CNS (centralni nervni sistem) se sastoji od etiri glavna dijela: lene modine, modanog debla, diencefalona i celebralnih hemisfera.

Tijekom embrionalnog razvoja, ivane stanice se organiziraju u tubularne strukture koje ostaju i u odrasloj dobi. Dio koji zavri u glavi razvija se u mozak, a ostatak formira lenu modinu.

Lena modina sadri aferentne ivane puteve za put senzornih informacija do mozga, te eferentne ivane puteve koji se proteu od mozga do motornog sistema. Lena modina takoer prima informacije iz unutarnjih organa, a ukljuena je i u mnoge automatske funkcije. Nastavlja se prema gore u modani sistem koji se sastoji od tri dijela: medulla, pons i srednji mozak (od dna prema gore). Medulla sadri nekoliko kontrolnih centara za vitalne automatske funkcije, kao disanje i brzinu udaranja srca. Pons ili most predstavlja vaan centar za povezivanje informacija iz celebralnih hemisfera sa malim mozgom. To je sistem vaan za parametrizaciju finih pokreta. Srednji mozak kontrolira mnoge senzorne i motorne funkcije, ukljuujui i pokrete oiju. Iznad modanog debla nalazi se diencefalon koji sadri dvije glavne strukture: talamus i hipotalamus.

Talamus je vaan sistem za povezivanje informacija to dolaze iz niih regija mozga sa celabralnim korteksom.

Hipotalamus, koji lei ispod talamusa, vaan je za regulaciju automatskih i endokrinih funkcija, te funkcija vezanih uz utrobu. Iznad i okolo diencefalona nalaze se celebralne polutke ili hemisfere. One se sastoje od korteksa (ije funkcije emo kasnije detaljnije opisati) i dublje smjetenih struktura, ukljuujui bazalne ganglije, koji sudjeluju u kontroli motorikih pokreta, hipokampus, ukljuen u pohranjivanje pamenja, te amigdalu koja je koordinacijski centar za automatske i endokrine odgovore povezane s emocionalnim stanjima. Sredinji ivani sistemokruuje meusobno povezan sistem etiri komore, ventrikule, koje sadre celebralnu tekuinu.

Naborana povrina korteksa sastoji se od brazdi i hrbata koji razdvajaju glavne kortikalne regije: frontalni, parijetalni i okcipitalni reanj (od anteriora do posteriora), te temporalni raanj (lateralni u odnosu na druge renjeve). Glavne linije razdvajanja formiraju sagitalna fissura, brazda koja razdvaja mozak du srednje linije na dvije hemisfere, povezene corpus callosumom; centralni sulkus koji razdvaja frontalni reanj od niih stranjih podruja; te Sylvijska fissura koja oznaava temporalni reanj. Veina celebralnog korteksa ukljuena je u osjete i akciju. ire govorei, anteriorni (prednji) dijelovi mozga ukljueni su u proizvodnju, dok su posteriorni (stranji) dijelovi mozga posveeni percepciji.

FUNKCIONALNI

SISTEM

MOZGA

Luria (1973) razlikuje tri osnovna funkcionalna sistema mozga, koji su ukljueni u bilo koji oblik mentalne aktivnosti. Prvi funkcionalni sistem je zaduen za regulaciju aktivacije, drugi za procesiranje informacija, a trei za programiranje.

Retikularni

aktivacijski

sistem

Laurijin prvi funkcionalni modani sistem bavi se regulacijom kortikalnog tonusa ili aktivacije. Ovaj je sistem lokaliziran u subkorteksu i modanom deblu, a sastoji se od neuralne mree (zvane retikularna formacija) preko koje se ekscitacija moe iriti kako bi stupnjevano modulirala stanje ivanog sistema. Neka od vlakana ove formacije obuhvaaju uzlazni retikularni aktivacijski sistem, te putuju prema gore gdje zavravaju u viim neuralnim strukturama, ukljuujui korteks. Preostali dio retikularne formacije posveen je regulaciji kortikalne aktivacije. Druga vlakna sadre silazni retikularni aktivacijski sistem; ona izlaze iz korteksa i putuju dolje do modanog debla gdje zavravaju. Preko silaznih puteva retikularne formacije, korteks produeno kontrolira tonus ivanog sistema. Osnovna funkcija Laurijeva sekundrnog funkcionalnog sistema je procesiranje

informacija: ukljuen je u primanje, analizu i pohranu informacija. Ovaj sistem sadri laterarne regije stranje kortikalne povrine, ukljuujui i okcipitalna, temporalna i parijetalna podruja. Sistem procesiranja informacija formiran je projekcijom i asocijacijom zona korteksa. Projekcijska (ili primarna) podruja sadre neurone velike specifinosti, koji odgovaraju samo na specifine stimulanse. Primarna podruja okruena su sekundarnim podrujima koja pomau sintetikim funkcijama. Ova podruja ukljuuju mnoge asocijativne neurone koji onemoguuju da se specifine informacije kombiniraju u funkcionalne uzorke. Konano, tercijarne zone lee na granicama izmeu okcipitalnog, temporalnog i parijetalnog korteksa. Lauria im je dodijelio funkciju prostorne organizacije informacija to dolaze iz razliitih podruja i transformacije sukcesivnih informacija u simultano organizirane uzorke. Hijerarhijska organizacija sistema procesiranja informacija ima vane ontogenetske implikacije. Rano tijekom djetinjstva, vjetina viih zona ovisi o integritetu niih zona. Tako, rani deficit primarnih podruja neizbjeno vodi do nepotpunog sazrijevanja tercijarnih zona kasnije u razvoju. Tijekom razvoja, ipak, vie zone stjeu kontrolu nad niim kortikalnim zonama. Kod odrasle osobe, senzorna informacij koja proizlazi iz niih zona smjeta se u sheme koje proizvode tercijarne zone. Gledajui na taj nain, tercijarne zone mogu nadoknaditi tetu na niim kortikalnim razinama.

