Povijest Folkloristike

Nar. umjet. 35/2, 1998, str. 67-101, Lj. Marks & I. Lozica, Finitis decem lustris. Pola...
Pregledni rad Primljeno: 9.3.1998. Prihvaeno: 14.4.1998. UDK 398(091)"1948/1998"(497.5)
LJILJANA MARKS & IVAN LOZICA Institut za etnologiju i folkloristiku Zagreb, Zvonimirova 17
Pola stoljea folkloristikih (filolokih, etnoteatrolokih i njima srodnih) istraivanja u Institutu

C'est tout bien, mais il faut cultiver notre jardin! (Voltaire, Candide)
U lanku autori iscrpno opisuju pola stoljea folkloristikih (filolokih, etnoteatrolokih i njima srodnih) istraivanja u Institutu za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu. Dijakronijski su pregled istraivakih i znanstvenih prinosa djelatnika Instituta u svjetlu domaih i meunarodnih dosega struke autori podijelili na tri doba, koja donekle slijede tri razliita naziva Instituta (ali i promjene grafikoga izgleda Narodne umjetnosti), naznaujui ujedno i pomake u pristupu folkloru. Kljune rijei: Institut za etnologiju i folkloristiku, folkloristika, Hrvatska
FINITIS DECEM LUSTRIS
Uvodna formula1
Situacija nastajanja ovoga lanka analogna je naoj svakidanjoj znanstvenoistraivakoj poziciji. Kao to smo ovdje dio teme vlastitoga teksta, tako smo i tamo dio folklornoga procesa koji istraujemo. Dvoje dugogodinjih kolega istodobno piu tekst i dio su razvoja koji u tekstu opisuju motrite je usidreno u samoj temi teksta, nema uobiajena odmaka. Pojedinani istraivaki i znanstveni prinosi djelatnika Instituta u svjetlu meunarodnih i domaih dosega struke ovdje su prikazani djelomice i perom sudionika.
1
Formula pripada temeljnim oblikovnim svojstvima usmene knjievnosti. Uvodne i zavrne formule nisu vrsti dijelovi samih siea, ali u asu izvedbe ine funkcijsku cjelinu s priom, one obiljeavaju granicu fikcije, uvode u priu i ponovno vraaju u svijet zbilje.
67
Institutu je pedeset godina, ali institutski rezultati nisu posljedak nadnaravnih sila, oni su nastali samostalnim i uzajamnim djelovanjem sasvim konkretnih ljudskih bia u povijesnim i ivotnim okolnostima, ljudi koji su u njemu radili ili jo uvijek rade. Ponajprije e zato ovaj pregled biti dijakronom prikazbom pojedinanih i timskih rezultata, opisom mijene istraivakih tema, teorijskih koncepata i metoda naih prethodnika, naih suradnika i nas samih. Podijelili smo (pri)povijest na tri doba, koja donekle slijede tri razliita naziva Instituta (ali i promjene grafikoga izgleda Narodne umjetnosti), naznaujui ujedno i pomake u pristupu folkloru.
Doba Instituta za narodnu umjetnost od 1948.

Institut je osnovan zbog etnomuzikolokih istraivanja, ali su se filoloka istraivanja, koja su uvedena kao dopuna glazbenim, ubrzo osamostalila postavi ravnopravnom institutskom istraivakom djelatnou.2 Pedesetih godina, prije velikih demografskih i socijalnih promjena na selu, zapoela su prva velika sustavna terenska istraivanja, skupna i pojedinana (Istra, Slavonija, Banija, Lika, Konavle, upa dubrovaka, Dubrovako primorje, Sinj, otoci, posebice Bra i Hvar, Hrvatsko zagorje). Urodila su brojnim zapisima, kasnije dobrim dijelom objavljenim u zasebnim knjigama i antologijskim izborima. 3 Govorei iz dananje perspektive, s vremenskim odmakom od nekoliko desetljea, moe se rei da su upravo ti zapisi postali temeljnim korpusom ovostoljetne hrvatske usmene batine. U ranim zbirkama i usmenoknjievnim sintezama ogleda se tenja vjernom zapisu koji nastoji doarati sliku ive izgovorene (ili pjevane) rijei, savjesno biljeenje podataka o pripovjedaima i njihovoj stilskoj osobnosti, sluh za kontekst pripovijedanja. One su bile i podlogom za teorijsko zasnivanje folkloristike kao znanstvene djelatnosti koja se suprotstavlja prolostoljetnim vie ili manje politiki obojenim uporabama i zalae za istraivanje narodnoga stvaralatva u socijalnom i povijesnom kontekstu. U prvom su narataju institutski suradnici bili strunjaci iz drugih disciplina i literati. Godine 1950. u Institut dolazi pjesnik i prevoditelj Olinko Delorko, koji se poeo baviti hrvatskom usmenom poezijom gotovo sluajno. panjolske romance podsjetile su pjesnika na neke nae narodne pjesme, a zatim mu je (dok je prevodio panjolsku romancu o
2
Usmena je knjievnost (pod nazivom narodna) bila posredno prisutna u nastavi na zagrebakom Filozofskom fakultetu jo od kolske godine 1875/76., a katedra za narodnu knjievnost (u okviru studija jugoslavenskih jezika i knjievnosti) osnovana je 1950/51. godine (v. Adamek 1969). Bokovi-Stulli 1959; Delorko 1960; pet knjiga iz edicije Pet stoljea hrvatske knjievnosti: Delorko 1963; 1964; Bokovi-Stulli 1963; 1964; Bonifai Roin 1963.
68
Virgilu) zatrebao stih osmerac. Poeo je nanovo iitavati zapise narodnih pjesama (ne samo osmerakih, nego i onih u sedmercu i dvanaestercu) i ubrzo uoio njihovu umjetniku vrijednost (Delorko 1956:143). 4 Tako poinje Delorkov sustavni zapisivako-folkloristiki rad, potaknut (i nadalje uvijek praen) visokim pjesnikovim estetskim kriterijima.5 Delorkove interpretacije promatraju usmenu (ponajvie lirsku) poeziju prije svega kao knjievna oitovanja u tekstu,6 ali treba naglasiti i njegov osjeaj za slojevitost i povijesnu odreenost folklornoga procesa. Tu slojevitost i mijenu Delorko pokazuje istraivanjem i isticanjem inaica one su temeljem komparativnoga istraivanja kojim se usmene pjesme iz Dalmacije smjetaju u europski, mediteranski i junoslavenski kontekst usmene, ali i pisane poezije. Gotovo itav repertoar Delorkovih zapisa pjesama nose kazivaice. Najuspjelije su pjesme utkane u antologije, posebno u Ljubu Ivanovu, i time je hrvatsko usmeno pjesnitvo ena dobilo status umjetnosti rijei. Dalmatinski Delorkovi zapisi donose pjesme koje objedinjuju dva svijeta: pastirsko-seljaki i feudalno-patricijski. Spoj ruralnoga i urbanoga svjedoi o tisuljetnoj mediteranskoj kulturi u kojoj se reminiscencije iz renesanse i viteke poezije stapaju sa slikama teakog i ribarskog obiteljskog kruga naega stoljea. Skupljajui fragmente i tiskajui ih u pjesniki promiljenim izborima, samozatajni je pjesnik uspio argumentirano obraniti civilizacijske, kulturne i poetske vrijednosti hrvatskoga usmenog pjesnitva. Svojim djelom, a ponajvie znalakim antologijama koje su meu knjievnim svijetom bile prihvaene na istoj razini kao i umjetnika (pisana) knjievnost, 7 Delorko je pokazao da u sjeni umjetno (politiki) podravanoga mita o nekakvoj unificiranoj srpsko-hrvatskoj (junoslavenskoj) epici kao knjievnoj dominanti na jugoistoku Europe postoji neopravdano zanemarena vrhunska poezija. Njegovi zapisi (i predgovori zbirkama) govore o hrvatskome kulturnom identitetu na prostoru Dalmacije te naglaavaju estetsku dimenziju individualne usmenoknjievne kreacije, ukazujui na sponu usmene i starije pisane knjievnosti. Do specijalizacije meu institutskim folkloristima dolo je spontano kao posljedica kolovanja i osobnih istraivakih interesa. Moda se to najbolje vidi na primjeru Nikole Bonifaia Roina, pjesnika i dramatiara,
4
Delorkov je pogled najavio (i omoguio) nadahnute stranice drugog suvremenog hrvatskog pjesnika, Ivana Slamniga, koji takoer pie o srodnosti hrvatskih usmenih balada i romanci sa panjolskim romancama te o mediteranskim vezama hrvatske usmene (i pisane) knjievnosti (Slamnig 1965). 5 Delorko 1951; 1956; 1960; 1963; 1964; 1968; 1969; 1971; 1975; 1976. 6 Dakako, sinkretika narav usmene poezije trai multidisciplinarni pristup. Melografski rad starijih istraivaa u Delorkovo je doba nastavljen notnim zapisivanjem izvedbi pjesama Vinka ganca, Stjepana Stepanova i Jerka Bezia, a plesove su zapisivali V. ganec, I. Ivanan i drugi. 7 Posebno se to odnosi na prve dvije zbirke: Hrvatske narodne balade i romance i Zlatna jabuka, ali i na kasniju Ljubu Ivanovu (Delorko 1951; 1956; 1969).
69
dobitnika Demetrove nagrade za dramu U vrtlogu, izvedenu u Hrvatskom narodnom kazalitu u Zagrebu 1937. godine. U prvom je razdoblju svojega kasno zapoetog folkloristikog djelovanja biljeio gotovo sve: obiaje, dijaloge, pjesme, prie, predaje, poslovice i zagonetke, podatke o narodnom ivotu uope. irina njegovih interesa zapravo je anticipirala postavke kasnije folkloristike prakse koja nastoji pokazati ivot folklora u kontekstu. Nemirnu duhu knjievnika i vjenoga studenta odgovarala je uloga putujueg zapisivaa. Ali, ve je potkraj pedesetih te ezdesetih godina lako zamijetiti istraivaeve prave afinitete. U susretu sa ivotom i obiajima seljaka i "obinih ljudi" na terenu, potaknut osobnom ljubavlju za dramu, uoio je maskiranje, podjelu uloga, radnju, dramsku napetost i sukob, a prije svega dijaloge. Iako roen u Puntu na Krku, bijae urbanim intelektualcem, stasalim u boemskoj sjeni pjesnika Tina Ujevia. Meutim, Bonifai Roin kao meuratni dramatiar pripada nacionalnom smjeru hrvatske drame inspiriranom prizorima iz seljakoga ivota. To ga je usmjerenje i dovelo u Institut "otkrie" zanemarenoga dramskog roda usmene knjievnosti i ustrajni rad na emancipaciji hrvatske narodne drame prirodni su nastavak ranijeg Bonifaieva dramaturkog djela. I njegovo folkloristiko bavljenje poslovicama, zagonetkama i drugim malim oblicima verbalnoga folklora mogli bismo pripisati istoj ljubavi i potovanju prema hrvatskoj tradicijskoj batini. Ipak, glavnina opusa Nikole Bonifaia Roina posveena je narodnome dramskom stvaralatvu. Uz sintezu narodne drame i malih usmenih oblika u ediciji Pet stoljea hrvatske knjievnosti (Bonifai Roin 1963), autor je i knjige Gajua (Bonifai Roin 1973) te dvadesetak studija i lanaka, brojnih izlaganja na znanstvenim skupovima i osamdesetak rukopisnih zbirki u dokumentaciji Instituta. Iako su zapisi Nikole Bonifaia Roina nastali uglavnom na temelju kazivanja (a ne biljeenja izvedbi) i bez uporabe magnetofona i drugih tehnikih pomagala, ti zapisi daju kratke (ali jezgrovite) tekstove i saete opise radnje. Uspio je zapisati i ono to suvremene elektronske naprave ne mogu zahvatiti ulogu folklornih pojava u ivotu zajednice. Od svojih je kazivaa gotovo uvijek traio da mu kazuju u upravnom govornom obliku. Takvi zapisi nisu i ne mogu biti autentinim zapisom dijaloga same izvedbe, ali ih mogu prilino vjerno doarati. Nikoli Bonifaiu Roinu dugujemo glavninu zapisa tekstova hrvatskoga folklornog kazalita u cjelini. Nije on bio samo zapisivaem folklorne grae ve je znao uoiti i neke vane zakonitosti i osobine u razvoju hrvatskoga folklornog kazalita (v. Lozica 1995a). Zamijetio je postupni razvoj govora kao pojavu usporednu razvoju narodne drame, estu uporabu stihova u obrednom predstavljanju (Bonifai Roin 1979) i naznaio mogunost praenja evolucije dramskoga govora i u nae vrijeme, pokazavi da kazalite nije roeno jednom davno i zauvijek, nego da se i danas raa iz obreda, obiaja i igre. Vaan je i Bonifaiev prilog klasifikaciji maskiranih likova. Uz uobiajenu podjelu na zoomorfno, antropomorfno, fitomorfno i fantazijsko maskiranje on (na temelju
70
vlastitog terenskog istraivanja) uvodi i novu kategoriju predmetnog maskiranja: ljude maskirane u ljudske tvorevine (v. Bonifai Roin 1961). Istraivao je tragove narodne drame u pisanim dokumentima iz prolosti, povezujui stare zapise sa suvremenim pojavama u hrvatskome (ali i europskome) folkloru. Prvi je u hrvatskom narodnom lutkarstvu uoio osobitu konstrukciju lutaka na krinoj osnovi, pronaavi meunarodne usporednice tome tipu lutke. Usporedio je igre u kolu s antikim zborom, meu prvima je istraivao svadbenu dramatiku, prvi je pisao o problemu reije u folklornome teatru i tako dalje. Ukratko: Nikola Bonifai Roin je pokazao da pored narodnih pjesama, pria, poslovica i zagonetki u hrvatskome folkloru postoji i narodni dramski izraz. Iste godine kad i N. Bonifai Roin u Institut dolazi Maja Bokovi-Stulli (poetkom 1952.). Terenska su istraivanja krenula punim zamahom. U metodi dokumentacijskoga razvrstavanja pripovjedake grae koristi se, kao i drugdje u svijetu u znanstvenim institutima, AarneThompsonov sustav klasifikacije (koji je kao tehniki postupak u uporabi i danas). Tih godina nastaje institutska dokumentacija koja, uz ostalo, obuhvaa i tematske kartoteke, od kojih dvije pripadaju priama bile su to predradnje i za nikad dovreni katalog pria po Aarne-Thompsonovu sustavu i za pokuaj klasificiranja usmenih predaja. Monografija M. Bokovi-Stulli Narodna predaja o vladarevoj tajni (AaTh 782) slui se nainom razvrstavanja inaica, uporabom kratica i sl. geografsko-povijesnom metodom tzv. finske kole, dok interpretacija prie bitno odudara od te metode (kojoj je cilj traenje praoblika svakog tipa prie). Ovdje se, naprotiv, istrauju antropoloki, mitoloki, kulturoloki i anrovski aspekti (Bokovi-Stulli 1967). Poredbeno istraivanje pojedinih pripovjedakih siea (AaTh 921 B i 1548) primijenjeno je i u dva mnogo kasnija lanka, gdje se usporeuju shvaanja i stavovi u tim priama, upuuje na pisano posredovanje tijekom povijesti, kao i na suvremene adaptacije u udbenicima, crtanom filmu itd. (Bokovi-Stulli 1985=1991; 8 Marks 1993=1993b). Mitska (demonoloka) bia u hrvatskim predajama opirno su razmotrena u napomenama uz zbirke (Bokovi-Stulli 1959; 1968; 1975a) te u nekim tematskim raspravama (Bokovi-Stulli 1960=1975=1988; 1991=1992;9 Lozica 1995). Dalekosean je utjecaj na drukije promiljanje usmene knjievnosti nedvojbeno imao lanak Jakobsona i Bogatirjova Folklor kao naroit oblik stvaralatva, 10 u kojemu se istie razlika u funkcioniranju pisane i usmene knjievnosti. On odvraa pozornost od dotadanjeg zanimanja za genezu,
8
Vidi Bokovi-Stulli 1991 (tekst: "Pria o najboljem prijatelju i najgorem dumaninu", 93-107). 9 Vidi Bokovi-Stulli 1991 (tekst: "Predaje o vjeticama i njihovi progoni u Hrvatskoj", 124-159). 10 Objavljen na hrvatskom prvi put u: Usmena knjievnost: Izbor studija i ogleda (Bokovi-Stulli 1971).
71
podrijetlo siea i motiva i indirektno otvara put kasnijim temama: interakciji izvoaa i publike, razlici izmeu posrednog pisanog i izravnog usmenog naina folklornoga komuniciranja. Promjenom znanstvene paradigme i pristupa istraivanju usmene knjievnosti, potaknutog velikim dijelom navedenim lankom Jakobsona i Bogatirjova i Proppovom Morfologijom bajke, te teorijama o kontekstu i izvedbi (performance), kasnih se ezdesetih godina bavi M. Bokovi-Stulli. Bio je to tada nov i drukiji pristup, gotovo istodobno iskuan u Hrvatskoj i svijetu. Kao to je pedesetih godina etnomuzikologija pozvala u pomo filologe, tako sada, kasnih ezdesetih, filolozi pozivaju etnologe e da bi im pomogli u istraivanju konteksta usmenoknjievnih izvedbi. Raste broj suradnika. Nastavlja se u osnovnome zacrtana metodologija: u sreditu je i nadalje terensko istraivanje, snimanje po mogunosti i magnetofonom da bi se dobio zapis to vjerniji autentinu kazivanju (ili pjevanju), potom sreivanje grae i oblikovanje rukopisnih zbirki koje su izvori i kasnijim izborima tekstova, ali i znanstvenim prosudbama usmenoknjievnoga fenomena. Znanstvene se prosudbe ne zaustavljaju na samome dokumentiranju s terena nego se sve vie bave i teorijskim pitanjima: odnosom meu anrovima (Bokovi-Stulli 1962), pomorsko-mediteranskim, dotle neprimijeenim aspektom tradicije (Bokovi-Stulli 1962a; 1984=1973; 11 1994a), usmenim stilom (Bokovi-Stulli 1975), odnosom usmenoga i pisanoga teksta (Bokovi-Stulli 1983). Tim se tragom istrauju i okolica Daruvara (folklor Hrvata i nacionalnih manjina), Poege, Makarsko primorje, Zlarin, aptinovci, Lasinjski Sjeniak (O. Delorko, N. Bonifai Roin, D. Zeevi, N. Ritig-Beljak, Lj. Marks). Istraivanje folklora Hrvata izvan domovine, poglavito u Gradiu, bilo je dijelom zajednikoga projekta povjesniara, filologa i etnologa. Urodilo je bogatim zbirkama usmene proze i poezije te znanstvenim radovima (Ritig-Beljak 1973; 1978; 1981).
Doba Zavoda za istraivanje folklora od 1977.

