Anda di halaman 1dari 59

Bilbioteka ALEKSANDRIJA Naslov originala

Adam Zagajewski

POWROT

Wydawnictwo Znak, Krakow 2003. Prevod s poljskog Marina Trumi Izdava Naklada ZORO, Sarajevo-Zagreb Urednica Ferida Durakovi Raunarska obrada i tisak TDP d.o.o, Sarajevo

Godina izdanja: 2006.

CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, Sarajevo 821.162.1-1 ZAGAJEWSKI, Adam Povratak / Adam Zagajewski; s pojskog prevela Marina Trumi. - Sarajevo : Zoro, 2006. - 55 str. ;20cm Prijevod djela: Powrot. - autoru: str. 55 ISBN 9958-589-32- COBISS.BH-ID 14943494

Zahvaljujemo se poljsko-bosanskoj tvornici za proizvodnju poliuretanske pjene ORGANIKA BH na pomoi u objavlji vanju ove knjige.

Adam Zagajewski

Povratak
S poljskog prevela Marina Trumi

Naklada Zoro Sarajevo-Zagreb, 2006.

Naveer
Kasno naveer stie u svoj grad u mrane ulice, u crne mrlje prozora, u mranu tiinu, makama to se skrivaju ispod automobila, snenim pticama na drveu, a ipak ne zna je li grad odsutan, je li to grad kazne ili grad sjena, da se moda ne ljuti na tebe, ili je zapravo toliko ravnoduan da ne mora postojati uope. Nitko te ne pozdravlja, nitko ne zadrava, nitko ti nita ne zabranjuje, ni za to ne moli, straari su zaspali ili otili kui, pouzdano cvjeta cvijee, ali ga ne vidi. Kraljice spavaju u sarkofazima, biskupi na portretima, izgubljene bitke u udbenicima povijesti. Grad je otvoren, otvoren je vjetar, i kolebanje, sve to se dogodilo eka na tebe, tvoji porazi nisu na tebe zaboravili, ve je kasno, utnja se vraa u utnju, pokuaj zaspati.

Na putu
1. Bez prtljaga Putovati bez prtljaga, spavati u vlaku na tvrdoj drvenoj klupi, zaboraviti rodni kraj, izranjati iz malih postaja u zoru, kada ustaje sivo nebo i ribarice izlaze na more. 2. U Belgiji U Belgiji je padala veoma blaga kia i rijeka je vijugala meu brdima. Mislio sam - tako sam nesavren. Stabla su sjedila na livadama poput sveenika u zelenim mantijama. Listopad se skrivao u korovima. Ne, oprostite, gospoo, rekao sam Ovo je odjeljak za one koji ne razgovaraju. 3. jastreb krui iznad auto-ceste Bit e razoaran - ako padne na lim, na benzin, na vrpce s jeftinom glazbom na naa tijesna srca. 4. Mont Blanc Sjaji se iz daljine, bijelo i oprezno, kano feral za sjenke.

5. Segesta Na livadi ogroman hram divlja ivotinja otvorena prema nebu. 6. Ljeto Ljeto je bilo divovsko, pobjedniko a na je mali auto izgledao izgubljen na stazi to vodi u Verdun. 7. Kolodvor u Bytomu U podzemnom tunelu rastu ikovi a ne tratinice. Ovdje zaudara na samou. 8. Umirovljenici na izletu Ue se hodati po zemlji. 9. Galebovi Vjenost ne putuje, vjenost eka. U ribarskoj luci samo su galebovi brbljavi. 10. Kazalite u Taormini Iz kazalita u Taormini vidi se snijeg na vrhu Etne i ljeskavo more. Tko je bolji glumac?

11. Crna maka


Crna maka izlazi nam u susret kao da kae: gledajte mene, a ne potovanu romaniku crkvu. Ja sam iva.

12. Romanika crkva


Na dnu doline poiva Romanika crkva: u toj bavi je vino.

13. Svjetlo
Svjetlo na zidovima starih kua lipanj. Prolaznice, otvori oi.

14. Uzoru
Materijalnost svijeta ujutro i tankoutnost due.

Karmelianska
Karmelianska ulica, plavi tramvaji, sunce, rujan, prvi dan nakon raspusta, neki su se vratili s dalekih putovanja, oklopne divizije stiu u Poljsku, djeca idu u kolu u lijepim odijelima, bijelim i modrim kao jedro i more, kao sjeanje i nadahnue, i groe. Drvee se uspravlja s potovanjem pred snagom mladoga uma, koji jo uvijek nije spoznao plamen i san, ali zaeli li samo nee naii ni na kakvu zapreku (ne raunajui nevidljive granice). Drvee pozdravlja mladost s potovanjem, ali ti - reci istinu - ljubomoran si na taj poetak, na izlazak iz doma, iz djetinjstva, iz slatke tame to ima okus badema, groica i maka - sprema se u duan po kruh i onda se vraa doma, ne urei, zvidi i pjevui lakomisleno; tvoja kola jo nije poela, uitelji su ve otili, majstori su ostali, tvoj san plovi nebom meu oblacima dalek kao ljeto.

Sicilija
Vodila si me preko prostrane livade kroz trokutastu Boniu*, koja je Sicilija toga grada, to ne pozna more, vodila si me u hladan poljubac Sirakuze i ili smo kroz beskrajni ocean trave kao osvajai iste savjesti (budui smo osvojili samo sebe), naveer, pod prostranim nebom, pod otrim zvijezdama, pod nebom, koje se pravedno protee nad onim to jo traje i nad lijenom rijekom uspomena.

* Krakowska Bonia - velika zelena povrina, tu se esto odravaju razne kulturne manifestacije na otvorenom.

10

inovnika
Tiha ulica, ulica utnje i ljubavi, koja nije mogla tada nita obeati; tu je pjevao slavuj pa umuknuo, tamo je mucala papigica. Ulica, koja voli povezivati, ulica - crtica, ulica mija inovnika u sivim odijelima i Tadeusza Kantora, koji je mislio jedino o smrti. Ovdje je ivjela skromna gospoa M. koja je mislila jedino o zdravlju. Ovdje si sluao glazbu i poeziju, tu si otkrio snagu nevidljivih stvari, eksploziju radosti i tugu nedjelja kinih i mranih, poudu i nitavilo, i prve pokuaje istinske molitve ovuda prolazi sada a nisi ganut, ili ti se tako ini.

