Pregled sadraja

1. UVOD U ERGONOMIJU 1.1. Odreenje ergonomije......................................................................................1 1.2. Povijesni razvoj ergonomije............................................................................3 2. SISTEM OVJEK-STROJ 2.1. Pojam sistema..................................................................................................5 2.2. Sistem ovjek-stroj: definicija i osnovni tipovi............................................7 2.3. Razvoj sistema ovjek-stroj............................................................................8 3. TEORIJA INFORMACIJA U ERGONOMIJI 3.1. Primjena teorije informacija u ergonomiji...................................................12 3.2. Osnovni pojmovi teorije informacija...........................................................13 3.2.1. Pojam informacije i koliine informacije.................................................14 3.2.2. Pojam prosjene koliine prenesene informacije..................................18 3.2.3. Pojam redundancije...............................................................................20 3.2.4. Pojam brzine prijenosa informacija........................................................21 3.2.5. Izraunavanje koliine informacije pomou dekadskih logaritama.......22 3.3. Informacijska analiza ovjekovih osjetnih mogunosti i ogranienja....23 3.3.1. Informacijska analiza apsolutne diskriminativne osjetljivosti.................23 ......................................................................................................................................... 3.3.2. Informacijska analiza vremena izborne reakcije...................................25 3.4. Kodiranje informacija....................................................................................27 3.4.1. Openito o kodiranju..............................................................................27 3.4.2. Kodiranje informacija u vizualnom kanalu.............................................30 3.4.3. Kodiranje informacija u auditivnom i u taktilnom kanalu.......................33 4. OBLIKOVANJE VEZA IZMEU OVJEKA I STROJA 4.1. Veze izmeu ovjeka i stroja.......................................................................34 4.2. Oblikovanje obavijetala..............................................................................35 4.2.1. Oblikovanje indikatora...........................................................................35 4.2.2. Oblikovanje alarmnih ureaja...............................................................41 4.2.3. Oblikovanje znakova.............................................................................43 4.3. Oblikovanja upravljala..................................................................................45 4.3.1. Vrste i namjene upravljala i problemi njihovog oblikovanja..................45 4.3.2. Problem kodiranja upravljala................................................................47 4.3.3. Problem podraajno-reakcijske kompatibilnosti upravljala..................50 4.3.4. Problem otpora upravljala.....................................................................54 4.3.5. Problem osjetljivosti upravljala..............................................................55 4.4. Grupiranje i rasporeivanje obavijetala i upravljala...............................57

5. OVJEK KAO SPONA IZMEU OBAVIJETALA I UPRAVLJALA STROJA 5.1. Tipini zadaci suvremenih operatora..........................................................59 5.2. Motrenje..........................................................................................................59 5.2.1. Definicija i teorije pozornosti..................................................................59 5.2.2. Faktori koji utjeu na uspjenost motrenja............................................60 5.3. Mentalno radno optereenje.........................................................................63 5.4. Mentalni modeli i operativne slike ..............................................................66 5.5. Simultano djelovanje.....................................................................................68 6. OBLIKOVANJE RADNOG PROSTORA, METODA RADA I RADNOG PRIBORA 6.1. Oblikovanje optimalnih dimenzija radnog prostora, strojeva, namjetaja i alata......................................................................................................................69 6.2. Oblikovanje metoda rada..............................................................................70 6.2.1. Racionalizacija stavova..........................................................................70 6.2.2. Racionalizacija pokreta..........................................................................71 6.3. Oblikovanje radnog pribora i njegovo rasporeivanje..............................73 7. OBLIKOVANJE FIZIKALNIH FAKTORA RADNE OKOLINE 7.1. Rasvjeta...........................................................................................................80 7.1.1. Specifinost rasvjete kao faktora radne okoline....................................80 7.1.2. Osnovni fotometrijski pojmovi................................................................80 7.1.3. Problemi koji se javljaju pri projektiranju rasvjete..................................82 7.1.4. Mjerenje osvijetljenosti i sjajnosti...........................................................91 7.2. Buka.................................................................................................................92 7.2.1. Buka kao faktor radne okoline...............................................................92 7.2.2. Odreivanje opasnosti od buke.............................................................95 7.2.3. Poremeaji organizma izazvani bukom.................................................96 7.2.4. Suzbijanje buke......................................................................................97 7.3. Toplina..............................................................................................................99 7.3.1. Nepovoljni toplinski uvjeti radne okoline................................................99 7.3.2. Mjerenje faktora toplinske okoline.......................................................102 7.3.3. Toplinski indeksi...................................................................................104 7.3.4. Utjecaj nepovoljnih toplinskih uvjeta na radni uinak..........................107 7.3.5. Poremeaji organizma izazvani nepovoljnim toplinskim uvjetima.......108 7.3.6. Suzbijanje nepovoljnih toplinskih uvjeta..............................................109

8. UTJECAJ TEHNOLOKIH PROMJENA NA RAD 8.1. Informatika tehnoloka revolucija...........................................................111 2

8.2. Upotreba kompjutera u proizvodnji i uredima..........................................112 8.3. Robotizirana proizvodnja............................................................................113 8.4. Problemi uvoenja informatike tehnologije...........................................114 8.4.1. Problemi upotrebe kompjutera............................................................114 8.4.2. Otpor prema robotizaciji.......................................................................116 8.4.3. Problem utjecaja informatike tehnologije na sadraj ljudskog rada. .116 9. ISPITNA PITANJA..........................................................................117 10. LITERATURA...............................................................................119 11. VJEBE........................................................................................127

1. UVOD U ERGONOMIJU
1.1. ODREENJE ERGONOMIJE
Ergonomija (od gr. rgon = rad + nomos = zakon, pravilo) je interdisciplinarni znanstveni pristup problemima prilagoavanja rada ovjeku u cilju (a) poveanja proizvodnosti odn. radne efikasnosti, (b) poveanja sigurnosti na radu i u cilju (c) humanizacije odn. olakavanja ljudskog rada. Prilagoavanje rada ovjeku ima tri aspekta odn. glavna zadatka:

(1) prilagoavanje strojeva, alata i upotrebnih predmeta, koji trebaju biti adekvatni odn.
projektirani, konstruirani i oblikovani respektirajui ovjekove anatomske, fizioloke, psihofizioloke i psihosocijalne karakteristike odn. mogunosti i ogranienja,

(2) prilagoavanje metoda rada, s obzirom na tjelesne poloaje (stavove) i pokrete, raspodjelu
rada odn. radne operacije i njihov slijed, organizaciju sredstava za rad: predmeta rada, alata te radnih pomagala, organizaciju rada: raspored strojeva i sinhronizaciju transporta, kako bi izabrana metoda rada uz najmanje naprezanja i umaranja i dala maksimalni uinak,

(3) prilagoavanje uvjeta radne okoline u kojima se rad vri, s obzirom na objektivne fizikalne
prilike, kako bi se njihovim optimalnim ureenjem osigurao osjeaj udobnosti pri obavljanju posla koji u znatnoj mjeri utjee na radni uinak. Slijedei su osnovni problemi odreenja ergonomije kao znanstvene discipline:

(1) PROBLEM IMENA: za navedeni interdisciplinarni pristup se koristi naziv ergonomija u veini
evropskih zemalja, naziv human factors engineering u SADu, a naziv ininjerska psihologija u zemljama bivega Sovjetskog Saveza. Naziv ergonomija se prvi puta spomije 1949., kada je osnovano Britansko ergonomsko drutvo, a autorstvo naziva se pripisuje MURRELLu, osnivau drutva, koji je uoivi da su napori razliitih strunjaka u rjeavanju problema prilagoavanja rada ovjeku nekoordinirani okupio grupu razliitih strunjaka (psihologe, fiziologe, ininjere...) sa ciljem meusobne razmjene informacija. Ovaj naziv se ini najprikladniji jer (a) jednostavna je kovanica, iz koje se lako izvode drugi jezini oblici i fraze, (b) lako se izgovara na svim jezicima i (c) ne favorizira ni jednu znanstvenu disciplinu koju obuhvaa. U naoj zemlji se za ergonomiju u poetku koristio naziv tehnopsihofiziologija, koja se disciplina definira kao praktina disciplina koja se bavi psihofiziolokim aspektima prilagoavanja rada ovjeku, koji su se naziv i definicija napustili jer se smatraju preuskim (naime, taj definicija ne ukljuuje sadraje iz higijene rada, koja se bavi ispitivanjem utjecaja nepovoljnih fizikalno-kemijsko-biolokih radnih uvjeta na sigurnost i zdravlje zaposlenika, niti sadraje iz organizacije rada; moe se grubo rei da su se tehnopsihofiziologija, higijena rada i organizacija rada integrirali i fuzionirali u ergonomiju).

(2) PROBLEM OBUHVATNOSTI PRISTUPA: budui da je ergonomija interdisciplinarni pristup,

postavlja se pitanje koje sve znanosti i grane psihologije ulaze u sastav ergonomije? Odgovor na ovo pitanje daje slika 1. Proiri li se ergonomija ekolokom i industrijskom socijalnom psihologijom, industrijskom sociologijom, dizajnom i svim ostalim disciplinama koje se bave ljudskim radom, dobiva se iri znanstveni interdisciplinatni pristup prouavanju ovjekove radne aktivnosti radi rjeavanja problema ljudskog rada koji se naziva ergologija (od gr. rgon = rad + lgos = rije, govor).

znanosti prirodne znanosti : - fizika - kemija

biomedicinske znanosti: - anatomija - fiziologija - biologija

organizacijska psihologija

ekoloka psihologija industrijska socijalna psihologija industrijska sociologija industrijska arheologija dizajn

= ERGOLOGIJA

psihologija zaposlenik a grane psihologije

= ERGONOMIJA

Slika 1.: Znanstvena podruja povezana sa ergonomijom.

(3) PROBLEM PREDMETA (PODRUJA) ISTRAIVANJA odreuju znanstvene discipline u koje

spadaju problemi kojima se ergonomija bavi, pa se moe rei da je problem ergonomije utvrivanje povezanosti izmeu ovjekove anatomije, fiziologije i psihologije s jedne strane te fizikalnih zahtjeva konkretnog stroja i fizikalno-kemijsko-biolokih zahtjeva tehnologije proizvodnje s druge strane. Fizikalne zahtjeve konkretnog stroja i fizikalnokemijsko-bioloke zahtjeve tehnologije proizvodnje koji se zahtjevi postavljaju ovjeku u pravilu odreuju ininjeri koji konstruiraju strojeve i tehnoloke procese na osnovu svojih znanja o fizikalnim i kemijskim svojstvima materije.

(4) PROBLEM PRIRODE PRISTUPA: je li ergonomija primjenjena ili teorijska znanstvena

disciplina i je li produktivna ili reproduktivna-interpretativna? Ergonomija je i primjenjena i teorijska znanstvena disciplina jer se mogu razluiti proizvoai ergonomskih spoznaja: psiholozi, fiziolozi i anatomi, lijenici, sociolozi, kulturalni antropolozi... i potencijalni korisnici tih spoznaja: strojarski, brodograevni i elektrotehniki ininjeri - konstruktori, arhitekti, urbanisti, industrijski, tekstilni i grafiki dizajneri... koji konstruiraju i oblikuju strojeve i predmete koje ovjek koristi, kreiraju naine njihovog koritenja i okolinu u kojoj ovjek radi i ivi. Nadalje, ergonomija nastoji biti i produktivna i reproduktivna, ali je prvenstveno reproduktivna, jer je proizvodnja ergonomskih spoznaja zbog nunosti interdisciplinarnog pristupa relativno skupa.

(5) PROBLEM TERMINOLOGIJE: psiholozi i ininjeri su u poetnim diskusijama zakljuili da e

biti manje potekoa ako psiholozi preuzmu tehniku terminologiju, nego da ininjeri preuzmu psiholoku terminologiju. PROIZVOAI ERGONOMSKIH SPOZNAJA IMAJU SLIJEDEE ZADATKE: (1) (2) provoenje interdisciplinarnih istraivanja koja e pruati ergonomski relevantne informacije, integriranje, interpretiranje i prezentiranje ergonomskih informacija na odgovarajui nain da ih njihovi korisnici mogu koristiti,

(3) pruanje konsultantskih usluga pri rjeavanju problema koji spadaju u njihovu specijalnost,
(4) ravnopravno sudjelovanje u timu koji oblikuje neki sistem ovjek-stroj.

1.2. POVIJESNI RAZVOJ ERGONOMIJE

5

Tenja da se neki posao obavi sa to manje uloene ljudske energije vjerojatno se pojavila ve onda kada je ovjek tek poeo raditi, koju je tenju ovjek ispoljavao pri svakom pokuaju oblikovanja alata i orua za rad, poevi od prethistorije. I ininjeri su oduvijek pri oblikovanju alata imali u vidu ovjeka. No potekoe su se pojavile onda kada su ininjeri uslijed naglog razvoja tehnike i tehnologije poeli oblikovati sve sloenija sredstva za rad i za ivot koja su postala toliko komplicirana da laiko znanje ininjera o osobinama ovjeka nije bilo dovoljno za optimalno oblikovanje tih sloenih sredstava. Tada se takoer pokazalo da:

(1) prilagoavanje ovjeka radu ima svoje granice: profesionalnom selekcijom se moe samo
donekle rasporediti ljude na radna mjesta koja odgovaraju njihovim sposobnostima i drugim osobinama, a profesionalni trening moe samo donekle osposobiti ljude za obavljanje povjerenog im posla,

(2) problemi upravljanja strojevima koji prelaze granine mogunosti prilagodbe ovjeka
jednostranim prilagoavanjem ovjeka radu se ne mogu rijeiti, ve je neophodno potrebno oblikovati strojeve koji su u skladu sa ogranienim mogunostima prilagodbe ovjeka, odn. da je prilagoavanje ovjeka radu potrebno nuno nadopuniti prilagoa-vanjem rada ovjeku. Na primjer, u prvom svjetskom ratu u vojnoj avijaciji je koriteno malo konstrukcijski jednostavnih aviona za koje je bilo jednostavno selekcionirati i osposobiti visokopouzdane ljude, jer su selektirani najsposobniji. U drugom svjetskom ratu se javlja veliki broj mnogo sloenijih aviona za koje je trebalo selekcionirati i osposobiti velik broj pilota, varijabilnih sposobnosti, koji su stoga u cjelini bili manje pouzdani. Zato su angairani psiholozi da pomognu ininjerima da konstruiraju strojeve koji bi bili prilagoeniji ovjeku i koji ne bi dosizali ni prelazili granine mogunosti prilagodbe ovjeka. Navedene spoznaje o ogranienosti profesionalne selekcije i osposobljavanja te eksplozija znanstvenih spoznaja i tehnikih inovacija i njihova masovna primjena u ratne svrhe tokom drugog svjetskog rata (u razvoju tehnologije ratovanja: brzih i manevarski sve sloenijih aviona, novih oruja, elektronske opreme za radarsko motrenje...) predstavljali su glavni poticaj razvoju moderne ergonomije. Intenzivni razvoj ergonomije zapoinje tek nakon 2. svjetskog rata, pa se moe rei da je ergonomija relativno mlada grana psihologije, mlaa od psihologije kadrova, iji se intenzivni poetni razvoj odigrao tokom i poslije prvog svjetskog rata. Ergonomija je imala dvije razvojne etape u poslijeratnom razvoju (prema SINGLE-TONu, 1974):

(1) KLASINA ILI KOREKTIVNA ERGONOMIJA (od kraja 19og stoljea do 50-ih), koja se
bavila modificiranjem i usavravanjem postojeih strojeva, alata i opreme. U toj etapi najvaniji su radovi TAYLORa koji je (poetkom i 10-ih godina ovog stoljea) postavio temelje za studij pokreta, branog para GILBRETH, koji su (takoer 10-ih godina ovog stoljea) razvili studij pokreta i postavili osnovne principe za studij vremena i amerikog ininjera BARNESa, koji je (20-ih i 30-ih godina naeg stoljea) studij pokreta i vremena integrirao u studij rada i formulirao 22 principa za racionalizaciju rada koji se i danas primjenjuju. Ti principi se odnose na ekonomiju pokreta tijela (njih 8), ureenje radnog mjesta (njih 8) i oblikovanje alata i opreme (njih 6). Izmeu dva svjetska rata psiholozi, fiziolozi, biolozi, fiziari i kemiari zajedniki istrauju fizikalne i kemijsko-bioloke uvjete u kojima se rad vri i njihov utjecaj na uinak i zdravlje radnika u realnoj situaciji, koje je istraivanje dobilo naziv studij radnih uvjeta. Osim korektivnih zahvata, doprinos psihologa se sastojao u izoliranom ispitivanju pojedinanih signalnih i komandnih ureaja, u kojem podruju se njihova djelatnost razvila u granu psihologije koja je dobila naziv ininjerska psihologija.

(2) SISTEMSKA ILI PROJEKTNA ERGONOMIJA (od 50-ih do danas), kada se sa pojavom
ope teorije projektiranja sistema ergonomska znanja ukljuuju u konstrukciju novih sistema ovjek-stroj. Psiholozi se pridruuju ininjerima i drugim strunjacima u cjelovitom oblikovanju sistema ovjek-stroj i aktivno rjeavaju razliita pitanja kao to su (a) koje e funkcije odn. koje e specifine zadatke obavljati stroj, a koje ovjek?, (b) koliko ljudi treba u sistemu?, (c) koje informacije trebaju operatoru i na koji nain e one biti prezentirane?, (d) kako izabrati i osposobiti ljude za rad u sistemu?. Sistemska ergonomija svojim pristupom smanjuje jaz koji je postojao izmeu kadrovske psihologije i klasine ergonomije (slika 2.).
1980 SISTEMSKA ERGONOMIJ A

organizacijska psihologija kadrovska psihologija 1940 psihologija motivacije, linosti i meuljudskih studij rada

klasina ergonomij a ininjerska psihologija studij radnih uvjeta studij vremena

psihologija obrazovanja

psihometrija

studij pokreta

1900 DIFERENCIJALNA PSIHOLOGIJA SOCIJALNA PSIHOLOGIJA EKSPERIMENTALNA PSIHOLOGIJA

Slika 2.: Razvoj sistemske ergonomije. TAYLOR (1856-1915) je detaljno izloio koncepciju znanstvenog upravljanja radom u knjizi Naela znanstvenog upravljanja (1911), koja koncepcija upravljanja proizvodnjom ima za cilj racionalizaciju rada radi postizanja maksimalnog radnog uinka u to kraem vremenu. Autor je 80-ih godina 19. stoljea organizirano pristupio istraivanju naina rada u jednoj tvornici tako da je proao pojedine faze poslova te mjerio pokrete i tempo (ritam) rada. Putem sistematskog opaanja ustanovio je da je proizvodni kapacitet radnika reduciran iz tri razloga: (1) radnici su nedovoljno sposobni za posao koji rade, (2) radnici su nepovoljno razmjeteni, koriste mnogo suvinih pokreta i koriste improvizirane alate i (3) radnici su nedovoljno motivirani za posao koji rade. Zalaui se za racionalizaciju rada razvio je tri osnovna naela upravljanja radom, koji su dobili naziv osnovna naela taylorizma (i danas su aktuelna):

(1) za svaki posao odabrati najprikladnije, to znai najsposobnije radnike, (2) poduiti odabrane radnike da rade jedinim i najboljim moguim (engl.: one best way)
najracionalnijim metodama rada kod kojih su: (a) radnici pravilno razmjeteni, (b) eliminirani nepotrebni-suvini pokreti tako da se koriste pokreti koji su najekonominiji i (c) radnicima dodijeljeni posebno oblikovani alati,

(3) najmarljivije radnike znaajno bolje stimulirati,

pri emu prvo i tree naelo imaju za cilj prilagoavanje ovjeka radu, a drugo naelo prilagoavanje rada ovjeku: ono je u cijelosti ergonomsko. Taylor je time postao zaetnik sistematskog istraivanja pokreta pri radu. GILBRETH Frank (1868-1924), Taylorov suvremenik i suradnik je, zajedno sa svojom suprugom Lillian uveo precizno mjerenje vremena i filmsko snimanje (10-ih godina ovog stoljea, objavljeno 1919. u knjizi Primjenjeni studij pokreta) za analizu radnih stavova, radnih pokreta kako bi utvrdio takve stavove i porete pri radu koji zahtijevaju najmanje psihomotorno naprezanje (najmanje umaraju) i omoguuju najuspjenije izvoenje radnih zadataka. Sainio je tablicu od 18 osnovnih-elementarnih pokreta ili motornih jedinica koje je prema anagramu svoga prezimena nazvao therbligi, i pridao im grafike znakove, koji se javljaju pri svakom radu i koji su pokreti dovoljni za prikazivanje razliitih poslova na razliitim radnim mjestima. To je omoguilo analizu vremena i uvoenje vremenskih standarda za obavljanje pojedinih radnih zadataka.

2. SISTEM OVJEK- STROJ

2.1. POJAM SISTEMA
Sistem (od gr. sstema, syn = zajedno i histem = staviti) se kao jedan od kljunih pojmova sistemske ergonomije od strane razliitih autora razliito definrao kao:

sklop dijelova koji formiraju jednostavnu ili sloenu organiziranu cjelinu (KAST i
ROSENZWEIG),

kompleks elemenata koji su u meusobnoj interakciji (BERTALANFFY), skup meusobno povezanih elemenata (ACKOFF), skup dijelova koji su meusobno povezani da bi dani niz ulaza transformirali u odreeni niz izlaza
(JONES),

bilo koja konfiguracija elemenata u kojoj su svojstva cjeline funkcija kako prirode pojedinih
elemenata, tako i naina na koji su oni kombinirani (TAYLOR),

skup elemenata ukljuenih u postizanje neke zajednike svrhe, meusobno povezanih

relativno izolirana struktura dijelova koja djeluje (SOROKIN), cjelina sa odreenim odnosima meu njenim dijelovima (OGNJENOVI), skup elemenata koji meusobno djeluju (VERKO),

zajednikom informacijskom mreom, iji uinak je funkcija ne samo karateristika elemenata, ve i njihovih interakcija (FITTS),

sloena, pravilno ureena, skladna, organizirana, jedinstvena i svrsishodna cjelina (popularno znaenje).

Navedene definicije su vrlo sline jer naglaavaju tri kljuna aspekta odn. opa svojstva bitna za odreenje pojma sistema:

(1) organiziranost odn. strukturiranost dijelova u meuzavisnu cjelinu: svojstva cjeline su

odreena karakteristikama dijelova i njihovom povezanou, pa promjena u jednom dijelu sistema ima za posljedicu promjenu u svim ostalim dijelovima sistema odn. cijelom sistemu,

(2) relativna izdvojenost odn. izoliranost cjeline: sistemi imaju svojstvo da su sastavljeni od
subsistema ili podsistema odn. od sistema unutar sistema ili komponenti koje je mogue identificirati, a istovremeno su oni sami udrueni u vee sisteme odn. dijelovi su ili subsistemi okoline ili nekog sloenijeg sistema vieg reda,

(3) svrhovito djelovanje (svrha, misija ili cilj sistema): sistem je, za razliku od strukture, neto
to djeluje, mijenja, transformira odn. ima za ljude neku odreenu svrhu koja transcendira pojedinane svrhe njegovih dijelova. Openita svrha svakog sistema je da neki dani niz ulaza transformira u neki odreeni izlaz (slika 3.).

ULAZ

TRANSFORMACIJS KI PROCES

IZLAZ

Slika 3.: Openiti model svakog sistema.

Ono to ulazi u sistem, to sistem mora primiti da bi ostvario eljeni izlaz moe biti:

(1) materija: sva neiva: sirovine, oprema i strojevi i sva iva: ljudi, (2) energija, bilo koje vrste: ovjekova energija, elektrina energija... (3) informacija, bilo koje vrste: radni nalog, buena kartica, elektrini impuls, usmena poruka...,
koja predstavlja primarni ulaz u svakom komunikacijskom sistemu, a kao rezultat transformacijskog procesa izlaze materija, energija i informacije preraeni u gotove proizvode ili usluge. Sisteme je mogue klasificirati odn. podijeliti:

1. S OBZIROM NA REGULACIJU odn. nain upravljanja transformacijskim procesom na dvije iroke

kategorije (slika 4):

ULAZ a)

UPRAVLJANJE

IZLAZ

b)

ULAZ

UPRAVLJANJE

IZLAZ

POVRATNA VEZA

Slika 4.: Sistem otvorenog prstena (a) i sistem zatvorenog prstena (b).

(a) sistem otvorenog prstena, koji ne zahtijeva kontinuiranu regulaciju procesa, regulacija
se vri neovisno o izlazu jer nema povratnog djelovanja izlaza na ulaz i u potpunosti zavisi o vanjskom djelovanju, na primjer sistem za aktiviranje gradske rasvjete putem fotoelija koje reagiraju na okolno svjetlo,

(b) sistem zatvorenog prstena, koji ima kontinuiranu automatsku regulaciju procesa jer se
dio izlaza iz sistema putem kanala koji se naziva povratna veza ili feedback dovodi natrag na ulaz tako da izlaz preko ulaza povratno djeluje na proces upravljanja, kao na primjer kod sobnog termostata koji slui za regulaciju sobne temperature. Sistemi ovjek-stroj su u pravilu sistemi zatvorenog prstena., promjena unutar sistema:

2. S OBZIROM NA ISHOD dogaaja-promjena uslijed djelovanja vanjske sredine ili dogaaja deterministiki sistem, u kojem neki dogaaj nuno dovodi samo do jednog ishoda, npr.
sklopka,

probabilistiki sistem, u kojem neki dogaaj dovodi do vie vjerovatnih ishoda, ali ne i do
jednog nunog, npr. upravljanje automobilom,

3. S OBZIROM NA DRUGE KRITERIJE na: konkretne i apstraktne, prirodne i umjetne, bioloke i

socijalne, molekularne i molarne... Pouzdanost (efikasnost, vjerojatnost uspjenog uinka) cjelokupnog sistema ovisi o pouzdanosti pojedinanih komponenti sistema i nainu na koji su pojedinane komponente sistema meusono spojene. Ako su komponente meusobno serijski spojene, to je sluaj u veini sistema i ako su komponente odn. pogreke pojedinih komponenti meusobno nezavisne, ukupna pouzdanost sistema je multiplikativna funkcija pouzdanosti svake pojedinane komponente sistema. Dakle, svaka pojedina komponenta smanjuje pouzdanost sistema pa pojava pogreke kod bilo koje komponente rezultira u pogreci itavog sistema. U vezi pouzdanosti sistema ovjek-stroj treba rei slijedee: ukupna pouzdanost sistema ovisi o pouzdanosti stroja i/ili opreme i o pouzdanosti operatora,

pouzdanosti stroja ili opreme je u pravilu vremenski stabilna, a pouzdanost operatora je

vremenski promjenjiva,

ljudska komponenta u pravilu veim dijelom smanjuje ukupnu pouzdanost sistema nego

komponenta opreme iz ega slijedi da elimo li poveati pouzdanost sistema, trebamo najprije poveati pouzdanost ljudske komponente sistema.

10

11

2.2. SISTEM OVJEK-STROJ: DEFINICIJA I OSNOVNI TIPOVI

Sistem ovjek-stroj-okolina (SSO) je kombinacija ili organizacija jednog ili vie ljudi i jedne ili vie fizikalnih komponenti koje meuzavisno djeluju da bi u danim uvjetima okoline ostvarili neki odreeni zajedniki cilj (McCORMICK, 1976). U ovoj definiciji treba imati u vidu da u njenom kontekstu:

pod fizikalnom komponentom se smatra ne samo doslovni smisao: stroj, ve i ire znaenje
toga pojma: ureaj, alat, pomagalo, podsistem SSO.

pretpostavlja se prisutnost dane okoline i njena interakcija sa sistemom ovjek-stroj: SS je

Kako u svakom sistemu, tako se i u SS razlikuje:

(1) svrha SS: svaki sistem se primarno definira pomou svrhe koju ima tako da se jasno i
precizno definira to e sistem initi, kada, kako i gdje (u kakvim uvjetima), i to tako da se specificiraju svi njegovi ulazi i oekivani izlazi te po potrebi fizikalno-klimatski, bioloki, socijalni, ekonomski i drugi uvjeti u kojma e sistem djelovati,

(2) zahtjevi SS, koji se izvode iz svrhe (cilja, misije) sistema; zahtjevi su djelatne
karakteristike odn. performanse koje sistem mora imati da bi mogao ispuniti svoju svrhu, a izraavaju se preteno u kvalitativnim-opisnim kategorijama, a zatim se to je mogue vie i detaljnije kvantificiraju,

(3) funkcije SS (slika 5.):

PAM]ENJE (POHRANA) INFORMACIJA PRIMANJE INFORMACIJA PRERADA INFORMACIJA I DONOENJE ODLUKA

siste m DJELOVANJE (AKCIJA)

okolin a

ULAZ

IZLAZ

povratna veza Slika 5.: etiri temeljne funkcije sistema ovjek-stroj.

(1) PRIMANJE INFORMACIJA: brzo i tono primanje informacija ili iz okoline ili iz samog sistema.
Kod ovjeka je primanje informacija percepcija podraaja koji se odnose na rad stroja, a kod stroja recepcija promjena na upravljalima ili na senzorima stroja. Neke informacije dolaze izvana, a neke se generiraju u samom sistemu, kao to su to npr. informacije povratne sprege.,

(2) PAMENJE INFORMACIJA (kod ovjeka) odn. pohrana informacija (kod stroja), koja je u
interakciji sa svim drugim funkcijama; informacije koje su pohranjene su u pravilu simbolike odn. kodirane.,

(3) PRERADA INFORMACIJA I DONOENJE ODLUKA/ALGORITMA , koja se odnosi na primljene

informacije koje dolaze u interakciju sa onima koje su ve pohranjene u sistemu, to dovodi do odluke/algoritma to e se initi, koje i kakvo e biti djelovanje. Prerada informacija se dogaa izmeu trenutka kada su primljene informacije do trenutka kada se donosi odluka. Navedeno predstavlja centralnu i najvaniju funkciju ovjeka.

12

(4) DJELOVANJE, ODN. AKTIVIRANJE I/ILI IZVRENJE NEKE AKCIJE, RADNJE, OPERACIJE
ILI PROCESA koji su rezultat doneenih odluka/algoritma, a to rezultira promjenama na materijalu odn. predmetu obrade. Kod ovjeka reakcija se sastoji u djelovanju na upravljala, a kod stroja u djelovanju na predmet rada putem efektora odn. radnih dijelova stroja. Navedeno predstavlja centralnu i najvaniju funkciju stroja. Djelovanje ujedno dovodi do otvaranja komunikacijskih kanala koji e prenijeti informaciju o promjenama u radu stroja, koje e promjene registrirati instrumenti i/ili operator., koje su kljune za rad sistema, pri emu je za svrhu irelevantno tko izvrava pojedine funkcije: ovjek ili stroj. Ovakav funkcionalni nain razmiljanja je karakteristian za suvremenu koncepciju SSO. Osnovni tipovi SS se dijele s obzirom na to koliki je relativni udio ovjeka, odn. stroja s obzirom na obavljanje navedenih kljunih funkcija u sistemu, po emu se, prema JONESu (1967) razlikuju tri tipa SS (u stvarnosti podjela sistema ovjek-stroj na navedene distinktivne kategorije nije posve jednoznana):

(1) MANUELNI SISTEM, u kojem ovjek obavlja sve funkcije ukljuivo i davanje pogonske snage,
slui se runim alatom i drugim pomonim sredstvima, direktno i putem povratne veze prima informacije, na osnovu ega donosi odluke i odreuje tempo rada i upravlja procesom,

(2) MEHANIZIRANI/POLUAUTOMATIZIRANI SISTEM, u kojem se izmeu ovjeka i alata

interpolira stroj sa svojim signalnim i upravljakim ureajima, koji je izvor pogonske snage, a upravljanje procesom je zadatak ovjeka,

(3) AUTOMATIZIRANI SISTEM, u kojem stroj obavlja u potpunosti sve funkcije bez ovjeka te vri
upravljanje budui da je prethodno programiran da izvri odreenu akciju u odreenoj situaciji. ovjek, zato to automatizirani sistem nije potpuno pouzdan, nadgleda (nadzire, motri) rad stroja i povremeno, u pravilu rijetko, intervenira. Ukoliko sistem zakae, ovjek je neophodan jer preuzima funkciju upravljanja. Automatizacija unosi promjenu u prirodu i sadraj ljudskog rada jer se kao nova i dominantna funkcija ovjeka pojavljuje kontinuirano nadgledanje (nadziranje, motrenje). Raspodjela funkcija izmeu ovjeka i stroja u tri navedena tipa sistema ovjek-stroj prikazuje tablica 1.: Tablica 1.: Raspodjela funkcija izmeu ovjeka i stroja u tri tipa sistema ovjek-stroj SISTEM manuelni mehanizirani automatizirani OVJEK izvor snage, upravlja, nadzire upravlja, nadzire nadzire izvor snage izvor snage, upravlja STROJ

Koncepcija sistema ovjek-stroj istie injenicu da nije mogue oblikovanje sistema, ako se ne poznaju karakteristike ljudske dimenzije sistema: ukupna pouzdanost sistema, naime, ovisi kako o pouzdanosti mehanike komponente, tako i o pouzdanosti ljudske komponente.

13

2.3. RAZVOJ SISTEMA OVJEK-STROJ

Najvei znaaj sistemskog pristupa je u tome to je radikalno promijenio tradicionalnu sekvencijalnu proceduru razvoja sistema, po kojoj se oprema i strojevi te kadrovi (osoblje) razvijaju sukcesivno. Po sistemskom pristupu oni se razvijaju simultano - paralelno (slika 6.).

a)

SPECIFIKACIJ A SISTEMA

RAZVOJ STROJEVA I OPREME RAZVOJ STROJEVA I OPREME

RAZVOJ KADROVA

INTEGRACIJ A SISTEMA

b)

SPECIFIKACIJ A SISTEMA RAZVOJ KADROVA

INTEGRACIJ A SISTEMA

Slika 6.: Tradicionalni (a) i sistemski (b) pristup razvoju sistema ovjek-stroj. Uz takav pristup se profesionalna selekcija i trening mogu provesti prije nego to su strojevi i oprema gotovi. Osim to sistemska procedura skrauje najmanje za 1/4 trajanje oblikovanja sistema, to je znaajna prednost u borbi za trite, njome se poboljavaju osobine zavrenih sistema odn. poveava se vjerojatnost da e sistem biti efikasan, to je glavna prednost takve procedure. Sistemski pristup oblikovanju sistema ovjek-stroj prikazuje slika 7.
stadij specifikacije (nacrta, projektiranja, planiranja) sistema DEFINIRANJE SVRHE I ZAHTJEVA SISTEMA DEFINIRANJE FUNKCIJA SISTEMA ALOKACIJA FUNKCIJA FIZIKALNA KOMPONENTA: - alokacija ulazi u nacrt strojeva i opreme - razvoj strojeva, opreme i radnih pomagala INTEGRACIJA SISTEMA stadij integriranja i testiranja sistema EVALUACIJA SISTEMA operacionalni stadij RAD SISTEMA LJUDSKA KOMPONENTA: - alokacija ulazi u opis radnih zadataka - selekcija kadrova i njihovo osposobljavanje

stadij razvoja sistema

Slika 7.: Sistemski pristup oblikovanju sistema ovjek-stroj.

Iz definirane svrhe i definiranih zahtjeva se izvode funkcije koje sistem treba obavljati da ostvari svoju svrhu i ispuni svoje zahtjeve, a izraavaju se u neodreenom glagolskom obliku (u infinitivu) ili u glagolskim imenicama (npr.: motrenje). Ime i sadraj pojedine funkcije su arbitrarni jer se svaka

14

funkcija moe podijeliti na podfunkcije. Iako je funkcija apstrakcija, pojam funkcije je koristan jer se funkcije mogu navoditi neovisno o dijelu sistema koji e je izvravati. Primjere formulacije svrhe, zahtjeva i funkcija dvaju sistema daje tablica 2.: Tablica 2.: Formulacija svrhe, zahtjeva i funkcija za elektrini automobil i lovaki avion sistem elektrini automobil svrha (cilj) okretno, brzo i tiho kretanje gradom, bez zagaivanja okoline ispunim plinovima zahtjevi brzina do 60 km/h, raspon djelovanja 300 km, broj osoba min. 2, maksimalna okretnost... primjeri funkcija, po vrsti i izvriocu

(1) (2) (3) (4)

primanje inf.: opaanje stanja na cesti: pohrana inf.: prijeenih km: S kumuliranje br.

donoenje odluka: odluivanje o izbjegavanju prepreke: djelovanje: skretanje udesno: , S

lovaki avion

univerzalno mirnodopsko i borbeno djelovanje: pre-sretanje, izvianje, unitavanje neprijatelja

brzina 2.5 maha, borbeni teret 1000 kg...

(1) primanje inf.: registriranje stanja borbenog te-reta (broja neispaljenih raketa): S (2) pohrana koordinata cilja: S inf.: pohranjivanje

(3) donoenje odluka: odluivanje o ispaljivanju voene rakete: (4) djelovanje: voenje rakete: S Alokacija (raspodjela, dodjela) funkcija se u razvoju sistema pojavljuje nakon to su cilj (svrha), zahtjevi i funkcije sistema odreeni, radi utvrivanja koje e funkcije obavljati stroj, a koje ovjek u sistemu. Pri alokaciji je kljuno pitanje tko e neku od specificiranih funkcija obaviti relativno bolje, ovjek ili stroj? Neke funkcije su jasno predodreene da ih obavlja ovjek odn. stroj, pa njihova alokacija nije problem, a problematina je alokacija funkcija koje sa vie ili manje uspjeha mogu obavljati i strojevi i ljudi, a radi olakavanja tog problema sastavljane su tablice komparativnih prednosti ovjeka i stroja. Prvu takvu komparativnu tablicu funkcija koje mogu obavljati ovjek i stroj je dao FITTS (1951), a McCORMICK (1976) daje slijedeu tablicu (tablica 3., u koju je integriran popis FITTSa):

Tablica 3.: Popis osobina u kojima je ovjek bolji (superiorniji, nadmoniji, uspjeniji) od stroja i stroj bolji od ovjeka

15

OSOBINE U KOJIMA JE: ovjek bolji od stroja stroj bolji od ovjeka

(1) PRIMANJE INFORMACIJA

osjetljivost na vrlo slabe intenzitete osjetljivost na fizikalno-kemijske procese

vidnih, slunih, taktilnih, okusnih i njunih podraaja (emu samo najsuvremeniji i vrlo skupi strojevi mogu konkurirati) izvan ljudske osjetljivosti kao npr. radijacija, elektromagnetski valovi, X-zrake, magnetizam detekcija unaprijed posebno rijetkih definiranih

(1) razlikovanje podraaja u uvjetima viso- motrenje, otkrivanje i registriranje odn.

kog uma odn. u kulisi, npr. bipovi na radaru i (2) raspoznavanje i razlikovanje varijabilnih struktura sloenih podraaja, npr. silueta graevina na zranim snimcima, okrnjeni govor, rukopis

signala,

(2) PAMENJE/POHRANA INFORMACIJA

pohranjivanje velike koliine informacija u brzo pohranjivanje velike koliine kodiranih

dugom vremenskom razdoblju i pamenje principa i strategija macija informacija

dosjeanje asocijativno povezanih infor- brzo i tono dosjeanje pohranjenih informacja na specificirani zahtjev (3) PRERADA INFORMACIJA I DONOENJE ODLUKA

fleksibilno

prilagoavanje zahtjevima situacije u donoenju odluka, osobito u iznenadnim i nepredvidivim kriznim situacijama, na koje nije unaprijed pripremljen vanja

brzina, preciznost i pouzdanost reagiranja

na unaprijed definirane ulazne signale

donoenje subjektivnih procjena i vredno- brojanje i mjerenje fizikalnih kvantiteta osjetljivost na neobine i neoekivane djelovanje u uvjetima distrakcije
dogaaje u okolini (za to stroj mora biti preprogramiran)

induktivno zakljuivanje i generaliziranje

rjeavanju problema i iznalaenje potpuno novih rjeenja i (2) spontani odabir alternativnog djelovanja u sluaju neuspjeha, koji nije optimalan, ali omoguava funkcioniranje sistema

deduktivno zakljuivanje i prepoznavanje

kategorija miranih aktivnosti (time-sharing) i (2) repetitivne aktivnosti, posebno brzo i tono raunanje odn. preraivanje velikih koliina kvantificiranih informacija na temelju programa

(1) formiranje i primjena principa pri (1) simultano obavljanje vie progra-

(4) DJELOVANJE

racionalno ponaanje u uvjetima preop- djelovanje u uvjetima visokog optereenja uz

tereenja, aktivnosti usmjeravanjem na najvanije

odravanje stabilne razine uinka kroz due vrijeme bez znakova umaranja njivati na usmjeren i kontroliran nain

prilagoavanje snage zahtjevima situacije

velika fizika snaga, koja se moe primje-

Zakljuno se moe rei sa su ljudi fleksibilno prilagodljivi, ali spori, neprecizni, i nepouzdani u svom djelovanju, dok su strojevi visoko pouzdani, brzi i precizni ali potpuno neprilagodljivi. 50-ih godina se vjerovalo da se problem raspodjele aktivnosti izmeu ovjeka i stroja moe stvarno i rijeiti pomou tih tablica, da bi 60-ih JORDAN (1963) i CHAPANIS (1965) ukazali da su tablice koje pokazuju komparativne prednosti ovjeka i stroja esto neprimjerene, nepotpune i netone iz slijedeih razloga:

16

(1) tablice sadre relativno neprecizne i uopene podatke o prednostima, a takve tvrdnje u
pravilu nisu neposredno primjenjive na konkretne sluajeve,

(2) postoje praznine u poznavanju nekih osobina ovjeka, (3) relativne prednosti ovjeka nad strojem podlone su stalnoj promjeni zato to neprestani
tehnoloki razvitak mijenja karakteristike stroja,

(4) relativne prednosti ovjeka i stroja nisu i ne bi trebale biti jedini kriterij o kojem treba
voditi rauna pri raspodjeli funkcija, odn. treba uzeti i druge kriterije kao to su: ekonomska cijena nekog rjeenja, raspoloivost resursa, cijena odravanja, raspoloivi volumen za smjetaj stroja... Pri alokaciji funkcija se ne smiju zanemariti i trebaju se uzeti u obzir socioloke, kulturalne, drutvene i politike vrijednosti u odreenoj sredini, kao i neke opeljudske vrijednosti koje alokacija mora svugdje jednako tretirati. Naime, ovjek za razliku od stroja ima stavove, oekivanja, motivaciju pa mu ne smijemo dodijeliti funkciju koja e ga degradirati kao ljudsko bie. JORDAN (1963) s obzirom na poslijednji navedeni zahtjev navodi da moraju biti ispunjena tri uvjeta, kakvi moraju biti poslovi koje emo dodijeliti ovjeku:

(1) ne smiju biti zaglupljujui, moraju poticati razvoj vjetina, (2) moraju biti smisleni, odn. imati odreeno znaenje za operatora, (3) moraju omoguiti da operator ima stvarnu odgovornost za rad koji vri.
Nije uvijek vano je li u nekoj funkciji bolji stroj ili ovjek, ve da li je pridjeljeno izvravanje neke funkcije dovoljno dobro odn. prihvatljivo u pogledu svih navedenih kriterija alokacije. Nakon to je izvrena alokacija funkcija slijede dva paralelna i zavisna razvojna procesa:

(1) razvoj fizikalne komponente: razvoj strojeva, opreme i radnih pomagala, u emu sudjeluju
preteno ininjeri u suradnji sa psiholozima,

(2) razvoj ljudske komponente: selekcija kadrova i njihovo osposobljavanje, u emu sudjeluju
psiholozi koji surauju sa ininjerima, nakon ega se sistem moe integrirati, evaluirati i pustiti u pogon.

17

3. TEORIJA INFORMACIJA U ERGONOMIJI

3.1. PRIMJENA TEORIJE INFORMACIJA U ERGONOMIJI
Teorija informacija je matematika teorija koja se bavi analizom procesa komunikacije u razliitim komunikacijskim sistemima. Matematiku osnovu teorije informacija je dao HARTLEY (1928), izraavajui koliinu informacija logaritamskom formulom sa bazom 10. Statistike osnove mjerenja koliine informacija i osnovne teorijske postavke daju KOLMOGOROV (1942) i WIENER (1948, u djelu Kibernetika), a praktinu razradu i potvrdu SHANNON i WEAVER (1949, u knjizi Matematika teorija komunikacije) koji su teoriju koristili za ispitivanja komunikacijskih sistema telefonije i telegrafije. Teorija informacija ubrzo je nala primjenu u psihologiji (psiholozi su je meu prvima poeli primjenjivati), lingvistici i drugdje u analizi efikasnosti komunikacije odn. analizi iskoristivosti razliitih prijenosnih vodova. Wiener je bio prvi zaokupljen mogunou primjene te teorije u drugim podrujima, prvenstveno u biolokim znanostima. Komunikacija je proces kojim se informacije prenose od izvora do primaoca, u koji su proces ukljuena najmanje tri elemenata (slika 8.):

ODAILJA

kodiranje poruka signal

dekodiranje

PRIJENOSNI VOD

signal + um poruka

PRIJEMNIK

IZVOR UMA

Slika 8.: Proces komunikacije.

(1) ODAILJA (izvor informacija), koji odailje-emitira informacije, (2) PRIJENOSNI VOD (komunikacijski kanal): medij kojim se informacije prenose pomou
signala,

(3) PRIJEMNIK (primaoc informacija), odredite u koje informacije pristiu,

pa se moe krae rei da je komunikacija proces odailjanja, prenoenja i primanja poruka. Proces komunikacije sadri DVA PODPROCESA:

(1) kodiranje: proces kojim se informacija pretvara u signal, kako bi se mogla prenijeti
prijenosnim vodom, provodi se u elementu koji je dio ili je izdvojen od odailjaa, a naziva se koder, i

(2) dekodiranje koje je obrnut proces: pretvaranje primljenog signala u informaciju, odn.
proces kojim se obnavlja izvorna informacija/poruka/saopenje u elementu koji je dio ili izdvojen od prijemnika, a naziva se dekoder. KOD ili ifra je niz nedvosmislenih dogovorenih odn. arbitrarnih pravila za kodiranje. Kodiranje je, dakle, pretvaranje informacije (poruke) u neki fizikalni oblik pogodan za prenoenje komunikacijskim

18

kanalom. Signal je fizikalno utjelovljenje poruke odn. informacije, materijalni proces kojim se informacija prenosi kroz prijenosni vod. UM ili buka u kanalu je smetnja u komunikaciji, koja se pridruuje signalu u prijenosnom vodu, i ne potjee od odailjaa, ve od nekog nekontroliranog izvora, emu je podloan svaki proces prijenosa informacija. um redovito predstavlja sluajnu varijaciju i uvijek ima nepovoljni uinak na efikasnost komunikacije, pa ga je potrebno svesti na najmanju moguu mjeru. Kada je neizbjean treba poveati redundantnost signala koji se prenose komunikacijskim kanalom (o redundanciji vidi kasnije). Opisani model je openitog karaktera i moe se primijeniti na razliite sisteme kao to su ivani sustav, telekomunikacijski sustav, jezini sustav. Primjenu teorije informacija u psihologiji i ergonomiji omoguava svoenje funkcije prijema informacije kod ovjeka na proces percepcije i tretiranje procesa percepcije podraaja kao procesa komunikacije kojeg ini:

a) ulazna informacija: podraaj odn. fizikalno-kemijski proces koji djeluje na osjetni organ, b) komunikacijski kanal za prijenos informacija, kojeg ini itav osjetni sustav:
osjetni organ, u kojem se podraaji prevode u ivane impulse, senzorni aferentni put, kojim se ivani impulsi prenose u koru velikog mozga,

podruje u kori velikog mozga u kojima se nervna aktivnost pretvara u psihonervnu,

c) izlazna informacija: verbalna, simbolika ili miina reakcija na podraaj,

koji se proces podvrgava informacijskoj analizi. Izmeu ulazne informacije i prijenosa informacije kanalom imamo u osjetnom organu proces kodiranja, unutar komunikacijskog kanala viekratne podprocese rekodiranja odn. viestruke biokemijske promjene koje se odnose na osjet, zor i percepciju, a na izlazu iz komunikacijskog kanala proces dekodiranja u kori velikog mozga kojeg ini konana biokemijska promjena iji je psiholoki ekvivalent sud ili procjena podraaja koji se izraava verbalno ili simboliki, a u sluaju senzomotorne reakcije, miinom aktivnou. U veini profesija ovjek prima informacije primarno iz vidnih, slunih i kinestetikih osjetnih organa, a u nekima ovjek koristi i temperaturne podraaje, mirisne podraaje, dodirne podraaje, podraaje pritiska.

