GIGA

HEDWIG COURTHS - MAHLER

DORRIT U OPASNOSTI

GIGA

I
Kao i svakog jutra Marija Riemann je odijevala svoju kerkicu. Pritom je mala svojim smijenim djejim jezikom neprekidno brbljala. Prianju svog djeteta danas je obraala mnogo manje panje nego posljednjih dana. Nemir ju je muio i pritiskivao joj srce. Ipak se trudila da se nasmijei kad bije kerkica nespretnom kretnjom pogladila po licu. Ali taj smijeak nije osjetila u srcu. Kad je dijete odjenula, privinula ga je oajnikom ljubavi na grudi i stala ga ljubiti, tako da se mala poela odluno buniti, jer ju je to boljelo. Njeno ju je ispustila iz zagrljaja i smjestila je na visoku stolicu da bi mogla dorukovati kraj stola. Marija je sjela kraj djeteta. Mala Dorrit je zadovoljno jela ne primjeujui da njezina majka nije stavila u usta ni jedan jedini zalogaj. Popila je samo alicu vrueg aja, jer joj je usprkos ljetnoj vruini bilo hladno. Zeblo ju je sve do srca. Kad se Dorrit najela, htjela je sii sa stolice. - Dorrit hoe na more ... - zahtijevala je. Marija Riemann je ustala odsutna duhom. Skinula je dijete sa stolice i ogledala se praznih oiju po ukusno ureenoj hotelskoj sobi. Dorrit je donijela kanticu i lopaticu, pa je poela trati po sobi na svojim snanim noicama. Majka je oklijevajui poela pripremati stvari nastojei odvratiti panju djeteta. Nije htjela poi na plau, jer je oekivala jutarnju potu. Ve je danima puna nemira iekivala pismo svog mua. Netko je pokucao na vrata a Marija se odazvala, nadajui se daje hotelski sluga donio dugo oekivano pismo. Ali pojavila se gospoa etrdesetih godina odjevena u svijetlu lanenu haljinu. Na glavi je nosila bijeli eir protiv sunca. - Dobro jutro, gospoo Riemann! Hoete li doi na plau? Pritom je gospoa oduevljeno pogledala malu Dorrit koja je sva sretna potrala prema njoj i odmah poela priati o tome kako e s majkom i tetkom Bellom poi na plau. Tetka Bella bila je gospoa Arabella Lund. Upoznala je u tom malom kupalitu majku i kerku, i odmah neizmjerno zavoljela malu Dorrit. Gospoa Lund nije imala djece, a nije ih mogla ni imati, kako je rekao lijenik. Ona je vrlo voljela djecu, pa je bila stoga beskorisno tuna. Njezin je mu bio vlasnik lijepog imanja i znao je koliko ona voli djecu. Odlazio bi s njom svake godine u neko kupalite gdje je uz morsku obalu uvijek pronalazila djecu s kojom se mogla baviti. Ove joj se godine sviala mala Dorrit. Djevojica je bila sretna stoje nala dobru tetku Bellu, jer je majka uvijek bila tako tiha i tuna, i nije se igrala s njom onako lijepo kao ranije. A na plai se moglo tako divno igrati! Tetka Bella bi svakog dana smislila neto novo, nastojei ugoditi maloj Dorrit. Stoga je sada i bila sva sretna kad se pojavila tetka Bella. - Srce moje, jesi li dobro spavala? - Dobro spavala, fino papala, a sada ide na plau - uzbueno je brbljala Dorrit. Marija je tuno pogledala gospou Lund. - Htjela bih priekati na jutarnju potu. Gospoa je kimnula puna razumijevanja. - Gospoo Riemann, smijem li povesti Dorrit? Marija je nasmijeivi se tuno stavila djetetu na plave kovrice eir od lanena platna. - Nee li Dorrit smetati vama i vaem muu? Gospoa Lund se veselo nasmijala, podigla Dorrit u naruaj i poljubila je u okrugli obraz. - Smetati? Draga gospoo Riemann, moj je mu jednako tako oduevljen malom kao to sam i ja. Toliko eznemo za djetetom! Ve dugo razmiljamo da usvojimo jedno, ali ga jo nismo nali. Dorrit bi bila kao roena za to da nas uini sretnim roditeljima, nju bismo prihvatili istog trenutka, ali to dakako nije mogue. Stoga bih joj se htjela radovati, uz vae ljubazno doputenje, barem dok smo ovdje. Doi, Dorrit, poi emo na plau ujaku Lundu. - Ujaku Lundu! - klicala je mala i veselo mahala majci na oprotaj. Majka je zastala sama usred hotelske dobe i gledala praznim pogledom prema vratima. Osjeala je da su njezino mjesto u djetetovom srcu zauzeli gospoa i gospodin Lund. A ona je to mogla dobro razumjeti. Ovo dvoje dobrih ljudi moglo je bolje shvatiti djeju matu male

GIGA

Dorrit nego je to sada njoj uspijevalo. Njoj koja je bila tako tuna i uznemirena. Dorrit je morala na moru izlijeiti prehladu, rekao je njezin mu kratko prije no to su otputovale, a to se ostvarilo zahvaljujui promjeni zraka ve za nekoliko dana. Ali Marija je znala da mu je jedva uspjelo skupiti tih nekoliko stotina maraka za putovanje, pa bi bila mnogo radije ostala kraj njega. I predobro je znala u kakvom se poloaju nalazio, nakon to se njezin otac ustrijelio uslijed propasti svog poduzea. Marija je vjerovala da je bogata nasljednica, pa je bezbrino provodila ivot. Kad joj je njezin mu poeo udvarati osjeala se na vrhuncu sree. Ta joj je srea ostala vjerna pune dvije godine, a da ona pritom nije slutila kako je sve to samo obmana koje e brzo nestati. Kad se njezin otac ustrijelio, bio je to prvi udarac sudbine. A tada su zaredale nesree jedna za drugom. Propast oca prijetila je povui za sobom i njezina mua, jer ga je njezin otac uvijek podupirao. No najgore je za Mariju bilo to to se mu potpuno promijenio otkad mu njezin otac vie nije pomagao. Nestalo je sve njegove ljubaznosti i pristojnosti. Sretao ju je zlovoljno i promatrao je hladnim pogledom. ak bi i dijete gurao od sebe ne ukazujui mu vie nikakvu ljubav. Jednom je ak primijetila kako gaje ljutito odgurnuo nogom. Sve ju je to titilo. Jednog dana je njezin mu ipak postao ljubazan prema njoj i bio je bolje raspoloen. Kad je uo da mala Dorrit kalje, podigao ju je na koljena i rekao: - Mora s majicom otii nekoliko tjedana na more. ena ga je prestraeno pogledala. - To nije mogue, Kurte! Nemamo novaca za takvo putovanje. Nasmijeio se. - Ne brini! Toliko u novaca valjda jo moi nabaviti, kad je u pitanju zdravlje mog djeteta. Dakle, u ponedjeljak e otputovati s Dorrit na Istono more. I tako je bilo. Dao joj je pet stotina maraka. A sada je u strahu ekala njegovo pismo. Dosad je primila od njega samo dopisnicu. Pisao joj je: Mnogo srdanih pozdrava tebi i Dorrit. im budem imao vremena, pisat u vam opirnije. Na to opirno pismo ekala je svakog dana. Adanas gaje napokon primila. Kad je spremala Dorritine stvari, sretna to je gospoa Lund povela dijete sa sobom, pokucao je sluga i predao joj pismo. Odmah je prepoznala pisai papir svog mua, pa je pismo otvorila druim rukama, srca puna straha. Pismo je glasilo: Marija, Napokon moramo sve objasniti to je meu nama, i stoga Tvom imenu ne pridajem suvinu i lanu rije. Nikada Te nisam ljubio. Zaprosio sam Te samo stoga to sam mislio da si bogata nasljednica. Novac mi je bio potreban kako bih se postavio na noge. Donijela si mi ga i stoga sam bio ljubazan prema Tebi. To sam i rado inio, jer si bila ugodna ena i sve je moglo biti u redu meu nama da Tvoj otac nije osiromaio. Propast Tvog oca znaila je i moju propast. Za nekoliko dana morao bih najaviti steaj, nai se ni pred im, kao i Tvoj otac. To neu. Stoga sam prodao na stan sa cijelim namjetajem i tako sam doao do novaca. Pritom poslu nisi mi bila potrebna, a ni dijete. Zato sam vas i poslao na more. Sada sam poruio i spalio sve mostove iza sebe, pa kad bude primila to pismo, granica e ve biti za mnom. elim se zauvijek odvojiti od Tebe, jer u mojoj novoj borbi i u mom novom ivotu nema mjesta eni i djetetu. Moram biti slobodan. Iako Te ne ljubim, priznajem da si lijepa ena. Ubrzo e nai novog mua koji e se, vjerujem, brinuti za Tebe i Tvoje dijete. Uz njega e vam biti bolje nego uza me. Moe odmah pokrenuti brakorazvodnu parnicu. Dovoljan razlog za rastavu predstavljat e ovo pismo, kao i to da sam napustio Tebe i dijete. Oprosti mi, ali ne mogu drugaije. Na alost, ne mogu ti ostaviti vie od tisuu maraka koje ti aljem istom potom. Tvoje i Dorritine stvari sam spremio i aljem Ti ih eljeznicom. Ne trai me, nee me nikada vie vidjeti. Ne mogu se vratiti u Njemaku jer bi me uhapsili zbog lanog bankrota. Stoga Ti i neu odati kamo u krenuti. Izbrii me iz svog ivota, i nastoj me zaboraviti. Dorrit neu nedostajati, nikad se nisam odvie brinuo za nju. Zbogom, elim Ti sve najbolje!

GIGA

Kurt Riemann. Mariju su te rijei pogodile poput udarca maljem. Pala je bez snage na stolicu. Iz njezina je lica nestalo boje, a oi su joj gledale u prazno. To je dakle bio taj ovjek koga je tako strastveno ljubila, kome se sva sretna predala. Takav je bio uistinu! A ona ga je smatrala svojim idealom, oboavala ga i bila spremna podnijeti za nj svaku rtvu. A sada ju je hladno i okrutno odgurnuo od sebe, nju i njezino ubogo dijete. Sva oajna gledala je pred sebe. Vjerovala je daje mu ljubi i da se oenio njome iz ljubavi. Neprekidno ju je uvjeravao u to slatkim rijeima to ju je silno usreivalo. Sada je shvatila daje sve to bila la i hladna proraunatost. Srce joj se stisnulo. Ujedno ju je obuzeo uasan strah pred nesigurnom budunou. Ostala je bez sredstava, bez doma i bez kruha. A njezino je dijete trebalo dijeliti tu sudbinu s njom. Njezina ljubljena, mala Dorrit. Bilo bi najbolje kad bi dijete podigla u naruaj i krenula s njim u more, sve dalje i dalje, dok ne bi izgubila tlo pod nogama i potonula u hladnim valovima. Oni bije s puno samilosti uljuljali u san, s mnogo vie suosjeanja od ovjeka koji ju je napustio, a koga je jo uvijek ljubila. Da - samo u smrti je mogla nai mir, ubrzo vie nee osjeati tu luaku bol koja ju je guila. Da, htjela je, morala je umrijeti a s njom je trebala poi u smrt i mala Dorrit. Ali majino se srce usprotivilo tome. Ne, Dorrit nije smjela umrijeti, za to nije imala dovoljno hrabrosti. Nije mogla povesti dijete sa sobom u smrt. Zastenjala je, a misli su joj poele vrludati kao u zaetku ludila. to je mogla uiniti da barem spasi dijete? A tad se sjetila to joj je malo prije rekla gospoa Arabella Lund. Ta plemenita i dobra ena njeno je ljubila Dorrit. Ona i njezin mu rado bi je usvojili. Uspravila se i gledala pred sebe zdvojnimpogledom. Prostenjala je. Ali hvatala se za tu misao kao za spasonosno ue za koje je mogla svezati svoje dijete i spasiti ga od ivotnih bura i nai za nj mirno utoite. Lundovi su bili imuni ljudi i rado bi prihvatili Dorrit. Tamo bi djevojica nala miran, lijep i bezbrian dom. Nije trebala s oajnom majkom ivjeti u bijedi i siromatvu. Obuze je neizmjerna udnja za smru. Tek tako je njezino ubogo, izmueno srce moglo nai mir. Tom svojom smru osigurala bi djetetu ivot uz te dobre ljude. Dorrit je bila jo malena, pa e ubrzo zaboraviti svoju majku. Ljubljenu tetku Bellu nazivat e tim imenom. Gorka je bol obuzme kad se sjetila toga, beznadni uas, ali ono to joj se dogodilo oduzelo joj je zdrav razum i mogunost razmiljanja. Njezina je dua bila duboko ranjena zbog uasne bezdunosti njezina mua koga je tako arko ljubila. Nikada ta rana ne bi mogla zacijeliti. Nije joj preostalo nita drugo do nai mir u smrti. Ustala je kao da je tjera neka sila protiv koje se nije mogla boriti. Druim, nesigurnim rukama izvukla je list papira i omotnicu. Napisala je: Draga, cijenjena gospoo Lundl Smilujte se mom djetetu, jer meni ne preostaje nita do smrti, a ne bih htjela povesti svoje dijete sa sobom. U Vae ruke polaem njezinu sudbinu, jer znam daje ljubite i da biste je eljeli usvojiti. Iz priloenog pisma vidjet ete to me natjeralo u smrt. Ne mogu dalje ivjeti. Vjeno zahvalna, Marija Riemann Ovo je pismo zajedno s onim svog mua gurnula u omotnicu, napisala na nju ime gospoe Lund i ostavila nasred stola. Neko je jo vrijeme stajala tako i gledala grozniava pogleda u pismo. Tad se brzo okrenula i odluno krenula prema vratima, potrala niz stube i pola prema obali. Iznenada zau radostan uzvik - i prepozna glas svog djeteta. Naglo je zastala i pogledala u smjeru odakle je dolazio glas. Vi djela je Dorrit kako s gospoom Lund gradi kulu od pijeska. Obje su bile tako zadubljene u svoju igru, da nisu vidjele ni ule nita drugo. Gospoa Lund je podignula dijete i vrsto ga stisnula uz srce. Marija po posljednji put pogleda svoje dijete. Tad pouri, kao daje netko progoni, prema

GIGA

kupalitu. Tamo se preodjenula. Kad je navukla svoj kostim za kupanje dohvatila je i Dorritin. Zajauknuvi pritisnula ga je na grudi. Priinilo joj se da je osjetila toplinu djetetova tijela. Gurnula je mali kostim u izrez svoga, tako daje poivao na njezinu srcu. Mali kostim kao da ju je gladio. Zaplivala je irokim zamasima prema puini. Znali su da je dobra plivaica, pa se nitko nije brinuo za nju. Jo su dugo vidjeli njezinu crvenu kupau kapu na valovima. Marija je ukoenim oima gledala preko valova. Plivala je sve dalje i dalje od obale. Htjela je tako plivati dok je snaga ne napusti. Tad se eljela mirno predati smrti u valovima, upiti u sebe mir i tiinu. Ali dok je plivala sve dalje svim je srcem udila za tim da njezino dijete bude sretno. A jednom, kad je ve bila umorna, zaviknula je preko vode: - Opratam ti, Kurte! Ljubim te, usprkos svemu! Tad vie nije mogla plivati dalje, opustila je ruke i ispruila tijelo. Polagano je tonula. Posljednja njezina misao bila je posveena Dorrit. Valovi su se zaklopili nad njom i osjeala je jo samo neki um, neto ju je pomicalo ovamo i onamo, a tad vie nije znala za sebe.

GIGA

II
ena, koja je uvala kabinu, zaboravila je paziti na Mariju Riemann. Sjetila se tek kad su kabine poele nedostajati, pa su se gosti poeli buniti to se netko tako dugo zadrava u toj kabini. Tek je tada ena primijetila da Marijin kupai ogrta jo lei prebaen preko ograde, pa je shvatila da se jo nije vratila. amac za spaavanje krenuo je u potragu za nestalom plivaicom. Plovio je na sve strane i iznenada skrenuo na sjever. U meuvremenu se kupalitem proirila vijest daje neka kupaica nestala. Uzbueni su se ljudi skupljali i razgovarali pratei dalekozorima amac za spaavanje. Gospoa Arabella toliko se zadubila u igru s malom Dorrit da nije opazila kako dugo nije bilo njezine majke. Bila je tako sretna u drutvu draesnog djeteta da nije nita ula ni vidjela. Njezin je mu sjedio u pletenoj koari za plau i itao poljoprivredne novine. Pri tome je veselo oslukivao kako njegova ena pria maloj Dorrit. I on je bio zaljubljen u to draesno dijete. Kad je sloio novine i spremio ih primijetio je hrpice uzbuenih ljudi kraj obale. Dakako da je i njega zanimalo to se dogodilo. Ustao je i rekao svojoj eni: - Izgleda da se neto dogodilo. Vjerojatno se neki amac na vesla usudio i odvie udaljiti od obale. Vidim tamo daleko jedan. Poi u onamo. Njegova je ena kimnula i nasmijeila mu se. - Samo poi, Willi! Ostat u ovdje s Dorrit. Koliko je sati? Gospodin Lund pogleda na sat. - Dvanaest i pol, Bella! Pogledala gaje iznenaeno. - Ve je tako kasno? Vrijeme mi je prolo kao u letu. Dobroduno se nasmijeio. - Da, kad se igra s Dorrit niti ne primjeuje da vrijeme prolazi. - To je tono, Willi! udim se to gospoa Riemann jo nije dola na plau. - Zna da je Dorrit u dobrim rukama, pa je vjerojatno odmah pola na kupanje. - Povest u Dorrit sa sobom. Moda je sirota ena primila vijesti od svog mua koje je ba nisu obradovale. Uboga e ena proivjeti jo mnogo tunih trenutaka - a i naa mala miljenica. Uasno alim zbog toga. Gospoa Riemann bila je nauena na bolji ivot. Oigledno je zabrinuta jer propast njezina oca moe povui za sobom i njezina mua. - Da, ono to nam je priala ne prua ba mnogo nade. Ali moda joj se to ini crnjim no to doista jest. Poi u sad onamo i raspitati se to se dogodilo. Odmah u se vratiti, Bella! Gospodin Lund priao je uzbuenim ljudima i uo daje neka gospoa daleko otplivala i daje sada trai amac za spaavanje. Njega to ba nije zanimalo, ali tad je uo da je ta mlada ena plivala svakog dana vrlo daleko i da se stoga nisu ranije zabrinuli. uvarica kabina jo je dugo vidjela njezinu crvenu kapu na valovima. Crvenu kapu? Te su se rijei usjekle u mozak gospodina Lunda. Trgnuo se. Crvene kape tada jo nisu bile tako rairene. Znao je da se njegovoj eni vrlo svia crvena kapa gospoe Riemann. Stoga iznenada osjeti nelagodu. Uspravio se i zapitao nekog gospodina kraj sebe: - Zna li se ime te mlade ene koja je otplivala? ovjek se okrenuo prema njemu. - Ime? Ne znam ga. Ali gospoa stanuje u hotelu i svakog je dana dolazila s malom djevojicom. Danas je dola bez djeteta. Stoga je vjerojatno i otplivala dalje nego inae. Gospodin Lund osjeti silan strah. Zaobilazei svoju koaru pouri prema hotelu. Tjerao ga je neki nejasan nemir. Htio se uvjeriti da to nije bila gospoa Riemann koja se usudila otplivati predaleko. Prije toga nije htio poi k svojoj eni. Stigavi u hotel, pourio je na prvi kat gdje se nalazila njihova soba i soba gospoe Riemann. Primijetio je na hodniku sobaricu. - Je li gospoa Riemann jo u svojoj sobi? - zapitao je. - Ne, gospoa Riemann je odavno izala. Ve sam spremila njezinu sobu. Na njezinu sam stolu primijetila pismo za vau gospou. - Pismo? Za moju enu?

GIGA

- Da, gospodine Lund! Gospodin Lund je prestraeno pogleda. to je gospoa Riemann mogla napisati njegovoj eni? I opet osjeti neki nejasan strah. - Molim vas, donesite mi to pismo! Ponijet u ga svojoj eni na plau. Moda je gospoa Riemann pola na izlet, pa je htjela o tome obavijestiti moju enu. - To je lako mogue. Samo trenutak, odmah u donijeti pismo. Trenutak kasnije drao je gospodin Lund u ruci pismo upueno njegovoj eni. Bio je miran i paljiv ovjek, pa je pismo oprezno gurnuo u lisnicu. Tad je polagano i zamiljeno krenuo prema plai. Razmiljao je o tome zato je gospoa Riemann napisala pismo njegovoj eni, prije no to je krenula na kupanje. Najradije bi bio otvorio pismo i tako naao odgovor na pitanje koje ga je uznemiravalo. Ali on i njegova ena, koji inae nisu imali tajne, ipak su potivali tajnu pisma. I tako nije otvorio pismo i proitao ga. Slutio je da e to pismo uzbuditi njegovu enu, pa je stoga odluio zadrati ga za sebe dok ne sazna tko je bila ona mlada gospoa s crvenom kupaom kapom koju su traili. Ponovno je oima poeo pretraivati morsku povrinu, pa je primijetio da se amac za spaavanje poeo pribliavati obali. Bilo je jo vie ljudi na obali i bili su mnogo nemirniji. Gospodin Lund je ponovno izbjegao susret sa svojom enom. Tad je zauo kako neki ovjek, koji je imao osobito snaan dalekozor, govori kako je tono vidio da su nekoga podignuli u amac za spaavanje. Gospodin Lund pogledao je oprezno prema svojoj koari. Primij etio j e s olakanj em daj e nj egova ena jo uvij ek zaokuplj ena igrom s malom Dorrit. Obje su bile tako zadubljene u igru da nisu opazile to se dogaa na obali i na vodi. To je umirilo gospodina Lunda. Znao je koliko njegova dobra ena suosjea s nesreom drugih ljudi. A bude li se dogodilo ono to je nasluivao, bit e uasnuta. Jo e uvijek prerano saznati to se dogodilo. Dobro je bilo to se igrala s djetetom, tako ju je mogao oprezno pripremiti na to to se dogodilo. amac za spaavanje dolazio je sve blie. Na obali se skupila znatieljna gomila ljudi. Na sreu je taj dio obale bio dosta daleko od dijela plae gdje su se igrale Dorrit i gospoa Lund. Gospodin Lund pourio je prema mjestu gdje e amac pristati. Pismo u njegovu depu kao da je gorjelo, a neka tajna sila odvlaila gaje prema amcu. Upravo kad je stigao, amac je pristao. Teko je disao dok se gurao kroz mnotvo. Tad je primijetio daje u amcu lealo tijelo zamotano u pokriva. Jedan od spasilaca drao je u ruci crvenu kapu. Gospodin Lund je problijedio, jer je odmah prepoznao kapu gospoe Riemann. U zbrci koja je nastala nije znao to bi trebao poduzeti. Pristupio je ljudima koji su nosili mrtvu enu i rekao promuklim glasom: - U hotel! Tamo je gospoa stanovala. Ljudi su nijemo kimnuli i krenuli prema hotelu. Kad su bili isplovili vrei svoju dunost, nadali su se da e spasiti mladu enu. Vjerovali su da ju je more odnijelo predaleko na puinu. Traili su dugo na sve strane prije no to su primijetili crvenu kapu na vodi. Tad su to mjesto ponovno pretraili i pronali tijelo Marije Riemann. Odmah su znali da su stigli prekasno. Ipak su pokuali privesti je svijesti. Ti grubi ljudi inili su to s velikom spretnou, ali sve je bilo prekasno. Mlada je ena bila mrtva, i nitko je nije mogao prizvati u ivot. Kratko prije no to su stigli do obale pokrili su njezino tijelo elei ga sakriti pred radoznalim pogledima. Mariju su odnijeli u hotel i poloili je u neku malu prostoriju. Gospodin Lund se pobrinuo da pokojnicu paljivo smjeste i da odmah pozovu lijenika. U hotelu su znali da su on i njegova ena bili sprijateljeni s gospoom Riemann, pa je direktor hotela zamolio za adresu njezinih roaka. Gospodin Lund je nije znao. Znao je jedino to da je mlada ena ivjela sa svojim muem u Berlinu u Wilmersdorfu. Tamo e na policiji saznati

GIGA

njezinu adresu, ukoliko je ne nau u prtljazi mlade ene. Izjavio je da e se on i njegova ena pobrinuti za dijete dok otac ne doe. To je umirilo direktora hotela, koji se pribojavao razliitih neugodnosti. Lijenik je brzo stigao i ustanovio smrt Marije Riemann, pa su ostavili tijelo u maloj prostoriji koja je inae sluila kao spremite za rublje. Poloili su ga na skromnu postelju. Na blijedom plemenitom licu pokojnice leao je velianstveni mir smrti. Prekrili su je bijelom ponjavom i zakljuali sobu da netko nepozvan ne bi uao. Mali djeji kupai kostim jo je bio uvuen pod njezin. Nisu ga izvadili. Kola, koja su je trebala odvesti ve su bila naruena, jer je le trebalo to prije maknuti iz hotela. Svi su govorili o njoj kao o unesreenoj. Samo je Willi Lund potajno stiskao svoju lisnicu slutei daje ova blijeda i lijepa ena izvrila samoubojstvo u valovima. Meutim, uvao se da to ne spomene. A sad je urio svojoj eni. Ovdje vie nije mogao pomoi. Brzim se koracima pribliavao plai. Znao je da e tamo nai svoju enu i Dorrit. Zatekao ih je kraj koare za plau. Djevojica je sjedjela u krilu njegove ene i gledala u nju. Gospoa Arabella pogleda uznemireno mua. - Gdje si bio tako dugo, Willi? Zamisli, ula sam od prolaznika da se utopila neka mlada ena. Jesi li i ti to uo? Willi Lund njeno pogladi Dorritine plave kovrice, pa sjedne kraj ene. Ozbiljno je promatrao njezino uznemireno lice. - Da, Bella, to je na alost istina. Izvukli su je iz mora. - Boe moj, kako uasno! - zaviknu gospoa Lund. Gospodin Lund nije znao kako bi je oprezno pripremio. - Da, Bella, to je doista uasno. Odnijeli su pokojnicu u hotel. - U hotel? Zar je stanovala tamo? Tad smo je morali poznavati. Je li bila sama ili sa obitelji. - Sama - sa svojim djetetom. I ponovno saalno pogladi Dorritinu glavicu. Ona je sada sjedjela do njihovih nogu i kopala po pijesku. Gospoa Bella primijeti tu kretnju svog mua i iznenada se trgnu. Njezino lice, inae tako svjee, problijedi. Uhvati mua za ruku kao da od njega trai pomo. - Boe moj, Willi, - ne misli valjda Dorritina majka? Posljednje su rijei prele preko njezinih usana poput daka. On je nijemo kimnuo a ena ga pogledala uasnuta. - Boe moj! Dakle, ipak je otplivala predaleko. Uvijek sam je upozoravala neka to ne ini. Willi, ne znam to bih rekla - procijedi hrapavim glasom. Mu ju je zagrlio i ispriao joj apui kako je poeo traiti gospou Riemann jer je bio uznemiren, pa se htio uvjeriti to se zbilo. - Bella, to na alost nije nesretan sluaj. Bojim se daje gospoa Riemann dobrovoljno pola u smrt. To jo nikome nisam rekao, i nitko to niti ne sluti. Neemo o tome govoriti ak i ako se moje sumnje obistine. Ovdje je pismo, Bella! Proitaj ga, ostavila ga je za tebe u svojoj sobi. Saberi se, i proitaj to ti pie, pa emo biti sigurni. U meuvremenu pobrinut u se za Dorrit. Gospodin Lund podigao je Dorrit u naruaj i odnio je do mora. Tamo je zabavljao djevojicu, dok je njegova ena itala pismo gospoe Riemann kao i ono priloeno od njezina mua. Proitavi ih, znala je sve. Kad se njezin mu vratio s Dorrit, pruila mu je uplakana lica pisma i uzela dijete u naruaj. Htjela je da ih i njen mu u miru proita i upozna njihov sadraj. Dorrit primijeti suze u oima tetke Belle i pogladi je. - Ne plakati, teta Bella! Dorrit nikada nee otii - rekla je tjeei je. Djevojica je pomislila da gospoa Bella plae jer je ona s njezinim muem otila do mora. Gospoa Bella je duboko potresena privinula dijete u naruaj. - Ne, draga moja mala, nikada vie nee otii od mene i ujaka Lunda. Zauvijek e ostati s

GIGA

nama - govorila je. - I majica! - zaviknu Dorrit sva radosna. Gospoa Bella plaui sakri lice na djetetovu tijelu. - Da, majica e doi za nama. Morala je krenuti na dugo putovanje. Hoe li tako dugo ostati s nama? - Da, ako se igra sa mnom tetka Bella - ree mala. A kad je to Bella obeala, Dorrit vie nije razmiljala o tome kad e njezina majica doi i na kako dugo putovanje je otila. Bilo je tako lijepo igrati se s tetkom Bellom. Gospoa Bella obrati se svom muu i pogleda ga upitnim pogledom. Ustao je, i u isto vrijeme zagrlio nju i dijete. - Da, Bella, dobili smo je na poklon. uvat emo je i nastojati joj zamijeniti i oca i majku. Znam daje to tvoja elja, pa je i moja. I tako je Dorritina sudbina bila odluena. Nita ne slutei, Dorrit je prihvatila svoje nove roditelje. Gospodin Lund uinio je sve potrebno. Pisma pokojnice olakala su mu sve. Saznalo se daje Dorritin otac pobjegao kako ga ne bi uhapsili. Nitko se nije mogao pobrinuti za dijete, jer nije bilo roaka. Rado su malu predali branom paru koji je toliko volio djecu. Sve ostalo je gospodin Lund mogao urediti kod svoje kue. Javnost nije saznala daje gospoa Marija Riemann dragovoljno pola u smrt. Svi su vjerovali da se unesreila. Sve su to novine javile, kao i to da se brani par Lund pobrinuo za dijete. Jedne od tih novina ubrzo su dole u ruke Dorritina oca, koji se nalazio u bijegu za Argentinu. Kad je to proitao, problijedio je slutei da je sama odabrala smrt. Zatim je slegnuo ramenima i rekao samom sebi: - Uvijek je bila u svemu pretjerana! Ne mogu to izmijeniti. Na sreu je dijete dobro smjeteno, pa moe biti zadovoljno time to se dogodilo. Zapisao je ime Lundovih i to da se njihovo imanje nalazi u Thuringiji. Takve stvari nikada nije zaboravljao. Nije se moglo znati kad e mu to jednom biti od koristi. Gospodin i gospoa Lund nisu se bojali da e taj okrutni otac ikada zahtijevati dijete za sebe. Gospodin Lund je poduzeo sve da Dorrit usvoji po zakonu. Za to je bilo potrebno neto vremena, ali radost njegove ene bila je neopisiva kad su postigli svoj cilj. Sada su malu Dorrit smjeli nazivati svojim djetetom. I gospodin je Lund bio zadovoljan. Ovo dvoje plemenitih ljudi ubrzo je zaboravilo da Dorrit nije bila krv njihove krvi. Kako nisu imali bliih roaka, koji bi mogli postaviti nekakve zahtjeve, odredili su da Dorrit bude nasljednica cijeloga njihovog imanja. To se dogodilo u vrijeme kad jo nitko nije pomiljao na uasan svjetski rat.

GIGA

III
U meuvremenu su prole godine. Dorrit se uz njenu brigu svoje pomajke razvila u draesnu djevojku. Nju nije ba duboko pogodio rat i sve to se dogaalo u svijetu. Znala je jedino daje njezin otac zbog inflacije imao tekih gubitaka, pa sada ivot na imanju Neustetten nije vie bio onako lagodan kao ranije. Willi Lund, koji je uvijek ivio u sreenim prilikama, upoznao je sada brigu zemljoposjednika bez imetka. Za njega su slabe etve i druge nesretne okolnosti predstavljale veliku nedau. Dorrit nije slutila da su je njezini ljubljeni roditelji usvojili. Kako su joj bile tek dvije godine kad je njezina majka umrla, ubrzo ju je zaboravila uz njenu panju gospoe Lund. Njezino je djetinjstvo bilo radosno i bezbrino, pa nikada nije sanjala ni o emu drugome. Lundovi su odluili da e joj sve rei tek kad joj bude dvadeset godina, kako bi se mogla razvijati slobodno i bezbrino. Tad je to saznanje vie nee toliko boljeti i nee moi utjecati na njezin razvoj. Gospoa Bella je paljivo spremila na tavan kovege gospoe Marije Riemann, koje su joj u ono vrijeme bili predali. U jednom od njih, u konatoj torbici, nalazila su se i ona dva pisma. Nije znala da li bi Dorrit predala ta pisma, ili bi joj za njen dvadeseti roendan samo rekla da se njezina majka unesreila, a otac nestao. Kroz sve te godine Dorritin se otac nije javljao, pa je stoga za Dorrit zapravo bio mrtav. Gospodin i gospoa Lund alili su samo radi Dorrit to su zbog inflacije izgubili imetak. Imanje Neustetten bilo je optereeno hipotekama, pa su se prinosi uglavnom morali utroiti u pokrivanje kamata na hipoteku. Gospodin Lund je morao neprekidno uzimati nove zajmove. Podnosio je to hrabro uz podrku svoje ene. To se u ono vrijeme dogaalo u svim zemljama. Niti jedna nije bila poteena. Nadao se da e se ipak uspjeti izvui iz svega, ali mu to nije uspijevalo. U susjedstvu Neustettena nalazio se ovjek koji je za vrijeme rata stekao veliki imetak. Posuivao je neprekidno novac gospodinu Lundu, kad on vie nije znao to bi. Dakako daje zaraunao visoke kamate, i sada je imanje zapravo ve dobrim dijelom pripadalo njemu. Willi Lund je tono znao, bude li Karl Lamprecht, kako se zvao taj ovjek, jednoga dana zahtijevao povrat svog novca, da e morati napustiti kao prosjak imanje zajedno sa enom i kerkom. Ali Karl Lamprecht to oigledno nije namjeravao. Znao je posve dobro da Neustetten zapravo pripada njemu, ali mu je takoer bilo poznato da se imanje nalazilo u najboljim rukama bude li njime upravljao Willi Lund. U svakom je trenutku ionako mogao uzeti Neustetten. Ono to gaje osobito zadravalo od toga da uniti svog dunika bilo je to to je Karl Lamprecht bio neenja. U svojih etrdeset i pet godina nije imao vremena brinuti se za ene. Sad je kucnuo njegov trenutak - zaljubio se u Dorrit Lund, i to tako snano daje mislio samo na to kako bije osvojio. Nije ga smetalo to to joj jo nije bilo ni dvadeset godina, a on je bio dvostruko stariji. Osjeao je, da je Dorrit ravnoduna prema njemu i da niti ne pomilja u njemu vidjeti prosca. Govorio je stoga da je na neki nain mora zadobiti u svoju vlast. Kako ba nije birao sredstva za postizanje svog cilja, shvatio je da mora najprije pokazati njezinom ocu svoju mo. I tako je uvijek ponovno pozajmljivao novac kad bi ga Willi Lund zabrinuto zamolio za to. ak gaje na to i sam nutkao, oekujui mirno svoje vrijeme. Ni Lundovi, ni Dorrit, to nisu slutili. Ipak su Dorrit i njezina majka osjeale neku neobjanjivu odbojnost prema tom ovjeku, a i Willi Lund ga radije ne bi bio zamolio za usluge, kad bi samo negdje drugdje mogao nabaviti novac. I tako je osvanuo jedan predivan ljetni dan. Za nekoliko je dana Dorrit trebala proslaviti dvadeseti roendan. Dorrit je pruala veliku pomo majci. Radovalo ju je obavljati korisne poslove. Odjevena u svijetloplavu lanenu haljinu izala je pred kuu i krenula stubama u vrt. Sunce je obasjavalo njezinu zlaanu kosu. Kovrice su uokvirivale pametno, lijepo lice. Svijetle su oi promatrale svijet pune oduevljenja. Kako je imala tamne obrve i trepavice njezino je draesno lice

10

GIGA

djelovalo vrlo zanimljivo. Haljina, iako je bila jednostavna kroja, ipak je ocrtavala njezino mladenako tijelo. Cijela njezina pojava djelovala je otmjeno. Kretnje su joj bile draesne i odavale su veliku sigurnost. Cijeli je njezin lik ostavljao dojam sretnog i smirenog ljudskog bia. Pjevuei pjesmicu obila je kuu i krenula u povrtnjak i vonjak. Na ruci joj je visjela koarica. Htjela je u nju staviti prve jagode. Iznenadit e majku za objed. I dok je Dorrit tako hodala, nepokrivene glave tako da se vjetri poigravao njezinom kosom, zaula je iznenada konjski kas. Zar se otac ve vratio kui? Povukla se nekoliko koraka i nasmijavi se pogledala preko visoke ograde. Iznenada primijeti pred sobom suncem opaljeno lice mladog ovjeka. S druge strane ograde zaustavio se mlad i vitak ovjek na konju. Kad je primijetio Dorrit brzo je skinuo kapu i pozdravio je. - Dobro jutro, gospoice! Moete li mi moda rei je li gospodin Lund kod kue? Dorrit ga pogleda iznenaeno. Rijetko se dogaalo da bi ovamo zalutao neki stranac. Ali u isto vrijeme ju je pametno i fino mladievo lice podsjetilo na nekoga. - Moj otac ovog trenutka nije kod kue - odgovori pomalo zbunjeno. Njegove oi zasjae. - Va otac? Boe moj, niste valjda moja nekadanja mala prijateljica Dorrit? - To ste vi gospodine Ried? Nisam vas odmah prepoznala. Ali vae me lice podsjetilo na nekoga. Gospodin se Ried uspravi na sedlu, kao da eli bolje pogledati Dorrit od pete do glave. - Dakle doista Dorrit Lund? Razvili ste se u lijepu, veliku djevojku. Koliko je ve godina prolo? Dorrit je svladala svoju zbunjenost, pa je sada stajala mirno i sabrano na irokom vrtnom putu. - Mislim da je prolo pet ili est godina otkad niste bili ovdje - nasmijeila se. - Da, tako me dugo nije bilo u domovini. Ali moj prvi izlet poveo me u Neustetten. Htio sam posjetiti svog starog prijatelja Lunda i njegovu enu. Pritom sam bio tuan samo stoga to svojoj maloj prijateljici Dorrit nisam kupio lutku. U svojim sam uspomenama zaboravio daje i ona pet do est godina starija. Na sreu nisam ponio lutku, lijepo bih se osramotio. Moda mi to ne biste nikada ni oprostili? Dorrit se vragoljasto nasmijeila. - Ne znam da li bih posjedovala dovoljno snage da to zaboravim. Ali nemamo to predbaciti jedno drugome, jer i vi ste u mojim mislima ostali onako mladi kao onda, pa nisam u jahau prepoznala onog vragoljastog studenta koji je tako esto pljakao sa mnom voke u Neustettenu. - Sauvali ste me u tako looj uspomeni? - To su mi draga sjeanja. Promatrao ju je u udu. - Kad sam jahao ovamo, sve mi se inilo nepromijenjenim. Dodue, drvee i grmlje je neto poraslo, a i brda su mi se inila nia, nakon to sam se penjao na tolike vrhove. Inae sve ostalo bilo je po starome. Samo ste se vi promijenili. Traio sam malu djevojicu s pletenicama, brzih nogu, a ugledao sam pred sobom mladu damu kojoj vie ne smijem govoriti ti. To vie to i vi meni govorite tako slubeno gospodin Ried, a ne Lienhard. U njegovom se glasu osjeti lagano aljenje, pa to natjera Dorrit crvenilo u obraze. - To se vie ne bi pristojalo, gospodine Ried! Nisam vie dijete. - Tako je! Moramo ustanoviti da ste za mene gospoica Dorrit Lund, a ja za vas Lienhard Ried. Ipak se nadam da emo ostati dobri prijatelji, pa u se u Neustettenu jednako tako dobro osjeati kao i ranije. Pogledala gaje vragoljastim smijekom i odgovorila: - Mislim da vam to mogu obeati. Roditelji e se radovati kad vas ugledaju, jer su vas esto spominjali. Govorili su da ste se izgubili.

11

GIGA

Pogledao ju je zamiljeno. - Dakle, roditelji e se radovati? A vi, gospoice, Dorrit? Vi se ne radujete? Niti malo? - Dakako da se radujem - odgovorila je pocrvenjevi i odmah se poela baviti koaricom. Kad dobar susjed dugo boravi u stranim zemljama, uvijek se radujemo susretu s njim. Otac sada nije kod kue, ali majku ete zatei tamo. A i otac e se ubrzo vratiti. Naklonio se i pogledao je s molbom u oima. - A vi, gospoice? Neete li se vratiti kui? Pokazala je na koaricu. - Htjela bih jo nabrati jagode za objed. - Smijem li vam pomoi pri tom, kao to sam to inio ranije? Vragoljasto se nasmijeila. - Samo ako mi obeate da ete svaku ubranu jagodu poteno staviti u koaricu. Nema jo mnogo zrelih, a elim iznenaditi majku. Kako e vas roditelji zasigurno zamoliti da ostanete na objedu, dobit ete i vi svoj dio. Zato ne smijete jesti unaprijed. Poloio je ruku na srce kretnjom punom obeanja. - Neu pojesti bez vae dozvole niti jednu jedinu jagodu. To vam obeaj em! Molim vas, otvorite mi vrata jer moram ujahati. Konja u svezati za najblie drvo u vrtu. Smijem li to? Prila je bez rijei vratima i otvorila ih. Lienhard Ried je ujahao, skoio s konja i svezao ga za stablo jabuke. Prili su zatim jagodama, nastojei svladati mali osjeaj zbunjenosti. Dorrit ga zapita gdje je bio svih tih godina. Nasmijeio joj se. - Bilo bi moda lake odgovoriti gdje nisam bio, milostiva gospoice! - Ostavite to milostiva gospoice i zovite me gospoica Dorrit. Inae bih vam morala govoriti gospodin doktor, jer koliko se sjeam u meuvremenu ste doktorirali. - Tako je, ali neete me valjda kazniti. Tako me zvati bila bi kazna za mene. Zato mi ne govorite kao ranije Lienhard. To zvui mnogo prisnije, a i vai su me roditelji tako zvali. Poeli su sada marljivo brati jagode. Gospodin Ried je Dorrit savjesno pokazivao svaku jagodu koju bi poloio u koaricu. Morala se tome nasmijati. U meuvremenu joj je priao o svojim putovanjima. Pridruio se razliitim ekspedicijama, pa je mnogo putovao po svijetu. Sad se vratio kui, pa bi htio zapisati svoje doivljaje. - Nadam se da u time moi zaraditi novaca za ivot - nastavio je. - Moj stari viteki zamak je prava ruevina, a imam samo toliko zemlje da mogu uzgajati povre za sebe. To e biti lijepo zanimanje, kad mi dosadi sjediti za pisaim stolom. Pogledala ga je ozbiljno. - teta to ste morali prodati toliko zemlje. Lagano je uzdahnuo. - Da, nije ba lijepo, ali sretan sam to sam mogao zadrati barem svoju staru kuu. Iz nje me nee nitko protjerati, jer gospodin Lamprecht, koji je kupio svu zemlju, ne polae vanost na tu staru ruevinu i ono malo zemlje na brdu. Nema smisla za to, pa se odrekao zamka. Tako mi je barem ostao dom, gdje se u miru mogu posvetiti svom radu. Dorit je tiho uzdahnula. - Gospodin Lamprecht je kupio mnogo zemlje u okolini. Na nesreu i moj je otac zaduen kod njega. Gospodin Ried je prestraeno pogleda. - Zar je pruio svoje kande i prema Neustettenu? - upita ljutito. Dorrit ga ozbiljno pogleda, a on osjeti duboku radost primijetivi kako su divne bile te djevojake oi. - Mislim da je ocu vrlo teko. Nakon inflacije imao je samo gubitke. Nadam se da e mu ipak uspjeti nadvladati ih. Dakako, na Neustettenu je hipoteka. Pogledao ju je prestraeno. Tad procijedi mrano: - Taj je klipan nalik na pauka. Sve nas je uhvatio u svoju mreu. Zacijelo bi elio za sebe pola Thuringije. Va se otac mora priuvati. Ono to je dohvatio, nikada vie ne isputa. Sam sam to iskusio. Isprva mi je dao zajam, jer nisam imao sredstava za studiranje, tad je dao

12

GIGA

upisati hipoteku na moje imanje i napokon sam ostao potpuno bez sredstava. Kupio je i hipoteku koju je moj otac morao ranije upisati na imanje, tako da je postao vlasnik sve zemlje, osim zamka i brijega na kojem stoji. Podrugljivim smijekom ponudio mije to utoite i neukusno mi se rugao. No, zaboravimo to! Na posjedu Rieden sada stoji ponosan dvorac u kome on ivi. Ali barem ga ne moram gledati, jer sa svog zamka ne vidim na tu stranu. Tu stoje one tri ljubljene stare lipe. Pogledala ga je s puno suosjeanja. Djelovao je sada vrlo ogoreno. - Mogu zamisliti kako vas je to teko pogodilo. Ali ipak ivite u svom domu. To e vas utjeiti. Kleknuo je kraj nje da bi ubrao jagodu. - Da, to je utjeha za mene. A utjeha je i to to u Neustettenu imam dragih prijatelja. Uz to mi je uspjelo u tih est godina odsutnosti pritedjeti malu svoticu tako da mogu bezbrino ivjeti dok ne zavrim knjigu. to bih mogao poeljeti vie? To je bila gorka ala, ali zbrisala je tugu s njegova lica. Tako su se poeli opet veselo aliti. Kad je koarica bila puna jagoda, prestali su ih brati. - I ja u posaditi jagode u svom vrtu - rekao je poduzetno Lienhard Ried. Kimnula mu je. - Uinite to! Otac e vam dati sadnice. Imamo ih i vika. Ove emo godine imati dobar urod ne bude li padalo odve kie. - Postali ste prava mala poljoprivrednica? - Neto ovjek mora raditi na tom svijetu. Pogledao ju je zamiljeno. Osvojila gaje njezina mladenaka ljepota. - Mogu zamisliti da jo i mnogo toga drugog znate i inite - ree. Pocrvenjela je primijetivi njegov pogled, pa je prola mimo njega krenuvi prema kui. Poao je za njom dok nije stigla do njegova konja. Tu je Dorrit zastala i pogladila ivotinju po vratu. - Lijepa ivotinja. Kako se zove? - Neustraivi! - odgovori mladi. Pogledala gaje. - udno ime za konja. - To mi daje hrabrost. Jahai konj je zapravo luksuz za mene. Za taj isti novac mogao sam kupiti motocikl, ali mrzim ih zbog buke koju prouzrokuju. A Neustraivi je ivo bie. - Ne elite valjda rei da ivite posve sami u zamku? Nasmijao se. - Tad bi tamo uskoro izgledalo uasno. Ne, moj stari Breitner i njegova ena brinu se za mene. Nali su utoite u zamku kad sam ja krenuo u svijet. Sve su drali u redu a namjeravaju to i dalje initi. Morate jednom doi s roditeljima i pogledati moj dom. udit ete se kako udobno ivim. Imam ak i zavjese na prozorima. Njezine lijepe oi zasjae toplim sjajem. - Raduje me to ste zadovoljni. irokom stazom krenuli su prema kui. Konj je hodao uz njih, a Lienhard gaje vodio za uzde. Priali su o onome to im je lealo na srcu. Samo nisu govorili o tome da ih neto nepoznato ispunja dubokom i tihom sreom to su opet zajedno.

13

GIGA

IV
Lienharda Rieda primio je kuedomain jednako ljubazno kao i njegova ena. I dakako, dragog su gosta zadrali na objedu. Tih nekoliko godina nedostajalo im je svima njegovo drutvo. Gospodin Lund se dodue malko ljutio to se nije tako dugo javljao, ali mladi dohvati ruku svog kuedomaina molei ga za oprotenje. - Ne ljutite se, dragi gospodine Lund! Najee sam boravio tamo gdje nije bilo potanskih ureda. Trebalo je mjesecima ekati da pristane brod s potom. Ali s mnogo sam se enje sjeao doma, a i Neustettena. A sada se radujem da sam opet kod kue. Nadam se da u smjeti dolaziti ovamo tako esto kao i prije. Gospoica Dorrit mije ve obeala, a nisam stoga pojeo ni jednu jagodu, da ete mi dopustiti ostati na objedu. Svi su se morali nasmijati, a to je bio i kraj prigovaranja. Gospoa Bella se radovala to e se opet moi brinuti za nekoga. A gospodinu je Lundu bilo drago to e opet izmjenjivati u svom domu muke rijei. Neustetten je naime leao po strani, a Karl Lamprecht nije bio drutvo za njega. Sa svojim nadglednikom, vrlo pouzdanim i marljivim ovjekom, ipak nije mogao o svemu razgovarati. Dakako, niti njegove gospoe nisu imale mnogo drutva, jer su rijetko kada odlazile u grad, ali one su bile barem dvije. Gospoa Bella je brzo pripremila jo neto unke i parga kao predjelo u ast gosta. Znala je da su parge njegovo najmilije jelo. Jagode, koje su zajedno nabrali on i Dorrit, posluila je sa svjeim slatkim vrhnjem, a Lienhard Ried je pokazao zdrav tek. Djelovao je poput sina koji se vratio kui, pa ga sada majka mazi. Dorrit je bila neto tia nego inae, ali njezine su oi veselo sjale. Razlog tome nije bio samo taj to je vidjela kako se roditelji raduju. I u svom je srcu osjeala veselje zbog gosta. U svom mladom ivotu jo nikada nije upoznala ovjeka zbog koga bi njezino srce snanije kucalo. Duboko u njemu uvala je uspomenu na Lienharda, kao neto drago i dobro, to nikada nije mogla izgubiti. Nije vjerovala da e se ikada vratiti. Sada je sjedio za obiteljskim stolom. Dakako drugaiji, tvrdih i vrstih crta oko usana, koje su priale o ivotnoj borbi. A ipak je to bio stari, dobri prijatelj iz djetinjstva i smijeio se onim istim dobrodunim smijekom, a i njegove su je modre oi toplo gledale. Bilo je lijepo sjediti mu nasuprot, a lijepo -jo mnogo ljepe - da joj je tako toplo gledao u oi, kao nikada nitko ranije. Bila je sretna i zadovoljna. Dalje nije razmiljala o predivnom osjeaju koji joj je ispunjao duu otkad gaje primijetila kako preko plota gleda u nju. Nije to ni pokuala shvatiti. Bilo je divno to je taj osjeaj bio prisutan i to joj je ispunjavao srce. Njezin je ivot sada bio jo bogatiji i ljepi nego ranije. A Lienhard Ried? Sav sretan i radostan promatrao je sive djevojake oi, radujui se uvijek iznova to se njegova mala Dorrit razvila u tako draesnu mladu gospoicu. Priinilo mu se da je sada shvatio to ga je nakon tako dugog lutanja ponovno dovelo kui. Nije to mogao biti samo onaj stari zamak na vrhu brijega. Tu je moralo postojati jo neto arobnije. Tek danas ujutro, kad je otvarao prozor svoje spavaonice, zapitao se to gaje dovelo natrag u zamak. Mogao se nastaniti isto tako u udobnom momakom stanu usred velegrada, gdje bi naao mnoga duevna zadovoljstva. Ovdje ih nije bilo. Ovdje se samo svakog dana mogao ljutiti to se gospodin Lamprecht irio na njegovoj zemlji, koja je bila vlasnitvo njegovih prea, a sada je dobrim dijelom bila u rukama tog ovjeka. Ustao je osjetivi veliku tugu. Ali tog je neraspoloenja nestalo ve kad je uao u blagovaonicu koju su stari Breitnerovi udobno uredili. Nakon doruka etao je po zamku, ustanovivi s uenjem i radou da bi se moglo jo stanovati u barem est soba, pa je tako raspolagao stanom kakvog u velegradu zacijelo ne bi mogao platiti. Ova soba, s pogledom na prostranu dolinu, bila je savrena radna soba. Kraj prozora mogao je stajati pisai stol, koji je sada bio smjeten neto vie u pozadini. Bilo je tu i polica za knjige, stolova i razliitih stolica. Zavjese su visjele na prozorima, iako je tek prije nekoliko dana najavio Breitnerovima svoj dolazak. A dan nakon toga odluio je odjahati u Neustetten da bi se uvjerio hoe li ga prihvatiti s istom starom srdanou.

14

GIGA

A to se i dogodilo. Ali sada je sjedio, umjesto nasuprot djetetu, nasuprot draesnoj mladoj eni koja ga je promatrala toplim pogledom i sa smijekom koji je njezinim usnama pruao slatku zrelost. Odmah je osvojila njegovo srce. I iznenada se zapitao bi li gore u zamku bilo mjesta za mladu enu. Ali ubrzo je odbacio tu misao, pa je samome sebi govorio da je lud i nepromiljen. Kako je samo mogao pomisliti na to. Imao je dovoljno brige za samog sebe. U Riedbergu je mogao ivjeti u najboljem sluaju samo neenja, ali nije bilo mjesta za tako fino stvorenje naueno na roditeljsku brigu. Zabacio je glavu a oko njegovih izraajnih usana pojavi se izraz gorine. Sada je domaica ustala, a oba su se gospodina povukla u kuedomainovu sobu gdje e popuiti cigare i izmijeniti muke rijei. Gospodin Lund ponudio je Lienhardu da sjedne na stolicu kraj njegova pisaeg stola. On je sam sjeo za pisai stol i primakao gostu cigare, zapalivi i sam jednu. - Nisu ba najfinije vrste, Lienhard, njih ve dugo ne mogu kupovati - rekao je s gorkim smijekom na usnama. Lienhard je pripalio cigaru i poeo uvlaiti dim. - Puio sam ve i mnogo gore, gospodine Lund! Ali sjeam se, uvijek ste nabavljali najfinije vrste. Zar je poljoprivreda u Thuringij i u tako loem stanju da morate tedjeti? Lund nabra elo. - Dragi moj, ve prije no to ste napustili taj kraj, izgubio sam mnogo toga zbog inflacije. Nismo tada razgovarali o tome, jer se svima dogodilo isto. Morao sam se odrei mnogo ega a ne samo cigara. Sam Bog zna koliko sam se trudio da se opet podignem. Ali nisam uspio! To je kao da ovjek tone u movaru. to se vie trudi izvui, to dublje tone. Lienhard se nagnuo naprijed i pogledao s mnogo suosjeanja u lice starog gospodina. - Zar je zaista tako zlo s Neustettenom? Lund se nasmijao kratko i gorko. - Gore nego to to itko zna. Gore, mnogo gore, no to to moje ene slute. S uasom i strahom oekujem ovogodinju etvu. Ako ne bude natprosjena - ali ne koristi govoriti o tome, ionako ne moemo nita promijeniti. Lienhard je vrsto stisnuo ruku starog gospodina. - Vjerojatno gledate precrno, gospodine Lund! Doi e opet bolja vremena, iako e biti teko nadoknaditi gubitke inflacije. Ako bih vam mogao pomoi - utedio sam nekih tridesetak tisua maraka jer sam dobro zaraivao, a malo troio. Moda vam mogu time pomoi. Morate mi samo platiti kamate koje sada dobivam, est posto. Od toga i od honorara koje u primiti za neke manje radove moram i elim ivjeti. Lundove se oi ovlaie. - Raduje me od srca to ste mi to ponudili. Hvala vam, ali ne mogu to prihvatiti. To bi bilo nepoteno od mene, jer bi me va, tako teko zaraeni novac, jo neko vrijeme odrao nad vodom, ali tad bih i vas povukao za sobom u movaru. Rei u vam to je sa mnom. Lamprecht, koji se domogao svega u okolici, a i vas ima na savjesti, ima i mene potpuno u svojim akama. Neustetten mu pripada ve veim dijelom. Kad bude htio moi e me unititi. A to je vjerojatno i njegov cilj, samo to sam to prekasno spoznao. Kupio je moje prve dvije hipoteke, koje nisu bile visoke, a sada ovisim o njegovoj milosti. Moi e me otjerati iz Neustettena poput prosjaka. Lienhard gaj e prestraeno sasluao. - Za boga! Taj nitkov e nam svima isisati sr iz kostiju. - Da, to znam. Znam i to da me dri ovdje u Neustettenu samo dotle dok imanjem upravljam na njegovo zadovoljstvo i dok mu mogu plaati ogromne kamate. I stoga je moj spas samo u dobroj etvi. Ne postignem li je, unitit e me. Dakle, zahvaljujem vam, to mi elite povjeriti svoj mali kapital, ali bih bio lopov kad bih ga prihvatio. Lienhard ga ozbiljno pogleda.

15

GIGA

- U pravu ste, taj bi novac zavrio u Lamprechtovu depu. Kako smo samo mogli upasti u pande tog ovjeka? Lund je obeshrabreno slegnuo ramenima. - Znate to se dogaa za vrijeme inflacije. Kao dobar graanin kupovao sam dravne papire. Njihova se vrijednost rastopila kao snijeg na suncu. Uz to su dole slabe etve, zarazne bolesti ivotinja i jo mnogo toga drugog. U uasnoj neprilici dopustio sam da me Lamprecht nagovori da uzmem zajam od nj ega. I taj je zajam nestao poput pijeska meu prstima. I tako je to ilo dalje, dok nisam upao sve dublje u dugove. Jo je uvijek ljubazan sa mnom. Njegove su rijei jo uvijek pune plemenitosti, ali znam da samo eka trenutak kad e me moi unititi. Budite sretni to se morate brinuti samo za sebe. ovjek se sam moe izvui i iz najgoreg poloaja. Ali moja ena i Dorrit! Mislio sam joj pruiti bolju sudbinu kad sam je uzeo k sebi. Lienhard ga iznenaeno pogleda. - Kako to mislite, gospodine Lund? Ovaj je proao rukom kroz sijedu kosu. - Odao sam se. Neete to nikome ispriati, i uvat ete jo kratko vrijeme nau tajnu. Vjerujem vam! Dorrit e za nekoliko dana navriti dvadeset godina, pa e to tada ionako saznati. Dakle - Dorrit nije nae dijete, mi smo je usvojili prije gotovo osamnaest godina. Ona to ne zna. eljeli smo da se razvije bez kompleksa, koji bi se vjerojatno bili razvili kad bi znala da nije nae dijete, iako smo je voljeli kao svoju roenu. I ona nas ljubi onako kao to bi mogla ljubiti samo svoje prave roditelje. Nadam se daje dosta zrela sve to shvatiti i uvidjeti. Stoga e ono to emo joj saopiti na njen dvadeseti roendan prihvatiti bez prevelikog uzbuenja. Jednom to mora saznati. Lienhard je prestraeno pogledao starog gospodina. - Zar njezini roditelji jo ive? - Njezina majka ne ivi. Utopila se kad je otplivala predaleko u more. I gospodin je Lund ispriao to se to dogodilo kad su on i njegova ena usvojili Dorrit. Preutio je, da je Marija Riemann izvrila samoubojstvo, kao to je preutio i to to je znao o Dorritinu ocu. Rekao je na kraju da je Dorritin otac nestao i da je vjerojatno mrtav, jer nikada vie nisu nita uli o njemu. Lienhard je ipak osjetio da mu stari gospodin nije rekao sve o Dorritinu ocu. Zadovoljio se meutim tim objanjenjem, pa je samo izrazio svoju alost to e to otkrie zasigurno duboko pogoditi mladu djevojku. - Zar to uope mora saznati? - zapitao je. Gospodin Lund je kimnuo. - Nikada se ne moe znati - mogla bi to saznati od drugih, poslije nae smrti, ili nekom drugom prilikom. Bolje e biti ako joj to mi kaemo. Gospoda poee razgovarati o neem drugom. Ali kad su se vratile majka i kerka, Lienhard je Dorrit promatrao drugim oima. Sada je znao da bi jednog dana mogla doivjeti jo goru sudbinu od one koju joj je mogao pruiti u svom zamku, jer taj je mogao odoljeti jo mnogim olujama. Umirilo ga je saznanje da bi stari viteki zamak mogao jednog dana pruiti utoite njoj i njezinim roditeljima. Gospodin Lund djelovao je opet potpuno mirno. Lienhard pak, razgovarao je ivahno s obje gospoe. Pri oprotaju obeali su mu da e ga za koji dan, kad zamak Riedburg bude potpuno ureen, posjetiti. A on je morao obeati da e esto dolaziti k njima, a to je uinio s radou. Prolo je gotovo tjedan dana otkad se Lienhard Ried vratio kui. Kroz to je vrijeme bio jo nekoliko puta u Neustettenu, a Lundovi su obeali da e danas, u nedjelju, doi popiti kavu u Riedburg. Odnos izmeu njega i Dorrit bio je vrlo srdaan, ali se ipak potpuno razlikovao od onog ranijeg. Tad se s njom neprekidno alio, igrao i penjao na drvee. Sada su se susretali poput dvoje odraslih dobrih prijatelja. Niti jedno nije slutilo daje drugome bilo teko ponaati se samo kao daje to obina prijateljska veza, a ne neto njenije. I odvie su se dobro svladavali i nisu se odavali.

16

GIGA

Lienhard je stajao ispod tri visoke lipe koje su irile svoje grane nad starim zidom. Ovdje je uvijek stajao stol s nekoliko stolica, a tu bi Lienhard dorukovao kad je vrijeme bilo lijepo. Sada je gospoa Breitner prekrila stol lijepim, arenim stolnjakom na kome je stajalo sue za kavu i kola. Sama ga je ispekla kako bi mladi gospodin mogao poastiti svoje goste. Bila je ponosna na svoje remek-djelo. Lienhard je nabrao cvijee i postavio ga u vazu na sredinu stola. - Je li sve u redu, gospodine Ried? - zapita gospoa Breitner. Nasmijeio se i kimnuo. - Postii emo uspjeh. Osobito budete li skuhali dobru kavu. Onakvu pravu nedjeljnu. Pogledala gaje gotovo uvrijeeno. - To mi ne morate rei. Sada se pojavio i Breitner. Odjenuo je staru ali dobro sauvanu livreju. Lienhard mu se nasmijao. - Breitner, gdje ste pronali to predivno odijelo? U njemu djelujete vrlo otmjeno. - Moja ga je ena sauvala od moljaca, i ve ga nekoliko dana provjetrava. I izglaala gaje! Kako vidite posve mi dobro pristaje. Livreju u odjenuti samo kad budete doekivali goste, inae nikada. - Kako se to nee esto dogaati, jo ete dugo moi koristiti to odijelo. To je sjajno, Breitner! to sve vaa ena ne pronalazi u spremitima Riedburga. Ponekad pomislim da sam bogat ovjek. - Pa to i jeste. Ima mnogo siromanijih ljudi. Ali - ujem dolaziti gospodu iz Neustettena. Lienhard je brzo potrao oko zamka kako bi doekao goste. Breitnerovi su krenuli polagano za njim, da pomognu bude li to potrebno. Mladi je gospodin zastao kraj ulaza u zamak. Odmah zatim dovezao se automobil iz Neustettena. Bila su to mala kola u kojima su se uz vozaa mogla voziti jo etiri putnika. Gospodin Lund morao je prodati svoj veliki, otmjeni automobil. Sada se morao zadovoljiti ovim starijim malim. Gospodin Lund zaustavio je kola pred ulazom u zamak nad kojim je bio isklesan grb Riedovih. Lienhard je brzo priao, poljubio ruku gospoe Belle i stisnuo Dorritinu. Njegove su oi pritomzasjale. Tad je pozdravio i gospodina Lunda. Uli su zatim u kuu. Lienhard je dobro raspoloen proveo goste po zamku. Svi su se divili udobno namjetenim sobama. Dorrit je sve to vrlo zanimalo. Pomislila je da je Riedburg divan, poput bajke iz davnih dana. - Moj vam se viteki zamak doista svia - zapita Lienhard. Odluno je kimnula. - Da, jer svaki kutak govori o prolosti. Sada sam se uvjerila da ovdje doista moete udobno ivjeti. - Zar vas je to muilo? Lagano je pocrvenjela. - Plaila sam se da neete ovdje gore dugo izdrati i da ete ubrzo opet krenuti nekamo daleko. - Ne, dosta mi je putovanja. elim se zauvijek smiriti. Ovdje se doista udobno osjeam. Ali udim se da se zamak i vama tako svia, gospoice Dorrit! Navikli ste na posve drugu okolinu u Neustettenu. Zar biste zaista mogli zamisliti da vam ovdje bude udobno? - Kad ne bih ivjela u Neustettenu bilo bi mi ovdje vrlo udobno. - To moram priznati i ja - dobaci gospoa Bella. - Ovdje je vrlo romantino i lijepo. Ve sam i ranije dolazila u zamak, ali tada nisam vjerovala da bi se mogao tako lijepo urediti. - I to zahvaljujui mojim vjernim Breitnerovima. Da nisu sve drali u redu, teko bi bilo ovdje stanovati. Sam se divim kakve su arolije izveli ti dobri starci. Ni u snu nisam mogao pomisliti da me ovdje eka udoban esterosobni stan. Spavaa soba, blagovaonica, salon, radna soba i dvije sobe za goste, ako to bude potrebno. A kraj spavae sobe postavio mi je Breitner kadu u malu prostoriju. Mogu se svakog dana hladno kupati. Dakle, imam svu udobnost.

17

GIGA

Kupaonica mi ujedno slui i kao tamna komora, jer nema prozora. Ovdje mogu razvijati svoje fotografije. Za mog konja postoji jednostavna, ali vrsto raena staja. A molim vas, uivajte u tom pogledu! Ne treba li mi usprkos svemu zaviati? Willi Lund kimnu i uzdahnu. - To je prava istina! Obje su ene prile prozoru i divile se lijepom pogledu. Tad je Lienhard odveo goste oko zamka, pokazujui im svoj povrtnjak, kogaje Breitneruredio za vrijeme njegove dugogodinje odsutnosti. Bilo je tu i nekoliko lijeha s cvijeem, a Lienhard je priao na kakav nain namjerava proiriti vrt. Gospodin Lund mu je ponudio sjemenje i sadnice. Lienhard je namjeravao posaditi i jagode. Mjesta je bilo dovoljno a sunce e uiniti potrebno. Lienhardova poduzetnost djelovala je osvjeujue na njegove goste. alili su se i smijali u nedjeljnom raspoloenju, pa je ak i gospodin Lund zaboravio na nekoliko sati svoje brige. Sjeli su pod lipe koje su bacale divnu sjenu a Breitner ih je posluio izvrsnom kavom koju je skuhala njegova ena. Lienharda je radovalo stoje njegovim gostima sve to dobro prijalo. Breitner je to kasnije priao svojoj eni koja je mirno odgovorila: - Znamo to dugujemo mladom gospodinu. elimo da njegovo kuanstvo bude u najboljem redu, zar ne, stari? Gosti su ostali dok sunce nije zalo za drvee. Tad su se oprostili, a gospoa Bella je rekla, kad joj je Lienhard pomogao uspeti se u automobil: - U utorak morate doi na proslavu Dorritina roendana. Ne smijete nas iznevjeriti. Lienhard je pogledao Dorrit. - Ne bih to nikad zaboravio, draga gospoo Lund! Mogu li doi u Neustetten u etiri sata? Znao je da e Dorrit toga dana saznati od svojih roditelja daje usvojeno dijete, pa joj je elio dati vremena da se smiri. - Da, molim vas u etiri sata - odgovori gospoa Bella. Linehard je ostao stajati dok automobil nije nestao. Dorrit mu je jo jednom domahnula pa mu je srce poelo jae kucati. Radovalo ga je to se Dorrit sviao zamak, jer je neprekidno mislio na to kako je Karl Lamprecht imao mo da jednog dana oduzme njezinim roditeljima i njoj njihov dom. A Lienhard je bio siguran da e on to i uiniti. Lamprecht nije bio ovjek koji bi se velikoduno odrekao svojih prava. Polagano je poao u svoju radnu sobu elei jo nekoliko sati raditi. Kad ga je Breitner pozvao na veeru zamolio gaje: - Donesite mi alicu aja i nekoliko komada kruha s maslacem. Ne bih elio prestati raditi. I recite svojoj eni da sam joj zahvalan to je danas sve tako lijepo uredila. Ne znam to bih bez vas, Breitner! Bio bih ovdje tako osamljen. Na Breitnerovom licu snanih kostiju pojavio se radostan smijeak. - Drago nam je, gospodine, to ste opet kod kue. elimo vam zahvaliti na svemu to ste uinili za nas. - Sto to, Breitner? to sam to uinio za vas? - Pruili ste nam ovdje gore dom, kad smo sa svim drugima morali napustiti kuu na imanju. Mi stari mu nismo vie bili potrebni. Lamprecht je staru kuu sruio i na tom mjestu dao sagraditi dvorac, gospodine Ried! Ali ne mogu vjerovati da se tamo osjea udobno. Zacijelo ga mui savjest, jer je unesreio toliko ljudi. - On nije ovjek koga bi muila savjest. A sada dosta o tome. Bio sam sretan to se netko brinuo za zamak i nije dopustio da posve propadne. Kako ste divno vi i vaa ena sve drali u redu. A uz to ste jo i radili kao nadniari da biste neto zaradili. Nisam vam odmah mogao odrediti plau koju sam vam dao kasnije. Stari moj, recite eni da joj zahvaljujem, a onda mi donesite jelo i aj. Tada vas vie neu trebati. Breitner je uinio kao to mu je bilo nareeno. A Lienhard je jo dugo u no radio. Uvijek je

18

GIGA

bio marljiv ovjek, a sada ga je tjeralo neto da jo vie i bre radi. Osjeao je da mora uspjeti. Vie se nije trebao brinuti samo za sebe.