11

Pilsudskijeva
Jedna od onih ulica koje mijenjaju imena, podlone kapricima diktatora lijepe ulice, isto kao lijepe ene, i daroviti djeaci, prozivaju se na plou i povjeravaju im odgovorne misije, daruju imenima sezone; bila je ulica Srpanjskog Manifesta, kada sam je upoznao, to jest ulica lai i licemjerja ali i mjesto filozofije i uenja, i poetak dugih izleta, svibanjskih etnji, mjesto, gdje sam se sastajao s tobom, nasmijanom, tunom ili pobjednikom.

12

Genealogija
Nikad ih neu sresti, te starinske likove - bili su isti kao mi, a ipak sasvim drugaiji. Uobrazilja se neumorno bavi zagonetkom njihova postojanja, ne moe ekati da se otvore tajni arhivi sjeanja. Vidim ih u tijesnim razredima, u provincijskim gradiima tunoga Habsburkog Carstva. Iza prozora granice topole histerino se miu i kia sa snijegom diktira vlastiti pravopis. Bespomono stiu u aci, meu prstima umrljanim tintom, suvini ostatak krede. Pokuavaju objasniti zagonetku svijeta gladnoj i bunoj djeci, koja samo rastu i vrite. Moji preci, uitelji, pokuavaju smiriti uzburkani ocean, poput onog ludog umjetnika to je stajao iznad morskih valova s krhkom dirigentskom palicom. Zamiljam pusto njihova umora, hipove nitavnosti
13

kroz koje se mogu zagledati u dubinu njihova ivota. I mislim da tada, kada se i sam pretvaram u uitelja, oni gledaju u mene i popravljaju moje jezine omake, ispravljaju sve moje pogreke s nepokolebljivom pouzdanou mrtvih.

14

Postolarska
Ulica, u kojoj je ubijen nevin student, koji je mogao biti ti. Ulica, u kojoj je se slobodno moglo ubijati - nedaleko Planty* prolazio je nijemi mar bespomonih i moda jo i dalje tuda prolazi, samo sada nevidljiv, prekriven jesenjim liem, silazi pod zemlju u tihom struganju cipela i aptu potplata.

* Planty - zelena plua Krakowa.

15

Prijatelji
Moji prijatelji ekaju na mene smijeei se ironino, tuno. Gdje su one nevidljive palae, koje smo trebali sagraditi govore njihova usta, njihova ostarjela usta. Ne brinite, prijatelji, oni divni zmajevi jo se uzdiu u jesenji zrak i dalje nas vode onamo, gdje poinje etva prema bljetavim danima onamo, gdje se otvara oiljak pogleda.

16

Duga
Nezahvalna ulica - duanii s pozamanterijom poput straara promrzle Napoleonove armije; seljaci zagledani u izloge i odrazi njihovih lica zagledanih u pranjave aute; Duga ulica, polako vodi k predgraima, dok predgraa smjeraju k sreditu. Teki tramvaji lijebe ovu ulicu, ukraavaju je parfimerije bez mirisa, a nakon kie blato namjesto manne; ulica patuljaka i divova, kripavih bicikla, ulica u kojoj mali gradovi, sabijeni u jednu sobu, spavaju poslije ruka s glavom na umrljanom stolnjaku, i seminarists zapletenih u duge mantije; najrunija ulica - ovdje u jesen raste ugljen, a u kolovozu dosada bijelih vruina. Ovdje si proveo prve godine u renesansnom, ponositom gradu, ovuda si trao na predavanja i vojne vjebe u predugom vojnikom injelu a sada dvoji moe li se vratiti zanosu onih godina, moe li jo toliko nita ne znati i toliko udjeti, i tako ekati, i zaspati lahko, i buditi se tako vjeto, da ne preplai zadnji san usprkos tami prosinake zore. Ulica Duga kao strpljenje. Ulica duga kao bijeg od poara, kao matarije, koje se ne okonavaju nikada.
17

Zora
Nedjeljno je jutro, vjetar je oprao misli, ulice su prazne kao pravila asketskoga reda. Mlade jo spava u bijelim atorima, samo su stari krenuli putom prema kapelici. Plamtei utom vatrom jesenji ginko, to je sauvao svoje lie, objavljuje da je kucnuo as. Nedjeljom ujutro iznad krovova zgrada i palaa razgovaraju meu sobom ozbiljna zvona i smiju se mali zvonici; dominikanci i norbertinke razmjenjuju brzojave. Spomenici na Plantama, izliveni u bronci, zacijelo bi eljeli vratiti se u obinu kou, u tijelo, u glavobolju - ali vjenost obvezuje. Sjea se, na ovome smo se mjestu posvaali jednom i traio sam te dugo u labirintu noi; ja s knjigom u depu, ti u ljetnoj haljini (knjiga - neproitana, zato se haljina otvarala poput korica neoplatonskoga traktata). Gleda u me bronani Boy, u njegovim oima zapisana je slika streljakog voda, tog remek-djela pruske arhitekture. Vjetar je oprao ulice i misli, vjetar je oprao sunce. Stotinjak metara odatle umro je Georg Trakl, ubie ga ekstaza ili oaj. A na onoj klupi sjedili smo neko u noi i nastojali uti ocean. Bio je pun mjesec, tiho su trale zvijezde. Kucnuo je as, kada se poslije dugih pregovora, prekidanih i ponovno zapoinjanih, i odbacivanih, 18

prolost, mudra i suha kao kakav pergament, odluila pomiriti s nevanou dana, s improvizacijom toga jutra, s njegovim vlanim dahom, s vlagom mojih misli, s mojim nemirom, a izaslanstvo mrtvih - pjesnici, ali i noni straari, iskusni u istraivanju tame, i babice koje su vidjele kako se otvaraju tijela sloilo se da kucne odsudni as, u tiini, u nedjeljno jutro, kada smireno plamti drvee, sloilo se uvjetno, da oivim i shvatim kako je upravo pravi tren, pravi tren - i uskoro e pro.

