AMELIE NOTHOMB Strah i trepet

Strah i trepet poneto je autobiografsko djelo. Bavi se autoriinim kratkim boravkom u Japanu nakon to je diplomirala filologiju.

Roman je pisan u prvom licu, naratorkino ime je Amelie, a sama Nothombova je izjavila da ovaj roman od nje nije zahtijevao ni trunku mate i da je sve u njemu stoprocentna istina. Naratorka, mlada ena s fakultetskom diplomom, dolazi, dakle, u Japan i zapoljava se u gigantsku kompaniju Yumimoto. Dobiva posao kao prevoditeljka slubenih dopisa, no njezina e je karijerna dekadencija gotovo volebno na kraju dovesti do mjesta istaice toaleta. Na kraju romana naratorka je sretna to moe napustiti Japan. Fantastini splet bizarnih okolnosti otkriva pravo lice Japana, naroito neveseo poloaj ene u Japanu. Nothombova je maestralno prikazala tu golemu kulturoloku razliku istoka i zapada, Japana i Evrope. Meu likovima romana naroito se istie gospoica Fubuki Mori, koju Nothombova otkriva kao nekakvu arhetipsku Japanku, a Japanka je - po Nothombovoj - vrijedna divljenja zato to ne pribjegava samoubojstvu.

Gospodin Haneda bijae nadreen gospodinu Omochiju, koji bijae nadreen gospodinu Saitu, koji bijae nadreen gospoici Mori, koja pak bijae nadreena meni. A ja, ja nisam bila nadreena nikome. Sve bi se to moglo izrei i drugim redoslijedom. Ja sam naredbe primala od gospoice Mori, koja je izvravala naredbe gospodina Saita, i tako redom, s napomenom da su naredbe mogle preskakati stube u silaznoj putanji hijerarhijske ljestvice. Meni su, dakle, u kompaniji Yumimoto zapovijedali svi. Dizalo me je 8. sijenja 1990. godine ispljunulo na posljednjem katu Yumimotove zgrade. Prozor koji se nalazio na dnu hodnika usisao me je kao to hi me usisalo razbijeno okno na trupu zrakoplova. Daleko je, veoma daleko iza prozora leao igrati toliko daleko da sam poela sumnjati jesam li ikad ondje kroila. Pri dolasku nisam ni pomislila da bih se trebala javiti na recepciji. Iskreno govorei, u mojoj glavi tad nije bilo nikakvih misli, samo opinjenost prazninom i ogromnim staklenim zidom. Naposljetku je promukao glas iza mojih lea izgovorio moje ime. Okrenula sam se. Nizak, mrav i ruan ovjek, star priblino pedeset godina nezadovoljno me je promatrao. Zato niste svoj dolazak prijavili slubenici na recepciji? upita me. Nisam uspjela pronai pametan odgovor, pa ni ne odgovorili. Samo sam prignula glavu i ramena, doavi do zakljuka kako sam u posljednjih deset minuta, premda nisam izgovorila ni rije, uspjela ostaviti lo dojam, i to ba prvog radnog dana u kompaniji Yumimoto. ovjek mi ree da se zove gospodin Saito. On me je proveo kroz bezbroj ogromnih ureda, u kojima me predstavljao gomilama ljudi, ija sam imena zaboravljala im bi ih oni izrekli. Nakon toga me odveo u ured njemu nadreenog gospodina Omochija koji je bio

ogroman i straan to je bio dokaz njegove funkcije dopredsjednika kompanije. Poslije mi je pokazao jedna zatvorena vrata i sveanim me glasom izvijestio da se iza njih nalazi gospodin Haneda, direktor. Bilo je jasno da se ni u snu nisam smjela nadati susretu s dotinim. Naposljetku me je odveo do ureda ogromnih razmjera u kojem je radilo etrdesetak osoba. Ondje mi je pokazao moje radno mjesto, smjeteno tono suelice radnom mjestu meni izravno nadreene osobe, gospoice Mori. Ona je tad jo bila na sastanku, no trebala mi se pridruiti poetkom poslijepodneva. Gospodin Saito me je kratko predstavio prisutnima. Zatim me upita volim li izazove. Bilo je oigledno kako mi nije u interesu uputiti negativan odgovor. Da rekoh. Bila je to moja prva rije izgovorena u kompaniji. Moje su jedine reakcije sve do tog tre-nutka bile nakloni glavom. 'Izazov' to mi ga je ponudio gospodin Saito bio je u tome da u njegovo ime prihvatim poziv izvjesnog gospodina Adama Johnsona, koji ga je pozvao da sljedee nedjelje s njim odigra partiju golfa. I ja sam tom gospodinu trebala napisati pismo na engleskom jeziku, kako bih mu to i najavila. Tko je Adam Johnson? bila sam dovoljno glupa da pitam. Moj nadreeni ogoreno uzdahne i ne odgovori mi. Je li moja neobavijetenost o Adamu Johnsonu bila nepojmljiva, ili je moje pitanje bilo indiskretno? Nikad nisam saznala, kao to nikad nisam doznala ni tko je gospodin Johnson. Zadatak mi se uinio jednostavnim. Sjela sam za stol i napisala srdano pismo: gospodina Saita veseli pomisao da e sljedee nedjelje igrati golf s gospodinom Johnsonom, kojem upuuje prijateljske pozdrave. Odnesoh pismo mom nadreenom. Gospodin Saito proita moj list, ispusti priguen krik prezira i pokida ga:

 Ponite ispoetka. Pomislila sam kako sam iskazala odve ljubaznosti i prisnosti prema gospodinu Johnsonu, pa sam napisala novi tekst, hladan i odmjeren: gospodin Saito je razmotrio prijedlog gospodina Johnsona te e u skladu s njegovim eljama s njim igrati golf. Moj nadreeni proita moj uradak, ispusti priguen krik prezira i pokida ga: Ponite ispoetka. Poeljeh ga upitati u emu grijeim, no bilo je oigledno da moj nadreeni nee dopustiti pitanja, to je i dokazao svojom reakcijom kad sam mu postavila pitanje o primatelju pisma. Trebala sam, dakle, sama otkriti savreni ton kojim bih se obratila misterioznom gospodinu Adamu Johnsonu. Sljedeih sam nekoliko sati provela piui poruke tom igrau golfa. Gospodin Saito je mojoj produkciji davao ritam kidajui pisma s uvijek istim krikom, koji je za njega zacijelo bio neka vrsta refrena. Nakon svakog kidan ja bila sam prisiljena traiti novu formulu. U toj je vjebi, koja nije bila bez drai, bilo neeg nalik onom: 'Lijepa markizo, zbog vaih u lijepih oiju umrijeti od ljubavi.' Istraivala sam sve mogue gramatike kategorije, permutirajui ih: 'A to kad bi Adam Johnson postalo glagol, sljedea nedjelja subjekt, igra golfa dodatak objektu, a gospodin Saito prilog? Sljedea nedjelja sa zadovoljstvom prihvaa Adamjohnsonirati igraa golfa gospodinsaitovski! Kakve li ake u oko za Aristotela!' Ve sam se poela zabavljati, kad me moj nadreeni prekine. On iskida ni sama ne znam koju verziju pisma i izvijesti me da je gospoica Mori stigla u ured. S njom ete raditi tijekom dananjeg poslijepodneva. U meuvremenu ete mi donijeti kavu. Ve je bilo etrnaest sati. Moje su me epistolarne vjebe bile do te mjere zaokupile, da nisam ni pomiljala na predah.

Odloih alicu kave na uredski stol gospodina Saita i okrenuh se. Prilazila mi je visoka i vitka djevojka nalik luku. Svaki put kad pomislim na Fubuki, pred oima mi je japanski luk, vei od odrasla ovjeka. Upravo sam zbog nje kompaniji nadjenula ime 'Yumimoto', to u prijevodu znai 'stvari vezane uz luk'. I im vidim luk, sjetim se Fubuki, stasom vie od odrasla mukarca. Gospoica Mori? Zovite me Fubuki. Nakon toga vie nisam ni sluala to mi govori. Gospoica Mori bijae visoka najmanje stotinu osamdeset centimetara, to je visina koju rijetko koji japanski mukarac uspije dosegnuti. Bila je vitka i predivno graciozna, usprkos japanskoj ukoenosti kojoj se bila prisiljena podrediti. No, ono zbog ega ostadoh okamenjena bijae blistava ljepota njezina lica. Ona je govorila i ja sam sluala zvuk njezina mekog i pametnog glasa. Pokazivala mi je spise, objanjavala o emu je u njima rije, smijeila se. Ni sama tad nisam bila svjesna injenice da ju uope ne sluam. Poslije toga mi je predloila da prouim dokumente to ih je poloila na moj radni stol, koji je bio smjeten suelice njezinu. Potom je sjela i poela raditi. Pokorno sam poela prelistavati papire koje mi je ostavila na razmatranje. Radilo se o pravilnicima i brojanim podacima. Prizor njezina lica, udaljenog samo dva metra od mene, bio je aroban. Pogleda oborenog nad brojkama, ona nije mogla vidjeti da ju promatrani. Imala je najljepi nos na svijetu, japanski nos, neponovljiv nos delikatnih nosnica, prepoznatljivih meu tisuama drugih. Nemaju svi Japanci takav nos. No, ako netko ima upravo takav nos, to znai da je japanskog podrijetla. Da je Kleopatra

kojim sluajem imala takav nos, njime bi izmijenila cjelokupnu planetarnu geografiju. Naveer sam zlurado pomislila kako mi nijedna od kvaliteta zbog kojih sam se zaposlila nije bila od koristi. Naposljetku, ono to sam eljela bilo je raditi u japanskoj tvrtki. To sam i postigla. Imala sam osjeaj da je dan odlino proao. Sljedei su dani samo potvrdili taj dojam. Jo mi uvijek nije bilo jasno koja je moja uloga u toj tvrtki; bilo mi je to nevano. inilo se da me gospodin Saito smatra groznom; to mi je bilo ko manje vano. Bila sam oarana svojom kolegicom. Njezino mi je prijateljstvo bilo vie nego dostatan razlog da u kompaniji Yumimoto provedem deset sati dnevno. Njezina put, istodobno bijela i bez sjaja, bijae put o kojoj Tanazaki tako lijepo zbori. Fubuki je bila savren primjer japanske ljepote, izuzmemo li zadivljujuu znaajku njezine visine. Njezino je lice sliilo na 'karanfil starog Japana', simbol plemenite djevojke iz starih vremena. Postavljeno na tu ogromnu siluetu, ono je bilo predodreeno vladati svijetom. Yumimoto bijae jedna od najveih kompanija na kugli zemaljskoj. Gospodin Haneda je vodio odjel za uvoz i izvoz koji je prodavao i kupovao sve to postoji na zemlji. Yumimotov katalog uvoza i izvoza bio je titanska verzija Prevertova kataloga: od finskoga sira do singapurske sode, od kanadskih optikih vlakana i francuskih automobilskih guma do togoalske jute, nita nije bilo zaboravljeno. U Yumimotu novac je nadilazio ljudskog poimanje. Poevi od odreene nakupine nula, iznosi naputaju domenu brojki i ulaze u podruje apstraktne umjetnosti. Pitala sam se postoji li u kompaniji ijedno ivo bie koje se moe radovati zaradi od sto milijuna jena, ili aliti zbog gubitka istog iznosa.

Yummiotovi su uposlenici, nalik nulama, vrijednost dobivali tek iza drugih brojeva. Svi osmi mene, budui da ja nisam dostizala ak ni vrijednost nule. Dani su prolazili, a ja i dalje nisam niemu sluila. Ta mi injenica nije previe smetala. Imala sam osjeaj da sam zaboravljena, to nije bilo neugodno. Sjedei za radnim stolom, itala sam dokumente koje mi je Fubuki stavila na raspolaganje. Svi su bili fantastino nezanimljivi, osim onog na kojem se nalazio popis lanova kompanije Yumimoto: tu su bila zapisana njihova prezimena, imena, datumi i mjesta roenja te imena njihovih eventualnih branih partnera i njihove djece, zajedno s datumima njihova roenja. Po sebi, ti podaci uope nisu bili dojmljivi. No, kad je ovjek gladan i korica mu se kruha ini primamljivom. Moj se mozak naao u stajnu iznemoglosti od nerada i taj mi se popis uinio sonim poput utog tiska. Iskreno govorei, bio je to jedini papir koji sam shvaala. Kako bi drugi mislili da radim, odluila sam popis nauiti napamet. Na njemu je bilo stotinjak imena. Ljudi s popisa veinom su bili vjenani i oevi ili majke obitelji, to je mom poslu davalo dodatnu teinu. Uila sam: moje se lice naizmjenino saginjalo nad gradivom i uspravljalo, kako bi u svojoj mranoj komori ponavljala proitano. Svaki put kad bih uspravila glavu, moj je pogled padao na Fubuki koja je sjedila nasuprot meni. Gospodin Saito vie nije od mene traio da piem pisma Adamu Johnsonu, ni bilo kom drugom. Nije od mene vie nita traio, samo da mu donosim alice kave. Kad ovjek poinje raditi u nekoj japanskoj tvrtki, nita nije normalnije nego zapoeti s ochakumi 'funkcijom asnoga aja'. Tu sam ulogu shvatila ozbiljno, budui da mi je samo ona i bila dodijeljena.

Vrlo sam brzo nauila navike svake pojedine osobe: crna kava za gospodina Saita u osam sati i trideset minuta. Za gospodina Unajija kava s mlijekom i dvije kocke eera u deset sati. aa Cola Cole za gospodina Mizunoa svakih sat vremena. Engleski aj s kapi mlijeka za gospodina Okulana u sedamnaest sati. Fubuki je pila alicu zelenog aja u devet sati, crnu kavu u podne, zeleni aj u petnaest sati i posljednju crnu kavu u devetnaest sati. Svaki put bi mi zahvaljivala armantnom pristojnou. Ta je skromna uloga postala prvim uzrokom moje propasti. Jednog mi je jutra gospodin Saito dao do znanja da e dopredsjednik u svome uredu primiti vanu delegaciju jedne prijateljske tvrtke: Kava za dvadeset osoba. S velikim posluavnikom ula sam u ured gospodina Omochija i ponaala se vie nego savreno: svaku sam alicu posluila s naglaenom poniznou, jednolino ponavljajui najprofinjenije formule lijepog ophoenja, sputajui pogleda i klanjajui se. Da je za ochakumi kojim sluajem postojala medalja za zasluge, sigurna sam da bi mi bila dodijeljena. Delegacija je otila nekoliko sati poslije. Gromki je glas ogromnog Omochija zaurlao: Saito-san! Ugledah gospodina Saita kako ustaje u skoku, postaje blijed i tri u dopredsjednikovu jazbinu. Iza zida je odjekivalo debeljkovo urlanje. Nije se moglo uti to govori, no njegov glas nije zvuao dobroudno. Gospodin Saito se vratio izobliena lica. Prema njemu tad osjetih ludu plimu njenosti, razmiljajui kako je tri puta laki od svoj napadaa. U tom me trenutku pozva k sebi ljutit im glasom. Ila sam za njim sve do jednog praznog ureda. On mi se zatim obrati, zamuckujui od bijesa:

 Duboko ste ozlojedili delegaciju nama prijateljske tvrtke! Posluili ste kavu koristei se izrazima koji daju naslutiti da savreno govorite japanski jezik! Pa i ne govorim ga ba tako loe, Saito-san. Uutite! Kojim se pravom branite? Gospodin Omochi je veoma ljut na vas. Na jutronjem ste sastanku stvorili odurnu atmosferu: kako bi se nai partneri mogli osjeati sigurno uz bjelkinju koja razumije njihov jezik? Od ovog trenutka vi vie ne govorite japanski. Gledala sam ga irom otvorenih oiju: Molim? Vi vie ne znate japanski. Jasno? Ali, Yumimoto me je uposlio upravo zahvaljujui mom poznavanju vaeg jezika! To me se ne tie. Nareujem vam da vie ne razumijete japanski. To nije mogue. Nitko ne moe potovati takvu naredbu. Uvijek postoji nain da ovjek bude posluan. To bi zapadni mozgovi trebali shvatiti. 'Tu smo dakle', pomislih prije no to u mu odgovoriti. Japanski je mozak vjerojatno u stanju prisiliti se da zaboravi neki jezik. Zapadni mozak nije. To se ekstravagantno obrazloenje gospodinu Saitu uinilo prihvatljivim. Ipak pokuajte. Barem pokuajte glumiti. Primio sam naredbu za vas. Jasno? Njegov je glas bio suh i otar. Sigurno sam imala udan izraz lica kad sam se vratila u ured, budui da mi je Fubuki udijelila jedan njean i zabrinut pogled. Dugo sam ostala skrhana, ne znajui kako bih se trebala ponaati. Dati otkaz u ovom sluaju bi bilo najloginije. Ipak, nisam se uspijevala odluiti na taj korak. Nije tu bilo nieg sramotnog u

oima nekog Zapadnjaka; za Japanca je to znailo izgubiti ast. U kompaniji sam radila tek mjesec dana, a ugovor sam potpisala na godinu dana. Odlazak nakon tako kratkog vremena na mene bi bacio ljagu, i s njihova i s mog stajalita. Tim vie to nisam eljela otii. Ipak sam se svojski trudila dobiti posao u toj tvrtki: prouavala sam tokijski poslovni jezik, poloila ispite. Sigurno je da nikad nisam imala ambiciju postati junak meunarodne trgovine, no oduvijek sam eljela ivjeti u zemlji za koju sam gajila pravi kult od ranog djetinjstva. Ostajem. Bilo je, dakle, prijeko potrebno pronai nain kako potivati naredbe gospodina Saita. eprkala sam po mozgu, traei geoloki sloj namijenjen zaboravu: ima li u mojoj neuronskoj tvrava ikakvih tamnica? Na nesreu, u zdanju je bilo vrstih i slabih toaka, kula promatranica i napuklina, rovova s vodom i procjepa, no nieg u to bi se mogao pokopati jezik kojim su se ljudi oko mene sluili. Budui da ga nisam mogla zaboraviti, jesam li barem mogla prikriti svoje znanje? Kad bi jezik bio uma, bi li bilo mogue, iza francuskih bukvi, engleskih lipa, latinskih hrastova i grkih maslina, sakriti nepregled japanskih cedrova, kriptomerija, kojima bi u tom sluaju ime odlino pristajalo? Fubukino prezime Mori znai 'uma'. Jesam li joj iz tog razloga uputila svoj oajni pogled? Zamijetih kako me i dalje upitno promatra. Ona ustane i da mi znak da ju slijedim. U kuhinji se sruih na jednu od stolica. to vam je rekao? upita me. Iznesoh joj sve to mi je lealo na srcu. Glas mi je bio grevit, bila sam na rubu suza. Nisam uspjela zadrati opasne rijei: Mrzim gospodina Saita! On je gad i kreten! Fubuki se blago nasmijei:

 Ne, grijeite. Naravno. Vi, vi ste dragi, vi ne vidite zlo. No, kad mi netko da takvu naredbu, nije li on nuno... Smirite se. Naredba ne dolazi od njega. On je samo prenio upute gospodina Omochija. Nije imao izbora. U tom je sluaju gospodin Omochi jedan... Rije je o posebnom ovjeku prekine me ona. Sto ete? On je dopredsjednik. Nita mi tu ne moemo. Mogla bih ii razgovarati s dopredsjednikom, gospodinom Hanedom. Kakav]e on ovjek? Gospodin Haneda je osobit ovjek. Vrlo je inteligentan i dobar. Naalost, ne dolazi u obzir da se idete njemu aliti. Bila je u pravu, i toga sam bila svjesna. Bilo bi neprihvatljivo izostaviti ma i jednu preku u hijerarhijskoj ljestvici, a kamoli preskoiti ih toliko. Imala sam pravo obratiti se jedino izravno nadreenom, a to je bila gospoica Mori. Vi ste moje jedino utoite, Fubuki. Znani da ne moete za mene uiniti bogzna to, no ipak vam zahvaljujem. Pomae mi vaa jednostavna ljudskost. Ona se osmjehnu. Upitah ju za ideogram njezina imena. Ona mi pokae svoju posjetnicu. Promotrih je i uzviknuh: Snjena oluja! Fubuki znai 'Snjena oluja'! Predivno je tako se zvati. Roena sam tijekom snjene oluje. Moji su roditelji u tome vidjeli znak. Kroz glavu mi tada proe popis uposlenih u tvrtki Yumimoto: Fubuki, roena u Naraji 18. sijenja... Ona je bila zimsko dijete. Iznenada zamislih snjenu oluju nad velianstvenim gradom Nara, nad njegovim brojnim zvonicima nije li bilo posve normalno da se ta velianstvena djevojka rodi na dan kad se ljepota neba sruila na ljepotu zemlje?