19

GIGA

V
Lundovi su na povratku proli kraj velikog zdanja nalik dvorcu koga je sagradio Karl Lamprecht. Vidjeli su ga kroz grane drvea kako u udobnoj lealjci lei na terasi. Nad terasom bio je razapet areni krov protiv sunca a nekoliko je slugu u raskonim livrejama tralo uokolo i posluivalo ga. Willi Lund ga je pogledao samo na trenutak, ali gospoa Bella promatrala ga je koliko je dugo mogla. Nova kua gospodina Lamprechta joj se sviala, iako je bila neto odvie raskona. Jednom su bili svi pozvani onamo na otvorenje kue, pa su je razgledali s velikim zanimanjem. Dorrit je usprkos suncu lagano zadrhtala kad je primijetila Lamprechta. Uvijek pri susretu s tim bogataem osjeala bi strah. Morala je misliti na to da ga je Lienhard usporedio s paukom. Da - i njoj se priinjao poput odvratnog debelog pauka koji je sve privlaio k sebi. Plaila ga se nagonski, iako nije znala zato, jer je uvijek bio vrlo ljubazan prema njoj. Ipak su njegove oi raale u njoj osjeaj da bi se morala braniti od neeg neobjanjivog. Na alost je u posljednje vrijeme dolazio preesto u Neustetten. Uvijek bi nastojao razgovarati s njom, pa ju je obasipavao komplimentima. A ona ih nije eljela uti. Najradije bi mu to bila rekla, no shvaala je da time ne bi uinila uslugu svom ocu. Stoga je te svoje osjeaje morala skrivati. Ubrzo je odbacila misli na Lamprechta, pa se opet prisjetila Riedburga. Bila je sretna to se Lienhard tamo smjestio tako udobno. Nee vie htjeti otii. Ne - nikada vie nije trebao otii! Rekao je da e ostati zauvijek i da e samo ponekad, zbog posla, provesti nekoliko dana u Berlinu. Zadovoljna zbog tog posjeta, i sretna to e ih Lienhard posjetiti ve u utorak, stigla je s roditeljima u Neustetten. Tamo su im javili daje ranije bio u posjeti gospodin Lamprecht. - Zar opet? - rekla je gospoa Bella i time dala naslutiti da ni njoj Lamprechtovi posjeti nisu bili ugodni. Willi Lund je nabrao elo, a Dorrit pomisli kako je dobro to su izbivali iz kue. Sutradan prijepodne izjahala je Dorrit s ocem na polja. Bila je strastvena jahaica a gospodin Lund nije imao srca prodati njezina jahaeg konja, iako je to za njega bio luksuz. Dorrit to dakako nije mogla slutiti. Radovala se svaki put kad bi izjahala, jer bi pritom ponekad srela Lienharda, pa bi ih on otpratio dio puta na svom konju. Otac je morao odjahati do eljeznike postaje kako bi nadgledao poiljku stoke, a Dorrit se rastala od njega jer se htjela vratiti kui. Nestrpljivo se ogledavala nadajui se da e sresti Lienharda, a njezine su oi eznutljivo promatrale zamak Riedburg tamo u daljini. Ali danas se njezina elja nije ispunila. Kad je zaokrenula u umu, koja se prostirala izmeu posjeda Neustetten i imanja Karla Lamprechta, ugledala je ovoga kako joj jai ususret. Nikada joj se taj ovjek nije sviao a ponajmanje kad bi nespretno sjedio na svom jahaem konju visokih nogu. Primjeivalo se da je jahao samo iz tatine i da mu ta plemenita vjetina nije pruala radost. Mislio je meutim da kao veliki zemljoposjednik ponekad mora jahati kako bi sauvao ugled. U svojoj mladosti jahao je na stolici u uredu nekog levantinskog lihvara. Pritom je od njega nauio kako na lagan nain zaraditi na raun drugih. I tada je ve arko elio obogatiti se, ali nije mogao ni sanjati da e jednog dana postati zemljoposjednik, pa da e ak i jahati. Ali im je pritedio malu svotu, a zatim dobio na lutriji dvadeset tisua maraka, poeo je posuivati novac uz visoke kamate. Time je poloio kamen temeljac svog imetka. Pritom nije birao sredstva, pa je stoga brzo napredovao. Danas je ve bio jedan od najbogatijih ljudi u Thuringiji. Imao veliku kuu, mnogo slugu, automobile, jahae konje i jo mnogo toga, zaraujui u tiini svu silu novaca. Njegovo je geslo glasilo: Bogatstvo ne kodi, pa makar bilo i nepoteno zaraeno. Jo je uvijek bio jedan od onih ljudi kojima nikada nije bilo dosta. A ta se pohlepa mogla proitati s njegova lica. Nije postao ljepi u zrelijim godinama, a izgled mu nije bio ugodan. Bilo je mnogo ljudi koji ga poput Lundovih i Lienharda Rieda nisu mogli trpjeti. Ali on to nije ni

20

GIGA

slutio. Vjerovao je za sebe daje sjajan momak jer je sada mogao nabavljati najskuplja odijela i najljepe kravate, imati otmjenog slugu i svakog se dana kupati u parfimiranoj kupki. Kako se do sada nije bavio enama elio je to nadoknaditi. Htio se napokon oeniti i osnovati obitelj, dobiti nasljednika koji je trebao naslijediti ne samo njegov imetak ve i sposobnost zaraivanja novaca. Dakako, morao je nai lijepu i otmjenu enu. Ta ena trebala bi posjedovati otmjenost za njih oboje, budui je on nije imao. Dok je jo poput pauka nastojao uvui u svoju mreu to vie zemlje, upala mu je u oi Dorrit Lund. Odabrao je nju. Bila je lijepa, draesna i vrlo se otmjeno ponaala. A kako nije bio posve siguran u sebe, pokuao je Willija Lunda zadobiti potpuno u svoju vlast. Tek tada je elio odati svoju namjeru o enidbi s Dorrit Lund. Znao je da e mu se obitelj Lund morati pokoriti ne bude li eljela ostati bez doma. Dorrit dakako nije nita slutila o tim njegovim namjerama, ali je nagonski osjeala daje zao ovjek. Znala je i to, daje Lienharda Rieda otjerao iz domovine, znala je dovoljno toga da ga prezre. Nije jo slutila daje imala i razloga bojati ga se. Kad god je to bilo mogue pokuavala je izbjei susret s njim, nastojei ga pritom ne uvrijediti. Znala je da joj je otac njegov dunik. Jahala je polagano dalje. Primijetila je smijeak na njegovu uznojenom licu kad ju je pogledao i zaustavio konja kraj nje. - Dobro jutro, moja lijepa i potovana gospoice! Nisam slutio da u imati toliku sreu i sresti vas. - Rado bi bio uhvatio njezinu ruku i poljubio je da nije tako nesigurno sjedio na konju. Dorrit se uvijek ljutila kad bi je oslovio na taj nain. Rado bi mu bila rekla da ona nije njegova lijepa i potovana gospoica. Ali svladala se zbog oca, pa je samo mirno i suzdrano odvratila: - Dobro jutro, gospodine Lamprecht! Ne mogu zamisliti da bi susret sa mnom bio srea za vas. - Ali on to jest, i vi biste to morali znati. Nikada nisam skrivao da vas oboavam. Tato se nasmijeio zbog svog nespretnog komplimenta. Ma kako pametan taj ovjek bio, u ophoenju sa enama ponaao se poput slona u trgovini porculana. To je bilo i Dorritino miljenje. Ponosno se uspravila i ve je htjela odjahati dalje brzo mu kimnuvi, ali on se nasmijao i uhvatio njezine uzde. - Ne, ne, neete mi pobjei! Morate mi dopustiti da vas otpratim komad puta. Pogledala gaje ponosno i hladno. - Molim vas, ispustite uzde! Moj je konj nervozan i ne podnosi tui dodir. Ponovno se nasmijao. - Ne mogu to zamjeriti vaem konju - rekao je povukavi ruku. - Ali dopustit ete mi da vas otpratim. Zar ne? Dorrit je znala daje Lamprecht slab i nesiguran jaha. Neto joj je zasjalo u oima. Sad je znala kako e ga se brzo rijeiti, a da pritomne bude nepristojna. - Dobro, ali morate se prilagoditi mom tempu. Moram pouriti kui. I prije nego je shvatio to se dogaa, odjahala je velikom brzinom. Pokuao je ostati uz nju, glasno se bunei protiv te brzine, ali Dorrit mu se samo, toboe veselo, nasmijeila. - Pourite, gospodine Lamprecht! Priredit emo malu utrku! - doviknula mu je. Gospodin Lamprecht je ubrzo odustao. Nije elio slomiti vrat, a tu prokletu enu vie i nije mogao stii. Sav oznojen zadrao je konja i gledao prilino iznenaeno za Dorrit. To njezino ponaanje uinilo mu se draesnim i nij e ni slutio da j e bj eala od nj ega. Krenuo je polagano za njom, a kad je izaao iz ume ugledao ju je daleko na putu za Neustetten. Okrenula se prema njemu zato jer se bojala da bi svom ocu mogla prouzroiti neugodnosti, pa se nasmijeila i domahnula mu biem. Tad je krenula dalje ne zaustavljajui se.

21

GIGA

Razmiljao je bi li odjahao do Neustettena ili bi se okrenuo. Odluio je uiniti ovo posljednje, jer je put do Neustettena bio dalek, a on je govorio samom sebi: ene ne treba razmaziti. Po svemu sudei mala je ve poela oijukati sa mnom. No ona ni ne sluti kakva je srea eka. Nije smatrao moguim da bi ijedna ena oklijevala udati se za bogatog Karla Lamprechta. Mnoge su ga ve pokuale uloviti, pa je mislio da ga Dorrit samo eli draiti. Ve je bio zaljubljen u tu mladu djevojku. Stoga je i odluio uskoro je zaprositi. Nije vie elio ekati na dobru priliku, ve je odluno kroio prema svom cilju. Dorrit je bila sretna to mu je pobjegla. Poprilino uzbuena, zbog brzog jahanja, stigla je kui, skoila s konja i predala ga konjuaru. Zatim je pola u sobu za dnevni boravak u kojoj je njezina majka neto ivala. Zagrlila ju je. - Majice, taj Lamprecht je uasan ovjek! I ispriala je majci kako mu je pobjegla, a zatim je nastavila: - Majice, kad ne bih znala da je uinio ocu neke usluge drugaije bih postupala s njim. Ali ovako moram paziti kako se ponaam prema tom ovjeku. Gospoa Bella dakako nije znala koliko je njezin mu obvezan Lamprechtu, ali joj je bilo poznato da je posuivao novac od njega, pa je samo tiho uzdahnula. - Bit e bolje, Dorrit, da ga ne uvrijedi. - Maj ie, ali on mene vrij eda svoj im nametlj ivim ponaanj em. Htjela bih mu to jednom objasniti. Poljubila je majku, izala i krenula u svoju sobu. Tamo se preodjenula u jednostavnu, ali lijepu, kunu haljinu i vratila se majci. Obje su ene sada marljivo zajedno radile i brbljale o onome to im je lealo na srcu. Na veer toga dana, nakon to je Dorrit pola u postelju, gospodin i gospoa Lund jo su dugo razgovarali. Pripremili su stol s darovima za Dorrit. Sad su govorili o tome kako e sutradan objasniti Dorrit u kakvoj je vezi bila s njima. Pritomsu se promatrali zabrinuto, jer su znali da to za djevojku nee proi bez uzbuenja. Tek danas je gospodin Lund smogao hrabrosti priznati eni koliko duguje Lamprechtu. Gospoa Bella je uvijek bila hrabra ena, ali ono to je sada ula palo joj je na srce poput teka tereta. Znala je naime koliko je ve ljudi Lamprecht bez smilovanja odagnao s njihovih imanja i kua. Od njega se nije mogla oekivati nikakva milost. Ali to je gospou Bellu vie muilo zbog Dorrit i njezina mua. Ispriala je muu to joj je Dorrit govorila o susretu s Lamprechtom. Gospodin Lund je nabrao elo. - Ne daj Boe da mu se Dorrit svia! Tad bi jo samo vie nastojao iskoristiti svoju mo. Takvom ovjeku ne bismo mogli predati Dorrit. - Dakako da ne, Willi, bez obzira na to to ni Dorrit nikada ne bi pristala na to. Mrzi ga, i mora se svladavati da ga ne napadne zbog njegova ponaanja. To izbjegava, jer zna da si mu dunik. Gospodin Lund proao je rukom kroz prorijeenu kosu. - Kad bi ti znala koliko me mui to sam dunik tog lopova. Kupio je hipoteku na Neustetten prije no to sam ga upoznao. U njegovim smo rukama, pa ako eli moe uzeti Neustetten za sebe. to e tada biti s tobom i Dorrit? Iako joj je strah titio srce, gospoa Bella se nasmijeila muu: - Ne boj se, Willi. Zdravi smo i moemo raditi. Za Lamprechta e biti najbolje ostavi li nas ovdje. Plaat e mu visoke kamate, a on pritomnee imati brige. Bog e nam pomoi da ostanemo na naoj zemlji. Stari moj, ne elim te gledati tako ustraena. Moemo se osloniti i na Dorrit. Sjeti se koliko smo alili Lienharda kad ga je Lamprecht prije nekoliko godina unitio. Mislili smo da mu je to kraj. A sada boravi udobno i poprilino bezbrino u Riedburgu. Willi Lund uzdahnu.

22

GIGA

- Da, ali on ima Riedburg i svoje zvanje. Osim toga mora se brinuti samo za sebe. Ali to e biti s nama? - Willi, nikada te jo nisam vidjela tako obeshrabrena! Njeno ju je zagrlio. - Ti si moja hrabra ena! To me iznenada obuzelo. Do sada sam se trebao plaiti samo toga da Neustetten nee donijeti dosta kako bih platio kamate. Mi vie nemamo za sebe uope nikakvih zahtjeva. Ali sada evo nove brige: bude li Lamprecht doista zaprosio Dorrit, a ona ga odbije, tad e se osvetiti svima nama. Toliko ga poznajem. Otjerat e nas s imanja. Od tuge stisnue mu se grudi. I ona osjeti taj isti strah, ali nije ga eljela pokazati svom muu. - Vidimo sablasti, Willi! Samo se glupo alio s Dorrit. Zasigurno e radije potraiti bogatu enu, jer ma kako sam bogat bio, nikada mu nije dosta. - To je moja jedina nada, Bella! Sad emo poi na poinak. Znam to emo sutra rei Dorrit. Poli su na poinak - u sebi duboko uznemireni, ali naoko mirni i sabrani.

23

GIGA

VI
Kad se Dorrit drugog jutra probudila zamiljeno se ogledala. emu se to danas radovala? Danas je bio neki osobiti dan. Oh, da, njezin roendan! Bilo joj je dvadeset godina. Nasmijeila se samoj sebi. asna starost! Morala je napokon postati ozbiljna. Ali tek od sutra. Danas je bio njezin roendan, a poslijepodne e doi Lienhard, pa e sigurno donijeti prekrasno cvijee iz svog vrta. Skoila je iz kreveta, dohvatila ogrta za kupanje i potrala do rijeke koja je tekla iza vrta. Veselo je zaronila i plivala neko vrijeme. Ali ne tako dugo kao inae, jer danas nije imala vremena. Njezin dvadeseti roendan bio je pun tisuu sitnica. Nije dakako ni slutila kako e taj dan biti znaajan za nju. Veselo je izala iz rijeke, skinula u kabini kupai kostim, koji je navukla na svoje divno mlado tijelo, zaogrnula se ogrtaem za kupanje i pourila kroz vrt u kuu. Kroz kuhinjski prozor ula je majin glas, a ujedno osjetila divan miris kave i svjee ispeenog kolaa. Udahnula ga je sa zadovoljstvom. Kako e joj kava i kola prijati nakon kupanja! Ali sad se morala brzo odjenuti. Nakon deset minuta izala je iz sobe i pola u sobu za dnevni boravak. Tu su stajali roditelji pred stolom s darovima i ekali je. Zagrlila je majku i poljubila oca. - Dobro jutro, majice! Dobro jutro, oe! Evo vaeg roendanskog djeteta! Sporazumna sam da me danas dvostruko volite. Pripremili ste mi svata lijepa kako vidim. Majkaju je vlanih oiju odvela do stola. Dakako tu je bilo samo korisnih i potrebnih poklona. Nije bilo novaca za suvine stvari u Neustettenu. Ali svaki predmet, pa i onaj najskromniji, odavao je ljubav koju su ti plemeniti ljudi ukazivali svom posvojetu. A Dorrit im je pokazivala kako sve prihvaa na isti nain na koji joj se i daje. Uvijek bi ponovno ljubila svoje roditelje i veselo plesala oko stola s darovima. Kad se neto smirila, zapitala je: - Hoemo li poi na doruak? Moj je nos osjetio kakvo me uivanje eka. Uhvatila je pod ruku majku i oca i odvela ih preko u blagovaonicu, u kojoj je bio postavljen stol za doruak. Gospodin i gospoa Lund bili su oigledno duboko dirnuti, pa su se pogledali vlanih oiju kao da se pitaju: Hoe li naa Dorrit ostati ista kad jednom sazna sve. Nee li izmeu nje i nas stati sjena njezine pokojne majke? Pokuali su se svladati koliko im je to bilo mogue. Prvo je Dorrit trebala dorukovati, prije nego joj reknu ono to su namjeravali. Dorrit je dorukovala dobrim tekom mladosti. Kola je bio slastan, kava je divno mirisala, a tueno slatko vrhnje bila je pjesma. Dorrit nije ni primijetila da su se njezini roditelji silili jesti, zbog sebinosti djeteta koje je znalo da ga ljube. Pritom je Dorrit priala na svoj nevini nain da e Lienhard doi poslijepodne na roendansku okoladu, a ona e odjenuti haljinu koju su joj roditelji poklonili. Nakon to su zavrili s dorukom oba su se roditelja ozbiljno pogledala kao da su htjeli uliti hrabrost jedno drugome. Tada su s Dorrit krenuli u sobu za dnevni boravak. Djevojka se jo jednom divila darovima, ponovno grlila roditelje i zahvaljivala im. Napokon je gospodin Lund uhvati za ruku i privue kraj svoje ene na divan. Sjedila je izmeu roditelja, a oni su je zagrlili. Tad je majka zapita druim glasom: - Dorrit, htjela bih znati jesi li dosad uvijek bila zadovoljna svojom sudbinom? Dorrit je iznenaeno pogleda. - Kako to moe pitati, najdraa majice? Vi ste mi pruili divan ivot. Ako sam pokatkad bila zabrinuta, bilo je to stoga to ste to i vi bili. Ponekad sam bila i bolesna, ali to se rijetko dogaalo. - Dakle, uvijek si bila zadovoljna svojim roditeljima? - zapita otac, primijetivi da se njegova ena nije vie mogla svladati. Sad je Dorrit pogledala oca i nasmijeivi se poljubila ga u obraz i odgovorila vragoljasto: - Zato mi postavljate tako udna pitanja? Ako ja ne bih mogla biti zadovoljna svojim roditeljima, koje bi to onda dijete na ovom svijetu moglo biti?

24

GIGA

- Ne bi, dakle, poeljela druge roditelje ak ni onda kad bismo ti u budue mogli pruiti samo skroman ivot? Dorrit zagrli oca i pogleda ga oima vlanim od suza. - Dakle to vas mui? Opaam to ve cijelog jutra. Srce vam je puno briga i plaite se da bi mogle postati jo samo vee. Sad se plaite da bih oklijevala podijeliti te brige s vama? Dragi moji roditelji - zagrlila je majku koja se borila sa suzama - ma to se dogodilo snosit u sve s vama. Mi se volimo i ostat emo zajedno. Pa kad jednom ne budete imali dovoljno snage tad u vam ja pomoi. Ne bojte se, neu izgubiti hrabrost. Ve emo se nekako snai. Roditelji su neko vrijeme pokuavali svladati svoje osjeaje, a tad je otac nastavio: - Mogue je, Dorrit, da nas ekaju teke brige. Ali o tome neemo razgovarati danas, na tvoj roendan. Imamo neto drugo na srcu. Ve smo odavno odluili saopiti ti to na tvoj dvadeseti roendan. Mislili smo da je najbolje dosad bilo sve to tajiti pred tobom. Sada mora biti hrabra, mila moja, iako e te ono to e saznati moda boljeti. Ali pritom ne smije zaboraviti jedno - da smo te uvijek voljeli i sve inili samo zato da ti pritedimo bol i muku. Dorrit je problijedila i nemirno promatrala lice roditelja. - Recite mi brzo, dragi moji! Htjela bih to to prije saznati. Zagrlili su je vrsto kao daje moraju poduprijeti, a gospoa je Bella tiho rekla: - Moja Dorrit, sad e saznati to smo uvijek tajili pred tobom. Ti nisi nae dijete. Mi smo te usvojili. Trzaj je proao Dorritinim tijelom. Problijedila je od uzbuenja i gledala pred sebe kao da ne moe shvatiti to se dogodilo. Prestraeno pogleda u roditelje. - Dorrit! - poe je preklinjali majka. Tad se Dorrit iznenada priini kao da ju je napustila sva snaga, kao da lebdi u zraku, jer su joj presjekli ivotne korijene. - Ne! Ne! To nije mogue? Uasno se alite sa mnom. Vi da niste moji roditelji? To ne moe biti. Ako nisam vaa, ija sam? - zapitala je neizmjerno dirljivo. - Ti si naa, Dorrit! Iako te nisam rodila, postala si mojom zahvaljujui mojoj ljubavi. Njegovala sam te i uzdizala kako to samo roena majka moe. A otac se brinuo za tebe kao to to moe samo pravi otac. To mora znati, to mora osjeati. Uzeli smo te k sebi kad su ti bile dvije godine, i svakodnevno smo se borili za tvoju ljubav. Ne zaboravi to nikada, Dorrit! Nee nam valjda sada uskratiti svoju ljubav, samo zato to nismo tvoji pravi roditelji. Dorrit osjeti bol i strah u glasu gospoe Belle i primijeti uznemirenost u oevu pogledu. Tad zagrli to dvoje ljubljenih ljudi. - A koga bih ljubila ako ne vas? Boli me to niste moji pravi roditelji. ini mi se kao da bih vas trebala vrsto zagrliti i preklinjati da me ne otjerate od sebe. Sad su se svi zagrlili, a majka je suznih oiju govorila: - Moja Dorrit, kako to moe rei? Mi tebe otjerati? Cijelim svojim biem vezani smo za tebe. Plaili smo se da e nam uskratiti svoju ljubav. - Tad biste mi morali iupati srce iz grudi! - zajeca Dorrit, pa duboko uzbuena poe grliti i milovati roditelje. Prolo je neko vrijeme prije nego je opet mogla poeti mirno razmiljati. Ali duboka tuga joj ispuni srce. Jo uvijek nije mogla shvatiti da nije po krvi i roenju pripadala tim ljubljenim ljudima, koji su sad bili dio nje. Napokon, nakon to je isplakala prvu okrutnu bol na grudima gospoe Belle, Dorrit zapita: - Kako da vam zahvalim za sve dobro to ste mi uinili? - Tako da opet bude nae drago dijete i da se uvijek osjea takvom. - Moete zamisliti da nita drugo nije ni mogue. Ali sada mi recite: tko su moji roditelji? Kako to da ste me usvojili? Roditelji joj ispriae kako su otputovali u kupalino mjesto na Istonom moru, jer je tamo

25

GIGA

boravilo mnogo djece. Tamo su upoznali i njezinu majku, tu dragu i lijepu enu. I kako je gospoa Bella bila sretna to ju je mala tako zavoljela. Sve je to rekla gospoa Bella. Tad je otac nastavio daje Dorritina majka bila vrlo tuna i ozbiljna i da mu je povjerila kako je njezin otac bio neko vrlo bogat ovjek, ali da je nesretnim poslovima izgubio imetak i zbog toga se ustrijelio. Nije mogao preivjeti gubitak imetka. Ispriao joj je daje Dorritina majka rtvovala sav svoj nakit kako bi mu pomogla, a i to da je propast djeda povukla za sobom i propast njezina oca. Preutjeli su Dorrit da je njezin otac bez ikakva smilovanja napustio nju i njezinu majku. Rekli su samo da je otiao u inozemstvo kako bi stvorio novi ivot za sebe, ali daje nestao. Tad su ispriali daje gospoa Marija dobro plivala, ali da se usudila suvie udaljiti od obale, pa se utopila. Sve drugo su Dorrit ispriali onako kako se zaista dogodilo. Njezina je mlada dua bila duboko potresena. Iz svih tih rijei izranjala je slika njezine majke. Roditelji su joj govorili da je to upravo udesno koliko je nalikovala svojoj majci. Ocrtali su je tako lijepim rijeima da ju je Dorritino srce rado prihvatilo, a da pritomnije manje ljubila svoju pomajku. Roditelji joj nisu mnogo rekli o ocu, to vie to joj ni ono malo to su znali nisu htjeli saopiti, kako bi joj pritedjeli da ne mora crvenjeti zbog njega. Zbog toga joj se oeva slika i nije ukazala onako jasna kao majina. Nekako je nagonski osjeala daje otac nije osobito volio. Daje saznala kako se sve doista odigralo tad bi ljubila samo majku i alila je. Kad je napokon sve ula i o svemu porazgova-rala sa svojim roditelj ima, zagrlila ih j e: - Ne mogu vas vie ljubiti no to sam to inila dosad, ali sada znam koliko vam dugujem. Cijeli moj ivot nee biti dovoljan da vam to naplatim. - Ne govori o tome, Dorrit! Ne duguje nam zahvalnost, jer si nam poklonila toliko ljubavi. - A ja nemam pravo na vau ljubav. Sve to ste dosad inili za mene bio je dar. Sad vam moram poeti zahvaljivati za ono to sam ranije smatrala svojim pravom. Ljubljeni moji, kako sam vam zahvalna! - Ostani takva kakva si uvijek bila. To je dovoljna hvala. A tad joj je otac predao klju i rekao: - Gore na tavanu stoji koveg. Tamo smo spremili sve to je tvoja majka ostavila. Njezine haljine, rublje i druge sitnice. Kad jednom bude htjela i imala vremena, tad sve to pregledaj i sjeti se majke. Dorrit je oklijevajui prihvatila klju. Roditelji su u tom kovegu dugo godina spremali i ona dva pisma koja je u ono vrijeme njezina majka ostavila gospoi Belli, njezino vlastito i ono njezina mua, u kojem joj je s puno okrutnosti pisao kako namjerava ostaviti nju i dijete da sebe spasi. Ali torbicu sa ta dva pisma je gospodin Lund juer izvadio iz kovega. Dorrit ih je trebala primiti nakon smrti njezinih usvojitelja, kako bi tek tada saznala kakav je bio njezin otac. Ta pisma su gospodin i gospoa Lund zakljuali u ladicu svog pisaeg stola u kojem su se nalazili i svi drugi vani dokumenti. Ali to Dorrit nisu rekli. I tako je to troje ljudi jo neko vrijeme sjedilo zajedno. Dorrit je htjela saznati jo toliko toga, a roditelji su joj rado odgovarali, ukoliko se ta pitanje nisu ticala Dorritina oca. Za udo Dorrit i nije pitala mnogo za njega. Vie se zanimala za svoju pokojnu majku. A ona joj je zbog prianja njezinih usvojitelja postala savreno bie. Kad je otac napokon krenuo na polja, a majka se posvetila poslovima domainstva, Dorrit je mogla otii. Danas nije trebala nita raditi u kui, mogla se posvetiti svojim darovima meu kojima su se nalazile i davno eljene knjige. A ako bi htjela, mogla bi otvoriti i majin koveg. Htjeli su joj dati vremena da se sabere. Sve je ovo djelovalo snanije na nju no to su roditelji vjerovali. Ba to je objanjavalo mladoj djevojci zato se u svom biu toliko razlikovala od svojih jednostavnih i nekompliciranih roditelja. Dorrit je danas prvi put shvatila da neto u njezinu biu ne odgovara toj okolini i toj kui koju je uvijek smatrala

26

GIGA

svojim domom. Prvi puta se suoila sa zagonetkom svog vlastitog ja. Njezina je ljubav prema roditeljima postala jo samo snanijom, a zahvalnost je bila jaa od svih drugih osjeaja. Ujedno je rijeila i zagonetku koja ju je ranije muila. Kako je bilo mogue da su svi njezini osjeaji, nazori i ivotna energija bili tako razliiti od roditeljskih. Iako je osjeala svu ljubav svojih usvojitelja, ipak joj je bilo kao daje izgubila tlo pod nogama, kao daje negdje drugdje trebala pronai oslonac. Zbog toga je bila pomalo tuna i pomalo nesigurna. Pritom je shvatila da to roditeljima ne smije pokazati. To bi ih raalostilo. Nisu smjeli ni pod koju cijenu saznati to ona osjea. Dakle, sada e prvi put imati tajnu pred njima. Prije im je mogla povjeriti sve, i ono za to u njih nije mogla nai razumijevanja. Ljubav, za koju je mislila da je njezino pravo, nadomjestila je to razumijevanje. Sada je morala pronai svoj vlastiti odnos prema roditeljima. udna je tuga obuzela njezino inae tako vedro bie. I dok je prelistavala knjige dosjetila se da bi o svemu tome mogla razgovarati samo s Lienhardom Riedom. Kao nikada ranije, udjela je za tim da ga ponovno sretne, pa je za nju predstavljalo veliku utjehu stoje namjeravao doi u posjete. Kad je odloila knjigu iz ruke, pogled joj padne na klju koga joj je otac bio dao. Osjeti potrebu otkljuati koveg i uzeti u ruke sve one stvari koje su pripadale njezinoj majci. Moda e sakriti svoje uarene obraze u majine haljine. Brzo se popela na tavan. Otvorila je koveg. Osjeti njean miris. U vrstom zatvorenom kovegu jo se uvijek osjeao parfem Marije Riemann koga je rado upotrebljavala a koga joj je u boljim danima njezin otac uvijek naruivao iz Pariza. Dorrit je kleknula kraj kovega i pritisnula lice na najgornju haljinu od fine svile. Zatim poe vaditi jednu haljinu za drugom. Promatrala ih je duboko dirnuta. Pokuavala je zamisliti kako je njezina majka izgledala u ovoj ili onoj. I uvijek bi ponovno utiskivala lice u meku tkaninu. Prekapala je po majinom naslijeu. Nala je svata. Torbice, a od njih jednu izraenu od srebrnih lania, koja je ve izgubila sav sjaj. Odloila ju je na stranu, htjela ju je kasnije oistiti kako bi srebro ponovno zasjalo. Nosit e je kao uspomenu na majku. Pojavio se suncobran, svilene podsuknje, koje su se nosile u ono vrijeme, nekoliko svilenih alova, pojasevi i lepeze, svakakve sitnice od srebra, notesi, depna ogledalca i srebrni lanci. Nala je i kalendar u kome je majka oigledno zapisala datume roenja prijatelja i roaka. Dorrit ga je prelistala i poljubila. Na njemu je poivala ruka njezine majke. A tu je pronala i nekoliko rijei naspisanih u brzini: Gospoa Rose Steinert, Hamburg, Kransko obdanite, do najkasnije 7. rujna. Dorrit je promatrala te rijei. Sto su mogle znaiti? Zato je majka zapisala to ime i adresu? Tko je bila ta gospoa Rose Steinert? Kako udno to nije znala nita drugo o svojoj majci nego da se utopila u moru i daje bila tuna jer joj se otac ubio, a mu pobjegao u inozemstvo. Poela je razmiljati o svom ocu. Je li nestao ili je umro? Zasigurno je bio mrtav, inae bi se kroz sve te godine ipak raspitao za svoje dijete. Prestala je misliti na oca, pa je dalje poela prekapati po maj inim stvarima. Gladila ih je opet i opet, i paljivo ih promatrala kao da su joj te mrtve stvari mogle oivjeti sliku pokojnice. Napokon je sve opet spremila, samo je sauvala srebrnu torbicu i kalendar. Sve je to pokazala gospoi Lund, a kad je ova poprimila nemiran izgled, kao da se plaila daje Dorrit vie ne ljubi, zagrlila ju je. - Majice moja, nitko te nee moi izgurati iz mog srca. Budi posve mirna! Gospoi Belli navrnue suze na oi. - Tako te volim, mila moja! Dorrit je njeno poljubi. - To znam i radosna sam zbog toga, majice! Gospoa Bella je ipak shvatila da je Dorrit jo uvijek bila uzbuena. Stoga nije navaljivala dalje na nju. Nije se osobito uzbudila ni tada kad

27

GIGA

je Dorrit nakon objeda pola u vrt elei u sjenici itati knjigu koju je dobila na poklon. Pritomje ponijela srebrnu torbicu u koju je stavila svoj rupi i mali kalendar, koji je eljela jo jednom prelistati u miru, da vidi hoe li moda jo neto pronai. Srebrnu je torbicu oistila pomou sapunice i salmijaka, pa je sada opet bila sjajna. Vrlo se sviala Dorrit i namjeravala ju je upotrebljavati. Dorrit je nakon objeda odjenula novu haljinu koju su joj poklonili roditelji. Bila je od svile modre poput lavendule i padala u mekim naborima niz njezino vitko tijelo. Boja je divno pristajala njezinoj zlaanoj kosi i njenoj, od sunca lagano opaljenoj koi. Bila je draesna, a roditelji su joj se radovali. Stajali su zajedno kraj prozora i gledali za Dorrit kako prolazi vrtom. Nije hodala onako lagano kao inae. Gospoa Bella uhvati prestraeno mua za ruku. - Pripada li nam jo uvijek, Willi, ili smo je izgubili? Privinuo juje uza se. - Kako moe tako glupo pitati, Bella! Uvijek e nam pripadati. Budi posve mirna! - Tako se udno promijenila, nisi li primijetio? - Mora svladati ono to smo joj saopili, a to e se ubrzo dogoditi. - Uzela je sa sobom majinu srebrnu torbicu. Jesi li vidio? Te su rijei krile ustraenu ljubomoru. Poeo joj se smijati. - Bella, ta srebrna torbica je draesna, a mlade djevojke vole takve stvari. A osim toga, zar bi eljela da naa draga Dorrit bude ravnoduna prema svojoj majci? Sakrila mu je glavu na rame. - Ima pravo, Willi, stidim se svoje ljubomore. Kad je u etiri sata stigao Lienhard Ried s velikim buketom cvijea u rukama, naao je u sobi za dnevni boravak samo roditelje. Rekli su mu daje Dorrit pola u sjenicu, pa je zacijelo itajui novu knjigu, zaboravila na vrijeme. - Ako mi dopustite, dovest u je ovamo i odmah joj estitati. - Znate daje Dorrit danas saznala od nas sve o svom porijeklu. Ne udite se, molim vas, bude li drugaije nego inae. Mora se prvo pomiriti s time. Ali dobro je da ste doli, moi ete je malko rastresti. Lienhard kimnu s mnogo razumijevanja. - Neu to zaboraviti, pa u biti to njeniji s njom - rekao je i krenuo u vrt. Dorrit meutim nije itala. Paljivo je prelistavala kalendar i na jednoj stranici otkrila rijei: - 8. kolovoza je Dorrit dobila prvi zubi. Te su rijei duboko potresle mladu djevojku. Priinilo joj se kao da ju je pogladila njena majinska ruka. Jer te su rijei svjedoile o toploj ljubavi njezine majke. A prve dvije godine svog ivota potpuno je pripadala majci. Muilo ju je to to su sve te slike nestale i izgubile se. Nije mogla ni zamisliti majku. Uzaludno se nadala pronai u kovegu sliku svojih roditelja. Svim je silama nastojala prisjetiti se svog najranijeg djetinjstva, ali joj to nije uspjelo. Sve je dublje razmiljala ne obraajui panju na vrijeme, pa je napokon i zaplakala. Sjedila je tako u sjenici sakrivi lice meu rukama, kad je u vrt stigao Lienhard Ried. Doavi do nje zaustavi se i oboje se prestraeno trgnue. Dorrit brzo obrisa suze, a Lienhard joj dohvati ruku i poljubi je. Zatim joj prui cvijee. - Draga gospoice Dorrit, kako moete! Danas vam je roendan, a vi plaete. Prisilila se nasmijeiti. - Molim vas, ne spominjite te glupe suze pred mojim roditeljima. Sjeo je kraj nje. - Dakako da neu govoriti o tome, jer znam da bi im to zadalo bol. I onako su zabrinuti zbog onoga to su vam danas otkrili. Pogledala gaje, a na licu joj se ponovno ukaza trag rumenila. - Znate zato plaem? - Mogu zamisliti da ste uzbueni jer su vam usvojitelji saopili istinu o vaem porijeklu. - Kaete usvojitelji. Zar mi oni ne znae mnogo, mnogo vie.

28

GIGA

- Dakako, i stoga ne smijete raalostiti te dobre ljude svojom tugom. - Oni to nee ni naslutiti. Zato sam vam i rekla da im ne kaete kako ste me nali u suzama. Ne mislite valjda da sam nezahvalna. Ne - elim svim silama ocu i maj ci Lund dokazati svoju zahvalnost. Prihvatila sam sve dobro i milo to su inili za mene kao neto to mi pripada. Nisam znala da nemam pravo na njihovu ljubav. To pravo tek moram stei. Sto bih mogla uiniti da im dokaem svoju neizmjernu zahvalnost? Roditelji kau, neka nastavim tako ivjeti, daje to dovoljna zahvalnost za njih. Ali imam potrebu da im je i na drugi nain dokaem. Vjerojatno me shvaate? - Dakako, gospoice Dorrit, jer vas dobro poznajem. Ali dopustite mi da vam reknem kako svoju zahvalnost ne moete dokazati na bolji nain do li da nastavite ivjeti kao dosad. Zaboravite ono to su vam roditelji danas rekli. To nee izmijeniti nita na vaoj obostranoj ljubavi. - Ne, na sreu nee. Ali ipak se sve promijenilo. Kad bih vam barem mogla objasniti koliko. Zamislite samo kako biste se osjeali kad bi vam va otac rekao da niste njegov sin. I vama bi se priinilo, kao i meni, da vam je nestalo tlo pod nogama. Tako se i ja sad osjeam. Moram se pokuati snai, i to tekom mukom. Htjela bih postii neto divno i arobno, htjela bih pridonijeti neku teku rtvu, kako bih stekla pravo na ljubav svojih roditelja. Pogledao ju je toplim pogledom punim suosjeanja. - Shvaam vas, gospoice Dorrit, ali ne smijete odvie razmiljati o tome. Znam da ste silno uzbueni, jer niste povrni. Ve sam odavno shvatio da o svemu duboko razmiljate usprkos svojoj veseloj udi. Ali morate se smiriti i uvidjeti da za vae roditelje nita ne moe biti bolje nego da ih od srca volite. Vjerujte mi, govorim vam kao dobar prijatelj, nemojte se muiti tim mislima. Obriite brzo tragove suza. A tada emo jo neko vrijeme razgovarati o neem veselijem, kako bih vas mogao dobro raspoloenu odvesti u kuu na roendansku okoladu. Pogledajte koliko sam vam cvijea donio. Koliina mora nadomjestiti kvalitetu. I nasmijeivi se gurnuo joj je cvijee u ruku. Morala se nasmijati. - Opljakali ste cijeli svoj vrt. - Tako je. Donio sam svo cvijee koje je bilo barem donekle lijepo. - Bojim se da u Neustettenu neemo imati dovoljno veliku vazu - alila se Dorrit, ve donekle smirena. - Tad emo ga razdijeliti. Morao sam donijeti toliko cvijea, jer svaki cvijet predstavlja dobru elju za vas. I sad vam napokon mogu poeljeti sreu. Znate li da to inim od srca? To je zapitao toplim glasom, pa joj je krv navrla na obraze. Vidio je to, a srce mu poe snano udarati. Njegove su je oi tako toplo promatrale da je jo vie porumenila. Najradije bi je bio zagrlio, ali nadvladao je razum. Sto je to htio uiniti? Siromah poput njega smio bi pomisliti na to divno bie tek kad uspije u ivotu. Morao joj je pruiti ljepi ivot od ovog koji bi je sada oekivao. Ve je i za njega samog ivot u zamku ponekad bio teak. Zasad je Dorrit jo uvijek ivjela bolje u Neustettenu nego to bi kod njega. Mogao je presaditi to malo lane k sebi tek kad bi ostala bez doma. Uspjelo mu je svladati se kad mu je Dorrit pruila ruku kako bi mu zahvalila, jer je znala da joj je elio sreu od srca. Ustali su i krenuli kui. Lienhard je nosio cvijee i pruio ruku za knjigom koja je leala na stolu. Pritom je proitao naslov i zaueno pogledao. - Bavite se tako ozbiljnom knjievnou, gospoice Dorrit? - Ve sam dugo eljela tu knjigu, pa me raduje to sam je dobila. U njegovu se pogledu moglo nazrijeti uenje. - Nisam slutio da se zanimate tako ozbiljnom knjievnou. Ako volite takve knjige, mogu vam posuditi velik broj iz svoje knjinice. Morate je jednom pregledati. Pocrvenjela je. Kad su stigli u kuu, odmah su posluili roendansku okoladu. Isplatilo se biti pozvan u

29

GIGA

goste. To je Lienhard izjavio i popio dvije alice s mnogo tuenog slatkog vrhnja. Neprekidno je zabavljao cijelo drutvo i tako pomogao Dorrit i njezinim roditeljima da opet nau duevnu ravnoteu. Nisu ga pustili kui, morao je ostati i na veeri. Bila je svijetla no puna mjeseine, pa e lako nai put natrag u zamak. Lienhard se nije dao dugo moliti. Vrlo je rado ostao. Dobro raspoloen priao im je kako Breitnerovi svakog dana izmiljaju neto nova kako bi se to bolje osjeao kod kue. Zatim im je pokazao asopis u kome su objavili njegov lanak. A ruje bila i njegova slika. Veselo im je ispriao daje taj asopis naruio od njega seriju lanaka za koju je trebao primiti vrlo visok honorar. Dorrit je dugo promatrala njegovu sliku zadubivi se u karakteristine crte lica mladog ovjeka. - Imate li jo jedan primjerak tog asopisa? Rado bih u miru proitala lanak. - Moete zadrati taj broj, gospoice Dorrit! Imam nekoliko primjeraka. A nakon to sam vidio kakvu ste knjigu dobili za roendan, vjerujem da bi vas i moj lanak mogao zanimati. - Dorrit ita knjige koje ne zanimaju ni mene ni moju enu -dobaci ponosan otac. Lienhard kimnu. - To ve znam. - Ueni gospodin doktor vjerovao je da itam samo knjige za mlade djevojke - nasmija se Dorrit. - Ne, krivo me optuujete! Ali otkrio sam neto novo u vama. Volite se rugati, gospoice Dorrit. Moram vas se dakle uvati. - Ne bojte se, kad mi je netko duevno nadmoan ja se to ne usuujem. I tako su se alili i dalje, ne elei poeti ponovno razmiljati o ozbiljnim stvarima. Vee je prolo u ugodnom raspoloenju, a kad se Lienhard srdano oprostio, poeljela je Dorrit kao i svako vee roditeljima laku no i toplo ih poljubila. Svo troje nije htjelo razmiljati o tome daje sada njihov odnos postao drugaiji.

30

GIGA

VII
Dorrit se i u budue nastojala ponaati posve prirodno, ali njezina ljubav prema roditeljima posve se izmijenila. Nije vie shvaala prirodnim da se sve vrti oko nje, ve je stekla saznanje da svakoga dana treba ponovno zaraditi roditeljsku ljubav. To su Lundovi dakako primijetili i bili duboko dirnuti. Bilo bi im mnogo milije da je Dorrit ostala onako svjea i bezbrina kao ranije. Nadali su se ipak da e se u toku vremena sve to izmijeniti kad Dorrit svlada prvo uzbuenje. Dorrit je bila tia i zamiljenija. Obasjavala ju je slatka zrelost. Nije vie bila ono vedro i naivno dijete. A tome moda nije bio razlog samo ono to su joj saopili roditelji. Sigurno se to dogodilo i zbog njezina odnosa prema Lienhardu Riedu. Jo nije slutila to se rodilo u njezinu mladu srcu. Nije razmiljala o tome to osjea za njega. Jedino je znala daje ispunjava tiha srea kad bi on dolazio ili bi se inae susretala s njime. Ali prije svega njezina elja da roditeljima pridonese rtvu postajala je sve dublja. Morala im je pokazati zahvalnost za ono to su uinili za nju. Kad je vidjela kako otac gleda zabrinuto pred sebe, eljela mu je pomoi. A kad bi majka ponovno i ponovno grevito raunala ne bi li mogla neto utedjeti, najradije bi gladovala kako bi na taj nain uinila neto za nju. Sad kad je progledala, sve je vie primjeivala potitenost roditelja, iako su se trudili sakriti je pred njom. Ponekad bi o tome razgovarala s Lienhardom Riedom. Jednom gaje srela kad je htjela izjahati na polja jer je bila kosidba. Veselo su se pozdravili, skrivajui pomno svoje uzbuenje. - Dobro jutro, gospoice Dorrit! Kamo tako brzo? - Kosidba je, pa su potrebne sve ruke kako bismo sijeno spremili na vrijeme. - Mogao bih danas odustati od tjelovjebe i takoer pomoi. Nasmijeila mu se, moda ne tako vedro kao inae, ali ipak draesno. - Mislite li da bi vas otac odbio kad biste mu ponudili svoju pomo? - Nadam se da to nee uiniti. Hoete li me povesti sa sobom? - Nee vam biti lako kao to mislite. ovjek osjea svoje ruke kad radi nekoliko sati, jer nije naviknut na to. Nasmijao se. - Ne vjerujete u moje sposobnosti. - Vjerujem. Ali da li one odgovaraju radu na polju, to ba ne znam. - Zaboravili ste vjerojatno da sam ovdje odrastao i ve prije pomagao, kad je to bilo potrebno. I na mojim putovanjima mi ba nije uvijek bilo lako. Morao sam vriti teke tjelesne poslove. Dakle, nemojte me potcjenjivati. - Bit e mi drago budete li me iznenadili. Dakle, molim, izvolite me otpratiti. Otac e se radovati, kad dovedem tako snana pomonika. Neko su vrijeme utei jahali jedno kraj drugoga. Tad ju je pogledao sa strane. - Kako ste inae, gospoice Dorrit? Jo uvijek primjeujem u vaim oima trag bola kojeg ranije nije bilo. Tiho je uzdahnula. - Zar se tome udite? Poznajete me dovoljno dobro da biste mogli shvatiti kako ne mogu samo tako ravnoduno prijei preko stvari koje sam saznala. - Dakle jo uvijek ta glupa uznemirenost? - Nije glupa, to morate napokon shvatiti. - Dakle dobro, razumijem vas. Ali morate mirno prihvatiti ono to nije mogue izmijeniti. Nije potrebno razmiljati o tome i zbog toga izgubiti vedrinu. - Doista sam je izgubila. Ali nadam se da u se s vremenom smiriti. Kad barem ne bih bila zabrinuta zbog roditelja. Sad znam u kako je tekom poloaju Neustetten. Otac i majka moraju se neprekidno boriti. Prije mi to i nije bilo tako vano, ali sad su mi se otvorile oi.

31

GIGA

inim se samoj sebi kao netko suvian koji sve jo vie oteava roditeljima. - Nemojte da to vai roditelji naslute. Zadali biste im bol. - Znam. Ali sad imam tako udne elje. Htjela bih biti neizmjerno bogata, pronai neki skriveni imetak ili dobiti na lutriji. Prije mi nije bilo do novca, jer sam ivjela ne razmiljajui o njemu. Nisam znala koliko moe biti vaan u ivotu. Duboko dirnut promatrao je njezino zabrinuto lice. - Kad bih vam barem mogao pomoi! Na alost i sam sam siromah. Kimnula mu je. - Rekla bih da su svi dobri ljudi siromasi. Barem u ovom kraju. Jedini ovjek koji ima novaca kao blata nije dobar. - Mislite gospodina Lamprechta? - Da! Zato sav novac zavrava u njegovu depu? Ionako ga ve ima dovoljno. Moda sam nepravedna prema njemu, jer ga ne podnosim. Vjerojatno stoga to osjeam da je kriv za brige mog oca - a i vama je oteo dom. Kad samo pomislim da bi se to moglo dogoditi i mojim roditeljima, mogla bih uiniti neto nepromiljeno. Pogledao ju je ozbiljno. - Nadajmo se da nee doi do toga, gospoice Dorrit! Nemojte se optereivati takvim brigama! Barem ne prije no to to bude potrebno. Budite hrabri! Njegove tople i srdane rijei natjerale su joj suze na oi. Nastojao joj je skrenuti misli, pa su napokon u dobrom raspoloenju stigli na polje i prihvatili se posla. Pritomsu postali radosni. Dorrit je podigla svoju suknju za jahanje, a bijela bluza je nije spreavala u radu. Lienhard je prebacio kaput preko lea svog konja i zasukao rukave. Smijali su se jedno drugome, a njihovi su se pogledi sretali. Willi Lund im je domahnuo iz daleka. Tad im je priao i doviknuo Lienhardu: - To je pravo prijateljstvo. Zahvalan sam svakom ovjeku koji mi pomae unijeti sijeno. Bude li jo dva dana vrijeme lijepo, kosidba e biti izvanredna. Ali njegove je nade ubrzo nestalo. Iznenada se na zapadu pokazae tamni oblaci nagovjetavajui oluju i tuu. Kad je Willi Lund primijetio oblake, spustio je na trenutak ruke. Poznavao je te znakove i znao da se pribliava oluja. Nije trajalo dugo i oblaci su zastrli cijelo nebo. Dorrit i Lienhard su zabrinuto pogledali gore. I ve im je prilazio Willi Lund blijeda lica i sputenih ruku. - Dorrit, pouri kui! Za desetak minuta poet e lijevati kia. Hvala i vama, Lienhard, ali nema smisla, neemo uspjeti. Kad jednom izbije oluja sijeno e vrijediti upola manje. Savjetujem vam da odjaete s Dorrit u Neustetten. Smoit ete se prije no to stignete u svoj zamak. - A ti, oe? - zapita zabrinuto Dorrit, primijetivi upalo oevo lice. Odmahnuo je. - Doi u za vama. Malo kie mi nee nakoditi. Pourite, oluja e biti strana. Dorrit ga zagrli i poljubi. Uasno ju je muilo njegovo tuno lice. Kad bi mu barem mogla pomoi! - Nemoj gubiti hrabrost, oe, moda e nas oluja mimoii. Njeno ju je odgurnuo od sebe. - Brzo kui! - naredio je, a ona mu se pokorila. Lienhard ju je podigao na konja, prebacio kaput i sam zajahao. Bio je jednako zabrinut kao Lund i Dorrit. Pourili su kui, jer je snaan vjetar ve poeo raznositi travu na sve strane. Willi Lund je ukoena pogleda promatrao to se dogaa oko njega a zatim je tekim korakom priao svom konju. Ljudi su se sklonili to su bolje mogli. Lund je odjahao stisnuvi zube. Vjetar ga je u tom prestigao. Kad je stigao do ume, snana je oluja ve divlje tresla kronje drvea. Oko njega se poee ruiti grane. Kraj njega je iznenada palo jedno mlado stablo kao da gaje iupala nevidljiva ruka. Bilo je posve tamno, a munje i gromovi su se izmjenjivali. Dorrit i Lienhard stigoe upravo do kue, kad je poela padati tua, tako da je ubrzo sve

32

GIGA

izgledalo kao pokriveno snijegom. Tua je trgala mlado, nezrelo voe s grana, trgala cvjetove i tresla grmlje. Pritom je vjetar zavijao, a velike, teke kapi poee padati. Lienhard je brzo podigao Dorrit sa sedla i odveo je u kuu, dok je konjuar odveo konje u staju. Gospoa Bella prila im je sva ustraena. - Hvala Bogu, da ste stigli na vrijeme! Gdje je otac? - Otac e doi za nama, majko! Oluja je izbila tako iznenada. - A sad je vani po tom nevremenu. Glasno je zaplakala a Dorrit ju je zagrlila. - Otac i svi drugi potrait e sklonite u umskoj kolibi. Ne plai, to me tako boli - govorila je njeno Dorrit. Lienhard ju je duboko dirnuto promatrao kako ljubi i miluje majku. On sam nije nalazio rijei utjehe, jer je shvatio to je za te uboge ljude, koji su se borili za opstanak, znaila ta oluja. Unitit e njihove izglede na dobru kosidbu. Ono to e preostati nakon tog proloma oblaka i tue, vie nee mnogo vrijediti. Stradat e i voke, a ovog se trenutka jo nije znalo kakve e sve druge tete nastati. Kad se barem rijeka ne bi prelila preko svog korita. Njih troje je sjedilo tiho i zabrinuto u sobi. Gospoa Bella je prestraeno kraj prozora ekala svog mua. Lienhard je s mnogo suosjeanja promatrao blijedo Dorritino lice. Njezine oi sretoe njegove, a on joj brzo prie i uhvati je za ruku. vrsto ju je zgrabila kao da joj je bila potrebna podrka, a i on osjeti toplinu u srcu jer je tu podrku zatraila od njega. Tua je prekrila cijeli kraj svojim tekim teretom. Za jedan sat prolo je ono najgore, ali oluja je nanijela uasne tete. Kad je tua prestala padati, a oluja se smirila, njih je troje primijetilo Willija Lunda kako se pribliava kui. Sklonio se sa svojim ljudima u umsku kolibu. Ali dok su njegovi ljudi jo uvijek ostali tamo, on je krenuo kui. Njegovje konj kasao dosta polagano. Neka tupa obamrlost obuzela je jahaa. Za taj je sat izgubio svu hrabrost, kao da ne vrijedi vie boriti se protiv sudbine. Iz te obamrlosti probudio se istom kad mu je ena plaui pala oko vrata, a Dorrit dohvatila njegovu desnicu i poljubila je. Lienhard je grevito stiskao njegovu lijevu ruku. Ogledao se kao da se probudio. Ta su mu tri lica govorila o velikoj ljubavi i strahu. Prisilio se umorno nasmijeiti. - Ne gubite hrabrost, majko, i ti, Dorrit! Nije nam bilo sueno da kosidba bude dobra. I voe je uniteno. Sto je sa itom to neka sam Bog zna. Ali to e to koristiti. Moramo dalje raditi. Lamprecht ovog puta nee moi dobiti svoje kamate. Neka nam Bog pomogne! Te posljednje rijei izustio je gorkim glasom, a zatim je pao na stolicu. Vani je i dalje lijevala kia a oluja je bjesnila jo neko vrijeme, prije nego se povukla. Ali kia nije tada prestajala. Lienhard je ponovno pokuao nagovoriti Willija Lunda da se poslui njegovom uteevinom, kako bi Lamprechtu mogao isplatiti barem kamate. Ali Lund je to odluno odbio. Obje suene izale. Dorrit, da se preodjene, a majka da pripremi neto za jelo. Pozvali su i Lienharda. Kad su gospoda ostala sama, Lienhard je ponovio svoju ponudu. - Nita nas ne moe spasiti budem li se i dalje zaduivao. To je samo odgaanje katastrofe. Jednog dana emo ionako morati napustiti Neustetten. A kamo emo? Kad bih bio sam, ne bih se brinuo - ali to u sa enama? Lienhard je ustao i pristupio mu uhvativi ga za ruku. - Vidjeli ste i sami da u zamku ima mnogo mjesta. A zamak e izdrati barem jo jedno stoljee. Tamo ete se skloniti vi i vai, bude li Lamprecht doista takav lopov, u to na alost ne mogu sumnjati. Riedburg e vam biti sklonite, dok opet jednom ne svanu bolji dani. Lund ga pogleda arkih oiju. Umalo to mu nije zgnjeio ruku. - Hvala vam, to mi to sada govorite. Pravo je dobroinstvo sluati u takvoj tuzi ljubaznu rije. Ali to ne moemo prihvatiti. Imate dovoljno brige sami sa sobom.

33

GIGA

- Ve emo se nekako snai, gospodine Lund! Budite posve mirni! - Kako da vam zahvalim? - Ne zahvaljujte mi, gospodine Lund! Zar mislite da ne znam kako ste jednom na taj isti nain umirili mog oca kad je bio zdvojan i nije znao to e biti s njim i njegovim sinom? Tad ste mu odgovorili: Nai ete dom u Neustettenu, stari prijatelju, vi i va sin. Otac mi je to ispriao prije smrti, pa iako je prerano umro a da bi mogao iskoristiti vau ponudu, siguran sam da biste bili primili njega i mene. Bio sam premlad a da bih se sklonio kod vas, ali nikada nisam zaboravio da ste htjeli prihvatiti mog oca. Zar bih sada mogao oklijevati hou li podijeliti svoj krov s vama ako vas onaj lopov Lamprecht bude htio otjerati? Predobro me poznajete, zar ne? - Da, predobro vas poznajem. Sada se iznenada osjeam mnogo lake. Ukoliko se dogodi ono ega se plaimo, tad emo se skloniti kod vas. Hvala vam, Lienhard! Ovaj je samo kimnuo nasmijeivi se. - A sada budite malko hrabriji, i ne dajte da vae ene vide u kakvoj su opasnosti. Saznat e to dosta rano. Stisnue ruke jedan drugome i pogledae se u oi. Kad su se gospoa Bella i Dorrit vratile, primijetile su da je otac bolje raspoloen. Dorrit je odmah pomislila da je Lienhard ohrabrio oca, pa ga je zahvalno pogledala. Svi su zajedno neto pojeli. U meuvremenu je prestala kia. Bilo je to u posljednji trenutak jer je rijeka prijetila da e se izliti. Svi su putovi ionako bili pod vodom. Kad je Lienhard krenuo, gospodin Lund ga je otpratio elei pogledati to je s njegovim sijenom. Pokoena polja pruala su tuan pogled. Sijeno je plivalo na vodi. Tuga obuze srce gospodina Lunda. - Tu se nema vie to spasiti, Lienharde, a danas ne moemo uope nita vie poduzeti. Prvo mora voda otei, a tad emo sutra vidjeti to emo. Srdano su se oprostili.

34

GIGA

VIII
Sve je bilo tako loe da gore nije moglo biti. Uz svu tu nesreu razboljele su se jo i neke krave u Neustettenu. I to je predstavljalo veliku tetu. Kad je gospodin Lund trebao prvog srpnja platiti kamate gospodinu Lamprechtu, namaknuo je jedva polovinu svote. U svom malom automobilu sav zabrinut odvezao se do raskonog dvorca gospodina Lamprechta. On je doivio takoer tetu na svom imanju zbog oluje, ali njegov je posjed bio povoljnije smjeten, pa to za njega nije mnogo znailo. Kad su najavili Lunda, znatieljno ga je doekao. Znao je posve dobro to se dogaalo u Neustettenu, pa je slutio da Lund nee moi isplatiti kamate. To mu je dakako odgovaralo. Sreo je dodue Dorrit jo nekoliko puta, ali djevojka ga je izbjegavala, tako da nije mogao porazgovarati s njom. Kad su mu najavili Lunda, doekao gaje ljubaznim smijekom. - Dobar dan, dragi Lunde! Donosite mi tono, kao i uvijek, kamate, zar ne? - rekao je pruajui Lundu svoju mesnatu ruku. Ovaj je poloio svoju snanu desnicu u Lamprechtovu mlohavu ruku nenaviknutu na rad. - ao mi je to ovog puta neu moi u cijelosti ispuniti svoju obvezu. Oluja me bacila unatrag. Na alost, mogu vam danas isplatiti samo polovinu kamata i zamoliti vas za strpljenje do idueg mjeseca. Lund je zabrinuto pogledao Lamprechta oekujui da e ovaj ljutito zatraiti svoje pravo. Ali zaudio se kad se on samo nasmijeio i ponudio mu da sjedne. - Sjednite najprije, dragi Lund! Nije to tako strano. Neu vam odmah zbog toga oguliti kou. Znam da ne odbijate plaanje namjerno, i da nije na vama krivnja. Lund je olakano uzdahnuo. - Ne, doista nije, gospodine Lamprecht! - Znam, znam! Sada pripalite najprije cigaru, pa emo zajedno popiti au vina. Kako su vae gospoe? Je li gospoica Dorrit dobro? Ona je draesna mala vjetica. Morat u vas opet jednom posjetiti u Neustettenu. To sam ve dugo namjeravao. Htio sam vas i vae gospoe pozvati na vrtnu zabavu. Prireujem je idueg tjedna. Lund je iznenaeno pogledao Lamprechta. Sumnjiva mu je bila ta pretjerana ljubaznost. Poznavao gaje naime s druge strane. Ipak je bio sretan stoje Lamprecht bio tako susretljiv. - Vrlo ljubazno, gospodine Lamprecht! Nismo dodue u najboljem raspoloenju za zabave, ali od srca se radujem to e moje ene jednom moi misliti na neto veselije. - Zato ste tako tuni, dragi Lund? - odgovorio je veselo Lamprecht. - to to priate? ovjek, koji ima tako draesnu kerku, moe se liiti svih briga. Willi Lund ga i nehotice poe paljivije sluati. Sjetio se da mu je ena spomenula onaj susret Lamprechta s Dorrit. Uznemirio se, ali nije ni treptanjem oka odao to misli. - Zaboravljate da je u naim krugovima teko pronai ovjeka koji bi uzeo siromanu enu sa zaduenim ocem. Lamprecht se zadovoljno udari po grudima. - Postoje takvi, dragi Lund! Dragi Lund se poe osjeati vrlo nelagodno. Uspravio se i odluno rekao: - Nisam takav da bih traio bogata mua za svoju kerku. Lamprecht kininu. - Hvale vrijedno, ali i vaa kerka tu mora rei svoju rije. - Tako je, gospodine Lamprecht, prvu i posljednju. Ali ne bih vas elio dulje zadravati. Evo novac, a im namaknem ostatak, donijet u vam ga u toku mjeseca. Izvukao je pritomlisnicu i poloio novac pred Lamprechta. Ovaj ga lupnu po ramenu. - Ne urite, dragi Lunde! Evo potvrde! I pozdravite mi svoje gospoe. Iduih dana, moda ve sutra, doi u u Neustetten, pa se nadam da u ih zatei tamo. Na alost, ve sam dolazio i uzalud. - To nam je ao. - Mogu zamisliti - ree Lamprecht samouvjereno. Gospoda su izmijenila jo nekoliko rijei, a

35

GIGA

pri oprotaju je Lamprecht jo jednom lupnuo Lunda po ramenu. - Dakle, glavu gore, dragi Lunde! Sve jo moe biti u najboljem redu. Lund je na povratku kui razmiljao o onome to mu je Lamprecht govorio. Bio je zabrinut zbog njegova ljubazna i susretljiva ponaanja. Ipak je bila prava srea to mu je Lamprecht dopustio kasnije isplatiti dospjele kamate. Vjerovao je naime, pouen dosadanjim iskustvom, da e ga ovaj otro napasti. Ali promjena koja se dogodila nije ga radovala. Bilo bi mu ak i milije da ga je doekao kao obino. I to je mislio kad je spomenuo bogatog mua za Dorrit? Zar je njegova ena bila u pravu kad je govorila da Lamprecht ima nekih namjera s Dorrit? Willi Lund to nije smatrao sreom. Dovoljno je dobro poznavao Lamprechta, pa nije mogao poeljeti da on zaprosi Dorrit. Ona zasigurno ne bi ni u snu pristala da dade svoju ruku tom ovjeku, jer gaje prezirala. Nije bila od onih ena koje prieljkuju bogata mua. Dakle, ako se Lamprecht doista zagledao u Dorrit, to je predstavljalo samo pogoranje njegova poloaja. Dorrit e dakako odbiti Lamprechta, a on e tek tada postati njegov ogoreni neprijatelj. Kad je stigao kui nije govorio o svojim slutnjama enama, ve im je samo spomenuo da su pozvani na vrtnu zabavu. Gospoa Bella i Dorrit se tome nisu osobito radovale. Tek kad je Lund spomenuo daje Lamprecht namjeravao pozvati i doktora Rieda, Dorrit se poela pomalo veseliti. Ovih je dana bila vrlo tuna, jer je znala koliko su bili zabrinuti njezini roditelji. Sada, kadje ula da se Lamprecht nije osobito ljutio i da je pristao ekati na preostatak kamata, pomalo se smirila. Moda je taj bogata ipak imao osjeaje, pa nee odve muiti njezina siromana oca. Radi toga ga i nije eljela uvrijediti time da ne prihvati njegov poziv. Znala je da e ga roditelji prihvatiti kako bi njoj priredili veselje. Kadje saznala da e i Lienhard doi pokazala je radost zbog tog poziva. A to je razveselilo njezine roditelje. Gospodin Lund nije smogao hrabrosti rei eni kakve su se sumnje rodile u njemu. Ako su bile opravdane, tad e sve saznati jo na vrijeme, a ako nisu, nije imalo smisla uznemirivati je. Dorrit i njezina majka pomalo su se smirile, jer je i otac bio, barem na izgled, bolje raspoloen. Upravo tih dana primio je Willi Lund nenadano manju svotu novaca. Neko ju je posudio nekom obrtniku u gradu, a ovaj mu ju je sada vratio. Nije uope vie raunao na to. Sad je uskoro mogao platiti ostatak kamata. Manjkala je jo samo malenkost, a tu je mislio skupiti do vrtne zabave. Nije dodue znao odkud e skupiti novac kad dospiju idui kamati. Tad e najvjerojatnije doi do katastrofe. Jer Lamprechtovo dobro raspoloenje oigledno se moglo pripisati samo njegovu zanimanju za Dorrit, ali im ga ova odbije sve e se sruiti. Nije se ni sjetio u mislima da bi se rijeio svih briga ako bi Dorrit pristala postati Lamprechtovom enom. Ni za to ne bi elio svoju dobrobit uiniti ovisnom o Dorritinoj rtvi.
*

Idueg dana, kad su gospoa Bella i Dorrit bile same kod kue, dovezao se Lamprecht u svom mercedesu. Majka i ki primile su ga slubeno u malom salonu. Pozdravio je obje vrlo srdano i alei se pozvao ih na sveanost. Nije se udio to su gospoe odmah pristale. Priao je nadmeno kakve je sve pripreme poduzeo. Zatim je poeo zadirkivati Dorrit zato mu je proli put pobjegla. Dorrit mu je jo uvijek bila zahvalna to nije muio oca, pa je nastojala biti to ljubaznija s njim. I ona se alila i pokazala veliko zanimanje za sveanost. Dopustila je ak da joj uhvati ruku i pomiluje ju. Pritomje dakako osjetila veliku nelagodu, jer je njegova mesnata ruka bila mekana i vlana. Ipak je danas bila s njim mnogo ljubaznija nego inae, a on je to shvatio kao predusretljivost s njezine strane. Ta je mala vjetica vjerojatno primijetila da se zagrijao za nju, pa se nije namjeravala dulje braniti. Da je Dorrit slutila na kakve ga je misli navelo njezino ponaanje, vjerojatno bi ga ubrzo bila promijenila.