19

Nepoznata
Nepoznata ulica ustremljuje se prema dolje nema je na karti tu nema hotela ni knjinice ak ni uspomena ni planova Ova je ulica samo crte samo skica to se ustremljuje prema dolje kao to se jastreb obruava na mia Ponekad se javlja u snu i odmah nestaje ali vratit e se, sigurno, moda e se vratiti u neznano vrijeme na neznanome mjestu.

20

Duga
Vratio sam se ulici Duga s njezinom mranom aureolom muzejske prljavtine - i Karmelianskoj, gdje pijanci modrih lica ekaju kraj svijeta u delirijum tremensu, kao pustinjaci iz Antiohije, i gdje se elektrini tramvaju tresu od vika vremena, i svojoj mladosti, koja me nije htjela ekati i ugasila se, ubila se dugim postom i silnim bdijenjem, vratio sam se crnim uliicama, antikvarnicama, gdje su se okupile zaboravljene knjige, tajnovitosti, u kojoj su se krile srdanost i izdaja, Ijenstvovanju, itanju, dosadi, nitavilu, oaju, smrti, koja je uzela mnoge i nikoga nikada nije vratila, vratio sam se Kazimierzu,* kvartu-pustinji, gdje nema ak ni alosti, gradu kie, pacova i smea, djetinjstvu, koje je isparilo kao bara obojena benzinskom dugom, sveuilitu, koje nevjesto pokuava zavesti sljedei bezazleni narataj, gradu, koji sada prodaje svoje zidove, budui je ve davno prodao ast i odanost, gradu koji volim sumnjivom ljubavlju, i kojemu nita ne mogu ponuditi osim onog to sam zaboravio i ega se sjeam, osim pjesme, osim ivota.
* Kazimierz - dio Krakowa u kojem su prije Drugog svjetskog rata uglavnom ivjeli idovi.

21

Lastavice iz Oswicima
U tiini baraka u utnji srpanjske nedjelje, prodorni pisak lastavica. Zar tako je malo ostalo od ljudskoga govora?

22

Tadeusz Kantor
Oblaio se u crno, kao inovnik osiguravajueg zavoda, specijalist za beznadena pitanja. Sretao sam ga na inovnikoj obino je urio na tramvaj i u Krzysztoforima,* gdje je uredovao dugo i predano, primajui za stolom druge u crno odjevene umjetnike. Mislio sam o njemu ravnoduno, gotovo s visine, kao netko tko jo nita nije napravio a ipak osuuje nesavrenost postojeih stvari. Ali, jednoga dana, mnogo kasnije, vidio sam Mrtvi razred i druge predstave, i zanijemio sam od uasa i oduevljenja vidio sam sustavno umiranje, odlazak, vidio sam kako radi kod nas vrijeme, vrijeme uiveno u odjeu i rite, i u lica ije crte postaju sve blae, kako radi pla i smijeh, i krgutanja zubi, kako u nas rade dosada i enja, kako bi u nas mogla ivjeti molitva kad bismo je znali primiti, to su uistinu drski vojniki marevi, to je ubijanje, to smijeh, i to su ratovi, vidljivi ili ne, zli ili ne, to znai biti idov ili Nijemac, Poljak, moda naprosto ovjek, zbog ega su starci djeca, dok djeca stanuju u starim tijelima visoko na katu bez dizala i pokuavaju

Krzystofori - Galerija i kavana u Krakowu gdje se okuplja umjetniki svijet.

23

nam neto rei, obznaniti, ali zalud se trude, zalud lepraju sivim rupiem, virei iz kolske klupe isparane noiem - ve znaju da im ostaju samo neizbrojivi naini odlaenja, patos bespomonog smijeka, neizbrojivi naini opratanja od svijeta, i ak ne uju kako prljave kazaline dekoracije pjevaju zajedno s njima, bojaljivo pjevaju i bit e stupaju u nebo.

24

Stolarska
Nevelika gomila ispred amerikog konzulata talasa se poput meduze na vodi. Plonikom promie mladi dominikanac i prolaznici mu se pobono uklanjaju. Opet sam doma, utljiv kao budist. Brojim dane sretne i dane brine, dane oajnikog traenja tebe a nalazim tek sliku, metaforu, dane Koheleta i dane Psalmiste. Pamtim vreli mirisa vrijeska i miris smole u umi iznad mora, tamu bijele kapelice u Provansi, u kojoj je gorjelo samo sunce svijee. Sjeam se siunih maslina u Grkoj, blistavih eljeznikih tranica u Vestfaliji i dugoga puta na mamin ispraaj, zrakoplovom, u kojem su prikazivali komediju i svi su se glasno smijali. Vratio sam se u grad slatkih kolaia, gorke okolade i lijepih pogreba (nekada je tu pokopano zrno snova), u grad utirkanoga sjeanja ali taj nemir to tjera lutalice i okree kotae bicikla, mlinova i satova, nee me napustiti, zauvijek se skriva u mome srcu, kao gladan dezerter u odbaenim cirkuskim kolima.

25

Glazba u automobilu
Glazba koju sam sluao s tobom doma ili u autu ili ak u etnji nije uvijek zvuala tako isto, kako bi eljeli klavir-timeri ponekad bi se u nju umijeali glasovi puni uasa, bola, i tada je glazba bila vie od glazbe, bila je na ivot i nae umiranje.

26

Kino "Snaga"
a B. i W. Pszoniake

Neke su nedjelje bile bijele kao pijesak baltike plae. Jutrom su se uli koraci malobrojnih prolaznika. Lie naega drvea oprezno je utjelo. Debeli se sveenik molio za one koji nisu mogli doi u crkvu. U kinima je omamljujue zvrjao projektor, a praina je ukoso putovala kroz svjetlo. Mravi je sveenik, meutim, osuivao epohu i pozivao na surove mistine vjebe. Neke su dame malo padale u nesvijest. Ekran u kinu "Snaga" spreman je bio prihvatiti svaki film i svaku sliku Indijanci su se osjeali kao kod kue, pa ni sovjetski junaci nisu se mogli potuiti. Po zavrenoj predstavi nastupila bi tiina, tako duboka da bi se policija uznemirila. Ali, popodne je grad spavao otvorenih usta, kao bebe u kolicima. Naveer bi ponekad puhnuo vjetar i u sumraku je bura treperila nestvarnim, ljubiastim sjajem. U pono se na umiveno nebo vraao krhki mjesec. Izgleda da je nekih nedjelja Bog bio sasvim blizu.

