U&U 4 Arendt

ARENDT, HANNAH KRIZA U OBRAZOVANJU

U&U 5 Arendt

Fotografija: arhiv up&underground

ARENDT, HANNAH KRIZA U OBRAZOVANJU

(1954)

Odabrao i priredio: Stanislav Bender Prevela: Nataa Tomanovi

I
U&U 6 Arendt

Opa kriza koja je obuzela suvremeni svijet, posvuda i gotovo u svakoj sferi ivota, manifestira se razliito u svakoj dravi, obuhvaajui razliita podruja i pripremajui razliite oblike. U Americi je jedan od njezinih najkarakteristinijih i najznakovitijih aspekata krize koja je, barem u posljednjih deset godina, postala politiki problem na najvioj razini, o kojem gotovo svaki dan pie tisak. Zasigurno nije potrebno imati bujnu matu da se otkriju opasnosti sve veeg pada razine osnovnih standarda u cjelokupnom obrazovnom sustavu i ozbiljnost problema koju su pravilno istaknula brojna nastojanja obrazovnih autoriteta da sprijee daljnje propadanje. Ipak, ako usporedimo ovu krizu u obrazovanju s politikim iskustvima drugih zemalja u dvadesetom stoljeu, s revolucionarnim previranjima nakon Prvog svjetskog rata, s koncentracijskim logorima, ili ak s opom depresijom koja se iri Europom od kraja Drugog svjetskog rata, teko je krizu u obrazovanju shvaati onako ozbiljno kako bi trebalo. Doista je izazov promatrati je kao lokalni fenomen, nepovezan s veim problemima stoljea, za koji treba okriviti neke posebnosti ivota u Sjedinjenim Amerikim Dravama, a kakvih nema u ostalim dijelovima svijeta. Da, da je sve ovo tono, kriza u naem obrazovnom sustavu ne bi postala politiko pitanje, a obrazovni autoriteti ne bi bili nemoni i bavili bi se tim problemom na vrijeme. Ovaj problem svakako se ne svodi na puko pitanje zato Johnny ne zna itati. tovie, uvijek elimo vjerovati da se bavimo specifinim problemima koji ne prelaze povijesne i nacionalne okvire, te su vani samo onima koji su njima neposredno pogoeni. Ba se to vjerovanje u nae doba stalno pokazuje netonim. Moemo kao ope pravilo u ovom stoljeu uzeti injenicu da togod je mogue u jednoj zemlji jednako je mogue, u blioj budunosti, u gotovo svakoj drugoj. Izuzev ovih openitih razloga zbog kojih bi laicima bilo preporuljivo baviti se problemima na podrujima o kojima, u specijalistikom smislu te rijei, ne znaju nita (poput mene, obzirom da nisam strunjak na polju obrazovanja, a bavim se krizom u obrazovanju), postoji ak jedan bolji razlog zbog kojeg bi se trebalo baviti nekom kritinom situacijom koja ga izravno ne dira. I to je prilika, ukoliko se zaista radi o krizi koja razara fasadu i mie predrasude za istraivanje i propitivanje svega to je ogoljeno do same biti stvari, a bit obrazovanja je natalitet, injenica da se na svijetu raaju ljudska bia. Nestajanje predrasuda jednostavno znai da smo izgubili odgovore na koje se obino oslanjamo, a da i ne shvaamo da su u osnovi to odgovori na pitanja. Kriza nas vraa na sama pitanja i od nas trai stare ili nove odgovore, no u svakom sluaju trai izravnu prosudbu. Kriza postaje katastrofa samo kad na

nju odgovorimo unaprijed oblikovanim prosudbama, to jest predrasudama. Takav stav ne samo da produbljuje krizu, ve time gubimo pravo na realno iskustvo i priliku za razmiljanja koje ono nudi. Bez obzira na to kako se jasno neki openiti problem moe prikazati u trenucima krize, nikad nije mogue u potpunosti izolirati element univerzalnosti od tono odreenih i specifinih okolnosti u kojima se kriza dogaa. Iako kriza u obrazovanju moda pogaa cijeli svijet, karakteristino je to da nam se ini da je najgora u Americi, iz razloga to moda jedino u Americi kriza u obrazovanju moe zaista postati neki imbenik u politici. U stvari, u Americi obrazovanje ima razliitu i, politiki gledano, neusporedivo vaniju ulogu nego u drugim zemljama. Tehniki, naravno, objanjenje lei u injenici da je Amerika oduvijek zemlja useljenika; oito je da se jako teki proces sjedinjavanja najrazliitijih etnikih skupina koji nije potpuno uspjean, ali je neprestano uspjeniji nego to smo oekivali moe postii samo putem kolovanja, obrazovanja i amerikanizacije useljenike djece. Obzirom da veini te djece engleski nije materinji jezik, ve ga moraju uiti u koli, kole oito moraju preuzeti uloge za koje se u nacionalnoj dravi pretpostavlja da ih obavlja obitelj. Nadalje, jo je od presudnijeg znaaja za nae razmatranje uloga koju kontinuirano useljavanje ima u politikoj svijesti i mentalnom okviru zemlje. Amerika nije tek kolonijalna drava koja ima potrebu za useljenicima da bi se napuio neki prostor, koji bi imao nezavisnu politiku strukturu. Za Ameriku je odredbeni faktor oduvijek bio moto otisnut na svakoj novanici dolara: Novus Ordo Seclorum, Novi svjetski poredak. Useljenici, pridolice, su dravi garancija da ona predstavlja novi svjetski poredak. Znaenje, tog novog svjetskog poretka, to osnivanje novog svijeta nasuprot starom, bilo je i jest jo uvijek dokidanje siromatva i potlaenosti. No istodobno, veliina toga lei u injenici da se od poetka taj novi poredak nije iskljuio iz izvanjskog svijeta kao to je inae bio sluaj kod osnivanja utopistikih zajednica da bi mu se suprotstavio kao savren uzor, niti mu je svrha provoenje imperijalnih tenji ili propovijedanje Evanelja drugima. Njegov odnos s vanjskim svijetom od poetka karakterizira injenica da su u ovoj republici, koja je naumila ukinuti siromatvo i ropstvo, dobrodoli svi siromani i porobljeni na zemlji. Rijeima Johna Adamsa iz 1765. godine to je prije Deklaracije nezavisnosti- Oduvijek smatram naseljavanje Amerike poetkom opeg zakona i plana Providnosti za prosvjetljenjem i osloboenjem porobljenog dijela ovjeanstva cijelog svijeta. To je osnovna namjera osnovnog zakona u skladu s kojim je Amerika zapoela svoje povijesno i politiko postojanje. Nevjerojatan entuzijazam prema onom to je novo, koji se oituje u gotovo svim aspektima svakodnevnog amerikog ivota, te po-