36

GIGA

I gospoa Bella nije bila tako suzdrljiva prema Lamprechtu kao inae. Osjeala mu se na neki nain obaveznom. I tako je mogao biti zadovoljan prijemom, pa je njegova tatina bila uzrokom da se ve smatrao ozbiljnim proscem. Upravo kad se htio oprostiti, stigao j e Lienhard Ried. Lamprecht mu je ve poslao poziv, a Lienhard gaje mislio odbiti. Ali sjetio se da je Lamprecht vjerojatno pozvao i Lundove, pa je htio o tome razgovarati s njima. Lamprecht je buno pozdravio Lienharda i ponaao se kao da je njegov dobar prijatelj. Lienhard je meutim bio vrlo suzdran i nije pruio Lamprechtu ruku, ve se samo slubeno naklonio. - Dobro to smo se sreli, gospodine Ried! Primili ste vjerojatno moj poziv. Upravo sam pozvao i gospodu iz Neustettena, i oni su mi dali svoj pristanak. Nadam se da u i vas moi pozdraviti kod sebe. Lienhard pogleda upitno Dorrit, a ova je lagano slegnula ramenima i kimnula mu. Tako je i on prihvatio poziv, iako bi ga najradije bio odbio. Kad se Lamprecht napokon oprostio i pri oprotaju pogladio Dorritinu ruku, izjavio je Lienhard neraspoloeno: - Dakle, pristali ste posjetiti tu vrtnu zabavu? - Da, bio je tako predusretljiv prema mom muu, da to nismo mogli odbiti i oneraspoloiti ga - ree gospoa Bella. Lienhard je jo uvijek bio neraspoloen. - Drzak je kad se usudio pozvati vas i mene. eli li uivati u mukama svojih rtava? Siguran sam da je pozvao sve ljude iz okolice. Namjeravao sam odbiti poziv. Idem samo zato, jer ete i vi biti tamo. - Obradovali ste nas, Lienhard! I mi bismo najradije bili odbili, ali to ne moemo. Otac je ovisan o njegovu dobru raspoloenju. Lienhard je stisnuo zube. - Nije ba radost posjetiti kuu ovjeka koji te unitio. Ali mislit u samo na to da u vas tamo sresti. Jedno je sigurno. Tamo neu popiti ni kap niega, niti pojesti jedan jedini zalogaj. Na sreu, neemo sjediti za stolom, ve e biti prireena hladna zakuska. Svatko e se moi sam posluiti. To e mi omoguiti odrei se njegova gostoprimstva, a da ne privuem panju. Dorrit mu oduevljeno kimnu. - To je izvrsna pomisao. Majice, i ja u to isto uiniti. To nas oslobaa potrebe neto prihvatiti od njega. I gospoa je Bella bila sporazumna s time. Dorrit brzo poe razgovarati o neemu drugom. - Ne ljutite se, Linehard! Mogli biste nekoga prestraiti. Pogledao ju je i izraz se njegova lica odmah izmijeni. - U pravu ste, gospoice Dorrit! Taj nam ovjek ne smije pokvariti raspoloenje. Predlaem da razgovaramo o ljepim stvarima. I tako su mirno razgovarali. Kad je gospoa Bella morala nakon nekog vremena otii, pa su oboje mladih ostali sami, Lienhard zapita tihim glasom: - Kako ste gospoice Dorrit? Sve je opet u redu? Uzdahnula je. - Sve, do moje elje da mogu pomoi roditeljima. - Ne treba gajiti nade, koje se ne mogu ispuniti. I ja sam se morao pomiriti s time da je va otac odbio novac koga sam mu ponudio. - Otac je bio u pravu. Slutim da je Neustetten ve dovoljno optereen. Vjerujem da e se, ukoliko etva ne bude dobra, moj otac morati jo i vie zaduiti. Razumijem da ne eli biti i va dunik. - A zato ne ba moj? Ja bih ga najmanje tjerao. - Da, ali ne bi vam elio nita dugovati. Zna kako ste teko stekli taj mali imetak. Nasmijeio se i slegnuo ramenima.

37

GIGA

- Ipak ne znam kako bih ga bolje upotrijebio nego da mu pomognem. Moda u to jednom moi dokazati na drugi nain, jer osjeam da sam i sam njegov dunik. - Tad morate shvatiti koliko bih eljela uiniti neto za njega. - Dakako da shvaam i da vas razumijem, gospoice Dorrit! Ipak, nemojte razmiljati o onome to nije mogue. Ali sad emo razgovarati o drugim stvarima. I poee priati o onome to ih je zanimalo. Dorrit zamoli Lienharda da joj donese neke knjige iz svoje knjinice. Bili su to znameniti putopisi. - Zar vas to doista zanima, gospoice Dorrit? - zapitao ju je. Gledala je kraj njega u daljinu. - Da, jer bih htjela da mogu o svemu razgovarati s vama. Njegove oi zasjae. Uhvati joj ruku. - Zar vas raduje razgovarati sa mnom? - zapita njeno. Kimnula je pogledavi ga sjajnih oiju. - Zar se udite tome? Moete li shvatiti da ponekad osjeam potrebu vidjeti neto drugo? ivim u vrlo uskom krugu. Ljubim svoje roditelje, ali oni ipak ne shvaaju sve to je u meni. To mi postaje sve jasnije. Ne smiju to dakako ni naslutiti, jer bi se raalostili. Uvijek ranije svladavala sam to u sebi. Branila sam se od toga da u mislima lutam daleko. Tamo me roditelji nisu mogli slijediti. Sad se vie ne branim. Znam da mije to u krvi, potrebno mi je kako se ne bih u sebi zaguila. Stoga ete shvatiti kako sam vesela to mogu s vama razgovarati o stvarima koje moji roditelji ne shvaaju. Moji me roditelji nisu spreavali u tome da i dalje stiem obrazovanje. Poklanjali su mi knjige koje sam eljela. To je bilo divno od njih. Mislila sam to ve i onda kad sam jo vjerovala da smo krvno povezani. Sada im se jo vie divim. Morali su se plaiti da u se otuiti od njih, a ipak nisu inili nita da me sprijee u tome. - Upravo zato to su vas ljubili poput vlastitog djeteta. Zar mnogi roditelji ne ele da njihova djeca steknu bolje obrazovanje od njih samih? Duboko je uzdahnula. - Sretna sam to mi to govorite. Smiruje me. Mislila sam da sam nezahvalna to sam eljela premaiti njihov domet. Sada mi ukazujete na to da je to neto samo po sebi razumljivo, pa se ne moram bojati da u uvrijediti roditelje. - Zasigurno neete. Vai su roditelji ponosni na vas, jer ste se duevno razvili vie od njih. Dorrit uzdahnu. - Posvuda susreem portvovnost svojih roditelja. Zar uvijek moram samo primati, a sama nita ne davati. - Ne vjerujete li da i sami dajete punim rukama? Zar niste shvatili da im uvijek ponovno pruate ivotnu radost? Odmahnula je glavom kao da mu ne vjeruje. - Ali to im jo mogu dati? Njegove usne zadrhtae. - Okreemo se u krugu, gospoice Dorrit! Nemojte misliti samo na to daje potrebno rtvovati se. Bar ne tako dugo dok se ne uvjerite da postoji rtva koja bi mogla vae roditelje osloboditi svih briga. A sada se vratimo knjigama! Ve u vam sutra donijeti nekoliko, pa se radujem da emo moi razgovarati o njima kad ih proitate. Njezine oi zasjae. - Kako me to raduje! Pogledao ju je toplo. Bio je sretan to je ugledao rumenilo uzbuenja na njezinim obrazima. Njihova se srca naoe u toploj enji velike ljubavi. Moda se ba sada moglo dogoditi neto to bi izmijenilo njihovu sudbinu, ali u tom trenutku samozaborava u sobu je ula gospoa Bella. Trgnuo se. Lienhard je bio sretan to mu je uspjelo savladati se. Kako se mogao toliko zanijeti i ozbiljno pomisliti na to da privee Dorrit za sebe? Mogao joj je pruiti dom za silu i koricu kruha, ali nije mogao dopustiti da ivi ivotom punim briga i odricanja. Dorrit se meutim jo uvijek predavala caru tog divnog trenutka. Nije mislila tako daleko kao

38

GIGA

on. Osjeala je samo koliko je sretna u njegovu drutvu. Ljubav roena za njega, bila je jo nesvjesna i bez elja. Nije htjela zasad nita drugo nego da se to nikada ne promijeni. Lienhardove su elje meutim bile zrelije, pa ih je bilo tee ispuniti. Gospoa Bella, nita ne slutei, razgovarala je s njima. Zaudo se niti ona, a niti njezin mu, nisu sjetili da bi se meu tim mladim ljudima mogli roditi dublji osjeaji. Bili su i odve zaokupljeni svojim brigama. Lienhard je ostao tako dugo dok se kuedomain nije vratio kui. Gospodin Lund je saznao da je Lamprecht bio u posjeti i da su ne samo gospoe, ve i Lienhard, prihvatili njegov poziv. Lienhard je preutio svoje osjeaje u vezi s pozivom, ali Willi Lund je rekao, gorko se alei: - Ne morate vjerovati, Lienharde, da emo biti jedine njegove rtve na zabavi. Bit emo okrueni supatnicima, jer ne znam nikoga u ovom kraju koji nije na neki nain ovisan o njemu. - To je slaba utjeha - ljutito izjavi Lienhard. - Pristao sam doi samo zbog vas. Willi Lund se gorko nasmije. - Vi to moete, jer ga se vie ne morate bojati. Ali ne govorimo vie o tome, Dorrit se vraa. Ona je izala da bi ocu donijela neto za jelo. Lienhard se oprostio srdano kao uvijek i odjahao kui. U zamku se udubio u posao. inio je to stisnutih zubiju, jer ma koliko se Dorrit eljela rtvovati za svoje roditelje, toliko je on elio iskopati se bijede i moi joj pruiti bezbrian ivot.

39

GIGA

IX
Vrtna zabava u dvorcu gospodina Lamprechta je zapoela. Stigli su mnogobrojni gosti iz susjedstva i iz grada. Gospodin Lund je bio u pravu, meu njima je bilo malo gostiju neovisnih o Lamprechtu. Stoga su mu mnogi i debelo laskali, a kako je to smatrao pravom istinom postao je jo samo oholiji. Mislio je da je sjajan ovjek a uz to i plemenit, jer je eto tim ljudima ovisnim o njemu priredio takvu divnu sveanost. Nije se zaista morao mnogo truditi da Dorrit uini kraljicom zabave. To je dolo samo po sebi. Niti jedna od pozvanih ena ni djevojaka nije joj bila ravna. Neprekidno su je okruivali oboavatelji, ali to nije smetalo Lamprechtu. Naprotiv, laskalo mu je to je mlada djevojka, koju je htio uiniti gospodaricom svog dvorca, bila tako potovana. Nije sumnjao ni trenutak u svoju pobjedu u tom natjecanju. Opazio je dodue da je gospodin Ried esto bio u njezinu drutvu, ali njega se nije plaio kao suparnika. Sto joj je taj siromah mogao pruiti? Polusruen zamak i mali prihod pisca i istraivaa prirode. To je bilo odve da umre od gladi, a premalo da preivi. Ipak se Lamprecht osjeao pomalo nelagodno u Lienhardovom drutvu, otkad taj vie nije bio ovisan o njemu. Ljutilo ga je to Riedu, koji je dodue ivio skromno, ipak nije bila potrebna njegova pomo. Neizmjerno gaje ljutilo to se Ried odnosio tako hladno prema njemu. Ipak mu je priinjalo zadovoljstvo to ga je danas mogao pozdraviti kao svog gosta. Bilo je to prvi puta da je Lienhard prihvatio poziv u njegovu kuu, pa se ponadao da je to bio prvi pokuaj mladog ovjeka da opet posudi novac od njega. Ali Lienhard bi mnogo radije umro nego li bi jo jednom bio ovisan o njemu. To Lamprecht nije slutio. Mislio je da se njegovom novcu moraju svi klanjati. Vanim korakom priao je Lamprecht Lienhardu koji je stajao sam, naslonjen na deblo, promatrajui pretjerano ukraeno proelje dvorca. - To je sada posve drugaija kua, dragi doktore, od one u kojoj ste se vi rodili, zar ne? zapitao gaje nadmeno. - Da, na sreu, druga je! - odgovori podrugljivo Lienhard. Lamprecht ga nije razumio. - Kako to mislite? - Mislim, kad ne bi bila drugaija, bilo bi mi jo nesnosnije boraviti ovdje, nego to mije sada. Lamprecht se saalno nasmijao. - Mislite da biste tada jo vie eznuli za kuom. Ali to ne razumijem. Bilo bi vam mnogo ugodnije kad biste ovdje nali ljepi dom. - Vjerujem da se nikada neemo razumjeti, gospodine Lamprecht - odgovori Lienhard ponosno i hladno, to inae nije bio njegov obiaj. Lamprecht je nagonski osjetio taj ponos, pa se naljutio to ne moe poniziti Lienharda. On mu je svojim ponaanjem dao na znanje da ne eli dulje razgovarati s njim. Ali Lamprecht ga nije namjeravao ostaviti prije nego to mu zada udarac. - Smijem li pitati kako ivite u svojoj ruevini? Stari se toranj vjerojatno klima? - Ne smijete me to pitati, i ja vam neu odgovoriti na to. Ali za vae umirenje: starije zamak jo uvijek vrst i vjerojatno e stajati jo i onda kada vie nee biti traga ovom raskonom dvorcu. Lamprecht se brzo nasmija, nastojei suzbiti srdbu. - Htio bih se odmah okladiti na to. - Neu se kladiti s vama. Jer, uz to to se nikada ne kladim, neemo i tako doivjeti ishod te oklade, ukoliko se ne umijeaju vie sile. Njima bi dakako bilo lako unititi va ponosni dvorac ili sruiti moj skromni zamak. Ali, kao to rekoh, vjerujem daje moj zamak jo uvijek vri od ovog raskonog zdanja. U ono vrijeme kad su podigli moj zamak gradili su mnogo solidnije nego to to ine danas. Lamprecht je opazio da Lienhard za sada ne namjerava traiti usluge od njega, inae se ne bi

40

GIGA

usudio tako razgovarati s njim. Progutao je srdbu i uzaludno traio odgovor. I tako je samo rekao: - Vidjet emo. Ali vi nita ne pijete. Hoete li au ampanjca? - Hvala vam, rado se odriem toga. Lamprecht slegnu ramenima. Bio je vrlo ponosan to su danas posluivali kod njega samo ampanjac. Dakle ni time nije mogao imponirati mladom doktoru. - Tad vam ne mogu pomoi, doktore Ried! Ali htio bih znati kako ete se raspoloiti. Nije udo da prosipate samo u. Lienhard se tiho nasmije. Lamprechte je izgledao i odve smijeno kad je, izrekavi to, zabacio glavu i naduo se poput purana. - Ne brinite zbog mene, gospodine Lamprecht, u svom sam ivotu morao progutati toliko ui da mi ne moe pomoi ni najslai ampanjac. Ali, molim vas, ispriajte me! Zapoeo je ples, a ja sam zamolio gospoicu Lund da ga otplee sa mnom. Lienhard se brzo naklonio i priao Dorrit koja gaje doekala sretnim smijekom. Lamprecht je ljutito gledao za Lienhardom, pa je primijetio kako se dvoje mladih ljudi zagrlilo i poelo lebdjeti po zvucima glazbe. Bilo je lijepo gledati kako to dvoje mladih skladno izvodi figure plesa. Dorritine su kretnje bile lagane i lijepe, a Lienhardovo sportsko tijelo pokazivalo je suzdranu snagu i otmjeno samosvladavanje. Lamprecht nije loe mislio o grai svog tijela, ali uvidio je da je ovdje svaka usporedba bila nemogua. Zlovoljno je priao blie i promatrao plesae. I tad primijeti Lienhardov pogled koji je poivao na Dorrit Lund. Iznenada ga obuzme arka ljubomora, ali u isto vrijeme i pobjedonosni osjeaj. Bila je to divna prilika naplatiti ponosnom plemiu njegovu nadmenost. Oigledno je bio zaljubljen u malu vjeticu. Ali ova zasigurno nee pristati udati se za siromaha. Mala Dorrit e zacijelo radije ivjeti u ponosnom dvorcu, nego u polusruenom zamku. Siguran u sebe gospodin Lamprecht zabaci glavu. Zamolio je Dorrit za idui ples. Ova je jo uvijek sanjarila nakon divnog plesa s Lienhardom, pa je nerado pola za Lamprechtom. Dakako da mu nije mogla dati koaricu, pa je plesala s njim. Lienhard ih je gledao pa bi bio najradije odgurnuo Lamprechta od Dorrit. Nije elio dopustiti nikome daje zagrli, ali najvie ga je muilo to to je to bio ba Lamprecht, pa je osjeao gotovo tjelesnu bol. Lamprecht gaje pobjedonosno pogledao kad je proplesao kraj njega. vre je zagrlio Dorrit no to je to bilo potrebno, pa je tako kod gledalaca pobudio dojam osobite prisnosti s njom. To je Lienhard dobro opazio, i iznenada ga obuzme strah, koga nije mogao protumaiti. Dorrit je dobro osjeala da je Lamprecht odvie stee, pa je zbog toga pocrvenjela. Zlovoljno ga se nastojala osloboditi, ali joj to nije uspjelo. Tad je rekla tvrdo i glasno: - Zadajete mi bol, gospodine Lamprecht! Umorna sam, pa vas molim da prestanemo. - Ve ste umorni, draga gospoice? Ne mislite to valjda ozbiljno? Ta ples je istom poeo. Dorrit iznenada zasta. - Htjela bih prestati - rekla je i pogledala ga zaklinjui. - Tad mi morate dopustiti da poem s vama u park. Dorrit se sabrala. Bilo joj je dakako mnogo milije hodati pokraj njega, nego osjeati njegove ruke na sebi. Osim toga se prisjetila da ne smije biti neljubazna s njim. - Dobro, gospodine Lamprecht! To u rado uiniti. Dorrit je znala da Lienhard sada ima druge obveze, a kako nije eljela plesati s drugom gospodom, pola je s Lamprechtom u etnju. Tvrdio je da joj mora pokazati staklenik. Dorrit je mirno pristala na to, jer nije znala daje staklenik smjeten daleko u parku. Lamprecht je pak namjeravao iskoristiti taj povoljan trenutak i zaprositi Dorrit. Poveo je dakle Dorrit, posve mirno i suzdrano razgovarajui, sve dublje u park. Oko njih je postajalo sve tie, pa je Dorrit zastala i ogledala se. - Odve smo se udaljili od drugih, gospodine Lamprecht!

41

GIGA

- Odmah emo stii. Eno, kroz drvee se ve vidi odbljesak stakala. Morate pogledati staklenik. Ponosan sam na njega, jer vrlo volim cvijee. Po nekoliko sati dnevno bavim se njime. Postigao sam izvanredne uspjehe i uzgojio nekoliko novih vrsta. Dorrit je takoer voljela cvijee, pa ju je staklenik doista zanimao. udila se to tog ovjeka, koji je samo zgrtao novac, zanima i cvijee. Lamprecht je bio veliki ljubitelj cvijea i tko ga je vidio u njegovom stakleniku nije se mogao nauditi tome kako taj snaan ovjek debelih ruku postupa njeno s biljkama. Dorrit se sada sama mogla uvjeriti u to kad su stigli do staklenika. Pokazao joj je posebne vrste koje je uzgojio. Postigao je zaista izvanredne uspjehe svojim ukrtavanjima. - Kako divno cvijee, gospodine Lamprecht! Zacijelo mu se radujete - uzdahnula je Dorrit. Tad se uspravio, paljivo postavio neku biljicu na stranu i pogledao je arkim pogledom. - Sve to moe pripadati vama, gospoice Dorrit, ako to elite. Za vas mi nita nee biti predragocjeno - rekao je promuklim glasom. Pogledala gaje prestraeno i brzo odmahnula glavom. - Ne, ne! - kriknula je prestraeno elei napustiti staklenik, ali on joj preprijei put. - Ne, molim vas, priekajte jo malo! Doveo sam vas ovamo s namjerom da mirno porazgovaramo. - O emu bismo mogli razgovarati, a da to ne bismo mogli u prisutnosti drugih? - Ne, za ono to vam elim rei, nisu potrebni svjedoci. Ve mi dugo to lei na srcu. elite li postati mojom enom? Problijedila je i pogledala ga sva uasnuta i prestraena. Njezino uasnuto lice ga je zbunilo. Iznenada je shvatio da bi ga mogla odbiti. Sva njegova sigurnost, sva vjera u njegov imetak, poela se ruiti pred tim blijedim i prestraenim djevojakim licem. - Molim vas, sasluajte me prije no to mi odgovorite, gospoice Dorrit! Ljubim vas, i ve vas dugo namjeravam uiniti svojom enom. Nisam imao prilike zaprositi vas, jer ste me neprestano izbjegavali. Nestali ste uvijek kad sam vam htio postaviti odluujue pitanje. Ne smijete me odbiti. Unesreili biste me. I stoga vam moram rei sve to bih mogao uiniti za vas. Moda ne znate daje va otac moj dunik. A jo manje znate da sam zapravo ve odavno ja vlasnik Neustettena. Ve dugo sam mogao vas i vae roditelje otjerati iz vaeg doma. Poslovan sam ovjek i moj je cilj neprekidno poveavati svoj posjed. Neustetten lei vrlo povoljno da svoj posjed zaokruim. U svakom drugom sluaju bih ve Neustetten uzeo. Oklijevao sam samo stoga to vi ivite u Neustettenu, pa biste zajedno s roditeljima ostali bez doma. Htio sam vam pri tedjeti muke da svoje roditelje vidite bez kue i mogunosti za ivot. Nisam meka srca, i samo moja ljubav prema vama vezale mije ruke. Ne zaboravite to! Ako me odbijete neu vie imati obzira prema vaim roditeljima. To zacijelo ne elite. Ako se bogato udate, spasit ete roditeljima dom. Kunem se, ispunit u vam sve vae elje, kupovati najraskonije haljine, najskupocjeniji nakit, pokazat u vam itav svijet. Bit ete gospodarica mog dvorca. Ta valjda me neete odbiti? Iscrpljen od uzbuenja Lamprecht se prekinu i pogleda je pogledom punim molbe. Dorrit gaje prestraeno sluala. ula je samo da se taj ovjek, koga nikada nije mogla trpjeti, eli oeniti njome. Da e njezine roditelje otjerati iz Neustettena, kao stoje otjerao i druge, ukoliko ne pristane. Bila je na smrt blijeda i stiskala je ruke. Jedva promuca muklim glasom: - Ne mogu! Ne ljubim vas! Trzaj proe njegovim licem. Izgledao je neizmjerno bijedno. - Tome se nisam ni usudio nadati, Dorrit! To znam, ali ljubav se raa u braku. Ne mora postojati od prije. Postanite mojom enom, pa ete me zavoljeti, jer u vam poloiti pred noge sve to bi vas moglo usreiti. Ne zaboravite na svoje roditelje! Njima morate pomoi. Duni ste im pridonijeti i rtvu, ako treba. Trgnula se i zadrhtala.

42

GIGA

Pridonijeti rtvu? To je bila rtva za kojom je eznula u posljednje vrijeme. eljela je da bude teka. Dakako, ni jedna nije mogla biti tea od ove. Moe li sada kukaviki odustati od nje? Morala je samo rei da i njezini bi roditelji bili spaeni. Tad im nee oduzeti Neustetten. Bude li ga pak odbila, Lamprecht e ih otjerati bez smilovanja. Je li to smjela dopustiti? Nije li bilo bijedno i nezahvalno od nje ne izvriti tu rtvu? Zar je doista bila tako velika? Taj joj je ovjek htio ispuniti sve elje, ostaviti Neustetten roditeljima dok god budu ivi, dakle sve ... A ona je oklijevala? Bila je tako neiskusna. Nije ni slutila to je znailo za nju udati se za tog ovjeka. Da li rtva moe biti tako teka ako bi na taj nain osigurala roditeljima miran ivot i dokazala im svoju zahvalnost? Odahnut e ako nee morati ivjeti u neprekidnoj opasnosti i strahu da e jednoga dana ostati bez doma. Sad je istom slutila kakve su brige imali. Sad je morala pridonijeti rtvu kako bi im pokazala svoju zahvalnost. Ali to e Lienhard rei na to? To je pitanje gorjelo u njoj poput vatre. Tog trenutka je shvatila da ga ljubi i da nikada nee moi ljubiti drugog mukarca. to da uini? Kako pogledati Lienhardu u oi pristane li na Lamprechtovu ponudu? Odmah e opaziti da time pridonosi teku rtvu za kojom je eznula. Zasigurno e biti tuan, jer ju je takoer volio. Nije je mogao oeniti, jer je i sam bio presiromaan. Morao je shvatiti da je ta rtva bila neophodna. Pa ne moe to dopustiti i mirno gledati kako Lamprecht tjera uboge roditelje iz kue i imanja. Ne - to nije mogla. Morala je samo pristati na Lamprechtovu ponudu, a ne bude li izdrala ivjeti kao njegova ena, tad je mogla otrati do rijeke ili skonati svoj ivot na drugi nain. Ta misao predstavljala joj je olakanje. Mladim se ljudima smrt ini tako lakom, a za Dorrit ovog trenutka nije moglo biti nita uasnije nego li udati se za Lamprechta. Na sve drugo sada nije mislila. Samo ju je muila pomisao na Lienharda Rieda. Meutim, bila je obuzeta milju da mora spasiti roditelje i pridonijeti rtvu, a ovo je bio taj trenutak. Ali - nije smjela tu rtvu donijeti uzalud. Trgnula se iz svojih misli u kojima je Lamprecht nije smetao. Njezino je lice bilo samrtniki blijedo, ali ipak slatko i njeno, kao nikada ranije. Lamprecht osjeti kako ga obuzima strast za tom lijepom djevojkom. - Pristanem li, gospodine Lamprecht, hoete li roditeljima ostaviti Neustetten do njihove smrti? Neete ih otjerati ma to se dogodilo? Moram to sigurno znati. Morali biste mi to jamiti na neki nain, jer mogla bih se odluiti postati vaom enom, to vam iskreno govorim, samo ako bih time njih spasila. Lamprecht nije shvaao to se dogaa u Dorritinoj dui. Nije mogao razumjeti da je ne privlai udoban ivot kraj njega. Bio je i odve sretan to ga nije jednostavno odbila, jer to ne bi bio mogao podnijeti. I stoga je brzo rekao: - Da, Dorrit, dajem vam svoju rije! Neustetten e ostati u vlasnitvu vaih roditelja do njihove smrti. Dorrit ga pogleda ukoena pogleda i izjavi kao bez glasa: - Vaa rije mi nije dostatna. Morala bih dobiti neke druge garancije. Nasmijao se zaljubljeno. Vidi, vidi, kako je oprezno i pametno to malo bie. To mu se svialo. Bit e jednom sposobna poslovna ena. - Dat u vam svako jamstvo koje elite, Dorrit! Razmiljala je o njegovim rijeima. U njezinoj je dui neprekidno odjekivalo: Mora se rtvovati - mora to uiniti mirno i s nasmijeenim licem. Nitko ne smije slutiti da se rtvuje. Ponajmanje roditelji! Jedino Lienhard mora znati, ali e morati dati asnu rije da je nee sprijeiti u tome. Sve e biti lake kad on to sazna. Kad postane Lamprechtovom enom, pa to ne mogne izdrati, tad - u rijeku. Sve moe i mora uiniti da roditelji ne izgube Neustetten. Uinili su toliko za tebe.

43

GIGA

Sad je tvoj red. Ponovno pogleda u Lamprechta. Nestrpljivo je ekao na njezin pristanak. - Prije onoga dana kad emo se vjenati dat ete izjavu da vam moji roditelji ne duguju vie nita. Potvrdit ete da su sve hipoteke na Neustettenu brisane i dat ete mi svoju rije da ete sve do naeg vjenanja, a i kasnije, ostaviti moje roditelje na miru. Ma to se dogodilo, nitko roditeljima ne smije oduzeti Neustetten. Ponovno se nasmijao. Njezino ponaanje inilo mu se tako djetinjastim, a ujedno i tako poslovnim. Ta slatka mala vjetica eljela je biti posve sigurna. - Dajem svoju rije, slatka Dorrit! Sve e biti onako kako ti eli, jer ionako e jednoga dana naslijediti ono to e tvoji roditelji ostaviti. Neustetten e ist od dugova na dan naeg vjenanja ponovno pripasti tvojim roditeljima. Cijena za to je tvoja draesna mala ruka. Pristaje dakle? Oklijevala je jo trenutak i zatvorila oi pred onim stranim to joj je prijetilo. Ali tada ga ozbiljno pogleda. - Da, pristajem pod tim uvjetom. Ali molim vas, nemojte zaboraviti urediti sve potrebno prije vjenanja. - Ti si pravi mali advokat +> alio se Lamprecht pokuavi je zagrliti. Prestraeno se povukla. - Ne, ne, molim ne! Prvo moramo sve to obaviti. Neu vam lagati. Udat u se za vas samo stoga da moji roditelji ne bi trebali napustiti Neustetten. Samo stoga. - Slatka mala Dorrit, u braku e dakako sve biti drugaije. Nauit u te da me ljubi. Bit e ti dobro kod mene. Ali zaruniki mi poljubac mora dopustiti. Zadrhtala je i pogledala ga sva oajna. Tad mu prui ruku. - Samo ruku - ree tiho. - Prije nego postanem vaa ena, sretat emo se samo slubeno. Pogledao ju je razoarano. - Mala luda djevojice, kako u to moi izdrati? Umrijet u od enje. - Tad od toga nee biti nita. - Osjetila je da bi ga morala preklinjati da ne doe do tog sporazuma. Ali Lamprecht nije ni pomiljao odustati. Ova slatka mala vjetica potpuno ga je zaludila. Morao joj je dopustiti neka ini to hoe. Nakon vjenanja sve e se izmijeniti. Pobrinut e se da se ubrzo vjenaju. Poljubio joj je dakle ruku, ali i dijeli bijele podlaktice, koju je brzo povukla. - Zar ete me toliko muiti, Dorrit? - To mora biti - rekla je tvrdo i glasno. Osjeala je naime da e morati kriknuti od neizmjernog uasa prie li joj jo korak blie. Morala je dobiti na vremenu, priviknuti se na pomisao daje Lamprecht imao pravo na nju. - Neka bude kako eli, Dorritchen! Ali sada emo poi tvojim roditeljima i rei im da smo se zaruili. Trgnula se i bespomono ga pogledala. Pomislila je na to kako e roditelji prihvatiti te zaruke, to e rei i misliti. A sjetila se i Lienharda. Radije bi umrla, nego pogledala u njegove oi kad bude saznao stoje uinila. Pokua se sabrati. - Ne, molim ne danas! Neka roditelji danas jo nita ne saznaju. Sutra u im to sama rei. A tada moete doi i dogovoriti sve s njima. Danas to jo nitko ne smije saznati. Ponovno se u sebi nasmijao. - Dorritchen, razumijem da tu radosnu vijest eli sama saopiti roditeljima. Radovat e se jer e im sa srca pasti teret. Ionako ne bi uspjeli jo jednom namaknuti kamate. Dakako da bih rado jo danas saopio nae zaruke, ali elim te uvjeriti u to da inim ono to ti eli. Dakle, do sutra. - Hvala vam! - odgovorila mu je tiho. - Zato tako slubeno? Zovi me Karl, i govori mi ti! Stisnula je zube i odmahnula.

44

GIGA

- Sutra - prvo to roditelji moraju saznati - procijedila je. Duboko je uzdahnuo. - Dobro, pokoravam se ... Ali, pazi, dala si mi rije da e postati mojom enom. - Da, dala sam vam rije - ukoliko prepustite Neustetten roditeljima bez duga. Pruio joj je ruku. Poloila je svoju u nju i dopustila da je povede. Hodali su utei jedno uz drugo. On bije uvijek ponovno promatrao kao opijen. Kakva je to ena bila? Takvu nikada ranije nije upoznao. Ali bila je slatka i oaravajua. Draesnija od bilo koje druge. Istom kad su ponovno kroz granje ugledali areno mnotvo, Karl Lamprecht je naao dar govora. aptao je Dorrit u uho izjave ljubavi uvjeravajui je uvijek ponovno kako e joj dobro biti kraj njega. Vidjet e kako e sretni biti kad se jednom vjenaju. Dorrit se grevito trudila smiriti se. Borila se protiv osjeaja slabosti. Umalo to nije od slabosti pala, ato se nije smjelo dogoditi. Morala je mirno prii roditeljima. Ovi nisu smjeli znati kakvu im rtvu pridonosi. Do sutra je morala svladati svoje osjeaje. Sutra e im rei da se zaruila s Karlom Lamprechtom. Znala je da e se roditelji prestraiti, jer nisu imali dobro miljenje o Lamprechtu. Ali ona e ga braniti, i priati im kako paljivo i njeno postupa sa cvijeem, i kako je uvjerena da e i prema njoj biti dobar. Uvijek ponovno obuzimala ju je jeza, a u toj bezizlaznosti utjeila bi je jedna rije: rijeka! Ne bude li mogla tako ivjeti, utopit e se. Tad nitko nee slutiti da nije mogla do kraja izvriti svoju rtvu. U njezinoj duevnoj boli obuzeo ju je osjeaj potpune ravnodunosti prema svemu to se oko nje dogaalo. Trgnula se samo zbog neega - zbog Lienhardovih oiju. Stajao je naslonjen na deblo i ogledavao se, jer ve dugo nije vidio Dorrit. A sad ju je ugledao na putu za park kraj Lamprechta. Primijetio je da je uasno blijeda i udno gleda pred sebe. Promatrao ju je a ona je to vjerojatno osjetila, jer ga je pogledala i primijetila njegov zauen pogled. Priini joj se kao da se sve oko nje poelo vrtjeti u divljem krugu. Nadovjeanskim naporom nastojala se savladati. ak joj je uspjelo i nasmijeiti se. Polagano je izvukla svoju ruku iz Lamprechtove. - Molim vas, ostavite me sada samu! Morate se posvetiti svojim gostima. Predugo ste ih zapustili zbog mene - ree tiho. - Dorritchen, briga mene za goste! Samo ti si mi vana. Zar doista ne smijem objaviti nae zaruke? - Ne, ne, sada ne! Sutra - tek sutra! - procijedila je i brzo otila nekamo gdje je mogla biti sama. Na sreu Lamprechta su okruili sa svih strana, jer su ga ve dugo traili. Dorrit je dakle mogla neprimijeeno skrenuti na pokrajnji put i ubrzo pronala klupu. Sjela je sva iscrpljena, naslonila se i zatvorila vjee. Istom je sada shvatila stoje uinila.

45

GIGA

X
Lienhard je neprekidno promatrao Dorrit. Opazio je kamo je pola, pa je krenuo za njom neprimjeen od drugih. Bio je zabrinut. to joj se moglo dogoditi? Zastoje bila tako neizmjerno blijeda i tuna? Zatekao ju je gdje umorno sjedi na klupi. Uinivi nekoliko korakanaao sekraj nje. Pogledaoje njezino blijedo lice sklopljenih oiju, pa mu srce poe poput ekia lupati u grudima. - Dorrit! - zavikne uzbueno. Otvorila je oi i pogledala ga ne odgovarajui mu. Njezin pogled ulijevao je novi strah. - Sto se dogodilo, gospoice Dorrit; Gdje ste bili tako dugo? Uzalud sam vas traio. Zar se ne osjeate dobro? - pitao je nagnuvi se zabrinuto nad nju. Grevito je poela gutati, jer nije mogla odmah govoriti. Tad ree tihim glasom: - Da, ne osjeam se najbolje. Ali dobro je to ste ovdje. Odmah u vam sve rei. Vjerojatno u se bolje osjeati, budem li mogla s nekim razgovarati o tome. Sjeo je kraj nje i uhvatio njezinu hladnu, druu ruku. - Gospoice Dorrit, zato ste tako zbunjeni? Recite mi, to vam se dogodilo. Uasno ste se promijenili. Tekom se mukom uspravila. - Da, neto mi se dogodilo. Ne elim to nikome rei osim vama, jer ste moj najbolji prijatelj, pa me jedino vi moete shvatiti. Ali najprije mi morate dati asnu rije, da nikome neete ispriati ono to u vam sada rei. To mora ostati naom tajnom. Neprekidno ju je prestraeno promatrao, ali ona je izbjegavala taj njegov pogled. - Gospoice Dorrit, dajem vam svoju rije. Ono to ete mi povjeriti neu rei nikome. Plah i zahvalan smijeak ukaza se na njezinim usnama. Zgrila je ruke kao da joj je potrebna podrka, a tad je rekla tiho i uzbueno: - Znate koliko sam teila za tim da roditeljima pridonesem rtvu. Mogla je biti ma koliko teka, samo da im pomognem. Danas se ta rtva iznenada ukazala. Pomoi u svojim roditeljima da ne moraju napustiti Neustetten. Teka je, uasno teka, ali uinit u sve da spasim roditelje i dokaem im svoju zahvalnost. Moram prvo skupiti svu svoju snagu, kako bih je uzmogla pridonijeti. Nagnuo se prema njoj promatrajui je prestraeno i uznemireno. - Dorrit, osvijestite se! O kakvoj se rtvi radi? Pogledala gaje tunim pogledom, ali odmah opet prestraeno odvratila pogled. Zapazila je zabrinutost u njegovim oima, ali uz to jo i neto drugo, neto toplo, to je sada za nju bilo zabranjeno. - Rei u vam, Lienhard, samo vama. Vi morate znati kakva je to uasna rtva. Zaruila sam se s Karlom Lamprechtom. - Dorrit! Poput bolnog jecaja njezino je ime prelo preko njegovih usana. Nije se usudila pogledati ga. Boja njegova glasa govorila joj je dovoljno. - To je moralo biti. Rekao je da e inae bez smilovanja otjerati mene i moje roditelje iz Neustettena. - Bijednik - bijednik! - prostenjao je Lienhard. - Ne, ne, bio mi je dobar. Samo zato to me ljubi potedio je ve i dosad moje roditelje. Sve su hipoteke u njegovim rukama. Sad istom shvaam zato su roditelji bili toliko zabrinuti. Zar sam smjela oklijevati? Htjela sam im pridonijeti rtvu, a tee za mene nema, a nee je nikada biti. - Ne mogu to dopustiti, Dorrit! Ne smijete pridonijeti tu rtvu! Ne znate to inite. Niste ena koja bi se mogla udati bez ljubavi. Dorrit, osvijestite se! Taj je bijednik iznudio va pristanak. Neka vam vrati vau rije. Ubit u ga! - zaviknuo je. Uhvatila je njegovu ruku i poela ga preklinjati:

46

GIGA

- Nemojte mi to initi jo teim! Lienhard pritisnu tad svoje usne na njezinu ruku. - Dorrit, ljubim te! Ne mogu dopustiti da pripadne tom lopovu. Ljubim te, ljubim te! Zadrhtala je pogledavi ga tuno. - Slutila sam to, Lienharde! I ja ljubim vas! Ali naa ljubav nije mogua. Siromani smo, a roditelji imaju pravo na moju zahvalnost. Ne smijem misliti na sebe. Ne smijem vas sputavati svojom ljubavlju. Morate biti slobodni. Molim vas, nemojte me muiti! Sve je to tako teko. Pomozi mi, da to podnesem. Zna koliko mi je to teko. Te su rijei zvuale kao zov u pomo. Ponovno je pritisnuo usne na njezinu ruku. - Smiri se, Dorrit, smiri se! Da, pomoi u ti, ali ne na nain na kakav ti misli. Ne mogu te se odrei. Sada vie ne. Pa iako te ne mogu sprijeiti da se rtvuje, jer sam ti dao rije da nita neu rei tvojim roditeljima, nikada se neu pomiriti s time da pripadne tom ovjeku. Ne zna to ini. Spustila je ruke kao bez volje. - Ne mogu drugaije. Bila bih najnezahvalnije bie kad bih dopustila da roditelje otjeraju iz Neustettena i ostanu bez doma pod svoje stare dane. - Nikada ne bi ostali bez doma, Dorrit! Ve sam rekao tvom ocu, kad mi je ispriao u kakvom se poloaju nalazi, da ete svi nai dom u Riedburgu. I da u podijeliti s vama posljednju koricu kruha. To je razumljivo samo po sebi. Uhvatila je njegovu ruku i poloila je na obraz. - Da, to ste vi! Takvog vas poznajem. I takvog ljubim! Ali ne moete oekivati od mojih roditelja i mene da se objesimo o vas poput olovnih utega i povuemo vas za sobom u ponor. - Tvoj e otac u tom sluaju pokuati stvoriti novi ivot. Bolno se nasmijeila. - Ne znate koliko je otac ostario i oslabio u ovim tekim vremenima. Ja to znam, vidjela sam kako mu posao postaje sve tei. Ne, ne, moji roditelji moraju imati svoj mir. Zasluili su to. A sada kad sam vam sve rekla, neete me vie muiti. Dopustite mi da inim to hou. Nagovorila sam Lamprechta da mi dade vremena do sutra. Moram pripremiti roditelje. Rekla sam mu da ga ne ljubim, da ga nikada niti neu ljubiti i da u postati njegovom enom samo zato da spasim roditelje. - A on to prihvaa, taj... - Ne, dosta je! Potreban mi je mir! Molim vas, ostavite me nekoliko trenutaka samu! Lamprecht ne smije vidjeti da smo zajedno i da smo razgovarali. Ne smijem ga varati. Molim vas, poite! Hvala vam na svemu, i na vaoj ljubavi. Ona mi je jedina utjeha. vrsto je stisnuo njezinu ruku. - Dobro, idem i ostavljam vas samu. Ali varate se, ako mislite da sam se pomirio s time da postanete Lamprechtova ena. Nebo e mi pomoi spasiti vas od te zle sudbine. Ustao je brzo i jo je jednom pogledao duboko zabrinuto. Zatim je naglo otiao. Dorrit je gledala za njim oima punim tuge i boli, a onda je sklopila oi i zastrla ih rukama. Lienhard Ried bio bi najradije pobjegao samo da se sada ne sretne s Lamprechtom. Sada je jo vie prezirao tog ovjeka. Samo nitkov poput njega mogao je na taj nain iskoristiti bespomonu enu. Ipak se nije usudio otii. Osjeaj da mora Dorrit pomoi u tim bolnim trenucima, pa makar samo svojom prisutnou, nagnala gaje da ostane. Uasno mu je bilo trpjeti dobro raspoloenje gostiju i tu bunu zabavu. Protivno svojoj elji iznenada se naao pred Lamprechtom koji je razgovarao s dvojicom gospode. Upravo su se kucnuli punim aama. Lamprecht ga pogleda pobjedonosno. Sjetio se toga da je malko ranije, prilikom plesa, Lienhard zaljubljeno promatrao Dorrit. - Popijte s nama au ampanjca, gospodine Ried! Upravo pijemo za ono to ljubimo. Valjda ete nam se pridruiti - rekao je Lienhardu. Ovaj je problijedio od suzdrane srdbe. Zabacio je brzo glavu i rekao glasno i odluno: - Moje zdravlje mi to ne doputa. Smio sam posjetiti vau zabavu samo uz pretpostavku da

47

GIGA

nita ne pojedem, ni ne popijem. A sad se moram drati toga. To je zvualo tako neprijateljski i znaajno da gaje Lamprecht morao shvatiti. Sad je znao daje ponosni plemi posjetio njegovu zabavu iz nekog razloga, ali da mu nije htio biti zahvalan ni za jelo ni za pie. Shvatio je koliko ga time vrijea, ali dobro se uvao da ne pokae kako gaje razumio. - alim vas, gospodine Ried! Tamo u svom zamku zacijelo neete tako dobro jesti i piti odgovorio je u nadi da e time poniziti Lienharda, ali ovaj je ponosno pogledao preko njega. Ono dvoje gospode smijalo se nita ne slutei i ne shvaajui da se ovdje potajno ukrstilo oruje. Kad je Lienhard krenuo dalje, Lamprecht je gledao za njim zlobnim pogledom. - Taj je gospodin Ried zaista nadmen. Kad sazna da sam se zaruio s malom Dorrit, udit e se. Takvo divno cvijee ne cvate za gladue - govorio je samome sebi. Lienhard je upravo htio krenuti u tihi park da smiri svoj nemir i zabrinutost kad li mu gospoa Bella pristupi pogledavi ga uznemireno. - Znate li moda gdje je Dorrit? Pokuavam je ve dugo nai, a ni moj mu je nije vidio. I on je trai. Ne vidimo je ni plesati. Lienhard se prisilio mirno rei: - Nemojte brinuti, bio sam prije kratkog vremena s gospoicom Dorrit. Umorila se od plesa, pa se htjela neko vrijeme odmarati na klupi u parku. - Umorna? Preumorna da plee? Tad je doista umorna. Ali sretna sam to znam gdje je. Moj e je mu ve nai. Ali tog trenutka im se gospodin Lund pribliavao jednim od putova koji je vodio u park. Priao im je. - Ne mogu nai Dorrit. Gdje bi mogla biti? - zapita. Lienhard se prisilio nasmijeiti. - Dobro, tad u poi po nju. Vjerojatno je krenula krivim putem. Domahnuo im je i otiao, dok je gospoa Bella priala muu daje Lienhard sreo Dorrit. - Moe li razumjeti, Willi, da je Dorrit odvie umorna za ples? - zapitala gaje uznemireno. - Sparno je, Bella! Dorrit se brzo umara kad je toplo. - Ne mogu to shvatiti. Kad sam bila mlada, nikada mi nije bilo dosta plesa. - Kako se zabavlja, Bella? Gospodin Lamprecht je priredio sjajnu sveanost. Uzdahnula je. - Zna, Willi, radije bih sjedila na svojoj verandi i odmarala se. Dola sam samo zato da se Dorrit jednom zabavlja s mladim ljudima. ivi i odvie osamljeno u Neustettenu. A sad se jo i zavukla u osamu parka. Brani je par strpljivo ekao da im Lienhard dovede Dorrit. Smjestie se u naslonjae od bambusovine i prepustie sluanju glazbe. Lienhard je u meuvremenu skrenuo na pokrajnji put, tamo gdje je ostavio Dorrit. Ona je zaista jo sjedila na klupi, zabacivi glavu i sklopivi oi. - Dorrit, gospoice Dorrit, oprostite to vas smetam, ali vai vas roditelji trae. Hoete li doi sa mnom? Moete li? Pogledala gaje, a on se prestraio zbog oaja u njezinim oima. Uz najvei napor uspjelo joj je nasmijeiti se. - Hvala vam, Lienhard, ovdje je tako mirno i tiho da umalo to nisam zaspala. Poi u s vama. Ne smijem uznemiriti roditelje. Pomogao joj je ustati, a ona je poloila svoju ruku na njegovu. Polagano ju je vodio natrag. - Kako se osjeate, gospoice Dorrit? Jeste li se malko smirili? - zapitao je. - Najradije bih se odvezla kui, ali roditelji bi se prestraili. Ne znam smijem li to uiniti Lamprechtu? - Jo uvijek namjeravate izvriti tu ogromnu rtvu?

48

GIGA

- Dragi prijatelju, ve sam je uinila. - Ne, Dorrit! Ono to ste uinili dosad, samo je djeja igra u usporedbi s onim to vas jo eka. - Molim vas, utite o tome! Nitko ne moe uiniti vie nego mu njegove sile doputaju. A ako to bude odve... ali ne govorimo vie o tome. Ispriajte mi neto veselo da bih mogla prii roditeljima sa smijekom na licu. Stisnuo je zube. - Nije mi do smijeha, Dorrit! Ali pokuat u vam pomoi, ako to bude mogue. Dakle, smijmo se tim ljudima koji se tako dobro zabavljaju kod gospodina Lamprechta, ne slutei da prisustvuju rtvenoj sveanosti. - Lienhard! - zamoli ga tihim glasom, pogledavi ga tuno. vrsto je stisnuo usne. - Odmah u se nasmijati. Dakle, kakvu bih vam ludu alu ispriao? Grevito je gutala suze koje su joj navirale na oi. - Lienhard, kako me boli to patite. Znam da patite koliko i ja, a to je ono najgore. Pokuao se sabrati. - Predbacujem samom sebi to vam ne mogu bolje pomoi. Ali samo trenutak strpljenja. Tamo ve vidim vae roditelje. Vaa majka nije mogla shvatiti da vas je ples umorio. Oboje se trudilo izgledati to mirnije, pa im je napokon uspjelo i nasmijeiti se. Dakako, nitko nije slutio koliko im je to teko bilo. Gospoa Bella je uzbueno prila k Dorrit. Prestraila se ugledavi je. - Dorrit, kako si blijeda! Nisi valjda bolesna, dijete moje? Dorrit je zagrlila majku i nasmijeila se - smijala se zatim toliko da su joj suze navrle na oi. - Draga majice, neu se valjda razboljeti na tako divnoj zabavi. Ne, samo sam se neem vrlo obradovala, pa sam se morala malko odmoriti. Sada emo Lienhard i ja ponovno plesati. Doite, inae e ples zavriti prije nego stignemo na plesni podij. Povukla je Lienharda za sobom. Kad ih vie nisu mogli uti nastavila je: - Hvala to ste doli sa mnom! Ne mogu mirno gledati roditeljima u oi. - Mogu zamisliti - odgovorio je. - Zar doista hoete plesati? - Da, ali samo s vama. Odveo ju je na plesni podij, pa su se tu umijeali meu plesae. Drao ju je vrsto u zagrljaju, vie je nosei nego vodei. A ona je zatvorila oi i predala mu se kao da nij e imala vlastite volj e. Pritomj e mislila: kad bih barem sada umrla! Kako bi to bilo divno! Kad je ples zavrio, Lienhard ju je odveo. Ali tada se iznenada naao kraj njih Lamprecht. Promatrao ih je za vrijeme plesa. Primijetio je neraspoloenje Lienharda Rieda i to, da se Dorrit sva blijeda prepustila njegovom zagrljaju. Nije mu odgovaralo to je njegova zarunica plesala s tim nadmenim plemiem. Najradije bi zatraio svoje pravo i istrgao je iz Lienhardovih ruku, ali to se nije usudio kad je primijetio Dorritin pogled. Samo se naklonio i pristojno rekao: - Gospoice Lund, smijem li vas zamoliti za idui ples? Prije no stoje Dorrit mogla odgovoriti, Lienhard je rekao: - Gospoica Lund me upravo zamolila da prije vremena prekinemo ples, jer se ne osjea dobro. Saopio sam vam to da biste dopustili gospoici odmoriti se. Odvest u je k roditeljima, a oni e je valjda povesti kui. Lamprecht ga bijesno pogleda svojim malim oima. - Gospoica Lund moe mi sama rei to eli. Nije potrebno da se vi mijeate u to. - Kao prijatelj obitelji smatrao sam svojom dunou pobrinuti se za gospoicu. Lamprecht se pobjedonosno obratio Dorrit: - Gospoice Dorrit, nadam se da ete gospodinu Riedu rei kako se radije povjeravate mojoj brizi.

49

GIGA

Dorrit je osjetila da e doi do katastrofe ne bude li svim silama nastojala sprijeiti tu svau. Prisilila se nasmijeiti i rei: - Nemojte pridavati toliko znaenje tome to se ne osjeam najbolje. Nije mi tako zlo da mije potrebna neija zatita. Samo vie ne mogu plesati. A kako se niti jedan od gospode ne bi osjeao zapostavljen, predlaem da se sama vratim roditeljima. Do vienja, gospodo! Mislim da e biti najbolje vratiti se kui. Ionako je ve kasno. Pogledavi pogledom punim molbe Lienharda i kimnuvi Lamprechtu, otila je stoje bre mogla. Lienhard je podrugljivo promatrao Lamprechta. - Dakle, gospodine Lamprecht, sada smo mi vitezovi ostali sami. Odbila j e oboj icu - alio se neraspoloeno, jer mu je Dorritin pogled govorio neka joj ne ini potekoe. I Lamprecht se smirio. Posjedovao je mir pobjednika. Zabacivi glavu ponosno, kao to je ranije vidio Lienharda, odgovorio je samodopadnim smijekom: - Vidjet emo tko e napokon biti viteki zatitnik gospoice Lund. Samo jedan moe biti pobjednik. elim vam i nadalje dobru zabavu, gospodine Ried! Ponosnom kretnjom, koja je dakako djelovala nezgrapno, povukao se. Lienhard ga prezirno pogleda i pouri onamo gdje su prije sjedili Lundovi. Tamo je ve stigla Dorrit i zamolila roditelje daje odvedu kui. Roditelji su odmah izjavili svoju spremnost. Gospodin Lund je pourio po automobil. Ba tada se pojavio Lienhard. - Zaista ete se odvesti kui? - zapita. Dorrit ga uznemireno pogleda. Nastojao ju je smiriti svojim pogledom. - Da, odvest emo se kui, Lienhard! Dorrit se oigledno ne osjea dobro. Nije navikla na takve sveanosti. Moj mu je upravo krenuo po automobil - govorila je gospoa Bella ne slutei to se upravo dogodilo. Naklonio se pred njom pruivi joj ruku kako bi je poveo do automobila. Dorrit je hodala uz njega. Neopazice su napustili sveanost i krenuli oko kue do parkiralita. Tamo su kraj gospodina Lunda zatekli kuedomaina. Lamprecht je bio neutjean, jer je Dorrit htjela napustiti sveanost. Ali ona je tvrdila da jedva stoji na nogama. - Neete se valjda ozbiljno razboljeti? - zapita nemirno Lamprecht. Stao j e tako da j e mogao progovoriti nekoliko rij ei nesmetano s mladom djevojkom. - Dali ste mi rije, Dorrit! Vi ste moja zarunica. Sutra u jedanaest sati doi u k vaim roditeljima.

50

GIGA

XI
Te je noi Dorrit spavala vrlo malo. Uasne su joj misli muile duu. Njezino je mlado srce puno udnje prizivalo Lienharda. Ali slutila je da e njegovi posjeti sada postati vrlo rijetki. Nagonski je osjeala daje Lamprecht bio ljubomoran na Lienharda. Moda e zahtijevati da vie ne susree mladia. A moda je to i bilo bolje. Nije naime smjela misliti na to da ljubi njega, a ne svog omrznutog zarunika. Kada bi barem smjela ve sada umrijeti. Kako bi divno bilo kad bi je ponijeli valovi rijeke, sve dok je snaga ne bi napustila. Nije slutila da su prije mnogo godina te iste misli nagnale njezinu majku da se baci u morske valove. U tom su satu Dorritine misli traile mrtvu majku. Nagonski, poput svakog djeteta koje je u nevolji, molila je: Majko, pomozi mi! A ovog je puta mislila na pokojnicu, a ne na gospou Bellu. Tek kad je svanula zora, utonula je u nemiran san koji ju je oslobodio muka. Dao joj je u najmanju ruku snagu da drugog jutra trijezno razmisli o svom poloaju. Danas e dakle doi Karl Lamprecht po pristanak njezinih roditelja. A prije no to doe, morala im je rei da se juer zaruila s njim. Morala im je to saopiti na takav nain da povjeruju kako je to njezina slobodna odluka i elja. Sila je u blagovaonicu u kojoj su je roditelji ve ekali. Poljubila ih je kao svakog jutra i prisilila se veselo razgovarati. - Moda se ljutite na mene to sam juer osjetila takvu slabost. Stidim se. Vjerovala sam da sam snana djevojka, a ne mogu podnijeti ni najmanje uzbuenje. Roditelji su bili sretni to se opet alila. - Doi, sjedni, Dorrit! Popij alicu kave, to e ti koristiti -primijeti ljubazno majka. Otac se prikljuio njezinoj ali, pa se nasmijeio i pitao nije li se odvie uzbuivala jer su joj tolika gospoda laskala. Uspjelo joj je vragoljasto se nasmijeiti. - Ne ali se, oe, mogu biti zadovoljna svojim uspjehom. Juer jo nisam htjela govoriti o tome, jer sam i sama jo bila odvie uzbuena. Ali danas to morate saznati. Juer me netko zaprosio. Doi e u jedanaest sati po va pristanak. Roditelji su se uspravili na svojim stolicama i zaueno je pogledali. - Dorrit, kako je to mogue? Tko to, dijete? Tko te zaprosio? Kako je tuna bila Dorrit. Ali znala je da svoju rtvu mora pridonijeti radosno, jer inae ne bi postigla nita. Vragoljasto se nasmijeila roditeljima. - udit ete se i biti zadovoljni. Sada je doao kraj svih tvojih briga, mili oe! ovjek koji je zaprosio vau Dorrit najbogatiji je u cijeloj okolici. Neete vie trebati brinuti otkud namaknuti kamate. Neustetten e vam ponovno pripadati i to bez dugova. To mi je moj zarunik obeao. Vjerojatno ve slutite s kime sam se zaruila. Roditelji su je blijedi i zabezeknuti sluali, kao da joj ne mogu vjerovati. Prvi se sabrao otac. - Dorrit, zaboga, ne misli valjda Lamprechta? I blijede usne gospoe Belle izgovorile su bez glasa to ime. - Dragi roditelji, Lamprecht me zamolio da se udam za njega. - Sveti Boe! Dijete, ne misli valjda ozbiljno? Ne moe postati enom tog ovjeka zaviknu Willi Lund. Majka ju je drala podalje od sebe prestraeno joj promatrajui lice. Sva uasnuta zapitala ju je: - To si uinila radi nas. eli se za nas rtvovati, jer ti je rekao da je Neustetten njegov i da nas moe svakog trenutka otjerati. - Dragi roditelji, zato se tako uzbuujete? Zato govorite o rtvi? Ne poznajete Lamprechta. Da, on je bezobziran trgovac, ali ne smijete vjerovati daje bez srca. Trebali ste samo vidjeti kako njeno i paljivo postupa sa cvijeem u stakleniku. Odveo me onamo. Tamo mi je rekao da me ljubi i da mi eli poloiti pred noge svoje cvijee, svoj dvorac i svoje bogatstvo. Bit e mi dobro kod njega, ispunit e svaku moju elju. A Neustetten e vam, osloboen dugova, pripadati dok ne umrete. Neete vie plaati kamate, niti imati ikakvih obveza prema njemu. Morate shvatiti da to nisam mogla odbiti. Siromana djevojka ne moe tako lako nai mua, a

51

GIGA

ja u dobiti bogata ovjeka koji e me nositi na rukama. Neemo vie imati nikakvih briga. Zar treba razmiljati o tome? Sretna i radosna prihvatila sam njegovu pronju, pa sam od sree osjetila takvu slabost da nisam znala gdje mi je glava. Zamolila sam ga da prieka do danas, prije nego me kod vas zaprosi. Ve je juer, u svojoj radosti, htio objaviti nae zaruke. Ali nisam se osjeala dovoljno snanom. Sad sam vam morala rei, jer e Karl doi u jedanaest sati. Roditelji su zaprepateno promatrali Dorrit. Bili su sigurni da se rtvovala za njih. - Ali ti ga ne ljubi. Ba naprotiv, prezire ga - rekla je uasno uzbuena gospoa Bella. Dorrit se nasmijeila. - Majice, bila sam glupa. Gledala sam samo na vanjtinu. Tek sam juer, kraj cvijea, shvatila kakav je on ovjek. Ima dobro srce i bila bih glupa kad bih se odrekla te sree. Govorila je i govorila pokuavajui uvjeriti roditelje. Ali kako joj oni nikako nisu htjeli vjerovati da ljubi Lamprechta, morala je to napokon priznati i sama. - Svakako da ga ba ne ljubim arko, to sam mu iskreno i rekla. Nije to ni zahtijevao, jer misli da se ljubav raa u braku. Moramo biti razumni! Ne budite zabrinuti kao da srljam u propast. Pruit e mi divan ivot. A dakako da sam i pomalo sretna to e vama sada biti bolje. Majka ju je uhvatila za glavu i pogledala oima punim suza. - Dorrit, ti to ini samo radi nas. Dobro te poznajem. A otac procijedi promuklim glasom: - I ja tako mislim. Dorrit se nasmijala i oslobodila majinih ruku. - Mislila sam dakako i na vas, ali prije svega na sebe. Zamislite samo, sve e se moje elje ispuniti, ivjet u u budue poput kneginje. To pametan ovjek ne moe odbiti. I uspjelo joj je napokon natjerati roditelje da i oni o svemu tome misle na taj nain, iako im je bilo teko pri srcu. Neprekidno su se prisjeali da su imali vrlo loe miljenje o Lamprechtu i da Dorrit nee biti sretna s takvim ovjekom. Mislili oni ma to, Dorrit ih nije ostavila na miru, dok nisu dali svoj pristanak. To je postigla tek kad im je rekla da je Lienhard ve juer saznao sve od nje. - Pa to je rekao? - zapitae roditelji kao iz jednih ustiju. Dorrit bi najradije bila kriknula od boli i tuge, ali uspjelo joj se nasmijeiti. - I on misli daje razumno to inim. Zamislite samo kako u moi utjecati na Lamprechta. Sprijeit u ga da ne bude odvie krut. Potreban mu je netko tko e probuditi dobro u njemu. Ne brinite, vrlo sam zadovoljna svojom sudbinom. I tako su roditelji napokon pristali. Tad je Dorrit odahnula. - Tako, sada u se urediti, jer e Lamprecht ubrzo stii. Priekat e ga, oe, i nee izjahati? Willi Lund je obeao, a Dorrit je izala iz sobe. Kad je stigla u svoju sobu zakljuala je vrata za sobom i pala na postelju bez snage. Leala je nepomino, blijeda poput mrtvaca i disala teko i uzbueno. Rijeila je taj zadatak, i samo je ona znala koliko joj je to bilo teko. Nije koristilo ni stoje govorila samoj sebi da sada svojim roditeljima ne duguje vie nita. Ponovno je obuze udnja za smru i poeli da nikada vie ne ustane. Ali tad je zaula kako se pred kuom zaustavio automobil. Znala je daje Lamprechtov. Morala je sii i dalje glumiti.
*

Roditelji su nijemo sjedili jedan kraj drugoga kad je Dorrit izala iz sobe. Nisu se usudili pogledati. Sad kad im Dorrit vie nije priala, ponovno ih je muila pomisao da je sve to uinila samo radi njih. Napokon je gospoa Bella progovorila: - Willi, uinila je to radi nas. Pogledao ju je arkih oiju.
52

GIGA

- Kad bih j oj mogao u budunosti pruiti barem donekle snolj iv ivot, ne bih pristao na ovo. Ali to joj moemo ponuditi? Ima pravo. Tu vie ne moemo nita promijeniti. Moe mi vjerovati da mi nije lako pri dui. Kad bi se radilo samo o meni, branio bih se rukama i nogama protiv toga da dadem svoj pristanak. Ali tu ste vas dvije. Ne bih vie dugo mogao odolijevati propasti. Ionako ne znam gdje bih nabavio novac za kamate. Ne platim li, Lamprecht e nas unititi. Promatrali su se tuno. Nisu u toj vezi vidjeli sreu za svoju ljubljenu Dorrit. Ali ako se ona ne ostvari, zadesit e ih jo tea nesrea. Kad je Lamprecht stigao, gospodin i gospoa Lund ve su se donekle bili smirili. Pozdravili su ga toliko ljubazno koliko im je to bilo mogue. Lamprecht se odjenuo vrlo otmjeno. Njegov je sluga unio cvijee. Crvene rue za Dorrit, a ute za gospou Bellu. Vrlo je srdano pozdravio Lundove. Gospoi je Belli poljubio ruku i pogladio je. A gospodina je Lunda lupnuo po ramenu. - Dakle, taste, to kaete na Dorritinu ispovijed? Je li vam slatka mala ve saopila radosnu vijest? Uredimo sve to prijateljski! Vie neete imati briga, to sam obeao Dorritchen. Gdje je? Gospoa Bella je hrabro progutala suze. - Dorrit e odmah doi. Pola se preodjenuti. Sve nam je rekla. - Zaudili ste se, zar ne? Da, maloj je uspjelo osvojiti me. Doivio sam etrdeset i pet godina i ni jednoj nije uspjelo da mi otme slobodu. A tad je dola ova slatka mala i pogledala me svojim vilinskim oima... i ve sam propao. Gospodinu Lundu je uspjelo smiriti se. - Gospodine Lamprecht, bili smo vrlo iznenaeni. To nam moete vjerovati. - Ne postoji mnogo takvih dobrih prilika, zar ne? Maloj vjetici e biti dobro. Morat u se truditi da ne postanem papuar. Ali gdje je? Nestrpljivo je promatrao vrata. I upravo je tada ula Dorrit. Bila je jo blijeda, ali je djelovala draesno u svojoj bijeloj haljini. Lamprecht joj je priao, uhvatio je za obje ruke i poveo roditeljima. Oigledno duboko dirnut izjavio je: - Dragi roditelji, blagoslovite nas! Sada je sve okonano, zar ne, Dorritchen? Ova se branila protiv straha koji se ponovno rodio u njoj i povukla se korak. - Prvo mi morate u prisutnosti roditelja jo jednom potvrditi da im do smrti pripada Neustetten, i to bez dugova. I da od danas ne moraju plaati kamate. Nasmijao se. - to? Opet mala poslovna ena? Mogao bih i ja neto nauiti od nje. Dakako, Dorritchen! Sve emo to pismeno utvrditi na naem vjenanju. - Prije vjenanja! - rekla je mirno i odluno. Ponovno se nasmijao. - Dakako prije vjenanja, mala vjetice! Ali sada je sve u redu. Mora mi govoriti Karl i ti! To su na alost i jedina zarunika prava koja mi daje. Ta me mala nee ni poljubiti prije vjenanja. Smijem joj poljubiti samo ruku. Vjerojatno je to otmjeno, zar ne? Posluno je prinio njezinu ruku usnama i dugo je ljubio. Dorrit je nije micala nalik na prestraenu ptiicu, koju je zmija hipnotizirala prije no to ju je prodrla. Leima su joj prelazili ledeni trnci. Ali nije se ni pomakla jer je osjetila daje roditelji zabrinuto promatraju. To joj je ak pomoglo, pa se hrabro nasmijeila. - Da, Karl, to hou, a ti si mi i obeao - rekla je. Te su rijei zvuale kao da ih je nauila napamet, ali zadovoljie Lamprechta. Promatrao ju je ponosno i sretno. Gospodin se Lund obrati Karlu Lamprechtu. - Ako Dorrit eli poi za vas, tad ne moemo uiniti nita nego li vam dati na blagoslov. Budite sretni! Cijenimo to to nas iz ljubavi za Dorrit elite rijeiti svih naih briga.

53

GIGA

Zahvaljujemo vama i Dorrit. Ali nikada se neete pokajati, jer emo se sada brinuti za Neustetten dvostrukim marom i pokuati podii imanje. Iako smo oboje preli ezdesetu, ipak smo jo zdravi i snani, pa neemo poloiti ruke u krilo. - To mi ne morate govoriti. I predobro vas poznajem. Znam da dobro upravljate Neustettenom. Sklopit emo ugovor na taj nain da u Dorrit pokloniti Neustetten kao vjenani dar, pa e ovisiti samo o njoj hoe li postaviti svoje roditelje za upravitelje imanja. Nakon vae smrti, Dorrit e moi odluiti to e s Neustettenom. to kae na to, Dorritchen? Jesi li sporazumna? Pruila mu je ruku uzdahnuvi duboko. - Hvala ti, Karl! Osigurat u roditelje pismenom izjavom da mogu do kraja ivota ostati u Neustettenu i da im do tada pripadaju svi prihodi imanja. Jesam li te dobro razumjela, Karl? Poljubio joj je zaljubljeno ruku. - Da, slatka mala vjetice, ve sada radi sa mnom to hoe. Dosad sam u ivotu radio samo ono to sam sam htio, a danas inim ono to mi ti nareuje. Ali najsmjenije je pritomda mi se to svia. Dorrit je bila pomalo dirnuta tim njegovim rijeima, pa je po prvi put pomislila kako e ivot kraj njega moda ipak biti podnoljiv. Gospodin Lund je naredio da donesu vino. Htjeli su nazdraviti zarunicima. Tada je rekao: - Jo vam neto moram rei, gospodine Lamprecht! Morate kao Dorritin zarunik saznati da ona nije nae roeno dijete, ve da smo je usvojili. Karl Lamprecht ga zaueno pogleda. - Kakvo iznenaenje! To nisam slutio. Ali to nita ne mijenja na stvari. Lund je ukratko ispriao kako se dogodilo da su on i njegova ena usvojili Dorrit. - U ono smo vrijeme vjerovali da emo Dorrit moi osigurati pristojan miraz. Na alost, to se promijenilo zbog rata i inflacije. I sami znate da nam od Neustettena vie ne pripada ni kameni. Ipak nikada ne bismo prisilili Dorrit da se uda za vas, ali ako to sama eli, moemo se samo nadati u dobar ishod svega. Pa iako vam zarunica ne donosi u brak nikakav imetak, donosi vam druge, jo vee, dragocjenosti, jer je dobro i milo dijete. Lamprecht zaljubljeno pogleda Dorrit. Ono to mu je Lund rekao nije ga potreslo. Vjerovao je da je usreio te ljude pa je mislio daje posve u redu to ga doekuju raskriljenih ruku. Jo su se dogovorili oko mnogo toga, a Lamprecht je zahtijevao da odmah odrede dan vjenanja. - Htio bih se oeniti to je bre mogue. Recimo prvog rujna. Na svadbeno putovanje krenut emo najprije u Juni Tirol, pa zatim u Italiju i na Rivijeru. Dorritchen, to misli o tome? Kad je Lamprecht spomenuo dan vjenanja na trenutak je zaklopila oi i klonula na naslon stolice. Ponovno joj hladni srsi prooe leima. Ipak se uspravila i apnula grevito se smijeei: - Slaem se sa svime to ti predlae. Pogladio ju je po ruci. - To rado ujem, Dorritchen! Punice, ponite pripremati opremu. Sve u dakako ja platiti. Moja zarunica mora dobiti samo najotmjenije i najdragocjenije. Svaku ti elju treba ispuniti, Dorritchen! Na sreu, imam dovoljno novaca. Gospoa Bella je cijelo vrijeme utjela, uvijek ponovno promatrajui Dorrit. Posve je dobro razumjela to se pred njom odigravalo. Dorrit se rtvovala za njih. Ali uvidjela je da nita drugo niti nije bilo mogue. Dogovorila je sve potrebno s Lamprechtom i rekla mu da e najprije o svemu porazgovoriti s Dorrit. Budui da vie nisu trebali plaati kamate, mogli su joj i sami nabaviti dio opreme. Javit e mu kad e im novac biti potreban. Lamprecht je tada elio dorukovati a gospodin je Lund morao priznati da je taj ovjek bio mnogo ugodniji kao zarunik, nego kao vjerovnik. Sretni je zarunik spomenuo da namjerava u svojoj kui prirediti sjajne zaruke. Tad ga Dorrit pogleda odluno i mirno.