27

Arheologija
Arheologija ovog hambara nadilazila je naa oekivanja. to je Mikena prema izblijedjelim ploicama i kopama ovih iskopina, prema strasti ubijanja. to su egipatske piramide prema toj mrnji. Sjedim u maloj sobi na katu drvene kue na Sjevernom Bulevaru, skeptini uitelj creative writing. to mogu uiniti poslije toliko godina ja, vjernik sasvim druge vatre, netko, tko vjeruje u snagu poezije, u energiju slika i ideja, u besmrtnu radost trenutka. Mislim na bespomonost introvertnih, Sa svim njihovim satima neizbjena zanosa; deuraju u malim udobnim sobama, dok gore i svijet i drveni hambar, a rat putuje od zemlje do zemlje. to mogu uiniti - vjerujem u uobrazilju, u odsjaj poeme, koja bespomono trai istinski red i pokuava pomoi pravdi. 28

Kasno popodne
Sunce se zaplelo u granama drvea, vrijeme je zastao u urarovoj vitrini. Duge sjenke zgrada i dimnjaka leale su umorne na ploniku. Ogromna tijela baroknih crkava poput blizanaca slinih panjolskim jedrenjacima zastadoe na tren u zaljevu, premda nisu spustila sidro. Lastavice se ukoie visoko u nebesima Prolaznici zapee u mjestu, poneto nesigurni, poput putnika vlaka to zastade u polju. Oni, to su sjedili u foteljama od prua, ispijali su ljubiaste tekuine sporije nego obino, a konobari se ukoili u trku poput zaustavljenog nijemoga filma. Obamro je rii maak, koga su vodili na uzici. I svi smo u delirijum tremensu gledali samo na jednu stranu tamo, gdje je polako narastala planina noi, tamo, gdje je polako narastala naa propast.

29

Opisi slika
Obino zapaamo tek nekoliko pojedinosti groe iz XVII. stoljea jo blistavo i moda lijepu vilicu od slonovae, ili drvo kria i kaplje krvi, i mnogo pafnje, to se ve osuila. kripi blistavi parket. Nalazimo se u stranome gradu gotovo uvijek u stranome gradu. Negdje stoji straar i zijeva. Iza prozora ljuljaju se grane jasena. Opisi nepokretnih slika neobino su privlani. Posveuju im se uene rasprave. Ali mi smo ivi, ispunjeni sjeanjem i razumom, i na trenutke osjeamo osobit ponos jer vie u nama budunost i taj amor ini nas ljudima.

30

Crkva bojeg tijela


Nalazimo se na rubu idovske etvrti, odatle su se uvis uzdizale ozbiljne molitve na drugome jeziku, na jeziku Davidovom, koji je kao orah i kao loza vinova. Ta crkva nije lijepa, ali nije bez ozbiljnosti; stroj okomitih linija i praine to drhturi pod sunevim zrakama, hram malih objava i usrdne utnje, prostor enje za onima koji su otili. Ne znam hou li biti primljen, hoe li e moja nesavrena molitva ui u treperavi crni zrak, hoe li se moje beskrajno traganje zaustaviti u toj crkvi, nepokretnoj i prepunoj kao konica.

31

Vlak od Krakowa do Warszawe


Vlak od Krakowa do Warszawe, poetak rujna: gore vatre, iznad polja uzdie se oblak gorkoga dima, koji u plua ulazi poput narkotika. Trai prosvjetljenje u planini, u Alpama i u crkvama, ali vidi li ove pokorne vatre to se are s veeri, puui po zemlji - kao fitilji to e se ugasiti.

32

Kopernikova
Bolnice i uzdasi taksiji ekaju na malo bolesne i nestrpljive; ovdje smo sluali predavanja Kpiskog, mukarca s licem pravednika. Pratili su ga tuni aneli teke psihoze, ali trista metara dalje ekao je botaniki vrt, gdje se svake godine ponavlja udo beharanja drvea i tanahni ginko uva ulaz u nevelik raj, koji smo napustili pognute glave, zahvaljujui tomu otkrivi kamenie i travu, i glinu od koje ti sada mijesi nov ivot.

Lijena etnja
Lijena etnja; jesenji dan padala je kia njena kao zvuk gitare a moda je to mekoa tople rosulje uinila, da se grad otvori preda mnom, kue i parkovi pozdravljali su me i primali, malo uvrijeeni, kao djeca poslije duga rastanka, primali su me ponovo poslije toliko godina, korei me prijateljski, kao da govore: pa zna valjda da mi ne moemo putovati, do koljena u zemlji, ovdje smo zauvijek, osueni na vjetar i snijeg, na rat, na Ruse i Nijemce priaj nam zemljama sretnim.

34

Crkve Francuske
Czesawu Mioszu

Crkve Francuske, gostoljubivije od njezinih gostiona i njezine poezije, stoje u vinovoj lozi poput velikih grozdova, ili na uzvisinama, pitomo, ili utopljene u doline, na dnu zelena mora, u suhome krajoliku, odbaene zgrade, naputeni hambari od siva kamena, meu sivim kuama, sred sivih zaselaka, ali unutra ruiaste ili bijele ili ureene suncem to je prodrlo kroz vitrae. Male romanike bogomolje demekastih obrisa, poput obrtnika u trudu stvorenih, nevidljiva Paskalova crkva, zaivena u platno, i vitke katedrale kao aplje iznad gradova, vidljive s auto-ceste; najljepa je u Chartreu, gdje kamen gui poudu. Mlinovi cistercita, to okreu vodu u nedjeljnim curkovima, i njihovi ribnjaci, sinagoge, starije sestre, toliko puta izdane i opustoene, nenametljivo,

