kako če se to dvoje Musllmana odnositi prema Ebet; onako
kako je Ebet stajala u farmerkama, vindjakni sa veli-kim belim, mekim šeširorn i kratko
ošišanom kosom, nije oaš pod obavezno morala da bude smatrana ženom, barem ne od strane
stare. Najednom mi sinu da Ebet nije progovorila niti reč otkad nam se pri-družila stara.
Rafmirano stvorenje, nema šta, pomi-slih. Ebet takode odloži cipele i pode za mnom kao da
se to podrazumeva, i niko ne prigovori. Krajičkom oka sam posmatrao kako ju je stara inalo
zaćuđeno pratila pogledom.
Kao prvo pogledao sam na zidu, već mračne džami-je, okačene šarene tepihe, sa motivinia
Meke, Ćabe i velike džamije, motivom Muhamedovog rodnog mes-ta. Mahmud iskoristi
priliku za glasnu molitvu sa stalnim ritmičnim klanjanjem prema Meki.
Moji pogledi znatiželjno i sa iščekivanjem pregle-dali su osam puta četiri metra veliki
prostor. Za-svodeni plafon oslanja se na dva četvorougaona stuba. Kraj ulaznih vrata, desno
od mene, je kenotaf pokri-
ven belo-crveno-zelenom zastavom Islama, drapira-nom zelenim svilemm rnaramama.
Jeza od razočaranja mi prostruja telom. Zar je to sve? Zar su za to učinjeni toliki telesni
napori? Tolika. flnansijska ulaganja? Zarje ovaj pseudo-grob bio dovo-Ijan za toliku buku oko
proroka Arona? Čeniu ovo sve-tilište na vrhu brda, podignuto na platformi, do kog'a se stiže
mukotrpno u stene uklesanim stepenicama? Nisam želeo da se vratim. natrag dok ne vidim
sve što je ovde nudeno. Dok sam sa najvećim mogućim interesovanjem pogledom pretraživao
prostoriju, paž-Ijivo sam iz džepa izvukao moj ,,minoks" i bez po-dešavanja oštrine i blende
napravio snimak u trenutku kada se Mahnrud podigao u toku molitve. Nije bilo moguće
prečuti tiho škljocanje aparata u tišini grobnice. Mahmud me prekori pogledom. Možda sarn
na fllmu imao podnošljiv sminak kenotafa. Mogu vam ga sada ovde ponuditi.
Reminiscencije
Uveče, u hotelu Petra Forum, mučilo me je isto pitanje koje sam pre nekoliko dana u
Jerusalimu raz-matrao sa izraelskim pilotom: Zašto se ne da nedvo-smisleno identifikovati
niti jedan jedini grob proroka Starog zaveta? Ukoliko je na Džebel Harunu bio sahranjen
prorok Aron, onda bi to mesto po logici mo-ralo da ima od tog dana neverovatnu snagu
privlačno-sti po vernike. Sasvim je nebitno koji narod trenutno živi na tom prostoru - svi
narodi su vatreno poštovali Arona! Ukoliko je ikada Aronovo počivaliSte i bilo na Džebel
Harunu, to su znali svi vernici u svako doba istorije. Ali: Štaje danas sa grobovima proroka i
osni-vača religija?
Pokazaćemo to na ćetiri primera:
- Isus je umro u Jerusalimu. lako hrišćani veruju daje telesno otišao na nebo, još u prvom
veku naše ere njegov grob je bio poštovan, naime ono mesto na kome je počivalo njegovo telo
po skidanju sa krsta, do vaskrsenja. 136. n. e. rimski car Hadrijan je upravo na tom mestu dao
da se podigne hram
njegovoj boginji Ijubavi - Afroditi: Hadrijanje time želeo da izbriše sećanja na Isusa. Bez
uspeha. Jed-va dvesta godina kasnije, 326. godine - car Kon-stantin 1 naredio je da se
Afroditin hram sravni sa zemljom, da bi se na tom mestu podigao objekt u slavu Isusa Hrista.
Od tada je crkva na Hristovom grobu, uprkos brojnim rušenjima tokom promen-Ijive istorije
Jerusalima, bivala sve većorn, Vernici nikada nisu zaboravili istorijsko mesto.
- Apostol Petar razapet je naglavačke u cirkusu rimskog cara Nerona (54-68 n. e.). Hrišćani su
po-kupili njegove posmrtne ostatke, sahranili ih i oz-naćili mesto crnim kamenom. To je bilo
za antihriSćanskih vremena, koja su onemogućavala izgradnju kapele. Mlada hrišćanska
zajednica poštovala je mesto na kome je sahranjen, dok car Konstantin 324. god n. e. na tom
mestu nije dao da se izgradi bazilika. Od tadaje crkva Svetog Petra sa Vatikanom centar
rimokatoličke crkve. Povod: ko-sti apostola Petra.
- U Raveni, Italija, već hiljadu i po godina svoji moćna gradevina od crnog monolita: grob
gotskog kneza Teodora 1 (419-451). On niti je bio osnivač religije, niti prorok, već ,,samo"
osnivač Zapadno-gotskog carstva. Njegov grob i danas stoji čvrst i ne-taknut kao i kadaje
podignut.
- Kada je prorok Muhamed 632. god n. e. urnro u Medini, kalif Otman dao je da se nad
mestom gde je sahranjen podigne džamija koja je tokom kasni-jih stoleća višestruko
proširivana. Muslimanski vernici se tamo ne mole Muhamedu već mole za njega. To će po
svemu sudeći raditi i kroz hiljadu godina - i to u još izgrađenijem svetilištu.
Takvih primera može lako biti i više - npr. Mauzo-lej japanskog pracara. Sva takva mesta
zajedno čine mogućim zaključak: Grobovi svetih ličnosti narodi ne zaboravljaju. Oni rastu
tokom vekova. Nema dvoum-Ijenja: Istaknutoj ličnosti, kao što je Aron, bi na osno-vu čuda i
čarolija iz predanja, od sahrane nadalje pripalo poštovanje koje bi se moglo uporediti sa onim
prema Muhamedu ili Petru. Kako to nije slučaj, osta-je pretpostavka dajoš od početka niko
nije znao gdeje sahranjen Aron. Njegov grob mora daje iz bilo kakvog razloga držan u
tajnosti. Stoga nije ni čudno što na Aronovom ,,grobu" stoje kenotafi. Jedan se nalazi na vrhu
brda Ohod, kod Medine [28]; tamo je nekada sta-jala džamija sa kubetom, koja je propala još
pre 130 godina [29]. Drugo mesto sahrane - sudeći po Bibliji -trebalo bi da je Mozerot u
današnjem Izraelu. Možda mi ipak uzaludno tražimo Aronov grob, pošto po jed-noj arapskoj
narodnoj legendi Aron i njegova samrtna postelja poleteli su na nebo [30].
AAvram? Štaje bilo sa njim?
Ime njegove grobnice je već od samog početka bilo poznato, naznačeno je u Tori i Starom
zavetu, dakle nikad nije čuvano u tajnosti. To je bila Mahpela-pećina. Poštovanje patrijarha i
praoca svih plemena mora da je bilo višestruko jače od strahopoštovanja prema Aronu.
Izraženo kroz gradevme: Njegova grob-nica bi tokom vekova trebalo da se uveća do dvostru-
ke veličine Vatikana - zbog toga što u istoj grobnici počiva još daljih pet poštovanja vrednih
ličnosti -ličnosti koje poštuju Jevreji, hrišćani i Muslimani.
Mahpela-pećina u Hebronu isto toliko nije Avra-mova grobnica, kao §to Mambre izvan
Hebrona nije mesto u kojem je stvarao. Mambre i Mahpela-pećina nalaze se - tako je dokazao
profesor Salibi - u saudij-sko-arapskoj provinciji Asir. ,,Sveta gora" u kojoj
poćiva Avram ,,danas se sastoji od malih šuma tamari-sa i akacija u blizini Namira i Hirbana
u zaledu Kun-fuda [31]." U istoj gori, kod Namira, nalazi se i ,,mesto Makfala, koje do danas
nosi ime dvostruke pećine" (Machpelah, mkplh).
Pravi Avramov grob nikada nije dobio priliku da postane mesto hodočašća: Izraelce su potukli
Vavilon-ci, razvukli ih na sve strane. Vojni pobednici nisu poštovali Avrama, imali su druga
religiju!
Upravo centralna svetilišta starih religija trebalo bi - bez vredanja religioznih oseća-nja - da
budu ispitana najmodernijim naučnim metodama, da bi se otkrili pravi grobovi i odvojili od
pseudo-grobova.
,,Prošlost mora da ispriča, a mi moramo da sa-slušamo. Pre toga m mi ni ona nećemo nad
mira" -Erih Kestner (Erich Kastner, 1899-1974).
Inš-Alah!
IV
Tri događaja
Iz raja javljaju se tri dogadaja: Postanak čoveka, či-njenje praroditeljskog greha, profcerivanja
iz raja. Bi-blijska verzija ovih dogadaja postavlja zagonetke, puna je protivrečnosti i
besmislica koje promiču prosto-dušnom čitaocu Biblije,
Pre svega bejaše sveznajud i svemoćni Jehova -Bog stvoritelj. Odakle je došao, gde je živeo,
nismo saznali, sem da je u ,,svežini večeri šetao" rajskim vrtom (1. Mojsije 3, 8). Da lije
preko dana bilo šta pre-duzimao, prećutanoje.
Rajski vrtje bio Jehovin posed, jer sam gaje posa-dio, pustioje da u njemu rastu ,,svakojaka
drveta lepa za gledanje i dobra za jelo". Usred vrta uspevala su dva pažnje vredna drveta -
jedno je bilo ,,drvo sazna-nja" a drugoje bilo drvo ,,dobra i zla", Adamje fcrebalo da,,radi i
čuva"Božiji vrt, dakle bio je baštovan i čuvar. Rado bismo hteli znati od koga i šta je to
trebalo da čuva, pa osim njega nije bilo nijedne žive duše, Evaje stvorena tek kasnije,
Teologijsko tumačenje, da je Adam trebalo da čuva vrt od lukave zmije, ostavljaoje ćudnovat
uticaj: da li se lukava zmija tada već uvijala uz drvo saznanja?