Sedamdesetih se godina, kao odjeci svjetskih znanstvenih strujanja, ali dobrim dijelom i zbog drutvenih promjena u Hrvatskoj koje su doputale drukije promiljanje folklora uope, a time i usmene knjievnosti, javljaju dvojbe postoji li folklor i u urbanoj kulturi te, ako postoji, moe li se usporeivati s tradicijskim folklorom i treba li ga uope prouavati. Istraivaka je praksa institutskih suradnika ve otprije odbacila romantike reifikacije foklora te su pretpostavke i polazita kontekstualne folkloristike odmah bile shvaene i prepoznate. U Usmenoj knjievnosti (Bokovi-Stulli 1978) usmena je knjievnost prvi put kao posebna cjelina izdvojena u pregledu povijesti
11 Vidi
Bokovi-Stulli 1984 (tekst: "More u hrvatskim usmenim predajama", 199-214).
72
hrvatske knjievnosti. Knjiga zapravo i nije povijest usmene knjievnosti, nego pregled odjeka usmene knjievnosti u pisanoj, ali i pregled utjecaja pisane knjievnosti na usmenu, pregled njihova meusobnog prepletanja od srednjovjekovnih poetaka do sustavnih istraivanja i biljeenja u prvoj polovici devetnaestog stoljea. Istodobno je to i znaajan prinos povijesti hrvatske knjievnosti i kapitalno djelo hrvatske folkloristike. Promjena teorijske vizure zgusnuto i argumentirano je izloena na prvih ezdesetak stranica. Pomak u znanstvenom diskurzu i terminologiji bio je ranije naznaen i najavljen tekstom "O pojmovima usmena i puka knjievnost i njihovim nazivima". 12 U njemu se odbacuju nazivi narodna poezija i narodna knjievnost u suvremenom istraivanju folklornih knjievnih pojava, zbog mnogoznanosti, neodreenosti i raznolike ideoloke optereenosti pojmova narod i narodno. Pod dvojnim utjecajem suvremenog ruskog folklorista K.V. istova i na komunikaciju usmjerene amerike kontekstualne folkloristike, uvodi se naziv usmena knjievnost, kojim se imenuje knjievnost koja se priopuje usmeno u kontaktnoj komunikaciji i koja se tradicijski prenosi. Tim se nazivom najbolje i najjednoznanije pokazuje nain nastajanja, postojanja i irenja te knjievnosti, a ujedno je izraena i opozicija prema pisanoj knjievnosti, iji su tekstovi fiksirani i prenose se "tehnikim" nainima komuniciranja. Zadrava se atribut "narodni" kad je rije o nazivima za pojedine usmene knjievne vrste, jer za to postoje knjievnopovijesna opravdanja. Terminom puka knjievnost obuhvaaju se knjievni proizvodi unutar pisane knjievnosti koji su namijenjeni irim drutvenim slojevima. Promatrano u kontekstu, djelo usmene knjievnosti traje koliko i njegova izvedba, svaka je izvedba ujedno nova kreacija, a eventualni zapis ostaje tek nepotpunim i nepouzdanim svjedoanstvom. Iako je za M. Bokovi-Stulli usmena knjievnost proces, ivo kazivanje, ona nastoji razlikovanjem triju razina analize verbalnog folklora (prema Dundesu: tekstura, tekst, kontekst) omoguiti znanstveni pristup. Za knjievnopovijesni pristup usmenoj knjievnosti glavni je problem u pisanim izvorima zbirke narodnih pjesama i pripovijedaka jezino su i stilski obraeni tekstovi. to je zapis vjerniji kazivaevoj izvedbi, to e bolje biti sauvana knjievna izraajnost usmenoga medija. (Taj e pristup usmenoknjievnim tekstovima biti prisutan u svim objavljenim zbirkama, te zato suvremeni zapisi preteu u svim izborima pria to ih je priredila M. Bokovi-Stulli.) Problem usmenoknjievnih anrova tek je naznaen u okviru povijesnoga slijeda. Autorica smatra da je mogue pokazati obiljeja svakog anra posebno tek od vremena kad su se usmenoknjievni tekstovi
12
lanak je prvi put objavljen u asopisu Umjetnost rijei 17(1973), 3:149-184; 4:237260.
73
poeli sustavnije zapisivati jer je otada mogua njihova i sinkronijska i dijakronijska perspektiva. 13 Shvaanjem i odreenjem usmene knjievnosti kao izravne komunikacije, uglavnom posredovane u malim skupinama, otvorio se prostor za sve, uvjetno reeno, rubne knjievne oblike koji nisu mogli biti obuhvaeni takvom definicijom. To je prije svega puko tivo, u svojoj funkciji shvaeno kao elementarna knjievna struktura koja udovoljava ivotnoj radoznalosti i vezuje se uz svakidanjicu (kune postile, puki kalendari, almanasi, pouna tiva, leci, tekstovi o senzacionalistikim dogaajima u stihu i prozi, tiskani na jednom listu i prodavani najee na sajmovima i ulicama, zbirke srednjovjekovnih novela, pustolovni, romantiki viteki i ini roman). Ti se tekstovi ne definiraju kao knjievnost za puk u sociolokom smislu, ve atribut puko nosi konotacije obinoga, openito omiljenoga, poznatoga, iroko rasprostranjenoga, jeftinoga, lako razumljivoga tiva prilagoenog odreenoj skupini itatelja. Puka knjievnost ima svoja vlastita specifina obiljeja, a bliski dodiri s usmenom knjievnou na jednoj i s umjetnikom na drugoj strani ine od nje prijelazno podruje. M. Bokovi-Stulli je naznaila, odredila i otvorila to poglavlje puke knjievnosti i u vremenskom slijedu hrvatske (i pisane i usmene) knjievnosti, ali i u izvanknjievnim njezinim pojavnostima. U radovima Divne Zeevi pokazat e se raznolikost, ali i postupnost i loginost prijelaza od istraivanja usmene knjievnosti na istraivanje fenomena hrvatske puke knjievnosti (Zeevi 1971). Autorica iscrpno ralanjuje specifinosti tog knjievnog fenomena pokazujui knjievni znaaj do tada slabije istraene grae. Takvim je pristupom u pitanje dovedena kao problematina i podjela na knjievnost "svjetovnog" i "nabonog" karaktera. Funkciju pukih knjievnih tvorevina u znaajnim i prijelomnim razdobljima obrauje na tekstovima tiskanim u prolostoljetnom knjievnom asopisu "Danica ilirska". Po prvi je puta u hrvatskoj knjievnosti registriran i zaetak novinstva u pukoj knjievnoj organizaciji raznih "izvjetaja" o ratnim i drugim izuzetnim dogaajima, a u jednom kalendaru iz 1851. godine zabiljeena je i prva pojava kriminalistike prie (u prijevodu s engleskog jezika v. Zeevi 1982). U okvirima puke knjievne poetike analiziraju se i pojava letka, kalendara, pjesmarica, rukopisnih i tiskanih, listova za puk kao i razlike izmeu pukog spjeva i spjeva umjetnike knjievnosti. Smo se podruje puke knjievnosti pokazalo dovoljno velikim da se kao ravnopravan, a ipak posebno izdvojen korpus ukljui u Povijest hrvatske knjievnosti pod naslovom Puki knjievni fenomen (Zeevi 1978). Uz otkrivanje grae D. Zeevi je razraivala i metodologiju.
13
Usmenoknjievnim proznim anrovima i njihovu odreenju posveena su dva vana rada M. Bokovi-Stulli jedan o predajama (1975) i jedan o bajci (1983). Oba se rada bave problemima odreenja pojma (i predaje i bajke) i specifinostima njihova nazivlja u hrvatskome jeziku, te moguom klasifikacijom predaja.
74
Pratei usporedno slijed umjetnike knjievnosti, ona ukazuje na osobitost povijesnosti puke knjievnosti i istie vanost njezine uloge u povijesti hrvatske knjievnosti. Razmatrajui uzajamne utjecaje dviju knjievnih sfera, autorica u pukoj knjievnosti vidi i nezaobilazan, propedeutiki stupanj za pristup takozvanoj umjetnikoj, uenoj. Istraivanje pukog knjievnog fenomena temelji se na razlici izmeu knjievnih i neknjievnih tekstova. Jezika postava pukih tvorevina ne ostvaruje se u izdvojenim, konkretnim situacijama, nego u sveukupnosti, totalitetu itateljeva ivotnog iskustva. U folkloristikom, ali i u etnolokom istraivanju kasnih sedamdesetih godina postavljeno je pitanje o opravdanosti suprotstavljanja sela i grada, o prvoj i drugoj egzistenciji folklora, naglaava se da je istraivanje promjena oblika i sadraja kulturnih pojava pravi put k razumijevanju i njihovih prolih i njihovih dananjih znaenja. Pokazalo se da hipoteza o strogoj granici izmeu seoske i gradske kulture nije presudna jer je kultura proces. Folkloristi su se (za razliku od svojih prethodnika) od reprezentativnih kulturnih pojava, okrenuli onima svakodnevnima, ak i naizgled banalnima, trivijalnima. Poinje istraivanje gradskoga folklora, prianja o ivotu, djejih kazivanja. Etnolozi istrauju osmrtnice, spomen-obiljeja rtvama prometa, suvremenu kulturu stanovanja, kulturu mladih (ophode maturanata, okupljanja na otvorenom u gradskim sreditima, bedeve, majice s natpisima), djeje igre i pjesmice. Bio je to zaokret od dijakronije sinkroniji, od povijesnoga suvremenome nedvojbeno pod utjecajem strukturalizma. Treba ipak rei da su na hrvatsku folkloristiku ponajvie djelovali ruski formalizam i praki funkcionalizam (u kombinaciji s amerikom kontekstualnom folkloristikom), pa je zato (ali i zbog prethodnih terenskih iskustava) izbjegnuta iskljuivost sinkronijskog pristupa i sauvan sluh za mijenu folklora u povijesti. Knjievna se svakidanjica istrauje u Zagrebu i neposrednoj okolici Zagreba: u Mariji Bistrici, estinskom Kraljevcu, a sredinom devedesetih i u Remetama (Zeevi 1976; 1986; 1995; Ritig-Beljak 1976). Suvremenom istraivanju onih usmenoknjievnih vrsta koje su se tek tih godina poele spoznavati kao folklorne pripovjedne vrste, pridruila se i dotad zanemarivana tema djejeg verbalnog folklora, sada ravnopravno ukljuenog u korpus usmene knjievnosti. Primjerima se, uglavnom iz vlastitih terenskih istraivanja, upuuje na najee teme, klasifikacijske mogunosti te pokazuje kako djeji vic obrauje tradicijske folklorne motive dajui im drukija znaenja (Lozica 1982; Marks 1991). Folklor se u cjelini, pa tako i njegova verbalna sastavnica, otkriva u drukijem svjetlu: kao suvremen i dinamian proces. Predmetom istraivanja postaju i poslovice objavljivane u dnevnom tisku, prianja to izrastaju iz svakidanjih situacija, prepriavanja osobnih doivljaja, prie izravno potaknute televizijskim emisijama, gradskim glasinama. Rasprava o teorijskom aspektu prianja stvarnih zgoda iz ivota, o kazivanju koje iz
75