35

ruevine opatije u Normandiji, gdje se u grmlju malina grije na ezi crna zmija, drvce izraslo na dimnjaku seoske crkvice, mladi jasen, koji e postati redovnik, bazilika u Vezelayu, koja pripada Magdaleni, ruiasta kao usta umske jagode. Claudelova crkva, demekasta, skoro bez vrata, nadahnuta, nekada ispunjena gnjevom, i crkva u Tournusu, zbog ijih lukova ak i Arapi moraju biti ponosni; prekriveni mahovinom zidovi skromnih kapelica, koje su zaboravile svoja imena, kao i utvrena bazilika u Albi, remek-djelo vojne umjetnosti, presvuena zmajevom koom, a na trgu prodavci oraia, svetih slika i kolaia s anisom. Ali naveer prodavci nestaju i ostaju samo zidine i prozori slijepi kao maii, i sveobuhvatna no, i mnogo utnje, i ponekad eksplozija umirue komete. Romaniki kapiteli na galerijama, kao da su ih isklesala genijalna djeca. Livade, gdje se susreu ljubavnici. Kameni Jeremija u Moissacu, dobroga lica.

36

Mauriceova crkva, koja je nauila moj jezik i stanuje u Warszawi, s najsiromanijima. Crkve u Francuskoj, mrane posude, u kojima luta bojaljiv plamen monoga svjetla.

37

Je li vrijedilo
Je li vrijedilo ekati po konzulatima na asak dobrog raspoloenja slubenice i po kolodvorima iekivati zakanjeli vlak, vidjeti Etnu s njezinom japanskom kapuljaom i Pariz u praskozorje dok se iz tame pomaljaju konvencionalne karijatide Hausmana, ulaziti u jeftine restorane, u kojima pobjedniki mirie enjak, je li se vrijedilo voziti podzemnom eljeznicom pod zemljom ne znam vie kojega grada i razgledati sjene ne-mojih predaka, letjeti malim zrakoplovom iznad zemljotresa u Seattleu poput iskre iznad poara, a isto tako tijekom tri mjeseca gotovo ne disati, gotovo ne postojati, postavljajui muna pitanja, zaboravljajui na nepojmljivo djelovanje milosti, itati u novinama izdajstvu, ubojstvu, je li vrijedilo misliti i sjeati se, padati u najdublji san, u kojem su se protezali sivi hodnici, kupovati crne knjige u Sevilli koju nisam vidio, vrijedi li otii i vratiti se, vrijedi li da ne da ne nita ne precrtati

38

Zvijezda
Vratio sam se nakon dugo vremena tebi, sivi i lijepi grade, grade, koji se ne mijenja, zaronjen u vode prolosti. Nisam vie student filozofije, poezije i znatielje, niti mlad pjesnik, koji je napisao previe pjesama i lutao labirintom uskih ulica i tlapnji. elo mi je dotaknula ruka vladara satova i sjena, ali me i dalje vodi zvijezda svjetlost i samo svjetlost moe me unititi ili spasiti.

39

Poezija je traganje za sjajem


Poezija je traganje za sjajem. Poezija je kraljevski put koji nas vodi najdalje. Traimo sjaj u sivome asu, u podne ili u dimnjacima zore, ak u autobusu, u studenome, dok tik kraj tebe drijema stari sveenik. Konobar u kineskom restoranu brine u pla i nitko se nee dosjetiti zbog ega. Tko zna, moda je i to traganje, slino trenutku na morskoj obali, kada se na obzorju pojavio gusarski brod i zaustavio se, ukipio se na dugo. Pa i trenuci duboke radosti i bezbrojni trenuci nemira. Dozvoli mi da vidim, molim. Dozvoli mi da istrajem, kaem. Naveer pada studena kia. Po ulicama i alejama moga grada bezglasno i revnosno radi tama. Poezija je traganje za sjajem.

40

Adam Zagajewski

PISATI NA POLJSKOM

Znanci me ponekad pitaju - zato ne pie na en gleskom? Ili - ako sam u Francuskoj - na francu skom? Pretpostavljaju, oito, da bih samo dobio na toj zamjeni, da je bolje sluiti se svjetskim nego provincijskim jezikom. U naelu, slaem se s nji ma, svakako, moda bi najudobnije bilo pisati na veem jeziku (kada bih samo umio!). To me pod sjea na anegdotu o G. B. Shawu, koji je u pismu upuenom Henryku Sienkiewiczu izrazio uenje to Poljaci nisu prihvatili ruski jezik. Irci su, eto, prisvojili engleski i odlino su s tim proli! Doi sta! Pisati na poljskom u XIX. stoljeu, u vrijeme dok je zemlja bila podijeljena* - predstavljalo je patriotski in; poljski je jezik bio ozbiljno ugro en, prije svega pod ruskom okupacijom. Danas nitko ne postavlja to pitanje. Mladi pjesnik roen u Gdanjsku, ak i ako ne zaboravlja na prolost toga grada - a to je sjeanje danas u modi! - nee se kolebati na kojem e jeziku pisati. Jednostavno nee znati nijedan drugi. Tek onaj tko poput au tora ovog teksta ve godinama ivi izvan Poljske, moe se sresti s pitanjem - da li naivnim? - koji jezik izabrati.
* Misli se na razdoblje poljske povijesti izmeu 1794. i 1918. - op. prev.