Upravo pred tim drvetom, Jehova je upozorio baštovana; smeo je jesti plodove sveg drveća
selS. ' onog, ,jer u koji dan okusiš s njega, umrećeš" (1. Moj-sije 2, 16). Tek toliko! Zmija je
medutim decidirano tvrdila suprotno: ,,Nećete vi umreti, nego Bog zna da će varn se u onaj
dan u koji okusite s njega otvoriti oči, pa ćete postati kao bogovi..." (1. Mojsije 3, 4).
1 beše što je moralo biti - najpoznatiji ugriz u soćnu jabuku. 1 šta se desilo? Ništa! Adam i
Eva preživeše vegetarijanski obrok. Zrnija, medutim, beše u pravu sa svojim proročanstvom, i
Gospod potvrdi njenu izjavu:
,,Eto, čovek posta kao jedan od nas" (1. Mojsije 3, 22). Upravo to je i predvidela zmija;
očigledno da je bila isto tako dobro obaveštena kao Jehova,
1 tada se desi užasni praroditeljski greh. Adam i Eva spoznaše, nakon. što su okusili
jabuku, da su nagi. Ali ne zadugo, jer sam Bog ,,načini Adamu i ženi njegovoj haljine od kože
i obuče ih u njih" (1. Mojsije 3, 2). Trenutak nagi - pa da zbog toga prvi bračni par
bude kažnjen smrću?
Postanje - takvo kakvo jeste - nedostojno je sve-
znajućeg Boga. Jehova za sest dana - što god se pod tim vremenskim periodom može
podrazumeti - stvori nebo, zemlju, vodu, polja, trave, drveće, reke, ribe, ptice, kopnene
životinje i još dva čoveka ,,po obličju svome" (1. Mojsije 1, 27), ondaje posmatrao svoje de-lo
i zaključio: „! gle, sve dobro beše" (1. Mojsije 1, 31). Samo nešto kasnije ,,Gospod se pokaja
što je stvorio čoveka na zemlji, i bi mu žao u srcu" (1. Mojsije 6, 6).
Pa šta sada bi? Da li je njegovo delo sada bilo vrlo dobro ili promašaj? Kao ,,Sveznajući"
može se pretpo-staviti da nije eksperimentisao, i da mora da je una-pred znao kako će se
završiti njegovi pokusi. Jehova je znao da će Adam i Eva probati plodove drveta saznanja, jer
počinjenje greha mora daje već bilo pla-nirano. Zašto je Gospod onda bio tako razočaran da ih
je proterao iz vrta, čovek ne može da shvati. On je prokleo zemlju, pretio im da će se kupati u
,,znoju lica svog", i da će sa mukom radati decu.
Prilikoin počinjenja greha, Adam je - ja sam to zaključio na sramotu muškog roda - odigrao
jadnu ulogu. Gospod ga je bacio u dubok san da bi od njegovog rebra stvorio ženu, činjenica
koju je Adam izričito potvrdio: onaje rneso njegovog mesa i trebalo bi da se zove ,,čovečica".
Dao je ime njegovoj saputni-
ci, koje je Bog, pak, prečuo, da bi nadalje govorio samo o ,,ženi". Prilikom oblaćenja krznenih
haljma, Adam je iznenada upotrebio ime ,,Eva". Ta Eva - koja se uopšte nije zvala Eva -
nasede na zavodenje zmije i smaza zabranjenu voćku.
A Adam? On ,,stoji nemo i nepotrebno pored nje. Protiv sopstvenog zavođenja i ne
pokušava da se bra-ni; samo jede, jer i Eva jede - ipak tobože se žena lakše zavodi od
muškarca" komentarisao je pre 80 go-dina [4] poznati teolog Hugo Gresman (Gressmann,
1877-1927).
Kada raščlanjujem priču o Postanju, to činim - ko-liko god to čudno zvučalo - samo zbog toga
što opisane patnje ne mogu da pripišem Bogu. Bog, pa da pravi ta-ko krupne greške? Bog,
koji se ,,šeta u svežini večeri"? Bog, koji tek tako eksperimentiše? Bog kao mikrohi-rurg?
Postanjeje - a time se što-šta razjašnjava - legenda sastavljena od raznih starijih izvora,
obogaćena zablu-dama i Ijudskini maštanjima. Postoji toliko legendi o Postanju koliko i starih
naroda - pa makar se samo ra-dilo o malim grupama; svaki je imao sopstvene pred-staVe o
nastanku ćovećanstva.
Skoro moderno gledište zastupao je grčki istoričar Diodor, sa Sicilije, kojije živeo u prvom
veku pre n. e.;
on je bio sastavljač 40-tonuie Istorijske biblioteke za kojuje, po sopstvenim izjavama, crpeo
stara dela.
Diodor je zastupao gledi§te da su Ijudi prvobitno živeli u ,,neuredenom, divljem svetu" [5], da
su poje-dinačno išli u. potragu za hranom, a skupljali su se sa-mo zato sto su ih napadale
divlje životinje; jezik im se sastojao iz mešavine različitih glasova; tek su postepe-no naučili
da razaznaju mimiku suseda i da odredenim predmetima namene odredene glasove:
pošto se ovaj proces odvijao nezavisno u mnogim delo-vima sveta, nastali su različiti jezici, i
svaka ,,horda" je na kraju našla drugačije nazive.
U to vreme pračoveka - po istoričaru Diodoru pre 2000 godina - banuli su bogovi, i svaki
narod je imao svoje bogove. Iz starog Egipta Diodor je pomenuo Izi-sa i Ozirisa, koji su
čoveka odvikli od toga da se ,,međusobno proždiru", ti su bogovi gajili pšenicu i ječam,
podučavali Ijude rudarstvu, pronašli vino i ,,mnogo čemu, što do tada nije imalo naziv,
podarili imena".
Kada se to dogodilo?
Pouzdani Diodor;
,,0d Ozirisa i Izisa, pa do Aleksandrove vladavine, za vreme čije je i osnovan po njemu
nazvani grad u Egiptu, proteklo je više od deset hiljada godina kažu."
Pametni gospodin Diodor dobro je čuo! Nekoliko stranica kasnije, on je izveStavao o
Heraklu, sinu Zev-sa i Alkmene, koji je olimpijskim bogovima pomagao u borbi protiv
divova. Diodor je prebacivao Grcima da su se prevarili kada su rodenje Herakla smestili ujed-
nu generaciju pre trojanskog rata, jer se ono navodno dogodilo ,,u vreme prvog nastanka
čoveka." A od njega je naime kod Egipćana izbrojano više od deset hiljada godina, a od
trojanskog rata niti celih 1200."
Shodno tome stanovište Egipćana je bilo da se čovek na Zemlji razvijao u jednom procesu
evolucije, kojije u najširem smislu preuzeo kulturu bogova. Ovo stanovište se u biti poklapa
sa tvrdnjama Postanja:
Adam je božanskom rukom ,,stvoren iz zemlje", kao živo biće. Očigledno je da su produkti
stvaranja - tra-va, drveća, ribe, ptice itd. - u početku bili bez značaja, ali ,,čovek je svoj stoci i
pticama i svim životinjama dao imena..." (1. Mojsije 2, 20). Božiji je dar što je Adarn naučio
da govori.
Može se staviti prigovor što se u egipatskom preda-nju govori o dva boga - Izisu i Ozirisu -
dok se u Postanju pominje samojedan. U hebrejskom originalu stalno se za Boga kaže Elohim,
a to je množina, jer ne-ma jedninu. Zašto u svim biblijama sveta stoji Bog umesto bogovo!
Zato što su Mojsije i Avram propove-dali monoteizam, verovanje u jednog boga. Od kadaje
sveta i veka teolozi mora da su se mučili sa ovim pro-blemom bez da ga reše.
U vavilonskom - semitsko akadijski sastavljenom -epu o Gilgamešu, koji se vraća do
Sumeraca, a zatim gubi u dafcumom nautvrdenoj prošlosti, ponavlja se mit o stvaranju
čoveka. Gilgameša, kralja južnovavi-lonskog grada Uruka, stvorili su bogovi Šamaš i Adad:
,,Tako Gilgameša stvoriše veliki bogovi: jedanaest la-katavraok beše... dve trećine njega beše
Bog - ajedna trećina čovek" [6]. Gilgamešov saborac Enkidu živeo je sa životinjama i
ponašao se kao životinja: ,,Celim te-lom obrastao dlakom... ne poznaje niti zemlju niti Ijude...
i ždere travu sa gazelama i gura se da divljači na pojilu..."
Ova polazna tačka - kada se čovek izdvaja od životi-nja i uz Božiji uticaj počinje da govori -
provlači se kao crvena nit kroz sve mitove o Stvaranju. Još pre deset
godina analizirao sam je sa modernog stanovišta [7]. Peter Krassa (Krasa) i Viktor Farkas
(Farkaš) to su učinili u svojoj knjizi ,,Hajde da napravimo čoveka" [8], isto kao i francuski i
američki autori [9, 10]. Samo se na univerzitetima ništa nije promenilo. Shodno proverenoj
tradiciji, docenti skaču jedni na druge, s tiin što jedan uvek zaglibi u blatu zaostalosti. Čovek
oseća hiljadugodišnju memlu.