pratno vjerovanje u beskonanu popravljivost koju je Tocqueville istaknuo kao krilaticu obinog neukog ovjeka i koja kao takva prethodi gotovo stotinu godina razvoju u ostalim zapadnim zemljama koje bi u svakom sluaju vjerojatno rezultirao time da se panja posveuje i vea vanost pridaje pridolicama po roenju, djeci, koju su kad bi prerasli djetinjstvo i trebali kao mladi ljudi ui u zajednicu odraslih Grci jednostavno zvali , novi. Postoji jo jedna injenica; injenica koja je postala presudna za znaenje obrazovanja, a koji je taj patos novog, iako je znatno stariji od osamnaestog stoljea, u tom stoljeu tek razvio konceptualno i politiki. Iz tog izvora je na poetku bio razvijen obrazovni ideal, na koji je u stvari Rousseau izravno utjecao, a u kojem je obrazovanje postalo instrument politike, a sama politika aktivnost se smatrala oblikom obrazovanja. Uloga koju obrazovanje igra u svim politikim utopijama od davnina na ovamo pokazuje koliko je prirodno zapoeti novi svijet s onima koji su po roenju i prirodi novi. to se tie politike, to ukljuuje ozbiljno pogreno shvaanje: umjesto da se udrue sa sebi jednakima u postizanju cilja, ak i s rizikom neuspjeha, dolazi do diktatorske intervencije, koja se zasniva na apsolutnoj superiornosti odraslih, i do pokuaja stvaranja novog kao fait accompli, to jest kao da novo ve postoji. Iz tog se razloga, u Europi, vjerovanje da ukoliko elimo ostvariti nove uvjete moramo poeti s djecom, zadralo kao monopol tiranske kaste koja je, kad doe na vlast, oduzimala djecu roditeljima i jednostavno ih indoktrinirala. Obrazovanje ne smije biti dio politike, jer se u politici bavimo onima koji su ve obrazovani. Tko god eli obrazovati odrasle u stvari eli biti njihov skrbnik i sprijeiti njihovo politiko djelovanje. Obzirom da ne moemo obrazovati odrasle, rije obrazovanje u politici ima negativan prizvuk; postoji krinka obrazovanja, ali pravi je cilj prisila bez uporabe sile. Onaj tko zaista eli stvoriti novi politiki poredak kroz obrazovanje, odnosno, ne kroz silu i ograniavanje, niti kroz uvjeravanje, mora doi do groznog platonskog zakljuka: mora se ustanoviti naelo izbacivanja svih starijih ljudi iz drave. No, ak i djeci koju bi taj netko htio obrazovati da budu graani utopijske sutranjice u stvari se oduzima njihova budua uloga u politikom tijelu, jer, sa stajalita novih, bilo to novo to bi svijet odraslih mogao predloiti je nuno starije od njih samih. U samoj je ljudskoj prirodi da svaka nova generacija odrasta u starom svijetu, pa bi stoga pripremanje nove generacije za novi svijet znailo da bi netko novopridolima htio oduzeti priliku za novi poetak. Sve ovo nikako ne vrijedi za Ameriku, i upravo zbog te injenice teko je ta pitanja pravilno prosuditi. Politika uloga koju obrazovanje zapravo ima u zemlji useljenika, injenica da kole ne slue samo za amerikanizaciju djece, ve utjeu i na njihove roditelje, da ovdje, u stvari, u odbacivanju starog svijeta i ulaska u novi, sve to podupire iluziju da se novi svijet gradi kroz obrazovanje djece. Naravno da stvarna situacija uope nije takva. Svijet na koji djeca dolaze, ak i u Americi, stari je svijet, odnosno, postojei svijet, koji se sastoji od ivuih i mrtvih, i koji je novi samo za one koji su u njega tek uli useljenjem. No, ovdje je iluzija jaa od zbilje jer dolazi izravno iz temeljnog amerikog iskustva, iskustva da se novi poredak moe utemeljiti, i tovie, osnovati s punom svijeu o povijesnom kontinuumu, jer fraza Novi svijet svoje znaenje crpi iz Starog svijeta, koji je koliko god bio zadivljujui po nekim dostignuima, odbaen jer nije mogao rijeiti problem siromatva i potlaenosti. to se tie samog obrazovanja, iluzija koja proizlazi iz patosa novog je prouzroila ozbiljne probleme tek u naem (ovom) stoljeu. Kao prvo, omoguila je da razne suvremene teorije obrazovanja, koje