54

GIGA

- Zaruke uvijek pripadaju roditeljima zarunice, pa stoga moraju biti u skladu s naim mogunostima. Ako me eli obradovati, odustani od takve proslave. Obavimo to tiho u drutvu roditelja. A kad jednom budem tvoja ena, tad e prireivati sveanosti kakve e htjeti. Pogledao ju je pomalo neraspoloeno. - Dorritchen, htio bih da mi ljudi zavide zbog tebe. Osobito onaj doktor Ried. Taj ovjek, koji me sa svog sruenog zamka promatra odozgo, pojest e se od zavisti stoje i odvie siromaan za tako krasnu zarunicu. Dorritchen, vjeruj mi, uasno je zaljubljen u tebe. Trebala si vidjeti kako me promatrao juer za vrijeme plesa. Uasno e se ljutiti kad sazna da smo se zaruili. Dorrit je srce poelo uasno lupati. Ali mogla se tako dobro svladati, da to nitko nije primijetio. Pogledala je ozbiljno Lamprechta i izjavila mirno: - Laska mi, Karl, to si tako ponosan na mene. Ali o Lienhardu Riedu ne smije govoriti na taj nain. Dobar je i vjeran prijatelj obitelji, a nije kriv stoje siromaan. Ne mogu svi ljudi biti bogati poput tebe. Vrlo je poten i marljiv ovjek. Tako je dobar prijatelj mojih roditelja i moj, da e mu biti drago to u odsad tako dobro ivjeti. I sam je osjetio to znai izgubiti dom i biti otjeran na ulicu. Uz to, on ve zna da smo se zaruili. Rekla sam mu to juer i mirno mije zaelio sreu. To je Dorrit rekla elei uguiti i najmanji trag ljubomore kod Lamprechta. Zarunik ju je paljivo sasluao. Sad joj je poljubio ruku i izjavio smijeei se zaljubljeno i pomalo zbunjeno: - Divno je kako zna govoriti sa mnom. Misli da se doktor uistinu nee ljutiti? Ne bih rekao. Kae da si mu to juer rekla i on je to prihvatio tako mirno? Tad se znade dobro pretvarati. Siguran sam daje zaljubljen u tebe. Ali nije vano. Ba naprotiv, drago mi je kad mi zaviaju zbog tebe. A osobito on. Tako je nadmen. - Varate se, dragi zete, mi ga mnogo bolje poznajemo. Oduvijek smo ga smatrali pomalo svojim djetetom, a nikada nismo opazili kod njega nadmenost. - Ja jesam! Zamislite, juer nije pojeo ni zalogaja, a niti popio gutljaj ampanjca. I to sve zbog svoje oholosti. - Vjerojatno vam nije elio ponovno biti zahvalan. Vjerujte mi, to nije tako vano, proivio je mnogo tekih dana. Bili bismo vam zahvalni, kad biste se mogli u miru sretati s njim, jer on svakodnevno boravi u naoj kui kao dragi gost. - Kako elite, danas sam vrlo miroljubiv. Ne bude li mi inio potekoa, neu ih initi ni ja njemu. ovjek mora biti velikoduan kad je pobjednik. Dorrit je doivljavala uasne muke za vrijeme tog razgovora. Poeljela je da vie ne ivi. Lamprecht ju je tada zamolio da poe s njim u vrt. - Zarunici moraju toliko toga rei jedno drugome - izjavio je i nasmijeio se roditeljima. Dorrit bi se plaila jo mnogo vie ostati nasamu s njim da nije finim enskim instinktom osjeala da ima veliki utjecaj na njega. Tako je krenula s njim na etnju i nije se tome opirala. Kad je stigla s Lamprechtom na poiroku vrtnu stazu on se okrenuo prema njoj i zapitao: - Dorritchen, jesi li zadovoljna sa mnom? Prisilila se nasmijeiti. - Vrlo si dobar prema meni, Karl! Hvala ti! Ali, molim te, nemoj mojim roditeljima odati da sam prihvatila tvoju prosidbu uglavnom stoga da ih osiguram i spasim od propasti. Nasmijao se. - Dorritchen, zar ti nije ipak pomalo drago to e postati bogata gospoa Lamprecht i to e ti svi zavidjeti? Stisnula je zube. Kako bi rado vidjela nekoga drugog na njegovu mjestu. - Ne, Karl, doista me ne drai bogatstvo. Raduje me jedino to e roditelji sada opet moi u miru ivjeti u Neustettenu. Ti niti ne sluti kako im je bilo teko posljednjih godina. Bit u ti uvijek zahvalna za ono to si uinio za njih. Uradit u sve to bude u mojoj moi da ti dokaem svoju zahvalnost. Ali morat e imati malko strpljenja sa mnom.

55

GIGA

- Imam ga, Dorritchen! Ni s kime ne bih imao toliko strpljenja kao s tobom. Budi posve mirna, bit emo jo sretan brani par. Kao to sam ti ve juer rekao - ljubav se u braku raa sama po sebi. Slatka mala vjetice, posve si me zaarala! Saptao joj je mnoge zaljubljene rijei i drao je pritom tako vrsto za ruku da je Dorrit pomislila: Kako u to jo dugo moi podnijeti prije no to glasno kriknem? A uz to se uasno plaila da bi Lienhard mogao doi dok Lamprecht jo boravi u Neustettenu. Na sreu to se nije dogodilo. Prije nego se Lienhard pojavio, Lamprecht je otiao. Obeao je da e doi sutra i odsada e svakodnevno posjeivati zarunicu. Dorrit se povukla u sobu, jer je bila uasno umorna. Roditelji su imali razumijevanja prema njoj. Gospoa Bella je zabrinuto obavljala kuanske poslove. Iako se vie nije trebalo plaiti za budunost, srce joj je bilo puno majinske brige. Kad je Lienhard doao, zatekao je samo gospodina Lunda u sobi za dnevni boravak. Besposleno je sjedio kraj prozora i gledao u vrt, a njega je bilo teko zatei bez posla. Kad je Lienhard uao, ustao je i stisnuo mu grevito ruku. - Dobar dan, gospodine Lund! Kako ste? - zapitao je Lienhard nemirno se ogledavajui po sobi. Lund ga tuno pogleda. - I sami znate ... Dorrit vam je juer sve ispriala. A mi smo to saznali tek danas. Zaruila se s Lamprechtom. Bio je ovdje. Zaruke su sklopljene. - I vi ste pristali? To je pitanje izletjelo iz Lienhardovih usana poput krika. Lund se malo trgnuo. Sjetio se to je Lamprecht govorio o Lienhardu. Obuze ga strah. - A to sam drugo mogao uiniti? Dorrit mi nije dala drugih mogunosti. Moete zamisliti ta moja ena i ja mislimo o tim zarukama. Ali znate i to u kakvom smo poloaju. Zar smo imali drugog izbora? Lienhard je pao na stolicu nasuprot njemu. - Dakako, ubogi dom koga sam vam mogao pruiti u sluaju najvee potrebe, nije pravo rjeenje vaih nevolja. Lund odmahnu bezvoljno. - Meni bi to bilo mnogo milije od toga to se sada dogodilo, jer Lamprecht kao moj zet i dobroinitelj ... Ali, ostavimo to! Uinio sam to zbog ena ... a osim toga... trebali ste jutros uti Dorrit. A i vi ste joj rekli da je najpametnije prihvatiti Lamprechtovu pronju. - To sam dakle rekao? - Lienhard ga je nekoliko trenutaka netremice promatrao. Tad je shvatio da je to Dorrit izjavila samo zato da bi udobrovoljila roditelje. Ali on nije smio nita odati. Dao joj je svoju rije. - Dragi gospodine Lund, ne smijemo joj dopustiti da pridonese tu rtvu. Lund ga pogleda umorno. Sad je znao da je Lamprecht bio u pravu. Lienhard je ljubio Dorrit. A ona? Boe sveti - a ona? Zar je i ona ljubila njega, iako je dala svoj pristanak Lamprechtu? Zastenjao je. - Lienhard, slutio sam neto takva, a i moja ena. Dorrit se rtvovala za nas. Lienhard slegnu remenima bez snage. - Ne smijem govoriti. Lund je naglo ustao i poeo uzbueno etati po sobi. - Nije ni potrebno. Sve znam. Bilo bi pravo udo da se naa Dorrit toliko izmijenila da joj se bezbrian ivot ini jedino vanim. Ali, dragi Lienhard, ne smijem je sprijeiti u toj njezinoj namjeri. Jer ja joj ne mogu ponuditi nita, ak niti krov nad glavom. Ne govorite o svom zamku. Zar mislite da bismo se svo troje mogli objesiti vama za noge. Imate dovoljno briga sami sa sobom. A da naem drugi posao? To ne bi bilo jednostavno. Jer starci poput mene moraju prepustiti svoje mjesto mlaima. A moje ene? Ukratko, pristao sam i moram se pretvarati kako vjerujem daje to i Dorrit htjela. Ve zbog moje ene koja je tako tuna zbog

56

GIGA

svoje ljubimice. A pritom ne mogu svoj bijes iskaliti ni na Lamprechtu. Pokazao se poten i eli ispuniti sve Dorritine elje. U svemu je strpljivo slua. Kad samo ne bi bila tako uasno blijeda i gledala nas beivotnim, mrtvim oima. Sto se to dogodilo s naom dragom, veselom Dorrit? I Lienhard je poskoio. - Ne mogu to mirno dopustiti, gospodine Lund! - Pa to bismo mogli uiniti? Lienhardovo se lice ponovo zgri. - Otputovat u ovih dana u Berlin. Tamo imam utjecajnih prijatelja. Ne bih elio za sebe iskoristiti njihovu pomo, ali zato da oslobodim Dorrit njezinih muka i patnji uinit u sve. Pokuat u nabaviti novac. Moi ete iskupiti hipoteku. Budete li mogli vratiti Lamprechtu sav novac vie nee imati vlast nad vama. Tad e ga se Dorrit moi rijeiti. Moram to pokuati. Moda u vam moi nabaviti zajmove uz prihvatljive kamate. Ne znam hou li uspjeti u tome, ali pokuat u. Ne mogu samo tako gledati kako se Dorrit rtvuje. Lund ga uhvati za ruku i pogleda njegovo, od tuge zgreno lice. - Ubogi mladiu, vi ljubite Dorrit? Trzaj proe Lienhardovim licem. - To nije ono najgore. Jo je gore to Dorrit ljubi mene. - Boe moj - a ipak? - Da, ipak je dala Lamprechtu svoj pristanak. Shvatit ete da moram uiniti sve to je u mojoj moi da joj pomognem. A ona e to dopustiti samo ako Neustetten ostane u vaem posjedu. To moram pokuati postii. - Nemamo se mnogo emu nadati ako se ne dogodi udo. Neto vas molim - nemojte da moja uboga ena sazna za vau ljubav, ionako je ve odve tuna to Dorrit pridonosi rtvu. - Ne brinite, to e ostati meu nama. I Dorrit ne smije saznati zato sam putovao u Berlin. Uznemirili bismo je jo vie. Neko su vrijeme utjeli. Lienhard je tada zabrinuto zapitao za datum vjenanja. Odahnuo je uvi da ima vremena do prvog rujna. Imao je jo osam tjedana vremena. Priinilo mu se da e svijet dignuti iz osovine samo da spasi Dorrit. Nakon nekog vremena ula je u sobu gospoa Bella i pozdravila gosta. Nije djelovala poput sretne majke, a Lienhard joj nijemo stisnu ruku. Nije joj mogao estitati, a ona to ni nije eljela uti od njega. Njih je troje razgovaralo o beznaajnim stvarima a odmah zatim ula je u sobu Dorrit. Znala je daje Lienhard stigao, pa ju je enja nagnala u sobu. eljela je sresti njegov pogled i stei tako novu hrabrost. Pozdravi ga tunim smijekom, a Lienhard joj stisnu ruku. - Gospoice Dorrit, doao sam se oprostiti na neko vrijeme. Poslovno putujem u Berlin. A na vaim sam vam zarukama estitao ve juer. vrsto je drala njegovu ruku, kao da joj je potrebna podrka. - O tome vie ne moramo razgovarati. Dakle, putujete u Berlin? - Da, moram! Pogledala mu je prestraeno u oi. - Ali vi ete se vratiti? - Posve sigurno, im budem mogao. Odahnula je. Iako je govorila samoj sebi da bi bilo bolje ako se vie ne bi sretala s njime, ipak bi joj bilo uasno kad bi ga izgubila zauvijek. Jo su neko vrijeme razgovarali. Priali su o svemu samo ne o tome to im je lealo na srcu. Lienhard nije dugo izdrao. Brzo se oprostio i odjurio na konju u svoj zamak. Dorrit je prila k prozoru i zamiljeno gledala za njim.

57

GIGA

XII
Dorritin roeni otac, Kurt Riemann, koji je tako bez srca napustio dijete i enu i tako je natjerao u smrt, nakon svog bijega iz Njemake lutao je svijetom. Nije mu uspijevalo da malim kapitalom, koga je spasio, zapone novi ivot. Ubrzo je potroio i taj novac, pa je morao obavljati najtee poslove kako bi se odrao na ivotu. Proao je cijelu Junu i Srednju Ameriku. Lutao je Meksikom i vodio pustolovan ivot. Napokon je stigao u Teksas. Tamo se zaposlio na rancu nekog panjolca kao konjuar. Uvijek je bio dobar jaha, pa je sada bio sretan stoje ovdje naao smjetaj. Vlasnik ranca udaljenog osam sati jahanja od najblieg grada Bonare, imao je kerku jedinicu Dolores. Bila je to prava panjolska ljepotica. Zaljubila se u lijepog gaua, jer je Kurt Riemann znao kako treba postupati sa enama. Nije dugo potrajalo i on je zaprosio lijepu Dolores, umorivi se od lutanja i pustolovnog ivota. Njezin je otac bio bogat ovjek. Uz ran je posjedovao velik broj konja s kojima je trgovao. Pristao je na brak svoje kerke s njemakim gauom, koga je sada postavio za naglednika. Kurt Riemann je znao za smrt svoje ene i da su Dorrit usvojili posjednici imanja iz Thuringije, ali nije se sve te godine brinuo za svoju kerku. Jo je manje mislio na nju kad se oenio s Dolores Matorom. U vatrenu tamnoputu Dolores bio je neto vie zaljubljen nego u svoju mirnu plavu prvu enu, ali i to je bio samo kratkotrajan osjeaj. Uglavnom je i taj drugi brak sklopio samo iz rauna, stoga stoje elio ivjeti u sreenim prilikama. Kao mu lijepe Dolores mogao je urediti svoj ivot kako je htio. Nikada ba nije volio raditi. Nauio se zapovijedati, a prije svega odvoditi konje na prodaju u oblinji grad, ili jo tamo dalje u San Domingo. Uz to je krotio i divlje konje, jer gaje to zabavljalo. Ali i to je njegovom tastu bilo dovoljno. Prije no to je prola prva godina braka poklonila je Dolores svom muu kerku. Nazvali su je Mikaela, po majinoj pokojnoj baki. A zvali su je Mika. Mika je imala crnu kosu i tamnu kou svoje majke i njezine lijepe crte lica a uz to modre oeve oi. Ve kao dijete bila je prava ljepotica. Bila je vatrena poput majke, ali joj je na sreu hladan mir koga je naslijedila od oca, omoguio da se svladava. Dolores Riemann imala je dvadeset godina starijeg brata, ali taj je umro upravo kad su se vjenali. Bio je ranjen u borbi protiv konjokradica, a njegova je mlada ena nekoliko godina ranije umrla pri porodu. Poklonila je ivot djeaku, koji je sada ivio na rancu i takoer bio nasljednik gospodina Matora. I Dolores je umrla nakon deset godina braka. Sada je na rancu ivio jos samo Kurt Riemann sa svojom kerkom Mikaelom i svojim neakom Rodrigom Matorom. Kurt Riemann bio je njegov skrbnik. Treba spomenuti da se uvijek brinuo za to da najvei dio prihoda zavri u njegovu depu. To mu je polazilo za rukom, ali je sve prigrabljeno odmah rasuo, jer je postao strastveni kockar. Svaki put kad bi dolazio u Bonaru ili San Domingo prodajom konja dobio bi dovoljno novaca da se oda svojoj strasti. I tako je ran, koga je njegov tast ostavio u najboljem stanju, propadao sve vie. To se dakako odigravalo postepeno, pa je samo Mikaela, koja je preuzela ulogu domaice, znala za to. Onog dana kad je njezina polusestra Dorrit navrila dvadeset godina, njoj je bilo esnaest. Bila je to prava ljepotica, prerano sazrela, pa je djelovala mnogo starijom. Stekla je veliku snagu jer je zarana morala nadomjestiti majku, a ivot je na rancu bio teak. Otvorenim je oima gledala u ivot. Morala se snalaziti sa surovim ljudima koji su radili na rancu, jer su njezin otac i brati Rodrigo ponekad tjednima bili odsutni. Posve je dobro shvaala da ran propada. Bratiu Rodrigu bilo je sada dvadeset i pet godina. A kako je esto odlazio s Kurtom Riemannom u Bonaru i San Domingo nije tamo nauio mnogo dobroga. Divno se slagao s

58

GIGA

njemakim roakom, a ovom je bilo drago to je imao utjecaj na mladia i tako ga vrsto drao u svojim rukama. Onog dana kad je Dorrit saznala daje samo usvojeno dijete i daje njezin roeni otac nestao i vjerojatno ve davno umro, Kurt Riemann se u drutvu Rodriga upravo vraao s izleta u Bonaru. Mikaela, koja ih je primijetila ve izdaleka, naslonila se na ogradu verande i promatrala svojim modrim oima oca i bratia kako silaze s konja koje su zatim predali konjuarima.
*

- Evo nas, Mika! - zaviknuo je Rodrigo, vitak i zgodan momak. - Dobar dan, oe! Dobar dan, Rodrigo! Je li sve u redu? -zapita zabrinuto Mikaela. Otac je ljutito pogleda. - Dobar dan, Mika! Je li jelo gotovo? Gladni smo. Neto poput lagane poruge pokaza se na Mikinim usnama. - Misli li oe, da ujem travu pod kopitima dok jaete iz Bonare? Kako bi jelo moglo biti gotovo? Tek je jedanaest, a mi obiavamo jesti u jedan. Ali ako si gladan, naredit u da ti neto donesu. - Dobro, ali samo brzo! Mika je ve odavna bila navikla na to neljubazno ponaanje svog oca. S njim ju je zapravo povezivala samo sluajnost roenja. Nisu imali nita zajednikoga, a Mika je ve dugo prezirala oca. Znala je posve dobro daje slab karakter. Vidjela je mnogo bolje od Rodriga, koji je oboavao Kurta, da otac unitava imanje. esto je pri kockanju ulagao i novac koji je pripadao Rodrigu. A mladi bi se zadovoljio i najglupljom isprikom. Njemu je bilo najvanije da moe pratiti Kurta. A dosada mu nita nije uzmanjkalo. Stoga se nije brinuo za svoje nasljedstvo. Mika je znala za nepoten postupak oca prema Rodrigu, a i to da troi majin imetak na kocki. Stoga nije prema ocu osjeala ni najmanjeg strahopotovanja, to bi inae kao dijete osjeala. Mika je naredila mladoj sluavci, koja joj je pomagala, da donese hranu i pie. Zatim je sjela kraj njih za stol. - Kako je bilo, oe? Je li sve u redu? - zapita ponovno. - Nita nije u redu, Mika! Zlo je. - Jesi li nabavio za domainstvo ono to sam naruila? Rodrigo je pocrvenio, a otac je ljutito pogleda. - Nismo mogli nita nabaviti. Nismo imali dovoljno novaca. - Zar nisi prodao konje? Stric i neak se potajno pogledae. - Ne, nisam! Moe misliti kako sam ljut. U brdima su nas napale konjokradice. Oduzee nam sve ivotinje. Slijedili smo njihov trag sve do Bonare, ali ih nismo pronali. Mika je problijedila. Znala je da otac lae, i daje natjerao na la i Rodriga. Vjerojatno su prodali konje, a novac prokockali. Uzdahnula je duboko i primijetila tvrdim i hrapavim glasom: - Ne bude li napokon isplatio ljude, napustit e nas i naplatiti se sami. Povest e konje sa sobom. Otac se trgnuo. - Neka samo pokuaju! - Nee ih moi sprijeiti u tome. Jedva sam ih zadrala do tvog povratka. Nee sluiti gospodara koji ih ne plaa. Uzbunili su ak i malu sluavku. I ona e otii ne dobije li plau. Kurt Riemann poskoi. - Razgovarat u s njima. Moraju shvatiti da im ne mogu platiti kad su mi ukrali konje. Mika je takoer ustala.
59

GIGA

- Oe, nee ti vjerovati. Ve godinama ovdje nema konjokradica. Bijesno se okrenuo prema njoj. - Uuti! I ti si na strani tih ljudi. - Znam da moraju dobiti plau. Nitko nee badava raditi. - Imaju krov nad glavom, hranu i pie. - Za to ne ele raditi. Ne zarauju mnogo, ali to malo trebaju da bi mogli nabaviti najnunije. Ve mjesecima nisu dobili plau, a sada vie nee tako raditi. Nee uspjeti, to ti odmah kaem. I Mika mirno izae iz sobe. Kurt Riemann i Rodrigo neko su se vrijeme utei gledali. Tad Kurt zapita: - to sada? - Zar ti nita nije preostalo? Riemann izvue prljavu lisnicu. - Imam samo neto malo novaca kojeg sam posudio od gostioniara u Bonari. Prokletstvo da smo obojica tako nesretni u igri. I ti nema nita? Moramo uutkati ljude i dati im neto novaca. Nita ti nije preostalo? Rodrigo nevoljko izvadi lisnicu i poloi nekoliko novanica na stol. - Sad mi je preostalo jo samo za malko duhana - izjavi. Kurt Riemann poloio je svoje novanice kraj Rodrigovih. - To mora dostajati za poetak. - to e biti s Mikom? Ima jo samo malko namirnica u kuhinji. Riemenn slegnu ramenima. - Neka se snae. Morat emo krajem tjedna jo jednom prodati konje. - Nema vie niti jednog ukroenog. Riemann se nasmije hladnom lakomislenou koja mu je oduvijek bila svojstvena. - Sam u se pozabaviti s nekoliko ivotinja. Zna da mi uspijeva ukrotiti ih za tri dana. Bit e dakako naporno. I ti mora ukrotiti nekoliko konja. To je plaa za nau lakomislenost. Idui put se ne smijemo dati zavesti. Moramo kupiti ono to je Mika naruila i nabaviti novac za ljude, inae e sve propasti. I Rodrigo se lakomisleno nasmijao. - Dobro, ukrotimo barem est konja. Stric i neak se, smijeei se, poee protezati. Riemann je bio vitak ovjek, pa je jo uvijek izgledao vrlo zgodno. Mogao se sa svoje pedeset i dvije godine takmiiti i s najmlaima. Riemann uze novac i poe ljudima koji su ga ekali iza kue. Nasmijeio se i stao pred njih. Njima nije ni pokuao ispriati priu o konjokradicama. Svi ovi hrabri gaui i sami su se ve znali nai iza grma. Riemannova je tajna ostala kako mu je uspjelo smiriti ljude plativi im samo dio zaostalih plaa. Ipak nevoljko krenue na posao. Riemann je mogao biti vrlo privlaan kad je to htio. A ovdje se morao potruditi, jer je bio ovisan o tim ljudima. Ukratko, kad je Mika naredila da poslue objed u velikoj drvenoj kolibi, svi su opet pristali raditi. Mika se tome i sama udila. Ali rekla mu je da ima hrane jo samo za dva dana. - Mora se nekako snai do kraja tjedna. Pokai to zna, ti si prava mala umjetnica. Krajem tjedna odvest emo opet konje u Bonaru i tada emo donijeti sve to e naruiti. Mika nije nita odgovorila. Znala je da e imati dovoljno hrane, jer je iz opreza uvijek malko pretjeravala. Uostalom, namjeravala je idui put odjahati s njima u grad. vrsto je odluila da nee ni ocu, a ni bratiu dopustiti da se kockaju. I tako je samo odgovorila: - Vidjet emo! Na veer tog dana sjedio je Riemann s kerkom i neakom u sobi za dnevni boravak. Soba je bila udobno namjetena. Mika je doista bila dobra domaica, tako daje unutranjost kue bila

60

GIGA

u mnogo boljem stanju od ranca. Sve je bilo isto i uredno. Riemann je itao novine koje su stigle potom, a Rodrigo je prelistavao stare asopise. Ve ranije pregledali su ih konjuari, pa su bili uprljani. Riemann iznenada poe glasno kleti itajui novine. Njegova kerka i neak ga zaueno pogledae. Mika je utjela, ali Rodrigo je zapitao: - Sto se dogodilo, strie? Ovaj je udario akom po stolu. - Pogledajte ovo! Ovdje pie da je gospoa Rose Steinert ostavila u dobrotvorne svrhe pedeset tisua dolara. Pedeset tisua! Zato ih nije radije dala meni. I opet poe proklinjati. Rodrigo se nasmija, kao da se radilo o looj ali. - Tko je ta Rose Steinert? I zato bi ba tebi dala tih pedeset tisua? Riemann je ustao i poeo bijesno etati po sobi. Nakon nekog vremena zastao je kraj stola. - Rose Steinert je udovica milijunaa Harry Steinerta, vlasnika najvee tvornice sapuna. Ona je sestra moje majke. Sad se oboje zaudilo. - Tvoja tetka? Ima tetku, oe? Nita ne znam o tome. Nikada je nisi spominjao - ree Mika. Pogleda je mranim pogledom. - Mnogo toga ti nisam rekao. S djecom ne razgovaram o ozbiljnim stvarima. Mirno gaje pogledala. - Rekla bih da ve dugo nisam dijete, a ve si esto o prokleto vanim stvarima morao razgovarati sa mnom. I razumjela sam ih. Slegnuo je ramenima. - Da, jer si te stvari razumjela, ali ovo ne bi. Rose Steinert je moja tetka. Bogata je nasljednica i vlasnica tvornice koja opskrbljuje sapunom cijelu Sjevernu Ameriku. Ona i njezin mu bili su Nijemci. Kad su napustili Njemaku bili su tako siromani da su morali posuditi novac za putovanje i malko poetnog kapitala. Htjeli su to dobiti od mene, jer sam tada bio u boljem poloaju, ali nisam im dao novac. To mi nisu oprostili. Nabavili su novac negdje drugdje i iselili u Ameriku. Imali su vie sree od mene i mnogo su postigli. - ovjek im mora estitati. Nikada ih nisi sreo? - Da, kad sam bio u Sjedinjenim dravama, potraio sam ih u New Yorku. Ve su tada posjedovali tvornicu sapuna. Ja sam ivio vrlo teko, pa sam ih zamolio za zajam. Dakako da su to odbili po onoj: Kako ti meni, tako ja tebi. Nisam tetku nakon toga nikada vie vidio, niti uo za nju. Samo to sam ponekad na sanduku proitao Sapun Steinert. To me podsjealo na tetku. Vidio sam da jo uvijek posjeduje tvornicu, ali nisam slutio da se toliko obogatila. A sada moe pokloniti pedeset tisua dolara. Prokletstvo! Ima novac na bacanje. Sluajno sam uo daje njezin mu umro. Njoj mora biti ve sedamdeset godina. Djece nisu imali. Pitam vas - tko e sve to naslijediti? Pogledao je uzbueno Rodriga i Miku, koji su to njegovo saopenje prihvatili na razne naine. Rodrigo je nagonom pustolova namirisao mnogo novaca, a Mika je osjetila kako se u njoj raa neki sladak osjeaj. Otac je govorio o tetki. Bila je to i njezina tetka u dragom koljenu. Imala je dakle ipak jo nekoga na svijetu u kome se, usprkos ocu i bratiu, osjeala tako osamljenom. arkih oiju pogleda u oca. - Kakva teta to nisam znala da imam tu roakinju, oe! Trgnuo se iz misli. Podrugljiv mu se smijeak pokaza na usnama. - Zar te to tako zanima? - Kako samo moe pitati? ovjek nije rado sam na svijetu. Uvijek je lijepo imati roake. Kurt Riemann ju je neko vrijeme zamiljeno promatrao. I tada je ak protiv svoje volje izrekao ono stoje godinama preutio, pa i pred samim sobom.

61

GIGA

- Tad ti mogu uiniti jo vee veselje! Ima uz svoju tetku jo jednu mnogo mladu roakinju. Sada e joj biti dvadeset godina. Mika ga pogleda iznenaeno i uzbueno. - Dvadeset godina? Naa roakinja? Tko je ona? Oklijevao je samo trenutak. Tad ree promuklim glasom: - Tvoja sestra! Mika se trgnula i netremice ga gledala. Problijedila je i stisnula ruke na srce. I Rodrigo je prestraeno pogledao strica. - Moja sestra? Oe, kako je mogue da imam sestru? - kao bez glasa procijedi Mika. Njezin je pogled palio oevo lice. Ovaj se sada ve ljutio na sama sebe to je odao tu tajnu. emu je to koristilo? Ali sad kad je to spomenuo, morao je priznati sve. Pao je na stolicu i gledao pred sebe. - Da, Mika, ima sestru. Prije no to sam doao na ran tvog djeda proivio sam divna vremena, ali i teka. Bio sam bogata u Njemakoj i oenjen. Moja ena, Nijemica, bila je kerka bogata ovjeka. Rodila mi je kerkicu. Ali tad su nastupila teka vremena. Moj je tast izgubio svoj imetak, bankrotirao je povukavi mene za sobom. Nije mi preostalo nita drugo, nego da napustim domovinu i pokuam za sebe i svoje stvoriti novi ivot. Budui da nisam mogao enu i dijete povesti sa sobom u nesiguran ivot, ostavio sam ih kod kue. Stigavi preko oceana proitao sam jednog dana u novinama da se moja ena prilikom plivanja u moru utopila. Ujedno sam proitao i to, da su moje dijete usvojili bogati zemljoposjednici, jer je djevojica ostala bez roditelja. Tada sam bio u uasnom poloaju. Nisam elio svoje drago dijete povui za sobom u bijedu, pa sam govorio samom sebi da e joj biti mnogo bolje kod tih bogatih ljudi bez djece. to bih bio zapoeo u svom poloaju s dvogodinjim djetetom? Nisam se dakle bunio to su dijete usvojili, a moja kerkica sada ivi kod tih bogatih zemljoposjednika u Thuringiji. Vjerojatno je ve odavno zaboravila daje neko imala drugog oca. Nisam elio pomutiti njezin mir, pa joj se nisam javljao. Vjerojatno misli da sam mrtav. Ne zna niti to da ovdje u Teksasu ima sestru, jednako kao to ti nisi znala za nju. Mika gaje uzbueno sluala. Pomisao da ima sestru neizmjerno ju je uzbuivala. Odmah je shvatila da joj otac ne govori cijelu istinu. I predobro ga je poznavala, a da ne bi shvatila kako je mislio samo na sebe. Bilo joj je posve jasno da bi se i nje lako odrekao, ako bi to bilo u njegovu korist, kao to se odrekao i njezine sestre. Mikaelina je dua bila duboko potresena saznanjem da ima sestru. Osjeti neizmjernu enju za njom. Iznenada se osjeala duevno bogatija. Neprekidno e misliti na to da ima sestru, iako je nikada nee upoznati. Negdje u Njemakoj, preko mora, ivjela je djevojka koja bi je moda mogla zavoljeti, i koju je ona od danas ljubila. Osjetila je da nikada ne bi bila postala tako tvrda i beutna daje ranije znala za tu sestru. Njezine se oi napunie suzama i ree ocu: - Hvala ti, to si mi napokon odao da imam sestru. To je divan osjeaj. Pogledao ju je podrugljivo. - ene su tako osjeajna stvorenja! Sto ti koristi to saznanje? ivi preko oceana i nikada nee saznati da postoji, jednako kao to nee saznati to da sam jo na ivotu. Mika pogladi elo nasmijeivi se pritom za nju neobino toplim smijekom. Ali tad se postidjela stoje pred ta dva mukarca pokazala svoje osjeaje, jer je znala kako su bezosjeajni. Stoga ree mirno kao uvijek: - Ima pravo - to me se ta sestra tie! To je njezin otac mnogo bolje razumio, pa je zadovoljno kimnuo. Nije slutio koliko je Mika eznula u dui za tom dalekom sestrom. Ali ocu i Rodrigu nije htjela odati taj novi osjeaj. Nastojala se sabrati i rei: - Inae vie nemamo roaka? - Ne!

62

GIGA

Rodrigo vragoljasto pogleda strica. - Ne bi li mogao jo jednom pokuati posuditi novac od te tetke sa sapunima? Moda se vie ne ljuti to si joj odbio pomoi. Stari ljudi imaju ponekad meko srce. Kurt Riemann proao je rukom kroz gustu, sijedu kosu, koju je paljivo njegovao, jer je bio silno tat. Trgnuo se iz svojih misli. - Upravo sam o tome razmiljao. Novana pomo bila bi mi prokleto potrebna. Proli su zlatni dani ranca. Divlji se konji sve vie povlae u nedostupna brda, pa e ih biti sve tee loviti. A uz to, ti automobili! Ljudima danas vie nije do konja. Cijene padaju i tako ran neprekidno propada. Zaboravio je rei da bi ga ran jo uvijek mogao dobro prehraniti kad ne bi bilo kocke. Mika je to dobro znala, ali je utjela. I Rodrigo je bio kriv stoje ran propadao. Mika je sada prezirala Rodriga, iako gaje ranije voljela poput brata. Bio je kockar, i nije se mogao svladavati. Neko se vrijeme trudila da ga sauva od moralne propasti. Nije uspjela u tome. Padao je sve dublje, to svojom, a to krivnjom njezina oca. Rodrigo kimnu stricu. - Lijepo je to govori. Novac bi nam bio potreban. Ne bi li moda pokuao pismeno zatraiti pomo od tetke. Kurt Riemann nauli ui. Ako nita drugo, pruala mu se prilika da opet otputuje u New York i zabavi se. - Pisati ne bi koristilo - odgovori. - Mogao bih jedino uspjeti, ako bih sam razgovarao s tetkom. - Pa otputuj u New York! Riemann se podrugljivo nasmija. - Putovanje je skupo, Rodrigo! Ovaj je zamiljeno gledao pred sebe. - Nema posla bez uloga. Ukoliko obea podijeliti novac sa mnom, pomoi u ti snositi trokove putovanja. Riemann pogleda zaueno neaka. - Zar moda raspolae tajnim imetkom? Rodrigo se nasmija osjetivi laganu nelagodu. - Prije nekog vremena imao sam sreu u igri. Preutio sam ti to, jer ti bi opet izgubio taj novac. Spremio sam tisuu dolara za svaki sluaj. Ovih tisuu dolara mogao bih uloiti u posao s tvojom tetkom. Ali ne zaboravi, elim sudjelovati i u dobitku. Trzaj prijee Riemannovim usnama i Mika shvati kako je uitelj naao dostojna uenika. I Riemannu posta jasno da mu je Rodrigo dorastao u svemu. Dosad ga je uvijek pokorno sluao. Zar e mu sada izbjei iz ruku? Ali putovanje u New York ga je drailo, pa je odluio ne izigravati uvrijeena strica. Prisilio se dakle nasmijeiti toboe dobre volje. - Pogledajte tog lukavca! Imao si novac a sakrio si ga, iako su nam stavili no pod grlo. Ne zamjeravam ti, u najgorem sluaju bi mi ga ipak dao. I Rodrigo se nasmija. - Dakako, strie! Raunao sam jedino na to da bi mogla nastati jo tea vremena. Dakle, posudit u ti novac za putovanje pod uvjetom da dobijem etvrtinu svote koju e ti moda dobiti. Dogovoreno? Pruio je ruku stricu, a ovaj ju je prihvatio. - Dogovoreno! Do nedjelje ukrotit emo konje koje moramo prodati kako bismo isplatili ljude i kupili hranu za Miku. S tih tisuu dolara otputovat u iz Bonare u New York. Mika je toboe nezainteresirano sluala njihov razgovor. Znala je da e morati poi s njima barem do Bonare kako ova dvojica ne bi opet prokockala novac dobiven za konje. eljala je sama kupiti namirnice i ponijeti kui novac za ljude. Stoga je mirno ustala izjavivi: - Poi u s vama do Bonare, oe! Moram ionako kupiti neke stvari za ivanje. Tad u se vratiti kui s Rodrigom, pa emo isplatiti ljude i sve e biti u redu. Oba su se mukarca pogledala potajno se smijeei. Rodrigo primijeti podrugljivim glasom: - Mika nam ne vjeruje, strie! Pogledala gaje ozbiljno.

63

GIGA

- Zlo je kad esnaestogodinja djevojka mora paziti na dvojicu odraslih mukaraca. Moramo nabaviti novac za ljude i kupiti hranu. To je vanije od putovanja u New York. - uti! Nema ovdje to odreivati. Razumije li? - grubo je zaviknuo otac. Nijemo ga je pogledala. A taj je pogled Riemann teko podnosio. Nije nita vie rekao, ali Mika je ustala i, zaelivi im mirno laku no, napustila sobu. Riemann i Rodrigo sjedili su jo neko vrijeme zajedno. Dogovarali su se kako bi od Riemannove tetke izvukli to vie novaca. Odluili su da je Riemannovo putovanje u New York neophodno potrebno.

64

GIGA

XIII
Gospoa Rose Steinert ivjela je u vili na Long Islandu. Jo je godinama nakon muevljeve smrti upravljala tvornicom, ali sada je poduzee ve odavno pretvorila u akcionarsko. Dakako daje najvei dio akcija bio u njezinim rukama, pa je tako imala osiguran visok godinji prihod. Uz to je posjedovala veliki imetak poloen kod razliitih banaka. Gospoi Steinert bilo je ezdeset i pet godina. Prije neto manje od dvadeset godina stigla je s muem iz Njemake, jer je njihovo malo imanje bilo tako zadueno da su ga morali prepustiti vjerovnicima. Bili su to odluni i hrabri ljudi, pa kako nisu imali djece, odluie pokuati svoju sreu u Americi. Na nesreu, krivnjom nekog bankara koji ih je prevario, izgubili su i ono nekoliko tisua maraka koji su im trebali osigurati poetak novog ivota u Americi. Bilo je to kratko vrijeme prije njihova putovanja. Uplatili su bili malu svotu za kartu treeg razreda, ali sada vie nisu imali sredstava da poloe ostatak. Za sobom su ve sruili sve mostove, pa nisu znali to bi zapoeli. Tad se gospoa Steinert sjetila svog neaka Kurta Riemanna, jer je znala da se oenio bogatom enom i ivi u sjajnim prilikama u Berlinu. Otputovala je u pratnji svog mua u Berlin i tamo potraila neaka. U njegovu je stanu zatekla samo njegovu mladu enu, kojoj je ispriala svoju nesreu. Marija Riemann ivjela je tada jo u uvjerenju da je imetak njezina oca neiscrpan. Nije meutim znala hoe li njezin mu moi pomoi gospoi Steinert. elivi je umiriti, rekla joj je neka ne brine jer e joj zasigurno na neki nain pomoi. Ne bude li njezin mu u mogunosti da to uini, ona e joj pomoi. Na svom kontu u banci imala je deset tisua maraka, koje joj je mogla prepustiti jer joj tog trenutka nisu bili potrebni. Gospoa Steinert bila je duboko dirnuta zbog dobrote te mlade ene, pa je rekla da e, ukoliko joj njezin neak ne pomogne, rado prihvatiti njezinu ponudu. Marija Riemann zamolila ju je stidljivo neka nita o tome ne spominje njezinu muu. Nije ga htjela postidjeti uvjerena da bi i on rado pomogao. Zapitala je gospou Steinert kamo da joj poalje novac, ukoliko ga ne bude dobila od svog neaka. Gospoa Steinert je navela svoju hamburku adresu i rekla da e brod isploviti sedmog rujna. Gospoa Riemann je sve to zapisala u depni kalendar, u kojega je i inae zapisivala neke dogaaje, na primjer, kad je Dorrit dobila prvi zub. Tu adresu Rose Steinert nala je Dorrit na svoj dvadeseti roendan, niti ne slutei od kakvog e to znaenja jednog dana biti za nju. Gospoa Rose Steinert bila je duboko dirnuta kad joj je Marija velikoduno ponudila pomo. Pokazala joj je i malu kerkicu kojoj je tada bilo tek nekoliko tjedana. Gospoa Steinert se nad njezinom kolijevkom potajno zavjetovala. Uskoro je stigao kui i Kurt Riemann i tamo, na svoje veliko nezadovoljstvo, zatekao tetku, sestru svoje majke. Nije polagao veliku vanost na rodbinske veze, to vie to su ona i njezin mu bili siromani. Uvijek se zanimao samo za ljude od kojih je mogao neto dobiti. Njegova gaje ena ostavila nasamu s Rose Steinert, kako bi ova mogla u miru razgovarati s neakom. Ali ostala je u pokrajnjoj sobi i ula kako je njezin mu grubo odbio tetku. Moda je onog dana prvi put upoznala pravi lik svog mua. Prestraeno je vidjela kako je gospoa Steinert nakon nekog vremena blijeda i sva drui napustila sobu svog neaka. Uspjelo joj je samo doapnuti joj neka ne brine zbog novaca, jer e ga ona pravovremeno poslati. Gospoa Rose Steinert nije nikada zaboravila kako ju je grubo neak odbio i kako joj je velikoduno Marija Riemann pomogla. Novac je doista pravovremeno stigao u Hamburg. Bio je temelj velikog imetka koga su stekli Rose Steinert i njezin mu. Gospodin Steinert bio je izueni sapunar, pa je isprva u maloj trgovini u New Yorku sam pravio sapun. Uskoro je stekao dovoljno novaca za malu tvornicu sapuna koja se u toku vremena razvila u veliko poduzee. Rose Steinert je neprekidno mislila na to da vrati novac mladoj eni. Nije slutila kako je bio neophodan toj sirotici. Marija nikada nije odala svom mua da je njegovoj tetki posudila deset tisua maraka. To Kurt Riemann nije jo ni danas znao.

65

GIGA

Prije no to je gospoi Steinert uspjelo vratiti novac Mariji, stigao je Kurt Riemann u New York i poeo joj se aliti kako loe ivi. Njegov je tast bankrotirao i njega povukao za sobom. Morao je pobjei kako bi za enu i dijete stvorio novu mogunost ivota, ali u meuvremenu se njegova ena utopila, a kerku su usvojili bogati zemljoposjednici. On je pak ostao bez sredstava, pa je doao zamoliti tetku za pomo. Gospoa Steinert odbila gaje isto onako grubo kao to je on nju odbio u ono vrijeme. Dala mu je pet stotina dolara, i rekla mu neka se nikada vie ne vraa jer od nje nee dobiti nita. I tako se kasnije vie nisu sreli. Rose Steinert bi najradije bila usvojila malu Dorrit, kako bi se oduila Mariji Riemann, ali je u ono vrijeme bila tako zaposlena u tvornici daje shvatila kako djetetu ne bi bilo dobro s njom. Vjerovala je daje maloj na imanju u Thuringiji bilo mnogo bolje. Meutim odluila je nadoknaditi maloj Dorrit ono stoje dugovala njezinoj majci. Ali time se nije zadovoljila, ve je otada neprekidno preko nekog detektivskog ureda skupljala obavjetenja o maloj Dorrit. Znala je da ivi dobro kao ljubljeno dijete svojih usvojitelja. Ali malo po malo su izvjetaji o imovinskom stanju gospodina Lunda postajali sve nepovoljniji. I tako je gospoa Steinert saznala da je Neustetten optereen hipotekama. Slutila je da e ubrzo stii vrijeme, kad e trebati isplatiti svoj dug. Dok je znala da mala Dorrit dobro ivi nije je htjela zbunjivati time da joj se javi. Ali sada, kad su se prilike u Neustettenu naglo pogorale razmiljala je kako bi mogla osigurati Dorritinu sudbinu. Dakako da nije slutila kako je hitno bila potrebna Dorrit njezina pomo. Saznala je mnogo o svom neaku, Dorritinu ocu. Znala je gdje i kako ivi. Nita vie nije osjeala za njega. Kad ju je posjetio u ono vrijeme i zamolio je za novac htjela mu je isprva vratiti svotu koju joj je posudila njegova mlada ena. Ali tad je rekla samoj sebi da e maloj Dorrit taj novac jedno moda biti potrebniji, a njoj je u prvom redu i pripadao kao nasljednici njene majke. Rose Steinert bila je na kraju svog ivota. Teak rad unitio je sve njezine snage. ivjela je okruena luksuzom u svojoj lijepoj vili na Long Islandu kraj New Yorka, ali njezino je tijelo bilo bolesno. Prije svega je to bilo njezino srce, a kako je bila ena koja je hrabro gledala pred sebe znala je da jednoga dana moe naglo umrijeti. Stoga je sastavila oporuku odredivi to e se dogoditi nakon njezine smrti. Danas, jednog lijepog dana u kolovozu, sjedila je na osunanoj terasi svoje vile i drala u ruci pismo koje je primila jutarnjom potom. Uvijek je ponovno itala pismo koje je primila od detektivskog ureda. Javljali su joj to se dogaalo s Dorrit Lund. Pismo je glasilo: Gospoi Rose Steinert, New York, Cijenjena gospoo! Po Vaem nalogu izvjetavamo Vas da su prilike u Neustettenu vrlo teke. Sluajno smo saznali za to. Saopili su nam da je neki Karl Lamprecht, koji nije na dobru glasu, kupio uz one koje ima, i sve ostale hipoteke na Neustetten. Taj gospodin Lamprecht je na slian nain prisvojio ve i druga imanja oko Neustettena. Bezobzirno je s njih otjerao vlasnike. Prorokuju tu sudbinu i gospodinu Lundu i njegovoj obitelji. Ali Lamprecht, protiv oekivanja, dulje oklijeva. Tumae to time daje gospoica Lund pristala postati njegovom enom. Gospodin Lamprecht je dvostruko stariji od gospoice Lund, koja ga je prije uvijek izbjegavala. Nakon zaruka postala je napadno blijeda, pa svi vjeruju da se zaruila za Lamprechta samo stoga da njezine roditelje ne otjera s imanja. Svi su vjerovali da e se gospoica Lund zaruiti s plemiem Riedom, koji je takoer rtva tog Lamprechta. Ali zbog loih prilika u Neustettenu to je vjerojatno sada nemogue. U svakom sluaju, gospodin je Ried dan nakon zaruka gospoice Lund otputovao u Berlin. Sve su to dakako djelomino glasine, ali budui da ste nam naloili javljati Vam sve pojedinosti, saopavamo Vam i to. Nastojat emo Vas i nadalje obavjetavati o svemu to Vas

66

GIGA

bude zanimalo. Spotovanjem Gustav Mayer Gospoa Rose savije pismo. Pogled joj odluta prema nebu bez oblaka, koje se prualo nad morem. - Marija Riemann, doao je trenutak kad se moram umijeati. Sada u moi dokazati svoju zahvalnost - govorila je samoj sebi. Zatim je ustala i pola u kuu. Prvo je poslala brzojav Gustavu Mayeru: Odmah saznati datum vjenanja - stop - Hitno me brzojavom obavijestiti o tome. Rose Steinert Kad je to uinila neko je vrijeme razmiljala. Je li jo imala vremena ekati tako dugo? Ili e se u meuvremenu obaviti vjenanje koje e unesreiti kerku Marije Riemann? Osjeala je nagonski da je mlada djevojka u opasnosti. Sve te godine ivjela je u uvjerenju da je Dorrit sretna kod svojih skrbnika. Sad iznenada vie nije bila sigurna, pa je eljela poduzeti neto kako bi sprijeila nesreu. Polagano i zamiljeno krenu opet na terasu. Neko je vrijeme etala. Ova ena, koja je cijelog ivota bila tako poduzetna, smjela se zbog svoje bolesti sada jo samo malo kretati. Morala je izbjegavati svaki napor i uzbuenje. To joj nije bilo drago, ali morala se pokoriti. Da je bolest nije sprijeila ve bi odavno bila krenula na putovanje u Njemaku. Rado bi srela kerku Marije Riemann kako bi joj osobno saopila to namjerava. Ali sad se toga morala odrei. Nije smjela pomisliti ni na to da pozove Dorrit k sebi, jer bi i to za nju predstavljalo preveliko uzbuenje. Stoga je sada etala po terasi razmiljajui kako bi mogla pomoi Dorrit. Radovalo ju je to je bila u mogunosti da to uini. Predvidjela je sve i u sluaju svoje smrti. Nije sastavila samo oporuku ve je napisala Dorrit i dugo pismo koje je trebala primiti nakon njezine smrti. Stara se gospoa uskoro umorila pa je sjela na terasu. Ovdje bi za lijepa vremena provodila gotovo itav dan. Obino bi itala. To joj je oduvijek bila najmilija zabava. Ve dugo nij e odlazila u kazalita, na koncerte ili u kinematograf. Savjetovali su joj da uzme mladu pratilju, ali to je odbila. Kad je ba eljela, mnogo je radije s vremena na vrijeme razgovarala sa starim slugom koji je ve dugo vremena ivio u njezinoj kui i vjerno njegovao njezina mua sve do smrti. Stari sluga Herman stajao je sada na pragu i promatrao svoju gospodaricu. Plaio se da bi se mogla i odvie naprezati. Donio joj je doruak. On i kuharica svakog bi dana izmiljali nove poslastice za gospou Rose, jer nije imala teka i jedva je neto jela. I danas joj je donio odabrana jela a ona mu se veselo nasmijeila. - Hermane, opet me pokuavate pridobiti poslasticama. - Morate neto pojesti! Inae ete izgubiti svu snagu. Uvijek bi joj to govorio, kad nije htjela jesti. Ostao je stajati kraj nje poput uvara, sve dok nije pojela goveu juhu s jajem i nekoliko sendvia. Tad bi odnio sue, a gospoa Rose se udobno smjestila u naslonja. Nije primijetila daje dolje uz morsku obalu etao visok ovjek i paljivo promatrao njezinu kuu. Taj je ovjek bio Kurt Riemann. Juer je stigao u New York, a danas, nakon stoje saznao tetkinu adresu, dovezao se na Long Island. Nastojao se prvo malko sabrati, prije no to pokua prodrijeti do tetke.

67

GIGA

XIV
U Neustettenu se sve kretalo starim tokom. Samo to je Karl Lamprecht dolazio svakog jutra u posjete zarunici. Usprkos njegovim nastojanjima da izmeu njih doe do intimnijih veza, ona je ostala pri svojoj odluci. Uvijek bi ga ponovno uvjeravala da e mu dati vea prava tek kad osigura pismeno njezine roditelje. On pak nije htio platiti tu cijenu prije no to po zakonu postane njegova ena. Kao to se ona plaila da joj ne bi ispunio ono stoje traila od njega, tako se i on bojao da bi Dorrit mogla odustati kad jednom dade sva prava njezinim roditeljima. Pritom je bivao sve zaljubljeniji u Dorrit i nestrpljivo je iekivao dan vjenanja. Za Dorrit je to vrijeme prolazilo i prebrzo. Vidjela je s uasom kako prolazi dan za danom. Njezino se vjenanje sve vie primicalo. Bila je vrlo ozbiljna i tiha zarunica. No nije samo ona bila blijeda i tiha. I njezini su roditelji izgubili svu volju za ivotom, iako vie nisu trebali brinuti zbog kamata. Osobito je gospoa Bella bila tuna, jer je mogla prosuditi kakvu rtvu im pridonosi Dorrit. Poela je pobolijevati. Nije se osjeala dobro i neprekidno ju je tresla zimica. Nije vie imala ni snage braniti se protiv toga. I Willi Lund vie nije bio onaj stari. Radio je dodue od jutra do mraka, moda ak i vie nego prije, jer se smatrao samo upraviteljem Neustettena koga je Lamprecht mislio pokloniti Dorrit za vjenanje. Nije za sebe i svoju enu elio nita do li stana i hrane u Neustettenu. Kako je sada u kui bilo opet neto novaca elio je sam kupiti Dorritinu opremu i zahtijevao je to od nje. Dorrit je bila vrlo paljiva. Kupovala je samo ono to je otac mogao platiti. Lamprecht se pobunio jer je htio da se Dorrit kupuju samo skupocjene stvari kako to dolikuje eni Kurta Lamprechta, ali mu Dorrit mirno odgovori: - Jo sam uvijek gospoica Lund, a moj otac eli nabaviti opremu za mene. Karl, dopusti mu to zadovoljstvo! Kad jednom budem tvoja ena, moe mi nabaviti to hoe. Dotad se mora strpiti. Lamprecht nije osjetio zadovoljstvo pobjednika u susretu s Lienhardom Riedom. Ovaj je ve tjednima boravio u Berlinu obilazei sve i uzalud pokuavao nabaviti potreban novac. elio je priloiti i svojih trideset tisua maraka, a da to Lund ne sazna. U to doba novaca nije bilo ni kod koga. Lienhard je postajao sve tuniji. Napokon se posve obeshrabren vratio u svoj zamak. Jedina nada koj a mu j e j o preostala bilo j e obeanj e j ednog utj ecaj nog prij atelj a da e pokuati pronai prije prvog rujna kupca za Neustetten. Jer nakon tog datuma, kad Dorrit jednom postane enom Kurta Lamprechta, prodaja Neustettena vie nije imala smisla. Dorrit se sve priinilo mnogo lake podnoljivim kad je ula da se Lienhard vratio iz Berlina. Sad je opet dolazio svakodnevno u Neustetten. Kako je Lamprecht ovdje boravio ujutro, on bi dolazio poslijepodne. Pri prvoj posjeti ipak se sreo s Lamprechtom. Tom prilikom jedva se svladao da ga ne udari, kad se ovaj poeo hvaliti svojom pobjedom. Lienhardovo je lice postalo mravo tih nekoliko posljednjih tjedana. U Berlinu je doivio mnoga uzbuenja i razoaranja, a uz to je morao i tedjeti jer je ivot u Berlinu bio skup. Muila gaje i briga za Dorrit i strah da joj nee uspjeti pomoi. Kad bi poslijepodne dolazio na kratko vrijeme u Neustetten sjedio bi s majkom i kerkom u sjenici. Tad bi jedva doekao trenutak da ih gospoa Bella ostavi na samu na nekoliko minuta. Mogao je barem poljubiti Dorritinu ruku. Pritomsu samo malko razgovarali, ali oi su im bile tune. Njihova je bol bila zajednika, a to su oboje znali. Gospoa Bella promatrala je to dvoje mladih ljudi nita ne slutei, jer joj njezin mu nije odao to se dogaalo s Dorrit i Lienhardom. Ipak je pomalo sumnjala. Jo joj je tee bilo pri srcu kad bi pomislila da se Lienhard i Dorrit moda ljube. Ponekad bi zagrlila Dorrit i sa suzama u oima zapitala je nije li joj ta rtva preteka. Dorrit bi se tada s tekom mukom nasmijeila, ali bi majka osjetila daje taj smijeak laan. Sve je to muilo gospou Bellu, pa iako se toboe s velikim zanimanjem bavila nabavom opreme, ipak je osjeala kako gubi snagu.

68

GIGA

Jednog dana, kad se vozila u grad, pozlilo joj je. Drhtala je i bila uasno blijeda. Dorrit ju je pratila i naredila je da se automobil odmah vrati u Neustetten. Uvela je majku u kuu i natjerala je da legne, iako je ona govorila da se osjea ve bolje. Ali ubrzo joj je opet pozlilo i ponovno je poela drhtati. Dorrit je poslala automobil po lijenika. Zatim je majci izmjerila temparaturu i ustanovila visoku vruicu. Otac j e bio vani na polj ima. Vratio se kui prij e nego j e lij enik stigao, jer je sreo ovjeka koji mu je javio za eninu bolest. Otkad se sjeao njegova ena nije nikada legla u postelju. Stoga se jako uznemirio. Kad je uao i prestraeno je pogledao, gospoa se Bella uspravila. - To nije nita ozbiljna. Vjerojatno sam se prehladila. Prije nekoliko dana predugo sam naveer sjedila vani, a bilo je hladno. Glupo je stoje Dorrit pozvala lijenika. Popit u aj od jorgovana i preznojiti se, pa e sutra sve biti u redu. Ljuti me jedino to to nismo stigle do grada. Dorrit je trebala poi krojaici. Vrijeme do vjenanja je tako kratko, pa se moramo uriti. Dorrit ju je prisilila da ponovno legne i bude mirna. - Nije vano, majice, poemo li dan prije ili kasnije. I za bolest treba vremena. To si uvijek ranije govorila, kad sam se htjela prerano dii iz postelje. Sad ja to tebi kaem. Willi Lund sjeo je kraj enina kreveta. Bio je uznemiren. Znao je da je u gradu vladala gripa, pa se plaio da se njegova ena zarazila. Svatko tko nije bio navikao na postelju buni se kad treba lei, a to je sada inila i gospoa Bella. Izjavila je odluno da e drugog dana ustati i poi s Dorrit u grad. Ali kad je stigao lijenik i pregledao je vie nije bilo govora o sutranjem ustajanju. Ustanovio je da se gospoa Bella razboljela od gripe i upale plua. Imala je ve jake bolove, a i kaalj se ve javio. Dorrit se vrlo prestraila, a njezin otac jo vie. Gospoa Bella htjela se narugati lijeniku zbog njegove dijagnoze, ali tad je osjetila da joj vie nije do toga. Kad je Lamprecht drugog dana stigao u posjet zarunici, doekao ga je Willi Lund i rekao mu daje Dorrit preuzela brigu nad bolesnom majkom. Ne eli se susretati s njim neko vrijeme kako ne bi prenijela gripu na njega. Dobro je procijenila Lamprechta. Pobjegao je, prestraivi se za svoj ivot. Obeao je da ih nee smetati sve dok opasnost zaraze ne proe. Dorrit osjeti olakanje zbog toga. Nije barem trebala pred Lamprechtom izigravati dobro raspoloenje. Dorrit je sama preuzela brigu oko drage bolesnice. Nitko nije smio k njoj, samo je Willi Lund satima sjedio kraj postelje svoje ene drei njezinu ruku u svojoj. Mogao bi plakati poput djeteta kad je buncala u visokoj groznici, a i Dorrit su tekle suze niz lice kad je gospoa Bella u groznici jadiko vala da se njezina ljubljena Dorrit mora rtvovati. Willi Lund se u tim trenucima nije usudio pogledati Dorrit. U tim tekim danima to je troje ljudi osjealo koliko je vrsto meu sobom povezano. Lienhard Ried dolazio je svakog dana u Neustetten i nudio svoju pomo. Nije se plaio zaraze poput Lamprechta. Ovaj je dodue slao svakog drugog dana divno cvijee i skupa vina za bolesnicu ali ga ona nije smjela piti. Nazivao bi i pitao kako je bolesnica i ne napree li se Dorrit odvie njegujui je. Ne bi li moda poslao bolniarku. Savjetovao joj je neka bude oprezna kako se ne bi i sama zarazila. Jednom kad je razgovarao s Dorrit poeo je jadikovati da bi se bolest njezine majke mogla protegnuti do njihova vjenanja. Tad je Dorrit odgovorila neobino tvrdim glasom: - Morat emo u tom sluaju odgoditi vjenanje, to valjda shvaa. Lamprecht to dakako nije shvaao, pa se poeo buniti. Ali tada je Dorrit jednostavno spustila slualicu. Nije ga mogla dulje sluati. Gospoa se Bela razboljela drugog tjedna kolovoza. Vjenanje se trebalo odrati prvog rujna. Lamprecht gaje mislio proslaviti vrlo sveano i raskono. Sve je ve bilo narueno, pozivnice je samo jo trebalo odaslati, ali ga Dorrit zamoli neka to jo ne ini.

69

GIGA

Morao se pokoriti njezinoj elji. Tada je i sam poeo shvaati da vjenanje treba odgoditi. Za ovjeka poput njega, koji je uvijek elio da se sve dogaa po njegovoj volji, to je bila teka odluka. Jednog poslijepodneva Willi Lund je natjerao Dorrit da poe udahnuti svjeeg zraka. Nije jo bila napustila majinu bolesniku sobu otkad se ova razboljela. Willi Lund htio je ostati kraj svoje ene. Dorrit je doista eljela udahnuti malko svjeeg zraka pa je pristala na to. Kad je izala, primijetila je nekog pokuarca. Upravo je bio nestao za kuom. Vjerojatno je htio posluzi u kuhinji ponuditi svoju robu. Nije znala da je taj pokuarac namjetenik Gustava Mayera. Trebao se raspitati, kad e se obaviti vjenanje. Ne slutei da taj beznaajni ovjek dri u svojim rukama niti njezine sudbine, ona poe ususret Lienhardu koji je upravo ulazio u dvorite. Uskoro su utonuli u razgovor, pa nisu obratili panju na pokuarca koji je prolazio mimo njih. Lienhard je tom prilikom saopio Dorrit da ne postoje nikakvi izgledi za prodaju Neustettena. Dorrit gaje sluala samo s pola uha. Sva njezina briga bila je sada posveena majci. - Sve je to vrlo alosno, Lienhard! Ali meni sada nije vano nita do moje majke. - Razumijem vas, gospoice Dorrit! Kako je dragoj bolesnici? - Groznica je opet porasla juer naveer. Ujutro joj je obino lake, ali majica se uasno mui u vruici kad bulazni. Spominje da sam se rtvovala za nju. Osjea nagonski ono to joj nitko nije rekao. Neprekidno poziva u pomo moju pravu majku. Poziva je da doe i pomogne mi, jer su njezine ruke vezane. Lienhard uzdahnu. - Svi su zabrinuti zbog vas, Dorrit! A nitko vam ne moe pomoi. To je uasno! Pogledala gaje tuno. - U svemu tome jadu, dobro je to to emo morati odgoditi moje vjenanje. - Je li Lamprecht sporazuman s tim? Lagano je slegnula ramenima. - Mora biti! Prije majinog ozdravljenja ne pomiljam na vjenanje. Nije mu odala kako se arko molila da se vjenanje odgodi. Lienhard osjeti malu nadu uvi za odgaanje vjenanja. Dva dana kasnije sklopila je gospoa Bella zauvijek svoje dobre oi. Dorrit je tugovala za svojom dragom majkom. Nije se mogla smiriti i dugo je plakala na oevim grudima, iako je i on takoer bio neizmjerno tuan i alostan. Ali Dorritino iskuenje jo nije bilo pri kraju. Na dan sahrane svoje ene, Willi se Lund osjeao vrlo loe. Kad su se vratili sa sprovoda morao je lei. Lamprecht je to smatrao zavjerom protiv sebe. Sad se opet nije mogao sretati s Dorrit, jer se mogao zaraziti od njezina oca. Odluno je zahtijevao da Dorrit ne preuzme oevu njegu. Nije elio bolesnu enu. Morala se uvati - zbog njega. - Nita me nee sprijeiti u tome da pomognem ocu koliko mogu. Prihvatit u ipak pomo bolniarke, jer zaista nisam dovoljno jaka da ga sama njegujem. - A nae vjenanje? Dorrit, ne mogu dulje suspregnuti svoju udnju za tobom? U svojoj boli za majkom Dorrit ga nije pravo ni sluala. Iznenada se neeg sjeti. - Pa nee valjda zahtijevati od mene, Karl, da se vjenamo za vrijeme alosti? - Glupost, pa nije ti bila prava majka - ljutito je procijedio. Kad mu na to nije odgovorila, nastavio je uzbueno: - Oprosti, izletjelo mije! Moe zamisliti koliko sam uzbuen to emo sada zbog alosti morati tko zna koliko dugo odgoditi nae vjenanje. - To mora tako biti, Karl! Ljubljena pokojnica uinila je za mene vie od mnogih roenih majki. Mora se strpiti, ne mogu u ovoj situaciji misliti na vjenanje. A sad moram k ocu. Javljat u ti svakodnevno kako mu je. Bojim se da ima istu bolest kao i majka. - Zaista lijepi izgledi! uvaj se, i uzmi dobru njegovateljicu. Novac nije vaan. - Dobro! - rekla je i spustila slualicu. Lienhard Ried bi sada ostajao dulje u Neustettenu.

70

GIGA

Ponekad bi zahtijevao da zamijeni Dorrit nekoliko sati kraj oca. Jednom kad su ostali sami, Willi Lund dohvati Lienhardovu ruku. - Lienhard? - Da, gospodine Lund! to mogu uiniti za vas? Stari ga gospodin pogleda. - Lienhard,nemojtedopustitidaDorritpostaneLamprechtovom enom kad ja jednom umrem. Pokuat e je vezati zadanom rijei, ali kad mene vie ne bude, njezina je rtva nepotrebna. Za koga bi se rtvovala? - Ne govorite o vaoj smrti. Snaan ste ovjek. - Tako se sada ne osjeam. Moja draga ena i ja uvijek smo eljeli brzo umrijeti jedno za drugim. Ne mogu zamisliti kako bih mogao ivjeti bez svoje Belle. Ali svejedno, umro ja ili ne, neu dopustiti da se Dorrit uda za Lamprechta. Propast e uza nj, to dobro znam. Uinila je to samo zbog nas. Vas ljubi, pa bi bilo protuprirodno kad bi se udala za Lamprechta. Mora biti slobodna, na ovaj ili onaj nain. Neka nas otjera s Neustettena. Belle vie nema, a bez nje ne elim niti ja ostati ovdje. Dorrit e nai kod vas na Riedburgu dom i sreu. Obeajte mi, da neete dopustiti da se uda za Lamprechta, ukoliko ja to vie ne budem mogao sprijeiti. Obeao sam eni na samrtnoj postelji da neu prihvatiti Dorritinu rtvu. Dajte mi svoju rije, Lienhard! Ovaj se sagnuo nad Lundovu ruku i pritisnuo usne na nju. - asna rije, dragi oe Lund! Neu to dopustiti. Pa makar ga morao ustrijeliti. Ve dugo znam da e Dorrit propasti ako pripadne Lamprechtu. Pogledae se duboko u oi. Kad je Dorrit nakon nekog vremena ula u sobu, nala je oca kako nemirno spava. Po noi se njegovo zdravstveno stanje pogoralo. inilo se kao da se ne brani od smrti koja se zaustavila i kraj njegove postelje. Prvog rujna, onog dana kad se Dorrit trebala udati za Lamprechta, Willi Lund je sklopio oi.