Priala mi je o svom djetinjstvu u Kansaiju. Ja sam njoj priala o svom, koje je poelo u istoj provinciji, nedaleko od Naraje, u selu Shukugawa, u blizini planine Kabuto. Oi su mi se punile suzama pri spomenu tih mitskih mjesta. Koliko sam sretna to smo obje djeca Kansaija! Ondje kuca srce starog Japana. Ondje je takoer kucalo i moje srce od dana kada sam, kao petogodinjakinja, napustila japanske planine i otila u kineske pustinje. To prvo progonstvo je u meni ostavilo tako dubok trag, da sam smatrala kako sam u stanju sve prihvatiti samo da se ponovno sjedinim sa zemljom iz koje sam dugo vjerovala da potjeem. Kad smo se vratile naim radnim stolovima, koji su bili okrenuti jedan puma drugom, ja jo uvijek nisam imala rjeenje za moj problem. Nisam znala koje je moje mjesto u kompaniji Yumimoto. Ipak, osjeala sam veliko olakanje, to sam bila kolegica Fubuki Mori. Bila sam, dakle, prisiljena ponaati se kao da radim, a da pritom ne razumijem ni rije onog to ljudi oko mene govore. Od tog sam dana posluivala brojne alice aja i kave, ne dajui pritom ni nagovjetaj izraz i pristojnosti i ne odgovarajui na zahvale uposlenih. Ljudi nisu bili upoznati s najnovijim instrukcijama koje sam primila, pa ih je udila injenica da se umiljata bijela geja pretvorila u neuljudnog arana, kao kakva Yankee. Ochakumi mi, naalost, nije oduzimao previe vremena. Tada odluih, ne traei niije miljenje, raznositi potu. Bilo je potrebno gurati ogromna metalna kolica kroz brojne divovske urede i svakome ponaosob uruiti namijenjena pisma. Taj mi je posao savreno odgovarao. Ponajprije zato to su tu bile korisne moje lingvistike kompetencije, jer je veina adresa bila ispisana u ideogramima. Nisam skrivala znanje japanskoga kad bi gospodin Saito bio daleko od mene. Uz to sam otkrila kako nisam uzalud napamet uila popis uposlenika Yumimota: ne samo da sam

bila u stanju identificirati i najbeznaajnije inovnike, nego sam koristila svoju ulogu i, ako bi se tako poklopilo, poeljela sretan roendan njima, njihovim suprugama ili njihovu podmlatku. Govorila bih im smijeei se i uz duboki naklon: 'Evo vae pote, gospodine Shiranai. Sretan roendan vaem malenom Yoshirou, kojemu su danas tri godine.' Nakon toga bih uvijek bila poaena zapanjenim pogledom. Taj mi je posao oduzimao jo vie vremena, jer sam bila primorana krstariti cijelom kompanijom koja je zauzimala dva kata. Kolica su mi davali vanost, nisam se prestajala sluiti dizalom. To mi se svialo, budui se tik uz mjesto na kojem bili ga ekala nalazio velik prozor. Tada bih igrala igru 'skok u vidik'. Prilijepila bih nos uz prozor i u mislima se bacala kroz njega, grad je bio daleko ispod mene: do mile sam volje mogla uivati u gomili stvari oko mene, prije no to bih se razbila o tlo. Pronala sam ivotni poziv. Moj je duh uivao u tom, tako jednostavnom, korisnom i humanom poslu, stvorenom za kontemplaciju. Bila bih sretna da sam ga mogla raditi cio ivost. Gospodin Saito me pozva u svoj ured. Imala sam pravo na zaslueni ukor: bila sam optuena za teki zloin samoinicijativnog djelovanja. Sama sam sebi bila dodijelila funkciju, ne pitajui pritom nijednog od mojih izravno nadreenih za miljenje. Osim toga, pravi je ra/nosa pote u tvrtki, koji je trebao stii tijekom poslijepodneva, bio na rubu ivanog sloma, budui da je vjerovao kako e uskoro dobiti otkaz. Krasti drugome posao vrlo je ruan postupka- s razlogom mi ree gospodin Saito. Bilo mi je ao to sam tako brzo okonala karijeru koja je obeavala. Osim toga, ponovno je na povrinu isplivao problem moje aktivnosti. Tada mi na pamet pade ideja, blistava u mojoj naivnosti: tijekom tumaranja kroz kompaniju zamijetila sam kako se u svakom uredu

nalaze brojni kalendari na kojima se nalazi zastario datum ili crveni kvadrati nije bio pomaknut, ili stranice s mjesecima nisu bile mijenjane. Ovaj put nisam zaboravila traiti doputenje: Gospodine Saito, smijem li ugoditi kalendare? On mi to bez razmiljanja dopusti. Prihvatila sam to kao nov ivotni poziv. Ujutro bih ila od ureda do ureda i premjetala maleni crveni okvir sve do tonog datuma. Imala sam radno mjesto: guraicaokretaica kalendara. inovnici Yumimota su malo-pomalo postajali svjesni moje male igre. Stvarali su od toga sve veu smijuriju. Pitali bi me: Kako ide? Umarate li se previe vrei tu zamornu dunost? Ja bih im odgovarala smijeei se: Uasno je. Prisiljena sam uzimati vitamine. Voljela sam svoj posao. Jedina mu je mana bila to mi je oduzimao premalo vremena, no doputao mi je da se koristim dizalom, a time i da 'skaem u vidik'. Osim toga, njime sam zabavljala publiku. Vrhunac je bio dosegnut kad se prelazilo s mjeseca veljae na mjesec oujak. Toga dana nije bilo dostatno samo pomaknuti u veni okvir, trebalo je okrenuti, istrgnuti stanicu namijenjenu mjesecu veljai. inovnici iz razliitih ureda doekali bi me kao sportaa. Ubijala sam velikim kretnjama samuraja, glumei borbu bez milosti protiv divovske fotografije planine Fuji prekrivene snijegom, koja je krasila navedeni period na Yumimotovu kalendaru. Nakon toga bih naputala mjesto borbe, glumei iznemoglost, sa suzdranim ponosom ratnika pobjednika, praena hvalospjevima oduevljenih komentatora.

Glasine o mojoj slavi stigle su sve do uiju gospodina Saita. Zbog svog sam lakrdijakog ponaanja oekivala prvoklasnu prodiku. Zato sam pripremila vlastitu obranu: Dopustili ste mi da ugodim kalendare zapoela sam i ne kuavi njegov bijes. On mi odgovori bez imalo ljutnje, s uobiajenim prizvukom nezadovoljstva u glasu: Da. Moete nastaviti. No nemojte vie izvoditi predstave, dekoncentrirate inovnike. Bila sam zaprepatena lakoom ukora, gospodin Saito nastavi: Fotokopirajte mi ovo. Zatim mi urui ogroman sveanj stranica formata A4. Mora da ih je bilo oko tisuu. Paket izruih gutau papira fotokopirnog stroja, koji zadatak izvri uzornom brzinom i pristojnou. Svom nadreenom odnesoh original i kopije. On me ponovno pozva k sebi: Vae su kopije blago decentrirane ree on pokazujui mi jednu stranicu. Ponovite radnju. Fotokopirnom sam se stroju vratila mislei kako sam vjerojatno loe umetnula papire u guta. Ovaj sam se put predala poslu krajnje paljivo: rezultat je bio savren. Gospodinu Saitu odnesoh svojih ruku djelo. Ponovno su decentrirane ree on. Nije istina! uzviknuli. Strahovito je nepristojno na taj se nain obraati nadreenom. Oprostite mi, no pozorno sam bdjela da fotokopije budu savrene. One to nisu. Pogledajte. Pokaza mi stranicu koja mi se inila besprijekornom. Gdje je greka? Tu, pogledajte: paralelnost teksta s rubom nije savrena.

 Mislite? Budui da vam tako kaem! On baci snop papira u smee i doda: Koristite se gutaem papira? Upravo tako. Tu lei objanjenje. Ne biste se trebali sluiti gutaem papira. Nije dovoljno precizan. Gospodine Saito, ne budem li se koristila gutaem papira trebat e mi sati da dovrim posao. U emu je problem? nasmijei se on. Ono to vam nedostaje upravo je zaokupljenost neim. Shvatili kako je rije o kazni vezanoj uz aferu s kalendarima. Uz fotokopirni stroj smjestih se kao galijot. Svaki put sam morala podizati kapak, pedantno postavljati papir, pritisnuti dugme i provjeriti rezultat. Bilo je petnaest sati kad sam stigla u svoj zatvor. U devetnaest sati jo nisam bila ni blizu kraju. U prostoriju su povremeno dolazili inovnici. Ako bi kojim sluajem imali vie od deset stranica za fotokopirati, ponizno bih ih molila da pristanu koristiti se drugim strojem koji se nalazio na drugom kraju hodnika. Bacih pogled na stranice koje sam fotokopirala. Pomislila sam kako u umrijeti od smijeha kad sam shvatila da je rije o pravilniku golf kluba, iji je gospodin Saito bio lan. Trenutak poslije htjela sam zaplakati pri pomisli na sva ta jadna i neduna stabla koja je moj nadreeni bezduno troio samo da me kazni. Zamiljala sam japanske ume moga djetinjstva, javore, kriptomerije i ginkoe, posjeene samo da bi se kaznio netko beznaajan kao ja. Sjetih se da obiteljsko prezime Fubuki znai uma. Zatim se pojavi gospodin Tenshi, koji je vodio odjel mlijenih proizvoda. On je imao isti status kao i gospodin Saito, koji je bio ef odjela opeg raunovodstva.

Zaueno sam ga gledala: ne alje li ef njegova statusa nekog drugog da umjesto njega fotokopira dokumente? On odgovori na moje neizreeno pitanje: Dvadeset je sati i u mom uredu ja sam jedini koji jo radi. Recite mi, zato ne koristite guta papira? Tada mu, ponizno se smijeei, objasnih kako je rije o uputama gospodina Saita. Shvaam ree on glasom punim skrivenih znaenja. Na trenutak se zamisli, a zatim me upita: Vi ste Belgijanka, zar ne? Da. Odlino. Radim na jednom vrlo zanimljivom projektu s vaom zemljom. Pristajete li za mene provesti jedno istraivanje? Gledala sam ga kao to ovjek gleda Mesiju. On mi objasni kako je jedna belgijska kooperacija razvila novi postupak uklanjanja masnoa iz maslaca. Vjerujem u maslac s manje masnoa ree. Tu je budunost. Ja tad na licu mjesta stvorih vlastito miljenje: Tako sam oduvijek mislila! Doite sutra u moj ured. Fotokopiranje sam zavrila kao bez due. Ukazala mi se mogunost velike karijere. Na stol gospodina Saita poloila sam sveanj papira formata A4 i trijumfalno se udaljila. Kad sam sutradan stigla u kompaniju Yumimoto, Fubuki mi uplaeno ree: Gospodin Saito eli da se ponovno bacite na fotokopiranje. Fotokopije su po njegovu miljenju decentrirane. Prasnuh u smijeh i objasnih kolegici na koji se nain ef igrao sa mnom.

 Sigurna sam da nije ni pogledao nove fotokopije. Izradila sam ih jednu po jednu, namjetala tono u milimetar. Ni sama ne znam koliko mi je sati za to bilo potrebno i sve to zbog pravilnika njegova golf kluba! Fubuki je sa mnom suosjeala s blagou punom negodovanja: On vas muci! Ja ju umirih: Ne brinite, on me samo nasmijava. Vratih se fotokopirnom stroju kojeg sam poela dobro poznavati i svoj posao predah gutau papira: bila sam sigurna da e gospodin Saito svoju presudu donijeti ni ne pogledavi moj ard. Nova je igra gospodina Saita Josi a u pravi trenutak: prethodni sam dan provela vie od sedam sati fotokopirajui tisuu stranica, jednu po jednu. Bila mi je to odlina isprika za sate to u ih danas provesti u uredu gospodina Tenshija. Guta papira zgotovio je moj posao za desetak minuta. Predala sam snop papira i mugnula u odjel za mlijene proizvode. Gospodin Tenshi mi povjeri podatke o belgijskoj kooperativi: Bit e mi potrebno kompletno izvjee, sa to veim brojem detalja o tom novom maslacu s manje masnoa. Moete se smjestiti za radni stol gospodina Saitama. On je na poslovnom putu. Tenshi znai 'aneo': smatrala sam kako gospodinu Tenshiju njegovo ime savreno pristaje. On ne samo da mi je ponudio ansu, nego mi ak nije dao ni upute. Dao mi je, dakle, slobodu, neto iznimno za japanske pojmove. Tog sam bila svjesna. Zato sam prema gospodinu Tenshiju od samog poetka osjetila predanost bez granica, predanost koju je svaki Japanac duan iskazati svome efu, a koju nisam bila u stanju pojmiti kad je bila rije o gospodinu Saitu ili Omochiju. Gospodin Tenshi nenadano je postao moj zapovjednik, ratni voda bila sam spremna boriti se za njega do posljednjeg daha, kao samuraj. Zapoeh bitku za nemasni maslac. Vremenska razlika nije mi doputala odmah telefonirati u Belgiju, pa sam zapoela s istrai-

vanjima vezanim uz japanska potroaka sredita i Ministarstvo zdravstva kako bih saznala na koji nain evoluiraju potroake navike stanovnitva vezane uz maslac te kakav su utjecaj promjene u navikama imale na poveanje kolesterola na nacionalnoj razini. Na vidjelo je izalo da Japanci jedu sve vie maslaca te da su poveanje tjelesne teine i kardiovaskularna oboljenja u porastu u Zemlji Izlazeeg Sunca. Malenu belgijsku kooperaciju nazvala sam kad se za to ukazao pravi trenutak. Francuski naglasak rodne grude s druge strane ice dirnuo me vie no ikad prije. Moj je sunarodnjak, poaen pozivom iz Japana, pokazao savrenu upuenost u problem. Deset minuta poslije primila sam faks od dvadeset stranica na kojima je, na francuskom jeziku, bio predstavljen nov postupak uklanjanja masnoa iz maslaca, na koji je kooperacija imala sva prava. Napisala sam izvjee stoljea. Zapoela sam s istraivanjem trita: potronja maslaca u Japanaca, rast od 1950., paralelna evolucija zdravstvenih problema vezanih uz pretjeranu potronju masnoa u maslacu. Zatim sam dala dopis prijanjih postupaka uklanjanja masnoa iz maslaca, nove belgijske tehnologije i njezinih prednosti itd. Budui sam sve to morala napisati na engleskom, odluih posao odnijeti kui: za znanstvene termine bio mi je potreban rjenik. Cijelu no nisam oka sklopila. Sutradan sam u Yumimoto stigla dva sata ranije, kako bih prekucala izvjee i predala ga gospodinu Tenshiju, a da pritom ne zakasnim u ured gospodina Saita. On me odmah po dolasku pozva u svoj ured: Pregledao sam fotokopije koje ste sino ostavili na mom radnom stolu. Napredujete, no to jo uvijek nije savrenstvo. Pokuajte iznova. Snop papira zatim baci u ko. Naklonih se i bacih na posao. Teko mi je bilo suzdrati smijeh.

Gospodin Tenshi mi se pridrui pokraj fotokopirnog stroja. estitao mi je toplo koliko su mu njegova pristojnost i rezerviranost doputale: Vae je izvjee odlino i napisali ste ga nevjerojatnom brzinom. elite li da tijekom poslovnog sastanka naglasim tko je njegov autor? Bijae to rijetko velikoduan ovjek: bio je spreman poiniti profesionalnu pogreku, samo da sam to od njega zatraila. Nipoto, gospodine Tenshi. Vama bi to tetilo jednako kao i meni. U pravu ste. Mogao bih, meutim, gospodinu Saitu i Omochiju na sljedeem sastanku natuknuti kako biste mi mogli biti od koristi. Mislite li da bih time uvrijedio gospodina Saita? Nipoto. Osvrnite se na gomilu nepotrebnih fotokopija koje on od mene trai, samo da bi me to je mogue vie udaljio od ureda: oigledno je da me se pokuava rijeiti. Bit e oduevljen budete li mu ponudili priliku da to i uini. Taj me ovjek vie ne podnosi. Neete, dakle, biti uvrijeeni budem li si pripisao autorstvo vaeg izvjea? Zabljesnulo me je njegovo ponaanje. Nitko od njega nije zahtijevao da se s toliko potovanja odnosi prema zadnjoj rupi na svirali poput mene. Gospodine Tenshi, za mene je velika ast to si ga elite pripisati. Razili smo se s velikim potovanjem. S beskrajnim sam povjerenjem mislila na budunost. Uskoro e zavriti apsurdno ikaniranje gospodina Saita, od fotokopirnog stroja, do zabrane koritenja mog drugog jezika. Nekoliko dana poslije dogodila se drama. Pozvana sam u ured gospodina Umochija. Tamo sam otila bez imalo zebnjii, tako da nisam znala zato sam pozvana. U trenutku ulaska u dopredsjednikovu jazbinu, ugledah gospodina Tenshija koji je sjedio na jednoj

od stolica. On okrene lice prema meni i nasmijei se: bio je to osmijeh ispunjen najveom ljudskou koju sam dotad imala prigodu vidjeti, li tom je osmijehu bilo ispisano: 'Proivjet emo velik jad, no proivjet emo ga zajedno.' Do tada sam mislila da znam to je grdnja. Ono to proivjeh otkri mi neznanje u kojem sam ivjela. Na gospodina Tenshija i mene izlili su se luaki urlici. Jo se i danas pitam to je bilo gore: poruka ili forma. Poruka bijae nevjerojatno uvredljiva. Moj supatnik i ja bili smo nazivani najgorim moguim imenima: bili smo izdajnici, nitarije, zmije, varalice i kao vrhunac vrijeanja individualisti. Forma je objanjavala brojne aspekte japanske povijesti: bila bih spremna i na najgore, samo da zaustavim odurne urlike zaposjesti Manduriju, ubiti tisue Kineza, izvriti samoubojstvo za Cara, survati zrakoplov na ameriku oklopnjau, pa ak i raditi za dvije kompanije Yumimoto. Najgore od svega bilo je gledati mog dobroinitelja, ponienog mojom grekom. Gospodin Tenshi bijae inteligentan i savjestan ovjek, u potpunosti je bio svjestan rizika to ga je na sebe preuzimao zbog mene. U tome ga nije vodio nikakav osobni interes: njegov je postupak bio rezultat istog altruizma. Njegova je dobrota bila nagraena bacanjem u blato. Pokuavala sam slijediti njegov primjer: saginjao je glavu i svaki as povijao ramena. Na njegovu se licu mogla itati pokornost i stid. Oponaala sam ga. No, doe trenutak kad mu debeli ree: Oduvijek ste eljeli sabotirati kompaniju! U mojoj su se glavi stvari odvijale velikom brzinom. Incident ne bi trebao naruiti buduu karijeru anela uvara. Bacih se pod buni slap dopredsjednikovih uzvika: gospodin Tenshi nije htio sabotirati kompaniju. Ja sam ga molila da mi povjeri dosje. Ja sam odgovorna.

Imala sam tek toliko vremena da uoim izmenjen pogled svog prijatelja u nesrei. U njegovim oima proitah: 'Uutite, za milost Boju!' Naalost, prekasno. Gospodin Omochi je na trenutak ostao zaprepaten, potom mi se pribliio i zaurlao u lice: Usuujete se braniti! Ne, ba suprotno, teretim se, preuzimam sve na sebe. Ja sam jedina koju je potrebno kazniti. Usuujete se braniti tu zmiju! Gospodin Tenshi ne treba obranu. Vae su optube protiv njega neutemeljene. Moj je dobroinitelj sklopio oi, pa shvatih da sam uinila neto neoprostivo. Usuujete se tvrditi da su moje rijei neutemeljene? Vaa je drskost nezamisliva! Nikad se ne bih usudila ustvrditi tako to. Samo vjerujem da je gospodin Tenshi iznio ne-tone podatke kako bi me oslobodio krivnje. Procijenivi da se, u situaciji u kojoj smo se nali, vie nema ega plaiti, moj je supatnik uzeo rije. Svo ponienje ovog svijeta odzvanjalo je u njegovu glasu: Preklinjem vas, ne zamjerajte joj, jer ona ne zna to govori, ona je sa Zapada, mlada je, nema iskustva. Ja sam taj koji je poinio neoprostivu greku. Moj je stid prekomjeran. Upravo tako, vi nemate nikakvo opravdanje! urlao je debeljko. Koliko god bila velika moja krivnja, ipak moram naglasiti u kolikoj je mjeri izvjee Amelie-san bilo odlino i s kolikom ga je zadivljujuom brzinom napisala. Nije stvar u tome! Taj je posao trebao obaviti gospodin Saitama! On je bio na poslovnom putu.

 Trebali ste ekati njegov povratak. Sigurno je i mnotvo drugih tvrtki bilo privueno nemasnim maslacem. Da smo ekali gospodina Saitamu da se vrati s putovanja i napie izvjee, sigurno bi nas neka od tih tvrtki preduhitrila. Ne dovodite li vi to sluajno u pitanje kompetentnost gospodina Saitame? Nipoto. Gospodin Saitama ne govori francuski i ne poznaje Belgiju. Bilo bi mu znatno tee nego Amelie-san. Uutite! Va odurni pragmatizam dostojan je jednog Zapadnjaka. Izrei takvo to u mojoj nazonosti ipak je bilo bezobrazno. Oprostite mi moju zapadnjaku nepristojnost. Poinili smo greku, no ipak bismo iz tete mogli izvui korist... Zastraujui pogled gospodina Omochija prekinuo je moju reenicu: Vi, upozoravam vas: to je bilo vae prvo i posljednje izvjee. Sami ste sebe stavili u veoma lo poloaj. Izlazite! Ne elim vas vie vidjeti! Nije morao dvaput viknuti. U hodniku sam jo mogla uti urlike brda mesa i skruenu tiinu njegove rtve. Vrata se potom otvorie i gospodin Tenshi mi se pridrui. Skupa smo otili do kuhinje, satrveni uvredama koje smo morali istrpjeti. Oprostite mi to sam vas uvukao u sve ovo naposljetku mi ree. Za milost Boju, nemojte mi se ispriavati, gospodine Tenshi! Cio ivot u vam biti zahvalna. Vi ste mi ovdje jedini dali ansu. To je bilo hrabro i velikoduno. Znala sam to i prije, no tog sam jo svjesnija otkako sam vidjela to se sve na vas sruilo. Precijenili ste ih, niste im trebali rei da sam ja napisala izvjee. On me je zaprepateno gledao: Nisam im ja to rekao. Sjetite se naeg razgovora: namjeravao sam to diskretno povjeriti na najviem mjestu, gospodinu Hanedi;

to je bio jedini uspjean nain. Bilo bi katastrofalno da sam se kojim sluajem povjerio gospodinu Omochiju. Gospodin Saito je, dakle, sve prenio dopredsjedniku? Kakvog li gada, imbecila! Mogao me se jednostavno rijeiti i time me usreiti; ali ne, morao je... Ne govorite odve runo o gospodinu Saitu. On je bolji no to mislite. I nije nas on izdao. Na radnom stolu gospodina Omochija vidio sam papiri, i znam tko ga je napisao. Gospodin Saitama? Ne. Moram li vam uistinu rei? Morate! On uzdahnu: Na papiriu je potpis gospoice Mori. Kao tla me je netko udario maljem u glavu. Fubuki? To je nemogue. Moj supatnik ne prozbori ni rijei. Ne mogu vjerovati! nastavih. Oevidno je kako joj je Saito kukaviki naredio da to napie on nije u stanju nekoga osobno denucirati, nego alje svoje prokazivae! Grijeite u procjeni gospodina Saita: on je skuen, iskompleksiran i zatupljen, ali nije zao. Nikad vas ne bi izruio dopredsjednikovu bijesu. Fubuki nije u stanju uiniti neto takvo. Gospodin Tenshi je samo ponovno uzdahnuo. Zato bi ona uinila takvo to? nastavih. Zar vas ne podnosi? Oh, ne. Ona to nije uinila protiv mene. Na kraju krajeva, vama cijela ova stvar vie teti nego meni. Ja nisam nita izgubio, dok vi gubite mogunost napredovanja tijekom dugog, veoma dugog vremena. Ali, ne shvaam! Oduvijek je prema meni iskazivala prijateljstvo.

 Da, sve dok je va posao bio ugaanjem kalendara i fotokopiranje pravilnika golf kluba. No, nikad nije postojala mogunost da joj oduzmem mjesto! Ona se toga nikad nije ni plaila. Ali, zato me je onda potkazala? Zato joj je smetalo to radim za vas? Gospoica Mori je godinama patila da bi dobila radno mjesto na kojem je sad. Ona vjerojatno nije mogla podnijeti injenicu da ste vi uspjeli uznapredovati u Yumimotu nakon samo deset tjedana. Ne mogu vjerovati! Bilo bi to toliko nisko s njezine strane. Sve to vam mogu rei je da se ona uistinu veoma, veoma namuila ovdje tijekom prvih godina. I zato bih ja trebala proi isto kao i ona! To je odve bijedno. Moram s njom razgovarati. Jeste li sigurni? Naravno. Kako to rijeiti bez razgovora? Prije nekoliko trenutaka ste se obratili gospodinu Omochiju, dok nas je obasipao uvredama. Jeste li stekli dojam da je zahvaljujui tome sve dolo na svoje mjesto? Sigurno je da problemi nemaju nikakvog izgleda da budu rijeeni ako ljudi ne razgovaraju. Ono to je po mom miljenju jo vjerojatnije jest da se situacija pogora ako ljudi razgovaraju. Budite uvjereni da vas neu ni u to umijeati. Jednostavno moram razgovarati s Fubuki. Eksplodirat u ako to ne uinim. Gospoica Mori moj poziv prihvati sa zauenom pristojnou. Slijedila me sve do dvorane za sastanke koja je bila prazna. Zapoeh blagim i odmjerenim glasom: Vjerovala sam da smo prijateljice. Ne shvaam. to ne shvaate? Zar ete zanijekati da ste me potkazali? Nemam to nijekati. Samo sam se pridravala pravilnika.