Akcijski

sistem

Trei funkcionalni sistem mozga odgovoran je za programiranje, regulaciju i verifikaciju akcije. Akcijski sistem takoer je organiziran hijerarhijski sa najniom razinom koju formira lena modina. Ona je odgovorna za organizaciju automatskih i stereotipnih odgovora na podraaj. Druga razina sastoji se od modanog debla koje radi kao vano izmjenjivako sredite, koje integrira motorike zapovijedi koje silaze iz viih razina sa informacijama koje dolaze iz lene modine. Trea razina hijerarhijskog sistema je motoriki korteks, koji se nalazi u prednjem dijelu centralnog renja. Motoriki koreteks prima informacije iz drugih kortikalnih podruja i izdaje motorike zapovijedi niim razinama i miinom sistemu. etvrta i najvia hijerarhijska razina akcijskog sistema sastoji se od premotorikog korteksa i dopunskog motorikog podruja, koji su zadueni za motoriko programiranje i pripremu, te od predfrontalnog korteksa, izvrnog kontrolnog centra. Najvaniji dio treeg funkcionalnog sistema je frontalni reanj, koji sadri

barem jednu etvrtinu ukupne modane mase. Kao to je gore spomenuto, frontalni korteks ima dvosmjernu povezanost sa modanim deblom. Ovaj bogati sistem aktivacijskih i inhibicijskih veza omoguuje frontalnom korteksu da konano uskladi stanje cerebruma i prilagodi razinu energije organizma u odgovoru na promjenjive promjene unutarnjeg miljea i zahtjeve okoline. Frontalni reanj takoer je povezan sa talamusom, hipotalmusom, amigdalama i drugim subkortikalnim strukturama. Veina ovih veza su reciprone: frontalni koreteks prima i integrira eferentne impulse tako da moe regulirati sve strukture. Osim toga, frontalni korteks povezan je intimno i reciprono sa irokim rasponom drugih kortikalnih podruja, ukljuujui motoriki korteks i asocijativna podruja, stvarajui tako superstrukturu iznad svih dijelova korteksa. To se najvie odnosi na predfrontalni korteks koji, u Laurijevoj shemi , predstavlja tercijarnu asocijativnu zonu frontalnog renja. U pregledu kompleksnih mentalnih funkcija kojima neizravno upravlja frontalni korteks, Lauria (1973) navodi da ova struktura potpuno sazrijeva kasno, tijekom ontogenije. On spominje podatke sa moskovskog Instituta za mozak, koji pokazuju da se povrinska podruja frontalnog renja naglo poveavaju u dobi oko tri godine, sa drugim naglim skokom u dobi od 7 ili 8 godina. Dugi period sazrijevanja frontalnog korteksa ima vane implikacije za kognitivni razvoj. Mala djeca mogu pokazati ponaanje koje se moe usporediti sa ponaanjem pacijenata koji imaju lezijama oteen frontalni reanj, ime je onemoguen njegov potpun rad. Na primjer, i mala djeca i spomenuti pacijenti imaju izrazitih potekoa sa suzdravanjem jakih odgovora.

MOZAK

KOJI

RASTE

Sazrijevanje mozga je genetski proces. Potpuna genetska informacija dostupna organizmu u razvoju - moda oko 10 gena kod sisavaca - je nedovoljna za odreivanje ukupnog broja neuralnih veza - moda 10. Epigenetski utjecaj proizlazi iz embrija i vanjskog okolia. Unutarni utjecaji ukljuuju faktore kao povrinska interakcija izmeu stanica i hormonalnih promjena u krvi. Vanjski utjecaji ukljuuju faktore kao prehrana i senzorna iskustva. Meudjelovanje ovih faktora kontrolira pravilnu diferencijaciju neuralnih stanica i stvaranje neuralnih veza. Taj proces se odvija kao niz odreenih koraka koji su precizno vremenski odreeni temporalnim slijedom koji je relativno utvren i karakteristian za odreenu neuralnu strukturu.

PREDNATALNI

RAZVOJ

Prednatalni razvoj moe se podijeliti u nekoliko faza: faza klijanja, embrionalna i fetalna faza. Prva faza traje od zaea do usaivanja, kada se jajace vrsto privruje za stijenku maternice. Nakon usaivanja, novi organizam ulazi u embrionalnu fazu, kada embrio poinje diferencrati u tri razliita sloja: ektoderm ili vanjski sloj, iz kojeg e se kasnije razviti ivani sistem, ali i senzorne stanice, kone lijezde, kosa, nokti i dijelo zuba; mezoderm ili srednji sloj, iz kojeg e se razviti miii, kostur, krvoilni sistem i sistem za izluivanje; te endoderm ili unutranji sloj, iz kojeg e se razviti gastrointestijalni trakt, bronhiji, plua, te drugi unutarnji organi (npr. jetra i guteraa). Razvoj u embrionalnoj fazi tee jako brzo. Iako embrij ima svega nekoliko centimetara mjesec dana nakon zaea on je 10 000 puta vei od zigote iz koje se poeo razvijati. Zadnjih sedam mjeseci trudnoe su fetalna faza koja primarno ukljuuje proiavanje primitivnih sistema koji su ve na svom mjestu. Rast mozga ne zavrava roenjem. tovie, od sedmog mjeseca prenatalnog razvoja do djetetova prvog roendana mozak dobiva na teini vie od miligrama po minuti. Kod roenja, mozak novoroeneta ima oko 25% teine mozga idraslog ovjeka, ali do drugog roendana omjer se poveava na 75%. Kad tako gledamo, nije iznenaujue da su poslijednja dva mjeseca prenatalnog razvoja odreena kao faza izrazitog rasta mozga. Kod ljudskog organizma vrijeme trudnoe je 40 tjedana od zadnje menstruacije. Tijekom trudnoe mozak se razvija spektakularnom brzinom. Ako uzmemo u obzir da potpuno razvijen ljudski mozak sadri oko sto bilijuna neurona, te da se gotovo nijedan neuron ne stvara nakon roenja, mozak u razvoju mora stvarati neurone brzinom od oko 250000/min. Brzi rast mozga tijekom embrionalne i fetusne faze razvoja prikazan je na slikama. Tijekom unutarmaternikog razvoja mozak naraste od gotovo niega do gotovo 350 grama kod roenja. Kod te toke vano je istaknuti da sazrijevanje mozga nije ogranieno na razdoblje trudnoe. Veina postnatalnog razvoja dogaa se u prvih nekoliko godina nakon roenja, ali neke mjere sazrijevanja mozga nastavljaju otkrivati razvojne promjene ak nakon sedme ili devete dekade ivota. Rast mozga moe se podijeliti u mnogo sekvencijalnih procesa. Precizno vremensko odreenje tih procesa moe se pokazati kao potencijalno vano u skupljanju informacija o faktorima koji kontroliraju razvoj ivanog sistema, zatim kako procesi koji se odvijaju kasnije ne mogu utjecati na ranije procese, dok trenutni procesi mogu imati efekt na procese koji e uslijediti.