su nastale u Srednjoj Europi i sastoje se od nevjerojatne mjeavine smislenih i besmislenih stvari ostvare, pod krinkom progresivnog obrazovanja, najradikalniju revoluciju u cjelokupnom obrazovnom sustavu. Ono to u Europi nije otilo dalje od eksperimenta, to je tu i tamo isprobano u pojedinim kolama i izoliranim obrazovnim institucijama, da bi potom postupno irilo utjecaj na odreene etvrti, u Americi je prije otprilike dvadeset i pet godina potpuno zamijenilo, gotovo u jednom danu, sve tradicije i sve ustaljene metode pouavanja i uenja. Neu ulaziti u detalje, te izostavljam privatne kole i osobito kolski sustav rimokatolikih upa. Znakovita je injenica da su zbog nekih teorija, dobrih ili loih, sva pravila zdravog ljudskog razuma stavljena sa strane. Takvi postupci uvijek imaju veliko i kobno znaenje, osobito u dravi koja u toliko velikoj mjeri ovisi o zdravom razumu u svom politikom ivotu. Kad god u pitanjima politike zdrav ljudski razum doivi neuspjeh ili odustane od pronalaenja odgovora, suoavamo se s krizom; jer je upravo taj razum ustvari zdrav razum, njime smo mi i naih pet pojedinanih osjetila odreeni u nama znanom svijetu i pomou njega se po tom svijetu kreemo. Nestanak zdravog razuma danas je najsigurniji pokazatelj suvremene krize. U svakoj se krizi djeli svijeta, neto to nam je svima poznato, uniti. Nestanak zdravog razuma, poput vilinih ralja pokazuje mjesto na kojem se takvo uruavanje dogodilo. U svakom sluaju, odgovor na pitanje zato Johnny ne zna itati ili openitije pitanje zato kolski standardi prosjene amerike kole toliko zaostaju za prosjenim standardima u svim zemljama Europe, na nesreu, jednostavno nije taj da je ova zemlja mlada i jo nije dostigla standarde starog svijeta. Naprotiv, ova je zemlja na ovom polju jedna od najnaprednijih i najsuvremenijih na svijetu. I to je istina na dva naina: nigdje problemi obrazovanja masovnog drutva nisu postali tako akutni i nigdje drugdje se suvremene teorije na polju pedagogije nisu tako nekritiki i doslovno prihvaale. Zbog toga kriza amerikog obrazovanja, s jedne strane, najavljuje propast progresivnog obrazovanja, a s druge strane, predstavlja jako teak problem, koji se pojavio u uvjetima i kao odgovor na masovno drutvo. U svezi s tim moramo imati na umu jo jedan openitiji imbenik koji zasigurno nije prouzroio krizu, ali ju je u znatnoj mjeri pogorao, a to je jedinstvena uloga koju jednakost ima i oduvijek je imala u amerikom ivotu. To podrazumijeva puno vie od jednakosti pred zakonom, vie od izjednaavanja klasnih razlika, vie ak i od onoga to je izraeno frazom nedostatak diskriminacije, iako je to od veeg znaaja u svezi s ovim, jer je ameriko stajalite da je pravo na obrazovanje jedno od neotuivih graanskih prava. Potonje je bilo od presudne vanosti za strukturu dravnog obrazovnog sustava, pa srednje kole u europskom smislu postoje tek kao iznimke. Obzirom da je kolovanje obvezno do16-te godine, svako dijete se mora upisati u srednju kolu, pa je srednja kola ustvari neka vrsta produene osnovne kole. Zbog toga srednje kole ne pripremaju uenike za upis na koled, pa sami koledi moraju imati pripremne programe, stoga je njihov raspored kronino pretrpan, to, opet, utjee na kvalitetu nastave koja se tamo odvija. Na prvi pogled mogli bismo pomisliti da ova anomalija izvire iz same prirode masovnog drutva u kojem obrazovanje vie nije privilegij bogatih. Ako bacimo pogled na Englesku, u kojoj je, kao to svi znamo, srednjokolsko obrazovanje posljednjih godina takoer postalo dostupno svim slojevima stanovnitva, vidjet emo da ova teza nije tona. Jer u Engleskoj na kraju osnovne kole, kad uenici imaju 11 godina, postoji straan ispit koji odstranjuje sve osim nekih 10% uenika, koji su sposobni za srednjokolsko obrazovanje. Stro-

U&U 7 Arendt

gost ovakve selekcije nije ni u Engleskoj prihvaena bez negodovanja; no u Americi bi to bilo jednostavno nemogue. Ono to se u Engleskoj eli postii je meritokracija, to je oito opet uspostavljanje oligarhije, ovaj put ne po bogatstvu ili po roenju, ve po nadarenosti. No to ujedno znai i, iako ljudima u Engleskoj moda to nije jasno, da e se zemljom, ak i pod socijalistikom vladom, nastaviti upravljati onako kako je to od pamtivijeka, odnosno, ne kao monarhijom ili demokratski, ve e vladati oligarhija ili aristokracija, ovo potonje u sluaju da se uvidi da su najnadareniji ujedno i najbolji, to nije sigurno. U Americi bi takva, gotovo fizika, podjela na nadarene i nenadarene bila neprihvatljiva. Meritokracija je meusobno iskljuiva s naelom jednakosti. Ono to obrazovnu krizu u Americi ini jo gorom je politika narav zemlje, koja se sama u sebi bori da ujednai ili da to je vie mogue izbrie razlike izmeu mladog i starog, nadarenog i nenadarenog, na kraju i izmeu djece i odraslih, osobito izmeu uenika i nastavnika. Oito je da se takvo izjednaavanje zaista moe postii jedino po cijenu autoriteta nastavnika i na tetu nadarenih uenika. Isto je tako oito, barem svima onima koji su ikad doli u dodir s amerikim obrazovnim sustavom, da ova potekoa, koja je ukorijenjena u politikom stavu zemlje, ima i velike prednosti ne samo na ljudskoj razini, ve i na obrazovnoj; u svakom sluaju ovi opi imbenici ne mogu objasniti krizu u kojoj se danas nalazimo, niti opravdati mjere kojima se ta kriza suzbija.

