Arnold Gehlen

Plessnerova antropologija cjelovita verzija suvr. slike ovjeka temeljena na specifinoj udvojenosti ovjekove egzistencije ekscentrinosti svojevrsna parafraza ili nova interpretacija duhovnosti ovjeka smjetena duboko u tu egzistenciju Gehlenova antropologija koristi Plessnerove uvide ali i rezultate suv. istraivanja i miljenja Gehlen se razlikuje od Plessnera drukijim artikuliranjem gotovo istog materijala

Metodologijske refleksije u spisu Zur Systematik der Anthropologie (1942.) rezrauje svoju poziciju u smislu jedne empirijske filozofije iako moda kontradiktorno, mnogi noviji interpreti Gehlena upozoravaju na njegovo duhovno porijeklo iz njem. idealizma, posebno na motive koje preuzima od Fichtea i Hegela, od Fichtea pojam radnje (Handlung) nema kao Plessner recimo velikih zazora s obzirom na objektivizam i instrumentalizam znanstv. spoznaja bavio se i psihologijom pa pokrie za eventualnu distancu spram scijentizma dobiva samo tako to toj ideju antropologije kao znanosti dodaje atribut filozofska zbog te intencije njegovi spekulativni pojmovi bivaju lieni metafizikih konotacija filozofska znanost o ovjeku za njega pokuaj da s materijalom pojedinih znanosti, ali preko njihovih granica formulira izriaje o ovjeku kao cjelini i to izriaje koji su empirijsko znanstvenog karaktera on to naziva spoznajno-praktikim pristupom temeljne teze: ovjek je jedinstven kao rod i kao pojedinac, predstavlja pravi rod, biologijski jasan i bez prijelaza, bar u vremenima koje poznajemo - na takvoj osnovi mogua je opa znanost o ovjeku koja prevladava posebnosti pojedinanih znanosti radnja i djelovanje osnovni pojam ove antropologije premouje dualizam due i tijela za Gehlena ozbiljan problem Ljudska svjesno izvedena radnja jest kao izvrenje, u svom realnom protjecanju ivotno potpuno nedjeljivo, pretproblematino jedinstvo svoje vrste - za Gehlena vai gotovo kao aksiom ona se sabire u kulturi kao u ukupnom pojmu promjena koje tako nastaju u datome ambijentu njegova antropologija ne sadri samo bitne uvide u bitak ovjeka, nego i jednu teoriju institucija i tehnike, jednu etiku, odreenu interpretaciju moderne, te interpretaciju suvremene umjetnosti ovjek. Njegova priroda i njegov poloaj u svijetu (1940.)(u kasnijim izdanjuima dotjerivao i mijenjao) neki interpretatori (Hagemann-White) pronali u njoj neke formulacije bliske nacionalsocijalistikoj ideologiji sredinji pojmovi njegove antropologije su: nedostatnost ovjeka, odtereenje i viak poriva u svom pristupu jako orijentiran na biologiju nastoji ustanoviti egzistencijalne uvjete ovjeka i ljudskosti i specifinosti ovjekova tjelesna ustrojstva, ali ima u vidu jedno odreenje biti ovjeka - to je odreenje apstraktno i potpuno formalno: ovjek je sam sebi zadaa