*Nukleinske kiseline: zajednički imenitelj za dezoksiribonu-kleinsku kiselinu = DNK i ribonnkleinsku kisclinu = RNK.
tako dalje. Čim se bude znalo za §ta je koja boja na-dležna, genetski kod biće dešifrovan. U
stručnoj ter-minologiji boje se zovu «nukleotidne sekvence", to su kvazi-slova genetskog
koda,
U kompjuteru Evropske molekularno-biološke la-boratorije u Hajdelbergu pothranjeno je
preko četiri miliona do sada dešifrovanih nukleotidnih sekvenci. To zvuči kao pozamašan
broj, ali on to još nije kada se zna da postoje tri milijarde ,,slova" za čovečje nasleđe i oko
50.000 gena u svakoj ćeliji. Pošto je dešifrovanje mukotrpno i dugotrajno, univerziteti i
genetski insti-tuti su se ujedinili, tako da svaka laboratorija obraduje samo jedan deo DNK
lanca. Genska kartote-ka se svakodnevno proširuje. Brzi kompjuteri pre-računavaju
kombinacije. Razmenjuju se rezultati. Na kalifornijskom ,,Kaltehu", u Pasadeni, američkoj
elit-noj visokoj školi, konstruisana je kompjuterski programirana mašina za gen-sekvence,
tzv. ,,gen-ali-zator", ovaj aparat ispituje nukleotidne sekvence i njihove ,,kompozicije boja" (u
smislu našeg modela), uporeduje ih sa već raspolažudm sekvencama, raz-vrstava,
proračunava. Gen-alizator više nije unikat, serijski se proizvodi i prodaje.
Još pre 20 godina projekat kompletne genske kar-toteke smatran je od strane naučnika
apsurdnim, stručnjaci, kao što je nobelovac Džejms Votson (Ja-mes Watson) - (dupli heliks),
njegovu realizaciju očekuju u narednih deset godina. Najkasnije do tada gen-alizator će tako
snabdefci kartoteku, pročistiti je i složiti, da će se moći tačno utvrditi da je i kada je u istoriji
Ijudskog razvoja jedan iznenadni, veštački do-gađaj doveo do odlučujuće promene. Genska
kartote-ka će biti otvorena knjiga istorije. Iz nje će se moći videti da je u čovečjem razvoju
došlo do manipulacije na genetičkom kodu. Tada - najkasnije - od mene više neće zahtevati
relikte tehnike vanzemaljaca, da bi njima potkrepio svoju teoriju.
,,Život se može razumeti samo unatrag. Živeti se mora, ali samo unapred", rekao je Seren
Kirkegard (Sćren Kierkegaard -1813-1855).
Zašto se stare knjige baš sada, na pragu genske tehnologije, ne prime k znanju? U njima se
može pročitati da su dvostruka bića još u istorijsko doba živela u hordama, plamenima, čak i
velikim fbrmacija-ma. U njirna se može saznati o ,,hramskim životi-njama" koje su tetošene
kao mezimci stanovništva. Sumerski kraljevi su - valjda iz čistog zadovoljstva -pravili lov na
Ijude-životinje. Herodot je u svojim «Egipatskim pričama" govorio o čudnovatim crnim
golubovima, koji su bili ,,ženkice Ijudi-životinja", i o Ijudima u oblasti ušća perzijskog
Araksa, koji su se ,,priključili ribama" i bili Ijudi-ribe sa krljuštima. Pla-tonje u svojoj
,,Gozbi" tvrdio:
,,Prvobitno, pored muškog i ženskog, postojao je i treći pol. Ovaj čovekje iniao četiri ruke i
četiri no-ge... Velikaje bila snaga ovih Ijudi, bili su nagle na-ravi, planirali su da jurišaju na
nebo i posegnu ka bogovima."
Tacit (Anali XV, 37) opisivao je svakodnevne orgije u kući Tigelija, na kojima se ,,milovalo
uz učešće Ijudi-životinja". Na reljefu crnog obeliska Salmanasa-ra 11 - u Britanskom muzeju
u Londonu - lako se mo-gu prepoznati bića Ijudi-životinje. U Luvru, Pariz, u Turskom
muzeju, Ankara, u Bagdadskom muzeju i drugde, video sam skulpture bića nastala ukrštanjem
čoveka i životinje. Na asirskim umetninama prikazi poluljudi nisu nikakav izuzetak. Propratni
tekstovi tu govore o ,,zarobljenim Ijudirna-životinjama", koji se -vezani od strane ratnika - iz
zemlje Muzri, kao dar vo-de kralju.
Da li će sada mitove preteći realnost? Da li se ponavlja istorija čovečanstva? Ko ima oči može
u svim antropološkim i umetničko-istorijskim muzejima sve-ta naći životinjsko-čovečju
kopilad u obliku kamenih skulptura. Njihova postolja imaju neobične natpise.
Ispod jedne lavolike životinje sa Ijudskim telom može se pročitati; ,,Mitološka figura". Ispod
Ijudskog tela sa orlovom glavom i krilima stoji: ,,leteći genije". Bogovi su rekli proroku
Hezekilu: ,,Vi Ijudi imate oči da biste videli, a ipak ne vidite". Prorok je za sada u pravu.
Teoretski bi buduća genetika mogla da rekon-
struiše, oživi ova dvojna bića.
Nagovestimice se već ogledaju mogućnosti genet-ske hirurgije. Averički, kao i nemaćki
genetičari, uneli su u kličnu ćeliju miša gen rasta pacova. Rezultat:
ogromni miš. Profesor Horst Krojslih (Horst Kraus-slich), sa kate/'re za uzgoj životinja na
Ludvig-Maksi-milijan univerzitetu u Minhenu, ,,konstruisao" je novu svinju: usadivanjem
stranih gena buduća svinja bi bila teža, ali manje masna, a mobilisala bi se njena otpornost na
infekcijske bolesti, karakteristične za svinje Š24ĆNovi trkački konj, novi bik, neće se više
dobijati ukrštanjem, već će se genetski uzgajati. Isto važi i za biljke. Već postoji kreacija
zvana ,,krompajz", nastala ukrštanjem ćeliJa paradajza i krompira.
Genetičarima sa Kalifornijskog univerziteta u San Dijegu pošao je za rukom prosvećeni
uzgoj: svetleće liske duvana i svetleće šargarepe! Kada se zna kako se to radi, ondaje to
sasvim jednostavno: Svici pušta-ju hladnu svetlost koja nastaje oksidacijom luciferina i
enzirna luciferaze, koji se nalaze u njihovim organi-ma. Za ovaj enzim ,,odgovoran" je
poseban gen: On je izolovan, prvo je usaden bakterijama, kasnije duvanu i šargarepi: ,,Uspeh
prenosa gena mogao se proveriti na jednostavan način. Biljke su, naime, posle dodava-nja
luciferina i nosioca energije ATP (adenozm-trifo-sfat) poćele da svetle. Kod duvana enzim se
pretežno akumulirao u korenu i dršci, ali i žile lišća jasno su svetlel" Š25ĆMože se postaviti
pitanje čemu to, tj. kakvaje svrha toga. Čista igrarija iz zadovoljstva pro-nalaženja? Ne.
Svetleći gen može se ubuduće unositi Zašto se stare knjige baš sada, na pragu genske
tehnologije, ne prime k znanju? U njima se može pročitati da su dvostruka bića još u
istorijsko doba živela u hordama, plamenima, čak i velikim fbrmacija-ma. U njima se može
saznati o ,,hramskim životi-njama" koje su tetošene kao mezimci stanovništva. Sumerski
kraljevi su - valjda iz čistog zadovoljstva -pravili lov na Ijude-životinje. Herodot je u svojim
,,Egipatskim pričama" govorio o čudnovatim crnim golubovima, koji su bili ,,ženkice Ijudi-
životinja", i o Ijudima u oblasti ušća perzijskog Araksa, koji su se ,,priključili ribama" i bili
Ijudi-ribe sa krljuštima. Pla-tonje u svojoj ,,Gozbi" tvrdio:
,,Prvobitno, pored muškog i ženskog, postojao je i treći pol. Ovaj čovek je iraao četiri ruke i
četiri no-ge... Velikaje bila snaga ovih Ijudi, bili su nagle na-ravi, planirali su da jurišaju na
nebo i posegnu ka bogovirna," * Tacit (Anali XV, 37) opisivao je
svakodnevne orgije u kući Tigelija, na kojima se ,,milovalo uz učešće Ijudi-životinja". Na
reljefu crnog obeliska Salmanasa-ra 11 - u Britanskom muzeju u Londonu - lako se mo-gu
prepoznati bića Ijudi-životinje. U Luvru, Pariz, u Turskom muzeju, Ankara, u Bagdadskom
muzeju i drugde, video sam skulpture bića nastala ukrštan.jem čoveka i životinje. Na asirskim
umetninama prikazi poluljudi nisu nikakav izuzetak. Propratni tekstovi tu govore o
,,zarobljenim Ijudima-životinjama", koji se -vezani od strane ratnika - iz zemlje Muzri, kao
dar vo-de kralju.
Da li će sada mitove preteći realnost? Da li. se ponavlja istorija čovečanstva? Ko ima oči
može u svim antropološkim. i umetničko-istorijskim muzejima sve-ta naći životinjsko-
čovečju kopilad u obliku kamenih skulptura. Njihova postolja imaju neobićne natpise.
Ispod jedne lavolike životinje sa Ijudskim telom može se pročitati: ,,Mitološka figura".
Ispod Ijudskog tela sa orlovom glavom i krilima stoji: ,,leteći genije". Bogovi su rekli
proroku Hezekilu: ,,Vi Ijudi imate oči da biste videli, a ipak ne vidite". Prorok je za sada u
pravu. Teoretski bi buduća genetika mogla da rekon-struiše, oživi ova dvojna bića.
Nagovestimice se već ogledaju mogućnosti genet-ske hirurgije. Averički, kao i nemački
genetičari, une-li su u kličnu ćeliju miša gen rasta pacova. Rezultat:
ogromni miš. Profesor Horst Krojslih (Horst Kraus-slich), sa kate^'re za uzgoj životinja na
Ludvig-Maksi-milijan univerzitetu u Minhenu, ,,konstruisao" je novu svinju: usadivanjem
stranih gena buduća svinja bi bila teža, ali manje masna, a mobilisala bi se njena otpornost na
infekcijske bolesti, karakteristične za svinje Š24ĆNovi trkački konj, novi bik, neće se više
dobijati ukrstanjem, već će se genetski uzgajati. Isto važi i za biljke. Već postoji kreacija
zvana ,,krompajz", nastala ukrstanjem ćelija paradajza i krompira.