 Zar vam je pravilnik vaniji od prijateljstva? Prijateljstvo je velika rije. Prije bih to nazvala 'dobrim odnosima medu kolegama'. Te je uasne rijei izgovarala ljubazno i bezazleno smireno. Shvaam. Mislite li da e nai odnosi i dalje biti dobri, nakon onog to ste uinili? Ako mi se ispriate, vie se neu ljutiti. Puni ste humora, Fubuki. Ovo je nevjerojatno. Ponaate se uvrijeeno, premda ste poinili veliku greku. Na svoju nesreu naoh efikasnu repliku: udno. Vjerovala sam da se Japanci razlikuju od Kineza. Gledala me je ne shvaajui. Ja nastavih: Da. Prokazivanje nije moralo ekati komunizam da bi postalo jedna od kineskih znaajki. Jo i danas Kinezi iz Singapura, primjerice, potiu vlastitu djecu da potkazuju drugu djecu iz razreda. Mislila sam da Japanci imaju uroen osjeaj asti. Sigurno sam ju uvrijedila, to je bilo loa strategija. Ona se nasmijei: Vjerujete li da ste u poziciji davati mi lekcije iz morala? to mislite, Fubuki, zato sam vas pozvala na razgovor? Iz nesmotrenosti. Niste li pomislili da bi to moglo biti zbog pomirbe? Mogue. Ispriajte mi se i pomirit emo se. Uzdahnuh: Inteligentni ste i profinjeni. Zato, dakle, glumite da ne shvaate? Nemojte biti nadmeni. Lako vas je prozreti. Tim bolje. U tom sluaju barem moete shvatiti moju uvrijeenost.

 Shvaam ju i ne slaem se s njom. Ja sam ta koja ima pravo osjeati se uvrijeenom vaim ponaanjem. Vi ste spletkarenjem ostvarili promaknue koje niste zasluili. Uzmimo da je tako. Nisam bila zasluila to promaknue. Zato vas je to, zapravo, smetalo? Moj vas uspjeh nije ni u emu otetio. Dvadeset devet mi je godina, a vama su tek dvadeset dvije. Na ovom sam radnom mjestu od prole godine. Godinama sam se borila da ga zaradim. Zar ste mislili da biste mogli zadobiti slian poloaj za samo nekoliko tjedana? U tome je, dakle, stvar! elite da patina Vi ne podnosite tuu sreu. To je djetinjasto! Prezrivo se nasmijala: A oteavati si poloaj na ovakav nain, vama je dokazom zrelosti? Ja sam vam efica. Mislite li da imate pravo obraati mi se ovako neotesano? Vi ste moja efica, da. Nemam prava ni na to, znam. Samo sam htjela da znate koliko sam razoarana. Prema vama sam osjeala veliko potovanje. Ona se elegantno nasmijei: Ja nisam razoarana. Nikad za vas nisam imala nimalo potovanja. Kad sam sutradan ujutro stigla u kompaniju Yumimoto, gospoica Mori najavi mi nov posao: Neete promijeniti sektor, budui da ete raditi upravo ovdje, u raunovodstvu. Dolo mi je da se nasmijem: Raunovoa, ja? Zato ne trapezist? Raunovoa je prevelika rije. Ne vjerujem da ste sposobni za raunovou ree mi glasom punim saaljenja. Pokazala mi je veliku ladicu u kojoj su bili nagomilani rauni iz proteklih tjedana. Potom mi pokae i ormar u kojem su bili sloeni

ogromni zapisnici, a koji su na sebi nosili kratice svih jedanaest sekcija Yumimota. Va posao ne moe biti laki no to jest, to znai da je u skladu s vaim mogunostima objasni mi pedagokim tonom. Najprije morate raune razvrstati po datumima. Potom odredite kojoj sekciji svaki od njih pripada. Uzmimo, primjerice, ovaj ovdje: jedanaest milijuna za finski ementaler gle, kakve li zabavne sluajnosti, to je sekcija mlijenih proizvoda. Uzimate knjigu rauna MP i prepisujete, prema stupcima, datum, naziv kompanije i iznos. Konsignirane i klasirane raune spremate u ovu ladicu. Morala sam priznati da to nije bilo teko. Ipak iskazah uenje: Zar to nije kompjutorizirano? Jest. Gospodin Unaji krajem svakog mjeseca raune unosi u kompjutor. Bit e mu dovoljno prepisati ono to ste vi napravili. Na taj e mu nain posao oduzeti manje vremena. Prvih sam nekoliko dana povremeno oklijevala kad je u pitanju bio odabir knjiga rauna. Postavljala bih pitanja Fubuki, koja bi mi odgovarala razdraenom pristojnou: Reming Ltd, to je to? Obojeni metali. Sekcija om. Gunzer gmbh, to je to? Kemijski proizvodi. Sekcija kp. Vrlo sam brzo napamet nauila sve kompanije i sekcije vezane uz njih. Moja mi se zadaa inila sve lakom. Bila je ak strahovito dosadna, to mi i nije smetalo, budui da sam misli mogla usmjeriti na druge stvari. I tako sam, konsignirajui raune, esto podizala glavu sanjarei i divei se lijepom licu moje prokazivaice. Prolazili su tjedni, a ja sam postajala sve mirnija. Zvala sam to vedrinom raunovodstvenih knjiga. Nije bilo velike razlike izmeu mog posla i posla fratra prepisivaa u srednjem vijeku: po itave sam dane prepisivala slova i brojke. Moj mozak tijekom itavog

ivota nije bio manje koriten te mu se ukazala prilika da otkrije nevjerojatan mir. Bilo je to zen stanje knjiga rauna. Samu sebe tad iznenadih pri pomisli kako ne bih imala prigovora kad bih morala provesti etrdeset godina postojanja u tom sladostrasnom zatupljivanju. Mislila sam kako je bilo glupo da sam uope studirala. Ne postoji nita manje intelektualno od ovog, no moj je mozak uivao u repetitivnoj gluposti. Kontemplacija je bila moja sudbina, u to sam sada bila sigurna. Biljeiti brojeve promatrajui ljepotu, to je srea. Fubuki je bila u pravu: poinila sam greku s gospodinom Tenshijem. Napisala sam izvjee o maslacu, dodue uzalud, no moj duh nije pripadao rasi osvajaa, nego vrsti krava koje pasu na panjaku rauna, u oekivanju da proe vlak milosti. Kako li je lijepo bilo ivjeti bez ponosa i inteligencije! Bijah u periodu zimskog sna. Krajem mjeseca gospodin Unaji doao je kompjutorski obraditi moj posao. Bila su mu potrebna dva dana da prepie moje stupce brojki i slova. A ja sam bila smijeno ponosna na ulogu korisne karike u lancu. Pukim je sluajem ili to bijae sudbina? Posljednja na red dola knjiga rauna kp. Unaji je prvo poeo bezizraajno prelaziti preko tipkovnice. Nekoliko minuta poslije zauh ga kako uzvikuje: Ne mogu vjerovati! Ne mogu vjerovati! Mahnito je okretao stranice. Potom ga je obuzeo luaki, nervozan smijeh, koji se ubrzo pretvorio u niz isprekidanih vriskova. etrdeset ga je uposlenika divovskog ureda zaprepateno gledalo. Obuze me slabost.

Fubuki ustade i prie mu. On joj urlajui od smijeha pokaza brojne stranice raunske knjige. Ona se okrenu prema meni, ne dijelei sa svojim kolegom istu bolesnu potrebu za smijanjem. Blijeda kao krpa, ona me pozva k sebi: to je ovo? odrjeito me upita, pokazujui mi jedan od osumnjienih redaka. Proitah: Pa, rije je o raunu od gmbh s datumom... gmbh? gmbh! uzviknu ona. etrdeset inovnika raunovodstva tad pukne od smijeha. Nisam shvaala. Moete li mi objasniti to je gmbh? upita me moja nadreena prekriivi ruke. Rije je o jednoj njemakoj kemijskoj kompaniji s kojom esto suraujemo. Smijeh prisutnih se pojaa. Niste li primijetili da se ispred gmbh uvijek nalazi jedno ili vie imena? nastavi Fubuki. Jesam. To su, pretpostavljam, imena brojnih filijala te tvrtke. Smatrala sam kako ne bi bilo dobro pretrpavati knjige rauna tim detaljima. ak se i gospodin Saito, koliko god ukoen bio, prepustio luakom smijehu. Fubuki se nije smijala. Na njezinu se licu itao najuasniji ljudski bijes. Da me je mogla oamariti, ona bi to i uinila. Dobaci mi glasom otrim poput sablje: Glupao! Nauite da 'gmbh' na njemakom znai isto to i 'Ltd' na engleskom, ili .A.' na francuskom. Firme koje ste vi tako vjeto zdruili jedne s drugima pod istim imenom gmbh nemaju nita zajednikog! Uinili ste istu stvar kao da ste htjeli skraenicom 'Ltd' predstaviti sve amerike, engleske ili australske firme s kojima suraujemo! Koliko e nam vremena trebati da ispravimo vae greke?

Odabrala sam najgluplji mogui nain obrane: Kako li su samo ti Nijemci mogli odabrati tako dugaku skraenicu? Ba! Samo mi jo nemojte rei da su Nijemci krivi to ste vi glupi! Smirite se, Fubuki, nisam znala... Niste znali? Vaa zemlja granii s Njemakom, a vi niste znali ono to mi, koji ivimo na drugoj strani zemaljske kugle, dobro znamo? Nala sam se u iskuenju da joj kaem uasnu istinu koji sam, hvala nebesima, ipak zadrala za sebe: 'Belgija moda i granii s Njemakom, no Japan je, za vrijeme Drugog svjetskog rata, s Njemakom dijelio vie od granice!' Pobijeena, sagnula sam glavu. Nemojte tu stajati! Idite pronai raune koje je vaa pamet svrstala u kemijsku industriju! Otvarajui ladicu, skoro mi je dolo da se nasmijem: shvatila sam da je zbog mog voenja rauna klasifikator namijenjen kemijskoj industriji dosegnuo halucinantne proporcije. Gospodin Unaji, gospoica Mori i ja bacismo se na posao. Bila su nam potrebna tri dana da dovedemo u red jedanaest knjiga rauna. U mene vie nitko nije imao povjerenja kad se dogodio jo gori incident. Sve je poelo s podrhtavanjem debelih ramena estitog Unajija: bio je to znak da e se ubrzo poeti smijati. Vibracije bi najprije zahvatile njegova prsa, a zatim i grlo. Najeih se u trenutku kad smijeh izbije na povrinu. Fubuki, ve blijeda od bijesa, upita: to je opet napravila? Gospodin Unaji joj pokaza jedan raun, istodobno pokazujui knjigu rauna.

Ona pokri lice rukama. Pri pomisli na ono to me eka doe mi na povraanje. Okrenuli su nekoliko stranica, provjeravajui pritom raune. Fubuki me napokon zgrabi za ruku: bez rijei mi pokaza iznose ispisane nedvojbeno mojom rukom. im se u iznosu nalaze vie od etiri nule, vi ga vie niste u stanju korektno prepisati! Svaki put oduzimate ili dodajete po jednu nulu! Gle, imate pravo. Jeste li vi toga svjesni? Koliko e nam tjedana biti potrebno da uoimo i ispravimo sve vae greke? Nije to jednostavno, sve te nule... Uutite! Ona me izvede na hodnik vukui me za ruku. Nakon toga me odvede u jedan prazan ured i zatvori vrata za sobom. Zar vas nije stid? ao mi je odgovorih jadno. Ne, nije vam ao! Mislite li da sam naivna? Sve ste te bezone greke poinili kako biste mi se osvetili! Kunem vam se da nisam! Sve ja znam. Toliko mi zamjerate to sam vas prokazala dopredsjedniku u aferi oko mlijenih proizvoda, da ste odluili javno me ismijati. Ja sam ismijana, ne vi. Ja sam vaa izravna efica i svi znaju da sam vam ja dala taj zadatak. Odgovorna za sve to uinite. I vi to vrlo dobro znate. Ponaate se kao i svi drugi Zapadnjaci: vau osobnu tatinu stavljate iznad interesa tvrtke. Da biste mi se osvetili zbog mog ponaanja prema vama, niste oklijevali sabotirati raune Yumimota, budui da ste znali da u ja platiti sve vae greke! Nita ja nisam znala i nisam namjerno poinila greke!

 Ma hajde! Svjesna sam da niste pretjerano inteligentni, no nitko nije toliko glup da poini greke koje ste vi poinili! Jest, ja sam. Prestanite! Znam da laete. Fubuki, dajem vam asnu rije da nisam namjerno loe prepisala brojke. ast! to vi znate o asti? Ona se prezrivo nasmijei. Shvatite da i na Zapadu postoji ast. A! I vi smatrate asnim priznati kako ste zadnji kreten? Ne mislim da sam toliko glupa. Birajte: ili ste izdajica, ili budala. Trea mogunost ne postoji. Postoji: ja sam trea mogunost. Postoje normalni ljudi koji nisu u stanju prepisati stupce brojki. U Japanu takva vrsta ljudi ne postoji. Tko bi se usudio negirati japansku superiornost? izrekoh hinei pokornost. Trebali ste mi prije rei da pripadate kategoriji mentalno zaostalih osoba. U tom vam sluaju ne bih povjerila zadatak koji sam vam povjerila. Nisam znala da pripadam toj kategoriji. Nikad u ivotu nisam prepisivala stupce brojki. Va je hendikep iznimno udan. Za prepisivanje brojanih iznosa nije potrebna nikakva inteligencija. Mislim da u tome i lei problem za ljude moje vrste. Na se mozak uspava ne zahtijeva li se od nas inteligencija. Zato sam poinila greke. Fubukino lice napokon izgubi borben izraz i zamijeni ga veselo uenje. Vaa inteligencija osjea potrebu da bude koritena? To je ekscentrino! To je najnormalnija stvar na svijetu.

 Dobro. Razmislit u o poslu koji bi zahtijevao vau inteligenciju ponovila je moja efica, koja kao da je uivala u zvuku vlastita glasa. Mogu li u meuvremenu ii pomoi gospodinu Unajiju ispraviti moje greke? Nipoto! I bez toga ste ve napravili dovoljno tete! Ne znam koliko je vremena mom nesretnom kolegi bilo potrebno da uspostavi red u raunovodstvenim knjigama na kojima sam radila. Gospoici su Mori pak bila neophodna dva dana da pronae aktivnost po mojoj mjeri. Ogromni me je klasifikator ekao na radnom stolu. Provjerit ete trokovnike slubenih putovanja ree mi. Iako sam vam predoila svoje slabe toke, ponovno raunovodstvo? To s tim nema veze. Ovaj posao od vas zahtijeva inteligenciju izusti ona podrugljivo se smjekajui. Zatim otvori klasifikator. Evo, primjerice, dosje to ga je napisao gospodin Shiranai, kako bi mu bili namireni trokovi njegova slubenog putovanja u Dusseldorf. Morate precizno provjeriti i najmanji raun i osporiti ga ako se ne slae s vaim, tono u jen. Kako biste to postigli, a budui da je veina rauna ispisana u njemakim markama, morat ete raunati teaj prema datumima koji se nalaze na raunima. Nemojte zaboraviti da se teaj mijenja svakog dana. Tada je zapoela najgora nona mora mog ivota. Od trenutka kad mi je novi zadatak bio povjeren za mene je nestao svaki osjeaj za vrijeme, preputajui svoje mjesto vjenosti patnje. Nikad, ali ba nikad mi se nije dogodilo da se moj rezultat poklapao s raunom; moje brojke nisu bile ak ni priblino nalik onom to sam trebala provjeriti. Ako bi, primjerice, neki inovnik izraunao da mu je Vumimoto duan 93 327 jena, dobijala bih rezultat od 15 211 jena ili 172045 jena.

Vrlo se brzo ispostavilo kako sam greke inila ja. Krajem prvog dana objavih Fubuki: Mislim kako nisam u stanju izvriti ovu misiju. Ali, rije je o poslu koji od ovjeka zahtijeva inteligenciju neumoljivo mi uzvrati ona. Ne uspijevam izii na kraj bijedno priznah. Priviknut ete se. Nisam se uspijevala priviknuti. Usprkos svim mojim naporima, ispostavilo se kako nisam bila u stanju izvriti neophodne operacije. Moja efica tad uze klasifikator, kako bi mi pokazala koliko je to jednostavno. Ona odabra jedan od dosjea i pone nevjerojatnom brzinom udarati po tipkama stroja, ne gledajui pritom tipkovnicu. Nakon manje od etiri minute zakljui: Dobila sam isti rezultat kao i gospodin Saitama, tono u jen. Zatim na izvjee poloi svoj biljeg. Bacih se na posao, poniena tom novom nepravdom prirode. Dvanaest mi sati nije bilo dovoljno da uinim ono to je Fubuki, za samo tri minute i pedeset sekundi, napravila kao od ale. Ne znam koliko je dana prolo, kad je primijetila da nisam pregledala nijedan dosje. Nijedan jedini! uzviknula je. Ba tako izustih ekajui kaznu. Na moju mi veliku nesreu ona samo pokaza kalendar. Nemojte zaboraviti da cijeli klasifikator mora biti dovren prije kraja mjeseca. Bila bih sretnija da je poela urlati. Prolo je jo nekoliko dana. Bilo mi je kao u paklu: zasipali su me brojevi sa zarezima i decimalama. U mom su se mozgu pretvarali u neprozirnu magmu, u kojoj ih vie nisam mogla meusobno

razaznati. Okulist mi je potvrdio da u tome moj vid nije igrao nikakvu ulogu. Brojevi, ijoj sam se smirenoj pitagorejskoj ljepoti oduvijek divila, sada su postali moji neprijatelji. I raunski mi je stroj elio zlo. Broju se mojih psihomotornih hendikepa uskoro pridodao jo jedan: kad god bih bila prisiljena po tipkovnici kucati dulje od pet minuta, moja bi se ruka koila kao da sam ju uronila u gust i ljepljiv pire od krumpira. etiri bi mi prsta ostajala nepopravljivo nepokretna; samo bi kaiprst uspijevao izroniti i dosegnuti tipke, nevjerojatno sporo i nespretno za svakog koji nije nasluivao nevidljive krumpire. Kako je taj fenomen bio zdruen s mojom rijetkom glupou pred brojevima, promatra je mogao samo biti zbunjen mojim ponaanjem pred raunalom. Prvo bih svaku brojku gledala u udu poput Robinzona kad sretne uroenika u nepoznatoj zemlji. Zatim bi moja ukoena ruka pokuavala prepisati broj na raunskome stroju. U tu svrhu moj pogled nije prestajao etati s papira na ekran i obratno, kako bih se uvjerila da putem nisam zagubila nijednu nulu ili zarez-najnevjerojatnije je to to sam usprkos sitniavim provjerama inila kolosalne greke. I dok sam jednoga dana kao jadnica kuckala po raunalu, podigoh glavu i ugledah eficu kako me uasnuto promatra. U emu je, dakle, va problem? upita me. Da ju smirim, povjerih joj priu o sindromu pirea od krumpira koji je paralizirao moju ruku. Vjerovala sam kako e joj se to uiniti simpatinim. Jedini je rezultat mog povjeravanja bio zakljuak to ga proitah u Fubukinu oholom pogledu: 'Sada sam sigurna: uistinu je rije o mentalno zaostaloj osobi. Time je sve objanjeno.' Bliio se kraj mjeseca, a klasifikator nije gubio na debljini. Jeste li sigurni da to ne inite namjerno? Potpuno sigurna.

 Ima li mnogo... ljudi poput vas u vaoj zemlji? Bila sam prva Belgijanka koju je ona upoznala. Izljev nacionalnog ponosa me prisili da joj iskreno odgovorim: Nijedan Belgijanac nije kao ja. To mi daje nadu. Prasnuh u smijeh. I vama je to smijeno? Fubuki, niste li znali da je runo zlostavljati mentalne invalide? Jesam, no nitko me nije prethodno upozorio da u biti efica jednom od njih. Poela sam se jo jae smijati. Jo uvijek ne shvaam zato vas to toliko zabavlja. To je jedan od znakova mog psihomotornog oboljenja. Bolje bi vam bilo da se posvetite poslu. Dvadeset osmog u mjesecu izvijestih ju o odluci da naveer vie ne odlazim kuci. Uz vae bih doputenje noi provodila na radnom mjestu. Va mozak bolje funkcionira u mraku? Nadajmo se. Moda e zbog te nove prisile napokon postati aktivan. Bez ikakvih sam problema dobila doputenje. Nije rijetkost da inovnici na radnim mjestima provedu cijelu no, kad je u pitanju potivanje rokova. Vjerujete li da e vam jedna no biti dovoljna? Zacijelo ne. Predvidjela sam ostati sve do trideset prvog. Pokazah joj svoju naprtnjau: Donijela sam sve to mi treba. Obuzeo me osjeaj nekakvog pijanstva u trenutku kad sam ostala sama u kompaniji Yumimoto. Kad sam shvatila da moj mozak nou ne funkcionira nita bolje, taj me osjeaj skoro napustio. Radila sam bez prestanka, ali moja predanost nije urodila plodom. U etiri sam se sata ujutro otila oprati u umivaoniku i presvui. Popila sam alicu jakog aja i vratila se na radno mjesto.