19

3.2. OSNOVNI POJMOVI TEORIJE INFORMACIJA

3.2.1. Pojam informacije i koliine informacije
Informacija je:

(1) U IREM SMISLU: saopenje (poruka) o stanju elemenata sistema odn. o pojavi dogaaja u
njemu koje uklanja prethodnu neizvjesnost. To je saopenje da se od N moguih dogaaja u nekom sistemu odigrao u trenutku t dogaaj Xi. Takvo odreenje ne odgovara svakodnevnom i uobiajenom poimanju informacije jer ne uzma u obzir kvalitetu odn. znaenje ili semantiki sadraj informacije.

(2) U UEM SMISLU: kvantitativno svojstvo nekog skupa moguih dogaaja odreeno
pojedinanom vjerojatnou pojavljivanja svakog od tih dogaaja. Binarni brojani sistem se pokazao pogodniji za mjerenje koliine informacija od dekadskog brojanog sistema iz dva razloga:

prema analogiji sa paralelnim sklopkama u elektrinoj mrei, postojanje mree je jedan = 20 i

jedini mogu dogaaj, pa je koliina informacije jednaka 0 (openito ako je neki sistem u samo jednom moguem stanju, koliina informacije koja se iz njega emitira jednaka je 0), sa jednom sklopkom se mogu prikazati 2 = 21 dogaaja u mrei (koliina informacije jednaka 1), sa dvije sklopke se mogu prikazati 4 = 22 dogaaja u mrei (koliina informacije jednaka 2), sa tri sklopke 8 = 23 dogaaja u mrei (koliina informacije jednaka 3) itd. (slika 9.).

20

SHEMATSKI PRIKAZ
nula

MOGUI DOGAAJI U MREI jedini mogui dogaaj = postojanje mree jedna sklopka prikljuena na mreu: 1 = sklopka ukljuena 0 = sklopka iskljuena dvije sklopke prikljuene na mreu: 0 0 = obe sklopke iskljuene 1 0 = jedna sklopka uklj. druga sklj. 0 1 = jedna sklopka uklj. druga sklj. 1 1 = obe sklopke ukljuene tri sklopke prikljuene na mreu: 0 0 0 = sve tri sklopke iskljuene 0 0 1 = jedna sklopka uklj., dvije isklj. 0 1 0 = jedna sklopka uklj., dvije isklj. 1 0 0 = jedna sklopka uklj., dvije isklj. 0 1 1 = dvije sklopke uklj., jedna isklj. 1 1 0 = dvije sklopke uklj., jedna isklj. 1 0 1 = dvije sklopke uklj., jedna isklj. 1 1 1 = sve tri sklopke ukljuene

faza

N = BROJ MOGUIH DOGAAJ A U MREI 20 = 1 21 = 2

0 1

22 = 4

23 = 8

Slika 9.: Analogija sa paralelnim sklopkama u elektrinoj mrei (0 = sklopka iskljuena, 1 = sklopka ukljuena).

zato to ima samo dvije znamenke 1 i 0, one se mogu koristiti za specifikaciju pojedinog

dogaaja odn. stanja elemenata sistema koji ine taj dogaaj, kao oznake: 1 = stanje se pojavilo, postoji u sistemu i 0 = stanje se nije pojavilo, ne postoji u sistemu, pa se svako stanje elemenata sistema odn. svaki dogaaj, mogu prikazati sa nulama i jedinicama.

Ako se nekom sistemu mogu pojaviti dogaaji X 1, X2, X3, X4,...,XN, broj moguih dogaaja u sistemu ima N. Postavlja se pitanje: kolika je koliina informacija koju daje saopenje da se od N moguih nezavisnih-diskretnih dogaaja u nekom sistemu odigrao u trenutku t dogaaj Xi, ako je vjerojatnost pojavljivanja svih pojedinih dogaaja (alternativa, ishoda) u sistemu jednaka?

Odgovor na ovo pitanje daje formula:

h = log2 N
u kojoj je:

h = koliina informacije koju daje saopenje da se od N moguih dogaaja u nekom sistemu

odigrao u trenutku t dogaaj Xi, ako je vjerojatnost pojavljivanja tih dogaaja jednaka,

log2 = dualni logaritam odn. logaritam sa bazom 2, N = broj jednako moguih (vjerojatnih) dogaaja (alternativa, ishoda) u nekom sistemu.
Rijeima: koliina informacije koju daje saopenje da se od N moguih nezavisnih dogaaja u nekom sistemu odigrao u trenutku t dogaaj Xi, ako je vjerojatnost pojavljivanja tih dogaaja

21

jednaka jednaka je binarnom logaritmu broja moguih dogaaja. Koliina informacije je dakle odreena brojem alternativa: to je vei broj moguih jednako vjerojatnih dogaaja, donosi se vea koliina informacija ako se neki od tih dogaaja desi. Budui da je:

log2 2x = x
moe se takoer rei da je koliina informacije koju daje saopenje da se od N moguih dogaaja u nekom sistemu odigrao u trenutku t dogaaj Xi, ako je vjerojatnost pojavljivanja tih dogaaja jednaka jednaka eksponentu na koji treba dii broj 2 da bi dobili broj moguih ishoda. Tako, na primjer, ako u nekom sistemu ima N = 32 mogua dogaaja, davanje saopenja da se od N moguih jednako vjerojatnih dogaaja u tom sistemu odigrao u trenutku t dogaaj X i donosi informaciju od h = log2 32 = log2 25 = 5 jedinica koliine informacija. Po istoj logici moe se rei da se saopenjem o rezultatu bacanja kocke otklanja vea neizvjesnost i donosi vea koliina informacija nego saopenjem o razultatu bacanja novia jer je hBACANJE KOCKE = log2 6 > hBACANJE NOVIA = log2 2. Vjerojatnost da se u ekviprobabilitetnom sistemu dogaaja neki od jednako vjerojatnih dogaaja pojavi (dogodi, realizira, ostvari) je jednaka za sve dogaaje i reciprona je funkcija broja moguih dogaaja u takvom sistemu: to je vei broj moguih jednako vjerojatnih dogaaja, to je manja vjerojatnost da se ba dogaaj Xi pojavi, (ali se donosi vea koliina informacija u saopenju da se se taj dogaaj desio!), pa se moe pisati: pi = 1/N N = 1/pi, iz ega proizlazi:

h = log2 (1/p) = log2 1 - log2 p = log2 20 - log2 p = 0 - log2 p h= - log2 p

Kako je p uvijek manji od 1, a logaritmi brojeva manjih od 1 uvijek negativni, koliina informacije je uvijek pozitivna veliina i to je vea, to je vjerojatnost pojavljivanja jednako vjerojatnih dogaaja manja. Dakle, veliku koliinu informacija sadrava odn. donosi saopenje:

da se od N jednako vjerojatnih dogaaja u nekom sistemu odigrao u trenutku t dogaaj Xi,

ako je broj jednako vjerojatnih dogaaja u tom sistemu vrlo velik, na primjer (a) saopenje da je XY dobio na lotu jer je ispunio dobitnu kombinaciju donosi veliku koliinu informacija jer je broj jednako vjerojatnih kombinacija brojeva pri igranju lota vrlo velik, ili (b) vremenski izvjetaj koji stie iz praume donosi veu koliinu informacija od onoga koji stie iz pustinje jer je broj jednako vjerojatnih razliitih vremenskih dogaaja u praumi vei od broja jednako vjerojatnih dogaaja u pustinji, u kojoj je uvijek suho., -10 C, neoekivana vijest je velika vijest koja postaje novinska senzacija za to postoji dosjetka: nije vijest da je pas ugrizao ovjeka, nego da je ovjek ugrizao psa!.

koje iznosi malo vjerojatni neoekivani dogaaj, na primjer na Hvaru je danas temperatura

Koliina informacije se izraava u jedinici za mjerenje koliine informacija koja se naziva "bit" (od engl. binary unit), a koja se definira za sistem u kojem je vjerojatnost pojavljivanja dogaaja jednaka na slijedei nain: bit je ona koliina informacije koja omoguuje da se neodreenost nekog skupa jednako vjerojatnih dogaaja odn. broj moguih alternativa u sistemu smanji na polovicu. Broj bita koji se dobiva saopenjem o nekom dogaaju se moe definirati i kao broj opredjeljenja izmeu dva jednako vjerojatna dogaaja (to su tzv. binarna opredjeljenja) da bi se fiksirao jedan od N jednako vjerojatnih dogaaja. Na primjer:

saopenje da se pri bacanju novia zbio dogaaj pismo donosi 1 bit informacija, budui da

kod bacanja novia postoje samo dva jednako vjerojatna dogaaja, pa je za fiksiranje jednog od njih potrebno samo jedno opredjeljenje,

22

 saopenje da se pri izvlaenju karte iz pila od 32 razliite karte zbio dogaaj karta X

donosi 5 bita informacija, budui da kod izvlaenja karata iz pila od dvije karte postoji 32 jednako vjerojatna dogaaja, pa je za fiksiranje jednog od njih potrebno 5 opredjeljenja, postavljena u drugom redu, estom stupcu donosi 6 bita informacija, budui da pri postavljanju figure na ahovsku plou postoji 64 jednako vjerojatna dogaaja, pa je za fiksiranje jednog od njih potrebno 6 opredjeljenja (slika 10.),

saopenje da se pri postavljanju figure na ahovsku plou zbio dogaaj figura x je

x 1. 2. 3. 4. 5. 6.

PITANJE O POLOAJU FIGURE Je li gore? Je li desno? Je li gore? Je li desno? Je li gore? Je li desno?

BINARNO OPREDJELJE NJE DA (1) DA (1) DA (1) NE (0) NE (0) DA (1)

SMANJENJE BROJA MOGUIH saDOGAAJA 64 na 32 (1/2) sa 32 na 16 (1/2) sa 16 na 8 (1/2) sa 8 na 4 (1/2) sa 4 na 2 (1/2) sa 2 na 1 (1/2)

Slika 10.: Broj bita koje donosi saopenje da se pri postavljanju figure na ahovsku plou zbio dogaaj figura x je postavljena u drugom redu, estom stupcu. Dogaaj se moe opisati sa dva stanja: gore i desno. Radi preglednosti nisu uneena crna polja ahovske ploe. Sukcesivno smanjenje broja moguih dogaaja prikazano je sve intenzivnijim sjenanjem otpalih polja.

ako na sugovornik napie na papir 8 slova i odlui se za jedno od tih slova (npr za E),

koliko pitanja mu moramo postaviti da bi pogodili na koje se slovo odluio?; rjeenje tog problema daje formula h = log2 8 = log2 23 = 3 jer da bi pitanjima fiksirali jedno od osam slova moramo izvriti 3 opredjeljenja izmeu dva jednako vjerojatna dogaaja: A B 1 C D E F 3 G H 2

1. Da li je slovo na koje si se odluio meu prva etiri? Ne. 2. Da li je slovo na koje si se odluio u zadnja dva? Ne. 3. Da li je slovo na koje si se odluio E? Da. U navedenom kontekstu bi se jedinica za izraavanje koliine informacije mogla definirati kao bit je ona koliina informacije koja omoguuje da se jedan od dva jednako mogua dogaaja specificira. Ako je vjerojatnost pojavljivanja nezavisnih dogaaja u nekom sistemu nejednaka odn. ako je sistem varijabilno-probabilitetan ne moemo postaviti pitanje kolika je koliina informacija koju daje saopenje da se od N moguih dogaaja u nekom sistemu odigrao u trenutku t dogaaj Xi. U tom sluaju se odreuje prosjena koliina informacije sadrane u sistemu zbog ega je potrebno sumirati pojedinane empirijske (realizirane) vrijednosti koliine informacije o pojavi pojedinih dogaaja u sistemu, ponderirane empirijskom (realiziranom) vjerojatnou njihovog pojavljivanja, to se izraunava iz formule:

H = pi hi = p1 log2 (1/p1) + p2 log2 (1/p2) + p3 log2 (1/p3) +... + pN log2 (1/pN) H = - pi log2 pi , i = 1 do N [bit]
pri emu je:

23

 pi = empirijska (realizirana) vjerojatnost pojavljivanja nekog dogaaja (u naem sluaju:

podraaja, odgovora ili kontingencije podraaja i odgovora), i = 1 do N; jednaka je omjeru broja realiziranih dogaaja i broja moguih dogaaja; u naem sluaju je broj realiziranih dogaaja (a) ukupan broj reakcija povodom istog podraaja (donja marginalna suma), (b) ukupan broj podraaja koji dovode do iste reakcije (desna marginalna suma) ili (c) ukupan broj kontingencija pojedinog para (podraaj, reakcija); broj moguih dogaaja je uvijek jednak i odgovara ukupnom broju podraaja (koji je jednak ukupnom broju odgovora, koji je jednak ukupnom broju kontingencija podraaja i odgovora), vidi o tome kasnije,

hi = pojedinana empirijska vrijednost koliine informacije, i = 1 do N.

Rijeima: ako je vjerojatnost pojavljivanja dogaaja u nekom sistemu nejednaka prosjena koliina informacije jednaka je sumi pojedinanih realiziranih vrijednosti koliine informacije o pojavi pojedinih dogaaja u sistemu, koje se ponderiraju realiziranom vjerojatnou njihovog pojavljivanja. Kada vjerojatnost pojavljivanja dogaaja u nekom sistemu postane jednaka odn. kada postane p1 = p2 = p3 =... formula H = - pi log2 pi prelazi u h = - log2 p na slijedei nain: H = - pi log2 pi = p1 log2 (1/p1) + p2 log 2 (1/p2) + p3 log2 (1/p3) +... = = N p log2 (1/p) = 1 log2 (1/p) = - log2 p Uz jednak broj dogaaja u sistemu koliina informacije koja se prenosi kada je vjerojatnost pojavljivanja dogaaja u nekom sistemu jednaka je vea od koliine informacije koja se prenosi kada je vjerojatnost pojavljivanja dogaaja u nekom sistemu nejednaka. Koliina informacije koja se prenosi kada je vjerojatnost pojavljivanja dogaaja u nekom sistemu jednaka je maksimalna koliina informacije koja se moe prenijeti uz dani broj dogaaja u sistemu. Navedeno ilustrira slijedei primjer u kojem operator mora reagirati na etiri razliita signalna svjetla koja u prvom sluaju imaju nejednaku vjerojatnost (relativnu frekvenciju) pojavljivanja, a u drugom jednaku vjerojatnost (relativnu frekvenciju) pojavljivanja (tablica 4.): Tablica 4.: Ilustracija injenice da je koliina informacije koja se prenosi kada je vjerojatnost pojavljivanja dogaaja u nekom sistemu jednaka maksimalna koliina informacije koja se moe prenijeti uz dani broj dogaaja u sistemu SIGNALNI ELEMENT A B C D H= NEJEDNAKA RELATIVNA FRE-KVENCIJA AKTIVIRANJA pi 0,10 0,20 0,30 0,40 - pi log2 pi =1,84 JEDNAKA RELATIVNA FRE-KVENCIJA AKTIVIRANJA p 0,25 0,25 0,25 0,25 - log 2 p = 2,00

Prosjena koliina informacije se jo naziva entropija odn. neizvjesnost ili informacijska neodreenost sistema. U pravilu, kako entropija raste, dogaaji u sistemu su nezavisniji i tee se predviaju jedan na osnovu drugog. Ona je najvea kada su vjerojatnosti javljanja razliitih moguih ishoda u sistemu podjednake, kao npr. kod brojeva u tablici sluajnih brojeva. Iz do sada navedenog slijedi da pojam koliine informacije ili informacijske vrijednosti poruke u teoriji informacija ima tono odreeno znaenje i ne smije se brkati sa svakodnevnim poimanjem pojma informacija koje podrazumijeva da je informacija nosioc znaenja. Za izraunavanje koliine informacije je znaenje pojedinih estica informacije potpuno irelevantno. Saopenje o nekom dogaaju u sistemu moe sadravati veu ili manju koliinu informacije bez obzira kakvo je znaenje tog saopenja za operatora.

24

3.2.2. Pojam prosjene koliine prenesene informacije

Donosei sudove odn. procjene o veliini svojih doivljaja povodom zadanih podraaja ispitanik prenosi i odreenu koliinu informacije. Prosjena koliina informacije koju sadre njegovi sudovi odn. reakcije predstavlja mjeru operativnih mogunosti senzornog sustava u kojem se vri podraivanje: osjetljiviji senzorni sustav bit e sposoban prenijeti veu koliinu ulazne - podraajne informacije o intenzitetu ili o nekom drugom atributu podraaja. Sudovi ispitanika sadravat e u tom sluaju veu prosjenu koliinu informacije od sudova u ijoj se osnovi nalazi funkcioniranje jednog slabije osjetljivog osjetnog sustava. Na primjer, uvjebana tajnica e tonski zapis prenijeti na papir u koliinski mnogo veoj mjeri nego dijete koje je tek nauilo pisati. Da bismo utvrdili prosjenu koliinu informacije koja se moe prenijeti nekim komunikacijskim kanalom odn. osjetnim sustavom, koja se oznaava sa T, potrebno je iz podraajno-reakcijske kontingencijske tablice odn. iz tzv. matrice konfuzije putem odgovarajuih formula koje slijede temeljnu formulu za izraunavanje prosjene koliine informacija u varijabilitetno-probabilitetnom sistemu odrediti informacijske veliine prema tablici 5A.:

25

Tablica 5A.: Informacijske veliine potrebne za informacijsku analizu procesa percepcije PRIKAZ VENNovim DIJAGRAMOM INFORMACIJSKA VELIINA KOJA SE IZRAUNAVA (a) prosjena koliina informacije na ulazu (na odailjau), koja je sadrana u podraajima i koju emitira neki odailja odn. neodreenost podraaja HX:

HX = - pX log2 pX [bit]
pri emu je pX = empirijska vjerojatnost pojavljivanja podraaja (omjeri vrijednosti donje marginalne sume kontingencijske tablice i ukupnog broja podraaja), (b) prosjena koliina informacije na izlazu (na prijemniku), koja je sadrana u odgovorima odn. neodreenost odgovora HY:

HY = - pY log2 pY [bit]
pri emu je pY = empirijska vjerojatnost pojavljivanja odgovora ispitanika odn. apsolutnog ili komparativnog suda ili miine reakcije (omjeri vrijednosti desne marginalne sume kontin-gencijske tablice i ukupnog broja odgovora), (c) prosjena ukupna koliina informacije koja je sadrana u podraajima i u odgovorima HXY:

HXY = - pXY log2 pXY [bit]

pri emu je pXY = empirijska vjerojatnost pojavljivanja podraaja i odgovora ispitanika (omjeri vrijednosti polja kontingencijske tablice i ukupnog broja podraaja odn. odgovora), (d) prosjena maksimalna ukupna koliina informacija koja je sadrana u podraajima i odgovorima kada nema prijenosa odn. maksimalna neodreenost podraaja i odgovora:

HMAX = HX + HY [bit]

IZ NAVEDENIH INFORMACIJSKIH VELIINA IZRAUNAVA SE: (1) prosjena koliina informacija koju moe prenijeti neki osjetni sustav odn. kontingencijska ili zajednika neodreenost podraaja i odgovora:

T = HMAX - HXY = (HX + HY) - HXY [bit]

(2) prosjena koliina informacije koja nije prenesena odn. ekvivokacija E, koja je mjera nerazlikovanja

26

podraaja zbog ogranienih senzornih sposobnosti ispitanika i koja ukazuje u kojoj mjeri je ispitanik davao za razliite podraaje isti odgovor:

E = HX - T [bit]
(3) prosjena koliina informacije koja je sadrana u izlazu a ne potjee od izvora odn. um ili ambigvitet A; to je informacija sadrana u izlazu - odgovorima ispitanika a koja nije prenesena ulazna - podraajna informacija i ukazuje u kojoj mjeri je ispitanik davao razliite odgovore za isti podraaj, kao:

A = HY - T [bit]

Postupak izraunavanja kontingencijske neodreenosti ilustritra slijedei primjer (tablica 5B.) u kojemu polazei od zadane podraajno-reakcijske tablice treba izvriti informacijsku analizu reakcija na paljenje pojedinih signalnih svjetala. Tablica 5.B.: Primjer izraunavanja koliine prenesene informacije. Uz podraajno-reakcijsku tablicu su navedeni njeni osnovni elementi. U tablici se nalazi broj (frekvencija) kontingencija za pojedine parove (podraaj, reakcija). Tone reakcije (kontingencije) se nalaze na dijagonali tablice. Izraunavanje je olakano tako da su uz desnu marginalnu sumu izraunate vrijednosti p X, ispod donje marginalne sume vrijednosti pY, a u poljima tablice vrijednosti pXY (podebljano).
PODRAAJI REAKCIJE

x1

x2 5 0,0 5

x3

x4

pY 0,05

y1

y2

5 0,0 5

10 0,1 0 5 0,0 5

5 0,0 5 15 0,1 5 10 0,1 0 20 0,2 0 20 0,2 0 40 0,4

20

0,20

y3

5 0,0 5

45

desna marginalna suma tablice (osjenano) 0,45

y4

30

0,30

pX polje tablice

10 0,1

20 0,2

30 0,3

100

ukupan broj donja podraaja marginalna odn. odgovora suma tablice Izraunava se, prema tablicama 5A., 5B., i upotrebom dekadskih logaritama (prema izvodu u poglavlju (osjenano) 3.2.5.):

27

 iz vrijednosti donje marginalne sume kontingencijske tablice prosjena koliina informacije na

ulazu: HX = - 3,322 pX log10 pX = - 3,322 [0,1 log100,1 + 0,2 log100,2 + 0,3 log100,3 + 0,4 log100,4] = 1,85 bit,

iz vrijednosti desne marginalne sume kontingencijske tablice prosjena koliina informacije na

izlazu: HY = - 3,322 pY log10 pY = - 3,322 [0,05 log100,05 + 0,2 log100,2 + 0,45 log100,45 + 0,3 log100,3] = 1,72 bit,

iz vrijednosti polja kontingencijske tablice prosjena ukupna koliina informacije koja je sadrana
u podraajima i u odgovorima: HXY = - 3,322 pXY log10 pXY = - 3,322 [0,05 log100,05 + 0,05 log100,05 + 0,10 log100,10 + 0,05 log100,05 + 0,05 log100,05 + 0,05 log100,05 + 0,15 log100,15 + 0,20 log100,20 + 0,10 log100,10 + 0,20 log100,20] = 3.08 bit

iz prethodno izraunatih vrijednosti prosjena koliina informacija koju moe prenijeti neki
osjetni sustav odn. kontingencijska ili zajednika neodreenost podraaja i odgovora: T = HMAX - HXY = (HX + HY) - HXY = 1,85 + 1,72 - 3,08 = 0,49 bit. Budui da se ekvivokacja i ambigvitet mogu izraunati nezavisno od poznavanja koliine prenesene informacije,

E = - pX pX(Y) log 2 pX(Y) [bit] A = - pY pY(X) log 2 pY(X) [bit]

pri emu je: pX(Y) = empirijska vjerojatnost pojavljivanja istog odgovora (suda) Y za razliite podraaje X, pY(X) = empirijska vjerojatnost pojavljivanja razliitih odgovora (sudova) Y uz isti podraaj X, kontingencijska neodreenost T se moe izraunati i putem formula (premda se ee se koristi formula (1)):

T = HX - E [bit] i T = HY - A [bit].
Navedeni odnosi mogu se dokazati identitetom koji proizlazi iz slijedeeg sistema jednadbi: a) HXY = E + T + A (ukupna koliina informacija = ekvivokacija + koliina prenesene informacije + ambigvitet), b) T = HX + HY - HXY. Uvrtavanjem (2) i (3) u (a) se dobiva: HXY = HX - T + T + HY - T HXY = HX + HY - T, a daljnjim uvrtavanjem (1) se dobiva: HXY = HX + HY - HX - HY + HXY HXY = HXY. Za odreivanje navedenih informacijskih veliina se u eksperimentu koristi velik broj podraaja koji se sluajnim redoslijedom ponavljaju veliki broj puta. Zadatak je ispitanika da svaki puta kada se pojavi podraaj prosudi taj podraaj tako da:

28

 da apsolutni sud: numeriki identificira podraaj bez mogunosti usporedbe ili tehniki: izrazi
veliinu zadanog podraaja brojano na skali od 1 do N, gdje je N broj razliitih koritenih intenziteta podraaja, tako da podraaju pridrui odgovarajui cjelobrojni broj,

da komparativni (relativni) sud: usporedi veliinu zadanog podraaja sa standardnim

podraajem (modulusom) koji se zadaje prije, tokom ili neposredno nakon djelovanja zadanog podraaja, pa imamo sukcesivno ili simultano prisutna dva zadana podraaja, nakon ega se tako dobiveni apsolutni ili komparativni sudovi podvrgavaju informacijskoj analizi. Odreivanje odn. mjerenje prosjene koliine prenesene informacije ima slijedee prednosti:

(1) to je direktno mjerenje jer se i podraaji i odgovori ispitanika mjere se u istoj jedinici, u bitima. (2) mogue je svugdje gdje se moe izraditi podraajno-reakcijska tablica,
ali i nedostatke: (1) nije prikladno za situacije u kojima reakcije na razliite podraaje imaju razliitu vanost i u kojima pogreke pri reagiranju imaju razliitu vanost, valjana, koja vjerojatnost moe biti izreena uputom ili proizlaziti iz prethodnog iskustva ili subjektivne procjene.

(2) ispitanik mora znati vjerojatnost pojavljivanja pojedinih podraaja pX da bi ta mjera bila

3.2.3. Pojam redundancije

Pojam prosjene koliine prenesene informacije se odnosi na efikasnost prijenosa informacija, a pojam redundancije se odnosi na osobine sekvenci signala koja se prenosi komunikacijskim kanalom. Redundancija, suvinost ili obilnost informacije je svojstvo sekvence signala da sadri veu prosjenu koliinu informacije nego to je teoretski dovoljno za prijenos poruke odn. sadri manju koliinu informacija nego to teoretski moe prenijeti, zato to dio signala prenosi istu informaciju. Izraunava se pomou formule:

R = (1 - H/HMAX) x 100 [%]

gdje je:

R: postotak, za koliko je prosjena koliina informacije u sekvenci signala vea nego to je

teoretski dovoljno za prijenos poruke,

H: empirijska - realizirana - aktualna - stvarna prosjena koliina informacije koju sadri

neka sekvenca signala, izraunava se formulom: H = - pi log 2 pi,

HMAX: maksimalna - teoretska koliina informacija koju moe sadravati neka sekvenca
signala, a koja je najvea kada svi signali u nekoj sekvenci signala imaju jednaku vjerojatnost pojavljivanja p odn. kada je pojavljivanje signala sekvencijalno potpuno nezavisno, izraunava se formulom: HMAX = log2 N, pri emu je N = broj signala u sekvenci.

Redundancija u pravilu nije nedostatak jer ublauje nepovoljni uinak uma koji se pojavljuje u komunikacijskom kanalu odn. pospjeuje komunikaciju i smanjuje pogreke pri komunikaciji. Dakle, sa poveanjem uma poveava se njena uloga. Redundancija se najlake odreuje u podruju govornog i pisanog jezika i iznosi 50-80 % (u engleskom pisanom jeziku iznosi 75%, to znai da bi istu koliinu informacija u knjizi mogli prenijeti uz 75% manje manje prostora, odn. na 25% prostora od onog koji se stvarno koristi). Oigledno je da je redundancija prisutna u jeziku kojim se sluimo zato jer:

sva slova nemaju jednaku frekvenciju pojavljivanja, npr. samoglasnici su ei od suglasnika, i

u sukcesiji se meusobno zavisno (ne)pojavljuju, npr. u hrvatskom jeziku se nikad ne pojavljuje kombinacija slova tipa t,

29

 sve rijei nemaju jednaku frekvenciju pojavljivanja i u sukcesiji se meusobno zavisno

(ne)pojavljuju, i nuna je zbog boljeg razumijevanja uesnika govorne ili pisane komunikacije jer smanjuje vjerojatnost pogreke u razumijevanju te zbog umjetnike ekspresivne i impresivne upotrebe jezika. Kao dobra priblina ilustracija redundancije u jeziku slui identifikacija znaenja skupa slova KFCJNT. Dodavanjem samoglasnika taj skup slova identificiramo kao KOEFICIJENT u kojoj rijei redundancija iznosi R = (1 - dovoljan broj slova za identifikaciju rijei/ukupan broj slova u rijei) x 100 = (1 - 6/11) x 100 = 45,46%. Dakle rije KOEFICIJENT sadri 45,46% veu prosjenu koliinu informacije nego to je teoretski dovoljno za prijenos znaenja te rijei. Potrebna redundancija u tekstu najvie ovisi o predznanju itaa: djeci treba vie redundancije, zato im se u udbenicima isti sadraji ponavljaju, i o stanju itaa - procesora teksta: umornoj osobi treba vie redundancije nego novih informacija da bi shvatila neku poruku sadranu u tekstu.

3.2.4. Pojam brzine prijenosa informacija

Budui da se prijenos informacija zbiva u nekom vremenskom kontekstu, potrebno je definirati brzinu prijenosa informacija kao gornju granicu koliine informacija koja se moe prenijeti nekim komunikacijskim kanalom u jedinici vremena (u jednoj sekundi), a izraunava se iz formule:

BP = T/t [bit/s = bits per second = bps ili baud],

gdje je: BP = brzina prijenosa informacija, T = koliina prenesene informacije,

t = vremenski interval prijenosa.

Istraivanja su pokazala da ne postoje jednoznane vrijednosti brzine prijenosa informacija za dani osjetni modalitet i dimenziju podraaja, ve da brzina prijenosa informacija ovisi o vrsti zadatka odn. aktivnosti (LOMOV, 1966), prema tablici 6. Tablica 6.: Koliina informacije koja moe biti predana ovjeku u 1 s pri razliitim poslovima VRSTA ZADATKA brojanje predmeta osjetna diskriminacija (identifikacija) podraaja izborno reagiranje zbrajanje ili mnoenje dvije znamenke kucanje na pisaem stroju (sluajna sekvenca slova) korektorski posao sviranje na klaviru (sluajna sekvenca nota) itanje naglas itanje u sebi KOLIINA INFORMACIJE KOJA MOE BITI PREDANA OVJEKU U 1 s [ bps] 3 5-6 6 12 16 18 23 30 45

Navedeno se tumai time da je fizioloka osnova izvravanja pojedinih zadataka vrlo razliita, pa kod nekih zadataka ogranienja proizlaze preteno iz perceptivnih mehanizama, kod nekih preteno iz medijaciskih mehanizama, a kod nekih iz organizacije motornih odgovora. Gornja granica koliine informacija koju ovjek moe prenijeti u jedinici vremena uzimajui sve osjetne komunikacijske kanale zajedno iznosi izmeu 40 i 50 bauda. Ta granica se ponekad

30

naziva ukupni perceptivni kapacitet mozga ovjeka ili gornja granica ukupne koliine informacija koju ovjek moe primiti i preraditi u jedinici vremena i pokazuje da ovjek nije u stanju analizirati svu gomilu informacija koja djeluje na na mozak, ve ih nuno mora filtrirati. Usporedbe radi, za osobna raunala uobiajena brzina prijenosa informacija iznosi 2 400 bauda ili 2,4 kbps i vie, a za optike kablove od 280 000 do 10 000 000 kbps. Pri konstrukciji SS treba imati u vidu da brzina kojom stroj predaje informacije ovjeku ne smije prelaziti brzinu prijenosa informacija kod ovjeka, koji je najslabija komponenta sistema po brzini prijenosa informacija, inferioran u odnosu na komunikacijske mogunosti tehnike. Zato je pri konstrukciji SS potrebno fizikalnu komponentu sistema prilagoditi perceptivnim mogunostima ovjeka, a ne obrnuto.

3.2.5. Izraunavanje koliine informacije pomou dekadskih logaritama

Kako je: H = - pi log2 pi , i = 1 do N [bit] i logb x = log10 x / log10 b, npr. log2 4 = log2 22 = 2 = log10 4 / log10 2 to je: H = - pi (log10 pi / log10 2)

H = - 1/ log10 2 pi log10 pi , ili H = - 3,322 pi log10 pi , i = 1 do N [bit]

Budui da je - 1/ log10 2 = - 3,322 konstanta, potpuno je svejedno da li emo za izraunavanje koliine informacija koristiti logaritam sa bazom 2 u formuli: H = - pi log2 pi , i = 1 do N ili dekadski logaritam u formuli: H = - pi log pi , i = 1 do N Razlikuju se jedino jedinice, jer u prvom sluaju koliinu informacija izraavamo u jedinici bit, a u drugom sluaju u jedinici hartley koje se linearno transformiraju jedna u drugu pomou formule: 1 bit = 1 / log10 2 hartley 1 bit = 3,322 hartley Matematiki gledajui, dilema koju od dviju jedinica koristiti za izraavanje koliine informacija je suvina i ekvivalentna je dilemi da li udaljenost izraavati metrima ili centimetrima ili teinu u kilogramima ili gramima. Postupak izraunavanja kontingencijske neodreenosti moe se u cijelosti provesti putem formula sa dekadskim logaritmima putem dvije ranije spomenute metode: (a) pomou ukupne i maksimalne prosjene koliine informacije i (b) pomou ekvivokacije ili ambigviteta. Nakon toga, moe se izvriti transformacija dobivenih rezultata na skalu bita.

31

3.3. INFORMACIJSKA ANALIZA OVJEKOVIH OSJETNIH MOGUNOSTI I OGRANIENJA

3.3.1. Informacijska analiza apsolutne diskriminativne osjetljivosti
Jedno od predmeta informacijske analize ovjekovih mogunosti i ogranienja prijema i prerade informacija koja je analiza imala zamah 50-ih godina je informacijska analiza sposobnosti apsolutne osjetne diskriminacije podraaja odn. apsolutne diskriminativne ili diferencijalne osjetljivosti. Ta analiza zapoinje empirijskim nalazom da se prosjena koliina prenesene informacije sa poveanjem koliine ulazne informacije poveava linearno do neke granice. Na primjer, ispitanik 4 do 5 tonova razliite frekvencije (visine) obino dobro razlkuje. Dodavanjem 6og tona javlja se manji broj greaka, a to vie tonova dodajemo, koliina prenesene informacije vie ne raste linearno i asimptotski se pribliava odn. ustaljuje na nekoj vrijednosti. (slika 11.).

T : prosjena koliina prenesene informacije [bit]

potpuni prijenos

TMAX = kapacitet kanala

realni - eksperimentalni prijenos

HX = prosjena koliina informacije na ulazu [bit]

Slika 11.: Odnos prosjene koliine ulaznih informacija i prosjene koliine prenesenih informacija. Maksimalna prosjena koliina prenesene informacije odn. maksimalna kontingencijska neodreenost kod apsolutnih sudova se interpretira kao sposobnost apsolutne diskriminacije ispitanika: uz dobiveni TMAX, ispitanik apsolutno razlikuje 2T kategorija nekog atributa podraaja, najee intenziteta. U ovom kontekstu TMAX dobiva ime perceptivna iskoristivost mozga, propusna sposobnost mozga, gornja granica sposobnosti (tonosti) apsolutne diskriminacije podraaja, gornja granica sposobnosti (tonosti) apsolutne identifikacije podraaja, ali se najvie koristi naziv kapacitet kanala. Informacijskom analizom apsolutnih sudova utvrene su prosjene mogunosti osjetne diskriminacije ovjeka, koje ovise o osjetnom modalitetu u kojem se vri podraivanje i o dimenziji podraaja, prema tablici 7.:

Tablica 7.: Prosjene mogunosti osjetne diskriminacije ovjeka

32

OSJETNI MODALITET osjetilo vida svjetlina

DIMENZIJA PODRAAJA jednodimenzionalni podraaji

KAPACITET KANALA [bit] 1,7 - 2,3 3,1 2,6 - 3,0 3,1 2,3 2,6 2,3 2,0 1,7 1,9 1,7 3,5 - 3,9 4,1 4,5 7,2

2T*, zaokrueno 3-5 9 7-8 9 5 6 5 4 3 4 3 11 - 15 17 23 150

boja (dominantna valna duina) duina ravne linije

poloaj toke na ravnoj liniji (kazaljke

na linearnoj skali) veliina kvadrata osjetilo sluha kona osjetila okusna osjetila intenzitet (jaina) tona visina (frekvencija) tona intenzitet (amplituda) vibracije intenzitet (napon) elektrine struje slano slatko viedimenzionalni podraaji osjetilo vida kombinacija boje i svjetline kombinacija svjetline, boje i veliine poloaj toke na kvadratu osjetilo sluha kombinacija intenziteta, visine, estine prekidanja, odnosa prekida i pauze, ukupnog trajanja, prostorne lokacije

* = diskriminativna osjetljivost: broj razliitih kategorija odn. razina podraaja koje ovjek moe s uspjehom razlikovati U tablici se moe uoiti da se kod jednodimenzionalnih podraaja broj razliitih kategorija podraaja koje ispitanici razlikuju odn. sposobnost njihove apsloutne diskriminacije kree izmeu 3 odn. 5 i 9, to se izraava izrazom 7 2 kategorija podraaja. Izraena u jedinicama za koliinu informacije, sposobnost diskriminacije jednodimenzionalnih podraaja se kree od 2 do 3 bita, preciznije od 1,7 do 3,1 bita, ili prosjeno 2,36 bita. Kod viedimenzionalnih podraaja sposobnost diskriminacije na apsolutnoj razini je vea. Izraena u jedinicama za koliinu informacije, sposobnost diskriminacije viedimenzionalnih podraaja se kree od 3,5 bita navie. Dodavanjem novih dimenzija podraaju dolazi do poveanja kapaciteta kanala ali pritom treba imati u vidu da:

(1) dodavanjem vie novih dimenzija podraaju ne dolazi do zbrajanja kapaciteta kanala
pojedinanih dimenzija podraaja. Na primjer, ako se svjetlosni podraaji razlikuju samo po valnoj duini (boji) prosjean ovjek razlikuje 9 boja (T = 3,1), a ako se podraaji razlikuju i po intenzitetu (svjetlini, T = 1,7 - 2,3), onda moe razlikovati i do 15 boja (T = 3,9 3,1 + 2,3),

(2) dodavanjem povrinske dimenzije podraaju ne dolazi do podvostruavanja kapaciteta

kanala: na primjer, kada umjesto poloaja toke na ravnoj liniji (T = 3,1) percipiramo poloaj toke na kvadratu ne dolazi do podvostruavanja kapaciteta kanala na T = 6,2. Navedeno ima slijedeu praktinu implikaciju: elimo li razlikovati veliku koliinu objekata iz nae okoline, onda pri njihovoj percepciji trebamo koristiti istovremeno vie senzornih kanala, a unutar pojedinog senzornog kanala vie dimenzija u kojima variraju podraaji. Primjerice, elimo li uspjeno razlikovati veliki broj lica razliitih osoba, trebamo percipirati vidom njihovo lice, a sluhom njihov govor. U sklopu vidne percepcije lica trebamo percipirati boju lica i veliinu lica, a u sklopu govora njegovu glasnou, dubinu, akcent, popratne umove.

33

Diskriminacija podraaja na apsolutnoj osnovi je mizerna ak i kada se radi o diskriminaciji unutar vie dimenzija istog osjetnog modaliteta. Nasuprot tome sposobnost relativne ili usporedne diskriminacije je neusporedivo vea od sposobnosti apsolutne diskriminacije. Na primjer, ovjek relativno moe razlikovati preko 100 000 razliitih nijansi boje, a apsolutno svega 9. No, za kodiranje informacija odn. za pridavanje odreenog znaenja podraajima je vanija sposobnost apsolutne diskriminacije od sposobnosti relativne diskriminacije. Budui da kapacitet nae radne memorije iznosi oko 3 bita, to znai da moemo odjednom zapamtiti 7 do 8 razliitih estica informacije, postavlja se pitanje je li kapacitet kanala ogranien kapacitetom radne memorije.

3.3.2. Informacijska analiza vremena izborne reakcije

Drugo podruje informacijske analize ovjekovih mogunosti i ogranienja je informacijska analiza vremena izborne reakcije s obzirom na broj alternativa na koje ispitanik u zadatku mora reagirati. Informacijska analiza vremena reakcije se, dakle ne bavi jednostavnom senzo-motornom reakcijom, nego izbornom reakcijom, kada se ispitaniku zadaje jedan od vie moguih podraaja, i od njega se trai reakcija specifina za taj podraaj. Na primjer, ispitaniku se zadaju svjetlosni podraaji crvene, ute, zelene i plave boje na koje on treba odgovoriti lijevom rukom, desnom rukom, lijevom nogom i desnom nogom. Informacijsku analizu vremena izborne reakcije s obzirom na broj alternativa na koje ispitanik u zadatku mora reagirati proveo je MERKEL ve 1885., ispitujui kako prosjeno vrijeme izborne reakcije varira u odnosu na broj izbornih alternativa (broj alternativnih podraaja izmeu kojih vriti izbor) u zadatku izbornog reagiranja. Dobio je zakrivljeni-konveksni odnos dviju varijabli u linearnim koordinatama (slika 12a.).

prosjeno VR [ms] 600 -

prosjeno VR [ms] 600 -

400 -

400 -

200 -

200 -

10

N (a) (b)

log2 (N + 1)

Slika 12.: Ekvivalentni nalazi (a) MERKELa (1885) i (b) HICKa (1952). N = broj alternativa. HICK je (1952) replicirao Merkelovo istraivanje ali je koristei umjesto linearne skale na x-osi logaritamsku skalu odn. transformirajui broj alternativa u koliinu informacija dobio linearni odnos (slika 12b.). Najbolji pravac (pravac najboljeg pristajanja) Hick je dobio kada je linearnu skalu na x-osi transformirao u logaritamsku putem formule x = log2 (N +1). Navedeno autor tumai na slijedei nain: budui da u situaciji izbornog reagiranja ispitanikov zadatak nije samo da utvrdi koji se signal od N moguih pojavio, nego treba ustanoviti i da li se signal uope pojavio zato to intersignalni interval varira, potrebno je dodati +1 upravo zbog vremenske neizvjesnosti

34

uslijed varirajueg intersignalnog intervala. Pokazalo se da u zadacima gdje ne varira intersignalni interval odn. u kojima nema vremenske neizvjesnosti taj dodatak nije potreban. HYMAN je (1953) ponovio i proirio Hickov eksperiment tako da je koliinu informacija varirao na tri naina: promjenom broja izbornih alternativa (replikacija Hickovog eksperimenta), promjenom relativne frekvencije odn. vjerojatnosti pojavljivanja pojedinih signala i

promjenom sekvencijalne ovisnosti pojedinih signala variranjem pravilnosti u pojavljivanju signala,

nakon ega je ponovio i poopio Hickov nalaz. Osnovni nalaz informacijske analize vremena izborne reakcije izraava HICK-HYMANov zakon (1953): prosjeno vrijeme izborne reakcije je linearno proporcionalno (rastua linearna funkcija) koliini prezentirane informacije koju ispitanik treba procesirati prilikom donoenja izborne odluke (slika 12b.). Zakon je u skladu sa laikim zapaanjem da je ovjek u nesigurnojneodreenoj situaciji i pri sloenijim zadacima sporiji u reakciji. Zakon je potvren kako za podraaje koji imaju jednaku vjerojatnost javljanja, tako i za podraaje koji imaju razliitu vjerojatnost javljanja, pa se moe openito izraziti:

VR = aH + b [s],
gdje je: VR = prosjeno vrijeme izborne reakcije, H = koliina informacija koja je sadrana u podraajima, a i b = konstante. Dakle, to je vea koliina informacije sadrane u podraajima odn. to je vei broj jednako vjerojatnih podraaja (alternativa) to je vrijeme izborne reakcije due. Koliina informacije sadrana u podraajima se u ovom kontekstu jo naziva informacijska teina (informacijska vrijednost) podraajne situacije ili sloenost izbornog zadatka. Iz informacijske teine zadatka se moe predvidjeti subjektivna ili psiholoka teina zadatka, jer su te dvije varijable linearno zavisne: kako raste informacijska teina, tako linearno raste i psiholoka teina zadatka, a kada je informacijska teina jednaka nuli i subjektivna teina zadatka je nulta. Provjeravanja navedenog zakona su pokazala slijedee:

(1) izborno vrijeme reakcije podlono je utjecaju treninga, nakon kojeg se ono smanjuje, bez
obzira na istu koliinu informacije sadrane u podraajima,

(2) linearan odnos, kakvog predvia zakon prisutan je do N = 12 podraaja, (3) na zakon djeluje podraajno-reakcijska kompatibilnost, (4) za vrlo vjerojatne podraaje je vrijeme izborne reakcije jednako vremenu jednostavne
reakcije, budui da vrlo vjerojatni podraaji sadre malu koliinu informacije. Informacijska analiza ovjekovih mogunosti i ogranienja je ukazala da je pri oblikovanju sloenih sistema ovjek-stroj potrebno voditi rauna: da je zahtijevana apsolutna diskriminacija podraaja manja od kapaciteta kanala, da je zahtijevana dinamika upravljanja strojem u skladu sa ovjekovim mogunostima motornog reagiranja odn. da se operatoru daje ona minimalno dovoljna koliina informacije koju treba preraditi prije donoenja izborne odluke koja e omoguiti dovoljno kratko vrijeme izborne reakcije.