Genetičarima sa Kalifornijskog univerziteta u San Dijegu pošao je za rukom prosvećeni
uzgoj: svetleće liske duvana i svetleće šargarepe! Kada se zna kako se to radi, ondaje to
sasvimjednostavno: Svici pušta-ju hladnu svetlost koja nastaje oksidacijom luciferina i
enzima luciferaze, koji se nalaze u njihovim organi-ma. Za ovaj enzim ,,odgovoran"je
poseban gen: Onje izolovan, prvo je usaden bakterijama, kasnije duvanu i šargarepi: ,,Uspeh
prenosa gena mogao se proveriti na jednostavan način. Biljke su, naime, posle dodava-nja
luciferina i nosioca energije ATP (adenozin-trifo-sfat) poćele da svetle. Kod duvana enzim se
pretežno akumulirao u korenu i dršci, ali i žile lišća jasno su svetlel" Š25ĆMože se postaviti
pitanje čemu to, tj. kakva je svrha toga. Čista igrarija iz zadovoljstva pro-nalaženja? Ne.
Svetleći gen može se ubuduće unositi kao ,,markirer", da bi druge gene, unesene u DNK,
učinio prepoznatljivim. ,,Markirer" biosvetlećom sna-gomjavlja svoju poziciju: ovde sam!
Genetičari rade na tome da nadmudre prirodu u korist čoveka. Eritropoietin je hormon koji
se u sa-svim ograničenim količinama stvara u bubrezima. Ovaj hormon podstiče ćelije u
kičmenoj moždini da proizvode crvena krvna zrnca. Ukoliko ga nema dovoljno, kod
bubrežnih oboljenja često dolazi do opa-snog smanjenja broja crvenih krvnih zrnaca
(anemije). Spas su doneli genetičari sa Severozapadnog centra za bubrežne bolesti u Sietlu,
SAD. Njima je pošlo za ru-kom da životno važni hromozom proizvedu genetičko-tehničkim
putem. Hormon stvoren u laboratoriji svoju funkciju vrši isto kao i ,,prirodni" Š26Ć
U leto 1986. godine FDA, američki organi vlasti za-duženi za prehrambene proizvode i
lekove, koji važe za izuzetno stroge, po prvi put su dozvolili primenu jednog cepiva koje je
proizvedeno gen-tehničkim pu- i tem. Ovo cepivo sprečava infekciju izuzetno zlocud-nog
hepatitis-B-virusa, koji dovodi do ciroze jetre i raka.
Ne prođe ni nedelju dana a da se ne čuju upozore-nja o gen-tehnologiji. Diskutuje se o
zakonima koji bi n.aučnicima trebalo da zabrane manipulacije sa Ijudskim genima. Avet gena
kruži naokolo. Postoje dva fronta: Jedan koji ih se boji kao vilovnjaka ili atomske energije -
drugi bi želeo da istraživanje bude neograničeno. Zaista je problem uporediv sa proble-mom
atomske energije: Atornska energija može se ko-ristiti kako za miroljubive tako i za druge
svrhe -pravljenje vodonične bombe. Odluči li jedna zernlja da isključi sve atomske reaktore,
ne znači da će imati pod kontrolom reaktore drugih zernalja. Gen-tehnolo-gija može se
primeniti i za dobro i za zlo.
Ukoliko se u jednoj zemlji zabrani genetičko istraživanje, zakoni drugih zemalja neće
sputavati ge-netičare da svoj rad nastave u drugoj zemlji. Gene-tičari zapadnih država - a za
druge se ne zna! -izgleda da su sebi postavili jedno dobrovoljno ogra-ničenje. Oni gen-
tehnoloski ne žele da čine ništa što bi promenilo ,,personalni karakter čoveka".
Lepa, plemenita, pravilna namera, ali kako inter-nacionalno kontrolisati da li se svi drže tog
postulata? Gen-tehnika ne zrači, i njoj ne trebaju niti nadzenme niti podzemne eksplozije.
Nema aparata za merenje na svetu koji hi pokazao u kojoj se laboratoriji ekspe-rimentiše sa
genima. Zatim: genetičko istraživanje, gen-tehniku ne vrše samo od države koiitrolisane i fi-
nansirane visoke škole, ima puno privatnih laborato-rija i tehnički odlično opremljemh
istraživačkih punktova pri velikim farmakološkim koncernima. Ta-ko će, verovatno - na
žalost! - i u sektoru genetičkog istraživanja na kraju stajati mudrost vojnih tehnolo-ga: ,
Ukoliko ini to ne učinimo, učiniće to drugi pre nag; a to bi bilojoš gore" Š27Ć
Dan stvaranja
Cela stvar počelaje pre 11 godina, tačnije 30. avgu-sta 1976. god. Tog dana dobitnik
Nobelove nagrade za medicinu, indijski profesor Har Gobind Korana (Kho-rana), sa Instituta
za tehnologiju Masačusetsa u Kem-bridžu, SAD, uspeo je da veštački proizvede gen. Od tada
su genetičari počeli ne sarno da menjaju prirodne nukleotidne sekvence u DNK, već i da tako
reci za stolom kreiraju i sklapaju nukleotidne sekvence i komplikovane proteine
(belančevine). Stručni jezik ove grane sintetičke biologije neuvijeno se naziva pro-tein-
dizajnom ili protein-inženjeringom.
Februara 1987. god. list ,,Slika nauke" Š28Ć(Bild der Wissenschaft) objavio je daje profesor
Bernd Gu-te (Gutte) sa Univerziteta u Cirihu uspeo da ,,na osnovu modela sintetizuje protein
sa 24 aminokiseli-ne". Ovaj veštački protein trebalo bi da umanji štetne prateće pojave
insekticida DDT. Štafeta je išla dalje. Profesor Ernst Ludwig Vinaker (Ernst Ludwig Win-
nacker) i njegov saradnik Ronald Merc (Merz), sa Uni-verziteta u Minhenu, ,,preveli" su
sekvencu aminokiseline ovog novog sintetičkog proteina i kon-struisali veštački gen, uneli ga
u naslede E-coli-bakte-rija i time dokazali ,,da ove genetski promenjene bakterije stvaraju
vestački protein". ,,Časipis" ,,Slika nauke" povodom ovog rezultata istraživanja objavio je
naslov ,,8. dan stvaranja".
Iza ovih činjeničnih, za laika možda čak pornalo do-sadnih izveštaja o istraživanjima, krije
se dinamit. Ge-n.i nisu X-ti grumeni molekula, geni su nosioci naslednih informacija. Čak i
kada bi put dotle mogao da traje desetinu godina, kad-tad nasledne ćelije svih životnih oblika
bilo bi moguće nanovo konstruisati, oblikovati. Kad-tad iz laboratorije oglasiće se neobičan
glas. Pasje progovorio.
Na Institutu za genetiku Univerziteta u Bilefeldu molekularni biolozi rade na jednom
projektu koji liči na bajku. Ne samo seljak, već svako zna da se njive đubre azotom. Širom
sveta godišnje se potroši 80,000.000 tona azotnog dubriva! Tek ispod tempera-ture od 500°C
i pritiska od 200 atmosfera iz azota u vazduhu i vodonika može se izdvojiti amonijak . U
zemlji ima bakterija koje azotno dubrivo stvaraju na prirodan način,,,ali njihovo dejstvo je
isuviše ogra-ničeno ili raspoloživo na pogrešnom mestu, da bi samo sa njima u dovoljnoj
meri opskrbili biljke azotom" Š29Ć.
* Amonijakje osnovni materijal xa azotno đubrivo.
Genetičari su rekli sebi: Što bakterije mogu na ma-lo, biljke - životne forme kao i bakterije
- mogle bi da postignu na veliko. Cilj je bio da se uzgoje korisne biljke koje će same
proizvoditi njima potrebno azotno dubrivo. Genetičar profesor Alfred Piler (Piihler) to opisuje
ovako: ,,Kao efekat, te manipulisane biljke trebalo bi da budu u mogućnosti da vazdušni azot
pretvore u amonijak - žitarice bi npr. same proizvodi-le svoje mineralno dubrivo".
Ubrzo je stvoren enzim kojem je pošlo za rukom remek-delo, da iz jednog molekula N2 stvori
dva mo-lekula amonijaka (NHa). Nadalje je bio cilj da se dešifruju nasledne informacije ovog
enzima. Na kraju je utvrdeno: Tražena nasledna informacija sastoji se iz jedne cele ,,genske
baterije" (Piler), koja je sastav-Ijena od 14 pojedinačnih gena.
Britanski genetičari sa Univerziteta Saseks uspeli su da ovu gensku bateriju prenesu na crevne
bakteri-je iz roda E-coli. (Remek-delo je kasnije ponovljeno u Bilefeldu gen-tehnološkim
metodama.) Sada se raspo-lagalo crevnim bakterijama koje su čmile nešto za šta ih priroda
nije predvidela: Pretvarale su vazdušni azot u nitrat. Sledeći korak trebalo bi biti da se
nasledna informacija prenese na korisne biljke. Ova poslednja deonica putu ka ,,žitarici koja
se sama dubri" do sada nije savladana. Profesor Piler u časopi-su ,,Slika nauke" veli da je ova
žitarica još uvek ,,daleka fikcija". Istraživači su oprezni u proceni vre-menskih rokova za
jedan pronalazak. Ipak, zvezdani trenuci iznenadne,,mspiracije"te rokove - kako nas iskustvo
uči - češće čmi kraćim nego što bi se dalo očekivati.
Radi se dakle o drugom sledećem koraku o kojem treba govoriti - o unmogostručenom
sisavcu. Želi se da se ista genetska poruka prenese na novo živo biće, a ne da se
izvršipromena genetskog koda.