govori i o prirodi koja ja ovjeku dala posebno mjesto i krenula jo nepostojeim putem razvitka slino Plessneru govori o principu organizacije ivota toga bia koje vodi ivot a nikada naprosto ne ivi i koje karakterom svoje tjelesne anatomije ukazuje da treba inteligenciju svijest i jezik nisu izvedeni iz tjelesnih procesa, niti su umjetnost i religija, pravo npr. puki refleksi organskog ivota distancira se od bilo kakvog vulgarnog biologizma ovjekove vie funkcije kao npr. fantazija, jezik, miljenje razmatraju se u samom aktu upravo te vie funkcije pokazuju se kao ivotne nunosti ovjek je bie koje je sposobno za ivot samo ako djeluje i to izvodi onda u skladu s nekim svojim specifinostima te specifinosti su zatomljavanje i redukcija instinkata (tu se poziva na K.Lorenza) ta redukcija mu sluai kao dokaz da se ne moe govoriti o stupnjevitom poretku bia od najniih do ovjeka, nego da s ovjekom nastupa prekid, cezura u ovjeku je na djelu rastereenje ponaanja od opsluivanja instinktivnih poriva, ime je stvorena ansa za njegovo beskonano uenje na ovoj bazi skicira jedan prethodni pojam ovjeka: ovjek je djelatno, jo neustanovljeno bie koje je samo sebi zadaa, koje nuno zauzima stajalite spram sebe i iz sebe neto ini Zato to je neustanovljen, nezgotovljen, nedovren u bitnom smislu, zato je ujedno bie uzgoja (Zuchtwesen). Kao takav on svoju ivotnu zadau moe promaiti i zato je on rizino bie. Ovako, prema naprijed upuen ovjek predvia, on je Prometej, upuen na udaljeno, na nesadanje i neovdanje u vremenu i prostoru Gehlen nadolazi na Schelerov i plessnerov ovjekove ekscentrinosti, koja je tu prije svega miljena na budunosnu dimenziju ovjek je orijentiran na budunost iz ovoga izvodi svijest samu, a sve skupa ima svoju bazu u djelovanju

Nedostatnost ovjeka ve navedene karakteristike upuuju na ovjekovu nestabilnost, otvorenost i rizinost, no one se ne mogu objanjavati njegovom okrenutou budunosti, ve imaju osnovu u nizu morfolokih nedostataka ovjeka (spram ivotinje koja je opremljena specijaliziranim organima i uklopljena u svoj okoli) ovjek je neprilagoen i nespecijaliziran i primitivan u egzaktno biologijskom smislu (nema dlaku, nema specijalizirane organe za napad i bijeg, nema istanana osjetila u prirodnim bi uvjetima bio ve odavno istrebljen) nema svoju okolinu, nego svijet otvoren svijetu nema ivotinjsko prilagoavanje na djelomini millieu i tako se distancira od okoline on lebdi u usporedbi s jednoznanim ivotom u prirodi za njega je puka egzistencija teka zadaa i nastojanje Schelsky je Gehlenu zbog ovoga prigovorio da se samo iz ove perspektive od ivotinje prema ovjeku moe govoriti o ovjekovim nedostatcima, a gleda li se iz perspektive ovjeka samoga, onda je rije o konstitucijskim prednostima ovoga bia

Odtereenje

iz ovjekove otvorenosti prema svijetu proizlazi optereenje: preplavljenost podraajima, nesvrhovitom puninom pridolazeih utisaka kojima on mora ovladati iz te se perspektive svijet za ovjeka javlja kao polje iznenaenja koje je nepredvidljive strukture zato ovjek mora sebe vlastitim sredstvima i samodjelatno odteretiti, a to znai da mora nedostatne uvjete svoje egzistencije preraditi u anse svojeg preivljavanja zadau svoga spisa ovjek vidi upravo u tome da pokae odtereenje kao kljuni mehanizam za razumijevanje strukturnog zakona izgradnje sveukupnog ljudskog nastojanja svi ovjekovi akti su s jedne strane savladavanje optereenja nedostatcima, a s druge strene gledano iz perspektive ivotinje ustanovljenje sredstava za voenje ivota potpuno nove vrste ovjek preobraava zbiljnost zato jer nema prirodnih, prilagoenih uvjeta egzistencije izvan sebe ili su mu oni nesnoljivi ukupnost prirode preraene za ivot zove se kultura