ili konformizam ili maloljetnika delikvencija, ili, to je dosta esto, mjeavina oboje. Druga osnovna pretpostavka koja je dovedena u pitanje sadanjom krizom ima veze s pouavanjem. Pod utjecajem suvremene psihologije i postavkama pragmatizma, pedagogija se razvila u znanost o pouavanju openito, ali na nain da je u potpunosti odvojena od materije koja se pouava. Nastavnik, tako znanost kae, je osoba koja zna pouavati bilo to; obrazuje se u pouavanju, a ne u svladavanju odreenog predmeta. Takav stav, kako emo vidjeti, je vrlo usko povezan s osnovnom stavkom o uenju. Nadalje, u posljednjih je nekoliko desetljea rezultirao u neobrazovanosti nastavnika u njihovim predmetima, osobito u dravnim srednjim kolama. Obzirom da nastavnik ne mora znati gradivo svog predmeta, nerijetko se dogaa da je samo jednu lekciju ispred svojih uenika. A to znai ne samo da su uenici preputeni sami sebi, ve i da najizravniji dokaz autoriteta nastavnika kao osobe koja, shvatite to kako god elite, jo uvijek zna vie i moe vie od uenika, vie ne postoji. Takav neautoritativni nastavnik, koji ne koristi nikakve metode prisile jer se oslanja na vlastiti autoritet, vie ne postoji. No ovu groznu ulogu koju su pedagogija i fakulteti za uitelje odigrali u krizi omoguila je suvremena teorija o uenju. To je, vrlo jednostavno, bila primjena tree osnovne pretpostavke u naem kontekstu, pretpostavku koju je suvremeni svijet stoljeima poznavao, a koja je svoj sustavni konceptualni izraz nala u pragmatizmu. Ta je osnovna pretpostavka da znamo i moemo razumjeti samo ono to smo sami napravili. Njezina primjena na obrazovanje je jednako II primitivna i oita: zamijeniti uenje radom, gdje god je to mogue. Razlog zato nije pridan znaaj usvajanju znanja iz konkretnih Ove tetne mjere mogu se shematski pratiti od izvora tri osnovne predmeta od strane nastavnika jest elja da se nastavnika prisili da pretpostavke, koje su nam sve ve dobro poznate. Prva je da postoji stalno ponavlja i ui, tako da ne bi, kako su to formulirali, prenosio djeji svijet i drutvo koje tvore djeca, koji su nezavisni i moraju se pasivno znanje ve moe i pokazati kako se to radi. Svjesna namjera ostaviti djeci na upravljanje. Odrasli su tu samo pomo u upravljanju. je bila ne pouavati znanje, ve usaivati vjetine. Rezultat je nekakAutoritet koji pojedinom djetetu govori to mora, a to ne smije initi va preobrazba institucija za uenje u strune institucije, u kojima dolazi iz same grupe djece to uzrokuje, izmeu ostalih posljedica, se uspjeno pouava kako upravljati automobilom, koristiti pisai situaciju u kojoj je odrasla osoba bespomona pred pojedinim djetestroj, ili, to je jo vanije za umijee ivljenja, kako se slagati s tom i s njim nema nikakav kontakt. Moe mu samo rei da radi to drugima i biti omiljen, obzirom da nisu uspjeli djecu pouiti znanju eli i paziti da se ne dogodi najgore. Stvarni i normalni odnos izmeu iz uobiajenih kolskih predmeta. odraslih i djece, koji proizlazi iz injenice da se ljudi svih dobi Ipak, ovaj opis nije toan, ne samo stoga jer preuveliava stvari da uvijek istodobno nalaze na svijetu, se time gubi. Tako je bit ove prve bi natjerao vodu na svoj mlin, ve i stoga jer nije uzeo u obzir osobitu osnovne pretpostavke da u obzir uzima samo skupinu, a ne dijete kao vanost brisanja u to veoj mjeri razlika izmeu igre i rada u kopojedinca. to se tie djeteta u skupini, naravno da mu je gore nego rist ovog prvog. Igra se smatra najivljim i najprimjerenijim nainom prije. Jer autoritet skupine je uvijek, ak i u skupini djece, znatno na koji se dijete ponaa u svijetu, obzirom da je igra jedina aktivnost jai i tiranskiji nego i najstroi autoritet pojedinca. Ako gledamo iz koja spontano proizlazi iz njegovog postojanja kao djeteta. Ono to se poloaja pojedinog djeteta, njegove anse da se pobuni ili da uini moe nauiti kroz igru opravdava ivost. Aktivnost karakteristina neto na svoju ruku su ravne nuli: vie se ne natjee s osobom koja je, za dijete, barem se tako smatralo, jest igra; uenje u starom smislu, zasigurno, u apsolutno nadreenoj poziciji, u tom natjecanju je uvijek prisiljavanjem djeteta da postane pasivno, prisiljavalo ga se da se moglo raunati na solidarnost druge djece, to jest, njegove vrste. Sad odrekne te svoje zaigrane inicijative. je, pak, u situaciji, koja je sama po sebi beznadna, manjine koja se Uska povezanost izmeu ovih dviju stvari zamjene rada i uenja i suprotstavlja apsolutnoj veini drugih. Jako je malo odraslih ljudi igre i rada izravno je ilustrirana u prouavanju jezika: dijete treba koji mogu izdrati takvu situaciju, ak i kad nema vanjskog sredstva uiti tako da govori, ne da ui gramatiku i sintaksu; drugim rijeima, prisile: djeca su jednostavno i u potpunosti nesposobna za takvo to. trebalo bi uiti strani jezik na isti nain na koji je kao malo dijete Proizlazi da dijete osloboeno autoriteta odraslih nije osloboeno, nauilo materinji jezik. Odvojeno od pitanja je li mogue ili ne a ve podvrgnuto jo gorem i doista tiranskom autoritetu, tiramogue je do odreene granice, samo onda kad bismo dijete cijeli dan niji veine. U svakom sluaju, rezultat je da su djeca, tako reeno, drali u okruenju koje govori strani jezik savreno je jasno da se izbaena iz svijeta odraslih. Ili su preputena sama sebi ili tiraniji ovakvim postupkom starija djeca svjesno nastoje to je dulje mogue njihove vlastite skupine, protiv koje se zbog brojane nadmoi, ne zadrati na razini male djece. Upravo ono to bi dijete trebalo primogu pobuniti, s kojom, zbog toga to su djeca, ne mogu argumentipremiti za svijet odraslih, postupno usvajanje radnih navika umjesto rano raspravljati, i iz koje ne mogu pobjei u neki drugi svijet, jer je igranja, nestalo je da bi svijet djetinjstva postao neovisan. svijet odraslih za njih zabranjen. Reakcija djece na ovaj pritisak je Koja je god veza izmeu rada i znanja, koja je god vrijednost