Ovaj postupak zove se kloniranje*. Radi se o,,stvaranju genetski identičnih kopija"kroz tran-
splantaciju jezgra ćelija [30]. Postupakje već isproban na žabama, miševima, ovcama i
govedima. Kad-tad će na red doći čovečje naslede.' Američki naučni novinar Dejvid M.
Rorvik (David Rorvik) još 1978. god. tvrdio je u svojoj knjizi ,,Po svojoj slici i prilici" [31]
dajeje-dan ostareli milioner deponovao svoje jajne ćelije, da bi, kada dode vreme, putem
kloniranja bili očuvani duplikati njega samog. Time bi stari gospodin postao besmrtan.
Zašto čovek, nesavršen kakav jeste, želi kopije sa-mog sebe? Postoje razumljivi razlozi.
Možda bračni par bez dece želi sina koji izgleda kao tata, možda preživeli u jednom udesu na
svaki naćin želi tačnu ,,zamenu" za poginulog, možJa bi identični primerak velikih umova
čovečanstva, ili nobelovaca, bio kori-stan. Možda.
U razgovoru sa genetičarima danas čovek nailazi na kruto, čak užasnuto odbijanje
mogućnosti kloniranja čoveka; za to nema tehnike, a uostalom etika i moral to ne
dozvoljavaju. Kada prvi čovek stvoren postup-kom kloniranja bude prošetao - zdrav kao dren,
imun na rak ih sidu, vrhunski inteligentan, dobrog izgleda -etika i moral će se verovatno
promeniti, i genetičari teško da će moći da odole želji za duplikatima. Epi-gram koji smo učili
u školi i dalje važi. Tempora mu-tantur, nos et mutantur in illis. Vremena se menjaju, a i mi u
njiina.
* Kloniraiye (grčki: grana) - zbir svih jedinki koje se bespoluo razmnožavaju izjedne individue: imaju iste
nasleđene osobine.
Prostor naše slobode
Pre dvanaest godina nobelovac Manfred Ajgen (Ei-gen) [32] prorokovao je: ,,Biće moguće
reprodukovati svako živo biće iz njegovog prirodnog naslednog ma-terijala. Što znači, na
drugi način od prirodnog! Sta-kleni čovek postaće stvarnost ranije nego što to predviđaju
oprezni naučnici. Krajem februara 1987. god. naučni časopis ,,Priroda" (Nature - br. 325), jav-
Ijaoje da sujapanski genetičari razvili ,,super-sekven-cer" koji dnevno dešifruje milion ,,slova"
DNK. Osam ovakvih aparata uspelo bi u godinu i po dana da anali-zira celokupnu naslednu
infbrmaciju čoveka. Ukupni troškovi ovog projekta procenjuju se na milijardu ma-raka - što i
nije neka zapanjujuća cifra, imajući na umu investicije za svemirska putovanja.
Razvoj je skokovit i dokazuje da praksa može biti brža od najsmelije špekulacije. Aprila
1987. god. ame-rički Zavod za patente (US Patent and Trademark Of-fice) saopštio je da će
ubuduće patentsku zaštitu davati i ,,višećelijskim, živim orgamzmima" ukoliko su stvoreni na
osnovu programa koji se nejavlja u pri-rodi. Legalizovanje proces kojije odavno postao prak-
sa: Do marta 1987. god. u SAD je već bilo preko 200 genetski izmenjenih mikroba, koji npr.
neutrališu isteklu naftu ili proizvode insulin, prijavljenih za pa-tent. Aprila 1987. god.
postavljeno je 15 zahteva za patente za životinje kojih u prirodi nema. Tako je npr.
naučnicima sa Univerziteta u Kaliforniji pošlo za rukom da stvore mešavinu ovce i koze -
kovcu - bio-tehničkim putem; ova nova vrsta iz laboratorije ima prednji deo ovce, a zadnji
deo koze. Užasnuti kritičari umireni su napomenom da je monstrum samo proto-tip serije čiji
model kalifornijski životinjski dizajneri obećavaju da će poboljšati.
Ko sada još ima obraza da tvrdi da nikada nije mo-glo biti letećih konja? Letećih niiševa
(slepi miševi) i letećih riba ima već hiljadama godina. Da li su ovi izo-pačeni primeri produkti
prirodne evolucije ili potiču iz laboratorija vanzemaljskih posetilaca, sad bi već moglo biti
pitanje.
Maj 1987. god. Profesor Bruno Kjareli (Chiarelli) sa Univerziteta u Firenci šokirao je svetsku
javnost priznanjem da bi bilo moguće gajiti majmune-ljude. Za to bi ,,samo" trebalo oploditi
jajašce ženke šimpan-ze semenom čoveka. Priznanje profesora da je fetus uklonjen iz etičkih
razloga, potvrđuje da je majmun-čovek bio in statu nascendi! Profesor Kjareli imao je na umu
praktično, smatrao je da bi majmun-čovek mogao da se koristi za teške, dosadne poslove, od
od-nošenja smeća do pokretne trake, a osim toga pred-stavljao bi živu banku organa.
Važi ono što već 20 godina govorim: Nema ničeg novog pod kapom nebeskom, istorija se
ponavlja. Hic et nunc! govorili su stari Rimljani. Ovde i sada! A filo-zof Karl Jaspers (1883-
1969) postulirao je: ,,Bu-dućnost kao prostor mogućnosti jeste prostor naše slobode."
zadovoljni evoluciom i modelom: 'U toku stotina milona godina jedna vrsta se odvajala od
druge, u okvi-ru rodova stalno su se dešavale promene - mutacije:
od prapsa razvile su se mnoge pseće vrste, od praćove-ka razne hominidne grupe,Darvin je
izgleda izneo jedan, u sebi zatvoren i logički koncept. Ipak pitanje o nastanku života ostaje
bez odgovora. Kada bi se sve životine forme mogle svesti na praformu, ostalo bi otvoreno
pitanje odakle ta pratforma potiče.
Naravno iz ćelije, vele naučnici, pošto je ćelija najmanja životna forma. A odakle ta ćelija?
Sa odgovorom na ovo pitanje počelo je vreme mole-kularnih biologa. Zar nije trebalo ćeliju
ispitati do naj-sićušnijeg molekula, otkriti njen hemijski sastav, da bi se najzad saznalo kakoje
sve počelo?
Moderno istraživanje ćelijaje počelo i već traje pre-ko 70 godina; ono je donelo fenomenalna
saznanja o unutrašnjem životu ćelije, ajedna Geteova misao pot-vrdila se i ovde: ,,Svako
rešenje jednog problema jeste novi problem." Ćelija je u svojoj osnovnoj supstanci spoznata
kao nagomilavanje hemikalija. Kako se, medutim, hemikalije svrstavaju u potreban redosled
genetičke nasledne supstance? Odakle ,,znaju" koji molekuli idu zajedno, a koji ne? Ovakva
pitanja dovela su do nastanka hemijske evolucije. Danas pod krovom evolucije deluju tri
nivoa istraživanja:
- hemijska evolucija: odvajanje hernijskih inaterija iz prastenja,
- samoorganizovanje molekula u ćelije sposobne za razmnožavanje: kako iz ,,mrtve hemije"
nastaje živa ćelija?
- razvoj individualnih vrsta: Darvinova teorija o evoluciji.
Manfred Ajgen tvrdio je da je hemija podredena fi-zikalnim zakonima. Zna se da je flzika
dokazala nega-tivne ili pozitivne električne naboje u svakom deliću materije. Ova zakonitost
važi i za molekule, oni bi za-visno od sastava trebalo da se privlače ili odbijaju. Shodno tome
razvijali su se procesi i u makro molekuima* prema fizikalnim zakonima: Zamorna potraga za
velikim slučajem u evoluciji moglaje napokon da se obustavi. Problem sa ovim mogućim
rešenjem bio je
Darvinizam - zabluda
Jedna jedina koščica naših praroditelja, Adama i Eve, morala bi se pronaći. Šta sve
molekularni antro-polozi nisu pronašli? ,,To zavisi od starosti i stanja ko-sti", odgovorio je
jedan genetičar sa Univerziteta u Bazelu na moje pitanje. ,,Kod kosti stare 500 godina, mi na
osnovu proteina možemo da utvrdimo da li je kost pripadala majmunu ili čoveku. Kod starijih
koščanih tkiva to biva teže,"pošto DNK posle hiliada godina više nije netaknuta, a proteini i
ostali sastavni delovi ćelija su dehidrirani*. Uprkos tome, već su uspešno klonirani delovi
DNK egipatskih mumija, ko-je su umotane pre 4000 godina".
Genetičari Univerziteta Upsala, Švedska, ispitivali su fragmente 23 egipatske mumije na
njihov DNK. Naučni časopis ,,Priroda" [1] izveštavao je o tome. Na lešujednog deteta, starom
2400 godina, bilo je nalaza:
Iz potkožnog tkiva izdvojena je jedna sekvenca DNK sa 3400 baznih pari. Obradena je
fenolom i etanolom, a DNK-lanac preveden je u bakteriološki plazmid. Po-stupkom
kloniranja dobijenoje hiljadu kopija muimji-ne DNK, koje su poslate raznim institutima, radi
*Gubitak vode, sušenje.
ispitivanja. Rezultati su pokazali izvestan broj tako-zvanih sasređenih mutacija, koje se mogu
dokazati i kod današnjeg čoveka. Ovde je to bio dokaz da se DNK mumije nije značajnije
promenila tokom hiljada godi-na. Istraživači sa Univerziteta Upsala dobro stanje potkožnog
tkiva pripisuju okolnosti ,,da je mumifika-cija izvršena dehidratizacijom leša u prirodnoj sodi,
niešavini natrijumhidrogena i natrijumhlorida". S tim u vezi ,,Noje Ciriher Cajtung" (Neue
Zuricher Zei-tung) piše [2]:
,,Uspešno kloniranje DNK mumija je od velikog značaja iz više aspekata. Izvesne sekvence
DNK u Ijudskom genomu* su izuzetno varijabilne i mogu se koristiti za tačno odredivanje
stepena srodiiosti i porekla odredenog stanovništva".