Kultura druga priroda, tamo gdje je ivotinji okolina, tamo ovjek ima kulturu to je svijet, tj. odsjeak prirode kojim je ovjek ovladao i preobrazio ga u sredstvo za ivot. ovjekova bespomonost odgovara toj drugoj prirodi koju je stvorio nema prirodnih ljudi zakljuuje Gehlen ono to se naziva kulturom ulo je u konstituciju ovjeka kultura je ukupni pojam ovladanih, promijenjenih i upotrijebljenih prirodnih uvjeta to ih je ovjek aktivno preobrazio ukljuujui u to i uvjetovana, rastereena umijea ili spretnosti, koja na ovoj osnovi tek bivaju mogua kultura je ljudski fenomen, a ne privilegija ili monopol tzv. kulturnih naroda - vrlo vana gehlenova teza, no on ju relativira razlikovanjem visokih i drugih kultura kultura je zbiljnost usko povezana s mehanizmima odtereenja

Simbolizacija jedan od momenata na kojima poiva kultura ovladavanje puninom utisaka istodobno je uvijek odtereenje, i to kao smanjenje neposrednog kontakta sa svijetom ba tako ovjek se orijentira, sreuje utiske i ini ih shvatljivima opaajni svijet u svojoj strukturiranosti je na proizvod, on je simboliki obraen i rastereen svo djetinjstvo je proeto samodjelatnou sa svrhom da se svlada otvorenost svijetu, da se izgrade mehanizmi, postupci, procedure i navike kojima se to postie to napuivanje svijeta simbolikom, orijentiranje i nastojanje oko rastereenja rezultira distancom vanu ulogu ima djeja igra kao iskuavanje zbilje i posredno ovladavanje njome ovako se manifestira raznolikost ljudskog reagiranja, njegova neograniena plastinost, koja se bazira na nespecijaliziranosti organa i naina reagiranja to je jedan od naina kako se ovjekova nedostatnost preobraava u prednost prema drugim biima

tako ovjek moe bez vidljive svrhe komunicirati u teoriji institucija Gehlen to naziva vrijednost u opstanku i samovrijednost opstanka na ovaj nan ovjek je sveo kontaktna mjesta sa situacijom i sa sada i to senzorno i motoriki tu vanu ulogu ima redukcija instinkata uz pomo K.Lorenza ustanovio da je cerebralizacija ovjeka bio proces koji je osujetio instinktivno postupanje, jer je na taj nain svjesno i posredovano reagiranje postalo dominantno posebno istie ulogu jezika na takvo odgoeno ophoenje nadograeni fenomen tu je situiran prijelaz na vie oblike djelovanja, od fizikoga ka duhovnom, k miljenju jezik je za njega majstorsko djelo samog ljudskog djelovanja predstavlja maksimum orijentiranjai simboliziranja uz maksimalno olakano raspolaganje opsenim materijalom jezik vodi i saima poredak ljudskog osjetilnog i pokretnog ivota u njemu se dovrava usmjerenja na odtereenjeod pritiska ovdje i sada, od reakcije na sluajno prisutno

Porivi i njihovo odgaanje (askeza) Gehlen se tu okree Marxovoj misli da ovjek svoje prve ili elementarne potrebe preobraava u sredstva za zadovoljenje tih potreba ovjek moe svoje potrebe osvijestiti svoje potrebe odakle bar virtualno slijedi mogunost njihova zaustavljanja ili tonije sputavanja i odgaanja poriva, koje moe poprimiti i oblike askeze nezavisnost ovjekove svijesti od vlastitih elementarnih potreba i poriva - odatle izvodi ideju da odgaanjem poriva dolazi do mogunosti da se obje strane ljudske unutranjost, strana poriva i strana svijesti izvjese i tako ustanove jedan hijatus meu njima na toj osnovi mogua su 2 vana fenomena: 1.obrat u smjeru poriva - poveanje mogunosti da se porivom ovlada u sprezi s nastavkom redukcije instinkata sagledano u cjelini, rije je o nastajanju ovjeka 2.mogunost zadravanja poriva kod sebe, njegovo nezadovoljenje i na taj nain vezivanje ponaanja oslobaaju unutranjost ovjeka spomenuti hijatus je osnova onoga to se u tradiciji nazivalo duom, to Gehlen ne odbacuje daljnji vaan fenomen ovjeku svojstveni suviak poriva kao konstitucionalni viak unutranjosti bia koje je nespecijalizirano i oskudno, izloeno kroninom pritisku unutarnjih i vanjskih zadaa i kronino potrebito ukratko reeno, i kad zadovolji svoje potrebe, ovjek ne miruje kao ivotinja, nego i dalje djeluje, planira to je jedan apriori koji ovjeka stavlja u prinudu preraivanja, a sputavanja su pri tome naini prerade vika poriva u to se ond uklapa i dugo sazrijevanje ovjeka i odgaanje npr. seksualnog nagona i erotiziranje kompletne ivotne okoline, dok se ivotinje pare samo u odeeno dobe ili na odreenom mjestu ovo ne znai dinamiko slabljenje ovjekovih organa, nego njihovo odrjeenje i odrjeenje okoline od odreenih kvanata poriva iz toga proizlazi ovjekov karakter uzgoja on je izruen odgoju i oblikovanju u institucijama