Prvi su inovnici poeli stizati u sedam sati. Fubuki je stigla sat kasnije. Bacila je kratak pogled na pretinac predvien za pregledane trokovnike, koji je i dalje bio prazan. Zatresla je glavom. Uslijedila je jo jedna neprospavana no. Situacija je ostala nepromijenjena. U glavi mi je i dalje bilo konfuzno. Ipak, nisam bila oajna. Osjeala sam se neshvatljiv optimizam, to mi je ulijevalo hrabrost. Tako sam, primjerice, ne prestajui raunati, s mojom eficom vodila razgovore koji nisu imali veze sa zadanom temom. U vaem imenu ima snijega. U japanskoj verziji mog imena ima kie. Zgodno je to. Vi i ja se jednako razlikujemo kao snijeg i kia, iako smo sazdane od iste tvari. Smatrate li uistinu da je mogue usporediti mene i vas? Smijala sam se. Zbog nedostatka sna sam se, budimo iskreni, smijala bez ikakva razloga. Povremeno bi me savladali umor i malodunost, no ubrzo bih se vraala napadima smijeha. Moje se danajsko bure punilo brojkama koje su curile kroz pukotinu na mom mozgu. Bila sam Sizif raunovodstva, ali nisam oajavala, ba kao ni mitski junak, nego sam stotinu, tisuu puta ponavljala iste, neumoljive operacije. Osjeam se dunom naglasiti neto vrlo udno: tisuu bih puta grijeila, to bi bilo jednako uasno kao i jednolina glazba, ali svaka se od mojih tisuu greaka svaki put razlikovala od drugih; nakon svakog raunanja dobijala bih posve razliite rezultate. Bila sam posebna. esto bih, izmeu dva zbrajanja, podizala glavu i promatrala onu koja mi je povjerila ulogu galijota. Divila sam se njezinoj ljepoti. Jedino mi je smetala ta uredna frizura koja je njezinu poludugu kosu zadravala u obliku nepokolebljive krivulje, ija je ukoenost ljudima davala do znanja: 'Ja sam jedna executive ivoman' Zbog tog bih se preputala meni ugodnoj aktivnosti: mentalnom kvarenju frizure. Vraala bih slobodu toj kosi sjajnoj od crnila. Moji bi joj bestjelesni prsti davali divnu nemarnost. Ponekad

bih do te mjere podivljala, da joj je kosa izgledala kao da je provela ludu ljubavnu no. Zbog tog je divljeg izgleda dobij ala na uzvienosti. Jednog me dana Fubuki iznenadi u izvravanju dunosti imaginarnog frizera. Zato me tako gledate? Razmiljala sam o tome kako se 'kosa' i 'bog' na japanskom kau jednako. Ne zaboravite da je i s 'papirom' ista stvar. Vratite se vaoj papirologiji. Tijek se mojih misli pogoravao iz sata u sat. Vie nisam znala to smijem, a to ne smijem rei. Dok sam traila teaj vedske krune za 20. veljae 1990. moja usta odluie progovoriti. to ste htjeli postati kada ste bili dijete? Prvak u gaanju lukom. To bi vam dobro pristajalo! Budui da mi nije uzvratila istim pitanjem, ja nastavih: Ja sam, dok sam bili mala, htjela postati Bog. Kranski Bog s velikim B. S pet sam godina shvatila da je moja ambicija neostvariva, pa sam spustila preku i odluila postati Krist. Zamiljala sam svoju smrt na kriu naoigled cjelokupnog ovjeanstva. Shvatila sam da mi se to nikad nee dogoditi kad mi je bilo priblino sedam godina. Tada sam skromno odluila postati muenikom. Pri tome sam izboru ostala tijekom dugih godina. No, ni u tom nisam uspjela. A zatim? Dalje znate: postala sam raunovoa u Yumimotu. Mislim da ne mogu pasti nie od toga. Mislite? upita ona, udno se smijeei.

Stigla je i no s 30. na 31. Fubuki je posljednja napustila ured. Pitala sam se zato mi nije oduzela povjereni posao. Nije li bilo oito da nikad neu uspjeti napraviti ni stoti dio posla? Ostala sam sama. Bila je to moja trea neprospavana no u ogromnom uredu. Tipkala sam biljeei sve neumjesnije rezultate. Tad mi se dogodi neto nevjerojatno: moj se duh odvoji od tijela. Iznenada vie nisam imala teine. Ustadoh. Bila sam slobodna. Prila sam staklenom zidu. Osvijetljeni grad bio je daleko ispod mene. Bila sam iznad svijeta. Bila sam Bog. Odbacih svoje tijelo u ponor da ga se rijeim. Ugasila sam neonke. Udaljena su mi svjetla grada davala dovoljno svjetlosti. Otila sam u kuhinju po Colu, koju ispih u jednom dahu. Vrativi se u ured odbacih cipele. Poeh skakati s jednog radnog stola na drugi, viui od sree. Bila sam toliko lagana da mi je odjea smetala. Poeh ju skidati dio po dio i odbacivati oko sebe. Kad sam bila potpuno gola, odluih izvesti stoj na glavi ja, koja to u ivotu nikad nisam bila u stanju izvesti. Zatim sam na rukama prehodala sve meusobno spojene stolove. Nakon savreno izvedena premeta sjedoh na stolicu svoje efice. Fubuki, ja sam Bog. Premda ne vjeruje u mene, ja sam Bog. Ti mi zapovijeda, no to i nije bitno. Ja carujem. Ne privlai me mo. Carevati je znatno ljepe. Nema pojma kolika je moja slava. Slava godi. To je trublja u koju aneli pusu meni u ast. Nikad do sada jo nisam bila toliko slavodobitna kao noas. Zahvaljujui tebi. Kad bi samo znala da ti slavi mene! Ni Poncije Pilat nije znao da je dio Kristova trijumfa. Krist je bio na Maslinskoj gori, a ja sam Krist u umi raunala. U tami koja me okruuje uzdie se uma kompjutora, prastara uma. Fubuki, promatram tvoj kompjutor. Divan je i velik. Mrak mu daje izgled statue s Uskrnjih otoka. Pono je prola: danas je

petak, moj Veliki petak, Venerin dan na francuskom, zlatni dan na japanskom i teko mi je pronai vezu izmeu judaistiko-kranske patnje, latinske poude i japanskoga oboavanja nepokvarljiva metala. Otkako sam napustila profani svijet i zaredila se, vrijeme je izgubilo postojanost i pretvorilo se u stroj za raunanje na kojem ispisujem brojeve pune greaka. Mislim da je Uskrs. Promatram park Ueno s vrha svoje Babilonske kule i vidim stabla prekrivena snijegom: trenje su u cvatu da, sigurno je Uskrs. Koliko god me Boi deprimira, toliko me Uskrs veseli. Bog koji postaje dojene, to je sablanjivo. Bijednik koji postaje Bog, to je ipak neto posve drugo. Grlim Fubukin kompjutor i prekrivam ga poljupcima. I ja sam razapeta jadnica. U razapinjanju volim injenicu to ono predstavlja kraj. Moja e patnja uskoro prestati. Toliko su mi tijelo izudarali brojkama da vie nema mjesta ni za najmanju decimalu. Sabljom e mi odrezati glavu i vie me nita nee boljeti. Velika je stvar da ovjek zna kad e umrijeti." Tad se moe organizirati i pretvoriti svoj posljednji dan u umjetniko djelo. Moji e krvnici stii ujutro i ja u im rei: 'Nisam uspjela! Ubijte me. Ispunite moju posljednju volju: neka me ubije Fubuki. Neka mi odvrti glavu kao paprenku. Krv e mi istjecati i bit e to crni papar. Uzmite i jedite, jer ovo je moj papar koji se izlio za vas, papar novog i vjenog saveza. Kihat ete meni u spomen.' Iznenada me obuze hladnoa. Bez obzira koliko ga vrsto grlila, kompjutor me nije mogao ugrijati. Obukoh se. Budui da sam i dalje cvokotala zubima, legoh na tlo i izvrnuh na sebe sadraj koa za otpatke. Tad izgubih svijest. Netko vie na mene. Otvaram oi i vidim smee oko sebe. Zatvaram oi. Padam u ponor. ujem blagi Fubukin glas:

 Ovo mi je poznato. Prekrila se smeem da ju ne bismo mogli protresti. Postala je nedodirljiva. To je njezin stil. Nema ona nimalo ponosa. Kad sam joj rekla da je glupa, ona mi je odgovorila da je stvar jo gora, da je duevno zaostala. Uvijek eli poniziti samu sebe. Vjeruje da je tako izvan dosega. Vara se. elim objasniti da sam to uinila kako bih se zatitila od hladnoe. Nemam snage govoriti. Toplo mi je pod prljavtinom Yumimota. Ponovno tonem. Dola sam k sebi. Kroz sloj zguvanog papira, konzervi i ikova natopljenih Colom, moj se pogled zaustavio na zidnom satu koji je pokazivao deset sati ujutro. Ustala sam. Nitko se nije usuivao pogledati me, osim Fubuki, koja hladno izusti: Sljedei put kad budete odluili glumiti kloara, ne inite to u naoj tvrtki. Za takve postoji podzemna eljeznica. Bolesna od stida, uzela sam svoju naprtnjau i pobjegla u toalet, gdje sam promijenila odjeu i umila lice. Kad sam se vratila, jedna je istaica ve bila oistila tragove mog ludila. Htjela sam sama oistiti rekoh u nelagodi. Da komentirala je Fubuki takvo to moda biste i bili u stanju uiniti. Pretpostavljam kako pritom mislite na provjeru putnih trokova. U pravu ste: to je iznad mojih mogunosti. Sveano vam izjavljujem: odustajem od tog posla. Trebalo vam je vremena zakljui podrugljivo. 'O tome se dakle radilo', razmiljala sam. 'Htjela je da ja sama to kaem. Dakako: ponienje je tim vee.' Posljednji je rok veeras dodala sam. Dajte mi klasifikator. Dvadeset minuta bilo joj je potrebno da zgotovi posao.

Dan sam provela kao zombi. Bila sam mamurna. Radni stol bio mi je prekriven snopovima papira s pogrenim raunima. Sve sam ih pobacala. Teko sam obuzdavala smijeh svaki put kad bih ugledala Fubuki kako radi za raunalom. Prisjeala sam se kako gola sjedim na tipkovnici i grlim ekran rukama i nogama. Preko iste je tipkovnice mlada ena sada prelazila prstima. Informatika me je tad prvi put privukla. Nekoliko sati sna pod smeem nije mi pomoglo iupati se iz kae u koju se moj mozak bio pretvorio zbog prekomjerne koliine brojki. Teturala sam, traei pod ruevinama posmrtne ostatke mentalnih orijentira. U meuvremenu sam ve uivala u udnovatom odmoru. Po prvi put, nakon nekoliko beskrajnih tjedana, nisam petljala po raunalu. Ponovno sam uivala u svijetu bez brojeva. Budui da postoji pojam kao to je analfabetizam, trebao bi postojati i anaritmetizam, zahvaljujui kojem bi bilo mogue objasniti dramu koju proivljavaju ljudi poput mene. Vraala sam se u zbilju. ovjeku bi se moglo uiniti udnim to se sve vratilo u normalu nakon moje noi ludila, kao da se nita nije ni dogodilo. Sigurno je da me nitko nije vidio kako gola trim preko stolova, hodam na rukama, udvaram jednom asnom kompjutoru. No ipak su me pronali kako spavam prekrivena smeem. U nekoj drugoj zemlji moda bila bih otputena zbog slina ponaanja. udno, ali i u tome postoji logika: najautoritativniji sustavi, u zemljama u kojima su na snazi, stvaraju najneobinije primjere devijantnog ponaanja, a samim tim i relativno veliku snoljivost prema najudnijim ljudskim nastranostima. ovjek ni ne zna to to znai biti ekscentrian, ako nije susreo japanskoga ekscentrika. Spavala sam ispod smea? Nisam jedina. Japan je zemlja u kojoj svatko zna to znai 'puknuti'.

Ponovno sam poela glumiti korisnost. Teko bih mogla opisati s koliko sam strasti pripremala kavu i aj. Te su jednostavne kretnje, koje nisu bile nikakav problem mom jadnom mozgu, lijeile moj duh. Zatim sam se vrlo diskretno vratila ugaanju kalendara. Trudila sam se izgledati to je mogue zaposlenije, strahujui da bi me netko mogao ponovno vratiti brojkama. Tada se, iz vedra neba, dogodilo neto veliko: susrela sam Boga. Odurni je dopredsjednik bio naruio pivo vjerujui, pretpostavljam, kako nije dovoljno debeo. Donesoh mu pivo s pristojnim gaenjem. U trenutku kad sam naputala debeljkovu jazbinu otvorie se vrata susjednog ureda: naoh se oi u oi s dopredsjednikom. Zaprepateno smo se gledali. Moja je zaprepatenost bila shvatljiva: napokon mi je bilo dano da se susretnem s bogom Yumimota. Njegovu je bilo teko objasniti. Je li on uope znao da postojim? ini se da je znao, budui da je uzviknuo neshvatljivo lijepim i profinjenim glasom: Vi ste sigurno Amelie-san! Tad se nasmijei pruajui mi ruku. Toliko sam bila zaprepatena da nisam uspjela izustiti ni rijei. Gospodin Haneda bio je pedesetogodinjak vitka stasa i izuzetno elegantnog lica. Ostavljao je dojam istinske dobrote i sklada. Njegov mi se ljubazni pogled uini toliko iskrenim, da izgubih i ono malo prisebnosti to mi je preostalo. Zatim je otiao. Ponovno sam bila sama na hodniku i nisam imala snage pokrenuti se. I tako je, dakle, predsjednik ovog muilita, ovog pakla gdje sam svakoga dana bila rtva nevjerojatnih ponienja, gdje sam bila predmet svaijih omalovaavanja bilo ovo predivno ljudsko bie, ova uzviena dua! Nije mi bilo jasno! Tvrtka koju predvodi ovjek ija je plemenitost toliko oigledna, trebala bi biti profinjeni raj, mjesto procvata i njenosti. U emu je tajna? Je li mogue da Bog vlada u paklu?

Dok sam jo stajala ukoena od zaprepatenja, stigao je odgovor na moje pitanje. Otvorie se vrata ogromnog Omochija i ja zauh uasni glas kako urla: to vi tu radite? Ne plaamo vas da biste se vukli po hodnicima! Time je sve bilo objanjeno: Bog je u kompaniji Yumimoto bio dopredsjednik, a vrag njegov zamjenik. Fubuki nije bila ni Bog, ni vrag: ona je bila Japanka. Nisu sve Japanke lijepe, no kad jedna od njih odlui biti lijepa, drugima je bolje utjeti. Svaka je ljepota dojmljiva, no japanska je ljepota jo dojmljivija. Ta koa boje ljiljana, te blage oi, taj nos s neponovljivim nosnicama, savreno iscrtane usne i sloena mekoa lica posjeduju savrenstvo pred kojim se drugo lice moe samo sakriti. Potom, tu ljepotu oblikuje ponaanje dajui joj izgled umjetnikog djela nedohvatna ljudskom shvaanju. Naposljetku, rije je o ljepoti koja je odoljela tolikim prisilama, tjelesnim i duevnim muenjima, apsurdnim zabranama, dogmama, guenju, oaju, sadizmu, zavjeri utnje i ponienjima, da moe biti samo udo hrabrosti. Japanska ena ipak nije rtva, daleko od toga. Usporedimo li ju s drugim enama kugle zemaljske, nije njoj ni tako loe. Njezina je mo relativno velika, mogu to najbolje osobno potvrditi. Ne: Japanka je vrijedna divljenja i moramo joj se diviti zato to ne pribjegava samoubojstvu. Njezini su joj ideali oduzeti jo u ranom djetinjstvu. Utuvljuju joj u glavu: 'Ako se ne uda do dvadeset pete godine, s pravom e se stidjeti', 'Ljudi te nee uvaavati ako se smije', 'Ako ti se na licu itaju osjeaji, vulgarna si', 'Ako ti se na tijelu pomoli dlaka, odurna si', 'Ako te mladi u javnosti poljubi u obraz, onda si kurva', 'Uiva li u jelu, onda si krmaa', 'Uiva li spavati, onda si krava', itd. Sva bi ta pravila bila anegdotskog karaktera da ne napadaju duu.

Na kraju krajeva, ono to te zaudne dogme nameu japanskim enama jest injenica da se u ivotu ne treba nadati niemu lijepom. Ne nadaj se uitku u seksu, jer e te uitak unititi. Ne nadaj se ljubavi, jer nisi toga vrijedna: oni koji bi te mogli voljeti, bili bi zaljubljeni u tvoj privid, nikad u tvoju istinu. Ne nadaj se da e ti ivot ita darovati, jer svaka e ti godina koja proe oteti poneto. Ne nadaj se ak ni jednostavnoj stvari kao to je mir, jer nema nikakvog razloga biti smirena. Nadaj se poslu. Obzirom na tvoj spol, malena je vjerojatnost da e napraviti veliku karijeru, no ipak se nadaj da e uspjeti sluiti tvojoj tvrtki. Radei, zaradit e novac koji ti nee donijeti radost, ali koji e ti koristiti, primjerice, u sluaju braka jer valjda nee biti toliko glupa da pomisli kako bi te netko mogao poeljeti samo zbog tvoje osobne vrijednosti. Osim toga, moe se nadati i dugovjenosti, to i nije tako vano, te mogunosti da izbjegne sramotu, to je dostatan cilj. Tu zavrava popis tebi doputenih nadanja. Ovdje poinje beskrajna teorija tvojih jalovih obveza. Mora biti besprijekorna samo zato to je to najmanje to moe uiniti. Ta e besprijekornost uroditi plodom da e biti besprijekorna, nema u tome nikakve zasluge, jo manje naslade. Nikad neu uspjeti nabrojati sve tvoje obveze, budui da e one vladati svakom minutom tvoga ivota. Primjerice, ak i kad se bude sama nala na zahodu iz skromne potrebe da olaka mokrani mjehur, bit e prisiljena bdjeti da nitko ne uje pjesmicu tvog slapa: morat e, dakle, neprestano putati vodu iz kotlia. To sam navela kako bi shvatila sljedee: ako su ak i najintimniji i najbeznaajniji dijelovi tvog ivota podreeni pravilima, zamisli u kolikoj e mjeri prisile utjecati na najbitnije trenutke tvog ivota. Gladna si? Jedi tek toliko da neto pojede, jer mora ostati vitka, i to ne zato da se ljudi na ulici okreu za tvojom vitkom

siluetom to se ionako nee dogaati nego zato to je debljina sramotna. Dunost ti je biti lijepa. Uspije li u tome, ljepota ti nee donijeti nasladu. Jedini e ti komplimenti dolaziti od Zapadnjaka, a mi dobro znamo da oni nemaju ni trunke ukusa. Divi li se vlastitoj ljepoti gledajui se u zrcalu, ini to iz straha, a ne iz zadovoljstva. Jer, tvoja ti ljepota daruje tek strah da e ju jednoga dana izgubiti. Ako si lijepa, znaj da nisi bogzna to; ako nisi lijepa, onda si manja od nule. Duna si vjenati se i to, ako je mogue, prije dvadeset pete, budui da je to rok kad ti istie vrijednost. Tvoj te suprug nee voljeti, osim ako je luak, a nije veselo kad te voli luak. Uostalom, volio te on ili ne, nee ga viati. U dva sata ujutro, umoran i esto pijan ovjek sruit e se pokraj tebe u brani krevet iz kojeg e bez rijei ustati u est sati ujutro. Dunost ti je raati djecu, koju e tetoiti kao boanstva sve do njihove tree godine, nakon ega e ih, bez ikakva prethodnog upozorenja, poslati na vojnu obuku od tree do osamnaeste godine, a zatim od dvadeset pete do smrti. Primorana si donositi na svijet bia koja e biti tim nesretni ja to su njihove prve tri godine ivota bile ispunjene sreom. Smatra li to uasnim? Nisi jedina koja tako misli. ene poput tebe isto misle jo od 1960. Vidi da to niemu ne slui. Brojne su se ene pobunile, i ti e se vjerojatno pobuniti tijekom jedinog slobodnog razdoblja u tvom ivotu, izmeu osamnaeste i dvadeset pete godine. Kad bude navrila dvadeset petu, shvatit e da se jo nisi udala i bit e te stid. Odbacit e neobinu odjeu i staviti na sebe uredan kostim, bijele arape i smijene cipele, unitit e predivnu glatku kosu runim minivalom i odahnut e bude li te netko tvoj suprug ili ef poelio. U sluaju da se, premda je to nevjerojatno, uspije udati iz ljubavi, znaj da e biti jo ne-sretnija, jer e gledati supruga kako

pati. Za tebe je bolje da ga ne voli: tad nee biti pogoena potonuem njegovih ideala, budui da za njega ideali jo postoje. Njemu je, primjerice, doputeno nadati se ljubavi jedne ene. Ubrzo e ipak shvatiti da ga ne voli. Kako bi mogla voljeti kad su ti okovali srce? Nainili su te proraunatom, pa ne moe voljeti. Voli li nekog, to samo znai da si loe odgojena. Tijekom prve brane noi hinit e tota/Treba priznati da nitko to ne ini s takvim darom kao ti. Tvoja je zadaa rtvovati se za druge. Ipak ne umiljaj da e tvoja rtva uiniti sretnima one za koje se rtvuje. Zahvaljujui tvojoj rtvi oni se samo nee morati crvenjeti od stida zbog tebe. Shvati da ne moe usreiti ni sebe ni druge. Uspije li kojim udom tvoja sudbina zaobii neka od tih pravila, nipoto nemoj zakljuiti da si izvojevala pobjedu; moe samo zakljuiti da si u zabludi. Uostalom, to e vrlo brzo i sama shvatiti, budui da je iluzija tvoje pobjede samo kratkotrajna. I ne uivaj u trenutku: prepusti Zapadnjacima tu greku. Trenutak je nita, ivot je nitavan. Nita to je krae od deset tisua godina nije vrijedno spomena. Ako te to moe utjeiti, znaj da te nitko ne smatra glupljom od mukarca. Sjajna si, to bode oi, ak i onih koji prema tebi tako runo postupaju. No, kad ovjek bolje razmisli, je li to uistinu utjeno? Kad bi te barem drugi smatrali inferiornom, tad bi pakao u kojem ivi mogao biti objanjen i ti bi iz njega mogla izii tako to bi dokazala, sukladno zakonima logike, odlinost tvog mozga. Proglaena si, meutim, jednakom, ak superiornom: tvoj je pakao, dakle, apsurdan, to znai na nema puta kojim bi mogla iz njega izii. Ipak, postoji jedan. Samo jedan na kojeg ima puno pravo, osim ako si poinila glupost da se preobrati na kranstvo. Ima pravo izvriti samoubojstvo. Znamo da je u Japanu to in velike asti. Ipak nipoto nemoj zamiljati kako s one strane ivota postoji vedri

raj koji opisuju simpatini Zapadnjaci. Nema, s druge strane, nieg toliko zadivljujueg. Utjei se milju o onom to je vrijedno truda: tvom posthumnom ugledu. Izvri li samoubojstvo, tvoj e ugled zablistati i postati ponos tvojih blinjih. Bit e ti dodijeljeno poasno mjesto u obiteljskoj grobnici. To je najvie emu se ovjek moe nadati. Sigurno je da moe i ne izvriti samoubojstvo. Meutim, prije ili poslije nee moi izdrati i izloit e se kakvoj sramoti: nai e ljubavnika, ili se prepustiti prederavanju, ili e postati lijena tko e znati. Primijetili smo kako ljudi openito, a osobito ene, teko uspijevaju dugo poivjeti, a da ne krenu prekama vezanim uz tjelesne uitke. Tog se posljednjeg ne uvamo zbog puritanizma, daleko je od nas ta amerika opsesija. Iskreno govorei, putenu je nasladu bolje izbjegavati zato to se ovjek od nje znoji. Nita nije sramotnije od znoja. Jede li u velikim zalogajima zdjelu vruih rezanaca, prepusti li se seksualnom ludilu, provodi li zimu drijemajui pokraj pei, oznojit e se. U tom sluaju vie nitko nee sumnjati u tvoju prostotu. Ne oklijevaj izmeu samoubojstva i znojenja. Koliko je prolijevanje krvi hvale vrijedno, toliko je znojenje odvratno. Ubije li se, vie se nikad nee znojiti i tvoj e strah biti okonan za sva vremena. Ne mislim ni da bi netko mogao vie zavidjeti japanskom mukarcu na sudbini. Uzmemo li u obzir injenice, mislim da je situacija upravo suprotna. Japanka barem zahvaljujui udaji moe napustiti poslovni pakao. A ne raditi u japanskoj tvrtki, po mom sudu, samo je sebi svrhom. No, Japanac nije utopljenik. Njemu drutvo nije jo u ranom djetinjstvu zatrlo svaki trag ideala. Na raspolaganju mu je jedno od osnovnih ljudskih prava: sanjati, nadati se. I to si ne uskrauje. On jo sanjari o nestvarnim svjetovima u kojima je slobodan i gdje gospodari.