43

Pisati na poljskom znai takoer preuzeti na sebe kompliciranu batinu poljske povijesti; onaj tko pie na francuskom s ironijom i elegancijom, i s malice poezije, bit e, makar i nesvjesno, batinik ne samo Montaignea i Pascala, nego i Louisa XIV., ako nita ono barem atmosfere to je vladala na njegovu dvoru, podrugljive konverzacije, ubo jitih dosjetki, nervoze moralizatora, sporenja revo lucionarnih demagoga. Onaj tko pie na poljskom nosi u krvi i tinti drugaije gene; propast drav noga sustava u XVIII, stoljeu, katastrofu podjela, katastrofu neuspjelih ustanaka i krhkost dugoga, teatralnog postojanja nae zemlje, koja je, budui nije postojala realno i trezveno, bila samo himera, bivala je naizmjence predmetom divljenja (Polenlieder 30-ih godina XIX. stoljea, oduevljenje Francuza) i prijezira (Bismark i njemaki ili ruski nacionalisti). Poljska je vegetirala u uobrazilji Eu rope pomalo poput onog lijepog Tadzia iz "Smrti u Veneciji" Thomasa Manna - lijepa, nedostina, sablasna, djetinjasta. Ili, suprotno, kao zemlja zao stala, prljava, pijana (npr. u Goetheovom izvjeu poslije njegova kratkoga putovanja po Poljskoj, o kojemu je ostala svjedoiti spomen-ploa na trgu u Krakowu) - zemlja koju bi trebalo to prije osvo jiti. Ili ljepotica ili zvijer - nita izmeu. Izgleda da jo i danas Poljaci s nevjericom, ali i s najveim zanimanjem, oslukuju miljenja o sebi izreena u velikim gradovima Zapada. Sada je tomu prikljuen jo jedan motiv - jesu li Poljaci heroji Drugoga svjetskog rata, lijepi ulani koji se tuku s tenkovima, neustraivi piloti iznad Engleske, uzorni i strpljivi ilegalci, neustraivi voj nici u napadima na Monte Casino ili su, isto tako, primitivni antisemiti niskih ela, predstavljeni kao
44

svinje u poznatome amerikom stripu? Ljepotica ili zvijer? Dentlmeni ili svinje? I napokon - jesu li kroz komunizam preplivali neuprljani, bunei se i sabotirajui sistem koji je nametala Moskva - tako barem vole vidjeti same sebe - ili su, takoer, po sluno s njim suraivali, kao i svi ostali osvojeni narodi? Sami se Poljaci ne slau ni danas u ocjeni toga istilita kroz koje su proli; jedna je istaknu ta povjesniarka objavila nedavno knjigu s naslo vom Veliko stoljee Poljaka, posveenu upravo ovom razdoblju politikog nepostojanja, XIX. stoljeu, polazei od pretpostavke da je intenzivno intelek tualno djelovanje izbjeglica, pjesnika, mislilaca, povjesniara, politikih aktivista, razasutih irom Europe, s kamatama nadoknaivala nedostatak dravnoga suvereniteta. Je li doista? U desetinama memoarskih knjiga nastalim za vrijeme posljednjega rata i u prvim poslijeratnim godinama, poljski itatelj trai ne samo skicu nei je individualne sudbine, nego i odgovor na pitanje: tko smo mi? Taj nemir namee se piscima, i to ne samo piscima memoara, nego i velikim knjiev nim talentima; cjelokupno stvaralatvo Witolda Gombrowicza vibrira - pored ostaloga - upravo tim nemirom. Netko, tko iz zapadnoeuropske perspektive sve to gleda, teko moe zamisliti provaliju ka kvu je spoznala suvremena povijest Poljske. Na primjer, trenutak - to ga je ovjekovjeio zacije lo dobro uhranjeni snimatelj Wermachta - kada preivjelo stanovnitvo Warszawe, stupajui po lako u rezigniranoj, razbijenoj, beskrajnoj koloni u kojoj su ene, djeca, mukarci i starci, naputa srueni grad poslije uguenoga ustanka u jesen 1944. godine. On pripada odnekud bogatoj kolek45

iji najstranijih slika minuloga stoljea. Civilno stanovnitvo, naputajui pokorno vlastiti srueni grad, prijestolnicu europske zemlje - moe li biti to gore? Jedino logori i krematoriji, i uas jo beznadnijeg ustanka u tomu istom gradu, u idov skom getu 1943. godine. Ipak, taj je trenutak postao kljunom tokom u nevienoj debati to su je zapodjenuli poljski pisci odmah nakon rata. Oevidno, oni nisu diskutirali onako kako su navikli polemizirati profesionalni historiari - nisu razglabali problem krivice i od govornosti za Varavski ustanak, nisu analizirali vojnu i politiku situaciju - ve je ova nulta toka knjievnosti - koliko bolnija od one u akadem skom eseju Rolanda Barthesa - nitavilo kakvo je okusila Warszawa i s njome cijela Poljska, dugo je raspaljivalo matu poljskih pisaca. ak i vie no raspaljivalo: trebalo je postati njezin trajni sasto jak; mata poljske knjievnosti prisvojila je sebi provaliju. Zacijelo ne treba revno podsjeati na to da godine staljinizma nisu temeljno popravile situ aciju; svakako, teror jeste znatno popustio - ako se usporedi s hitlerovskim terorom - i veliki dio stanovnitva ivio je u uvjerenju da je izgradnja zemlje, ak i pod brutalnim rukovodstvom komu nistike partije, hvalevrijedno zanimanje, koje se ne moe odgoditi za bolja vremena, ali malo tko nije osjeao duboku gorinu. Groteskno rasipni tvo komunistike ekonomije i sveprisutna tajna policija nisu dopustili da se zaboravi kako se radi o poduhvatu koji je blii teatru apsurda nego smi slenoj dravnoj djelatnosti. Neumoljiva i oslobaajua frivolnost vremena ini da je sadanji mladi narataj - poto se naitao
46

teoretiara postmodernizma i sve zna zamkama teksta - ve zaboravio na tu strahotu; ipak, radikalnost poljske poslijeratne knjievnosti mnogo zahvaljuje energinom odgovoru na taj trenutak, trenutak kada je stanovnitvo Warszaw naputa lo svoj srueni grad. Dananji se debitanti vie ni ega i ne mogu sjeati, ali za mene i moje vrnjake, koji smo roeni odmah poslije rata, kamene su ru evine obrasle travom jo privlane jednako onako kako su bili ostaci gotske opatije za prvu genera ciju romantiara, to kriju u sebi blago i opasnost - bio je to prirodan i voljen krajolik djetinjstva, nae prvo nadahnue. Posljednjih 60 godina, u zemlji kao i u emi graciji - to zna svaki osnovac u Krakowu - ta je knjievnost stvarana koliko u domovini toliko i u Parizu, Argentini ili Kaliforniji - pisanje je rijet ko bio poziv akademski, intelektualan, beskrvan, marginalan, rijetko se svodio samo na individual no traganje za Ljepotom, na flaubertovsku borbu s jezikom, na savjestan zapis pojedinanog doiv ljaja ivota. Uglavnom, bilo je kao kad u hunoj, raspaljenoj keramikoj pei, gdje na visokoj tem peraturi i pred oima pohlepnih svjedoka, pred oima zaintrigiranih pripadnika polisa plamte posude poezije i proze. Pisanje je imalo ogromnu vanost, bilo je velika i ozbiljna debata, u kojoj su se egzistencijalne brige vezale s motivima koji se tiu cijele zajednice, cijeloga polisa. Pritom - para doksalno - sudionici te debate, Witold Gombrowi cz, Jerzy Stempowski, Czesaw Miosz, Aleksander Wat, Jzef Czapski, Zbigniew Herbert, Gustaw Herling-Grudzinski, Jerzi Giedroy, da spomene mo samo nekoliko Divova - bunili su se protiv nje, uope ju nisu htjeli, zaokupljale su ih velike, ope
47