U&U 8 Arendt

pragmatine jednadbe, njezina primjena na obrazovanje, odnosno, na nain na koji dijete ui, svijet djetinjstva ini apsolutom na isti nain kako je to bio sluaj kod prve pretpostavke. I ovdje se dijete, pod krinkom potivanja nezavisnosti djeteta, izbacuje iz svijeta odraslih i na umjetan nain zadrava u vlastitom; ukoliko se to i moe nazvati svijetom. To zadravanje djeteta je umjetno, jer raskida prirodnu vezu izmeu, odraslih i djece, koja se, izmeu ostalog sastoji od pouavanja i uenja, i jer istodobno osporava injenicu da je dijete ljudsko bie u razvoju, da je djetinjstvo prolazna faza, priprema za odraslu dob. Sadanja kriza u Americi rezultat je spoznaje da su ove temeljne pretpostavke destruktivne i oajnikog pokuaja reforme cjelokupnog obrazovnog sustava, odnosno potpune transformacije istog. Time se u stvari pokuava osim nastojanja da se u znatnoj mjeri poveaju kapaciteti za naobrazbu u prirodnim znanostima nije nita do li rekonstrukcija: pouavat e se s autoritetom, igra prestaje za vrijeme nastave i opet se treba primiti ozbiljnog posla; naglasak e se umjesto na izvan masovne aktivnosti staviti na znanja odreena nastavnim planom; napokon, govori se ak i o tome da e se mijenjati nastavni plan za nastavnike, koji e i sami morati neto nauiti prije nego li stanu pred uenike. Ovim predloenim reformama, koje su jo u fazi rasprave i u interesu su Amerike, se ovdje neemo baviti. Niti mogu raspravljati o tehnikom, ali dugorono moda ak i vanijem pitanju kako reformirati nastavni plan osnovnih i srednjih kola svih zemalja, tako da zadovoljavaju novim zahtjevima dananjeg svijeta. Ono to je bitno za nau raspravu je dvojako pitanje. Koji su se aspekti suvremenog svijeta i njegove krize pojavili u obrazovnoj krizi, odnosno, koji su pravi razlozi to su se stvari mogle desetljeima govoriti i raditi na nain koji je toliko oito van zdrave pameti? I drugo, to iz ove krize moemo nauiti o biti obrazovanja ne u smislu da uvijek moemo uiti na grekama koje nije trebalo ni napraviti, ve obzirom na ulogu koju obrazovanje ima u svakoj civilizaciji, a to je injenica da su djeca batinici ljudskog drutva. Poet emo s drugim pitanjem.

III Kriza u obrazovanju bi kad- tad postala vrlo zabrinjavajua stvar, ak: ne odraava, kao to je to sad sluaj, veu krizu i nestabilnost modernog drutva. Jer obrazovanje spada meu najelementarnije i najpotrebnije aktivnosti u ljudskom drutvu, nikad ne ostaje ista, ve se stalno obnavlja kroz raanje, kroz dolazak novih ljudskih bia na svijet. Te pridolice nisu dovreni, ve su u procesu postajanja. Stoga dijete, subjekt obrazovanja, za osobu koja ga obrazuje ima dva aspekta: novi je u svijetu koji mu je stran i u postupku je postojanja novo je ljudsko bie i postaje ljudsko bie. Ovaj dvojni aspekt nije ni sluajno vidljiv sam po sebi i ne odnosi se na ivotinje; slian je dvojnom odnosu, s jedne strane odnosu prema svijetu, s druge odnosu prema ivotu. Dijete stanje postojanja dijeli se svim ivim biima; u smislu ivota i njegovog razvoja, dijete je ovjek u procesu postajanja, ba kao to je i mai maka u procesu postojanja. No dijete je novo samo u odnosu na svijet, koji je postojao i prije njega, koji e postojati i nakon njegove smrti i u kojem e provesti svoj ivot. Da dijete nije pridolica u ovaj ljudski svijet, ve samo jo nedovreni ivi stvor, obrazovanje bi bilo imalo tek ivotnu funkciju i sastojalo bi se jedino od odravanja to sve ivotinje rade sa svojim mladuncima. Meutim, ljudski roditelji ne daju svojoj djeci samo ivot putem zaea i roenja, oni ih istodobno uvode u svijet. Obrazovanjem