Zakon odtereenja zakon odtereenja sabire bitne momente dimenzije odtereenja ljudskog bitka

Gehlen inzistra na djelovanju kao bitnom konstituentu ljudskog ponaanja uope polemiki osvrt na pojam ponaanja i njegovu upotrebljivost u ovom kontekstu pri tome je i svijest jedna faza djelovanja ovjek svoje odnoenje spram svijeta mora odrijeiti od vezanosti za puku sadanjost mora mukotrpno stjecati i provoditi svoja iskustva kako bi mu bila raspoloiva u obliku moi (Knnen) prvi princip odtereenja je to da ovjek od svojih elementarnih optereenja ini anse svog preivljavanja Marxov termin oovjeenje osjetila - Gehlen kae da ljudsko oko odmah uoava kompleksne injenice u svom polju probija neposrednost utiska i puninu podraaja poredak opaanja odgovara indirektnom ponaanju ovjeka, koje je okrenuto buduim fazama zbiljnosti taj poredak proizlazi iz neprilagoenog, iskuavajueg ponaanja ovjeka ovjek mora masu podraaja kojoj je izloen impregnirati simbolima tako ovje sebi ini svijet preglednim i posredstvom tih odtereenja dobivena je distanca i ustanovljeno predviajue ponaanje iz abnormalnih uvjeta izvlai sredstva svojeg ljudskog voenja ivota (odtereenje) to ima posljedice u rastuoj indirektnosti ljudskog ponaanja; sve manji, ali sve finiji, slobodniji i varijabilniji kontakt vie funkcije preuzimaju ulogu niih to je posljedica odtereenja, teite ponaanja seli se sve vie u vie, tj. manje tegobne, smo nagovjeujue funkcije, u one svjesne ili duhovne - zato je za Gehlena odtereenje kljuni pojam antropologije u tom sklopu istie ulogu navika njihova tvorba sainjavava bazu vieg ponaanja pojam odtreenja koristi i za objanjenje beskorisnih ponaanja kao to je npr. magijski ritual (vaan fenomen u teoriji institucija) porivi bivaju habitualizirani i rastereeni i iznuuju svoju preradu u osloboene intelektualne i motorike funkcije tu je dana mogunost za alternativu Freudovoj represivnoj teoriji kulture unutarnjom logikom nagonska energija biva na ovaj nain drukije koritena a ne potisnuta tako se odtereenje ugrauje u sr duhovne djelatnosti svijest je nastala iz ovako na razliite naine sputanog ivota, ali ipak moe biti shvaena i kao orue ivota (kako su to mislili Kant i Nietzsche) Gehlen, koji inae voli citirati Nietzschea, djeli s njime miljenje da ovjeku njegova zadaa zapravo ostaje skrivena jezik ima vlo vanu ulogu u konstituciji i razumijevanju ovjeka Gehlen ustanovljuje pet korijena jezika i osobito iscrpno analizira rije kao moment koji obnavlja izastupa realna opaanja, tj. ini ih reproducirljivima i raspoloivima tu se uklapaju i njegova raspravljanja o miljenju i spoznaji, teorija fantazije fantazija kao elementarni socijalni organ ovjek kao Zuchtwesen Gehlenova antropologijska etika valja upozoriti na 2 perspektive koje se presijecaju u njegovoj antropologiji 1.usporedba od ivotinje prema ovjeku otuda proizlazi opasnost biologizma 2.inzistira na cezuri izmeu ljudskog i neljudskog bitka - ovo je osobito problematino u njegovoj teoriji morala