razgovora izrauje u vie ili manje uoblienu priu o vlastitim uspomenama ili takvima koje je doivio tkogod iz ue okoline, te o doivljaju bliih predaka s kojima je jo postojao izravan kontakt, prvi puta u nas postavlja pitanje pripadaju li ti iskazi uope korpusu usmene knjievnosti. Uvia se da ta prianja nedvojbeno ine samostalnu kategoriju suvremene usmenoknjievne proze (Bokovi-Stulli 1978a; 1983; 1984). Na podruju se puke knjievnosti pokazuje da knjievnost nije dodatak svakidanjici, nego da se ovjekovo trajanje odvija u sferi knjievnih modela koji na razliitim razinama postoje gotovo svakodnevno. U terenskim zapisima ocrtava se takva knjievna svakidanjica od vjerovanja, patnje i stradanja do erotike. Tei se uoavanju cjelovitosti knjievnih pojava i funkcije knjievnosti u drutvu, te je taj rad podjednako prinos povijesti knjievnosti kao i knjievnoj antropologiji (Zeevi 1986). Na temelju bogate europske, poglavito njemake znanstvene literature dolazi do reinterpretacije fenomena puke knjievnosti, kakva je prije vie od petnaest godina bila sintetizirana u Povijesti puke knjievnosti (Zeevi 1991). Ideja jest da se na povijest knjievnosti uope, posebno pak na povijest pukog knjievnog stvaranja, ne moe gledati iskljuivo kao na sukcesijski proces (gdje pojave i smjerovi slijede jedni nakon drugih) nego da valja bezuvjetno uraunati i naelo paralelizma, usporednosti naoko nepovezanih pojava. Tako se otvara mogunost sagledavanja supostojanja ne samo konkretnih djela nego i razliitih vremenskih razina to ih ta djela izraavaju. U razdoblju od 1975. do 1991. izale su etiri knjige M. Bokovi-Stulli (1975; 1983; 1984; 1991), koje sadre vanije lanke nastale tijekom dvadeset godina a prethodno objavljene u raznim publikacijama. 14 U tim su knjigama zaokruene glavne teme autoriinih znanstvenih interesa, od strogo teorijsko-metodolokih i terminolokih pitanja, preko prepletanja i uzajamnog utjecaja usmene i pisane knjievnosti te uene i narodne kulture openito, do razmatranja problematike pojedinih anrova i motiva. Premda njezine prosudbe uglavnom proizlaze iz hrvatske grae, respektirajui u tumaenju i interpretaciji relevantne svjetske teorijske znanstvene dosege, one nisu ni u kom sluaju samo lokalne, hrvatske, ve su ravnopravnim dijelom svjetske znanosti. Usporedno s knjigama rasprava i lanaka izlaze osamdesetih i devedesetih godina zbirke usmenih pripovijedaka: odraslim je itateljima namijenjena zbirka od ezdesetak dotad neobjavljenih novelistikih i aljivih pria ingala-mingala (Bokovi-Stulli 1983a). Zbirke koje su uslijedile (Bokovi-Stulli 1986; 1987; 1993) svojom su graom regionalno odreene, namijenjene su irem itateljstvu, premda su uvijek dosljedno znanstveno opremljene.
14 Veliki
broj radova M. Bokovi-Stulli objavljen u tim knjigama tiskan je i prethodno u domaim u inozemnim publikacijama i znanstvenim asopisima. Zbog karaktera ovoga lanka nismo ih navodili pojedinano. Potpuna se bibliografija (do 1993) navodi u Narodnoj umjetnosti 30:391-420.
76
Uz M. Bokovi-Stulli i ostali djelatnici Instituta primjenjuju rezultate znanstvenoga rada u obrazovanju (prirunici u lektiri, slikovnice, razni struni lanci vezani uz program i provoenje nastave itd.), ime nastoje osuvremeniti uvrijeenu predodbu o usmenoj knjievnosti kao knjievnosti sela i seljaka (Bokovi-Stulli 1986a; Marks 1991; PeriPolonijo 1986a, 1986b). Do promjena dolazi i u istraivanju folklornoga kazalita. Dolaskom u Institut Ivan Lozica usko surauje s N. Bonifaiem Roinom, koji je u radu bio preteno orijentiran na tekst (zapis drame). Za razliku od svoga uitelja, Lozica se od samih poetaka protivi nekritikom prenoenju antike literarne podjele (epika lirika drama) na istraivanje folklora. Teorijskim problemima folkloristike Lozica se bavio u nekoliko studija (v. npr. Lozica 1979; 1995), no glavna mu je djelatnost istraivanje folklornoga predstavljakog umijea, u poetku pod snanim utjecajem P. Bogatirjova, M. Bokovi-Stulli i kontekstualne folkloristike. Vlastitu etnoteatroloku teoriju Lozica je sukcesivno razvijao, a najpotpunije je izloena u knjizi Izvan teatra 1990. godine. Lozica istie predstavljanje kao specifinu sferu ljudske djelatnosti unutar koje je kazalite samo jedan od institucionaliziranih tipova. Dri se vlastite okvirne tipologije folklornog predstavljanja, razlikujui teatralno ponaanje/predstavljanje pojedinca u svakidanjem ivotu, teatrabilno predstavljanje skupine (koje ne mora biti samo "kazalino", nego ukljuuje mnoge situacije npr. obrednog, sportskog ili ak politikog znaaja) i "pravu" teatarsku predstavu. Ti su tipovi predstavljanja istraivani na trima ralambenim razinama (tekstura, tekst, kontekst), pri emu je kontekst najvaniji jer ukljuuje i pojam tradicije a ne samo drutvene situacije u trenutku predstavljanja. Problem mijene dominantnih funkcija i nestalne umjetnike dimenzije predstavljanja razrijeio je oslanjanjem na dinamizam funkcionalne estetike J. Mukarovskog, izbjegavi tako zamke metafore kazalita i aporiju analize zapisa "izvan izvornoga konteksta". Istraivanje predstavljanja naziva etnoteatrologijom, prvi uvevi taj termin u hrvatsku folkloristiku i etnoloku znanstvenu i nastavnu praksu. Metodoloki, Loziina etnoteatrologija nije neka nova zakanjela specijalistika disciplina pozitivistikoga tipa. Unutar nje on se koristi metodama i terminima teatrologije, folkloristike, funkcionalnog strukturalizma, Lotmanove semiotike, Bahtinove teorije govornih anrova, Dundesovim uenjem o teksturi, tekstu i kontekstu te Goffmanovom, Turnerovom i Schechnerovom teorijom izvedbe (performance theory). Lozica se zalae za irenje predmetnog podruja na cjelokupnu predstavljaku djelatnost, ali ne razrauje neku opu performativnu antropoloku teoriju. Na granici prianja i predstavljanja 1980-tih godina uoena je razlika izmeu kazivanja o izmiljenoj zbilji i pokazivanja izmiljene zbilje (naracija i prezentacija) na razini geste i pokreta, te slunoj, verbalnoj
77
razini (Lozica 1983; 1985; 1988; Bokovi-Stulli 1984), to je kasnije podrobnije razmotreno na neverbalnoj i na paralingvistikoj razini (Urech 1993), ali i kritiki dotaknuto u dvama novijim radovima (ale Feldman 1993; Jambrei 1994). Koncepcija istraivanja usmene knjievnosti (i uope folklora) u malim skupinama, u interakciji izmeu istraivaa i kazivaa, te elja da se temeljito i iscrpno istrai jedan lokalitet, ime bi bile obuhvaene sve usmenoknjievne vrste, i one klasine i nove, potaknula je i istraivanje Ljiljane Marks u aptinovcima jo 1974. Prva su istraivanja urodila opsenom rukopisnom zbirkom, potom magistarskim radom pod nazivom Lingvostilistika analiza zbirke usmenih pria iz aptinovaca, te znanstvenim radovima u kojima je problematizirala mogunost stilografije usmene proze (Marks 1982, 1987/1988). Toj se temi i zapisima autorica vraa i kasnije polazei od rada Stjepana Ivia u tom istom selu s poetka ovoga stoljea. Usporedbom Ivievih i autoriinih zapisa pokazuje se trajnost, stabilnost, ali i promjenjivost leksikih neologizama. Respektirajui suvremenu lingvistiku i knjievno-teorijsku literaturu, leksiki se neologizmi zabiljeeni u usmenim priama promatraju i intepretiraju kao stilemi u usmenim kazivanjima (Marks 1993a, 1996a). Tipologija stilskih postupaka usmenoga kazivaa koja moe ujedno biti i nacrtkom mogue stilografije usmene proze (u irem smislu i dijalektalne knjievnosti), naznaena je u tekstu Stilografija usmene proze suvremenih zapisa. (1993a). Pokazuje se kako pojedini jezini elementi funkcioniraju unutar definiranog jezinog i dijalektalnog sustava kao i njihova povezanost sa ivotnim pojavama. Autoricu posebno zanima kako izabrani kd stilski funkcionira unutar proznoga usmenoknjievnoga anra u kojemu se ostvaruje (bajke, aljive prie te predaje). Od svojega se dolaska u Institut Tanja Peri-Polonijo bavi usmenoknjievnim, posebice genolokim i poetolokim temama. Istraivanje usmenih pjesama (posebno lirskih) u Hrvatskoj preusmjerila je s izrazito filolokoga prouavanja i zapisivanja iskljuivo teksta na prouavanje usmenih lirskih pjesama kao folklornoga anra u situaciji izvedbe, s posebnim obzirom na odnos tekstova i obiaja, tekstova i napjeva, te na funkcionalne promjene i kontekst zbivanja. Pod utjecajem teorija Proppa, Bogatirjova, Mukarovskog, istova, Bausingera, Zumthora, Lomaxa i kontekstualne folkloristike (Bokovi-Stulli, Dundes) pribliila je hrvatsku usmenu poeziju suvremenim strujama europske znanosti o knjievnosti i folkloristike, te dala nove prijedloge klasifikaciji usmenoknjievih anrova. Njezin glavni teorijski prinos prouavanju usmene lirike jest doktorska disertacija o klasifikaciji usmenih lirskih pjesama. Klasifikaciji se moe pristupiti na razliitim razinama uzimajui u obzir injenicu da naela klasifikacije nisu drugo do konvencije, ali ne i proizvoljne. Stoga taj problem zahtijeva obradu i s knjievnoteorijskoga aspekta, ali, posve ravnopravno, i s folkloristikoga. Polazei s tih dviju
78
pozicija, ona nastoji predloiti klasifikacijski sustav koji bi mogao posluiti i u posve praktine svrhe, u raunalnoj katalogizaciji, ali i u daljnjem prouavanju pa i interpretaciji pojedinih pjesama. Izlaz je naen u kompromisnoj podjeli usmenih lirskih pjesama na razini zapisa teksta pjesme i na razini primjene. Klasifikacija na dvjema razinama pokazat e prepletanje slojeva iste razine (ali i razliitih razina) te ujedno upuivati na treu razinu kontekst, koji nije mogue ukljuiti u klasifikaciju. U svojim novijim radovima T. Peri-Polonijo upozorava i na metodoloke probleme prouavanja pojedinanih anrova stihovanih i pripovjednih oblika usmene i puke tradicije openito, odnosno dinamike anrovskog sustava usmene tradicije u cjelini (Peri-Polonijo 1995, 1996, 1996a).
Doba Instituta za etnologiju i folkloristiku od 1991.