71

GIGA

XV
Gospoa Rose je jo sjedila na terasi kad je doao sluga i javio da neki gospodin eli razgovarati s njom. Dohvatila je njegovu posjetnicu: Kurt Riemann! - Neka gospodin ue - rekla je. - To je moj neak. Kako izgleda? - Otmjeno - poput farmera koji je obukao novo odijelo zbog posjete New Yorku. - Imate otre oi, Hermane! - Samo da se ne uzbudite, gospoo Steinert - rekao je sluga. - Neu sigurno - poe ga umirivati. Sluga je otiao. Odmah zatim stigao je Kurt Riemann na terasu i pristupio gospoi Rose. - Kako me raduje to te ponovno vidim, tetko! Kratko mu je stisnula ruku. - Nisam mogla sanjati da u te ponovno vidjeti nakon to smo se rastali na onaj nain. - Draga tetkice, to je bio samo mali nesporazum. Smijem li sjesti? - Izvoli! Kako dugo namjerava ostati u New Yorku? Jo joj se uvijek smijeio. - Brzo u obaviti svoje poslove. Sve ovisi o tome hoe li mi dopustiti uivati neto dulje u tvom drutvu. Mogli bismo razgovarati o starim vremenima. eznuo sam za tobom, ali ti se nisam usudio pisati, jer si se ljutila na mene. Ali mi smo krvni srodnici i pripadamo jedno drugome. ovjek ne smije biti sitniav zbog male svae. To je davno zaboravljeno, zar ne? Gospoa Rose se tiho nasmijeila. - S moje je strane sve zaboravljeno. Kad je ovjek u sedamdesetim godinama tad su druge stvari vane za njega. - Djeluje tako svjee i ivahno. - To ne mogu rei o tebi, Kurt! Morao bi bolje izgledati za svoje godine. Pogotovo kad ivi na svjeem zraku. Trgnuo se i prestraeno je pogledao. - Zna da ivim na rancu? Kimnula mu je veselo. - Znam sve o tebi. - Kako si to saznala? - Rei u ti. Jednog dana, kad se vie nisam ljutila na tebe, rekla sam svom muu: Htjela bih znati stoje s mojim neakom Kurtom Riemannom. Htio je otii na jug Amerike. ivi li jo tamo, ili se vratio u Njemaku? Moj je mu u toku godina postao pravi pametan Amerikanac pa se nasmijao i obeao mi saznati sve o tebi. Dao je izraditi nekoliko tisua kartica s natpistom: Tko zna neto o Kurtu Riemannu neka to javi H. Steinertu, Tvornica sapuna, New York. Kao nagradu primit e veliki sanduk pun najfinijeg Steinert sapuna. Te su kartice stavljali u svaki sanduk sapuna. A na se sapun prodavao po cijeloj Sjevernoj i Junoj Americi. Tako su ti sanduci dolazili sve do Teksasa, pa i u Bonaru. Tamo su te poznavali u trgovini. Ubrzo smo primili dva opirna izvjetaja. Jednog iz San Dominga, a drugog iz Bonare. Saznali smo sve o tebi. Onaj iz San Dominga nije bio tako opiran i bio je povoljniji za tebe. Vjerojatno si tamo boravio samo kratko, pa te nisu bolje upoznali. Saznali smo sve o tvom novom ivotu. Daje tvoja druga ena umrla, da ima kerku Mikaelu i neaka, koji je zajedno s tobom naslijedio uzgajalite konja. Ili, pravo reeno, ti si samo trebao upravljati ranom za svog neaka i kerku. Pisali su nam, da ti i tvoj neak esto kockate i da ete ubrzo unititi ran. Vjerojatno se to i dogodilo, jer me inae ne bi posjetio. Sve je to izjavila podrugljivim glasom. Riemann se ljutito ugrizao za usne. - Netko me ocrnio pred tobom, tetko! Ne sluti kakve potekoe imam pri upravljanju svojim - naim ranom. Priao je kako uzgoj konja sve vie propada, i kako se muio da sauva ran za kerku i neaka. Nisu ga smjeli optuivati za to to bi malo kockao uz au jeftina vina kad bi, to se rijetko dogaalo, sklopio dobar posao. Ta to mu je bila jedina zabava. Vodio je zaista teak ivot. Dosad ga je ipak nekako podnosio. Ali sada je njegov neak odrastao, pa je traio da ga

72

GIGA

isplati. Nije znao kako to izvesti. Nije posjedovao ni novia, pa je morao ak i posuditi novac za put ovamo. Od ega e ivjeti sa svojom kerkom? Ako se ve nije eljela njemu smilovati, neka to barem uini zbog Mikaele. Neka je sauva ivota u bijedi. To vie to joj je bila jednako bliska kao Dorrit. Gospoa Rose je shvatila da Riemann lae pa mu je odgovorila: - Pobrinut u se za to da Mikaela ne mora jednog dana patiti zbog tvoje lakomislenosti. Ali prvo elim pomoi Dorrit. Moramo zahvaliti njezinoj majci to smo ovdje postigli uspjeh i stekli imetak. Da se tvoja ena ponaala poput tebe, kad smo morali napustiti Njemaku, tko zna gdje bismo danas bili. Plemenita i velikoduna Marija nije meutim oklijevala ni trenutka. Dala nam je svu svoju uteevinu, iako je moda ve tada slutila da e joj uskoro biti potrebna. Kad sam saznala da se uboga ena utopila, bila sam uasnuta to joj u najgorim trenucima njezina ivota nisam mogla pomoi. Zaklela sam se da e ono to sam uspjela zaraditi pomou malog Marijinog imetka jednog dana pripasti Dorrit. Tvojoj i Marijinoj keri. Riemann se uspravi. - Novac pripada meni. Predao sam ga svojoj eni na uvanje, a kasnije mi je nedostajao dobaci brzo elei spasiti to se spasiti dalo. Pogledala gaje podrugljivo. - Znala sam da e to rei, jer te dobro poznajem. Ne trudi se, znam posve sigurno da Marija nije lagala i zasigurno mi ne bi dala tvoj novac. Ali, nakon to sam neko vrijeme razmiljala, zakljuila sam da bi ti bio taj novac ipak na neki nain koristio, da ga nisam ja dobila, pa sam odluila dati tebi tih deset tisua maraka. Za sada u ti dati samo etiri tisue i pet stotina. Ali savjetujem ti da taj novac uva, jer od mene vie nee dobiti ni pare. Sve to posjedujem dobit e Dorrit, a bit e neto i za tvoju kerku Mikaelu, tako da e moi ivjeti mirno i bezbrino. Dobit e taj novac od Dorrit. Moji su dani odbrojeni, ali sve sam uredila. Nadam se da si barem tako dobar otac, da e se radovati to su ti djeca osigurana. Riemann je grevito progutao slinu i procijedio: - Dorrit je ionako bogata nasljednica, jer e vjerojatno naslijediti sve od svojih usvojitelja. - O tome sam bolje obavjetena. Dorrit je ve sada u tako loem poloaju da joj je potrebna moja pomo. Njezini usvojitelji osiromaili su zbog rata i inflacije, a tvoje dijete proivljava teke trenutke. Da spasi svoje roditelje pristala je udati se za njihovog glavnog vjerovnika. To je teka rtva, jer je zaljubljena u nekog drugog. Nisam zaboravila to je Marija uinila za mene, pa u se zato pobrinuti za njezinu kerku i pokuati spasiti njezinu sreu. I to bez obzira na to to je ona moja glavna nasljednica. Trebala je sve saznati tek nakon moje smrti, ali tad bi bilo prekasno za njezinu sreu. To kaem tebi da zna jer se oigledno uope vie nisi brinuo za svoje dijete iz prvog braka. Inae bi sigurno znao da ve dugo ne ivi bezbrino. Sluao ju je namrtivi elo. Zaista vie nije nikad ni pomiljao na svoju kerku iz prvog braka. Brigu za nju prepustio je lakomisleno njezinim usvojiteljima, sretan to se toga rijeio. Ali sada gaje Dorrit poela zanimati kao vjerojatna nasljednica Rose Steinert. Nikada nije osjeao ljubav za kerku, ali sad ju je gotovo zamrzio. To stvorenje, njemu potpuno strano, trebalo je naslijediti milijune Rose Steinert? Nije li on tetki bio mnogo blii? Nije li to bilo vanije od toga stoje Marija posve sluajno njegovoj tetki posudila deset tisua maraka? U ono vrijeme taj je novac ionako dobila za kupovinu odjee od svog bogatog oca. Taj mu je novac ve u ono vrijeme bio nuno potreban, ali je Marija bila sentimentalna budala. Dopustila je da je svi iskoritavaju. Napokon se Riemann opet svladao, pa je nastojao djelovati dobro raspoloeno. - Dakako da se radujem to namjerava imetak ostaviti mojim kerima. Ali trebala bi shvatiti da e me duboko uvrijediti budem li ostao praznih ruku. Napokon, ja sam tvoj najblii roak, a ako dobro promisli, nepravedno je od tebe ostavi li me bez iega. Da sam ja postao tvoj nasljednik, taj bi novac ionako kasnije pripao mojim kerima. Ali - ne mogu nita primiti od svoje djece.

73

GIGA

Pogledala gaje mirno. - Nadam se da e imati toliko ponosa i nee nita ni primiti od njih. Ti si mukarac, i moe se pobrinuti sam za sebe. Nisam uvjerena da ti ne bi zatraio najvei dio imetka od svoje djece uz izgovor da sam te mimoila. Stoga u ti rei da sam to sprijeila svojom oporukom. Mogu svoj imetak ostaviti kome hou. Morat e se dakle zadovoljiti spomenutom svotom. Pokuaj se jo jednom pomou tog novca snai, i u budue ivi razumnije. Ve si jednom izgubio imetak svoje prve ene, a sada se to dogaa i s Mikaelinim nasljedstvom. Da i ne govorim o tome kako si loe upravljao imetkom svog neaka. eli li mladi da ga sada isplati, a ima pravo na to, morat e se sam snai. Ja sam se dovoljno pobrinula za Mikaelu, koja je takoer moja roakinja i o kojoj sam ula samo najbolje. Uinila sam to tako da se nee moi domoi ni njezina nasljedstva. Dakle, ne preostaje ti nita drugo, nego da se pobrine sam za sebe. To e ti biti olakano time, to se vie ne mora brinuti za svoju djecu. Kurt spusti glavu. Ta ga propovijed nije dirnula, ve je samo razmiljao o tome kako bi mogao sudjelovati u tetkinom nasljedstvu. Rodrigo jo nije ni pomislio na to da od njega zatrai isplatu svog dijela imetka, to je izmislio i koristio sada kao izgovor. Nije stoga bio zabrinut. Bude li mladi jednog dana i zatraio isplatu od njega, rei e mu hladnokrvno neka uzme pola ranca i konje, i ostavi ga na miru. Nikada ne bi priznao daje loe upravljao nasljedstvom Rodriga i svoje kerke. Nije imao sree, i to je bilo sve. Ponovno je razmiljao o tome kako bi mogao djelovati na tetku. No im ju je pogledao, shvatio je da sigurno nee odustati od svojih namjera. Morao je dakle pokuati na drugi nain doi do svog prava. Pogledavi je tuno, uzdahnu: - Ne eli mi pomoi u mojoj nesrei. Moram ti ak jo i zahvaliti to e mi dati etiri tisue i pet stotina dolara. Ali to nee biti dovoljno da isplatim neaka. to bih poduzeo? Mirno je ustala. - To mora sam rijeiti. Hoe li ostati na objedu? Uvijek objedujem u isto vrijeme, a to je sada. I on je poskoio. Ponadao se da e u toj bogatoj kui barem obilno i dobro jesti. Naklonio se. - Radovalo bi me kad bi mi dopustila objedovati s tobom. Ali ja sam u putnom odijelu. - Nije vano. I ja u objedovati u kunoj haljini jer je tako udobnije. Jeli su zajedno, a Riemann je bio iznenaen skromnim jelom. Za vrijeme objeda gospoa Rose je bila ljubazna s njim i vesela. Riemann je takoer pomislio da bi bilo dobro pokazati se sa svoje najljepe strane. Napokon je stara gospoa rekla svojim finim humorom: - Kad te netko ne bi poznavao, Kurt, stekao bi o tebi najbolji dojam. Jo si i danas sposoban osvajati ene, pa ako se ne bude mogao snai sam u ivotu, savjetujem ti, oeni se i po trei put. Moda e ti uspjeti nai bogatu enu. Prisilio se nasmijeiti. - Daje mi gorku pilulu zajedno sa eerom, tetko! - Moe biti zahvalan to ti uope dajem eer. Htjela bih barem znati je li ti uspjelo usreiti draesnu Mariju. U ono vrijeme je jo imala dobro miljenje o tebi. Morao je pomisliti na to kako je Mariji oduzeo sve iluzije o sebi. Ponovno se zapitao, je li njegova prva ena sluajno stradala ili je namjerno pola u smrt. Po njegovu miljenju samo je on znao za to kako je bezobzirno postupio u ono vrijeme s Marijom. Nije slutio daje njegovo pismo dolo u posjed gospoe Arabelle Lund i da je jo i sada lealo u pisaem stolu njezina mua. Pokuao se sabrati. - Marija je bila sa mnom vrlo sretna, to mi moe vjerovati. I moja je druga ena kraj mene proivjela sretan ivot. Gospoa Rose kininu. - Da, svaki ovjek ini bar neto dobra, pa makar i nehotice. teta stoje Marija umrla tako mlada. Bila sam duboko potresena, jer sam je vrlo voljela, bez obzira na to to sam joj bila duna i zahvalnost.

74

GIGA

Riemann je upitno pogleda. - Zanimalo bi me uti kad si od Marije zatraila taj novac. Duboko je uzdahnula. - Najdivnije je bilo to to ga od nje uope i nisam zatraila. Dola sam, kad ti jo nisi bio kod kue, i ispriala joj kako sam u tekom poloaju zbog onog bankara. Htjela sam posuditi od tebe neto novaca za putovanje i za prvo vrijeme boravka u Americi. Rekla mi je da ne zna ima li gotova novca. Vjerovala je da e ti biti ao ne bude li mi mogao pomoi. Nije uope smatrala moguim da to nee htjeti. Stoga mi je ispriala da posjeduje deset tisua maraka i pitala me da li bi mi to moglo koristiti. A kad sam se, poslije razgovora s tobom, pokuala iuljati poniena zbog tvog grubog odbijanja, zaustavila me i apnula da e mi novac poslati u Hamburg u moj hotel. Stigao je na vrijeme. Ali sad sam se prisjetila. Morala je uti barem dio naeg razgovora, jer je znala da mi ne eli pomoi. - Tetko, vjerojatno je znala da mi to uope nije bilo mogue. Imao sam tada mnogo obaveza. Podrugljivo je kimnula. - Ljudi poput tebe uvijek imaju obaveze. - Nikada u ivotu nisam imao sree! - uzviknu nezadovoljno Kurt. - Mislim da si je uvijek imao, pa se nisi trebao boriti sam za sebe. To je dakako samo po sebi takoer nesrea. Htio je to iskoristiti. - Moda si i u pravu, ali morala bi raunati na te okolnosti. Budi malko milostivija sa mnom! - Niti ne sluti kako sam milostiva bila s tobom - izjavi tetka mirno. Uvidio je da kod nje nee moi nita postii. Zato bi joj dakle posvetio jo vie vremena? Odmah nakon objeda oprostio se od nje, nakon to mu je predala ek na etiri tisue i pet stotina dolara. Prije no to je otiao, jo je samo zapitao: - Kako e srediti odnose izmeu Mikaele i Dorrit? Moda e Dorrit morati javiti da sam jo iv. - Ne brini, u pismu koje e dobiti nakon moje smrti, javljam joj da si se oenio po drugi puta i da ima kerku iz tog braka. Mora saznati da ima sestru, a to mora saznati i Mikaela. Saznanje da nisu posve sami na svijetu, za mlade je ljude ponekad utjenije nego za stare. Mislim da si vie nemamo to rei. Pozdravi svoju kerku Mikaelu. Neka ostane poteno i marljivo stvorenje! Ako eli, moe joj rei i to da sam se pobrinula za njezinu budunost. Neu vie dugo ivjeti - a tad e dobiti svoje naslijee. Nakon tih rijei tetka i neak se oprostie.
*

Karl Lamprecht je s izvjesnim zaprepatenjem primio vijest o smrti Willija Lunda. Dorrit mu sama to nije mogla javiti, ve je naredila neka mu to porue. Kao i u svakom smrtnom sluaju, u kui je dolo do velikog nemira. Ali na sreu, pri ruci se naao Lienhard Ried koji je pomagao Dorrit. Djevojka kao da nije znala za sebe. Jedino je znala da se Karl Lamprecht nee pojaviti u Neustettenu iz straha pred zarazom. Ali usprkos svem poslu, Lienhard nije zaboravio na obeanje dato pokojniku. Nij e smio dopustiti Dorrit da se uda za Lamprechta. Sada njezina rtva vie nije bila potrebna. Znao je da se Dorrit nije namjeravala udati za Lamprechta zbog njegova imetka, ali nije znao koliko se osjeala vezana. Zasad nije htio o tome razgovarati s njom. Morao ju je potedjeti. Kad je sredio sve potrebno, poruio joj je da se vraa u svoj zamak, ali da e sutra ujutro opet doi. U meuvremenu je palo vee. Dorrit mu je po sluavci saopila da mu srdano zahvaljuje i nada se do sutra toliko smiriti da e ga moi primiti. Drugog jutra dvoje mladih ljudi srelo se ozbiljnih i blijedih lica. Nisu izmij enili niti j ednu j edinu rij e koj a nij e bila u vezi s pokoj nicima i sprovodom. Sve osobne potekoe ostavljali su po strani.
75

GIGA

Kad je Lienhard odjahao, Dorrit je telefonirala Lamprechtu i rekla mu kako nije potrebno da doe u Neustetten jer bi se mogao zaraziti. Ovih e dana sve raskuiti. Htio ju je utjeiti, a ona mu je odgovorila onako mirno kako je mogla: - Ostavi to, Karl, moram se pokuati sama smiriti. - Neizmjerno te alim, Dorritchen! A sto je s naim vjenanjem? Odgovorila mu je mirno i odluno: - Nakon sprovoda svog oca doi u u jedanaest sati prijepodne do tebe. Tad emo dogovoriti sve potrebno. - To je dobro, Dorritchen! Samo pripazi da odjene haljinu s kojom nisi bila u bolesnikoj sobi. Moramo biti oprezni! Trzaj je proao njezinim usnama. - Ne brini, bit u oprezna. Na te je rijei zaklopila slualicu i teka se srca prihvatila kuanskih poslova. Bilo je dobro to je u kui i gospodarstvu zasad teklo sve samo po sebi. Neke je stvari i Lienhard uredio. Tako se morala brinuti samo za najnunije. Sve je proteklo u najboljem redu. Willi Lunda sahranili su kraj njegove ljubljene ene. Dorrit je, bez vela na licu, stajala kraj njegova groba nastojei se savladati. Nije htjela izraavati svoju bol pred drugim ljudima. Kad je nakon sprovoda ostala sama u svojoj sobi, obuze je uasna tuga zbog osamljenosti. Tek je sada pravo shvatila koliko su joj bili prirasli srcu roditelji, koji to zapravo i nisu bili. Tekom joj je mukom uspjelo toliko se smiriti, da je mogla razmiljati o predstojeem razgovoru s Karlom Lamprechtom. Za vrijeme sprovoda, izmijenila je s njim samo nekoliko rijei. I to posve slubenih. On joj je dodue doapnuo nekoliko njenih rijei. Ali one su zamrle u njezinu uhu poput isprazne jeke. Idue jutro krenula je k njemu. Nije se brinula to bije moda mogli ogovarati jer je pola onamo bez pratnje. Nije htjela ekati da doe k njoj u Neustetten. Znala je koliko se boji zaraze, i sigurno jo dugo vremena ne bi doao. Ono to mu je eljela rei, nije trpjelo odlaganja. Odvezla se svojim malim automobilom, Karl Lamprecht ju je doekao na vratima svog dvorca. Kad ju je pozdravio poe joj prigovarati: - Dorritchen, trebala si rei samo jednu rije, pa bih poslao automobil po tebe. Pritom joj je neprekidno gladio ruku. Nita mu nije odgovorila, ve se samo kraj njega popela stubama do terase. A kad su stigli gore, izjavila je: - Rado bih razgovarala ovdje na terasi. Nisam eljela da doe u Neustetten, jer se tamo sve raskuuje. - To je lijepo od tebe, Dorritchen! Zabrinuta si za mene. Znam cijeniti to si dola ovamo. Moemo posve nesmetano razgovarati na terasi. Vrijeme je ionako lijepo i toplo. Molim te, doi! Pruio joj je sveano ruku i odveo je do stolice. Kad mu je sjela nasuprot, obuze ga ugodan osjeaj. Djelovala je tako ponosno i ozbiljno u svojoj crnoj haljini, pa nije znao kako bi poeo razgovarati s njom o vjenanju. Za njega je bilo posve jasno da e joj dati samo najkrai mogui rok za aljenje. Zato bi jo dulje ekali? Nije imalo smisla da ivi sama u Neustattenu, a on u svom dvorcu. Napokon skupi hrabrost. - Dakle, Dorritchen, hoemo li razgovarati o naem vjenanju? Ne bih htio ekati dulje no to je potrebno. To ti je jasno! Neka tvojim roditeljima bude laka zemlja, ali ti sigurno uvia da ne bi imalo smisla dulje se muiti? Dorrit je vrsto stisnula ruke, kao daje time eljela samu sebe ohrabriti. - Dola sam ti rei, Karl... od naeg vjenanja nee biti nita - izjavi druim glasom.

76

GIGA

Trgnuo se i pogledao je. - to to znai? - Molimte,vratimimojuslobodu!Njegovojelicezastraujue porumenjelo. - Niti ne pomiljam na to! Ti si moja zarunica, i bit e moja ena! Od toga neu odustati ni pedlja - procijedio je. Ostala je mirna. - Zna da sam se zaruila s tobom samo zato da ne otjera roditelje iz Neustettena. Nisam ti to krila, a rekla sam ti i da te ne ljubim. Pristala sam na taj brak jer sam vjerovala da se moram rtvovati za roditelje. Ali koliko mije to teko bilo moe zamisliti budem li ti rekla da sam se nakon vjenanja namjeravala ubiti. Pogledao ju je uasnuto. - Pa - to - to ne moe biti istina! - Istina je! Znala sam da bih te u tom sluaju prevarila, ali morala sam spasiti roditelje. Molim te, ne ljuti se na mene, ali morala sam ti to rei. Sad vie nemam razloga varati te, i stoga te molim, vrati mi slobodu! Poskoio je i bijesan poeo koraati po terasi. Zatim je ljutito procijedio: - Luda si, potpuno luda! Prava luakinja! Ne shvaa li kakvog se divnog ivota odrie? to e biti s tobom? Misli li da u ti dopustiti ostati i dan dulje u Neustettenu? Izbacit u te na ulicu! eli li to? - Ne, ne elim, i ao mi je to sam ti zadala bol. Znam da me ljubi koliko uope moe nekoga ljubiti, i zahvaljujem ti na tome. Znam da si mi uvijek elio samo dobro, ali ti ne zna to je dobro za mene. Raunala sam s time da e me otjerati iz Neustettena, kad ti jednom sve kaem. Ali ak da moram otii i ovog asa, to ne bi promijenilo moju odluku. Smrt ljubljenih roditelja dala mi je slobodu, a osjeam kao da su umrli da se ne moram rtvovati za njih. Pita se to e biti sa mnom? Ve u na neki nain zaraditi kruh. Potrebno mi je neko vrijeme kako bih se snala. Otac mi je prije smrti, vjerojatno slutei to u uiniti, rekao da ti mora prvo otkazati hipoteke. Mora mi dati malko vremena dok taj rok ne proe. Dakle ne moe me odmah izbaciti. Za to u vrijeme nai neki posao i smjetaj. Kao to sam rekla, ao mije to se ne mogu udati za tebe - ali - to zaista nije mogue. Samo strah da e roditelji ostati bez doma, natjerao me da ti dadem svoju rije. Molim te, ne ljuti se na mene! Nisam kriva to te ne mogu ljubiti. Budi dobar, i vrati mi slobodu! Jo je uvijek trao po terasi. Tad je iznenada zastao stisnuvi ake sav crven u licu. - Mogao bih te udariti - mogao bih te zadaviti svojim rukama. Prevarila si me! Radije bi se bila ubila, no postala mojom enom? ANeustetten bi roditeljima osigurala. To je prevara! Pogledala gaje mirno i odluno. - Nije bilo poteno od mene, to znam. Ali morala sam ti to otvoreno rei. Ne znam moe li me prisiliti da ti postanem enom - ne znam koliko me zaruke veu. Ali jedno znam sigurno. Onog dana kad e me prisiliti na to, ja u umrijeti. Lamprecht vrsto stisnu ake i problijedi. - To su samo isprazne prijetnje - promrmlja. - Ne, to je ista istina. I opet je neko vrijeme trao uokolo stisnutih aka i blijeda lica. Nakon nekog vremena zastao je. - Zar je tako uasno postati mojom enom? Radije bi umrla, ili provela ivot u bijedi i neimatini nego li postala mojom enom? - zapita je promatrajui je s nevjericom. Izdrala je njegov pogled. - ene poput mene ne mogu se mukarcu predati bez ljubavi. One radije odlaze u smrt. Nisam ti zatajila da te ne ljubim. A ti si mi rekao, da se ljubav raa u braku. Kod mene sigurno ne! Zamisli kakav bismo brak imali kad se ak i ne bih odluila na smrt. Ni ti ne bi postao sretan. A moe dobiti najljepe i najprivrenije ene. Zato to moram biti ba ja? Molim te jo jednom, vrati mi slobodu!

77

GIGA

Tekom je mukom suspregao bijes. - Dobro, neu te zadravati, i otkazujem ti sve hipoteke. Vidjet e i sama to znai ivot u bijedi. Nisam ovjek s kojim se moe igrati. Tko me nee - dobro - taj neka sve obavi kako sam zna. I to je moja posljednja rije. Odmah je ustala. - Hvala ti! I molim te, oprosti mi! Odmahnuo je brzo. - Ne, ne, nee ti koristiti. Nee me smekati. Oko za oko, zub za zub! To je uvijek bilo moje geslo. Odmahnula je. - Ne elim traiti milost od tebe. U pravu si kad me tjera iz Neustettena. Neu ostati dulje no to je to neophodno potrebno. Zbogom! elim ti, da bez mene bude sretniji nego to bi to postao sa mnom. Htjela mu je pruiti ruku, jer je osjeala da mu je vjerojatno ipak zadala bol, ali on je samo odmahnuo i otiao bez rijei u kuu. Nije se zbog toga ljutila na njega. Polagano je sila s terase, pola do svog automobila i odvezla se. Odahnula je. Napokon je opet mogla slobodno disati. U meuvremenu j e Lamprechtpokuao iskaliti svoj bij es izmeu etiri zida svoje sobe. Njegova je tatina bila vie povrijeena od njegova srca. Neka samo ivi u bijedi, to utvarano malo stvorenje. Ve e jadikovati kad e morati napustiti Neustetten. Vjerojatno se nadala da u se predomisliti. O tome nije moglo biti ni govora. Tko nije bio za njega, bio je protiv njega. Nije gajio sentimentalne osjeaje, niti je elio izigravati prosca koga su odbili. Sad je Neustetten ipak bio njegov. Sutra e otputovati u Berlin i zabavljati se. Uzalud je izgubio toliko vremena. Osjeao se slabo zbog tih neprekidnih pria o bolesti. ivot je bio i prelijep, a da bi ovjek neprekidno tugovao. Nastojao se smiriti na taj nain. Osjeao je ipak jo laganu bol u srcu, ali kad se drugog dana odvezao u Berlin preostala je jo samo povrijeena tatina. A tu e bolest izlijeiti lijepe berlinske ene.

78

GIGA

XVI
Kad je Dorrit, nakon tog posjeta stigla kui, predali su joj opiran brzojav. Zaueno gaje pogledala. Tko joj je brzojavljao? to su eljeli od nje? Kad je shvatila da je brzojav stigao iz New Yorka, sjetila se svog izgubljenog oca. Moda je jo bio iv, pa joj se sada obratio u trenutku kad je ostala tako sama. Sjela je sva umorna i poela itati: Hipoteku na Neustetten isplatit e tvoja tetka Rose Steinert - stop -Javi koliko iznosi - stop Moe slijediti poziv svog srca - stop - Pismo s objanjenjem odaslano - stop - Odgodi sve odluke - stop - Odgodi neeljeno vjenanje - stop - Sve dobro - stop - Tetka Steinert. I tad je slijedila njezina adresa. Dorrit je promatrala te rijei, kao da su bile hebrejske. Nije znala to to znai. Uvijek ponovno ih je morala itati, a ipak nije shvaala njihov smisao. To je moda bila zabuna? Kakva je to bila tetka koja je eljela iskupiti hipoteke na Neustetten? Kako je to bilo mogue? Rose Steinert? Razmiljala je o tom imenu. Gdje ga je ve ula? Brzo poe prekapati po torbici i nae mali majin kalendar. Druim prstima poe listati po njemu. I tad je pronala zabiljeku koju je traila: Rose Steinert, Hamburg, Kransko svratiste do 7. rujna. Tako je! Bilo je to isto ime. Njezina je majka morala poznavati enu koja se tako zvala. Zato to dakle ne bi bila tetka njezine majke ili oca? Kako udno da nikada ranije nije ula nita o njoj dok je ova oigledno bila dobro upoznata s prilikama u kojima je ivjela Dorrit. To se vidjelo iz brzojava. Ta gospoa Steinert morala je znati da Dorrit ivi u Neustettenu i da je imanje optereeno hipotekama. ak i to da se eljela rtvovati. Nije to htjela dopustiti, pa joj je brzojavila neka slijedi zov svog srca. To je bilo udo za koje se neprekidno molila u tom vremenu punom tuge i bola. Dakako, to nije vie moglo oivjeti njezine roditelje. A da se sve odigralo onako kako je bilo odreeno prije smrti roditelja, tetkin bi brzojav stigao prekasno. Ve bi bila ena Karla Lamprechta. A moda bi ve bila i mrtva. Zadrhtala je prisjetivi se, kako, iako je tetkina pomo stigla prekasno da roditelje oslobodi briga, ipak je jo stigla dovoljno rano kako bi je sauvala bijede. Ako je tetka zaista bila u mogunosti iskupiti hipoteke na Neustetten, tad ona moe ostati ovdje i ne treba lutati svijetom bez doma. Misli su joj se uzbueno vrtjele po glavi. Uvijek je iznova itala brzojav, pitajui se to bi uinila. Napokon je odluila kako nikako ne moe koditi bude li brzoj avila visinu hipoteka. Neto je morala poduzeti. Napisala je nekoliko rijei, precrtala ih i ponovno pokuala, ali nije uspjela. Tad je napokon mislila daje nala ono pravo, pa je krenula predati brzojav. Prvo je dala adresu Rose Steinert, a zatim sadraj: Vjerujem u uda - stop - Hipoteka tristotine tisua maraka -stop - Duboko uzbuena - stop Velika hvala Dorrit. Zatim je opet pala na stolicu i poela razmiljati o svemu to se dogodilo. Dakako da se nieg nije mogla prisjetiti. Jo je tako sjedila zadubljena u misli, kad je stigao Lienhard. Srdano ju je pozdravio a zatim uzbueno rekao: - Oprostite, Dorrit, to ve danas dolazim k vama zbog vane stvari. Bojim se da biste inae mogli poduzeti neto, to se kasnije ne bi moglo ispraviti. Moram vam javiti da sam prije nekoliko dana dao vaem ocu rije kako neu dopustiti da se udate za Lamprechta. Va je otac znao da ste se htjeli rtvovati, ali sada ta rtva vie nije potrebna. Znam da niste zbog sebe pristali na tu vezu. Slutio sam da ne biste preivjeli svoje vjenanje s Lamprechtom. Poznajem vas. Vjerojatno je to i va otac znao, a znao je i to da vaa ljubav pripada drugome. I tad je zatraio da mu dadem svoju rije kako neu dopustiti da se rtvujete. Morao sam vam sve to rei danas, prije nego sretnete Lamprechta. Dorrit, zar ne, sada ete biti dovoljno hrabri i osloboditi se? Nita vam drugo ne elim rei do li da Lamprecht nee biti velikoduan kad

79

GIGA

sazna sve to. Otkazat e vam hipoteke. Tad vie neete moi dugo ostati ovdje. Morate znati da ete u Riedburgu nai novi dom. Tako dugo dok budete alili za roditeljima ostavit u vas samu u zamku i pronai drugi smjetaj - sve dok mi ne budete dopustili da tamo gore ivim s vama skromnim, ali sretnim ivotom. Sada nije vrijeme da govorim o tome. Morate samo znati da u se svom svojom snagom zaloiti za vas. Molim vas, obeajte mi da ete se osloboditi Lamprechta. Sluala ga je dok joj je srce snano lupalo. Rumenilo obli njezine obraze, a sive joj oi zasjae od uzbuenja. - Lienhard, hvala vam na svemu to ste mi rekli! Ali budite posve mirni! Ve sam jutros posjetila Lamprechta i razrijeila vezu s njim. Tiho je uzviknuo: - Dorrit, je li to istina? Pogledala gaje neskrivenom ljubavlju, kao i on nju. - Niste valjda sumnjali u to, Lienhard? - Ne u to da ete se htjeti osloboditi. Ali bojao sam se da ete se osjeati vezanom. Da vam nee htjeti vratiti zadanu rije. Je li vam inio potekoa? Blijedi se smijeak pojavi na njezinim usnama. - Nije ba bilo posve lako, ali ja sam bila odluna. Hipoteke mije dakako odmah otkazao. Najradije bi me odmah istjerao na cestu, ali otac mi je prije smrti rekao da mi prvo mora slubeno otkazati hipoteke. Dobri je otac slutio to bi to moglo znaiti za mene. Rekla sam to i Lamprechtu, i on se morao pomiriti s time. Moi e me otjerati ukoliko u predvienom roku ne iskupim hipoteke. A moda e se jo dogoditi i udo. Promatrao ju je dok je govorila te posljednje rijei. Srce mu je bilo tako sretno i lagano. Dorrit je slobodna za njega. To gaje neizmjerno usreilo. - Neka to samo uini, Dorrit! Tad ete se preseliti u Riedburg, a Breitnerovi e se brinuti za vas. U meuvremenu preselit u se u pastorovu kuu. Tamo su mi osigurali malu sobu. Ve sam sve dogovorio s pastorom. arko joj rumenilo obli obraze. elei sakriti svoju zbunjenost izjavi brzo: - To je lijepo od vas, Lienhard! Prinio je njezinu ruku usnama. - Neu vas sada opteretiti svojim eljama. Doekat emo svoje vrijeme. Znam da ste slobodni, pa u moi ekati. Svladajte u miru svoju bol za ljubljenim ljudima. Kimnula mu je. - Znam, Lienhard! Nismo stvoreni da zaboravimo to dugujemo milim pokojnicima. Ali sada vam moram saopiti neto divno i udesno. Kad sam se vratila od Lamprechta nala sam ovaj brzojav. Pruila mu gaje. Proitao gaje i pogledao je. - Sto to znai? Ne razumijem. Tko je ta Rose Steinert? - Ne znam nita vie od vas, Lienhard! Samo jednu sitnicu. Pogledajte ovaj kalendar koji je pripadao mojoj majci. Od svog dvadesetog roendana nosim ga neprekidno uza se. Tu sam pronala i ovu biljeku. Pokazala je na ime Rose Steinert. Proitao je i kimnuo. - To mi ne govori mnogo vie od brzojava, osim da je vaa majka poznavala tu Rose Steinert. - Tako je, Lienhard! Saopila mu je stoje brzojavila. Tad nastavi: - Poinjem vjerovati u uda. Ali ma to se dogodilo, Lienhard, polaem svoju budunost u vae ruke. Ne mogu se odvojiti od vas, iako govorim samoj sebi da u vam, kao siromana djevojka, samo oteati ivot. Ali mi smo mladi i moemo raditi. Briga za mile roditelje nestala je na vrlo bolan nain. I stoga sam dovoljno hrabra da mislim na nas a da ne moram predbacivati samoj sebi to u vam biti na teret. Jedno vam mogu rei: bilo bi mi nemogue ivjeti s Lamprechtom. Znala sam da u morati umrijeti, budem li pridonijela tu rtvu.

80

GIGA

Sagnuo je duboko potresen elo na njezinu ruku. - Znao sam to, Dorrit! Stoga sam se i toliko plaio zbog vas. Na sreu, tog je straha nestalo. Sjedili su tako neko vrijeme drei se za ruke. Tad se Dorrit trgnula. - Ukoliko se ne ustanovi daje taj brzojav Rose Steinert neka zabuna, poet u doista vjerovati u uda. Nasmijeio joj se. - Ja ve vjerujem u njih. Nestalo je straha koji nas je guio. Ma to se dogodilo, zajedno emo sve snositi, pa e nam sve biti lako. Kimnulaje. - Da, Lienhard, to je istina. Za nama je teak ispit. Neizmjerno je tuno to sam izgubila mile roditelje. Ali sad smo prevladali najgore, pa se nadam da e sunce ponovno sjati za nas. Kurt Riemann se nije dugo zadrao u New Yorku. Drugi danje otputovao kui. Neprekidno je razmiljao o tome kako bi i protiv volje svoje tetke mogao dobiti dio njezina nasljedstva. Nije se mogao pomiriti s time da od njezinih milijuna ne dobije nita. Za vrijeme dugog putovanja kui odbacivao je jedan plan za drugim, dok ipak nije povjerovao da e biti mogue jedan ostvariti. Rodrigo i Mikaela uzbueno su ga ekali. Rodrigo je jedva mogao svladati svoju znatielju. - Dakle, strie Kurt, jesi li postigao eljeni uspjeh? Riemann ga mrano pogleda. - Zar ne moe ekati dok stresem putnu prainu? - zapitao je i povukao se u sobu. Rodrigo zlovoljno pogleda Mikaelu. - Zle je volje, a to nije dobar znak. Bojim se da se mogu oprostiti od svojih tisuu dolara. Mika slegnu ramenima. - Nisam nita drugo ni oekivala. Na mjestu tetke ni ja ne bih otvorila novanik. I Mika se mirno prihvati svog posla, dok se Rodrigo kao i obino lijeno vukao uokolo. Kad se Riemann ponovno pojavio, bilo je vrijeme veere. Odjenuo je jahae odijelo i k tome smeesivu koulju. Oko pasa je privrstio opasa za revolver, ali revolver nije nosio uza se. Raspitao se prvo o poslu i onom to se dogodilo za vrijeme njegove odsutnosti. Rodrigo mu je sve ispriao zlovoljnim glasom, a Mika mirno i jednostavno kao i uvijek. Poveerali su bez mnogo rijei. Kad su raspremili stol, Riemann se smjesti udobno naslonivi glavu na ruke i pogleda svog neaka. - Moram ti rei, da ne pogine od znatielje, nije to ba bio veliki uspjeh. Rodrigo se runo nasmija. - Znai, odoe mojih tisuu dolara. - Priekaj! Moda ih nisi ipak uzalud potroio. Izvukao sam od tetke neto malo vie od tih tisuu dolara. Dala mi je dvije tisue da nisam uzalud troio za putovanje. Vratit u ti dakle tvojih tisuu dolara, ako to eli. A moda e htjeti sudjelovati i u poslu koga imam u izgledu. - Da ujem, strie! Sudjelovat u ukoliko postoji mogunost dobitka. Riemann se promuklo nasmije. - Ukoliko posao uspije, mogli bismo stei okrugli milijun -hvalio se. - Prokletstvo! Dakako da u sudjelovati. Ali kakav je to posao? Riemann ga pogleda od glave do pete. - Ustani, Rodrigo kako bih te bolje pogledao. To naime ima mnogo veze s tobom. Rodrigo poskoi i namjesti se. - Mislim da ba nisam ruan. Riemann gaje paljivo promatrao smijeivi se pri tom. - Zgodan si momak i naoit. Moe opet sjesti. Ono o emu elim razgovarati s tobom, obavit emo kasnije kad budemo sami. Mika mora prvo lei. To nije za nju. Ali sada u vam sve po redu ispriati. I ispriao im je stoje doivio na svom putovanju.

81

GIGA

- Zar uope nema mogunosti da neto naslijedi kad tetka umre? - zapita pohlepno Rodrigo. Riemann slegnu ramenima. - Niti pare! Ve je sastavila oporuku i ja neu dobiti nita. Njezina je nasljednica Dorrit, moja kerka iz prvog braka. Rodrigo je skoio s kletvom na usnama, a i Mika je pogledala oca, dok je dosad bila zaokupljena samo svojim runim radom. Neto veselo zasja u njezinim oima. - Moja draga sestra? - zapita, a te su rijei zvuale poput milovanja. Otac nije obratio panju na nju. - Da, tvoja sestra Dorrit. Njoj je sve namijenila. A znala je i za tebe. Uostalom, rekla je neka te pozdravim. Mikine oi zasjae. - Mene? Ali oe, ona me ni ne poznaje. - Ne pozna ni tvoju sestru. I samo je glup sluaj kriv to e Dorrit postati njezinom nasljednicom. Nije mi mogla oprostiti to joj nisam posudio novac kad ga je zatraila od mene. Saopila mi je za vrijeme moje posjete da joj je tada novac posudila moja ena. Deset tisua maraka. Nisam to znao. Moda je moja prva ena bila vrlo velikoduna, pa se dala nagovoriti. A ta injenica je sada njezinoj kerki osigurala velik imetak. - Oe, zar te ne raduje da e sve to naslijediti tvoja kerka? - Gluposti, Mika! Tvojoj polusestri novac nije bio potreban. Ima usvojitelje koje e naslijediti - promrmlja Rodrigo. Riemann podignu ruku. Navue masku potena ovjeka jer je sada poeo glumiti. - No oigledno su se tamo preko prilike potpuno promijenile. Tetka Rose je saznala da su usvojitelji moje kerke osiromaili. Njihovo je imanje zadueno, pa se moja kerka rtvovala kako bi spasila svoje roditelje i zaruila se za njihova vjerovnika, iako oigledno ljubi nekog drugog. - Sirotica! - uzviknu Mika. - Da, i mene je to duboko potreslo - sveano izjavi Riemann. - Stoga mi je drago to joj tetka hoe pomoi. Ne eli dopustiti Dorrit da se rtvuje i uda za tog ovjeka, koji je vjerojatno neki lopov. Moram priznati da me sve to mije tetka priala o Dorrit duboko potreslo, pa sam osjetio neizmjernu enju za njom. Nisam joj htio smetati dok sam je smatrao bogatom nasljednicom, ali sada bih je elio ponovno vidjeti. Mikaela je ispustila runi rad iz ruku. Pogleda zaueno oca. Predobro gaje poznavala, a da ne bi primijetila lani ton u njegovu glasu. I Rodrigo ga na trenutak iznenaeno pogleda. Ali primijeti da ga stric znaajno gleda. I Mika je to opazila, ali se pretvarala da nita ne vidi, pa je ponovno poela vesti. - Htio bi dakle ponovno vidjeti svoju kerku - nastavi Rodrigo nakon kraeg oklijevanja. - Da, osjeam silnu enju za njom. Najradije bih bio iz New Yorka ravno otputovao u Njemaku. Ali to nije bilo mogue. Morao sam najprije dogovoriti sve s vama. Rodrigo, da li bi mi jo ostavio, onih tisuu dolara? Imao bih tada dovoljno novaca, jer sam od tetke primio dvije tisue. Mogao bih krenuti na put u Njemaku. Htio bih se javiti Dorrit i dovesti je na na ran. Tako bi upoznala Miku. Sigurno e to rado htjeti kad sazna da ima sestru. A i ti Rodrigo bi se vjerojatno dobro slagao s njom. Oba mukarca izmijenie poglede pune razumijevanja. Nisu slutili da je Mikino paljivo oko sve vidjelo. I iznenada se u Miki rodi sumnja. Sto li je to otac namjeravao? Stoje znaio taj pogled koga je izmijenio s Rodrigom? Brzo je opet pogledala u svoj runi rad. Rodrigo je slutio da je Riemann imao neke namjere kad je izjavio kako e Dorrit dovesti na ran. Mogao je naslutiti o emu se radilo, kad ga je stric malko ranije pogledao tako paljivo. Shvatio je i to zato stric nije elio govoriti pred Mikom. Htio mu je pomoi, jer je naslutio dobar posao, pa je izjavio:

82

GIGA

- Prokleto dobro mogu razumjeti da eli vidjeti svoju kerku. Neu biti neovjek i traiti svojih tisuu dolara. O uvjetima emo dakako jo razgovarati. Riemann mu kimnu. - To bi bilo lij epo od tebe, Rodrigo! A sad vam moram otvoreno rei, da bih elio otputovati to prije u Njemaku. Mogao se vratiti onamo, jer je njegov zloin bio ve odavno zastario. Dakle, u domovini nije na njega vrebala nikakva opasnost. - Posve te dobro shvaam, strie - izjavi Rodrigo. Riemann pogleda svoju kerku. - A ti, Mika? Ne bi li se i ti radovala, kad bi mogla upoznati svoju sestru? Mika je osjeala samo jedno - otac nije imao nikakvih dobrih namjera s njezinom sestrom. Sigurno ju je htio sresti samo zato to e naslijediti tetkin imetak. Nije se meutim usudila izrei svoju sumnju. Plaila se neeg to nije eljela nazvati pravim imenom. - Menije to posve svejedno, da budem iskrena. to bi traila ovdje ta sestra? Ona je za mene potpuni stranac. Njezin dolazak bi mi samo zadao posla, jer je vjerojatno uasno razmaena. Otac se nasmije. - Nisi ba vrlo ljubazna prema svojoj sestri, Mika! Mika je dobro pazila. Htjela gaje uvjeriti kako joj uope nije stalo do sestre. Tako e lake saznati stoje otac namjeravao. - A zato bih? Sto me se ona tie? - Tad u ti odati neto zbog ega e se barem pretvarati da ti je draga. Ona e naime u oporuci primiti tetkine naloge u vezi s tobom. Mika ga iznenaeno pogleda. - Kakve naloge? - Sluaj, dakle! Tetka Rose je saznala da si dobra i marljiva djevojka. Iako se zavjetovala da e Dorrit jednog dana sve naslijediti od nje, ipak se pobrinula da ti Dorrit isplauje doivotnu rentu. Mika je spustila glavu da se ne bi odala. Bila je duboko potresena. Jedna je suza pala na runi rad, ali mukarci je nisu opazili. Oni bi tu suzu krivo tumaili, vjerujui da ju je Mika prolila od radosti zbog toga to e dobiti taj novac. Ali Mika je zaplakala samo zato to je jedan plemenit ovjek mislio na nju. Ubrzo se meutim sabrala i odreito izjavila: - Pitanje je li to istina! - Ne vjerujem da moja tetka lae. - Vidjet emo. to se mene tie dovedi tu svoju kerku, bude li htjela poi s tobom. Ve u to nekako preivjeti. Nee valjda ostati dugo. - To emo jo vidjeti. A sada poi na poinak. Moram mnogo toga dogovoriti s Rodrigom, jer u otputovati na dugo vremena. Mika je posluno odloila runi rad i ustala. Njezino je lice bilo posve mirno. Ali bila je sigurna u to da mora uti razgovor svog oca i bratia. Mirno im je poeljela laku no, kao svake veeri, a da pritomni ocu, ni bratiu nije pruila ruku. To se meu njima nije nikada dogaalo. Nakon stoje skupila runi rad, napustila je sobu. Jo je jednom pogledala je li u kui sve u redu, i uvjerila se da gaui u svojoj drvenoj kolibi nisu ostavili lakomisleno gorjeti svjetlo, zakljuala vrata i zatvorila prozore, pa je zatim zalupila vratima svoje spavae sobe. Ali nije ula u nju. Skinula je cipele i na prstima se oduljala do kuhinje koja se nalazila kraj sobe u kojoj su ostali njezin otac i brati. Kroz otvor u zidu, zatvoren samo staklenom pregradom, moglo se jelo iz kuhinje gurnuti u sobu. To staklo, koje se moglo tiho gurnuti u zid, bilo je prekriveno tamnozelenom zavjesom. Mika se douljala do prozora, i lagano ga otvorila. Dobro sakrivena iza zavjese mogla je uti to se govori u sobi. - Reci napokon o kakvom se to poslu radi, strie - zau se nestrpljiv Rodrigov glas. - Htio sam da Mika prvo poe u svoju sobu. Ne smije saznati za nae planove. Sad smo

83

GIGA

nesmetani, pa me dobro sluaj. Niti ne pomiljam na to da se odreknem tog nasljedstva. Najblii sam roak Rose Steinert, pa imam vie prava na nasljedstvo od svoje kerke. Moja bi tetka uinila mnogo pametnije daje novac ostavila meni. Prava je drskost to me je ta starica ostavila bez novia. Podlo je to se toliko godina ljuti na mene jer joj tada nisam htio dati novac. Skriva se iza zavjeta kojeg je toboe uinila. Mogla mi je ostaviti barem pola svog imetka. Tad bih bio zadovoljan. Vjerujem da bi to bilo oko milijun dolara. to e Dorrit s tolikim novcem? Premlada je i neiskusna, pa e je samo iskoritavati. Dakako da e se i njezini usvojitelji eljeti okoristiti time, to vie to su osiromaili. Moram dakle otputovati u Njemaku i povezati se s Dorrit. Ve u znati to u joj rei. Priat u joj o svojoj enji i o njezinoj sestri. Ako je doista nalik na svoju majku, to se nadam, tad e to morati djelovati na nju. ovjek moe lako izai na kraj s mladom i glupom djevojkom. Moram je svakako nagovoriti da doe ovamo, kako bih je mogao u miru obraditi i razdvojiti je od onih tamo preko. Dani moje tetke su odbrojeni, pa e Dorrit uskoro naslijediti njezin imetak. Objasnit u joj da sam se odrekao naslijea u njezinu korist, jer sam dosad tako malo mogao uiniti za nju. Najvanije je stoga da doe ovamo. Govorit u isprva samo o kratkoj posjeti. Sve to mora djelovati pomalo dirljivo, razumije li? Rodrigo kininu. - Razumijem, znam da e to sjajno izvesti. Ali to u ja imati od toga? - Priakaj, glupane! Kad Dorrit jednom doe ovamo, pobrinut u se za to da glavni dio imetka zavri ovdje. Nikada nisam dao odobrenje za usvojenje svoje kerke. Moje je pravo na nju neosporno. Dakako da sam njezin skrbnik. To u iskoristiti na neki nain. Tek joj je dvadeset godina. Umre li tetka prije no to Dorrit postane punoljetna, bit e lako. Umre li kasnije, moram zlatnu ribicu osigurati na drugi nain. Smatram najboljim da to u svakom sluaju pokuamo. Dakle, kad Dorrit stigne ovamo, nastojat e joj se umiliti. Zna zavrtjeti glavu enama. Mora pokazati to zna, mora oarati Dorrit tako da pristane postati tvojom enom. - Prokletstvo,strie, to je sjajna zamisao!-zaviknuoduevljeno Rodrigo. Ovom je to laskalo, pa se nasmijeio. - Dakako, podupirat u tvoje udvaranje. Dorrit mora postati tvoja ena! Budemo li ovdje neprekidno utjecali na nju, sigurno emo uspjeti. Napokon u kao otac izrei odluujuu rije. Najvanije je da nam pritom nitko ne smeta. Ovdje nam nisu potrebni ljudi koji e nam gledati na prste. Gaue ionako neemo moi dugo zadrati, ukoliko ne doemo do novaca. Dobro dakle, pritomposlu ti e nam ljudi biti samo na putu. Neemo ekati da nam ponovno zaprijete, ve emo im sami otkazati. Dosta su nam prijetili. Prije no to se vratim s Dorrit, vie ih nee biti ovdje. Ostat e sam s Mikom. Njoj emo to ve nekako objasniti. Moe zadrati malu sluavku, ta je nagluha. Uz to govori samo svoj materinji jezik. Rodrigo kimnu. - Sve je to lijepo i dobro, strie Kurt! Ali od ega emo Mika, ja i sluavka ivjeti? Mika je novcem koga smo dobili u Bonari platila ljude i kupila hranu. Ta e trajati nekoliko tjedana. Nemamo ni pare u kui. A ti misli sav novac ponijeti sa sobom. - To moram. Potrebno je da nabavim novu odjeu kako bih pristojno izgledao. A moram raunati i na to, da u moda morati platiti Dorrit put ovamo. Ve e ti nekako uspjeti nabaviti novac. Gaui su za to vrijeme zacijelo ve ukrotili nekoliko konja. Prodat e ih u San Domingu. Tamo moe unoviti sve drugo to se unoviti dade. Htio bih ponijeti neto vie novaca. Ne smijem ostati bez njega. Podijelit emo utrak. Nadnice neete morati plaati, jer e ljudi otii. Ostaje jo samo ona sitnica za sluavku. A za vrijeme moje odsutnosti valjda nee ljenariti. Moe krotiti konje, pa emo ih moi prodati kad se vratim. Ovdje mora izgledati udobno i uredno. To u dogovoriti s Mikom. Mora nabaviti novu odjeu kako bi ostavio dobar dojam na Dorrit. Rodrigo se nasmije. - Ne boj se! Sve e biti u redu! Ali rekao si da se tvoja kerka rtvovala za svoje usvojitelje,

84

GIGA

iako je njezino srce pripadalo drugome. Nee li biti vezana? Riemann se omalovaujui nasmijeio. - To prepusti meni. Ve u je nekako natjerati da otputuje. Kako u to uiniti, vidjet emo. Moja tetka nee dopustiti da se Dorrit uda za vjerovnika svojih roditelja. Vjerojatno e neto poduzeti prije nego stignem onamo. Sve ostalo vidjet emo kasnije. Ne smijem gubiti vrijeme. Sutra u sve srediti s ljudima. Prekosutra emo odvesti konje u San Domingo, a onda u odmah krenuti na putovanje. Dakle, sad zna sve. Sad treba objasniti samo jedno. Uspijem li u onom to namjeravam, dobit u barem pola Dorritina imetka. To moramo utvrditi ugovorom. Jer ne elim sve to initi badava. Mislim da e ti druga polovica dostajati. - Sporazuman sam. Sastavimo ugovor - ree Rodrigo. Dosad je Mika ula svaku rije, pa je pomislila kako je vrijeme da ode. Kad otac sastavi ugovor obojica e poi spavati. Sad je znala to oekuje njezinu sestru, bude li dola ovamo s ocem. Tiho se iuljala iz kuhinje i pola u svoju sobu koju je zakljuala kao svaku veer. Tad je kao bez snage pala na krevet i stisnula ruke na grudi. Njezine plave oi djelovale su po tom mraku kao da su crne, a lice joj je bilo udno blijedo i sazrelo. Djelovala je deset godina starije nego to je bila. Okrenu iznenada lice na jastuk i grevito uroni ruke u njega. Izgubila je i poljednji trag potovanja prema ocu. Bolni bijes ju je tresao. Cijelo joj je tijelo drhtalo od suzdranih jecaja. Ali nije se dugo prepustila bolu. Uskoro se uspravila i odluno maknula kosu s lica, te je prijetei podigla aku. - Pokvarit u vam vae planove. Neete muiti moju milu sestru. Sva je srea to sam saznala to namjeravate. uvajte se, vi, zli ljudi! titit u svoju sestru od vas. Imam vremena neto smisliti. Budi mirna, draga sestrice! I ti, dobra tetko Rose! Mika nee dopustiti da se Dorrit dogodi neko zlo. Tako je razmiljala silno uzbuena. Zatim se razodjenula i legla. Nije jo zaspala, kad su dvojica mukaraca krenuli u svoje sobe. Ponovno je stisnula aku na pokrivau i bijesno apnula: - uljajte se samo! Mika bdi i sve je ula.

85

GIGA

XVII
Dorrit je napisala pismo tetki Rose i javila joj sve to joj je lealo na srcu. Dakako da joj je pisala i kako se zaudila primivi njezin brzojav, i da jo uvijek nije pravo shvaala kako joj je pomogla ena za koju dosad nije ni znala. Javljala joj je i to da je pronala kalendar svoje majke. Dani su joj prolazili u uznemirenom ekanju. Ali to nije dugo trajalo. Prvo je stigla obavijest Njemake banke da je tamo na njezino ime stiglo tri stotine i pedeset tisua maraka za naplatu hipoteke. S ostatkom je mogla slobodno raspolagati. Morala je zbog toga zamoliti Lienharda za pomo. Nije znala to bi uinila s tim novcem. Bila je dodue nasljednica svojih usvojitelja, ali kako jo nije imala dvadeset ijednu godinu morali su joj imenovati skrbnika. Sve je to Lienhard htio srediti, pa je predloio Dorrit da joj stari pastor postane skrbnik. On e sigurno rado pristati na to jer se radilo samo o godini dana. Isplata hipoteke moi e se lako urediti, jer je Dorrit bila i nasljednica svih obaveza svog roditelja! Stoga je umjesto njega morala isplatiti Lamprechtu hipoteku, kojuj oj j e on uredno otkazao, ili pak prodati Neustetten na drabi. Zamolila je Lienharda neka novac doznai Lamprechtu. Leinhard se nasmijeio. - Ne, Dorrit, neu mu poslati taj novac. Molim vas, ispostavite ek, i naredite mi, da ga osobno predam Lamprechtu. Pruite mi to zadovoljstvo, jer taj je ovjek ne samo meni nanio neizmjerno mnogo boli, ve me muio i zbog vas. Pogledala gaje vlanih oiju. - Lienhard, sve to sam ve zaboravila. Ta se dobra tetka pojavila poput vile iz bajke i dodirnula sve oko sebe arobnim tapiem. Neustetten vie nee biti zaduen, zadrat u svoj dom i zadovoljno ivjeti. Lienhard, zajedno emo Neustettenu vratiti stari sjaj. Zar ne, pomoi ete mi, kad vam to va znanstveni rad dopusti? Duboko dirnut poljubio joj je ruku. - Dorrit, ma kako sam sretan to niste ostali bez doma, ipak sam razoaran jer vam neu moi pruiti dom u svom zamku. Nije mi drago to ete biti gospodarica Neustettena. Brzo gaje pogladila po elu. - To meu nama nema vanosti. to nas briga za takve sitnice? Ponovno joj je poljubio ruku. - Oprostite mi, Dorrit! U pravu ste! Ali dopustite mi da osobno obraunam s Lamprechtom. Nasmijeila mu se. - Dobro, ali ne budite odvie okrutni! Menije uvijek bio dobar. - Kakvo bi udovite bio da se drugaije ponaao prema vama? Radije neu misliti na to. Dakle, sutra u poi k njemu i obraunati s njim. - Zar se ve vratio iz Berlina? - Juer, Dorrit! Stigao je s vrlo veselim drutvom gospoa i gospode. - Prava srea - izjavi Dorrit vragoljasto. - Tako barem nee umrijeti od slomljena srca. - Ljudi poput Lamprechta nemaju srce koje bi im se moglo slomiti. Stoga moete biti mirni. Dogovorie sve potrebno. Tad je doao nadglednik, koji je dugo godina bio u slubi kod gospodina Lunda, a htio je ostati i kod Dorrit. Bio je to vjeran i sposoban slubenik. Dogovorie sve s njim, a Dorrit mu ree da u sluaju ako jednom ne bude znao to treba raditi, poe slobodno gospodinu Riedu i potrai savjet. Nadzornik je savjetovao Dorrit da zaposli jo jednu vrijednu domaicu, jer nije mogla sav posao obavljati sama. Bit e bolje, bude li imala pomo u kui. A kako gospoica Dorrit sad vie nije trebala gledati na svaki novi bilo je najbolje odmah sve srediti od samog poetka. Lienhard je to potvrdio i odmah mogao dati savjet. Najmlaa pastorova kerka naputala je prvog listopada svoje zaposlenje na nekom imanju u Thuringiji, pa e zacijelo rado prihvatiti posao blizu roditelja. Dorrit ga zamoli neka sve dogovori s pastorom. Poznavala je Lieschen Press od djetinjstva kao marljivu i potenu enu. U takvim je razgovorima brzo prolazilo vrijeme. I jednog dana stigne dugo oekivano pismo

86

GIGA

Rose Steinert. Glasilo je: Draga moja Dorrit, zasigurno si bila iznenaena mojim brzojavom, pa si se moda i prestraila to Tvoja tetka eli preuzeti ulogu anela spasitelja. Molim Te, ne misli da se sve te godine nisam brinula za tebe. Samo to sam cijelog ivota imala malo vremena, a sada pod stare dane ga imam i odve. Ali mi nedostaje zdravlja i snage. Znala sam i to, da Ti je dobro kod Tvojih roditelja, pa nisam eljela pomutiti Tvoj mir. Molim Te, izrui im moje tople pozdrave i zahvalnost za ono to su uinili za Tebe, moju neakinju. Raduje me to u im sada moi nadoknaditi svu njihovu ljubav i panju. Stoga neka mirno prihvate moju pomo. Sad Ti pak najprije moram javiti u kakvoj smo rodbinskoj vezi. Tvoj otac je sin moje sestre. Kad sam, doivjevi mnogo nesrea, morala sa svojim muem napustiti Njemaku, jo si bila posve mala, a Tvoja dobra majka nam je pomogla. Dala mije sav novac kojim je raspolagala bilo je to deset tisua maraka. Pomou tog novca zapoeli smo u Americi novi ivot. Zaklela sam se da e sve ono to u pomou tih deset tisua maraka privrediti, jednoga dana pripasti Tebi. Nisam znala za to daje Tvoja majka ostala bez novaca i da joj je uskoro bio prijeko potreban. No tada joj jo ne bih bila mogla pomoi. Zao mije to je tako rano umrla. Vjerujem da joj slii i rado bih dobila Tvoju sliku. Molim Te, brzo mi je poalji! Stara sam i bolesna, i ne znam hou li Tvoju poiljku jo doivjeti. Sigurno Te osobno neu upoznati, a moda bi to i bila moja smrt kad bih Te ugledala pred sobom, jer moje bolesno srce ne trpi uzbuenja, pa ni ona radosna. Ovo sam pismo pisala nekoliko dana, kako se ne bih previe umorila. Nisam Ti se htjela javiti ba zato da se ne bih uzbudila. Trebala si tek nakon moje smrti uti za mene. Ali sad kad sam saznala za Tvoju nesreu, morala sam Ti brzo pomoi. Pii mi odmah, je li mi uspjelo sauvati Te od Tvoje nesree. O njoj me je obavijestio ovjek, kome sam naloila da se raspita za Tebe. Kao to vjerojatno ve zna poslala sam tri stotine i pedeset tisua maraka na Njemaku banku. Taj e novac Tebe i Tvoje usvojitelje zasad sauvati od najgorega. Ukoliko ne budem jo jednom mogla pisati, tad e druge pojedinosti saznati iz mojih papira. Za danas dosta! Ako to bude mogue ubrzo e uti za mene, a nadam se i ja za Tebe. Srdano Te pozdravlja Tvoja tetka, Rose Steinert. Dorrit je duboko dirnuta proitala pismo. Odmah je odgovorila i priloila svoju sliku snimljenu prije godinu dana. Zahvalila je tetki od srca za sve dobro to joj je uinila i javila joj to se dogodilo u meuvremenu. Mnogo je pisala o Lienhardu Riedu. Spomenula je i Lamprechta. Napisala je i to, daje Lienhard ve iskupio hipoteke od Lamprechta koji nije mogao shvatiti da mu je Neustetten izmakao. Lienhard je s njim proveo neugodne trenutke. Lamprecht ga je uasno bijesan pitao kako to da on sreuje Dorritine stvari, na to mu je Lienhard odgovorio da e Dorrit postati njegovom enom nakon godine dana alosti. Na to je Lamprecht dobio takav napadaj bijesa da se umalo nije sruio. Ukratko, nije to bio lijep prizor. Lamprecht je na rastanku doviknuo Lienhardu: - Javite gospoici Lund da u se uskoro zaruiti! Tako je gospoa Steinert saznala sve to ju je moglo zanimati. Pismo ju je posebno radovalo zbog Dorritine mile slike. Bila je uvjerena da e Dorrit odsad ivjeti mirno, uskoro pod zatitom svog dragog mua. Nekoliko dana nakon to je stiglo Dorritino pismo, stara je gospoa umrla. Prouzroio je to prizor prevrtanja neke jedrilice na puini na kojoj su isplovila dva mladia. Ona je sve to promatrala. Mladii su se spasili i nita im se nije dogodilo. Ali strah zbog nesree, slomio je srce Rose Steinert.
*

Bio je to listopadski dan bez oblaka, a sunce je jo grijalo. Dorrit je odmah nakon objeda sjela na terasu. Nije vie izgledala onako loe, kao nakon smrti roditelja. Svladala je najjau
87

GIGA

bol zbog njihova gubitka i tiha je radost ispunjala njezino bie. Ponovno je procvjetala i bila ljepa no ikada. Ona nestanost, koja je bila dio njezina bia, nestala je, uinivi mjesta ozbiljnosti. Ali ipak bi se ponekad nasmijala. Dok je pregledavala knjige gospodarstva, iz kue je izala djevojka tridesetih godina i nasmijeila joj se. Imala je modre oi i divan stas. Bila je to gospoica Lieschen Press, pastorova kerka. - Jeste li pregledali knjige, gospoice Lund? Htjela bih zapisati dananje stanje. Dorrit se upravo potpisala pod posljednju zabiljeku. - Tako, gospoice, gotova sam. Sve je tono do najsitnijeg novia. Gospoica se nasmijei. - Tako mora biti, gospoice Lund! To bi bilo prvi put da se Lieschen Press zabunila. - Vjerujem vam. A sada mi recite kako vam se svia va novi posao. - Gospoice Lund, zaista ne mogu rei nita drugo nego -hvala Bogu! Presretna sam to sam nala posao kod vas, tako blizu roditelja. Sad ih mogu posjetiti svake nedjelje. Osjeam se u Neustettenu ve kao kod kue. Ta poznam ga jo od djetinjstva. Sjeate li se daje gospoa Lund uvijek spremala za nas koare pune kolaa, a gluhi sluga Gottfried bi se ljutio viui: Zbog pastorovih umrijet emo od gladi. Dorrit se morala nasmijati. I gospoica se smijala. - Da, znam. Nakon smrti starog Gottfrieda pronali smo punu ladicu hrane. Spremao ju je kod sebe iz straha da ne bi umro od gladi. - Kod nas je trebalo nahraniti osmero ustiju. Svi smo se razili, a otac i majka ne znaju to bi s bogatstvom koje im je sada ostalo. - Vjerojatno to ba i nije tako mnogo. Ali sad u ui s vama u kuu, jer postaje hladno kad sunce zae za planine. Pole su zajedno prema kui i dok je gospoica obilazila zgradu kako bi ula u kuhinju, Dorrit se popela stubama do ulaza u kuu. Kad je sjela u sobu za dnevni boravak, i poela ivati, javi joj sobarica daje neki gospodin eli vidjeti zbog vane stvari. Dorrit pogleda. - eli razgovarati sa mnom? - Da, zapravo je rekao da bi htio govoriti s gospodinom Lundom. Odgovorila sam mu daje gospodin Lund na alost umro prvog rujna. Tad me je zapitao za gospou Lund, pa sam morala rei da je na alost takoer... tad je pitao za vas. S vama mora svakako razgovarati. Bio je vrlo uzbuen zbog smrti gospodina i gospoe Lund... Sobarica nije slutila s kakvom je radou stranac primio tu obavijest da Dorritini usvojitelji vie ne ive. Dorrit poe razmiljati. Sada je na nju navaljivao velik broj ljudi koji su htjeli neto od nje - Kako taj gospodin izgleda? - zapita. Djevojka se nasmijei i slegnu remenima. - Dosta otmjeno - ali kao da dolazi izdaleka. Dorrit kimnu glavom, ali se nasmijei i ree: - Uvedite gospodina u primau sobu, jer ga ne mogu primiti u sobi za dnevni boravak. Sobarica je izala, a Dorrit je odloila ono stoje ivala i krenula u primau sobu. Kad je ula, ugledala je visoka ovjeka prosijede kose. Bio je odjeven u tamno odijelo otmjena kroja, ali ono je odavalo stranca. Dorrit pomalo plaho pogleda u njegovo zaista zanimljivo lice, ali nita joj nije odavalo da je taj ovjek njezin otac od koga joj je prijetila velika opasnost. Kurt Riemann pogleda sa zanimanjem Dorrit. Kad mu je sobarica rekla da su njezini usvojitelji umrli vrlo brzo jedan za drugim, shvatio je da e mu sada biti mnogo lake. Ipak je morao smisliti neto novo, jer je raunao kako e morati prvo slomiti otpor gospodina i gospoe Lund. Sad e imati posla samo s Dorrit, pa je morao promijeniti svoj nastup. Za to mu je bilo potrebno neto vremena, a dobio ga je lukavom glumom. Treba odmah rei da on nije ba nita osjeao za svoju kerku. U njoj je vidio samo nasljednicu Rose Steinert, koja mu je preprijeila put do velikog bogatstva. - Boe moj! Milostivi Boe! To je ona! - apnu jedva ujno. Dorrit obuze iznenada duboka

88

GIGA

uznemirenost. - to vam je gospodine? Zar se ne osjeate dobro? On toboe suho zajeca, a tada progovori bolnim glasom: - Ne prepoznaje me! A tako je slina majci! Dorrit mu uzbueno prie nekoliko koraka. - Tko ste vi, gospodine? to elite od mene? Spustio je ruke kao bez snage i toboe se pokuao uspraviti. - Dorrit! Dijete moje - zar ti glas srca ne govori da sam tvoj otac? Dorrit se trgnula problijedivi. Promatrala gaje s nevjericom, vie prestraena nego sretna, a ipak duboko potresena. - to? Vi? Neete valjda rei... - Ja sam tvoj otac, Dorrit! Tvoj nesretni otac! Srce moje kerke nije je natjeralo da mi se baci u zagrljaj, nakon to osamnaest godina nisam imao sreu pogledati joj u oi. Dorrit, tvoj otac stoji pred tobom i zaklinje te, da mu pokloni svoju ljubav. Silno uzbuena Dorrit je pritisnula ruke na grudi. - Boe moj! - zaviknula je. Ali nita je nije tjeralo u njegov zagrljaj. Nikada nije ni pomislila na to, da bi njezin otac jo mogao biti iv. Vjerovala je da bi se tada ipak bio javio. Riemann otetura do stolice. - Dopusti mi sjesti! Ne moe slutiti to osjeam ugledavi te nakon toliko godina. Kakvu sam muku proivljavao sve te godine kad nisam mogao biti kraj tebe - to ne moe shvatiti, drago moje dijete! - Da, ne mogu shvatiti, oprostite mi - oprosti mi! Nisam slutila da jo ivi. Nikada se nisi javljao - ree tuno jer prema njemu nije osjeala ba nita. Sjetila se Willija Lunda. Da, on je bio njezin otac, njega je ljubila i poklonila mu svoje osjeaje. Stoga je za tog ovjeka, koji je sada stajao pred njom, tako malo preostalo. Opaao je to i patio zbog toga. Kako uasno! Ali nije bila kriva za to. On je sada posve dobro shvatio to mora initi i to rei. Pogledao ju je. - Da, dijete moje, nisam se javljao jer nisam htio pomutiti tvoj mir. Zna da sam tada, kad sam napustio tvoju majku, elio stvoriti novi ivot u inozemstvu. Tvoja je majka trebala doi za mnom. Osiromaili smo zbog tekih gubitaka, pa sam se morao boriti tamo u svijetu s tisuu nedaa. Obavljao sam najtee poslove, dok mi nije uspjelo snai se. Ali ve prije toga saznao sam da se tvoja draga majka utopila prilikom kupanja. uo sam i to, da su te usvojili bogati zemljoposjednici. Uasno sam patio, ali sam govorio samom sebi kako bih te povukao za sobom u ivot pun bijede, kad bih se suprotstavio tvom usvojenju. To nisam mogao, jer sam te odve volio. Tekom sam mukom svladao svoju enju za tobom, ali se nisam javljao kako nitko ne bi mogao sprijeiti tvoje usvojitelje da te usvoje. Ipak te nikada nisam gubio iz vida. Znao sam da ti je dobro, i to je bila moja jedina utjeha. Kad sam napokon bolje ivio i mogao ti pruiti siguran, iako skroman ivot, govorio sam samom sebi da te moram i dalje ostaviti na miru, jer kod svojih usvojitelja ivi sretno i zadovoljno. Nisam imao pravo ometati te u tome. Oenio sam se drugi puta i to kerkom bogata posjednika ranca u Teksasu. Tamo ivim jo i danas. Na alost, izgubio sam i svoju drugu enu. Imam kerku iz drugog braka. Da, Dorrit, ima sestru kojoj je esnaest godina. Priao sam joj o tebi, i ona ezne za tobom. Moja mala Mikaela. U njoj sam ljubio i tebe. Dorrit je nepomino stajala pred njim. Stidjela se stoje oeve rijei nisu duboko potresle. Ali sada kad je govorio o Mikaeli otvorila su se vrata njezine due, sad je osjetila da je neto dodiraulo njezino srce. Imala je sestru? To je bilo divno, mnogo ljepe od toga to je opet imala oca. Zbog sestre otvorila je srce ocu. Pristupila mu je i poloila ruku na rame. - ao mi je to si toliko patio. Nisam to znala. Nisam znala ni da imam sestru. Kako je to divno. Jesi li i moju sestru doveo u Njemaku? Odmahnuo je. - Nisam mogao. Mikaela je marljiva mala gospodarica ranca. Mora se brinuti da tamo bude

89

GIGA

sve u redu, zajedno sa svojim bratiem Rodrigom. Ne bih bio mogao krenuti tako mirno na to putovanje, da Rodrigo nije tako silan momak. On je Mikaeli poput brata. Nisam mogao dulje susprei svoju enju kad sam uo da su tvoji usvojitelji osiromaili, a tebe ekaju teki trenuci. Tad sam se prvi put usudio pomisliti da te odvedem k sebi. Ne bih te istrgnuo iz bogatstva i sjaja. Ali - prvo sam posjetio svoju tetku Rose. - Rose Steinert! - zaviknu uzbueno Dorrit. Kimnuo je. - Zna ve za nju. Da, dijete moje, tetka Rose je tamo preko postala vrlo bogata ena. Upozorio sam je na tebe, a ona je obeala da e ti pomoi. Rekao sam joj: Tetko Rose, eli me uiniti svojim nasljednikom, ali rado u odustati od tog naslijea, ako ga bude ostavila mojoj kerki Dorrit. Nisam mogao uiniti mnogo za nju, pa bih smatrao velikom sreom kad bi joj se time mogao oduiti. Ona mije to obeala. Htjela se odmah pobrinuti za to da pomogne tvojim usvojiteljima. Ja sam pak doao, jer elim vidjeti ne bih li ti i ja mogao pomoi. Ujedno sam se htio zahvaliti tvojim usvojiteljima koji su te s toliko ljubavi prihvatili. elio sam im to naplatiti. A sad ujem, na svoj uas, da sam zakasnio, da ti dobri i plemeniti ljudi vie ne ive. Dorrit navrnue suze na oi. - U kratkom sam vremenu izgubila oboje ~- rekla je kleknuvi pred njega i sakrivi lice u rukama. Duboko ju je potreslo, kad je ula da je njezin otac sve uinio za nju, a da to ona nije slutila. Mogla je i tetkinu pomo zahvaliti njemu. Njeno ju je pogladio po kosi. - Ubogo moje dijete! Kad bih te barem mogao utjeiti. Ali nemoj mi rei da se tetka Rose jo nije javila. Htjela te spasiti. Vjerovali smo naime da si se htjela rtvovati i zaruiti za vjerovnika svojih usvojitelja. Dorrit ga zaueno pogleda. - I to zna? Tetka Rose, za koju nisam znala, ve se umijeala u moj ivot poput dobre vile. I ispria mu to se u meuvremenu dogodilo. Otac bi samo ponekad kimnuo, a kad je zavrila rekao je kao da mu je laknulo: - Tetka Rose je odrala rije. Kako sam sretan! Jer, dijete moje, ja ti ne bih mogao tako velikoduno pomoi. Ran na kome ivimo je dodue vrlo lijep, ali pripada u jednakim dijelovima Miki i mom neaku Rodrigu. Smatram se samo upraviteljem, iako sam dakako gospodar. Ali kako sam znao da tetka Rose eli sve ostaviti meni, smogao sam hrabrosti zamoliti je neka ti pomogne ve sada za ivota. Obeala mi je to. A ta je dobra ena odrala svoju rije. Ali, molim te, ne pii joj o tome kako sam je ja nagovorio na to. eli da ti misli kako se toboe ona sama sjetila. Vrlo je voljela tvoju majku. Nas dvoje, tvoja majka i ja, pruili smo joj sredstva da tamo preko zapone novi ivot. Nije li ti pisala o tome? Dorrit je brzo ustala, ne primjeujui njegovu potajnu uznemirenost. - Priekaj trenutak, odmah u donijeti njezino milo pismo. O tebi mnogo ne pie. Spominje samo da joj je majka posudila deset tisua maraka. Dobroduno se nasmijeio. - Zamolio sam tetku neka mene ne spominje prije no to se sretnem s tobom. - Da, sada to razumijem. Dorrit je pola po pismo Rose Steinert koje je predala ocu ne slutei da ovaj samo eli dobiti nove podatke da vidi kako bi se trebao ponaati. Proitao je pismo i kimnuo nasmijeivi se. - Da, dobraje tetka odrala rije i nije ti nita odala o meni. Dijete, kako sam sretan to sam kraj tebe i to si me napokon prihvatila. Doi, sjedni kraj mene, imamo toliko toga rei jedno drugome. - Nee li se najprije osvjeiti, oe? - Najprije bismo trebali saznati svejedno o drugome. Za mene je blagodat to ti mogu gledati u oi i razgovarati s tobom. Nalik si na majku u cijelom svom ponaanju. Kako sam sretan zbog toga.