Teorija institucija ovjek je nedostatno bie, rizino bie

ovjek se odtereuje i na neki nain stabilizira u institucijama i to tako da sebi stvara sebi primjereni ambijent i obitavalite u obliku poredaka i uzoraka ponaanja koji su utjelovljeni u institucijama institucijama pristupa na 2 razine: 1. elaborira itav niz antropologijskih kategorija te su kategorije pojmovi o bitnim svojstvima ovjeka koje se dalje ne mogu izvoditi 2. zatim te kategorije uz pomo biologijskih i etnologijskih istraivanja primjenjuje tako svom pristupu osigurava teorijski dignitet, a s druge strane nastoji izbjei bilo kakav metafiziki implikat institucije poreci i uzorci ponaanja imaju objektivnu, vanjsku stranu i subjektivnu, unutarnju stranu njihov pravi ambijent je povijest Geheln kae sa se ovjek mora izvanjtiti kako bi sam sebe zaobilazno ponovo naao, a tu se nalaze institucijeba tako ljudi bivaju konzumirani od vlastitih tvorbi, a ne od sirove prirode kao ivotinje ovako gledane institucije su daleko trajnije od nas i u njih se ljudi uputaju otvorenih oiju za neku vrstu slobode institucije obuhvaaju u sebi ne samo odnose meu ljudima, nego i odnose izmeu ljudi i stvari u spisu Praovjek i kasna kultura Gehlen eli proniknuti smisao tog fenomena i pokazati porijeklo i akt nastajanja institucija kad su u pitanju institucije ishodite izvoenja predstavljaju djelovanje i radnja djelovanje je ovdje u sebi diferencirano u predstavljajue i racionalno-praktiko na kraju ovih analiza uvodi obrat u smjeru ponaanja kao jo jedan vid djelovanja taj vid se sastoji usjelovanju na ljudsku unutranjost pokuaj odgonetavanja smisla i nastanka institucija pretpostavlja jedan niz antropologijskih kategorija kao: osamostaljenje provoenja radnje, postvarenje (nagoni u slubi institucija), premjetanje poriva u predmet, odvajanje motiva i svrhe djelovanja te nastajanje sekundarnih svrnosti praformu institucija Gehlen nalazi u genezi univerzalnog uzorka poretka u ritualnom zajednikom djelovanju ljudi i u njihovom predstavljajuem ponaanju govori i o mehanizmima koji sudjeluju pri uspostavljanju institucija: princip uzajamnosti, fenomen ispunjenja pozadine, nastanak sebevrijednosti u opstanku iz kojeg izvodi obvezatnost, sadraj obveze institucije svemu tome dodani i antrop. pojmovi kao: otvorenost svijetu, odtereenje, redukcija instinkata, simbolizacija institucije nastaju spontano, takorei usput kao proizvod predstavljajueg ponaanja, a s druge strane opstruiraju tu spontanost, posreduju je kao inherentnu ovjeku to da je ovjek povijesno bie ima za posljedicu da se on mora dati konzumirati od povijesno naraslih zbiljnosti, a to su ponovo institucije: drava, obitelj, te prirodne i pravne moi sam materijal od kojih su institucije sainjene i iz kojeg se uzdiu jesu uzajamno ukrtene, uglavljene, regulirane, obligatornima postale radnje. Radnja je ovdje miljena kao atomarni oblik djelovanja te objektivirane radnje oblikuju i artikuliraju ljudski prostor, postavljaju koordinate u kojima se odvija ljudski ivot ideje za Gehlena nisu neto vansvjetsko, nego unutarsvjetsko i banalno objektivirane su ve u oruu koje je svjedok i utjelovljenje praktinog ponaanja koje se ustanovilo izmeu potreba i poriva, te njihova ispunjenja objektivnost datoga sastoji se u tome da je ono izvan moga opaanja ili miljenja, te da moe biti i predmetom bilo koga drugoga to oblikovanje objektivnosti izvan pojedinca za G. je primarna transcendencija