Ako je dobro odgojena, Japanka nema takvog utoita a veina ih je primila dobar odgoj. Time joj je ta bitna sposobnost odstranjena. Zbog toga iskazujem duboko potovanje prema svakoj Japanki koja nije izvrila samoubojstvo. ivjeti, in je otpora, koliko nesebine, toliko i velianstvene hrabrosti. Tako sam razmiljala promatrajui Fubuki. Mogu li znati to radite? upita me strogim glasom. Sanjarim. Vama se to nikad ne dogaa? Nikad. Nasmijeih se. Gospodin Saito je nedavno postao otac po drugi put, rodio mu se sin. Jedno od uda japanskog jezika jest da se imena mogu stvarati u beskraj, poevi od bilo koje govorne kategorije. Zahvaljujui jednoj od bizarnosti, kojih japanska kultura ima u velikom broju, one kojima nije doputeno sanjati nose imena snova, kao Fubuki. Roditelji si doputaju najtananije lirizme kad je u pitanju davanje imena djevojici. Kad su u pitanju muka imena, onomastike su kreacije vrlo esto smijeno odbojne. I tako je, budui da je glagol u infinitivu bio u savrenom skladu s doputenim u odabiru imena, gospodin Saito sinu nadjenuo ime Tsutomeru, to znai 'raditi'. Pomisao na djeaia optereenog tim programom preobraenim u identitet tjerala me na smijeh. Zamiljala sam dijete koje e se za nekoliko godina vraati iz kole kui, a koje e majka dozivati: 'Raditi! Raditi!' A to ako se bude naao medu nezaposlenima? Fubuki je bila savrena. Jedina joj je mana bila to s dvadeset devet godina jo nije imala mua. Za nju je to nedvojbeno bila sramota. I kad ovjek bolje promisli, jedna tako lijepa djevojka nije uspjela nai mua samo zato to je besprijekorna. Svim je srcem izvravala vrhovno pravilo kojim se sin gospodina Saita sluio kao imenom. Ve sedam godina ona svoje cjelokupno postojanje podreuje poslu. I to uspjeno, budui da je izvela poslovni uspon rijedak za pripadnice enskog spola.

No, s takvom dnevnom satnicom bilo joj je apsolutno nemogue zamijeniti poslovni odnos pravim brakom. Nitko joj, meutim, nije mogao zamjeriti da odve radi, budui da za Japance ovjek nikad ne radi previe. Postoji, dakle, nesklad u pravilniku predvienom za ene: biti besprijekorna u predanom radu znai neudana prijei granicu od dvadeset pet godina i samim tim biti nesavrena. Vrhunac sadizma tog sustava leao je u njegovoj aporiji: potivanje sustava neophodno vodi njegovu nepotivanju. Je li Fubuki bilo stid njezina produljenog celibata? Zacijelo. Savrenstvo ju je odve opsjedalo, da bi sebi samoj dopustila nepotivanje vrhovnih naputaka. Pitala sam se nije li povremeno imala ljubavnike u prolazu. No, nedvojbeno je da se ona nikad ne bi hvalila tim zloinom krenja nadeshiko (nadeshiko, 'karanfil', simbolizira nostalgini ideal mlade japanske djevice). Poznavajui njezin dnevni raspored nisam mogla ni zamisliti da bi mogla imati i obinu, banalnu avanturu. Promatrala sam njezino ponaanje svaki put kad bi razgovarala s nekim neenjom lijepim ili runim, mladim ili starim, ljubaznim ili nepodnoljivim, inteligentnim ili glupim, nije bilo bitno, samo ako nije bio ispod nje na hijerarhijskoj ljestvici nae ili njegove kompanije. Moja bi nadreena postajala pretjerano ljubazna, pa je njezino ponaanje graniilo s agresivnou. Nervozno smetene, njezine bi se ruke sputale sve do irokog pojasa koji je uporno etao oko njezina premrava struka i vraale kopu na njezino mjesto u sreditu. Glas bi joj postajao toliko umilan, da bi nalikovao na uzdahe. Svojim sam unutarnjim rjenikom to nazivala 'svadbenom paradom gospoice Mori'. Bilo je neeg smijenog u prizoru moje krvnice koja izvodi majmunarije to su umanjivale njezinu ljepotu i otmjenost. Ipak, srce mi se stezalo od alosti, tim vie to mujaci pred kojima bi izvodila svoje patetine pokuaje zavoenja nisu bili

ni svjesni njezine igre, pa bi ostali savreno nezainteresirani. Katkad bih osjetila elju protresti ih i zaurlati: Ma daj, budi malo udvoran! Zar nisi vidio koliko si truda daje samo za tebe? Slaem se, to ju ne ini ljepom, ali da samo zna koliko je lijepa kad se ovako ne ponaa! Usput govorei, prelijepa za tebe. Trebao bi plakati od sree to za tobom udi takav biser. A to se tie Fubuki, silno sam joj htjela rei: Prestani! Misli li da e ga uistinu privui tvoje smijeno ponaanje? Zavodljivija si kad me vrijea i kad se prema meni odnosi kao prema truloj ribi. Pomae li, pokuaj zamisliti da je on ja. Govori s njim kao da razgovara sa mnom: tad e biti ohola, nadmena, rei e mu da je umobolnik, da je bezvrijedan. Vidjet e, nee ostati ravnoduan. Posebno sam joj eljela apnuti: Nije li tisuu puta bolje ostati nevjenana sve do kraja ivota, nego si zagoravati ivot ovom gnjidom? to bi ti s takvim muem? I kako te moe biti stid to se nisi udala za jednog od tih mukaraca, ti koja si uzviena, velianstvena, ti koja si remek-djelo ovog planeta? Gotovo su svi oni manji od tebe. Ne vjeruje li da je to znak? Prevelik si ti luk za te bijedne strijelce. Kad bi mukarac-plijen otiao, lice bi moje nadreene za manje od jedne sekunde izmijenilo izraz, savrena bi hladnoa zamijenila prenemaganje. Nerijetko bi tad zamijetila moj podrugljiv pogled. Bijesno bi stiskala usne. U jednoj od kompanija s kojom je Yumimoto suraivao radio je jedan dvadesetsedmogodinji Nizozemac, Piet Kramer. Premda nije bio Japanac, uspio je dosegnuti isti hijerarhijski status kao i moja muiteljica. Budui da je bio visok metar i devedeset, smatrala sam da bi mogao biti par za Fubuki. injenica je da je ona svaki put grozniavo zapoinjala svadbenu paradu i vrtjela pojas kad bi on prolazio kroz ured.

Bio je to dobriina pristalog izgleda. injenica to je bio Nizozemac nije mogla biti prigodnija: njegovo je gotovo germansko podrijetlo bilo olakotna okolnost za injenicu to pripada bijeloj rasi. Jednog mi dana on ree: Imate sreu to radite s gospoicom Mori. Ona je tako ljubazna! Ta me izjava nasmijala. Odluih ju iskoristiti. Prenijela sam ju svojoj kolegici, i to ne bez ironinog osmjeha u trenutku kad naglasih 'ljubaznost'. Tomu sam pridodala: To znai da je zaljubljen u vas. Ona me zaueno pogleda. Doista? Sigurna sam uvjerih ju. Nekoliko je trenutaka ostala zamiljena. Sigurno je ovako razmiljala: 'Ona je bjelkinja i poznaje bijelake obiaje. Po prvi put se mogu pouzdati u nju. No, ona toga nipoto ne smije biti svjesna.' Tad poprimi hladan izraz i ree: Premlad je za mene. Dvije je godine mladi od vas. Po japanskoj tradiciji to je najbolja razlika u godinama da biste bili anesan niobo, 'suprugastarija-sestra'. Japanci smatraju kako je rije o najboljem moguem braku: ena ima tek neto vie iskustva od mukarca. Na taj se nain on osjea oputeno. Znam, znam. to mu u tom sluaju zamjerate? Ona uuti. Oigledno se pribliavala stanju izbezumljenosti. Nekoliko dana poslije bio je najavljen dolazak Pieta Kramera. Mladu enu obuze uasno uzbuenje. Na nesreu, tog je dana vladala vruina. Nizozemac je odbacio jaknu i na njegovoj su se koulji, ispod pazuha, mogli vidjeti tragovi znoja. Vidjeh kako Fubuki mijenja izraz lica. Trudila se nastaviti normalno razgovarati, kao da nije nita primijetila.

Njezine su rijei zvuale lano, tim vie to je, svaki put kad je htjela proizvesti glas u grlu, upinjala glavu prema naprijed za svaku pojedinu rije. ena koju sam oduvijek poznavala kao lijepu i smirenu sad je nalikovala na uspanienu puricu. I dok se tako bijedno ponaala, kriom je pogledavala kolege. Njezina je posljednja nada bila da nitko nije nita primijetio. No, kako vidjeti je li netko vidio? Tim vie, kako vidjeti je li Japanac to vidio? Lica su Yumimotovih uposlenika imala klasian izraz nepristrane dobronamjernosti kao i pri svim drugim susretima izmeu prijateljskih tvrtki. Najsmjenije je bilo to to Piet Kramer nije bio svjestan sablazni to ju je prouzrokovao, ni unutarnje krize koja je guila ljubaznu gospoicu Mori. Njezine su nosnice podrhtavale nije bilo teko pronai razlog. Trebalo je otkriti izbija li Nizozemeva pazuna sramota s obje strane. U tom je trenutku na simpatini Batavac, i ne znajui, onemoguio svoj doprinos napretku euroazijske rase: uoivi reklamni balon na nebu, on otri sve do staklenog zida. Ta brza promjena mjesta po uredskome zraku razbaca vatromet njunih estica, koje vjetar pokrenut protrava-njem raznese preko cijele prostorije. Nije vie bilo sumnje: znoj je Pieta Kramera bio smradan. Nitko ga u ogromnom uredu vie nije mogao ne zamijetiti. Kad je pak rije o mladievom djetinjastu poletu pred reklamnim balonom koji je redovno nadlijetao grad, ini se da on nikog nije raznjeio. Po odlasku smrdljivog stranca moja je efica bila blijeda kao krpa. No njezina se situacija jo pogorala. Podbadanje je prvi zapoeo ef odjela, gospodin Saito: Ne bih izdrao ni minutu vie! Tom je izjavom dopustio ogovaranje. Svi su prisutni u istom trenutku iskoristili ponuenu im priliku: Jesu li ti bijelci svjesni da smrde na leinu?

 Kad bismo im samo uspjeli dokazati da smrde, tad bi Zapad postao odlino trite za napokon djelotvorne dezodoranse! Moda im moemo pomoi da manje smrde, no ne moemo sprijeiti njihovo znojenje. Stvar je u rasi. Kod njih se ak i lijepe ene znoje. Bili su ludi od veselja. Nikome nije ni palo na pamet da bi me njihove rijei mogle povrijediti. U poetku bijah polaskana: moda me ne smatraju bjelkinjom. No, lucidnost mi se brzo vratila: govorili su tako u mojoj nazonosti jer ja za njih nisam postojala. Nitko od prisutnih nije ni slutio to je ta epizoda predstavljala za moju nadreenu. Da kojim sluajem nitko nije pokrenuo raspravu o Nizozemevu pazunom skandalu, ona bi jo mogla ivjeti u iluzijama i zamiriti pred tim genetskim nedostatkom svog mogueg zarunika. Sad je znala da s Pietom Kramerom nita nee biti mogue: i najbezazlenija bi veza s njim bila gora od gubitka asti, bila bi ponienje. Mogla se smatrati sretnom to nitko osim mene, a ja sam bila izvan igre, nije nita znao o njezinim planovima vezanim uz tog neenju. Uzdignute glave i stisnutih eljusti, ona se baci na posao. Po izrazitoj ukoenosti crta njezina lica mogla sam zakljuiti kolike je nade polagala u tog ovjeka, a moji su prsti bili u to umijeani. Ja sam ju ohrabrivala. Bi li ona o njemu ozbiljno razmiljala da nije bilo mene? I tako, u velikoj sam mjeri bila razlogom njezinoj patnji. Pomislih kako bih zbog tog trebala osjeati odreeno zadovoljstvo. Zadovoljstva nije bilo. Svoj sam posao raunovoe bila napustila prije neto vie od dva tjedna u trenutku kad je izbila drama. inilo se da su me u kompaniji Yumimoto ve svi bili zaboravili. Nije mi se moglo dogoditi nita bolje. Poinjala sam se radovati. S dna moje nevjerojatne odsutnosti svake ambicije nisam mogla

zamisliti sretniju sudbinu od ove sjedim za radnim stolom i promatram izmjene godinjih doba na licu svoje efice. Posluivati kavu i aj, uredno 'skakati u vidik' i ne koristiti se raunalom, bile su aktivnosti koje su zadovoljavale moju vie no krhku potrebu da se uklopim u drutvo. Taj bi predivni ugar moje male osobe moda potrajao cijelu vjenost, da nisam poinila ono to se u pravilu zove greka. Na kraju krajeva, sama sam bila odgovorna za vlastiti poloaj. Svim sam se silama trudila dokazati svojim nadreenima da sam unato svojoj dobroj volji ipak potpun promaaj. Sada su to i shvatili. Njihova je preutna politika sigurno bila: 'Neka ova vie nita ne dira!' Dokazala sam da sam na visini tog novog poziva. Jednog smo lijepog dana izdaleka zauli planinski grom: urlao je gospodin Omochi. Grmljavina nam se pribliila. Ve smo se svi bojaljivo promatrali. Vrata su raunovodstvenog odjela popustila poput trone brane pod pritiskom dopredsjednikove tjelesne mase i on se dokotrlja medu nas. Zaustavi se na sredini prostorije i zaurla poput ljudodera koji zahtijeva svoj ruak: Fubuki-san! Tad spoznasmo tko e, po uzoru na drevnu Kartagu, biti pogubljen kao' rtva teku debeljkova kumira. Nakon nekoliko sekundi olakanja onih koji su bili privremeno poteeni uslijedila je kolektivna jeza iskrene suuti. Moja je efica u istom trenutku ustala i ukoila se. Gledala je ravno ispred sebe, dakle u mom smjeru, no ipak me nije vidjela. Velianstvena u svojoj suzdranoj uasnutosti, ona je ekala svoju sudbinu. U jednom trenutku pomislih da e Omochi posegnuti za sabljom sakrivenom izmeu dvije naslage sala i odrezati joj glavu. Kad bi njezina glava kojim sluajem pala prema meni, ja bih ju uhvatila i briljivo uvala sve do kraja ivota.

'Ma, ne,' razmiljah, 'to su metode iz jednog drugog vremena. Njegov e nain djelovanja biti uobiajen: pozvat e ju u svoj ured i izgrditi na pasja kola.' Dogodi se neto gore od tog. Je li on osjetio veu potrebu za sadizmom no prije? Ili je to bilo zato to je rtva bila ena, vrlo lijepa mlada ena? Vrijeanje se ne odigra u njegovu uredu. Dogodi se na licu mjesta, ispred etrdesetak uposlenika raunovodstvenog odjela. Nemogue je zamisliti vee ponienje za bilo koje ljudsko bie, koje je samim tim vee za bilo kojeg Japanca, a jo vee za ponositu i uzvienu gospoicu Mori, a koje bi nadmailo ovo javno svrgnue. udovite ju je eljelo poniziti, bilo je oito. Polako joj je prilazio, kao da je htio unaprijed uivati u utjecaju svoje razorne moi. Fubuki nije ni trepnula. Bila je blistavija no ikad prije. Debele usne poee podrhtavati, a zatim ispustie salvu urlika kojima nije bilo kraja. Stanovnici Tokija skloni su govoriti supersoninom brzinom, osobito kad grde. Dopredsjedniku nije bilo dostatno to je podrijetlom iz glavnoga grada, on bijae debeo kolerik, to je njegov glas ispunjavalo ljakom masnog bijesa. Nisam razumjela gotovo nita od beskrajne verbalne agresije koja se sruila na moju eficu. U ovom bih sluaju, ak da mi je japanski jezik bio potpuno nepoznat, shvatila to se dogaa: netko je upravo poniavao jedno ljudsko bie, i to na samo tri metra od mene. Bio je to uasan prizor. Skupo bih mu platila samo da prestane, no on nije prestajao. ini se da je izvor uvreda koje su grmjele iz muiteljeva trbuha bio nepresuan. Kakav je zloin poinila Fubuki da zavrijedi takvu kaznu? To nikad nisam saznala. Napokon, dobro sam poznavala svoju kolegicu: njezina je strunost, predanost poslu i profesionalna savjest bila bez premca. Kakvi god da su bili njezini grijesi, nisu mogli biti

veliki. A ak i da je bilo drukije, trebalo je voditi rauna o iznimnoj vrijednosti te prvorazredne ene. Bila sam nedvojbeno naivna kad sam se pitala u emu je bio grijeh moje efice. Najvjerojatnije joj se nita nije ni moglo zamjeriti. Gospodin Omochi je bio ef; njegovo je pravo bilo, ako bi to poelio, nai bilo kakav beznaajan razlog da na djevojci manekenskog izgleda iskali vlastite sadistike apetite. Nije se on trebao nikome pravdati. Iznenada mi na pamet padne misao kako sam svjedok jedne epizode dopredsjednikova seksualnog ivota, koju je trebalo nazvati pravim imenom: s tjelesnom gradom tolikih proporcija, je li on jo uope bio u stanju imati odnos s nekom enom? Kako bi to nadomjestio, njegov mu je volumen dao dodatnu sposobnost urlanja, sposobnost da se od njegovih urlika zatrese krhka silueta ove ljepotice. On je upravo istinski silovao gospoicu Mori, preputao se svojim najniim instinktima u prisutnosti etrdeset osoba, to je njegovu uitku dodavalo ar ekshibicionizma. To je objanjenje bilo toliko tono, da ugledah tijelo svoje efice kako se podaje. A bila je tako vrsta, pravi spomenik ponosa. Ako je fiziki poputala, to je samo bio znak da je rije o seksualnom napadu. Noge su je izdale, kao noge izmuene ljubavnice: ona pade na stolicu. Da sam kojim sluajem trebala simultano prevoditi govor gospodina Omochija, evo to bih prevela: Da, ja teim sto pedeset kilograma, a ti pedeset, zajedno smo teki dva kvintala, i to me uzbuuje. Moje mi salo smeta pri kretanju i teko bih te mogao dovesti do orgazma, no svojom te masom mogu baciti na tlo, zgnjeiti te, to oboavam, osobito kad su tu svi ovi kreteni koji nas promatraju. Oboavam to tvoj ponos pati, oboavam to nema pravo braniti se, oboavam ovu vrstu silovanja!

Vjerojatno nisam bila jedina koja je shvatila to se dogaa; svi su kolege oko mene bili rtve duboke nelagode. Svi su oni, koliko su mogli, skretali pogled i sakrivali vlastiti stid iza dosjea i zaslona monitora. Fubuki se sad zgurila. Njezini su mravi laktovi bili na radnome stolu i zgrenim si je akama pridravala elo. Dopredsjednikov je verbalni mitraljez u pravilnim razmacima potresao njezina lomna leda. Sreom, ovaj put nisam bila toliko glupa da uinim ono to sam obino inila u slinim prigodama, a to je bio svojevrsni refleks da se umijeam. To bi bez ikakve sumnje samo pogoralo poloaj rtvovane, o mom poloaju da i ne govorimo. Ipak, ne mogu ustvrditi da sam bila ponosna zbog tog suzdravanja. Imati ast najee znai biti idiot. Nije li bolje ponaati se kao imbecil, nego izgubiti ast? Jo se i danas zacrvenim od stida kad pomislim da sam tad odabrala pamet umjesto uljudnosti. Netko se trebao umijeati, a budui da nitko nije htio riskirati, tu sam rtvu trebala prinijeti ja. Moja mi efica vjerojatno nikad ne bi oprostila, no ne bi imala pravo. Nije li bilo najgore ponaati se kako smo se svi mi ponaali, netremice gledajui taj poniavajui prizor nije li najgore od svega bilo to to smo se u potpunosti podinili autoritetu? Trebala sam mjeriti trajanje grdnje. Muitelj je bio u formi. ak sam imala dojam da se njegovo urlanje vremenom pojaava, to je bilo dokaz ukoliko je dokaz uope i bio potreban hormonalne prirode prizora: nalik uivatelju ije se snage vremenom obnavljaju, ak udvostruuju zahvaljujui prizoru vlastite seksualne estine, dopredsjednik je postajao sve okrutniji i njegovi su urlici oslobaali sve veu koliinu energije iji je fiziki uinak nesretnicu sve vie smlavljivao. Pri samom se kraju dogodi posebno poraavajui trenutak: Fubuki je bila rtva regresije, kao to se to nedvojbeno dogaa s

osobama koje su pretrpjele silovanje. Jesam li bila jedina koja je ula slabaan glas, glas osmogodinje djevojice, koji je dvaput zacvilio: Okoruna. Okoruna. to u registru krajnje djejeg i prisnog govora isprike govora kojim bi se posluila djevojica u prosvjedu protiv oca, govorom kojim se gospoica Mori zacijelo ne bi sluila u obraanju i svom nadreenom znai: Nemoj se ljutiti. Nemoj se ljutiti. Smijeno preklinjanje, kao preklinjanje gazele iskidane u komade i napola pojedene, koja moli lava da ju potedi. Bilo je to zauujue suprotstavljanje dogmi o podinjavanju, o zabrani da se ovjek brani od onog to je iznad njega. Gospodina Omochija je taj nepoznati glasi tek malo zbunio, no nije ga sprijeio da jo jae zaurla. Ba suprotno: moda ga je takvo djetinjasto ponaanje jo vie zadovoljavalo. Cijelu vjenost kasnije, monstrum se ili zasitio svoje igrake, ili ga je od okrepljujue tjelovjebe obuzela glad, pa je poelio bezukusni sendvi s majonezom. U raunovodstvenom odjelu zavladala je smrtna tiina. Nitko se osim mene nije usuivao pogledati rtvu. Ona je nekoliko minuta ostala nemono sjediti. Bez rijei je pobjegla kad je smogla snage ustati. Nisam oklijevala ni trenutka u pogledu mjesta na koje je otila. Kamo idu silovane ene? Ondje gdje tee voda, gdje je mogue povraati, gdje ima najmanje ljudi. Nunici su u Yumimotovim uredskim prostorima nabolje odgovarali tim zahtjevima. Ondje sam poinila greku. Nisam razmiljala ni trenutka, morala sam ju utjeiti. Koliko sam se god trudila misliti na ponienja koja sam zbog nje pretrpjela, na uvrede koje mi je izravno uputila, moja je smijena suut bila jaa od toga. Smijena, ostajem pri tome: premda bi se radilo o reakciji protiv zdravog razuma, stotinu bi puta bilo uputnije da sam

se umijeala u sukob gospodina Omochija i moje efice. To bi barem bilo hrabro. A moje je ponaanje bilo naprosto dobroduno i glupo. Otrah do nunika. Ona je upravo plakala pred jednim od umivaonika. Mislim da nije vidjela kad sam ula. Naalost, ula me je kad joj rekoh: Fubuki, uasno mi je ao! Svim sam srcem uz vas. Uz vas sam. Prilazila sam joj, pruajui ruku drhtavu od podrke. Tad joj ugledah pogled zaslijepljen od bijesa. Njezin mi glas, neprepoznatljiv od patoloke ljutnje, zarie: Kako se usuujete?! Kako se usuujete?! Vjerojatno mi nije bio dan od osobite bistrine, budui da joj poeh objanjavati: Nisam vas htjela uznemiravati. Samo sam vam htjela iskazati svoje prijateljstvo... U paroksizmu mrnje, ona odbaci moju ruku kao zasun i vikne: Hoete li uutjeti? Hoete li otii? Oigledno nisam htjela, budui da sam ostala stajati na mjestu, smetena. Zakoraila je prema meni, s Hiroimom u desnom oku i Nagasakijem u lijevom. Jedno je sigurno: da me je mogla ubiti, ne bi oklijevala. Konano sam shvatila to mi je initi: zbrisala sam. Pri povratku u ured ostatak sam radnog dana glumila minimalnu aktivnost i pokuavala ralaniti vlastitu imbecilnost; opsena tema za meditaciju, recimo. U oima svojih kolega Fubuki je bila poniena od glave do pete. Jedino to nam je jo mogla sakriti, posljednji bastion ponosa kojeg je uspjela sauvati, bile su njezine suze. Imala je snage ne plakati pred nama.