preuzimaju odgovornost za oboje, za ivot i razvoj djeteta i za nastavak svijeta. Te se dvije odgovornosti ni u emu ne podudaraju, mogu ak biti jedna drugoj oprene. Odgovornost za razvoj djeteta se u odreenom smislu okree protiv svijeta: djetetu treba posebna zatita i briga, tako da mu se u svijetu ne dogodi nita loe. No, i svijet treba zatititi, da ga se ne pregazi i uniti napadom novog, koje dolazi sa svakim novim naratajem. Obzirom da dijete treba zatititi od svijeta, njegovo je tradicionalno mjesto u obitelji, iji se odrasli lanovi svakodnevno vraaju iz vanjskog svijeta i povlae u sigurnost privatnog ivota unutar etiri zida. Ta etiri zida, unutar kojih se odvija privatni ivot obitelji, ine tit protiv svijeta i osobito javnog aspekta svijeta. Oni okruuju sigurno mjesto, bez kojeg ni jedno ivo bie ne moe. To je dobro, ne samo za ivot djece, ve i za ivot ljudskih bia openito. Kad god je ovjek konstantno izloen svijetu, bez zatite privatnosti i sugurnosti, njegova se vitalna kakvoa unitava. U javnom svijetu, koji nam je svima isti, osobe su bitne, a bitan je i rad, odnosno, rad naih ruku kojim pridonosimo svijetu. No, ivot qua ivot tu nije bitan. Svijet se na to ne moe obazirati, te se ivot mora skrivati i tititi od svijeta. Sve to je ivo, a ne samo vegetacija, izlazi iz mraka i koliko god jaka bila njegova prirodna elja da izie na svjetlo, ipak treba sigurnost mraka da bi raslo. To je moda razlog to djeca poznatih roditelja esto skrenu s pravog puta. Slava prodire kroz etiri zida, zadire u njihov privatni prostor i sa sobom nosi, osobito u dananjim uvjetima, nemilosrdne poglede javnosti, koji preplavljuju sve u njihovim privatnim ivotima, tako da djeca vie nemaju sigurno mjesto na kojem mogu rasti. No, isto se unitenje stvarnog ivotnog prostora dogaa kad se samu djecu pokuava pretvoriti u neku vrstu svijeta. U grupama vrnjaka se stvara neto nalik javnom ivotu i, bez obzira to to nije pravi javni ivot i to je to sve skupa jedna vrsta obmane, ostaje ta razarajua injenica da su djeca odnosno, ljudska bia u procesu postajanja, koja jo nisu potpuna prisiljena pokazati se u svjetlu javnog postojanja. To suvremeno obrazovanje, u mjeri u kojoj pokuava uspostaviti svijet djece, unitava uvjete potrebne za vitalni razvoj i rast. No, injenica da je takva teta mogua u suvremenom obrazovanju nam se moe initi udnom, jer je to obrazovanje tvrdilo da je njegova jedina namjera sluiti djeci i pobunilo se protiv obrazovnih metoda iz prolosti jer one nisu u dovoljnoj mjeri uzele u obzir unutarnju prirodu djeteta i njegove potrebe. Stoljee djeteta, moemo se sjetiti, trebalo je emancipirati dijete i osloboditi ga od standarda svijeta odraslih. Kako se onda moglo dogoditi da su osnovni uvjeti potrebni za rast i razvoj zanemareni ili da jednostavno nisu prepoznati? Kako se onda moglo dogoditi da je dijete izloeno neemu to najvie karakterizira svijet odraslih, javni aspekt ivota, nakon odluke koja je upravo donesena, a to je da su svi proli sustavi obrazovanja gledali dijete tek kao malog odraslog ovjeka? Razlog ovih udnih dogaanja nema veze s obrazovanjem; treba ga traiti u prosudbama i predrasudama o prirodi privatnog i javnog ivota, te njihovom meusobnom odnosu, koji je tipian za suvremeno drutvo od poetka, a koje su pedagozi, kad su relativno kasno poeli modernizirati obrazovanje, prihvatili kao pretpostavke koje su same po sebi jasne, bez svijesti o posljedicama koje one nuno imaju na ivot djeteta. Osobitost je suvremenog drutva da ivot smatra, odnosno zemaljski ivot pojedinca i obitelji, najveim dobrom. Iz tog je razloga, a za razliku od prolih stoljea, taj ivot poseban, kao i sve aktivnosti vezane za ouvanje i poboljanje ivota. Stoga prestaje skrivanje privatnosti i ona se iznosi pred javnost. To je pravo znaenje emancipacije ena i radnika, naravno, ne kao osoba, ve kad izvravaju nune funkcije u ivotnom ciklusu drutva.