odatle proizlazi odgovarajui pojam i njemu svojstven fenomen vrijednosti opstanka u primarnom objektiviranju okolne stvari poprimaju karakter vrijednosti, a ona je to vea to vie nadmauje aktualno zadovoljenje potreba; na taj nain stvari bivaju fiksirane u svojoj takovosti i tek je sada mogue djelovati polazei od njih posljedice za sam subjekt djelovanja: vraanje i virtualiziranje potreba efekata, jer se sad odnose spram neeg objektivno postojeeg tu se pojavljuje pojam odluke za vlastiti opstanak, te na taj nain i samovrijednost u opstanku, koja transcendira nj. vrijednost => transcendencija u ovostranost (samovrijednost u apsolutnom smislu koju imaju stvari, bitnosti, institucije itd.) transcendencije u ovostranost su i sve nemonoteistike religije, dok s monoteistikim religijama dolazi do transcendencije u onostranost, te je taj prijelaz stoga apsolutni kulturni prag s njime su institucije izgubile svoju bogotvoraku mo i postale polutranscendencije sve kulture poivaju na sistemima stereotipiziranih i stabiliziranih navika trajanje kulturnih tvorbi mogue je tek na temelju pojednostavljenja djelatnih postupaka (redukcija instinkata) navika kod ovjeka = instinktivna reakcija kod ivotinje osamostaljenjem ustrojstva navika stjee se stabilnost kultura kao takva u tom je sklopu za G. tisuljea prekoraujue razraivanje velikih misli i odluka, ali i lijevanje tih sadraja u vrste forma, tako da mogu djelovati bez obzira na kapacitete malih dua, te nadivljuju vrijeme i ljude osamostaljena navika kao ovrslo ponaanje odtereuje ovjeka; one su elementi institucija koje se kao mrea odnoenja osamostaljuju i imaju imperativni karakter naspram pojedinca i grupa ljudi, te i na taj nain stabiliziraju postupanja, radnje, pri emu vanu funkciju ima dunost, jer tek smo u njoj mi slobodni, a ne u subjektivnosti odvajanje motiva i svrhe djelovanja dopire dotle da primarna svrha (prvo zadovoljenje potreba) biva sredstvom 1. stabiliziranje prema van, gdje je institucija prije svega uzorak poretka 2. djelovanje prema unutra, u kojem se institucija otkriva kao ceremonijalizirana prazna forma; u njemu institucije nastupaju kao faktor po kojem drutveno djelovanje biva efektivno i moe se normirati, ono je kvaziautomatsko i predvidivo. prema unutra institucije djeluju tako da odtereuju od subjektivne motivacije i trajne improvizacije u odluivanju (zato, ako su one ugroene ili propadaju sve biva postavljeno na subjekt, koji je izloen pritisku odluivanja i razluivanja, jer vie nema automatizma ponaanja) na ovu unutarsubjektnu situaciju nadovezuje se moment uzajamnosti, recipronosti ponaanja, dakle stanovita intersubjektivnost razmjena kao potreba za socijalnom povezanou pojedinaca, a institucije su te koje tu povezanost odravaju i garantiraju ozbiljenje potrebe za zajednicom, one vre tu ulogu ispunjenja pozadine, koje je u drugom vidu i stvaranje zaliha radi utaenja gladi od budue gladi na taj se nain ovjek oslobaa od zateenog, od vremensko-prostornog svijeta i izruen je u sasvim novu zbilju, koja je sve manje datost, a sve vie posredovanja njime samim daljnjim razvojem institucija i kulture na strani subjekta, znanje i mo (Koennen) utjelovljuju tu stacionarnu sigurnost jer su po karakteru habitualni i uvijek stoje na raspolaganju, te tako i oni odtereuju ovjeka to su stacionarne institucije a u njih ubraja brak i obitelj, podjelu rada, zalihe koje se mogu kontinuirano reproducirati