35

3.4. KODIRANJE INFORMACIJA

3.4.1.Openito o kodiranju
U automatiziranim sistemima se izmeu ovjeka i stroja interpolira dodirna povrina (engl. interface) na kojoj se nalaze obavijetala koja prenose kodirane poruke o radu stroja operatoru i kojim ureajima stroj komunicira sa operatorom i upravljala kojim urerajima operator prenosi informacije stroju odn. komunicira sa strojem. Adekvatan prijenos kodiranih poruka operatoru putem obavijetala jedan je od najvanijih ergonomskih problema. Pri oblikovanju sustava znakova kojima se prenosi kodirana poruka treba neizostavno uzeti u obzir spoznaje iz osjetne psihologije (psihofizike) i psihologije percepcije, kako bi se dobili odgovori na brojna pitanja kao to su: kojim osjetnim kanalom emitirati kodiranu poruku?, koje informacije prenositi operatoru? (to je preteno ininjersko pitanje), koliko informacija prenositi operatoru odn. hoe li operator moi efikasno primiti sve emitirane informacije? (to je preteno ergonomsko pitanje), kako konfigurirati to vie informacija u vidnom polju operatora? i sl. I pri oblikovanju upravljala se takoer postavlja pitanje njihovog adekvatnog kodiranja kojemu je cilj olakati operatoru da lako odn. brzo i tono pronae, prepozna odn. identificira, dohvati te aktivira pravo upravljalo uz to krae vrijeme reagiranja i to manju mogunost pogreke pri izboru. Informacije o objektima, stanjima i procesima u okolini koje su potrebne za obavljanje radnih zadataka operator moe primati na dva naina:

(1) NEPOSREDNO (direktno), kada je preko svojih osjetila u neposrednom kontaktu sa objektom
o kojem prima informacije ili u kontaktu sa pokazivalom koje u veem ili manjem stupnju odraava strukturu i dinamiku sistema, kada operator prima ikonike informacije,

(2) POSREDNO (indirektno, kodirano), preko elementa sistema koji emitiraju kodirane poruke,
odn. preko obavijetala, koja se koriste:

kada se treba poveati preciznost informacije, to ilustrira nalaz da ovjek nije u stanju tono procijeniti brzinu kretanja vozila kojim upravlja: male brzine kretanja vozila vozai podcjenjuju, to znai da kod malih brzina kretanja vozila (do 80 km/h) daju procjene brzine manje od stvarnih, a velike brzine kretanja vozila precjenjuju, to znai da kod velikih brzina kretanja vozila (iznad 80 km/h) daju procjene brzine vee od stvarnih, prema tablici 8.: Tablica 8.: Usporedba stvarne i procijenjene brzine vozila STVARNA BRZINA [km/h] PROSJEK PROCJENA BRZINA [km/h] RASPON PROCJENA 32 24 5-47 48 43 21-61 80 80 61-100 113 121 97-132 129 149 121-168

Zbog potrebe za preciznom informacijom o brzini vozila kojim upravljaju, vozaima je potrebno pokazivalo koje e im indirektno prenijeti informaciju o brzini kojom se kreu.

kada se informacije ni ne mogu drugaije primiti nego indirektno, kada operator prima simbolike informacije. Operator koji prima kodirane-simbolike informacije ima due vrijeme reakcije jer mu je potrebno odreeno vrijeme za transformaciju primljene simbolike informacije. Na primjer, izborno vrijeme reakcije na svjetlo odreene boje (ikoniku informaciju) je skoro tri puta krae od izbornog vremena reakcije na slovo (simboliku informaciju). U manuelnim sistemima ovjek gotovo sve informacije potrebne za rad prima direktno, u mehaniziranim sistemima dio direktno, a dio indirektno, a u automatiziranim sistemima sve informacije prima indirektno.

36

Svaki oblik posrednog prenoenja informacija pretpostavlja postojanje koda ili ifre, dogovorenog odn. arbitrarno odabranog ali nedvosmislenog sistema znakova i simbola i skupa pravila za kodiranje tipa znak = simbol, pomou kojeg se poruka pretvara u signal ili signal u poruku, ili openito: kojim se odreenom podraaju-znaku pridaje odreeno znaenje, kojim on postaje simbol. Taj skup pravila esto se naziva kodni sustav. Budui da je kodni sustav arbitraran, korisnici toga sustava moraju nauiti pravila za kodiranje, to e, ukoliko je kod dobro oblikovan omoguiti brz i efikasan prijenos informacija u SS. Ukoliko je kod loe oblikovan, vrlo je vjerojatna pojava nesrea na radu, posebice pri reagiranju u stresnim situacijama. Dakle, kako bi se omoguio brz i uinkovit prijenos im vee koliine informacija perceptivnim komunikacijskim kanalom ovjeka uz relativno niske kapacitete kanala ne smije se prepustiti da se informacije pri procesu percepcije kodiraju samo u ivanom sustavu, ve ih treba, po mogunosti kodirati i prije. Za kodiranje kompleksnih informacija, koriste se redovito samo tri osjetna kanala: vizualni, auditivni i taktilni. Primjerice, CHANELL (1949) je utvrdio da je 88% reakcija pilota vezano za vizualne podraaje, 20% za auditivne podraaje a 13% za kinestetike podraaje (taktilne podraaje ne spominje). Kinestetiki i njuni osjetni kanal se za kodiranje kompleksnih informacija vrlo rijetko koriste. Odluka da li emo neku poruku prezentirati i kodirati u vizualnom ili auditivnom osjetnom kanalu ovisi o osobinama poruke i uvjeta u kojima se poruka prima prema tablici 9. Tablica 9.: Indikacije za vizuelnu i za auditivnu prezentaciju podraaja INDIKACIJE ZA VIZUELNU PREZENTACIJU INDIKACIJE ZA AUDITIVNU PREZENTACIJU

osob in e poruk e : sloena je duga je povezuje se sa nekom kasnijom porukom odnosi se na prostornu lokaciju ne zahtijeva neku neodlonu akciju jednostavna je kratka je ne povezuje se sa nekom kasnijom porukom odnosi se na vremenska zbivanja zahtijeva promptnu akciju

osob in e uvje ta u kojima se po ru ka prima : posao dozvoljava primatelju da ostane na istom mjestu, pri emu mu je pogled uvijek usmjeren na istu povrinu prijemna lokacija je previe buna uvjeti su takvi, da je auditivni sustav primatelja preoptereen posao zahtijeva od primatelja da se stalno kree uslijed ega se stalno i/ili naglo mijenjaju svjetlosni uvjeti prijemna lokacija je previe svijetla, blijetea i zahtijeva adaptaciju na tamu uvjeti su takvi, da je vizualni sustav primatelja preoptereen

Nakon to je izabran osjetni modalitet treba unutar tog modaliteta odrediti podraajnu dimenziju kojom e se vriti kodiranje:

(1) unutar vizualnog osjetnog modaliteta za kodiranje slue slijedee dimenzije vizualnih
podraaja odn. metode vizualnog kodiranja: intenzitet, boja, oblik, veliina, prostorna konfiguracija, frekvencija pojavljivanja, a kao poseban oblik kodiranja oblikom slui kodiranje alfanumerikim znacima,

(2) unutar auditivnog osjetnog modaliteta za kodiranje slue slijedee dimenzije podraaja:
intenzitet (glasnoa), frekvencija (visina), trajanje, ritam,

(3) unutar taktilnog osjetnog modaliteta za kodiranje slue slijedee dimenzije podraaja:
intenzitet, trajanje, lokacija.

37

Nema openitog odgovora na pitanje koji je sustav kodiranja bolji od ostalih, pa dizajner SS treba odabrati onaj koji najvie odgovara situaciji. IZBOR OSJETNOG MODALITETA I DIMENZIJE PODRAAJA pri oblikovanju koda kojim e kodom stroj poslati odreenu informaciju operatoru ovisi o slijedeim faktorima:

(1) osobine informacije odn. poruke koju treba kodirati, npr. pri radarskoj navigaciji na slijepo
se vrsta i veliina dolazeeg objekta kodiraju oblikom, brzina kretanja vektorom, elevacija odn. smjer iz kojeg objekt dolazi kutem dvaju pravaca (kutem izmeu okomice na horizont i pravca po kojemu se objekt kree),

(2) koje kodove odn. kodne dimenzije operator ve koristi: novi kod ne smije interferirati sa
postojeima, niti djelovati distraktivno to znai da se pojedni kodovi kojima se kodiraju informacije trebaju meu sobom jasno razlikovati, pa se npr. razlikuju semafori za tramvaj od semafora za ostala vozila,

(3) uvjeti okoline u kojoj se vri primanje poruke: npr. u velikim i bunim pogonima telefon se
oglaava bljeskajuim ili rotirajuim svjetlom,

(4) zadatak kojeg operator obavlja: npr. za zadatke vizualnog pretraivanja je najbolje kodiranje
bojom. Slijedei su OPI PRINCIPI KODIRANJA:

podraaji kojima se kodiraju informacije trebaju biti detektabilni, znatno iznad apsolutnog
limena, a pri njihovom odreivanju treba uzeti u obzir oekivane individualne razlike kod operatora i situaciju u kojoj se dekodiranje vri, pri emu se koriste nalazi o apsolutnoj osjetljivosti ovjeka,

podraaji kojima se kodiraju informacije moraju biti diskriminativni, tako da operator mora kodovi moraju biti kompatibilni sa simbolikim asocijacijama veine ljudi koje oni stiu
tokom svog ivota te sa stereotipnim reakcijama,

biti u stanju razlikovati definirane varijacije u relevantnom podraaju, pri emu se koriste nalazi o diferencijalnoj osjetljivosti ovjeka,

kodovi moraju biti standardizirani i usklaeni sa postojeim, pa tako npr. prometni znaci
trebaju biti jednaki u prometu i industriji, pa se isti kod sa lakoom dekodira u objim sitruacijama,

poeljno je da kodovi budu (a) viedimenzionalni unutar istog osjetnog modaliteta ili (b)

redundantni koristei dva ili vie osjetna modaliteta, kao to npr. (a) voza tramvaja koristi i tramvajski i obini semafor ili (b) signal za pregrijavanje motora u automobilu trebao bi se davati ne samo putem vizualnog signala, paljenjem sijalice, ve i putem jasnog i prodornog auditivnog signala, budui da se paljenje sijalice lako previdi, naroito po danu , to je est sluaj kod poetnika u vonji koji su toliko koncentrirani na stanje na cesti da postaju gotovo slijepi za informacije koje trebaju primati u vozilu; pritom kodovi moraju biti kompatibilni jer unutar ili meumodalitetno nekompatibilni kodovi produuju vrijeme dekodiranja a u kriznim situacijama mogu navesti na pogrenu reakciju, odstupanja od pravila mogli idetificirati im lake,

kodove treba strukturirati prema odreenim jasnim pravilima, kako bi se pogreke odn. svaki kodni sistem treba kreirati odn. projektirati tako da je vjerojatnost nastanka pogreke
minimalna, a vjerojatnost detekcije pojave pogreke maksimalna, budui da su pogreke neizbjene; navedeno se postie ugraivanjem sistema za otkrivanje pogreaka odn. za otkrivanje odstupanja od pravila kodiranja,

sa osnovnim ciljem da se operatoru maksimalno olaka dekodiranje informacije koje treba biti brzo i tono.

3.4.2. Kodiranje informacija u vizualnom kanalu

(1) KODIRANJE INTENZITETOM slijedi zahtjev da se vaniji svjetlosni podraaji prezentiraju veim intenzitetom, a oni manje vani manjim intenzitetom. Na primjer, na signalnoj ploi

38

automobila treba jae svijetliti aruljica koja pokazuje nedostatak ulja nego aruljica iste boje koja pokazuje nedostatak benzina jer su posljedice nedostatka ulja u motoru za rad motora pogubnije. (2) KODIRANJE BOJOM polazi od svakodnevnog iskustva da su boje na dnevnom svjetlu veoma zamjetljive, pa se u angloamerikoj literaturi s pravom nazivaju eye-catchers. Nadalje, ovjek moe, kako je ranije reeno, razlikovati 9 razliitih tonova boja, uz multidimenzinalno variranje boje i vie. Pri izboru neke boje za kodiranje treba uzeti boje koje su psihofizioloki najprikladnije, a to su primarne boje koje se meusobno najmanje brkaju te uzeti u obzir koja su znaenja vezana uz pojedine boje, prema tablici 10. . Tablica 10.: Znaenja i primjeri upotrebe pojedinih boja BOJA crvena uta* zelena plava naranasta grimizna** ZNAENJE opasnost poveani oprez sigurnost davanje uputa upozoravanje kontaminacija BOJOM SE OZNAAVAJU zapreke na cesti, opasni dijelovi strojeva, opasni procesi, posude sa zapaljivim tekuinama, stop-signali radnici na cesti normalan reim rada stroja, sanduii za prvu pomo odreivanje pravca kretanja (obavezan smjer), oznaavanje mjesta, davanje servisnih informacija (bolnica) kritini dogaaji i situacije, npr. startanje nekog procesa, pokre-tni dijelovi strojeva, upravljaka dugmad za pokretanje (start) kontejneri sa radioaktivnim materijalom (u kombinaciji sa utom bojom), kontaminirani dijelovi terena

* ima najvei stupanj vidljivosti ** purpurno ljubiasta Osnovna prednost kodiranja bojom je u tome to uz pravilnu upotrebu znaajno smanjuje broj nezgoda na radu, ali ima i slijedee nedostatke: identifikacija i diskriminacija su ozbiljno narueni u uvjetima slabije osvijetljenosti i umjetne rasvjete, je potpuno slijepo za boje. kromatske

do 6% odraslih mukaraca i 0,5% ena ima znaajno smanjenu osjetljivost za boje, a 0,003% ljudi

(3) KODIRANJE OBLIKOM je efikasna metoda kodiranja, a najprikladnija je kada je mogue oblik asocijativno povezati sa objektom kodiranja. Kodiranje oblikom se provodi putem geometrijskih oblika i pomou alfa-numerikih znakova. Efikasnost kodiranja oblikom potvruju istraivanja o lakoi odn. brzini i tonosti identifikacije i razlikovanja razliitih oblika. SLIEGHT (1952) je pokuao utvrditi koji su geometrijski oblici najuoljiviji odn. najbolje se razlikuju od ostalih i koje osobine tih likova doprinose njihovoj uoljivosti. Da bi ispitao prvi problem koristio je 21 lik, a da bi ispitao drugi problem, svakog od tih 21 likova je varirao u 6 dimenzija. Likove je zadavao ispitanicima sluajno razbacane po krunom stolu. Zadatak ispitanika se sastojao iz dva dijela: u prvom dijelu je ispitanik trebao 21 lik sortirati prema uoljivosti odn. lakoi identifikacije. U drugom dijelu je trebao uiniti isto za 6 razliitih primjeraka odn. pojavnih oblika svakoga od 21 likova. U prvom i u drugom sluaju mjereno je vrijeme od poetka sortiranja do momenta kada je ispitanik posegnuo za pojedinim likom, tzv. vrijeme sortiranja. Autor je dobio slijedee nalaze to se tie prosjenog vremena sortiranja 21 likova:

po prosjenom vremenu razvrstavanja likovi se mogu rangirati: kukasti kri (svastika) je imao najkrae vrijeme razvrstavanja (15,2 sekundi), a esterokut najdue vrijeme razvrstavanja (107,7 sekundi); pretpostavljajui da je korelacija izmeu trajanja

39

vremena sortiranja i lakoe identifikacije 0,80, autor smatra da se za kodiranje oblikom trebaju upotrebljavati geometrijski likovi sa najkraim vremenom sortiranja,

po prosjenom vremenu razvrstavanja likovi se grupiraju u etiri grupe, koje se meu sobom po prosjenoj vrijednosti vremena sortiranja statistiki znaajno razlikuju (raspon vremena sortiranja u prvoj grupi se kree od 15,2 do 30,4 sekundi, u drugoj od 40,0 do 58,0 sekundi, u treoj od 66,0 do 83,5 sekundi i u etvrtoj od 94,7 do 107,7 sekundi), dok se prosjena vremena sortiranja pojedinih likova u istoj grupi statistiki znaajno ne razlikuju. to se tie dimenzija po kojima su varirali pojedini likovi, autor zakljuuje da su likovi uoljivi ako je njihova veliina najmanje 12 minuta vidnog kuta, ako je njihov rub otar i ako ine veliki kontrast meusobno ili u odnosu na podlogu. (4) KODIRANJE ALFANUMERIKIM ZNAKOVIMA je nain kodiranja vrlo sloenim oblicima koji se temelji na brojkama i slovima. S obzirom na nae veliko osobno iskustvo s njima vjeti smo u razlikovanju tih oblika. Gotovo je nemogue izbjei njihovu svakodnevnu upotrebu u ureajima informatike tehnologije. Ovaj nain kodiranja koristi se kada je potrebno kodirati veliku koliinu kvantitativnih informacija jer je broj kombinacija brojki i slova gotovo neogranien. Proces prevoenja alfanumerikog koda ukljuuje dva podprocesa:

identifikaciju (rekogniciju) i diskriminaciju svakog pojedinog dijela koda, npr. prepoznajemo

brojke u telefonskom broju i razlikujemo pozivni broj grada od pozivnog broja kue ili stana,

memoriju: pamenje identiteta i znaenja elementa koda od trenutka identifikacije do trenutka

upotrebe, npr. pamtimo pojedine brojke u telefonskom broju i znaenje prve serije brojeva koja oznauje pozivni broj grada i znaenje druge serije brojeva koja oznauje pozivni broj kue ili stana,

koji su oba podlona pogrekama. ak se i u najjednostavnijoj situaciji upotrebe alfanumerikog koda kao to je iitavanje telefonskog broja iz imenika i okretanje ili pritiskanje brojeva brojanika deavaju pogreke. One su neizbjene, pa se daju preporuke za oblikovanje alfanumerikog kodnog sistema kako bi se smanjile na tolerantnu razinu. Te preporuke trebaju uzeti u obzir ljudske mogunosti i nedostatke. Na primjer, smanjenjem informacijskog optereenja korisnika koda kreiranjem kodova podnoljive duine u skladu sa nalazima istraivanja o opsegu pamenja smanjuje se vjerojatnost pojavljivanja pogreki u podprocesu pamenja. Slijedee su PREPORUKE ZA KREIRANJE ALFANUMERIKOG KODNOG SISTEMA (prema CAPLAN, 1975):

numeriki kodovi su bolji od alfanumerikih: bolje je za kodiranje koristiti samo brojke nego
kombinaciju brojki i slova, osim ako se slovima ne da neko znaenje; kod alfanumerikog koda greke se javljaju ee jer se brojevi pamte lake nego slova to se tumai time da sluajno slovo predstavlja vee informacijsko optereenje memorije (tee se pamti) nego sluajni broj budui da je vjerojatnost sluajnog pojavljivanja nekog slova manja od vjerojatnosti sluajnog pojavljivanja neke brojke odn. budui da je log2 30 > log2 10 (abeceda ima 30 slova, a brojeva ima 10), registarskih tablica za vozila bolje je da su slova grupirana nego da su ispremijeana sa brojevima, pokazalo se da treba tri puta vie vremena za prepisivanje mjeovitih nizova, nego samo brojanih ili samo slovanih, a pritom se ini i vie pogreaka, iji se broj znaajno smanjuje kada se grupiraju brojevi i slova umjesto da se piu naizmjence, imaju samoglasnike: po tom pravilu se npr. formiraju oznake za valute, oznake za drave, kompoziciju i grupiranje, to je sluaj npr. kod registarskih tablica za automobile,

kod alfanumerikog (mijeanog) koda, kao to je to npr. kod serijskih brojeva novanica ili kod

kod slovnog koda bolje se pamte oni nizovi koji formiraju izgovorljive cjeline odn. koji u sebi svi pojedinani kodovi u kodnom sistemu trebaju imati istu konfiguraciju: duinu, duina odn. broj znakova koda ne bi smjela biti vea od 4 ili 5 znakova: uz 5% greaka se
pamti slovni niz od od 4 slova, te brojani niz od 5 znamenaka, a ako se moe tolerirati pogreka

40

od 10% onda broj znamenki moe biti i 7; ako se koristi vie od 5 znamenki, poeljno je grupirati ih i pamtiti kao chunk-kove,

kada su dui kodovi neizbjeni, znakove treba grupirati u trolane ili etverolane grupe,
odvojene prazninom ili crticom,

ako se dio koda ponavlja, bolje je da zauzima krajnje-posljednje mjesto u kodnom nizu,

drugim rijeima, bolje je da poznati-nepromjenjivi dio slijedi nakon nepoznatog-promjenjivog, pa bi pozivni broj grada u telefonskim brojevima po tom pravilu trebao biti na kraju telefonskog broja, a na poetku bi bio broj konkretnog prikljuka. Ako se nepromjenjivi dio nalazi na kraju koda, itav niz se bolje pamti.

Radi lake prevencije i identifikacije pogreaka pri oblikovanju alfanumerikog kodnog sistema treba poduzimati mjere prema tablici 11.: Tablica 11.: Mjere za prevenciju i identifikaciju pogreaka pri oblikovanju alfanume-rikog kodnog sistema POGREKA isputanje ili dodavanje nekog znaka zamjena znakova slinog izgleda odn. zamjena brojeva slovima i obratno transpozicija slova transpozicija brojeva MJERA ZA PREVENCIJU I IDENTIFIKACIJU uvesti jednoliku duinu i kompoziciju kodnog niza, uvesti kuice za upisivanje koda definirati stalnu lokaciju za brojke i za slova, izbjegavati sline znakove, koji se brkaju jedni s drugima: 1 i I, 0 i O, 4 i h, 6 i d, ali i 5 i 6, S i Z upotrebljavati izgovorljive rijei, neizgovorljivu kombinaciju slova pa transpozicija daje

uvesti pravilo o relaciji odn. zadati zakonomjerni odnos izmeu susljednih brojeva u nizu, npr. progresivno smanjivanje ili poveavanje

Pogreke uslijed neitljivosti se u skladu sa istraivanjima itljivosti brojki i slova preveniraju slijedeim mjerama: znakovi trebaju biti dovoljno veliki: veliine iznad 10 minuta vidnog kuta, dobro osvijetljeni, otrih rubova, jednostavnih i jasnih kontura (bez serifa) i velikog kontrasta. (5) KODIRANJE VELIINOM se upotrebljava kada objekte kodiranja trebamo razlikovati kvantitativno, za to se koriste:

geometrijski likovi, npr. za kodiranje veliine naselja na zemljopisnoj karti, duine linija, npr. duine stupca ive za kodiranje temperature (2T = 5), kutevi dvaju pravaca (kut inklinacije), za kodiranje smjera kretanja (2T = 24), esto se susree
kod vojnih sustava,

vizuelni brojevi, npr. broj zvjezdica za kodiranje kategorije hotela (2T = 6).

(6) KODIRANJE POLOAJEM ILI PROSTORNOM KONFIGURACIJOM se koristi kada se upravljaki element neke opreme eli povezati sa podrujem na kojem se ostvaruje njegov uinak, za to je tipian primjer raspored regulatora na tednjaku. (7) KODIRANJE FREKVENCIJOM POJAVLJIVANJA se provodi razliitim frekvencijama paljenja i gaenja svjetala, kao na primjer, pri regulaciji pomorskog prometa svjetionicima. Pojedini svjetionik je

41

kodiran njemu specifinom brzinom uzastopnog paljenja i gaenja svjetala, koji se kod moe iitati iz pomorskih karata.

3.4.3. Kodiranje informacija u auditivnom kanalu i u taktilnom kanalu

Kodiranje informacija u auditivnom kanalu je manje raznovrsno nego kodiranje informacija u vizualnom kanalu i koristi se:

kada je vizualni kanal preoptereen ili openito, kada god moemo rasteretiti vidni kanal, koji
je redovito preoptereen budui da je preko 80% informacija koje ovjek koristi u radu vizualnog porijekla, jer bre izaziva promptnu reakciju.

u alarmnim ureajima kod kojih je auditivno kodiranje, kakvo god bilo, superiornije od vizualnog

Mogunost kodiranja u auditivnom kanalu za jednu dimenziju podraaja ograniava mali broj kategorija jednodimenzionalnog podraaja koje operator moe efikasno razlikovati (4 do 6). Iako se pri kodiranju obino varira jedna dimenzija podraaja koja je osnova za kodiranje, a ostale su konstantne, zbog male koliine informacije koja se moe prenijeti jednom dimenzijom auditivnog podraaja poeljno je kombinirati razliite dimenzije, posebno za alarmne poruke Ranije je ve spomenuto da se kombiniranjem 6 dimenzija zvuka moe omoguiti razlikovanje i do 150 razliitih zvunih poraaja. Kodiranje informacija u taktilnom kanalu upotrebljava se kada je vizualni kanal preoptereen, a istovremeno auditivni kanal neprikladan za kodiranje informa-cija, to je relativno rijedak sluaj. Pritom se koriste tri vrste konih osjeta: (1) osjet dodira, koji slui za kodiranje upravljakih dijelova stroja, za to se koriste razlike u obliku upravljala, veliini upravljala i teksturi povine upravljala, (2) osjet temperature i (3) osjet boli. Osjet temperature i osjet boli predstavljaju primarne izvore informacija za zatitu tijela. U novije vrijeme se ispituje mogunost upotrebe taktilnog kanala za prenoenje dinamikih informacija, putem mehanikog ili elektrinog podraivanja. Pritom se kombiniraju intenzitet, trajanje i lokacija poraaja.

42

4. OBLIKOVANJE VEZA IZMEU OVJEKA I STROJA

4.1. VEZE IZMEU OVJEKA I STROJA

Razmjena informacija izmeu ovjeka i stroja se uspostavlja preko dvije skupine ureaja (slika 13.):

prerada informacija

OVJE K

percepci ja

akcija

OBAVIJETAL A
akcija

UPRAVLJAL A
recepcij a

DODIRNA POVRIN

STROJ
prerada informacija

Slika 13.: Veze izmeu ovjeka i stroja.

(1) SIGNALNI UREAJI, engl.: displays, hrv: obavijetala su instrumenti ili ureaji koji
operatoru prenose informacije o radu stroja ili toku nekog procesa i kojim ureajima stroj komunicira sa operatorom,

(2) KOMANDNI UREAJI, engl.: controls, hrv.: upravljala su naprave ili ureaji kojima operator
moe djelovati na rad stroja ili procesnog postrojenja tako da im prenosi informacije kojima upravlja njihovim reimom rada, kojim ureajima operator komunicira sa strojem ili postrojenjem, pri emu razmjena informacija slui za obavljanje radnih zadataka koji su alocirani stroju odn. ovjeku. ovjek i stroj su odvojeni dodirnom povrinom odn. plohom (engl.: interface) na kojoj se nalaze obavijetala i upravljala koja povrina se u sistemskoj ergonomiji apstrahira kao da nije dio stroja iako fiziki jest. Oblikovanje te dodirne plohe, koja se jo naziva konzola ili signalno-komandna ploa u razliitim sistemima SO predstavlja jedan od glavnih zadataka ergonomije. Ukoliko na dodirnoj povrini dominiraju obavijetala, ona se jo naziva instrument-tabla, npr. u automobilu, a ukoliko dominiraju upravljala ona se jo naziva komandni stol. Dodirna povrina je dio SSO u kojem psiholozi s jedne strane i konstruktori i dizajneri s druge strane najvie surauju. Inicijativa pritom treba kretati od neininjerskih strunjaka jer oblikovanje dodirne povrine za ininjere nije krucijalno pitanje pri oblikovanju SSO.

Podjelu veza izmeu ovjeka i stroja prikazuje slika 14.

43

veze izmeu ovjeka i stroja signalni ureaji = obavijetala dinamik a statik a komandni ureaji = upravljala

runa

nona

indikatori = pokazivala

alarmni ureaji = javljala

kvantitativn kvalitativna a pokazivala pokazivala

pokazival a stanja

vizuelna

auditivna

Slika 14.: Podjela veza izmeu ovjeka i stroja. Obavijetala se dijele u dvije kategorije:

1. DINAMIKA OBAVIJETALA: daju informacije koje se mijenjaju u vremenu tokom dnevnog

rada operatora, a javljaju se u dva oblika:

indikatori ili pokazivala: daju informacije o trenutnom stanju ili toku promjene neke promjenjive veliine, npr. brzinomjer, mjera tlaka (manometar), signalna lampica na bojleru, skala za pokazivanje stanja goriva u automobilu, ekran..., alarmni ureaji ili javljala: forsirano nameu informaciju operatoru, to ima za cilj izazivanje orjentacijskog refleksa odn. spontano privlaenje panje, i prenose informaciju koja zahtijeva neodlonu promptnu odn. brzu korektivnu akciju operatora radi izbjegavanja neke kritine situacije,

2. STATIKA OBAVIJETALA: daju informacije koje se ne mijenjaju u vremenu tokom dnevnog

rada operatora, a ukljuuju znakove, upute, eme, grafikone i tabele. Tri su naina oitavanja indikatora koje koristi operator, prema emu razlikujemo tri vrste indikatora:

(1) indikatori za kvantitativno oitavanje kod kojih operator oitava konkretnu brojanu
vrijednost neke varijable na instrumentima za kvantitativno oitanje,

(2) indikatori za kvalitativno oitavanje kod kojih operator oitava priblinu vrijednost,
aproksimativni trend ili tendenciju promjene neke varijable na instrumentima za kvalitativno oitavanje,

(3) indikatori za oitavanje stanja kod kojih operator verificira stanje neke varijable odn. oitava
da li je stanje stroja u podruju oekivanih normalnih vrijednosti na indikatorima stanja, koji se najee izvode sa samo dva stanja, kao to je to sluaj kod signalnih lampica za ukljueno/iskljueno. Alarmne ureaje dijelimo prema osjetnom kanalu koje ti ureaji eksploatiraju na: vizualne alarmne ureaje i

44

 auditivne alarmne ureaje. Dvije osnovne kategorije upravljala su:

runa upravljala: pritisno dugme, preklopnik, bira, zakretno dugme, koljenasta ruka, poluna
ruka i volan i

nona upravljala: nono pritisno dugme, nona pedala i dvonona pedala.

45

4.2. OBLIKOVANJE OBAVIJETALA

4.2.1. Oblikovanje indikatora
S obzirom na ranije spomenuta tri naina oitavanja indikatora treba utvrditi kakva je vrsta informacija potrebna operatoru odn. koju informaciju treba indikator pruiti korisniku. Pritom je potrebno voditi rauna o prvom ergonomskom naelu za oblikovanje obavijetala: Obavijetalo ne smije iskazivati vie informacija od onih koje operator treba za sigurno i uinkovito upravljanje strojem ili vie informacija od onih koje moe upotrijebiti. Naime, pokazalo se da su operatori preoptereeni pokazivalima za kvantitativno oitanje koji su im zapravo najmanje potrebni. Pri konstrukciji indikatora se javljaju tri vrste zahtjeva:

tehniki zahtjevi glede tehnike izvedivosti npr. s obzirom na zauzimanje prostora, estetski zahtjevi glede modnih trendova, koje uzimaju u obzir dizajneri, najizraeniji su kod
proizvoda iroke potronje,

ergonomski zahtjevi glede brzine i lakoe zamjeivanja i interpretiranja prikazanih informacija,

pri emu se, ovisno o proizvodu trai kompromisno rjeenje izmeu postavljenih zahtjeva. Npr., kod satova su naglaeniji estetski i tehniki zahtjevi od ergonomskih, a kod aviona su na prvom mjestu ergonomski zahtjevi, a potom tehniki i estetski. Na problem adekvatnog oblikovanja instrumenata za kvantitativno oitanje ukazao je nalaz istraivanja FITTSa i JONESa koji su (1947a) detaljno analizirali pogreke koje su uinili piloti pri zrakoplovnim nesreama. Pokazalo se da se 13% svih nesrea moe pripisati pogrekama pri oitavanju visinomjera. U nastanku e se iznijeti i diskutirati najvanija istraivanja instrumenata za kvantitativno oitanje koja se odnose na oblik skale instrumenta. Pritom se skalom smatra povrina koju zatvara brojanik a ne kuite u kojemu je brojanik smjeten jer npr. polukruna skala moe biti smjetena u pravokutnom kuitu. SLEIGHT je (1948) prvi sistematski istraio koji je oblik skale instrumenta optimalan usporeujui 5 oblika skala: krunu, polukrunu, vertikalnu, horizontalnu i pravokutnu prozori - skalu (to je skala ija je kazaljka fiksna, a skala pokretna, koja je skala redovito izvedena kao pomini bubanj sa brojanikom nad kojim se nalazi pravokutni prozori). Sve navedene skale autor je izjednaio po relevantnim faktorima: rasponu skale, veliini numeriranog intervala, veliini oznaenog intervala te po koritenim brojevima i kazaljkama (slika 15.).

46

Slika 15.: Pet oblika skala koje je ispitivao Sleight (1948). Skale sa razliitim poloajem kazaljke je tahistoskopski eksponirao ispitanicima u trajanju od 0,12 s, koliko, prema autoru traje letimini brzi pogled. Koristio je 60 ispitanika koji vre svaki po 1000 oitanja za svaki oblik skale i dobio slijedee postotke pogrenih oitavanja pojedinih skala, prikazane u tablici 12.: Tablica 12.: Postotak pogrenih oitanja za razliite vrste skala VRSTA SKALE prozori kruna polukruna horizontalna vertikalna % POGRENIH OITANJA 2 11 16 27 36

Sve razlike meu dobivenim postocima su statistiki znaajne. Iz navedenog autor rangira pojedine skale po itljivosti, kako je navedeno u tablici, a nalaz interpretira na slijedei nain:

rang iljivosti pojedine skale odgovara relativnoj veliini povrine vizualnog pretraivanja:

kod prozori-skale je povrina i trajanje vizualnog pretraivanja skale najmanja jer uvijek usmjeravamo pogled na jedno te isto mjesto, pa je kod nje efikasnost oitavanja najvea, oiju u horizontalnom smjeru nego u vertikalnom smjeru.

horizontalna skala je po itljivosti superiornija od vertikalne zbog manjeg napora za pomicanje

KAPPAUF i sur. (1947) kritiziraju tahistoskopsku metodu ukazujui da u prirodnoj situaciji oitavanja skala opaa sam odreuje potrebno trajanje opaanja odn. vrijeme ekspozicije ak i u situacijama vremenskog ogranienja. Nadalje, opaa moe naknadnim opaanjem provjeriti

47

prvo opaanje. Kako bi pribliili situaciju opaanja realnoj autori koriste slijedeu metodu: eksponiraju istovremeno 12 razliitih instrumenata koji pokazuju razliita stanja, a ispitanik je svako od stanja na svakom od prikazanih instrumenata redom trebao oitati to bre. Ispitivai pritom mjere vrijeme koje je ispitaniku potrebno za oitavanje svih 12 instrumenata. NAYLOR je (1952) usavrio spomenutu metodu: svakom od instrumenata je pridodao pritisno dugme, pritiskom na koje je ispitanik trebao osvijetliti instrument kako bi ga mogao oitati. Na opisani nain moglo se precizno izmjeriti vrijeme oitavanja svakog pojedinog instrumenta. Tom metodom je autor ustanovio da se pravocrtne skale oitavaju bre i tonije od krunih, to je nalaz suprotan Sleightovom, a horizontalne skale se oitavaju efikasnije od vertikalnih, to je u skladu sa Sleightovim nalazima. GRAHAM i sur. (1951) smatraju da se kao kriterij primjerenog dizajna instrumenta osim brzine i tonosti oitavanja treba koristiti i brzina i tonost reakcija operatora nakon oitavanja. Koristili su tri vrste zadataka sa svakom od skala ponaosob kojima su dobili nalaze koje prikazuje tablica 13. . Tablica 13.: Nalazi GRAHAM i sur. (1951) o itljivosti skala pri razliitim zadacima VRSTA ZADATKA kompenzacijsko slijeenje kazaljke: kazaljka skale oscilira na sluajan nain, a zadatak ispitanika je da kazaljku svaki put pomou zakretnog dugmeta vrati na zadani fiksni poloaj odn. vrijednost ili metu na skali, ime bi kompenzirao njeno kretanje postavljanje kazaljke na zadanu vrijednost: ispitiva sluajnim redoslijedom zadaje neku od vrijednosti na skali, a zadatak ispitanika je da postavi kazaljku na tu zadanu vrijednost tahistoskopsko oitavanje skale: skale sa razliitim poloajem kazaljke se tahistoskopski eksponiraju ispitanicima u trajanju od 0,33 s, 0,5 s i > 0,5 s DOBIVENI NALAZI uinak je najbolji na horizontalnim skalama uinak je dobar i na krunim skalama ako je zadana vrijednost u prvom i drugom kvadrantu odn. u gornjem dijelu skale uinak izraen brzinom i tonou postavljanja je najbolji na horizontalnim skalama

uz ekspoziciju od 0,33 s tonost oitavanja je najvea kod krunih skala uz ekspoziciju od 0,5 s tonost oitavanja krunih skala se izjednauje sa tonou oitavanja horizontalnih skala uz prodoenje vremena ekspozicije tonost oitavanja je najvea kod horizontalnih skala

BUJAS i KRKOVI (1961) ispituju itljivost krunih, vertikalnih i horizontalnih skala koristei takoer tri vrste zadatka i dobivaju slijedee nalaze (tablica 14.):

Tablica 14.: itljivost krunih, vertikalnih i horizontalnih skala za tri vrste zadatka, prema BUJASu i KRKOVIu (1961) VRSTA RANG POREDAK SKALA PO

48

ZADATKA tahistoskopsko oitavanje skale: skale sa razliitim poloajem kazaljke se tahistoskopski projeciraju ispitanicima u trajanju od 0,1 s kampimetrijsko (indirektno) oitavanje skale: nakon to ispitank fiksira zadanu toku, treba perifernim vienjem oitati skalu koja se pojavila u njegovom vidnom polju oitavanje pri optikoj deformaciji skale: ispitanik oitava zamuenu skalu ija je otrina smanjena promjenom arine daljine projektora (navedeni poremeaj vienja javlja se ponekad uslijed znoja ili umora)

TONOSTI OITAVANJA 1. kruna 2. horizontalna 3. vertikalna 1. horizontalna 2. kruna 3. vertikalna 1. kruna 2. horizontalna 3. vertikalna

Zakljuak iz navedenih istraivanja bio bi slijedei:

(1) rang efikasnosti oitavanja krune, horizontalne i vertikalne skale za razliite zadatke prikazuje
tablica 15.:

Tablica 15.: Rang efikasnosti oitavanja okrugle, horizontalne i vertikalne skale za razliite zadatke VRSTA ZADATKA tahistoskopsko oitavanje skale pri kratkim vremenima ekspozicije, < 0,5 s, prema Sleightu (1948), Graham (1951) i Bujasu i Krkoviu (1961) tahistoskopsko oitavanje skale pri duim vremenima ekspozicije, > 0,5 s, prema Graham (1951) i Thomas (1957) manipulacija, prema Graham (1951) RANG POREDAK SKALA PO TONOSTI OITAVANJA 1. kruna 2. horizontalna 3. vertikalna 1. horizontalna 2. kruna 3. vertikalna 1. horizontalna 2. kruna 3. vertikalna indirektno oitavanje, prema BUJAS i KRKOVI (1961) 1. horizontalna 2. kruna 3. vertikalna

(2) razliite metode istraivanja efikasnosti oitavanja skala razliitih oblika ne daju nuno iste
rezultate. Nejednoznani nalazi upuuju da ne postoji opi princip o preferiranju odreenog oblika skale koji bi vrijedio u svim situacijama.,

(3) iz (2) proizlazi slijedea praktina implikacija: kada se eli konstruirati dio dodirne povrine u

sistemu SO koji ukljuuje kvantitativne skale potrebno je provesti eksperimentalna istraivanja onom metodologijom koja odgovara konkretnom nainu koritenja tog dijela dodirne povrine u konkretnom sluaju., tom sluaju takva izvedba zauzima na signalnoj ploi manje mjesta i kada je potrebno to krae vrijeme vizualnog pretraivanja. Prozori-skala nije prikladna za indikatore kojima se vri kvalitativno oitanje, osim kada je skala primarno kodirana bojom, a sekundarno brojevima. Ako vrijeme ekspozicije znaajno skratimo oitavanje na toj skali je najmanje efikasno, jer kod

(4) to se tie prozori-skale, ona je najprimjerenija kada je raspon skale relativno velik, jer u

49

svih ostalih skala ako je vrijeme prekratko da proitamo vrijednost na skali iz poloaja kazaljke moemo barem priblino procijeniti koju vrijednost instrument pokazuje. Prozori-skala je takoer izrazito inferiorna kada nakon oitanja treba uslijediti reakcija odn. manipulacija nekim upravljalom. Polukruna i kruna pomina skala se uope ne koriste, bilo u izvedbi kretanja skale u smjeru kazaljke na satu, bilo u izvedbi kretanja skale suprotno od kazaljke na satu jer se takvom izvedbom ne mogu istovremeno uskladiti slijedei zahtjevi, prema slici 16. i tablici 16.:

skala

asocirano upravljal (a) sa kretanjem skale suprotno od kazaljke na satu (b) sa kretanjem skale u smjeru kazaljki sata

Slika 16.: Dvije mogue izvedbe krune pomine skale. Tablica 16.: Zahtjevi koji se ne mogu istovremeno uskladiti kod dviju izvedbi krunih pominih skala ZAHTJEV izvedba sa kretanjem skale: suprotno od kazaljki sata (1) brojane oznake na krunim skalama trebaju rasti u smjeru kazaljke na satu (2) smjer kretanja asociranog upravljala: zakretnog dugmeta ili upravljakog kotaa treba biti kompatibilan smjeru kretanja skale pri emu (3) kretanje upravljala u smjeru kazaljke na satu treba odgovarati porastu veliine zadovoljava ne zadovoljava u smjeru kazaljki sata ne zadovoljava zadovoljava

Osim oblika skale potrebno je kod instrumenta za kvalitativno oitavanje uzeti u obzir utjecaj na efikasnost oitavanja i ostalih elementata instrumenta, kao to su brojanik (tablica 17.), te kazaljka, brojevi i boja podloge i slijediti preporuke za njihovu konstrukciju. Tablica 17.: Preporuke za konstrukciju pojedinih elemenata brojanika

50

ELEMENTI BROJANIKA raspon brojanika: aritmetika razlika izmeu najvie i najnie znamenke na brojaniku veliina brojanika: duina brojanika horizontalne i vertikalne skale (L) odn. promjer brojanika krune skale (R) ukupna gustoa razdjele brojanika: ukupan broj crtica (oznaka) brojanika niz primarne (numrerirane) razdjele brojanika (veliina intervala numeriranja): aritmetiki niz susjednih znamenki na brojaniku

PREPORUKE ZA KONSTRUKCIJU

treba biti to manji, primjeren potrebama L = 0,0694 D odn. R = 0,0364 D, pri emu je D =
udaljenost oitavanja, Institute (1964) prema British

operatora za informacijama u odreenom rasponu i odreene preciznosti Standard

to manje, i ne vie od 20 (BUJAS, 1968)

odrediti prema udaljenosti oitavanja

preporuaju se, redom prema efikasnosti oitavanja

aritmetiki nizovi 1,2,3..., 5,10,15... te eventualno 2,4,6... (npr. 10,20,30, zatim 5,0;1,0;1,5..., ili 2,4,6...) odn. interval numeriranja 1, 5 i 2 i njihovi decimalni multipli a njihove decimalne frakcije se ne preporuuju odn. interval numeriranja 4, 8 i 25 i njihovi decimalni multipli i frakcije se ne preporuuju

aritmetiki nizovi 4,8,12..., 8,16,24... te 25,50,75...

gustoa primarne (numrerirane) razdjele brojanika: broj numeriranih crtica na brojaniku gustoa sekundarne (nenumerirane) razdjele brojanika: broj nenumeriranih crtica izmeu dviju susjednih numeriranih crtica odn. izmeu dviju susjednih znamenki

do 5 (BUJAS, 1968) ne vea od tonosti instrumenta

4 (za 5 podioka) ili 9 (za 10 podioka)

brojanici koji su numerirani aritmetikim

nizom tipa 1,2,3... ili njegovim decimalnim multiplom pri emu izmeu dviju susjednih numeriranih crtica ima 9 nenumeriranih su superiorniji od svih ostalih izvedbi i ak desetine (COHEN I FOLLERT, 1970) gustoa sekundarne razdjele nije toliko bitna lacija izmeu dviju susjednih crtica nije potrebna ali ako je prostor ogranien bolje je imati interpolacijsko oitavanje nego prenatrpati brojanik sekundarnim crticama (LOUCKS i sur., 1950)

budui da ljudi relativno tono interpoliraju na petine poeljno je brojanik oblikovati tako da interpo-

odnos duine crtica sekundarne razdjele

primarne

2 : 1, prema British Standard Institute (1964)

irina podioka (irina intervala oznaavanja): minimalni razmak izmeu dvije susjedne crtice na brojaniku

izraen vidnim kutom: min. 2 (MURREL, 1958) izraen duinski min. 1,25 - 1,75 mm za udaljenost
oitavanja od 1 m (McCORMICK, 1976)

izraen udaljenou oitavanja: 0,0006 D

poveava se sa slabljenjem osvjetljenja debljina crtica primarne razdjele

0,125 mm (dobro osvijetljenje) - 0,875 mm (loe

osvijetljenje), prema MORGAN i sur. (1963)

51

upotreba boje

brojanik treba kodirati bojom kada god je to

mogue, npr. zelenom bojom oznaiti podruje na skali koje ukazuje na normalni-sigurni reim rada, utom bojom oznaiti podruje na skali koje ukazuje na poveani oprez, crvenom bojom oznaiti podruje na skali koje ukazuje na kritino stanje

Ostale preporuke se odnose na:

a. KAZALJKU: preporua se iljasti, a ne ravni oblik vrha kazaljke,

vrh treba dopirati, ali ne i prekrivati bazu crtice,

ukoliko je kazaljka udaljena od povrine skale, preporua se postaviti usko ogledalo ispod
skale, kako bi se izbjegla pogreka oitanja uslijed paralakse koja se javlja zbog razliitih kuteva gledanja, je rep neophodan, treba ga obojiti bojom podloge brojanika,

preporua se kazaljka bez repa, jer se njome izbjegavaju oitanja sa pogrekom od 180, a ako kazaljka treba biti u maksimalnom kontrastu prema podlozi, b. BROJKE I SLOVA (alfanumerike oznake): koriteni alfanumeriki font (tipski oblik alfanumerike oznake) treba biti po obliku jednostavan i
uoljiv,

veliina (visina) fonta treba za skalu koja se oitava sa udaljenosti od 1 m iznositi od 7 vidnog

kuta (2,5 mm) do 24 vidnog kuta (7 mm), ovisno o osvijetljenju, kontrastu i raspoloivom trajanju oitanja, prema SMITH (1979),

brojke trebaju biti u maksimalnom kontrastu prema podlozi, brojevi se trebaju poveavati u smjeru kazaljke na satu, odozdo prema gore i s lijeva na
desno,

kada postoji prekid izmeu dva kraja krunog brojanika nulti poloaj treba pozicionirati na dnu

skale, a kod multirevolucijskih indikatora, kod kojih ne dolazi do prekida brojanika, kao to je to npr. kod sata, nulti poloaj se treba nalaziti na vrhu skale,

c. POVRINU PODLOGE: u pogledu itljivosti skale iji su ostali elementi dobro projektirani,
svejedno je da li se skala izvodi kao crni brojanik sa kazaljkama i brojkama na bijeloj podlozi ili obrnuto (KUNTZ i SLEIGHT, 1950; NAYLOR, 1954),

d. OKVIR INSTRUMENTA: treba biti obojen tako da istie instrument u odnosu na signalnu
plou, ali nikako ne sjajan. Sve elemente skale treba oblikovati prema rezultatima ispitivanja na iskusnim radnicima, koji su se uvjebali u oitavanju skala razliite konstrukcije. Kao posljednje pitanje vezano za upotrebu instrumenata za kvantitativno oitanje razmotrit e se pitanje usporedbe analognih i digitalni indikatora. Digitalni indikatori se sastoje iz mehanikog ili elektronskog brojaa koji izmjerenu veliinu iskazuje brojevima. Istraivanja su pokazala:

1. digitalni indikatori se oitavaju bre i tonije od analognih . ZEFF je (1965) mjerio vrijeme
potrebno za oitavanje vremena (vrijeme od projekcije do uzimanja olovke da se zapie oitanje) i pogreke pri oitavanju. Pokazalo se da je brzina oitavanja vea kod digitalnih indikatora te da je

52

u 800 pokuaja bilo 50 pogreaka na analognim a samo 4 na digitalnim satovima. Openito se moe rei da digitalni indikatori daju maksimalno 1%, a analogni i do 10% pogrenih oitanja.