Iako ve sedamdesetih i osamdesetih godina postoji zanimanje za svakidanje pripovijedanje izvan usmenoknjievne sfere (Zeevi 1976), za privatna pisma i obiteljske dokumente kao izvor u pruavanju kulture stanovanja (Muraj 1977), za prianja o ivotu koja su istodobno shvaena kao anr suvremene usmene knjievne proze i kao dio usmene povijesti (Bokovi-Stulli 1984 =1988a), za dnevnike zapise kao pogled na povijest iz osobnoga iskustva (Zeevi 1985), pa i za teorijsko razmatranje proirenja podruja folkloristikih istraivanja (BokoviStulli 1978, Lozica 1979;1983), zaokret od ekskluzivnog istraivanja usmene knjievnosti prema cjelini usmene tradicije (dakle i usmenim neknjievnim oblicima) izrijekom je najavljen tek devedesetih godina, djelomino pod utjecajem performativne antropologije, Bahtinove teorije govornih anrova i Bausingerove podjele na formule i forme (Lozica 1990;1990a; Endstrasser 1997). No, pomak folkloristikih interesa nije se zaustavio na usmenoj tradiciji kao proirenom podruju istraivanja. Podjele, terminologije i metode etablirane sedamdesetih (i modificirane osamdesetih godina) zasnovane su na u biti statikim bipolarnim opozicijama subjekta i objekta, teorije i terena, sinkronije i dijakronije, dviju kultura, umjetnosti i zbilje, usmenosti i pisanosti, teksta i konteksta, folklora i folklorizma itd. Istina je da su te dihotomije u institutskoj sredini odavno poljuljane "iznutra", sukcesivnim uvoenjem sve dinamikijih zahvaanja predmeta (transformacije folklora, interakcije folklornih tradicija i suvremene kulture, folklornog procesa kao neprestane mijene) i ustrajnim naglaavanjem prepletanja, proimanja te uzajamnih i povratnih utjecaja polova. Institutski su istraivai (poglavito od sedamdesetih godina nadalje) itekako imali sluha za dinamiku prirodu folklora, izbjegavali su zamke imanentnog pristupa usmenoknjievnom zapisu kao iskljuivo literarnoj pojavi i klonili se strukturalistikih krajnosti sinkronijskog pristupa upornim eklektikim nadograivanjem
79
fleksibilnih teorijskih okvira funkcionalizma Prake kole. Moglo bi se, dakle, ustvrditi da (nezamijeena) postmoderna paradigma u Institutu postupno jaa usporedno s prihvaanjem (i prilagodbama) strukturalistikih koncepcija. Dakako, postmoderna strujanja u Institutu nisu sluajan plod unutranjeg "zamora materijala" strukturalizma i kontekstualne folkloristike. Ona se izgrauju radom (prije svega mlaeg i najmlaeg narataja) istraivaa koji nastoje pomno pratiti hrvatsku15 i svjetsku teorijsku scenu, kreativno nadograuju i kritiki prosuuju dosege svojih prethodnika. Tako smo u ovome desetljeu sudionicima otvorenog postmodernog sueljavanja teorijskih koncepcija i nastajanja nove (interdisciplinarne, humanistike) znanstvene paradigme koja tei na drukiji nain okupiti i osmisliti dotad (ipak) usporedne tijekove prouavanja knjievnosti, kazalita, glazbe i folklornog likovnog izraza, ali i prevladati dihotomiju (i dualizam) folkloristike i etnologije pismom postmoderne etnografije. Takvu orijentaciju najavio je kratak institutski sta Mirne Veli (1987-1991), koja uvaavajui kritike na suvremenu naratologiju intertekstualno pristupa autobiografskoj prozi i usmenim kazivanjima o ivotu, teorijski promiljajui dijaloki odnos prema historiografskom, biografskom i etnografskom drugom i razliite modalitete iskazivanja vlastita identiteta priom o sebi (Veli 1991). U ratno doba, pod okriljem Instituta i u ve definiranome polilogijskom ozraju, skupina studentica etnologije (koju koordinira etnologinja I. Prica) prikupila je i objavila kazivanja prognanika iz Slavonije (v. Pleji, Koruga i dr. 1992; ale Feldman, Prica, Senjkovi 1993). Knjiga Fear, Death and Resistance, an Ethnography of War, Croatia 1991-1992 (ale Feldman, Prica, Senjkovi 1993) ujedinjuje rezultate ranijih institutskih teorijskih postavki u istraivanju svakidanjice sa sluhom za suvremena antropoloka promiljanja. 16 Zapisi tih usmenih kazivanja, pripovijedanja i svjedoenja svojim sadrajem probijaju poetike i genoloke obrasce znanosti o knjievnosti, ali i historiografske i etnoloke ralambe: snaga cjeline iskaza opire se uporabi teksta i trai novi pragmatiko-semantiki pristup.17
15
Mlai narataj institutskih suradnica radi i na dvama projektima Hrvatskoga semiotikog drutva (Suvremena hrvatska teorijska misao te Znakovi povijesti u Hrvatskoj). Djelatnost toga drutva (koje vodi nekolicina uglednih teoretiara razliitih disciplinarnih usmjerenja) vana je za noviju hrvatsku folkloristiku u cjelini, koja se i time ravnopravno ukljuuje u razvoj postmoderne hrvatske teorijske misli. 16 U tom smislu posebno valja istaknuti i rad M. Povrzanovi u ovome desetljeu, koji je podrobnije opisan u pregledu etnoloke djelatnosti Instituta. 17 Knjiga je naila na odobravanje inozemne znanosti (L. Kretzenbacher, I. M. Greverus, R. Bendix, P. Vereni) i omoguila urednicama sudjelovanje u meunarodnim znanstvenim forumima (1992-1995), gdje su prezentirale pogled hrvatske etnologije i folkloristike na ratnu situaciju i skrenule pozornost na udjel civilne rtve u tome vremenu.
80
Znanstveni rad Renate Jambrei Kirin, koji poinje upravo u tom razdoblju, izravno je potaknut pripovjednim posredovanjem osobnog iskustva u ratu. Odlikuje ga zanimanje za teorijske i metodoloke probleme koje folkloristika dijeli s antropolokim pristupom poznatim kao nova etnografija, s recentnim sociolokim i povijesnim istraivanjima pojedinih razdoblja i drutvenih fenomena na temelju usmenih izvora i autobiografsko-memoarskih tekstova "obinih ljudi". U magistarskom radu pod naslovom "Usmena kazivanja o ivotu: problem pragmatike i semantike pripovjednog teksta" autorica razmatra pripovijedanje o vlastitom ivotu i kao pojavu svakidanje komunikacije koja odreuje njegove pragmatike aspekte i kao folkloristiki anr koji razaznajemo na temelju semantikih obiljeja predstavljenog svijeta u tekstualnom zapisu. Nastavljajui se na magistarski rad, autorica istrauje kako se u kazivanju o vlastitom ivotu oblikuju odrednice osobnog, etnikog i spolnog identiteta i kako osobno iskustvo figurira kao legitimni izvor (alternativnih) znanstvenih spoznaja. U ovom se smislu odvija i njezino istraivanje u okviru doktorskoga rada Svjedoenja o Domovinskom ratu i izbjeglitvu: knjievnoteorijski i kulturnoantropoloki aspekti, koje se bavi moralnim, epistemolokim i disciplinarnim problemima prikupljanja, analize i interpretiranja osobnih iskaza i autobiografsko-memoarskog diskurza ratnih stradalnika s obzirom na odnos prema slubenoj historiografiji i medijskom diskurzu o Domovinskom ratu. Rad na kazivanjima o ratu nastavlja se i dalje, a istraivaice hrvatskih ratnih pria ne zaustavljaju se na teorijskim i metodolokim pitanjima autobiografske proze ili na analizi svjedoenja kao anra usmene povijesti. U temelju njihova znanstvenoga rada je preispitivanje posljedica uvlaenja tih pria u znanstveni diskurz, pri emu esto dolazi do depersonalizacije i instrumentalizacije svjedoenja te guenja apelativne funkcije i snane emocionalne obojenosti individualnih iskaza (Jambrei 1994, 1995, 1995a; Jambrei Kirin 1996; Prica i Povrzanovi 1995, 1996). Ujedinjujui folkloristike, antropologijske i knjievnoteorijske sastavnice u promiljanju ratne svakidanjice, spomenute autorice sudjelovale su u zasnivanju hrvatske etnografije o ratu. U istim metodolokim okvirima svoj prostor osmiljavanja sprege teatroloke i politikoantropoloke analitike nalazi i Lada ale Feldman: pie o politikim ritualima kao teatralizaciji zbilje, o predstavljakim aspektima proturatnih akcija i o ulozi umjetnikog kazalita u politikim zbivanjima (ale Feldman, Senjkovi, Prica 1992; ale Feldman, Prica, Senjkovi 1993). Etnografske rasprave o ratu nastavlja objavljivati i dalje (ale Feldman 1995; 1995a; 1995b; 1996), usporedno s drugim teatrolokim, etnoteatrolokim i folkloristikim radovima. Poetna su se istraivaka htijenja Lade ale Feldman kretala unutar podruja ue teatroloke analitike dramskoga teksta i kazaline predstave. Objavila je knjigu problemskoga karaktera, nastalu djelomice na temelju njezina magistarskog rada o nekim dramaturkim aspektima dramskog
81