NEURALNI

RAZVOJ

Ljudski mozak i ivani sistem sastoje se od preko jednog triliona specijaliziranih stanica koje su ukljuene u transmisiju elektrinih i kemijskih signala preko tiliona spojnih prostora meu stanicama. Postoje dvije razliite vrste stanica u ivanom sistemu: ivane stanice ili neuroni i glija stanice. Neuroni su osnovne jedinice za procesiranje informacija u mozgu i ivanom sistemu, a svi se formiraju krajem drugog tromjesjeja trudnoe. Neuroni se sastoje od staninog tijela i dvije vrste izdanaka: dendrita i aksona. Dendriti, koji se oko tijela neurona granaju poput kronje oko stabla, slue kao glavna aparatura za primanje signala od drugih neurona. Suprotno njima, postoji samo jedan akson koji je glavna projekcijska jedinica za prijenos signala neurona. Pred kraj akson se grana kako bi uspostavio kontakt s drugim neuronima na kontaktnim mjestima zvanim sinapse. Meuneuralna komunikacija preko sinapse omoguena je uz pomo kemijskih neurotransmitera. Glija stanice su mnogo brojnije od neurona, a stvaraju se tijekom cijelog ivota. One vjerojatno nisu vane za neuralnu transmisiju. Smatra se da imaju druge uloge. Glija stanice hrane neurone i osiguravaju mozgu vrstou kao potporni elementi. Neki tipovi glija stanica proizvode mekanu tvar zvanu mijelin, koja stvara ovojnicu oko veine velikih aksona. Mijelinizacija funkcionira kao izolator koji ubrzava prijenos neuralnog signala. Druge vrste glija stanica imaju ulogu hranjenja, uklanjanja ostataka nakon odumiranja stanica ili ozljeda, ili mogu sudjelovati u stvaranju barijere krvmozak, u migraciji neurona ili u prerastanju aksona. Inicijalno stvaranje neurona i njihova migracija do pravog mjesta u mozgu su dogaaji koji se gotovo u potpunosti odvijaju prije roenja. Postoje dvije vrste neuralnih promjena nakon roenja: formativne i regresivne promjene. Formativne promjene ukljuuju proliferaciju, migraciju i diferencijaciju ivanih stanica, mijelinizaciju neuralnih puteva, te poveanje veza meu neuronima. Regresivne promjene ukljuuju eliminaciju neurona i uklanjanje sinaptikih veza. Zanimljivo je da dijete nakon roenja ima vie neurona i neuralnih veza nego kada doe u odraslu dob. Spomenute promjene u ivanom sistemu mogu obuhvatiti i vaan pritisak na razvoj motornih vjetina, jezika i kognitivnih sposobnosti.

STVARANJE

MIGRACIJA

NEURONA

Stvaranje ivanih stanica poinje na unutarnjoj strani neuralne cijevi. Iz

upljine neuralne cijevi razvijaja se ventrikularni sistem CNS-a. Unutranji zid neuralne cijevi stvara sve neurone i glija stanice ivanog sistema. Meutim, stvaranje stanica nije jednako du cijele te neuralne cijevi. Razliita podruja razliito se ire kako bi razvila razliito specijalizirane strukture zrelog ivanog sistema. Karakteristina osobina ivanih stanica je da migriraju od mjesta gdje se stvaraju (u ventrikularnim zonama) do svog konanog odredita. Uopeno moemo rei da postoje dva naina migriranja ivanih stanica do krajnjeg odredita. U nekim dijelovima ivanog sistema u razvoju, migracija poprima oblik pasivnog premjetanja. To znai da nakon naputanja zone stvaranja stanice inicijalno putuju na male relacije, ali onda sa originalnog poloaja bivaju premjetene zbog novonastalih stanica. Tako stanice koje nastaju ranije na kraju zavravaju udaljenije od zone stvaranja, nego stanice koje nastaju kasnije. Podruja ivanog sistema koja pokazuju taj iznutra-premavan spaciotemporalni gradijent ukljuuju talamika podruja, te mnoge dijelove modanog debla i lene modine. Ipak u mnogim sluajevima migrirajui neuron aktivno dopridonosi svom premjetanju iz zone stvaranja. Kada se to dogodi, kasnije nastali neuroni mogu prei preko neurona nastalih ranije i tako stvoriti uzorak izvana prema unutra, koji se moe nai u veini dijelova celebralnog korteksa. Za prouavanje rasta mozga vrlo je vano znati kako migrirajui neuroni putuju do svojih krajnjih odredita. Ubrzo nakon formiranja neuralne cijevi poinju se stvarati mnoge neuralne stanice, ali odreena skupina stanica, radijalne glija stanice, nastavljaju odravati kontakt sa obje povrine neuralne cijevi. U korteksu primata mnogi neuroni koriste radijalne stanice za navigaciju od zone stvaranja, kako bi dosegle svoje ciljano podruje. Primjetivi to, Rakic je 1988. predloio hiopotezu o glija stanicama, pretpostavljajui da je zona stvaranja ve segmentirana u razliite jedinice. On pretpostavlja se da svaka ta jedinica stvara nerone koji koriste iste puteve glija stanica, kako bi doli do odreene destinacije. U toj ili, niz zasebnih jedinica za stvaranje stvara prvobitnu mapu specijaliziranih podruja zrelog mozga. Pretpostavlja se da radijalne skele predstavljaju osnovu za kolumnarnu podjelu korteksa. To pregraivanje (odjeljivanje) zrelog korteksa ima vane naznake za njegovu funkcionalnu organizaciju. Na primjer, istraivanja vidnog korteksa pokazala su da kada okomito umetnemo mikroelektrodu, sve stanice reagiraju na isti nain na

vidnu orijentaciju podraaja. Kada se mikroelektroda premjesti u susjedno podruje, ponovno sve stanice reagiraju na isti nain, ali ovaj put na razliito orijentiran podraaj. Slino modularno ustrojstvo otkriveno je i u drugim modanim podrujima. Ipak za sada treba spomenuti da radijalne glija stanice ne mogu objasniti cijelu priu, budui da mnogi neuroni migriraju u podruja ivanog sistema u kojima nisu pronaene radijalne glija stanice. Nadalje, kritiziran je i sam Rakicev prijedog takve izvedbe.

FORMACIJA

SINAPSI

Jednom kada stanica dosegne konano odredite, a katkad ak i prije toga, ulazi u fazu diferencijacije. Tijekom te faze na stanici izrasta akson koji zavrava nabreknuem zvanim unjasta izraslina koja sama navigira prema odreenoj meti. Iako mehanizam takvog pronalaenja puta nije jo potpuno objanjen smatra se da je kemoafinitet jedan vaan faktor. Na primjer, moe se demonstrirati da se unjaste izrasline orijentiraju prema meti koja izluuje protein znan kao faktor ivanog rasta, na temelju ega se moe pretpostaviti da te unjaste izrasline mogu osjetiti i slijediti kemijske tragove preko znaajnijih udaljenosti. Nekoliko sati nakon to dou do odredita, unjaste izrasline se transformiraju u ivani terminal koji postepeno formira gotovu sinapsu. Formacija sinapse je zamren i kompliciran proces koji zapoinje imobilizacijom unjaste izrasline na njenoj meti. Tada se receptorne molekule akumuliraju ispod terminala dok se gustoa receptora iznad sinaptikog mjesta znaajno smanjuje. Kada se receptorne molekule stabiliziraju ispod rastueg terminala, drugi aksoni mogu doi i takoer se vezati uz istu metu. Onaj koji stigne prvi nije nuno i onaj koji e ustrajati. Drugim rijeima, neke sinapse e biti eliminirane iako veina kontakata nastavlja rasti. Vana funkcija selektivne eliminacije nije samo fino usklaivanje sinaptikih veza, nego i prilagodba, pa ak i eliminacija neuralnih puteva. Neke vane odrednice eliminacije sinapsi nalaze se u dodatku 2.5. Postoji zanimljiv filogenetski trend u sinaptogenetici celebralnog korteksa. Kod glodavaca postoji malo dokaza za prekomjerno stvaranje sinapsi. U mozgu takora sinaptika gustoa dosee maksimum koji je za samo 10% vei od vrijednosti kod odraslog trakora. Kod make, maksimalna vrijednost je 50% vea od vrijednosti kod odraslog, a kod majmuna i ovjeka maksimalna vrijednost vea je od vrijednosi kod odraslog za 75-95%. U ljudskom vidnom korteksu (area 17), samo 10% maksimalne vrijednosi moe se nai oko