2. digitalni indikatori su bolji od analognih:

za precizna i brza direktna oitanja kvantitativnih podataka do razine subliminalne percepcije, npr. na poslovima kontrole letenja, za oitanja veliina koje se sporo mijenjaju, npr. u procesnim postrojenjima, kada je potrebno oitati razliku izmeu dvije izmjerene veliine: vrijeme potrebno da se oita razlika na dva analogna indikatora je due, i te razlike se oitavaju uz vie pogreki nego kod dva digitalna indikatora, jer ne zahtijevaju poseban trening oitavanja.

3. digitalni indikatori su loiji od analognih:

za gruba odn. kvalitativna oitanja, za koja se mogu prilagoditi kodiranjem bojom, za situacije koje ukljuuju manipulaciju neposredno nakon oitanja, za mjerenja u kojima se brojevi na digitalnom displayu brzo izmjenjuju,

uz vrlo kratko vrijeme ekspozicije, kada oitavanje na digitalnoj skali nije efikasno, jer kod analognih skala ako je vrijeme prekratko da proitamo vrijednost na skali iz poloaja kazaljke moemo barem priblino procijeniti koju vrijednost instrument pokazuje.

4.2.2. Oblikovanje alarmnih ureaja

Slijedei su osnovni tehnopsihofizioloki zahtjevi koji se postavljaju alarmnom ureaju da bi bio uinkovit:

s obzirom na zamjeivanje (otkrivanje) signala: treba brzo privui panju operatora bez

obzira na njegovo trenutno psihofizioloko stanje uslijed umora, dosade, zaokupljenosti poslom, to treba poduzeti na jasan i nedvosmislen nain u skladu sa drugim ergonomskim naelom za oblikovanje obavijetala: Obavijetalo treba davati informaciju u to je mogue neposrednijem odn. upotrebljivijem obliku tako da emitirana informacija zahtijeva minimalnu mentalnu obradu: konverziju i elaboraciju odn. minimalno mentalno radno optereenje operatora; navedeni princip je ujedno jedan od najvanijih ergonomskih principa za oblikovanje informacija koje se prezentiraju operatoru; primjer za potovanje ovog principa je oblikovanje ureaja za pokazivanje visine i poloaja aviona koji ureaj je uvela amerika vojna avijacija sa ciljem rastereenja pilota (slika 17.):

s obzirom na dekodiranje (razumijevanje) signala: treba operatoru ukazivati to nije u redu i

53

Slika 17.: Ureaj za pokazivanje visine i poloaja aviona, gledanog s repne strane (naziva se kontaktni analog). Na ekranu se vidi visina i poloaj aviona (siva silueta) u odnosu na centralni poloaj aviona u koridoru kojim se treba kretati (crna silueta). Zadatak pilota je da dri stalno preklopljene dvije siluete.

ne smije interferirati sa ostalim aktivnostima operatora, zaslijepljujui ili zagluujui ga, treba biti tako (pre)dimenzioniran da je mogunost zatajivanja svedena na minimum.
Vizualni alarmni ureaji se izvode redovito kao alarmna svjetla, za iju konstrukciju se daju slijedee preporuke:

1. koje se odnose na zamjeivanje svjetlosnog signala: (1) bolje je koristiti isprekidano svjetlo (blinkanje) nego kontinuirano, ali ono
istovremeno umara pa ga treba koristiti iskljuivo za rijetke poruke najvieg stupnja vanosti u urgentnim situacijama koje zahtijevaju neodlonu reakciju; za manje urgentne situacije treba izbjegavati svjetlosne signale,

(2) ako se koristi isprekidano svjetlo, preporua se frekvencija paljenja/gaenja odn.

blinkanja od 3 - 10 u sekundi ispod kritine frekvencije fuzije od 30 Hz,

(3) intenzitet alarmnog svjetla treba biti izrazito vei od svih ostalih izvora svjetla koji se
pojavljuju u radnoj okolini operatora, ali ne i prevelik da ne izazove zaslijepljenost,

(4) alarmno svjetlo treba pozicionirati u podruju do 30 od vidne osi operatora, budui
da je ono to manje zamjetljivo to je udaljenije od centra operatorovog vidnog polja,

2. koje se odnose na dekodiranje svjetlosnog signala: (1) prenijeti znaenje upozorenja (a) veliinom: to je povrina alarmnog svjetla vea, to je
poruka urgentnija, (b) poloajem: alarmna svjetla koja emitiraju vanije poruke su blie centru vidnog polja od alarmnih svjetala koja emitiraju manje vane poruke, (c) bojom: pri emu se najmanje brkaju crveno i zeleno te crveno, bijelo (uto) i zeleno, (d) verbalnim (simbolikim) oznakama npr. stop, start, izlaz ili ikonikim crteima,

(2) postaviti alarmno svjetlo u blizini asociranog upravljala kako bi razumijevanje puruke
bez zastoja slijedila manipulacija odn. provoenje zahtijevane akcije,

(3) koristiti redundantno kodiranje, istovremeno kodirajui alarmno svjetlo na vie naina.
Osim alarmnih svjetala u vizualne alarmne ureaje spadaju i mehanike zastavice koje se rjee susreu, npr. na eljeznikim prugama, koje imaju manju zamjetljivost od prethodnih odn. slabije pobuuju spontanu panju. Auditivni alarmni ureaji imaju slijedee dvije osnovne prednosti nad vizualnim alarmnim ureajima:

(1) uinkovitije privlae panju operatora, (2) ne zahtijevaju usmjerenost tijela prema izvoru informacija,
pa se trebaju koristiti:

(1) kada god treba operatoru prenijeti upozorenje koje zahtijeva hitnu reakciju, (2) kada je vidni kanal operatora preoptereen, (3) kada su zbog uvjeta osvijetljenja smanjene vidne mogunosti operatora, (4) kada se operator kree za vrijeme rada. 54

NEDOSTACI auditivnog alarmiranja su slijedei:

(1) interferira sa govornom komunikacijom, npr. pri razgovoru pilot - kontrola leta, (2) ne moe se koristiti ako postoji buka u pogonu, (3) zvunim signalima se tee prenosi znaenje: dekodiranje zvunih signala je tee od vidnih,
odn. operatoru je nakon zvunog signala tee odrediti to mu je initi nego nakon svjetlosnog signala, osim ako auditivni alarm nije jednostvna i kratka zvuna verbalna poruka,

(4) ukoliko se vie auditivnih alarma pojavi istodobno ne mogu se razluiti jedan od
drugoga, pa ih treba koristiti izuzetno rijetko za najurgentnije poruke najvieg stupnja prioriteta. Slijedee su PREPORUKE ZA OBLIKOVANJE auditivnih alarmnih ureaja:

(1) koristiti raspon frekvencija od 200 do 5000 Hz, za koji raspon je sluna osjetljivost najvea, (2) koristiti raspon frekvencija od 200 do 1000 Hz, kada je izmeu izvora i primaoca vea
udaljenost jer valovi viih frekvencija nemaju veliki domet,

(3) koristiti raspon frekvencija od 200 do 500 Hz, kada izmeu izvora i primaoca postoje
prepreke, jer valovi viih frekvencija ne zaobilaze prepreke,

(4) minimizirati efekt maskiranja zvunog alarma, tako da se upotrebljavaju frekvencije i zvuni
efekti koji se razlikuju od onih koji se susreu u radnoj okolini operatora,

(5) koristiti modulirajue (zavijajue) zvukove, koji su nametljivi jer se razlikuju od prirodnih
zvukova,

(6) ukoliko se koristi vie razliitih zvunih alarma oni se trebaju jasno razlikovati, (7) sistemi koji se koriste za alarmiranje ne smiju se koristiti za druge svrhe npr. za razglas i
obrnuto, sistemi koji se koriste za druge svrhe ne smiju se koristiti za alarmiranje, npr. crkvena zvona ili sirena za objavljivanje kraja radnog vremena u tvornici nisu pogodni za alarmiranje poara.

4.2.3. Oblikovanje znakova

U kategoriji statikih obavijetala jedna od najeih vrsta su znakovi ili ideogrami koji prenose informacije operatoru u vidu razliitih ikonikih slika ili stiliziranih odn. simbolikih grafikih oblika. Najee se susreu kao prometni znaci, koji predstavljaju prvi meunarodno prihvaen sustav znakova, a razliite simbolike znakove koriste i eljeznike stanice, bolnice, hoteli te sportske, privredne i umjetnike priredbe. Dva su osnovna razloga njihove vanosti u uvjetima dobre uoljivosti i pod pretpostavkom da su simboliki dobro oblikovani:

potrebnu informaciju prenose bre i efikasnije od bilo koje verbalne puruke, 55

 predstavljaju efikasan nain probijanja jezine barijere koja proizlazi iz nedovoljnog

poznavanja stranih jezika, a koja je barijera prisutna zbog migracije turista ili radne snage.

Da bi znakovi uspjeno prenijeli poruke Internacionalni komitet za slamanje Language Barrier, osnovan 1962. u komunikacije) je donio 10 kriterija za slijedeih pitanja:

treba njihovom oblikovanju pristupiti na sistematian nain. jezine barijere (International Committee for Braking a Japanu sa ciljem unaprijeivanja ikonike i simbolike evaluaciju znakova, koji su kriteriji predstavljeni u obliku

(1) da li je lako asocirati simbol sa njegovom porukom?: znakovi trebaju biti sami po sebi
razumljivi, bez mogunosti pogreke pri interpretaciji odn. jednoznano samointerpretabilni (vidi sliku 18.); princip samointerpretabilnosti nije toliko bitan, ako je trajno nauena snana asocijacija znaka i poruke koju taj znak emitira, kao to je to sluaj npr. kod znakova etiri osnovne raunske operacije: +, -, : i x, koji nisu samointerpretabilni,

(a) jednoznana
interpretacija: izlaz iz zatvorenog

(b) vieznana interpretacija: mjesto za odmor (od engl: rest, netono) alter za rezervacije (od engl: reservations, tono)

Slika 18.: Primjer jednoznano interpretabilnog znaka (a) i mnogoznano interpretabilnog znaka (b).

(2) da li je simbol usaglaen sa razliitim kulturama i lokalnim zahtjevima?: drastian primjer

kulturalne neusaglaenosti je znak Crvenog kria koji ima snanu kransku konotaciju, zbog ega je najprije dodan polumjesec (znak muslimanske vjere), a zatim i Davidova zvijezda (znak idovske vjere), oboje u crvenoj boji, tako da nema jednog-jedinstvenog znaka za tu jedinstvenu svjetsku organizaciju,

(3) da li je simbol usaglaen sa duhom vremena?: npr. dizajn logotipa poduzea se mijenja sa
napretkom tehnologije, ili: znak obavjeivanja blizina mehaniarske radionice sa francuskim kljuem nije prikladan, jer se u dananje vrijeme takav klju vie ne upotrebljava, ve se upotrebljavaju viliasti ili okasti kljuevi,

(4) da li je simbol dopadljiv svima i lako prihvatljiv bez izazivanja kontroverznih reakcija?:
npr. prema feministikom stajalitu se u oblikovanju prometnih znakova oituje muki ovinizam: veina likova su muki; muki eir i enske cipele sa visokom petom u Evropi oznauju muki i enski WC, a u Japanu oznauju proizvoae eira i cipela; svastika (kukasti kri) je grafiki izuzetno pregnantan znak, ali se malo koristi jer u Evropi izaziva asocijacije na Hitlerov nasistiki pokret; znakove koji mogu izazvati takve reakcije treba izbjegavati,

(5) da li je simbol kompatibilan sa ve postojeim standardima, posebno internacionalno

usvojenim?: npr. oblici prometnih znakova sa svojim znaenjima (trokut: opasnost, krug: obaveza, pravokutnih: servisna obavijest) se trebaju primjenjivati i drugdje,

(6) da li se simbol konzistentno koristi od situacije do situacije?: npr. neki prometni znakovi
zabrane imaju prekrien predmet, a neki drugaije prikazuju zabranu,

(7) da li je simbol jednostavan tako da se moe lako reproducirati i primijeniti u razliitim

uvjetima?: npr. logotip UNa je kompliciran,

(8) da li je simbol mogue lako raspoznati i razlikovati od drugih postojeih simbola ?: npr.
prekrieni no i vilica se sa vee udaljenosti mogu percipirati kao krianje puteva,

56

(9) da li se simbol moe jednoznano percipirati sa razliitih udaljenosti, iz razliitih kuteva

gledanja i uz razliite uvjete osvijetljenja?,

(10) da li e odabrani simbol odoljeti vandalizaciji i kontaminaciji?,

a nakon to je predloeno simboliko rjeenje znaka navedenim kriterijima evaluirano i preoblikovano s obzirom na utvrene nedostatke poeljno je sa konanim rjeenjem jo provesti terensko istraivanje itljivosti i interpretabilnosti znaka na konkretnom mjestu na kojemu se postavlja. Kada se znak evaluira u skladu sa navednim kriterijima slijedi njegovo grafiko dizajniranje odn. estetsko-kreativno oblikovanje. Pritom se ne smiju zanemariti psiholoki gestalt-principi percepcije kako bi znak bio jasno aktikulirana, zatvorena i stabilna figura sa pregnantnom porukom, koja se kontrastom istie na svojoj pozadini. Naposlijetku, treba potovati i ope pravilo da veliinu znaka treba prilagoditi udaljenosti oitavanja. Osim statikih piktograma postoje i dinamiki piktogrami, koji se javljaju samo u situaciji kada je prisutno neko stanje o kojem treba obavijestiti, npr. znak za vjetar na aerodromima se pojavljuje samo onda kada zapue dovoljno jaki vjetar.

57

4.3. OBLIKOVANJE UPRAVLJALA

4.3.1. Vrste i namjene upravljala i problemi njihovog oblikovanja
Osnovne vrste najee koritenih upravljala i njihovu namjenu prikazuje tablica 18. Tablica 18.: Vrste upravljala i njihova namjena VRSTA UPRAVLJALA RUNA: pritisno dugme ili tipka(-lo) preklopnik, (sklopka ili prekida) bira zakretno dugme kliza za biranje, izmeu 3 do 10, maksimalno 24 razliitih pozicija za kontinuirano podeavanje, upravljalo koje je esto na audioureajima za kontinuirano podeavanje, upravljalo koje je takoer esto na audioureajima, ali je upravljanje njime manje efikasno od upravljanja zakretnim dugmetom zbog toga to se kod zakretnog dugmeta upravljanje zasniva na upotrebi agonistikih i antagonistikih miia, to kod klizaa nije sluaj za kontinuirano podeavanje, kada je potrebna vea snaga i rotacija preko 360, udaljenou ruice od osi rotacije reguliramo zahtijevani zakretni moment odn. potrebnu snagu, susree se kod klasinih tokarilica za kontinuirano upravljanje, kada je potrebna vea snaga, udaljenou ruice od uporita poluge reguliramo zahtijevani moment odn. potrebnu snagu, primjer: ruka na cirkularu za pribliavanje pile, za precizno kontinuirano upravljanje, javlja se kod veine vozila za brzu aktivaciju tipa jednostavne reakcije, kada imamo samo jedno dugme koje aktiviramo ili tipa izborne reakcije, kada imamo vie dugmadi, a aktiviramo jedno od nekoliko alternativnih za aktivaciju u kojoj brzina nije bitna ili za biranje izmeu dvije pozicije; najea izvedba je sa dvije pozicije tipa ukljueno/iskljueno NAMJENA UPRAVLJALA

koljenasta zakretna ruka poluna ruka (palica) upravljaki kota (volan) NONA: nono pritisno dugme ili pedala jednonona pedala dvonona pedala rotacijska pedala

za aktivaciju tipa ukljuenje/iskluenje, esto upravljalo industrijskih obradnih strojeva, a susree se i kod usisavaa

kod

za kontinuirano podeavanje, gdje je potrebna vea snaga, npr. pedala gasa u automobilu za precizno kontinuirano upravljanje, npr. u zranim jedrilicama, noni je ekvivalent upravljakom kotau za prijenos snage sa ovjeka na stroj, susree se kod bicikla, i nije vana u suvremenim sistemima SO

58

Jedan od osnovnih problema sa kojim se dizajner signalno-komandne ploe susree je problem izbora vrste upravljala koja e namijeniti operatoru za izvravanje odreenog radnog zadatka. Izbor izmeu runih i nonih upravljala se vri po slijedeem kriteriju: ruke odn. runa upravljala su prikladna za one radnje koje zahtijevaju brzinu, tonost i selektivnost pokreta, a nona upravljala odn. noge za one radnje koje iziskuju bilo kakvo ispoljavanje snage. Dakle, treba izabrati pravo upravljalo u skladu sa tipom zahtijevane upravljake radnje. Budui da kod modernih strojeva vie nije potrebna snaga operatora za upravljanje i budui da su runa upravljala vrlo raznovrsna (raznovrsnija od nonih), postavlja se pitanje da li su uope potrebna nona upravljala? Moe se rei da su nona upravljala ipak potrebna jer ruke treba osloboditi svih aktivnosti koje mogu izvravati noge. Nadalje, nona upravljala su dobrodola kada istovremeno treba izvravati vei broj radnji, kada se primjenjuje sinhrono djelovanje nonih i runih upravljala, za to je automobil idealan primjer. Za upotrebu nonih upravljala postavljaju se slijedei zahtjevi:

(1) optimalno je koristiti po jedno upravljalo po stopalu, a maksimalno je doputeno koristiti 4

upravljala po jednom stopalu (orgulje su izuzetak),

(2) nona upravljala moraju biti adekvano smjetena: moraju biti dovoljno prostorno razmaknuta
jer ako su preblizu jedno drugom znatno se poveava vrijeme izborne reakcije odn. smanjuje brzina egzekucije upravljakog pokreta zbog usmjerenosti operatora na potrebnu preciznost pokreta. Nona upravljala imaju slijedea ogranienja:

(1) zahtijevaju puno mjesta, zbog irine noge, (2) zahtijevaju da operator bude u sjedeem poloaju kako bi prilikom upravljanja mogao
odravati ravnoteu,

(3) mogunost izbora adekvatnog upravljala izmeu nekoliko raspoloivih neusporedivo je

manja nego kod runih upravljala, pored ostalog i zbog njihove manje raznovrsnosti. Uinkovitost upravljanja strojem ovisi o oblikovanju upravljala. Dvije su skupine faktora o kojima treba voditi rauna pri oblikovanju upravljala:

1. ANATOMSKI FAKTORI UPRAVLJANJA, u koje spadaju:

morfoloka (oblikovna) svojstva ljudskog tijela kojima se bavi bioloka antropometrija koja se dijeli na: (a) statiku, koja izuava strukturalne dimenzije tijela u statinom poloaju i (b) dinamiku, koja izuava funkcionalne dimenzije tijela u pokretu, biomehanike osobitosti ljudskih pokreta kojima se bavi biomehanika, sinteza funkcionalne anatomije, fiziologije i mehanike, koja izuava pokrete ljudi i ivotinja kako bi se na osnovi njihove analize donosili sudovi o racionalnosti i ekonominosti pokreta ovjeka i preporuke za oblikovanje strojeva u skladu sa ovjekovim dinamikim osobinama.

2. PSIHOLOKI FAKTORI UPRAVLJANJA, koji su izraeni putem slijedeih problema:

kodiranje upravljala, kompatibilnost upravljala, otpor upravljala, osjetljivost upravljala.

4.3.2. Problem kodiranja upravljala 59

Cilj kodiranja upravljala je olakati operatoru da lako odn. brzo i tono pronae, prepozna odn. identificira, dohvati te aktivira pravo upravljalo uz to krae vrijeme reagiranja i to manju mogunost pogreke (brkanja) pri izboru odn. to manju vjerojatnost aktiviranja pogrenog upravljala. Znaaj adekvatnog kodiranja upravljala potvruju istraivanje uzroka avionskih nesrea FITTSa i JONESa (1947b) koje su autori proveli intervjuirajui pilote sa nezgodama to je tim nezgodama prethodilo i to smatraju da su pogreno uinili. Nakon to su klasificirali pogreke s obzirom na 6 najeih vrsta pokazalo se da je u uzorku od 460 pogreaka koje su piloti uinili sa upravljalima daleko najei uzrok nesree brkanje odn. aktiviranje krivog upravljala. Slino istraivanje McFARLANDa (40ih) je pokazalo da je brkanje samo dvaju odreenih upravljala bilo uzrokom oko 400 avionskih nesrea u amerikom zrakoplovstvu tokom 2. svj. rata. Problem kodiranja upravljala je posebno prisutan kod suvremenih sistema ovjek-stroj zbog tendencije ka centralizanom grupiranju upravljala na signalno-komandnim povrinama to potencira problem adekvatnog kodiranja. Time se takoer esto gubi vidljiva povezanost izmeu upravljala i njegove funkcije. PET JE OSNOVNIH NAINA KODIRANJA UPRAVLJALA:

(1) kodiranje lokacijom, koje se sastoji iz adekvatnog smjetaja upravljala na komandnoj ploi, (2) kodiranje bojom, tako da se razliita upravljala oboje razliitom bojom, (3) kodiranje etiketiranjem, tako da se na upravljalu ili pored njega postavi natpisna ploica koja
verbalno ili znakovno (simboliki) saopuje funkciju upravljala,

(4) kodiranje povrinom, tako da se razliitim upravljalima pridijeli razliit oblik, tekstura ili
temperatura povrine,

(5) kodiranje veliinom, tako da se razliitim upravljalima pridijeli razliita veliina.

(1) Pri KODIRANJU LOKACIJOM treba uzeti u obzir rezultate psihologijskih istraivanja o ovjekovoj sposobnosti pozicioniranja toaka u ravnini ili u prostoru na slijepo. FITTS je (1954) prvi vrio takva istraivanja na pilotima. Rasporedio je 20 ciljeva oko ispitanika, u dohvatnom polju ruku. Kada je ispitanik nauio lokacije pojedinih ciljeva, trebao ih je zavezanih oiju gaati olovkom, pri emu su regsitrirane pogreeke pri ciljanju. Ta istraivanja su pokazala da:

ovjekova sposobnost lociranja pri ciljanju mete rukom odn. sposobnost razlikovanja
lokacija varira od regije do regije dohvatnog polja ruke,

ovjekova sposobnost razlikovanja lokacija je najvea u regiji dohvatnog polja ruke koja se
nalazi ispred ispitanika u kojoj regiji ovjek moe efikasno pozicionirati na slijepo one toke u prostoru koje su meusobno udaljene od 15 do 20 cm.

Osnovna prednost kodiranja lokacijom je da ne optereuje vidni kanal, a nedostaci su slijedei: samo mali broj upravljala se moe kodirati na ovaj nain,

potreban je velik prostor da se smjesti vie upravljala na adekvatnim udaljenostima,

sigurnost identifikacije nije potpuna, pa spomenuti nain kodiranja treba koristiti samo kao dodatni nain kodiranja.

(2) KODIRANJE BOJOM naroito je pogodan nain kodiranja ako boja pridjeljena upravljalu po znaenju odgovara funkciji tog upravljala. Nedostaci kodiranja bojom su slijedei: zahtijeva direktno gledanje,

60

 nije prikladno uz loe uvjete osvjetljenja, nije primjereno dijelu populacije kod kojeg postoji smanjena osjetljivost (6% ukupne populacije) ili potpuna sljepoa za boje (0,003% ukupne populacije). (3) Za KODIRANJE ETIKETIRANJEM, koje se jednostavno provodi i vrlo je efikasno, daju se slijedee preporuke:

natpisi trebaju biti kratki, napisani VELIKIM slovima, natpisi se ne smiju sastojati iz skraenica niti iz neuobiajenih tehnikih termina, osim kada
je to neophodno,

za znakove se ne smiju upotrebljavati apstraktni simboli ve konkretne ikone, jer je za

zapamivanje njihovog znaenja potreban dugotrajni trening,

natpisne ploice treba postavljati sistematski na sva, a ne selektivno samo na neka upravljala.
Navedena tri oblika kodiranja: lokacijom, bojom i etiketiranjem omoguavaju primarnu identifikaciju upravljala, koja se zbiva prije nego to operator dotakne samo upravljalo. Za sekundarnu identifikaciju upravljala, koje se zbiva kada je operator ve dohvatio upravljalo, i koje slui za konanu provjeru je li izabrano eljeno upravljalo koristi se kodiranje povrinom te kodiranje veliinom, koji se oblici kodiranja zasnivaju na taktilnom osjetnom sustavu. (4) KODIRANJE DODIRNOM POVRINOM UPRAVLJALA OBUHVAA:

kodiranje oblikom povrine, koji se nain kodiranja moe primijeniti samo na krupnija upravljala,
i predstavlja dominantan nain kodiranja povrinom, povrina upravljala,

kodiranje teksturom (strukturom) povrine, koje se provodi tako da se razliito obradi dodirna kodiranje temperaturom povrine, koje se provodi tako da se ruicama upravljala da razliita
toplinska provodljivost.

Kodiranje oblikom ilustrira istraivanje JENKINSa (1947) koji je na 80 pilota ispitivao tonost identifikacije 22 mogua oblika zavretaka na polugama. Na osnovu dobivenih rezultata sastavio je tablicu brkanja u kojoj je kvantitativno iskazao u kolikoj mjeri se pojedini oblici zavretaka meusobno brkaju, nakon ega je izdvojio 8 oblika koje su ispitanici najmanje brkali. Dakle, ovjek je u stanju razlikovati 8 razliitih oblika zavretaka na polugama, koji broj kategorija odgovara koliini informacija od 3 bita. Osam izdvojenih oblika i jo tri koja su pridodali dizajneri proizvoaa aviona podvrgnuti su dodatnom provjeravnju efikasnosti upravljanja. Sa 11 oblika (slika 19.) u poduzetim ispitivanjima postignuto je 9 svega pogreaka, od ega se 8 pogreaka odnosilo na na tri naknadno pridodana oblika.

61

Slika 19.: 11 zavretaka na polugama koje su ispitanici mogli najtonije identificirati opipom. (5) KODIRANJE VELIINOM je izvedivo kao zaseban i nain kodiranja budui da je sposobnost razlikovanja veliina nezavisna od sposobnosti razlikovanja oblika i moe biti zamjena za kodiranje oblikom. Osnovno pitanje koje se postavlja pri upotrebi ovog naina kodiranja glasi: kolika treba biti razlika u veliini izmeu dva upravljala da bi ih operator mogao sa sigurnou razlikovati? na koje se pitanje mogu dati slijedea dva odgovora: pri apsolutnoj diskriminaciji, operator moe sa sigurnou razlikovati svega dvije do tri veliine upravljala, pri relativnoj diskriminaciji okruglih upravljala promjera 3-15 cm, jedno upravljalo mora biti minimalno 20% vee od drugog da ih operator moe sa sigurnou razlikovati. Nedostaci kodiranja povrinom i veliinom su u tome to ogranieni broj upravljala moemo identificirati putem razlike u veliini i povrini i u tome to ako se zahtijeva upotreba rukavica pri upravljanju ponitavaju se uinci ovog naina kodiranja. Kao poseban nain kodiranja upravljala moe se spomenuti kodiranje zasnovano na razlici u metodi operiranja kao to su pritisak, okretanje ili pravocrtni pomak upravljala. Naime, asocijacija upravljala i funkcije kojom to upravljalo upravlja ve predstavlja efikasan nain kodiranja. Tako e se primjerice, za ukljuivanje i iskljuivanje stroja redovito koristiti pritisna dugmad ili jednonona pedala, a nikako ne volan ili koljenasta ruka. Izbor pojedinih metoda kodiranja upravljala ovisi o slijedeim faktorima: vrsta zadatka upravljanja glede kompleksnosti, broj upravljala koja treba upotrijebiti za efikasno upravljanje funkcijama stroja, metoda kodiranja koja se ve eksploatira na stroju,

osvijetljenje i
raspoloiv prostor odn. povrina na koje treba smjestiti upravljala. Naposlijetku treba naglasiti da je poeljno na istom upravljalu, kada god je to mogue, koristiti vie naina kodiranja istovremeno radi pospjeenja njegove ispravne identifikacije i diskriminacije.

4.3.3. Problem upravljala

podraajno-reakcijske

kompatibilnosti

Podraajno-reakcijska kompatibilnost je usklaenost izmeu dinamikih, konceptualnih, prostornih i morfolokih karakteristika nekog podraaja i reakcije na taj podraaj koji se podraaji i reakcije odnose na sistem ovjek-stroj. Problem podraajno-reakcijske kompatibilnosti upravljala odnosi se na:

62

1. odnos izmeu smjera nekog upravljakog pokreta (podraaja) i uinka tog pokreta (reakcije), koji se uinak sastoji iz:

promjena u asociranom izvrnom dijelu (efektoru) sistema ovjek-stroj, koji se problem naziva
komandno-efektorska kompatibilnost, komandno-signalna kompatibilnost.

promjena na asociranom indikatoru, koje su posljedice promjena iz (1), koji se problem naziva 2. odnos izmeu signala sa pokazivala (podraaja) i zahtijevanog pomaka upravljala
(reakcije), koji se problem jo naziva signalno-komandna kompatibilnost. Odnos izmeu smjera nekog upravljakog pokreta i uinka tog pokreta mora biti kompatibilan:

po dinamici, s obzrom na smjer pokreta: npr. pokret upravljala udesno treba dovesti do pokreta
vozila udesno (slika 20.), i do pokreta kazaljke instrumenta za kvantitativno oitanje udesno,

(a) volan automobila

(b) kormilo amca

Slika 20.: Primjeri kompatibilnosti (a) i nekompatibilnosti (b) po dinamici.

sa oekivanjima veeg dijela populacije: npr. veina ljudi oekuje da pokret upravljala udesno

dovodi do ubrzavanja tehnolokog procesa i do povienja stupca na instrumentima za kvalitativno oitanje.

Oekivanja veine ljudi u populaciji o odnosu izmeu smjera nekog upravljakog pokreta i uinka koji se tim pokretom ostvaruje nazivaju se populacijski stereotipi, koje prikazuje tablica 19. Ukoliko je odnos smjera nekog upravljakog pokreta i uinka tog pokreta u skladu sa utvrenim populacijskim stereotipom taj upravljaki pokret se doivljava kao prirodan, a naziva se kompatibilnim. Prdvidljiva reakcija ispitanika u skladu sa populacijskim stereotipom se naziva stereotipna rekacija.

Tablica 19.: Populacijski stereotipi OEKIVANA SMJER POMAKA UPRAVLJALA PROMJENA NA ASOCIRANOM EFEKTORU predmet rada se kree: OEKIVANA PROMJENA NA ASOCIRANOM INDIKATORU kazaljka na instrumentima za kvantitativno oitanje ide:

63

u smjeru kazaljke na satu suprotno od smjera kazaljke na satu unatrag unaprijed tehnoloki proces: desno, gore, naprijed, kazaljke na satu u smjeru ubrzava se usporava se stroj odn. njegov pogon: dii gore, okrenuti udesno, gurnuti prema naprijed, povui uzicu spustiti dole, okrenuti ulijevo, gur-nuti prema nazad, otpustiti uzicu * susree se kod aviona ukljuen iskljuen

desno lijevo gore* dolje stupac na instrumentima za kvalitativno oitavanje: poveava se smanjuje se svjetlo na indikatorima stanja: ukljueno iskljueno

lijevo, dolje, natrag, suprotno od smjera kazaljke na satu

Nekompatibilnost po dinamici i nekompatibilnost sa populacijskim sterotipimima odn. stereotipnim reakcijama ima slijedee nepovoljne posljedice po efikasnost i sigurnost sistema ovjek-stroj:

povea va se vrijeme odluivanja i vrijeme reagiranja operatora odn. smanjenje brzine

reakcije,

poveava se estina netonih poetnih upravljakih kretnji,

to smanjuje brzinu i tonost operatora. Osim toga, nekompatibilnost produuje vrijeme treninga potrebnog za osposobljavanje operatora. Neki populacijski stereotipi su oevidni, i doivljavaju se kao prirodni, a neke treba ispitati, pri emu se koriste dvije metode:

zadaci tipa papir-olovka, slini onima koji se pojavljuju u testovima za ispitivanje razumijevanja

mehanikih odnosa; ispitaniku se prezentiraju grafiki prikazi razliitih odnosa poraaja i reakcija u nekom sistemu i pita ga se za svaki pojedini odnos u kojem bi smjeru okrenuo upravljalo da ostvari odreeni uinak na efektoru ili pokazivalu; ovim zadacima nedostaje realitetnost te postoji mogunost da budui da se ispitaniku zadaje itav niz zadataka u sukcesiji prethodni odgovori utjeu na slijedee; podaci dobiveni ovom metodom uzimaju se sa rezervom,

eksperimentalno ispitivanje na aparatima koji simuliraju realnu situaciju.

Populacijski sterotipi odn. stereotipne reakcije su rezultat:

(1) uenja (veina njih), to potvruju meukulturalne razlike, npr. u SAD ukljuena sklopka je
pozicionirana gore, a u Velikoj Britaniji dole,

(2) anatomskih faktora, kao to je to npr. (a) kod otvaranja vratiju krukastom kvakom, koju lake
otvaramo okreui je suprotno od smjera kazaljke na satu nego okreui je u smjeru kazaljke sata (b) lake izvodimo pokrete prema sebi, nego od sebe i sl. Vanost njihovog uvaavanja raste:

(1) s brojem upravljakih pokreta koje operator treba obavljati, 64

(2) s diskontinuiranou operatorovih kretnji, (3) s poveanjem stresa odn. potencijalne uzbuenosti kojima je operator izloen, (4) s poveanjem dobi operatora.
Ininjeri obino pogreno smatraju da ljudi mogu nauiti i reakcije koje nisu stereotipne. Pokazuje se, naime da u situaciji stresa, poveanog optereenja, opasnosti i povienog uzbuenja lako moe doi do spontane regresije na izvorni - prirodni oblik reakcije. Zato pri konstrukciji sistema ovjek-stroj treba izbjegavati tri najee pogreke: (1) (2) neuvaavanje zahtjeva za kompatibilnou, ponitavanje kompatibilnosti tamo gdje ve postoji, kompatibilan, a dio nije. Osim kompatibilnosti koja se odnosi na smjer kretanja upravljala PETZ (1987) spominje i komandnoefektorsku spacijalnu kompatibilnost: prostorni raspored odn. prostorna konfiguracija efektora treba odgovarati prostornom rasporedu upravljala (slika 21.).

(3) oblikovanje dvosmislenih podraajno rekcijskih odnosa u smislu da je dio tih odnosa

Slika 21.: Primjer spacijalne komandno-efektorske kompatibilnosti. Lijevo je standardni oblik plinskog ili elektrinog tednjaka sa etiri plamenika. Desno je isti tednjak oblikovan u skladu sa komandno-efektorskom kompatibilnou. Problem signalno-komandne kompatibilnosti se tie odnosa smjera kretanja kazaljke kvantitativnog pokazivala i smjera kretanja upravljala koji smjerovi moraju biti usklaeni po dinamici i sa oekivanjima veeg dijela populacije. Na primjer, ako ljudi oekuju da daljnjem porastu neke funkcije, koji porast pokazuje instrument sa kazaljkom, odgovara pokretanje upravljake ruice s lijeva na desno, onda takvu izvedbu treba ugraditi u konstrukciju stroja.

Problem signalno-komandne kompatibilnosti koji se tie odnosa smjera kretanja pokazivala stanja i smjera kretanja upravljala ilustrira primjer oblikovanja umjetnog horizonta u avionu, instrumenta koji pilotu daje informaciju o tome na koju je stranu avion nagnut. Konstruktori su predloili dvije izvedbe tog instrumenta (slika 22.):

naginje se linija horizonta, a silueta aviona miruje u vodoravnom poloaju, to odgovara

percepciji pilota kroz stakla pilotske kabine i

naginje se silueta aviona, a linija horizonta je fiksirana u vodoravnom poloaju.

Ispitivanja LOUCKSa (1945) su pokazala da u prvom sluaju postoji signalno-komandna inkopatibilnost, pogotovo u situaciji kada se pilot pri letu koristi samo instrumentima. Naime, da bi pilot ispravio letjelicu, i na instrumentu ostvario okretanje linije horizonta suprotno od smjera kazaljke na satu, on mora zakrenuti volan u smjeru kazaljke na satu, i obratno, da bi na

65

instrumentu ostvario pomicanje linije horizonta u smjeru kazaljke na satu, on mora zakrenuti volan u smjeru suprotno od kazaljke na satu.

Slika 22.: Inkopatibilni (lijevo) i kompatibilni (desno) prikaz poloaja aviona u odnosu na horizont, kada se avion nalazi u lijevom zaokretu (skree u lijevo odn. u smjeru suprotnom od kazaljke na satu). Silueta aviona prikazuje avion gledan s repne strane. Da bi se avion ispravio, potrebno je, slijedei kompatibilni prikaz, zakrenuti volan aviona u smjeru kazajlke na satu, nakon ega e se i silueta aviona zakrenuti u istom smjeru. Problem signalno-komandne kompatibilnosti je prisutan i kod odnosa zvuka auditivnog alarmnog ureaja i smjera kretanja upravljala koji smjerovi takoer moraju biti usklaeni sa oekivanjima veeg dijela populacije. MUDD je (1963) ispitivao ovu vrstu kompatibilnosti tako da je ispitanicima preko slualica prezentirao parove tonova koji su se razlikovali prema frekvenciji (visini), intenzitetu, trajanju ili prema smjeru odakle dolaze. Ispitanici su trebali postavljati klin na ploi, premjetajui klin prema relaciji prvog i drugog tona, pri emu je poetni poloaj klina bio uvijek referentna toka za prvi ton. Dobivene nalaze prikazuje tablica 20.:

Tablica 20.: Stereotipnost odgovora kod pojedinih karakteristika auditivnog podraaja DIMENZIJA AUDITIVNOG PODRAAJA frekvencija ton visoke frekvencije ton niske frekvencije intenzitet ton jaeg intenziteta ton slabog intenziteta smjer odakle zvuk dolazi ton jaeg intenziteta na desnom uhu gore dolje gore dolje desno PODRAAJ STEREOTIPNI ODGOVOR (POMAK KLINA)

66

ton jaeg intenziteta na lijevom uhu trajanje varijabilno

lijevo

nema odgovora

sistematskog

Navedene nalaze treba koristiti kod projektiranja sloanih signalno-komandnih sistema. Ako operator treba dobiti neki zvuni alarm kao predsignal da neto ne valja u postrojenju odn. procesu kojim upravlja (signal e pritom dobiti od kvalitativnog pokazivala), taj ton treba biti npr. niske frekvencije ako upravljalo treba povui prema dole, smanjujuji time funkciju asociranu sa tim upravljalom. Problem signalno-komandne kompatibilnosti se odnosi i na:

izomorfnu kompatibilnost:

i signali i komande trebaju imati slian oblik, npr. ako signal predstavlja svijetlei krug, onda je ruica komande kugla, ako je signal crven, i pritisno dugme je crvene boje, signalnih ureaja (slika 23.).

spacijalnu kompatibilnost: prostorni raspored upravljala treba odgovarati prostornom rasporedu

Slika 23.: Primjer spacijalne signalno-komandne kompatibilnosti (lijevo) i spacijalne signalnokomandne nekompatibilnosti (desno). Ukoliko su neki stereotipi izraeniji od drugih, pri oblikovanju sistema ovjek stroj treba uzeti u obzir odn. opredijeliti se za podraajno-reakcijske odnose zasnovane na snanijim stereotipima.

4.3.4. Problem otpora upravljala

Problem otpora kojeg upravljalo prua pri pomicanju (pokretanju i upravljanju) poeo se javljati kada su se u strojeve poeli ugraivati servo-ureaji, koji su posredujui pri pomicanju upravljala iz upravljanja iskljuili upotrebu snage operatora, upotreba koje je priskrbljivala operatorima miini ili kinestetiki-proprioceptivni feedback. Na primjer, u poetnim, starim tipovima aviona runo upravljane palicom je bilo mogue zbog male brzine aviona. Kako su se avioni usavravali, s poveanjem njihove brzine raslo je optereenje na krila aviona i sve je tee bilo pokretati tu palicu. Nakon ugraivanja servo-ureaja piloti su se poeli buniti da vie ne osjeaju avion kojim upravljaju jer se smanjivanjem otpora upravljala smanjio kinestetiki feedback.. Kako bi se obnovio kinestetiki feeedback, odn. kinestetika kontrola upravljala poeli su se u upravljala sa servo-ureajima ugraivati otpori. Kod dinamike regulacije sistema ovjek-stroj postoje dvije vrste upravljala:

67

(1) IZOMETRIJSKA ILI NEPOKRETNA ODN. PRITISNA UPRAVLJALA kod kojih se sila pritiska
kojom operator upire u to upravljalo direktno prenosi na stroj i proporcionalan je uinku stroja pa je kinestetiki feedback neposredan, jasan i jednoznaan. Komplicirana su i skupa, tehniki teko ili nemogue izvediva i zahtijevaju stalno ulaganje napora od strane operatora, to dovodi do pojave umora.

(2) IZOTONIKA ILI POKRETNA UPRAVLJALA, koja pruaju uvijek isti otpor, a prijeeni put ili
kut pomaka upravljala odreuju veliinu funkcije kojom se upravlja. Izotonika upravljala su inferiorna u odnosu na izometrijska u zadacima slijeenja mete, to se tumai time to se kinestetiki feedback kod izotonikih upravljala zasniva samo na veliini pomaka. Tipina upavljala koja se danas uglavnom koriste su izotonika sa ugraenim otporom u vezi ega se javlja pitanje optimalne veliine i vrste otpora kojeg treba pruati upravljalo. IZBOR VRSTE I VELIINE OTPORA upravljala ovisi o slijedeim imbenicima: (1) (2) (3) (4) koji dio tijela se koristi za upravljanje: ruke ili noge, koja se vrsta upravljala koristi, koji je smjer upravljakog pokreta, da li se zahtijeva brzina ili preciznost pokreta,

(5) koja je dob populacije operatora,

i o jo nekim drugima. Za taj izbor se daju i neke preporuke o minimalno i maksimalno potrebnom otporu: (1) (2) (3) kada je bitna brzina upravljanja otpor mora biti minimalan, a kada je bitna preciznost onda otpor treba biti vei, za runa upravljala daju se slijedee preporuke o minimalnom otporu: (a) 5-6 kg, ako se koristi itava ruka, (b) 2,5 kg ako se koristi podlaktica, (c) 1 kg ako se koristi samo aka, maksimalni otpor upravljala nikada ne smije biti vei od maksimalne snage potencijalno najslabijeg operatora, to npr. za jednorunu polunu ruku iznosi 15-16 kg za smjer upravljanja naprijed-nazad, a 10 kg za lateralne pokrete lijevo-desno.

etiri su glavne vrste otpora:

(1) ELASTINI OTPOR: poveava se linearno ili nelinearno proporcionalno s pomakom

upravljala: to je vei pomak upravljala, to ono prua vei otpor, pri emu se upravljalo nastoji uvijek vratiti prema poetnoj-nultoj poziciji; gradijent otpora je vei to se vie funkcija kojom se upravlja pribliava kritinoj vrijednosti; elastini otpor omoguava dobar kinestetiki feedback, a primjer za takav otpor je pedala gasa u automobilu,

(2) FRIKCIJSKI OTPOR: najvei otpor upravljalo prua na inicijalni pokret pa se teko pokree;
takav tip otpora slui za smanjivanje vjerojatnosti sluajne aktivacije stroja, nakon pokretanja stroja kinestetiki feedback slabi pa ovakav otpor ne moe dati operatoru jednoznanu povratnu informaciju,

(3) OTPOR PRIGUIVANJA: direktno je proporcionalan brzini upravljanja i opire se naglim

promjenama brzine; neovisan je o veliini pomaka: upravljalo sa takvim otporom pomae operatoru da obavi ujednaene upravljake reakcije jer spreava nagle reakcije

68

(4) INERCIJSKI OTPOR: varira s obzirom na akceleraciju odn. promjenu brzine upravljakog
pokreta, uvjetovan je masom upravljala. Vrsta otpora i iznos njegove optimalne veliine, tzv. gradijent otpora, moraju se za svako upravljalo utvrditi laboratorijskim istraivanjima. Pritom se nastoji postii efikasno koritenje upravljala bez vidne kontrole.

4.3.5. Problem osjetljivosti upravljala

Osim aspekta dinamike kompatibilnosti koji se bavi odnosom izmeu smjera pomaka upravljala i smjera kretanja asociranog efektora i indikatora, potrebno je razmotriti i aspekt dinamika kompatibilnost koji se bavi odnosom veliine pomaka upravljala i veliine kretanja. asociranog efektora i indikatora. Treba, dakle razmotriti problem za koliko e se pomaknuti efektor i indikator za neki pomak upravljala. Taj se problem naziva problem osjetljivosti upravljala, a javlja se preteno kod kontinuiranog upravljanja, kao npr. kod upravljanja vozilom ili kod slijeenja mete. Upravljala prema pomaku efektora ili indikatora za neki pomak upravljala moemo smjestiti na kontinuumu iji su polovi (slika 24.):

visoko osjetljiva upravljala: mali pomak upravljala dovodi do znaajnog pomaka indikatora ili
efektora,

nisko osjetljiva upravljala: veliki pomak upravljala dovodi do malog pomaka indikatora ili efektora
(dakle, za fino ugaanje je potrebno slabo osjeljivo upravljalo).

pomak indikatora (I)

pomak upravljala (U)

U U >> I

U U << I

Slika 24.: Nisko osjetljivo upravljalo odn. veliki C/D omjer (a) i visoko osjetljivo uravljalo odn. mali C/D omjer (b).

Osjetljivost upravljala se izraava opom formulom:

O = U / I ili O = U / E
u kojoj je:

U = pomak upravljala, izraen u metrima, stupnjevima, broju okretaja, snazi reakcije,

I = pomak pominog dijela indikatora izraen u istim jedinicama kao i pomak upravljala, E = pomak efektora izraen u istim jedinicama kao i pomak upravljala. koja se mjera naziva C/D omjer (od engl. controls i displays) i koja je inverzno proprcionalna osjetljivosti upravljala: to je C/D omjer vei, vei je relativni pomak upravljala u odnosu na pomak indikatora ili efektora i osjetljivost upravljala je manja i obrnuto. Optimalni C/D omjer ovisi o zahtjevima i osobinama sistema ovjek-stroj, a u konkretnom sluaju se moe odrediti i eksperimentalno, prema postupku koji su predloili JENKINS i CONNOR (1949). Autori smatraju da se u zadacima upravljanja, za to je idealan primjer biranje eljene radio stanice na radio-prijemniku, sukcesivno pojavljuju slijedee dvije vrste pokreta:

69

 poetni krupni-grubi pokret pribliavanja eljenoj poziciji, koji slui dovoenju indikatora ili
efektora u neposrednu blizinu eljene pozicije (cilja), dovodi do same eljene pozicije,

zavrni fini pokret podeavanja ili ugaanja na eljenu poziciju, kojim se indikator ili efektor
te da je optimalni C/D omjer postignut kada se oba dva pokreta zbivaju u najkraem moguem vremenu. Nadalje, oni smatraju da je kod malog C/D omjera odn. kod visoko osjetljivih upravljala proporcija vremena koritenog za fino podeavanje vea od proporcije vremena koritenog za grubo pribliavanje i obratno: kod velikog C/D omjera odn. kod nisko osjetljivih upravljala proporcija vremena koritenog za pribliavanje je vea od proporcije vremena koritenog za ugaanje. Iz navedenog slijedi da se proporcije trajanja dvije vrste pokreta upravljanja u funkciji osjetljivosti upravljala mogu prikazati kao dvije zrcalne eksponencijalne funkcije, prema slici 25. Optimalni C/D omjer je apscisa intersekcije dviju krivulja.