opusa Ive Breana ( ale Feldman 1989). U svojem se pristupu vodila naelima semioloke dramaturke analize te ih oplodila znaajnim hrvatskim prinosima izuavanju tipologije i periodizacijske uloge fenomena citatnosti i intertekstualnosti (Pavlii, Orai-Toli). U knjizi je objavljena i rasprava o ulozi strukturne procedure teatra u teatru u spomenutom opusu, strategije koja e postati autoriinim dugogodinjim istraivakim predmetom analize. Poetak rada u Institutu bitno iri krug njezinih uvida i interesa, otvorivi joj putove u podruje folkloristike teorije, napose hrvatskih etnoteatrologijskih prouavanja, te antropologije kazalita, kao i suvremenih hrvatskih i svjetskih antropolokih znanja. Na temelju rukopisnih zbirki iz dokumentacije Instituta, problematizaciju fenomena teatra u teatru uoava i u korpusu folklornoga predstavljanja (ale Feldman 1991;1992), pronaavi vane podudarnosti s profesionalnom kazalinom praksom. U folklornim oblicima sa scenskim znaajkama (svadbi i karnevalu) iznala je temelje proceduri metateatralizacije koju istrauje u opusima Dria i Vojnovia (ale Feldman 1993). U lanku "ingala-Mingala: From Recitation to Theatre" (ale Feldman 1993a) prati put jedne bajke od istraivaiina svjedoenja o kazivau, preko objavljenog zapisa do prikazbe preraene bajke u kazalitu lutaka, usput kritiki razmatrajui dosadanje radove o predstavljakim svojstvima usmenoknjievne izvedbe u nas. Doktorsku disertaciju "Teatar u teatru u hrvatskoj dramskoj knjievnosti folklorna i umjetnika ishodita" brani 1994., a ta je disertacija pretenim tekstom njezine druge knjige (ale Feldman 1997). U knjizi se bavi teorijskim obrazlaganjem ovoga problema u svjetlu novijih spoznaja iz podruja ne samo klasine dramaturko-teatroloke analize nego i iz podruja izvedbene teorije, antropologije kazalita i teorije psihodrame. Nastoji produbiti analitike, interpretativne i periodizacijske uvide glede hrvatske, poglavito dvadesetostoljetne, dramatike. Sredinom devedesetih L. ale Feldman se usmjeruje na istraivanja amaterskog kazalita kao nedovoljno istraene komponente popularne kulture s jedne strane, te na tumaenja i folklornih predstavljakih, i hrvatskih dramskoizvedbenih tekstova u metodolokom ozraju tzv. "genderstudies", naime prouavanja simbolikih valencija spolnih uloga u kulturi (ale Feldman 1995a; 1997a; 1997b). Za noviju su folkloristiku u Institutu vani poststrukturalistiki pristupi knjievnome tekstu. Iskazom, subjekt izraava osobnost: njime namee vlastito vienje svijeta, drugim subjektima namjenjuje odreene uloge, a i sam biva njime anrovski i drutveno smjeten. Promjene u poimanju teksta uvjetovane su promijenjenim shvaanjem jezika, shvaanjem koje zapravo probija strukturalistiku granicu teksta i konteksta. Kljuni pojam jezika nije vie znak, ve diskurz koji je (u rastuem mnotvu razliitih i ak oprenih definicija) uvijek povezan sa situacijom iskazivanja u kojoj se govornik nalazi. Na primjer, Vilko
82
Endstrasser promatra i analizira poslovice kao vaan tvorbeni element novinskog, etnografskog i knjievnog (proznog) diskurza. Pokazao je da je poslovica gradbeni element teksta, da je inkorporirana u vee diskurzne cjeline te posjeduje relativno vrst semantiki potencijal ija se denotativna dimenzija otkriva tek u diskurznoj cjelini koje je dijelom (Endstrasser 1990; 1991). Bavei se klasifikacijom u doktorskoj disertaciji o knjievnim i izvanknjievnim anrovima (Endstrasser 1997), nastoji ispitati kako neki od govornih anrova funkcioniraju u drutvenoj i knjievnoj komunikaciji. Preciznije, autor uvodi tematsku i situacijsku podjelu na govorne anrove (koji su obiljeeni drutvenou i karakteristini su za urbanu sredinu) te folklorne anrove (koji su svojstveni za usmenu sredinu, u kojoj je tradicijska sastavnica mnogo jaa). U djelima hrvatskih pisaca pokazao je narav i funkciju govornih i folklornih anrova unutar knjievnoga teksta, naznaivi tako nove mogunosti knjievne interpretacije. Openito bi se moglo tvrditi da je za mlai narataj folklorista karakteristian svojevrstan povratak semantikoj interpretaciji u svjetlu knjievne (i kazaline) antropologije. Tako primjerice Vilko Endstrasser u magistarskom radu o poslovicama u kontekstu propituje znaenje model formulnih izraza te problem prenoenja znaenja u metafori, bavei se nekim pitanjima iz domene odnosa jezika i zbilje (Endstrasser 1991); Davor Duki u magistarskom radu o figuri protivnika u hrvatskoj povijesnoj epici istrauje mehanizme imanentnog vrednovanja (Duki 1993); L. ale Feldman u slavonskom folkloru i pukom igrokazu pronalazi grau za raspravu o simbolikoj pertinenciji kulturnih obiljeja (ale Feldman 1997a); Simona Deli se bavi vrednovanjem na siejnoj razini u obiteljskoj baladi (Deli1997); Suzana Marjani svoj magisterij posveuje kontekstualnosti Krleinih Davnih dana (Marjani 1997). Zaokret prema semantici teksta moda nije izravno uvjetovan irenjem predmeta folkloristike na izvanestetske pojave, ali je svakako s njime u skladu. Osporavanjem trijade teksturatekstkontekst (Jambrei Kirin 1997:72) jo je vie oslabljena (ionako teorijski ranjiva) pozicija imanentnog pristupa zapisu kao knjievnoj umjetnini (na razinama teksture i teksta). 18 Semantika interpretacija pribliava folkloristike radove antropolokom istraivanju kulturnih vrijednosti. Definiciju folklora kao "umjetnike komunikacije u malim grupama" (ili "umjetnike kontaktne komunikacije") veina e folklorista danas smatrati preuskom,
18
U dvama preglednim radovima R. Jambrei Kirin na nekoliko mjesta konstatira favoriziranje umjetnikih oblika folklora u prolom i naem stoljeu, pa i u okvirima aktualnih folkloristikih koncepcija, naglaavajui da instance prosuivanja folklornih fenomena kao umjetnikih dolaze odozgo i nisu posljedica uoavanja "imanentne estetike" folklornih "stvari" i pojava (Jambrei 1993; Jambrei Kirin 1997).
83
a to iznova namee potrebu redefiniranja folkloristike i njezina predmeta. 19 Proirivanjem folkloristikoga zanimanja na izvanestetsko podruje nisu, meutim, zapostavljena ranije zacrtana istraivanja. Devedesete su godine donijele nove terene i nove rezultate: studije, antologije i sinteze koje potvruju kontinuitet pedesetgodinjih istraivanja usmene knjievnosti, puke knjievnosti i folklornoga kazalita u Institutu, uvaavajui teorijske pomake i polivalentni znaaj folklora. Ve u drugoj polovici osamdesetih godina Divna Zeevi svoja istraivanja puke knjievnosti postupno usmjeruje ka nabonoj pukoknjievnoj tematici. Na primjerima istraivanja hrvatskih propovijedi 18. i 19. st., izravno i pomou egzempla u kojima se saimaju motivi usmene i pisane knjievne tradicije, otvara uvid u problem popularizacije kranskog nauavanja u kojem dolazi do izraaja neoplatonska podjela, rascjep ovjeka na duu i tijelo, odnos prema tjelesnosti kao i odnos meu spolovima (Zeevi 1990, 1993a, 1993b). Propovijedi se promatraju i kao vid popularnog usmenog knjievnog komuniciranja s najirim slojevima drutva, pa se otuda razvija dijaloki i esto polemiki karakter. Devedesetih je godina autoriin interes okrenut i ka istraivanju polemika koje su u hrvatskoj knjievnosti proteklih stoljea voene o crkvenom raskolu (Zeevi 1995a, 1996, 1996a, 1997). Lj. Marks sustavno se bavi arhivskim, knjievnopovijesnim i terenskim istraivanjem zagrebakih usmenih kazivanja. U knjizi Vekiveni Zagreb. Zagrebake prie i predaje (Marks 1994) po prvi su put na okupu viestoljetna prianja iz Zagreba i o Zagrebu: pokazala su i otkrila i svoje obilje i raznolikost, ali i lice grada o kakvome se nije znalo. U opirnoj uvodnoj znanstvenoj studiji usporedno su predoeni sadraji pria i povijesne injenice oko kojih su izrasle. Uz istraivanja usmene prolosti Zagreba Lj. Marks se okree i istraivanju zagrebake usmene tradicije u djelima hrvatskih knjievnika. Nije to vie traganje za odjecima ili utjecajima usmenosti u djelima hrvatskih knjievnika ve se polazi od suvremenih knjievnoteorijskih postavki i pretpostavki teorije intertekstualnosti, objanjava sadraj i uzajaman odnos termina tekst/metatekst (metapria/metanaracija) i intertekst. Paradigmatski je primjer pristupa takvu prouavanju enoino knjievno djelo: poezija, romani Zlatarovo zlato i Seljaka buna, te crtice i feljtoni. Dijelovi iz usmene tradicije (cijele prie, fragmenti, parafraze, asocijacije, sintagme, odjeci vjerovanja) te povijesni izvori, promatraju se kao intertekstualni dijelovi vrsto upleteni u fikcionalnu prozu. U nefikcionalnoj prozi, feljtonima i crticama, otkriva se metanaracija ime
19
O poimanju folklora (kao predmetnog podruja) zavisi i definicija folkloristike (Lozica 1979:44). Navedene definicije iz sedamdesetih godina i tada su bile problematine (Lozica 1979:46-47; Bokovi-Stulli 1981:37-52). Problem pridjeva "umjetnika" u tim definicijama spomenut je i u novijim radovima istih autora (Lozica 1995:286-287; Bokovi-Stulli 1997a:161-163).
84
se prepoznaju dvije razine enoina "koritenja" grae pripovjedna i stilografska (Marks 1996; 1998). O uporabi knjievnoga folklora izvan konteksta u kojemu nastaje, te koritenju njegovom poglavito u politike svrhe autorica pie u radu Zagrebaka usmena tradicija izmeu ljubavi i politike ( Marks 1996b). Tema su elementi tradicijske kulture, koji su ranije ivjeli u lokalnom ili regionalnom okviru i imali svoje ue znaenje i funkcije, a danas se opet izdvajaju iz tog okvira, mijenjaju te podvrgavaju novim funkcijama, preteno propagandno-politikim. U sentimentalnu zaviajnu perspektivu esto se vrlo suptilno uplie politika. To kao da proturjei poslijepovijesnom znaenju postmoderne, ali zapravo ukazuje na pojavu novog strukturiranja povijesne svijesti, nove historiografske prakse. Pokazuje se kako i usmenoknjievni sloj moe politikim manifestacijama dati legitimitet vjerodostojnosti tradicije, pruiti dokaze o identitetu. Zatita tradicijskih vrijednosti hrvatske kulture, prouavanje promjena i anrovskoga sustava usmene knjievnosti u povijesnome procesu, izrada baz podataka prikupljene usmenoknjievne grae (prolostoljetne i novije), tiskanje kritikih izdanja neobjavljenih zbirki hrvatske usmenoknjievne tradicije, u novije vrijeme posebno s podruja koja su stradala u Domovinskom ratu, te s onih podruja koja su bila zanemarena premda im folklorna graa predstavlja izuzetne (ne samo estetske) vrijednosti hrvatske tradicijske kulture (poglavito rukopisne zbirke iz kolekcije Matice hrvatske, Zbornika za narodni ivot i obiaje HAZU, te iz dokumentacije Instituta za etnologiju i folkloristiku) vane su institutske zadae. Time se nastavlja ranija djelatnost (zapoeta objavljivanjem monografija nastalih na temelju istraivanja pedesetih i ezdesetih godina), odrava se kontinuitet folkloristike struke neprestano dograujui koncepcijske okvire. Tri antologije, Zmaj, junak, vila (Duki 1992), ito posred mora (Bokovi-Stulli 1993) i Tanahna galija (Peri-Polonijo 1996b) predstavljaju Dalmaciju u ukupnosti njezina usmenoknjievnoga izriaja. Delorkova dalmatinska istraivanja otkrila su jo ive ostatke epike, o kojoj Dukieva knjiga daje cjelovitiju sliku. Te su pjesme pokazale da i u Hrvatskoj postoji cjeloviti epski korpus antologijske vrijednosti, koji je u estetskom i poetskom pogledu razliit od stoljeima nametane slike o unificiranoj junoslavenskoj epici, a istodobno i superioran kroniarskoj naraciji u rimovanom desetercu kaievsko-puke provenijencije. O bogatoj epskoj dalmatinskoj tradiciji svjedoe i zakanjela kritika izdanja cjelovitih prolostoljetnih rukopisnih zbirki (npr. Murat 1996). Kroei Delorkovim stopama T. Peri-Polonijo je u antologiji hrvatske usmene lirike iz Dalmacije Tanahna galija uspjela izborom, uvodnom studijom i iscrpnou podataka u prilozima postii ravnoteu poezije i znanosti (Peri-Polonijo 1996). Knjiga Usmene pripovijetke i predaje (Bokovi-Stulli 1997) iz edicije Stoljea hrvatske knjievnosti ni u kom sluaju nije tek obnovljeno