roenja. Maksimum se dosee oko dobi od 8 mjeseci, nakon ega slijedi pad od 50-60% sa maksimumom u 11. godini. Sinaptogenetika je drugaija za frontalni korteks (srednji frontalni reanj). Maksimalna sinaptika gustoa dosee se tek oko prve godine ivota, a opadanje koje slijedi moe se evidentirati tek oko 7. godine, dok razine odraslih ne dosee do 16. godine. Ako primjetimo da ljudski mozak obuhvaa veliki inicijalni viak sinaptikih veza, koji se onda proiava kako bi preostale samo neke veze dok druge nestaju, to rezultira epigenetikim teorijama razvoja mozga koje se snano veu s pretpostavkama selektivne stabilizacije. Teorija da epigenetika pridonosi specifikaciji neuralnih mrea nudi zadovoljavajue objanjenje za oiti razdor izmeu kompleksnosti mozga i jednostavnosti genoma. Na primjer, ne postoji jednostavna veza izmeu koliine DNA, nasljednog materijala, i kompleksnosti mozga. Od mia do ovjeka, razina organizacije i izvoenja mozga spektakularno se poveava, dok ukupna koliina DNA u jezgri nema znaajnijih promjena. Na isti nain epigenetika teorija moe ponuditi objanjenje ogromne povezljivosti mozga koja je kodirana ogranienim brojem gena. Epigenetika teorija, selektivnom stabilizacijom osigurava postojanje kritinih razdoblja ili osjetljivoh faza u razvoju organizma koje odgovaraju fazama maksimalne povezanosti u kojima su sinaptiki kontakti jo u labilnom stanju. Prisutnost velikog broja labilnih veza moe osigurati anatomsku podlogu za neuralnu plastinost tijekom razvoja. Napokon, produeni period sinaptogenetike moe imati utjecaj na psihopatologiju. Na primjer, ometanje eliminacije sinapsi navodno ima veze sa etiologijom nekih bolesti, kao shizofrenija.

NEURALNA

INTERAKCIJA

Interneuralnu komunikaciju reguliraju kemijske tvari, neurotransmiteri, koji rade u sinaptikoj pukotini. Elektrini signali putuju du aksona do neuralnog terminala. Od sinapse, te signale dalje prenose neurotransmiteri preko sinaptike pukotine. Razliite male molekule mogu posluiti kao prenosioci, a njihov efekt odreuje vie raznolikost receptora, nego njihova kemijska priroda. Tako, odreeni neurotransmiter moe posluiti za ekscitaciju nekih postsinaptikih stanica, ali i za inhibiciju drugih. Klasini neurotransmiteri ukljuuju acetkolin, dopamin, noradrenalin, serotonin i GABA. Kolinergiki transmiterski sistem kritino je ukljuen u namjerne funkcije,

moda poveavajui kod tihih informacija raspon od-signala-do-buke. Istraivanja na ivotinjama pokazuju da stanina tijela neurona koji koriste acetkolin nastaju rano tijekom trudnoe, ali kod odraslih te se razine postiu tek nakon prve dekade ivota. Dopaminergike neurone moemo nai u meumozgu, a imaju iroko rairene projekcije do limbikog sistema i celebralnog korteksa, a najdalje do prefrontalnog korteksa. Taj transmiterski sistem ukljuen je u aktivaciju ponaanja i, vie specifino, u planiranje, te u ukljuivanje i iskljuivanje izmeu setova odgovora. Iako dopaminska vlakna ulaze u mozak takora rano nakon roenja, koncentracije dopamina su u neonatalnom mozgu znaajno nie nego u odraslom mozgu. Noradrenergiki neuroni takoer se mogu nai u meumozgu, a projeciraju se do hipokampalnih formacija, cerebeluma i neokorteksa. Taj sistem transmitera ukljuen je i u orijentirane reakcije koje rezultiraju inhibicijom ponaanja u tijeku, poveanjem pobuenosti i poveanom panjom tihih struktura novih podraaja. Izgleda da je noradrenaliki sistem intenzivniji kod roenja nego kad mozak sazrije, te je stoga predloeno da je taj sistem odgovoran za plastinost mozga. Serotoniki sistem transmitera nalazi se u modanom deblu i frontalnom korteksu. Promatranja pokazuju da manipulacija tim sistemom transmitera rezultira primarno inhibicijom ponaanja. Razine serotonina naglo rastu nakon roenja, ali tijekom odrastanja opadaju. Na kraju, GABA - glavni transmiter inhibicijskih neurona u mozgu i lenoj modini. GABA-energiki neuroni su iroko rasporeeni u mozgu i sudjeluju u kontroli pokreta. U mozgu takora, koliina GABA oko roenja u odrasloj se dobi prepolovljuje. Nagli porast koliine literature o razvojnim promjenama u neurotransmiterskom sistemu formira barem tri vana stajalita. Prvo, treba istaknuti da su ti sistemi trenutno aktivni kako bi ljudsko procesiranje informacija bilo optimalno. Drugo, razvojni status neurotransmiterskog sistema moe sugerirati znaajno ogranienje procesiranja informacija tijekom ivotnog razvoja. I tree, spajanjem ovih neurolokih otkria, zakljuujemo da rast mozga nije ogranien na rani razvoj, nego izgleda da se protee do odrasle dobi. (Zainteresirani itatelj moe se obratiti Fillenz, Stellar i Stellar

(1985) za uvod u noradrenike sisteme i njhove utjecaje na psiholoko funkcioniranje.)