90

GIGA

Sjela mu je nasuprot. Odmaknula je kosu sa ela. - Morat e mi mnogo priati o mojoj ubogoj majci. Ali za to ima vremena. Sad mi prvo ispriaj neto o sestri! Njoj je dakle esnaest godina, toj maloj gospoici. Nasmijao se i izvukao sliku iz lisnice. Ponesao ju je za svaki sluaj. - Kako to zamilja, Dorrit! Na naem osamljenom rancu nema gospoica. Mika je ve gotov ovjek. Zna to hoe i prava je mala domaica. To je njezina slika. Pruio joj je fotografiju. Prikazivala je Miku naslonjenu na konja. U ruci je nemarno drala bi. Dorrit uzbueno pogleda sliku i iznenada je pritisnu na obraz. - Djeluje tako tuno i alosno. Zar moja sestra nije sretna? Izgleda kao da joj je najmanje dvadeset godina. - U toj osami na rancu ljudi ranije sazrijevaju. Ne smije zaboraviti da je Mika rano izgubila majku i da je odrasla meu samim grubim mukarcima. Imamo samo jednu sluavku, a inae same gaue. Moe zamisliti koliko Mika ezne za tobom i kako bi bila sretna kad bi htjela na kratko vrijeme doi sa mnom na ran. Rekla mi je da te srdano pozdravim i zamolim da doe k njoj, jer ona ne moe doputovati ovamo. Dorrit je neprekidno promatrala Mikinu sliku. Osjeti enju za sestrom. Nije znala na koji bi nain upriliila susret s njom, ali da je to morala uiniti bilo joj je posve jasno. - Oe, cijeli moj ivot je pun uda. Doivjela sam toliko toga bolnoga, izgubila svoje usvojitelje... a sad je iznenada opet sve lijepo. Prvo se javila tetka s arobnim tapiem, kojim je promijenila sve oko mene, a sada imam jo i sestru. Htjela je zapravo sada govoriti o Lienhardu i rei ocu da e se udati za njega, ali neto ju je spreavalo spomenuti ljubljenoga ovjeka. Riemann je iz lisnice izvukao Rodrigovu fotografiju. - A ovo je tvoj brati, koji ti se takoer raduje. Njegova njemaka sestrina je za njega neto poput arobnog bia. Pogledaj ga! Pruio joj je Rodrigovu sliku koja gaje pokazivala u najboljem svjetlu, a bila je snimljena u San Domingu. Rodrigo je nosio kaubojsko odijelo a njegovo lijepo, rasno lice smijalo se s fotografije. Ali ta slika nije toliko djelovala na Dorrit kao ona sestrina. Morala je dodue priznati da je mladi imao lijepe crte lica, pa bi vjerojatno mogao postii veliki uspjeh kao filmski glumac, ali neto joj se na njemu nije svialo. Nije to htjela odati ocu, pa je samo primijetila: - Kako lijep ovjek! Kako zanimljivo izgleda u tom odijelu. - Zar ne, lijep je momak! ene ga oboavaju. Ali ne obraa panju na njih. Vrlo je ponosan, ali nije nadmen. Moe mu pokloniti svoje povjerenje. Nadam se da e ga upoznati, ako se odlui otpratiti me na neko vrijeme u Teksas kako bi upoznala sestru. Dorrit je teko disala. eljela je dodue upoznati sestru, ali zar e se moi rastati na dulje vrijeme od Lienharda? Nije se jo mogla odluiti. Otac i kerka morali su jo mnogo toga razgovarati, a Riemann je nastojao osvojiti Dorritino povjerenje. Uspjelo mu je pobijediti njezinu suzdranost. Sto su dulje bili zajedno, to se otac vie sviao Dorrit. Zar se ranije nije trebao vie brinuti za nju? Zapravo mu je za to morala biti zahvalna. Sigurno e ga jo vie zavoljeti kad budu ee zajedno. - O tome emo kasnije razgovarati, oe - rekla mu je. - Mora shvatiti da se najprije moram smiriti. Pojavio si se tako iznenada. To je za mene pravo udo. Vjerovala sam naime da vie nisi na ivotu. Ali sada o neem drugom. Mora najprije popiti aj i neto pojesti, jer si sigurno ve dugo na putu? - Dolazim danas iz Hamburga. U susjednom gradu iznajmio sam automobil i dovezao se ovamo. Objedovao sam meutim u vlaku. Ipak u ti biti zahvalan za aj. Svoje sam stvari zasad ostavio na kolodvoru. Nisam znao hoe li me prihvatiti.

91

GIGA

Dorrit je pocrvenjela osjetivi malu grinju savjesti. - Dakako da e stanovati u Neustettenu. Naredit u da ti pripreme sobu. Nadam se da e ostati dulje vremena. - Moram se to prije vratiti u Teksas. Ali mogao bih ostati ovdje nekoliko tjedana. Valjda e nakon toga nai vremena da me otprati u Ameriku. - Mora mi priati o toj svojoj novoj domovini. Poznajem Teksas samo iz prianja. Odvela je oca u sobu za dnevni boravak i pozvala gospoicu koja je ubrzo stigla. - Gospoice, uli ste od svog oca da su me roditelji usvojili, zar ne? Lieschen Press je pogleda svojim dobrim oima. - Da, gospoice Lund, o tome su kod kue razgovarali. - Tada vjerojatno znate i to da se moj otac izgubio? - I to sam ula, gospoice Lund! - A sada vam mogu rei da moj dragi otac stoji pred vama. Teka mu sudbina dosad nije doputala da mi se javi. Sad smo se napokon nali. Lieschen Press kao daje pala s oblaka. - Boe moj, opet se dogodilo udo. estitam vam od sveg srca, gospoice Lund! I vama, gospodine! - Moete to ispriati ljudima, gospoice! A sad se molim pobrinite za to da moj otac dobije lijepe sobe na prvom katu. A Friedrich neka automobilom poe na kolodvor u grad po kovege mog oca. On e ostati ovdje nekoliko tjedana. Lieschen Press neprekidno je promatrala Riemanna. Kako je udno izgledao s tim svojim opaljenim licem i odijelom amerikog kroja. - Da, gospoice Lund, pobrinut u se za sve. Da li bih uz aj servirala i neko jelo? - Da, gospoice, uinite to - primijeti Riemann ljubazno se nasmijavi. Gospoica je bila oduevljena. Riemann ju je osvojio. Uskoro su otac i kerka sjedili za lijepo postavljenim stolom i ivahno razgovarali o svemu to im je lealo na srcu. Dorrit se pitala to bi Lienhard rekao kad bi znao da se njezin otac ponovno pojavio. Bila je zadovoljna to sada nee doi. Bio je prijepodne kod nje, pa onda poslijepodne obino nije dolazio. Htjela mu je napisati nekoliko redaka i poslati ih u Riedburg, kako bi sve saznao prije nego to e sutra doi k njoj. Zamolila je stoga oca, nakon to su popili aj, a Kurt Riemann
pripalio cigaru, da je ispria nekoliko trenutaka. Morala je neto srediti, a on je za to vrijeme mogao puiti u miru. Riemann joj kimnu. - Ne daj se smetati, dijete moje! Dorrit napisa Lienhardu: Dragi Lienharde! uda jo nisu prola. Ponovno Vam moram javiti neto udno. Danas poslijepodne pojavio se netko za koga sam vjerovala daje mrtav - moj otac. Ne moete zamisliti kako je to djelovalo na mene. Isprva nisam uope osjetila radost - a to je vrlo runo od mene, zar ne? Ali neu imati tajni pred Vama. Nisam u tom strancu mogla vidjeti oca, jer moj otac lei na groblju. Ali kad mi je saopio kako se neprekidno brinuo za mene i ak zamolio tetku da mi pomogne, pa onda da imam sestru iz njegovog drugog braka, tad mi se srce zagrijalo. Morala sam Vam sve to javiti kako se ne biste sutra, kad doete ovamo, odvie udili i snebivali zatekavi u kui strana ovjeka. Doi ete sutra ? ini mi se kao da mi nikada niste bili potrebniji nego sada. To je zacijelo glupo od mene. Ali nisam se jo snala. Nisam svom ocu priala o Vama, ali on zna sve o Lamprechtu. Zamolio je tetku da mi pomogne osloboditi ga se. Moda emo sutra rei ocu kakve namjere imamo. To u prepustiti Vama. Sve ostalo sutra. Pokuat u se prvo sresti s Vama nasamu. Stoga bi mi bilo drago kad biste uli kroz sporedni ulaz. Bit u u jedanaest sati u vrtu. Najsrdaniji pozdravi od Vae Dorrit.

92

GIGA

XVIII
Lienhard Ried sjedio je u radnoj sobi kad je uao Breitner i predao mu Dorritino pismo. Otvorio gaje, nakon stoje rekao Breitneru neka glasnik prieka u kuhinji. Zaueno je proitao pismo, a zatim zamiljeno naslonio glavu na ruku. Neugodno ga se dojmilo to se taj Dorritin otac pojavio tako iznenada. Kao da je neto pomutilo sklad meu njima. Zasmetalo ga je to taj otac nije imao crte lica njegova prijatelja Lunda. Branio se protiv takvih osjeaja, smatrajui ih nekom vrstom ljubomore. Vjerojatno je to bilo stoga to Dorrit sada vie nee pripadati samo njemu, jer e po prirodnom zakonu pripadati i tom drugom ovjeku. Govorio je samom sebi da je sebian i nepravedan, a ipak nije mogao nadvladati taj osjeaj. Jedva mu je uspjelo odgovoriti Dorrit s nekoliko rijei: Draga Dorrit! Vaa vijest je i mene pomalo zbunila, stoga mogu dobro shvatiti koliko ste uzbueni. Vjerujem da je taj ovjek, koji se tako iznenada pojavio, doista va otac, a ne ovjek koji se samo izdaje za to. Zasigurno ste se u to uvjerili. Ne mogu Vam jo estitati, jer e ipak trebati najprije objasniti mnogo toga. To to u svom srcu ne osjeate nita za njega, moglo bi posluiti kao upozorenje. Ne bih Vas elio vie uznemiriti, i stoga elim ponajprije upoznati tog ovjeka. Molim Vas, budite oprezni! Piete da sam Vam potrebniji nego ikad ranije. Pismo ste napisali nakon to se pojavio Va otac. To mi dokazuje da ste tog ovjeka prihvatili sa suzdranou i da nagonski traite zatitu u meni. Molim Vas, obratite panju na to upozorenje, dok se ne uvjerite u protivno. Piem Vam jer sam zabrinut za Vas, a moda i pomalo iz ljubomore na tog ovjeka koji bi Vam jednog dana mogao znaiti vie od mene. I opet se jednom moram brinuti zbog Vas. To je sigurno. Nadam se da je ta zabrinutost suvina. Dakako da u u jedanaest sati doi do sporednog ulaza u vrt. Moda je dobro to ocu niste odali kakvi su nai odnosi. Odluit emo tek kad ga sretnem, hoemo li mu to saopiti. Mnogo pozdrava Va odani Lienhard. To je pismo Lienhard predao glasniku koga je u meuvremenu majka Breitner posluila alicom kave. Kad je Lienhard opet sjeo za radni stol, nije mu uspjelo udubiti se u svoj posao. Morao je neprekidno misliti na Dorrit i njezina oca. Ako je taj doista bio iv i sad se vratio svom djetetu, zato se nije javljao sve te godine? Lund mu je jednom natuknuo neto u vezi s njegovim nestankom... da, sad se prisjetio... Lund je uvijek spominjao samo Dorritinu majku. Zato to? Brzo je ustao i velikim koracima poeo etati po sobi. Sto bi ovjek mislio o ocu koji je osamnaest godina prepustio svoje dijete tuim ljudima i nije se javio ni jednom? A sad se iznenada pojavio nakon smrti usvojitelja. Sto je to znailo? Neugodan osjeaj obuze Lienharda i nije ga vie naputao. Drugog je jutra jedva doekao da poe u Neustetten. Puno prerano stigao je do sporednih vrata. Preko plota promatrao je vrt. Napokon je ugledao Dorrit. Uskoro se nala kraj vrata i otvorila ih. Skoio je s konja i uhvatio je za obje ruke, nakon to je kapu i bi stavio pod ruku. - Dorrit! U njegovim je oima vidjela takav strah i zabrinutost da je zaboravila sve oko sebe. Kao da to nije moglo biti drugaije, privukao ju je u naruaj i pogledao joj duboko u oi. enja tih mladih srdaca rodila je osjeaj bezgranine pripadnosti i Dorrit se privinula uz njega. Osjetila je kako njegovo srce kuca, a njihove su se usne nale u prvom, toplom ljubavnom poljupcu. Utonuo je svijet oko njih, sa svim svojim brigama i strahovima, svojim nerijeenim zagonetkama. Znali su samo da su pripadali jedno drugome svom snagom svojih osjeaja. Nakon nekog vremena Dorrit se oslobodila iz njegova zagrljaja i pogledala ga s neopisivom radou. - Jesi li Dorrit, moja Dorrit? - zapitao je njeno. Kimnula je.

93

GIGA

- Da, Lienhard, to sam ve dugo. Nisam htjela biti sretna dok ne proe najvea alost za mojim dragim roditeljima. Ipak, ne mogu ekati tako dugo. Upravo sada, kad se pojavio moj otac, znam koliko su mi znaili. Stidim se svog glupog osjeaja, koji je moj otac probudio u meni. ini mi se kao da bih izdala Lundove kad bi u mom srcu bilo mjesta za nekoga drugoga. Pritomshvaam daje mom roenom ocu vrlo teko probuditi osjeaje u meni. Ponovno ju je zagrlio. - Dorrit, jesi li sigurna daje taj ovjek doista tvoj otac? Kimnula je i sve mu ispriala to je juer i danas s njim razgovarala. - Osjeam da je on moj otac. To je vjerojatno glas krvi, Lienhard! Javlja se dakako mnogo glasnije kad promatram sliku svoje sestre. Presretna sam to imam sestru. Moe mi vjerovati da jedva mogu iekati kad u je upoznati. Moj je otac zamolio da ga otpratim u Teksas, pa makar samo na nekoliko tjedana. Rado bih to uinila jer elim upoznati sestru. No moda se to nikada nee dogoditi, ako se prije udam za tebe. Ne bih se tada mogla vie odvojiti od tebe. Ali budem li otpratila oca pri njegovu povratku, tad nam to ne bi palo preteko. Samo bi skratilo vrijeme ekanja. A kako sam sada poivala na tvom srcu, nee mi biti teko ekati. Sada nas nita vie ne moe razdvojiti. Ponovno ju je zagrlio i njihove su se usne nale u toplom poljupcu. Tad je Lienhard uzdahnuo: - Ne elim niti pomisliti na to da bi mogla otii tako daleko od mene. Teksas je jo uvijek divlja zemlja, a putovanje e biti vrlo naporno. Tisue sluajnosti mogu zaprijetiti naoj srei. Pogledala gaje vragoljasto i maknula mu kosu sa ela. - Moramo vjerovati u nau dobru sudbinu, Lienhard! Ni ja isprva nisam htjela uti za to putovanje, ali otac me danas ponovno srdano zamolio da ga pratim. Moja sestra ne moe otii odanle, ona se brine za kuanstvo na rancu, a ve dugo udi da me upozna. Ispriala mu je sve to joj je rekao otac. Lienhard je uvidio da iz sebinih razloga nije smio sprijeiti susret sestara. Ali tada ipak odluie, a da ni sami nisu znali zato, nita ne rei ocu o njihovim zarukama. Ionako se nije moglo pomisliti na slubene zaruke dok je Dorrit jo bila u alosti. Odluie da e ih objaviti istom po Dorritinom povratku iz Teksasa. Tada su mogli misliti i na vjenanje. Lienhard je mislio da s Dorrit treba dogovoriti jo neto. - Budui se tvoj otac vratio, on je sada tvoj skrbnik. Ne mora dakle zamoliti pastora za to. Dakako tetku obavijesti o oevu povratku i zapitaj kako se mora u vezi s Neustettenom ponaati prema njemu. Ona je dodue isplatila hipoteku na Neustettenu, ali to dalje namjerava s imanjem to mora prepustiti njoj. Dorrit kimnu. - Ve sam o tome pisala tetki. Javila sam joj sve osim dolaska mog oca. Spomenula sam mu to, a on je rekao da emo joj zajedno napisati pismo i javiti joj sve u vezi mog putovanja u Teksas. Nije slutila da je otac namjeravao unititi to zajedniki napisano pismo. Lienhard je gledao zamiljeno pred sebe. - Budui da e ionako otputovati u Ameriku, moda bi mogla posjetiti i gospou Steinert. Zasigurno bi se obradovala da te upozna. - Ukoliko bi se dosta dobro osjeala da me primi. Ima bolesno srce pa mora izbjegavati svako uzbuenje. - Bit e najbolje da sve to dogovorimo s tvojim ocem. - Dobro, a sad emo poi k njemu. Ostavila sam ga u sobi za dnevni boravak pri itanju novina. Ali kako bih te predstavila, Lienhard? - zapitala je vragoljasto, to je njega neizmjerno oduevilo. Morao ju je brzo jo jednom poljubiti. Tad je rekao:

94

GIGA

- Za njega u zasad biti ono to sam i prije bio. Vjeran prijatelj tvoje obitelji, a nakon smrti tvojih roditelja savjetnik i zatitnik. To mora zasad dostajati. Morao sam se time ionako predugo zadovoljiti. Pogledala gaje duboko u oi. - Lienhard, znao si oduvijek da mi znai mnogo vie. - Ali do danas to nismo priznali jedno drugome. Polagano su prilazili kui, nakon stoje Lienhard predao konja konjuaru. Zarunici uoe u sobu u kojoj je za stolom sjedio Kurt Riemann i itao novine. Pogledao ih je. - Dragi oe, ovo je prijatelj nae obitelji, koji mi je u ova teka vremena mnogo pomogao. Javila sam mu da si se vratio, pa te eli upoznati. To je gospodin Lienhard Ried - a ovo je moj otac, Kurt Riemann. Lienhard, htjela bih da ga upoznate prvi od svih naih poznanika i prijatelja. Tako je govorila Dorrit toboe mirno. Riemann je ustao, a oba su se ovjeka neko vrijeme ispitujui promatrala. Riemann je dobro ocijenio mladog gospodina Rieda pomislivi: To je ovjek kome pripada prva Dorritina mladenaka ljubav. Vrlo je zanimljiv momak, ali oigledno se njih dvoje jo nije sporazumjelo, a to je vano za mene. Pruio je brzo ruku elei se pokazati sa svoje najbolje strane. - Raduje me to mogu upoznati prijatelja svoje kerke. Moram se polako upoznavati s njezinim ivotom, jer me dosad zla sudbina spreavala u tome. Zahvaljujem vam, to ste mojoj kerki pomogli svojim savjetom, gospodine Ried! Nadam se da u se i ja moi okoristiti vaim prijateljstvom. Lienhard uhvati njegovu ruku i nakloni se izrekavi nekoliko uljudnih rijei. Zaudilo gaje kad je opazio kako je Kurt Riemann zanimljiv i ljubazan ovjek. To to ga ipak nije mogao potpuno prihvatiti pripisivao je svojoj ljubomori. Gospoda su neko vrijeme razgovarala, a kako je Lienhard poznavao Teksas, u kome je dulje vremena boravio, imali su i o emu govoriti. Lienhard se umirio kad je po opisu Riemanna shvatio da se njegov ran ne nalazi u najgoroj divljini. - Gospoica Lund mi je rekla da biste je htjeli na neko vrijeme odvesti sa sobom u Teksas. Vjerujem da bi takvo dugo i zanimljivo putovanje koristilo gospoici Dorrit. Zaboravila bi na svoju tugu. To je Lienhard namjerno rekao posve hladno i kao da ga to osobito ne zanima. Riemann se razveselio pomislivi da taj mladi vjerojatno ne gaji neke dublje osjeaje za njegovu kerku, kad je to mogao izrei tako laka srca. - Da, oe, gospodin Ried je rasprio i moje posljednje sumnje u to da li bih te trebala pratiti. Obeao mi je da e se za vrijeme moje odsutnosti pobrinuti za Neustetten, jer je poljoprivreda njegova strast. Mislim da bih se sada, kad se zima pribliava, a etva je pod krovom, mogla najlake maknuti odavde. U proljee moram dakako opet biti kod kue. I Dorrit je prevarila svog oca, koji je povjerovao da nita ne osjea za Lienharda, a oigledno nije ni nikome drugome poklonila svoje srce. I stoga je mogao gajiti nade u uspjeh svog plana s Rodrigom. Naklonio se pred Lienhardom. - Zahvaljuj em vam, to ste mi pomogli nagovoriti Dorrit. Shvatit ete koliko elim da bar neko vrijeme ivi pod mojim krovom. - Dakako, to je posve razumljivo. Sjedili su sada za stolom i razgovarali toboe mirno. Riemann je pomislio daje taj Ried vrlo zgodan ovjek. Povjerovao je da se zbog njega ne treba plaiti za svoje planove. Bio je uvjeren da Dorrit nee napustiti njegov ran prije no to postane Rodrigova ena. Lienhard mu je postao jo drai kad mu je rekao:

95

GIGA

- Kao prijatelju obitelji Lund, meni su dobro poznate sve pojedinosti. I stoga bih odmah elio govoriti o tome. Gospoici Dorrit je potreban skrbnik. Mislili smo da bi to mogao postati na pastor, ali jer ste se vi pojavili to vie nee biti potrebno. - Dakako, kad otac ivi, skrbnik nije potreban. Odmah u sve to srediti - odvrati Riemanu kome je bilo drago to se sve odvijalo po njegovoj elji. Kao Dorritin skrbnik mogao je raspolagati njezinim imetkom, ukoliko tetka umre prije no to djevojka postane punoljetna. Sve je to mislio mudro iskoristiti. Taj ovjek nije imao savjest. Htio je prevariti vlastitu kerku. Stajala mu je na putu do nasljedstva tetke Rose, pa je se morao nekako rijeiti. Mogla je kao Rodrigova ena sudjelovati u svemu, ali on nije elio ostati praznih ruku. U toku razgovora Lienhard je spomenuo kako bi vjerojatno bilo dobro kad bi Dorrit u oevoj pratnji posjetila tetku u New Yorku i osobno joj se zahvalila. To Riemannu dakako nije odgovaralo. Htio je po mogunosti sprijeiti da tetka Rose sazna za njegov susret s Dorrit. Nije smjela slutiti to namjerava prije nego Dorrit postane Rodrigovom enom. Stoga je ve i predloio Dorrit da zajedno napisu pismo tetki. Nije nikada trebalo stii u njezine ruke, a tetka Rose nee saznati ni mnogo toga drugoga. Sluaj je pomogao Riemannu. Nakon nekoliko dana, kad j e sj edio zaj edno s Dorrit i Lienhardom na terasi, stigao je potar na biciklu i donio djevojci brzojav. - Sigurno od tetke Rose - uzviknula je veselo. Oba gospodina promatrala su je s napetou dok je itala brzojav. - Boe moj! - zaviknula je prestraeno i problijedila. - Sto je, Dorrit? - zapita je nemirno otac. - Oe, to nije od tetke. Javljaju mi da je umrla! - rekla je tiho i tuno. Riemann je odahnuo i pobjedonosan se sjaj pojavio u njegovim oima. Toboe duboko potreseno pritisnuo je ruke na lice. - Boe moj! Uboga, dobra tetka Rose! - zastenjao je. Dorrit gaje pogladila s mnogo sauea, vjerujui daje tuan jer je umrla njezina dobroiniteljica. Lienhard zabrinuto pogleda Dorrit. - Tko vam javlja za smrt vae dobre vile, gospoice Dorrit? Pogledala gaje uznemireno i pruila mu brzojav. - Molim vas, proitajte to vi, Lienhard! Brzojav je na engleskom pa ga posve dobro ne razumijem. Riemann poe oslukivati, jo uvijek skrivajui lice rukama, to e Lienhard rei. Taj poe prevoditi brzojav: Gospoa Rose Steinert danas umrla. Naloeno mi je da Vam to javim. Oporuka i pismo za Vas pohranjeni su kod mene. Moram Vam ih osobno predati. Molim brzojavite hoete li doi u New York, ili bih ja doao k Vama. Novac za put mogu poslati brzojavno. John Snyder, odvjetnik i biljenik. Bila je dodata samo jo opirna Snyderova adresa. Sad je Riemann napokon mogao spustiti ruke. Djelovao je zaista blijedo i uzbueno. Sudbina je na divan nain podravala njegove namjere. Nita se boljeg nije moglo dogoditi. Ali ipak je uzdahnuo, kao da mu je teko pri srcu. - Jo sve to ne mogu shvatiti. Moglo se oekivati da e tetka Rose naglo umrijeti, ali sad je to ipak dolo tako iznenada. Neu joj moi odati ni posljednju poast. Dorrit, nisi poznavala tu dobru enu, pa ne moe shvatiti moju bol. Dorrit ga pogladi po ruci. - Oe, znam to osjea. Ali sad mi reci to bih odgovorila gospodinu Johnu Snyderu. Lienhardu je palo u oi da je Riemann iznenada bio posve miran i sabran. Vrlo je odluno odredio to treba uiniti. Tih posljednjih dana otro gaje promatrao, pa je zapazio da Riemann rado pokazuje osjeaje koje nije mogao imati. Dakako da jo nije shvatio kako je prijetvoran

96

GIGA

taj ovjek. Riemann je tog trenutka rekao vrlo odluno i jasno: - To je vrlo jednostavno, Dorrit! Ionako smo na nagovor gospodina Rieda odluili posjetiti tetku Rose u New Yorku. Tamo e poi gospodinu Snyderu, dakako u mojoj pratnji. Kao tvoj zatitnik i skrbnik mogu ti mnogo pomoi pri tome. Na alost, morat emo krenuti na put neto ranije. Ali ve emo to nekako urediti. Razmislit emo o svemu. Poee dakle razmiljati, a odluku je Dorrit brzojavila gospodinu Snyderu: Dolazim sama u NewYork. Toan datum brzojavit u iz Hamburga. Dorrit Lund-Riemann. Otac je jo zahtijevao od Dorrit, da zatrai neka joj poalju novac za put, jer sam nije imao dovoljno, ali Dorrit je to odluno odbila. - Ne, oe, tetka Rose mije poslala pedeset tisua maraka iznad iznosa hipoteke, pa iako elim tim novcem izvriti u toku zime neke popravke u kui, ipak e mi jo dovoljno preostati. Ne bih htjela zatraiti novac prije no to se uvjerim nee li me to odve opteretiti. Otac se nasmijao. - Moe biti mirna. Nasljedstvo tetke Rose je vee no to ti to i sluti. - Nadam se da je tebi i mojoj sestri ostavila jednako koliko i meni. Bit u dovoljno bogata ako mi ostavi samo Neustetten. Ne usuujem se to ni ponadati. U svakom sluaju neu sada zahtijevati novac. Nije mi potreban. Riemann bi dakako ve sada rado ivio luksuzno na raun keri, ali shvatio je da joj to ne smije pokazati, ne smije se odati i tako se sloio s njom. Uostalom, Dorrit je imala dovoljno novaca, a on e se pobrinuti da to putovanje ugodno protekne. Dakako, naoko samo iz obzira prema Dorrit. Dugo su se s upraviteljem i Lienhardom dogovarali to e biti s imanjem u Dorritinoj odsutnosti. Riemann se nije protivio. Govorio je samom sebi da e Dorrit, kad jednom bude Rodrigova ena, Neustetten smatrati vrijednim dijelom svog imetka. Tad e odluiti to e biti dalje. Kad su predali brzojav za gospodina Snydera, Riemann se raspitao o vremenu kad e brodovi isploviti. Odabrao je najvei i najotmjeniji. Smatrao je posve razumljivim da njegova kerka, a s njom i on, putuju na najudobniji mogui nain. Lienhard Ried se sloio s time, a Dorrit je pristala na sve to joj je otac tako uvjerljivo predlagao. Lienhardu i Dorrit uspjelo je za cijelo to vrijeme da se svakog dana nau nasamu, pa makar samo na kratko vrijeme. Morali su si mnogo toga rei to nisu mogli u prisutnosti Riemanna. Jednom je Dorrit zapitala da li bi bilo bolje povjeriti ocu da su zarueni, ali Lienhard je zamiljeno odgovorio: - Moemo mu to dakako rei. Makar se protivio, mi ga ne bismo sluali. Najgore to bi se moglo dogoditi jest da nam uskrati svoj pristanak. Ali to nas ipak ne bi sprijeilo u tome da pripadnemo jedno drugome, zar ne, Dorrit? Njeno mu je kimnula. - Dakako da ne bi, Lienhard! Ne bih ocu dopustila da mi toliko nareuje. Jo mi je uvijek mjerodavniji otac Lund, a taj je blagoslovio nau vezu. Ipak bih rado izbjegla razmimoilaenja s mojim ocem. - To mislim i ja! Kad se budemo vjenali, ve e sigurno proi tvoj dvadeset i prvi roendan, a ako mu prije toga nita ne govorimo o naim zarukama, nee nam se moi suprotstaviti. Riemann je zakupio za 10. studenog luksuznu kabinu za Dorrit i sebe na brodu Bremen. Namjeravao je nekoliko dana ranije otputovati s Dorrit u Berlin. Najvanije mu je bilo da se tamo dobro odjene i to na raun svoje kerke. Jer Dorrit mu je predala ek na visoku svotu, kako bi mogao pokriti sve trokove. Moda je to bila ruka sudbine daje Dorrit sama nabavila svoj paso. Lienhard joj je rekao da pazi na njega i neka ga uvijek ima uza se. Neka ga ne izrui drugim osobama, ak ni svom

97

GIGA

ocu. Nije ni sam znao zato je to rekao, vjerojatno je to bila samo openita mjera opreza. Dorrit je odmah shvatila i to mu obeala. Kad je njezin otac zahtijevao paso od nje, pod izgovorom da ga eli spremiti, odgovorila mu je mirno i odluno: - Ne, oe, bit e bolje da ga zadrim kod sebe. Moglo bi se dogoditi da ga ustrebam, a da ti ne bude kraj mene. Moram ga imati uvijek uza se. Naljutio se zbog njezina odbijanja, jer mu se inilo sigurnijim da Dorritin paso sauva kod sebe. Jer tako bi bila potpuno u njegovim rukama. - Mlade dame su obino vrlo neoprezne s takvim papirima -govorio je, elei ipak ostvariti svoju elju. Ali sad je prvi puta shvatio daje njegova kerka znala biti i vrlo odluna kad je to htjela. - Budi bez brige, oe, ve od djetinjstva navikla sam uvati svoje stvari. A ono to je vano za mene, uvam osobito dobro. Taj je paso vrlo vaan, pa mi ga moe mirne due prepustiti. Morao se sloiti s tim. Pomislio je da e se moda nekom drugom prilikom domoi pasoa. Za njega ionako nije bilo vano da ga ima u svojim rukama prije NewYorka. I tako se Dorrit poela uurbano pripremati za put.

98

GIGA

XIX
to se vie pribliavao dan odlaska to je zaljubljenima bilo tee oko srca. Plaili su se rastanka, ali jedno nije htjelo jo vie raalostiti drugo, pa su na izgled bili hrabri. Dan prije odlaska dogovorili su se da e Lienhard doi na jedan sat, dok e Riemann boraviti u gradu zbog nekih poslova. Morao je pokazati svoje papire kako bi dokazao daje Dorritin otac. I tako su zaljubljeni znali da e moi biti nesmetani neko vrijeme. - Kako j e dobro, Lienhard, to moemo j o j ednom nesmetano razgovarati. Imam ti jo toliko toga rei, a iznenada se i plaim putovanja. Najradije bih odustala i ostala ovdje. Njeno ju je poljubio. - Ima putnu groznicu. To se dogaa najveem broju ljudi prije duga putovanja. Ne mui se! Sjeti se da e vidjeti mnogo toga novoga i zanimljivog. A upoznat e i svoju sestru. Privinulaseuzanj. - Mislim samo na to da te dugo neu vidjeti. Njeno ju je pogladio po kosi. I na njegovu se licu pojavio bolan izraz. - Mislit emo samo na na ponovni susret, slatka moja Dorrit! Kad se vrati bit e moja. Moja zauvijek! Ve e nekako provesti to vrijeme. Jer mnogo toga lijepa i nova umanjit e bol rastanka. Ja pak bacit u se svim arom na posao i svakog u dana dolaziti u Neustetten. I prije no to emo to i shvatiti, ponovno emo se sresti. Marljivo e mi pisati, zar ne? - Dakako, Lienhard, ali jesi li se sjetio da neu primiti vijesti od tebe prije nego to stignem na oev ran? Uvijek u putovati pred tvojim pismima. U New Yorku neemo boraviti tako dugo da bih doekala tvoje vijesti. Kimnuo je. - Razmiljao sam o tome, ali moda ete se u New Yorku zadrati dulje nego to sada namjeravate. Poslovi u vezi s ostavtinom ne mogu se tako brzo srediti. Zapisao sam za svaki sluaj adresu gospodina Snydera, pa u ti poslati vijesti onamo. Predat e ti moje pismo. U pismu u uvijek poslati dva pisma. U jednom u ti javljati strogo poslovne vijesti o svemu to se dogaa u Neustettenu, a u drugom ono to mi ispunja srce. Tako e moi poslovni dio predati ocu, a drugo pismo zadrati za sebe. Njeno se poljubie i rekoe si sve ono to zaljubljeni mogu izrei za jedan kratak sat. Htjeli su se oprostiti znajui da vie nee biti nasamu. Sutra ujutro je Dorrit trebala otputovati s ocem u Berlin, pa ako bi Lienhard i doao jo jednom u Neustetten, mogao je to biti samo slubeni ispraaj. Dorritin se otac vratio prerano. Jedva stigoe poprimiti normalan izraz, kad je on uao. Riemann je zadovoljno javio daje sada sve u redu, a Lienhard mu je rekao daje doao po posljednje Dorritine upute. Sutra e doi da se oprosti od njih, ali tada vie sigurno nee biti vremena razmiljati o svemu. Riemann gaje pozvao da zajedno s njim i Dorrit popije aj. Lienhard je rado ostao. Riemann je volio tog mladia, jer ga je oprezno ponaanje zaljubljenih uvjerilo kako meu njima nema nita. Bili su samo prijatelji iz djetinjstva, pa su se svi oni koji su vjerovali da meu njima postoji neka vra veza, prevarili. Uz to je Riemannu bilo drago to e se gospodin Ried pobrinuti za Neustetten u njihovoj odsutnosti. To gaje liilo brige za imanje. Stoga je i bio vrlo ljubazan prema Lienhardu. Na rastanku uspjelo je Lienhardu jo jednom zagrliti Dorrit i njeno je poljubiti. I tako su se zaljubljeni rastali u nadi da e se jo sutra jednom vidjeti. To im je olakalo rastanak. Kad je Lienhard otiao Dorrit ree ocu da mora spremiti kovege, a on se povukao u svoju sobu kako bi izvrio jo posljednje pripreme za putovanje. Bio je vrlo zadovoljan uspjehom svog puta u Njemaku. Sad je trebalo nadvladati jo samo neke potekoe u New Yorku. Moglo se dogoditi da je Rose Steinert odredila neke vrlo zakuaste mjere da se on ne bi uspio

99

GIGA

okoristiti naslijeem svoje kerke. Ali to nije bilo vano ukoliko se Dorrit uda za Rodriga. Tada ga ni jedna mjera Rose Steinert nije mogla uplaiti. Dorritin e mu moi raspolagati njezinim imetkom, a da ga je Rodrigo morao poteno podijeliti s njim to su utvrdili ugovorom. Bio je vrlo oprezan. Dorrit se, nakon to je stigla u sobu, rasplakala. Rastanak s Lienhardom bio je vrlo teak za nju. Ali to nije bilo sve. Iznenada je osjeala uasan strah pred tim putovanjem. Morala je to zapravo shvatiti kao upozorenje, da nije samoj sebi govorila da je to samo putna groznica. Hrabro je obrisala suze i poela spremati kovege. Pritom se sjetila da je u pisaem stolu oca Lunda leala zakljuana konata torba. Lundovi su joj jednog dana rekli da su tamo spremili svata za nju, male uspomene, ali i neke vane stvari. Sve je to trebala pogledati jednom prilikom kad ih vie ne bude. Da to nije vrlo hitno to je znala, pa je stoga najprije uredila pisai stol. Sad je govorila samoj sebi da e moda za vrijeme plovidbe imati vremena pozabaviti se sadrajem torbe. Dodue njezin klju jo uvijek nije bila nala, ali bravica se mogla izrezati noem, jer torbica i nije bila osobito vrijedna. I tako ju je stavila u koveg. Pritomosjeti kako se poe smirivati, kao da ju je blagoslov oca Lunda pratio na putovanju. Prijepodne je jo jednom posjetila groblje i oprostila se od dragih pokojnika. I pritom je jo jednom osjetila da joj nitko nee moi zamijeniti njezine usvojitelje. Iako nisu bili iste krvi, ipak su svojom dobrotom i ljubavlju osvojili prvo mjesto u njezinu srcu. Ocu se sada osjeala neto bliom nego prvih dana njegova dolaska, ali ipak ju je neto spreavalo da mu se potpuno povjeri, kao stoje to mogla Lundovima. I tad se s mnogo tuge sjetila Lienharda. On je bio prvi u njezinu srcu i nitko ga nije mogao potisnuti. Brzo je jo jednom otvorila koveg i izvukla svoju mapu za pisanje. Ona je skrivala Lienhardovu sliku, koju joj je bio poklonio. Pritisnula je obraz na nju, pogledala ljubljenom u oi i poela aptati njene rijei. Bila je sretna to je posjedovala tu sliku. Duboko uzdahnuvi stavila ju je natrag u mapu za pisanje i poloila u koveg jer se odozdo zauo zvuk gonga koji je pozivao na veeru. Drugog jutra sve se odvijalo brzo, kao obino prije poetka dugog putovanja. Dorrit se nije uspjela smiriti ni trenutak. Nakon brzog doruka morala se oprostiti i od svega to je ostavljala za sobom u Neustettenu. Lieschen Press je tuno plakala, jer je vrlo zavoljela svoju mladu gospodaricu, a uz to je i Riemannu uspjelo da zadobije njezino srce svojim ulagivanjem. Upravitelj je pomogao odnijeti kovege u mali automobil. One vee je ve odvezao neto ranije drugi automobil. Lienhard je stigao tek posljednjih etvrt sata. Znao je da e im srce krvariti, pa je htio Dorrit olakati rastanak. Izmijenie greviti stisak ruke, jo se jednom pogledae i automobil krenu. Odveo je Dorrit i njezina oca do kolodvora u gradu. Odanle su trebali krenuti vlakom u Berlin. Dorrit se za vrijeme putovanja grevito nastojala smiriti, a otac je upitno pogleda. - Rastanak ti je bio teak, mala moja, zar ne? - zapita je toboe s mnogo suosjeanja. Dorrit stisnu zube. - Nikada nisam boravila dugo daleko od Neustettena, a sve u vezi s Neustettenom lei mi na srcu - rekla je gutajui suze. Ali nakon nekog vremena prolo je ono najgore. Prekorila je samu sebe to je bila tako glupa. Za nekoliko e se mjeseci ponovno vratiti. Kad proljee stigne, bit e Lienhardova ena. Otac se brinuo za nju na svoj ljubazan nain, pa joj je ubrzo uspjelo smiriti se potpuno. Plovidba je protekla povoljno kako je to Dorrit samo mogla poeljeti. Lijepa mlada djevojka, odjevena u crninu, izazvala je veliku panju na brodu. Riemann ju je nastojao to vie odvojiti

100

GIGA

od svijeta, ali Dorrit to nije ni zapaala. Mnoge su oi slijedile i njezina oca jer se u Berlinu odjenuo vrlo otmjeno, pa je bio vrlo naoit. Kako su se neprestano odvajali od drugih, to su svi mislili daje tome razlog njihova alost. Dorrit je u Berlinu ula od oca da Mikaela ne posjeduje mnogo odjee. Nije bilo lako u Teksasu nabaviti neto lijepo i otmjeno. Tad je Dorrit zamolila oca: - Zar neemo Miki kupiti nekoliko haljina i drugih sitnica koje tamo ne moe nabaviti? Nasmijao se. - Ako ba eli razveseliti sestru, uini to! Ja nemam za to novaca. I tad je Dorrit poela kupovati darove za sestru. Otac joj je rekao da je Mika, usprkos tome to joj je bilo samo esnaest godina bila jednako visoka kao ona. I tako nije bilo teko nabaviti ono to e joj pristajati. Najradije bi joj Dorrit bila kupila cijelu opremu, ali otac ju je zadravao tumaei joj kako Mika nema prilike odijevati se otmjeno na rancu. Za vrijeme putovanja esto je mislila na to hoe li se Mika radovati darovima. to joj se vie pribliavala, osjeala se sve prisnije vezanom za sestru. To ju je neto vie pribliilo i ocu. Pogotovo zato to je bio vrlo ljubazan i paljiv. Za itavo vrijeme plovidbe neprekidno je boravio kraj nje. Nastojao je nekoliko puta, na neupadljiv nain, doi do Dorritina pasoa, ali to mu nije uspjelo. Ona gaje odluno uvijek ponovno spremala ako su ga negdje trebali pokazati. U New Yorku su se odvezli u jedan otmjeni, viekatni hotel u kome je Riemann ve rezervirao dvije susjedne sobe, jednu kraj druge. Sve je to bilo po njegovoj elji. Iz Hamburga je Dorrit poslala brzojav Johnu Snyderu i najavila mu dan njihova dolaska. Nakon to su otac i kerka zajedno dorukovali, odvezoe se u Snyderov ured. Ovaj je odmah primio Dorrit, ali mu je oigledno bilo neugodno kad mu je predstavila svog oca. John Snyder, ne samo to je vodio poslove Rose Steinert, ve je bio i njezin dugogodinji prijatelj. Znao je sve o obitelji pokojnice, pa je znao i to, da nije raunala s time da e se Kurt Riemann ponovno povezati sa svojom kerkom. Ali vjerovala je da e se Riemann pokuati pribliiti Dorrit im sazna da je djevojka postala njezinom nasljednicom. John Snyder je govorio samom sebi da je gospoa Steinert bila vrlo dalekovidna, iako nije vjerovala da e se Kurt Riemann pojaviti ve kod otvorenja oporuke. John Snyder se meutim nije ni trenutak zbunio. Pozdravio je pristojno Dorrit, dok se pred Riemannom samo lagano naklonio. - Moram vam saopiti, gospoice Lund-Riemann da je gospoa Rose Steinert odredila da vam saopim sadraj njezine oporuke - rekao je na engleskom. Kurt Riemann se istog trenutka borbeno uspravio. - Morat ete dopustiti da tome prisustvujem. Moja kerka jo nije punoljetna i ja sam njezin prirodni skrbnik. Osim toga ne zna dosta dobro engleski da bi sve mogla potpuno razumjeti. Snyder je ostao miran, hladno se naklonio i rekao sada iznenada na najboljem njemakom jeziku: - Budite posve bez brige. Kao to vidite i sami, savreno vladam njemakim jezikom, pa moemo tako i nadalje razgovarati. Uz to je oporuka gospoe Steinert napisana engleskim i njemakim jezikom. Moram se drati tono naloga svoje pokojne klijentice. To to gospoica Lund-Riemann nije punoljetna nije vano, jer i o tome se vodilo rauna u oporuci. Riemann se ugrizao za usne. To je bio prvi poraz u njegovu tako savrenom planu. Mudra ena, koja ga je dobro poznavala, zakraunala je ovdje vrata pred njim. Ljutito je procijedio: - Ne mogu ostaviti svoju kerku s potpuno nepoznatim ovjekom. Snyder ga hladno pogleda.

101

GIGA

- Budui da je gospoa Steinert smatrala da je to mogue, neete se ni vi moi suprotstaviti. Ali kako bih vas smirio, izvolite priekati u mom uredu. Kao to vidite oba su ureda odvojena samo staklenim zidom, kroz kojeg dodue ne prodire zvuk, ali ete moi vidjeti to se dogaa. Vidjet ete dakle svoju kerku i mene dok budemo razgovarali. To vam mora biti dovoljno. Dorrit pogleda oca. - Zaista ne treba brinuti, oe! Tetka Rose je opunomoila gospodina Snydera da na taj nain razgovara sa mnom. S puno povjerenja u sama razgovarati s njime. A kako e to trajati poprilino dugo, ne mora ekati u dosadnom uredu. Gospodin Snyder e biti tako ljubazan pa e mi nakon razgovora nabaviti kola koja e me odvesti do hotela. - Dopustit ete da vas odvezem onamo - mirno je izjavio Snyder. Dorrit se nasmijeila ocu, niti ne slutei kakvi su ga osjeaji muili. - Vidi li, oe! Moe mirno raspolagati svojim vremenom. Riemann je bio pobijeen, pa nije mogao ak ni pokazati srdbu. Jedina utjeha za njega bila je to je vjerovao da e mu Dorrit saopiti sve to je bilo napisano u oporuci kao i ono to e Snyder uz to jo rei. Sjetio se tada da Dorrit nee u oporuci, ili nekom pismu nai nikakve optube protiv njega. Rose Steinert gaje uvjeravala prilikom njegova posljednjeg posjeta, da ga nee spomenuti. Spomenut e samo to da se jo jednom oenio i daje iz tog drugog braka imao kerku. I tako se pomalo umirio, iako je bio ljut zbog svog neuspjeha. Zamiljao je da e kao Dorritin skrbnik odmah moi poloiti ruku na kerino nasljedstvo. Morat e sada smisliti kako to izvesti na neki drugi nain. - Dobro, Dorrit, obavit u u meuvremenu neke poslove, pa u te ekati u hotelu. Tada se oprostio i napustio odvjetnikov ured. Ovaj se obratio Dorrit nasmijeivi se. - Bilo je ljubazno to ste pokazali svoje povjerenje prema meni. Mogu vas uvjeriti da vaa tetka sigurno ne bi dopustila da ostanete sami sa mnom, kad ne bi bila posve uvjerena u to da sam astan i povjerljiv ovjek. - Nisu potrebne daljnje rijei, gospodine Snyder - ree mirno i odluno Dorrit. Sada je bila posve mirna. Djelovala je zrelo i razumno. Gospodin Snyder je sada navukao zavjesu preko velikog prozora kako bi Dorrit sakrio pogledima izvana. - inim to stoga to vjerujem da ete biti uzbueni zbog onoga to u vam sada saopiti, pa nije potrebno da to moji namjetenici vide. Sjeo je za pisai stol na kome je ve sve potrebno lealo pripremljeno. Dorrit je sjela na stolicu kraj pisaeg stola. - Prije no to vam proitam tetkinu oporuku i predam pismo upueno vama, moram vam postaviti pitanje, koje me zaokuplja u interesu pokojnice, kao i u vaem. - Izvolite, pitajte me! - Htio bih znati na koji ste nain ponovno sreli svog oca. Je li se to dogodilo u posljednje vrijeme? Dorrit kimne i poe mirno objanjavati kako se njezin otac iznenada pojavio kod nje, i to joj je priao o tetki. Snyder je odmah spoznao Riemannovu la, pa je znao i razlog za to. Mislio je da e djelovati po elji pokojnice razotkrije li mladoj djevojci oevu la. Samo bude li ga upoznala onakvog kakav je doista i bio, moe se obraniti od njega. Bilo mu je jasno daje Riemann izmislio dirljivu priu o odustajanju od nasljedstva samo zato da bi mogao to vie zgrabiti od onog to e njegova kerka naslijediti. Upitno pogleda Dorrit. - Jeste li zavoljeli svoga oca, iako je tako dugo ivio odvojeno od vas? Dorrit je pocrvenjela i posramljeno oborila pogled. Kimnuo je s mnogo razumijevanja. - Morate mi odgovoriti posve iskreno. Pitam samo u vaem interesu i u ime vae tetke, koju sam vrlo potivao. Tad ga Dorrit pogleda s mnogo povjerenja. - Svog sam usvojitelja toliko smatrala ocem, da je za pravog oca preostalo samo malko

102

GIGA

ljubavi. ao mije, ali jo je stran mom srcu. Pristala sam poi s njime u Teksas samo stoga to bih eljela upoznati sestru. Ponovno je kimnuo. - Dobro! Mogu vam dakle rei, a da vas ne povrijedim, da vam otac nije rekao istinu. Gospoa Steinert nikada nije imala namjere uiniti ga svojim nasljednikom. Uvijek je namjeravala ostaviti svoj imetak vama, jer ste vi kerka ene koja joj je pomogla prije mnogo godina, i to potajno i protiv volje svog mua a vaeg oca. Gospoa Steinert nije nikada imala dobro miljenje o svom neaku i nije mu mogla oprostiti to ju je okrutno odbio u trenutku najvee potrebe. U ono vrijeme jo je posjedovao imetak i za njegaje bila sitnica pomoi joj. Molim vas, oslobodite se prije svega pomisli da ocu zahvaljujete to nasljedstvo. Osim toga, posve sigurno nije zamolio gospou Steinert da plati dugove Neustettena i tako vas oslobodi onih zaruka. To vam moram rei, jer je to moja dunost prema pokojnoj prijateljici. Pod svaku cijenu htjela vas je zatititi od vaeg oca. Dorrit je sada bila vrlo blijeda. - Boe moj, kako je to strano! A to je s mojom sestrom? - Ona je dobro i drago dijete i vjerojatno teko pati zbog nepotenja svog oca i bratia Rodriga. Obojica vode pustolovan ivot, kockaju se i... ali i to je ve dosta. Gospoa Steinert se i za Mikaelu pobrinula tako da je ova sada potpuno neovisna o ocu. Sve poblie saznat ete iz oporuke. Za vau e sestru biti srea, budete li se malko pobrinuli za nju. Mogu zamisliti da vas eljno oekuje, iako je sve drugo to vam je va otac ispriao la. A sada, molim vas, saberite se! I, ako vam mogu savjetovati, nemojte odmah pokazati ocu da znate kakav je. Posve sam siguran da vam se pribliio samo stoga to je saznao da ste bogata nasljednica. Htio bi se okoristiti time, a to mu nee biti ni teko dok ste jo maloljetni. Sad sve znate. Vaa je tetka to sve predvidjela. Odredila je da ne moete raspolagati imetkom do svoje punoljetnosti. Neete primiti nita vie no to sam vam doznaio da platite dugove Neustettena. Dobit ete i malu rentu, koja u njmakom novcu iznosi oko tisuu maraka mjeseno. Savjetujem vam, da o tome nita ne govorite ocu. Siguran sam da e vas nagovoriti potpisati ekove na vee svote. Dobit ete od mene ekovnu knjiicu, ali neete moi podii mjeseno vie od tisuu maraka. Ono to e biti preko toga nee moi biti isplaeno do vae punoljetnosti. Razumijete li me? Kimnula je uzbueno. - Da, razumijem vas. Uasno mi je sve to preutjeti ocu, ali vidim da je to potrebno. Rado bih mu bila prepustila velik dio svog imetka da me iskreno zamolio za to. Ali... - Ne govorite vie o tome. Po oporuci ne smijete ocu nita dati. To je uvjet naveden u oporuci. - Ali moja sestra? - Vaa e sestra primati doivotnu rentu od tisuu maraka mjeseno, a ukoliko se uda imetak u iznosu od dvadeset i pet tisua dolara. Ali ni ona ne smije nita prepustiti ocu. Moe se jedino u njegovu korist odrei imetka svoje majke. Gospoa Steinert je to naredila zato da bi vaa sestra mogla nesmetano napustiti ran na kome ivi s ocem. To joj zasigurno nee biti teko, jer tamo ivi samo u drutvu divljih i razuzdanih mukaraca. Moda biste je mogli povesti sa sobom. Tad bi va otac mogao slobodno raspolagati i dij elom ranca koj i pripada vaoj sestri i tako zaraivati za ivot, iako ba nikada nije volio raditi. Takva je elja gospoe Steinert. A sada budite pametni, gospoice Lund, i nemojte nita odati ocu. Recite mu samo da ste nasljednica Rose Steinert i da ste primili ekovnu knjiicu pomou koje ete moi podizati potreban novac. Zahtijeva li od vas ek, izdaj te ga mirno na bilo koju svotu koju on bude zatraio. Va otac nee biti skroman. Ali ovdje neemo isplatiti niti jedan ek koji e nadmaiti svotu od tisuu maraka mjeseno. Budete li upali u nepriliku, jer e va otac prisvojiti tih tisuu maraka, tad mi to javite. Spreman sam posuditi vam potreban novac dok ne postanete punoljetni. Pruila mu je ruku. - Osjeam da mi elite dobro, i zahvaljujem vam! Sve je to vrlo tuno za mene, vjerujte mi.

103

GIGA

Ali, dakako, nikada neu uiniti nita protiv volje svoje tetke u vezi s nasljedstvom. - To je vrlo razumno, gospoice Lund! Odahnula je i zatim izjavila dok joj je tamno rumenilo oblilo obraze: - Htjela bih vam priznati neto to moj otac ne zna. Zaruila sam se za gospodina Lienharda Rieda. I to potajno. Ljubili smo se ve kad sam se morala zaruiti za neljubljenog ovjeka kako bih spasila svoje usvojitelje. Bio je siromaan poput mene. Usprkos tome htio se oeniti sa mnom nakon smrti roditelja, kad sam se oslobodila onih zaruka. Dala sam mu svoj pristanak. Ali istog sam dana saznala to tetka eli uiniti za mene. Gospodin Ried se htio oeniti sa mnom i kad sam jo bila siromana. Po tome vidite da me iskreno ljubi. Morala sam mu zadati uasnu bol kad sam se zaruila vjerovnikom svojih roditelja. Nakon smrti roditelja eljela sam radije biti siromana i bez doma, nego ena toga bogata ovjeka. Odmah nakon sprovoda potraila sam ga, jer je bio moj zarunik, i zamolila ga neka mi vrati slobodu... To mi je uspjelo, pa kad sam se vratila u Neustetten stigao je gospodin Ried i zaprosio me. Bili smo vrlo sretni, ali zbog alosti u kui, to nikome nisam mogla saopiti. I tad je stigao brzojav dobre tetke. Bilo je to i odvie sree nakon toliko nesrea i bola. Sve vam to govorim, jer ste bili prijatelj pokojne tetke, pa bih eljela da shvatite kako sam svoje srce poklonila dostojnom ovjeku. im se vratim iz Teksasa objavit emo nae zaruke. injenica da ocu nisam spomenula ni rije o tome, mora vas uvjeriti koliko je otac dalek mom srcu. Starije gospodin kimnuo. - Sretan sam zbog toga, jer biste se inae gorko razoarali u njemu. I ovako e vjerojatno biti dovoljno gorko ovo saznanje. Sad u vam proitati tetkinu oporuku. Dorrit je sve vie irila oi. Problijedila je kad je saznala koliko je naslijedila. Osim imetka u gotovini, tetka joj je ostavila akcije velikog akcionog drutva koga je osnovala zajedno sa svojim muem. Uz to, vilu na Long Islandu i mnoge druge vrijedne nekretnine. Sluga Herman dobio je takoer rentu, a tetka se sjetila i drugih slugu. Uz to je i Mikaela dobila ono to je gospodin Snyder ve ranije saopio Dorrit. Trajalo je poprilino dugo dok je Snyder sve to nabrojio, i na kraju joj saopio daje naslijedila imetak u visini od oko dva milijuna dolara. Nije bilo tragino stoje do svoje punoljetnosti raspolagala samo sa smijenih tisuu maraka mjeseno. To je bila samo mjera sigurnosti zbog njezina oca, koji bi u protivnom sigurno iskoristio to Dorrit jo nije bila punoljetna i nastojao dobiti najvei dio novca za sebe. Bude li joj novac potreban, mogla se obratiti gospodinu Snyderu. A da joj je pripadao i Neustetten bilo je razumljivo samo po sebi. Dorrit se nije mogla snai. Plaila se tog imetka, jer ju je vie prestraio nego usreio. Ali Snyder se nasmijeio i rekao da e se ve priviknuti na to. Zasad e on upravljati njezinim cjelokupnim imetkom, jer je tako bilo navedeno u oporuci. U vremenu do punolj etnosti moi e se u miru sporazumj eti sa svoj im zarunikom to e dalje odluiti. Kad se Dorrit sabrala, pruio joj je pismo Rose Steinert. - Bit e najbolje da ga odmah ovdje proitate, gospoice Lund, kako biste sve bolje shvatili prije no to ponovno sretnete oca. Odvest u vas u susjednu sobu, tamo vas nitko nee smetati. U meuvremenu u srediti neke stvari, i odvest vas kasnije u hotel. Dorrit je ula u malu sobu u koju se Snyder nekada povlaio kad se elio odmoriti nakon tekih sastanaka. I tamo je proitala dugo i opirno tetkino pismo, koje je rjeilo sve postojee zagonetke. U tom je pismu Rose Steinert samo malko govorila o Kurtu Riemannu. Spomenula je samo daje bio oenjen dva puta i da iz drugog braka posjeduje kerku. Jedno je mjesto glasilo: Uinila bi dobro djelo, draga Dorrit, kad bi se odluila pobrinuti za svoju etiri godine mlau sestru. Ona ivi u okolini koja ne odgovara mladoj djevojci. Moda bi je mogla zamoliti da doe u Neustetten k Tebi i Tvojim usvojiteljima. Nema vie majku. Zasigurno je dobra i potena. To sam saznala o njoj. Bude li Ti potreban savjet i pomo, obrati se Johnu Snyderu. Pomoi e Ti toliko koliko uope ovjek nekome moe pomoi.