U&U 9 Arendt

Posljednji koje je taj proces emancipacije zahvatio su djeca, a ba ono to je znailo stvarno osloboenje za radnike i ene jer oni nisu bili samo radnici i ene, ve i osobe, koje su time imale pravo na javni dio ivota, odnosno pravo da vide i budu vieni, da sluaju i da ih se uje znailo je izdaju u sluaju djece, koja su jo u fazi u kojoj je sami prirodni rast vaniji od faktora osobnosti. to suvremeno drutvo vie odbacuje razliku izmeu privatnog i javnog, izmeu onog to se moe initi jedino u osami i onog to treba pokazati svima, sve vie izmeu privatnog i javnog umee drutvenu sferu, u kojoj je privatno javno i obrnuto, to je djeci tee, jer ona po prirodi trebaju sigurnost skrivenog prostora, da bi mogla odrasti bez ometanja. Bez obzira koliko su ozbiljno narueni uvjeti rasta, sigurno je da se to nije uinilo namjerno; sredinji cilj svih suvremenih obrazovnih pokuaja je bila dobrobit djece, a to ne gubi na vrijednosti ak i kad stvari nisu ispale onako kako smo se nadali. Situacija je potpuno drugaija u sferi obrazovnih ciljeva koji se ne bave djecom nego mladima, pridolicama i strancima koji su doli na ve postojei svijet koji ne poznaju. Ti su zadaci u prvom redu, ali ne u potpunosti, povjereni kolama: one se bave pouavanjem i uenjem. Neuspjeh na tom polju je najvaniji problem dananje Amerike. to je razlog tome? U normalnim uvjetima djeca se sa svijetom upoznaju u koli. kola nije svijet i ne smije se tako ponaati; to je institucija koju smo postavili izmeu privatne domene i doma s jedne strane i svijeta s druge, da bi prelazak iz obitelji u svijet uope bio mogu. Pohaanje je obvezno, i to zahtijeva obitelj, ve drava, odnosno javnost, pa tako, u odnosu na dijete, kola na neki nain predstavlja svijet, iako zapravo nije svijet. I u ovoj su fazi odrasli odgovorni za dijete, no sad to vie nije odgovornost za dobrobit bia koje raste, ve za ono to nazivamo slobodan razvoj kvaliteta i nadarenosti. To je, openito gledajui, neto po emu se svaki ovjek razlikuje od drugog. Obzirom da dijete jo nije naviklo na svijet, mora ga se postupno upoznavati s njim. Obzirom jer je novi, mora se paziti da se u odnosu na svijet ostvari kao osoba. U svakom sluaju, pedagozi u odnosu prema mladom ovjeku predstavljaju svijet i za to moraju preuzeti odgovornost, iako oni sami nisu taj svijet stvorili onakvim kakav jest, i iako moda, otvoreno ili potajno, ele da je drukiji. Ta odgovornost nije pedagozima dana proizvoljno, implicirana je injenicom da odrasli mlade upoznaju sa svijetom koji se neprestano mijenja. Nitko tko ne eli preuzeti kolektivnu odgovornost za svijet ne bi trebao imati djecu i ne bi smio biti dio obrazovnog procesa. U obrazovanju se ta odgovornost za svijet javlja u obliku autoriteta. Autoritet pedagoga i strunost nastavnika nisu isto. Iako je razina strunosti prijeko potrebna za postizanje autoriteta, ni najvea mogua strunost sama po sebi ne moe biti autoritet. Strunost nastavnika sastoji se od poznavanja svijeta i mogunosti pouavanja drugih tome, no njegov se autoritet nalazi u njegovom preuzimanju odgovornosti za taj svijet. Vis-a-vis djeteta, kao da je on predstavnik svih odraslih stanovnika svijeta, pojanjava detalje i djetetu govori: Ovo je na svijet. Znamo kako danas stvari stoje po pitanju autoriteta. Kakav god da je neiji stav o tome, oito je da u javnom i politikom ivotu autoritet ili nema nikakvu ulogu jer nasilje i teror kakav provode totalitarne drave nema nikakve veze s autoritetom ili veinom ima vrlo osporavanu ulogu. To jednostavno znai da ljudi od nikoga ne ele traiti i nikome ne ele dati da preuzme odgovornost za sve, jer gdje je god pravi autoritet postojao, morao je preuzeti odgovornost za stanje stvari u svijetu. Ako iz javnog i politikog ivota maknemo autoritet, to bi moglo znaiti da od svih ljudi ponaosob traimo da preuzmu,

svaki svoj dio odgovornosti za situaciju u svijetu. No, to moe znaiti i da se odriemo zahtjeva svijeta i potrebe reda u njemu; odbacuje se svaka odgovornost za svijet, odgovornost i za davanje, ali i za izvravanje naredaba. Nema sumnje da je u suvremenom gubitku autoriteta i jedno i drugo imalo utjecaja. U obrazovanju ne smije biti takve nedoreenosti u pogledu gubitka autoriteta danas. Djeca ne mogu odbaciti obrazovne autoritete, iako su potlaeni od strane veine odraslih no ak i taj apsurd poimanja djece kao potlaene manjine koju treba osloboditi moe se iskoristiti u suvremenoj obrazovnoj praksi. Autoritet su odbacili odrasli, a to moe znaiti samo jedno: da odrasli odbijaju preuzeti odgovornost za svijet na koji su donijeli svoju djecu. Naravno da postoji veza izmeu gubitka autoriteta u javnom i politikom ivotu, te u privatnim pred-politikim realitetima obitelji i kole. to je nepovjerenje prema autoritetu u javnom ivotu vee, manja je vjerojatnost da e i privatna sfera ostati netaknuta. Uz to je i injenica, a ta je od presudne vanosti, da smo od pamtivijeka u tradiciji nae politike misli naviknuti poimati autoritet roditelja nad djetetom, nastavnika nad uenikom, kao model prema kojem shvaamo politiki autoritet. Upravo taj model, koji moemo nai ak i kod Platona i Aristotela, koncept politikog autoriteta ini tako nejasnim. Kao prvo, zasniva se na apsolutnoj nadmoi kakva nikad ne moe postojati meu odraslima i koja, sa stajalita ljudskog dostojanstva, nikad ne bi ni smjela postojati. Kao drugo, prema modelu djejeg vrtia, zasniva se na privremenoj nadmoi, koja tako postaje kontradiktorna sama sa sobom ako se primjenjuje na odnose koji po svojoj prirodi nisu privremeni kao to je odnos vladara i naroda kojim vlada. Stoga ono to je uzrok i po prirodi dananje krize autoriteta i po prirodi nae tradicionalne politike misli a to je gubitak autoriteta, koji je poeo u politikoj sferi, ali zavrit e u privatnoj. Zato ne udi da je mjesto na kojem je politiki autoritet prvi put potkopan, a to je Amerika, upravo i mjesto na kojem se suvremena kriza obrazovanja najjae osjea.