teme i motivi, ukljuujui i metafizike, ali su do njih mogli prodrijeti samo vrijedno presijecajui put kroz dunglu pitanja to izrastaju iz politi kih, zajednikih dubina. Ne moram, valjda, spo minjati kako su svi oni izvrsno pisali, kako se tu ne radi skupini ideologa nego velikim piscima, arobnicima rijei. Poljsku knjievnost nemogue je razumjeti bez te pozadine; razumije se, nije to vie bila, kao u ranijim stoljeima, knjievnost plemenitaa koji sjede u svojim selima i itaju Plutarha, Vergilija, a nakon bogate etve predaju se uitku knjiev nog rada. Narataj, koji je sazreo u trenutku velike krize, velikoga Nitavila, rasut po cijelome svijetu, borio se da pretraje u neuveno tekim uvjetima, ekonomskim i duhovnim, uz omalovaavanje Pa riana, i ne samo ljeviara; uspio je u Poljskoj stvo riti osnove suvremene knjievne osjeajnosti. On je znao stvoriti model knjievnosti koji e na opa snosti odgovoriti na univerzalan, a ne provincija lan nain. Znao je, takoer, dotaknuti najdublju nadu, izbjegavajui lake utjehe. Citat iz nedavno - posmrtno - objavljenog dnevnika Zygmunta Mycielskog, pisca i kompozi tora, dobro ilustrira dilemu pisaca koji potjeu iza Gvozdene zavjese: Na Zapadu bih sigurno bio "crni" pisac, onaj koji pue u trubu pesimizma, nagovjetava kraj Europe, svijeta, besmisao ljud skoga puta i evolucije nae vrste. Ovdje - u odno su na intelektualne i ekonomske nitarije - puem u trubu morala i smisla naega postojanja. Pozornost zaokuplja znaajan udio pjesnika u poslovima kojima se obino bave romanopisci,

* Dziennik, 1950 - 1959, str. 284.

48

ili ak filozofi; u Poljskoj, meutim, pjesnici se, ne obzirui se na asketske preporuke moderno ga estetikog katekizma, nisu povukli u rezervat hermetikih metafora kako bi s najveim entuzi jazmom istraivali bolesti svijeta; sudei barem po zainteresiranosti kojom se prati njihovo stvarala tvo, uinili su zanimljiv izbor. Miloszev Moralni traktat studenti su itali ispod klupa u najstrani jim vremenima staljinizma. Poema za odrasle Ada ma Wayka, objavljena 1955. godine, raspalila je openarodnu diskusiju i doprinijela je uspjehu politikoga poputanja, a Poruka gospodina Cogita Zbigniewa Herberta, poema to ju je napisao oaj ni pjesnik koji ne oekuje nikakav prelom, koji ne vidi kraj despotizma, gotovo da je postala himna to su je recitirali oportunisti u 70-im i 80-im go dinama. Pjesnici su uspjeli, pri tome, privui iro ku publiku a da nisu snizili umjetniku razinu. Uvjeren sam da bi danas bilo mnogo tee pisati na poljskom da nije bilo ove djelatnosti Generacije Divova - jedini je problem s njom, moda, inje nica to su njezina veliina i plemenitost zapravo onemoguile nasljednicima da odigraju obinu edipovsku komediju, komediju borbe generacija - da spale oev portret. Kako je mogue buniti se protiv muenika za istinu, protiv tako istaknutih svjedoka epohe koji tako dobro piu. Ali, postoji i drugi problem: on je posljedica toga to se, u izvjesnom smislu, taj narataj koji je pisao "iz ideje"; borei se i sporei se s ideologijom, oajniki branei ugroeno ovjeanstvo, morao usredotoiti na intelektualno sagledavanje svijeta, ignorirajui potencijalno neogranienu mnoinu ljudskih situacija, koje nisu posljedica izvanjskog,

49

neprijateljskog faktora nego neumoljive, imanen tne hirovitosti svijeta. I trei problem, napokon - otra polemika s najnovijom historijom, uinila je da je poljska knji evnost bila prinuena zanemariti, do izvjesnog stupnja, neto to bismo mogli nazvati "istom", prethistorijskom uobraziljom. Istina, pisci iz toga narataja, Aleksander Wat ili Czesaw Miosz, bili su svjesni te potekoe, i ne jednom govorili su o potrebi dosezanja ontolokih slojeva ili, jednostav nije reeno, religijske (to jest naelne) problemati ke, koja danas nije vie moderna. Pisati na poljskom, pred svakoga koji to poku a, postavlja nove opasnosti. Ta uvena "normalnost", koju je teko definirati, a o kojoj su matali itelji Istone Europe, napokon je zavladala, pa i u knjievnosti; trivijalnost je dozvoljena, sada se moe lako, trivijalno i dosta lijepo, pisati o sebi i o svemu ostalome (najvie o sebi); velika i pomalo sluajna pobjeda demokracije nad totalitarizmom moe se javiti i kao trijumf obinosti koja je pobije dila la - la je bila sutina komunizma, demokra cija pak nikoga nee sauvati od vulgarnosti. Poljski pisci srednje i najmlae generacije, premda su uglavnom svjesni toga, jo se uvijek kreu pod kiobranom koji su nad njima rastvo rili Divovi. U knjievnosti, meutim, kiobran ne samo to titi od kie, nego i zaklanja zvjezdano nebo; ne znamo, dakle, koliko e dugo biti dovolj na ta zatita. Pisati na poljskom? Nalazei se na karti Evro pe, izmeu genijalnih - nekada - Rusa, i genijal nih - nekada - Nijemaca? Moda i nije najgore imati nadarene susjede koji su, k tomu, postali 50