85
i proireno izdanje knjige iz edicije Pet stoljea hrvatske knjievnosti (1963) ve antologijskim izborom i znanstvenim aparatom objedinjuje i autoriina teorijska znanja (izloena u predgovoru koji jest koncizan, saet ali istodobno i potpun pregled povijesti usmenih hrvatskih pria) i bogato terensko iskustvo. Tekstovi slijede vjerni zapis, na svim su hrvatskim narjejima i iz svih krajeva; pritom se donose i tekstovi pria Hrvata izvan domovine (Bosna, Maarska, Slovaka, Austrija). S tom knjigom tekstova korespondira knjiga Prie i prianje (Bokovi-Stulli 1997a). U njoj autorica saimlje ovostoljetne rezultate europske (i svjetske) folkloristike te vlastitih znanstvenih promiljanja, donekle revidiranih u odnosu na ona izreena u Povijesti hrvatske knjievnosti, ali opisuje, ralanjuje i komentira prie i prianje u itavom tijeku hrvatske knjievnosti od srednjovjekovlja do danas. Ta je knjiga dosad najpotpuniji pregled fenomena pria i prianja i njihova istraivanja u nas. U knjizi Folklorno kazalite (Lozica 1996) autor se prihvatio teke zadae izrade reprezentativne antologije tekstova i zapisa folklornoga predstavljanja za ve spomenutu ediciju Stoljea hrvatske knjievnosti, dopunivi djelo svoga prethodnika (Bonifai Roin 1963) mnogim jo neobjavljenim zapisima i poprativi antologijski izbor novom iscrpnom studijom o hrvatskome folklornom kazalitu. Trea Loziina knjiga Hrvatski karnevali (Lozica 1997) nije samo etnoteatroloka, ona je istodobno i etnoloka i kulturoloka. To je prva sinteza pokladnih obiaja u povijesti hrvatske etnologije i folkloristike. Autor se sustavno bavi istraivanjem karnevala od samih poetaka svoje folkloristike djelatnosti, a u knjizi nastoji dati cjelovitu sliku hrvatskih karnevala, poavi od problemski intoniranog uvoda koji slijede opisi pokladnih obiaja na dvadesetak lokaliteta, od Baranje do Dubrovnika i od srednjeg vijeka do naih dana. Lozica se oslanja na tiskane izvore i ve objavljene studije o karnevalu iz pera suradnika Instituta i drugih autora, ali i na brojna vlastita istraivanja. U treem dijelu knjige daje anatomiju karnevala, razmatrajui njegova dva lica (magijsko i kritiko), bavei se karnevalskom rijeju, pomirenjem spola i dobi, inverzijom, opisujui i analizirajui likove, maske i lutke, piui o ulozi ivotinja, buke i glazbe, pokreta i plesa, jela i pia itd. Svjestan problema iitavanja zapisa iz prolih vremena, autor nastoji oprezno tumaiti starije opise i utvrditi ulogu karnevala u nae doba. U karnevalu prepoznaje interludij narodne kulture, prodor ciklikoga poimanja vremena u povijesno, linearno shvaeno vrijeme. Tumai ga kao ritual pomirenja sukobljenih strana te jaanja kohezije i identiteta unutar zajednice.
Zavrna formula
Povijest Instituta pamti postupno ukljuivanje specijalista razliitih disciplina i irenje podruja interesa. Folkloristika u postmodernom svjetlu ima prednost da nikada nije ni bila koncipirana kao parcijalna znanost u
86
pozitivistikom smislu: odreena folklorom kao sinkretinim i polivalentnim predmetom ona je metodoloki a priori interdisciplinarna (ili barem viedisciplinarna) ali i neizbjeno eklektina. Ukljuivanjem sinkronijske dimenzije folklornog procesa, otvorenou (i) prema izvanestetskim pojavama te pojaanim zanimanjem za istraivanje kulture i drutva tumaenjem verbalnih i predstavljakih sastavnica folklora pribliili smo se dananjim etnolozima u istraivanju (aktualne i prole) svakidanjice. Folkloristi smo i znamo da je termin folklor atribuirana i datirana sloenica, proizvod svjesne individualne jezine djelatnosti. Stvoren prije stopedeset godina umom i perom uenoga knjiniara Gornjeg doma britanskog parlamenta, termin je odavno uao u svakidanju uporabu "obinih ljudi" irom svijeta. U svjetlu opozicije dviju kultura termin folklor funkcionira kao utonulo kulturno dobro (gesunkenes Kulturgut) koje donekle uva romantiku, nostalginu i pozitivno obojenu mnogoznanost Thomsova odreenja, ali je i mijenja, aktualizira te ak dopunjava suprotnim, pejorativnim znaenjima, ostvarujui tako vrijednosnu ambivalenciju svojstvenu narodnoj kulturi. U dananjem ozraju probuenih nacionalnih, regionalnih i lokalnih identiteta folklor nanovo buja, rui umjetnu dihotomiju folklora i folklorizma, osvaja medije, preuzima nove simbolike uloge i prolazi kroz brza prevrednovanja na mnogim drutvenim razinama. U prvom planu recentnih europskih (i hrvatskih) folkloristikih istraivanja danas su etika pitanja.20 Poput nezaustavljive metle u rukama arobnjakova uenika, termin je odavno izmakao kabinetskoj kontroli. Osvrnemo li se ukratko na tri razdoblja folkloristike u Institutu, konstatirat emo da u prvome razdoblju teorijsko promiljanje postupno jaa uz intenzivnu skupljaku djelatnost, da smo u drugome razdoblju nastojali uvelike promijenjenu znanstvenu paradigmu primijeniti u praksi, iako u tome nismo uvijek uspjeli i dospjeli, te da je u treemu razdoblju nova (interdisciplinarna) znanstvena paradigma u nastajanju ve postigla zapaene rezultate. Vrijeme je za redefiniranje folklora. Rasprave o novoj definiciji uvijek su korisnije od definicije same. Slijedei motto (preuzet od Voltaireova dr. Panglossa), osobno emo i nadalje teorijsku raspravu o folkloru upotpunjavati terenskim istraivanjem. Na stav nije plod teorijske rezignacije, nego iskustva da se kako-tako upotrebljiva
20
Autori ovoga pregleda osobno ne ele previdjeti estetika pitanja folklora u tim mijenama. Mislimo da estetska dimenzija u iskustvu poimanja folklora nije svojstvena samo "kulturi gospode" koja a posteriori i odozgo ve stoljeima ita i tumai zapise kao "lijepu knjievnost". Uvjereni smo da estetsko u kulturi nije privilegija usko shvaene umjetnike sfere, da je ono itekako nazono i u folkloru kao posebnom obliku stvaralatva.
87
folkloristika teorija moe izgraditi (ili dograditi) samo dijaloki, u sloenom odnosu s drugim. 21 Siva je teorija, zeleni se stablo ivota. 22
NAVEDENA LITERATURA
Adamek, Josip. 1969. Filozofski fakultet u Zagrebu. Spomenica u povodu proslave 300. godinjice Sveuilita u Zagrebu. Sv. II, Zagreb. Bonifai Roin, Nikola. 1961. "ovjek kao scenski rekvizit". Rad VIII kongresa SUFJ u Titovom Uicu. Beograd: SUFJ, 419-423. Bonifai Roin, Nikola. 1963. Narodne drame, poslovice i zagonetke. (Pet stoljea hrvatske knjievnosti 27). Zagreb: Matica hrvatska - Zora.
21
Mislimo da se folkloristika ne moe svesti iskljuivo na teoriju, da teorijska naela treba iskuati i opravdati u istraivanju folklora. To podrazumijeva dovoljnu istraivaevu slobodu od vlastitih i tuih teorija, spremnost na promjenu ili dopunu teorija ako to trai terensko iskustvo. U tome i jest razlika izmeu teorije i uvjerenja (usp. Ejhenbaum 1972:4). 22 J. W. Goethe: Faust. Tragdie erster Teil; stihovi br. 2038-2039: "Grau, teurer Freund, ist alle Theorie, // Und grn des Lebens goldner Baum."
88
Bonifai Roin, Nikola. 1973. Gajua; Izbor iz "narodnog blaga" Ljudevita Gaja. Zagreb: Yugodidacta. Bonifai Roin, Nikola. 1979. "Graa o dramskom folkloru u djelu Ivana Lovria". U Ivan Lovri i njegovo doba, Zbornik Cetinske krajine, Sv. I. Sinj. Bokovi-Stulli, Maja. 1959. Istarske narodne prie. Narodno stvaralatvo Istre 1. Zagreb: Institut za narodnu umjetnost. Bokovi-Stulli, Maja. 1960. "Kresnik-Krsnik, ein Wesen aus der kroatischen und slovenischen Volksberlieferung". Fabula 3/3:275-298 1988. Bokovi-Stulli, Maja. 1962. "Siei narodnih bajki u hrvatsko-srpskim epskim pjesmama". Narodna umjetnost 1:15-36. Bokovi-Stulli, Maja. 1962a. "Pomorska tematika u naoj narodnoj knjievnosti". U Pomorski zbornik povodom 20-godinjice dana mornarice i pomorstva Jugoslavije. Zagreb: JAZU, 505-536. Bokovi-Stulli, Maja. 1963. Narodne pripovijetke. (Pet stoljea hrvatske knjievnosti 26). Zagreb: Matica hrvatska - Zora. Bokovi-Stulli, Maja. 1964. Epske pjesme II. (Pet stoljea hrvatske knjievnosti 25). Zagreb: Matica hrvatska - Zora. Bokovi-Stulli, Maja. 1967. Narodna predaja o vladarevoj tajni (Zusammenfassung: Knig Midas hat Eselsohren, 301-341). Zagreb: Institut za narodnu umjetnost. Bokovi-Stulli, Maja. 1968. "Narodne pripovijetke i predaje Sinjske krajine". Narodna umjetnost 5/6:303-432. Bokovi-Stulli, Maja, ur. 1971. Usmena knjievnost. Izbor studija i ogleda. Zagreb: kolska knjiga. Bokovi-Stulli, Maja. 1973. "Der Anteil des Meeres bei der Gestaltung der mythischen Sagen an der kroatischen Adria-Kste". U Probleme der Sagenforschung. Freiburg in Br.: Deutsche Forschungsgemeinschaft, 86-99. Bokovi-Stulli, Maja. 1975. Usmena knjievnost kao umjetnost rijei. Zagreb: Mladost. Bokovi-Stulli, Maja. 1975a. "Usmene pripovijetke i predaje s otoka Braa". Narodna umjetnost 11-12:5-159. Bokovi-Stulli, Maja. 1978. "Usmena knjievnost". U Povijest hrvatske knjievnosti u sedam knjiga 1. Usmena i puka knjievnost.. Zagreb: Liber Mladost, 7-353, 641-651.