1, 0 proporcij a vremena trajanja dvije vrste pokreta

proporcija trajanja pribliavanja proporcija trajanja podeavanja

0, 0
veliki niska

optimalni C/D omjer

mali visoka

C/D omjer osjetljivost upravljala

Slika 25.: Odnos osjetljivosti upravljala i proporcije vremena trajanja dvije vrste pokreta upravljanja. Ukoliko upravljanje ukljuuje i pokret pribliavnja i pokret podeavanja ponekad se izvode dva zakretna dugmeta razliite osjetljivosti, jedno na drugom, a ako to nije mogue postavlja se jedno zakretno dugme sa optimalnim C/D omjerom.

4.4. GRUPIRANJE I RASPOREIVANJE OBAVIJETALA I UPRAVLJALA

etiri su osnovna principa optimalnog rasporeivanja obavijetala i upravljala na signalnokomandnoj ploi:

(1) PRINCIP VANOSTI KORITENJA: ureaje koji su povezani sa izvrenjem glavnih i kritinih
zadataka treba postaviti u perceptivno i anatomski najpovoljniji poloaj,

(2) PRINCIP UESTALOSTI KORITENJA: ureaje koji se najee koriste treba postaviti u
perceptivno i anatomski najpovoljniji poloaj,

(3) PRINCIP REDOSLIJEDA KORITENJA: (4.1.) prostorni raspored ureaja (indikatora,

upravljala, indikatora i upravljala) treba odgovarati sukcesiji (sekvencionalnosti, susljednosti) njihovog koritenja; (4.2.) prostorni raspored upravljala treba omoguiti kontinuiranost pokreta upravljanja,

(4) PRINCIP FUNKCIONALNOG GRUPIRANJA: (3.1.) pokazivala ili upravljake ureaje koji su
povezani sa istom funkcijom /zadatkom treba prostorno smjestiti na isto mjesto; (3.2.)

70

pokazivalo i upravljalo kojim se izvrava korespondentna funkcija treba prostorno staviti zajedno. Ukoliko su navedeni principi u oprenosti u konkretnoj situaciji, potrebno je putem uvida u situaciju, putem studije sluaja ili putem istraivanja simulacijom rasporeda na maketama prosuditi kojem principu dati prednost i odrediti najbolji raspored uz kojega e dolaziti do najmanje pogreaka. Pri grupiranju kvantitativnih kvalitativnih pokazivala potrebno je slijediti pravilo:

(1) skale instrumenata za kvantitativno oitanje treba postaviti tako da su, ako je stanje
normalno, sve kazaljke u istom poloaju, bez obzira na raspon, numeraciju i broj podioka pojedinih skala. Takav raspored operatoru omoguuje da meu ostalim skalama brzo otkrije devijantnu skalu, kod koje kazaljka nije u normalnom poloaju odn. ne pokazuje normalno stanje (slika 26.), (2) podruja normalnosti instrumenata za kvalitativno oitanje treba postaviti tako da su na svim skalama u istom poloaju.

Slika 26.: Neorganizirani (lijevo) i organizirani (desno) raspored skala na signalnoj ploi sa devet instrumenata.

71

5. OVJEK KAO SPONA IZMEU OBAVIJETALA I UPRAVLJALA STROJA

5.1. TIPINI ZADACI SUVREMENIH OPERATORA
Tri su grupe aktivnosti odn. tri su vrste operatora koji upravljaju suvremenim sloenim sistemima ovjek-stroj:

(1) OPERATOR MOTRILAC: ima osnovnu funkciju primanje informacija putem kontinuiranog
motrenja. Signale koji pristiu na signalnu plou i donose informacije u indirektnojsimboliziranoj-kodiranoj formi, kao to su npr. svjetlosni signal, pomak kazaljke na skali ili toke na radarskom ekranu operator-motrilac dekodira, analizira i ekstrapolirajui ih prognozira tendenciju daljnjeg rada sistema kojeg motri. U pravilu ne obavlja radne zadatke koji nisu predvieni normativima. Ukoliko se pojave atipine ili kritine situacije u radu sistema operator se obraa operatorima iji opis poslova sijedi. Potrebni su mu potpuno funkcionalna osjetila. Primjer: motrilac radarskih signala u kontroli leta.

(2) OPERATOR MOTRILAC-IZVRILAC: uz primanje informacija od bilo kojeg elementa

sistema takoer predaje informacije stroju odn. poduzima akcije upravljanja. Istovremeno nadzire na signalnim ureajima uinak svojih upravljakih pokreta. Nadgleda proces i u sluaju poremeaja u radu intervenira u cilju korekcije i uspostavljanja normalnog rada sistema. Obavlja radne zadatke i postupke koji su jasno i precizno predvieni posebnim normativima i instrukcijama za poduzimanje akcija u sluaju pojave atipinih situacija, ali rijetko samostalno donosi najznaajnije odluke u najsloenijim kritinim situacijama, ve to preputa operatoru iji opis poslova slijedi. Koristi razliita upravljala i veoma je angairan na motornom planu. Treba imati razvijene razliite senzomotorne vjetine, tonost, brzinu i koordiniranost pokreta. Primjer: voza autobusa.

(3) OPERATOR MOTRILAC-IZVRILAC-ISTRAIVA: uz primanje informacija i predaju

informacija stroju takoer analizira, ocjenjuje i rjeava atipine i kritine sloene situacije kao to je pojava kvara i donosi odluke. U sluaju kvara automatike preuzima runo upravljanje sistemom. Potrebuje razvijeno operativno miljenje, budui da intervenira u situacijama za ije rjeavanje nema posebnih normativa, instrukcija ili programa. Primjer: operator u svemirskoj stanici.

72

5.2. MOTRENJE
5.2.1. Definicija i teorije pozornosti
Sa porastom automatizacije poveava se broj radnih mjesta na kojima dominira motrenje odn. nadgledavanje automatiziranog djelovanja pojedinih komponenti sloenog tehnolokog sistema uz reagiranje na kritine signale koji se javljaju rijetko. Ta aktivnost operatora angaira kognitivni proces koji se naziva pozornost. Pozornost ili vigilancija (od lat.: vigilare = bdjeti) je kontinuirana hotimina panja odn. visok stupanj trajnije usmjerenosti motrioca prema nekom izvoru signala. Posebno dolazi do izraaja u zadacima zamjeivanja odn. detekcije rijetkih signala (DRS). Takav je npr. zadatak radarskog motrioca koji kontinuirano motri radarski ekran kako bi u rijetkim i nepredvidivim trenucima otkrio letei objekt, brod, neku prepreku. Pozornost se operacionalno definira putem uinka u detekciji kao uspjenost pri dugotrajnom detektiranju slabih signala koji se pojavljuju rijetko i/ili u nepravilnim vremenskim intervalima. Opaanja u praksi i laboratorijska istraivanja provedena tokom 5oih i 60ih su pokazala da je ovjek lo motrilac rijetkih signala jer ubrzo nakon poetka rada dolazi do znatnog pada odn. dekrementa njegove uspjenosti u detekciji. Taj pad radnog uinka je konkavna krivulja (npr. eksponencijalnog tipa y = x-n, n N, u prvom kvadrantu) i vidno odudara od tipine krivulje radnog uinka u vremenu koja je konveksna (npr. u obliku slova U). Smanjivanje detekcijske uspjenosti razliite teorije pozornosti pripisuju razliitim faktorima, prema tablici 21. Tablica 21.: Teorije pozornosti TEORIJA POZORNOSTI teorija inhibicije (MACKWORTH, 1950) teorija oekivanja (DEESE, 1955) teorija filtra (BROADBENT, 1958) teorija aktivacije (HEBB, 1955, 1958) teorija opservacionih odgovora (HOLLAND, 1958) teorija motivacije (SMITH, 1966) teorija habituacije (MACKWORTH, J. F., 1968) Nijedna od navedenih teorija ne moe sama za sebe objasniti pojavu dekrementa. habituacija na brojne pozadinske podraaje koji nisu signali nedovoljna usmjerenost na zadatke slabe jaine, novosti i bioloke vanosti smanjenje razine aktivacije korteksa zbog nestimulativnosti detekcijske situacije pojava potkrepljenja u vidu kritinog signala dolazi poslije dugakih i varijabilnih intervala niska motivacija ispitanika u monotonim zadacima pozornosti FAKTOR ZBOG KOJEG DOLAZI DO PADA DETEKCIJSKE USPJENOSTI : gaenje uslovnog refleksa putem unutranje inhibicije zbog izostanka potkrepljenja u vidu poznavanja rezultata niska razina oekivanja rijetkih signala

5.2.2. Faktori koji utjeu na uspjenost motrenja 73

Na radni uinak pri detekciji rijetkih signala utjeu slijedei faktori: 1. ka ra k te ri st ik e pod ra a ja :

(1) intenzitet i trajanje kritinog podraaja pozitivno koreliraju sa vjerojatnou detekcije, odn.
dovode do usporavanja (smanjivanja) dekrementa,

(2) frekvencija pojavljivanja kritinog podraaja pozitivno korelira sa vjerojatnou detekcije;

ELLIS (1960) meutim smatra da postoji neka optimalna frekvencija pojavljivanja kritinih podraaja kod koje frekvencije je vjerojatnost detekcije najvea pa je odnos izmeu vjerojatnosti detektiranja i gustoe podraaja u obliku obrnutog slova U; navedeni nalaz je potrvrdio VERKO (1970) koji je utvrdio u slunom podruju da veliina vremenskog intervala od prethodne reakcije (VIPR, koji je obrnuto proporcionalan frekvenciji pojavljivanja kritinog podraaja: to je VIPR dui, to je frekvencija pojavljivanja kritinog podraaja manja) utjee na vjerojatnost detekcije tako da kada je veliina VIPR mala (kada je frekvencija pojavljivanja kritinog podraaja visoka), vjerojatnost detekcije je mala, zatim kako veliina VIPR raste, vjerojatnost detekcije naglo raste prema optimalnoj razini na kojoj se neko vrijeme zadrava, da bi kod velikih VRPR (niskih frekvencija pojavljivanja kritinog podraaja) vjerojatnost detekcije poela postepeno opadati,

(3) prostorni raspored kritinih podraaja: kada se kritini podraaji pojavljuju na razliitim
mjestima u vidnom polju, efikasnost njihove detekcije je slabija nego kada se pojavljuju stalno na istom mjestu,

(4) poloaj krtitinih podraaja u vidnom polju : kritini podraaji koji se javljaju na periferiji
vidnog polja slabije se detektiraju, 2. ka ra k te ri st ik e zada tk a detek cije :

(1) trajanje intersignalnog intervala: to je intersignalni interval krai, detekcija je uspjenija, (2) slinost trajanja intersignalnih intervala poveava vjerojatnost detekcije, (3) uvoenje artificijelnih podraaja poboljava detekciju, naroito u poetku rada, (4) uvoenje irelevantnog podraivanja: sluno podraivanje jednolinim bijelim umom
poveava broj tonih detekcija ali i lanih uzbuna,

(5) trajanje zadatka: do opadanja efikasnosti detekcije dolazi ve u prvim minutama rada, a
najvei dekrement je prisutan u prvih pola sata rada,

(6) uvoenje odmora: prekidi u toku rada od samo nekoliko minuta dovode do vraanja
efikasnosti detekcije na maksimalnu razinu koja je jednaka poetnoj,

(7) uvoenje povratne informacije: doprinosi poboljanju uspjenosti detekcije, bez obzira je li
ona tona ili netona,

(8) osjetni modalitet: radni uinak pri DRS je najbolji kod slunih zadataka, zatim kod vidnih,
potom kod dodirnih,

(9) broj angairanih osjetnih modaliteta: istovremeno zadavanje kritinog podraaja kroz dva ili
vie senzornih kanala rezultira u veoj uspjenosti detekcije,

(10) uvoenje paralelnih motrilaca: poveanje broja motrilaca ne poveava njihovu ukupnu
detekcijsku efikasnost proporcionalno njihovim individualnim detekcijskim karakteristikama; u ispitivanjima nije pouzdano utvreno koliki je minimalno potreban broj motrilaca da bi svaki signal bio detektiran,

(11) oekivanje trajanja zadatka: kod ispitanika koji oekuju da e zadatak dugo trajati nastupa
veoma brzo opadanje radnog uinka, dok kod ispitanika koji oekuju da e zadatak kratko trajati dekrement je znantno manji,

(12) poznavanje kraja zadatka: poboljava detekciju zbog zavrnog elana,

74

(13) stimulacija motrilaca uputom za rad, novcem, elektrookovima, intenzivnim ili neugodnim
zvukom dovodi do poboljanja uratka pri detekciji; uradak u DRS se znaajno poveava i pribliava idealnoj razini uz upotrebu psiholoke stimulacije, 3. fizik alne ka ra k te ris ti k e oko line :

(1) temperatura zraka: u previe toploj i previe hladnoj prostoriji se smanjuje broj tonih
detekcija,

(2) doba dana: uradak u DRS je openito bolji u poslijepodnevnim satima nego ujutro i pozitivno
kovarira sa dnevnim promjenama tjelesne temperature, 4. psiho fizio lo k e oso bine isp ita n ika :

(1) ispitanici pod farmakolokim sredstvima: amfetaminski preparati imaju povoljan uinak na
detekciju, a umirujua sredstva openito smanjuju radni uinak pri detekciji,

(2) ispitanici nakon osjetne deprivacije: iskazuju poboljanje efikasnosti detekcije, (3) umorni ispitanici: umor dovodi do smanjenja broja tonih detekcija, (4) ispitanici izloeni deprivaciji od sna: ukoliko se kao mjera uspjenosti u zadatku pozornosti
koristi d-indeks iz TDSa njegova vrijednost postepeno opada tokom deprivacije, otro se smanjuje tokom uobiajenog perioda spavanja, dok se u toku dana taj trend pada poravnava,

(5) lateralnost hemisfera: istraivanja specijalizacije hemisfera su pokazala da je desna hemisfera

odgovorna za kontinuiranu panju, a lijeva za selektivnu; desna hemisfera je efikasnija u detekciji jednostavnih podraaja, ali njena superiornost u odnosu na lijevu hemisferu relativno opada kada se u zadacima pozornosti koriste sloeni podraaji; kako stupanj dostignute lateralnosti ovisi o dobi ispitanika, tako i uinak u DRS raste sa dobi. 5. psiho lo k e oso bine isp ita n ika :

(1) inteligencija: mentalno defektni ispitanici kao i oni sa cerebralnim oteenjima detektiraju
slabije od kontrolne grupe normalnih odn. zdravih ispitanika,

(2) introvertiranost/ekstravertiranost: introverti imaju vei broj tonih detekcija u zadacima

detekcije od ekstroverata,

(3) stav prema DRS: ispitanici sa negativnim stavom, kao i oni sa pozitivnim stavom pokazuju
podjednako i znaajno bolji uradak pri detekciji od onih sa neutralnim stavom,

(4) strategije koje ispitanici koriste: strategije ispitanika koje se zasnivaju na aktivnom
mentalnom ueu u zadatku pozornosti dovode do vee uspjenosti u detekciji u odnosu na one strategije kod kojih ne postoji znaajno uee psihike aktivnosti, 6. demo g raf sk e varija b le :

(1) kronoloka dob ispitanika: uradak starijih ispitanika je slabiji od uinka mlaih ispitanika u
zadacima sa veom frekvencijom ekspozicije kritinih podraaja,

(2) spol ispitanika: ne utjee konzistentno na uinak pri DRS; pokazalo se da su ene slabije u
detekciji od mukaraca samo u dobi od 18 do 29 godina.

75

5.3. MENTALNO RADNO OPTEREENJE

Svaki rad je zahtjevan u fizikom, perceptivnom, medijacijskom (mentalnom) i psihomotornom pogledu. Interakcija navedenih radnih zahtjeva i mogunosti radnika predstavlja radno optereenje. Jedan od zadataka ergonomije je razvijanje metoda za utvrivanje tog radnog optereenja. Kod tjelesnog rada se koriste klasine mjere za mjerenje radnog optereenja: energetska potronja i frekvencija sranih otkucaja koji sukladno kovariraju sa tjelesnim radnim optereenjem, prema tablici 22. Tablica 22.: Klasine mjere za mjerenje tjelesnog radnog optereenja TJELESNO RADNO OPTEREENJE vrlo nisko (mirovanje) nisko srednje visoko vrlo visoko ekstremno (sport npr.) POTRONJA O2 [l/min] 0,2 - 0,3 0,5 - 1,0 1,0 - 1,5 1,5 - 2,0 2,0 - 2,5 2,5 - 4,0 BROJ SRANIH KONTRAKCIJA [u min] 60 - 70 75 - 100 100 - 125 125 - 150 150 -175 > 175

Meutim, kako je u radu ovjeka sve manje tjelesnog rada, a sve vie perceptivnog i mentalnog, postavlja se pitanje kako mjeriti mentalno radno optereenje (MRO). Za tu namjenu nisu mogle posluiti klasine metode jer se mjerenjem potronje kisika u mozgu pokazalo da je mozak podjednako opskrbljen kisikom, bez obzira na mentalno optereenje, pa su se razvile slijedee posebne metode ze mjerenje mentalnog radnog optereenja: (1) mjerenje fiziolokih korelata mentalnog rada, za to se koriste slijedee mjere:

sinus-aritmija odn. promjena frekvencije sranih otkucaja. U mirovanju postoji varijabilnost

frekvencije sranih otkucaja u rasponu od 10-150 otkucaja u minuti koja varijabilnost moe izostati pri MROu. Nedostatak mjere je u tome to sa poveanjem MROa ne mora nuno doi do smanjenja varijabilnosti sinus-aritmija, koje smanjenje takoer moe uzrokovati emocionalni stres.,

ostale mjere: elektrodermalna reakcija, evocirani potencijali, krvni tlak, razliiti miogrami, kojih je mjera osnovni nedostatak da na njih djeluje umor, emocije i stav ispitanika te okolina pa se ne mogu jednoznano koristiti., (2) apriorna logika analiza mentalnog rada pomou koje se najprije utvruju kakvi su pojedinani zahtjevi radnog procesa, koje zahtjeve potom procjenjuju eksperti. Sve procjene se zbrajaju i dobiva se kompozitna ocjena MROa neke radne aktivnosti. Osnovni nedostatak ovog pristupa je u tome to se do zadovoljavajuih rezultata dolazi jedino ako se obuhvate svi pojedinani zahtjevi, a koje je teko utvrditi i procijeniti. Nadalje, pristup je aditivan to ne mora biti teorijski opravdano. (3) subjektivno-fenomenoloka analiza mentalnog rada se zasniva na subjektivnom sudu radnika o tome kakvi su zahtjevi neke radne aktivnosti koju obavlja. Procjenjivanje se provodi skalama, upitnicima, standardiziranim intervjuima. Nedostatak metode je u tome to je teko subjektivno procijeniti MRO, jer nedostaje referentna toka. Osim toga subjektivne procjene su kontaminirane emocijama koje radnik ima u odnosu na pojedini radni zadatak, kao i radnim iskustvom sa zadatkom, to moe utjecati na subjektivnu procjenu radnih zadataka koji ukljuuju mentalno optereenje. (4) analiza mentalnog radnog uinka pri radu polazi od injenice da se poveenjem mentalnog optereenja kvantitativno i kvalitativno smanjuje radni uinak. Pogodnom registracijom radnog uinka

76

mogue je stoga donositi procjene o stupnju mentalnog radnog optereenja. Nedostatak metode je u tome to u uvjetima relativno niskog mentalnog optereenja njegovim poveavanjem uope ne mora doi do pada u radnom uinku. Uz to, kriterijske mjere za analizu mentalnog radnog uinka su specifine za svaku pojedinu radnu aktivnost. (5) mjerenje rezervnog, rezidualnog (preostalog) ili slobodnog mentalnog kapaciteta polazi od osnovne BROADBENTove pretpostavke teorije filtra: ovjek je jednokanalni sistem ogranienog kapaciteta procesiranja. Ako je ovjek doista jednokanalni sistem i ako je njegov kapacitet procesiranja ogranien, dakle konstantan i mjerljiv, onda je ukupni kapacitet procesiranja (UK) potreban za obavljanje radnih zadataka na konkretnom radnom mjestu algebarski zbroj kapaciteta kojeg angairaju pojedini sukcesivni, prividno simultani zadaci koji se operatoru na tom radnom mjestu postavljaju. Navedeno se iskazuje formulom:

UK = K
u kojoj je:

UK = ukupni kapacitet procesiranja a K = kapacitet kojeg angairaju pojedni zadaci: primarni, sekundarni, tercijarni...
U sluaju da operator izvodi samo dva zadatka moe se pisati da je:

UK = Kp + Ks
gdje je:

Kp = kapacitet izvoenja primarnog (osnovnog) zadatka odn. aktivnosti, ili jednostavnije: primarni
kapacitet a

Ks = kapacitet izvoenja sekundarnog (sporednog, pridodanog) zadatka, koji se jo naziva

rezidualni kapacitet.

Ono to nas zanima kod nekog mentalnog zadatka je koliki kapacitet procesiranja on angaira odn. koliko mentalno radno optereenje predstavlja njegovo izvoenje. Iz konstantnosti ukupnog kapaciteta procesiranja i iz aditivnosti kapaciteta izvoenja pojednih zadataka proizlazi da to je primarni zadatak tei odn. to je vei kapacitet kojeg taj zadatak angaira, to je manji uinak u pridodanom zadatku. Zato se smatra da je uinak izmjeren u sekundarnom zadatku obrnuto proprocionalan MRO primarnog zadatka i da se stoga moe koristiti kao mjera tog MROa, pod uvjetom da se uinak u primarnom zadatku odrava konstantnim. Direktnim mjerama uinka se ne moe odrediti rezidualni kapacitet, nego se za to koristi indirektna tehnika pridodanog zadatka, za ije se provoenje daju slijedee preporuke:

(1) za pridodane zadatke koristiti simulaciju onih koji su prisutni u stvarnoj radnoj situaciji
operatora,

(2) jedino ako je uinak u istodobnom sporednom zadatku povezan sa teinom zadatka
osnovne aktivnosti tako da taj uinak opada u funkciji teine osnovne aktivnosti, taj uinak moe biti mjera MRO osnovne aktivnosti,

(3) operator treba izvravati sporedni zadatak nastojei da u njemu ustraje i postigne to
bolji uinak, ali da pritom ostane koncentriran na primarni zadatak i ne smanji uinak u njemu; kada radni uinak u primarnom zadatku opadne, smjesta treba prekinuti sa mjerenjem uinka u pridodanom zadatku, a ispitanika treba upozoriti da ne kri uputu mijenjajui strategiju rada,

(4) kako interakcija izmeu osnovnog i pridodanog zadatka treba biti to manja, (ona
najee dovodi do negativne interferencije, kada pada radni uinak u oba zadatka, ali moe dovesti i do poveanja radnog uinka u oba zadatka), treba koristiti zadatke kod kojih je im

77

manje poklapanje u receptorima i efektorima koje angairaju odn. im manje poklapanje u njihovoj psiholokoj strukturi,

(5) kako je ukupni kapacitet nejednak kod razliitih operatora, opravdano je uinak u sporednom
zadatku izraziti kao proporciju maksimalnog uinka kojeg operator postie obavljajui samo sporedni zadatak, bez osnovnog zadatka. ROHAEK i MUNIVRANA (1980) su demonstrirali nain kako validirati pridodani zadatak u kriteriju da uinak u sporednom zadatku treba biti povezan sa teinom zadatka osnovne aktivnosti tako da taj uinak opada u funkciji teine osnovne aktivnosti. Kao osnovni zadatak koriten je prijem 7 telegrafskih poruka, koje su varirale po teini, a kao pridodani zadatak koriten je tapping: ispitaniciradiotelegrafisti u pomorskom saobraaju su trebali to je mogue bre lupkati metalnim tapiem po metalnoj ploi. Ispitanici su tapping zadatak obavljali nedominantnom rukom, dok su drugomdominantnom rukom istovremeno ispisivali poruku na papir. Individulalni uinak u tappingu je izraen kao broj ostvarenih kontakata u sekundi, tako da je ukupan broj kontakata uspostavljenih doticanjem metalnog tapia i metalne ploe podijeljen sa trajanjem pojedinih poruka. Prosjeni uinak u primanju poruka izraen je u prosjenom broju pogreaka koje su ispitanici uinili pri primanju pojedine poruke. Prosjeni broj pogreaka posluio je kao procjena objektivne teine pojedinih osnovnih zadataka, pri emu su zadaci dobili procjene teine od 1 do 7. Nakon toga je za svakog od 65 ispitanika izraunat koeficijent korelacije izmeu uinka u tappingu i procjene teine zadataka osnovne aktivnosti. Budui da gotovo svi koeficijenti korelacije upuuju na obrnutu zavisnost izmeu objektivne teine osnovnih zadataka i uinka u sporednom zadatku autori ukazuju da je to u skladu sa kriterijem da uinak u sporednom zadatku treba biti povezan sa teinom zadatka osnovne aktivnosti tako da taj uinak opada u funkciji teine osnovne aktivnosti. Autori zakljuuju da budui da prosjeni koeficijent korelacije izmeu teine osnovnog zadatka i uinka u pridodanom zadatku iznosi -0,68, uinak u pridodanom zadatku objanjava r 2 [%] = (-0,68) x 100 = 46,24% varijance teine osnovnog zadatka, pa se za mjerenje mentalnog radnog optereenja pri primanju telegrafskih poruka mogu i trebaju koristiti i drugi sekundarni zadaci u kombinaciji sa ispitanim. Valjanost pojedinih tehnika se ispituje usporeivanjem procjena MRO dobivenih drugim pristupima odreivanja MRO. Tako je npr. VERKO (1980) korelirajui subjektivne procjene teine 9 osnovnih zadataka tipa reagiranja i slijeenja (koje su procjene dobivene na skali od 1 do 10) i mjere uinka u pridodanom zadatku, koji se sastojao u brojanju u nazad po 3 dobio za 51 ispitanika prosjeni koeficijent korelacije od -0,70. Ovaj koeficijent predstavlja prilino visok koeficijent valjanosti razmatranih metoda mjerenja mentalnog radnog optereenja osnovnog zadatka. Naposlijetku treba jo jednom naglasiti da je ovjek jednokanalni sistem i da dva zadatka ne moe obavljati simultano, ve sekundarni zadatak obavlja samo onda kada ne obavlja primarni i obrnuto. O tome e biti vie govora u poglavlju koje tretira sposobnost za simultano djelovanje.

78

5.4. MENTALNI MODELI I OPERATIVNE SLIKE

Da bi lake upravljao sloenim sistemom operator razvija kognitivne sheme o onome to se nalazi i o onome to se zbiva iza dodirne povrine, koje se sheme nazivaju mentalni modeli i operativne slike. Mentalni modeli su strukturirani kompleks informacija o objektivnoj stvarnosti koji je u stalnoj interakciji sa okolinom i omoguava operatoru upoznavanje okoline te snalaenje i efikasno svrsishodno djelovanje u njoj. Sastavni dio svakog mentalnog modela su informacijski model i konceptualni model. Informacijski model ini skup pojedinanih i odvojenih informacija koje govore o stvarnom stanju i funkcioniranju sistema, stvoren prvenstveno na osnovu informacija koje operator dobiva putem pokazivala, a koje mu informacije slue za efikasno upravljanje. Taj skup informacija predstavlja izvor na osnovu kojeg operator stvara objektivnu i neutralnu odn. vjernu i nerpristranu sliku realne situacije i nadgleda rezultate izvrenja razliitih upravljakih intervencija. Opseg i kvalitet podataka u tom modelu raste sa iskustvom operatora. to vie upoznaje dinamiku rada sistema, to operator otkriva nove veze izmeu elemenata sistema koje se iskazuju na pokazivalima, to proiruje repertoar koritenih informacija sa dodirne povrine. Informacijski model nije ogranien samo na dodirnu povrinu, ve se u taj model smjetaju i svi drugi osjetni podaci koji dopiru do operatora pri njegovom radu, a dio su njegovog objektivnog ili subjektivnog iskustva. Pilot, npr. moe odrediti poloaj aviona ne samo na osnovu podataka koje dobiva sa signalno-komandne ploe, ve i na osnovu zvuka motora ili na osnovu poloaja tijela u prostoru, koje podraaje iz okoline odn. iz vlastitog tijela dobiva putem auditivnih i kinestetikih osjetila. Informacioni model ne treba predstavljati vjernu kopiju rada sistema u svim detaljima, ve treba sadravati samo one informacije koje omoguavaju operatoru efikasno upravljanje. Konceptualni model je kompleksna integracija skupa pojedinanih i odvojenih informacija koje sadri informacioni model u jedinstvenu logiku cjelinu, koja omoguava cjelovit uvid u stanje sistema. Ovaj model takoer nastaje putem akumulacije znanja o strukturi sistema i iskustva tokom rada sa sistemom, i to prvenstveno onih znanja i iskustava koji proizlaze iz rjeavanja razliitih sloenih zadataka upravljanja. Na primjer, voza autobusa dobiva od pokazivala podatak o broju okretaja motora. Ta informacija povezana sa znanjem o odnosu izmeu broja okretaja motora i poeljnog stupnja prijenosa za taj broj okretaja stvara konceptualni model na osnovu kojeg voza usklauje stupanj prijenosa sa stanjem na mjerau okretaja. Kao i u informacioni model, tako se i u konceptualni model uklapaju informacije koje se dobivaju od drugih osjetila: voza u navedeni konceptualni model integrira i podatke o zvuku rada motora, koji su podaci primljeni osjetilom sluha. Operativna slika je kognitivna shema operatora o funkcioniranju procesa kojim upravlja i odvijanju operacija u njemu. Na primjer, operator koji upravlja radom proizvodnog ili procesnog postrojenja, npr. nekom automatiziranom linijom u svakom trenutku zna gdje se komad koji se izrauje na liniji nalazi i ima sliku operacija koje se na tom komadu odvijaju. KRAGT i LANDEWEERD (1974) smatraju da postoje dva tipa operativnih slika:

(1) rutinske operativne slike, kod kojih opirno znanje o procesu kojim upravljaju operatorima nije
potrebno, ili ak smanjuje efikasnost upravljanja, pa se upravljanje na osnovu tih slika moe prepustiti nestrunjacima; ove slike se tokom rada operetora ne mijenjaju,

(2) nerutinske operativne slike, koje operatori koriste u sluaju smetnji i kvarova koji se
povremeno pojavljuju u procesu kojem upravljaju, a podrazumijevaju odreenu razinu znanja, vjetina i iskustva koje operatori stiu tokom vremena u interakciji sa sistemom; ove slike se tokom rada operatora mijenjaju.

79

Slijedee su osobine operativnih slika:

(1) iskustvenost: operator formira operativnu sliku o odvijanju procesa tako da svakom signalu
kojeg koristi pri rjeavanju odreenog zadatka pridaje odreeno operativno znaenje, zbog ega je informacijski sadraj pojedine slike vezan za konkretni zadatak i za konkretnog operatora,

(2) efikasnost: operativna slika se usklauje sa zadatkom koji se rjeava tako da se taj zadatak
pomou njene upotrebe moe obavljati efikasno,

(3) jezgrovitost: operativna slika sadri samo one informacije koje su neophodne za obavljanje
odreenog zadatka, ona je kompleks jezgrovitih i funkcionalno selekcioniranih informacija koje pomau da se na najefikasniji nain izvri neki zadatak. Uspjean rad operatora e zavisiti o tome koliko je operativna slika u skladu sa stvarnimrealnim odvijanjem procesa. Istraivanja su pokazala da operatori sa viom inteligencijom i blagom neurotinou formiraju adekvatnije operativne slike koje su vie u skladu sa stvarnimrealnim odvijanjem tehnolokog procesa nego ostali operatori. Struktura operativnih slika odn. da li operator koristi jednu ili operativnih slika se ispituje intervjuom u kojem se od ispitanika trai da svojim rijeima opiu kako se proces kojim upravljaju odvija uz detaljan opis faza i operacija i uz iscrtavanje grafikog prikaza tog procesa. Istraivanja su pokazala da operator koristi seriju operativnih slika koje su sloene po odreenom redoslijedu. Mjesto koje svaka operativna slika zauzima je odreeno njenom funkcijom pri preradi informacija i komunikaciji operatora sa vanjskom okolinom. Tako se npr. razlikuju aferentne operacione slike koje slue za obradu informacija koje pristiu iz okoline i eferentne slike koje slue za programiranu svrsishodnu manipulaciju okolinom. Spoznaje o mentalnim modelima i operativnim slikama su posluile za formuliranje slijedeih preporuka za oblikovanje grafikih shematskih prikaza sistema odn. tehnolokog ili proizvodnog procesa kojim operator upravlja koji se prikazi nazivaju telekomandni paneli (pultovi) ili mnemosheme:

(1) mnemoshema treba biti usklaena sa operativnom slikom koju ima operator o sistemu
kojim upravlja, kako bi dekodiranje informacije sa mnemosheme bilo to krae i uz to manji gubitak informacija,

(2) mnemoshema treba sadravati samo one elemente prikaza procesa koji su
najneophodniji operatoru za nadgledanje procesa; te elemente treba rasporediti tako da se svaki pojedinani element sheme moe dobro razlikovati od ostalih, tako da se istaknu vorovi meusobne povezanosti pojedinih elemenata i da se istaknu elementi koji daju najrelevantnije informacije o odvijanju procesa,

(3) mnemoshema treba osigurati brzu lokalizaciju kvarova i ukazivati na puteve njihovog
otklanjanja.

80

5.5. SIMULTANO DJELOVANJE

Simultano djelovanje ili engl.: time-sharing je svojstvo kompjuterskog sustava da istovremeno prima i obrauje informacije od vie individualnih korisnika. Odatle je termin prenesen u psihologiju gdje oznaava ovjekovu aktivnost istovremenog primanja i obrade informacija iz vie nezavisnih izvora ili istovremenog obavljanja dva ili vie zadataka. U toj interpretaciji termin istovremeno ne treba shvatiti doslovno, u smislu paralelne obrade informacija, ve u irem smislu: istovremeno ili simultano djelovanje je mogue uz brzo uzastopno preusmjeravanje panje sa jednog na drugi zadatak. Pretpostavka o postojanju posebne sposobnosti za simultano djelovanje potie iz opaanja da u sloenim aktivnostima, npr. kod upravljanja avionom neki pojedinci ne postiu zadovoljavajue rezultate ne zbog toga to nemaju u dovoljnoj mjeri razvijene potrebne specifine sposobnosti, ve zbog toga to nisu u stanju organizirati i koordinirati niz simultanih zadataka koji ulaze u sastav sloene aktivnosti. Navedeno opaanje dovelo je do pretpostavke da postoji hipotetska sposobnost o kojoj zavisi uspjenost u uvjetima informacijskog preoptereenja, u situacijama u kojima treba istodobno obavljati dva ili vie zadataka i da se ljudi mogu razlikovati po toj sposobnosti, koje su se pretpostavke nastojale laboratorijski i eksperimentalno ispitati.

81

6. OBLIKOVANJE RADNOG PROSTORA, METODA RADA I ALATA

6.1. OBLIKOVANJE OPTIMALNIH DIMENZIJA RADNOG PROSTORA, NAMJETAJA, STROJEVA I ALATA
Pri oblikovanju radnog prostora moemo raunati na prilagodljivost ovjeka, ali postoje granice prilagodljivosti koje ne smijemo prijei. Zato se za oblikovanje radnog prostora moraju uzeti u obzir antropometrijske mjere odn. dimenzije ljudi koji e raditi u konkretnim radnim prostorima, ali i velik broj drugih mjera. Primjerice, pri oblikovanju radnog stola i stolice, to je na prvi pogled jednostavan problem, treba uzeti u obzir slijedee dimenzije: irina radne plohe (ne treba biti vea od dohvata ruke), visina radne plohe, visina prostora ispod stola, visina sjedita, dubina sjedita (ne treba biti manja od irine natkoljenice), naslon u lumbalnom dijelu trupa, dovoljan prostor za noge. Mjerenjima antropometrijskih dimenzija se bavi bioloka antropometrija, koja izuava dimenzije ljudskog tijela te varijabilnost biolokih osobina ovjeka koja varijabilnost proizlazi iz rasta i razvoja ljudske populacije u prostoru i vremenu. Optimalnim-adekvatnim oblikovanjem radnog prostora postie se poveanje radnog uinka, vea sigurnost na radu i osjeaj komfora radnika, a smanjuju se oteenja alata, strojeva i opreme, te ozljede odn. nesree na radu. Dvije su osnovne skupine antropometrijskih dimenzija:

(1) statike ili strukturalne dimenzije, koje se odnose na tijelo koje miruje u stojeem i sjedeem
stavu,

(2) dinamike ili funkcionalne dimenzije, koje se odnose na tijelo u pokretu prilikom izvoenja
razliitih vrsta zadataka. Popis 15 primarnih statikih dimenzija tijela predloila je Svjetska zdravstvena organizacija i to:

(1) 5 statikih dimenzija tijela za oblikovanje strojeva i alata: visina nadlaktice, duljina
podlaktice sa akom, duljina ake, irina ake, promjer stisnute ake,

(2) 10 statikih dimenzija za oblikovanje radnog prostora: visina tijela, visina tijela u sjedeem
poloaju, irina tijela u podruju lakatnog zgloba, irina tijela pri sjedenju, duina natkoljenice, irina natkoljenice, duina potkoljenice, irina bedara, irina bedara pri sjedenju, teina tijela. Budui da dijelovi tijela u pokretu djeluju zavisno, mjerenje funkcionalnih dimenzija tijela je trodimenzionalno i stoga komplicirano. Takva mjerenja su, nadalje dugotrajna i metodoloki relativno nerazvijena. Slijedee se potekoe i ogranienja javljaju u mjerenju i primjeni antropo-metrijskih dimenzija:

(1) prosjene vrijednosti antropometrijskih mjera nisu dovoljan podatak za ergonomijsku upotrebu,
ve su potrebni i pokazatelji raspona odn. varijabilnosti tih mjera,

(2) ne moe se zadovoljiti itav raspon varijabilnosti: uobiajena je praksa da se postavljaju

kriteriji akomodacije: nastoji se akomodirati 90% populacije (blai i ei kriterij) ili 98% populacije (stroi kriterij), pa je iz antropometrijskih tablica potrebno izvui mjere koje se odnose na 1, 5, 50, 95 i 99 centila,

(3) u antropometrijskim mjerama postoje grupne razlike koje se odnose na rasu, spol, nacionalnu
ili etniku pripadnost, ak i razliite profesije (npr. direktori su vii od NKV radnika),

82

(4) antropometrijske dimenzije se mijenjaju tokom vremena i zastarijevaju bilo postepeno, bilo
naglo npr. radi promjena prehrane, pa SINGLETON (1974) preporua da antropometrijske podatke treba obnoviti odn. provjeriti i nadopuniti svakih 10 godina.

(5)

(6)

(7)

(8)

(9)

(10) (11)

Prilikom primjene antopometrijskih mjera u projektiranju mogu se slijediti slijedee strategije projektiranja:

(1) projektiranje za ekstremne pojedince: vri se prema karakteristikama pojedinaca na gornjem

populacijskom ekstremu (npr. za vrata na brodu) ili donjem populacijskom ekstremu (npr. za najdonju stepenicu na ulaznim vratima vagona), ime se akomodira velika veina populacije. Opseg akomodacije ovisi o procijeni njene cijene i dobitaka.

(2) projektiranje za prosjene pojedince: vri se sa ciljem da stupanj opeg nekomfora bude
minimalan, npr. visinu postavljanja elektrinog prekidaa za kunu rasvjetu ne odreujemo ni prema gornjem ni prema donjem populacijskom ekstremu, nego prema prosjeku,

(3) projektiranje za prilagodljivi raspon: vri se sa ciljem da se omogui individualno

prilagoavanje, npr. kao kod prilagodljivih uredskih stolica. Opseg prilagoavanja u tom sluaju iznosi 5 - 95 centila, pri emu 5% populacije oko donjeg ekstrema i 5% populacije oko gornjeg ekstrema ostaje neakomodirano.

83

6.2. OBLIKOVANJE METODA RADA

Isti poslovi i radni zadaci mogu se izvoditi na mnogo razliitih naina. Budui da uinak u radu ovisi o metodi koja se pritom koristi, nuno je pronai odn. oblikovati najbolju metodu rada koja uz minimalan napor radnika daje najbolje rezultate. Na primjer, teret se moe nositi na boku - jednom rukom, na glavi, u dvijema rukama, na jarmu. Pokazalo se da je posljednja metoda noenja tereta najprikladnija s obzirom na energetsku potronju izraenu potronjom kisika, a prva spomenuta najnepovoljnija. Za oblikovanje metoda rada koriste se spoznaje dobivene iz slijedeih izvora: (1) (2) (3) (4) studije pokreta i vremena, putem razliitih metoda, mjerenja energetske potronje pri radu putem razliitih fiziolokih mjera, fizioloko anatomska i biomehanika ispitivanja tjelesne aktivnosti, opaanja i iskustva iz prakse,

koje spoznaje slue za racionalizaciju stavova i pokreta te za oblikovanje i rasporeivanje radnog pribora koji se koristi pri radu.

6.2.1. Racionalizacija stavova

Osnovni stavovi tijela pri radu su sjedenje i stajanje, a rjee se javljaju kleanje, uanje i sagnuti poloaj te razliiti poloaji tijela pri prenoenju tereta s jednog mjesta na drugo. SJEDENJE je fizioloki najpovoljniji stav pri radu i treba ga koristiti kada god to priroda posla dozvoljava. Pri sjedenju ovjek troi samo oko 5% vie energije nego pri mirnom leanju. Koliko e biti statiko naprezanje miia pri sjedenju ovisi u najveoj mjeri o konstrukciji stolice i o njenoj povezanosti s radnim mjestom. STAJANJE za razliku od sjedenja ukljuuje statiko naprezanje veih miinih skupina, tako da je energetska potronja za oko 10-15% vea nego pri mirovanju u leeem poloaju. Pri stajanju se, osim toga javlja nepovoljna opa raspodjela krvi po tijelu: vea koliina krvi navire u krvne ile nogu (hiperemija = preobilje, navala krvi u krvne ile), a predio glave je slabije opskrbljen krvlju, to pogoduje pojavi umora. Zato se proporua gdje god je to mogue prikladnom organizacijom rada reducirati stajanje u korist sjedenja. Stajai poloaj pri radu, meutim, ima i neke ergonomske prednosti:

(1) da bi se moglo dovoljno udobno sjediti, potrebno je osigurati relativno veliki prostor za
noge, to moe biti konstrukcijski problem,

(2) dohvatno polje ruke pri stajanju je dvostruko vee nego pri sjedenju, to je osobito vano
kod modernih sloenih sustava sa velikim brojem upravljala, kod kojih se uz stajai poloaj operatora moe koristiti znatno vee podruje za razmjetaj upravljala, (3) (4) vertikalne signalno-komandne ploe se ne mogu koristiti uz sjedenje, upotreba mase i momenta sile za postizanje maksimalne snage nije mogue pri sjedeem radnom poloaju, podnoljivije pri sjedenju,

(5) noge su pogodne za neutralizaciju razliitih vibracija, zbog ega su, meutim vibracije (6) kada priroda posla nalae radniku esto ustajanje, napor za ustajanje i ponovno sijedanje
moe zahtijevati veu energetsku potronju nego stalno stajanje. KLEANJE, UANJE I SAGNUT poloaj su krajnje nepovoljni radni stavovi i treba ih izbjegavati ili barem svesti na minimum, a kada su neizbjeni treba ih ograniiti u trajanju. Od navedenih poloaja fizioloki je najpovoljnije kleanje, ali pritisak poda na koljena redovito dovodi do boli. U unutom poloaju postoji veliko statiko naprezanje miia kukova i nogu, a u sagnutom ploaju su teko optereeni miii lea (osim toga, u duboko sagnutom poloaju je 60% vea energetska potronja nego pri sjedenju).

84

Pri organizaciji rada treba zbog navedenog potivati slijedea dva ergonomska principa:

(1) PRINCIP NAJMANJEG MOGUEG STATIKOG NAPREZANJA (optereenja): svako

statiko naprezanje pri radu treba svesti na najmanju moguu mjeru budui da statiki napor ne dovodi do vanjskog mehanikog uinka koji predstavlja koristan rad, a izaziva umor i osjeaj neudobnosti. Navedeno se postie (a) to je mogue veim reduciranjem stajanja u korist sjedenja i (b) postavljanjem naslona za tijelo, ruke, glavu i druge dijelove tijela koji su izloeni statikim naprezanjima.

(2) PRINCIP IZMJENJIVANJA STATIKOG NAPREZANJA (OPTEREENJA) RAZLIITIH

MIINIH SKUPINA: nakon nekog vremena provedenog u nekom radnom stavu izmjena tog stava u neki drugi, koji je i manje povoljan, povoljnija je od daljnjeg ustrajavanja u prvom ploaju. Budui da svako statiko naprezanje prije ili kasnije dovodi do umora, nema tog stava koji bi bio najprikladniji za itavo vrijeme rada. Stoga treba kada god je mogue omoguiti da radnik moe izmjenjivati dva osnovna radna stava: sjedenje i stajanje odn. predvidjeti da moe isti posao raditi i u stojeem i u sjedeem poloaju, tako da moe po volji mijenjati svoj stav tokom rada. To se postie konstrukcijom stolice sa visokim sjeditem i povienom platformom za noge ili radnog stola sa dvije razine radne povrine, od kojih via slui za stojei rad, a nia za sjedei rad. Najpovoljniji poloaj tijela pri prenoenju tereta s jednog mjesta na drugo odn. najpovoljniji nain noenja tereta je ravan uspravan poloaj pri kojemu je optereenje simetrino rasporeeno na vei broj miinih skupina, kao npr. kod jarma.