malo manje nadareni i jednovremeno mnogo ma nje agresivni. Pisati na poljskom - ali, na koncu, nije li sve jedno na kojem jeziku piemo? Zar nam svaki je zik, samo ako je dobro upotrijebljen, ne otvara put prema poeziji, prema svijetu? Onaj koji pie obi no je sam nad bijelim listom papira, ili blijedim ekranom kompjutera, koji ga gledaju s panjom i omalovaavanjem. Sam je, premda ne pie za sebe nego za druge. Nadahnut i, istodobno, pritisnut tradicijom, tim velikim brujom mrtvih glasova, nastoji pogledati u budunost koja uvijek uti. Mi sli koje eli izraziti, ini se, ne pripadaju nijednom jeziku, hue u njemu poput jo jednog elementa osim zraka, vode i vatre. Sam je; iskazuje radost ili tugu. Svjedoci njego vih traenja nisu ni pasoki uredi, ni sveuilini specijalisti za gramatiku; samo sunce i smrt - dvi je sile kojima, kako ree La Rochefoucauld, ne mo emo gledati u lice. Iz knjige Adama Zagajezvskog Obrana gorljivosti / Obrona arliwoci/, Krakw, Wydawnictwo a 5, 2002, str. 177-183.

51

Pokuaj opjevati osakaeni svijet


Pokuaj opjevati osakaeni svijet. Ne zaboravi duge lipanjske dane i jagode, kapljice vina rose. I koprive to su sustavno obrastale naputena imanja prognanih. Mora opjevati osakaeni svijet. Promatrao si elegantne jahte i brodove, jednome od njih predstojalo je dugo putovanje, a drugog je ekalo slano nitavilo. Vidio si izbjeglice, koje su ile nikamo, sluao si muitelje, koji su radosno pjevali. Treba opjevati osakaeni svijet. Sjeti se trenutaka kada ste bili skupa u bijeloj sobi i zavjesa se pomakla. Vrati se u mislima na koncert kad je iknula glaz ba. U jesen si skupljao irove po parku a lie se kovitlalo iznad zemljinih oiljaka. Opjevaj osakaeni svijet i sivo perce to ga izgubi drozd, i njeno svjetlo to luta i nestaje i vraa se. Ova pjesma Adama Zagajevskog objavljena je prvi put u "Newyorkeru" nakon 11. rujna 2001. godine.

53

O autom

Adam Zagajewski - rodio se 1945. godine u Lavovu (Lww); pjesnik, prozaist, knjievni kritiar i esejist. Poslije Drugoga svjetskog rata ivio je u Gliwicama i Krakowu. Od 1982. bio je stalno nastanjen u Parizu, a godine 2002. vratio se u Krakw. Svake godine nekoli ko mjeseci provede u SAD kao predava na Universitv of Houston (Texas), u okviru programa kreativnoga pi sanja. Jedan je od najprevoenijih suvremenih poljskih autora. Debitirao je 1967. na stranicama tjednika "Knji evni ivot ", jedan je od osnivaa poznate pjesnike grupe "Sada", a zajedno s Julianom Kornhauserom au tor je knjievnog manifesta Nepredstavljeni svijet (1974), u kojem je kritiki analizirana suvremena poljska knjievnost. Najvanije pjesnike zbirke Adama Zaga(1990), Ognjena zemlja (1994) i e (1999).

jewskog su: Saopenje (1972), Duani s mesom (1975), Pi smo. Oda mnotvu (1982), Putovanje u Lavov (1985), Platno
Povratak (Powrt) je poetski dokument to svjedoi o jednoj od prijelomnih odluka u ivotu autora: o po vratku - poslije vie od dvadeset godina emigracije - u Krakw, grad njegove mladosti i studija, prvih ljuba vi i knjievnih poetaka. Ove su pjesme vrlo osobne, pomno opisuju krakowske ulice, parkove, crkve, grade svojevrsnu poemu, sueljavaju uspomene s izgledom istih mjesta poslije godina izbivanja, ispunjene su no stalgijom, priguenim emocijama i mudrou povrat ka, ali mudrou koja je gorka i bez iluzija.

55

Sadraj

Naveer (Wieczorem) Na putu (Wdrodze) Karmelianska (Karmelicka) Sicilija (Sycylia) inovnika (Urzdnicza) Pilsudskijeva (Pisudskiego) Genealogija (Genealogia) Postolarska (Szewska) Prijatelji (Przyjaciele) Duga (Duga) Zora (Poranek) Nepoznata (Nieznana) Duga (Tcza) Lastavice u Oswicimu (Jaskki Owicimia) Tadeusz Kantor Stolarska (Stolarska) Glazba u automobilu (Muzyka w samohodzie) Kino "Snaga" (Kino "Potga") Arheologija (Archeologia) Kasno popodne (Pne popoudnie) Opisi slika (Opisy obrazw) Crkva Bojeg tijela (Koci Boego Ciaa) Vlak od Krakowa do Varave (Pocig z Krakowa do Warszawy) Koperniko va (Kopernika) Lijena etnja (Leniwy spacer) Crkve Francuske (Kocioy Francji) Je li vrijedilo (Czy warto) Zvijezda (Gwiazda) Poezija je traganje za sjajem (Poezja jest poszukiwaniem blasku) Pisati na poljskom ( Pisa Pokuaj opjevati osakaeni svijet (Sprbuj opiewa okaleczony wiat) O autoru po polsku)

5 6 9 10 11 12 13 15 16 17 18 20 21 22 23 25 26 27 28 29 30 31 32 33 34 35 38 39 41 43 53 55

Nakladnici: Naklada Zoro, Sarajevo, enoina 14 Zoro, Zagreb, Iblerov trg 9 Za nakladnike: Samir Fazli Zoran Filipovi Naklada Zoro, Sarajevo-Zagreb 2006.