89
Bokovi-Stulli, Maja. 1978a. "Zagrebaka usmena prianja u prepletanju s novinama i televizijom". Narodna umjetnost 15:11-35. Bokovi-Stulli, Maja. 1980. "Poslovice i uzreice u zagrebakom Vjesniku". Etnoloka tribina 10/3:77-86. Bokovi-Stulli, Maja. 1983. Usmena knjievnost nekad i danas. Beograd: Prosveta. Bokovi-Stulli, Maja. 1983a. ingala-mingala. Usmene pripovijetke. Zagreb: Znanje. Bokovi-Stulli, Maja. 1984. Usmeno pjesnitvo u obzorju knjievnosti. Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske. Bokovi-Stulli, Maja. 1985. "Freund. Der beste Freund, der schlimmste Feind". U Enzyklopdie des Mrchens. Berlin - New York: Walter de Gruyter, 5, 1:275282. Bokovi-Stulli, Maja. 1986. Zakopano zlato. Hrvatske usmene pripovijetke, predaje i legende iz Istre. Istra kroz stoljea 38. Pula - Rijeka: akavski sabor... [et al.]. Bokovi-Stulli, Maja. 1986a. to nikad nije bilo... Usmene pripovijetke i predaje. Zagreb: kolska knjiga. Bokovi-Stulli, Maja. 1987. U kralja od Norina. Prie, pjesme, zagonetke i poslovice s Neretve. Maja Bokovi-Stulli & Zorica Rajkovi, ur. Metkovi Opuzen: Galerija "Steak" Klek. Bokovi-Stulli, Maja. 1988. "Testimonianze orali croate e slovene sul Krsnik-Kresnik". Metodi e ricerche 7/1:32-50. Bokovi-Stulli, Maja. 1988a. "Telling About Life (On Questions of Contemporary Oral Literaty Genres)". Narodna umjetnost. Special Issue 2:11-42. Bokovi-Stulli, Maja. 1991. Pjesme, prie, fantastika. Zagreb: Matica hrvatska. Bokovi-Stulli, Maja. 1992. "Hexensagen und Hexenprozesse in Kroatien". Acta ethnographica Hungarica (Special Issue: Witchhunting in Central and Eastern Europe) 37/1-4:143-171. Bokovi-Stulli, Maja. 1993. ito posred mora. Usmene prie iz Dalmacije. Split: Knjievni krug. Bokovi-Stulli, Maja. 1994. "Prianje o priama". Umjetnost rijei 38/2:97-109. Bokovi-Stulli, Maja. 1994a. "Dvije mediteranske zbirke pripovijedaka (sa Sicilije i iz Cavtata)". Etnoloka tribina 17:153-166.
90
Bokovi-Stulli, Maja. 1997. Usmene pripovijetke i predaje. Zagreb: Matica hrvatska. Bokovi-Stulli, Maja. 1997a. Prie i prianje: Stoljea hrvatske usmene proze. Zagreb: Matica hrvatska. ale Feldman, Lada. 1989. Breanov teatar. Zagreb: Hrvatsko drutvo kazalinih kritiara i teatrologa. ale Feldman, Lada. 1991. "Igra svatova u okviru svadbe: teatar, meta-teatar ili meta-obiaj?". Narodna umjetnost 28:227-241. ale Feldman, Lada. 1992. "Predstavljaka obiljeja folklora dubrovakog podruja". Narodna umjetnost 29:169-184. ale Feldman, Lada. 1993. "Kazalino u pokladama, poklade u drami: Makarate ispod kuplja Iva Vojnovia". Croatica XXIII/XXIV, 37/38/39:77-92. ale Feldman, Lada, Ines Prica & Reana Senjkovi. 1993. "Poetics of resistance". U Fear, Death and Resistance. An Ethnography of War: Croatia 1991-1992. Lada ale Feldman, Ines Prica & Reana Senjkovi, ur. Zagreb: Institute of Ethnology and Folklore Research, 1-71. ale Feldman, Lada. 1993a. "ingala-Mingala: From Recitation to Theatre". Narodna umjetnost 30:183-199. ale Feldman, Lada. 1995. "Intellectual concens and scholarly priorities: a voice of an ethnographer". Narodna umjetnost 32/1:79-90. ale Feldman, Lada. 1995a. "The image of the leader: being a president, displaying a cultural performance". Collegium Antropologicum 19:41-52. ale Feldman, Lada. 1995b. "Prolegomena istraivanju amaterskog kazalita: primjer izbjeglikih radionica". Narodna umjetnost 32/2:235-252. ale Feldman, Lada. 1997. Teatar u teatru u hrvatskom teatru. Zagreb: Naklada MD - Matica hrvatska. ale Feldman, Lada. 1997a. "Female Unruliness in Slavonian Folk Playwriting and Folklore". Narodna umjetnost 34/1:101-126. ale Feldman, Lada. 1997b. "ensko za muko i muko za ensko u starijoj hrvatskoj dramatici". Umjetnost rijei XLI/3:153-176. Deli, Simona. 1997. "Tidings of Death in the Folk Ballad". Narodna umjetnost 34/1:225-240. Deli, Simona. 1997a. "Matiine zbirke enskih pjesama: sto godina nakon edicije Hrvatske narodne pjesme (1896-1942)". Narodna umjetnost 34/2:79-94.
91
Delorko, Olinko. 1951. Hrvatske narodne balade i romance. Zagreb: Zora. Delorko, Olinko. 1956. Zlatna jabuka: Hrvatske narodne balade i romance II. Zagreb: Zora. Delorko, Olinko. 1960. Istarske narodne pjesme. Zagreb: Institut za narodnu umjetnost. Delorko, Olinko. 1963. Narodne lirske pjesme. (Pet stoljea hrvatske knjievnosti 23). Zagreb: Matica hrvatska - Zora. Delorko, Olinko. 1964. Narodne epske pjesme I. (Pet stoljea hrvatske knjievnosti 24). Zagreb: Matica hrvatska - Zora. Delorko, Olinko. 1968. "Narodne pjesme Sinjske krajine". Narodna umjetnost 5-6:111-157. Delorko, Olinko. 1969. Ljuba Ivanova: Hrvatske starinske narodne pjesme sakupljene u nae dane po Dalmaciji. Split: Matica hrvatska. Delorko, Olinko. 1971. Narodne pjesme. Zagreb: Zora. Delorko, Olinko. 1975. "Narodne pjesme otoka Braa". Narodna umjetnost 11-12:161-234. Delorko, Olinko. 1976. Narodne pjesme otoka Hvara: Prema zapisima osmorice sabiraa Matice hrvatske u 19. stoljeu. Split: akavski sabor. Duki, Davor. 1992. Zmaj, junak, vila: antologija usmene epike iz Dalmacije. Split: Knjievni krug. Duki, Davor. 1993. Figure protivnika u hrvatskoj povijesnoj epici. Magistarski rad, Sveuilite u Zagrebu, IEF rkp 1430. Eikenbaum, Boris [= Boris Ejhenbaum]. 1972. Knjievnost. Beograd: Nolit. Endstrasser, Vilko. 1990. "Poslovice u novinskom tekstu". Narodna umjetnost 27:141-150. Endstrasser, Vilko. 1991. "Poslovice u kontekstu". Narodna umjetnost 28:159-190. Endstrasser, Vilko. 1997. Knjievni i izvanknjievni anrovi: aspekti teorije govornih anrova. Doktorska disertacija, Sveuilite u Zagrebu. Jambrei, Renata. 1993. "Odjeci Prake kole u hrvatskoj folkloristici". Croatica XXIII/XXIV, 37/38/39:133-149. Jambrei, Renata. 1994. Usmena kazivanja o ivotu: problem pragmatike i semantike pripovjednog teksta. Magistarski rad, IEF rkp 1481. Jambrei, Renata. 1995. "Svjedoenje i povijesno pamenje: o pripovjednom posredovanju osobnog iskustva". Narodna umjetnost 32/2:165-185.
92
Jambrei, Renata. 1995a. "Testimonial Discourse between National Narrative and Ethnography as Socio-cultural Analysis". Collegium Anthropologicum 19/1:17-27. Jambrei Kirin, Renata. 1996. "On Gender Affected War Narratives". Narodna umjetnost 33/1:25-40. Jambrei Kirin, Renata & Maja Povrzanovi, ur. 1996a.War, Exile, Everyday Life. Cultural Perspectives. Zagreb. Jambrei Kirin, Renata. 1997. "O viedisciplinarnim uporitima hrvatske folkloristike na rubovima stoljea". Narodna umjetnost 34/2:45-77. Kuhn, Thomas S. (= Tomas Kun). 1974. Struktura naunih revolucija. Beograd. Lozica, Ivan. 1979. "Metateorija u folkloristici i filozofija umjetnosti". Narodna umjetnost 16:33-55. Lozica, Ivan. 1982. "Tradicijski folklorni motivi u djejim vicevima". Rad kongresa SUFJ; Banja Vruica Tesli 1980. 27:395-400. Lozica, Ivan. 1983. "Problemi klasifikacije folklornih kazalinih oblika". Croatica 19:59-74. Lozica, Ivan & Tanja Peri-Polonijo. 1985. "O televizijskom zapisu usmenoknjievnog procesa" U Zbornik radova 32. kongrasa SUFJ, Sombor. Novi Sad, 185-190. Lozica, Ivan. 1985. "Pokret u pripovijedanju". Kaj 18, 5/6:13-18. Lozica, Ivan & Tanja Peri-Polonijo. 1986. "Pisani dijalog o usmenosti" Narodno stvaralatvo folklor XXV/1-4:71-86. Lozica, Ivan. 1987. "Obiaji i etnologija u vidokrugu filozofije". Narodna umjetnost 24:23-38. Lozica, Ivan & Tanja Peri-Polonijo. 1988. "Three Contexts and a Lullaby (On Filming the TV Series 'Oral Literature Today')". Contributions to the Study of Contemporary Folklore in Croatia = (Prilozi prouavanju suvremenog folklora u Hrvatskoj), (Special Issue, 9), Zagreb, 127-136. Lozica, Ivan. 1988. "Nonverbal Aspects of Oral Literary Performance". U Usmeno i pisano/pismeno u knjievnosti i kulturi. Novi Sad: Vojvoanska akademija nauka i umetnosti, 183-194. Lozica, Ivan. 1989. "Aurea aetas". U Folklore and historical process = Folklor i povijesni process. Zagreb: Zavod za istraivanje folklora, 33-39. Lozica, Ivan. 1990. Izvan teatra. (Teatrologijska biblioteka, Sv. 34). Zagreb: Hrvatsko drutvo kazalinih kritiara i teatrologa.
93
Lozica, Ivan. 1990a. "Favorizirani i zanemareni anrovi u usmenoj tradiciji" Narodna umjetnost 27:111-119. Lozica, Ivan. 1995. "Dva demona: orko i maci". Narodna umjetnost 32/2:11-63. Lozica, Ivan. 1995a. "O folkloru esnaest godina nakon 'Metateorije'". Traditiones 24:281-292. Lozica, Ivan, ed. 1996. Folklorno kazalite (zapisi i tekstovi). (Stoljea hrvatske knjievnosti). Zagreb: Matica hrvatska. Lozica, Ivan. 1996a. "Gesunkenes getrunkenes Kulturgut: vinski tatuti pod starimi krovovi". Narodna umjetnost 33/2:401-428. Lozica, Ivan. 1997. Hrvatski karnevali. Zagreb: Golden marketing. Marjani, Suzana. 1997. Kontekstualnost Krleinih "Davnih dana". IEF rkp 1619. Marks, Ljiljana. 1982. "Stilistike leksike varijante jedne zbirke usmenih pria". Raskovnik 9/33:57-77. Marks, Ljiljana. 1987 (1988). "Jezikom ka stilu usmene prie I, II". Revija XXVII/12:960-976. Marks, Ljiljana. 1991. "Djeji vicevi mogunosti klasifikacije i interpretacije". Narodna umjetnost 28:213-225. Marks, Ljiljana. 1993. "Wie Soldat eine Greisin betrog oder die Geschichte ber die Kieselsteinsuppe (Aarne-Thompson 1548)". Narodna umjetnost 30:147-155. Marks, Ljiljana. 1993a. "Stilografija usmene proze suvremenih zapisa". Croatica XXIII/XXIV, 37/38/39:203-216. Marks, Ljiljana. 1993b. "Kieselsteinsuppe (AaTh 1548)". U Enzyklopdie des Mrchens. New York - Berlin: Walter de Gruyter, 4/7, 7:190-191. Marks, Ljiljana. 1994. Vekiveni Zagreb. Zagrebake prie i predaje. Zagreb: AGM. Marks, Ljiljana. 1996. "Oral Tradition about the City of Zagreb in the Works of enoa". Narodna umjetnost 33/1:113-133. Marks, Ljiljana. 1996a. "aptinovako narjeje Stjepana Ivia i njegove suvremene potvrde". U Stjepan Ivi i hrvatski jezik: zbornik radova sa znanstvenoga skupa odranoga u Orahovici od 29. travnja do 1. svibnja 1994. godine o 110. obljetnici roenja profesora Stjepana Ivia (1884.-1994.). Zagreb: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti - Matica hrvatska ogranak Orahovica, 73-84.