A ja sam ju, pametnica, ila gledati kako plae u osami. Bilo je to kao da sam htjela uivati u njezinoj sramoti. Nikad ona ne bi mogla pojmiti, vjerovati, prihvatiti da je moje ponaanje bilo znak dobrote, ak blesave dobrote. Sat vremena poslije rtva se vratila u ured. Nitko ju nije ni pogledao. Ona je pogledala mene: njezine su me osuene oi probadale mrnjom. U njima je bilo ispisano: Ti, samo ekaj.' Zatim se bacila na posao kao da nieg nije bilo, doputajui mi da se zabavljam mislima o kazni koja me je ekala. Bilo je jasno da je po njezinu miljenju moje ponaanje bilo ista osveta. Znala je da me je u prolosti muila. Za nju je bilo nedvojbeno da je moj cilj bila osveta. Za nju je injenica da sam vidjela njezine suze bila samo izravnavanje rauna. Toliko ju htjedoh razuvjeriti, rei joj: U redu, znam da sam uinila neto glupo i nespretno, no zaklinjem vas da mi vjerujete: jedina mi je motivacija bila dobra, estita i glupa humanost. Tono je da sam vam nekad zamjerala, no kad sam vas ugledala ponienu na onako podao nain, nije u meni bilo mjesta ni za kakav drugi osjeaj, samo za iskonsku suut. A budui da ste tako otroumni, moete li posumnjati da u ovoj kompaniji, na cijelom ovom planetu, postoji netko tko vas vie potuje i podnosi vau vladavinu predanije od mene?' Nikad neu saznati kakva bi bila njezina reakcija da sam joj to izjavila. Sutradan me Fubuki doeka s velianstveno smirenim izrazom lica. 'Oporavila se, bolje joj je', pomislih. Ona mi najavi odmjerenim glasom: Imam novu slubu za vas. Poite sa mnom. Slijedei ju, izioh iz ureda. Ve tad osjetih nelagodu: zar moje novo radno mjesto nee biti u raunovodstvenom odjelu? Sto bi to moglo biti? Kamo me ona to vodi?

Moja se zebnja pojaala kad sam shvatila da idemo u smjeru zahoda. 'Ma ne', pomislih. Sigurno emo u posljednjem trenutku skrenuti lijevo ili desno, kako bismo ule u neki drugi ured. Ne skrenusmo ni lijevo, ni desno. Ona me odvede ravno do zahoda. 'Vjerojatno me je do vukla ovdje kako bismo raspravile o onom to se dogodilo juer', rekoh sama sebi. Nipoto. Ona smireno izjavi: Evo vaeg novog radnog mjesta. Sigurnog izraza lica, ona mi profesionalno pokaza detalje posla koji e odsada biti moj. Trebalo je zamijeniti svitke 'suhe i iste tkanine' kad bi ista bila potroena brisanjem ruku; takoer je trebalo obnavljati zalihe toaletnog papira u zahodskim odjeljcima. Stoga mi povjeri velevane kljueve ostave u kojoj su odloene te divote, daleko od inovnika kompanije Yumimoto, ije bi pohlepe nedvojbeno bile predmet. Vrhunac je bio kad je lijepo stvorenje njeno dohvatilo etku za ienje zahodske koljke kako bi mi, s mnogo ozbiljnosti, objasnila nain uporabe. Zar je mislila da to ne znam? Nisam mogla ni zamisliti da e mi biti doputeno vidjeti boicu s tim predmetom u ruci. Osobito ne da e mi isti pokazati kao moje novo ezlo. U posljednjoj fazi zaprepatenja postavih joj pitanje: Na ije mjesto dolazim? Niije. Ovaj posao naveer obavljaju istaice. One su dale otkaz? Ne. Samo, to ste sigurno ve mogli zamijetiti, njihov noni posao nije dostatan. Nerijetko nam se tijekom dana dogodi da ponestane suhe tkanine, ili da vie nema toaletnog papira, ili da zahodska koljka ostane uprljana do veeri. To je nezgodno, osobito kad primamo uposlenike drugih tvrtki. U jednom se trenutku zapitah zato bi nekom inovniku bilo nezgodno ugledati zahodsku koljku koju je uprljao netko iz druge

tvrtke, a ne njegov kolega. Nisam uspjela pronai odgovor na to pitanje etikecije, budui da je Fubuki zakljuila, blago se smijeei: Zahvaljujui vama, vie neemo trpiti takve neugodnosti. I ode. Ostala sam sama na mjestu mog promaknua. Zabezeknuta, ostadoh ukoeno stajati, objeenih ruku. U tom trenutku Fubuki ponovno otvori vrata. Ona se, kao u kazalitu, vratila da bi mi priopila najljepi dio: Zaboravila sam: podrazumijeva se da se va posao odnosi i na muke zahode. Rekapitulirajmo. Dok sam bila mala htjedoh postati Bog. Vrlo brzo shvatih da su moji zahtjevi preveliki, pa dodah malo posveene vode u misno vino: postat u Isus. Ubrzo spoznah prekomjernost svoje ambicije i pristadoh 'glumiti' muenika kad odrastem. Kao odrasla osoba odluih smiriti vlastitu megalomaniju i zaposliti se kao prevoditelj u jednoj japanskoj firmi. To je za mene, naalost, bilo predobro, pa sam bila primorana sii ljestvicu nie i postati raunovoa. No za moj galopirajui socijalni pad nije postojala konica. I tako sam se nala na nitavnom radnom mjestu. Na moju veliku alost premda se nisam trebala uditi za mene je i nitavno bilo predobro. To sam shvatila u trenutku kad mi je bila povjerena moja konana sluba: istaica toaleta. ovjek se moe ushititi pred tim neumoljivim padom boanstva u zahode. Za jednu se klasinu pjevaicu, koja je u stanju prijei sa soprana na kontraalt moe rei da ima velik raspon glasa; ja mogu naglasiti nevjerojatan raspon mojih talenata, koji su u stanju pjevati u svim registrima, kako u Bojem, tako i u registru gospode Pipi. im me je minulo uenje, prvo to osjetih je bilo udno olakanje. Prednost ienja uprljanih zahodskih koljki je u tome to ovjek ne moe nie pasti. Tijek misli u Fubukinoj se glavi nedvojbeno bi se mogao svesti na sljedee: 'Slijedi me sve do zahoda? Veoma dobro. Tu e i ostati.'

Tu sam ostala. Pretpostavljam da bi netko drugi na mom mjestu dao otkaz. Netko drugi, samo ne Japanac. Postavljanje na ovo radno mjesto za moju je eficu bio nain da me prisili na predaju. A dati otkaz znai izgubiti obraz. istiti toalete u oima Japanca nije asno, no to nije isto to i izgubiti ast. Od dva zla uvijek treba odabrati manje. Potpisala sam jednogodinji ugovor koji e istei 7. sijenja 1991. Sad je lipanj. Izdrat u. Ponaat u se kako bi se bilo koja Japanka ponaala da je na mom mjestu. U tome nisam bila iznimka: svaki stranac koji se eli uklopiti u japansko drutvo svim se silama trudi potivati obiaje carstva. Obratna situacija potpuno je nemogua: Japanci koji se vrijeaju kad drugi ne potuju njihova pravila ponaanja nisu ni u kom sluaju okirani vlastitim vrijeanjem tuih obiaja. Premda sam bila svjesna te nepravde, ipak sam se svim silama trudila uklopiti. Najneshvatljivija su ponaanja u ivotu najee vezana uz trajnost kakve mladenake zaslijepljenosti: toliko me je bila dirnula ljepota japanskoga okruja dok sam bila dijete, da sam i dalje funkcionirala na toj osjeajnoj batini. Pred sobom sam sad imala prezira vrijedan uas sustava koji je negirao sve to sam nekad voljela, no ipak sam ostajala vjerna vrijednostima u koje vie nisam vjerovala. Nisam izgubila obraz. Sedam sam mjeseci ostala raditi u zahodima kompanije Yumimoto. I tako je zapoeo moj novi ivot. Koliko god se inilo udnim, nisam imala osjeaj da sam dosegnula dno. Moje zanimanje, uzmemo li sve u obzir, nije bilo toliko uasno kao raunovodstvo pritom mislim na zadatak provjere putnih trokova. Ne oklijevam ni trenutka ako imam izbor izmeu cjelodnevnog izvlaenja

shizofreninih brojeva iz raunala ili izvlaenja svitaka toaletnog papira iz ostave. Barem mi se nije inilo da u ovom poslu ne nadzirem dogaaje. Moj je hendikepirani mozak shvaao narav postavljenih mu problema. Vie nije trebalo otkrivati koji je bio teaj marke 19. oujka, kako bih preraunala u jene hotelski raun, a zatim usporedila moj rezultat s rezultatom dotinog gospodina, niti sam se morala pitati zato je on doao do iznosa od 23 254, a ja do 499 212. Sada je prljavtinu trebalo preraunati u istou i odsutnost papira u njegovu prisutnost. Sanitarna higijena nije mogua bez mentalne higijene. Onima koji e neizostavno smatrati nedostojnom moje podinjavanje jednoj gnusnoj odluci, moram rei sljedee: nijednog se trenutka tijekom tih sedam mjeseci nisam osjetila ponienom. U trenutku kad sam bila postavljena na to nevjerojatno radno mjesto, ula sam u posve novu dimenziju svog postojanja: u svijet najobinije poruge. Mislim da je do promjene dolo refleksnim djelovanjem: kako bih izdrala sedam mjeseci koje sam trebala ondje provesti, morala sam izmijeniti vlastite standarde, preokrenuti sve ono prema emu sam se dotad ravnala u ivotu. Taj je preokret bio trenutan zahvaljujui spasonosnom djelovanju mog imuniteta. Istoga je trenutka u mojoj glavi prljavo postalo isto, stid slava, muitelj rtva, a gnusno smijeno. Inzistiram na posljednjoj rijei: na tom sam 'malom mjestu', da tako kaem, proivjela najsmjenije razdoblje mog postojanja, u kojem je inae bilo kojeega. Dok bi me svakog jutra metro odvozio do Yumimotova zdanja, ja bih ve osjeala potrebu da se smijem zbog onog to me ekalo. A kad sam zasjedala na svom poloaju, morala sam se boriti protiv divljih napadaja luakog smijeha. U kompaniji je uz stotinjak uposlenih mukaraca moglo biti pet ena, od kojih je samo Fubuki uspjela dosegnuti status vodeeg

kadra. Preostajale su dakle tri uposlenice koje su radile na drugim katovima: meni su bili dodijeljeni toaleti na etrdeset etvrtom katu. enski su zahodi na etrdeset etvrtom katu loginim slijedom bili, da tako kaemo, posjed namijenjen mojoj efici i meni osobno. Usput govorei, moje je zemljopisno ogranienje na etrdeset etvrti kat bilo dokaz, ako bi dokaz bio neophodan, apsolutne bezvrijednosti mog radnog mjesta. Ako je ono to vojnici elegantno zovu 'tragovima koenja' bilo toliko neugodno posjetiteljima, ne vidim zato im je to manje smetalo na etrdeset treem i etrdeset petom katu. Ipak, nisam pokrenula raspravu o tom argumentu. Da sam to kojim sluajem uinila, odgovor to bih ga dobila bio bi nedvojbeno sljedei: 'Upravo tako. Odsada e i drugi katovi biti pod vaom jurisdikcijom.' Moje su se ambicije stoga zadovoljile etrdeset etvrtim katom. Moje izokretanje vrijednosti nije bio ist privid. Fubuki bijae u potpunosti poniena onim to je protumaila kao oitovanje moje mlitavosti. Bilo je oigledno da je raunala na moj otkaz. Sramota joj se vratila kao pljuska. Taj poraz, dakako, nikad nije bio iskazan rijeima. Ipak, bio je popraen dokazima. Tako sam, primjerice, u mukim zahodima imala prigodu susresti gospodina Hanedu osobno. Oboje smo bili dojmljeni tim susretom: ja, zato to mi je bilo teko zamisliti Boga na jednom takvom mjestu; on, zato to nita nije znao o mom poslovnom napredovanju. U jednom mi se trenutku nasmijeio, vjerujui kako me je moja legendarna nespretnost dovela u pogrean sanitarni vor. Prestao se smijati kad je ugledao da uklanjam svitak tkanine koja vie nije bila ni suha ni ista i na njegovo mjesto stavljam novi svitak. Tad je

shvatio i vie me se nije usuivao pogledati. Bilo mu je veoma nelagodno. Nisam oekivala da e ta epizoda izmijeniti moju sudbinu. Gospodin Haneda je bio predobar predsjednik da bi doveo u pitanje odluke sebi podreenih efova, tim vie to je ova odluka dolazila od jedinog vodeeg kadra enskog spola njegove tvrtke. Ipak sam imala razloga vjerovati da e Fubuki biti prisiljena dati odreena objanjenja vezana uz moje nove radne zadatke. I tako mi ona sutradan, u enskom toaletu, izjavi odmjerenim glasom: Ako imate razlog za albu, trebali biste se meni obratiti. Nikomu se nisam alila. Vrlo dobro znate to hou rei. Nisam shvaala. to sam trebala uiniti da ne izgledam kao da se alim? Pobjei iz mukih zahoda kako bih ostavila dojam da sam uistinu odabrala pogrean sanitarni vor? Ipak sam oboavala reenicu svoje efice: 'Ako imate razlog za albu...' Ono to sam u toj izjavi najvie voljela bijae ono 'ako': bilo je, dakle, mogue i da nemam razlog za albu. Hijerarhijski su me tek dvije osobe mogle spasiti: gospodin Omochi i gospodin Saito. Bilo je oigledno da dopredsjednika moj poloaj nimalo ne zabrinjava. On je ak bio oduevljen kad mi je dodijeljen nov posao. Svaki put kad bi me susreo u zahodu, veselo bi dobacio: Lijepo je to, ha, imati radno mjesto? Govorio bi to bez imalo ironije u glasu. Nedvojbeno je mislio kako u u toj zadai otkriti zadovoljstvo iji je jedini izvor rad. Za njega je injenica da je jedno nesposobno ljudsko bie, kao to sam ja, napokon uspjelo nai svoje mjesto u drutvu bila pozitivna. Osim toga, napokon je osjetio olakanje, budui da me vie nije plaao ni za to.

Da mu je netko kojim sluajem izjavio kako me je novo radno mjesto stavilo u poniavajui poloaj, uzviknuo bi: I to jo? To vrijea njezin ponos? Neka se smatra sretnom to moe raditi za nas. S gospodinom Saitom bilo je drukije. Za njega je cijela pria bila silno neugodna. Mogla sam primijetiti da je umirao od straha pred Fubuki; iz nje je zrailo etrdeset puta vie snage i autoriteta nego iz njega. Ni za to na svijetu ne bi se usudio umijeati. Kad god bi me susreo u toaletu, njegovo bi izmodeno lice poprimilo bolan izraz nervoze. Moja je efica bila u pravu kad mi je govorila o humanosti gospodina Saita. Bio je dobar, ali i maloduan. Ipak je najneugodniji bio susret s odlinim gospodinom Tenshijem. On ude, ugleda me i lice mu se izmijeni. Kad je uspio prevladati prvo uenje, postade naranast. Tad proapta: Amelie-san... Tu zastane, shvativi kako se nita drugo ne moe rei. Njegovo ponaanje tad postade udno: istog trenutka izie, premda nije obavio nijednu aktivnost predvienu za to mjesto. Ne znam je li potreba zbog koje je doao bila minula, ili je otiao u toalet na nekom od drugih katova. Tad shvatih da se gospodin Tenshi ponovno odluio za najplemenitije rjeenje. Njegov nain da iskae svoje neslaganje s meni namijenjenom sudbinom bijae bojkot sanitarnog vora na etrdeset etvrtom katu. U to sam sigurna, budui da ga poslije vie nikad nisam srela. A sumnjam, koliko god njegovo ponaanje bilo aneosko, da je bio satkan iskljuivo od duha. Ubrzo shvatih da on skuplja istomiljenike: uskoro nitko iz odjela mlijenih proizvoda nije dolazio u moju jazbinu. Rastua neposjeenost mukih zahoda mi je malo-pomalo poela bosti oi, ak kad su u pitanju bili i drugi odjeli.

Blagoslovili gospodina Tenshija. Tim vie jer je bojkot predstavljao pravu osvetu Yumimotu: inovnici koji su radije ili obavljati nudu na etrdeset treem katu su, ekajui dizalo, gubili vrijeme koje su mogli iskoristiti radei za kompaniju. U Japanu se to zove sabotaa. Jedan od najgorih zloina, toliko uasan da se naziva francuskim imenom, budui da su samo stranci sposobni izmisliti takvu podlost. Ta me je solidarnost duboko dirnula i probudila moju filoloku strast: premda je podrijetlo rijei 'bovcott' vezano uz jednog Irca prezimena Bovcott, ipak se moe pretpostaviti da etimologija njegova patronima aludira na djeaka. A trajk protiv mojih usluga bio je iskljuivo muki. Girlcott se nije dogodio. Nasuprot tome, Fubuki je predanije no ikad prije posjeivala sanitarije. ak je poela prati zube dvaput dnevno. ovjek ne moe ni zamisliti pozitivne posljedice njezina bijesa na istou njezine usne upljine. Toliko mi je zamjerala to nisam dala otkaz, da joj je svaki izgovor bio dobrodoao da me izaziva. Njezino me ponaanje zabavljalo. Fubuki je vjerovala da mi smeta, ne znajui da sam oduevljena tim brojnim prigodama da se divim njezinoj olujnoj ljepoti u naim zasebnim odajama. Nijedan salon nije bio toliko prisan kao enski toaleti na etrdeset etvrtom katu. Savreno sam dobro znala da je rije o mojoj efici svaki put kad bi se otvarala zahodska vrata, budui da su preostale tri ene radile na etrdeset treem katu. Bijae to zatvoren prostor, racineovski, na kojem su se dvije tragiarke susretale vie puta dnevno, kako bi napisale novu epizodu bijesnog sukoba strasti. Malo-pomalo, naputenost mukih sanitarija smjetenih na etrdeset etvrtom katu postala je suvie oita. Uz dopredsjednika viala sam jo samo dva ili tri smuenjaka. Pretpostavljam da se prvi rasrdio i izvijestio pretpostavljene.

Za glaveine je to zacijelo bio pravi taktiki problem. Koliko god bili opsjednuti vladanjem, kompanijski monici ipak nisu svojim inovnicima mogli narediti da idu obavljati svoje potrebe na njihovu katu, umjesto na katu ispod. S druge strane, ipak nisu mogli zamiriti pred tom vrstom sabotae. Bilo je prijeko potrebno reagirati. Kako? Naravno da je sva ljaga pala na mene. Fubuki ude u ginecej i stravinim mi glasom izjavi: Vie se ovako ne moe. Ponovno ometate ljude oko sebe. to sam opet uinila? Dobro znate. Kunem vam se da ne znam. Niste li primijetili da se gospoda vie ne usuuju dolaziti u toalete na etrdeset etvrtom katu? Oni gube vrijeme odlazei u zahode na drugim katovima. Smeta im vaa prisutnost. Shvaam. No, nisam ja odluila biti tu gdje jesam. Toga ste svjesni. Oholice! Da imate i malo ponosa, to se ne bi dogaalo. Namrtih se: Ne vidim kakve to ima veze s ponosom? Gledate li mukarce koji idu do umivaonika na isti nain kako gledate mene, tad je jednostavno obrazloiti njihovo ponaanje. Prasnuh u smijeh: Budite sigurni da ih ja uope ne promatram. Kako onda objasniti da im je neugodno? To je normalno. Sama prisutnost osobe suprotnog spola dostatna je da osjeaju neugodu. Zato iz toga ne izvuete pouku? Koju pouku? Da vie ne budete prisutni! Moje se lice razvedri: Oduzet mi je posao mukarce? Oh? hvala vam!

 Nisam to rekla! Onda mi nije jasno. Dakle, im neki mukarac ue, vi izlazite. ekate da on ode da biste se vratili. Dobro. No, ako sam u enskim toaletima, tad ne mogu vidjeti ima li koga u zahodima za gospodu. Osim ako... to? Moje se lice tad pretvori u najgluplju i najneviniju moguu grimasu. Imam ideju! Bilo bi dovoljno smjestiti kameru u mukim sanitarijama, a monitor u enskim. Tad bih znala kad smijem otii u muki dio! Fubuki me je zaprepateno gledala. Kamera u mukim zahodima? Promislite li vi ikad prije no to neto kaete? Nema problema ako mukarci nisu o tome obavjeteni! nastavih dovitljivo. Uutite! Pravi ste imbecil! Nadajmo se. Zamislite da ste ovo radno mjesto povjerili nekoj inteligentnoj osobi! S kojim mi pravom odgovarate? to time riskiram? Niste u mogunosti dodijeliti mi nie radno mjesto. U tom sam trenutku otila predaleko. Uinilo mi se da e moja efica doivjeti infarkt. Njezin me pogled probadao kao no. Pripazite! Ne znate to bi vam se moglo dogoditi. Recite mi. uvajte se. I pobrinite se da izaete im netko doe. Ona tad izae. Pitala sam se je li njezina prijetnja bila stvarna ili je blefirala.