Upravo to je ono što očekujem i čemu se nadam od takvih istraživanja. Kada se iz DNK
umrlih iz pradoba mogu očitati stepeni srodnosti i poreklo, onda će se kad-tad morati utvrditi
da mi, Ijudi, nemamo samo ge-ne primata, već i vanzemaljaca u sebi. Premise za tak-ve
analize su pre svega ,,mlade" mumije! A ima ih. 1975. god. kineski arheolozi, u Hupehu, na
srednjem Jangcekjangu, našli su mumiju jednog pedesetogodiš-njeg muškarca, koji je bio
tako dobro očuvan kao daje tek nedavno umro. Pri tome je spoljni obvoj nosio da-tum smrti:
Čovek je umro pre 2142. godine! Koža je ostala elastična, svi udovi savitljivi, a u vilici nije
nedo-stajao niti jedan zub. Iznenadujuće dobro stanje mu-mijaje imala da zahvali trima, jedan
u drugi stavljena, za vazduh nepropustljiva sarkofaga i crvenoj tečnosti u kojoj je plivala.
Kineski naučnici do sada nisu mogli, ili hteli, da saopšte bilo šta o hemijskom sastavu
čarobnog konzervacionog sredstva.
*Genom: hromozomski deo jedne ćelije, koji joj čini naslednu masu.
Kodjedne tako prvoklasno očuvane mumije biloje verovatno moguće otkriti velike sekvence
DNK ćelija. Slične šanse postoje i kod leševa koji su konzervisani u ledu, kao npr. kod
glečerskih mumija u Peruu.
Propuštamo li šansu gen-tehničkog istraživanja ćelija naših praroditelja?
Evin grob, otkada Ijudi pamte, leži na ivici saudij-sko-arapskog grada Džida. Predanja znaju
za četiri Adamova groba. ,,Enciklopedija Islama" [3] beleži da je Adam posle proterivanja iz
raja stigao na ostrvo Sa-randib, današnji Cejlon. (Na žalost nije zabeleženo da li je došao
pešice, brodom ili krilima andela.) Danas još na Cejlonu postoji jedno brdo, koje su
Portugalci nazvali Pico d'Adam (Piko d Adam); u steni ovog brda svakodnevno se turisti dive
gigantskim otiscima sto-pala, kojeje navodno za sobom ostavio Adam.
Posle 200 godina izgnanstva na severnom Indij-skom okeanu, arhandeo Gabrijel poveo je
Adama na-trag u Arabiju - Evi, Postao je aktivan, podigao je u današnjoj Meki svetište -
kasnije Ka'abu; posle smrti svog sina Seta, kako piše Islamska enciklopedija, Adam je
sahranjen ,,u pećini u podnožju brda Abu-Kvabais" [4], najvećeg brda u okolini Meke. Druga
le-genda veli da je Adamov leš, posle potopa, donesen u Jerusalim 1 po drugi put sahranjen
pod Kalvarijskim brdom. U arapskoj Knjizi svetilišta [5], mesto Adamo-vog groba premešta
se u jednu pećinu pod brdom Naud u Indiji.
Apokrifima Starog zaveta pripada i natpis: Život Adania i Eve [6]. Verzija koja je pred
n.ama potiče iz 730. n. e., ali se zasniva na rukopisima nepoznate sta-rosti. Po njoj je Adam
nakon smrti odveden u ,,predeo raja" tamo ga je arhandeo Mihailo balzamovao lepo nunšućim
uljern i uvio u čaršave. Gospod sam zatvo-rio je grob ,,trouglastim pečatom".
Gde bi trebalo tražiti Adama?
- Pod Kalvarijskim brdom u Jerusalimu? - Teško.
- Pod brdom Naud u Indiji? - Možda.
- U pećini brda Abu-Kvabais? - Možda.
- U ,,predelu raja"? - Vrlo verovatno.
Da li sam sebi protivurečim? Zar nisam u prethod-nom poglavlju razjasnio da niko ne zna
gde se nalazi rajski vrt, raj?
Treba prihvatiti detaljna istraživanja profesora Ka-mala Salibija u saudijsko-arapskoj
provinciji Asir. On je lokalizovao bezbrojna biblijska mesta, kao i položaj raja. Salibi piše [7]:
,,U Vadi Tabali, nedaleko od Rausana, nalazi se jed-na druga oaza, nazvana 'Adana ('dnh),
koja do da-našnjeg dana nosi ime biblijskog raja Eden ('dn). Nizvodno, nedaleko od Rausana,
nalazi se oaza Gu-najna (gnynh, deminutiv od gn, hebrejski gn, ,,vrt"), navodnjava se rekama
koje teku iz 'Adana. Možda nekome baš nije pravo, ali to je on, rajski vrt, i danas se tako
zove."
Kada već rajski vrt, raj, treba tražiti u Arabiji, onda bi tu trebalo naći i Adamov grob,
označen ,,trougla-stim pečatom". To istražiti, bio bi cilj zajednu interdi-sciplinarnu ekipu
naučnika!
Adam nije bilo ko u hijerarhiji čovečanstva, on važi za njegovog praoca. U hladnoj špilji,
njegov leš mogao je da opstane hiljade godina, uostalom, arhandeo Mi-hailo je stručnjak prve
klase po pitanju balsamovanja.
Smeo, kakav već jesam, špekulišem čak da su vanzemaljci sasvim namerno dali da se Adam
konzer-vira za budući svet: Znali su šta sve može da se očita sajednog netaknutog DNK lanca.
Kada se rajski vrt može naći u Saudijskoj Arabiji, ne bi me čudilo da se tamo lokalizuje i
Evino počiva-lište. Francuski putujući istraživač Moris Taniizje (Maurice Tamisier) [8]
posetio je Evin grob severo-istočno od Džide još 1840. godine. On je grob opisao kao malu
četvrtastu gradevinu sa jednom minijatur-nom kupolom, vratima okrenutim ka istoku i dva
pro-zora na severu i jugu; unutrašnji prostori, pisao je Tamizje, ,,prekriveni su legendama i
izrekama iz Ko-rana", u prizemlju nalazi se jedna odaja sa crnim ka-menom u njoj, koji se
nalazio direktno iznad Evinog pupka.
Nemački istraživač Hajnrih fon Malcan (Heinrich von Maltzan) [9] posetio je Džidu samo
deset godina kasnije, medutim grob opisuje drugačije: Ulazna vra-ta, po njemu su okrenufca
zapadu, zidovi su ,,goli i ogoleli", on je verovatno opisivao spoljne zidove sve-tišta. Malcan
potvrđuje ,,stopu i po visok i pola stope široki", gravurom ukrašeni kamen, koji je bio tačno
na onom mestu ,,pod kojim se nalazi pravi Evin pupak."
Ujednoj stvari svi se posetioci slažu [10, 11, 12, 13]:
Evin grob je konačište jedne džinovice! Topografija to potvrduje: Telo džinovice leži u smeru
sever-jug po-prečno ispod male kupolaste gradevine. Središnji ka-men samo je označavao
centar tela; mesto glave je označeno polegnutom kamenom. pločom, koja se nala-zila na
otvorenom, kao i završetak tela, tj. noge, nago-veštene su dva uspravno postavljena kamena.
Bradavice i stidni predeo pramajke takode su oz-
načeni posebnim kamenjem. Izmedu glave i nogu pro-stiralo se čitavih 130 metara! 1 čitava ta
džinovska dužina bilaje opasana sa dva mala paralelna zida.
Već u desetom stoleću n. e. Evin grob pominju arapski istoričari; oni vele da reć Jeddah
(Džeda) po-tiče od arapske Jaddah (Džada) i da znači baba. To osporava odlični poznavalac
Arabije Eberhard Volfart (Eberhard Wohlfahrt) [14], koji Jeddah povezuje sa
Gidda. Giddaje bila mala prirodna luka, tamo je 647. n. e. kalif Otman osnovao jedno naselje
iz kojeg je proizišla današnja Džida. Bilo bi predivno u spomen na babu sviju nas, na karti
mod naći babin-grad.
Stotinama godina hodočasnici koji su išli na hadžiluk u Meku, i koji su u luci Džida stupali na
ara-bijsko čvrsto tle, posećivali su i Evin grob. Duhovni savetnid konzervativnog kralja
Abdul-Azisa, koji je u istoriji zapamćen kao Ibn-Saud, smatrali su molitve pramajd Evi
neverničkim, jer na kraju krajeva, za njih može biti samo Alah taj kome se obraća u molit-vi.
Pošto nije želeo da ,,srce islamske religije vidi uništeno senkom neverstva" [15], Abdul-
Azisje 1928. god. naredio uništenje Evinog groba. Od opisane gradevine ostali su samo zidid
koji su nekada opasiva-ligrob.
Ipak! Bogobojažljivi saudijski kralj sravnio je sa zemljom samo građevine iznad groba, ono
što je bilo ispod, ostalo je do danas netaknuto. Saudijska Arabija je danas moderna
industrijska zemlja. Saudijd bi čovećanstvu mogli učiniti važnu uslugu kada bi sa svojim
arheolozima otvorili nalazište ispod Evinog ko-nadšta. Genetičan zapadnih zemalja
nestrpljivo čeka-ju na malo DNK pramajke. Ovaj poklon Saudijce ne bi učinio siromašmjim,
ali bi obogatio čovečanstvo.
Prema apokrifnom tekstu ,,Život Adama i Eve", Eva je bila prvi čovek koji je svojim odma
posmatrao vanzemaljski brod: ,,Tada Eva pogleda u nebo i vide svetleća kola koja su imala
četiri sjajna orla, dju divo-tu ne može opisati ni jedan iz majdnog tela rodeni." Ona je čak bila
i svedok jedne jedinstvene predstave;
„! gle, Gospod, snažni, ukrca se u kola; četiri vetra su ga vukla, heruvimi su upravljali
vetrovima, a andeli sa neba išli su ispred njih..." [6]. ,,.