U&U 10 Arendt

IV Stvaran problem u suvremenom obrazovanju lei u injenici da, unato modernom prianju o novom konzervativizmu, ak je i taj minimum ouvanja i takvom stava, bez kojeg obrazovanje jednostavno nije mogue, u dananje vrijeme zaista teko postii. Za to postoje dobri razlozi. Kriza autoriteta u obrazovanju je usko povezana s krizom tradicije, odnosno s krizom u naem stavu o realitetima prolosti. Ovaj dio suvremene krize teko pada nastavnicima, jer je upravo njihova uloga posredovati izmeu starog i novog, tako da samo to zanimanje zahtijeva od osobe iznimno potovanje prema prolosti. Kroz duga stoljea, tj. kroz razdoblja rimske i kranske civilizacije, ovjek nije nuno trebao imati tu osobinu, jer je oboavanje prolosti bilo normalno za rimski mentalni sklop, a to se u kranstvu nije promijenilo, ve se samo promijenila osnova oboavanja. Bit je rimskog stava bio (a to nije injenica za sve civilizacije, niti za Zapadnu tradiciju u cjelini) da se prolost qua prolost uzima kao uzor, preci kao primjeri za potomke; vjerovalo se da samo prolost ima veliinu, te da je najbolja dob starost, jer star ovjek, koji je ve predak nekome, moe sluiti kao primjer ostalima. Sve ovo je u opreci ne samo s naim svijetom, suvremenim svijetom od razdoblja Renesanse na ovamo, ve i, na primjer, s grkim poimanjem ivota. Kad je Gthe rekao da je starenje postupno povlaenje iz pojavnog

svijeta, taj je komentar u grkom duhu, kod kojih su ivotnost i pojavnost gotovo istoznanice. Rimski bi stav bio da je upravo starenjem i postupnim nestajanjem iz zajednice smrtnika ovjek dosee najkarakteristiniji oblik postojanja, iako je, obzirom na pojavnost, u procesu nestajanja, jer jedino tad moe biti autoritet drugima. S takvom poleinom tradicije, u kojoj obrazovanje ima politiku funkciju relativno je lako napraviti pravu stvar na polju obrazovanja, gotovo se ne moramo zaustaviti i upitati to mi to doista radimo. Obrazovati, po rijeima Polibija, je jednostavno znailo vidjeti jesi li dostojan svojih predaka i na tom polju pedagog je mogao biti ili kolega-natjecatelj ili kolega-suradnik, jer je i on, samo na drugoj razini, iao kroz ivot s pogledom uperenim prema prolosti. Odnos kolega i autoritet su u ovom sluaju dvije strane iste medalje, a autoritet nastavnika je bio vrsto utemeljen na pripadajuem autoritetu prolosti kao takve. Danas vie nismo u takvoj situaciji, pa nema smisla ponaati se kao da jo uvijek jesmo, ili smo tek malo sili s pravog puta i moemo se u svakom trenutku na njega vratiti. To znai da gdjegod se u svijetu pojavi kriza, rjeenje nije da se jednostavno nastavi dalje, ili se vrati natrag. Takav povratak nas nee dovesti nigdje, osim moda u situaciju iz koje se kriza i razvila. Povratak bi bio tek ponavljanje moda razliit po obliku, obzirom da nema granica gluposti i kapricioznim idejama koje se mogu predstaviti kao zadnja rije znanosti. S druge strane, nastavak, bilo da se radi o produbljivanju krize ili odravanju rutine i nadanju da kriza nee zahvatiti ba tu nau sferu ivota, moe samo odvesti u propast. Da budemo toniji, doi e samo do jo veeg otuenja od svijeta, koji nam ve sa svih strana prijeti. Problem obrazovanja u suvremenom svijetu lei u injenici da se obrazovanje po svojoj prirodi ne moe odrei ni autoriteta ni tradicije, a mora djelovati u svijetu koji niti je strukturiran autoritetom, niti ga na okupu dri tradicija. To znai da ne samo nastavnici i pedagozi, ve mi svi, dok god u tom svijetu ivimo sa svojom djecom i mladim ljudima, moramo prema njima zauzeti radikalno drukiji stav od onoga koji zauzimamo jedni prema drugima. Moramo odluno odvojiti realitet obrazovanja od drugih realiteta, osobito od realiteta javnog i politikog ivota, da bismo samo na njega primijenili koncept autoriteta i stava o prolosti, koji su tom realitetu primjereni i nemaju opu vrijednost u svijetu odraslih. Stoga ono to je vano za sve nas ne moe biti predmet bavljenja iskljuivo uskog kruga strunjaka pedagoga, a to je odnos odraslih i djece uope, ili na stav prema roenju: injenici da smo svi mi na ovaj svijet doli roenjem, te da se taj svijet neprestano roenjem obnavlja. Obrazovanje je toka u kojoj se odluujemo volimo li taj svijet dovoljno da preuzmemo odgovornost za njega i da ga spasimo od propasti koja bi, da nije obnavljanja, da nije dolaska novih i mlaih, bila neizbjena. Obrazovanje je i polje na kojem pokazujemo volimo li svoju djecu dovoljno da ih ne tjeramo iz svog svijeta i ne preputamo njima samima, da im ne oduzimamo priliku da pokuaju neto novo, ve da ih unaprijed pripremimo na zadau obnavljanja tog naeg svijeta

U&U 11 Arendt