6.2.2. Racionalizacija pokreta

Pokreti pri radu su se nastojali klasificirati prema slijedeim kriterijima:

PREMA SVRSI ODN. CILJU, prema kojem kriteriju je brani par GILBRETH (10-ih godina ovog

stoljea) sainio tablicu od 18 osnovnih-elementarnih motornih jedinica ili pokreta koji se javljaju pri radu, nazvao ih therbligi, i pridao im grafike znakove koji slue za shematsko prikazivanje sekvence motornih aktivnosti. Ti su pokreti, prema autorima, dovoljni za prikazivanje razliitih manualnih poslova na razliitim radnim mjestima. Svaka motorna jedninica simbolizira razliite pokrete sa istim ciljem, npr. jedinica noenja. Pokreti se u ovoj klasifikaciji ne razlikuju po sloenosti ni po prirodi ve iskljuivo prema svrsi. vrlo grubo mogu razlikovati jednostavni i sloeni pokreti,

PREMA SLOENOSTI, prema kojem kriteriju nije dobivena jednoznana klasifikacija, osim to se PREMA BIOMEHANIKOJ PRIRODI, prema kojem kriteriju se razlikuju:
1.1. kontinuirani ili glatki-zaobljeni pokreti, koji se izvode po zakrivljenoj putanji, 1.2. isprekidani ili cik-cak pokreti, koji se izvode po pravocrtnoj putanji uz nagla zaustavljanja i otre promjene smjera i poloaja tijela,

PREMA FIZIOLOKOJ PRIRODI:

2.1. balistiki ili slobodni pokreti, koji zapoinju kontrakcijom miia, nakon ega se pokret dalje slobodno nastavlja pod utjecajem impulsa sile i zavrava uz minimalnu kontrakciju, npr. pri udaranju ekiem, 2.2. kontrolirani ili koeni pokreti, koji se izvode uz stalnu simultanu i nejednaku kontraktivnu aktivnost agonistikih i antagonistikih miia, to omoguava striktnu kontrolu pokreta, kao npr. kod pisanja.

85

O racionalizaciji pokreta govori slijedeih 8 principa ekonomije pokreta koje je predloio BARNES (1937): (1) (2) (3) Obje ruke trebaju neki pokret zapoeti i zavriti istovremeno, Dvije ruke ne bi trebale mirovati u isto vrijeme, osim za vrijeme odmora, Simultani pokreti dviju ruku se trebaju odvijati u suprotnim i simetrinim smjerovima,

koja tri principa imaju za cilj to je mogue ravnomjernije raspodijeliti radne zadatke i optereenje na obije ruke koje se trebaju simultano, a ne naizmjenino optereivati jer se pokazalo da:

kod radnika postoji tendencija da najvei dio posla obavljaju pomou dominantne ruke,
dok druga ruka ima samo funkciju pomaganja, to je neefikasno jer usporava rad i dovodi do umora dominantne ruke, nego kada svaka ruka sukcesivno vri polovicu posla, koje za to treba jedna ruka,

energetska potronja kada se neki posao vri simultano sa dvije ruke je za treinu manja vrijeme potrebno da se pomou dvije ruke izvri neka radna operacija je krae od vremena
simetrini pokreti omoguavaju rad uz manje tjelesnog i mentalnog napora. Primjena ova tri principa ovisi o organizaciji radnog mjesta i o lakoi izvoenja pokreta jednom i drugom rukom. Osim distribucije radnih operacija na jednu i drugu ruku, korisno je ravnomjerno podijeliti radni napor i na druge dijelove tijela, u prvom redu na noge, to rastereuje i oslobaa ruke za drugi posao i omoguava viestruku simultanu aktivnost. Upotreba nogu se pokazala korisnom u radnim operacijama u kojima je vanija snaga i izdrljivost nego fina motorika, kao npr. pri pokretanju i zaustavljanju strojeva te pri koenju.

(4) Pokrete ruku pri radu treba svesti na to manji broj najniih kategorija pokreta kojima se
neki radni zadatak jo uvijek moe zadovoljavajue obavljati. Autor razlikuje 5 kategorija pokreta pri radu rukama: pokreti prstiju, pokreti ake, pokreti podlaktice, pokreti nadlaktice i pokreti itave ruke iz ramena. to je via kategorija pokreta to se progresivno angaira sve vea miina masa, pa je BUJAS (1968) preformulirao princip na slijedei nain: pokrete treba vriti upotrebom najmanje mogue miine mase koja jo uvijek omoguava uspjeno izvravanje radnog zadatka, pri emu aktiv(ira)na miina masa treba biti sukladna optereenju. Princip je vaan zbog toga to su uz veu aktivnu miinu masu vei energetska potronja i naprezanje miia, a brzina izvoenja pokreta se smanjuje. Princip najmanje angairane mase ima dva ogranienja: (1) aktivna miina masa treba biti optimalna odn. u skladu sa optereenjem, a nikako ne manja, a ni vea, (2) ne moe se primijeniti kod repetitivnih poslova koji se vre brzim tempom u toku dueg vremena, jer kod takvih poslova uz manju angairanu miinu masu bre dolazi do umora i greva.

(5) Moment gibanja (moment mase) treba koristiti gdje god je mogue za koristan rad, a
tamo gdje to nije mogue, gdje ga radnik mora svladavati miinim naporom, treba ga svesti na minimum. Moment gibanja je umnoak mase alata, mase materijala ili mase dijelova tijela i brzine kojom ih radnik pokree.

(6) Kontinuiranim, glatkim pokretima treba dati prednost nad isprekidanim cik-cak
pokretima, zato to potonji zahtijevaju vei napor, izvode se sporije i manje su udobni. Radi li se o sekvenci pokreta, poeljno je da se kontinuirani pokreti slijevaju jedni u druge, tako da je zavrni pokret jednog ciklusa operacija ujedno i poetni pokret novog ciklusa operacija.

(7) Balistiki pokreti su laki, bri i precizniji od kontroliranih i treba ih preferireti u odnosu na
kontrolirane pokrete. Oni manje umaraju jer se mii kontrahira samo na poetku, a i pojava greva pri radu je rjea. Da su balistiki pokreti uspjeniji, dokazuje motorika uvjebanih

86

radnika, kod kojih je pod utjecajem vjebe velik broj pokreta, koji su kod poetnika kontrolirani, preao u balistiki tip.

(8) Rad treba organizirati tako da slijedi prirodan ritam (tempo) kako bi izvoenje radnih
operacija postalo glatko odn. automatizirano, bez mentalnog napora. Ritam rada moe biti (a) regularno ponavljanje odreenog ciklusa pokreta, npr. ivanje rukom ili (b) slijed naglaenih pokreta koji se mogu, ali ne moraju ponavljati, npr. udaranje ekiem. Dakle, najbolji ritam rada je prirodni ritam.

87

6.3. OBLIKOVANJE RADNOG PRIBORA I NJEGOVO RASPOREIVANJE

Pri odreivanju optimalnog oblika radnog pribora kojim se radnik slui: alata, radnih pomagala i mjerila kojim se uz najmanji napor odn. energetsku potronju postie najbolji radni uinak, potrebno je voditi rauna kako adekvatno konstruirati:

(1) dio pribora koji dolazi u kontakt sa materijalom, ija konstrukcija ovisi o vrsti materijala
predmeta rada i vrsti zahvata koji se na nekom predmetu rada tim priborom eli postii u vezi ega se preporua da gdje god je mogue treba kombinirati dva ili vie alata (BARNESov 18. princip)

(2) dio pribora koji dolazi u kontakt sa radnikom koji dio mora biti prilagoen anatomskim
karakteristikama tijela u vezi ega se preporua da dodirna povrina izmeu pribora i tijela ne smije biti malena, jer pritisak drala, ako je ogranien na malu povrinu, izaziva bol ili greve u komoprimiranoj muskulaturi. Zato drala treba konstruirati tako da ih obuhvaa to vea povrina ake (BARNESov 21. princip), U vezi sa rasporeivanjem radnog pribora i materijala za ugradnju BUJAS (1968) daje slijedee naputke:

(1) radni pribor treba biti pregledno i uredno rasporeen na radnom mjestu, kako bi pokreti
pri radu imali minimalnu amplitudu u prostoru i minimalno trajanje u vremenu,

(2) radni pribor treba biti na radnom mjestu tako rasporeen da svakoj ruci na njenoj strani
bude sve to je potrebno, da bi se radnik u poslu uspjeno mogao sluiti i jednom i drugom rukom,

(3) radni pribor se treba nalaziti uvijek na istom mjestu, kako bi radnik bez gubitka vremena
naao ono to mu u danom asu treba (da bi se mlai radnici lake privikli na takav standardizirani raspored, mogu se na stalaama nacrtati obrisi pojedinih alata i radnih pomagala gdje ih treba odlagati),

(4) raspored radnog pribora treba biti takav da odgovara slijedu operacija od kojih se rad
sastoji, kako bi dolo do automatizacije rada, kada se rad obavlja brzo i uspjeno i bez naporne kortikalne kontrole,

(5) sav radni pribor treba smjestiti nasuprot radniku, u njegovo dohvatno (sin. haptiko)
polje ruke, pri emu predmete koji se ee upotrebljavaju treba smjestiti u optimalno dohvatno polje kojeg ini sferian prostor ije su granice odreene lukovima koji imaju za svoje sredite laktove a radijus jednak duini podlaktice, one koji se upotrebljavaju rjee u maksimalno dohvatno polje kojeg ini sferian prostor ije su granice odreene lukovima koji imaju za svoje sredite ramena a radijus jednak duini ruke, a one koji se koriste sa obe ruke u presjek optimalnih polja dohvatanja lijeve i desne ruke (slika 28. i slika 29.).

Slika28.: Maksimalno (a) i optimalno (b) radno polje ruku prikazano u horizontalnoj ravnini, pri sjedenju.

88

Slika 29.: Maksimalno i optimalno radno podruje ruku prikazano u tri dimenzije, pri stajanju.

gdje god je mogue, treba radni pribor postaviti u poloaj u kojemu e biti upotrijebljen,
putem stalaka, konzola i vjealica (BARNESov 19. princip).

89

7. OBLIKOVANJE FIZIKALNH FAKTORA RADNE OKOLINE

7.1. RASVJETA
7.1.1. Specifinost rasvjete kao faktora radne okoline
Svjetlost je uvjet vidljivosti odn. osnovna pretpostavka uspjenog prijema potrebnih vidnih informacija. Osim toga, eksperimentalno je dokazano dinamogeno-aktivacijsko-toniko djelovanje poboljanja osvijetljenosti na psihofizike funkcije: sa poveanjem osvijetljenosti raste efikasnost odn. brzina i tonost percepcije, razlikovanje boja, stereoskopski vid i poveava se brzina senzomotornih reakcija. Praktina iskustva su pokazala da poboljanjem osvijetljenosti raste radni uinak za 20-25%. Fizioloka osnova tog djelovanja je retikularna formacija koja prima dio senzornih impulsa i preko difuznih senzornih projekcija talamusa usmjerava ih prema korteksu, ime se poveava razina aktivacije organizma. Dinamogeno djelovanje svjetlosti posljedica je relativno dugog filogenetskog razvoja tokom kojeg se ovjek navikavao na izmjenjivanje svjetlosti i tame. Dok je pri svjetlosti povean broj impulsa koji iz osjetila pristiu do korteksa u tami je broj tih impulsa znaajno smanjen, to dovodi do pada opeg aktiviteta. Na vanost adekvatnog oblikovanja rasvjete upuuje i injenica da je prema procjenama preko 80% informacija koje ljudi koriste za rad i druge ivotne aktivnosti vidnog porijekla odn. da vidna osjetila predstavljaju najvanija osjetila pri obavljanju profesionalnih djelatnosti. Neadekvatna rasvjeta dovodi do pada koncentracije i pojave umora zbog ega dolazi do veeg broja greaka ime se poveava dorada i otpad, to dovodi do pada produktivnosti odn. kvantitete i kvalitete radnog uinka. Looj rasvjeti se pripisuju i nesree na radu: ona je direktni uzrok oko 5% nesrea, a indirektni njih oko 20%. Rasvjeta je specifian faktor radne okoline jer njena prikladnost odn. neprikladnost ne proistjee iz tehnolokog procesa. Naime, ne postoji tehnoloki razlog zbog kojega se ne bi koristila odgovarajua rasvjeta.

7.1.2. Osnovni fotometrijski pojmovi

Svjetlost je dio spektra elektromagnetskih valova koji je vidljiv, koji obuhvaa valne duljine od 380 do 780 nm. Da bi razumjeli osnovne fotometrijske veliine potrebno je definirati steradijan, jedinicu kojom se izraavaju prostorni kutevi. Steradijan (sr) je jedinica za prostorni kut pri emu je 1 sr ili jedinini prostorni kut onaj prostorni kut iji je vrh u sreditu kugle, a krakove kojeg odreuje jedinina kruna povrina na kugli, tzv. jedinina kuglina kapa kugle jedininog polumjera. Budui da jedinina kuglina kapa ima povrinu PKAPA = 1, a kugla jedininog polumjera P KUGLA = 4 12 = 4 , potrebne su 4 jedinine kape da pokriju itavu povrinu kugle odn. da se njihovom povrinom zatvori puni prostorni kut.

Slijedee su osnovne fotometrijske veliine (prema HEN-BARTOLI i KULUI, 1989):

90

(1) JAINA SVJETLOSNOG IZVORA (I), odn. jakost izvora svjetlosti ija je jedinica kandela (cd).
Kandela spada u 7 osnovnih jedinica meunarodnog sustava jedinica SI, a definira se arbitrarno kao ona jakost svjetlosti koju emitira-odailje izvor monokromatske svjetlosti frekvencije 540 x 1012 Hz u danom pravcu ako izvor u istom pravcu emitira energiju jakosti 1/683 watta po steradijanu.

(2) SVJETLOSNI TOK ( = I , u kojoj formuli je I = jakost svjetlosti, a = irina svjetlosnog

snopa koji ima vrh u izvoru koju irinu snopa odreuje irina prijemne povrine), ija je jedinica kandela steradijan ili lumen (lm). Tok svjetlosti iznosi 1 lm ako jakost svjetlosti u snopu svjetlosti irine jedininog prostornog kuta (1 sr) iznosi 1 cd. formuli je = svjetlosni tok, a S = prijemna povrina), ija je jedinica lumen po metru kvadratnom ili luks (lx). Osvijetljenost 1 lx ima povrina od 1 m2 ako na nju pada (ako je osvjetljuje ili obasjava) svjetlosni tok od 1 lm. Interpretira se i kao intenzitet ili jakost rasvjete, ali se u novije vrijeme vie koristi termin osvijetljenost povrine, kako se pojam intenziteta rasvjete ne bi brkao sa pojmom jakosti svjetlosti. Oko je prilagoeno u rasponu osvijetljenosti od nekoliko do 100000 lx. jakost svjetlosti, a S = prijemna povrina) ija je jedinica kandela po metru kvadratnom ili nit (nt). Sjajnost povrine iznosi 1 nt ako jakost svjetlosti na povrini od 1 m2 iznosi 1 cd. Luminacija se definira i kao koliina emitirane/reflektirane svjetlosti koju primarni izvor svjetlosti emitira odn. sekundarni reflektira po jedinici povrine. Dok luminancija primarnih izvora svjetlosti ovisi samo o jakosti svjetlosti koju emitiraju, luminancija sekundarnih izvora ovisi i o sposobnosti refleksije odn. apsorpcije njihovih povrina. Luminancija je fizikalni pojam kojemu na doivljajnom planu odgovara pojam subjektivne svjetline povrine, koja osim o luninanciji ovisi i o faktorima kao to su npr. stupanj adaptacije na svjetlo te postojanje kontrasta.

(3) OSVIJETLJENOST POVRINE (iluminancija ili gustoa svjetlosnog toka E = / S, u kojoj

(4) SJAJNOST POVRINE (luminancija ili gustoa jakosti svjetlosti L = I / S, u kojoj formuli je I =

Primjer iznosa luminancije nekih izvora svjetlosti daje tablica 23. Tablica 23.: Primjeri iznosa luminancije nekih izvora svjetlosti IZVOR SVJETLOSTI mjesec vedro nebo fluorescentna cijev votanica petrolejka elektrina arulja LUMINANCIJA [cd / m2 = nit] 2500 4000 4500 - 6500 7000 - 8000 6000 - 15 000 7000 - 10 000

Odnos osvijetljenosti povrine i jakosti svjetlosti tokastog izvora svjetlosti, kod kojeg se svjetlost iz jedne toke rasprostire na sve strane, iskazuje zakon udaljenosti koji se izvodi na slijedei nain (slika 31a.):

91

90

(a)

(b)

Slika 31.: Elementi zakona udaljenosti (a) i prvog Lambertovog zakona (b).

(1) E = / S, (2) = I ; budui da tokasti izvor svjetlosti isijava svjetlost jednako u svim smjerovima zrake
svjetlosti zatvaraju puni prostorni kut 4, pa je = I 4 , koja je udaljena za r od izvora,

(3) povrina kroz koju tokasti izvor svjetlosti isijava svjetlost iznosi S = 4 r2 , to je povrina kugle
a kada se (2) i (3) uvrsti u (1) dobiva se: E = (I 4) / (4 r2 )

E = I / r2 [lx]
ili rijeima: osvijetljenost kuglaste povrine oko tokastog izvora svjetlosti je izravno proporcionalna jakosti izvora svjetlosti koji obasjava tu povrinu a obrnuto proporcionalna kvadratu udaljenosti te povrine od izvora svjetlosti. Dakle, to se vie udaljavamo od tokastog izvora svjetlosti to osvijetljenost opada, ali ne linearno, nego proporcionalno sa kvadratom udaljenosti. Navedeni izraz moe posluiti i za definiciju luksa kada se radi o sferinoj prijemnoj povrini i tokastom izvoru svjetlosti: osvijetljenost 1 lx ima sferina povrina na koju sa udaljenosti od 1 m okomito pada svjetlost iz tokastog izvora svjetlosti jakosti 1 cd. Ukoliko svjetlosni zraci iz tokastog izvora padaju pod devijacionim kutem prijemnu povrinu (slika 31b.) primjenjuje se prvi Lambertov zakon: prema okomici na

E = (I / r2) cos [lx]

koji vrijedi za osvijetljenost ravne povrine, ako pretpostavimo da zrake svjetlosti iz tokastog izvora svjetlosti na odreenoj udaljenosti od tokastog izvora postaju meusobno paralelne odn. da vie ne divergiraju.

7.1.3. Problemi koji se javljaju pri projektiranju rasvjete

Projektiranje rasvjete ima za cilj odreivanje adekvatne rasvjete kod koje e pogreke pri radu biti minimalne odn. kod koje e biti maksimalna radna efikasnost uz: dovoljnu otrinu vida odn. tonost vizualne diskriminacije podraaja,

92

 brzo i tono manipuliranje predmetima rada, minimalni vidni napor odn. ono naprezanje, minimalni vidni umor, osjeaj vidnog komfora. Slijedei su problemi koji se javljaju pri projektiranju rasvjete, izraeni pitanjima: Prvi prob le m: koliku osvijetljenost koristiti? Da bi se odredilo koliku osvijetljenost koristiti potrebno je ustanoviti: (1) koji su vidni zahtjevi pojedinih prostorija odn. radnih povrina, za to postoje standardi vidnih zahtjeva za industriju, stanovanje, kole, urede, trgovine, prometnice i sl. na osnovu kojih zahtjeva se propisuje minimalno potrebna opa odn. prosjena osvijetljenost putem ope i dopunske rasvjete, kao u tablici 24. koja tablica se odnosi na prostorije za stanovanje. Tablica 24.: Vidni zahtjevi i minimalna zahtijevana opa osvijetljenost za razliite prostorije za stanovanje PROSTORIJA ZA STANOVANJE VIDNI ZAHTJEVI MINIMALNA ZAHTIJEVANA OPA OSVIJETLJENOST [lx], ZA DVIJE VRSTE SIJALICA: arulja / fluorescentna cijev spavaa soba dnevna i djeja soba kupaonica, iznad ogledala kuhinja, iznad radnih povrina radna soba biblioteka vrlo mali mali srednji veliki vrlo veliki izvanredno veliki 30 50 80 150 300 50 80 150 300 600

nije predvieno*

* standardi ne predviaju mogunost rasvjete prostorija samo sistemom ope rasvjete kada su prostorije izvanredno velikih vidnih zahtjeva: to bi bilo preskupo (na slian nain, standardi ne predviaju mogunost rasvjete prostorija kombinacijom ope i dodatne rasvjete kada su prostorije malih i vrlo malih vidnih zahtjeva: to bi bilo nepotrebno)

(2) koji su vidni zahtjevi pojedinih aktivnosti, kao u slijedeoj tablici (tablica 25.): Tablica 25.: Vidni zahtjevi i minimalno potrebna opa osvijetljenost za pojedine vrste aktivnosti MINIMALNO POTREBNA OPA OSVIJETLJENOST ZA POJEDINE VRSTE AKTIVNOSTI [lx] prema BAUMGARDTu (1954) vicarski standard Ameriki standard

93

mali vidni zahtjevi iskrcavanje i tereta: 20 - 60 ukrcavanje skladitenje robe: 80 - 170 utovar robe, rad sa grubim materijalom: 200 srednji vidni zahtjevi due itanje teksta: 125 - 375 umjetniko crtanje. 175 - 525 veliki vidni zahtjevi ivanje tamne tkanine: 250 900 fino vezenje: 500 - 1500 izvanredno veliki vidni zahtjevi vezenje i ivanje crnim koncem na crnoj tkanini / zlatarski i urarski radovi: 1000 - 3000 precizno strojeva: 700 - 10 000 podeavanje korektura teksta: 1500 inspekcija proizvoda: 5000 operacijska sala: 25 000 tehniko crtanje: 350 - 700 priprema hrane: 700 opi uredski posao: 700 - 1500 podeavanje stroja: 170 - 350 pakiranje i etilketiranje: 500

itanje s prekidima: 60 - 240

Vidni zahtjevi i minimalna potrebna razina osvijetljenosti za pojedine zadatke odn. aktivnosti se odreuju prema dva kriterija koja proizlaze iz prirode posla: A.: veliina detalja koje radnik mora razlikovati na radnom mjestu odn. otrina vida za zahtijevanu preciznost rada: aktivnosti u kojima se pojavljuju manji detalji odn. u kojima se zahtijeva vea preciznost rada i otrina vida postavljaju vee vidne zahtjeve odn. potrebnu razinu osvijetljenosti. Potrebna otrina vida za neki posao se odreuje na osnovu najmanjeg vidnog kuta najmanjeg detalja kojeg radnik mora razlikovati. Poveanjem osvijetljenosti otrina vida raste prvo naglo, a onda sve sporije (slika 32.).

94

Slika 32.: Poveanjem osvijetljenosti otrina vida raste prvo naglo, a onda sve sporije. Pri odreivanju potrebne osvijetljenosti za pojedine radne zadatke moe se koristiti slijedee grubo pravilo (SINGLETON, 1974): osvijetljenost treba biti 30 puta vea od minimalne osvijetljenosti uz koju se neki zadatak moe kako-tako obaviti, B.: potrebno vrijeme (brzina) opaanja koje radnik ima na raspolaganju: to je potrebno vrijeme opaanja odn. diskriminacije krae, postavljaju se vei vidni zahtjevi, pri emu se moe koristiti slijedee grubo pravilo: treba li se vrijeme potrebno za identifikaciju predmeta smanjiti n puta tada se osvijetljenost nekog predmeta treba uveati n x 10 puta. (3) kolika je potrebna dopunska-umjetna osvijetljenost prostorije odn. radnog mjesta s obzirom na dnevnu osvijetljenost i dane vidne zahtjeve, pri emu se sluimo usporedbom dobivenih i zahtijevanih vrijednosti faktora dnevne osvijetljenosti koji se faktor izraava formulom:

D = Eu / Ev
u kojoj je:

Eu = ukupna osvijetljenost u odreenoj toki prostorije u danom momentu a

Ev = vanjska-dnevna osvijetljenost odreene toke u istom momentu.

Zahtijevane vrijednosti faktora dnevne osvijetljenosti dane u slijedeoj tablici (tablica 26.) upuuju na to koliko najmanje puta mora biti vea rasvjeta odreene toke u prostoriji u odnosu na rasvjetu koja dolazi izvana, s obzirom na definirane vidne zahtjeve prostorija, radnih povrina ili aktivnosti:

95

Tablica 26.: Minimalna veliina faktora dnevne osvijetljenosti za pojedine vidne zahtjeve VIDNI ZAHTJEVI vrlo mali mali srednji veliki vrlo veliki izvanredno veliki MINIMALNA VELIINA FAKTORA DNEVNE OSVIJETLJENOSTI 0,6 - 1,0 1,0 - 1,6 1,6 - 3,0 3,0 - 6,0 6,0 - 12,0 > 12,0

(4) koja je starosna dob korisnika rasvjete, budui da sa starou otrina vida rapidno opada to se potrebna osvijetljenost udvostruuje svakih 13 godina (SINGLETON, 1974). Ako se svjetlosni zahtjevi 40godinjaka oznae sa 1, tada su zahtjevi za ostale dobne skupine sllijedei (tablica 27.): Tablica 27.: Faktor svjetlosnih zahtjeva za pojedine dobne skupine DOBNA SKUPINA 0 - 20 20 - 30 30 - 40 40 - 50 50 - 60 FAKTOR SVJETLOSNIH ZAHTJEVA 0,30 - 0,50 0,50 - 0,70 0,70 - 1,00 1,00 - 2,00 2,00 - 5,00

Ako se ustanovi da razina osvijetljenosti ne zadovoljava, potrebno je: pojaati izvor svjetlosti, poveati broj rasvjetnih tijela, pribliiti rasvjetna tijela korisnicima, uvesti dopunsku rasvjetu. Navedeni standardi, kao i svi koji slijede utvreni su za tipina radna mjesta i za tipine okolnosti i slue za orijentaciju praktiarima koji projektiraju rasvjetu za odreena radna mjesta odn. poslove. U pravilu je mogue procijeniti rasvjetne zahtjeve bilo kojeg radnog mjesta, ali niti jedan od postojeih redovito vrlo kompliciranih postupaka (npr. Baumgardtov, Blackwellov) koji se mogu primijeniti ne daje jednoznane, konane rezultate, tako da nema apsolutnih standarda. Stariji standardi predstavljaju konvenciju i formulirani su na osnovu iskustva, dok su novi temeljeni na istraivanjima, ali se ipak meusobno razlikuju. Redovito su novi standardi minimalne razine osvijetljenosti vii od starih, kao to su i ameriki vii od evropskih.

D ru gi prob le m: javlja li se direktno, reflektirano ili kontrastno blijetanje?

96

Porast osvijetljenosti do 1000 lx redovito dovodi do poveanja produktivnosti, dok vee razine osvijetljenosti dovode do pada efikasnosti zbog pojave vrlo jakih luminancija ili kontrasta u vidnom polju koji dovode do blijetanja. Blijetanje je posljedica pojave takvog primarnog ili sekundarnog svjetlosnog izvora u vidnom polju koji ima znatno veu luminanciju od one na koju su nae oi ve adaptirane. Predstavlja funkcionalni poremeaj adaptacije mrenice, a ima za posljedicu objektivno mjerljiv pad naih vidnih sposobnosti odn. vidne smetnje kao to su zaslijepljenost i pad otrine vida te subjektivni doivljaj neugode odn. smanjenja vidne udobnosti. Blijetanje moe biti (a) direktno: od primarnih izvora svjetla kao to su npr. sunce ili arulja, (b) reflektirano ili indirektno koje dolazi od od sekundarnih izvora svjetla kao to su razliite glatke i sjajne povrine koje reflektiraju svjetlost iz primarnih izvora (npr. mjesec, papir, strop) i (c) kontrastno. Direktno blijetanje uzrokovano jakim izvorom svjetlosti u vidnom polju se moe subjektivno testirati tako da u izvor svjetla gledamo prije i nakon to smo rukom zaklonili oi ili izvor, ili tako da naizmjenino palimo i gasimo rasvjetno tijelo i ukoliko nema izrazite subjektivne razlike u uinku vienja, odn. ako nema zaslijepljenosti, tada nema ni znaajnijeg direktnog blijetanja. Ukoliko se ustanovi direktno blijetanje, ono se otklanja:

primjenom prikladnog sjenila koje onemoguava direktno gledanje u izvor svjetla, postavljanjem izvora na veu visinu kako bi se promjenio kut izmeu pravca gledanja i linije
koja spaja izvor svjetla i oko jer je blijetanje to izrazitije to je manji kut izmeu pravca gledanja i linije koja spaja izvor svjetla i oko (vidi sliku 33.).

Slika 33.: Blijetanje je to jae, a gubitak vidljivosti to vei, to je direktni izvor svjetla blii smjeru u kojem gledamo. Naime, isti izvor svjetlosti se doivljava kao vrlo neugodno blijetei ako se nalazi unutar kuta od 10 od pravca gledanja, a kao ugodan ako se postavi na visinu koja odgovara kutu od preko 50. Pojedini standardi propisuju da taj kut treba najmanje iznositi 30 (npr. francuski standard). Reflektirano blijetanje radne povrine se moe takoer subjektivno testirati tako da u povrinu gledamo prije i nakon to smo rukom zaklonili oi ili povrinu, ili tako da naizmjenino palimo i gasimo rasvjetno tijelo. Ukoliko u dvije situacije nema izrazite subjektivne razlike u uinku vienja, tada nema ni znaajnijeg reflektiranog blijetanja. Blijetanje uslijed reflektiranja izraava se pomou faktora refleksije povrine koji se izraunava putem formule:

97

R = (Er / Eu) x 100 [%]

u kojoj je:

Er = osvijetljenost povrine od reflektiranog svjetla i Eu = osvijetljenost povrine od upadnog svjetla iz izvora.

Utvrena vrijednost se usporeuje sa standardom odn. maksimalnom doputenom vrijednou faktora refleksije pojedinih povrina iz tablice 28. Tablica 28.: Maksimalna doputena vrijednost faktora refleksije i preporuena zasienost boje pojedinih povrina POVRINA strop zidovi strojevi pod FAKTOR REFLEKSIJE [%] > 75 50 - 75 20 - 50 < 20 ZASIENOST BOJE bijelo ili najsvijetliji tonovi svijetli tonovi umjereni tonovi prigueni (tamni) tonovi

Ukoliko u osvijetljenosti prostorije postoji veliki udio reflektiranog svjetla, razina osvijetljenosti prostorije moe se sniziti i do 50 %, ali ukoliko postoji reflektirano blijetanje potrebno je matirati glatke povrine koje su izvor reflektiranog blijetanja ili premjestiti rasvjetno tijelo da se promijeni kut refleksije. Kontrastno blijetanje predstavlja subjektivni osjeaj razlike u luminanciji dvaju podruja vidnog polja koja se vide istovremeno (simultani kontrast) ili u brzom slijedu jedan za drugim (sukcesivni kontrast). Izraava se faktorom kontrasta putem slijedee formule:

K = L1 / L2
u kojoj je:

L1 = luminancija podruja vidnog polja u kojem se nalazi predmet rada (objekta ili strukture) kojeg
radnik mora jasno razlikovati od pozadine,

L2 = luminancija pozadine, luminacija drugih povrina unutar vidnog polja ili luminacija prostorije.
Utvrene vrijednosti se usporeuju:

radi utvrivanja kontrasta na radnom mjestu: sa standardom najveih doputenih odnosa

luninacije izmeu pojedinih dijelova vidnog polja (tablica 29.):

Tablica 29.: Standard najveih doputenih odnosa luninacije izmeu pojedinih dijelova vidnog polja DVA USPOREENA PODRUJA VIDNOG POLJA NAJVEI DOPUTENI ODNOSI

98

LUMINANCIJE glavno vidno polje (1) i blie vidno polje (60) glavno vidno polje i daljnje vidno polje (120 - 140) izvor svjetlosti i susjedne povrine unutar vidnog polja bilo koje dvije povrine u prostoriji od 3 : 1 do 5 : 1 od 10 : 1 do 20 : 1 od 20 : 1 do 40 : 1 od 40 : 1 do 80 : 1

radi utvrivanja kontrasta u prostoriji: sa standardom koji propisuje jednolikost ope

osvijetljenosti u prostoriji putem definiranja odnosa osvijetljenosti najslabije osvijetljenog mjesta prostorije i prosjene osvijetljenosti prostorije (tablica 30.): Tablica 30.: Maksimalno doputen odnos osvijetljenosti najslabije osvijetljenog mjesta prostorije i prosjene osvije-tljenosti cijele prostorije za pojedine vidne zahtjeve VIDNI ZAHTJEVI MAKSIMALNO DOPUTEN ODNOS OSVIJETLJENOSTI NAJSLABIJE OSVIJETLJENOG MJESTA PROSTORIJE I PROSJENE OSVIJETLJENOSTI CIJELE PROSTORIJE vrlo mali mali srednji i veliki vrlo veliki izvanredno veliki 1 : 6 do 1 : 3 1:3 1 : 2,5 1 : 1,5 1 : 1,5

Kontrastno blijetanje se prevenira ili tretira poveanjem jakosti ope rasvjete, smanjivanjem jakosti dopunske rasvjete ili prerasporeivanjem rasvjetnih tijela. Time se postie jednolika osvjetljenost odn. sjajnost povrina unutar i izvan vidnog polja na radnom mjestu odn. u prostoriji prema preporuenim standardima, pri emu ravnomjernost osvjetljenosti mora biti to vea to su vidni zahtjevi vei. Treba, meutim izbjegavati da bude vie rasvjetnih tijela u blizini radnog mjesta jer e u tom sluaju predmeti sa kojima se radi imati vei broj sjena, to e znatno oteati rad. Takoer je bitno da se neispravna rasvjetna tijela redovito popravljaju i dovode u funkcionalno stanje. Diskriminacija podraaja odn. vidna efikasnost je najbolja, a osjeaj vidnog komfora je najvei, ako je odnos izmeu osvjetljenosti radnog mjesta dopunskom rasvjetom (npr. direktnom) i osvjetljenosti prostorije opom rasvjetom (npr. difuznom) od 3 : 1 do 7 : 1, maksimalno 10 : 1 (vidi sliku 34.).

99

Slika 34.: Najmanje ope osvijetljenje prostorije u lx (donja ljestvica) u funkciji individualnog osvijetljenja radnog mjesta (gornja ljestvica). Tre i pro ble m: kakav tip rasvjete odn. rasvjetnih tijela koristiti i kako ih distribuirati? Glavne tipove rasvjete odn. izvora svjetla dijelimo:

(1) PREMA % SVJETLOSNOG TOKA KOJI PADA NA OSVJETLJENU POVRINU, prema slici
35. i tablici 31.:

Slika 35.: Shematski prikaz glavnih tipova rasvjete: direktna, indirektna, difuzna i poluindirektna. Tablica 31.: Glavni tipovi rasvjete TIP RASVJETE % SVJETLOSNOG TOKA KOJI PADA NA OSVJETLJENU POVRINU direktna poludirektna difuzna poluindirektna indirektna > 90 60 - 90 40 - 60 10 - 40 < 10 neprozirni konus okrenut prema dole prozirni konus okrenut prema dole prozirna kugla prozirni konus okrenut prema gore neprozirni konus okrenut prema gore IZGLED SJENILA

(2) PREMA NAMJENI: na (2a) opu: za osvjetljavanje itave prostorije i (2b) dopunsku ili
lokalnu: samo za radnu povrinu.

(3) PREMA PRIRODI: (4a) dnevna rasvjeta: od sunca i (4b) umjetna rasvjeta: od sijalica.
Kod direktne rasvjete svjetlo je iz zaklonjenog tokastog izvora putem sjenila u obliku konusa usmjereno ravno i/ili u stranu prema dolje tako da najvei dio svjetla pada na radnu povrinu, a samo se manji dio svjetla reflektira od okolnih zidova, ime se postie efikasno osvjetljivanje radnog mjesta uz vrlo otre sjene. Zato se direktnom rasvjetom osvijetljavaju izlobe i roba u izlozima. NEDOSTACI DIREKTNE RASVJETE:

(1) budui da direktna rasvjeta dovodi do znaajnih razlika u osvijetljenosti radnog mjesta i okolnog
prostora ako se radnik dosta kree pri uestalom prelasku iz podruja jae u podruje slabije osvijetljenosti dolazi do naglih promjena u adaptaciji oka koje nagle promjene brzo izazivaju vidni umor,

100

(2) svaki puta kada radnik gleda u predmete koji se nalaze izvan radne povrine koja je dobro
osvijetljena radnik nije u stanju percipirati ono to se nalazi u slabije osvijetljenom dijelu prostorije, to moe dovoditi do nezgoda,

(3) budui da postoji prirodna tendencija oka da u svom vidnom polju fiksira najjae osvijetljeni dio,
nehotino svraanje pogleda u rasvjetno tijelo e izazvati period zaslijepljenosti uslijed direktnog blijetanja, tokom kojeg je znatno smanjeno, a ponekad posve onemogueno razlikovanje detalja; takoer e nagle promjene u adaptaciji dovoditi do bre pojave umora oiju,

(4) zbog jake refleksije glatkih i sjajnih povrina predmeta i zbog jakih kontrasta u vidnom polju
javlja se refleksno i kontrastno blijetanje, koje smanjuje osjetnu diskriminaciju. Kod indirektne rasvjete izbjegava se direktno, reflektirano i kontrastno blijetanje jer je itav tok svjetla usmjeren prema stropu i gornjim dijelovima zidova, odakle se difuzno reflektira. Zato kod indirektne rasvjete nema blijetanja i itava je prostorija jednoliko osvijetljena. Nedostaci indirektne rasvjete su slijedei:

(1) ako trebamo percipiranje detalja, uz jednolinu indirektnu osvijetljenost prostorije

potrebujemo sijalice vee snage, to znatno poveava potroak elektrine energije,

(2) sjene su vrlo slabe, to slabi stereoskopski vid odn. plastinost percipiranih struktura.
Kako bi se izbjegli nedostaci direktne i indirektne rasvjete koriste se:

(1) poludirektna i poluindirektna te difuzna rasvjetna tijela, (2) kombinirana rasvjeta, koja se sastoji iz ope rasvjete prostorije rasvjetnim tijelima
indirektnog, poludirektnog, poluindirektnog ili difuznog tipa i dopunske-lokalne rasvjete radnog mjesta rasvjetnim tijelima direktnog tipa. Kombinirana rasvjeta odgovara prilikama rasvjete u prirodi na koje se ovjek prilagodio u toku svoje evolucije. Direktnu rasvjetu daje sunce, koje predmetima daje jednu otru sjenu, a indirektnu rasvjetu nebo, koja je rasvjeta difuznog tipa.

e tvrt i pro ble m: Koju izvedbu sijalica koristiti? Sijalice se pojavljuju u dvije izvedbe kao:

(1) ARULJE SA ARNOM NITI, koje se koriste za opu i redovito za dopunsku rasvjetu i
emitiraju direkciono uto svjetlo,

(2) FLUORESCENTNE CIJEVI, koje se redovito koriste za opu rasvjetu jer daju difuzno bijelo
svjetlo, koje zbog vee povrine cijevi ima manju luminanciju od svjetlosti arulja, ekonomski su isplativije jer troe 25-30% manje elektrine energije od arulja.

101

Svjetlo iz fluorescentne cijevi je subjektivno kontinuirano ali objektivno isprekidano jer ima frekvenciju paljenja/gaenja od 50 Hz. Iako se ta isprekidanost ne vidi, jer je kritina frekvencija fuzije 30 Hz, ima indicija da ona izaziva fizioloke smetnje, npr. vidni umor. Ka rjeenje tog problema preporua se postavljanje dvije do tri fluorescentne cijevi s pomakom u fazi (trenutku) paljenja. Fluorescentne cijevi su bile u poetku dugo vremena nepopularne zbog svoje boje, koja je boja svjetlosti bila blijedo bijela, to je davalo sablasan izgled licu. Dok se nije usavrila fluorescentna cijev dodavanjem razliitih tvari fluorescentnom prahu u cijevi kojim tvarima se dobivala eljena boja svjetla, preferirale su se arulje sa arnom niti jer se njihovo svjetlo po svom spektralnom sastavu najvie pribliavalo prirodnom svjetlu u kojemu prevladava uta boja, na koju boju su nae oi najosjetljivije. Peti prob le m: koji spektralni sastav reflektiranog svjetla koristiti? Problem spektralnog sastava reflektiranog svjetla je zapravo problem boje povrine sa koje se upadno svjetlo reflektira. Taj problem su tretirale razliite neznanstvene teorije koje su tvrdile da se odgovarajuim bojama radne okoline moe utjecati na efikasnost rada i na razinu radnog morala. Znanstvena istraivanja te hipoteze nisu dala jednoznane rezultate. U vezi boje povrina u radnom prostoru utvreni su slijedei nalazi i preporuke:

(1) boja radnog prostora ne djeluje neposredno i znaajno na raspoloenje i radnu

uspjenost, ve posredno putem prethodno stvorenih asocijacija, koje treba uzeti u obzir kako bi se radni ambijent doivljavao ugodnijim,

(2) za bojanje zidova teba preferirati svijetlo-utu i svijetlo-zelenu, koje su najzastupljenije u

spektru boja prirodnog svjetla,

(3) voditi rauna o faktoru refleksije pojedinih boja, prema tablici 32.:
Tablica 32.: Faktor refleksije povrina razliitih boja BOJA POVRINE bijela mat blago siva zelena, nebesko plava grimizno crvena FAKTOR REFLEKSIJE [% REFLEKTIRANOG SVJETLA] 80-85 20-45 40 16

kako bi se putem reflektiranog svjetla sa zidova osigurala bolja osvijetljenost prostorije uz manji utroak elektrine energije,

(4) bojanje pojedinih dijelova stroja, ureaja i puteva kojima se vri transport treba vriti
smisleno i u skladu sa preporukama za kodiranje bojom, jer se time poveava sigurnost radnika,

(1) za vee radne povrine treba koristiti boje jednolike refleksije odn. luminancije, kako bi
se izbjeglo kontrastno blijetanje,

(2) intenzivne primarne boje treba izbjegavati za bojanje veih povrina, jer nadrauju retinu i
izazivaju pojavu paslika,

(3) naglasiti putem boje kontrast izmeu predmeta rada i njegove podloge (pozadine) kako
bi se meusobno jasno razlikovali,

(4) snano naglasiti putem boje kontrast izmeu kljunih upravljakih i opasnih dijelova
stroja i njihove podloge (pozadine), naroito ako su ti dijelovi stroja relativno mali (kao to je to npr. pritisna dugmad za pokretanje stroja) i taj kontrast jo potencirati naglaenim kontrastom u sjajnosti.

102

7.1.4. Mjerenje osvijetljenosti i sjajnosti

Osvijetljenost se mjeri mjeraima osvijetljenosti koji se nazivaju fotometri ili luksmetri. Sastoje se iz (1) fotoelementa koji putem sloja osjetljivog na svjetlo apsorbiranu svjetlosnu energiju pretvara u elektrinu energiju odn. elektrinu struju, (2) mjernog instrumenta koji je badaren u svjetlosnim jedinicama luks ili foot-candle i (3) kuita sa displayem. Ako se za mjerenje osvijetljenosti upotrebljavaju mjerai badareni u anglo-amerikoj jedinici footcandle (ft-cd), broj oitanih ft-cd se pomnoi sa faktorom 10,76 da bi se dobio broj luksa. Pri ocjenjivanju rasvjete u prostoriji treba osvijetljenost mjeriti na dvije lokacije:

(1) na samom radnom mjestu odn. radnoj povrini: luksmetar se postavi tako da je
fotoelemenat okrenut prema izvoru svjetlosti i ujedno paralelan sa mjerenom plohom, to posebno vrijedi za mjerenje osvijetljenosti na kosim radnim plohama (meutim, ako je radna ploha veoma zakoena, kao npr. kod crtaih stolova za arhitekte, pa izvor svjetlosti baca svjetlosne zrake na mjernu plohu pod vrlo otrim kutem, mjera osvijetljenosti se postavlja tako da zrake svjetla padaju okomito na foto-element, a dobiveni rezultat se pomnoi sa kosinusom kuta to ga zatvaraju zrake svjetla sa okomicom na mjerenu povrinu) i

(2) u prostoriji izvan radnog mjesta tako da se luksmetar postavi tako da je fotoelemenat
paralelan sa podom na visini od 85 cm, pri emu mjerenje treba sprovesti na dovoljnom broju mjesta kako bi se ukljuila i najslabije osvijetljena mjesta, iz ega se izraunava prosjena odn. opa osvijetljenost. Pri mjerenju ope osvijetljenosti u prostoriji preporuuje se da se prostorija podijeli na kvadrate dimenzija 60 x 60 cm i u centru svakog od njih izvri mjerenje. Kako bi to pri ocjenjivanju osvijetljenosti velikih radnih prostorija dovelo do velikog broja mjerenja, dizajnirane su metode pomou kojih se iz rezultata mjerenja samo nekoliko odabranih mjesta u prostoriji moe izraunati prosjena osvijetljenost koja se nee razlikovati za vie od 10% od prosjene osvijetljenosti dobivene prvim nainom. Osim mjerenja osvijetljenosti radne povrine od upadnog svjetla potrebno je izmjeriti i osvijetljenost radne povrine od reflektiranog svjetla, koja se provodi tako da je fotoelemenat okrenut prema radnoj povrini i ujedno paralelan sa mjerenom plohom. eli li se bez micanja mjeraa osvijetljenosti odn. sa fotoelementom okrenutim prema radnoj povrini odrediti osvijetljenost radne povrine od upadnog svjetla potrebno je izmjeriti osvijetljenost radne povrine od reflektiranog svjetla nakon to je povrina prekrita sredstvom poznate refleksije, kao to je to npr. bijeli filter-papir. Iz izmjerene vrijednosti se zatim izrauna osvijetljenost radne povrine od upadnog svjetla. Sjajnost se mjeri mjeraima sjajnosti. U okularu mjeraa postoji geometrijski lik standardne sjajnosti koji usporeujemo sa promatranim vidnim poljem dok ih ne izjednaimo u sjajnosti, kada se lik izgubi. Nakon toga se oita sjajnost promatranog izvora ili povrine. Prilikom ocjenjivanja rasvjete u prostoriji ocjenjuje se: (1) (2) (3) (4) (5) (6) dnevna-vanjska opa osvijetljenost prostorije u danom trenutku ili periodu, opa osvijetljenost prostorije umjetnim svjetlom, lokalna osvijetljenost radnog mjesta, blijetanje: direktno i refleksirano, kontrastno blijetanje odn. jednolikost (ravnomjernost) osvijetljenosti ili sjajnosti u prostoriji, kut izmeu pravca gledanja i linije koja spaja oko i izvor svjetla.

7.2. BUKA
7.2.1. Buka kao faktor radne okoline
Buka je svaki neugodan zvuk koji dopire do slunog aparata a koji moe nepovoljno utjecati na zdravlje. Fizikalno, buka je smjesa razliito intenzivnih i razliito visokih tonova u ujnom podruju zranih valova frekvencija 16 (20) Hz do 20 000 Hz. GLAVNI IZVORI BUKE su:

103

(1) industrija: graevinski radovi, obrada metala, (2) promet: cestovni, zrani, (3) kuanstva: ureaji za ventilaciju i klimatizaciju, kuanski aparati.
a razlozi sve veoj potrebi za bavljanjem problemima zbog buke su slijedei:

(1) sve je vea gustoa naseljenosti zbog porasta gradskog stanovnitva, pa su ljudi, a time i
izvori buke kojom upravljaju smjeteni sve blie jedni drugima,

(2) nagli razvoj prometne tehnike i kuanske tehnike omoguio je da svako kuanstvo ima velik
broj potencijalnih izvora buke,

(3) ljudi su postali osjetljiviji na buku kao stresora zbog naina ivota koji je zasien utjecajem
drugih stresora. Pri procjeni utjecaja buke na zdravlje potrebno je utvrditi slijedee njene osobine o kojima ovisi tetno djelovanje buke na ovjeka: (1) (2) (3) (4) intenzitet (jainu, razinu, stupanj) buke, vrijeme (trajanje) ekspozicije buci, vremensku promjenjivost intenziteta buke, spektralni sastav buke.