tako se ustanovljuje vrsta veza izmeu sigurnosti ovjekova ponaanja, ispunjenja pozadine i stabilnosti institucija konzumacija ovjeka po institucijama - one se ustanovljuju kao nadosobni poredak osamostaljenih, u samozakonomjernosti preobraenih postupaka i navika; Kantovski reeno trebanja koje institucije utjelovljuju nj. sadraj obveze proizlazi iz normativnog sadraja samih stvari, slobodnog postavljanja subjektivnih, a ipak orijentiranih prostora djelovanja odgovornost forma mehanizacije dunosti (Rathenau) takav odnos spram institucija pretpostavlja trivijaliziranje neposrednih biolokih potreba (kljuno pri prijelazu na sjedilaki nain ivota kao drugi kulturni prag) teza o postvarenju poriva momenti poriva se polau u predmete (opredmeivanje) duh distanciran od konkretnog vremena i prostora biologijska osnova institucija parazitska crta ovjekove konstitucije: on troi biljke i ivotinje, pa kao svaki parazit mora stabilizirati odnos izmeu sebe i prirode kategorija stabilizacije sveprisutna u ljudskom opstanku, nju fundira jezik, a intelektualnost dopire s tom intencijom do temelja porivnog ivota; tu se spreu jezik i miljenje, koje za razliku od navike biva despecijalizirano i lieno automatizma; njega karakterizira spontanost naspram tog ambijenta priroda se javlja u 2 aspekta: 1. vanjski svijet fakata ljudski opstanak i svijet su kulturni, nema nekulturnih (prirodnih) naroda. Upozorava da se s druge strane priroda javlja i kao prijetnja, jer su institucije tisuama godina uspostavljane i stalno u riziku, kao i ovjek. 2. subjektivnost kao unutarnji svijet fakata obrat u smijeru poriva, ljudska unutranjost i sama postaje predmetom (materijalom) djelovanja usmjerenog nekom cilju (suvremena drutva nesaglediva na bazi osloboene subjektivnosti) razmatranjem etnologijskih i biologijskih istraivanja pokazao iskon institucija, koji nalazi u obredu i predstavljajuem ponaanju arhainog ovjeka komplementarni odnos instinkta i svijesti vii razvoj jedne od tih instanci iskljuuje razvoj druge i upravo na toj osnovi, dakle razvojem svijesti, u ovjeka je na djelu redukcija instinkata (pravi su jedino postojani, stalni instinkti, a takvih ovjek nema) poziva se na Lorenza ljudi su pogasili vanjske pokretae (stimulatore) instinkata i izgradili motoriku; zato i ostaci nj. instinkata ne mogu funkcionirati bez podrke institucija obred potie obrat u smijeru ponaanja, tako da su temeljne institucije zapravo usputno dostignue ritualnog ponaanja sekundarna svrnost tih institucija zagovara etiki pluralizam i izvodi etiri tipa etosa: uzajamnosti, dobrobiti i sree, humanitarizma i institucija hipermoral je za njega apstraktno naglaavanje i radikalizam u jednoj od ovih etika (on se opredjeljuje za etiku institucija); napada kritiku kao najvii oblik agresije i kritizira humanitarizam kao jednostrano radikalizirani moral proizaao iz porodice i morala bratstva, a onda jo spregnut s modernim eudajmonizmom filozofija povijesti: 1. neolitska revolucija poetak sjedilakog ivota 2. industrijalizam poetak modernog ivota teorija religija: monoteizam kao kulturni prag, premjetanje boga u onostranost imanenciju je oslobodilo bogova i tako ju ovjek profanira i oslobaa za niim zaprijeeno istraivanje prirode time je dana osnova propulzivnom razvoju znanosti, a institucije su izgubile poluboansku dimenziju