Uvaila sam, dakle, novoprimljeni naputak, sretna to u rjee posjeivati mjesto na kojem sam tijekom dva mjeseca imala munu povlasticu otkrivanja kako japanski mujak nije nimalo uglaen. Koliko god Japanka ivjela u stalnom strahu da bi netko mogao uti i najmanji zvuk to ga proizvodi njezino tijelo, toliko Japanca to uope ne brine. Premda sam na dotinom mjestu bila prisutna rjee no prije, ipak sam mogla zakljuiti kako se uposlenici odjela za mlijene proizvode jo nisu vratili svojim higijenskim navikama na etrdeset etvrtom katu: potaknut njihovim efom, bojkot nije obustavljen. Vjena slava gospodinu Tenshiju. Od trenutka kad sam postavljena na ovo radno mjesto, otii na zahod u kompaniji je, iskreno govorei, postalo politiki in. Mukarac koji je nastavljao ii na zahod na.,, etrdeset etvrtom katu davao je do znanja: 'Moja je podinjenost autoritetu potpuna i nije me briga to netko poniava strance. Njima i nije mjesto u Yumimotu.' Onaj koji je odbijao ii na zahod je iznosio sljedee: 'Potovanje meni nadreenih osoba niim ne naruava moj kritiki duh kad su u pitanju neke od njihovih odluka. Ipak, smatram da bi za Yumimoto bilo korisno zaposliti strance na odgovornim poloajima, gdje bi nam mogli biti od koristi.' Nikad jo zahodi nisu bili poprite ideoloke rasprave s tako velikim ulogom. Svako je ljudsko bie upoznalo dan iskonske traume, koja ivot dijeli na ono prije i ono poslije, i samo prisjeanje na nju, ak i potajno, dovoljno je da ovjeka okameni svojim iracionalnim, ivotinjskim i neizljeivim uasom. U kompaniji su enski toaleti bili predivni, jer ih je osvjetljavao velik ostakljeni zid. Taj je zid u mom ivotu zauzeo divovsko mjesto: provodila sam sate pred njim, lijepila uz njega elo igrajui se bacanja u bezdan.

Zamiljala sam svoje tijelo kako pada, predavala sam se tom padu do vrtoglavice. Stoga moram otvoreno rei da mi na radnom mjestu nikad nije bilo dosadno. Bijah u potpunosti preputena igri skakanja u vidik u trenutku kad se dogodi nova drama. Zauh otvaranje vrata iza mojih leda. Mogla je to biti samo Fubuki. Ipak, nije to bio kratak i brz zvuk koji bi pratio moju muiteljicu. Bilo je to kao da je netko izbio vrata iz vratnica. Osim toga, ono to je uslijedilo nisu bili koraci enskih cipelica, ve teki i bijesni koraci jetija u vrijeme parenja. Sve se odvijalo tako brzo, da sam se jedva uspjela okrenuti i ugledati dopredsjednikovu nevjerojatnu tjelesnu masu kako srlja prema meni. Mikrosekunda zaprepatenosti ('Nebesa! Mukarac ako se ova debela slanina mogla zvati mukarcem u enskom zahodu!'), pa cijela vjenost panike. On me epa kao to bi King Kong epao malenu plavuicu i odvue me van. Bila sam igraka u njegovim rukama. Moj je strah dosegao vrhunac kad ugledah da me odvlai u toalet za gospodu. Tad se prisjetih Fubukinih prijetnji: 'Ne znate to bi vam se moglo dogoditi.' Nije blefirala. Platit u za svoje grijehe. Moje je srce prestalo kucati. Mozak mi se bacio na pisanje oporuke. Sjeam se da sam pomislila: 'On e te silovati i ubiti. Da, ali kojim redoslijedom? Nadam se da e me prvo ubiti!' Jedan je ovjek upravo prao ruke u umivaoniku. Prisutnost tree osobe, naalost, nije promijenila zamisao gospodina Omochija. On otvori vrata jednog odjeljka i baci me na koljku. 'Kucnuo je tvoj as', pomislih. Grevito urlajui, poeo je ponavljati tri sloga. Moj je strah bio tako velik da nisam nita razumjela; mislila sam da je rije o sinonimu povika banzai! kojim se slue kamikaze u vrlo preciznom sluaju seksualnog nasilja.

On je na vrhuncu bijesa nastavljao urlajui ponavljati ta tri glasa. Nenadano mi sine i uzmognem odgonetnuti njegovo rikanje: No pepa! No pepa! to na japansko-amerikom znai: No paper! No paperl Dopredsjednik se, dakle, bio odluio ukazati mi na nestaicu toaletnog papira na tako njean nain. Ne gubei ni trenutak, obamrlim nogama otrah do ostave iji je klju bio u mom vlasnitvu i vratih se ruku punih svitaka toaletnog papira. Gospodin Omochi me je promatrao dok sam ih stavljala na za to predviena mjesta, a zatim je zaurlao neto to nije zvualo kao kompliment, izbacio me van i smjestio se u novoopskrbljeni odjeljak. Iskidane due pobjegoh u sanitarije za dame. unuh u jedan kut i zaplakah nepismenim suzama. Fubuki je ba kao za inat upravo u tom trenutku dola prati zube. U zrcalu sam vidjela kako me je, s ustima zapjenjenim od paste za zube, gledala kako ridam. U jednom sam trenutku toliko mrzila svoju eficu, da poeljeh da umre. Iznenada pomiljajui na podudarnost izmeu njezina patronima i jedne latinske rijei koja mu je savreno pristajala, poeljeh joj doviknuti: 'Memento mori!' est godina prije oboavala sam japanski film Furyo iji je engleski naslov bio Merry Christmas, mister Laivrence. Radnja filma odvijala se tijekom rata na Pacifiku, oko 1944. godine. Skupina britanskih vojnika bila je zatoena u japanskom vojnikom logoru. Izmeu jednog britanskoga vojnika (David Bowie) i japanskoga zapovjednika (Rvuichi Sakamoto) razvilo se ono to neki kolski udbenici nazivaju 'paradoksalnim odnosom'. Moda bi se to moglo objasniti mojom tadanjom mladou, no za mene je Oshimin film bio iznimno ganutljiv, osobito prizori

dvosmislenih sueljavanja dvojice glavnih likova. Sve zavrava tako da Japanac Engleza osuuje na smrt. Jedna od najdivnijih scena tog dugometranog filma jest ona u kojoj, pred kraj filma, Japanac dolazi promatrati svoju polumrtvu rtvu. Kazna koju je odabrao bila je ukopavanje tijela u zemlju do vrata, i to tako da glava ostaje na povrini, izloena suncu. Ta je genijalna doskoica zatvorenika istodobno ubijala na tri naina on bi umirao od ei, gladi i sunanice. Kazna je bila tim prikladnija, to je plavokosi Britanac imao kou osjetljivu na sunce. I kad se ratni zapovjednik, ukoen i ponosan, doao pokloniti objektu svog paradoksalnog odnosa, lice umirueg ve je imalo boju prepeenog bifteka, pougljenjenog. Bilo mi je esnaest godina i inilo mi se da je takav nain umiranja lijep dokaz ljubavi. Nisam se uspijevala oteti dojmu da je ta pria nalik mojoj patnji u kompaniji Yumimoto, premda su trpljene patnje bile razliite. No, ipak sam bila ratna zatoenica u japanskom logoru i moja je muiteljica bila jednako lijepa kao i Rvuichi Sakamoto. Dok je jednog dana prala ruke, upitah ju je li gledala film. Ona odgovori potvrdno. Sigurna sam da tad bijae moj dan hrabrosti, budui da nastavih: Svidio vam se? Glazba je bila dobra. teta to pria nije vjerodostojna. (Fubuki je, i ne znajui, prakticirala meki revizionizam, koji je medu mladim ljudima Zemlje Izlazeeg Sunca jo nalazio brojne pristae; njihovim se sunarodnjacima ne moe nita zamjeriti kad je u pitanju posljednji rat, a cilj je njihovih upada u Aziju bila tek obrana tamonjeg stanovnitva od nacista. Nisam bila u poziciji s njom o tome raspravljati.) Mislim da je taj film potrebno gledati kao metaforu rekoh. Metaforu ega? Meuljudskih odnosa. Primjerice, odnosa izmeu mene i vas.

Ona me tad smeteno pogleda, kao da se pita to li je ta slaboumnica opet pronala. Da nastavih. Izmeu mene i vas je ista razlika kao i izmeu Rvuichija Sakamota i Davida Bowieja. Istok i Zapad. Iza oevidnog sukoba skrivena je ista meusobna znatielja, iste nesuglasice iza sebe kriju stvarnu udnju da se shvati onaj drugi. Premda nisam odstupila od, blago reeno, asketskih litota, ipak sam shvatila da sam otila predaleko. Ne trezveno mi uzvrati moja efica. Zato? emu li e biti nalik njezin protunapad? Trebala je samo odabrati jedan odgovor u gomili mogunosti to joj se nudila: 'Ne osjeam prema vama nikakvu znatielju', ili 'Nemam potrebu s vama pronai zajedniki jezik', ili 'Kako li samo moete biti toliko drski da vlastitu sudbinu usporeujete sa sudbinom ratnog zarobljenika!', ili 'Izmeu ta dva lika postojalo je doista neto dvosmisleno, to nipoto ne vrijedi u naem sluaju'. Ali ne. Fubuki bijae vrlo okretna. Pristojnim i neutralnim glasom dade odgovor koji je na posve drugi nain zadavao udarac prikriven njezinom uljudnou: Smatram da ne sliite Davidu Bowieju. Mora se priznati da je bila u pravu. Rijetko sam govorila na radnom mjestu koje je odsada bilo moje. Nije to bilo zabranjeno, no jedno me je nepisano pravilo u tom koilo. udno je to, no kad se ovjek bavi tako neistim poslom, on ponos moe sauvati tek ako uti. I doista, susretne li ovjek istaicu toaleta koja neprestano pria, pomislit e kako se ona ugodno osjea na svom radnom mjestu i kako u tom poslu do te mjere uiva, da neprekidno cvrkue.

Radi li pak utke, to je dokaz da svoj posao doivljava kao redovniko ponienje. Umanjena utnjom, ona izvrava pokajniku dunost za oprotenje grijeha cjelokupnog ovjeanstva. Bernanos govori o munoj banalnosti zla; istaica toaleta je svjesna mune banalnosti ljudskih izmetina, uvijek istih iza odvratnih nejednakosti. Njezina utnja govori o njezinoj preneraenosti. Ona je karmelianka sanitarija. to sam vie utjela, vie sam razmiljala. Smatrala sam kako je, primjerice, usprkos mom fizikom odstupanju od Davida Bowieja, moja usporedba bila na mjestu. Postojale su veze izmeu njegove i moje osobne prie. Naposljetku, osjeaji to ih je prema meni gajila Fubuki nisu mogli biti isti, budui da mi je dodijelila tako prljavo radno mjesto. Nisam joj ja bila jedina podreena osoba. Bila sam jedina koju je mrzila i prezirala. Bez problema je mogla muiti i druge, no ipak je okrutnost vjebala iskljuivo na meni. Sigurno je to bila neka vrsta povlastice. Odluih se smatrati odabranom. Iz ovih bi se stranica moglo zakljuiti sa je Yumimoto bio sav moj ivot. To nije tono. Izvan kompanije vodila sam ivot koji nipoto nije bio ni prazan ni beznaajan. Ipak, odluila sam ne priati o tom ivotu. Taj se dio ponajprije ne uklapa u temu. Osim toga, taj je dio mog ivota bio vrlo ogranien u vremenu, uzmemo li u obzir radnu satnicu u kompaniji. No najvei je razlog shizofrene prirode: na radnom mjestu, u toaletima na etrdeset etvrtom katu Yumimota, istei ostatke tjelesnog otpada nekog od inovnika, nisam mogla zamisliti da izvan te zgrade, jedanaest stanica podzemne eljeznice dalje, postoji mjesto na kojem me ljudi vole, potuju i ne vide nikakvu vezu izmeu mene i etke za ienje zahodskih koljki. Kad bi u mojoj svijesti na povrinu isplivao taj noni dio moje svakodnevice tijekom mog boravka na radnom mjestu, mogla sam

razmiljati samo na ovaj nain: 'Ne. Ti si izmislila tu kuu i te osobe. Ako ipak misli da oni postoje dulje od tvog novog radnog iskustva, to je tek iluzija. Otvori oi: koliko tee tijela tih hvale vrijednih ljudi u usporedbi s vjenou porculana sanitarija? Sjeti se fotografija bombardiranih gradova: ljudi su mrtvi, kue sravnjene sa zemljom, no zahodi su i dalje ponosno uzdignuti prema nebu, uzdignuti na cijevima u erekciji. Kad se dogodi apokalipsa, gradovi e biti tek ume toaleta. Topla spavaa soba u kojoj spava i osobe koje voli tek su utjene tlapnje tvog duha. Za ljude koji obavljaju bijedne poslove tipino je da stvore ono to Nietzsche naziva pozadinskim svijetom, zemaljski ili nebeski raj u kojeg se trude vjerovati kako bi zatakali svoje uasno stanje. Njihov je mentalni raj tim ljepi, to je njihov posao runiji. Vjeruj mi: ne postoji nita drugo, samo sanitarije na etrdeset etvrtom katu. Sve je ovdje i sad.' Mogla sam samo prilijepiti elo uz staklo i bacati se kroz prozor. Ja sam jedina osoba na cijelom svijetu kojoj se dogodilo to udo: defenestracija mi je spasila ivot. Sigurno su jo i danas dijelovi moga tijela razasuti po cijelome gradu. Proli su mjeseci. Vrijeme je iz dana u dan sve vie gubilo sadraj. Vie nisam bila u stanju rei prolazi li brzo ili usporeno. Moje je sjeanje poelo funkcionirati kao zahodski kotli. Naveer bih putala vodu. Posljednje bi tragove prljavtine uklanjala moja mentalna etka. Ritualno ienje ipak nije bilo ni od kakve koristi, budui da se zahodska koljka mog mozga iznova prljala svakog jutra. Obini su smrtnici ve davno doli do zakljuka da su toaleti savreno mjesto za meditaciju. Za mene, koja se nisam odluila za poziv karmelianke to bijae odlina prilika za razmiljanje. Dola sam do vanog zakljuka: u Japanu je ljudsko postojanje svedeno na tvrtku.

Ta je istina dakako ve bila opisana u brojnim gospodarstvenim radovima posveenima ovoj zemlji. No itav jedan zid stoji izmeu aktivnosti itanja jedne reenice i proivljavanja istog. Do mile sam volje mogla razmiljati to ta istina predstavlja za uposlenike kompanije Yumimoto i mene osobno. Moj krini put nije bio tei od njihova. Proivljavala sam tek neto vee ponienje. No, to nije bilo dostatno da ponem zavidjeti drugima. Njihov je poloaj bio jednako bijedan kao i moj. Raunovoe koji su provodili deset sati svakoga dana prepisujui brojeve za mene su bili tek rtve na oltaru nekog boanstva liena uzvienosti i tajne. Ve cijelu vjenost ponizno posveuju svoj ivot stvarnostima koje ih nadilaze; neko su taj jalov trud barem mogli opravdati kakvim mistinim razlozima. U nae vrijeme vie nema mjesta za snove. Ljudi rtvuju svoje postojanje ni za to. Japan je, kao to je ve poznato, zemlja s najveim brojem samoubojstava. Ja sam pak zauena to samoubojstva nisu jo ea. to bi to izvan kompanije moglo ekati raunovoe kojima su brojke isprale mozgove? Obavezno pivo s kolegama jednako trepaniranih mozgova, sati vonje u prepunom metrou, ve zaspala supruga, ve premorena djeca, san koji vas odvlai kao slivnik to se prazni, rijetki godinji odmori s kojima nitko ne zna to bi; nita to bi zasluilo nazvati se ivotom. Najgore je od svega pomisliti kako su, u svjetskim razmjerima, ti ljudi povlateni. Stigao je i prosinac, mjesec mog davanja otkaza. Ta bi rije mogla zauditi: bliio se svretak mog ugovora, to znai da nije bila rije o davanju otkaza. No, ipak je tako bilo. Nisam mogla prekrienih ruku ekati veer 7. sijenja 1991. i otii poslije rukovanja s nekolicinom. U zemlji u kojoj je ovjek donedavno, s ugovorom ili bez njega, bivao uposlen do kraja svog radnog vijeka,

nitko nije mogao napustiti radno mjesto bez formalnosti. Da bih se drala tradicije trebala sam dati otkaz predstavniku svake hijerarhijske stepenice osobno, poevi od dna piramide: prva je na redu bila Fubuki, zatim gospodin Saito, pa gospodin Omochi i gospodin Haneda na kraju. Mentalno sam se pripremila za taj in. Samo se po sebi podrazumijevalo da u se pridravati glavnog pravila ne aliti se. Dobila sam i oinski naputak: moja afera nipoto nije smjela pomutiti dobre odnose izmeu Belgije i Zemlje Izlazeeg Sunca. Ni po emu se nije smjelo naslutiti da se bilo koji Japanac u tvrtki prema meni loe odnosio. Jedini motivi koje sam smjela navesti budui da u biti prisiljena navesti razloge zbog kojih naputam tako probitano mjesto bit e oni izgovoreni u prvom licu jednine. To mi, logino, nije ostavljalo nikakva izbora svu krivnju trebala sam svaliti na sebe. Takav bi stav mogao biti smijean, no ja sam kretala od naela da bi mi Yumimotovi uposlenici mogli biti zahvalni na ponaanju koje im omoguava da ne izgube obraz te da e me prekinuti prosvjedujui: 'Nemojte govoriti nita loe o sebi, vi ste veoma ispravna osoba!' Zatraih susret s mojom eficom. Ona mi zakaza sastanak krajem poslijepodneva u jednom ispranjenom uredu. Dok sam odlazila na dogovoreni susret, jedan mi je demon aputao u glavi: 'Reci joj da bi kao gospoda Pipi mogla bolje zaraivati u nekoj drugoj firmi.' S velikom sam mukom tom vragu zaepila gubicu, tako da sam ve bila na rubu neobuzdanog smijeha u trenutku dok sam sjedala ljepotici suelice. Demon tad iskoristi priliku i u uho mi priapne sljedei prijedlog: 'Reci joj da e ostati samo ako u toalete stave tanjuri na koji e svaki posjetitelj poloiti pedeset jena.' Zagrizoh unutranjost svog obraza kako bih zadrala ozbiljnost. Bilo je to toliko teko, da nisam uspijevala govoriti.

Fubuki uzdahne: I onda? Imali ste mi neto za rei? Sagibala sam glavu do krajnjih granica kako bih sakrila usta koja su se krivila od smijeha, to mi je dalo ponizan izgled, kojim je moja efica zacijelo bila zadovoljna. Blii se kraj mog ugovora te vam htjedoh s ogromnim aljenjem najaviti da ga ne namjeravam produljiti. Moj je plaljiv i podinjen glas bio glas savreno inferiorne osobe. A? A zato? upita me suho. Kakvog li fantastinog pitanja! Nisam dakle samo ja glumatala. Odluih oponaati ju sa sljedeom karikaturom od odgovora: Kompanija Yumimoto mi je ponudila brojne prilike da se dokaem. Vjeno u joj biti zahvalna. Naalost, nisam se pokazala doraslom ponuenoj mi asti. Bila sam prisiljena prestati kako bih se ponovno ugrizla za obraz, toliko mi se ono to sam govorila inilo smijenim. Fubuki, ini se, nita nije bilo smijeno, budui da mi ree: Tono. A, zato, po vaem miljenju, niste bili dorasli? Nisam se mogla suzdrati da ne podignem glavu i zaprepateno ju pogledam. Zar je mogue da me pita zato nisam bila na nivou kompanijskih toaleta? Zar je njezina elja da me ponizi bila ba tako ogromna? Ako je doista tako, kakva je bila prava priroda njezinih osjeaja prema meni? Gledajui ju ravno u oi, kako ne bih propustila nijednu njezinu reakciju, izrekoh sljedei apsurd: Zato to moj intelektualni kapacitet nije bio dostatan. Nije mi bilo vano koliki je intelektualni kapacitet bio potreban za ienje prljavih koljki, vie me je zanimalo hoe li pretjerana poniznost biti po ukusu moje muiteljice. Njezino je lice dobro odgojene Japanke ostalo nepokretno i bezizraajno, pa je bilo potrebno seizmografsko praenje da bi se

ustanovilo lagano grenje njezinih vilica, prouzrokovano mojim odgovorom. Uivala je. Nije joj bila namjera stati na tako dobrom putu u pravcu uitka. Ona nastavi: I ja tako mislim. to je, po vama, razlog toj nesposobnosti? Odgovor se podrazumijevao. Veoma sam se zabavljala: Inferiornost zapadnjakoga mozga u odnosu na japanski. Oduevljena mojom pokornou prema njezinim prohtjevima, Fubuki se odlui za pravedan odgovor: Ima i toga. Ipak ne treba pretjerivati s inferiornou prosjenog zapadnjakoga mozga. Ne mislite li da je ta nesposobnost iskljuivo posljedica manjkavosti vaeg vlastitog mozga? Zacijelo. U poetku sam mislila kako vam je namjera potkopati rad Yumimota. Zakunite mi se da niste hinili glupost. Kunem vam se. Jeste li svjesni vae invalidnosti? Jesam. Kompanija Yumimoto pomogla mi je da tog postanem svjesna. Moja je efica i dalje imala hladnokrvan izraz lica, no po njezinu sam glasu mogla zakljuiti da joj se usta sue. Bila sam sretna to joj napokon mogu priutiti uitak. Kompanija vam je, dakle, uinila veliku uslugu. Vjeno u joj na tome biti zahvalna. Oboavala sam nadrealistiki ton naeg razgovora, koji je Fubuki uzdigao sve do neoekivanog sedmog neba. Openito, bio je to vrlo dirljiv trenutak. 'Draga snjena olujo, dopusti li mi, bit u instrument tvog uitka, to me ne kota suvie, i neka ti ne bude neugodno, samo me preplavi tvojim tvrdim i oporim pahuljama, tvojim ledom isklesanim poput bjelutka; tvoji su oblaci oteali od bijesa, i ja pristajem biti smrtnica izgubljena u planini na koju izlijeva svoju srdbu i

kapljice me tvoje zaleene pljuvake udaraju ravno u lice, no ne marim, budui da je tvoja potreba da mi zarezuje kou uvredama predivan prizor. Ti u mene puca slijepim mecima, draga moja snjena olujo, pa sam odbila da mi svezu oi pred tvojim streljakim vodom, jer tako sam dugo ekala da vidim uitak u tvom pogledu.' Povjerovah da je dosegnula vrhunac zadovoljstva, jer mi je postavlja pitanje, kako mi se uinilo, tek reda radi: I onda, to namjeravate initi? Nisam joj namjeravala govoriti o rukopisima na kojima sam radila. Izvukoh se izrekavi banalnost: Moda bih mogla poduavati francuski. Moju eficu tad obuze napad prezriva smijeha. Poduavati! Vi! Mislite li da ste u stanju nekoga poduavati!? Ta vraja snjena oluja, nikad joj ne ponestaje streljiva! Shvatih da je traila jo. Nisam joj, dakle, htjela nerazumno odgovoriti kako imam profesorsku diplomu. Pognuh glavu. U pravu ste, nisam jo svjesna vlastitih granica. Tono tako. Budimo iskreni, kojim biste se vi poslom mogli baviti? Tad se od mene oekivalo da joj otvorim put prema vrhuncu ekstaze. U drevnom japanskom carskom protokolu odreeno je da se Caru treba obraati 'sa stravom i drhtei'. Oduvijek sam oboavala tu formulu koja je tako dobro odgovarala ponaanju glumaca u samurajskim filmovima, kojima bi glas izbezumljeno podrhtavao od nadljudskog potovanja svaki put kad bi se obraali svojim zapovjednicima. Zaogrnuh se maskom strave i poeh drhtati. U pogled mlade ene uronih svoj prestraen pogled i poeh mucati: Mislite li da e me smetlari htjeti uposliti?