Intenzitet buke se odreuje na isti nain na koji se odreuje intenzitet zvunih valova putem formule:

I = 20 log (P / P0) [dB]

u kojoj je:

P = aktualni odn. ispitivani zvuni pritisak u Pa a P0 = 20 Pa prag slune osjetljivosti odn. prag ujnosti kod referentne frekvencije od 2000 Hz.
Rijeima, intenzitet zvuka odn. buke je jednak 20-erostrukom logaritmu omjera ispitivanog i referentnog zvunog pritiska. Izraava se u mjernoj jedinici koja se naziva decibel (dB), koja je mjerna jedinica bez dimenzija i nije svodljiva na jedinice SI sustava budui da je dobivena omjerom istovrsnih veliina. U tehnikim preporukama se intenzitet buke izraava u jedinicama dBA: to je intenzitet buke koji je mjeren instrumentom koji ima tzv. odzivnu karakteristiku tipa A, koji instrument reagira na zvune podraaje slino kao sluni organ ovjeka: osjetljiviji je na tonove srednjih frekvencija raspona ujnosti. Intenzitete zvunih valova koje emitiraju pojedini izvori prikazuje tablica 33.

Tablica 33.: Intenzitet zvunih valova koje emitiraju pojedini izvori I [dB] 0 10 20 30 40 IZVOR ZVUKA prag ujnosti utanje lia listanje knjige apat tiha muzika

104

50 60 70 80 90 100 110 120 130 180

konverzacija na blizinu konverzacija na 1 m razmaka cestovni promet glasna muzika podzemna eljeznica, disco motocikl bez priguivaa avion na udaljenosti od 10 m avion na udaljenosti od 3 m prag boli start rakete sa lansirne rampe

Skala decibela je ordinalna, pa se vrijednosti intenziteta buke iz vie izvora ne mogu zbrajati, nego se utvrivanje intenziteta ukupne buke koristi krivulja na slici 36. 3 doprinos ukupnoj buci [dB] 2

10

15

20 razlika izmeu dva izvora buke [dB]

Slika 36.: Doprinos ukupnoj buci kao funkcija razlike izmeu dva izvora buke. Krivulja pokazuje da to je razlika izmeu dva izvora buke vea to je doprinos ukupnoj buci slabijeg izvora manji. Taj utvreni doprinos se pribraja veem intenzitetu buke. Najvei doprinos ukupnoj buci u iznosu od 3 dBA se javlja kada imamo dva izvora istog intenziteta. Buka se po uincima na ljudski organizam uslijed dulje izloenosti dijeli u etiri intenzitetna raspona, prema tablici 34. Tablica 34.: Podjela buke prema njenim uincima INTEZITET NI RASPON > 120 dB UINAK BUKE AKO NEMA ZATITE oteenja ivanih stanica mozga i/ili lene modine GDJE SE BUKA JAVLJA u eksperimentalnIm pogonima za mlazne i raketne avione

105

90 - 120 dB 65 - 90 dB 30 - 65 dB

tea oteenja unutranjeg uha psiholoki uinci nema nepovoljnih uinaka

u pogonima teke industrije u proizvodnim pogonima, gotovo redovna pojava u uredima

Dopustiva razina buke uz koju sluh ostaje sauvan je 90 dBA za 8 sati kontinuirane ekspozicije svakodnevno kroz itav radni vijek. Uz navedenu razinu buke dnevno dolazi samo do privremenog odn. reverzibilnog gubitka slune osjetljivosti. Ponegdje se radi ouvanja sluha stanovnitva koristi stroi nacionalni standard od 85 dBA kojim se titi vei broj ljudi. Vrijeme ekspozicije odn. trajanje izloenosti buci ustanovljuje se zato to je za vee intenzitete buke doputeno vrijeme izlagnja buci krae, prema tablici 35.: Tablica 35.: Doputeno dnevno trajanje izloenosti buci u satima za pojedine intenzitete buke INTENZITET BUKE U dBA DOPUTENO DNEVNO TRAJANJE IZLOENOSTI BUCI U SATIMA 90 8 92 6 95 4 97 3 100 2 102 1,5 105 1 110 0,5 115 0,25

Iz tablice proizlazi da odnos intenziteta buke i doputenog vremena ekspozicije nije linearan nego geometrijski: za svakih 5 dBA povienja ukupne razine buke maksimalno doputeno vrijeme ekspozicije je 1/2 manje od prethodne vrijednosti. Vremenska promjenjivost intenziteta buke je svojstvo buke po kojemu se razlikuje intenzitetnokontinuirana buka ili buka stalne razine i intenzitetno-diskonti-nuirana buka, ili buka promjenjiveneujednaene razine. Intenzitetno-diskontinuirana buka je opasnija po sluh, posebice uz kratke razmake bez buke izmeu dva podraaja (to je tzv. impulsna ili isprekidana buka), nego kontinuirana buka istog intenziteta. Ritmizirana buka koja se doivljava kao jednolini um takoer nepovoljno djeluje na rad jer uslijed jednolinog podraivanja organizma dovodi do pada tonusa CNSa i time do pospanosti i tromosti radnika. Zato je ritmizirana buka svakako nepoeljna ako je prisutna uz zadatke motrenja. U tom sluaju, i inae kod monotonih poslova umjerena, ali neritmizirana buka moe imati pozitivne efekte. Spektralni sastav odn. akustini spektar buke potrebno je utvrditi zato to buka koja ima vei udio tonova srednjih i visokih frekvencija opasnija za sluh od one u kojoj prevladavaju tonovi niskih frekvencija. Spektralnom analizom buke odn. utvrivanjem razine buke u pojedinim oktavama se ustanovljuje udio intenziteta tonova pojedinih frekvencija u ukupnoj buci.

7.2.2. Odreivanje opasnosti od buke

Za odreivanje opasnosti od buke koristi se: (1) subjektivna procjena,

(2) mjerenje intenziteta ukupne buke, bez obzira na frekvencijski sastav, (3) spektralna (oktavna) analiza buke, koja se provodi po potrebi.
Prema subjektivnoj procjeni, potencijalno opasna je ona buka koja onemoguava normalno sporazumijevanje sa sagovornikom na udaljenosti od 1 m odn. koja maskira konverzaciju. Za mjerenje intenziteta ukupne buke kada je ona intenzitetno-kontinuirana koristi se standardni mjera zvuka, koji se sastoji iz mikrofona u kojemu se mehanika energija zvuka pretvara u elektrinu struju i ureaja koji mjeri tu struju i pokazuje razinu izmjerene buke. Mjerenje se provodi tako da se mikrofon mjeraa postavi u visini uha, na 3 mm od une upljine ako se mjeri intenzitet

106

buke na konkretnom radnom mjestu, a ako se mjeri za itavu radnu prostoriju mikrofon instrumenta se treba postaviti na visinu od 1,5 m od poda i najmanje na udaljenost od 1 m od zidova. Ukoliko je buka intenzitetno-diskontinuirana, odn. skokovito mijenja intenzitet i trajanje, kao npr. buka prometa mjerenje se provodi instrumentima sa kontinuiranim registriranjem uz istovremenu obradu podataka, tako da se na instrumentu oitava ekvivalentna razina buke. Ekvivalentna buka je zapravo ona intenzitetno-kontinuirana razina buke koja ima jednako djelovanje na ovjeka kao i intenzitetno-diskontinuirana buka koja se mjeri. Spektralna (oktavna) analiza buke odgovara na pitanje koji su od dva ili vie izvora buke iste razine ukupne buke ali razliitog spektralnog sastava buke opasniji po sluh? Provodi se tako da mikrofon prima ukupnu buku, a akustini filtri proputaju do pojedinih mjeraa zvuka zvukove samo odreenih frekventnih podruja (pojasa). Frekventna podruja koja se podvrgavaju analizi su oktave koje dijele itavo ujno podruje (20 20 000 Hz) na 9 pojaseva. Svaki oktavni pojas karakterizira srednja frekvencija oktave, koja je geometrijska sredina graninih vrijednosti frekvencija pojedine oktave. Omjer srednjih vrijednosti susjednih oktava je 1:2, poevi od frekvencije 31,25 Hz. Za svaku karakteristinu vrijednost oktave odreena je maksimalno doputena razina buke za 8-satnu ekspoziciju prema tablici 36.: Tablica 36.: Maksimalno doputena razina buke za 8-satnu ekspoziciju za 9 karakteristinih vrijednosti oktava SREDNJE VRIJEDNOSTI OKTAVE U Hz DOPUTENA RAZINA BUKE PO OKTAVI U dBA 113,3 102,6 95,9 91 87.6 85 82,8 81 79.5 31,25 62.5 125 250 500 1000 2000 4000 8000

Primjer: dva izvora buke iste razine ukupne buke od 95 dbA imaju slijedee razine buke po oktavama: razine buke po oktavama izvora A razine buke po oktavama izvora B 62 65 70 70 75 75 80 83 83 93 83 88 84 84 88 83 93 80

Ako izmjerena razina buke u bilo kojoj oktavi prijee maksimalno doputenu razinu buke, ekspozicija izvoru buke je opasna po sluh kroz itavu radnu smjenu. elimo li ustanoviti koji je od dva opasna izvora buke opasniji promatramo prekoraenja doputenih razina buke u podruju viih frekvencija (osjenano u tablici 36.). U danom primjeru zakljuujemo da je buka izvora A opasnija po sluh zato to su na viim frekvencijama prekoraenja doputene razine buke vea nego kod izvora B, iako izvor B ima prekoraenja i na niim frekvencijama. U posebnim tablicama i grafikonima moe se ustanoviti koliko je maksimalno dopustivo vrijeme ekspozicije za dobivene akustike spektre buke pojedinih izvora. Za na sluaj to je za izvor A 1,5 sati, a za izvor B 4,5 sati. Osim tablice doputene razine buke za itav frekventni opseg ujnosti postoje i N-krivulje doputene razine buke u pojedinim oktavnim pojasevima. One dobivaju svoje nazive po maksimalno doputenoj razini buke za srednju vrijednost oktave pa npr. N-krivulja za oktavu ija je srednja vrijednost 1000 Hz, ima naziv 85.

7.2.3. Poremeaji organizma izazvani bukom

Poremeaji organizma izazvani bukom esti su kod radnika koji su dugo izloeni buci. Dijele se u tri kategorije:

(1) AUDITIVNI: uslijed dugotrajnije izloenosti buci postoji opasnost od akustike traume odn.
trajnog oteenja sluha i gubitka slune osjetljivosti koji gubitak moe biti djelomian: opa

107

nagluhost (ili ograniena nagluhost na odreeno frekventno podruje) ili trajan: gluhoa. Do gubitka slune osjetljivosti ne dolazi podjednako na svim frekvencijama, ve najprije na frekvencijama veima od 4000 Hz, izvan podruja najvee slune osjetljivosti od 10004000 Hz. To je primarna akustika trauma. Budui da je svakodnevno govorno komuniciranje u frekventnom opsegu od 1000 - 3000 Hz, nakon godinu dana izloenosti buci radnik subjektivno ne osjea oteenje sluha i izjavljuje da dobro uje sugovornike. Pri daljnjoj izloenosti buci gubitak sluha e se pojaviti na frekvencijama ispod 3000 Hz odn. u govornom podruju frekvencija (sekundarna akustika trauma) i tek tada e se radnik poaliti da vie ne uje dobro.

(2) PSIHOLOKI, kao to su odvraanje panje od predmeta rada, osjeaj smetnje odn. neugode,
psihika napetost ili unutranji nemir, tjeskobnost, neurotski simptomi, opa razdraljivost, agresivnost i sklonost konfliktima, neraspoloenje, osjeaj premorenosti, glavobolje, poremeaji sna. Ovise o individualnoj osjetljivosti pa na razliite ljude buka razliito djeluje (kod veine dolazi do privikavanja na buku) i o znaenju zvunih informacija koje su sadrane u buci. Izraeniji su (a) na poetku rada, odn. pri samoj pojavi buke nego nakon nekog vremena, kada dolazi do subjektivne priviknutosti na buku i (b) kada buku proizvodi netko drugi.

(3) FIZIOLOKI: (a) poremeaji kardiovaskularnog tjelesnog sustava: tahikardija, porast arterijskog
krvnog tlaka zbog vazokonstrikcije, i (b) poremeaji gastrointestinalnog tjelesnog sustava: gubitak apetita, pojaana peristaltika i sekrecija. Auditivni poremeaji se dijagnosticiraju ispitivanjem slune osjetljivosti: audio-metrijom. Pri audiometriji ispitanik sjedi u zvuno izoliranoj kabini sa slualicama na uima. Ispitiva komunicira sa ispitanikom preko slualica, a ispitanik sa ispitivaem pokretima ruku. Generator tona proizvodi ton odreene frekvencije idui od niih prema viim intenzitetima, a ispitanik treba dati znak rukom kad prvi puta uje taj ton u slualicama. Nakon toga, ispitiva upie u audiogram intenzitet zvuka na kojem je kod dane frekvencije za dotinog ispitanika utvren prag ujnosti. U audiogramu je normalni sluh oznaen ravnom crtom, a gubitak slune osjetljivosti predstavlja razlika u dB izmeu oekivane i opaene slune osjetljivosti (slika 37.).

108

Slika 37.: Smanjenje slune osjetljivosti kod tri skupine radnika, koji su bili 15 godina izloeni intenzivnoj buci.

7.2.4. Suzbijanje buke

Sniavanje razine i skraivanje trajanje ekspozicije emitirane ili primljene prekomjerne buke u radnoj okolini na dopustive vrijednosti se provodi slijedeim mjerama:

(1) tehniko-tehnoloke mjere globalne modifikacije nepovoljnih uvjeta: (a) automatizacija:

izdvajanje izvora buke ako tehnoloki proces to doputa i upravljanje tim procesom iz posebnih prostorija, (b) hermetizacija: zatvaranje izvora buke u kuita kako bi se sprijeilo prodiranje buke u okolinu, (c) izolacija od buke putem postavljanja ili ugraivanja pregrada odn. zaslona koji mogu biti apsorpcijski: od specifino lakih - upljikavih materijala kao to su stiropor, plastika, staklena vuna ili refleksni od specifino tekih materijala, kojima se oblau povrine zidova ili strojeva; povrine pregrada moraju biti puno vee od povrine izvora zbog rasprostiranja buke i iza pregrade; komunalna buka u zatvorenim stambenim prostorijama se efikasno rjeava vieslojnim staklenim prozorima, (d) prekidanje akustikog vala u metalu npr. putem umetanja u cjevovode za ventilaciju (koji esto prave buku u pogonima gdje inae nema drugih izvora buke) segmenata cijevi koji slabo vode buku, (e) postavljanje strojeva na elastine podloge (pust, guma, elina pera), ime se priguuje buka niskih frekvencija, (f) odravanje strojeva: pravodobna zamjena dotrajalih dijelova, pritezanje olabavljenih dijelova, podmazivanje,

(2) mjere osobne zatite pomou osobnih zatitnih sredstava, primjenjuju se kada tehnike i
organizacijske mjere nisu dovoljne: (a) uni uloci i to a1: impregnirana vata: budui da obina pamuna vata nema znaajan uinak priguenja, ona se impregnira voskom i postaje elastina i podatna, prije upotrebe se dri u prstima da se ugrije i oblikuje te se potom zavrti u uho, ako je uho neisto zbog une smole uloci se mogu zalijepiti pa se teko vade, ta vata ne pravi infekcije, izuzev ako se metalni piljci ne uvuku u vosak i izgrebu unu unutranjost, ili a2: staklena vedska vata slui za jednokratnu upotrebu jer se zbog ponovljenog gnjeenja staklena vlakna lome, ali je najprikladnija: prosjek priguenja za itav akustini spektar iznosi 18 - 20 dB, (b) uni epovi od plastike mogu se dugo upotrebljavati jer se lako iste, izrauju se u razliitim veliinama i oblicima koji ipak ne odgovaraju svim ljudima i ne brtve za sve ljude podjednako, snizuju intenzitet buke za 15 do 20 dB, (c) uni pokrovi: slualice ili antifoni, prosjeno priguuju 20 - 40 dB, pokrivaju itavu koljku uha i moraju dobro prijanjati da bi se sprijeilo dopiranje buke u uho, za veinu poslova dovoljna su zatita, (d) specijalni ljemovi su iznutra obloeni specijalnim materijalima koji ne vode zvuk, upotrebljavaju se kod vrlo visokih intenziteta buke kod kojih postoji opasnost po mozak od akustike energije zbog zvune provodljivosti lubanje, pa treba zatititi itavu glavu, pri emu treba posebnu panju posvetiti privikavanju radnika na njihovo noenje, budui da oni esto odbijaju nositi ona zatitna sredstva koja oteavaju komunikaciju meu ljudima odn. prijem i razmjenu relevantnih informacija, (kao rjeenje se mogu uvesti antifoni koji selektivno proputaju frekvencije ljudskog glasa, ili sa ugraenim primopredajnikom),

(3) organizacijske mjere: (a) rotacija, ime se skraivanje vrijeme ekspozicije pojedinih radnika
buci, (b) separacija: maksimalno mogue udaljavanje radnika od izvora buke, ime eksponencijalno (sa kvadratom udaljenosti) pada zvuni pritisak na membranu bubnjia. Na kraju treba naglasiti da u borbi protiv buke treba zauzeti preventivni pristup: treba tehnikim mjerama sprijeiti da problem buke nastane odn. treba konstruirati strojeve koji proizvode to manje buke. Tehnike mjere preinake postojeih strojeva radi smanjivanja ve postojee buke vrlo su skupe, esto nedjelotvorne, a ponekad i neprovedive.

109

7.3. TOPLINA
7.3.1. Nepovoljni toplinski uvjeti radne okoline
Nepovoljni toplinski uvjeti se u radnoj okolini javljaju:

(1) kao nusprodukt tehnolokog procesa u topionicama i valjaonicama metala, pri proizvodnji
stakla, u ciglanama, gdje se javlja vrua-suha mikroklima,

(2) kao dio radne okoline u rudnicima, tunelima, praonicama, bojadisaonicama, gdje se javlja
topla-vlana mikroklima,

(3) kao dio prirodne okoline pri radu na otvorenom u poljoprivredi, graevinarstvu, ribolovu,
i smanjuju osjeaj komfora pri radu, utjeu na radnu sposobnost, radnu sigurnost i pojavu nesrea na radu, a mogu i neposredno ugroziti zdravlje i ivot radnika koji su izloeni tim uvjetima. Kako e se ovjek toplinski osjeati ovisi o izmjeni topline izmeu organizma i zraka okoline u kojoj boravi prema jednadbi toplinske ravnotee:

M R K E = 0 [kJ/h]
u kojoj je:

M = brzina stvaranja topline u organizmu putem metabolikih procesa, ovisno o teini

fizikog rada, prema tablici 37. (koja se odnosi na standardnog mukarca teine 70 kg, visine 183 cm i povrine tijela 1,85 m2): Tablica 37.: Brzina proizvodnje topline u organizmu putem metabolikih procesa, ovisno o intenzitetu fizikog rada VRSTA FIZIKE AKTIVNOSTI TIJELA spavanje mirno sjedenje lagani rad: sjedenje, umjereni pokreti rukama i trupom stajanje, umjereni pokreti rukama i trupom umjereni rad: sjedenje, vei pokreti rukama, nogama i trupom stajanje, vei pokreti rukama, nogama i trupom hodanje uz podizanje ili guranje predmeta teki rad: guranje, vuenje ili podizanje tekog tereta uz prekide najtei rad: umski radovi ili rudarski radovi M* [kJ/h**] 265 420 462 - 567 567 - 672 672 - 840 840 - 1050 1050 - 1470 1575 - 2100 2100 - 2520

*interpretira se i kao energetska potronja odn. brzina postronje energije ili kao energetski zahtjevi organizma za razliite vrste aktivnosti ** 1 kJ/h = 0,238 kcal/h; 1 kcal = 4,2 kJ

R = brzina stvaranja topline u okolini radijacijom odn. toplinskim zraenjem razliitih izvora

topline. Po predznaku moe biti pozitivna, kada je srednja temperatura toplinskog zraenja izvora > 35C u kojem sluaju organizam prima toplinu iz izvora, ili negativna, kada je srednja temperatura toplinskog zraenja izvora < 35C odn. nia od temperature tijela u kojem sluaju organizam predaje toplinu izvoru. Ovisi o temperaturi zraenja toplinskih izvora., emitiranjem-isijavanjem topline u okolni zrak. Po predznaku moe biti pozitivna, kada je temperatura zraka > 35C u kojem sluaju organizam zadrava vlastitu proizvedenu toplinu, ili negativna, kada je temperatura zraka < 35C u kojem sluaju organizam predaje vlastitu

K = brzina stvaranja topline u okolini koju toplinu proizvodi organizam konvekcijom, odn.

110

proizvedenu toplinu okolini. Dakle, ovisi o temperaturi zraka, jer je temperatura tijela ovjeka konstantna, i o brzini strujanja zraka.,

E = maksimalna brzina oslobaanja topline iz organizma evaporacijom odn. isparavanjem

znoja kada se znoj isparava po itavoj povrini koe tijela. Iznosi 3000 kJ/h i u jednadbi se pojavljuje kao konstanta.

Jedini termoregulatorni mehanizam ovjeka je evaporacija, budui da su:

(1) teina rada, o kojoj ovisi brzina stvaranja topline u organizmu putem metabolikih procesa, (2) temperatura zraenja toplinskih izvora, o kojoj ovisi brzina stvaranja topline u okolini
toplinskom radijacijom razliitih izvora topline i

(3) temperatura zraka i brzina strujanja zraka, o kojima ovisi brzina stvaranja topline u okolini
koju toplinu proizvodi organizam konvekcijom, situacioni faktori koji ne ovise o fiziolokom funkcioniranju organizma. U jednadbu toplinske ravnotee nije uvrtena brzina stvaranja topline u okolini koju toplinu proizvodi organizam kondukcijom odn. prijenosom (provoenjem) topline tijela ovjeka na vrste predmete u okolini (kao to su npr. kuita strojeva ili pod) pomou neposrednog kontakta, budui da kondukcija u normalnim uvjetima rada sudjeluje vrlo malo u ukupnoj izmjeni energije. Kondukcija ovisi o temperaturi predmeta (budui da je temperatura tijela ovjeka konstantna) i o povrini neposrednog kontakta izmeu ovjeka i predmeta, a prisutna je u sluaju kada je temperatura predmeta manja od temperature ovjeka. Konvekcija je zapravo negativna radijacija kada je ovjek u neposrednom dodiru sa izvorom topline. Javlja se kada je srednja temperatura toplinskog zraenja izvora < 35C u kojem sluaju organizam predaje toplinu izvoru. Nain interpretacije jednadbe toplinske ravnotee daje tablica 38.: Tablica 38.: Primjeri interpretacije jednadbe toplinske ravnotee M 800 1000 R - 400 - 400 K - 600 - 600 E - 3000 - 3000 - 3200 - 3000 M R K - 200 < 0 0 STANJE ORGANIZMA ekpozicija hladnoi: nema znojenja toplinska udobnost: nema znojenja ekspozicija prekomjernoj toplini: toplinsko optereenje organizma 450 1000 1000 - 30 - 30 + 1250 - 90 - 90 + 650 - 3000 - 3000 - 3000 - 2670 - 2120 - 150 330 > 0 880 > 0 2850 > 0 potrebno je znojenje 11%*, djelomino znojenje 29%, djelomino znojenje** 95%, znojenje se koristi skoro do maksimuma 100%, granini maksimalno dopustivi fizioloki napor*** 106%, akumulacija topline u organizmu po ivot opasna

1000

+ 1500

+ 500

- 3000

3000 > 0

1000

+ 1600

+ 600

- 3000

+ 200

3200 > 0

* postotak, koliko se evaporacija koristi se dobiva putem formule: e = [ (M R K) / E ] x 100 [ %]. ** u jednakim toplinskim uvjetima: R1 = R 2, K1 = K2 , ali uz razliitu teinu rada: M1 M2 se znojenje razliito koristi.

111

*** koji odgovara uvjetima maksimalne toplinske izloenosti koju mogu podnijeti mladi, zdravi, potpuno aklimatizirani ljudi. Fizioloki prihvatljivi uvjeti za organizam se kreu od ekspozicije hladnoi do 100%-tnog znojenja. U posljednja dva sluaja treba promijeniti parametre toplinske okoline, najprije smanjivanjem toplinskog zraenja, kako bi srednja temperatura toplinskog zraenja izvora i temperatura zraka postali < 35C, nakon ega se treba smanjiti vlanost i poveati strujanje zraka. Navedeno se provodi zato to znojenje ili evaporativno hlaenje ovisi:

(1) o temperaturi zraka, kako je navedeno, (2) o vlanosti zraka obrnuto proporcionalno: kada je relativna vlaga 100% zrak je potpuno
zasien vodenom parom i evaporacija nije mogua,

(3) o brzini strujanja zraka upravo proporcionalno, ali samo ako je temperatura zraka < 35C.
Ako je temperatura zraka > 35C poveanje strujanja zraka nema uinak na hlaenje organizma: ako tada poveamo strujanje zraka, organizam dodatno prima toplinu. Tamo gdje nema toplinskog zraenja umjetnih izvora, kao to je to pri radu na otvorenom, visoka temperatura zraka je podnoljivija ako je kombinirana sa niskom vlanosti zraka i dovoljnim strujanjem zraka:

smanjivanjem vlanosti zraka poveava se podnoljivost viih temperatura (vidi sliku 38.).

Slika 38.: Utjecaj zajednikog djelovanja temperature i vlanosti zraka na osjeaj udobnosti ovjeka.

Relativna vlaga ne smije openito prijei 70% (ameriki standard, prema BUJASu, 1968).

112

 ako se rad vri pri visokoj temperaturi slabo strujanje zraka nepovoljno djeluje na radni
uinak (vidi sliku 39.).

Slika 39.: Radni uinak rudara u zavisnosti od brzine kretanja zraka odn. mogunosti hlaenja. Prinova svjeeg zraka po osobi na sat stoga ne smije biti manja od 29 m3 (ameriki standard, prema BUJASu, 1968), ali i ondje gdje nije mogue obnavljati zrak upotreba ventilatora kojima se zrak stavlja u pokret poboljava toplinske uvjete radne okoline. Iz do sada navedenog proizlazi da uspjenost kojom e tijelo predavati okolini viak metaboliki stvorene topline, da bi se temperatura tijela odrala konstantnom i sam osjet topline ovisiti o istodobnom djelovanju ETIRI VARIJABILNA FAKTORA TOPLINSKE OKOLINE, (koji se jo nazivaju klimatski faktori radne okoline) a to su: (1) (2) (3) srednja temperatura toplinskog zraenja okolnih izvora: strojeva (postrojenja), zidova i podova, temperatura zraka, brzina strujanja zraka i

(4) vlanost zraka,

koji se pri analizi radnih uvjeta na konkretnom radnom mjestu trebaju utvrditi mjerenjem. ovjek moe imati subjektivno jednak osjet topline sa vrlo razliitim kombinacijama vrijednosti etiri toplinska faktora, npr.: via temperatura zraka u kombinaciji sa niskom vlanosti daje jednak toplinski osjet kao nia temperatura zraka uz veliku vlanost, visoka temperatura toplinskog zraenja izvora kombinirana sa niskom temperaturom zraka izaziva isti toplinski osjet kao visoka temperatura zraka sa niskom temperaturom toplinskog zraenja izvora, pri emu se takvi uvjeti toplinske okoline koji izazivaju subjektivno jednak osjet topline nazivaju termoekvivalentni uvjeti. etiri faktora toplinske okoline djeluju na ovjeka istodobno ali nisu funkcionalno povezani i mijenjaju se nezavisno jedan od drugoga, pa se u radnim prostorijama susree vrlo velik broj kombinacija vrijednosti tih faktora.

7.3.2. Mjerenje faktora toplinske okoline

Sva etiri faktora toplinske okoline treba istovremeno mjeriti terenskim mjerenjem na istoj lokaciji.

113

Temperatura zraka se mjeri ivinim termometrom, uz postojee strujanje zraka, koji se termometar izloi na mjernoj lokaciji, ime se dobiva tzv. suha temperatura (ts). Nalazi li se mjerna lokacija na otvorenom, mjerenje se za sunano vrijeme vri u sjeni. Prirodna vlana temperatura (tpv) se mjeri na isti nain vlanim termometrom, koji se sastoji iz ivinog termometra iji je rezervoar ive obavijen vlanom tkaninom. Srednja temperatura toplinskog zraenja izvora se procjenjuje iz temperature izmjerene globus termometrom, koji je izveden kao uplja bakrena kugla premazana crnom bojom bez sjaja u koju je do centra utaknut ivin termometar. Navedenom izvedbom se imitira crno tijelo koje apsorbira toplinske zrake, pa temperatura zraka unutar uplje kugle ovisi o koliini primljenog toplinskog zraenja iz nekog izvora. Mjerenje se izvodi tako da se globus termometar postavi minimalno 20 minuta na mjernoj lokaciji nakon ega se oita tzv. globus temperatura (tg), koja se, po potrebi putem formule ili nomograma transformira u vrijednost srednje temperature zraenja izvora. Usporedba ts i tg moe posluiti za grubu procjenu toplinskog zraenja na radnom mjestu:

ako je tg < ts u prostoriji je veoma hladno, kao npr. u hladnjai, ako je ts tg u prostoriji nema znaajnih izvora toplinskog zraenja, ako je tg - ts = 1 do 3C u prostoriji postoje neki manji izvori toplinskog zraenja, ako je tg - ts > 3C u prostoriji postoje neki vei izvori toplinskog zraenja.

Vlanost zraka se mjeri psihrometrom, koji se sastoji od dva ivina termometra od kojih jedan ima ivin rezervoar obavijen vlanom tkaninom. Mjerenje se vri uz prisilno strujanje zraka runim rotiranjem termometara ili ventilatorom ugraenim ispod termometara, a traje dok temperatura vlanog termometra ne prestane padati, kada se uspostavlja ravnotea izmeu vlage u zraku i vlage tkanine. Vlana temperatura je uvijek nia od suhe temperature, osim kada je zrak potpuno zasien vodenom parom, kada su te dvije temperature jednake. Uzimajui suhu temperaturu zraka (ts) i razliku suhe i vane temperature ( t) iz tablica se oitava relativna vlaga u %, npr. uz ts = 25C i t = 2C relativna vlaga iznosi 84%. to je t vei, to je zrak suhlji i relativna vlaga manja. Relativna vlaga se definira kao prisutna vlanost (koliina vodene pare) u zraku u odnosu na maksimalnu moguu vlanost (koliinu vodene pare) pri danoj temperaturi zraka. BRZINA STRUJANJA ZRAKA se odreuje:

(1) katatermometrom: (a) izraunavanjem brzine sputanja alkohola u kapilari alkoholnog

termometra uslijed hlaenja alkohola zbog strujanja zraka, koja se brzina odreuje iz prijeenog puta stupca alkohola pri snienju temperature za 3C, iz koje se brzine sputanja odreuje brzina strujanja zraka, (to je vei prijeeni put, vea je brzina sputanja alkohola uslijed hlaenja i vea je brzina strujanja zraka), (b) mjerenjem vremena hlaenja alkohola pri snienju temperature za 3C iz kojeg se vremena hlaenja pomou tablica odreuje brzina strujanja zraka (to je krae vrijeme hlaenja, vea je brzina strujanja),

(2) termoanemometrom: registriranjem promjene otpora elektrine ice zbog hlaenja

uzrokovanog strujanjem zraka. Da bi se dobio odgovor na pitanje kakvi su toplinski uvjeti radne okoline izmjerena etiri toplinska faktora usporedimo sa propisanim optimalnim i maksimalno doputenim rasponima njihovih vrijednosti koji se normativi propisuju za odreeno radno mjesto, godinje doba, teinu rada i izvore topline, kao npr.:

za ljetno razdoblje smatraju se ugodnima temperature izmeu 20 i 24C, uz relativnu vlagu 40-50%
i strujanje zraka od 0,2 m/s, a s obzirom na toplinsko zraenje u okolini temperatura ploha u prostoriji se ne bi trebala razlikovati za vie od 3C od temperature zraka (vicarski standard) 70% i strujanje zraka od 0,05-0,2 m/s (SINGLETON, 1974).

za uobiajen uredski rad preporua se temperatura zraka od 19-23C, relativna vlaga od 30-

114

Slijedea tablica (tablica 39.) pokazuje prikazuje preporuenu optimalnu temperaturu zraka za razliite vrste rada uz relativnu vlagu od 50%: Tablica 39.: Preporuena optimalna temperatura zraka za razliite vrste rada uz relativnu vlagu od 50% VRSTA RADA sjedei intelektualni rad sjedei lagani psihomotorni rad stojei lagani psihomotorni rad sjedei tei psihomotorni rad vrlo teki fiziki rad TEMPERATURA ZRAKA U C 21 - 23 19 18 17 15 - 16

Normative za optimalne i dozvoljene vrijednosti temperature zraka, relativne vlanost i brzine strujanja zraka u radnim prostorijama s obzirom na godinje doba, teinu rada i izvore topline koji se kod nas koriste prikazuje tablica 40. Tablica 40.: Normativi za optimalne i dozvoljene vrijednosti (u zagradi) temperature zraka, relativne vlanost i brzine strujanja zraka u radnim prostorijama s obzirom na godinje doba, teinu rada i izvore topline IZVORI TOPLINE U PROSTORI JI VRST A RADA ZIMSKO I PRIJELAZNO RAZDOBLJE: temperatura vanjskog zraka do 10C temp. [C ] MANJI: 84 kJm-3h-1 i manje laki srednj i teki 18-21 (1722) 14-18 (1517) 12-14 (1315) 18-21 (1724) 16-18 (1722) 14-16 (1417) rel. vl. [ %] 60-40 (do 75) 60-40 (do 75) 60-40 str. zr. [ m/s] do 0,2 (do 0,3) do 0,3 (do 0,5) TOPLO RAZDOBLJE: temperatura vanjskog zraka preko 10C

temp. [C ] 22-25 (do 28) 20-23 (do 28) 17-20 (do 28)

rel. vl. [ %] 60-40* 60-40 * 60-40*

str. zr. [ m/s] do 0,3 (do 0,5) do 0,3 (do 0,7) (0,5-1,0)

VEI: preko 84 kJm-3h-1

laki srednj i teki

60-40 (do 75) 60-40 (do 75) 60-40

do 0,2 (do 0,5) do 0,3 (do 0,5)

22-25 20-23 17-20

60-40 60-40 60-40

do 0,3 (do 0,7) do 0,3 (0,71,0) (1,0-1,5)

* pri 28C do 55%, pri 26C do 60%, pri 24C do 65%, ispod 24C do 73% NAPOMENA: temperatura poda ne smije biti vea od 25C, a temperatura stropa ne smije biti vea od 35C Posve suh zrak je doputen, pa dopustiva donja granica vlanosti zraka ne postoji. U preporukama se navodi samo gornja dopustiva granica vlanosti zraka, jer previsoki sadraj vlage smanjuje osjeaj toplinske udobnosti i time radnu uspjenost, to ne vrijedi i za preniski sadraj vlage u zraku. Sve dok je temperatura zraka u prostoriji umjerena, nia ili jednaka 20C, varijacije u relativnoj vlazi nemaju nikakav utjecaj na radnu produktivnost.

7.3.3. Toplinski indeksi

115

Za ocjenjivanje toplinskih uvjeta radne okoline predloene su slijedee kompozitne mjere koji su funkcija sva eiri ili barem tri faktora toplinske okoline koje su mjere nazvane toplinski indeksi:

efektivna temperatura (ET) se definra kao ona temperatura potpuno mirnog zraka (zrak

brzine strujanja = 0), potpuno zasienog vodenom parom (zrak relativne vlage = 100%), koja u prosjenog ovjeka izaziva isti osjet topline, kao i aktualna kombinacija tempereture zraka, brzine strujanja zraka i vlanosti zraka na konkretnom radnom mjestu. Na primjer, ako kombinacija temperature zraka, retlativne vlage i brzine strujanja zraka na nekom radnom mjestu od 25C, 92% i 1,3 m/s izaziva kod prosjenog ovjeka jednaki osjet topline kao kombinacija od 20C, 100% i 0 m/s, toplinski uvjeti na tom radnom mjestu mogu izraziti kao ET = 20C. Efektivna temperatura se oitava iz posebnih nomograma na temelju izmjerenih vrijednosti suhe i vlane temperature zraka i brzine strujanja zraka (vidi sliku 40.).

Slika 40.: Nomogram za odreivanje efektivne temperature, kojoj su izloene odjevene osobe. Traena vrijednost ET se nalazi na mjestu gdje crta koja spaja utvrene vrijednosti suhe i vlane temperature zraka sijee odgovarajuu krivulju utvrene brzine strujanja zraka. ET se primjenjuje za ocjenjivanje toplinskih uvjeta kada nema veeg izvora topline u okolini.

korigirana efektivna temperatura (KET) se upotrebljava zato to ET ne uzima u obzir izvore

toplinskog zraenja u okolini. Ona se oitava pomou istog nomograma kao i ET, samo se umjesto suhe temperature zraka uzima vrijednost globus temperature izmjerene na radnom mjestu u blizini izvora toplinskog zraenja. aktivnosti u odreenim toplinskim uvjetima odn. za definiranje reima izmjenjivanja rada i odmora. Izraunava se putem formula: (a) za otvorene prostore i sunano vrijeme:

indeks vlane i globus temperature (IVGT) se koristi za procjenu doputenog trajanja

IVGTo = 0,7tpv + 0,2tg + 0,1ts [C ] i

(b) za zatvorene prostore i otvorene prostore bez sunca:

IVGTz = 0,7tpv + 0,3ts [C ]

116

da bi se potom iz tablica oitalo da li se za dobivenu vrijednost IVGT fizika aktivnost odreene teine moe odvijati kontinuirano, ili se mora prekidati i koliko u tom sluaju u jednom satu rada mora trajati prekid za odmor (u tablici 41. je dana amerika preporuka): Tablica 41.: Gornje granine vrijednosti za IVGT za razliite vrste tjelesnih aktivnosti i njihovo razliito trajanje GORNJA GRANINA VRIJEDNOST ZA IVGTo I IVGTz [C ] VRSTA FIZIKE AKTIVNOSTI laka umjerena velika za kontinuitrani rad 30 26,7 25 za 3/4 rada i 1/4 odmora svakog sata 30,6 28,0 25,9 za 1/2 rada i 1/2 odmora svakog sata 31,4 29,4 27,9 za 1/4 rada i 3/4 odmora svakog sata 32,2 31,1 30,0

Na primjer, ako se dobije IVGT o = 27,5C, vojnu vjebu uz veliku fiziku aktivnost ne smijemo provoditi kontinuirano, niti uz 15-minutne pauze svakog sata nego tako da se izmjenjuju pola sata aktivnosti sa pola sata odmora u jednako nepovoljnim uvjetima ili, ako je mogue, u toplinski povoljnijim uvjetima. IVGT se smatra najjednostavnijim toplinskim indeksom to se tie mjerenja, jer za njegovo odreivanje potrebujemo samo dva ivina termometra i globus-termometar a to se tie interpretacije bez potekoa se moe procijeniti jesu li toplinski uvjeti takvi da se moe organizirati kontinuirani rad ili je potrebno organizirati drugaiji reim izmjenjivanja rada i odmora. Pomou ET se iscrtavaju u obliku dijagrama zone toplinskog komfora ili udobnosti u kojim zonama se razmjena topline tijela sa okolinom odvija uz minimalni fizioloki napor. Ti dijagrami su statistiki utemeljeni jer za odreeni raspon ET prikazuju postotak ljudi koji se osjeaju udobno na pojedinim razinama ET (vidi sliku 41., na kojoj se dijagram odnosi na aklimatizirane ljude koji su odjeveni u laku odjeu i koji sjedei obavljaju laki rad). Ti postoci su dobiveni na osnovu subjektivnih izjava ispitanika o osjeaju toplinske udobnosti.

Slika 41.: Dijagram toplinske udobnosti. Zona toplinske udobnosti za tipian industrijski rad iznosi ET = 14 - 17 C. Odravanjem toplinskih uvjeta unutar zone komfora spreava se prekomjerno toplinsko optereenje radnika i negativan utjecaj tog optereenja na njihovo zdravlje. Kako osjeaj toplinske udobnosti ovisi o mnogim faktorima kao to su fizika aktivnost, odjea, dob, spol, prehrana, zdravstveno stanje, aklimatizacija na odreene toplinske uvjete..., treba za aktualnu upotrebu izraditi itav niz takvih dijagrama koji bi prikazali zone tolinske udobnosti, to je i osnovni nedostatak dijagrama zone toplinske udobnosti. Dijagram zone udobnosti omoguava odreivanje graninih vrijednosti ET unutar kojih granica se odreeni postotak ljudi mora ugodno osjeati. Na primjer, elimo li da se 80% zaposlenika koji su odjeveni u laku odjeu i koji sjedei obavljaju laki rad osjeaju ugodno treba dijagram zone toplinske udobnosti presijei pravcem koji je paralelan sa apscisom i prolazi kroz toku

117

(ishodite, 80%). Temperature koje odgovaraju dobivenim dvjema tokama se oitaju na apscisi i predstavljaju raspon ET unutar kojeg se toplinski uvjeti moraju kretati da bi se 80% ljudi osjealo toplinski ugodno. Osim toplinskih indeksa i zona udobnosti putem fiziolokih mjerenja su odreene i granice toplinske izdrljivosti odn. granino toplinsko optereenje za razliito teke poslove kod koje granice poinje rasti rektalna temperatura i kada puls prijee opasnu gornju granicu. Rektalna temperatura je mjera unutranje temperature tijela, a njen porast je znak nesposobnosti organizma da odri toplinsku ravoteu odn. znak sloma termoregulacije i znak poetka akumulacije topline u organizmu. Granice izdrljivosti za 8-satnu ekspoziciju zdravih ljudi koji ne nose neku posebnu zatitnu odjeu u nepovoljnim toplinskim uvjetima izraene razliitim mjerama prikazuje tablica 42.: Tablica 42.: Granice izdrljivosti izraene razliitim mjerama GORNJE GRANICE TOPLINSKE IZDRLJIVOSTI [C ] VRSTA FIZIKE AKTIVNOSTI ET (REL. VLAGA 100%) 33 - 35 29 - 31 26 - 28 ts (REL. VLAGA 50%) 40 - 44 34 - 37 30 - 33 KET (za neaklimatizirane ) 30 28 26,5 KET (za aklimatizirane) 32 30 28.5

laki sjedei rad srednje teki rad teki rad

Na kraju treba rei da je osjet toplinske udobnosti veoma individualan i da je nemogue tako prilagoditi toplinske uvjete koji bi bili jednako udobni za sve.

7.3.4. Utjecaj nepovoljnih toplinskih uvjeta na radni uinak

Kako bi se utvrdio utjecaj nepovoljnih toplinskih uvjeta na radni uinak proveden je u laboratorijskim uvjetima niz istraivanja na vrlo razliitim zadacima koji se javljaju kao komponente razliitih profesionalnih djelatnosti. Ta istraivanja su dala nejedno-znane rezultate. Neki istraivai nisu nali nikakav utjecaj nepovoljnih toplinskih uvjeta na radni uinak, veina istraivanja pokazuje da nepovoljni toplinski uvjeti negativno djeluju na radni uinak, a neka istraivanja su upuivala na porast radnog uinka u nepovoljnim toplinskim uvjetima. Navedeni disparatni rezultati se mogu objasniti pomou YERKES-DODSONovog (1908) zakona: uinkovitost odn. adaptivnost ponaanja je najvea kada je razina aktivacije umjerena odn. srednjeg nivoa dok visoka ili niska razina aktivacije ometaju uinak, tako da je uinak u funkciji razine aktivacije obrnuta U-krivulja. Kod tjelesnog rada nalazi o utjecaju nepovoljnih toplinskih uvjeta na radni uinak su jednoznaniji: kada ET prijee 20C ve se moe prepoznati smanjenje radnog uinka. Izrazito negativni utjecaj nepovoljnih toplinskih uvjeta na radni uinak kod tjelesnog rada potvruju slijedei nalazi dobiveni terenskim istraivanjima:

VERNON (1945) je ustanovio da se u industrijama gdje se rad nuno obavlja na visokoj

temperaturi radni uinak redovito poveava za 10-30% u zimskim mjesecima u odnosu na tople ljetne mjesece (vidi sliku 42.).

118

Slika 42.: Kolebanje radnog uinka u zavisnosti od temperature zraka u razliitim mjesecima.

MACKWORTH (1941) je pokazao da visoke temperature zraka djeluju nepovoljno i na

preteno intelektualni rad u ispitivanju kako temperatura okoline stalne vlanosti od 65% utjee na broj pogreaka u primanju telegrafskih signala tokom 3 sata. Ispitivanje je pokazalo da s porastom temperature okoline progresivno raste i broj pogreaka.

Nepovoljni toplinski uvjeti negativno djeluju i na zdravlje radnika i na profesionalne nezgode: u industrijama u kojima se rad vri uz visoku temperaturu mnogo su ei izostanci zbog bolesti i profesionalnih nezgoda. VERNON je primjerice (prije 2 svj. rata) pokazao da je minimalna relativna frekvencija nezgoda u tvornicama municije uz temperaturu zraka od 15-20C, dok uz nie i vie temperature broj nezgoda na radu raste.

7.3.5. Poremeaji organizma izazvani nepovoljnim toplinskim uvjetima

Kao homeotermiko bie, ovjek mora odravati svoju tjelesnu temperaturu od 37C (mjereno oralno) odn. 37,6C (mjereno rektalno) stabilnom i unutar relativno uskih granica unato promjenjivoj temperaturi okoline. Raspon promjena unutranje tjelesne temperature koje promjene ovjek moe podnijeti bez ireverzibilnih oteenja iznosi samo oko 4C odn. 2C. U organizmu ovjeka se neprestano odvijaju metaboliki procesi, pa je ovjek u stalnoj opasnosti od akumulacije topline u organizmu, kada nema adekvatne predaje vika metaboliki stvorene topline organizma okolini u kojoj boravi da bi se temperatura tijela odrala konstantnom. Na primjer, kada uope ne bi bilo predaje topline tijela okolini, tjelesna temperatura bi se nakon jednog sata spavanja povisila za 1,1C, a to povienje bi bilo daleko vee da je ovjek aktivan, budui da se brzina proizvodnje topline u organizmu naglo poveava sa poveanjem intenziteta fizike aktivnosti odn. teine fizikog rada. Povienje tjelesne temperature u toku jednog sata kada uope ne bi bilo predaje topline tijela okolini se izraunava iz slijedee formule:

t = M / mc [C/h]
u kojoj je: M = brzina stvaranja topline u organizmu putem metabolikih procesa, prema tablici 37., m = teina tijela od 70 kg,

c = specifina toplina tijela ovjeka, iznosi 3,4 kJkg-1C-1.