AKSONSKO

PRENOENJE

Informacije koje se procesiraju u mozgu olakane su mijelinizacijom. Paralelno sa dendritikim promjenama mnogi aksoni dobivaju mijelinsku ovojnicu. Mijelizirana vlakna rade bre i s veom funkcionalnom specifinou nego nemijelizirana vlakna, imaju krai refraktorni period i nii prag stimulacije. Budui da akson moe provoditi impulse i prije mijelinizacije, prisutnost mijelinske ovojnice je pokazatelj funkcionalne uinkovitosti i specifinosti, a ne funkcionalnog napada. Mijelinizaciju ljudskog mozga pomno je prouio K. Gibson (1991). Kod roenja ljudski mozak mijeliziran je samo umjereno. U tom trenutku ne postoje mijelinske ovojnice u kortikalnim slojevima. Neokortikalni slojevi poinju mijelinizaciju tijekom 1. mjeseca nakon roenja. Kortikalna mijelinizacija prvo poinje i najbre napreduje u podrujima direktno povezanim s modanim deblom i primarnim senzornim i motorikim podrujima, a najkasnije poinje i najsporije napreduje u traktovima i slojevima zaduenim za interkortikalne veze i u asocijacijiskim podrujima. Senzorna i motorika podruja openito zavravaju mijelinizacijou prije 2. godine ivota, ali integrativni sistem moe nastaviti mijelinizaciju i mnogo dulje. Vlakna u retikularnoj formaciji nastavljaju mijelinizaciju u 2. dekadi ivota, kao i intrahemisferna asocijacijska vlakna. Napokon, kortikalna intrahemisferna asocijacijska vlakna mogu nastaviti mijelinizaciju ak i u 3. dekadu ivota. Proces mijelinizacije predstavlja grubi indeks regionalnog razvoja mozga, a zabiljeeno je i nekoliko pokuaja da se mijelinizacija povee sa razvojem ponaanja. Dodatak 2.6 prua ilustraciju odnosa izmeu mijelinizacije i kognitivnog razvoja, zaetog unutar neo-Piagetske teorije. Ipak, treba spomenuti da neuroloko funkcioniranje poinje prije pojave mijelinizacije, te da demijelinizacija ne rezultira uvijek gubitkom funkcija. tovie, mijelinizacija je samo jedan od indikatora sazrijevanja mozga, a druge neuralne spoznaje mogu pruiti razliite informacije. Razvojni psiholozi spekuliraju o vezi izmeu mijelinizacije i kognitivnog razvoja. Na primjer, Case je 1985. pretpostavio kao radnu hipotezu da sukcesivno vie razine u mozgu upravljaju sukcesivno viim razinama kognitivnih operacija, te da svaki od tih sistema ima svoj karakteristini period

mijelinizacije. Tonije pretpostavio je da su modani sistemi koji mijeliniziraju izmeu 1. i 4. mjeseca zadueni za kontrolu izoliranih senzornih i motorikih funkcija, dok su sistemi koji mijeliniziraju od 4. mjeseca do 1.5 godine ivota odgovorni za koordinaciju senzornih i motorikih funkcija. Case je pretpostavio usku vezu izmeu mijelinizacije razliitih sistema mozga i vremena razvoja kognitivnoh operacija koje potpomau ti sistemi. Kako mijelinizacija olakava kognitivne operacije? Case je 1985. istaknuo dvije primarne funkcije mijelina. Jedna je ubrzavanje neuralnog prenoenja (transmisije), a druga je da kao izolator sprjeava curenje du neuralnog puta. Tako, prije mijelinizacije, linearna transmisija od jedne neuralne jedinice do ciljne neuralne jedinice bila bi spora zbog nedostatka mijelinske ovojnice, a lateralni prijenos od jedne do druge neuralne jedinice bio bi visok zbog nedostatka mijelinske izolacije. Nasuprot tome, nakon mijelinizacije brzina linearnog prijenosa je velika , a lateralni prijenos zanemariv. Posljedica toga je veliko poveanje efikasnosti neuralnog prijenosa to odmah poveava i subjektovo procesiranje prostora, omoguujui izvoenje kognitivno zahtjevnijih zadataka.

MOZAK

KOJI

STARI

Odreivanje vremena ulaska u stariju dob nije uvijek vrlo jasno. Kod nekih vrsta javlja se naglo nazadovanje nakon perioda sazrijevanja, kao npr. kod Pacifikog lososa koji ugiba nakon prvog razdoblja reprodukcije. Za druge vrste, kao sisavci, nakon sazrijevanja slijedi razdoblje sporog progresivnog starenja. tovie, stopa nazadovanja znaajno varira meu pojedincima, tako da kronoloka dob prua samo grube naznake "razumnosti". Zapravo, mnoge studije o starenju pokazuju vee varijacije za starije ljude nego za mlae grupe, to nam govori da se jedinstvenost pojedinca poveava s protokom vremena. Istaknuto je, meutim, da se poveana raznolikost kod starijih ljudi pretjerana zbog veze starenja i bolesti. To uoavanje dovodi do prijedloga o razlikovanju primarnog od sekundarnog starenja. Primarno starenje odnosi se na fundamentalne procese koji su univerzalni za neku vrstu. Ono je intrinzino za organizam, tetno za njegove funkcije, a poveava i mogunost umiranja. Vei dio starenja smatra se sekundarnim u odnosu na ove procese, a moe se sastojati od kompenzacijskih ili ne-nazadujuih odgovora, koji se tada stavljaju pod koncept sekundarnog starenja.

MODELI

PRIMARNOG

STARENJA

Tijekom godina veliki trud je uloen u odreivanje prirode osnovnih procesa starenja, a predloeni su i mnogi modeli primarnog starenja. Ti se modeli mogu klasificirati u dvije iroko definirane kategorije: genetika terija i teorija homeostatskog otkazivanja. Teorije koje pretpostavljaju da genetiki faktori igraju vanu ulogu u primarnom, biolokom starenju zasnivaju se na zapaanju da se maksimalni ivotni raspon znaajno razlikuje od vrste do vrste, te da se razlike u ivotnom rasponu znaju unutar obitelji grupirati u klastere (grozdove). Naalost koji geni su odgovorni za dugovjenost nije nam poznato. Teorije koje primarno starenje objanjavaju homeostatskim otkazivanjem naglaavaju progresivnu nemogunost organizma da sprijei propadanje. Na primjer, rane teorije starenja "wear and tear" pretpostavljaju da je organizam slian maini, te da se tokom vremena dijelovi istroe. To je stajalite izmijenjeno, budui da u nekim sistemima kontinuirano i kronino koritenje zapravo poboljava funkcioniranje. Raspravlja se o tome da li se princip "koristi ili izgubi" moe primjeniti na mozak, budui da se pokazalo da aktivacija neuralnih stanica dovodi do odravanja neurona tijekom starenja. Ipak, za veinu sistema proces popravljanja ne moe drati korak sa propadanjem, to rezultira nemogunou odravanja funkcionalnih i strukturalnih mogunosti organizma. Homeostatsko otkazivanje se primjeuje i na lokalnoj staninoj razini i na razini stanica u homeostatskom kontrolnom sistemu. Lokalna smrt stanica, uzrokovana starenjem, moe se ubrzati zbog tetnih djelovanja slobodnih radikala, kemijskih spojeva koji se veinom javljaju tijekom procesa normalnog metabolizma, a koji mogu mijenjati staninu strukturu. Formacija slobodnih radikala poveava se s godinama. Ako starenje utjee na funkcije specifine stanice u homeostatskom kontrolnom sistemu, nedovoljna kontrola moe rezultirati oteenjem nekog drugog dijela organizma kao sekundarna disfunkcija homeostatske kontrole. Tako, promjene vezane uz godine, u imunolokom i neuroendokrinom sistemu mogu pridonjeti irokom rasponu degenerativnih procesa. Ipak, treba spomenuti da usprkos velikoj raznolikosti homeostatskih otkazivanja teorije o primarnom starenju, uloga navodnih osnovnih procesa starenja tek se treba objasniti.