104

GIGA

Dorrit je bila duboko dirnuta tim pismom i pametnim rijeima punim dobrote. Neke stvari u pismu, napisanom prije dugo vremena, ve su bile zastarjele, ali jedno se tono vidjelo. Rose Steinert je Dorrit uinila svojom nasljednicom jer joj je njezina majka jednom pomogla, a ne zato to ju je njezin otac nagovorio na to. Postalo je jasno da joj je otac i u mnogoemu drugom lagao. Dorrit je, nakon to je proitala pismo, bila vrlo tuna. Pitala se kako se njezin otac mogao tako odnositi prema svom djetetu. Koliko je vie ljubavi i dobrote doivjela od svojih usvojitelja. Samo je njezina majka tim tetkinim pismom dobila aureolu, zbog ega je Dorrit bila sretna. Kad je Snyder, nakon nekog vremena, uao u sobu, zapitao ju je sa smijekom: - Jeste li sada shvatili stoje vaa tetka namjeravala? Kimnula je. - Mislim da jesam, gospodine Snyder! Samo se udim stoje tako malo pisala o mom ocu. ak nije spomenula ni da jo ivi. - To vam mogu objasniti. Uinila je to u nadi da e vas uspjeti sauvati od velikog razoaranja. Vjerovala je da e sudbina uiniti da nikada ne saznate kako se va otac cijelo to vrijeme nije brinuo za vas, za svoje dijete. Zahvalite sudbini koja vam je pruila potpunu naknadu za takva oca. I pokuajte, kao to je eljela vaa tetka, pomoi sestri. Pruila mu je ruku. - To u i uiniti. Kad sam saznala sve o svom ocu, toliko sam se uplaila da sam pomislila kako neu otputovati s njim u Teksas, ve se radije vratiti u Njemaku. Ali sad znam da moram otputovati na ran na kome ivi moja sestra. Moda u je moi odmah povesti sa sobom. Snyder kimnu. - Smijem li vam u vezi s tim dati jo jednom savjet? - Molim vas! - Budui da vaem ocu nee uspjeti okoristiti se onim to ete vi naslijediti, nastojat e prigrabiti ono to e dobiti vaa sestra. Stoga joj nee dopustiti da ode s ranca. Tvrdit e da vaoj sestri jo nije sedamnaest godina i da ne moe ivjeti bez oca. Morate se pripremiti na to. Stoga morate savjetovati sestri neka mu prepusti svoj dio ranca ukoliko joj dopusti da nesmetano otputuje s vama. Dovoljno ste bogati da sestri nadoknadite taj gubitak, jer ran ionako vie mnogo ne vrijedi. Otac e uvidjeti da mu nita drugo ne preostaje pa e pristati na to. Mora jednom shvatiti da se nee moi obogatiti na raun svoje djece. Tad e moda napokon poeti raditi, kako bi sebe i svog, jednako tako lakomislenog, neaka uspio uzdravati. Dorrit je obeala posluati njegov savjet i srdano mu zahvalila na svemu. Jo su dogovorili neke stvari. Snyder je htio odvesti idueg dana Dorrit na Long Island u tetkinu vilu. Odmah je spomenuo i to: - Ukoliko namjeravate ivjeti u Njemakoj i prodati tu vilu, javljam se kao kupac. Ve emo se sporazumjeti oko cijene. Dorrit mu je rekla da u svakom sluaju namjerava Neustetten sauvati kao svoje trajno boravite, pa e mu stoga vjerojatno rado prepustiti vilu. A bila je i sretna zbog toga stoje izjavio spremnost da e se i dalje brinuti za njezine poslove do njene punoljetnosti. Tada e sigurno ve biti ena Lienharda Rieda koji e joj pomoi srediti sve potrebno. Nakon toga je Snyder odvezao Dorrit u hotel.

105

GIGA

XX
Kad je Dorrit sa Snyderom ula u predvorje hotela, njezin otac ju je ve tamo ekao i brzo je skoio i priao im. - Dugo te ve ekam, Dorrit - rekao je zlovoljno. Dorrit je odgovorila stoje mirnije mogla. - Oprosti, ali morali smo mnogo toga dogovoriti. - Moete zamisliti, gospodine Riemann, da se takvi poslovi ne mogu obaviti na brzinu. Vjerojatno emo jo i iduih dana morati mnogo toga posvravati, ali mogu vam saopiti da ete i vi moi prisustvovati tome. Riemann se uspravio. - Vj eruj em da e moj a prisutnost u mnogoemu biti vana za moju kerku. Ona ne moe sama preuzeti upravljanje svojim naslijeem. - Imate posve pravo. Stoga je gospoa Steinert i ostavila posve odreene upute. Bila je vrlo mudra ena. Ovlastila me da do punoljetnosti vae kerke obavljam poslove za nju. Dorrit primijeti srdbu na oevu licu. - Mogu vas toga osloboditi, jer u kao zastupnik svoje kerke obavljati sve za nju - rekao je Riemann vano. Fini se smijeak pojavi na Snyderovim usnama. - Na alost, o tome ne moete odluiti, jer je u oporuci izriito navedeno da ne moete odreivati nita u vezi s nasljedstvom vae kerke. Riemann je pocrvenio od bijesa, i Dorrit prvi puta primijeti na njemu jasne znakove grubosti i okrutnosti. Trnci joj prooe preko lea. Iz straha da se njezin otac vie nee moi svladati ve e dati maha svojoj grubosti, ona brzo izjavi: - Moemo li vas zamoliti, gospodine Snyder, da s nama objedujete? On se naklonio. - Hvala vam, ali moram to na alost odbiti. ekaju me drugi poslovi. Htio sam vas samo predati u ruke vaeg oca. Ako mi dopustite doi u sutra u jedanaest sati po vas, kako bismo razgledali vau vilu na Long Islandu. Ako se slaete s tim, naruio bih tamo objed za nas. - Molim vas, uinite to - rekla je stisnuvi mu grevito ruku. Najednom je osjetila potrebu zamoliti ga, neka je ne ostavlja nasamu s ocem. Plaila ga se, pa je morala vrsto stisnuti usne. Riemann se u meuvremenu sabrao. Uvidio je da ovog trenutka ne moe poduzeti ba nita. Morao je najprije sve saznati od Dorrit, i tako se upoznati sa svim pojedinostima oporuke, a onda iskoristiti svoje planove. I tako se svladao i donekle ljubazno oprostio od Snydera. Dorrit je vrsto stisnula torbicu u rukama. U njoj se osim pasoa nalazio jo i prijepis oporuke, tetkino pismo i ekovna knjiica. Okrenula se prema ocu i rekla toboe mirno: - Uasno sam gladna, dragi oe! Ovi su poslovni razgovori bili vrlo naporni, i nisam ba mnogo razumjela od svega toga. Da li bi se sloio s tim da najprije objedujemo? Htjela je izbjei da ostane nasamu s ocem, jer je znala da e je odmah poeti ispitivati. Htjela je najprije razmisliti to mu moe rei, a to mora preutjeti. Znala je sigurno jedino to, da nije smio vidjeti ni prijepis oporuke, ni tetkino pismo. Morala mu je rei da ne posjeduje ta dva dokumenta, ve da ih je ostavila kod Snydera. Snyder e joj sutra ve pomoi. Riemann bi dakako radije razgovarao s Dorrit u njezinoj sobi i tamo je ispitivao, ali nije joj mogao odbiti elju da sada objeduju. Uli su u blagovaonicu hotela i Riemann je odabrao stol smjeten neto po strani. Htio je ve za vrijeme jela saznati neke pojedinosti od svoje kerke. Nakon to je konobar primio narudbu, Riemann je ljutito primijetio: - Posvuda je isto. Birokracija ide svojim putem. Kad bi tetka Rose znala koliko vanosti taj Snyder pridaje samom sebi, zacijelo mu ne bi dala tako opsenu punomo. To je drskost od njega. Kako se usudio iskljuiti me pri itanju oporuke. To vie jer je tetka Rose prvobitno mene odredila za svog nasljednika.

106

GIGA

Pritomje paljivo pogledao Dorrit. Morao je saznati je li Dorrit na neki nain saznala da to tetka Rose nikada nije namjeravala uiniti. Dorrit se stidjela zbog svog oca, ali najgore je razoarenje ve prolo pa nije ni trepnula trepavicama. Taj ovjek koji je sjedio nasuprot njoj i jedva skrivao bijes jer se sve nije odvijalo po njegovoj elji, bio je za nju samo stranac koga je sluajno srela. Na sreu, nije u srcu nita osjeala za njega. Kako bi je bolno inae pogodila spoznaja o njegovoj nevrijednosti. Rekla je stoje mirnije mogla: - Ne smije se ljutiti na gospodina Snydera, oe! On se samo strogo dri odredaba oporuke. Mora se sjetiti da tetka nije znala da e biti kraj mene, kad e mi saopiti njezinu oporuku. Mogao me pratiti i neki drugi, strani ovjek. Stoga je i odredila da sve moram sama uti. Riemanna su Dorritine rijei bar donekle umirile. - Da, dijete moje, tetka Rose je usprkos svojoj pameti ipak bila samo ena. Plaim se daje tom gospodinu Snyderu poklonila previe povjerenja. Stoga bih se rado bio zauzeo za tvoje poslove. Ali u prvom redu moram sve jasno vidjeti i stoga mi mora sve objasniti - dakako samo zato da bih se mogao pobrinuti za tvoje poslove. Dorrit je dakako znala to ga najvie zanima, a kako bi skratila sasluavanje rekla je toboe mirno: - Saznat e sve potrebno, oe, to je za tebe vano. Dakle -ako sam dobro razumjela tad visina mog naslijea iznosi oko dva milijuna dolara. Naravno, u razliitim vrijednostima. Ne mogu ti sada sve nabrojiti, jer mi se glava vrti od toga. Uz to mi pripada i Neustetten bez dugova. To je zauujue mnogo, zar ne? - I ja mislim daje to lijepo nasljedstvo. Raduje me stoje tetka Rose posluala moju molbu. Pretpostavljao sam da je naslijee toliko. Moje odricanje u tvoju korist ispravilo je ono to sam ti dosad bio duan. Tako se barem nadam, zar ne? Nije ga ni pogledala kad je odgovorila: - Nikada mi nita nije nedostajalo, oe! Moji su se usvojitelji dobro brinuli za mene. Time je izbjegla izravan odgovor na njegovo pitanje. Pogledao ju je upitno. - A koliko e dobiti Mika? Dorrit je trenutak oklijevala. Je li mu to smjela rei ili ne? Vjerojatno je to mogla uiniti jer Mikin dio nije bio osobito velik. Sto je Dorrit odluila mnogo bolje opskrbiti sestru, to je mogla zadrati za sebe. - Mika e svakog mjeseca dobiti tisuu maraka, ili dvije stotine i pedeset dolara. Kad se uda onda e primiti i miraz. Riemann je gledao pred sebe. Dakle od Mike nije mogao mnogo oekivati, morao se drati Dorrit. U mislima je ve dijelio dva milijuna dolara izmeu sebe i Rodriga. Jo nije znao to e uiniti s Neustettenom. Nakon nekog vremena - njegovo se raspoloenje u meuvremenu znatno popravilo - rekao je na svoj toboe poten nain: - Treba razmisliti kako emo u budue sve to uloiti za tebe. To u ovih dana dogovoriti s gospodinom Snyderom. Ti se u to ne razumije, pa je prava srea to sam kraj tebe. Zgrila je ruke ispod stola. Dobra, mudra, tetko Rose, kako si sve brino uredila, pomislila je. Mirno je meutim odgovorila: - Na sreu, ne treba zasad brinuti zbog toga. Do moje punoljetnosti sve mora ostati kao to i jeste. Gospodin Snyder brinut e se za sve. Riemann se trgnuo i pogledao je. - to to znai? Dobit e svoje nasljedstvo odmah isplaeno, pa moe initi s njime to te volja. - Ne, do svoje punoljetnosti ne mogu s njime raspolagati, nego istom nakon toga. Ovog puta Riemann nije mogao suspregnuti izljev bijesa. Izgovarao je takve prostake rijei

107

GIGA

da se Dorrit nije mogla snai. Pogledala ga je uasnuto nita ne shvaajui. To ga je privelo k svijesti. Pokuao se ispriati i objasniti joj da se tako naljutio zbog nje. Pretvarala se kao da mu vjeruje, pa mu je samo brzo rekla, elei ga umiriti: - Dakako, ja mogu podizati novac u banci. Dala sam svoj potpis i sada mogu izdavati ekove. Dobila sam i ekovnu knjiicu. Riemann je odahnuo. Do koje visine je mogla ispostavljati ekove, odnosno do koje e visine biti isplaivani, to je Dorrit zadrala za sebe. Rieman je povjerovao da Dorrit moe podizati toliko novaca koliko eli i daje samo upravljanje nasljedstvom za sada ostalo u Snyderovim rukama. I tako se brzo opet raspoloio, jer je vidio mogunost pribavljanja dovoljno novaca na Dorritino ime. Riemann se poeo ponaati toboe nezainteresirano. Govorio je samome sebi kako je najvanije da Dorrit to prije napusti New York, jer mu taj gospodin Snyder ide na ivce. Vrlo je neugodan. Plaio se da bi njegovoj kerki mogao dati mnogo neeljenih savjeta. Stoga je odluio da ih vie ne ostavlja nasamu. Snyder je, u svojoj mudrosti, ve iskoristio taj prvi sastanak da Dorrit dade dragocjene savjete, a to Riemann dakako nije znao. Nakon objeda Dorrit je izjavila da je vrlo umorna. Htjela se odmoriti i povui u svoju sobu. Otac nije imao nita protiv toga. Bio je zadovoljan to se nesmetano mogao zabavljati. Dorrit mu je naime, nita ne slutei, predala najvei dio novca za put, pa je bio dobro opskrbljen. A u budue, imat e na raspolaganju novaca poput blata. Tako je barem mislio. Rastali su se dakle i dogovorili da e se ponovno sresti na veeri.
*

Ali Dorrit se samo pretvarala daje umorna kako bi nesmetano mogla napisati dugo pismo Lienhardu. Zakljuala se u svoju sobu i odmah zapoela pisati. Prije svega obavijestila gaje o rezultatu razgovora kod biljenika. Htjela mu je odmah poslati i prijepis oporuke, te tetkino pismo. eljela je da on to sauva. Nije te papire mogla sauvati kod sebe, jer bi jednog dana mogli dopasti u oeve ruke. Ono stoje morala znati, zapisala je u nekoliko rijei. Sve ostalo, bilo je najbolje spremljeno kod Lienharda. Nije mu nita zatajila, ni svoj odnos prema ocu. Nije trebala imati tajne pred Lienhardom. Kad je napisala pismo htjela gaje zapeatiti, pa je potraila ig. Nala ga je u kovegu. Nalazio se u smeoj konatoj torbi koju je izvadila iz pisaeg stola Willija Lunda. Ne elei otetiti ig, dar njezina usvojitelja, koji je imao drak ukraen ornamentima u obliku lia, dohvatila je kare i izrezala bravu iz koe. Na taj je nain otvorila torbu. Budui daje imala dosta vremena poela ju je prazniti. Tu je pronala svakakve sitne uspomene iz svog djetinjstva koje je gospoda Bella brino sauvala. Uz to je ugledala i omotnicu na kojoj je gospoa Bella napisala: Za moju Dorrit. Neka je otvori nakon moje smrti. Suze su Dorrit navrle na oi. vrsto je stisnula omotnicu i pala na stolicu. Otvorila je pismo druim rukama. U njemu je pronala list papira ispisan itkim rukopisom gospoe Belle i uz to jo jedno pismo. Dorrit je proitala: Mila moja Dorrit! Rekla bih da ne smijem unititi priloena pisma koja ve dugo uvam. Iako bih Ti radije zatajila njihov sadraj. Nije potrebno da ih proita. Molim te, uini to samo, ako se protiv oekivanja Tvoj otac pojavi jednog dana i pokua Ti se pribliiti. U tom sluaju bi moda moglo biti vano da sazna sadraj tih pisama. Vjerojatno e Ti zadati bol, ali e Te moda sauvati od velikih nevolja. Nitko ne zna to e nam ivot donijeti. Ne znam ni hoemo li jo biti kraj Tebe, ukoliko se dogodi ono to sam ovdje navela. Moji su mi osjeaji govorili da bi Ti ta pisma jednog dana mogla koristiti. Ali uvijek mora biti uvjerena u to da Ti ih preputam stoga to Te ljubim od sveg srca, kao to samo dobra majka moe voljeti
108

GIGA

svoje dijete. Tvoja vjerna majka Bella Lund Sada su Dorritine suze poele obilno tei. Promatrala je zatvoreno pismo s udnim osjeajem. Trebala gaje otvoriti samo ako se njezin otac jednog dana pojavi i nastoji joj se pribliiti. To se sada dogodilo, pa je stoga smjela proitati pismo. Uzdahnula je i otvorila omotnicu. Sadravala je dva manja pisma. Na jednom je pisalo: Pismo Tvog oca Tvojoj majci kojeg je primila na dan svoje smrti. A na drugom: Pismo Tvoje majke kojeg mije ostavila - prije no stoje pola u smrt. Prvo je otvorila pismo koje je otac napisao njezinoj majci, ono uasno, okrutno pismo, koje je Mariju Riemann natjeralo u smrt. Zadrhtala je itajui te hladne rijei. Nije zbog njih mogla voljeti oca manje no stoje to ve inila, ali srce joj se ispuni saaljenjem prema majci. Smrtno joj je bljedilo prekrilo obraze. Druim je rukama sada otvorila drugo pismo, i proitala ono to je njezina majka prije smrti napisala gospoi Lund. Bila je to jedna jedina plamena optuba protiv ovjeka, koji joj je napisao ono okrutno oprotajno pismo i pritom je pogodio posred srca. Pritisnula je majino pismo na srce, dok su joj suze tekle niz obraze. Bila je to strana optuba protiv oca. Ostavio je nju i njezinu majku u bijedi da spasi sebe. A sad se usudio ponovno joj stati na put, jer se elio okoristiti njezinim nasljeem. Ledena hladnoa ispuni joj srce. Da se Riemann ovog trenutka naao pred njom, mogla bi ga udariti posred lica, posred tog laljivog lica. Neto poput osjeaja osvete probudi se u njoj. eljela je osvetiti majku. Nee imati smilovanja prema ocu, kad jednom uvidi da su sve njegove nade propale. Nikada joj nee znaiti nita vie od prezrenog stranca. Sve je to otvrdnulo njezino srce i uinilo je snanom i mirnom. Htjela je samo spasiti sestru. Htjela ju je osloboditi oca. On bi u svojoj sebinosti doveo u opasnost i Miku, bude li mu to odgovaralo. Obuze je uas. Obrisavi suze, prepisala j e oba pisma a nj ihov prij epis spremila u svoj paso. Moda e jednog dana moi ocu pokazati ta pisma i optuiti ga. Nije dakako ni slutio da je Bella Lund sauvala ta pisma. Originalna pisma stavila je u omotnicu za Lienharda. Trebao ih je sauvati za nju. Njoj su sada dostajali prijepisi. Napisala je jo pod Lienhardovo pismo koje je ve bila zavrila: Sluajno sam ova pisma nala u majinoj ostavtini. Vjerujem da su u pravi trenutak dola u moje ruke. Nije potreban nikakav komentar, ali ona su me zauvijek oslobodila ovjeka koga mi je sudbina odredila za oca. Moram mu zahvaliti to ivim - ali kad bi bilo po njegovoj volji - ve bih davno bila mrtva. Njemu to ne bi bilo vano. To je prekinulo sve veze izmeu mene i tog ovjeka. Ne osjeam za njega nita do li prezir. Brojim dane i sate koje jo moram provesti kraj njega. Kako je dobro, Lienhard, to Ti to sve mogu pisati i olakati svoje srce. Za mene postoji samo jedno sigurno mjesto, a to je u Tvom srcu. Molim Te, dobro sauvaj sve to sam Ti poslala! Ovo u pismo odmah odnijeti na potu. Pozdravljam Te i ljubim Tvoja Dorrit. Kad je zavrila pismo, i spremila sve one prijepise, pozvonila je i zapitala posluitelja moe li odmah odnijeti njezino pismo na potu i predati preporueno. Kad je ovaj to potvrdio predala mu je pismo s napomenom da ga dobro uva i odmah po povratku donese potvrdu. Tad e dobiti dobru napojnicu. Ove posljednje rijei su dakako bile najdjelotvornije i pola sata kasnije Dorrit je primila potvrdu. Pao joj je kamen sa srca. Ono to bi teko bila mogla podnijeti sama, javila je Lienhardu. Iz

109

GIGA

toga se u njoj rodila nova snaga. Odluila je vrsto kako e se u budue ophoditi s ocem. Trebala se napokon preodjenuti za veeru. Upravo se spremila, kad je otac pokucao i poveo je u blagovaonicu. Sutranji je dan brzo proao. Moralo se obaviti mnogo toga. Gospodin Snyder odveo je oca i kerku idue jutro na Long Island, a Dorrit je ula u kuu svoje dobroinitelj ice s jednakim potovanjem kao to je ulazila u crkvu. Riemann se ponaao nadmeno poput vlasnika i poeo ve zapovijedati posluzi. Dorrit i Snyder su mu to mirno dopustili. A kad su se kasnije nali za stolom, Snyder je zapitao Dorrit da li bi mu bila voljna prodati kuu. Dorrit je mirno i odluno odgovorila: - Budui da sigurno nikada neu ovdje stanovati, a znam da e kua biti kod vas u dobrim rukama, rado u vam je prepustiti. To vie to znam da bi to bilo drago i mojoj tetki. Sad se Riemann vano umijeao u to. - Dopustite da se ne sloim s time, Dorrit! Moda bismo ipak ponekad htjeli stanovati ovdje. Priznajem da bi se meni moglo ovdje sviati. Dakle, moramo prvo promisliti o tome. Pogledala gaje mirno. - Ve sam promislila, oe! Nikada ne bih mogla stalno ivjeti ovdje. Budem li prisiljena ponekad boraviti u New Yorku, dovoljan e mi biti hotel. Bilo bi to rasipnitvo uzdravati ovu kuu, ukoliko ne bih stalno stanovala ovdje. Moete dakle mirno raunati na to da ete moi kupiti kuu, gospodine Snyder! Snyder se naklonio pred Dorrit i ponaao se kao da Riemann uope nije bio prisutan. - Hvala vam, gospoice Lund! Slubeno emo dati procijeniti vrijednost kue. Pristajete li? Prije no stoje Dorrit uspjela odgovoriti, Riemann se upleo: - Mislim da se to moe odluiti tek onda, kad moja kerka postane punoljetna. Snyder ga pogleda hladno i odbojno. A Dorrit, koja je Snyderu bila duna zahvalnost ree brzo: - Ostavi, oe! Gospodin Snyder zna to radi. A ako sada ne moemo zakljuiti kupovinu, tad emo to uiniti kad postanem punoljetna. U svakom sluaju, gospodine Snyder, molim vas, da ve sada uete u posjed kue, kako ne bi stajala prazna i bez nadzora. Nadam se da ete preuzeti i dio posluge. Snyder se zahvalno naklonio. - U to moete biti sigurni. Posluga je u ovoj kui izvanredna, i svatko od njih ako to eli moe i ostati. Tako je i to bilo dogovoreno, a da Riemann, koji je bio vrlo ljut, vie nije doao do rijei. Na svoje neugodno iznenaenje, spoznao je da je Dorrit bila vrlo odluna. U tome je nalikovala na Miku. Tek kasnije, kad je ostao na samu s Dorrit, predbacio joj je: - Ba mi nisi zahvalna to sam nagovorio tetku Rose da ti ostavi svoj imetak. Radije doputa da te taj Snyder vara, nego da prihvati savjet svog oca. Dorritine su usne zadrhtale. Najradije bi mu bila rekla u lice sve to zna o njemu, ali uspjelo joj je savladati se. Bilo je bolje izbjegavati potekoe, jer je morala jo dugo boraviti uz njega. Stoga je mirno odgovorila: - Uvjerena sam u potenje gospodina Snydera. Smatram nepotrebnim rasipanjem novca uvati praznu kuu. Na taj bi nain i polagano propadala. Zabacio je glavu. - Rekao sam ti da bih rado stanovao u njoj. Dorrit je vrsto stisnula ruke. Tad je prvi put dao na znanje da eli sudjelovati u njezinu bogatstvu. Odluila je da mu odluno kae svoje miljenje. - Zar namj erava kupiti tu kuu? Nisam znala da ima dovoljno gotovine. Dakako, u prvom redu bih je tebi prodala. Ali mora se u tom sluaju sporazumjeti sa Snyderom. I tako ga je uutkala. Pocrvenio je, ali ne od stida, ve od suspregnute srdbe. Nije bilo lako s

110

GIGA

tom njegovom kerkom, koja mu oigledno nije eljela dobrovoljno prepustiti sudjelovanje u njezinu imetku. Morat e je prisiliti. Nasmijao se stoga. - Ne, ne, ne namjeravam je kupiti. Oigledno si precijenila moje mogunosti. Siromaan sam ovjek, jer kao to sam ti ve rekao, ran pripada Miki i Rodrigu, a ja imam samo ogranieno pravo uivanja. Kua moje tetke mi je dakako draga, pa bih rado bio tamo proveo svoju starost. - Ali odavde ne bi mogao upravljati rancem, a to mora initi zbog Mike. Griznuo se za usnu. Ta Dorrit je ponekad bila jednako neugodna kao Mika. To mu nije bilo drago. Ipak se jo jednom usudio pokuati. - inilo mi se kao da si rekla da bi eljala da i ja sudjelujem u tetkinom nasljedstvu. Iako sam rado odustao u tvoju korist, ipak, s obzirom na neoekivanu visinu nasljedstva, bilo bi pravilno kad bi i meni dala jedan dio. Na primjer, kuu tetke Rose. Ionako ne namjerava stanovati u njoj. Dorrit je pocrvenjela. Toliko se postidjela zbog oca. - Sto bi ti ta kua koristila, kad nema dovoljno prihoda za njeno odravanje. Uostalom, nasljedstvo jo nije u mojim rukama, pa moramo priekati. Dok ne budem punoljetna, ne mogu nita poklanjati. To vjerojatno uvia i sam? To muje rekla, jer mu jo nije eljela saopiti sve mjere koje je poduzela tetka Rose, prema kojima Riemann nikada nije mogao nita dobiti. Morao je priznati daje pobijeen, pa se u njemu rodio osjeaj mrnje prema Dorrit. I iduih dana dolazilo je do malih svaa izmeu oca i kerke. Nita mu sve to nije koristilo. Morao se pokoriti svemu, to je odredio Snyder. I tako je shvatio da e doi do novaca samo u sluaju ako se Rodrigo oeni s Dorrit. Tad bi mu pripala polovica imetka. Dakle, do tog je braka na svaki nain moralo doi. Stoga je nastojao da to prije otputuju. Posljednjeg dana, kad je Dorrit jo jednom srela Snydera, on joj je predao pismo koje je stiglo od Lienharda. Uinio je to u trenutku kad je Riemann bio zaokupljen drugim poslom. Dorrit je brzo sakrila pismo i zahvalno mu se nasmijeila. Mogla ga je proitati tek kasnije u svojoj sobi. Nije sadravalo nita vano, samo mnogo milih i dragih rijei. A na kraju je pisao: ini mi se kao da nisam smio dopustiti da krene s ocem na tako dugo i naporno putovanje. Bojim se za Tebe, i najradije bih krenuo za Tobom. Ne zaboravi me pozvati, bude li Ti prijetila kakva opasnost. Odmah bih krenuo u pomo. Dobro poznajem Teksas, pa iako ran Tvog oca ne lei u najdivljijem dijelu te zemlje, ipak je daleko od civilizacije. Dobro poznajem taj kraj. Preklinjem Te, budi oprezna, i esto mi se javljaj! Ljubim te, moja Dorrit! Kad bi barem bila ve kraj mene. Ljubim Te i eznem za Tobom Tvoj Lienhard.

111

GIGA

XXI
Mika i Rodrigo su ve nekoliko dana ivjeli posve sami s malom sluavkom na rancu. Svi su gaui otili. Rodrigo je cijelog dana krotio konje. Nekoliko je puta odjahao s gauima u brda, prije no to su svi napustili ran. Tamo su lovili lasom divlje konje. Budui je sada bio sam, nije to vie radio. Lov na divlje konje uvijek je bio povezan s opasnou, a sam ovjek se to nije ni mogao usuditi. Mika je bila sretna to je Rodriga susretala samo pri zajednikom jelu. Marljivo je radila u kuanstvu i nije se brinula ni za to drugo. Stiglo je nekoliko pisama od oca, uvijek upuenih Rodrigu. Ali Mika je znala gdje on uva ta pisma. Drao ih je u lisnici, ali kad bi krotio konje, ostavljao ju je kod kue u svom ormaru iz strana daje ne izgubi. Kako je bio lakomislen i nemaran, nikad ormar nije zakljuavao. Nije slutio da mu Mika pregledava lisnicu. Djevojka nije imala zbog toga grinju savjesti. Bila je u ratu s ocem i Rodrigom, a u ratuje bilo doputeno ba sve. Tako je saznala sve to je otac pisao i to su on i Rodrigo namjeravali uiniti. Proitala je i posljednje pismo pristiglo iz New Yorka. Oblilo ju je tamno rumenilo bijesa. Otac je posve jasno pisao Rodrigu: Vidi i sam da se u svakom sluaju mora oeniti s Dorrit. Savjetujem Ti, poduzmi odmah sve to moe. Ona je lijepa djevojka i zasigurno e Ti se sviati. Nee Ti biti teko zaljubiti se u nju, a na Tebi je da se i ona zaljubi u Tebe. Rekao bih daje njezino srce posve slobodno. Dakle, budi pametan! Za Tebe i za mene u pitanju je najmanje milijun dolara. A ni njoj nee biti loe. Nita joj nee nedostajati, a s Tobom e zacijelo biti sretna. Mora samo svladati njezin poetni otpor, ukoliko to uope pokae. Pomoi u Ti koliko god budem mogao. Mika se nee mnogo brinuti za nju, sluavka je gluha, a gaui su otili. Iako Mika do sada nije imala dobro miljenje o svom ocu, ipak gaje ovo pismo pokazalo u takvom svjetlu daje zadrhtala. Obuze je straan strah za sestru. Sto e se dogoditi s njom kad jednom doe ovamo? Kad bi samo slutila to ju je ovdje ekalo nijedna sila na svijetu ne bi je mogla prisiliti da doe na ran. Promatrala je Rodriga dokje itao ovo pismo i nije joj izmaklo da se na njegovu licu pojavio pobjedonosan izraz. Zatim je s najveom odlunou spremio pismo u lisnicu. Zasigurno e posluati savjete njezina oca. Sjetivi se toga, Mika se odluno uspravila. Namjeravala je boriti se protiv ta dva nesavjesna ovjeka. Iako je bila samo slaba djevojka, ipak se osjeala duevno nadmonom. Za spas svoje sestre namjeravala se posluiti i lukavstvom. Nee im uspjeti ostvariti svoj plan. Znala je da e otac i Dorrit stii u iduih nekoliko dana. Rodrigo je trebao starim kolima poi po njih u Bonaru. Mika je odluila pratiti bratia uz izgovor da mora nabaviti svakakve stvari za kuanstvo. Pritom je htjela obaviti u Bonari tota drugo. Ponekad je tamo posjeivala prijateljicu svoje pokojne majke, udatu za upravitelja pote. Gospoa Lovell je primala Miku vrlo ljubazno za vrijeme njezinih kratkih posjeta, jer je i predobro znala kakvim ivotom ive njezin otac i brati. Kad je posljednji put bila kod nje, otac je upravo bio krenuo na putovanje a Mika je staroj gospoi ispriala to gaje natjeralo da napusti ran. Dakako, rekla joj je samo ono najvanije. I to kako je poao po svoju kerku iz prvog braka, jer je eli dovesti na ran. Pota je raspolagala s nekoliko automobila za prijevoz poiljaka na udaljene farme. Mika se ponekad vozila besplatno tim automobilima, pa je stoga znala da e automobili krenuti brzo nakon to se u Bonari zaustavi vlak. Onog jutra, kad se Mika vozila s bratiem u Bonaru, rekla mu je podrugljivo: - Moja otmjena sestra bit e oduevljena vonjom u tim otrcanim kolima. Ne alim je. Neka se samo dobro strese, ali to ba nee ostaviti dobar dojam na nju. Zato se ne bismo vratili

112

GIGA

potanskim automobilom? Rodrigo je zlovoljno pogledao rasklimana kola. Doista su izgledala bijedno, iako su konji bili vrlo lijepi. - Mika, za potanski automobil potreban je novac. Ima li ga moda ti? - Ne, ali kad bih htjela ostaviti dobar dojam na gospoicu sestru, zamolila bih gospou Lovell da potanski automobil smije povesti dvije mlade djevojke. Ali nije vano. Neka se samo dobro strese, pa e stii zlovoljna na ran. Tako emo moi pritedjeti sveani doek koga otac oekuje. Rodrigo je razmiljao o Mikinim rijeima. - Zato se toliko ljuti na sestru? - zapitao je kad su se pribliili Bonari. Mika se podrugljivo nasmijala. - Jer joj pridajete toliko vanosti. Ne vrijedi vie od mene, a ja se moram muiti i kinjiti za vas. Razmiljao je o tome da bi Dorrit vjerojatno zaista mogla biti neraspoloena zbog neudobne vonje, pa je govorio samom sebi kako to ne bi bilo dobro za poetak poznanstva. Stoga je zamolio Miku: - Ne ljuti se, Mika! Pa ona je tvoja sestra. Ima pravo! Bit e umorna nakon dugog putovanja, a taj put u kolima jo e je samo vie umoriti. Moda bi ti mogla uloiti koju dobru rije kod gospoe Lovell, pa biste se ti i Dorrit mogle odvesti automobilom. Mika slegnu ramenima. - Ne inim to sigurno njoj za volju, ali uinit u to zbog tebe. I meni je milije vratiti se kui potanskim automobilom, nego li kolima. To e biti mogue samo ako potanski automobil nee morati povesti putnike. U tom malom automobilu ima samo dva mjesta. Gospodin Lovell e nas ve nekako smjestiti. Moda ak i oca i tebe ako krene vei automobil. Vidjet emo. Posjetit u gospou Lovell, jer emo u Bonari imati dosta vremena. Miki je bilo vano samo da krene mali automobil, jer bi tada provela cijeli put nasamu s Dorrit. Bit e to najbolja prilika upozoriti je na oprez. Mika e tititi sestru, a ta je uloga raala u njoj divan osjeaj. Vjerovala je da bi tako mogla stei Dorritinu ljubav. Branit e je od ta dva nesavjesna mukarca. Toliko je udjela da primi ljubav i daje poklanja. Znala je meutim da nikako ne smije pokazati koliko joj je draga sestra. Otac i Rodrigo morali su vjerovati da joj eli zlo, a ne dobro. Na taj e nain i odigrati svoju ulogu. A zato je u prvom redu bilo potrebno putovanje sa sestrom. Rodrigu je bilo drago to je postojala mogunost da se Dorrit odveze automobilom na ran. To e u prvom redu ostaviti na nju bolji dojam, a nee se ni naljutiti. Uz to e on imati priliku da se jo jednom sve tono dogovori sa stricem i saslua njegove upute. Prije svega, elio je saznati pojedinosti u vezi s naslijeem. I tako se sloio s Mikom, pa je pokuao probuditi u njoj osjeaje prema sestri. Ali to mu oigledno nije polazilo za rukom. Mika je napokon rekla, toboe ljutito: - Ostavi me napokon na miru s tom mojom gospoicom sestrom. Dosta mije tog cirkusa oko nje. Neu je pojesti. Kuhat u za nju kao i za vas, i brinuti se da njezina soba bude u redu. Vjerojatno e mi ona moi malo pomoi. Neu joj valjda mazati usne medom. To moe initi ti. Rodrigo se morao zadovoljiti s time. Kad su stigli u Bonaru, rastadoe se. Mika je eljela neto nabaviti a zatim posjetiti gospou Lovell. Rodrigo je namjeravao kupiti za sebe maramu oko vrata od arene svile kakvu obiavaju nositi kauboji. Uredio se stoje bolje mogao. Odjenuo je konate hlae, novu koulju i pojas. Na glavu je stavio eir sa irokim obodom. Mika ga pogleda kritino sa strane. Bio je zgodan momak, a kad se trudio mogao je osvojiti djevojaka srca. Stoga je Dorrit trebalo odmah upozoriti. Neko je vrijeme gledala za Rodrigom kako laganim korakom prolazi uskom uliicom. teta

113

GIGA

za njega. Osjeti tada jo samo snaniju srdbu prema ocu. On je bio kriv za Rodrigovo ponaanje. A da se nije uvijek uvala i tjerala od sebe sve stoje moglo utjecati loe na nju, tad bi i ona bila propali ovjek poput Rodriga. Brzo je pogladila rasputenu kosu, stavila na glavu eir sa irokim obodom koji ju je trebao tititi od sunca i krenula. Mika jo nikada nije posjedovala drugi eir do li ovaj, a uvijek bi nosila samo smeu suknju od grube tkanine i koulju koju bi stisnula konatim pojasom. Pri loem vremenu jo bi samo prebacila kabanicu koja nije proputala vodu. I to je bila sva njezina odjea. Ipak je u toj skromnoj i gruboj odjei djelovala ponosno i slobodno. Hod joj je bio elastian i lagan. Njezino je lijepo, ali preozbiljno lice, djelovalo starije i zrelije, a oko usana ucrtao joj se izraz gorine koga bi ovjek najradije bio zbrisao. Mika je najprije potraila gospou Lovell. Gospoa ju je doekala vrlo srdano i ljubazno. - Napokon si opet dola, Mika - rekla je. Mika uhvati njezinu ruku kao daje pojas za spaavanje. - Oprostite, gospoo Lovell, to me tako dugo nije bilo, ali nisam vam imala priati nita lijepo. To nemam ni danas, ali znam da ste mi skloni jer ste bili prijateljica moje majke. Uvijek sam vjerovala, bude li mi ikada potrebna pomo, tad u poi k vama. A sad mi je potrebna, iako ne za mene, ve za moju sestru. - Tvoja je sestra dakle ve stigla. Priala si mi o njoj prilikom tvog posljednjeg posjeta. - Ne, ona tek danas dolazi. Znam da e ovdje naii na posve drugi doek no to to oekuje. Draga gospoo Lovell, hoete li mi obeati da nikome neete odati ono to u vam sada ispriati. To ni moj otac, a ni moj brati nipoto ne smiju saznati. Gospoa Lovell privukla je Miku kraj sebe na sofu. - Dobro me poznaje, Mika, i zna da nisam sklona ni tvom ocu, a ni tvom bratiu. Tvoja majka na sreu nikada nije saznala kakav je ovjek tvoj otac. Vrlo ga je ljubila. Umrla je mlada i stoga je ostala poteena tog saznanja. Moe biti sigurna da nikome neu nita odati. Pogotovo ako treba neto zatajiti pred tvojim ocem, a tebi time pomoi. A sad mi reci, to te mui. Mika dohvati malu, debeljukastu ruku gospoe Lovell. - Moja sestra Dorrit naslijedila je mnogo novaca, a otac i Rodrigo su odluili da se ona uda za Rodriga. Gospoa Lovell nabra ljutito elo. - To im nalikuje. ele prigrabiti novac za svoj raskalaeni ivot. alim tvoju sestru, ako je prisile udati se za Rodriga. A kako bih ti mogla pomoi? - To u vam odmah rei. Molim vas, nemojte traiti od mene da vam potanko opiem njihov sramotni plan kojim bi suzbili svaku mogunost Dorritina protivljenja. Da je u meni ostao jo samo traak potovanja prema ocu, taj bi sada nestao. Moja je sestra u velikoj opasnosti, o kojoj nita ne sluti. Moram je upozoriti na to. Tamo na rancu nee biti prilike. Stoga mi je potrebna vaa pomo. Kad vlak stigne htjela bih se povesti potanskim automobilom sa sestrom na ran, i to po mogunosti malim automobilom. Voza sjedi vani, pa u automobilu, uz potanske poiljke, ima samo dva mjesta. Bila bih sama s Dorrit, pa bismo mogle sve dogovoriti. Rodrigo ju je htio povesti naim starim kolima. Uvjerila sam ga da bi to bila prava muka nakon dugog putovanja eljeznicom. Molila bih vas, da nam gospodin Lovell dopusti povesti se potanskim automobilom, a otac i Rodrigo vratili bi se kolima na ran. Tako bih imala dosta vremena sve dogovoriti s Dorrit. Gospoa Lovell kimnu. - Dakako, to je mogue urediti. Rei u svom muu to mu je initi. Nikakvi putnici nisu zasad najavljeni, i ne vjerujem da e stii ovim vlakom. Ali paketi za gospodina Bankhella su ve spremni, i njih treba otpremiti na svaki nain. Put onamo vodi preko vaeg ranca. Ponijet e i potu za cijeli okrug. Tako ete se ti i tvoja sestra moi povesti kui. Prepusti sve to meni!

114

GIGA

Mogu li ti inae jo pomoi? Mika kimnu. - Dorrit ima moda negdje u svijetu vjerna prijatelja koji bi joj mogao doi u pomo. To moram dogovoriti s njom. Bez tue pomoi, nee vie moi napustiti ran, ukoliko ne izjavi da e se udati za Rodriga. Moda bi ipak mogla pozvati nekoga u pomo, jer ja sama teko u je spasiti iz te opasnosti. Savjetovala bih joj da preda brzojav tom prijatelju. Ali kako da ga dopremimo s ranca ovamo na potu? Gospoa Lovell poe razmiljati. - Ne biste li ga odmah mogle predati vozau automobila? Mika kimnu osjetivi veliko olakanje. - Da, gospoo Lovell, i ja sam ve mislila na to. Ali moda Dorrit nema novaca za taj brzojav, kao ni ja. Poznavajui oca, sigurno se sav novac nalazi kod njega. To bi odgovaralo njegovu planu. - Draga Mika, zbog toga ne mora brinuti. Posudit u vam novac za brzojav. Mika joj oduevljeno poljubi ruku. - Kako ste dobri! Imam jo jednu molbu. Ukoliko netko doe Dorrit u pomo, tad ne bi smio odmah otii na ran. Htjela bih prvo dogovoriti s njime to treba poduzeti. Stoga emo mu u brzojavu saopiti neka se u Bonari javi prvo gospoi Lovell. Doe li jednog dana, tad biste mu trebali rei da u automobilu proe kraj naeg ranca. U tom sluaju neka voza gurne bijeli rubac kroz prozor. Gledat u svakog dana kad pota bude prolazila. Bijeli rubac e mi odati daje spasitelj stigao. Voza moe mirno krenuti do drvea koje okruuje na ran ispred panjaka. Tamo neka me taj ovjek eka. Najbolje e biti da uzme mali automobil samo za sebe. Po mogunosti u odmah dovesti Dorrit sa sobom. Tako emo moi pobjei. Hoete li to sve uiniti, ako vam po vozau poaljem brzojav? - Dakako, Mika, rado u to uiniti. Ali ako tvoja sestra nema takvog prijatelja? - itala sam oevo pismo u kome javlja da se strano ljuti na izvritelja oporuke u New Yorku. Taj je sve nasamu dogovorio s Dorrit. Nasljedstvo potjee od moje tetke, a ta nije eljala da moj otac bilo to dobije. Vjerujem da bi izvritelj oporuke odmah doao u pomo Dorrit, ili barem nekoga poslao. Dakle, ako nema ovjeka koji bi joj bio blii, tad e zasigurno htjeti poslati brzojav tom izvritelju oporuke. Ali sve to moram prvo dogovoriti s Dorrit. Gospoa Lovell kimnu. - Dobro, dobro! ekam dakle taj brzojav, i odmah u ga predati. I sve ostalo uredit u po tvojoj elji. Obje se ene zagrlie, a zatim se Mika oprosti. Nakon to je nabavila potrebne stvari, Mika krenu na eljezniku postaju gdje se trebala sresti s Rodrigom. Ugledala ga je ve izdaleka. Oko opaljenog vrata svezao je koketno arenu maramu i doista je izgledao tako da bi mogao odmah nastupiti kao junak u nekom filmu. Mika se podrugljivo nasmije. Priao joj je. - Sto je s automobilom, Mika? Ona se toboe ljutila. - Imala sam mnogo potekoa. Zbog te svoje sestre imat u samo jo vie neprilika. Ali moi emo se povesti potanskim automobilom, jer nisu najavljeni drugi putnici, a ionako moraju odnijeti potu na ran gospodina Bankhella. Moi u se dakle povesti s Dorrit, a otac i ti krenut ete kolima. Tad ete barem imati dovoljno mjesta za svoje duge noge i moi ete nesmetano razgovarati i puiti svoje lule. Jer to e ta moja otmjena sestra zasigurno zabraniti u svojoj prisutnosti. itala sam jednom u nekakvoj knjizi da otmjene dame ne doputaju mukarcima puiti u njihovoj prisutnosti. Rodrigo je nesigurno pogleda, ali nakon nekog vremena, kad mu se lula ugasila, potajno ju je sakrio u dep. Htio je ostaviti najbolji dojam na Dorrit. Sakupilo se nekoliko ljudi koji su oekivali dolazak vlaka. Za Bonaru to je predstavljalo

115

GIGA

dogaaj. Iako se mjesto posljednjih godina razvilo, ipak je ovdje sve jo bilo dosta provincijalno. Napokon je vlak stigao. Mika je mirno ekala kraj ograde. Ali Rodrigo je poeo trati uz vlak, sve dok nije primijetio strica koji je iskoio iz jednog odjeljka. Odmah za njim izala je i vitka mlada djevojka u otmjenoj putnoj odjei. Jedino su Mikine oi odavale njezino uzbuenje. Promatrala je mladu djevojku, koja je dodue djelovala blijedo i umorno, ali i vrlo otmjeno. U Bonari nisu bili navikli na takve djevojke. Stoga su je svi znatieljno promatrali sa svih strana. Mika tad primijeti kako joj je Rodrigo pristupio, naklonio se i poljubio joj ruku poput kavalira iz velikog svijeta. To je vjerojatno nauio iz filma. Dorrit mu je ljubazno pruila ruku. Priinilo joj se da je taj brati lijep i pristojan mladi, kome je slikovito kaubojsko odijelo izvanredno pristajalo. I ona je zamijetila daje Rodrigo promatra vatrenim pogledom, ali to je nije uzbuivalo. Ogledala se s velikim zanimanjem. - Zar moja sestra nije ovdje? - zapita. Iako je bila umorna od duga putovanja, ipak je svoju prvu misao posvetila Miki. Rodrigo se nakloni. - Mika je ovdje, draga Dorrit! Stoji tamo i eka nas. I nakon to je potajice pogledao Riemanna odveo je Dorrit k njezinoj sestri. Ovabi najradijepala sestri oko vrata, ali izvanredno je odigrala svoju ulogu, pa ju je pogledala podrugljivo. - Mika, dovodim ti tvoju sestru - sveano izjavi otac. Dorrit je s toliko ljubavi pogledala sestru daje Miki bilo teko sauvati neljubazno dranje. - Ne mogu zamisliti da je ta otmjena gospoica moja sestra. Morali smo dosta dugo ekati. Dobar dan, Dorrit! Pritomje Mika zapazila kako je tuno Dorrit promatra. Brzo se okrenula i kratko rekla: - Moramo pouriti! Potanski automobil eka. Rodrigo je brzo objasnio stricu daje Miki uspjelo osigurati za sestru i sebe mjesta u potanskom automobilu. Riemann je pristao odmah na to, jer je elio nesmetano razgovarati s Rodrigom. I tako su obje djevojke pole do potanskog automobila, a kako je gospoa Lovell stajala u blizini odmah su joj predstavili Dorrit. Mika je jo jednom potajno i znaajno stisnula ruku gospoi Loveli. Tad je Rodrigo pomogao Dorrit da sjedne u automobil, dok ju je otac uvjeravao da e njezina prtljaga biti dobro smjetena na njihovim kolima. Uz to je naredio Miki da se pobrine kako bi se Dorrit udobno smjestila kod kue. Mika gaje pritompogledala zlovoljno i odgovorila neraspoloeno: - Nee se valjda neka princeza smjestiti kod nas. Dorrit je to ula i zaboljelo ju je. Odmah im je ugledala Miku zavoljela ju je, pa je odluila odvesti je s ranca. Ali Mikino ponaanje uvjerilo ju je da to nee ii tako lako. Mika se popela u automobil nakon Dorrit. Zbog pote koju je trebalo prevesti bilo je jedva mjesta za obje djevojke. Voza je sjedio vani, a kraj njega su smjestili jo neke pakete. Rodrigo je vatreno pogledao Dorrit koja se tome pomalo udila. Tad je automobil krenuo. Neko su vrijeme sestre utjele. Napokon se Dorrit okrenula Miki i tiho je zapitala: - Draga sestro, rekla bih da ti nisam dobrodola. To mije ao. Vrlo sam se radovala susretu s tobom, i zbog toga sam dola ak do Teksasa. Te njene rijei pune ljubavi, potresle su Miku koja je udjela za ljubavlju. Iznenada je uhvatila Dorritinu ruku, sakrila lice u njezino rame i zaplakala. Dorrit je zagrli sva prestraena. - Boe moj, Mika, zato plae? Mika se nije dugo prepustila svojim osjeajima. Uskoro se opet sabrala. Ostala je naslonjena na Dorrit, i pogledala je oima punim molbe.

116

GIGA

- Draga sestro, molim te, oprosti mi! Nisam te ljubazno doekala. Ali to je moralo tako biti. Nitko ne smije primijetiti da te volim, i da se radujem to sam te napokon upoznala. Dorrit je iznenaeno pogleda. - Mika, raduje me to se sada ponaa drugaije prema meni. Bila sam tuna to si bila tako neljubazna. Ali, zato si to inila? Zato nitko ne smije primijetiti da me voli? Mika se sada opet potpuno sabrala. Uhvatila je Dorritinu ruku i ozbiljno joj rekla: - Inae bi me udaljili od tebe, pa te ne bih uvijek mogla tititi. Dorrit se silno zaudila. - tititi? Mika, otac i tvoj brati Rodrigo me mogu tititi. Mika je stidljivo poljubila sestru. - Draga sestro, ba od te dvojice ti i prijeti opasnost. Ne mogu te polagano pripremiti na to. Moda vie neemo moi nesmetano razgovarati. Moram ti toliko toga rei i savjetovati se s tobom. Otac te doveo ovamo samo stoga da se uda za Rodriga, jer njih dvojica ele podijeliti tvoj naslijeeni imetak. Oni ti nee dozvoliti napustiti ran, prije nego to se uda dobrovoljno ili prisilno za Rodriga. Dorrit je problijedila. - Mika, to je nevjerojatno! Ali ne, nita to potjee od mog oca nije nemogue - rekla je gorko. Mika je upitno pogleda. - Dakle nisi ba tako iznenaena? Dorrit odluno odmahnu glavom. - Ne, Mika, stekla sam mnoga gorka iskustva s njim i mislim da nema smisla tebi to zatajiti. Najradije bih se ve iz NewYorka vratila u Njemaku, jer sam tamo potpuno upoznala oca, ali eznula sam za tobom. Htjela sam te odvesti odavde, osloboditi te. To je bilo odvie za Miku! Dakle zbog nje je sestra krenula na to naporno putovanje. eljela ju je upoznati isto tako kao i ona nju. Suze joj navrijee na oi. Ali ubrzo se opet uspjela svladati. - Draga Dorrit, suze mi inae ne dolaze tako lako na oi. Od majine smrti vie ne znam to je prava ljubav. Za mene je neto neizmjerno veliko to si odluila krenuti na putovanje zbog mene. Zbog mene si se izvrgla opasnosti. Kako bih ti zahvalila? - Nikako, Mika, iako ti moram otvoreno rei da umalo to nisam odustala od putovanja zbog straha pred ocem. Ali tetka Rose me obavezala svojom oporukom da te povedem sa sobom i sklonim iz oeve blizine. Mika je duboko dirnuta pritisnula lice na sestrino rame. - Dakle i tetka Rose me se sjetila? Dorrit, iznenada mi se ini, kao da me netko bogato obdario. Ali, ne smijem vie govoriti o sebi. Bit e vjerojatno nemogue osloboditi me od oca, ali ja u to ve nekako preivjeti. Ali tebe moramo spasiti, ako smatra opasnou udati se za Rodriga koji samo eli tvoj novac. Dorrit se uspravila. - To je ve nemogue jer sam zaruena i to potajno, budui sam u alosti. - Zar to otac zna? - zapita Mika. - Ne! - Ni ne smije saznati. Ne znam to bi tada uinio. - Ali, Mika, izjava da se neu nikada udati za Rodriga trebala bi biti dovoljna. Mika je ozbiljno pogleda. - Ne, to njemu ne bi nita znailo. Ti ne shvaa u kakvom si poloaju. Moram ti otvoriti oi. Otac i Rodrigo su se dogovorili da e se udati za Rodriga. Oni ele podijeliti tvoje nasljedstvo. Ukoliko to ne uini dobrovoljno - tad je otac ovlastio Rodriga da te siluje. Obojica su uvjerena da bi se tada udala za Rodriga kako bi ponovno stekla dobar glas. Dorrit se uasnuto uspravila i ponovno smrtno problijedila. - Mika, to nije mogue! To jedan otac ne moe uiniti svom djetetu. Gorka se crta ukaza oko Mikinih usana. - Ti ne zna to bi otac sve uinio za milijun dolara. Dorrit se nagnula naprijed elei pozvati

117

GIGA

vozaa i vratiti se. - Vraam se, Mika! Pobjegnimo! - zaviknula je. Mika ju je vrsto drala za ruku. - Priekaj! To nije mogue. Nismo punoljetne, i otac bi doao po nas. Ovdje si izgubljena bez zatite i pomoi. Ali budi mirna, ve sam smislila plan za tvoje spaavanje. Strpi se, i sasluaj me! Prije svega - ti si dakle zaruena? - Da! - Voli li te tvoj zarunik? - Vie od svog ivota. - Doputovao bi dakle u Teksas, kad bi znao da si u opasnosti? - Doputovao bi na kraj svijeta. Mika duboko uzdahne. - Tad mu brzojavi da ti je potreban, i neka bez oklijevanja odmah doe ovamo. Je li on ovjek koga se ne moe zaplaiti? Blijedi se osmijeh pojavi na Dorritinim usnama. - Poduzeo je najsmjelija istraivanja i podvrgao se tisuama opasnosti. Uostalom, poznaje Teksas, pa ak i ovaj kraj. Mika je kliknula od radosti. - Tad je sve u redu. Odmah emo sastaviti brzojav i javiti mu da krene na put. Moi emo tono izraunati kad bi mogao stii ovamo. Mora biti pametna i zavarati Rodriga. Ne smije naslutiti ni pod koju cijenu, da se ne namjerava udati za njega. Mora vjerovati da je ostavio dubok dojam na tebe i da ti mora samo dati vremena kako bi se odluila. Ne bude li htio ekati i prerano te zaprosio, tad mu mora u ali rei: Tako brzo se Dorrit ne moe osvojiti, za to je potrebno vie vremena. Moda e ti se i nasmijeiti srea, ali ja volim samo mukarce koji strpljivo udvaraju eni. Tad e se strpiti. A mi emo dobiti na vremenu. A sad sluaj dalje kakvi su moji planovi. I Mikaje u velikoj urbi ispriala stoje dogovorila s gospoom Lovell. Tad je nastavila: - Kad tvoj zarunik stigne blizu ranca poi u do drvea i sve dogovoriti s njime. Ve emo te dobiti u automobil, a tad e se odvesti sa svojim zarunikom. Brzo ete stii u Bonaru i tamo ete na poti dobiti drugi automobil koji e vas odvesti do oblinje eljeznike postaje. Otac i Rodrigo mogu krenuti samo kolima s konjskom zapregom, pa e polagano napredovati. Jesi li dobro sauvala paso? Dorritino je srce snano kucalo. Koliko se toga dogodilo ve prvog sata njezina dolaska. Nakon nekog vremena zau Miku kako je ponovno pita: - Je li paso u tvojim rukama? Dorrit kimnu. - A gdje je? - U mojoj torbici. Otac gaje esto traio od mene. Htio ga je toboe sauvati, ali neki me unutarnji glas upozoravao da to ne uinim. I gospodin Snyder mi je savjetovao da ga uvam kod sebe. Mikaju je utei sasluala. - To je dobro. Ipak bih rekla da paso nije siguran u tvojim rukama. Ne poznaje ovdanje prilike. Jednog e ga dana otac uzeti, moda ak i silom. A tad bi bila potpuno u njegovim rukama. Dorrit je pritisnula ruke na srce. Bila je prestraena kao nikad u ivotu. - Pa to da uinim - zapita druim glasom. - Daj mi savjet! - Daj paso meni! - izjavi odluno Mika. Dorrit je pogleda upitno. - Zato? Kuda e ga spremiti? Mika je razmiljala. - Ne, ni kod mene ne bi bio siguran. Poslat emo ga zajedno s brzojavom eni upravitelja pote gospoi Lovell. Ona e ga dobro priuvati, moe biti posve mirna. Taje divna ena bila prijateljica moje pokojne majke. eli nam pomoi koliko god bude mogla. Moe se pouzdati u to da e ti pomoi pobjei iz Bonare. - I tebi, Mika! Ne bih te valjda ostavila ovdje. Mika se poe tiho braniti, bolna izraza lica.

118

GIGA

- Nisam vana. - Ne govori to, Mika! Neu pobjei bez tebe. - Ali meni je tek esnaest i pol godina. Otac je moj skrbnik. Ti se zove Lund, pa moe izjaviti da te netko drugi usvojio. A kad tvoj zarunik stigne nee se imati ega bojati. Mene bi sigurno doveli natrag uz pomo policije. - Nema paso? - Imam ga! Nabavila sam ga jednom, ni sama ne znam zato. Otac to ne zna. U Bonari sam imala prijatelja kod policije pa sam im rekla da se radi o ali. - Dobro, tad e nam sve uspjeti. Poi e sa mnom u Njemaku, to je sigurno. Neu te ostaviti kod oca. A rei u ti i to mi je gospodin Snyder savjetovao. I ispriala je Miki svoje doivljaje iz New Yorka, to je sadravala oporuka i to je sve jo saznala. I tad je rekla Miki da joj Snyder savjetuje da svoj dio ranca prepusti ocu kao otkupninu za svoju slobodu. - Bogato u ti to nadoknaditi, Mika! Tebi smijem dati sve to elim. Otac po volji tetke Rose nee dobiti ni pare od njezina imetka. Moramo ispuniti njezinu elju. Neka se otac usrei tvojim dijelom ranca i neka zarauje za ivot. Mika ju je sasluala sa suspregnutim uzbuenjem. Kad je napokon sve jasno shvatila i smjela se nadati da e krenuti u slobodu sa sestrom, kliknula je od radosti. Zagrlila je Dorrit. - Dorrit, kad bi to bila istina! Kad bi me zadesila takva srea! Uasno je ivjeti s ocem koga prezire. Zaista e me povesti sa sobom? Dorrit ju je njeno gladila. - Neu otii bez tebe! - rekla je toplim glasom. - Ali ovo je moja najbolja odjea. Dorrit se nasmijei. - Tad je dobro to sam ti donijela koveg pun haljina. Sve sam to kupila u Berlinu. Ima doista isti stas kao ja, pa e ti sve to divno pristajati. - Kako si dobra prema meni! - Ti si mi dala mnogo vei dokaz ljubavi. Ali sad se moramo dalje dogovoriti. Evo to mislim: kad nas moj zarunik odvede s ranca, tad emo mirno priekati dolazak oca i Rodriga. Kad Lienhard bude kraj nas neemo se imati ega plaiti. Moda e nas ostaviti kod gospoe Lovell i sam pregovarati s ocem. Moe se mirno osloniti na Lienharda, dobro e sve obaviti za nas. Moramo dobiti nae kovege. Kad bismo barem imali dokaz daje otac imao tako zloinake namjere prema meni, to bi nam mnogo koristilo. Mika je neko vrijeme razmiljala. Tad je brzo izjavila: - Moda bih mogla nabaviti pismo u kome je sve to pisao Rodrigu. - Bi li to bilo mogue? Mika joj je ispriala kako je dola do tog pisma. Iz toga je Dorrit mogla zakljuiti koliko je vano bilo istrgnuti Miku iz te okoline. Postala je ve takva da se uope nije ustruavala pretraivati Rodrigovu lisnicu. Mika je shvatila po izrazu njezina lica da to Dorrit ne odobrava. Tada je mirno rekla: - Misli moda kako to nisam smjela uiniti. Ali uinila bih jo i mnogo gore stvari da bih te spasila od opasnosti. Pokuat u pronai to pismo. Rodrigo ne pazi mnogo na svoje stvari, a otac sigurno ne sluti da on puta leati pisma uokolo. Moda je ak i sada ostavio lisnicu kod kue. Pokuat u odmah doi do tog pisma. Rodrigo nee spomenuti ocu daje nestalo, jer bi ga time uasno naljutio. Dorrit je odahnula. - Na alost, prisiljene smo braniti se svim sredstvima. To je pismo zaista vano i trebalo bi doi u nae ruke. - Dobro, nabavit u ga - i to moda odmah, jo prije no to se otac i Rodrigo vrate kui. Morat u ga dobro sakriti, jer ga ne smiju pronai kod mene. O tome u jo promisliti. Sestre su se tada poele dogovarati o tome to su jo trebale uiniti. Dorrit je sastavila brzojav

119

GIGA

za Lienharda s ovim sadrajem: U velikoj sam opasnosti. Doi odmah. Bonara, potanska postaja. Pitaj gospou Lovell za mene. Donesi toliko novaca koliko moe. Dorrit. Tad je odmah napisala jo i pismo Lienhardu, koje mu je gospoa Lovell trebala predati pri dolasku. Mika je dodala jo nekoliko rijei objanjenja za gospou Lovell. Tadje zapitala Dorrit s koliko novaca raspolae. Odgovorila joj je da je za sebe zadrala samo dio novaca namijenjenog za putovanje. Posjedovala je uz to jo nekoliko tisua maraka. Ali otac joj je ve natuknuo da je potroio sav novac za put. Ona dakako ne moe to shvatiti, ali on oekuje jo novaca od nje. Mika joj je savjetovala da poalje vei dio novca gospoi Lovell, da bi ga spasila od oca. Nisu mogle znati za to e im sve novac biti potreban. To je Dorrit i uinila. A Mika je stavila u pismo i Dorritin paso. Sve su to spremile u veliku omotnicu i zalijepile je. Tad su, neto prije no to su stigle na ran, naredile vozau da stane i predale mu pismo za gospou Lovell uz napomenu neka ga briljivo uva. On je, jer je bio potanski slubenik, odmah mogao izdati potvrdu o primitku. Sestre su sada bile sigurne da e pismo stii na pravu adresu i da e sve potrebno biti brzo obavljeno. Sad su bile neto mirnije, pa su se poele dogovarati to e dalje uiniti. Mika je savjetovala Dorrit neka ocu, im stigne na ran, izjavi da joj je paso nestao. - I nemoj se uditi - dodala je - budem li opet vrlo neljubazna prema tebi. Neu se dovoljno zahvaliti za sve lijepe stvari koje si mi donijela. Moe se ak poaliti ocu i Rodrigu. Ne smiju naslutiti u kakvim smo odnosima. Dorrit je kimnula, a Mika joj je jo jednom savjetovala kako se mora ponaati prema Rodrigu. Napokon stigoe na ran. Mala, gluha sluavka promatrala je Dorrit kao neko udovite. Trala je ovamo i onamo kako bi izvrila nijeme Mikine zapovijedi, koje joj je ova davala kretnjama ruke. Dorrit se pomalo prestraeno ogledala po kui. Sobe, iako su bile donekle ureene, nisu pruale udobnost na koju je Dorrit bila navikla. Mika je odvela Dorrit u njezinu sobu. Pokuala ju je urediti to je udobnije i ljepe mogla. Nasred stola stajao je veliki struak poljskog cvijea. Pokustvo je bilo jednostavno, kao to je to bio obiaj na rancu, a Mika je dovukla sve pokrivae, jastuke i zavjese koje je pronala. Strop i zidovi bili su, kao i posvuda po kui, prekriveni drvom. To je djelovalo mrano, ali i nekako udobno. Mika je zabrinuto pogledala sestru. - Nee ti se sviati kod nas, jer si navikla na bolje. Dorrit je zagrli. - Vidim da si sve uredila onoliko udobno kako si mogla. Donijela si ak i cvijee. to bih mogla vie poeljeti? Sestre se poljubie i pogledae se vlanim oima. - Ostavit u te sada neko vrijeme samu, Dorrit, da bi se mogla osvjeiti. U meuvremenu u pogledati to je s pismom. Ali kamo bih ga mogla sakriti? Znam - dobila sam konatu torbicu od majke. Uvijek ju je nosila oko vrata na grudima. U njoj su bile oeva i moja slika. Tamo u gurnuti pismo. Nosit u ga uvijek uz se, pa se nee moi izgubiti. Sestre se rastadoe, a Mika se uuljala u Rodrigovu sobu. Kad je htjela otvoriti vrata nala ih je zakljuana. Sigurno je novarku opet ostavio kod kue i stoga zakljuao sobu. Ali Mika si je znala pomoi. Imala je jo jedan klju od te sobe, a da to Rodrigo nije znao. Jednom ranije izgubio je klju svoje sobe, pa je dao izraditi drugi. Mika je sluajno nala klju u vrtu, ne slutei da je Rodrigov. Nekamo ga je objesila i tek je kasnije sluajno pokuala otvoriti zakljuana vrata Rodrigove sobe, pa je ustanovila daje to njegov klju. Otada gaje dobro uvala. Sad gaje izvukla iz skrovita, nakon to je sluavci naredila da u

120

GIGA

kuhinji pripremi aj za nju i Dorrit. Brzo je otkljuala vrata i prila ormaru. Izvukla je ladicu u kojoj je neki dan pronala pismo. Odahnula je kad je primijetila lisnicu na istom mjestu. Oprezno ju je otvorila i pronala ono pismo njezina oca. Brzo gaje sakrila, lisnicu stavila tono na isto mjesto i iuljala se iz sobe. Zakljuala je vrata i klju ponovno sakrila. U svojoj je sobi potraila konatu torbicu. Sakrila je pismo u nju i ovjesila je oko vrata i ugurala pod bluzu. Dok su sestre u sobi za dnevni boravak pile aj, dogovarale su se kako bi najlake pobjegle. U vrijeme kad je potanski auto obino prolazio kraj ranca, otac i Rodrigo bili su na panjacima kraj konja. Vraali su se kui tek u smiraj dana. - Ne znam, Dorrit, hoe li oni i u budue dalje raditi. Vjeruju naime da ih oekuju milijuni. Moda e se pretvarati sve dok ne budu posve sigurni u tebe. Onoga dana kad emo pobjei ako budu na panjacima, sve bi moglo proi dobro. Tek e nakon povratka primijetiti na nestanak. Bit e najbolje da uope ne vadi stvari iz kovega. Izvadi samo ono to ti je ovdje najnunije potrebno. Kad budemo bjeale zakljuat e kovege, pa e ih gospodin Ried samo dopremiti. Kako u ja otpremiti svojih nekoliko stvarica to doista ne znam. Dorrit je uhvati za ruku. - Rekla sam ti da sam u Berlinu nabavila za tebe koveg pun stvari. U njega moe spremiti sve to jo eli ponijeti, jer nije posve pun. Otac je rekao da ne posjeduje koveg. Kupila sam ti ga jer sam te namjeravala povesti sa sobom. Mika je zagrlila sestru. - Kako je to lijepo od tebe! Rei u ti neto. Lijepe stvari koje si mi donijela neu ovdje uope izvaditi, veselit u im se kad jednom budem na slobodi. Ne udi se, budem li vrlo nezahvalna. Govorit u s prezirom o tvojim darovima. To je dio mog plana. Moe mi ukazivati koliko god ljubavi eli, ali ja u se tome samo rugati. Morale su se nasmijati. Tad je Mika povela Dorrit oko kue i sve tamo do drvea gdje e ih, na dan njihova bijega, ekati automobil. Dorrit je sve dobro pregledala. Automobil se mogao dobro sakriti izmeu drvea i biti nevidljiv s bilo koje strane. Polagano su se vratile kui. Tiina koja ih je okruivala pomalo je plaila Dorrit. Pomislila je to bi joj se bilo moglo dogoditi da su je doveli ovamo, a da nije u Miki nala zatitnicu. Bila je posve odrezana od svijeta. Panjaci su se prostirali miljama. Daje htjela pobjei bilo bi to mogue samo pjeice, ak niti na konju. Vidik se pruao na sve strane. Samo je drvee uz panjak pomalo skrivalo pogled. Zadrhtala je i rekla hrapavim glasom: - Mika, kako je to strano. Na je otac na najgori neprijatelj. Mika joj vrsto stisnu ruku. - Ti jo nisi naviknuta na to, ali e se nauiti. Mora se osloboditi takvih misli, ovjek se zgrozi kad pomisli da je krv njegove krvi. U tim Mikinim rijeima bilo je toliko tuge, daje njezinu sestru to duboko potreslo. - Moramo se uvati, Mika! Ne smijemo dopustiti da nam se dogodi neko zlo. Drei se za ruke, sestre krenue prema kui. inilo im se kao da se poznaju ve godinama i da nikada nisu bile strane jedna drugoj.