94
Marks, Ljiljana. 1996b. "Zagrebaka usmena tradicija izmeu ljubavi i politike". Narodna umjetnost 33/2:357-380. Marks, Ljiljana. 1998. "Usmena tradicija o Zagrebu u enoinu djelu". Umjetnost rijei 42/1:25-41. Muraj, Aleksandra. 1977. "Transformiranje naina i kulture stanovanja u Jalevcu". Narodna umjetnost 14:95-149. Murat, Andro. 1996. Narodne pjesme iz Luke na ipanu. Tanja Peri-Polonijo, ur. Zagreb: Matica hrvatska. Peri-Polonijo, Tanja & Ivan Lozica. 1985. "O televizijskom zapisu usmenoknjievnog procesa". Zbornik radova 32. kongresa SUFJ, Sombor, Novi Sad 1985., 185-190. Peri-Polonijo, Tanja & Ivan Lozica. 1986. "Pisani dijalog o usmenosti". Narodno stvaralatvo folklor XXV/1-4:71-86. Peri-Polonijo, Tanja. 1986a. um umi, grm grmi: Izbor iz usmene poezije. Zagreb: kolska knjiga. Peri-Polonijo, Tanja. 1986b. "Usmena knjievnost u programu i udbenicima knjievnosti" Narodna umjetnost 22:273-316. Peri-Polonijo, Tanja & Ivan Lozica. 1988. "Three Contexts and a Lullaby (On Filming thr TV Series 'Oral Literature Today'". U Contributions to the Study of Contemporary Folklore in Croatia = (Prilozi prouavanju suvremenog folklora u Hrvatskoj). Zagreb: Zavod za istraivanje folklora, 127-136. (Narodna umjetnost, Special Issue, 9). Peri-Polonijo, Tanja. 1993. "Mjesto usmene knjievnosti u hrvatskoj folkloristici, nastavi i knjievnim teorijama". Croatica 23/24, 37/39:269-293. Peri-Polonijo, Tanja. 1995. "The levels of classification". Narodna umjetnost 32:55-67. Peri-Polonijo, Tanja. 1996. "Synchretic Performance: Concerning the Relationship between Words and Tunes in Performance of Oral Lyric Poems". Narodna umjetnost 33/1:171-190. Peri-Polonijo, Tanja. 1996a. "Oral Poems in the Context of Customs and Rituals". Narodna umjetnost 33/2:381-399. Peri-Polonijo, Tanja. 1996b. Tanahna galija. Antologija usmene lirike iz Dalmacije. Split: Knjievni krug Split. Pleji, Irena, Gordana Koruga et al. 1992. "Uloga istraivaa komunikoloka zapaanja pri istraivanju osobnih pripovijesti ratnih prognanika (i drugi prilozi)". Etnoloka tribina 15:29-60.
95
Povrzanovi, Maja & Ines Prica. 1995. "Autobiografije djece ratnih prognanika kao etnografija odrastanja". Narodna umjetnost 32/2:187-215. Povrzanovi, Maja & Ines Prica, ur. 1996.War, Exile, Everyday Life. Cultural Perspectives. Zagreb: Institute of Ethnology and Folklore Research. Prica, Ines & Maja Povrzanovi. 1995. "Autobiografije djece ratnih prognanika kao etnografija odrastanja". Narodna umjetnost 32/2:187-215. Prica, Ines & Maja Povrzanovi, ur. 1996.War, Exile, Everyday Life. Cultural Perspectives. Zagreb. Ritig-Beljak, Nives. 1973. "Neki aspekti istraivanja ivota i obiaja Gradianskih Hrvata; na primjeru grupe sela Vlahije". U Gradianski. Hrvati. Mirko Valenti, ur. Zagreb: akavski sabor, 135-144. Ritig-Beljak, Nives. 1976. "Smisao seoskih nadimaka. Pristup analizi". Narodna umjetnost 13:93-111. Ritig-Beljak, Nives. 1978. "Koegzistencija jezika u Gradianskih Hrvata". Etnoloka tribina 7-8:7-20. Ritig-Beljak, Nives. 1981. "Das Forschungsprojekt Burgenlndische Kroaten. Minderheiten und Regionalkultur". U Minderheiten und Regionalkultur. Wien, 147-153. Slamnig, Ivan. 1965. Disciplina mate. Zagreb: Matica hrvatska. Urech, Hans. 1993. Narration und Prsentation. Paralinguistische und nonverbale Informationsvermittlung am Beispiel kroatischen mndlichen Erzhlens. (Lizenziatsarbeit. Philosophische Fakultt I der Universitt Zrich). Brugg: Philosophische Fakultt I der Universitt Zrich. Veli, Mirna. 1991. Otisak prie. Intertekstualno prouavanje autobiografije. Zagreb: August Cesarec. Zeevi, Divna. 1971. "Rastvaranje formula tradicionalne usmene poezije Formule pukih pjesama" Narodna umjetnost 8:19-43. Zeevi, Divna. 1976. "Svakodnevno pripovijedanje i usmena knjievna tradicija u prigradskom selu estinski Kraljevec". Narodna umjetnost 13:123-140. Zeevi, Divna. 1978. Puki knjievni fenomen. Povijest hrvatske knjievnosti, 1. Zagreb: Liber - Mladost. Zeevi, Divna. 1982. Puko knjievno tivo u hrvatskim kalendarima prve polovice 19. st. Osijek: Izdavaki centar Revija (Mala teorijska biblioteka, Sv. 11/1-2).
96
Zeevi, Divna. 1985. Dragojla Jarnevi. Zagreb: Zavod za znanost o knjievnosti Filozofskog fakulteta Sveuilita u Zagrebu - Sveuilina naklada Liber (Enciklopedija hrvatske knjievnosti). Zeevi, Divna. 1986. "iva istina ili prie iz ivota snimljene u Mariji Bistrici 1984. godine". Kaj. Stoletni Kaj kalendar XIX/3:69-80. Zeevi, Divna. 1990. "Ozraje pukog nabonog tiva, vjere i vjerovanja u pripovijedanju o zbivanjima iz svakodnevnog i osobnog ivota. Na primjerima kazivanja snimljenih u Cerniku kraj Nove Gradike, 1987. godine". Narodna umjetnost 27:211-244. Zeevi, Divna. 1991. Prolost u sadanjosti. Popularnost pukog knjievnog miljenja. Osijek: Izdavaki centar Revija (Mala teorijska biblioteka, Sv. 42). Zeevi, Divna. 1992. "Pouke o nebeskoj i zemaljskoj domovini". Narodna umjetnost 29:323-330. Zeevi, Divna. 1993. "Der Einflu religis-belehrender popularer Lesestoffe auf das alltgliche Erzhlen". U Sdosteuropische Popularliteratur im 19. und 20. Jahrhundert. Klaus Roth, ur. Mnchen: Mnchner Vereinigung fr Volkskunde, Sdosteuropa-Gesellschaft (Mnchner Beitrge zur Volkskunde, 14) (Sdosteuropa-Schriften, 13), 271-285. Zeevi, Divna. 1993a. "Barokni naturalizam pukih propovijedi 18. stoljea. Pouke o tjelesnosti". Croatica 23-24/37-38-39:445-456. Zeevi, Divna. 1993b. "Predigtbelehrungen aus dem 18. Jh. und das Alltagsleben. Frau, Ehe, Abtreibung". Narodna umjetnost 30:215-228. Zeevi, Divna. 1994. "Puki knjievni govor o svetom i profanom. Hrvatske puke propovijedi 19. stoljea". Knjievna smotra XXVI/92-94:213-238. Zeevi, Divna. 1995. "Remetska knjievna kronika (Usmena, pisana i tiskana). U povodu 900. obljetnice grada Zagreba". Narodna umjetnost 32/2:65-96.; "Izbor tekstova. Razgovori u Remetama i o Remetama", 96-107. Zeevi, Divna. 1995a. "Croatian popular sermons of the 18th and 19th century". Narodna umjetnost 32/1:137-154. Zeevi, Divna. 1996. "Religious Poelmics Between the Eastern and Western Church in Sermons, and in Dialogical Edifying Texts in 1741 and 1743". Narodna umjetnost 33/1:191-207. Zeevi, Divna. 1996a. "Polemika puka knjievna pouka Antuna Kanilia o Fociju kao uzroniku Crkvenog raskola u knjizi: 'Kamen pravi smutnje velike Osik 1780'". U Zbornik radova. Znanstveni skup. Knjievnost u Osijeku i o Osijeku od poetaka do danas (Osijek, 12-14.VI.1996.). Osijek: Pedagoki fakultet Osijek, 155-169.
97
Zeevi, Divna. 1997. "The Kanili about Focius Real Stumbling-Block Between the Eastern 34/1:179-200.
Polemical Popular Literary Edifying Text by Antun as the Cause of the Church Schism, in the Book: The of Great Discord (Osik 1780). Religious Polemics and Western Church (Part II)". Narodna umjetnost
FINITIS DECEM LUSTRIS Fifty Years of Folklore Research Philological, Ethnotheatrological and the Like at the Institute SUMMARY
The authors describe in detail half a century of folklore research philological, ethnotheatrological and the like at the Institute of Ethnology and Folklore Research in Zagreb. They have divided into three periods their diachronical review of the Institute's staff's achievements in scholarship and research in the light of the domestic and international professional range of their work, these periods coinciding to an extent with the three names by which the Institute has been known at various times and in changes in the graphic design of Narodna umjetnost the Croatian Journal of Ethnology and Folklore Research which also mark the shifts in the approach to the study of folklore. Keywords: Institute of Ethnology and Folklore Research, folkloristics, Croatia
(Translated by Nina H. Antoljak)
98

Povijest Folkloristike

Diunggah oleh

Informasi Dokumen

Judul Asli

Hak Cipta

Format Tersedia

Bagikan dokumen Ini

Bagikan atau Tanam Dokumen

Opsi Berbagi

Apakah menurut Anda dokumen ini bermanfaat?

Apakah konten ini tidak pantas?

Hak Cipta:

Format Tersedia

Povijest Folkloristike

Diunggah oleh

Hak Cipta:

Format Tersedia

Nar. umjet. 35/2, 1998, str. 67-101, Lj. Marks & I. Lozica, Finitis decem lustris. Pola...

Pregledni rad Primljeno: 9.3.1998. Prihvaeno: 14.4.1998. UDK 398(091)"1948/1998"(497.5)

Pola stoljea folkloristikih (filolokih, etnoteatrolokih i njima srodnih) istraivanja u Institutu

FINITIS DECEM LUSTRIS

Doba Instituta za narodnu umjetnost od 1948.

Doba Zavoda za istraivanje folklora od 1977.

Bokovi-Stulli 1984 (tekst: "More u hrvatskim usmenim predajama", 199-214).

Doba Instituta za etnologiju i folkloristiku od 1991.

(Translated by Nina H. Antoljak)

Anda mungkin juga menyukai