STARENJE

CNS-u

Iako je teko odrediti primarne procese starenja i odvojiti ih od sekundarnih procesa, nema sumnje da je kronoloka dob povezana sa irokim rasponom promjena u CNS-u. Te promjene variraju od velikih neuroanatomskih promjena do mikroskopskih promjena u dendritikom stablu i neuralnog gubitka, a pretpostavlja se da su specifine za regije.

Vee

promjene

Jedno od najbolje dokumentiranih otkria odnosi se na starenjem uzrokovano smanjenje ukupnog volumena i teine mozga. Mozak tei od 930 do 1350 grama kod normalinh 70-89-godinjaka (Katzman & Terry 1983). Ovi autori objavili su studiju u kojoj skupljanje mozga izraavaju u dijelovima celebralnog volumena do "cranial" volumena. Oni su primjetili redukciju od 1% izmeu dobi od 20-49 i 80-89 godina. Neki istraivai su istakli kohortni efekt uzrokovan manjom teinom mozga osoba roenih oko 2. svjetskog rata. U studijama koje su ispravile kohortni efekt, gotovo nikakva promjena nije primjeena izmeu dobi od 20 i 50 godina, ali zatim slijedi pad od 2% po dekadi do dobi od 90. Druga velika promjena u morfologiji mozga, atrofija renja odnosi se na skupljanje kortikalne vrpce u odreenim dijelovima mozga, dok tkivo u meudijelovima mozga izgleda normalno. Konveksnost frontalog pola korteksa je izloena reanjskoj atrofiji. Udio sive u odnosu na bijelu tvar takoer se poveava u starijij dobi od 1.6 u estoj dekadi ivota do 1.55 do desete dekade ivota, to pokazuje redukciju broja mijeliziranih aksona u odnosu na tijela i dendrite ivanih stanica. Ova otkria pokazuju sa starenjem povezan gubitak mijelina, koji je naglaeniji u regijama u kojima se mijelinizacija zavrava relativno kasno tijekom razvoja, dakle u anteriornim podrujima mozga prije nego u posteriornim podrujima. Studije o demijelinizaciji kod ivotinja pokazuju irok raspon funkcionalnih alternacija, ukljuujui poveanu provodnu brzinu, ee nemogunosti provoenja, povean refraktorni period, temporalnu disperziju impulsa, cross-talk izmeu susjednih aksona, te poveanu osjetljivost na temperaturne i mehanike utjecaje. S druge strane, anatomski specifina demijelinizacija ne rezultira uvijek predvienim gubitkom funkcija.

Reginalna

specifinost

Promjene morfologije mozga (vezane uz starenje) izgledaju jako selektivne.

Gotovo da i nema dostupnih studija koje ispituju efekt starenja na modano deblo. Limbiki sistem pokazuje razliite stupnjeve promjena vezanih uz starenje, koje ovise o specifinim podrujima koja se istrauju i o metodama analize. Istraivano je i nekoliko sistema u hipotalamikom podruju. Za identifikaciju hipokampalne atrofije koriste se tehnike slikanja mozga. Osobe s naznaenom atrofijom imaju deficit verbalnog pamenja. Ovo stajalite pokazuje da je starenje mozga specifian proces, prije nego globalno propadanje koje utjee na razliite strukture i funkcije jednako.

Mikroskopske

promjene

Propadanje je najoitije na mikroskopskoj razini. Neuralni gubitak je dobro zabiljeen i pokazuje se u razliitim varijacijama u kortikalnom regijama. Frontalna i temporalna podruja gube oko 20-30% sa godinama, dok primarna senzorna podruja gube samo 12-15%. Hipokampus i dijelovi amigdala gube oko 25% svojih stanica. Gubitak stanica u nekim dijelovima modanog debla (npr. nucleus coerulens) je znaajan, ali drugi dijelovi motorikog podruja modanog debla imaju dosta stabilnu populaciju. Nasuprot tome, jezgre meumozga (npr. substantia nigra) pokazuju znaajan gubitak stanica, ak 50% do devete dekade ivota. Valja primjetiti da i locus coerulens i substantia nigra imaju utjecaja kod Parkinsonove bolesti. Neke nijanse ipak treba spomenuti. Studije koje koriste nove tehnike ispitivanja neurodegeneracije pokazuju ukazuju na izostanak gubitka neurona u hipokampusu kod razliitih vrsta. tovie, neuralni gubitak velikih staninih tijela doveden je u vezu sa simultanim neuralnim porastom malih stanica. Ovo otkrie pokazuje da se veliki neuroni umjesto eliminacije tokom starenja, skupljaju u manje. Zato je vano da se u istraivanjima brojenja stanica u obzir uzima i veliina stanica. Konano, postepeni gubitak neurona tijekom normalnog starenja je vrlo skroman u usporedbi sa gubitkom neurona rano u razvoju. ak kada sami neuroni preive, njihova stanina tijela, aksoni i dendriti mogu otkrivati atrofiju. Karakteristini uzorak degenerativnih promjena sastoji se od inicijalnog oteknua staninog tijela, nakon eka slijedi gubitak dendritikih ogranaka. Oito taj gubitak smanjuje i broj veza izmeu stanica. Zaista, 13%tno smanjenje broja sinapsi naeno je kod 74-90-godinjaka u usporedbi sa 16-72-godinjacima. Zanimljivo, porast dendritikog rasta naen je u hipokampusu i kortikalnim podrujima oko 50.-e godine, nakon ega slijedi