Kolektiv-no potiskivanje
Pre dosta vremena gledao sam film ,,Poslednje odbrojavanje". U njemu je Kirk Daglas (Kirk
Douglas) komandant američkog nosača aviona ,,Nimic" (Ni-mitz). Pomoću tajanstvene snage
ovaj snažni super-moderni nosač aviona sa svojim avionima i čitavom posadom biva povučen
40 godina unatrag u prošlost. Svi radio-aparati su nemi. Niko ne zna šta se dogodi-lo.
Komandant nareduje poletanje dva mlazna aviona. Piloti primećuju dva japanska borbena
aviona iz dru-gog svetskog rata. Susret je groteskan: Dva usavršena mlaznjaka sa okretnim
krilima - i dva jednomotorna aviona, propelerska sa otvorenim kabinama! Zapa-njeni,
zaplašeni i zgranuti, Japanci su posmatrali mo-derne mlaznjake, koji su se sa njihovim
kilavim ragama, proizvedenim 1940. god., igrali mačke i miša.
Ono što film prikazuje je u našem stoleću realuost:
vanzemaljci se igraju mačke i miša sa nama. Spora-dićno se pojave, posmatraju nas,
demonstriraju svoju nadmoćnu tehniku bezumnim manevrima, drže nas ludim.
Nisarn zaluden za NLO, na žalost nisam još video NLO. lako u svom arhivu imam
registrovano 1000 do-gađaja u vezi sa NLO, nisam napisao knjigu o njima, Možda bi trebalo
to da učuiim. Ono što se dogodilo poslednjih decenija, pa do danas, dovoljno je uzbud-Ijivo.
Zapravo, ne bih želeo da se uključujem u uzbud-Ijivu diskusiju; poznajem literaturu. Kakvih
sve teško shvatljivih špekulacija ima - poznato je - od kolekfciv-nih psihoza preko rojeva
leptira i akakavaca, do pada-jucih delova raketa - od žarkosvetlećih planeta i Suncem
obasjanih aviona. Znam za fcehničko-naučne izveštaje, NLO-enciklopedije [20,21], sve
upozorava-juće, kritične i sveznajuće glasove, priloge sociologa i psihologa, koji mnogo
govore o ,,kolektivnom potiskivanju", i time misle na dogadaje koje grupe
l.judi ne ž.ele da prihvnte za stvarne.
Menije stalo do objektivnog saznanja o dogadajima
koji su se zbili ili se zbivaju. Protiv sam t.oga da se pre-ma evidentno vidljivom odnosim kao
ona tri majmu-na: prvi drži zatvorene oči, drugi uši a treći usta. Pozicija ,,kolektivnog
potiskivanja" menja se onog tre-nutka kada se prihvati da nismo sami u svemiru i da Zemlja
nije sistem zatvoren 1.1 sebe. To je moje stano-vište.
Kao putniku izmedu prošlosti i budućnosti meni je poznato da se Ijudi pre više hiljada godina
nisu ništa drugačije ponašali nego mi danas: Ono što ne želimo da znamo, potisnemo.
Kolektivno. Da li se čvrste či-njenice daju potisnuti za večnost? Evo nekoliko tvrdih oraha za
probu:
Snimljeni NLO
Sredinom decembra 1978. god, na Novom Zelandu opaženo je nekoliko NLO. Noću su svetla
preletala nebo. Radarske stanice registrovale su neobične ehoe, koji nisu poticali od aviona.
Ovakve vesti navele su te-levizijskog novinara Kventina Fogartija (Quentin Fo-garty), sa
Kanala ,,0" u Melburnu, da se sa svojom TV-ekipom ukrca na teretni avion tipa argosi (Argo-
sy), da pobliže pogleda to što je bilo povod za senzacio-nalne vesti.
Fogartije poleteo u ranim jutarnjim satima 31. de-cembra 1978. god. Već po uzletanju sa piste
aerodro-ma u Velingtonu, Fogarti i njegovi Ijudi, kao i piloti, primetili su oko aviona čudna
svetla. Izgledalo je kao da ,,neko ili nešto čeka da bude snimljeno" [30]. Zemaljski radar u
Velmgtonu i vremenski radar u avionu prikazivali su više objekata. Geof Klauzer (Ge-off
Clauser), šef kontrole leta u Velingtonu kasnije je rekao da su NLO na ekranima radara bili
iste veličine kao i avion: ,,Videli smo jasne, defmitivne radarske ehoe. Povremeno bi se na
ekranu videlo i do deset NLO odjednom" [31].
Fogarti, koji do toga dana nije ,,verovao" u NLO, rezimiraoje: ,,Bilo je fantastično. Svetla na
nebu. Jed-no svetlo nas je prafcilo, onda nam se pridružilo još jedno, nešto niže. Raspoloženje
u avionuje zaista bilo napeto. Snimili smo dobro parče fllma, ali objektiv je bio suviše tanak.
Ondaje došaojedan NLO sasvimbli-zu, sa desne strane. Kroz 120 mm zum-objektiv izgle-dao
je mali, sličan tacni, sa svetlima gore i dole. Tada sam na kameru stavio 250 mm objektiv i
obuhvatio sjajno svetlo objekta. Leteo je istom brzinom kao i mi, nešto iznad nas, onda desno
ispred, zatim ispod nas i na kraju opet na našoj strani. Napravili smo grubu računicu i
zaključili da bi to čudo moglo biti visoko i tri do četiri sprata."
Australijskom dnevniku ,,D Advertizer" (The Ad-vertiser) Fogarti je 2. januara 1979. god.
izjavio: ,,Bo-jali smo se kada nam je radarska kontrola u Velingtonu rekla dajejedan objekat
odmah iza nas... Čak sam pomislio ,,i to beše to" pošto sam se setio Frederika Valentiha."
Isečci iz ovog filma prikazani su na mnogim televi-zijskim stanicama raznih zemalja.
Kamerman Dejvid Kroket (David Crockett) nazvao je taj fllm ,,najfanta-stičnije parče filma"
na kojem je ikada radio. ,,Preo-krenulo je čitav rnoj život. Sada zaista verujem da tamo gore
ima nečeg o čemu ništa ne znamo."
Šta je nauka rekla o tom jedinstvenom filmskom dokumentu? Astronom Piter Rid (Peter
Read) rekao je na Radiju Novi Zela-nd: ,,Ne verujem u stvari kao što su NLO. Taj NLO bilaje
Venera!" Sveti Bože! Ot-kada Venera izaziva radarski eho? ,,Blagosloveni bili oni koji
nemaju šta da kažu pa ćute!" Oskar Vajld (Oscar Wilde -1856-1900).
njima?
Klod Vorilhon (Claude Vorilhon), sportski novinar i vozač, vozi se ka vulkanskini planinama
koje nadvisu-ju grad Klermont-Fcrand. Parkira svoje vozilo kod kratera Pi de Lasola; on
zapravo samo želi da uhvati malo svežeg vazduha, ,,nebo je skoro bilo sivo, u dolini su bile
trake magle" [51]. Iznenada Klod vidi crveno svetlo koje ide pravo na njega; on vidi NLO
prečmka 7 metara, koji lebdi dva metra iznad tla. Stranac sa ,,očima oblika badema i dugom
tamnom kosom i zele-nim jednodelnim odelom" izlazi i približava se mla-dom Francuzu na
deset mefcara. Sn.ažnim, nazalnim glasom stranac objašnjava novinaru da dolazi sa dale-ke
planete i da ima poruku za njega da odredenog
dana u isto vreme bude na istom mestu.
Klod i vanzeinaljac sastajali su se više puta. Stranac
je objasnio da njegovi Ijudi već hiljadama godina po-sećuju Zemlju. Iz opširnih razgovora
nastalo je više knjiga. Klod Vorilhon je napustio posao, naziva se nadalje ,,Rael", osniva nešto
kao zemaljsku religiju vanzemaljaca. Njegov pokret u meduvremenu ima preko 10.000
pristaša. Postulati ove sekte su: Nema Boga niti duše koja posle smrti lagano napušta telo.
Čovekje pre dugo vremena stvoren naučnim putem u laboratoriji od strane bića koja su došla
sa druge planete.
Ne mogu da zaključim da li je Klod Vorilhon, iliti Rael, svoje susrete zaista doživeo ili je
isuviše čifcao Denikena (Daniken), ne znam ni da 11 je njegova nametljiva poruka usmerena
na budelare njegovih pristaša. Neosporno je međutim da Rael od 13. de-cembra 1973. god.
uporno i uprkos svim nedaćama iz-graduje svoje udruženje. Ne bih ga ni pominjao da je
usamljen slučaj. Ali širom sveta vivi od raznih Klod Vorilhona, uspešnih ili manje uspešnih.
Oni deluju na plodnom tlu.
Slučaj koji bih želeo da obradim odigrao se u ma-lom portugalskom selu Fatima. Šfca se tamo
dogodilo? Čobani Hacinta Martos (Jacinta Martos), Frančesko i Lucija Santos (Francesco i
Lucia Santos) doživeli su 1917. god. ukupno sedam pojava Gospe - svakog tri-naestog u
mesecu od rnaja do oktobra.
,,Hoću da dodete ovamo 13. sledećeg meseca!" na-redila je pojava čobančićima iz Fatime. 1
tako se Go-spa ukazala tačno u zakazano vreme na dogovorenom mestu. Naravno - a koja
deca ne bi - njih troje je živahno i sa ushićenjem pričalo o njihovoj viziji. Oni
su u Portugalu bili događaj leta ijeseni 1917.