Slijedei su patofizioloki poremeaji organizma izazvani nepovoljnim toplinskim uvjetima:

(1) TOPLINSKA ISCRPLJENOST je stanje kada zbog maksimalne periferne vazodi-latacije

odn. irenja krvnih ila i poveane cirkulacije krvi na periferiji organizma, kojoj je cilj da se izlaganjem krvi to blie povrini tijela oslobodi to vie topline iz tijela centralni ivani sustav postaje nedovoljno opskrbljen krvlju. Uslijed toga se javlja osjeaj ope slabosti, vrtoglavica, bezvoljnost, difuzni umor, glavobolja i munina, tendencija ka povraanju i nesvjestici. Ta

119

pojava je praena poveanim radom lijezda znojnica takoer sa ciljem hlaenja organizma izluivanjem zagrijanih tjelesnih tekuina. Tjelesna temperatura je sniena, koa je vlana, a puls je ubrzan uslijed poveanih i pretjeranih zahtjeva koji se postavljaju krvoilnom sustavu, ime se takoer poveava vjerojatnost pojave sranih napada. Toplinska iscrpljenost se tretira mirovanjem u leeem poloaju u hladnoj prostoriji, a ako je tjelesna temperatura sniena unesreenog treba pokriti pokrivaem.

(2) TOPLINSKI GREVI nastaju zbog velikog gubitka tekuine i elektrolita (soli) poveanim
radom lijezda znojnica. Zahvaaju one miine skupine koje su tokom rada bile najvie aktivne. Pojavljuju se redovito u drugoj polovici radne smjene pri kraju rada, traju 1-3 min., ponavljaju se nakon kratkih prekida i vrlo su bolni. Toplinski grevi se lijee nadoknaivanjem izgubljene tekuine i elektrolita u lakim sluajevima peroralno, a u teim sluajevima intravenoznom injekcijom 0,9%-tne otopine NaCl-a u koliini od 1 litre i vie.

(3) TOPLINSKI STRES nastaje u asu kada kada organizam poinje akumulirati toplinu odn.
pregrijavati se, a to je redovita pojava uz temperaturu zraka >35C. Glavni simptomi su vrlo visoka tjelesna temperatura (41,5 - 43C), suha i vrua koa (nema znojenja) te ubrzano disanje i puls. Pri pojavi toplinskog stresa potrebno je to prije sniziti tjelesnu temperaturu oblozima od leda, uranjanjem u ledenu kupku ili pricanjem ledenom vodom.

(4) TOPLINSKI UDAR (SUNANICA) nastaje kao posljedica potpunog sloma termore-gulacije
uslijed zatajivanja termoregulacijskog centara u hipotalamusu zbog dugotrajnog toplinskog stresa ili direktnog toplinskog zraenja glave. Ubrzani puls postaje sve slabije zamjetljiv, javlja se nedostatak daha, mentalna konfuzija, delirij, gubitak svijesti, koma i ako se tada nita ne uini relativno brzo nastupa smrt. U poremeaje organizma koji su izazvani nepovoljnim toplinskim uvjetima treba osim one koji se odnose na prekomjerno toplinsko optereenje ubrojiti i one koji su posljedica niske temperature okoline. Uz tjelesnu temperaturu od 27C ovjek upada u komu, a ne moe preivjeti ako se tjelesna temperatura jo vie snizi. Kada je cijelo tijelo izloeno niskoj temperaturi dolazi do gubitka topline iz tijela i smrzavanja u dvije faze odn. fizioloke reakcije:

(1) PERIFERNA VAZOKONSTRIKACIJA KONIH ILA, kada dolazi do hlaenja perifernih

dijelova tijela; to je normalna obrambena reakcija tijela, kako bi se reduciranjem cirkulacije krvi na periferiji usporilo hlaenje krvi i centralnih dijelova tijela; da bi organizam sprijeio koenje i potpuno smrzavanje ekstremiteta, intenziviraju se kataboliki procesi u miiima, koji dovode do treskavice (drhturenja) kojom se privremeno odlae smrzavanje i pospjeuje zatita organizma od hladnoe,

(2) VAZODILATACIJA I ZATAJENJE CIRKULACIJE KRVI, kada dolazi do hlaenja u dublje

smjetenim organima, naroito u mozgu. Niske temperature zraka nisu povoljne za rad u poslovima koji zahtijevaju fine pokrete ruku i prstiju i pri kojima tjelesna aktivnost nije intenzivna. Sniavanje temperature okoline ispod 15C dovodi do znaajnog naruavanja uinka u psihomotornim zadacima. Ali, u usporedbi sa djelovanjem visokih temperatura negativni je utjecaj hladnoe znatno manji. Tome je uzrok i drugaije djelovanje hladnoe na ivani sustav: podraaji hladnoe, ako nisu preintenzivni djeluju uzbuujue, a podraaji topline izazivaju tromost, pospanost i bezvoljnost. Time se tumai injenica da mentalni uinak nije toliko podloan hladnoi: sa padom temperature poveava se radni uinak, sve dok hladnoa ne postane preintenzivna.

7.3.6. Suzbijanje nepovoljnih toplinskih uvjeta

Suzbijanje nepovoljnih toplinskih uvjeta ima za cilj smanjenje metabolizma organizma i radijacije izvora topline, a poveanje konvekcije, evaporacije i kondukcije organizma. Slijedei su oblici suzbijanja nepovoljnih toplinskih uvjeta i poremeaja koji su njima izazvani:

(1) tehniko-tehnoloke mjere globalne modifikacije nepovoljnih uvjeta: (a) automatizacija

tehnolokog procesa, (b) hermetizacija: zatvaranje izvora topline u kuita kako bi se sprijeilo prodiranje topline u okolinu, (c) modifikacija krovita: premazivanje reflektirajuom bojom,

120

hlaenje krovita prskajuom vodom, izrada otvora za prirodan ili prisilan izlaz vrueg zraka, (d) toplinska izolacija od toplinske radijacije odn. separacija vrueg procesa ili izvora topline (kao to su otvoreni plamen, industrijske pei, spremnici za vruu tekuinu, vrui ingoti metala, odljevi) putem refleksnih zaslona (tanki aluminijski lim) ili apsorpcijskih zaslona (debeli elini lim) protiv toplinskog zraenja (e) poveanje strujanja zraka e1: opom ventilacijom izmjenom zraka u itavoj prostoriji tako da se zimi ubacuje postojei zrak, a ljeti zrak prethodno kondicioniran na klimatizatorima ili e2: lokalnom ventilacijom na rijetkim izvorima topline u velikom prostorijama kao to su hale izvoenjem zranog tua u podruju rada samo nekih radnika, (f) smanjivanje vlanosti zraka kontrolom i odravanjem spojnih mjesta i ventila u cjevovodima vodene pare ime se smanjuje prodor pare u prostoriju, (g) klimatizacija, grijanje ili hlaenje prostorija,

(2) mjere osobne zatite: (a) specijalne cipele, rukavice i pregae, od izolacijskog materijala ili od
materijala visokog koeficijenta refleksije za toplinsko zraenje, (b) kompletna zatitna odijela, (c) skafanderi sa nitima aluminija sa posebnim dovodom zraka, pri emu treba posebnu panju posvetiti privikavanju radnika na njihovo noenje,

(3) organizacijsko-kadrovsko-zdravstvene mjere: (a) skraivanje vremena ekspozicije

pojedinih radnika njihovom rotacijom, (b) pravilno rasporeivanje razdoblja rada i razdoblja odmora, (c) smanjenje energetske potronje organizma skraivanjem trajanja tekih i najteih radova (d) profesionalna selekcija radnika koji lake podnose nepovoljne toplinske uvjete koji e raditi na ugroenim radnim mjestima: za takva radna mjesta nisu pogodni srani bolesnici te bolesnici sa bolestima bubrega, (e) odravanje potrebne hidracije, budui da radnici, iako imaju pojaanu potrebu za vodom, najee nisu svjesni gubitka vode pa spontana e nije dovoljan regulator za uzimanje vode, (f) davanje napitaka koji sadre dovoljno mineralnih soli: mineralna voda, voni sokovi, slane juhe. U suzbijanju nepovoljnih toplinskih uvjeta ne treba pretjerivati. Iskustva steena u nekim idealno kondicioniranim tvornicama pokazuju da potpuno jednolina temperatura, vlanost i strujanje zraka izazivaju osjeaj nelagodnosti i smanjuju otpornost organizma, jer ne stavljaju dovoljno esto u pogon termoregulacijske procese. Navedeno tumai paradoksalnu pojavu da su prehlade i upale plua kod radnika koji rade u dobro klimatiziranim prostorijama znatno ei nego kod radnika koji su izloeni nepovoljnijim toplinskim uvjetima u starim tvornicama. Naposlijetku treba naglasiti da utjecaj suzbijanja nepovoljnih uvjeta radne okoline kako toplinskih, tako i zvunih ovisi u velikoj mjeri i o stavu kojeg uposlenici imaju prema buci i nepovoljnim toplinskim uvjetima i njihovom suzbijanju. Ukoliko postoji negativan stav uposlenika prema promjenama nikakvi objektivno poboljani uvjeti nee poveati radni uinak, dok, s druge strane, njihov radni uinak moe biti visok i uz objektivno loe uvjete radne okoline.

8. UTJECAJ TEHNOLOKIH PROMJENA NA RAD

8.1. INFORMATIKA TEHNOLOKA REVOLUCIJA
Tehnoloka revolucija je relativno nagla promjena tehnologije proizvodnje koja ima slijedee osobine:

(1) vertikalna sveobuhvatnost: mijenja se ne samo nain proizvodnje i asortiman postojeih

proizvoda, nego se uz nove naine proizvodnje razvijaju i novi proizvodi,

(2) horizontalna sveobuhvatnost: utjee na veinu ovjekovih aktivnosti, povea-vajui njihov

potencijal,

(3) nepovratnost: kako se alati stalno usavravaju, tako je i promjena potencijala ovjekovih
aktivnosti rastua i nepovratna. Dosadanje tehnoloke revolucije prikazuje tablica 43.

121

Tablica 43.: Dosadanje tehnoloke revolucije DOBA PRIMITIVNOG OVJEKA primarna aktivnost lov, skupljanje plodova DOBA AGRARNE REVOLUCIJE proizvodnja hrane DOBA INDUSTRIJSKE REVOLUCIJE proizvodnja proizvoda iroke potronje mjesto rada varjabilno, zbog stalnih migracija stacionarno: u objektu stanovanja centralizirano: tvornice i uredi disperzirano, ovisno o dostupnosti informacija po izboru: odvojeni ili zdrueni disperzija radne snage DOBA INFORMATIKE REVOLUCIJE procesiranje informacija

odnos mjesta stano-vanja i mjesta rada distribucija populacije

nuno zdrueni

nuno zdrueni

nuno odvojeni

male zajednice u stalnoj migraciji

rasprene zajednice u prvim gradovima

velika koncentracija radne snage nekoliko stoljea

trajanje inicijalne faze kljuni alat

deseci tisuljea

nekoliko tisuljea

nekoliko desetljea

lovako oruje

plug

parni i elektr. strojevi

kompjuter

Doba informatike ili mikroelektronike revolucije zapoinje 50-ih godina naeg stoljea i dobiva svoj puni zamah 90-ih godina. Tada se javlja trend integracije telekomunikacijske i informatike tehnologije u proizvodnji telematike opreme koja se instalira na lokalne i globalne komunikacijske mree. Telematika oprema i veze omoguavaju decentralizirani telerad, odn. procesiranje informacija na daljinu, najee iz vlastitog doma. Teleradnici kompjuterom komuniciraju sa bazom podataka i sa korisnicima koje posluuju, pa ne moraju biti nuno u svom uredu. Razvoj informatike tehnologije imao je utjecaja na mnoga podruja ljudskog ivljenja. Hvatajui se u kotac s naglim porastom koliine informacija o svijetu u kojem ivimo, te s obradom tih informacija, kompjuteri su rjeili mnoge probleme, oslobaajuih nas mnogih mukotrpnih, repetitivnih intelektualnih operacija te rada u tekim i ponekad opasnim uvjetima. U najnovije vrijeme informatika tehnologija takoer prua putem ekspertnih sustava visokokvalitetne informacije u odreenim podrujima ljudskog znanja. Iako se kompjuteri u proizvodnji i uredima ve masovno upotrebljavaju, mogunosti primjene informatike tehnologije su ostale nesagledive. U ovom desetljeu velika veina poslova e biti ukinuta, preoblikovana ili zamijenjena novim poslovima koje sa sobom donosi razvoj informatike tehnologije. Uvoenje raunala ima utjecaja na sve poslove koji su povezani sa radnim mjestom na koje se raunalo uvodi.

122

8.2. UPOTREBA KOMPJUTERA U PROIZVODNJI I UREDIMA

Informatika tehnologija nudi slijedee softverske pakete i hardverske instalacije namijenjene proizvodnji:

(1) CAD, od engl.: computer-aided design, prevodi se kao raunalom podrano oblikovanje,
slui za projektiranje (tehniku konstrukciju i dizajnersko oblikovanje) proizvoda, zamjenjuje klasinu crtau plou ekranom kompjutera,

(2) CAM, od engl.: computer-aided manufacturing, prevodi se kao raunalom podrana

proizvodnja, slui za projektiranje alata i procedura proizvodnje, te za upravljanje i kontrolu proizvodnog procesa pri izradi gotovih proizvoda, pri emu su izradbene jedinice CNC strojevi i/ili roboti (vidi o njima kasnije), ukljuujui i objedinjeni transport dijelova, sastavljanje gotovog proizvoda i testiranje kvalitete,

(3) NC, od engl.: numerical control, prevodi se kao numeriki upravljan stroj, slui za
proizvodnju, pri kojoj posluioci samo postavljaju materijal i alate, a stroj automatski izvodi i kontrolira radni proces na osnovi buenih papirnatih traka ili kartica koje su prethodno pripremili programeri, koje kartice zamjenjuju operatora; prvi su se pojavili 50ih godina,

(4) DNC, od engl.: direct numerical control, prevodi se kao neposredno numeriki upravljan stroj,
slui za proizvodnju kao NC, ali se upravljanje grupom strojeva obavlja unoenjem programskih naredbi direktno (dakle bez posredovanja buenih papirnatih traka ili kartica) sa jednog sredinjeg kompjutera; pojavljuju se 60ih,

(5) CNC, od engl.: computer numerical control, prevodi se kao raunalom numeriki upravljan
stroj slui za proizvodnju kao NC, ali se upravljanje strojem obavlja unoenjem programskih naredbi putem kompjutera ugraenog u stroj, koje unoenje obavlja lokalno sam operator stroja; time je omogueno fleksibilno upravljanje strojem jer se u interakciji operatora sa upravljakim dijelovima stroja u svakom asu mogu promijeniti akcije efektora stroja,

(6) FMS, od engl.: flexibile manufactory system, prevodi se kao fleksibilni proizvodni sustav
slui za povezivanje vie CNC strojeva u jednu cjelinu ime se stvara mrea proizvodnih strojeva, te za njihovo povezivanje sa automatiziranim transportom i manipulacijom svim dijelovima koji ine gotov proizvod; objedinjavanjem proizvodnje, manipulacije i transporta se omoguava fleksibilno upravljanje itavim proizvodnim procesom uz poveanje produktivnosti; prvi se pojavljuju 60ih,

(7) CIM, od engl.: computer integrated manufactory, prevodi se kao raunalno integrirana
proizvodnja slui za integraciju, organizaciju i upravljanje itavim proizvodnim poduzeem od narudbi i nabave, preko planiranja i projektiranja te proizvodnje i kontrole kvalitete do distribucije i prodaje, koji se sastoji iz tri pristupa integraciji: (a) od poetka do kraja, kojim pristupom se integriraju svi podprocesi u procesu proizvodnje, od inicijalne ideje, preko konanog proizvoda do marketinga i distribucije, (b) iznutra prema van, kojim pristupom se se razvijaju komunikacijske veze izmeu proizvoaa s jedne strane i dobavljaa i kupaca s druge strane, i (c) od vrha do dna, kojim pristupom se povezuju vrhovni, srednji i operativni rukovoditelji meusobno i sa ostalim zaposlenicima. Prva i posljednja dva sistema predstavljaju najvee tehnoloko dostignue ovog stoljea i poetak novog razdoblja u razvoju industrijske proizvodnje. Njima se uvelike smanjuje cijena ljudskog rada, poveava se iskoristivost strojeva, pouzdanost i produktivnost proizvodnje. No osnovna znaajka tih sistema je fleksibilnost koja omoguava da se obradne operacije mogu relativno lako mijenjati, to je posebno vano u maloserijskoj proizvodnji istih modela sa velikim varijabilitetom rjeenja, to dananje trite trai. Time je dosegnut san industrijske proizvodnje: visoka produktivnost i niski trokovi u malim proizvodnim serijama.

123

Kompjuter je danas osnovni alat u svakom uredu gdje slui za pisanje raznih dokumenata i dopisa i u budunosti e gotovo potpuno zamijeniti papir i olovku. Razlog za to su mnoge prednosti koje kompjuter prua svojim korisnicima u odnosu na pisai stroj koje prednosti donose veliku utedu vremena i izuzetnu tonost:

(1) isti dokument se moe pohraniti, te naknadno mijenjati ako je potreban slian dokument,
to je znatno bre nego pisati dokument iznova, a i znatno je lake ispravljati greke,

(2) omoguena je izrada i umetanje slika, tablica i grafikona u dokumente, (3) kompjuter omoguava i bru obradu statistikih podataka, putem koritenja raznih formula
koje automatiziranjem ubrzavaju rad i tede vrijeme,

(4) kompjuter gotovo automatski generira grafike prikaze podataka, neusporedivo bre od
crtanja grafova runo, a i mogunost greke je svedena na minimum,

(5) kompjuterom se moe voditi podsjetnik o sastancima i poslovima koji se moraju obaviti u
odreeno vrijeme, te se moe dati nalog raunalu da pravodobno upozori korisnika na posao koji se mora obaviti, ime korisnik postaje znatno aurniji,

(6) u najnovije vrijeme, kompjuteri se sve vie koriste i za primanje i odailjanje poruka, putem
e-maila i faks-modema, a mogua je i zvuna i vizuelna komunikacija izmeu vie korisnika putem digitalizacije zvuka i tona.

124

8.3. ROBOTIZIRANA PROIZVODNJA

Roboti su takoer izdanak informatike tehnoloke revolucije. Robot Institute of America definira (1988) robot kao vienamjenski manipulator koji se moe reprogramirati a koji slui za pomicanje materijala, alata ili specijalnih naprava putem varijabilnih, programiranih pokreta u cilju izvrenja razliitih vrsti zadataka. Rije robot u njenom sadanjem znaenju je prvi puta koristio eki pisac kazalinih komada APEK (1921, u djelu R. U. R., Rossumovi univerzalni roboti), izvodei rije robot iz eke rijei rabota koja rije na ekom znai teki, fiziki, prisilni rad. Industrijski roboti ili tzv. elini ovratnici (naziv analogan podjeli radnika na bijele i plave ovratnike) se dijele u dvije generacije:

(1) prva ili primitivna generacija robota koji su bili jednoruki strojevi sa ogranienim memorijom i
osjetilima,

(2) druga ili napredna generacija robota koji su fleksibilni, mnogoruni, pokretljivi bez tranica i
sa znaajno poveanom memorijom, snagom i brzinom i sa poboljanim senzorima odn. umjetnim osjetilima. Antropocentrini pristup pojmu robota, koji pristup potenciraju filmovi i igrake je potpuno pogrean. Roboti mogu izvoditi u prostoru i vremenu neograniene kretnje, mogu vidjeti kroz vrste predmete, imaju snagu neusporedivu sa ovjekovim miiima, a redovito su konstruirani tako da oblikom uope nisu ovjekoliki. Industrijski roboti se kao periferne izlazne komponente koje primaju instrukcije od kompjutera danas koriste kao zamjena ovjeka za:

(1) za 3H-poslove (od engl.: hot, heavy and hazardous), dakle za poslove u kojima bi se radnici
izlagali vruini te tekim i zbog moguih ozljeda opasnim radnim zadacima, ime se izbjegavaju nesree na radu i profesionalne bolesti,

(2) za poslove koji su zamorni i monotoni-repetitivni , koji kod radnika izazivaju neugodan
osjeaj umora, zasienja, dosade zbog ega se poveava vjerojatnost pogreke pri radu. Roboti znaajno poveavaju produktivnost iz slijedeih razloga: (1) (2) (3) ne idu na pauze za ruak, bolovanja, godinje odmore, niti trajkaju, mogu raditi sve tri smjene i ne zahtijevaju mirovinu, fleksibilni su i iskoritavaju radno vrijeme vie od 90%.

125

8.4. PROBLEMI UVOENJA INFORMATIKE TEHNOLOGIJE

8.4.1. Problemi upotrebe kompjutera
Problemi upotrebe kompjutera se mogu podijeliti na slijedee grupe problema: (1) (2) (3) (4) naprezanje miia ruku, vidna udobnost pri koritenju monitora, ergonomsko oblikovanje softwarea, otpor prema kompjuterizaciji.

Problemi naprezanja miia ruku ovise najveim dijelom o dizajnu tipkovnice, dok naprezanje ostalih miia tijela te eventualno opi umor i bol u donjem dijelu lea pri radu na kompjuteru ovisi o oblikovanju radne stolice. Izrazito naprezanje miia ruku se javlja kod korisnika kompjutera koji unose tekst satima bez prestanka, npr. u novinskim i izdavakim poduzeima. Pritom se moe pojaviti neurofizioloki poremeaj koji se naziva sindrom bolnog zapea, koji ukljuuje slijedee simptome: bockanje i peckanje u prstima, jutarnja ukoenost i grevi ake, slabost palca, nemogunost oblikovanja pesnice, svijetla i suha koa ake, koji su uzrokovani pritiskom nateene koe na nervus medianus u podruju kostiju runog zgloba, koji ivac inervira miie ake i prstiju. Sindrom dovodi do osjeaja boli u zapeu: otar bol putuje od zapea prema ramenima, posebno nou, gubitka osjetljivosti u palcu i slijedea tri prsta i do znaajnog opadanja snage stiska ake. Poremeaj se prevenira adekvatnim dizajnom tipkovnice (vidi sliku 43.).

Slika 43.: Adekvatni dizajn tipkovnice, prilagodljive korisniku, koji moe namjestiti koliko e mu ruke biti razmaknute. Problemi vidne udobnosti su povezani sa odreivanjem slijedeih osobina znakova i pozadine na ekranu/monitoru/video-terminalu kako bi se osigurala visoka itljivost uz minimalni vidni napor:

(1) sjajnost znakova za monokromatski ekran sa svijetlim znakovima na crnoj podlozi :

GOULD (1968) smatra da koliina svjetla reflektirana sa povrine papira kojeg ljudi itaju u uredu a koja iznosi 160 cdm-2 treba biti gruba vrijednost preporuene sjajnosti znakova na ekranu. SCHMIDTKE (1980) dodaje da sjajnost znakova na ekranu treba ovisiti o osvijetljenosti prostorije u kojoj se ekran koristi, koja u uredima iznosi od 10 do 1000 lx, pa preporua da sjajnost znakova moe varirati izmeu 10 i 150 cdm-2.,

(2) boja znakova za monokromatski ekran sa svijetlim znakovima na crnoj podlozi (boja
fosfora u katodnoj cijevi): RADL (1980) je ispitujui uinak i preferencije operatora prema razliitim bojama fosfora u cijevi i filtera ispred ekrana utvrdio da je uta boja fosfora (a time i boja znakova) ona uz koju je uinak operatora najbolji i preferencije najizraenije, ali to ne vrijedi i za uti filter.,

(3) veliina znakova: GEANDJEAN et. al. (1982) predlau da uz prosjenu udalje-nost gledanja u
ekran od 66 cm visina znakova treba iznositi najmanje 2 mm da bi bili itljivi.,

126

(4) kontrast znakova i pozadine: BAUER I CAVONIUS (1980) su pokazali da su uspjenost i

brzina prepoznavanja besmislenih rijei bolji na ekranima koji imaju crne znakove na svijetloj pozadini nego svijetle znakove na crnoj pozadini, to potvruju i druga istraivanja, sa drugim vrstama zadataka.,

(5) kontrast obojenih znakova i obojene pozadine za polikromatski ekran sa svijetlim

znakovima na tamnoj podlozi: RADL (1980) je ispitujui uinak operatora uz razliite kombinacije boje znakova i boje pozadine utvrdio da su greke operatora to vee to su valne duine znakova i pozadine blie te da se znakovi razliitih boja itaju uz najmanje pogreaka ako je pozadina siva. Na vidnu udobnost takoer utjeu rezolucija ekrana, veliina ekrana i brzina izmjenjivanja slova, a korisno je da ekrani imaju premaze ili zaslone protiv blijetanja te da se prostorija sa kompjuterima oboji nekom tamnijom bojom. Vano pitanje povezano sa vidnom udobnou pri upotrebi kompjutera je i pitanje da li kod korisnika kompjutera dolazi do smetnji ili oteenja vida?, kao to je npr. slabljenje otrine vida ili pojava katarakte (zamuenja one lee). Temeljita istraivanja su pokazala da nema znanstvenih dokaza da kompjuteri uzrokuju smetnje ili oteenja vida odn. pad vidnih sposobnosti. Dodue, monitori loe kvalitete mogu izazvati umor oiju. Probleme ergonomskog oblikovanja softwarea kako bi njegovo koritenje bilo im jednostavnije i u skladu sa mogunostima ovjeka tretira multidisciplinarni pristup nazvan HCI od engl.: humancomputer interaction, a unutar ergonomije podruje koje se naziva kognitivna ergonomija. Osnovna je tenja HCI pristupa pribliavanje kompjutera ovjeku i njihovo sprijateljivanje. Problem otpora prema kompjuterizaciji ima svoj osnovni uzrok u slijedea dva straha:

(1) STRAH ZA GUBITAK POSLA, koji predstavlja znaajan izvor organizacijskog stresa u
poduzeima koja uvode informatiku tehnologiju u urede. Strah se prevenira (a) organiziranjem osposobljavanja i prije nego se oprema instalira, (b) participacijom uposlenika u planiranju informatikih tehnolokih promjena te (c) osiguravanjem telefonske vrue linije (engl.: hot line) za upite i pritube poetnika u koritenju kompjutera.,

(2) STRAH OD UPOTREBE KOMPJUTERA (kompjuterofobija) se javlja posebno kod

uposlenika srednje dobi koji smatraju da su prestari ili nedovoljno educirani da savladaju zahtjeve nove tehnologije. Taj se strah kod rukovodilaca ponekad skriva iza predrasude da tipkanje na tastaturi kompjutera predstavlja sputanje na niskokvalificirane poslove tajnica. Tretira se kompjuterskom edukacijom u okolini koja nije natjecateljska, npr. individualnim osposobljavanjem (stariji uposlenici vrlo nevoljko prihvaaju ukljuivanje u grupne obrazovne teajeve upotrebe kompjutera) i drugim mjerama koje imaju za cilj poveanje oekivanja vlastite efikasnosti u radu sa kompjuterima. Zato se rjeavanje problema sadraja, opsega i metodike osposobljavanja za upotrebu kompjutera ne moe prepustiti samo kompjuterskim strunjacima.

8.4.2. Otpor prema robotizaciji

Uvoenju robota u proizvodnju zaposleni esto pruaju otpor iz slijedeih razloga:

(1) STRAHUJU OD GUBITKA POSLA. Naime, premda nove tehnologije u pravilu stvaraju vie
novih radnih mjesta, nego to ih ukidaju, samo mali dio novih poslova odn. novih radnih mjesta, koji se odnose na razvoj, izgradnju i primjenu nove tehnologije se pojavljuje odmah. Najprije dolazi do ukidanja radnih mjesta, a zatim do stvaranja novih, i to tek kada nova tehnologija prome itavo drutvo. Ljudi koji se mogu kvalificirati za ta nova radna mjesta obino nisu oni koji su prije imali radna mjesta na kojima se upotrebljavala zastarjela tehnologija.,

(2) SMANJUJE SE SOCIJALNA INTERAKCIJA MEU RADNICIMA jer robotizirani pogoni

trebaju manje radnika koji su meusobno prostorno udaljeniji,

(3) MANJE SU MOGUNOSTI NAPREDOVANJA U POSLU jer se smanjuju potrebe poduzea

za srednjim i operativnim rukovoditeljima.

127

8.4.3. Problem utjecaja informatike tehnologije na sadraj ljudskog rada

Uvoenjem informatike tehnologije u proizvodnju i urede mijenja se i sadraj ljudskog rada koji postaje:

(1) s jedne strane siromaniji, jer dolazi do pojednostavljivanja rada, posebno u podruju
proizvodnog rada, pa za dio radne populacije koja radi u proizvodnji rad postaje monoton, ime pada njihova motivacija,

(2) s druge strane bogatiji, jer se zbog potrebe za fleksibilnim prilagoavanjem tritu oekuje od
radnika kreativni pristup radu, uz ulaganje vlastite incijative, veu odgovornost i autonomiju u izvravanju predloenih ideja, ime radna motivacija raste, pa se moe rei da se polariziraju dvije kljune dimenzije sadraja ljudskog rada. Ipak, iako nema slaganja o posljedicama uvoenja informatike tehnologije u rad, ini se da najvie treba dati za pravo onima koji tvrde da se uvoenjem informatike tehnologije ne nazire neki jedinstveni trend promjena u sadraju ljudskog rada. Moe se takoer rei da postoji implicitna pogreka u pitanju kako uvoenje informatike tehnologija utjee na rad?, koje podrazumijeva da informatika tehnologija neminovno utjee na kvalitetu i sadraj ljudskog rada. Pritom se zaboravlja da oblikovanje novih sustava u koje se uvodi informatika tehnologija moe biti tehnocentrino, sa naglaskom na tehniko-tehnoloku komponentu ili humanocentrino, sa naglaskom na ljudsku komponentu tih sustava.

128

9. ISPITNA PITANJA
1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. Tri osnovna naela odn. principa taylorizma to su therblizi i to odreuju to sve moe ui u sistem Dvije iroke kategorije na koje je mogue podijeliti sisteme Karakteristike zatvorenog prstena Pouzdanost sistema Koje su funkcije sistema U kojem sistemu se pojavljuje ovjek kao upravlja Koja je prva faza u oblikovanju SS

10. Alokacija funkcija 11. Iza kojih faza razvoja sistema dolazi alokacija 12. Tko je autor prve liste funkcija koje mogu obavljati ovjek i stroj 13. U emu ljudi nadilaze strojeve i obrnuto 14. Tko ima bolje deduktivno zakljuivanje 15. Tko ima bolje induktivno zakljuivanje 16. Kako se ovjek ponaa u uvjetima preoptereenja 17. to je komunikacijski kanal 18. to je kodiranje 19. to je signal 20. to je um 21. Definicija bita 22. Formula za koliinu informacije kada je vjerojatnost pojavljivanja dogaaja u sistemu jednaka 23. Formula za koliinu informacije kada je vjerojatnost pojavljivanja dogaaja u sistemu nejednaka 24. Formula za koliinu prenesene informacije 25. Kapacitet kanala 26. Maksimalna koliina prenesene informacije u vidnom kanalu 27. Kakva je ovjekova mogunost diskriminacije jednodimenzionalnih podraaja 28. Kada koliina prenesene informacije nije dobra mjera 29. Za to se teorija informacija koristi u ergonomiji 30. to je kod 31. Koji su indikatori dominantni 32. Kod koje skale je najefikasnije brzo oitanje pri kratkoj ekspoziciji 33. Koji je najloiji interval numeriranja 34. Kakva treba biti skala s obzirom na interpolaciju 35. Da li su digitalni ili analogni indikatori bolji za kvalitativno oitavanje 36. Koja je optimalna frekvencija paljenja/gaenje svjetla kod vizualnih alarmnih ureaja 37. Koji su nedostaci auditivne signalizacije 38. Kolika treba biti frekvencija zvuka auditivnog alarma kada postoje zapreke

129

39. Kako se zove teorija koja u skladu sa ovjekovim dinamikim karakteristikama daje preporuke za oblikovanje strojeva 40. Na kojem upravljalu operator najbre reagira 41. emu slui upravljaki kota 42. to je dvonona pedala 43. Koji je noni ekvivalent upravljakog kotaa 44. Koji je maksimalni broj nonih upravljala po stopalu 45. Osnovni naini kodiranja upravljala 46. Koji naini kodiranja upravljala slue za primarnu identifikaciju 47. to su populacijski stereotipi 48. Principi grupiranja instrumenata na signalno-komandnim ploama 49. Karakteristike signala vane za teoriju filtera 50. Koje su dvije vrste zadataka usavrenih odgovora 51. Nedostatak mjerenja vremena na meti 52. Tko je u vezi tehnike sekundarnog zadatka rekao da je ovjek jednokanalni sistem ogranienog kapaciteta procesiranja 53. emu slui tehnika sekundarnog zadatka 54. Vrste pokreta prema biomehanikoj prirodi 55. Principi ekonomije pokreta s obzirom na koritenje ljudskog tijela 56. Dva autora vana za studij pokreta 57. Herzbergovi faktori pri preoblikovanju posla 58. to sadri obogaivanje posla 59. Definicija lumena 60. Definicija luxa 61. Lambertov zakon 62. O emu ovisi izbor veliine osvijetljenosti 63. Rasvjeta potrebna za tehnikog crtaa 64. Odnos lokalne i ope rasvjete 65. Kolika mora biti minimalna frekvencija paljenja flourescentnih cijevi 66. Zatita od buke 67. Koliina energije koja se potroi kod tekog fizikog rada (u cal) 68. Uvjeti za dobru evaporaciju 69. Faktori toplinske okoline 70. Uz koje toplinske uvjete se teko podnosi visoka temperatura zraka 71. Kakva treba biti temperatura, vlaga i brzina kretanja zraka kod sjedeeg uredskog rada 72. Navedi preporuene optimalne temperature zraka za razliite vrste rada uz relativnu vlagu od 50% ESEJISTIKA PITANJA 73. Navedi tri teorije pozornosti i nain kako one objanjavaju dekrement 74. Dvije vrste zadataka slijeenja 75. Operativne slike i mentalni modeli 76. Problemi uvoenja nove tehnologije

130

10. LITERATURA
1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9.
ARNOLD, D. O.: Computers and Society: Impact!, McGraw-Hill, New York, 1991 BARNES, R. M.: Studij pokreta i vremena, Panorama, Zagreb, 1964. BERITI-STAHULJAK, D., UKIN, E., VALI, F.: Medicina rada, Medicinski fakultet Sveuilita u Zagrebu, Zagreb, 1990. BUJAS, Z.: Psihofiziologija rada, Izdavaki zavod JAZU, Zagreb, 1968. FISHER, C. D., SCHOENFELDT, L. F., SHAW, J. B.: Human Resource Management, Houghton Mifflin Company, Boston, 1990 HEN-BARTOLI, V., KULUI, P.: O fotometrijskim veliinama, u knjizi: Valovi i optika, kolska knjiga, Zagreb, 1989. MULLINS, L. J.: Management and Organizational Behaviour, Pitman Publishing, London, 1996 MURRELL, H.: Men and Machines, Methuen, London, 1976 OBORNE, D. J.: Ergonomics at Work, John Wiley and Sons, Chichester, 1987

10. PETZ, B.: Psihologija rada, kolska knjiga, Zagreb, 1987. 11. PETZ, B.: Psihologijski rjenik, Prosvjeta, Zagreb, 1992. 12. TAJNBERGER, I.: ovek u automatizovanom sistemu, Nolit, Beograd, 1980. 13. VALI, F. (Ur): Zdravstvena ekologija, Medicinski fakultet sveuilita u Zagrebu, Zagreb,
1990.

131

11. VJEBE:
VJEBA 1: Ispitivanje koliine prenesene informacije pri identifikaciji svjetline PROBLEM: Utvrditi koliinu prenesene informacije pri apsolutnoj diskriminaciji odn. identifikaciji 9
svjetlina.

PROBOR: 9 dijapozitiva linearno rastue svjetline. POSTUPAK: Vri se grupna sukcesivna prezentacija dijapozitiva sluajnim redoslijedom 100 puta.

Zadatak ispitanika je da nakon svake prezentacije u ispitni protokol upiu procjenu svjetline cjelobrojnim vrijednostima od 1 do 9 (1 = najsvijetliji dijapozitiv, 9 = najtamniji dijapozitiv), koju nakon postupka ispitivanja usporeuju sa stvarnim rangom dijapozitiva s obzirom na njihovu svjetlinu. individualnu prosjenu koliinu prenesene informacije (za sebe samog) i grupnu prosjenu koliinu prenesene informacije.

OBRADA REZULTATA: Iz individualne i grupne podraajno-reakcijske tablice izraunati LITERATURA: TAJNBERGER, I.: ovek u automatizovanom sistemu, Nolit, Beograd, 1980. VJEBA 2: Tonost oitavanja skala razliitog oblika PROBLEM: Ispitati kolika je relativna tonost oitavanja horizontalne, vertikalne i krune skale na
instrumentima za kvantitativno oitanje.

PRIBOR: 60 dijapozitiva sa 20 krunih, 20 horizontalnih i 20 vertikalnih skala sa razliitim

poloajem kazaljke, ureaj za tahistoskopsku prezentaciju.

POSTUPAK: Vri se grupna tahistioskopska (t = 0,2 s) sukcesivna prezentacija dijapozitiva sa

sluajnim redoslijedom skala. Zadatak ispitanika je da nakon svake prezentacije u ispitni protokol upiu oitanu vrijednost, koju nakon postupka ispitivanja usporeuju sa stvarnom vrijednosti na skali. Potom se za svaku skalu pobroji broj tonih oitanja u 20 prezentacija.

OBRADA REZULTATA: Za svaku od skala izraunati postotak tonih oitanja. PITANJA ZA DISKUSIJU:
1. Komentirati dobivene rezultate i detaljnije obrazloiti ime se tumai dobiveni redoslijed skala. 2. 3. 4. 5. Navesti metodoloke prigovore ovakvom nainu ispitivanja itljivosti skala. Koji glavni faktor utjee na izbor metodologije istraivanja? Koji je temeljni princip oblikovanja vizualnih indikatora? Koji se opi principi mogu izvesti o obliku skale?

6. U kojim situacijama se dovodi u pitanje superiornost digitalnih nad analognim indikatorima?

LITERATURA: MURRELL, H.: ovek i maine, Nolit, Beograd, 1979. VJEBA 3: Procesiranje simultano prezentiranih prometnih znakova PROBLEM: Utvrditi broj simultano prezentiranih prometnih znakova to ih voza moe zapaziti,
dekodirati i interpretirati.

PRIBOR: 32 dijapozitiva u 8 serija znakova. U svakoj seriji se nalaze dijapozitivi sa 2 znaka (jedan

iznad drugoga), sa 3 znaka (dva u gornjem redu, jedan u donjem redu), sa 4 znaka znaka (dva u gornjem redu, dva u donjem redu) i sa 5 prometna znaka (tri u gornjem redu, jedan u donjem redu). sluajnim redoslijedom. Zadatak ispitanika je da nakon svake prezentacije u ispitni protokol upiu da li meu prezentiranim znakovima prepoznaje jedan od znakova iz slijedee tri grupe: (a) znak

POSTUPAK: Vri se grupna tahistioskopska (t = 0,5 s) sukcesivna ekspozicija dijapozitiva u seriji,

132

koji zahtijeva stajanje ili promjenu smjera: stop, zabranjen prolaz, vlak, skretanje, carina (odgovor = XX), (b) znak koji zahtijeva usporavanje i/ili poveanje opreza: ogranienje brzine, opa opasnost, krianje puteva, klizava cesta, pjeaci na putu (odgovor = X), (c) irelevantni znak: ogranienje brzine na 100 km/h, parkiralite, zabrana skretanja (odgovor = ). Ispitanici trebaju reagirati globalno, na najrelevantniji znak, interpretirajui svaki podraaj u skladu sa realnom situacijom u prometu koja odgovara brzini vozila od 80 km/h, vonji na glavnoj cesti bez skretanja i zaustavljanja, prometu koji nije gust i normalnim vremenskim uvjetima koji odgovaraju zimskom suhom i sunanom danu. Nakon postupka ispitivanja usporeuju se odgovori ispitanika sa danim podraajem. Potom se za svaku grupu znakova (2 znaka, 3 znaka, 4 znaka, 5 znakova) pobroji broj tonih odgovora u 8 prezentacija.

PITANJA ZA DISKUSIJU:
1. Komentirati dobivne rezultate i odgovoriti na problem. 2. Navesti koja su tri osnovna procesa obrade informacija prisutna pri zamjeivanju prometnih znakova. Koji od ta tri procesa je limitirajui faktor u provedenom istraivanju? 3. Zato dolazi do slijedeeg poretka situacija po efikasnosti oitavanja: 2 znaka, 4 znaka, 5 znakova, 3 znaka? 4. Navesti nedostatke i predloiti poboljanja u metodologiji istraivanja.

LITERATURA: VERKO, B.; PINTAR, B., GURDULI-VERKO, A.: Utjecaj broja i poloaja

simultano prezentiranih prometnih znakova na efikasnost njihova zamjeivanja, ovjek i promet, vol. 2, br. 1, 1976.

VJEBA 4: Efikasnost dekodiranja permisivnih i prohibitivnih znakova PROBLEM: Ispitati da li permisivni znakovi (zakoni obaveze, npr. obavezan smjer) ili prohibitivni
znakovi (znakovi zabrane, npr. zabrana skretanja ulijevo) efikasnije prenose poruku vozau, budui da je dovoljno da jedan bude u prometu odn. jedan iskljuuje drugog.

PRIBOR: Mapa dijela grada sa ucrtanim ulicama i dvije vrste prometnih znakova. POSTUPAK: Vri se individualno ispitivanje u kojem je zadatak ispitanika da kreui se mapom PITANJA ZA DISKUSIJU:
1. 2. 3. Komentirati dobivene rezultate. Mogu li se oni jednoznano interpretirati? Zato se znakovi obaveze efikasnije dekodiraju od znakova zabrane? Koji su osnovni metodoloki nedostaci provedenog istraivanja?

grada putem stilusa doe od starta do cilja. Pritom eksperimentator registrira broj uinjenih pogreki pri nepotivanju znakova i mjeri vrijeme potrebno ispitaniku da doe na cilj.

LITERATURA: BOBAN, S.: Razlike u dekodiranju permisivnih i prohibitivnih znakova,

diplomski rad, Odsjek za psihologiju filozofskog fakulteta, Zagreb, 1984.,

VJEBA 5: Utvrivanje kompatibilnosti signalno-komandnih odnosa PROBLEM: Ispitati sve mogue prostorne odnose izmeu zakretnog dugmeta i polukrune skale
odn. utvrditi (a) postoje li stereotipne reakcije i mogu li se one izraziti poznatim opim pravilima i (b) da li su utvrene sterotipne reakcije kod nekih prostornih rasporeda naglaene vie nego kod drugih.

PRIBOR: Grafoskop, folije sa dvije serije podraaja. POSTUPAK: Vri se grupna prezentacija dvije serije podraaja sukcesivnim redoslijedom.

Podraaji se sastoje iz razliitih odnosa (a) zakretnog dugmeta, (b) polukrune skale i (c) poloaja kazaljke na polukrunoj skali u odnosu na referentni poloaj. U prvoj seriji podraaja (1-16) smjer zakretanja kazaljke prema referentnom poloaju je suprotan od smjera kazaljke na satu, a u drugoj seriji podraaja (17-32) smjer zakretanja kazaljke prema referentnom poloaju je u smjeru kazaljke na satu. Zadatak ispitanika je da nakon prezentacije svakog podraaja u individualni protokol upiu + ukoliko zakretno dugme treba zakrenuti u smjeru kretanja kazaljke sata da bi kazaljka instrumenta dola u referentni poloaj, a - ukoliko zakretno dugme treba zakrenuti u smjeru suprotnom od smjera kretanja kazaljke sata da bi kazaljka instrumenta dola u referentni poloaj.

133

Ispitanicima je dana uputa kako nema tonih i netonih odgovora te da preferiraju prvu spontanu reakciju. Broj pozitivnih i negativnih odgovora ispitanika na svaki podraaj se sumira i ulazi u grupni protokol.

PITANJA ZA DISKUSIJU:
1. Interpretiraj dobivene rezultate s obzirom na dva postavljena problema. 2. Koje su praktine implikacije dobivenih rezultata za oblikovanje instrumenata. 3. Kakva je upotrebljivost podataka dobivenih ovom metodom? Navedi mogua metodoloka poboljanja. 4. Komentiraj problem geneze populacijskih stereotipa.

LITERATURA: LOVELESS, N. E.: Direction of Motion Steroetypes; Ergonomics, vol 5 (1962),

pp. 357-83

VJEBA 6: Ispitivanje pozornosti pri detekciji rijetkih signala PROBLEM: (1) utvrditi kako se mijenja uspjenost u detekciji rijetkih signala u funkciji trajanja
motrenja i (2) utvrditi da li i kako broj odn. frekvencija kritinih signala koje ispitanik treba detektirati utjee na uspjenost motrenja.

PRIBOR: Kompjuter. POSTUPAK: Zadatak motrenja je slian Mackworthovom satu (engl.: klock-test), koji se simulira

kompjuterski. Sat se sastoji od 100 podioka i kazaljke koja prelazi sa podioka na podiok, osim u situaciji emitiranja kritinog signala kojeg predstavlja dvostruki skok kazaljke. Trajanje zadatka iznosi 50 minuta odn. 5 radnih intervala po 10 minuta sa pauzom izmeu njih u toku kojih intervala ispitanik sjedi u izoliranoj prostoriji i promatra ekran sa satom. Zadatak ispitanika je da pritiskom na taster reagira na opaeni kritini signal. Pritom se registriraju dvije mjere uinka: broj tonih detekcija i broj lanih uzbuna za svaki pojedini 10-minutni interval. Dvije grupe ispitanika udovoljavaju zadatku u dvije eksperimentalne situacije. U situaciji A ispitanicima se prezentiraju 3 kritina signala unutar jednog radnog intervala, sveukupno 15 relevantnih podraaja tokom itavog zadatka. U situaciji B ispitanicima se prezentira 10 kritinih signala unutar jednog radnog intervala, sveukupno 50 relevantnih podraaja tokom itavog zadatka. Nakon davanja upute ispitaniku eksperimentator naputa radnu prostorijiu a ispitanik pristupa zadatku.

PITANJA ZA DISKUSIJU: 1. Interpretiraj dobivene rezultate s obzirom na dva postavljena problema. Jesu li dobiveni nalazi u
skladu sa nalazima iz literature? 2. Navedi teorije pozornosti koje objanjavaju dekrement. 3. Navedi faktore koji utjeu na uinak pri detekciji rijetkih signala. 4. Obrazloi praktine implikacije istraivanja ove vrste na oblikovanje ljudskog rada. 5. Navedi i komentiraj metodoloke prigovore ovom istraivanju.

LITERATURA: KRKOVI, A.: Pozornost i detektiranje rijetkih signala, Revija za psihologiju,

Vol. 2, Br. 1-2, 1971.

VJEBA 7: Ergonomski uspjelo i ergonomski neuspjelo rjeenje

PROBLEM: Opisati ergonomski uspjelo i ergonomski neuspjelo rjeenje alata, znaka, teksta,

ureaja... Primjer treba temeljito opisati i priloiti njegov crte, skicu ili fotografiju. Takoer treba precizirati mjesto gdje se primjer nalazi ili sekundarni izvor odakle je primjer preuzet. Svaku kritiku, kako pohvalu tako i pokudu, treba podrobno argumentirati.

skripta kolegija ERGONOMIJA

134