regresija oko osme i devete dekade. Pretpostavlja se da inicijalno dendritiko grananje moe odraziti zamjenski odgovor neurona sposobnih da se odre, a bore se sa dekrementalnim dendritikim promjenama kod susjednih stanica. Izgleda da ova sposobnost nadoknaivanja nema uinka kod vrlo starih neurona. Detaljne informacije o opadanju neurotransmisije povezanom sa starenjem su ograniene. Koncizan pregled normalnog starenja neurotransmiterskog susava donose De Kosky i Palmer 1994. Opadanje povezano sa starenjem u cholinergikom sistemu primjeeno je u hipokampusu, a u manjoj mjeri i u celebralnom korteksu. Cholinergiki nedostaci navodno osiguravaju neurokemijski substrat za neke od simptoma Alzheimerove bolesti. Naalost, pokuaji popravljanja mentalnog statusa pacijenata sa Alzheimerovom bolesti administriranjem pretea acetkolina nisu bili uspjeni. Celebralni korteks i hipokampus ne pokazuju promjene vezane uz starenje u dopaminergikim sistemima; redukcija dopamina izgleda uglavnom ograniena na striatum. Striatum je dio modanog debla koji igra vanu ulogu u voljim pokretima. Ispranjenje strialnog dopamina opaeno je kao rezultat potekoa iniciranja i odravanja motornih aktivnosti. Te su potekoe jasno uoene kod Parkinsonove bolesti u obliku bradykinezije i rigidnosti. U nekim uvjetima izvedba normalnih starijih ljudi slina je izvedbi pacijenata sa Parkinsonovom bolesti (npr. pad brzine reakcije). Slinosti sugeriraju da dopaminsko ispranjenje moe biti u osnovi nekih ponaajnih deficita primjeenih tokom starenja. Noradrenergiki sistem ostaje stabilan sa godinama. Najvea grupa noradrenergikih neurona uoena je u locus coerulens i hipotalamusu, ali ima malo promjene u celebralnom korteksu. Sline zamjedbe naene su u serotoenergikom sistemu. Neke promjene u serotonikim receptorima uoene su u celebralnom korteksu i pretpostavlja se da stoje u osnovi poveanih smetnji spavanja i promjena raspoloenja, koje se javljaju kod starijih odraslih. Konano, najvie studija koje su ispitivale GABA-u izvjetavaju o opadanju povezanom sa starenjem u hipokampusu i celebralnom korteksu. Sve u svemu, starenje CNS-a naizgled ne ukljuuje pojedinani veliki deficit u neurotransmisiji. Nekoliko skupina dokaza predlae da se normalno starenje javlja kao rezultat kompleksnih serija malih promjena koje mogu inducirati ravnoteu meu neurotransmiterskim sistemima. Oito, konglomeratne

promjene u neurotransmisiji mogu imati iroki utjecaj na funkcionalni output mozga.

Slinosti

izmeu

normalnog

neuropatolokog

starenja

U ovom trenutku, treba spomenuti da je normalno starenje teko odvojiti od propadanja mozga povezanog sa poremeajima i bolestima vezanim uz stariju dob. Neke promjene vezane uz starenje, ukljuujui smanjenje teine mozga, gubitak neurona ili mijelina, te atrofija renja pokazuju znaajno poklapanje sa normalnim starenjem mozga. Druge promjene ograniene su na normalni mozak, ali su brojnije i rairenije kod Alzheimerove bolesti. Te promjene ukljuuju poveanje formacije slobodnih radikala i amiloida. Slobodni radikali uglavnom se stvaraju kod normalnog metabolizma. Kao to je ranije opisano poznato je da se formacija slobodnih radikala poveava s godinama, a neki istraivai smatraju to poveanje odgovornim za neuralni gubitak u mozgu koji stari. Amyloid se povezuje sa "neuritique plaque", tj. kompleksnim materijalom koji spaja elemente degeneracije neurona i sinapsi. Kod Alzheimerove bolesti ti materijali su gui i ei nego pri normalnom starenju. Iako je formacija slobodnih radikala i amyloida naglaena kod tipinih bolesti starenja, javljaju se u znaajnim udjelima i kod naizgled zdravih starijih ljudi. Naravno, moe biti da je znaajna podgrupa zdravih starijih ljudi zapravo u predklinikoj fazi. Ipak, Dickson, Crystal, Mattiace i dr. nisu uspjeli pronai vezu izmeu izvedbe neuropsiholokih testova i zbrojeva kortikalnih materijala u paljivo izloenu studiju. To negativno otkrie pretpostavlja da ponaajni deficit kod starijih osoba moda zahtijava sasvim drugaija objanjenja, usprkos slinostima izmeu normalnog i neuropatolokog starenja.

Neuroimaging:

PET

prouavanja

Ranih 80-ih tomografija s pozitronskim isijavanjem postaje dostupna. PET koristi radioaktivne izotope da dobije kvantitativne mjere regionalnog modanog toka krvi ili metabolizma glukoze kao indikatora neuronske aktivnosti. Ova tehnika dozvoljava konstrukciju slika mozga sa prostornom rezolucijom u rasponu od nekoliko milimetara i vremensku rezoluciju od oko 15s do jedne minute. PET je relativno skupa tehnika i njeno koritenje je ogranieno injenicom da su djeca osjetljivija na radijaciju nego odrasli (detaljnije kod Karasuski, Horwitz & Rumsey, 1996.).

Chugani i sur. su koristili Pet da ispitaju distribuciju aktivnosti metabolizma glukoze za vrijeme prve godine ivota u klinikom ispitivanju djece koja, u prolosti, nisu patila od neurolokih smetnji u razvoju (osvrt kod Chugani, 1994.). Ontogeneza glukoza-metabolike zakonitosti izgleda da se zbiva u filogenetskom redu. Drugi i trei mjesec ivota pokazuju progresivni rast u kortikalnom posredovanju ponaanja. Aktivnost glukoza-metabolizma se brzo poveava u velikim podrujima stjenke, zatiljku i sljepoonom korteksu, ali je ostao nizak u veini eonog renja. Prednji korteks je posljednje podruje koje prolazi poveanje starenja i aktivnosti glukoze-metabolizma, gdje funkcionalno starenje/zrenje bonog dijela (6 do 8 mjeseci) prethodi filogenetski hrpteni regijama (8 do 12 mjeseci). Ovaj je razvoj sugerira suglasnost s pojavom viih kognitivnih sposobnosti (Chugani, 1994., str. 159.). Neonatalna stopa metabolizma glukoze, koji je oko 30% nii nego kod mlaih odraslih, brzo raste da dostigne vrijednosti odraslih do oko druge godine. Meutim, rast se ne zaustavlja i stopa metabolizma glukoze poinje nadmaivati stupnjeve odraslih za vrijeme tree godine dok se ne postigne razina za vrijeme etvrte godine koje se dalje nastavlja do 9 godine. Postepeni pad je onda uoen dok stope aktivnosti metabolizma glukoze ne dostignu koncem druge dekade. Chugani (1994.) je smatrao da brzi rast aktivnosti glukoze metabolizma odgovara periodu brze hiperprodukcije sinaptikih veza. PET istraivanja u poetku nisu uspjela pokazati dramatine promjene u metabolizmu mozga za vrijeme starosti. Novije studije, meutim, koristei PET kamere sa poboljanom rezolucijom, pokazuju obratan odnos izmeu metabolizma mozga i godina; tovie, neka podruja mozga su osjetljvija (ranjivija) nego druga. De Santi, de Leon, Concit i sur. (1995.) su ispitivali metabolizam mozga u razliitim podrujima eonog renja, sljepoonica, hipokampusa (produen neravnine dna svake bone klijetke mozga), malog mozga. Specifinije analize su pokazale da pad povezan s godinama u eonom renju metabolizma je bio vei nego pad u metabolizmu sljepoonice, koji je, zauzvrat, bio vei nego pad u metabolizmu hipokampusa. Slina otkria su izloili Loessner, Alavi; Lewandrowski i sur. (1995.) koristei vei uzorak. Ovi autori su pokazali znaajnu redukciju u aktivnosti metabolizma na eonom renju samo s malim trendom za vrijeme tree i etvrte dekade i dramatiniji pad nakon este dekade. Ovi su nalazi sukladni s mnogim izvjeima koji govore da je eoni hrbat osjetljiviji na utjecaje starenja (Terry i sur. 1987.).