Na početku su tri mala čobanina bili komuni-kacioni centar, ali za kratko. Svakog trinaestog u
me-secu beskrajni karavani hodočasnika stizali su u Fatimu, Prema pouzdanim izveštajima,
13. oktobra 1917. god. izmedu 70.000 i 80.000 Ijudi okupilo se na mestu prikazanja čekajući
čudo. 1 isplatilo se. Očeki-vala ih je predstava koja nije opčinila samo decu. Kiša je lila kao iz
kabla, bila je to bedna pretpostavka za pnkazanje Gospe, ali ipak i deo predstave: Iznenada
oblaci su se rascepili i pojavilo se parče plavog neba, Sunce je zasjalo, ali ne i zablesnulo.
,,Sunčano čudo Fatime" je započelo, i sve što sada iznosim"stoji u za-pisinia o tom velikom
danu.
Sunceje počelo da se trese, počelo da klizi, izvodilo je nagle pokrete levo i desno, i na
kraju počelo neve-rovatnom brzinom, kao vatreni točak, da se okreće oko svoje ose. Iz njega
su potekle kaskade zelene, crvene, plave i Ijubičaste boje i stopile se na zemlji u
nestvarnu, baš tako, vanzemaljsku svetlost. Desetine hiljada Ijudije to videlo, a očevici su
tvrdili daje Sun-ce nekoliko minuta stajalo mirno, kao da je Ijudima htelo da da predah.
Odmah potom fantastični pokreti su se nasfcavili, počeoje i džinovski vatromet iz blešta-vog
svefcla. Spektakl nije, po rečima posmatrača, bilo moguće opisati rećima. Nakon ponovnog
predaha Sunce je po treći put započelo svoju igru istom lepo-tom. Cela čarolija trajalaje
ukupno dvanaest i"ninuta. Posmatranaje u prečniku od 40 kilometara.
Deca su prilikom svakog prikazanja primala poru-ke, koje je Lucija, najstarija od troje dece
- rodena 22. marta 1907. god. - stavljala na papir. Sva prikazanja najavljivana su ,,sevanjem"
koje je bilo propraćeno brujanjem i praskanjem, Lucijaje tada rekla daje sva-ki put kada se
prikazanje udaljavalo čula zvuk, kao da u daljini ,,puca vatrometna raketa".
Prilikom petog prikazanja deci Fatime, 13. septem-bra 1917, nekoliko hiljada seljaka i
radoznalaca prime-tili su jasno svetleću kuglu, koja je polako i dostojanstveno lebdela ka
nebu. Lucija je pisala kako se svaki put prikazanje Majke Gospodnje polako pri-bližavalo u
,,odblesku jednog svetla", i kako su deca Madonu vidala tek onda kada bi svetleća taćka
stajala mirno iznad hrasta lužnjaka. Kada su Luciju prilikom ispitivanja upitali zašto je
prilikom prikazanja često spuštala pogled umesto da netremice posmatra Svetu Devicu,
odgovorila je: ,,Zato što me je nekad zaslep-Ijivala" [53].
Još u ,,Pojavama" usudio sam se da naslutim da je spektakl u Fatimi bio demonstracija
vanzemaljaca i napisao: ,,Treba se osloboditi besmislenog shvatanja da su prikazanja
religiozna privilegija." Tada mi je
Primaoci poruke iz Fatime: Hacinta Martos - Frančesko i Ludja Santos. Oodina 1917.
promakla odlučujuća misao, koju je u međuvremenu diplomirani geolog Johanes Fibag
(Johannes Fiebag) do kraja konzekventno razradio u svojoj knjizi ,,Tajna poruka Fatime"
[54].
Deca Hacinta Martos i Frančesko Santos umrla su ubrzo nakon prikazanja. Devojčica
Lucija Santos
otišla je u sarnostan; primljene poruke stavila je na papir i predala nadležnom biskupu. Treću
poruku --po Luciji - trebaloje tek 1960. da obelodani Sveti otac (Papa). Zaista, svojevremeno
je ova ,,treća tajna Fati-me" zapečaćena predata papi Piju Xn, kojijuje zatvo-renu predao
Svetoj kancelariji, ,.jer je Sveta Devica to tako htela." (Lucija) 1959, godinu dana pre toga
datu-ma, kada je zapečaćeno pisino trebalo da bude otvore-no, dnevnik ,,Glasnik Fatime"
citiraoje Luciju: ,,... Ne mogu ulaziti u detalje, poštoje tojoš uvek tajna... koja se sme saopštiti
samo Svetom ocu i biskupu Fatime, a obojicaje ne žele znati, da njome ne bi bili zavedeni...
Poruka treba da ostane tajna do 1960.."
1960. Jovan XXIII bio je Gospodar rimske kurije. Iza zatvorenih vrata papske kancelarije
otvoreno je Lucijino pismo. Prevodilacje bio monsinjor Paul Hoze Tavares (Paul Jose
Tavares). Kada su dostojanstvenici napušfcali papske prostnrije, njihova lica su izgledala
,,veoma uplašena, kao u nekog ko je upravo video du-ha". Potresen, Jovan XXin je rekao:
,,Ne možemo obelodaniti tajnu. Izazvala bi paniku".
Naravno, od tada kolaju priče. Šuška se da treća tajna Fatime najavljuje jezivu prirodnu
katastrofu, možda čak i jedan treći svetski rat. Crkva je odmah opovrgla takve glasine.
Kardinal Otavijani (Ottaviani), koji je takode znao poruku iz Fatime, objasnio je na jednoj
konferenciji za štampu: ,,Mogu samo zaključifci daje sve što je kolalo oko tajne iz Fatime bez
ikakvog osnova..." 30. septembra 1984. god. katolički nedeljnik ,,Bildpost" objavio je intervju
sa biskupom biskupije Leirije, Albertom Kozme do Amaralom (Alberto Co-sme do Amaral).
U njemu je izjavio: ,,Treća tajna iz Fafcime nema nikave veze sa atomskim bombama i bo-
jevim glavama, sa peršing i SS-20 raketama, niti sa uništenjem sveta. Sadržaj se mnogo više
tiče naše ve-
re" [54]. Kardinal je još dodao da crkva ima jake razloge"da ne obelodani treću tajnu iz
Fatime.
Za rimokatoličku crkvu Marijaje ,,Majka Božija; to je dogma proizašla iz Papinog zahteva za
bezgrešnost ex cathedra (saopštenog sa papskog prestola). Zato je to i contradictio in re,
stvarna protivurečnost, kada naredenje Majke Božije, da treća tajna iz Fatime sve-tu bude
saopštena 1960. godine, Vatikan sprečava. Papa Jovan Pavle II je u proleće 1987. god.
povodom crkvene proslave marijanske godine 1987/88. i skore 2000-te godišnjice rođenja
Hrista, na nov način nagla-sio centralni značaj majke Isusa. Isus je Bog, trojstvo Oca, Sina i
Svetog duha. Ovaj Bog je bezvremen, ne poznaje prošlost, sadašnjost i budućnost. Majka
Božija je naredila da se treća tajna iz Fatime obelodani leta Gospodnjeg 1960, ali primalac
poruke se ne usuduje da izvrši naredenje. Zar sveznajući Bog nije mogao da predvidi ovakvo
držanje?
Iz jakih razloga"(biskup do Amaral) Vatikan odbi-ja da obelodani tajnu, ,,pošto bi izazvala
paniku" (papa Jovan XXIII). Zato je drsko što ovde pišem ono što bi po mom mišljenju moglo
da stoji u trećoj poruci iz Fa-time:
,,U ime duha koji prožima sve, pozdravljamo Vas, stanovnike Zemlje! Stigli ste do praga
tehnologija, koje izazivaju velike promene. Nemir će zahvatiti Ijude, napetost i ratovi c'e
omesti slogu naroda. Sve Sto budete činili, činite sapažnjom i respektom pre-ma blišnjern
svom, činite to skromno i iiz straho-poštovanje pred bezvremenim diihom u.niverzuma.
Potisnite mržnju i neslogu, izbegavajte ratove. Rat je veliki razarač, i Vaš svetje u prošlosti
već dovolj-noputa uništavan ratovima. Spoznajte da ne živite
sami u svemiru. Mnoge životne forme pripadaju ve-likoj porodici galaksija. Pripremite Ijude
na to da se susretnu sa drugim životnim formama iz sverni-ra. Kao dokaz za istinu ove poruke
na nebeskom svodu prikazujemo Vam moćnu predstavu. Po tomc ćete prepoznati da naša
nzoć ne potiče sa ove Zemlje"
Sve dok crkva ne bude objavila treću poruku iz Fa-time, onu koju je zabeležila mala Lucija sa
datumom za objavljivanje - 1960 - moći ću da tvrdim da sadržaj - po svom smislu - odgovara
mom nacrtu. Zaista bi to bila poruka koja šokira, poruka koju bi crkva teško podnela, zato što
bi izazvala paniku medu vernicima. Jer, obelodanjivanje poruke, ukoliko bi bila sličnog
sadržaja, dokazalo bi da se u Fatimi nije prikazala Majka Božija.
Papa Jovan XXIII, u čije vreme je doneta zabrana treće poruke iz Fatime, obratio se 1963.
god. encikli-kom Pacem in terris (u cilju očuvanja mira) vernicima. Jovan Pavle II, kao ni
jedan Petrov naslednik Svete stolice, putuje svetom. U leto 1986. god. pozvao je -što je
jedinstveno u istoriji rimske crkve - poglavare ostalih verskih zajednica na molitvu i razmenu
misli u crkvi Svetog Franje u Asisiju. Da li je Papa obavestio Dalaj Lamu, Kanfcerberijskog
nadbiskupa i sve ostale crkvene ličnosti o budućnosti sveta i onome što nas očekuje, shodno
svom saznanju u vezi sa trećom poru-kom iz Fatime?
,,Postoje u životu čoveka trenuci kada je on bliži svetskom duhu nego inače, i kadaje u
mogućnosti da postavi pitanje sudbini" Fridrih fon Šiler (Friedrich von Schiller - 1759-1805.