121

GIGA

XXII
Mrak je ve bio pao kad su oba mukarca napokon stigla kui. Kako na rancu vie nije bilo slugu, morali su sami istovariti kovege i unijeti ih u kuu. Mika je upozorila Dorrit neka uvijek dri zakljuana vrata svoje sobe, osobito nou. Savjetovala joj je da dobro zatvori i prozorske kapke. I tako je Dorrit morala prvo otkljuati vrata svoje sobe kad su donijeli kovege. Otac je zapita: - Zato zakljuava sobu? - Tako sam nauena, oe! - Ovdje to nije potrebno. - Ali to je moja navika. Zatim se toboe silno zabrinula. - Zamisli, oe, na putu ovamo, vjerojatno u potanskom automobilu, izgubila sam svoj paso. Ve sam sve pretraila. Mika se zbog tog ljuti na mene. Vjerojatno sam ga s rupiem izvuka iz torbice. Moda se to dogodilo i za vrijeme vonje eljeznicom. Nisam obraala osobitu panju na paso. Riemann je zapravo bio sretan to Dorrit napokon vie nije imala paso. Ali ljutito se uspravio. - Vidi li, trebala si mi ga odmah dati na uvanje. To je neuveno! Obeala si mi da e ga dobro uvati. - Oprosti, oe, nadam se da neu imati potekoa oko nabave novog pasoa. Potreban mije za put kui. - To nee biti ba tako jednostavno. Imat emo mnogo neprilika. U svakom sluaju, zapitat u nisu li ga moda nali u potanskom automobilu. Ljutit, to mora sam vui kovege, Riemann gurnu jedan od kovega nogom. Dorrit je primijetila da se otac iznenada vie nije ponaao onako pristojno kao za vrijeme putovanja. Nije meutim rekla niti jednu jedinu rije. Mnogo ljubazniji je bio Rodrigo. - Ne smije se ljutiti na Dorrit, strie Kurt! To mi se ne svia. Umiri se, Dorrit! Idueg u tjedna odjahati u Bonaru i raspitati se nisu li moda pronali tvoj paso. Ako gaje tko naao, spremit e ga. Ionako nitko ne smije s njime nita zapoeti. Nasmijeio joj se i vatreno je pogledao. Dorrit je znala zato to ini, pa su joj trnci proli leima. Ali i ona se nasmijeila njemu, sluajui Mikin savjet. - To je ljubazno od tebe, bratiu! Hvala ti. Uspjelo joj je pruiti mu ruku koju je vrsto stisnuo u svojoj i toboe pobono poljubio. - Kako si armantan, dragi bratiu - rekla je. Rodrigo pogleda strica, a taj mu namignu iza Dorritinih lea. Zaboravio je pritomda je to Dorrit mogla vidjeti u malom ogledalu. Pretvarala se meutim kao da nita ne primjeuje i ne zna. - ao mi je to ste morali vui te teke kovege. Zar nemate poslugu u kui? - zapitala je. - Dakako da imamo velik broj gaua, ali upravo smo ih sada sve morali otpustiti, jer smo ustanovili da su nepoteni. Potajno su prodavali nae konje i stavljali novac u svoj dep. Sada moramo priekati dok ne naemo dobre ljude. Gaui su skupi, a novac koga smo imali u blagajni potroio sam na putovanje u Njemaku. U ovom trenutku nam novac uasno nedostaje. Bogata si, Dorrit, i mogla bi nam malko pomoi. Dorrit nije oekivala da e je to ve danas zamoliti. Ali odgovorila je mirno i sabrano: - Dakako, oe, samo to ovog trenutka ni sama nemam mnogo novaca kod sebe. - Ima jo dio novaca za putovanje. Nee ti biti potreban za povratak. Moi e dii iz banke toliko novaca koliko e ti biti potrebno. - Da, oe! No upravo zato to sam to znala, bila sam u NewYorku pomalo lakomislena. Potroila sam mnogo novaca za draesne sitnice koje su ovdje u Americi vrlo skupe. Imam jo samo oko stotinu dolara.

122

GIGA

Da je sve ostalo poslala gospoi Lovell, to dakako nije odala. Riemann je nervozno nabrao obrve. - To je vrlo neugodno. Moram ti rei da Rodrigu dugujem tisuu dolara koje mi je posudio za putovanje. Dorrit pogleda oca mirno i odluno. - Pa vrati Rodrigu tih tisuu dolara od novca koga sam ti predala prije putovanja. Uzmi mirno koliko ti je potrebno. Znala je da otac nije mogao potroiti sav novac, jer je od nje uzeo dvadeset tisua maraka. Riemann je ostao potpuno miran, dok gaje Rodrigo gledao. - Dijete moje, pa taj smo novac potroili. I ja imam jo samo stotinu dolara. I sama si rekla da je u New Yorku sve vrlo skupo. Novac se samo topi meu prstima. Izdao sam za nae potrebe ak i novac koji je meni pripadao. Dorrit se tako stidjela za svog oca da joj je krv navrla u obraze. Ali uspjelo joj se svladati. Kao da toboe ne zna to bi uinila, promatrala ih je bespomono pogledavajui Miku. Ova je, oiju punih bijesa, stajala na vratima. Ne samo sestra, ve je i Rodrigo slutio daje Riemann nekamo spremio novac. Ali Rodrigo je elio ostaviti dobar dojam na Dorrit. - Ne brini zbog mene, Dorrit! Morat emo prodati nekoliko konja, iako jo nisu toliko ukroeni da bismo za njih mogli dobiti dobru cijenu. Riemann se iznenada nasmije i lupnu se po elu. - Glupi smo, Dorrit! Nismo naueni na novac. Pa ti ima ekovnu knjiicu. Dobila sije od gospodina Snydera. - Da, dao mije ekovnu knjiicu - izjavi stoje mirnije mogla. - Dobro, tad mora samo potpisati ek u visini u kojoj eli. Tad e Rodrigo moi sutra odjahati u Bonaru i poloiti ek u banku. Tako emo se rijeiti sve bijede. - Misli li da mogu napisati bilo koju svotu na ek? - Dakako, dijete moje! Ima ogroman bankovni konto, pa je sve to samo sitnica. Ima li ekovnu knjiicu pri ruci? - Da, oe, upravo sam ispraznila svoju torbicu jer sam traila paso. Pritomsam izvadila i ekovnu knjiicu. Ne znam tono to bih s njom. Nikada je jo nisam posjedovala. Riemann je ve bio bolje volje. Mika je nabrala elo, ali se sjetila kako do punoljetnosti njezine sestre nee biti isplaen niti jedan ek iznad tisuu maraka mjeseno. Tada se svladala i mirno pratila to e se dogoditi. Dorrit je izvukla ekovnu knjiicu iz torbice. - Dakle, kako se to radi? Otac se nasmijao, a i Rodrigu se tobonja Dorritina bespomonost neizmjerno sviala. Nije mu bilo teko zaljubiti se u nju. Njezina plava ljepota draila je panjolca. A njegova se vrua krv mogla lako zapaliti. Sjajne sive Dorritine oi inile su mu se ljepe od bilo kojih drugih koje je dosad vidio. A pritom je ta lijepa djevojka bila nasljednica milijuna. Rodrigo je bio zadovoljan. etiri tjedna nesmetana boravka s ljepoticom na rancu, i on e postii svoj cilj. To prije to gaje promatrala vrlo ljubazno. Otac dohvati ekovnu knjiicu i pokaza Dorrit kako treba ispuniti ek. Dohvatila je nalivpero i nasmijeila mu se. - Na koliko da ispostavim ek? - zapita toboe nevino. Mika je pogleda, a najradije bije bila od oduevljenja poljubila. - Najbolje e biti ako odmah podigne veu svotu, kako bi uvijek imala dovoljno novaca kod sebe. Neka ga bude i za povratak kui. - Oe, prije putovanja sam ti predala oko dvadeset i pet tisua maraka, i sve smo potroili. Na sreu, nisam siromana djevojka, inae bih posij edila od straha zbog toliko potroenog novca. Rodrigo otro pogleda strica sa strane. Sad je bio uvjeren da mu stric moe vratiti onih tisuu

123

GIGA

dolara. Riemann je govorio samom sebi, da e kasnije kad budu sami, morati Rodrigu vratiti taj novac, kako bi ga sauvao u dobroj volji. - Na kakvu svotu bih ispostavila ek? - zapita ponovno Dorrit. Ovaj je brzo nadvladao i posljednji osjeaj suzdranosti. - Napii - dvadeset tisua dolara. Dorrit se toboe vrlo prestraila. - To je strahovito mnogo novaca! - Za tebe nije, Dorrit! Za tebe je to sitnica. - Kako hoe, oe! Mirno i sigurno ispunila je ek i potpisala ga. Za to su se vrijeme stric i neak pobjedonosno pogledali. Sve je teklo u najboljem redu. Riemann je ispriao Rodrigu da e Dorrit moi raspolagati svojim imetkom tek kad postane punoljetna, ali da ima ekovnu knjiicu pomou koje e moi podizati toliko novaca koliko joj bude potrebno. Sada su vjerovali da e im biti lako do Dorritine punoljetnosti nabavljati potrebna sredstva za njihove prohtjeve. Rodrigo je vjerovao da e mu itav ivot proi u luksuzu. Manjka mu jo samo Dorritin pristanak. Stric mu je na putu za ran govorio kako je mora neprekidno opsjedati. Moda e se malko braniti, ali on je bio momak koji je mogao tako neiskusnu djevojku zavesti za nekoliko tjedana. Ve e mu dati prilike za to. Riemann je brzo istrgnuo ek iz ekovne knjiice i sloio ga. Spremio ga je u svoju lisnicu i rekao uz put: - Moda u sutra sam odjahati u Bonaru da obavim sve potrebno. Rodrigo ga prijetei pogleda, ali Riemann mu se samo nasmijeio, kao daje htio rei: Samo strpljivo, mome! Brzo nakon veere obratila se Dorrit ljubazno Miki. - Hoe li me otpratiti u moju sobu. Htjela bih ti pokazati to sam ti donijela. Mika zlovoljno odgovori: - Nisi trebala troiti zbog mene. Ionako si potroila dovoljno novaca. Meni nije potrebno ba nita. - Ali draga sestro, donijela sam ti nekoliko draesnih haljina. Sve po najnovijoj modi. Mika slegnu ramenima. - to e mi to? teta za novac. Bio bi nam potrebniji u kui. - Ne budi tako neljubazna sa svojom sestrom! - prekori je Rodrigo. Pogledala gaje podrugljivo. - Ne izigravaj Dorritina viteza. Primjeujem da si se ve zacopao u nju! Rodrigo se nasmija i pogleda pobjedonosno Dorrit. - Je li to udo? - zapita vatreno. Dorrit pocrveni od srdbe, ali se ipak uspjela nasmijeiti. - Bratiu, oigledno znaju i na tom dalekom rancu davati komplimente. A sad bih se oprostila, jer sam umorna. Htjela bih i Miki predati darove. Hoe li doi u moju sobu, Mika? - Poi samo naprijed, moram jo neto pospremiti i pregledati kuu - odgovori zlovoljno Mika. Kad se Dorrit oprostila od dvojice mukaraca i nestala, Riemann napadne svoju mlau kerku: - Ponaaj se pristojnije prema sestri, jesi li me razumjela? Mika zabaci glavu, i pogleda ga pogledom koga nije bilo lako podnijeti. - Zato bih joj se ulizavala? Ne elim nita od nje. to se mene tie, bilo bi bolje kad bi otila, danas umjesto sutra. - Mika, ta ona je tvoja sestra! - Tako je draesna - dobaci Rodrigo. Pogledala ga je podrugljivo. - Ako je tebi draesna, meni je nesnosna zbog svoje otmjenosti. Laku no! Jo je neko vrijeme neto spremala po sobi, a zatim je izala i vani neim lupala, pa toboe ula u Dorritinu sobu. Ali samo joj je domahnula stavivi prst na usta, pa je pourila natrag u

124

GIGA

kuhinju. Pola je do onog mjesta s koga je mogla prislukivati razgovor u sobi. U sobi za dnevni boravak ostali su Riemann i Rodrigo. Primijetila je kako je otac izvadio lisnicu i predao neaku dvije novanice. - Evo, zasad dvije tisue dolara. Kad isplate ek dobit e vie. - Nasmijeio se kad je to rekao. Rodrigo spremi obje novanice. - Rekao si vie - to je neto to lebdi u zraku. Htio bih te podsjetiti da sve dijelimo. Neu dopustiti da me prevari. - Gluposti! Tko to namjerava? - Zato mi tada nisi povjerio ek. Mogao sam gaja unoviti. - Mnogo je vanije da za to vrijeme udvara Dorrit, glupane! - To je istina! Ali ti e ponovno poi kockati. - Ne, to mi vie nije potrebno. Imat emo novaca kao blata. Ukoliko dobro obavi posao. Rodrigo se tato nasmijao. - Ne boj se! Draesna je, i ve sam se zaljubio u nju. A tada sam neodoljiv. Razgovarali su dalje o stvarima za koje je Mika mislila da nisu vane, pa se stoga tiho oduljala u Dorritinu sobu. Saopila joj je sve stoje ula. - Njihova e srea biti pomuena kad saznaju da ne mogu podizati vie od tisuu maraka mjeseno. Ali zadovoljna sam s tobom. Dobro si to izvela. - Mika, toliko sam ustraena. Kad bismo barem ve bile daleko odavde. - Moramo pred njima glumiti, i za to nas ne smije muiti savjest. To je tvoj jedini spas, Dorrit! Dorrit je sada eljela pokazati sestri darove, pa je ispraznila koveg koji je bio namijenjen Miki. Mika je plakala i smijala se pri pogledu na divne poklone. I u njoj se rodila Evina kerka, pa je odjenula jednu haljinu za drugom. Postieno se promatrala u zrcalo, kojeg joj je Dorrit morala drati da bi se vidjela odozgo do dolje. U kui naime nije bilo velikog zrcala. Mika je oduevljeno grlila i ljubila sestru, pa su neko vrijeme sjedile zajedno i apatom se razgovarale. Tek kad su ule da oba mukarca izlaze iz sobe, Mika apnu Dorrit: - Dobro zakljuaj vrata za mnom, i jo ti jednom tisuu puta hvala! Dok je naputala sobu rekla je glasno i grubo: - Dorrit, to su zgodne stvari, ali nisu za mene. Samo ti sve opet lijepo spremi u koveg! Dorrit je uz to dobila od nje upute da se sutra ali zbog nje ocu i Rodrigu. Morala im je rei daje Mika bila vrlo neljubazna i da joj uope nije zahvalila. To se i dogodilo idueg jutra, a Dorrit su njih dvojica pokuali tjeiti, govorei joj da je Mika odrasla u osami meu samim divljim mukarcima, pa se ne zna ponaati.
*

Lienharda Rieda obuzeo je nakon Dorritina odlaska iz Neustettena uasan nemir. Govorio je samom sebi daje nije smio ni pod koju cijenu pustiti otputovati samu s ocem. Nastojao se umiriti koliko je to bilo mogue, ali enja za dragom ga je sve vie muila. Jednog dana je stigao Dorritin brzojav iz Bonare. Primio gaje ranije od pisma kojeg je predala u New Yorku, pa gaje njegov sadraj uasno uzbudio. - Kakva je to bila opasnost? Gdje je boravila? Je li ve bila na rancu svog oca? Opasnost! Bilo mu je kao da gaje glasno pozvala u pomo. Zar joj je prijetila opasnost od njezina oca? Nije dugo oklijevao. Znao je da mora to prije otputovati i to najkraim putem. Pourio je u grad, ostavivi sve poslove. Podigao je sav novac kojim je raspolagao. U isto vrijeme se telefonski raspitao u Hamburgu kad polazi idui brod. Saznao je da e isploviti ve drugog jutra. Lienhard poe brzo raunati. Morao je stii na taj brod. Ako ne bi uspio vlakom,
125

GIGA

morat e letjeti. Naruio je brzojavno kabinu i ustanovio da e na vrijeme stii u Hamburg ukoliko krene nonim vlakom iz Berlina. Dakle, vratio se i spremio kovege. Dao je upute Breitneru i brzo otputovao. Upravo kad je naputao Riedburg primio je Dorritino pismo iz New Yorka s vanim prilozima. Nije vie imao vremana da ga proita, pa ga je gurnuo u dep i skoio na konja da bi pravovremeno stigao na eljezniku postaju. Breitner je ve prije krenuo naprijed s kovegom. Povest e zatim konja natrag u Neustetten i tamo javiti odlazak svog gospodara. Minutu prije odlaska vlaka stigao je Lienhard na eljezniku postaju. Tek stoje sjeo na svoje mjesto vlak je krenuo. Lienhard je na svoje zadovoljstvo bio sam u odjeljku, pa je izvukao Dorritino pismo. Ono stoje saznao iz njega nije umanjilo njegovu zabrinutost. Sada vie nije sumnjao u to da Dorriti prijeti opasnost od njezina oca. Ovaj se oigledno samo pojavio da bi se okoristio nasljedstvom. Dobro da Dorrit nije mogla raspolagati svojim imetkom dok ne postane punoljetna. Ali to je otac namjeravao uiniti s Dorrit? Kakva joj je opasnost prijetila? Za ovjeka tako odluna kao Lienhard, bila je prava muka to nije bre mogao neto poduzeti. U Hamburgu je odluio barem pokuati umiriti Dorrit javivi joj daje krenuo na put. Izvukao je njezin brzojav i prouio ga, kao da e neto saznati izmeu redaka. Dorrit mu je brzojavljala da se raspita za nju kod gospoe Lovell na poti u Bonari. Oigledno je Dorrit imala povjerenja u tu enu. Bonara je leala kraj ranca njezina oca. Moda je ta gospoa Lovell mogla umiriti Dorrit. Stoga odlui da joj brzojavi. Tek to je Lienhard stigao u Hamburg odmah je poslao u Bonaru brzojav ovog sadraja: Molim obavijestiti Dorrit, ako je mogue, da e Ried odletjeti 28. studenog iz New Yorka. Hvala - Ried. Odahnuo je poslavi taj brzojav. Saznao je da e brod stii u New York 28. studenog. U New Yorku imao je mnogo poznanika. Vjerovao je da e stii i telefonirati gospodinu Snyderu i moda neto saznati. Odluio je predati brzojavjednom od svoj ih prijatelj a u New Yorku s kojim je ranije esto bio zajedno na istraivakim putovanjima. Brzojav je glasio: Osigurati jedno mjesto u avionu 28. studenog za Teksas. Lienhard Ried. Kad je sve to obavio odjurio je taksijem do luke. Brodje ve bio spreman da isplovi. Tek stoje Lienhard stigao, podigli su sidro. Neto mirnije krenuo je u svoju kabinu. Kasnije je poao pozdraviti kapetana. Poznavao ga je s ranijih putovanja. Ovaj mu se nasmijeio. - Gospodine doktore, ponovno ste krenuli na put? - Da, ali samo na kratak, i to po privatnom poslu. - Srest ete poznanike na brodu, gospodine doktore! I kapetan mu ree da su se na brodu nalazila dva gospodina s kojima je ranije bio u lovu na kitove. Kasnije se sreo s njima i srdano se pozdravio. Razgovor s njima pomogao je Lienhardu da potisne svoj nemir. Kraj bogato postavljenog stola sjetie se na glad koju su doivjeli za vrijeme tog lova, pa im je sve dvostruko dobro prijalo. Lienhard se ipak morao prisiliti da jede. Nije smio oslabiti. Napokon stigoe u New York, i to na vrijeme da je mogao udobno stii do aviona. Kao stoje ranije vjerovao, uspjelo mu je telefonirati i gospodinu Snyderu. Ovaj je na sreu bio u uredu. Kad je uo daje Lienhard Dorritin zarunik i zbog ega je doao u New York, izjavio je brzo: - Priekajte, odvest u vas svojim automobilom na aerodrom. Moi emo dogovoriti najpotrebnije. Lienhard ga je doekao u dvorani za dorukovanje, a zatim odmah poe do automobila gospodina Snydera. Gospoda su se svidjela jedan drugome na prvi pogled, i nakon to su porazgovarali o svemu vanome, Snyder ree:

126

GIGA

- Gospoici Lund moe prijetiti opasnost samo od njezina oca. Dakako ne znam kakva bi mogla biti. Ali sigurno se radi o tome da Riemann eli na neki nain doi do nasljedstva Dorrit Lund. To mi potvruje i ek na dvadeset tisua dolara, koga nismo isplatili. Ispostavila ga je gospoica Lund, ali ona dobro zna da moe podizati samo tisuu maraka mjeseno do svoje punoljetnosti. A to je dvije stotine i pedeset dolara. Dakle, taj je ek ispostavila samo pod prisilom. Rekao je Lienhardu i neke stvari koje mu jo nisu bile poznate. Lienhard je gledao mrano pred sebe. - Da barem nisam dopustio zarunici otputovati s njezinim ocem. Osjeao sam u dui da joj prijeti neka opasnost. - Ne alite zbog neega to se vie ne moe promijeniti. Vi ste ovjek koji moe spasiti svoju zarunicu iz svake opasnosti. Najradije bih otputovao s vama, ali nemam vremena. Morate mi obeati da ete vi i vaa zarunica biti moji gosti prilikom povratka u New York. Moram se sresti s gospoicom Dorrit i uvjeriti se da joj se nita nije dogodilo. Lienhard mu je to obeao. Dogovorili su jo mnogo toga, a Snyder je rekao Lienhardu neka mu Dorrit samo brzojavi ukoliko joj bude potreban novac. On e joj ga doznaiti sa svog rauna, i to koliko bude eljela. Tako stigoe na aerodrom. Avion, koga je Lienhard brzojavno naruio, ve je ekao. Pilot, gospodin Shanvv ga doeka sa smijekom, a Lienhard poe navaljivati da krenu to prije. U njemu se naime rodila uasna misao. Bude li Riemann uvidio da ne moe nikako doi do Dorritina nasljedstva, mogao bi se sjetiti da bije kao otac naslijedio u sluaju njezine smrti. Moglo se od ovjeka kakav je bio Riemann, o kome je dosada uo samo najgore, oekivati ak i to, da se ne bi sustezao ni od umorstva. Lienhard se nije mogao suzdrati, pa je Snyderu saopio tu svoju bojazan. Snyder se prestraio. Po njegovu saznanju nije postojalo nita to Riemann ne bi uinio za novac. Govorio je samom sebi: Za Riemanna bi to bio najkrai put da doe do Dorritina novca. Ali i najopasniji. Stoga se valjda nee usuditi to uiniti. Pokuao je umiriti Lienharda. Nekoliko minuta kasnije avion je uzletio. Snyder je zamiljeno gledao za njim, sve dok mu nije nestao iz vidika. Njegove najbolje elje letjele su za njim.

127

GIGA

XXIII
Dorrit je u meuvremenu doivjela neugodne dane na rancu. Neprekidno je morala nositi masku, neprekidno biti ljubazna s Rodrigom, koji joj je udvarao na svoj nametljiv nain. Mika je dodue pokuavala ostajati kraj Dorrit uvijek kad je Rodrigo boravio u kui. Ali ponekad je ipak morala otii na krae vrijeme, a to bi Rodrigo uvijek pokuao iskoristiti za svoje sve oitije udvaranje. Mirno je spremio lisnicu iz koje mu je Mika izvadila pismo, niti ne primijetivi da ga nema. Mika je bila poneto uznemirena, hoe li to spomenuti, ali nita se nije dogodilo. Tad se sjetila daje Rodrigo vjerojatno gurnuo lisnicu u dep, a daje nije ni pogledao. Odahnula je. to vie vremena proe, a on to ne opazi, to e mu biti tee ustanoviti tko je pismo uzeo ili kako mu je nestalo. Mika je samo rijetko kada mogla razgovarati sa sestrom bez svjedoka. Iz dana u dan bila je sve neljubazni]a prema Dorrit, pitajui neprekidno oca kad e ta utvarana gospoica sestra napokon otputovati. Svakog bije puta otac prekorio, ali je ona to mirno podnosila. Dorrit se pak gotovo svakodnevno alila ocu i Rodrigu zbog Mikine neljubaznosti. Mogla je uiniti stoje htjela, uvijek je ula samo rune i odbojne rijei. Tad bi je tjeili, a najvie Rodrigo, koji ne bi nikad propustio priliku da Dorrit ne pogladi. Njoj se tada uvijek priinilo kao da joj se kosa die u vis, ali uspjela se svladati. Rodrigo je bio pun nade da e mu Dorrit doskora pripadati. Sestre su brojile dane i sate koji su ih pribliavali spasenju. Svakog bi dana Mika promatrala potanski automobil, da joj sluajno ne bi izmakla bijela marama, iako je govorila samoj sebi da gospodin Ried jo dugo nee moi doi. Jednog je dana meutim primijetila da se mali potanski automobil nije provezao kraj ranca kao obino, ve je krenuo prema kui. Sestre bijahu same kod kue. Rodrigo i Riemann bili su na oblinjem panjaku. I oni su vidjeli da je potanski automobil stigao pa su brzo prilazili. Nisu naime eljeli da Dorrit nekome poalje pismo. Ali prije no to su stigli do kue voza je potajno gurnuo Miki u ruke ceduljicu rekavi: Gospoa Lovell vas srdano pozdravlja. Mika je sakrila papir. Potar je donio za Dorrit dva pisma. Jedno je bilo od Lienharda, a poslao ga je nekoliko dana nakon Dorritina odlaska. A drugo je imalo glavu neke poznate njujorke banke koja je izdala Dorritinu knjiicu. Jo prije no to su dvojica jahaa stigla, Dorrit je ve spremila Lienhardovo pismo, dok je ono drugo jo drala u ruci. Otac je meutim sokolovim oima vidio iz daljine daje Dorrit spremila jedno pismo. - Ima li danas pote za nas? - doviknuo je vozau, kome je Mika upravo donijela svjee pie. - Da, gospodine Riemann, dva pisma za gospoicu - odvrati taj. O ceduljici nije nita rekao, jer mu je gospoa Lovell naredila daje preda osobno gospoici Mikaeli, kad bude s njom nasamu. Nalog je ispunio i Dorrit mu je dala dobru napojnicu, kao i tada kad se dovezla na ran, pa je postao njezin vjerni sluga. Nakon toga je otiao dalje na svoj obilazak. - Dobila si dva pisma, Dorrit? - zapita otac i upitno je pogleda. Bila je zabrinuta to nije mogla zatajiti Lienhardovo pismo. Znala je meutim da se u omotnici uz slubeno pismo, nalazi i neslubeno namijenjeno samo njoj. Stoga je mirno odgovorila. - Pismo od gospodina Rieda. Vj eroj atno neke poslovne novosti o Neustettenu. A ovo je od banke iz New Yorka. Pruila je ruku i prije nego je shvatila to se dogaa, otac joj gaje uzeo i otvorio. Dorrit je bila odgojena u duhu potivanja tajne pisma, pa je problijedila i uspravila se. - Oe, ovo je pismo upueno meni! Meni osobno! On je nestrpljivo slegnuo ramenima. - Pa to? Bez svake sumnje ono je u vezi s onim ekom. Prema tome ga mogu ja, tvoj otac, takoer proitati. Pretpostavljam da e mi pokazati i pismo gospodina Rieda. - Da, oe, nakon to ga proitam. Meutim, naviknuta sam sama otvarati svoja pisma i prva

128

GIGA

ih proitati, iako nikad svojim usvojiteljima nisam skrivala potu. Ugrizao se za usne, ali se nakon toga naalio i izvukao listovni papir iz omotnice. Proitao je kratko saopenje banke koja mu je vraala ek. Problijedio je od bijesa. - To je drskost! Taj je Snyder kriv za sve. To neemo dopustiti, protestirat emo protiv toga. Dorrit i Mika su ve odavno znale to e se dogoditi. Ali Dorrit je pogledala oca toboe mirno. - Zato se ljuti, oe? Ovaj je izustio nekoliko uasnih kletva, a zatim je ljutito izjavio: - Sto me ljuti? Proitaj! To je saopenje banke da do svoje punoljetnosti moe podizati samo dvije stotine i pedeset dolara mjeseno. Dvije stotine i pedeset za nasljednicu milijuna! To je smijeno i neuveno! Bezobrazluk! alju natrag tvoj ek uz napomenu da izda drugi na tu smijenu svotu i tada e je primiti. Dorrit je bespomono slegnula ramenima. - ao mi je, oe, zbog toga, ali ako je to tetka naredila tad to ne moemo promijeniti. Ljutito se nasmijao. - Tako? A od ega emo ivjeti? - zaviknuo je neobuzdano. Trzaj je proao Dorritinim licem, ali ona je samo rekla: - A od ega bismo ivjeli da mi tetka nije ostavila taj novac? Ne mogu to izmijeniti, pa ako vam moj boravak ovdje ini dodatne trokove s kojima niste raunali, tad u odmah otputovati. To je Riemanna osvijestilo, to vie to gaje Rodrigo neprimjetno gurnuo. - Dorrit, o tome ne moe biti ni govora. Zbunjen sam stoga, jer sam sigurno raunao na taj novac. Kakva podvala od tetke Rose! Sto lije mislila pritom? Rodrigo ga pogleda elei ga upozoriti neka pazi to govori, a zatim njeno gurnu svoju ruku pod Dorritinu. vrsto ju je stisnuo uza se, a ona je to dopustila stisnuvi zube. - Strie Kurt, stare su gospoe ponekad udne. Ne uzbuuj se nepotrebno! Morat emo opet prodati nekoliko konja. A Dorrit moe dobiti dvije stotine i pedeset dolara. Dorrit ga zahvalno pogleda. - Dobar si, Rodrigo! Otac me prestraio. Neugodno mije to ne mogu nabaviti vie novaca. Kako u platiti povratak kui? Ponovno joj je stisnuo ruku. - Ne govori o povratku, slatka Dorrit! Nanosi mi samo bol - apnu joj zaljubljeno. Stajala je kao ukoena i nije se usudila pomaknuti. Mika je to opazila i grubo primijetila: - Ostavi Dorrit, mora mi pomoi. Stol jo nije postavljen za aj, a sluavka pere rublje. Doi, Dorrit! Kako zasad ne pliva u novcu, morat e bar pomagati u kui. Dorrit se oslobodila Rodriga. Htio ju je zadrati, ali ona je tiho rekla: - Moram poi, inae e se Mika ljutiti na mene. Obje su sestre pole u kuhinju, a tamo su se zagrlile i poljubile. - Uboga moja Dorrit, stajala si kao na eravici. - Mika, Rodrigo postaje svakog dana sve nametljiviji. Kako u to izdrati? - Mora, Dorrit, tu nita ne pomae. Budi strpljiva! Pogledaj to imam za te. Ovo mije potajno gurnuo u ruku potar, a poslala je gospoa Lovell. Predala je Dorrit poruku. Bio je to Lienhardov brzojav koga je poslao gospoi Lovell. Ova je dopisala: Budite hrabre! Sve e biti u redu! Sestre se ponovno zagrlie. Sada su barem znale da e Lienhard stii 28. studenog u New York, i da e od tamo odletjeti avionom u Teksas. Nisu znale kako dugo traje taj let, ali to je sigurno bilo bre nego eljeznicom. Sad su ponovno stekle hrabrost. Mika je spalila poruku u tednjaku a zatim su se pourile pripremiti aj. Vani su Riemann i Rodrigo stajali nijemo jedan nasuprot drugome. Napokon je Rodrigo tiho

129

GIGA

rekao: - Nemoj tako jasno pokazivati svoje razoaranje, strie. Ovaj se naljutio. - Lako je tebi govoriti. Dao sam ti svojih lijepih dvije tisue dolara, a sada vie nemam ni pare. To nije bila istina, a Rodrigo mu to nije ni vjerovao. Ali ipak je izjavio dobroduno: - Vratit u ti tisuu, da te spasim neprilika. To j e donekle umirilo Riemanna, a nakon nekog vremena rekao je uspravivi se: - Nisam se smio tako naljutiti. im Dorrit postane tvoja ena, moi emo nabaviti dovoljno novaca. Posudit emo ga u ime nasljedstva. Dakle, pouri! Rodrigo se nasmijeio, a oi su mu zaljubljeno zasjale. - Ne mora me tjerati! I sam pourujem, ali te njemake djevojke nisu poput naih ena. Hladne su i nepristupane. Stoga su i zamamne. Jedva mogu doekati vrijeme kad e mi pasti u naruaj. Ali postoje sredstva pomou kojih se i ledenjak moe rastopiti. Samo da je jednom nesmetano zagrlim. To se mora dogoditi nou, jer mi je danju Mika uvijek na putu. Cijelog dana neprekidno tjera Dorrit da joj pomae u poslu. Riemann je mrano gledao pred sebe. - Morat e poi nou u njezinu sobu. Rodrigo slegnu ramenima. - Moram prije dobiti njezin pristanak. Zakljuava se svake noi i zatvara kapke na prozorima. - Jesi li ve pokuao? - Malo, htio sam znati na emu sam. Riemann polagano okrenu glavu prema njemu. - Morat e neto poduzeti sa zasunima na nj ezinim prozorskim kapcima. Neke djevojke treba natjerati u sreu. Rodrigo se lakomisleno nasmija. - Ne brini, ve u je prisiliti na to. Nije mi ravnoduna, kao ni ja njoj. eljela bi daje zagrlim, iako se jo malko brani. Siguran sam u to. Dajem joj jo nekoliko dana za tu djevojaku igru. Ne bojim se za svoju pobjedu. Ona mije sigurna. U to se na vratima pojavila Mika i pozvala ih na aj. Dorrit je u meuvremenu potajice izvukla iz Lienhardovog pisma list papira koji je, prema dogovoru, bio upuen samo njoj. Paljivo gaje sakrila. Sada je stajala kraj prozora i paljivo itala poslovno pismo u vezi s Neustettenom. Rodrigo se naali. - Je li to ljubavno pismo, Dorrit? Nasmijala se, vjerna svojoj ulozi. - Htjela bih znati tko bi mi ga mogao poslati. - To je vjerojatno pismo od gospodina Rieda? - zapita sad opet ljubazno, njezin otac. - Da, oe, u Neustettenu je sve u redu. Mogu biti posve mirna. Ako me budete htjeli tako dugo zadrati ovdje, moi u ostati do proljea. Pritom se nasmijeila Rodrigu, a ovaj joj je uzvratio smijeak vatrenim pogledom. inila je to jer mu je htjela dati vremena za udvaranje kako je ne bi u svojoj nestrpljivosti poeo napastovati. - Mogu li vidjeti to pie? - zapita znatieljno otac. Pruila mu je pismo koje je Lienhard namjerno napisao vrlo slubeno. Riemann ga zadovoljno proita ne slutei da su ga obje kerke prevarile. Idui su dani prolazili vrlo polagano za sestre. Mika bi uvijek ponovno eznutljivo promatrala potanski automobil, iako je znala da gospodin Ried jo nije mogao stii. Kad se jednog dana vratila, a potanski automobil i opet nije izvjesio bijelu maramu, doekala ju je Dorrit vrlo uzbueno. Sestre su bile same u kui, jer su mukarci odjahali u brda u lov za konjima. Zasad su jo trebali nabaviti novac na taj nain. Dorrit je upravo izala iz svoje sobe, pa se bacila sestri u zagrljaj. - Mika, oh, Mika! - zaviknula je drui. - Sto je, Dorrit? Dorrit se jedva uspjela sabrati. - Zamisli, Mika, na mojim prozorskim kapcima nema zasuna. Nasilno su odlomljeni. A juer

130

GIGA

su jo bili vrsti. Mika se naljutila. - Dakle, uri im se s vjenanjem. Vjerojatno ele posuditi novac na tvoje nasljee. A za to mora postati Rodrigovom enom. - Radije bih umrla! - Smiri se, Dorrit! Dobro je to si to opazila. Neemo nita rei. Ali noas e spavati u mojoj sobi, a onaj koji je odvalio zasun morat e ga sutra opet popraviti - govorila je Mika ljutito. Dorrit je zagrli, kao da joj je sestra morala pruiti podrku. - Mika, kad bi Lienhard barem ve bio ovdje. Tako se bojim. Jo uvijek neu imati mira. Uvijek ponovno nove nevolje! Dorrit poe Miki priati o svemu onom tekom to je dosad ve bila doivjela. Mika ju je sluala iznenaeno. - Dakle ni kod vas tamo nije uvijek sve u redu kad se dvoje ljube ... - Ne doista nije, Mika! Vjerojatno je to svuda po svijetu jednako. Priale su o svemu to je diralo njihova mlada srca. Tad je Mika rekla, naslonivi glavu na ruku i promatrajui odozdo Dorrit: - Rodrigo je vjerojatno jutros otkrio da se ono pismo vie ne nalazi u njegovoj lisnici. Traio ga je po svoj kui, a pitao je i mene jesam li nala kakvo pismo. Ja sam to dakako zanijekala, a on je poeo glasno kleti. Ali nije posumnjao u mene. Misli da mu je negdje nepanjom ispalo iz lisnice. Nee to zacijelo odati ocu, jer taj bi se uasno naljutio. Zna, Dorrit, zapravo je teta za Rodriga. Moda bi bio postao posve poten momak da se nije ugledao u oca. Taj gaje pokvario, kao to bi bio pokvario i mene, da nagonski ne mrzim sve podlo. Nadam se da smo obje nalik na nae majke. Moja je majka bila dobra i draga ena. Samo to je odvie ljubila mog oca. Tad je Dorrit prvi put ispriala Miki da joj je otac otjerao majku u smrt. Povjerila joj je i kako je to saznala. - Moe zamisliti da prema njemu nemam vie nikakvog potovanja. Mika je tuno kimnula. - I ja sam malo pomalo progledala. Sada ga vidim tako okrutno jasno da me ne bole samo oi, ve i srce. Sestre su sada dogovorile da e idueg dana spremiti sve svoje stvari u kovege i uvijek biti tako odjevene da mogu svakog trenutka pobjei. Za ovu su no dogovorile najpotrebnije. Oba su mukarca ostala jo neko vrijeme u sobi za dnevni boravak, kad su se sestre povukle. Dorrit e tada otii toboe u svoju sobu, ali e se zatim oduljati u Mikinu. Sve su ve dogovorile kad su se oba mukarca vratila prljava i puna praine. Doveli su divlje konje, a ovi su im zadali mnogo posla. Ali dok je to Rodriga uinilo samo ivahnijim i vatrenijim, Riemann je bio zlovoljan. Ljutio se na teak posao. Pritom je upotrebljavao i prostake izraze. Mika mu je morala povezati lijevu ruku u kojoj je laso ostavio krvav trag. Uinila je to njoj svojstvenim mirom i spretnou. Dorrit pogleda Rodriga. - Jesi li i ti povrijedio ruku? Pristupio joj je i pokazao neozlijeene ruke. Pogledavi je vatrenim pogledom ree tiho: - Meni su ruke potrebne za ljepe stvari, stoga sam ih danas tedio. Dorrit je pocrvenjela, a zatim problijedila. Dobro ga je razumjela, pa bi ga najradije bila udarila. Svladavi odbojnost, samo se tiho okrenula od njega i povukla se. Neprekidno ju je slijedio pogled njegovih vatrenih oiju. Bio je posve uvjeren da e jo noas doi do eljena cilja. Njegovoj arkoj prirodi bilo je daljnje ekanje nesnosno, jer je doista do preko uiju bio zaljubljen u plavokosu, hladnu njemaku djevojku, koja mu je pomutila razum svojim sivim oima. Nije joj vie udvarao tako strastveno samo iz rauna. Njih etvero je tog dana utei poveeralo. Svi su mislili na nasilno uklonjene zasune, jer je i Riemann znao za to. Taj nesavjesni ovjek uope nije bio uzbuen to je bila dovedena u

131

GIGA

pitanje ast njegove kerke. Nije u Rodrigovom nasilnom udvaranju vidio nita zla jer e to biti obojici korisno. Njegovo je pravo za svoju pomo traiti bogatu naknadu. Osim toga, bio je najblii roak tetke Rose. Zato gaje zanemarila? Nije to nikako mogao dopustiti. Sestre napokon krenue na spavanje. Rodrigo je cijelo to vee iskoristio da potajnim rijeima i pogledima skloni Dorrit na ispunjenje njegovih elja. Odahnula je kad su mogle napustiti sobu. Kad su se sestre nale u Mikinoj sobi iza vrsto zakljuanih i zabarikadiranih vrata, ova je izvadila iz ladice revolver i pogledala gaje li nabijen. Zatim gaje poloila na noni ormari. Pritomje izgledala tako ozbiljno i odluno da ju je Dorrit zapitala: - Mika, to e nam revolver? - Prvog koji e otvoriti vrata ustrijelit u - pa makar to bio moj otac - rekla je tvrdim glasom. - Za Boga, Mika, to se ne smije dogoditi! - Nadajmo se da nee. Rei u da u pucati ukoliko netko pokua provaliti. Tad emo biti sigurne. Budi mirna! - Ali to e biti sutra? - Po danu se nemamo ega plaiti. A ja u se pobrinuti da ponovno stave zasune. Ipak e morati, sve dok budemo boravile ovdje, provoditi noi u mojoj sobi. Nemoj se uditi budem li ti se rugala sutra ujutro, jer si vjerojatno pobjegla od mia i potraila spas kod mene. A sada lezi na moj krevet. Spavat u na divanu i uope se neu razodjenuti. - Uboga Mika, nee tako moi spavati. Mika se hrapavo nasmije. - Sto misli koliko sam ve noi tako provela. Ponekad smo imali dvadeset gaua na rancu, a to su divlji momci. I opet jednom obuze Dorrit tuga zbog sestre. to je to dijete ve sve doivjelo i koliko je propatilo. - Kad bi barem ve bila u mojoj domovini, Mika! Tamo e ti biti dobro. Uinit u sve, da zaboravi ta teka vremena. Mika je grevito zajecala. - Ne budi tako dobra prema meni, Dorrit! Na to se moram prije nauiti. Uvijek mi ponovno naviru suze na oi. Jo se jednom poljubie, a tad Dorrit legne u postelju napola razodjevena. Mika se ispruila na divanu i poloila revolver kraj sebe. Obje nisu mogle zaspati. Mikino fino uho uskoro je zaulo uljanje iz Rodrigove sobe. Tad opet nasta tiina. Ali iznenada Mika zau vani na terasi ponovno ono uljanje i odmah zatim zveket razbijena prozorska stakla. Tad nasta opet tiina. Potrajalo je neko vrijeme dok nije ula da su se vrata Dorritine sobe tiho otvorila i zatvorila. Zatim opet onaj uljajui korak. Ali poao je dalje od Rodrigove sobe, tamo gdje je bila soba njezina oca. Zau se posve tiho kucanje, ali Mika je znala da je Rodrigo probudio oca da bi mu rekao da je Dorrit nestala. Odmah zatim zaue se koraci po hodniku. Mika se uspravila, a da nije pritom upalila svjetlo. Dorrit joj drui od straha apnu: - Mika-trae me! - Tiho! - odvrati mirno Mika. Vani su sad mukarci otvarali sva vrata i izvikivali Dorritino ime. Napokon pokucae i na Mikina vrata. Ova zaviknu sneno i ljutito: - Prokletstvo, stoje opet? - Mika, je li Dorrit moda kod tebe? - zapita uzbueno otac. Mika glasno zijevnu. - Dakako daje ovdje. Oigledno juje prestraio mi, probudila me iz najdubljeg sna. Takva glupost! Tvrdi da je netko slomio njezin prozor i pokuao ui u sobu. Vjerojatno pati od privienja. Tko bi uao kroz njezin prozor. Ovdje, osim vas dvojice nema niti jednog mukarca. Pa gaui su odavno otili. - Vjerojatno se prestraila, jer se zasun otrgnuo, a staklo je prsnulo. I mi smo to primijetili jer

132

GIGA

smo uli zveket. - Dakle to je ipak bilo prozorsko staklo? Dobro, noas to ne moemo popraviti. Dorrit e provesti no kod mene, iako ba nisam oduevljena. A sada elim napokon svoj mir, prokleto bilo! Oba mukarca su se oigledno neto dogovarala. Vjerojatno su shvatili da noas nee moi ostvariti svoj plan. Nakon nekog vremena, Rodrigo ree njeno: - Dorrit, nisi li se odvie uplaila? Dorrit je skupila svu svoju snagu. - Jesam, Rodrigo, drem po svem tijelu od straha i uasa. Oprosti to sam vas smetala. - Nije vano, Dorrit! Sutra emo sve to popraviti. Laku no! - Hvala, Rodrigo, i tebi! Mika se naljutila na mene, jer sam je probudila. A to sam mogla drugo uiniti? - Idui puta doi radije k meni! Laku no! I oba se mukarca polagano udaljie. Mika je odloila revolver i upalila svjetlo. Sestre se pogledae blijede u licu. - Mika - apnu Dorrit - kad tebe ne bi bilo! Kako je sve to strano! Mika je pogladi po kosi. - Lezi, Dorrit, sad se vie nemamo ega plaiti. Vjerojatno smo dobile nekoliko dana mira. Tako brzo Rodrigo nee ponoviti svoje namjere. Prvo e te htjeti umiriti. A tvoj e Lienhard uskoro stii. Ostatak noi proao je u miru.
*

Drugog se jutra Mika pobrinula da Rodrigo popravi zasune i izmijeni prozorska stakla u Dorritinoj sobi. Dorrit je tvrdila, u njegovoj prisutnosti, da zasuna vie nije bilo kad ga je juer naveer htjela zatvoriti. Ve i stoga nije mogla spavati od straha. Kad jek tome zaula korake na verandi, pobjegla je u Mikinu sobu. Upravo kad je izlazila rasprsnulo se staklo. Rodrigo je to povjerovao. Ljutio se to njegov plan nije uspio, a stric mu je govorio daje glupan. Sada je morao sve urediti, a Dorrit e ubudue paziti da na veer sve dobro zatvori. Namjeravao je stoga idui puta ui kroz vrata. Ali moralo je prije toga protei nekoliko dana dok se Dorrit potpuno smiri. Nije slutio da je ova provela i idue noi u Mikinoj sobi. Sestre su odluile da e to initi tako dugo dok budu morale ostati na rancu. Mika se ni minute nije odvajala od svog revolvera. Moda e im biti potreban u bijegu, ukoliko ih budu progonili. Barem je mogla njime pucati u zrak u znak upozorenja. Bilo je dobro da i na rancu uvijek bude oboruana kako bi mogla zatititi Dorrit. I napokon je, dva dana kasnije, kroz prozor potanskog automobila zavijorio bijeli rubac. Automobil je zastao kraj drvea. Riemann i Rodrigo poli su danas na udaljeni panjak, ali su ipak imali pregled preko cijelog posjeda. Samo ono to je drvee sakrivalo, bilo je izvan njihova pogleda. Sestre koje su stajale na verandi kliknue kad su primijetile rubac. Zagrlie se plaui. Ali tad Mika poe pourivati. - Uzmi svoj runi koveg i otri do automobila. Ali skrivaj se iza drvea kako sam ti rekla. Zna gdje su otac i Rodrigo. - A ti, Mika? - Doi u odmah za tobom. Dorrit je pourila preko livade, pazei pritom da je otac i Rodrigo ne bi opazili. to je dolazila blie drveu, to je bre trala. Tjerao ju je uasan strah. Hoe li je u automobilu zaista ekati njezin Lienhard? Ponekad bi se plaljivo ogledala ide li Mika za njom. Nije ju jo vidjela. Dorrit odlui da nee krenuti bez Mike. Moda ova i nee doi, jer e se htjeti rtvovati. Srce joj je snano kucalo. Ve je bila blizu drvea a jo nije vidjela automobil. Moda se odvezao kao svakog dana.
133

GIGA

Moda su se prevarile kad su mislile da su primijetile rubac. Zastenjala je. Jo jednom natrag. Na sreu, evo napokon Mike! I jo samo nekoliko koraka, a tad je sakri drvee i grmlje. Ali tek to je stigla onamo zagrlie je dvije snane ruke i ona ugleda blijedo Lienhardovo lice. - Dorrit! Moja Dorrit! - Oh, Lienhard! Poluonesvjetena pala je u Lienhardov zagrljaj. Odnio ju je do automobila. - Ljubljena moja! Stoje? Jesu li ti neto uinili? - zaviknuo je. Pala je bez snage na sjedalo automobila. - Ne, ne, Lienhard! Mika me spasila i zatitila. Molim te, pogledaj, dolazi li! Poi, ja sam sada na sigurnom. vrsto je stisnuo usne. - Na sreu, stigao sam u pravo vrijeme! - Bio je krajnji as. Molim te, dovedi Miku! Ona ide za mnom. Pourio je do onog mjesta na kome je zagrlio Dorrit. Voza je podigao Dorritin koveg i stavio ga kraj sebe. Rado je pomogao njemakoj gospoici, jer mu je ova uvijek davala bogatu napojnicu. Sad je Lienhard otkrio Miku. I ona je nosila mali koveg i paljivo se ogledavala. Za pojas je zadjenula revolver, a lice joj je odavalo veliku odlunost. Sada se prema njoj pruila ruka iz grmlja i uhvatila njezin koveg. Lienhard drugom rukom stisnu njezinu. - Doite, gospoice Mika! - rekao je vodei je kroz grmlje. - Hvala, znam se ovdje dobro kretati - rekla je mirnim glasom. Pogledae se i istog trenutka shvatie da e biti simpatini jedno drugome. Nekoliko sekundi kasnije sjedila je Mika kraj sestre. Voza je spremio i Mikin koveg. Lienhard je zabrinuto promatrao Dorrit. - Dorrit, gdje je tvoj otac? - Uskoro e se vratiti, gospodine Ried! Krenimo brzo, ne smijemo gubiti ni trenutak - dobaci brzo Mika. Uspravio se. - Va otac i brati platit e mi za ovo. Dobio sam Dorritino pismo od gospoe Lovell, pa znam kakav su zloin spremali. - Molim vas, krenimo! Dorrit se uasno boji. Kasnije ete sve srediti s ocem i Rodrigom. - Mika, gdje si bila tako dugo? - zapita uzbueno Dorrit. - Mislila sam da e biti bolje ostaviti ocu obavijest. Napisala sam: Dorrit i ja odvezle smo se automobilom u Bonaru! Nita vie. Doi e s Rodrigom onamo, jer e nas htjeti odvesti kui. Gospodin Ried e tada urediti sve potrebno. Mislila sam daje to bolje, nego da se mora vratiti na ran. Nikada se ne moe znati to se moe dogoditi... Dorrit je uzbueno poljubi. - Mika, zaista na sve misli. Da, tako je mnogo bolje. Ne bih nikada dopustila da Lienhard sam doe ovamo. Lienhard je stisnuo Dorritinu ruku. - Draga, obraunao bih ja s njima i na rancu. Znam kako treba postupati s takvim ljudima. Ali zbog tebe je bolje ako to uinim u Bonari. Reci mi, da li ti se zaista nita nije dogodilo. Nisam li zakasnio? Pogledala gaje sjajnih oiju. - Moe biti miran! Dakako, da nije bilo Mike... Sakrila je lice rukama i zaplakala. Lienhard dohvati Mikinu ruku i poljubi je. - Kako da vam zahvalim? Hoete li mi dopustiti da u vama vidim sestru? Mika ga pogleda svojim lijepim, tihim pogledom punim smijeka.

134

GIGA

Lienhard je pozorno pogleda. Prepoznao je u njoj jednu od onih ena koje je sretao u dalekim krajevima za vrijeme svojih istraivanja. Bile su tihe i ozbiljne, a ipak odlune. Mogle su se mjeriti s mukarcima, a da pritom ipak nisu izgubile enstvenost. Automobil je sada izaao iz zaklona i vozio to je bre mogao ne ba dobrom cestom prema Bonari. Lienhard je naime iznajmio kola samo za sebe, a potanski automobil s poiljkom tek je trebao doi. Nakon kratkog vremena mimoili su ga. Troje ljudi u automobilu ivahno je razgovaralo. Lienhard je sada saznao sve to jo nije znao, a ono to se Dorrit nije usudila rei to je mirno ispriala Mika. Govorila je glasom zrele ene koja je upoznala tisuu ogavnih dogaaja. Nita nije skrivala pred Lienhardom. Ali ono to je izgovorila bilo je u svojoj grubosti tako jasno i isto da joj se Lienhard samo mogao diviti. inilo mu se nevjerojatnim daje ta lijepa, ponosna i zrela djevojka imala jedva sedamnaest godina. Sve su objasnili a Mika je predala Lienhardu oevo pismo koje je izvadila iz Rodrigove lisnice. Proitao gaje nabravi elo. - To e mi platiti! - procijedio je kroz zube. - Lienhard, ne smije zaboraviti daje on ipak moj otac. - Ali on je zaboravio da si mu kerka. - Da! Ali ovo je pismo Mika prisvojila samo zato da bismo imale u rukama oruje protiv oca, ukoliko ne bi dopustio da ona poe s nama. Ne smije zaboraviti, ona nije punoljetna. Ani ja to jo nisam. - Taj je ovjek nedostojan da bude otac, pa e mu sigurno oduzeti svako pravo na njegove keri. To prepustite meni! U svakom sluaju za mene je ovo pismo dragocjeno, a i ono koje je uputio tvojoj majci, kao i njezino pismo gospoi Lund. Ta tri pisma stavit u pred njega, i rei mu neka vam dopusti da odete u miru, ili u ga tuiti. Pokazat u mu i prijepis oporuke. Iz nje e vidjeti da se ne moe okoristiti tim naslijeem i da moe biti sretan ustupi li mu Mika svoj dio ranca. Nemojte se zbog toga uznemiravati! Odvest u vas gospoi Lovell, koja vam se ve raduje. Gospodin Lovell stavit e mi na raspolaganje svoj ured za razgovor s ocem i bratiem. Ovo se dvoje dobrih ljudi neizmjerno ljuti na vaeg oca, pa e nam u svemu pomoi. Neu dopustiti da jo jednom sretne svog oca i bratia, Dorrit! Mika mora sama odluiti hoe li se oprostiti od njih. Mika odmahnu glavom. - Ne, ni je ih ne elim vie vidjeti. Troje putnika zautjee. Svatko od njih slijedilo je svoje misli. Uskoro stigoe u Bonaru, a tamo ih radosno doeka gospoa Lovell. Sat kasnije Riemann i Rodrigo stigoe kui. Vidjeli su dodue pravi potanski automobil, ali nisu obraali panju na njega. Bili su ve navikli da im Dorrit i Mika dolaze ususret, kad se vraaju kui. Danas se to nije dogodilo. ak je i u kui bilo sve mirno, pa su morali poi u kuhinju i kretnjom ruku zapitati nagluhu sluavku gdje su sestre. Njoj je Mika rekla da se mora potanskim automobilom odvesti u grad i neto kupiti, i da e povesti i sestru. Sluavka se dodue udila to se Mika tako kasno odvezla u Bonaru, jer e tamo stii tek nou, ali bila je preglupa da mnogo razmilja o tome. Kad su je mukarci zapitali, ona samo rairi ruke. - Otile su u Bonaru! - ree i doda: - U sobi za dnevni boravak ostavile su obavijest. Ujak i neak pojurie kao ludi u sobu i tamo naoe Mikinu obavijest. Zurili su u tih nekoliko kratkih rijei. Zatim se bez rijei pogledae. - to to znai? - zapita napokon prestraeno Rodrigo. Riemann odmahnu glavom. - Otkud da znam! Sto e u Bonari? A potanski smo automobil sreli kako vozi u suprotnom smjeru. - Moda su bile u njemu? - Gluposti, zato bi se odvezle onamo, kad su namjeravale poi u Bonaru? Tu neto nije u

135

GIGA

redu. I Riemann poe iznenada glasno proklinjati. Rodrigo se estoko ugrizao za usne da su prokrvarile. - Nisu valjda pobjegle? - procijedi. Riemannovo lice posta jo bljee. - Gluposti, Mika je s njom! - Ali ako je potkupila Miku? I one je noi bila kod nje. Prokletstvo, tu je neto trulo! Moramo za njima, strie! Moramo ih sustii! Nisu se mogle odvesti automobilom. Vjerojatno su odjahale ili krenule kolima. Kao na zapovijed istrae do staje. Ali tamo su stajala kola i niti jedan konj nije nedostajao. Sad potrae u sobu sestara. Bile su uredne i spremljene kao uvijek. Dorritin je koveg stajao zakljuan kod prozora. Podigoe ga i uvjerie se daje pun, jer bijae teak. Stoga odahnue. - Dorrit nije pobjegla. Samo smo se prestraili. A i zato bi pobjegla? Ona nita ne zna o naim planovima. Vjerojatno je eljela neto kupiti u Bonari. udim se jedino to se nije odvezla ujutro, a ne kasno poslijepodne. Rodrigo se iznenada prestrai, sjetivi se strieva pisma. Ako gaje izgubio u kui, a sestre su ga nale i proitale ... tada - tada su pobjegle. To Mika nikada ne bi dopustila. Iako nije voljela sestru, ipak e joj pomoi pri bijegu. A sigurno su ve sve saznale onda, kad je Dorrit spavala kod Mike. Razmiljao je bi li stricu neto rekao o tome. Znao je da bi ga taj napao zbog njegova neopreza. Ali stric je to ipak morao saznati. Mucajui mu je priznao sve. Tad je izbila oluja koja je potresla i samog Rodriga. Riemann gaje uhvatio za ramena i tresao ga. Lice mu se zgrilo od bijesa, dok je neaku dovikivao pravi vatromet pogrda. Napokon Riemann sav iscrpljen padne na stolicu. - Sad se pobrini gdje e nabaviti milijune - rekao je promukao od bijesa. Rodrigo se udno osjeao. Snana mu bol stisnu grudi. Dorrit je otila - vjerojatno zauvijek. Sada u to vie nije sumnjao. I tako je nestalo iz njegova ivota ono, to gaje moglo uiniti bogatim i sretnim. Sada vie nije ni mislio na nasljedstvo. To vie i nije bilo tako vano. Trgnuo se kad je Riemann iznenada skoio. - Moramo za njima. Mogle su otii samo pjeice, pa e hodati cijelu no, ili ekati potanski automobil koji se sutra vraa. Moramo ih pronai, inae je sve izgubljeno, moramo ih silom dovesti natrag. Dorrit ne smije otii, prije nego postane tvoja. Hajde, krenimo! Zapitae sluavku kako su sestre napustile kuu, da li pjeice ili potanskim automobilom i kako su bile odjevene. Sad je gluha sluavka primijetila da se neto dogodilo. Ispriala je to je znala. Gledala je potajno za sestrama. Vidjela je kako Dorrit nestaje za drveem s kovegom u ruci, a Miku je promatrala za cijelo vrijeme dok nije stigla do drvea. I ona je nosila koveg. Nakon nekog vremena iza drvea se pojavio automobil i krenuo za Bonaru. To je rekla mukarcima. Od tog saznanja nisu postali pametniji. Jedino su bili sigurni daje ovo doista bio bijeg. Tisuu misli vrtjelo se po Riemannovoj glavi. - Obje nisu punoljetne! - zaurlao je. - Imam oinsku vlast nad njima. Nauit u ih ve sluati. Sada ih vie neu tedjeti. Dovest u ih natrag - pa makar uz pomo policije. Rodrigo je morao krenuti sa svojim stricem, htio to ili ne. Na brzinu su neto pojeli i odmah zatim odjahali. Nisu se povezli rasklimanim kolima, znajui da e bre napredovati na konjima. Uz put muile su ih neugodne misli. Riemannu je bilo nelagodno pri dui, jer je znao da je Rodrigo izgubio njegovo pismo. Ali to je ujedno bio i jedini strah koga je osjeao. vrsto je bio odluio dovesti Dorrit natrag na ran. Do Mike mu nije bilo ni stalo toliko, jer nije bila bogata nasljednica s kojom se mogao okoristiti. Prije zore stigoe u Bonaru. Jo svi mjetani nisu ni ustali, a Riemann i Rodrigo ve su saznali

136

GIGA

da su juer doletjeli neki strani nj emaki gospodin i engleski pilot. Oboj ica su stanovala u svratitu. Njemaki je gospodin cijeli jueranji dan proveo u automobilu, a vratio se tek kasno uvee u pratnji dviju gospoica koje nitko nije poznavao. Zaustavili su se pred potanskim uredom. Riemann se trgnuo, a Rodrigu je bilo nelagodno pri dui. Sto je sve to znailo? Zar je taj njemaki gospodin imao kakvih veza s Dorrit? Je li ju moda on odveo s ranca? Riemann je sada ve bio neto mirniji, ali htio je sve saznati, pa je krenuo u Rodrigovoj pratnji do potanskog ureda. Pitao je grubo da li se njegove kerke moda nalaze ovdje. Neki potar slegnu ramenima. Nije to znao. Ali u to je stigao gospodin Lovell i zamolio Riemanna i njegova neaka da dou u njegov ured. Oba uzbuena mukarca krenue za njim i iznenada se naoe pred Lienhardom. Ovaj je stajao uspravno usred sobe. Riemann je zurio u njega kao u privienje. - Vi, gospodine doktore? - procijedio je tiho. Lienhard ga otro pogleda. - Pourio sam ovamo jer me moja zarunica, gospoica Dorrit Lund, pozvala u pomo. Doao sam daje povedem u Njemaku, a uz to namjeravam i njezinu sestru osloboditi iz ruku dvojice nitkova. Riemann se htio baciti na njega, a Rodrigo se maio za no. Lienhard je mirno podigao ruku u kojoj je drao revolver. Ostao je po svojoj elji sam s oba mukarca, gospodin Lovell se odmah povukao i javio Dorrit i njezinoj sestri da su Riemann i Rodrigo stigli i razgovaraju s gospodinom Riedom. Obje su se djevojke dakako uzbudile zbog toga. Ali nisu trebale... Lienhard je stajao mirno pred njima drei u ruci revolver. Bio je potpuno dorastao takvoj situaciji. - Poloite odmah svoje noeve na stol, a zatim dignite ruke u vis, mladiu! I vi, gospodine Riemann! elim vas sauvati od nepromiljenih ina, koje vie ne biste mogli ispraviti. Ne bih elio da moja zarunica ima ak i ubojicu za oca - izjavi mirno. Oba su mukarca morala ispuniti njegovo nareenje kripajui zubima od bijesa. U Rodrigovim se oima nazirala divlja ljubomora. Riemann je meutim zaviknuo ljutito: - Kako moete tvrditi da je moja kerka vaa zarunica? Moda otkad je bogata nasljednica, jer prije niste imali nikakvih namjera, koliko ja znam. - Nemojte o drugim ljudima misliti isto kao o sebi. Za vae umirenje, Dorrit je bila moja zarunica jo prije no to ste vi stigli u Neustetten. Samo smo to zbog njezine alosti tajili. - Tad ste morali zamoliti mene za pristanak koga vam dakako ne bih dao. - Nemate mi to odbiti. Dobio sam pristanak Dorritina usvojitelj a. On je jedini imao pravo nazvati je svojom kerkom. Vi ste se odrekli tog prava kad ste svojoj nesretnoj eni napisali najokrutnije i najgrublje oprotajno pismo, koje ju je natjeralo u smrt. - Ne govorite gluposti! - zaviknu bijesno Riemann. - Rado u vam kasnije pokazati pismo Dorritine majke upueno gospoi Lund. U njemu je priloila i vae pismo koje ju je natjeralo u smrt. Predala je svoje dijete gospodinu i gospoi Lund i utopila se. Vi ste se odrekli ene i djeteta. Kakvo onda pravo imate na Dorrit? Vi, koji ste je htjeli poput neke drolje izruiti tom pokvarenom klipanu? Rodrigo se ponovno trgnuo kao da se misli baciti na Lienharda. Ovaj je mirno podigao oruje. - Sada vie nemate posla s bespomonom enom, koju ste namjeravali napasti u snu i silovati, i tako je prisiliti da postane vaom enom. Budite mirni, inae u izgubiti strpljenje. A sada su nastupili teki trenuci za Riemanna i njegova neaka. Lienhard ih nije tedio. Objasnio im je da su u njegovim rukama i da e on postavljati uvjete. Nije zahtijevao samo Dorritinu i Mikinu slobodu i pristanak da obje sestre krenu u Evropu. Rekao im je i to, da oni ni u kom sluaju ne mogu sudjelovati u nasljedstvu, jer je to gospoa Steinert izriito odredila. Mika nije eljela da otac posve propadne, pa je bila spremna odrei se u njegovu korist svog dijela ranca. Dorrit e to nadoknaditi sestri. Sve to nije proteklo jednostavno.

137

GIGA

Bila je to ogorena borba, ali napokon je Riemann teka srca morao uvidjeti daje Lienhard drao sve karte u svojim rukama. Pokuao je jo posljednje kako bi dobio bar neto kapitala za sebe, jer je ran, kako je rekao, bio posve propao, pa ga nije mogao opet podii bez novaca. Lienhard ga mirno pogleda. - Podignite ran ponovno na nain kako ste ga unitili. Kockanjem se takav posjed ne moe odrati. Va neak moe vam se zahvaliti stoje prokockao svoje naslijee. Moja zarunica me ovlastila, iako on to ne zavreuje, da tom mladiu isplatim deset tisua dolara, jer ste vi, njezin otac krivi, stoje mladi tako loe gospodario svojim dijelom ranca. Riemann se ljutito trgnuo. - A ja? Ja sam najblii roak Rose Steinert! Zar ja neu dobiti ba nita? - uli ste da vas je gospoa Steinert izriito iskljuila iz naslijea. Zabranila je vaoj kerki da vam dade i jedan novi. Ali uviam da neete uspjeti bez neto novaca. Stoga u vam ja iz svog depa isplatiti pet tisua dolara. Dorrit ne smije uiniti nita za vas. Iako sam teko zaradio svoj novac, ipak u vam prepustiti vei dio, kako biste opet stali na svoje noge. Riemann se runo nasmijao. - Vama taj novac vie nije potreban. Dobit ete bogatu enu. Lienhard ga prezirno pogleda. - Mislite li da u dopustiti svojoj eni da me uzdrava? To moe uiniti samo bijednik, ovjek poput vas. Namjeravam uvijek sam zaraivati ono to mi je potrebno za ivot. Nakon dugog pregovaranja oba mukarca prihvatie Lienhardov prijedlog. Uvidjeli su da im nita drugo ne preostaje. Odupru li se mogli bi se zlo provesti. Lienhard je jo zahtijevao od njih da se odmah vrate na ran kako obje sestre ne bi bile prisiljene sresti ih jo jednom. Pristadoe tako i na to, jer ni sami nisu eljeli jo jednom sresti djevojke. Kad je Rodrigo prolazio mimo Lienharda izlazei iz sobe, spustio je oi i rekao: - Recite Dorrit da je molim neka mi oprosti! Lienhard ga saalno pogleda. - Bili ste u looj koli, mladiu! Pokuajte se osloboditi tog utjecaja! Sada ste dovoljno stari za to. Znate stoje dobro za vas. Imate jo jednu priliku da sve popravite svojom marljivou i radom. Ne dajte se prevariti! To bi bilo za vas gore od gubitka prevarom steenog nasljedstva. Rodrigo je bez odgovora krenuo za svojim stricem. Lienhardove rijei nisu pale na neplodno tlo. Tek je sada shvatio kako je duboko pao. Nekoliko minuta kasnije ugledao je Lienhard oba mukarca na konjima. Projahali su kraj pote na putu za svoj ran. Tada je krenuo k sestrama i donio im dobre vijesti.
*

Tog istog dana poslali su automobil na ran po Dorritinu prtljagu kao to je Lienhard dogovorio s Riemannom. Idueg dana su njih troje napustili Bonaru. Lienhard nije mogao odletjeti sa sestrama u New York, jer je avion mogao primiti samo dvije osobe. I tako su otputovali vlakom, dok je pilot sam odletio. U New Yorku je gospodin Snyder doekao sestre s velikom radou. Iduih su dana dogovorili sve u vezi s nasljedstvom. Lienhard se smatrao obveznim upravljati na najbolji nain Dorritinim imetkom, sve dok ona ne postane punoljetna. Ispriao je gospodinu Snyderu i to, to je odobrio Riemannu i Rodrigu, kako bi im dao priliku da ponovno stanu na noge. Zamolio je gospodina Snydera da im poalje novac. Snyder je obeao da e sve urediti onako kako su utanaili. Nakon nekoliko dana otplovie sestre i Lienhard velikim parobrodom natrag u Evropu. Mika se svemu udila. Nosila je sada one lijepe haljine koje joj je Dorrit bila donijela. Isprva se osjeala nekako nelagodno u njima, ali moglo se primijetiti da e joj biti potrebno samo kratko vrijeme da se snae u tom velikom svijetu. Ve je na brodu stekla mnoge oboavatelje.
138

GIGA

Posvuda je upadala u oi njezina osebujna pojava, a obje sestre bile su najzgodnije djevojke na brodu. Sve su ih oi promatrale kad bi Lienhard u njihovu drutvu etao palubom ili se pojavio u blagovaonici. Dorritina sudbina je ubudue tekla mirno i sreeno. Sve su borbe ostale iza nje, a Lienhard je titio i uvao obje sestre. Ubrzo nakon povratka, Dorrit je postala sretna ena Lienharda Rieda.

139