Sada su potrebna prouavanja u odnosu na promjene povezane s godinama u metabolizmu mozga na kognitivni rad.

Neuroimaging:

MRI

studije

Tehnika magnetske rezonance prethodno se koristila za ispitivanje atomskih sastojaka kemijskih uzoraka. Kasnije se razvila u imaging tehniku koja se moe koristiti za razlikovanje razliitih tkiva baziranih na njihovim kemijskim sastojcima. MRI tehnike se baziraju na principu kojim frekvencija radiovalova emitiranih iz jezgre atoma direktno ovisi o snazi okolnog magnetskog polja. Kada se glava smjesti u homogeno magnetsko polje, signali koji dolaze iz mozga mogu se prevesti u slike dodajui mali dodatak statikom magnetskom polju. fMRI, ili dinamiki MRI, koristi konvencionalne MRI skenere sa brzom imaging tehnikom za otkrivanje promjena u toku krvi i koliini krvi u tkivu aktiviranih za vrijeme izvrenja nekog zadatka. Glavne prednosti PET ukljuuju viu vremensku i prostornu rezoluciju i nedostatak readijacije, dozvoljavajui njenu upotrebu na normalnoj djeci. Jedno od glavnih ogranienja je vea osjetljivost na pokrete. Odreena suradnja ispitanika je potrebna za vrijeme izvrenja zadatka (Krasuski i sur. 1996.). MRI se koristio za procjenu koliine sive materije u mozgu normalnih osoba starih izmeu 8 i 35 godina (Jerning, Trauner, Hesselinl & Tallal, 1991.). Ovi su rezultati ukazivali na varijaciju u kortikalnoj maturaciji. Znaajna promjena je opaena kod superionih kortiklalnih regija, koje su se sastojale uglavnom od eonih i parietalnih zona, ali ne daleko od niih kortikalnih regija. Smanjenje u odnosu na dob u eonoj sivoj materiji izgleda da koindicira s redukcijom u sinaptikoj gustoi u eonom kortksu koje je primjetio Huttenlocher (1994). Jerning i sur. sugeriraju mogunost da opaene strukturalne promjene u specifinim regijama korteksa mogu biti u vezi sa smanjenjem u plasticitetu korteksa za koje se mislilo da se pojavljuje za vrijeme djetinjstva i adolescencije (vidjeti takoer Chugani, 1994.). Studija koja je ispitivala normalan rast mozga u djece i adolescenata starih od 5 do 17 godina nije uspjela nai potvrdu rasta mozga kao to je prikazano ukupnom cerebralnom koliinom (Reiss, Abrams, Singer i su., 1997.). Meutim, podaci su pokazali znaajan pad u odnosu na dob u kortikalnoj sivoj masi i komplementarno poveanje u masi bijele materije. Prethodni rezultat je interpretiran kao regresivni momenat postignut na finoi neuronskih veza, dok je zadnji nalaz uzet kao indikator poveanog mielina, osobito zona prednjeg

mozga sadranog u izvrnom funkcioniranju. Konano, Reiss i sur. dobili su znaajnu korelaciju inteligencije s opsegom mozga, posebno s masom sive materije u prednjoj zoni mozga. Zanimljivo, njihovi rezultati izgleda da indiciraju poveanja u cerebralnim koliinama koja su povezana prvenstveno s poveanjem inteligencije, ali kasnije poveanje inteligencije se poravnalo, a jo kasnije pokazuje smanjenje kada cerebralna masa nastavlja poveanje. Ovi nalazi sugeriraju mogunost da povenja u veliini mozga iza optimalnog stupnja moe imati tetne utjecaje na intelektualno funkcioniranje. MRI studije su takoer doprinijele ocrtavanju visoko specifinih promjena mozga za vrijeme kasnijih faza ivota. U jednoj studiji koja je ispitivala zdrave osobe stare od 21 do 70 godina, MRI mjere ukazuju da se hipokampusna i sljepoona bijela masa nisu mijenjale sa starenjem, sljepoona siva materija je opadala s godinama, a vertikularna masa se poveavala s godinama (Sullivan, Marsh, Mathalon i sur., 1995.). Zanimljivo, memorija (kapacitet) nije povezana s hipokampusnom masom, ve blago padanje u nekim mjerama memorije se odnosilo na vertikularno poveanje. Ovi nalazi sugeruraju da atropija korteksa oko hipokampusnih struktura igra ulogu u padu memorije primjeene kod starijih. Znaajan pad u hipokampusnoj sivoj masi kod starijih odraslih je otkriven u jednoj MRI studiji koja je ispitivala sudionike u njihovoj devetoj dekadi (Coffey, Wilkinson, Parashos i sur. 1992.). Promjene u morfologiji mozga u cijelom ivotnom vijeku (od 3 mjeseca do 70 godina) zabiljeio je Pfefferbaum sa sur. (1994). MRI je pokazao razliite razvojne putanje u veliini glave, bijeloj i sivoj materiji, i cerebro-spinalnom likvoru. Veliina glave je pokazala znaajan linearan rast do 10 godine nakon ega slijedi prestanak rasta. Cerebro-spinalni likvor, nasuprot, ostaje prilino konstantan od roenja do 20-30 godina, a onda je primjeeno da raste do starosti. Modana siva materija, naeno je, raste brzo do 4 godine, a zatim postepeno pada. Modana bijela materija postojano raste od roenja do oko 20 godina i zatim se ustaljuje, stagnira. Ovo posljednje otkrie je konzistentno s prethodnim izvjetajima sugerirajui da mielinizacija nastavlja daleko u adoelscenciji, poto rast mielina i aksona najvjerojatnije doprinose poveanju mase bijele materije. Poveanje i smanjenje sive materije je sukladno putanjama rasta elije, arborizacije (kristalizacije), sinaptogeneze i razmnoavanju elija, koje vjerjatno doprinose poveanju u masi modane sive materije za vrijeme prvih godina ivota. Poetna redukcija u masi sive materije, pretpostavljali su

Pfefferbaum i sur., duguje sinaptikom i aksonalnom kljatrenju. Kasnija redukcija mase sive materije skupa s poveanjem cerebralno-spinalne koliini moe signalizirati kortikalnu atropiju (krljavost).

Literatura:
1. M. Kotrla, M. Mari, Life span developmental psyhology