 Da! ree s malo previe oduevljenja. Ona tad duboko uzdahne. Uspjela sam. Svoj sam otkaz zatim trebala ponuditi i gospodinu Saitu. I on mi zakaza sastanak u praznom uredu, no, za razliku od Fubuki, osjeao se neugodno dok sam sjedala ispred njega. Bliimo se kraju mog ugovora te bih vam sa aljenjem htjela najaviti kako mi nije namjera obnoviti ga. Lice gospodina Saita se zgri. Budui da nisam bila u stanju odgonetnuti njegovu mimiku, odluih nastaviti s predstavom: Kompanija Yumimoto mi je dala brojne prilike da se dokaem. Vjeno u joj biti zahvalna. Naalost, nisam bila na razini ukazane mi asti. Nervozni su trzaji potresali mravo tijelo gospodina Saita. inilo mi se da mu je vrlo neugodno zbog onog to sam govorila. Amelie-san... Njegov je pogled prelazio preko cijele prostorije, kao da se nadao da e ondje pronai rije koju bi izrekao. Bilo mi ga je ao. Saito-san? Ja... mi... ao mi je. Nisam htio da se sve ovako zavri. Japanac koji se iskreno ispriava, to se dogaa priblino jednom u sto godina. Bila sam uasnuta to je gospodin Saito zbog mene pristao na takvo ponienje. Bilo je to tim nepravednije to on nije igrao nikakvu ulogu u mojim uzastopnim svrgnuima. Nema vam zato biti ao. Sve se odvijalo na najbolji mogui nain. Boravak u vaoj tvrtki nauio me mnogo emu. to se tog tie, uistinu nisam lagala. Imate li planova? upita me, dobronamjerno se i napeto smijeei. Ne brinite se za mene. Ve u neto nai. Jadni gospodin Saito! Bila sam ga prisiljena tjeiti. On je usprkos relativno velikom profesionalnom uspjehu ipak bio samo Japanac medu tisuama drugih, istodobno rob i nespretni krvnik

sustava kojeg zacijelo nije ljubio, ali ni napadao iz slabosti i nedostatka mate. Doao je red i na gospodina Omochija. Ve sam pri samoj pomisli da u se s njim nasamo nai u njegovu uredu umirala od straha. Nisam trebala: dopredsjednik bijae odlino raspoloen. On me ugleda i uzvikne: Amelie-san! On to izgovori na onaj poseban i tipino japanski nain kojemu je svrha dokazati postojanje neke osobe izgovaranjem njezina imena. Govorio je punih usta. Po samom sam zvuku njegova glasa pokuavala odrediti prirodu prehrambenog artikla. Moralo je to biti neto gnjecavo, ljepljivo, neto to ovjeka sili tijekom dugih minuta jezikom istiti zube. Ipak se nije dovoljno lijepilo za nepce da bi bilo karamel. Odve masno da bi bio slatki od crnog eera. Pregusto da bi bilo marshmallow. Misterij. Zapoeh svoju, sada ve uhodanu, litaniju: Bliimo se kraju mog ugovora, pa vam htjedoh sa aljenjem najaviti kako ga neu moi produljiti. Slatki poloen na njegovim koljenima bio je sakriven stolom. On do svojih usta prinese novu porciju: njegovi su mi debeli prsti zaklanjali tovar koji je progutao, a da mu nisam uspjela vidjeti boju. To me nerviralo. Debeljko je sigurno postao svjestan moje znatielje, budui da je dohvatio paket i bacio ga pred mene. Na moje veliko uenje ispred sebe ugledah okoladu svijetlozelene boje. Zbunjena pogledah dopredsjednika pogledom punim zebnje: Rije je o okoladi s planeta Mars? On tad pone urlati od smijeha. Poeo je grevito tucati. Kassei no chokoreto! Kassei no chokoreto! to znai: 'okolada s Marsa! okolada s Marsa!'

Smatrala sam da je moj otkaz primao na krajnje udan nain. Zbog njegove sam se veselosti pune kolesterola osjeala vrlo neugodno. Ta je veselost rasla, pa pomislih kako bi ga u mojoj nazonosti jo mogao pokositi infarkt. Kako bih to objasnila nadreenima? 'Dola sam dati otkaz. To ga je ubilo.' Nitko u kompaniji Yumimoto ne bi nasjeo na takvu verziju. Ja sam spadala u onu vrstu uposlenika iji je odlazak mogao biti samo dobra vijest. to se prie o zelenoj okoladi ne bi vjerovao. Ne umire ovjek od okolade. Ukratko, mogla sam se samo nadati da gospodin Omochi nee krepati u mojoj prisutnosti, budui da bih u tom sluaju ja bila savren krivac. Ve sam bila spremna nastaviti s drugom kiticom svoje litanije, kako bih privela kraju tajfun smijeha, kad debeljko pojasni: Rije je o bijeloj okoladi s okusom zelene dinje, specijalitetu Hokaida. Izvrsno. Savreno su doarali okus japanske dinje. Evo, kuajte. Ne, hvala. Voljela sam japansku dinju, no gadila mi se sama pomisao na njezin okus pomijean s bijelom okoladom. Moje je odbijanje iz nekih mranih razloga razjarilo dopredsjednika. On na pristojan nain ponovi svoju zapovijed: Meshiagatte kudasai. to znai: 'Molim vas, ukaite mi ast kuanjem.' Odbih. On tad poe silaziti na nie stupnjeve govornog jezika: Tabete. to znai: 'Jedite.' Odbih. On zaurla: Taberu!

to znai: 'deri!' Odbih. On tad eksplodira od bijesa: Shvatite da morate izvravati moje naredbe sve do svretka vaeg ugovora! Zato vam je toliko bitno jedem li ja to ili ne? Drznice! Niste tu da biste mi postavljali pitanja! Morate potovati moje naredbe. to riskiram ne pokorim li se? Da me izbacite? To bi mi odgovaralo. Samo trenutak poslije shvatih da sam otila predaleko. Dovoljno je bilo baciti pogled na izraz lica gospodina Omochija, da bi se shvatilo u kolikoj su mjeri dobri belgijsko-japanski odnosi bili okrnjeni. inilo se kako e ga infarkt skoro zaskoiti. Pokuah ispraviti poinjeno: Molim vas, oprostite mi. On je imao tek toliko zraka da urlikne: deri! Bila je to moja kazna. Tko bi mogao povjerovati da je kuanje zelene okolade jedan od aspekata meunarodne politike? Pruih ruku prema paketiu okolade, razmiljajui kako su se u rajskom vrtu stvari moda neko odvijale na isti nain: Eva uope nije eljela zagristi jabuku, no jedna ju je debela zmija u iznenadnom i neobjanjivom napadu sadizma prisilila to uiniti. Odlomih, dakle, zelenkasti kvadrati i prinesoh ga ustima. Upravo me zelena boja najvie odbijala. Poeh vakati. Bila sam prisiljena postieno priznati kako to to sam jela nije bilo nimalo neukusno. Ovo je odlino nevoljko izjavih. Ha! ha! Dobra je, ha, okolada s planete Mars?

Trijumfirao je. Japansko-belgijski odnosi ponovno su bili odlini. Kad sam napokon progutala casus belli, odluih nastaviti s predstavom: Kompanija Yumimoto mi je ponudila pregrt prilika da se dokaem. Vjeno u joj biti zahvalna. No ja, naalost nisam bila na razini ukazane asti. U prvom trenutku zaprepaten, nedvojbeno zato to je ve bio zaboravio razlog zbog kojeg sam dola na razgovor, gospodin Omochi prasnuo je u smijeh. U svojoj sam blagoj prostodunosti bila zamislila da u, poniavajui se kako bih sauvala njihovu reputaciju i umanjujui samu sebe kako se njima nita ne bi moglo zamjeriti, pobuditi njihovo pristojno protivljenje svemu to rekoh, u stilu: 'Ma ne, uvjeravamo vas, bili ste na visini!' Nasuprot tome, ve sam po trei put ponavljala istu besjedu koja ni u jednom trenutku nije pobudila osporavanje. Fubuki ne samo da nije zanijekala moje nedostatke, nego je dodatno precizirala kako je moj sluaj tei no to sam mislila. Gospodin Saito, koliko god mu bilo neugodno zbog moje zle kobi, ipak nije doveo u pitanje utemeljenost mog samoblaenja. to se pak predsjednika tie, on ne samo da nije imao to pridodati mojim izjavama, nego ih je popratio oduevljenim napadom smijeha. Ta me je situacija podsjetila na rijei Andrea Mauroisa: 'Ne govorite nikad odve loe o sebi samima: ljudi bi vam mogli povjerovati.' Prodrljivac zatim iz depa izvue rupi, obrisa suze to ih je prosuo u napadu smijeha i, na moje veliko zaprepatenje, ispue nos, to je u japanskim uvjetima vrhunac nepristojnosti. Zar sam, dakle, pala tako nisko da ljudi u mojoj prisutnosti vie ne oklijevaju besramno ispuhivati nos? Zatim uzdahne:

 Amelie-san! Nije dodao nita vie. To me je navelo na zakljuak da je za njega ova stvar zakljuena. Ustadoh, pozdravih ga i neodgodivo se udaljih s lica mjesta. Bio mi je preostao jo samo susret s Bogom. Nikad se jo nisam u tolikoj mjeri osjeala Japankom, kao u trenutku kad sam predsjedniku najavila otkaz. Pred njim je moja neugoda bila iskrena, ispoljena grevitim osmjehom, koji je naruavalo prigueno tucanje. Gospodin Haneda me je krajnje prijazno primio u svom ogromnom i svijetlom uredu. Moj se ugovor blii kraju, pa vam sa aljenjem htjedoh najaviti kako ga ne mogu produljiti. Naravno. Shvaam vas. On bijae prvi koji je moju odluku humano prokomentirao. Kompanija Yumimoto dala mi je brojne prilike da se dokaem. Vjeno u joj biti zahvalna. Naalost, nisam bila u stanju opravdati ukazanu mi ast. Njegova je reakcija bila trenutna: Znate da to nije istina. Vaa je suradnja s gospodinom Tenshijem dokazala da su vae sposobnosti velike u podrujima za koja ste nadareni. Ah, napokon! On zatim doda uzdiui: Niste imali sree, niste se pojavili u pravom trenutku. Shvaam razloge vaeg odlaska, no htio bih da znate da se uvijek moete vratiti ako jednog dana promijenite miljenje. Nisam ja jedina osoba kojoj ete nedostajati. Sigurna sam da je grijeio izriui posljednju reenicu. No, zbog toga nisam bila manje ganuta. Njegov je govor proet dobrotom bio toliko uvjerljiv, da sam bila gotovo alosna pri pomisli da u napustiti kompaniju.

Nova godina: tri dana ritualnog i obaveznog odmora. Toliki je nerad za Japance neka vrsta traume. Tijekom tri dana i tri noi nije im doputeno ak ni kuhati. Tad se jedu iskljuivo hladni, prethodno pripremljeni obroci, odloeni u predivnim lakiranim kutijama. Jedno od blagdanskih jela su i omochi: kolai od rie, koje sam neko oboavala. Te ih godine, iz onomastikih razloga jednostavno nisam mogla probaviti. Kad god bih prinosila ustima omochi, bijah uvjerena da e kolai zaurlati: 'Amelie-san' i prasnuti u buan smijeh. Povratak u kompaniju samo zbog tri posljednja radna dana. Oi su cijelog svijeta bile uprte prema Kuvajtu i svi su samo mislili na 15. sijenja. to se mene tie, moje su oi bile uprte prema staklenom zidu toaleta i sve su moje misli bile usmjerene prema 7. sijenja: to je bio moj ultimatum. Ujutro 7. sijenja bila sam u nevjerici: toliko sam iekivala taj datum. inilo mi se da u Yumimotu radim ve deset godina. Cijeli sam dan provela u sanitarijama na etrdeset etvrtom katu u krajnje religioznoj atmosferi: i najnebitnije radnje izvravala sam sveenikom predanou. Gotovo sam alila to neu moi provjeriti istinitost rijei jedne stare karmelianke: 'U karmelu je teko samo prvih trideset godina.' Oko osamnaest sati, nakon to sam oprala ruke, otila sam se rukovati s nekoliko osoba koje su mi na raznolike naine dale naslutiti da me smatraju ljudskim biem. Fubuki se nije nala medu njima. Bilo mi je ao zbog toga, osobito stoga to prema njoj nisam osjeala nikakvu gorinu. Vlastito me samoljublje sprijeilo da se odem s njom pozdraviti. Tek mi se naknadno moje ponaanje uinilo glupim. Odabrati

vlastiti ponos umjesto uitka promatranja jedinstveno lijepog lica, bijae to loa raunica. U osamnaest sati i trideset minuta posljednji sam put otila u karmel. enski su toaleti bili prazni. Srce mi se stezalo usprkos runoi neonske rasvjete na keramikim ploicama. Sedam mjeseci mog ivota? Ne, sedam mjeseci mog vremena na ovom planetu prolo je na ovom mjestu. Nisam imala razloga osjeati nostalgiju. Ipak, grlo mi je bilo stegnuto. Nagonski sam otila do prozora. Prilijepili elo uz staklo i postadoh svjesna da e mi upravo to nedostajati. Nije svakome udijeljena srea nadvisivati grad s etrdeset etvrtog kata. Prozor je bio granica izmeu uasnog svjetla i prekrasnog mraka, izmeu zahoda i beskraja, izmeu higijene i onog to je nemogue oprati, izmeu zahodskog kotlia i neba. Dokle god budu postojali prozori, i najmanje e ljudsko bie na zemlji imati vlastiti djeli slobode. Po posljednji se put bacih u prazninu. Gledala sam svoje tijelo kako pada. Iz Yumimotove zgrade izioh tek kad je moja e za defenestracijom bila utaena. Ondje me nakon toga vie nitko nikad nije vidio. Nekoliko dana poslije sam se vratila u Europu. 14. sijenja 1991. poela sam pisati roman Ubojiina higijena. 15. sijenja istekao je ameriki ultimatum upuen Iraku. 17. sijenja je zapoeo rat. 18. sijenja, na drugom kraju svijeta, Fubuki je proslavila trideseti roendan. Vrijeme je, po dobrom starom obiaju, proletjelo. 1992. godine objavljen je moj prvi roman. 1993. godine primila sam pismo iz Tokija. Tekst je ovako glasio: 'Amelie-san, estitam.'

Ta mi je poruka priinila veliko zadovoljstvo. Jedan me je detalj ipak oduevio vie od svega drugog: poruka je bila napisana na japanskom jeziku" Mori Fubuki' Djetinjstvo je za Amelie Nothomb utvrda, poelo svakoga ovjeka, ali i trajna enja. Ugaoni je kamen njezine utvrde Japan, uz koji je duboko vezana inom roenja godine 1967. i petogodinjim odrastanjem uz oca, belgijskog veleposlanika u toj zemlji i dvije japanske dadilje koje su s njom postupale kao s boanstvom. I premda Japan sa svojim snijegom prekrivenim planinskim vrhovima nije bio jedina luka na puini diplomatskih lutanja njezina oca, njoj su se uspomene iz najranijeg djetinjstva ipak uspjele uvuci najdublje pod kou. S navrene 23 godine i diplomom romanistike Amelie Nothomb se odluuje vratiti mjestu vlastite enje. Tu na scenu stupa Yumimoto, japanski div planetarne robno-novane razmjene, u kojem ona pronalazi svoje mjesto u jednom od golemih ureda, u ulozi prevoditelja slubenih dopisa. Kuajui muninu socijalnog srozavanja do mjesta istaice sanitarija, mlada Belgijanka, neko maeno i paeno dijete, shvatila je koliko su poniene i obespravljene one kojima je udijeljeno biti enom u zemlji njezinih snova. Dogaaji koji ine potku romana Strah i trepet za koji je Amelie Nothomb devet godina poslije dobila nagradu Francuske akademije, ine se toliko bizarno nevjerojatnim da je autorica osjetila potrebu izjaviti: 'Sve je ovo stopostotna istina! Ova pria nije od mene zahtijevala ni trunku mate. 1990. godine uistinu sam radila u jednoj od najveih japanskih tvrtki.' Iznimno uspjena knjievna karijera Amelie Nothomb zapoela je ubrzo po povratku u Europu. Njezin su prvijenac Ubojiina higijena, objavljen 1992. godine u ediciji 'Albin Michel' u Parizu, stariji i iskusniji kolege doekali burnim tvrdnjama kako takav

roman nikako nije mogao napisati poetnik. Knjiica je naime vrvjela brojnim citatima starije knjievnosti, koje je nova zvijezda na francuskom knjievnom nebu progutala u svojim, kako sama kae, 'napadima literarne bulimije'. Glavna uloga u romanu dodijeljena je osamdesettrogodinjem piscu, nobelovcu, autoru dvadeset devet romana, koji iekuje skoru smrt od raka. Taj prodrljivac, rasist, mizantrop i enomrzac u verbalnom dvoboju s mladom novinarkom tijekom posljednjeg intervjua razotkriva svoju bolesnu vezanost uz djetinjstvo koja je dovela do zloina. Rije je o romanu-toki sraza svjetonazora, malom leksikonu knjievnih klasika i latintine, morbidnoj ispovijedi sredovjenog psihonanalitiara. Poslije Ubojiine higijene, mlada knjievnica svake je naredne godine publici predstavila novi roman. Kronolokim nizom, to su: Ljubavna sabotaa, Goriva, Katiline, Peplum, Atentat, Merkur, Strah i trepet te Metafizika cijevi. Ljubavna sabotaa pripovijeda o djetinjstvu to ga je Amelie Nothomb provela u Kini, a njezini su poklonici mahom sloni u ocjeni da ovoj knjiici pripada iznimno mjesto u autoriinu opusu. Kroz cijelu tu burlesku malena Amelie jezdi na svom biciklukonju, potie meunarodne incidente s djecom stranih diplomata i pokuava shvatiti politiki korektne Kineze. Godine 1993. tragedija Sarajeva, grada u neprijateljskom okruenju, izravno inspirira njezin trei roman, s naslovom Goriva. Cijela se radnja tog dramatinog djela odvija u stanu sarajevskog sveuilinog profesora knjievnosti, koji tijekom duge zime bolno razmilja o literarnoj vrijednosti knjiga na njegovim policama, kako bi odluio koje e ga knjige ugrijati u nestaici drvenog ogrjeva. Goriva su naknadno uobliena i u kazalinu predstavu. Katiline je etvrti roman u nizu, pria o umirovljenom branom paru bez djece, intelektualcima Emilu i Juliette koji se odluuju ostatak svoga ivota provesti u osami. No ivot ne podnosi planove

i snove i s lakoom se pretvara u pakao, a limb za ove ostarjele ljubavnike ima ljudsko ime: gospodin Bernardin, koji njihov mir naruava svakodnevnim posjetima. U Peplumu se Amelie Nothomb nenametljivo posluila anrom znanstvene fantastike, za-koraivi u 26. stoljee i daleku budunost ovjeanstva. Ondje s Celsiusom, velevanim znanstvenikom budunosti, raspravlja o goruim pitanjima sadanjosti: ekologiji, neravnotei izmeu siromanog Juga i bogatoga Sjevera, umjetnosti, filozofiji i moralu. 1997 godine svjetlost dana u knjiarama ugledao je Atentat, traktat o ljepoti i runoi, u kojem je glavni lik obdaren nepojmljivom fizikom runoom. 1998. izlazi Merkur, svojevrstan nastavak prethodnog romana. Ponovno je rije o ljepoti, ljepoti zatoene djevojke koju njezin otmiar, uklonivi sva zrcala, uspijeva uvjeriti kako je runa, a on sam milosrdan. Svi su romani Amelie Nothomb vrlo britka, sarkastina, gotovo morbidna projekcija proivljenog. Djetinjstvo je njezina opsesija, ali i bolest. Jednom je prilikom ak rekla: 'Hendikepirana sam djetinjstvom, koje je bilo odve ispunjeno sreom, tako da sam predodreena za nostalgiju.' Priznaje da je dugo odbijala odrasti, sve dotle da je prestala jesti, to ju je dovelo do anoreksije. U petnaestoj je godini teila tek 36 kilograma i bila izgubila svu kosu. Roena u Japanu, u Belgiju, zemlju svog podrijetla, prvi put je dola tek s navrenih sedamnaest godina nakon 'lutanja' azijskim prostranstvima. Tad je napokon i upoznala jednu od svojih baka, koja joj je pri prvom susretu rekla: 'S obzirom na tvoju runou, iskreno se nadam da si barem pametna.' No bio je to tek poetak dramatino-kaotine europske epopeje, jer je krajnje azijski odgojena tinejderka po svemu odskakala od ustaljenih normi Staroga kontinenta. Od 'civiliziranog' je svijeta izdvojena djevojka samo jo pobonije itala Nietzscheova Zaratustru i sve dublje tonula u slike izgubljenog djetinjstva.

Osim te 'patoloke' opsjednutosti prohujalim slikama i vizijama, Amelie Nothomb priznaje da joj se esto ini da ju u njoj samoj vreba ono to ona naziva Neprijateljem: 'Pitam se nemamo li svi mi u sebi svog neprijatelja i kako se protiv njega boriti? Za mene je borba protiv njega in pisanja, trenutak kad se osjeam dovoljno snanom. Izmeu mene i njega tad se odvija dijalog i nije sluajnost to u mojim knjigama ima mnogo dijaloga. Rijetko osjeam mir', kae. Prolo je punih osam godina od objavljivanja prvoga romana i povuena se i samozatajna knjievnica u meuvremenu pretvorila u veliku medijsku linost ije se lice smijei s naslovnica uglednih frankofonskih tjednih listova. Unato toj iznenadnoj i brzoj ali ne i nezasluenoj slavi, ona uporno istie svoju srameljivost i jednostavnost. Napominje kako joj je i dalje natrulo voe najdrai prehrambeni artikal, javni prijevoz najdrae prometalo kroz mravinjake velegradskih etvrti, a zastraujue jak aj omiljeni jutarnji napitak. Pisanje joj je ivotna potreba, to i objanjava njezinu iznimnu knjievnu proizvodnju. Amelie je svojim kratkim, konciznim romanima, iscrtala krug perom oko svakodnevnih ljudskih bizarnosti, a za sada posljednja je toka u toj krivulji roman Metafizika cijevi, koji je ove godine objavio 'Albin Michel'.